SADRŽAJ:

UVOD………………………………………………………………………………...................2

1. TRANZICIJA PRIVATIZACIJA....……………………………………....…......................3

1.1. Općenito o tranziciji…………………………………………………………..............3

1.2. Proces privatizacije i njegova uloga u okviru tranzicije…………………………..….4

2. CILJEVI I METODE PROCESA PRIVATIZACIJE U POSTSOCIJALISTIČKIM

ZEMLJAMA.................................................................................................................6

2.1. Ciljevi privatizacije……………..….............…………………………….. .................6

2.2. Strategija, tehnike i metode privatizacije………………………………………........7

3. PROCES PRIVATIZACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ…..…………………..........10

3.1. Opće pretpostavke za privatizaciju……………………………………................. 10

3.2. Osnovni koncept privatizacije u Hrvatskoj……………………………….………...11

3.3. Osvrt na do sada ostvarene rezultate…………….…………………....................12

ZAKLJUČAK…………………………………………………………...................................14

1

UVOD

U ovom se seminarskom radu obrađuje kompleks procesa privatizacije u okviru procesa tranzicije kojega su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenule socijalističke zemlje u Europi odbacivši socijalističko uređenje privrede i društva. Socijalistička organizacija privrede temeljila se na državnom (u bivšoj SFRJ društvenom) vlasništvu, a što je bilo, uz nepostojanje slobodnog tržišta robe, rada i kapitala, jedno od osnovnih uzročnika neefikasnosti socijalističke privrede, posebno u odnosu na kapitalistički sustav koji se temeljio na pretežno privatnom vlasništvu. Zbog toga proces tranzicije ili prijelaza iz socijalističkog jednostranačja u sustav tržišne demokracije nužno obuhvaća i sveobuhvatnu promjenu vlasničke strukture u pravcu povećanja udjela privatnog sektora u stvaranju BDP-a, a time i povećanja efikasnosti privrednih subjekata i čitave privrede što će povećati njenu konkurentnost u odnosu na stranu konkurenciju, a što je preduvjet njenoga opstanka u okviru globaliziranog tržišta. Tako su se postsocijalističke zemlje našle pred potpuno neizvjesnim zadatkom koji nema presedana u povijesti ekonomske politike, a koji će se time pokazati još težim i kompliciranijim. Među ovim zemljma krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća našla se i Hrvatska koja je živjela nešto drugačiji oblik socijalizma od onog centralnoplanskog, Osebujan model jugoslavenskoga socijalizma naziva se samoupravnim socijalizmom i ima neke odrednice koje ga približavaju tržišnim privredama, iako je u svojoj osnovi ipak socijalizam. Iako je po tome Hrvatska imala bolje pretpostavke za tranziciju i privatizaciju, uslijed objektivno danih okolnosti rata, ali i ekonomske politike hrvatske vlade taj se proces i u Hrvatskioj činio jednako tako teškim ako ne i težim nego u drugim zemljama. Mi ćemo se u ovom radu prvenstveno baviti procesom privatizacije u Republici Hrvatskoj, ali tek nakon izlaganja nekih općih odrednica procesa tranzicije i privatizacije zajedničkih svim postsocijalističkim zemljama kako bi bolje razumjeli njihov tijek u Hrvatskoj.

2

1. TRANZICIJA PRIVATIZACIJA

1.1 OPĆENITO O PRIVATIZACIJI

Duboka kriza socijalističkih sustava u Europi rezultirala je konačnim padom komunizma i vraćanjem tih zemalja u kapitalistički sustav. Bila je to posljedica njihove rastuće neefikasnosti, posebno u odnosu na tržišne privrede zapada. Tako su istočnoeuropske zemlje započele proces tranzicije ili prijelaza iz socijalističke, dirigirane, tehnološki zaostale privrede, temeljene pretežno na državnom/društvenom vlasništvu u tržišnu, otvorenu, modernu privredu temeljenu na privatnom vlasništvu, prijelaz iz planskog totalitarizma u tržišnu demokraciju.Taj proces nije jednodimenzionalan, on podrazumjeva radikalne promjene na nekoliko razina, osnovne su:1)tržište,

2)vlasništvo,

3)političko ustrojstvo

4)makroekonomsko okruženje 2.Dakle, ovaj proces predstavlja korjenitu promjenu, ne samo gospodarskog sustava nego i političkog ustrojstva tj. znači prijelaz iz komunističkog jednostranačja u demokratski pluralizam, te stoga obično i započinje prvo kao politički proces, da bi se zatim proširio i izvan političke sfere .Kao ekonomska preobrazba, tranzicija podrazumijeva ne promjenu ekonomske politike unutar istog sustava nego radikalnu reformu čitavog gospodarskog sustava koja znači promjenu ponašanja svih privrednih subjekata, promjenu institucija i organizacija unutar nacionalne ekonomije3. Iako postoji opći konsenzus oko teoretskih načela tranzicije (privatizacija, izgradnja tržišnih institucija i razvoj tržišne demokracije) njihova primjena u praksi ukazuje se kao složen, kompleksan, mukotrpan i dugogodišnji proces koji nema presedana u svjetskoj povijesti, a koji je uz ostalo potenciran i dominacijom politike nad ekonomijom i činjenicom da politički motivi nisu uvijek konzistentni ekonomskim ciljevima koji se tranzicijom žele postići. Takav odnos politike i ekonomije samo je pojačao krizu u koju su ušle postsocijalističke zemlje započevši tranzicijski proces. Osnovna obilježja te “tranzicijske krize” su: smanjenje proizvodne aktivnosti i BDP-a , rast nezaposlenosti, pad standarda i kupovne moći stanovništa, uz visoku stopu inflacije. Ova kriza je bila pomalo i neočekivana za većinu zapadnih analitičara jer se vjerovalo da će potpuni prijelaz socijalističkih sustava u tržišnu privredu rezultirati njihovim ubrzanim razvojem, budući da su tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća te zemlje u svoje ekonomije uvodile neke tržišne elemente koji su povećavali njihovu efikasnost. Međutim raspad zajedničkog tržišta socijalističkih zemalja, njihovog planskog, klirinškog načina trgovanja, uz nizak stupanj njihove konkurentnosti u odnosu na stranu konkurenciju te restrukturiranje čitave privrede doveli su do navedenih poremećaja.

2I. Drutter i dr., Privatizacija, tržišna struktura i konkurencija, Zagreb 1992.. In: Aktuelni problemi privrednih kretanja iekonomske politike Hrvatske, sv. 5 / studeni, str. 46.3M. Babić. Program privrednog razvoja Hrvatske, Zagreb 1992. In: Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Zagreb 1999,

3

1.2. PROCES PRIVATIZACIJE I NJEGOVA ULOGA U OKVIRU TRANZICIJE

4

Suština tranzicije jest prijelaz iz manje efikasnog u efikasniji sustav . U tom smislu treba razmotriti i proces privatizacije koji je temeljni preduvjet povećanja efikasnosti i konkurentnosti nacionalnih ekonomija bivših socijalističkih zemalja.Naime, osnovno obilježje socijalističkih sustava, uz nepostojanje slobodnog tržišta proizvoda i proizvodnih faktora te pratećih instrumenata i institucija, jest i sustav državnog (u bivšoj SFRJ društvenog), a ne privatnog vlasništva, koji se, i u tržišnom okruženju, pokazao deleko neefikasnijim od privatnovlasničkog. Odatle proizlazi i nužnost transformacije ili pretvorbe vlasničke strukture postsocijalističkih privreda u pravcu povećