procesno medjunarodno privatno pravo

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

PROCESNO

MEĐUNARODNO

PRIVATNO PRAVO SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

UVOD

1. Pojam procesnog MPP

Kad se pred domaćim organom vodi postupak za zasnivanje ili raskidanje nekog inostrano obilježenog privatno pravnog odnosa ili rješavanja nekog spornog pitanja, nema dileme koje je procesno pravo mjerodavno : u primjeni procesnog prava vrijedi teritorijalni princip, pa domaći orfan uvijek primjenjuje domaće procesno pravo kao lex fori processualis. Pa ipak moguće je i odstupanje od tog principa iz 3 različita razloga :

1. ako domaći organ postupa po zamolnici stranog organa, može traženu procesnu radnju izvesti i prema procesnom pravu države moliteljice

2. zbog prisustva inostranih elemenata, neka domaća procesna pravila su nepodesna ili nedovoljna, pa se ukazuje potreba za posebnim pravilima

3. domaći zakonodavac nekada (rijetko) sam nalaže da se vodi računa o stranim procesnim pravilima, koja imaju samo indirektan utjecaj na postupak pred domaćim organom.

Voñenje postupka u prisustvu inostranih obilježja predmeta, često se razlikuje od voñenja postupka u čisto domaćim predmetima. Te faze mogu nastupiti u svim fazama postupka, te se na samom početki mora utvrditi i postoji li meñunarodna nadležnost domaćeg organa, te da li stranke koje su strani državljani imaju stranačku i parničnu sposobnost. Dalje se mogu javiti specifični problemi kao što su utvrñivanje sadržine i tumačenje stranog prava, dostavljanje pismena osobama u inostranstvu, upotreba stranih isprava kao dokaznih sredstava i sl. Tome treba dodati i pitanje položaja stranca što iziskuje primjenu specijalnih pravila vezanih za upotrebu jezika i pisma, besplatnu sudsku pomoć stranci i sl., a od iznimne važnosti je pitanje eksteritorijalnog dejstva odluke domaćeg organa, kao i pitanje pravnog dejstva stranih odluka na domaćoj teritoriji, te je potrebno primjenjivati posebna prava, koja u svojoj ukupnosti čine procesno MPP. Dakle, ukupnost pravila o meñunarodnoj nadležnosti, meñ.pravnoj pomoći, procesnom položaju stranaca, te priznavanju i izvršavanju stranih sudskih i arbitražnih odluka čine procesno MPP – specifično pravo postupka u privatnopravnim predmetima s meñunarodnim obilježjima. Ranije su ovi pravni problemi, kao i pravna pravila kojima se oni rješavaju, bila svrstana u cjelinu koja se nazivala sukob jurisdikcija, a unutar koje su pročavane pravne norme koje reguliraju odnose koji proističu iz koegzistencije, koja se manifestira : 1.u potrebi razgraničenja nadležnosti imeñu različitih pravosuña( meñunarodna nadležnost ) 2.u potrebi saradnje izmmeñu njih ( meñunarodna pravna pomoć) 3.u dejstvu sudskih i drugih odluka donesenih u jednoj državi, na teritoriji neke druge države ( priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2. Izvori procesnog MPP Pravila procesnog MPP mogu biti sadržana u unutrašnjim-nacionalnim i vanjskim-internacionalnim izvorima. U ovoj oblasti unutrašnji izvori su još uvijek glavni oslonac. Meñunarodni sporazumi su češći u materiji meñ.pravne pomoći, dok ih je manje u sfrei priznavanja stranih odluka, a najmanje u sferi direktne meñ.nadležnosti. U nekim zemljama judikatura ima naglašenu ulogu, kao i regionalno priznata pravna načela koja predstavljaju izvore procesnog MPP u smislu čl.38 Statuta Meñunarodnog suda. Tu spadaju načelo zabrane zloupotrebe procesnog prava, načela obostranog saslušanja, načelo slobodne ocjene dokaza, nečelo dopuštenosti žalbe i sl. Proces unifikacije otpočeo je 60 –tih g prošlog stoljeća. 1968 g je stupila na snagu tzv. Briselska konvecija 1, a 20 g kasnije 1988 g i Rimska konvencija. Obje su danas pretočene u regulative Evropskog vijeća, dakle u komunitarno pravo. Haška konferencija za MPP je ulagala napore da se postigne i unifikacija procesnog MPP na širem internacionalnom planu. S jedne strane se to postiže donošenjem konvencija, a sa druge pokušajima obuhvatne unifikacije pravila o meñunarodnoj nadležnosti, te su donesene sljedeće konvencije : 1.Konvencija o grañanskom sudkom postupku – 1954 2. Konvencija o nadležnosti izabranog foruma kod meñ.kupoprodaje robe -1958 3.Konvencija o priznavanju i izvršavanju odluka koje se odnose na obavezu izdržavanja prema djeci 1958 4.Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava – 1961 5.Konvencija o dostavljanju sudskih i vansudskih akata u grañanskim i trgovačkim stvarima 1965 6.Konvencija o priznavanju odluka o razvodu i rastavi 1970 7.Konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih presuda u grañanskoj i trgovačkoj materiji 1971 8.Konvencija o priznavanju i izvršavanju odluka koje se odnose na izdržavanje 1973 9.Konvencija o zaključivanju i priznavanju valjanosti braka 1978 10.Konvencija o pristupu pravosuñu na meñunarodnom planu 1980 11.Konvencija o zaštiti djese i saradnji u materiji meñunarodnog usvojenja 1993 12.Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka koje se odnose na odgovornost roditelja i mjere zaštite djece 1996 Osim Haških konvencija treba spomenuti i : 1.Varšavska konv.o izjednačavanju izvjsenih propisa o meñunarodnom prijevozu vazdušnim putem 1929 2.Ženevski Protokol o arbitražnim klauzalama 1923 3.Ženevska konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka 1927 4.Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu 1958 5. Njujorška konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka 1958 6.Evropska konvencija o meñunarodnoj trgovačkoj arbitraži 1961 7.Konvencija o meñunarodnom prijevozu željeznicom 1980 Glavni unutrašnji izvor u BIH je preuzeti ZMPP iz 1982 g, gdje se na procesno MPP odnosi treća glava - Nadležnost i postupak koja sadrži pravila o direktnoj

WWW.BH-PRAVNICI.COM


meñunarodnoj nadležnosti sudova i dr.organa BiH u stvarima sa meñunarodnim elementom, koliziona pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti strranaca i njihovom procesnopravnom položaju, pravilo o dvostrukoj meñ.litis pendenciji, te glava IV –Priznavanje i izvršavanje stranih odluka koja sadrži pravila o priznavanju i izvršavanju stranih sudskih i arbitražnih odluka.

1. MEðUNARODNA NADLEŽNOST S razvojem nacionalnih ekonomija, privatizacijom, te pojavom novih oblika trgovine, povećava se broj učesnika na tržištu i umnožava broj pravnih odnosa, te raste i broj potencijalnih sporova. Države su dužne pružiti mehanizme za rješavanje sporova. Jedan takav način je stvaranje povoljne klime za alternativno, vansudsko rješavanje sporova npr.arbitražom ili na neki drugi sličan način. Takav mehanizam dolazi u obzir samo onda kada stranke za to imaju volju i interes i mogu postići konsenzus. U svim drugim slučajevima njima mora stajati na raspolaganju efikasan sudski mehanizam rješavanja sporova. Takav sistem podrazumjeva : dobro obučene i nepristrane sudije, efikasan sistem dostavljanja sudskih dokumenata, pribavljanja dokaza, brzu i fer proceduru, svrhovit izvršni postupak koji uključuje i efiksan sistem privremenih mjera, ali ima i prihvatljiva pravila o meñ.nadležnosti. Problem se, kad je u pitanju stranka koja namjerava da traži pravnu zaštitu, svodi na pitanje kojem pravosusñu da podnese zahtjev-tužbu onda kada okolnosti slučaja ukazuju na više njih. Npr.od toga koji će sud suditi zavisi koje će procesno pravo biti primjenjeno, a to pravo ureñuje položaj stranaka u postupku. Od toga dalje zavisi koje će kolziono pravo biti primjenjeno, a ono odreñuje po kojeć će materijalnom pravu suditi i kakvo će biti rješenje o meritumu. Ukoliko tužilac odluči podnijeti tužbeni zahtjev sudu u 1 konkretnoj državi, pa taj sud i odluči o predmetu, ostaje pitanje hoće li njegova odluka važiti u drugim zemljama, a odgovor je povezan sa meñunarodnom (ne)nadležnošću. Opšte prihvaćeni uslov u postupku priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka je svojevrsna verifikacija meñunarodne nadležnosti suda koji je donio odluku i to od suda koji tu odluku treba da prizna, Npr.unifikacija meñunarodnog privatnog prava u EU započela je donošenjem tzv.Briselske konvencije I iz 1968 o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju odluka u grañanskim i trgovačkim stvarima, da bi 1998 bila donijeta i Konvencija o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju odluka u bračnim stvarima- tzv. Briselska konvencija II. Obje ove konvenije danas su prerasle u komunitarno pravo i primjenjuju se kao regulative Vijeća, što ukazuje na evropsku procjenu o važnosti ove problematike u okvirima MPP. I Haška konferencija za MPP već odavno ulaže napore s ciljem da postigne unifikaciju u materiji meñ.nadležnosti, te priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


1.1. Nekoliko terminoloških napomena Meñunarodna nadležnost predstavlja pravo i obavezu pravosuña jedne države kao cjeline da postupa u predmetu koji je internacionalno obilježen. Odrednica meñunarodna navodi na pomisao da se radi o nadležnosti nekih meñ.foruma, koja se temelji na meñunarodnim pravilima koja se odnose na sporove iz meñunarodnih, meñudržavnih sporova. Nije meñutim tako. Radi se o nadležnosti državnih pravosuña u oblasti privatnopravnih odnosa sa internacionalnim elementom. Jedino su izvori normi o meñunarodnoj nadležnosti danas djelimično internacionalni. Pravila o meñunarodnoj nadležnosti se razlikuju od unutrašnjih pravila o mjesnoj nadležnosti po tome što nemaju u vidu konkretan sud, već državno pravosuñe kao cjelinu. To znači da je meñunarodna nadležnost po svojoj prirodi apstraktna. 1.2. Pojam meñunarodne nadležnosti Za predmete koji imaju inostrana obilježja, svaka država postavlja izvjesne granice nadležnosti svojih organa, čime se jedan dio takvih predmeta prepušta nadležnosti organa drugih zemalja. Ovo samoograničavanje može biti izraz različitih motiva: bilo da postoji meñunarodni ugovor kojim su delimitirane nadležnosti država ugovornica, da se nastoji respektirati nadležnost drugih država zbog reciprociteta, ili jednostavno zato što država nastoji da rastereti svoje organe od rješavanja predmeta koji su sa njom samo neznatno povezani. Unutar ovako postavljenih granica ostaje područje privatnopravnih odnosa u kome država svoje organe smatra meñunarodno nadležnim. Predmete iz tog djelokruga država dalje rasporeñuje pojedinim organima na osnovu propisa o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Tako pitanje meñunarodne nadležnosti uvijek prethodi pitanju mjesne nadležnosti. U svakom slučaju, odgovor na pitanje da li će organi jedne države biti nadležni za raspravljanje spora sa inostranim elementima ili ne, suvereno daje domaći zakonodavac ili eventualno zaključeni meñunarodni ugovor. Države samostalno odreñuju nadležnost svojih organa. Na meñunarodnom planu je primjetna tendencija ka približavanju i ujednačavanju kriterija za meñunarodnu nadležnost. Ova tendencija je posebno izražena u okviru EU i dolazi do izražaja u meñunarodnim ugovorima, ali to ipak ne znači da je na širem meñunarodnom planu prisutna unifikacija pravila o meñunarodnoj nadležnosti. 1.3. Karakter pravila o meñunarodnoj nadležnosti Za razliku od kolizionih pravila koja su dvostrana i odgovaraju na pitanje koje je pravo mjerodavno a neko pravno pitanje, pravila o meñunarodnoj nadležnosti su jednostrana i odgovaraju na pitanje postoji li meñunarodna nadležnost domaćih organa. Primjer : u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost sudova BIH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži. Jedino konvencijska pravila o meñunarodnoj nadležnosti mogu biti i najčešće jesu dvostrana i odreñuju organe država ugovornica koji imaju meñunarodnu nadležnost u inostrano obilježenim predmetima.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Primjer : tužilac može podići tužbu za naknadu štete iz grañanskopravnog delikta pred sudovima zemlje a) u kojoj je došlo do činjenja ili propuštanja koje je uzrokovako štetu b) u kojoj je nastupila šteta. Svrha pravila o meñunarodnoj nadležnosti je razgraničenje nadležnosti domaćih organa i organa drugih država u predmetima sa inostranim obilježjima. Takvu svrhu je nemoguće u potpunosti postići jer ova pravila obavezuju samo i isključivo domaće organe. Pojam meñunarodne nadležnosti zasniva se na 3 odreñujuća elementa:

1. radi se o nadležnosti u stvarima sa inostranim obilježjima;

2. to je apstraktna nadležnost države i njenih organa posmatranih kao cjelina;

3. pravila o tome kad su njeni organi meñunarodno nadležni, a kada nisu suvereno propisuje svaka država sama za sebe (u odsustvu meñunarodnog ugovora).

Meñunarodna nadležnost treba da bude utemeljena na značajnoj povezanosti slučaja, stranaka i foruma. Postoji opšta saglasnost o tome da li se neki kriteriji za meñ.nadležnost internacionalno neprihvatljivi ( npr,državljanstvo tužioca, nalaženje na domaćoj teritoriji tuženikove pokretne imovine neznatne vrijednosti, uručenje tuženom poziva pred sud za vrijeme njegovog kratkotrajnog fizičkog prisustva na domaćoj teritoriji i puko komercijalno prisustvo tuženog na domaćoj teritoriji). Države koje primjenjuju ove kriterije riskiraju da druge države primjene retorziju, kao i da im odluke ne budu priznate u inostranstvu. 1.4. Osnovni principi reguliranja meñunarodne nadležnosti Delikatan zadatak reguliranja meñunarodne nadležnosti oragan vlastitog pravosuña pretpostavlja, za domaćeg zakonodavca, prihvatanje odreñenih principa, njihovo uvažavanje i dovoñenje u meñuzavisnost prema njihovom značaju. Načela reguliranja meñ. nadležnosti u konkretnoj državi će zavisiti od rangiranja ovih interesa, te davanja prednosti jednim na račun drugih. Najpotpuniji prikaz načela za reguliranje meñunarodne nadležnosti prisutan je kod Szaszyja, koji daje 10 principa sa njegovim antitezama:

1. princip skladnosti pravila o meñunarodnoj nadležnosti nalaže da država utvrdi svoju meñunarodnu nadležnost samo ako postoji odlučna veza slučaja sa njenim suverenitetom, a da u suprotnom prepusti predmet nadležnosti strane zemlje koju indiciraju okolnosti slučaja.

2. princip nezavisnosti države, ide nasuprot principa skladnosti pravila o meñ.nadležnosti, prema kome država samostalno donosi propise o meñunarodnoj nadležnosti svojih organa i nije obavezna da se obazire na pravne poretke drugih zemalja;

3. princip jedinstva pravila o meñunarodnoj nadležnosti i pravila o meñunarodnom pravu i njemu suprotan princip njihove meñusobne neovisnosti odnose se na pitanje eventualne determiniranosti meñunarodne nadležnosti kolizionim pravilima, odnosno njihove samostalnosti;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


4. princip teritorijaliteta i princip personaliteta – prvi favorizira povezanost slučaja sa državnom teritorijom, a drugi državljanstvo stranaka;

5. princip mjesta uručenja – prema ovom principu, koji je dominantan u angloameričkom pravu, za meñunarodnu nadležnost sudova odlučna je činjenica da se na njenoj teritoriji može tuženom uručiti poziv pred sud;

6. princip uzajamnosti nalaže da se prilikom utvrñivanja nadležnosti za strance mora uvažavati stav strane zemlje prema domaćim državljanima u istoj prilici;

7. princip autonomije volje stranaka dopušta strankama da postignu sporazum o tome čiji će sud za njihov spor biti meñunarodno nadležan. Ovo načelo je prisutno u svim pravnim sistemima;

8. princip efektivnosti zahtijeva da države utvrñujući vlastitu meñunarodnu nadležnost uzmu u obzir mogućnost priznanja i izvršenja odluke njihovih sudova u zemlji čiji su državljani stranke, ili zemlji u kojoj stranke to budu zahtijevale. Ovo načelo je vrlo važno sa aspekta pravne sigurnosti i praktičnih interesa stranaka;

9. princip nemiješanja ide za tim da se izbjegnu sukobi nadležnosti tako što države neće stavljati u svoju nadležnost predmete koji sa njima nemaju teritorijalne niti personalne veze većeg značaja;

10. princip zabrane zloupotrebe prava – države su dužne onemogućiti zloupotrebu pravila o meñunarodnoj nadležnost na štetu državnih interesa i interesa stranaka.

Većinu ovih principa moguće je primijetiti u pravilima o meñunarodnoj nadležnosti sudova različitih zemalja. Pritom se može uočiti da su neki od njih negdje dominantni, negdje više, a negdje manje uvaženi. Upravo na tome zasniva se tradicionalna klasifikacija sistema meñunarodne sudske nadležnosti na romanski, kontinentalno-evropski i angloamerički. Romanski sistem izgrañen je u Napoleonovom kodeksu iz 1804.godine i manje-više je prihvaćeno u zakonodavstvima nastalim pod njegovom uticajem. U ovim zemljama se kod utvrñivanja meñunarodne nadležnosti polazi od državljanstva stranaka kao presudne veze. Prema francuskom Grañanskom zakoniku je za nadležnost francuskih sudova dovoljan razlog domaće državljanstvo jedne od stranaka, bez obzira na to što slučaj nema nikakve druge veze sa Francuskom. Kontinentalno-evropski sistem izgrañen je u njemačkom Zakonu o grañanskom postupku iz 1877. U ovim zemljama se pitanje meñunarodne nadležnosti sudova rješava prema kriterijma utvrñenim za unutrašnju teritorijalnu nadležnost. Domaći sudovi su meñunarodno nadležni ukoliko tuženi na domaćoj teritoriji ima prebivalište odnosno sjedište. Ovo stanovište je prihvaćeno i u našem MPP. Angloamerički sistem se suštinski razlikuje od kontinentalno-evropskog sistema. Naročito kad se radi o tzv. tužbama in personam, kad se radi o odlukama koje djeluju inter partes (kao što su ugovorni i deliktni zahtjevi) .Evropski sistem kao vrhunski cilj nastoji postići pravnu sigurnosti predvidivost nadležnosti, te se bazira na čvrstim pravilima i kriterijima koji sudu ne ostavljaju prostor za manevriranje vlastitom nadležnošću. S druge strane, u angloameričkom pravu polazi se od jedne čisto procesualne koncepcije o nadležnosti koja osnovnim kriterijem smatra činjenicu da je tuženom na domaćoj teritoriji uručen «writ of summons» (poziv na sud), bez obzira na druge vezne okolnosti.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Takvo uručenje je u engleskom pravu dozvoljeno na 3 načina: 1. ako je tuženi fizički prisutan na teritoriji V.Britanije bez obzira na okolnosti i

dužinu tog prisustva 2. ako se dobrovoljno podvrgao nadležnosti engleskog suda 3. ili ako sud takvo izručenje dozvoli na stranoj teritoriji.

Pravo SAD pored fizičke prisutnosti tuženog u stvarima in personam prihvata i druge oblike povezanosti izmeñu lica i predmeta sa domaćim sudom. Američki Restatement poznaje više kriterija za takvu dovoljnu povezanost : prebivalište (domicil), boravište, državljanstvo, pristanak, upuštanje u raspravu, vršenje djelatnosti na domaćoj teritoriji, preduzimanje akata, nastanak posljedice na domaćoj teritoriji, posjedovanje imovine u domaćoj zemlji. 1.5.Popunjavanje pravnih praznina u materiji meñunarodne nadležnosti U doktrini i judikaturi većine zemalja prihvaćeno je stanovište po kojem u nedostatku pravila o meñunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuña, ona moraju izvesti analognim tumačenjem propisa o unutrašnjoj mjesnoj nadležnosti. Osnovni argument jeste da postoji suštinska sličnost u pogledu prirode i svrhe pravila o mjesnoj i pravila o meñunarodnoj nadležnosti, pošto i jedna i druga služe za lokalizaciju pravnih odnosa u pogledu nadležne jurisdikcije. Drugi argument je : ako je (mjesno) nadležan jedan sud u okviru jednog nacionalnog pravosuña, onda je nadležno i to pravosuñe kao cjelina. Treći argument mogao bi biti to što za razgraničenje mjesne i meñunarodne nadležnosti države doista koriste iste kriterije ili osnove za nadležnost. Ako je domaći zakonodavac donio propise kojima ureñuje mjesnu nadležnost unutar svog pravosuña, pa potom nalaže da ista pravila vrijede i za nadležnost u meñunarodnom smislu, pokazuje time da pitanje sukoba nadležnosti različitih pravosuña smatra drugorazrednim u odnosu na sukob nadležnosti unutar vlastitog pravosuña. Ono što je kao rješenje dobro u lokalnim okvirima domaćeg pravosuña, prema tom stanovištu je dobro i na meñunarodnom planu. Regulisanje meñunarodne nadležnosti domaćih sudova posebnim pravilima, pokazuje da domaći zakonodavac pridaje posebnu važnost sukobu jurisdikcija na internacionalnoj razini. To svakako neće umanjiti naklonost stranih država ni generalno, a ni u pogledu priznavanja konkretne sudske odluke. Izvoñenje pravila o meñunarodnoj nadležnosti iz onih o mjesnoj nadležnosti sudova treba biti izuzetan način popunjavanja pravnih praznina, a ne pravilo. Nedoumice i kolebanja u vezi sa korištenjem propisa o mjesnoj nadležnosti kod popunjavanja pravnih praznina se mogu umanjiti ako se u zakonu da izričito interpretativno pravilo kakvo je ono što ga sadrži npr.naše zakonodavstvo i u kojem expressis verbis stoji da je za suñenje u sporovima s meñunarodnim elementom domaći sud nadležan i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti. Ta odredba je postojala i u saveznom Zakonu o parničnom postupku bivše SFRJ, a danas je prisutna u zakonima o parničnom postupku oba entiteta u BIH.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


1.6. Imunitet Pravne i fizičke osobe koje imaju potrebna svojstva imaju pravo da budu izuzete od jurisdikcije državnih organa domaće države, i to: - u grañanskom - u krivičnom - u upravnom postupku. U MPP značaj takvog imuniteta ograničen je na mogućnost izuzeća od meñunarodne nadležnosti naših organa u grañanskim i trgovačkim stvarima kada su u pitanju strane države i meñunarodne organizacije, te njihovi funkcioneri i organi. Takve povlaštene osobe mogu se pozvati na svoj imunitet, tražeći da budu izuzete od meñunarodne nadležnosti domaćih organa. Na temelju meñunarodnih ugovora ili na temelju domaćeg zakonodavstva sud ili drugi organ će odlučiti o osnovanosti takvog zahtjeva, pa ukoliko je osnovan, odbaciće tužbu, odnosno zahtjev, proglasiti se meñunarodno nenadležnim i poništiti sve radnje u postupku. U nekim zemljama se odluka o postojanju imuniteta ne prepušta sudu, već je donose organi izvršne vlasti, imajući u vidu i razloge političkog oportuniteta. U literaturi se navodi nekoliko situacija u kojima prema meñunarodnim običajima i uporednom pravu ili stavovima judikatura nekih zemalja, imunitet stranoj državi ne bi trebalo priznavati: - deliktne situacije u kojima su osobe koje su djelovale u ime i za račun strane države (saobraćajni udesi) domaćim subjektima prouzrokovale štetu na domaćoj teritoriji - kada su predmet postupka domaće nekretnine, povreda prava intelektualne svojine koje je registrovano u domaćoj državi - u postupcima priznanja stranih arbitražnih odluka kada je strana država sklopila arbitražni sporazum - u sporovima o statusnim pitanjima trgovačkih društava koja su osnovana na domaćoj teritoriji, pri čemu je strana država suvlasnik ili akcionar. I naše procesno pravo referira na konvencijska pravila meñunarodnog javnog prava. Postoje jedino specijalna pravila o dostavljanju pismena osobama koje uživaju imunitet, kada se predviña diplomatski put dostavljanja, odnosno pravila o zabrani izvršenja na imovini strane države 1.7. Meñunarodna nadležnost nesudskih organa BiH Skoro sve odredbe ZMPP izričito govore o nadležnosti ''sudova BiH'', pa bi se moglo postaviti pitanje reguliranja meñunarodne nadležnosti naših nesudskih organa o privatnim predmetima s inostranim elementima, prvenstveno starateljskih organa (Centra za socijalni rad) u materiji roditeljske odgovornosti, usvojenja i starateljstva. U ZMPP postoje 2 relevantne odredbe s tim u vezi: - jedna od njih govori o situacijama kad je meñunarodna nadležnost našeg suda

utemeljena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo BiH, a ona je osoba bez državljanstva.

Kod takvog stanja stvari nadležnost će postojati ako ta stranka ima u BiH prebivalište.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


- odredbe o meñunarodnoj nadležnosti u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece primjenjuju se i na druge organe koji odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim staranjem.

Što se tiče postupka zasnivanja i raskidanja usvojenja naši su organi isključivo nadležni u svim slučajevima kada usvojenik ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH. Pored toga meñunarodna nadležnost (konkurentna i posebna) postoji uvijek kada usvojitelj ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH, ili takav sticaj veznih okolnosti postoji barem kod jednog od bračnih drugova koji zajednički usvajaju. Što se tiče meñunarodne nadležnosti naših organa u materiji starateljstva postoji isključiva meñunarodna nadležnost već na temelju samog domaćeg državljanstva štićenika. Ako je štićenikovo prebivalište u inostranstvu i ako je mjerama dotične strane države osigurana zaštita ličnosti, prava i interesa tog štićenika, naš organ neće preduzimati mjere niti donositi odluke. 1.8. Proširenje meñunarodne nadležnosti po principu atrakcije U svim procesnim sistemima poznata je tzv. nadležnost po principu privlačenja. Riječ je o proširivanju nadležnosti koja postoji u jednom predmetu i na drugi predmet koji je s njim povezan, a za koji inače ne postoje pretpostavke za nadležnost. Kada je u pitanju meñunarodna nadležnost, do takvog bi proširenja moglo doći kada su u pitanju:

1. materijalni suparničari 2. u slučaju podnošenja protutužbe 3. kod rješavanja o tzv. prethodnom pitanju 4. kod rješavanja o koneksnim zahtjevima 5. kada je u pitanju nadležnost za privremene mjere.

1.9. Pozitivni sukob meñunarodne nadležnosti ( dvostruka meñunarodna litis pendencija) Meñunarodna nadležnost se u pravilu utvrñuje kao konkurentna - to znači da u svim slučajevima postoji mogućnost pokretanja postupka i pred našim i pred stranim sudovima. To važi onda kada su činjenice konkretnog slučaja tako ''rasporeñene'' da postoji osnov za meñunarodnu nadležnost našeg suda (npr. prema tuženikovom prebivalištu u BiH), ali i za meñunarodnu nadležnost nekog stranog suda (npr. prema mjestu nastanka štete). U tom slučaju se govori o dvostrukoj meñunarodnoj litispendenciji. Moguće su 3 solucije:

1. da domaći sud nastavi postupak ne obazirući se na postupak pred stranim sudom, što bi značilo potpunu ignoranciju u odnosu na dotično strano pravosuñe;

2. da domaći sud obustavi postupak i sačeka ishod parnice u inostranstvu; 3. da domaći sud odbaci tužbu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prva i treća solucija su praktično radikalne. Naš zakonodavac se opredijelio za drugu soluciju, tj. prekid (suspenziju) postupka. Mogućnost da do toga doñe višestruko je uvjetovana: - neophodno je da stranka podnese zahtjev u tom smislu, u kojem istovremeno

obavještava sud o ranije započetoj parnici u inostranstvu; - mora biti potpuno izvjesno da je pred stranim sudom zaista ranije započeta

parnica (prioritet u vremenu); - prekid postupka dolazi u obzir samo ukoliko naš sud nema isključivu

meñunarodnu nadležnost u dotičnoj stvari; mora postojati uzajamnost sa dotičnom državom. 1.10. Vrste meñunarodne nadležnosti

1. isključiva meñunarodna nadležnost 2. konkurentna meñunarodna nadležnost (posebna mn i opća mn) 3. ugovorena meñunarodna nadležnost

1.10.1. Isključiva meñunarodna nadležnost Isključiva meñunarodna nadležnost organa jedne države postoji u predmetima čije razmatranje ona želi rezervirati samo za sebe, odnosno svoje organe, unaprijed isključujući mogućnost da se na njenoj teritoriji prizna i eventualno izvrši strana odluka u istom predmetu. Ova nadležnost se propisuje izuzetno, tamo gdje državni autoritet ima prevagu nad privatnim interesima stranaka. Najčešće su to pravni odnosi koji su u kolizionom pogledu podvrgnuti domaćem materijalnom pravu, pa se isključiva mn pojavljuje kao ''krajnja i najmoćnija garancija zaštite domaćeg materijalnog prava''. Radi se o težnji domaće države da isključi uticaj strane jurisdikcije u predmetima koji su za nju od posebnog interesa. I naš ZMPP potvrñuje izuzetni i restriktivni karakter isključive meñunarodne nadležnosti odredbom koja utvrñuje da takva nadležnost postoji samo u slučajevima koji su propisani zakonom. Isklljučiva meñunarodna nadležnost naših organa postoji: 1. u bračnim sporovima (ukoliko je tuženi bračni drug naš državljanin s prebivalištem u BiH) 2. u sporovima o utvrñivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva (ukoliko je tuženi i dijete koje je naš državljanin s prebivalištem ili boravištem u BiH) 3. u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece (ukoliko su tuženi i dijete naši državljani s prebivalištem u BiH) 4. kod davanja dozvole za stupanje u brak u inostranstvu (ukoliko su oba podnosioca zahtjeva naši državljani ili ako je podnosilac zahtjeva maloljetni državljanin BiH)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


5. kod odlučivanja o zasnivanju i prestanku usvojenja (ukoliko je usvojenik naš državljanin s prebivalištem u BiH) 6. kod uspostavljanja starateljstva (ukoliko je štićenik naš državljanin) 7. kod proglašenja nestalih lica umrlim (ukoliko je nestali naš državljanin) 8. kod raspravljanja nepokretne zaostavštvine (ukoliko se ista nalazi na teritoriji BiH) 9. za sve sporove povodom nekretnina koje se nalaze na teritoriji BiH. Kada su u pitanju stvarnopravni sporovi povodom vazduhoplova i brodova upisanih u naše registre u doktrini nema jedinstvenog mišljenja. Činjenica je da za takvu nadležnost nema uporišta u pozitivnom pravu. Slična je situacija i kad su u pitanju sporovi povodom prava industrijskog vlasništva. To su suvereni interesi dovoljno osigurani činjenicom da se prava industrijskog vlasništva ne mogu upisivati ili brisati iz registra našeg Instituta ta intelektualnu svojinu, mimo postupka koji se može povesti pred tim Institutom. Učinak, odnosno domašaj isključive meñunarodne nadležnosti naših vlasti izražava ZMPP eksplicitno odredbom koja kaže da se strana odluka neće u BiH priznati ako u stvari povodom koje je donijeta postoji isključiva meñunarodna nadležnost suda ili drugog organa BiH. ZMPP predviña i jedan izuzetak od ovog pravila, a on se odnosi na strane odluke u bračnim sporovima. Takve odluke, uprkos činjenici da je povrijeñena naša apsolutna nadležnost mogu biti priznate u BiH ukoliko to zahtijeva sam tuženi, pa čak i onda kad on na to pristaje, kada je zahtjev za priznanje podnio tužilac. 1.10.2. Konkurentna meñunarodna nadležnost (paralelna, fakultativna ili elektivna) Vaćina sporova s inostranim elementom je podvrgnuta tzv. konkurentnoj ili fakultativnoj meñunarodnoj nadležnosti. Takva meñunarodna nadležnost je pravilo i postoji uvijek, kada domaća država proglašava svoje organe nadležnim, ali dopušta i mogućnost priznanja odluka stranih organa, koji bi odlučivali na osnovu propisa o nadležnosti koji važe u njihovoj zemlji. Može biti:

1. OPŠTA meñunarodna nadležnost 2. POSEBNA meñunarodna nadležnost

Dakle, konkurentna meñunarodna nadležnost jedne države ureñuje se na 2 načina: - načelno, bez obzira na vrste pravnog odnosa - posebno, za pojedine kategorije pravnih odnosa.

OPŠTA MEðUNARODNA NADLEŽNOST Ako npr. norma o meñunarodnoj nadležnosti glasi: ''Nadležnost sudova države X postoji uvijek kada tuženi u državi X ima prebivalište, odnosno sjedište'', tada je jasno da tako utemeljena nadležnost postoji bez obzira na to o kakvom se sporu ili o kakvom se pravnom pitanju u konkretnom slučaju radi. Tada kažemo da se radi o opštoj meñunarodnoj nadležnosti ili meñunarodnoj nadležnosti opštog foruma. U našem ZMPP opšta nadležnost se bazira na prebivalištu, odnosno sjedištu tuženog na teritoriji BiH (za nadležnost je dovoljno i boravište tuženog).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Riječ je o meñunarodnoj nadležnosti na osnovu veze sa tuženim, koja se stoga naziva i forum tuženog. POSEBNA MEðUNARODNA NADLEŽNOST Nacionalna zakonodavstva propisuju stanovite korekcije s ciljem da se za odreñene vrste predmeta ustanovi nadležnost domaćih organa i onda kada ne postoji kriterij za opštu meñunarodnu nadležnost (kad npr. prebivalište tuženog nije na domaćoj teritoriji). U takvim slučajevima riječ je o tzv. posebnoj meñunarodnoj nadležnosti, kakva je npr. propisana slijedećom normom: ''U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima, nadležnost sudova države X postoji ako se na njenoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži.'' Dakle, ovdje je za imovinskopravne predmete predviñena nadležnost domaćih organa i onda kada tuženi nema prebivališta na domaćoj teritoriji, ako je na domaćoj teritoriji njegova imovina ili stvar koja je predmet tužbe (tzv. forum imovine). Isto tako, ako je riječ o grañanskopravnim deliktima (prouzrokovanju štete drugom), tužba za naknadu štete može se podići ne samo pred sudom zemlje u kojoj je prebivalište štetnika, nego i pred sudom zemlje u kojoj je delikt izvršen ili u kojoj je nastupila šteta (kao posebno meñunarodno nadležnim forumom). Ovakva meñunarodna nadležnost osnovana je na povezanosti s predmetom, a ne s tuženom osobom. ZMPP propisuje posebnu meñunarodnu nadležnost za slijedeće predmete:

1. sporove o vanugovornoj odgovornosti za štetu (kriterij nadležnosti je nastank štete na domaćoj teritoriji)

2. imovinskopravne sporove (kriterij za nadležnost je činjenica da se na domaćoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili stvar koja se tužbom traži)

3. sporove zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima (kriterij – smetanje nastalo na domaćoj teritoriji)

4. sporove povodom brodova i vazduhoplova (kriterij je da se na domaćoj teritoriji nalazi registar u koji je sredstvo upisano)

5. sporove o imovinskim odnosima bračnih drugova (ako u vrijeme podnošenja tužbe barem tužilac ima prebivalište ili poravište u BiH)

6. bračne sporove (ukoliko su oba bračna druga domaći državljani, ili ukoliko je tužilac domaći državljanin i ima prebivalište u BiH)

7. sporovi o utvrñivanju i osporavanju očinstva i materinstva (ukoliko su obje stranke naši državljani ili ako je tužilac naš državljanin sa prebivalištem u BiH).

1.10.3. Ugovorena meñunarodna nadležnost Meñunarodna nadležnost može proisticati iz sporazuma stranaka, uz prisustvo izvjesnih pretpostavki, koje se prvenstveno tiču vrste spora. U takvom slučaju govorimo o ugovorenoj meñunarodnoj nadležnosti, kada se postupak vodi pred organima koje su odredile stranke (sudom ili arbitražom), a ne pred onim koji bi bio meñunarodno nadležan da sporazuma nema.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Ovaj institut prorgacije, odnosno derogacije nadležnosti danas je široko prihvaćen na terenu ugovornih odnosa sa inostranim elementom. ZMPP postavlja 2 vrste ograničenja kod ugovaranja meñunarodne nadležnosti: - u odnosu na materiju - u odnosu na osobe.

Tako, kada je materija u pitanju, ZMPP ne dozvoljava ugovaranje nadležnosti u bračnim i paternitetskim sporovima, u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece, u sporovima o zakonskom izdržavanju, itd... S druge strane, mogućnost ugovaranja nadležnosti stranog suda postoji samo ukoliko je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravno lice sa sjedištem u inozemstvu. Nadležnost se ne može ugovoriti u predmetima za koje postoji isključiva meñunarodna nadležnost. Ugovaranje nadležnosti može biti:

1. izričito 2. prešutno.

Izričito ugovaranje nadležnosti vrši se ili unošenjem prorogacione klauzule u sam osnovni ugovor (prije izbijanja spora) ili zaključivanjem prorogacionog sporazuma nakon nastanka spora. Prešutni sporazum postiže se upuštanjem tuženog u meritum spora bez isticanja prigovora nenadležnosti, pred forumom koji je odabrao tužilac. 3 načina: - odgovor na tužbu bez osporavanja nadležnosti - protivtužba - upuštanje u raspravu. 1.11. Meñunarodne trgovinske arbitraže Sa ustanovom ugovorene nadležnosti u MPP tijesno je vezan pojam meñunarodne trgovinske arbitrae kao nedržavne pravosudne institucije, koja rješava sporove koje joj same stranke povjeravaju. Stranke same odlučuju da svojim sporazumom (arbitražni sporazum) povjere rješavanje svog spornog odnosa vansudskoj instituciji koju čine takoñer sporazumom izabrani arbitri. Isto tako, stranke u pravilu mogu uticati na to koje će materijalno pravo biti primijenjeno u arbitražnom postupku, kao i na samu proceduru. Arbitraža koju su stranke formirale za rješavanje jednog konkretnog spora, i koja nakon što taj spor bude riješen više ni pravno ni organizaciono ne postoji, naziva se povremenom ili ad hoc arbitražom. Najčešće se radi o tome da stranke imenuju jednog ili 3 arbitra, koji su najčešće pravni eksperti za spoljnu trgovinu, ali mogu imati i drugačije kvalifikacije, ovisno o

WWW.BH-PRAVNICI.COM


prirodi spora. Stranke same odreñuju i materijalno i proceduralno pravo, a ukoliko one to ne učine, učinit će arbitri. Postoje i tzv. stalne ili institucionalne arbitraže – imaju svoja pravila postupka, ali sama njihova nadležnost, kao i materijalno pravo koje će biti primijenjeno, zavise od sporazuma stranaka. Ako su u pitanju tzv. zatvorene arbitraže, pred njih se moe iznijeti samo spor u kojem je jedna od stranaka članica organizacije ili udruženja pri kojem je arbitraža osnovana (berze, banke, komore i sl.). Nadležnost arbitraže počiva na sporazumu stranaka. One se o tome mogu sporazumjeti prije nastanka spora, tako što će u svoj ugovor uključiti tzv. arbitražnu ili kompromisnu klauzulu kojom sve eventualne sporove iz tog ugovora podvrgavaju arbitraži (institucionalna arbitraža), ili pak nakon što je spor nastao – tada stranke zaključuju poseban arbitražni sporazum, tzv. kompromis, kojim konkretni spor podvrgavaju bilo stalnoj, bilo ad hoc arbitraži. Arbitraže u principu primjenjuju materijalno pravo koje su stranke sporazumno odabrale, a u odsustvu takvog sporazuma stranaka moguća su različita rješenja: - arbitraža može primijeniti pravo na koje upućuju kolizione norme države u

kojoj ona zasijeda, ili kolizione norme neke druge države čiju primjenu arbitri smatraju prikladnom;

- arbitraža može uz pristanak stranaka riješiti spor bez oslonca na materijalno pravo neke države, tako što će spor riješiti na osnovu opštih principa šravičnosti ili primjene autonomnog meñunarodnog trgovačkog prava (tzv. lex mercatoria).

Da bi arbitražni sporazum bio valjan potrebno je da su ispunjeni odreñeni uvjeti:

1. mora postojati strani element u subjektu (jedna od stranaka mora biti stranac ili strana pravna osoba);

2. spor mora biti ''arbitralan'', tj podoban za arbitražno rješavanje (mogućnost zaključenja poravnanja)

3. mora biti zaključen u pismenoj formi.

1.12. Osvrt na problem meñunarodne nadležnosti u materiji elektronske trgovine Neminovna je interakcija prava i informatičkog uvezivanja svijeta. Informatičko uvezivanje svijeta u pitanje dovodi mnoge pravnoteorijske konvencije (legis loci delicti, legis loci contractus, itd...) Važno je područje tzv. Elektronske trgovine (e-commerce), preciznije elektronskog ugovaranja (e-contracting). Pojavila se i potreba inovacije Prednacrta konvencije o meñunarodnoj nadležnosti i priznanju presuda u grañanskoj i trgovačkoj materiji (Haška akademija za MPP). Postoje 2 direktive Evropskog parlamenta s odnosom na elektronsko ugovaranje, Model zakona o elektronskoj trgovini sa Vodičem – UNICITRAL 1996. Kada je u pitanju korištenje računarskih mreža u svrhu ugovaranja, bitna karakteristika je nepostojanje centralne kontrole korištenja mreže. Kvalitativno razlikovanje Interneta od drugih sredstava komunikacije čine MASOVNOST, korištenja, planetarna razgranatost – GLOBALNOST, korisnički KOMFOR i INTERAKTIVNOST.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Pravila u nacionalnim zakonodavstvima i konvencijskom pravu se baziraju primarno na sporazumnom odreñivanju nadležnosti i mjerodavnog prava, a supsidijarno na metodu lokalizacije ugovora u geografskom prostoru, posredstvom mjesta nastanka, izvršenja ugovora ili putem lokalizacije subjekata, posredstvom prebivališta, boravišta, sjedišta, mjesta obavljanja poslovne djelatnosti. Lokalizacija bi se mogla izvršiti prema mjestu gdje se nalazi tuženikova imovina na kojoj je moguće provesti izvršni postupak (tzv. forum imovine). Najpodesniji način lokalizacije je prema mjestu preduzimanja pravnih radnji (primjena lex loci solutionis), tj. prema mjestu izvršavanja ugovornih činidbi (ako se barem dio izvršava offline). Dakle, problem postoji samo kod onih ugovora koji su nastali i u cijelosti se izvršavaju online (elektronski) - slanjem informacija mrežom, ''potpuno elektronski'', ''elektronski u užem smislu'' ili ''point and click'' ugovori. Ovdje se smatra da kompanija koja postavi web stranicu postaje komercijalno prisutna na odreñenom tržištu i kao takva može biti podvrgnuta nadležnosti pravosuña u bilo kojoj zemlji. Meñutim, pravi se razlika izmeñu AKTIVNIH web stranica i PASIVNIH web stranica (samo prenose informacije i nisu usmjerene ka osobama na odreñenoj teritoriji). U pravnoj teoriji se radi na drugim mogućim rješenjima sa ciljem postizanja svrhe voñenja spora iz ugovornih odnosa, a to je izvršenje na tuženikovoj imovini. Ovdje se polazi od odredbi UNICITRAL-ovog Modela zakona o elektronskoj trgovini u kojem se precizira razlika mjesta otpreme i prijema informacije, i razlikovanja pasivnih i aktivnih web stranica.

2. PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA 2.1. Problem ekstrateritorijalnog dejstva sudskih odluka Postupak pred sudom ili drugim državnim organom koji postupa u privatnopravnim stvarima, u pravilu se završava donošenjem odluke koja nakon što postane pravosnažna, ima odreñene pravne efekte. Često se ukazuje potreba da se dejstvo sudske odluke ostvari na teritoriji neke druge države, npr.zato što se imovina dužnika nalazi u inostranstvu, pa se presuda ne može izvršiti drugačije ili zato što razvedena osoba želi u inostranstvu sklopiti novi brak, pa se u toj zemlji prethodno mora priznati domaća odluka o razvodu itd. Ovakvi i slični slučajevi nameću pitanje o tome da li je dejstvo sudske odluke moguće izvan zemlje u kojoj je donesena. Zbog toga se u MPP razvio institut priznanja stranih sudskih odluka (i odluka drugih državnih organa) kojima se odlučuje o privatnopravnim odnosima. Shvatanje sudske odluke kao pojedinačnog pravnog akta koji država donosi na temelju svoje suverene vlasti i koji kao takav nužno djeluje unutar državnih granica, ne ostavlja mogućnost za djelovanje takve odluke u stranim državama. S druge strane, to stanovište , koje podrazumjeva ignoranciju stranih državnih organa, nužno bi vodilo ka blokadi internacionalnog pravnog saobraćaja i pravnoj nesigurnosti stranaka.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


U teoriji i praksi se govori o priznanju i izvršenju stranih odluka. Priznanje se odnosi na postupak u kome se strana odluka preispituje (manje ili više rigorozno) i ako su odreñeni uslovi ispunjeni, donosi se odluka o njenom priznanju nakon čega ta odluka dobiva pravno dejstvo u domaćoj državi. Izvršenje se odnosi na prinudnu realizaciju odluke u tzv.izvršnom postupku. Svaka strana odluka prolazi postupak priznanja (tzv.davanja egzekvature), ali se samo neke vrste priznatih odluka i izvršavaju. 2.2. Različiti sistemi priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka U svijetu postoji više sistema priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Kriterij za klasifikaciju je strogost i obim preispitivanja strane odluke, te da li se strana odluka tretira nakon provedene kontrole kao pravosnažno presuñena stvar i kao izvršni naslov ili samo kao dokaz u novom postupku pred domaćim pravosuñem. Uzimajući u obzir ove kriterije, može se govoriti o 3 glavna sistema: sistem ograničene kontrole, sistem neograničene kontrole i sistem prima faciae evidence. 2.2.1. Sistem ograničene kontrole Podrazumijeva postupak u kome se preispitivanje ograničava na formalni aspekt strane odluke. Uslovi koje treba da ispunjava strana odluka su taksativno propisani u zakonu i po pravilu se odnose na nadležnost i postupak. Ishod postupka može biti priznanje strane odluke ako su ispunjeni svi uslovi, ili odbijanje da se prizna strana odluka, ako neki od tih uslova nedostaje. Nema meritornog preispitivanja odluke, niti je moguće njeno mijenjanje. Ovakav odnos je internacionalno najprihvatljiviji, jer izražava uzajamno poštivanje suvereniteta država, i kao takav se primjenjuje u nizu zemalja. 2.2.2. Sistem neograničene kontrole. U ovom sistemu se pored ispunjavanja uslova koji se traže u sistemu ograničene kontrole, ispituje i činjenično stanje koje je utvrdio strani sud, kao i pravna ocjena tog suda. Praktično se radi o ponavljanju postupka koji je prethodio donošenju odlukečije se priznavanje i izvršenje traži.. Meñutim, ta odluka se ne može mijenjati, već se prihvata ili ne prihvata onako kako ju je donio strani sud. Meritorno preispitivanje odluka stranih sudova se s pravom kritizira u doktrini MPP, pošto takvo preispitivanje predstavlja otvoren izraz nepovjerenja prema stranim sudovima i njihovom radu, što nije umjesno. 2.2.3. Sistem pokretanja novog postupka Karakterističan je za angloamerički pravni sistem. U ovim zemljama strana odluka po pravilu ne može ostvariti direktno pravno dejstvo bez donošenja odgovarajuće domaće odluke. To znači da osoba u čiju korist je strani sud donio odluku mora pokrenuti novi postupak, u kome će strana odluka biti samo dokaz prima faciae (na prvi pogled). U Engleskoj će tako osoba koja je povjerilac na temelju strane odluke morati tužiti dužnika protiv kojeg je strana osluka izrečena i zahtijevati da mu isplati iznos na koji strana odluka glasi. Pritom ce on engleskom sudu predočiti stranu presudu, koju sud podvrgava ispitivanju u kojem provjerava da li su ispunjeni odreñeni uslovi koji se uglavnom tiču valjanosti procedure pred stranim sudom. Ako engleski sud nañe da

WWW.BH-PRAVNICI.COM


su uvjeti zadovoljeni neće se upuštati u meritum spora, već će, smatrajući stranu presudu kao prima faciae evidence, donijeti novu presudu koja se može izvršiti u Engleskoj. Da bi presuda u SAD bila prima faciae evidence mora zadovoljavati slijedeće uslove:

(1) mora biti pravosnažna i konačna, (2) donesena od suda koji je meñunarodno nadležan i (3) moralo je biti ispoštovano pravo tuženog na odbranu.

Razlozi za odbijanje da se prizna strana odluka mogli bi biti :

1. fraus legis 2. povreda javnog poretka 3. i postojanje ranije (strane ili domaće) odluke u istoj stvari.

2.2.4. Sistem diplomatskog reciprociteta Najsličniji pristup na tlu Evrope onom angloameričkom sistemu prima faciae evidence nalazimo u Holandiji i Norveškoj. Holandija : strane presude se u Holandiji ne mogu priznati de iure ukoliko to ne predviña meñunarodni ugovor koji vezuje Holandiju i zemlju čiji je sud presudio niti je takva mogućnost utvrñena posebnim propisom. U odsustvu diplomatskog reciprociteta, vrijedi princip ponavljanja postupka pred nadležnim holandskim sudom. Pritom se tužba može zasnivati na činjeničnom stanju , ili na stranoj presudi. Holandski sudovi priznaju meñunarodnu nadležnost stranim sudovima ukoliko je ona utemeljena na internacionalno prihvatljivim jurisdikcijskim standardima, a takvima se prvenstveno smatraju oni koji se uobičajeno koriste u meñ.ugovorima : boravište tuženog, sjedište filijale pravne osobe čije su aktivnosti u pitanju, nadležnost po situsu nekretnina, po mjestu izvršavanja ugovornih obaveza, kao i andležnost sporazumno utemeljena po izbijanju spora, naknadnim prorogacionim sporazumom. Norveška : i ovdje je princip da strana sudska odluka može biti priznata samo na bazi diplomatskog reciprocitetaPrema odredbama 167 i 168 Zakona o grašanskom postupku moguće je naime sa stranom državom inter alia ugovoriti da će se presude u grañanskim stvarima uzajamno priznavati, a prema odredbi 3 (10) Zakona o izvšenju moguće je meñunarodnim ugovorom predvidjeti da priznata strana sudska odluka bude u Norveškoj i izvršna. Zakve ugovore Norveška ima sa skandinavskim zemljama – Danskom, Švedskom, Finskom i Islandom, zatim sa Njemačkom, Austrijom, te Ujedinjenim Kraljevstvom. Na multilateralnoj osnovi diplomatski reciprocitet u tom smislu postoji na bazi Luganske konvencije o meñ.nadležnosti i priznavanju presuda u grañanskim i trgovačkim stvarima sa skandinavskim zemljama, sa Austrijom, Belgijom, Francuskom, Grčkom, Irskom, Italijom, Luksemburgom, Holandijom, Portugalom, Švajcarskom i Ujedinjenim Kraljevstvom . Ovdje postoji mogućnost da strana sudska odluka bude u Norveškoj priznata i onda kad sa zemljom njenog porijekla nema diplomatskog reciprociteta. Takva mogućnost postoji onda kada je stranu odluku donio sud čija je meñ.nadležnost utemeljena sporazumon stranaka.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2.3. Priznavanje i izvršavanje stranih sudskih odluka u BiH. Zakon taksativno nabraja uslove bez čijeg kumulativnog ispunjenja strana odluka kod nas ne može biti priznata. Radi se o tzv.opšteprihvaćenim uslovima, koji su dobro poznati u uporednom pravu i koji su karakteristični za zemlje koje primjenjuju sistem ograničene kontrole. To su:

1. Meñunarodna nadležnost suda koji je donio odluku – ovaj uslov je ispunjen ako se ne radi o predmetu za koji je propisana isključiva meñunarodna nadležnost našeg pravosuña. Zahvaljujući ovom rješenju ZMPP, naš sud ne mora u svakom konkretnom slučaju preispitivati nadležnost stranog suda. Dovoljno je samo provjeriti radi li se o predmetu koji bi spadao u našu isključivu meñ.nadležnost. Ako to nije slučaj, ovaj uvjet se smatra ispunjenim.

2. Pravosnažnost odluke – podnosilac zahtjeva za priznanje odluke treba da podnese i «potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog organa o pravosnažnosti te odluke». Za ocjenu pravosnažnosti mjerodavno je pravo države u kojoj je odluka donesena, a potvrda o tome predstavlja neophodan sastojak podneska kojim se postupak priznavanja pokreće.

3. Poštivanje prava na odbranu tuženog – naš sud će odbiti da prizna stranu odluku ukoliko povodom prigovora osobe protiv koje je odluka donesena ustanovi da zbog procesnih nepravilnosti ta osoba nije mogla učestvovati u postupku. Ovo će naročito biti slučaj onda kad toj osobi poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nisu valjano dostavljeni. Tu je riječ o konsekventnom provoñenju procesnog načela kontradiktornosti, odnosno obostranog saslušanja koje kao svojevrsno civilizacijsko dostignuće ne smije biti kršeno u postupku pred sudom.

4. Nepostojanje ranije odluke domaćeg suda u istoj stvari – strana odluka neće biti priznata ako o istoj stvari već postoji ranija pravosnažna odluka domaćeg suda ili priznata odluka suda neke druge države u istoj stvari. Ako je pak u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje strane odluke u toku ranije pokrenuta parnica o istoj pravnoj stvari i meñu istim strankama, sud koji vodi postupak priznavanja zaustavit će, po prigovoru stranke, proceduru do pravosnažnog okončanja započetog postupka u našoj zemlji. To praktično znači da su moguća dva ishoda nakon suspenzije postupka priznavanja :

1. ukoliko parnica pred domaćim sudom bude okončana pravosnažnom presudom, tada će postupak priznavanja biti okončan donošenjem rješenja kojim se odbija priznavanje strane presude

2. ukoliko se parnica pred domaćim sudom završi bez donošenja presude (npr.zbog toga što je tužilac odustao od tužbenog zahtjeva) postupak priznavanja strane presude će se nastaviti i donijet će se rješenje o priznavanju.

5. Saglasnost sa domaćim javnim poretkom – rezerva javnog poretka, koja isključuje primjenu stranog prava onda kad bi efekti njegove primjene ugrozili domaći javni poredak, zaštitno djeluje i u postupku priznavanja stranih sudskih i drugih odluka, kao pojedinačnih pravnih akata, koje, naime, neće biti priznate i onda kad ispunjavaju sve druge tražene uslove, ukoliko su u suprotnosti sa « osnovama ustavom utvrñenog poretka BiH ». Ovaj negativan uslov proističe iz nužnosti zaštite domaćeg javnog poretka i kao takav trebao bi se primjenjivati čak i da nije izričito propisan i uvršten meñu uslove za priznavanje.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


6. Uzajamnost – može se dogoditi da strana sudska odluka neće biti priznata u domaćoj zemlji premda su zadovoljene sve pretpostavke o kojima je ranije bilo riječi i to zato što dolazi iz jedne odreñene države. Riječ je dakako o postojanju ili nepostajanju uzajamnosti tj.reciprociteta, kao jednom o najšire prihvaćenih uslova u postupku davanja egzekvature.

Dok se većina država zadovoljava činjenicom da se domaće sudske odluke u stranoj zemlji priznaju i izvršavaju u postupku i na način koji se bitno ne razlikuje od postupka koji se primjenjuje na strane odluke u domaćoj zemlji, neke zemlje insistiraju na diplomatskom reciprocitetu ili na postojanju posebne vladine izjave o uspostavi tj.postojanju reciprociteta. Poseban problem u vezi sa uvim uslovom je reciprocitet u odnosu na složene države, tj. države sa nejedinstvenim pravnim poretkom.

Ako teritorijalna jedinica složene države ima ustavna ovlaštenja da sama odlučuje o priznanju i izvršenju stranih sudskih odluka, ona bi mogla biti posmatrana kao «subjekt reciprociteta». U našem MPP, u postupku priznanja stranih sudskih odluka, postojanje reciprociteta se pretpostavlja. U slučaju sumnje u postojanje reciprociteta, sud može tražiti mišljenje nadležnog ministarstva pravde. Uvjet uzajamnosti se ne traži ako se strana odluka odnosi na bračni ili paternitetski spor, ili bez obzira na vrstu spora, ako je podnosilac zahtjeva za priznanje naš državljanin a bez obzira na vrstu spora.

Primjer : prvostepeni sud je odbio priznati sudsku odluku iz Kuvajta, s obrazloženjem da ne postoji reciprocitet u priznavanju sudskih odluka izmeñu SFRJ i Kuvajta. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu odluku i u obrazloženju naveo da SFRJ nije zaključila ugovor sa državom Kuvajt, te da se u takvom slučaju faktički reciprocitet pretpostavlja prema čl.92 st.3 ZMPP, te je prvostepeni sud provjeravao preko Saveznog sekretarijata za pravosuñe da li psotoji faktički reciprocitet o priznavanju sudskih odluka izmeñu dviju zemalja, pa nakon što je dobio negativan odgovor pravilno je odlučio kad je odbio da prizna punovažnost sudske odluke države Kuvajt.

7. Posebni uslovi za statusne odluke – za stvari osobnog statusa predviñeni su neki posebni uslovi. Npr. ako se radi o stranoj odluci koja se odnosi na osobni status naših državljana, priznvanje bi moglo izostati ako primijenjeno materijalno pravo bitno odstupa od našeg prava. S druge strane, ZMPP predviña olakšano priznanje stranih odluka koje se tiču statusa osoba koje su državljani zemlje porijekla odluke. U takvim slučajevima ne moraju biti ispunjeni uslovi meñunarodne nadležnosti, poštivanja javnog poretka i uzajamnosti. Što se tiče statusnih odluka koje se tiču državljana trećih zemalja, da bi bile priznate u našoj zemlji te odluke moraju ispuniti uslove za priznanje u državi čiji su državljani te osobe. U doktrini preovladava mišljenje da se uslovi ZMPP i uslovi koji se traže u dotičnoj stranoj državi kumuliraju.

Za naše MPP vrijedi i poseban režim priznavanja sudskih i upravnih odluka u materiji grañanskopravnih aspekata meñunarodne otmice djece, pošto je BiH članica Haške konvencije iz 1980g, te tu, domaći sudski i upravni organi mogu direktno primjenjivati strane sudske i upravne odluke «bez obzira da li se zvanično priznaju ili ne u državi redovnog boravišta djeteta» bez provoñenja posebnih postupaka «koji bi inače bili provedeni».

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Poseban režim postoji i kad su u pitanju bračni i paternitetski sporovi. Strana sudska odluka u bračnom sporu može biti priznata uprkos isključivoj nadležnosti naših sudova, ukoliko njeno priznavanje traži tuženi ili ukoliko se on ne protivi priznavanju koje je zatražio tužilac. Kod priznavanja takvih stranih sudskih odluka ni nedostatak reciprociteta ne može biti smetnja.

Njujorška konvencija o ostavrivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956g, donesena je pod okriljem UN čija je BiH takoñer članica, sadrži, samo odredbe o obavezi tzv posredničkih organa zemalja članica da uvijek kada je to potrebno pokrenu postupak za izvršenje svake odluke ili drugog sudskog akta kojemu je cilj plaćanje izdržavanja, ali ne uspostavlja poseban režim priznavanja.

Specijalan konvencijski režim priznavanja i izvšavanja primjenjuje se za strane odluke kojima se dosuñuje naplata parničnih troškova, ukoliko su dotične zemlje članice haških konvencija o grañanskom sudskom postupku iz 1954g. i o olakšanju pristupa pravosuñu iz 1980g. taj režim se svodi na utvrñivanje autentičnosti odluke, njene pravosnažnosti lege fori, te jezik na kojem su dokumenti sastavljeni.

Veooma efikasan režim uzajamnog priznavanja sudskih odluka predviñen je Konvencijom o meñunarodnom usvojenju iz 1993g. Kada organ koji je zasnovao usvojenje u jednoj od država ugovornica izda certifikat o tome da je zasnivanje provedeno prema pravilima Konvencije, odluka o usvojenju automatski se priznaje u ostalim državama članicama. Priznanje bi se moglo odbiti samo pozivom na povredu javnog poretka, ali je Konvencija suzila i mogućnost korištenja ove klasične rezerve. Formulacija čl. 24 obavezuje države ugovornice da kod ocjene eventualne povrede javnog poretka vode računa o tome da povreda mora biti očigledna i usmjerena protiv «najboljeg interesa djeteta», čime je rezerva javnog poretka usko profilirana, a manevarski prostor za domaće organe bitno sužen.

U pogledu izvršavanja stranih presuda, vrijede svi navedeni uslovi za priznavanje, s tim što podnosilac zahtjeva za izvršenje uz potvrdu o pravosnažnosti mora podnijeti i potvrdu o izvršnosti te odluke po pravu države porijekla odluke. U našem MPP nema posebnih propisa koji bi regulisali postupak priznavanja i izvršenja stranih sudskih i drugih odluka. U praksi su prihvaćena odreñena načela, od kojih su najvažnija ona koja se odnose na odsustvo usmene rasprave, zabranu meritornog preispitivanja strane odluke i ispitivanje samo taksativno propisanih pretpostavki koje su ranije navedene. Što se tiče nadležnosti, stvarno su nadležni viši sudovi, a mjesno sud na čijem području treba provesti postupak priznavanja, odnosno izvršenja. Za statusne stvari to će najčešće biti sud na čijem području se vode odgovarajuće knjige grañanskih stanja, a za imovinske stvari to će biti sud domicila odnosno sjedišta dužnika, ili sud na čijem području se nalazi neka imovina dužnika tj. izvršenika imovine. O priznavanju strane odluke se može odlučivati i kao o prejudicijelnom pitanju pred bilo kojim sudom, ali tada odluka o priznavanju ima efekat samo za taj konkretan postupak. Ranije je spomenuto da postoje entitetski propisi o režimu priznavanja stranih sudskih odluka o otvaranju stečaja, što je svojevrstan paradoks. To je očigledno iz uvodne odredbe o tome u Zakonu o stečajnom postupku FBiH, u kojoj stoji da se na

WWW.BH-PRAVNICI.COM


priznavanje stranih odluka o otvaranju stečajnog postupka na odgovarajući način primjenjuju «opšta pravila prava Federacije o priznavanju stranih sudskih odluka». 2.4. Pravila o meñunarodnoj nadležnosti i priznavanju presuda u EU Pitanje meñ.nadležnosti i priznavanje presuda je danas regulirano komunitarnim pravom EU i to ne samo u grañanskoj i trgovačkoj materiji, već i u materiji porodičnopravnih odnosa, te se govori o jedinstvenom evropskom sudskom prostoru. Krajnji cilj je eliminacija pravila procesnog MPP i stvaranje situacije u kojoj će spomenuta pravna pitanja biti u potpunosti komunitarno regulirana. Još 27.09.1968 je potpisana Briselska konvencija o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju presuda u grañanskoj i trgovačkoj materiji, koja je Luganskom konvencijom od 16.09.1988g proširena i na zemlje članice Evropskog slobodnog tržišta EFTA. Na temelju Ugovora o Evropskoj uniji ( Mastricht 1992 g.) donijeta je 1998g i tzv. Briselska konvencija II, čime se ideja o jedinstvenim jurisdikcijskim standardima i slobodnoj cirkulaciji sudskih odluka uspješno proširila i na ovu materiju. Amsterdamski ugovor iz 1997 g. omogućio je finalni progres time što je stvorio pravni osnov da briselske konvencije I i II budu pretočene u regulative Evropskog vijeća i tako postanu komunitarno pravo. 2.4.1. Briselska konvencija I ( Regulativa Evropskog Vijeća 2001) Nadležnost. Opštu meñ. nadležnost EU imaju sudovi države članice u kojoj je domicil tuženog, neovisno o njegovom državljanstvu. Kvalifikacija domicila vrši se prema pravnim shvatanjima države članice u kojoj je postupak pokrenut, a kad su u pitanju pravne osobe opšta se meñ.nadležnost može zasnovati prema mjestu njihovog statutarnog sjedišta, mjestu njihove centralne administracije ili pak prema mjestu glavnog mjesta poslovanja. Posebna (specijalna) meñ.nadležnost predviñena je u :

1. ugovornoj materiji ( izuzimajući individualne ugovore o radu) prema principu forum executionis (mjesto izvršenja ugovora – čl.5)

2. u materiji izdržavanja ( gdje je osnov nadležnosti prebivalište ili redovno boravište primatelja izdržavanja čl.5, 2)

3. u materiji odgovornosti po deliktnim ili kvazdeliktnim osnovima ( gdje je princip forum delicti commissi, tj nadležnost prema mjestu izvršenja delikta tj.radnje koja je osnov kvazideliktne odgovornosti čl.5, 3 )

4. u sporovima vezanim za djelatnost filijala ili zastupništva pravnih osoba ( gdje je osnov meñ.nadležnosti sjedište filijale odnosno zastupništva tzv. branch jurisdiction- čl-5, 5 )

Isključiva nadležnost propisana je u postupcima povodom nekretnina – u korist zemlje u kojoj se one nalaze, u statusnim stvarima pravnih osoba – u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište, u postupcima čiji je predmet valjanost upisa u javne registre – u korist zemlje u kojoj se registri nalaze, u postupcima koji se odnose na validnost patenta i drugih prava industrijskog vlasništva – u korist zemlje u kojoj je izvršena registracija ili deponovanje, te u izvršnom postupku čl.22 Priznavanje odluka. Ovdje Regulativa propisuje zabranu preispitivanja po meritumu čl.36, te utvrñuje da će se presude donesene u jednoj državi članici « priznati u

WWW.BH-PRAVNICI.COM


drugim državama članicama bez ikakvog posenog postupka «. No priznanje bi moglo izostati ukoliko postoji neka od taksativno pobrojanih smetnji ( očita povreda javnog poretka zemlje priznavanja, činjenica da je u pitanju donošenje presude zbog izostanka, proceduralne nekorektnosti koje bi mogle ugoziti tuženikovo pravo na odbranu, postojanje ranije odluke i istoj stvari donesene u zemlji u kojoj se priznavanje traži, te postojanje ranije presude u istoj stvari donesene u nekoj trećoj zemlji, koja ne mora biti članica EU, a koja ispunjava uslove za priznavanje u zemlji u kojoj se priznavanje kasnije odluke traži čl.34 2.4.2. Briselska konvencija II ( Regulativa Evropskog Vijeća 2003 ) 28.05.1998 g članice EU potpisale su i Konvenciju o meñ.nadležnosti i priznavanju i izvršavanju presuda u bračnim stvarima i protokole o njenom tumačenju od Evropskog suda pravde. Na temelju Amsterdamskog sporazuma donesena je 29.05.2000g i Regulativa Vijeća (EC) o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju presuda u bračnoj materiji i materiji roditeljske odgovornosti za zajedničku djecu, pa je i ova konvencija pretočena u komunitarno pravo. Nadležnost. Prema ovoj regulativi, u materiji razvoda braka i zakonske rastave kao i poništenja braka, postupak se, prema čl.3 može voditi :

1. u zemlji zajedničkog redovnog boravišta supružnika, ili 2. u zemlji njihovog posljednjeg zajedničkog redovnog boravišta ( ako jedno od

njih tu još uvijek redovno boravi), ili 3. u zemlji redovnog boravišta tuženog, ili 4. u zemlji redovnog boravišta bilo kojeg supružnika, ako sporazumno podnose

zahtjev, ili 5. u zemlji redovnog boravišta podnosioca zahtjeva, ukoliko je on (ona) tu

boravio najmanje godinu dananeprekidno prije podnošenja zahtjeva - 6 mjeseci ako je uz to i državljanin dotične zemlje, ili

6. u zemlji čiji su supružnici državljani. Priznavanje odluka. Odluke u bračnim predmetima i predmetima koji se tiču roditeljske odgovornosti za djecu donesene u 1 državi čanici priznaju se u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka, dakle ipso iure. To znači da je prihvaćen princip «automatskog» priznavanja takvih odluka u zemljama članicama EU. Regulativa predviña i razloge zbog kojih se priznavanje odluke može odbiti. Kad je riječ o odlukama u bračnoj materiji ( razvod, zakonska rastava, poništenje), ti razlozi su :

1. manifestna povreda javnog poretka zemlje u kojoj se priznavanje traži 2. činjenica da se radi o presudi zbog izostanka 3. postojanje ranije odluke u istoj stvari koja je donijeta u zemlji priznavanja 4. postojanje ranije odluke u istoj stvari donesene u nekoj drugoj državi članici pa

i državi koja nije članica EU, ukoliko ta ranija odluka može biti priznata u zemlji u kojoj se priznavanje kasnije odluke traži. Čl.22

Regulativa sadrži 3 različite odredbe, značajne sa spekta problematike priznavanja stranih sudskih odluka. Prvom se zabranjuje jurisdikcijski test, tj. preispitivanje meñ.nadležnosti suda koji je donio odluku, druga je ona o zabrani revizije po meritumu, a trećom je utvrñeno da razlog nepriznavanja ne može biti različitost primjenjenog materijalnog prava i prava zemlje u kojoj se priznanje traži čl.25

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2.5. Haški projekt unifikacije 2.6. Priznavanje i izvršavanje stranih arbitažnih odluka Osnovna razlika je u tome što arbitraže nisu državni organi i što ne raspolažu sredstvima prinudne realizacije svojih odluka. S druge strane, efikasnost arbitražnog rješavanja sporova je uvjetovana provoñenjem arbitražnih odluka, te je neminovno da se uspostavi proceduralna kopča izmeñu rezultata arbitražnog postupka i mogućnosti prinudnog izvršenja. To se u uporednom procesnom MPP rješava tako što se konačnim arbitražnim odlukama zakonom daje svojstvo izvršnog naslova(titulus executionis), čime se stvara pravna mogućnost da se na temelju njih može pokrenuti izvršni postupak, kao i na temelju pravosnažnih sudskih odluka. Arbitražne odluke se se u najvećem broju izvršavaju dobrovoljno čemu doprinose tzv. korporativne sankcije. To su sankcije iza kojih ne stoji državna prinuda u formi izvršnog postupka, već različita strukovna udruženja, pri kojima su takve arbitraže najčešće i osnovane i koje ciljaju na narušavanje poslovnog ugleda i kredibiliteta stranaka koje odbijaju provesti arbitražnu odluku. I naš ZMPP sadrži posebna pravila o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka, a i BiH je i članice Njujorške konvencije. ZMPP prvo daje kvalifikaciju pojma strane arbitražne odluke, koristeći se dvostrukim kriterijem : kriterijem mjesta donošenja odluke i kriterijem primijenjenog procesnog prava. To znači da se kod nas stranom arbitražnom odlukom smatra odluka donesena u inostranstvu, ali i odluka donesena na teritoriji BiH, ukoliko je kod njenog donošenja primjenjeno strano procesno pravo. Postupak priznavanja se pokreće zahtjevom, a obavezni sastojci podneska su uz to i sama arbitražna odluka, te arbitražni sporazum u originalu ili ovjerenom prepisu. Ako su spomenuti dokumenti na stranom jeziku, mora ih pratiti i prijevod ovlaštenog prevodioca. Postupak priznavanja se odvija na sljedeći način : sud ne zakazuje ročište, već se ograničava na ispitivanje postojanja propisanih uslova, a pritom može tražiti potrebna objašnjenja od arbitara ili od stranaka. Stoji i mogućnost ulaganja prigovora protivnika predlagača. Protiv rješenja koje donese sud može se izjaviti žalba u roku od 15 dana i o njoj bi odlučivali Vrhovni sud Federacije tj.RS. Potencijalne smetnje za priznavanje su taksativno propisane. Neke od njih su iste kao i u postupku priznavanja sudskih odluka i prema članu 99 to su : 1.isključiva meñ.nadležnost našeg suda 2.povreda javnog poretka 3.nedostatak reciprociteta 4.povreda prava na odbranu tuženog 5.konačnost odluke Priznavanje strane arbitražne odluke će se odbiti ukoliko sud utvrdi: - da arbitražni sporazum nije zaključen u pismenom obliku; - kada postoji nesklad izmeñu arbitražnog sporazuma i sastava arbitraže, odnosno

provedenog postupka; - prekoračenje ovlaštenja koja su arbitrima data arbitražnim sporazumom; - arbitralnost spora (ako spor nije podoban za arbitražu); - nerazumljivost i protivrječnost dispozitiva odluke.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2.7. Direktna i indirektna meñunarodna nadležnost Meñunarodna nadležnost je predmet regulisanja dvaju vrsta pravnih pravila, koja imaju različitu svrhu, primjenjuju se u različitim procesnim momentima i imaju različite praktične i pravne efekte. Na jednoj strani, to su pravila o meñunarodnoj nadležnosti koja važe u zemlji porijekla odluke, a koja se primjenjuju kod otpočinjanja i voñenja postupka u predmetima sa elementom inostranosti i čiji je cilj da uspostave ili isključe meñunarodnu nadležnost tih organa i na osnovu kojih se odlučuje da li će postupak u konkretnom slučaju biti uopšte voñen pred tim organima ili ne. To su pravila o direktnoj meñunarodnoj nadležnosti. S druge strane, meñunarodna nadležnost tih organa može biti predmet naknadnog preispitivanja u zemlji u kojoj se traži priznavanje dotične odluke, i to prema jurisdikcionim pravilima i standardima zemlje priznavanja. Pravilima koja se primjenjuju nakon što je odluka (u inostranstvu) već donesena i čiji je cilj da u sadejstvu sa drugim pravilima o priznavanju i izvršenju stranih sudskih odluka omoguće ili pak isključe pravno djelovanje strane sudske odluke na domaćoj teritoriji. To su pravila o indirektnoj meñunarodnoj nadležnosti. 2.8. Značaj kvalifikacije kod utvrñivanja i preispitivanja meñunarodne nadležnosti Kriteriji na kojima se zasniva meñunarodna nadležnost organa neke zemlje mogu imati različit karakter. Neki jurisdikcijski standardi su proste činjenice (situs stvari), neki su pravna utvrñenja bazirana na više činjenica (domicil, redovno boravište), neki su i sami pravni odnos (državljanstvo). Razlike meñu kriterijima utiču na njihovu efikasnost. Na ovaj problem se može gledati iz aspekta suda koji trba da vodi postupak i koji dakle treba kvalificirati pojmove u normama o meñunarodnoj nadležnosti kako bi ustanovio da je nadležan ili iz aspekta suda koji priznaje stranu odluku, mora kvalificirati pojmove u normama o meñunarodnoj nadležnosti kako bi utvrdio da li je sud zaista bio nadležan. U prvom slučaju od odluke ovisi mogućnost da se spor vodi, a u drugom mogućnost priznavanja strane sudske odluke. Sva pitanja vezana za primjenom domaćih normi koje su procesne prirode podvrgnuta su načelu legi fori. U ovakvim normama su izuzetak reference vezane za strano pravo. Kod takvih referenci se unaprijed pokušava osigurati priznanje od domaće sudkse odluke u odreñenoj stranoj zemlji. U procesnom smislu se ovdje radi o prejudicijelnom pitanju. Većina meñunarodnih ugovora – konvencijskih pravila rješava promleme kvalifikacije tako što u samom ugovoru daje autonomno tumačenje ključnih pojmova koje je onda obavezno za zemlje članice. Ukoliko meñunarodni ugorvor ne sadrži potrebna preciziranja, u sudskoj praksi se često vrši kvalifikacija legi fori. Kada se meñunarodna nadležnost zasniva na domaćim pravilima, ZMPP upućuje na ustaljenje nadležnosti (prepetuatio iurisdictionis).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Kada je riječ o preispitivanju meñunarodne nadležnosti stranog suda u postupku priznavanja i izvršavanja strane sudske odluke, kvalifikacija ima ograničen značaj u našem mpp. Razlog je što se naš sud neće dublje upuštati u ocjenu nadležnosti stranog suda, već će samo utvrditi je li povrijeñena naša isključiva meñunarodna nadležnost. Tu bi se problem kvalifikacije mogao pojaviti jedino u vezi sa prebivalištem ukoliko se ono različito shvata u zemlji porijekla odluke i kod nas. Pošto je u pitanju ispitivanje isključive nadležnosti našeg suda, kvalifikaciju bi trebalo vršiti prema našem pravu. Pri tome je značajan samo momenat pokretanja postupka pred stranim sudom, u smislu da će naš sud procijeniti da li su u momentu pokretanja parnice pred stranim sudom postojale pretpostavke za našu isključivu nadležnost. 2.9. Uticaj rezerve javnog poretka i izigravanja zakona Povreda domaćeg javnog poretka je opšteprihvaćen razlog za odbijanje priznavanja. Prihvaćen je stav da primjena stranih propisa o meñunarodnoj nadležnosti, i to u postupku pred sudom same te zemlje, ne može dovoditi do nepodnošljivih posljedica za zemlju priznavanja. Za stranke je veoma značajno pitanje pred čijim će sudom biti raspravljani njihovi pravni odnosi s meñunarodnim elementima. One mogu postići da njihov predmet bude rješavan pred sudom za kojeg su se objektivno opredijelile, premda se radi o predmetu u korem prorogacija nadležnosti nije dopuštena. Sud pred kojim se zatraži priznanje ovakve strane odluke bio bi u prilici da je prizna, iako se nadležnost dotičnog stranog suda ne bazira na ''prirodnoj'' vezanosti stranaka ili samog predmet sa zemljom porijekla odluke, već na vještački stvorenim kriterijima. Motivi stranaka mogu biti primjena povoljnijeg materijalnog prava, postizanje povoljnijeg procesnopravnog položaja ili otežavanje položaja protivne stranke. Pored mnogih dvojbi u uporednom pravu, kod nas je prihvaćen stav da se u sektoru konkurentne meñunarodne nadležnosti ne odbija priznavanje stranih odluka zbog frauduloznih radnji, ali da se onemogući priznavanje strane odluke donssene u nekorektnom postupku ili one čije je rješenje o meritumu neprihvatljivo.

3. PRIVATNOPRAVNI POLOŽAJ STRANACA 3.2. Restrikcije materijalno pravne prirode

3.2.1. Pojam

Uprkos tome što je sve jače i izrazitije nastojanje meñ.zajednice da se standardi vezani za pravni status stranaca na teritoriji odreñ.države internacionaliziraju, ta tendencija se u većoj mjeri odnosi na javna prava i osnovne slobode i prava čovjeka, nego na privatna prava stranca. Zbog toga u oblasti privatnih prava stranaca još uvijek više uticaja imaju interni propisi pojedinih država nego meñunarodna pravila. Pojam državljanstva uključuje u sebi formalno pravnu dostupnost svih političkih, grañanskih i ekonomsko-socijalnih prava koje jedna država može da osigura.Tako ex definitione proističe da samo državljanima pripada puni obim svih tih prava u jednoj zemlji.Ograničenja koja pogañaju strance su u najvećoj mjeri prisutna u sferi javnih i političkih prava, ali ih ima i u sferi privatnih prava.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3.2.2. Pravna priroda normi Norme o dostupnosti pojedinih privatnih prava strancima donosi svaka država na osnovu svog teritorijalnog suvereniteta. Za donošenje pravila ove vrste podloga nije državljanstvo, već veza osobe sa teritorijom države. Zbog toga stranac kao eventualni nosilac privatnih prava nema isti položaj kao domaći državljanin. Ni jednu državu se ne može obavezati na to da strancima učini dostupnim izvjesna prava. Kad je u pitanju regulisanje ove materije meñunarodnim ugovorima izmeñu različitih država, najveći značaj imaju klauzula najvećeg povlašćenja i klauzula nacionalnog tretmana. Klauzula najvećeg povlašćenja (klauzala najpovlaštenije nacije) je ugovorna klauzula kojom se svaka država ugovornica obavezuje da državljanima druge ugovornice osigura najpovoljniji tretman koji je u pogledu uživanja konkretnog prava već dala ili će ubuduće dati državljanima neke treće države. Ova klauzula je usmjerena na izjednačavanje položaja državljana različitih zemalja u domaćoj državi i time na proširenje osnova reciprociteta. Klauzula nacionalnog tretmana ima veći značaj, ali i manju upotrebu. Ovom klauzulom se državljani zemalja ugovornica u pogledu dostupnosti nekih prava izjednačavaju sa domaćim državljanima. Na taj način neka prava koja bi za strance inače bila relativno ili čak apsolutno nedostupna postaju za državljane država ugovornica opšta prava.U nekim meñunarodnim ugovorima se ide i dalje, pa se državljanima zemalja ugovornica daju tzv.minimalna prava, bez obzira na to da li ih unutrašnje zakonodavstvo ugovornica daje i svojim državljanima. U doktrini se posebno problematizira momenat u kojem treba primjeniti norme o privatnim pravima stranaca. Npr. pred domaćim sudom se vodi ostavinski postupak povodom nepokretne zaostavštine decuiusa koji je u momentu smrti bio strani državljanin.Pretendenti na naslijeñe su jedan domaći državljanin i jedan strani državljanin,ostaviočeva djeca. Domaća koliziona norma upućuje na ostaviočevu lex nationalis kao mjerodavno pravo prema kojem oba nasljednika imaju pravo na naslijeñe.Ipak stranac neće moći naslijediti u domaćoj zemlji ako izmeñu ovih dviju država nema reciprociteta. On je uslov pod kojim je strancu dostupno pravo na nslijeñe, kao relativno dostupno pravo.Ako ovaj uslov nije ispunjen stranac neće moći da naslijedi, mada mu to pravo pripada po lex causae. Ovo je posljedica toga što su norme o privatnim pravima stranaca legis fori jače u primjeni od kolizionih normi, odnosno stranog materijalnog prava na koje te norme upućuju. Norme o pravima stranaca imaju prioritet u odnosu na domaće kolizione norme i predstavljaju korekciju rješenja postignutog kolizionim mehanizmom. 3.2.3. Pravni izvori Karakteristika ove oblasti MPP je oskudnost i nepotpunost izvora koji regulišu ovu materiju. Ustavne norme su najčešće uopštene i govore o kategorijama kao što su ljudska prava, privatna prava, prava čovjeka, prava grañanina I sl. pa su stoga nedovoljno indikativne kad su u pitanju pojedinačna porodična, nasljedna, stvarna ili obligaciona prava. Donošenje posebnog zakona za ovu materiju još uvijek je rijetkost. Na ovu oblast se najčešće odnose pojedine ustavne odredbe (ljudska prava), te posebni propisi

WWW.BH-PRAVNICI.COM


sadržani u važnijim zakonima koji reguliraju privatnopravne odnose. Kao važnije izvore u našem pravu, pored ustavnih normi, treba spomenuti propise o kretanju i boravku stranaca, propise iz oblasti vlaničkopravnih odnosa, privrednih društava, stranih ulaganja, intelektualnog vlasništva i sl. Kao poseban i ozbiljan problem nameće se pitanje legislativne nadležnosti u ovoj materiji u svjetlu Daytonskog ustava. Pravni subjektivitet BIH kao cjelovite države će u meñ.zajednici biti afirmiran ukoliko stranci budu imali jednak privatnopravni položaj bez obzira na to u kojem dijelu države borave ili prebivaju tj.stupaju u pravne odnose. Da bi se to postiglo, zakonodavstvo o privatnim pravima stranaca takoñer mora biti centralno,a ne entitetsko jer bi se u protivnom moglo desiti da stranac može uživati neko privatno pravo u većem obimu u jednom entitetu,a u manjem ili nikako u drugom, što bi ukazivalo na podjeljeni suverenitet na državnoj teritoriji. 3.2.4. Kategorizacija privatnih prava stranaca Najznačajnija kategorizacija je zasnovana na kriteriju dostupnosti prava strancima. S tim u vezi razlikuju se:

1. Opća ili bezuslovna prava su privatna prava koja su strancima dostupna pod istim uslovima kao i domaćim državljanima. Privatna prava koja se kategoriziraju kao opšta stranci mogu sticati i vršiti isto kao i da su domaći državljani. Kod uživnja takvih prava stranci imaju nacionalni tretman – izjednačeni su s domaćim državljanima. Ovdje spada npr.pravo stranca da stupi u brak pred domaćim organima, ili da bude subjekt najvećeg broja obligacionih odnosa;

2. Relativno ili uslovno dostupna prava su prava koja su strancima dostupna pod posebnim uslovima tj.relativno rezerviranim za domaće državljane, što znači da ga stranac može steći i vršiti samo pod naročitim uslovima koji se od domaćih državljana ne traže. Kao takvi uslovi se najčešće javljaju reciprocitet sa strančevom državom u pogledu istih uživanja istih prava u dotičnoj stranoj zemlji naših državljana ili npr. domicil stranca na domaćoj teritoriji ili prethodno odobrenje nadležnog organa domaće države;

3. Nedostupna prava ili prava apsolutno rezervisana za domaće državljane su prava koja stranac ne može steći u domaćoj državi. U nekim zemljama to je slučaj npr. sa sticanjem vlasništva na nekretninama.

3.2.5. Dostupnost pojedinih privatnih prava strancima 3.2.5.1.Pitanja osobnog statusa 3.2.5.1.1.Fizičke osobe. Danas se općenito smatra da je svaka fizička osoba pravni subjekt, tj. da ima pravnu sposobnost I u tom pogledu svojstvo stranca nema uticaja. Ocjena poslovne sposobnosti stranca se po pravilu prepušta njegovom personalnom pravu, s tim što ovisno o dijelu svijeta u kojem se pitanje postavlja, može značiti nacionalni zakon ili lex nationalis ili pak domicilni tj.lex domicili osobe koja je u pitanju. Uporedno pravo poznaje izuzetke, kad se stranac u domaćoj zemlji smatra poslovno sposobnim, mada to svojstvo ne bi mogao imato po svom domovinskom pravu. Takvi izuzeci uspostavljeni su u korist principa in favorem negotii i svojstveni su materiji ugovornih obligacija, prvenstveno na području mjeničnog i čekovnog

WWW.BH-PRAVNICI.COM


prava. I naš ZMPP propisuje da je fizička osoba koja je poslovno nesposobna po svom nacionalnom pravu, ipak poslovno sposobna “ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obaveza”. Ovaj izuzetak je široko prihvaćen i u uporednom pravu, a njegova svrha je sigurnost pravnog prometa i zaštita savjesnih ugovarača. Treba imati na umu da i ovdje u obzir dolazi primjena ustanove javnog poretka, ukoliko je razlog poslovne nesposobnosti stranca po njegovom nacionalnom pravu neprihvatljiv za poredak domaće države. 3.2.5.1.2.Pravne osobe. Pravne osobe su glavni nosioci meñ.prometa roba i usluga, a njihovo prisustvo na domaćoj teritoriji izaziva brojne i složene probleme ekonomske, pravne, pa čak i političke prirode. U principu, statusna prava pravne osobe (osnivanje, organizacijski oblici, poslovanje, zastupanje i prestanak) podvrgnuta zakonodavstvu države čiju pripadnost ima ta osoba. Meñutim, kad strana pravna osoba želi djelovati na tlu domaće države, ovo načelo trpi značajna odstupanja. To se prvenstveno odnosi na regulisanje tzv.prava na poslovanje strane pravne osobe, koje se podvrgava legi fori tj.zakonu domaće države, a ne države o čijoj se firmi radi. BiH ima vrlo liberalne propise koji se odnose na poslovanje stranih pravnih osoba. Osnovno pravilo koje se odnosi na pravni režim stranaca kao ulagača u privredi BIH je klauzala nacionalnog tretmana sadržana u Zakonu o politici direktnih stranih ulaganja u BIH prema kojoj strani ulagači imaju ista prava kao i rezidenti BIH. Dato je precizno značenje pojmova strani ulagač i rezident BiH i date su zakonske garancije koje se odnose na zabranu fiskalne diskriminacije, zagarantirano je i pravo na transfer dobiti u inostranstvo, te da strana ulaganja neće podlijegati mjerama kao što su nacionalizacija, eksproprijacija, rekvizicija ili slične mjere, osim u javnom interesu i u skladu sa važećim zakonodavstvom i uz naknadu. Entiteski propisi pored ulaganja u postojeće ( domaće ) pravne osobe, predviñaju i osnivanje vlastite pravne osobe (preduzeća ili ustanove )kao ravnopravan oblik stranog ulaganja.. Pravni subjekt u koji je uložen strani kapital u načelu ima isti položaj kao i pravni subjekt osnovan isključivo domaćim kapitalom. Ostala je odredba kojom se strana ulaganja obavezno podvrgavaju režimu registracije i evidentiranja. Režim prethodnog odobrenja predviñen je jedino u javnim sektorima proizvodnje i prodaje oružja, municije,te u sektoru javnog informiranja, gdje je predviñena i restrikcija u pogledu visine stranog uloga koji je limitiran na 49 % . I entiteski zakoni o privrednim društvima omogućavaju pravnim i fizičkim osobama prava na poslovanje. Dopušteno je da domaće i strane fizičke i pravne osobe mogu osnivati sve oblike privrednih društava predviñene tim zakonima. Treći oblik ostvarivanja prava na poslovanje stranih pravnih osoba u BiH jeste preko zastupničkog ugovora sa domaćim firmama tj.ugovora o prodaji strane robe sa konsignacije ili ug.o vršenju servisnih uloga za održavanje uvezene opreme i trajnih dobara za ličnu potrošnju i ovaj oblik poslovanja na teritoriji BiH reguliran je odredbama spomenutog Zakona o vanjsko trgovinskoj politici.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3.2.5.2.Porodična prava 3.2.5.2.1.Pravo stranca na brak Generalno, pravo na sklapanje braka je jedno od opštih ljudskih prava, koje kao takvo navodi i Opšta deklaracija o pravima čovjeka. Te je opće pravo – dostupno je strancima jednako kao i domaćim državljanima. To meñutim nije univerzalno prihvaćeno pravilo. U nekim zemljama se pravo stupanja u brak uslovljava prebivalištem na domaćoj teritoriji (SAD) ili reciprocitetom sa stranom državom. U našem pravu, pravo na sklapanje braka je opšte pravo i to bez obzira na to da li se radi o braku izmeñu stranaca ili izmeñu stranaca i državljanina BiH. Pošto se tada mora primjeniti nacionalno pravo budućih supružnika, u praxi bi se moglo desiti da strančevo nacionalno pravo sadrži neka ograničenja koja bi mogla komplicirati zaključivanje braka. U tom slučaju princip se ne mjenja. Bitno je da takva ograničenja ne sadrži naše pravo i da u tom smislu nema diskriminacije prema strancu. Jedino što naši organi ne bi tolerirali su apsolutne bračne smetnje : krvno srodstvo u pravoj liniji bez obzira na stepen, a u pobočnoj do 4 stepena, duševna bolest i nesposobnost za rasuñivanje , te postojanje ranijeg braka. 3.2.5.2.2.Pravo stranca na usvojenje Način ostvarivanja zavisi od uloge u kojoj se stranac nalazi. Ako stranac usvaja stranca, moguće su 2 situacije:

1. ako su istog državljanstva, pravo stranca na usvojenje je opće;

2. ako su različitog državljanstva, postavlja se pitanje kako je stvar riješena personalnim pravom usvojenika. Problem se u praksi svodi na potrebu pribavljanja mišljenja nadležnog organa starateljstva u zemlji državljanstva, odnosno prebivališta usvojenika.

Ako je jedna strana u odnosu državljanin BiH, takoñe su moguće 2 situacije:

1. ako se stranac javlja kao usvojenik, to pravo je za njega opće, tj. dostupno mu je bez ograničenja i uvjetovanja;

2. ako se stranac javlja kao usvojilac, Porodični zakon BiH dozvoljava mogućnost da stranac usvoji domaćeg državljanina uz ispunjenje 2 uslova: (1) da za to postoje “naročito opravdani razlozi” i (2) da je prethodno pribavljeno odobrenje nadležnog organa socijalne politike. Dakle, u ovom slučaju pravo stranca je relativno.

3.2.5.2.3.Pravo stranca na starateljstvo Ovdje je takoñe od značaja u kojoj ulozi se stranac pojavljuje. Postoji opća saglasnost o tome da ne treba strancu uskratiti pravo da bude staratelj drugom strancu na domaćoj teritoriji (ako su osobe istog državljanstva, naši organi ne bi bili ni nadležni za postavljanje staratelja, već samo za preduzimanje tzv.privremenih starateljskih mjera, dok definitivnu odluku ne donese nadležni strani organ ). Npr.slučaj da dijete izgubi roditelje u saobraćajnom udesu na teritoriju BiH pa mu naš organ postavi privrem.staratelja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Najviše rezervi države imaju kad se radi o uspostavljanju starateljstva nad domaćim državljaninom. Pošto starateljstvo daje staratelju široka imovinskopravna ovlaštenja koja mogu biti zloupotrijebljena, a pošto starateljstvo ima i elemente funkcije javnog povjerenja, u doktrini se predlaže da se ovo pravo učini dostupnim samo strancima koji imaju domicil na državnoj teritoriji. To u odreñenoj mjeri garantira nadzor domaće države nad izvršenjem starateljske funkcije. Takoñe se predlaže da se kao staratelj domaćem državljaninu može postaviti samo stranac koji je bliži krvni srodnik štićenika. Ova 2 uslova bi se mogla postaviti alternativno, pri čemu je vrhunski kriterij ipak interes štićenika. 3.2.5.3.Nasljedna prava stranaca Pod nasljednim pravima stranaca podrazumijeva se pravo raspolaganja vlastitom imovinom za slučaj smrti i pravo biti nasljednikom. Ni jedno ni drugo nije bilo priznavano sve do početka 19 v., a tada se počinju različito tretirati. U savremenim državama se strancima ne ograničava pravo raspolaganja vlastitom imovinom mortis causae i oni takvo raspolaganje mogu vršiti isto kao i domaći državljani. Kad je riječ o strancu kao nasljedniku, ovo pravo u velikom broju zemalja takoñe ima karakter općeg prava. Ponekad su i u tim zemljama prisutna odreñena posredna ograničenja. Najpoznatiji oblik takvog ograničenja je ustanova prelevmana, koja se primjenjuje u situaciji kad se dio zaostavštine nalazi na domaćoj, a dio na stranoj teritoriji, a meñu nasljednicima ima i stranaca i domaćih državljana. Pri takvim okolnostima, pravo prvenstvenog namirenja iz dijela zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji daje se domaćim državljanima, ukoliko bi oni bili potpuno ili djelimično isključeni iz zaostavštine koja se nalazi u inostranstvu. Posredna ograničenja mogu se odnositi na kategorije stvari koje su predmet nasljeñivanja (npr.poljoprivredno zemljište, zemljište u pograničnim zonama i sl). U drugoj grupi zemalja strančevo pravo da bude nasljednik je relativno dostupno i najčešće je uvjetovano postojanjem reciprociteta ili pribavljanjem prethodnog odobrenja. U našem pravu stranac može raspolagati svojom imovinom mortis causa putem testamenta, ali ne i ugovora o nasljeñivanju i u tom pogledu je izjednačen sa domaćim državljanima. U pogledu mogućnosti stranca da bude nasljednik, treba prihvatiti stanovište po kojem je to pravo za stranca relativno dostupno pod uslovom reciprociteta (faktičkog), mada Zakon o osnovama vlasničkih odnosa o tome ne sadrži izričite odredbe. 3.2.5.4.Stvarna prava stranaca Stvarna prava na pokretnim stvarima kod nas su strancima dostupna bez ograničenja, ali se ograničenja mogu uvesti u pojedinim oblastima posebnim zakonom (npr.nabavka oružja i sl). Što se tiče nekretnina, i danas su rijetke zemlje u kojima je pravo vlasništva na nekretninama za strance dostupno bez dodatnih uvjetovanja. S druge strane, ipak su rijetke i zemlje u kojima je to pravo strancima potpuno nedostupno. U najvećem broju

WWW.BH-PRAVNICI.COM


zemalja ovo pravo je danas relativno rezervirano, pri čemu se najčešće postavlja uvjet uzajamnosti, administrativne dozvole ili čak sticanja domaćeg državljanstva u odreñenom roku. Obzirom na odredbe našeg važećeg ZOVO, principijelno stanovište našeg prava je da je stranim fizičkim i pravnim licima pravo vlasništva i na pokretnim i na nepokretnim stvarima jednako dostupno kao i domaćim državljanima. Tako se može reći da je pravo sticanja vlasništva na nekretninama u našoj zemlji postalo opće pravo. Ovakav avangardan korak našeg zakonodavca prije se može pripisati zakonodavnoj omašci, nego svjesnoj i promišljenoj namjeri.

4. MEðUNARODNA PRAVNA POMOĆ 4.1. Pojam U najširem smislu, meñunarodna pravna pomoć podrazumijeva saradnju izmeñu organa različitih država u meñunarodnom pravnom saobraćaju. Kada organi jedne države vode postupak u stvarima koje su inostrano obilježene, često će se ukazati potreba za obavljanjem odreñenih procesnih radnji na teritoriji neke druge države. U grañanskim stvarima, meñunarodna pravna pomoć se u pravilu odnosi na dostavljanje sudskih i vansudskih akata licima u inostranstvu, te na obavljanje procesnih radnji u grañanskom postupku (izvoñenje dokaza i sl) na osnovu zamolnica. 4.2. Osnov za ukazivanje pravne pomoći Domaći organi po pravilu pružaju pravnu pomoć organima drugih država ako je to predviñeno bilateralnim ugovorom ili multilateralanim (diplomatski reciprocitet), ali i ako postoji faktički reciprocitet tj. kad odnos reciprociteta u tom pogledu postoji u praxi dviju država makar i nije garantiran meñ.ugovorom. Osnovna pretpostavka je uvažavanje nekih internacionalnih standarda koji se odnose na način i put uzajamne komunikacije izmeñu organa države moliteljice i zamoljene države, na formu samog zahtjeva za pružanje meñ.pravne pomoći. 4.3. Reguliranje meñunarodne pravne pomoći Način pružanja meñunarodne pravne pomoći regulira se dvostranim i višestranim meñunarodnim konvencijama kao i internim zakonima država. Od multilateralnih konvencija koje obavezuju BiH, najznačajnije su Haška konvencija o grañanskom sudskom postupku iz 1954, kao i Haška konvencija o olakšanju meñunarodnog pristupa sudovima iz 1980. Takoñe su značajne Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, te Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956.godine. Nakon što je jedan broj država prihvatio sukcesiju bilateralnih sporazuma bivše Jugoslavije u odnosu na BIH danas imamo i niz bilateralnih sporazuma u ovoj materiji : npr.sa Belgijom, Bugarskom, Grčkom, Hrvatskom,Rumunijom, Ruskom Federacijom, Ujedinjenim Kraljevstvom, a uskoro i sa Kanadom, Francuskom, Švajcarskom i austrijom. Postupak koji se primjenjuje kod pružanja meñunarodne pravne pomoći u grañanskim stvarima ureñen je i unutrašnjim izvorima gpp. U BIH su to entitetski

WWW.BH-PRAVNICI.COM


zakoni o parničnom postupku, te su sudovi u FBIH dužni ukazivati pravnu pomoć inostranim sudovima «u slučajevima predviñenim meñ.ug., kao i kad postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći». Postojanje reciprociteta se pretpostavlja, a u slučaju sumnje objašnjenje daje Federalno ministranstvo pravde. 4.4. Način komuniciranja domaćih i stranih organa Prilikom ukazivanja meñ.pravne pomoći organi različitih država mogu komunicirati neposredno i posredno. Neposredna komunikacija moguća je samo ako je izričito ugovorena u slučajevima opravdane hitnosti. Ona postoji npr. kad se naš sud direktno obraća stranom sudu sa molbom da on provede neku procesnu radnju ( saslušanje svjedoka) ili izvrši dostavljanje nekog akta (tužbe, poziva na ročište) Posredna komunikacija je pravilo i primjenjuje se ukoliko drugačije nije izričito odreñeno meñudržavnim ugovorom. Ona podrazumijeva da se kontakt izmeñu domaćeg i stranog suda uspostavlja posredstvom drugih državnih organa (po pravilu je to ministarstvo vanjskih poslova, diplomatsko predstavništvo ili konzul države moliteljice). Danas se uglavnom primjenjuju 3 varijante posredne komunikacije:

1. Opštenje diplomatskim putem je predviñeno kao osnovno pravilo i u ZPP FBIH koji utvrñuje da dostavljanje treba izvršiti osobama ili ustanovama u inostranstvu diplomatskim putem «preko organa uprave nadležnosg za inostrane poslove BIH» dakle Ministarstvo vanjskih poslova ako drugačije nije odreñeno meñ.ugovorom. Ovaj način komunikacije praktično znači da će npr. naš sud odgovarajuću zamolnicu sa potrebnim prilozima dostaviti ministarstvu vanjskih poslova, koje će je proslijediti našem DKP u drugoj državi, a DKP je proslijediti ministarstvu vanjskih poslova te države koje će je uputiti nadležnom sudu na realizaciju. Ovaj način je najsporiji, najskuplji i najsloženiji.

2. Konzularni put opštenja je brži i jednostavniji. Odvija se na liniji domaći sud-domaće MVP-naš konzul u stranoj državi-odgovarajući strani organ. Ona je pravilo izmeñu zemalja članica Haške konv.o grañanskom sudskom postupku iz 1954g, pa u odnosu na te zemlje vezuje i BIH. Kod ovog načina opštenja kontrola zamolnica je nešto slabija, pošto u komunikaciji učestvuje manji broj organa.

3. Komunikacija posredstvom posebnih organa je noviji način komunikacije koji se sve češće predviña u bilateralnim ugovorima koji pojednostavljuje i skraćuje postupak dostavljanja pismena osobama u inostranstvu, kao i izvoñenja dokaza. Države ugovornice same odreñuju organe preko kojih će se primati i upućivati zamolnice. Najčešće su to ministarstva pravosuña zemalja ugovornica.

4.5. Zamolnica za pružanje meñunarodne pravne pomoći Zamolnica je pismeni akt kojim se traži pružanje pravne pomoći.O formi i sadržini zamolnice vrijede pravila meñ.ugovora koji su na snazi u BIH, a ZPP FBIH regulira samo pitanje jezika na kojem ona treba da je sastavljena. Na formu kao i na sadržinu se u odsustvu meñ.ug. primjenjuje kolizioni princip locus regit actum, što znači da su u tom smislu mjerodavni propisi zemlje u kojoj je zamolnica sastavljena, dakle zemlje moliteljice. Opće pravilo je da zamolnica treba biti sastavljena na jeziku zamoljene države, a u suprotnom mora biti priložen prevod na jezik zamoljene države. Ovo pitanje se bilateralnim ugovorima često ureñuje tako da zamolnica može biti sastavljena bilo na jeziku zemlje moliteljice bilo na jeziku zamoljene zemlje.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


4.6.Dostavljanje akata osobama u inostranstvu. Dostavljanje različitih isprava adresatima sa prebivalištem ili boravištem u stranoj državi obuhvata dostavljanje sudskih i vansudskih akata, kao i dr.isprava. Najčešće se radi o sudskim pozivima, odlukama i dr.aktima vezanim za sudski postupak. Adresati su obično stranke, svjedoci, punomoćnici, vještaci i dr.osobe značajne ua voñenje postupka. Ako je zamoljena država članica Haške konvencije o grañanskom sudskom postupku iz 1954, dostavljanje se u načelu vrši po propisima zamoljene države (primjena legis fori). Izuzetno, ako se u zamolnici traži posebna forma dostavljanja, ono će biti izvršeno u traženoj formi ukoliko se to ne protivi zakonodavstvu zamoljene države. Bilateralni ugovori često predviñaju dostavljanje preko konzularnih funkcionera, ali pod uslovom da su adresanti državljani države moliteljice i da se dostavljanje vrši bez upotrebe sredstava prinude. Ako pitanje dostavljanja nije ureñeno meñunarodnim ugovorima, primjenjuju se propisi zamoljene države. (kod nas je to Zakon o parničnom postupku). Tako Zakon o parničnom postupku propisuje da se odsustvu ugovorenog režima, dostavljanje osobama ili ustanovama u inostranstvu, te strancima koji uživaju pravo imuniteta vrši diplomatskim putem, dok se dostavljanje državljanima BIH u inostranstvu vrši ili poštom ili preko nadležnog konzularnog ili diplomatskog predstavništva BIH u toj državi. 4.7.Izvoñenje procesnih radnji u inostranstvu. U pogledu forme izvoñenja procesnih radnji pred stranim sudom, važi princip primjene legis fori, što znači da će se procesna radnja (saslušanje svjedoka, uviñaj i sl) provesti po propisima zamoljene države.Taj princip predviñaju i interna zakonodavstva država i meñ.ugovori. isto tako obje vrste izvora predviñaju mogućnost da se odreñena procesna radnja provede i u postupku na kojem u zamolnici insistira strani sud, ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države. Takvu rezervu sadrži i ZPP FBIH u kojem stoji da se radnja koja je predmet zamolnice inostranog suda «može izvršiti na način koji zahtjeva inostrani sud, ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države, tj. BIH odnosno Federacija. Kako u pogledu pojedinih procesnih radnji postoje katkad vrlo značajne razlike u zakonodavstvima pojedinih država, to može stvoriti posebne teškoće kod udovoljavanja zamolnici.Tako npr.u nekim zemljama saslušanje stranaka ne predstavlja dokazno sredstvo (njemačka) dok je to u većini zemalja slučaj. Isto tako u nekim zemljama se stranka ne može saslušati pod zakletvom (npr.kod nas), dok npr. po austrijskom procesnom pravu sud odlučuje o tome hoće li ili neće stranka položiti zakletvu prije davanja iskaza. Izvoñenje procesnih radnji u stranoj državi posredstvom DKP države moliteljice po pravilu nije dozvoljeno. Ipak, meñunarodnim ugovorom ili konzularnom konvencijom izmeñu dviju zemalja može se dozvoliti izvoñenje procesnih radnji preko konzularnih funkcionera, ako se procesna radnja odnosi na državljane države moliteljice i to bez prinude.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


4.8.Razlozi za odbijanje zamolnice stranog suda Mogu biti formalnopravne prirode, zatim razlozi zaštite javnog poretka ili nepostojanje reciprociteta. Formalnopravni razlozi sastoje se u tome što zamolnica nema sve neophodne elemente (nije napisana na jeziku zamoljene države, niti joj je priložen ovjereni prevod ili što ona sama nije propisno ovjerena ili ne sadrži sve podatke za ukazivanje pravne pomoći). U takvom slučaju, domaći sud zamolnicu vraća stranom sudu, uz naznaku nedostataka zbog kojih se ne može po njoj postupiti. Nakon otklanjanja nedostataka, zamolnica se može ponoviti. Haška konvencija predviña slučajeve u kojima domaći sud neće postupiti po zamolnici. To će biti u slučaju ako nije utvrñena autentičnost dokumenata, tj. kad nema potrebnih ovjera, zatim kad izvršenje zamoljene radnje nije u djelokrugu domaćeg suda, te u slučaju kad po mišljenju domaće države izvršenje zamoljene radnje pogaña njen suverenitet ili sigurnost. Što se tiče troškova za postupanje po zamolnici, njihova naknada se po pravilu ne traži unaprijed, već se izmiruju iz sredstava zamoljenog suda, a zahtjev za regresiranje se dostavlja uz spise o izvršenoj radnji koja je tražena zamolnicom. Ovo pravilo ne važi za SAD i V.Britaniju, gdje se troškovi moraju predujmiti. Naime, u ovim zemljama zamoljene radnje ne vrše sudovi već od njih ovlaštena lica (tzv.komiseri -commissioners, najčešće advokati), koji ne postupaju bez honorara. Haška konvencija afirmiše princip besplatne meñunarodne pravne pomoći meñu državama ugovornicama i propisuje da postupanje po zamolnicama ne može biti predmetom takse. Ovakve odredbe su česte i u bilateralnim ugovorima, uz izuzetak troškova vještačenja. Nepostojanje reciprociteta takoñer može biti razlog za uskraćivanje pravne pomoći stranom sudu. Pružanje meñunarodne pravne pomoći je uvjetovano reciprocitetom sa državom iz koje zamolnica dolazi, pri čemu se ne insistira na ugovorenom (diplomatskom)reciprocitetu, već je dovoljan faktički reciprocitet, a njegovo postojanje se oborivo pretpostavlja. Ugrožavanje javnog poretka je rezerva koja i u ovoj materiji može promijeniti uobičajeni tok stvari. Neće se izvršiti zamoljen aradnja ukoliko bi njeno izvršenje dovelo u putanje temeljna načela domaćeg pravnog poretka, tj.pravnog i društvenog ureñenja.Ovakvu rezervu sadrži većina bilateralnih ug.o pravnoj pomoći, te je predviñena i ZPP koji predviña da naš javni poredak može biti ugrožen ne samo sadržinom radnje čije se izvršenje zamolnicom traži, već eventualno i naročitom formom izvršenja te radnje koju zahtjeva strani sud. To znači da se tražen ardanja može izvršiti u postupku na kojem insistira strani sud samo ukoliko to ne vrijeña javni poredak. O tome da li bi zamoljena radnja ugrozila domaći javni poredak odlučuje sud koji treba da postupi po zamolnici, pa ako nañe da bi povreda nastala, on će po službenoj dužnosti ex officio dostaviti predmet Vrhovnom sudu na konačnu odluku. Ako odluka bude u smislu odbijanja pravne pomoći, zamoljeni sud je dužan sudu koji je poslao zamolnicu uputiti odgovarajuće obrazloženje.U slučaju odbijanja,

WWW.BH-PRAVNICI.COM


zamolnicom se više ne može tražiti izvršenje iste radnje, odnosno ne u istoj formi ako je forma bila razlog odbijanja. 4.9. Značaj haških konvencija Veliki značaj za nas ima regulisanje proceduralnih aspekata meñunarodno obilježenih privatnopravnih odnosa, zbog ''postjugoslavenskog elementa''. 1. Konvencija o grañanskom sudskom postupku 1954.

- najbitniji aspekti meñunarodne pravne pomoći 2. Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava - korištenje stranih javnih isprava kao dokaznog sredstva - regulisanje formalnosti - vjerodostojnost postupka 3. Konvencija o olakšavanju pristupa pravosuñu na meñunarodnom planu

- proširenje principa nacionalnog tretmana kod besplatne sudske pomoći na osobe sa redovnim boravištem u jednoj od potpisnica

procesno medjunarodno privatno pravo

Documents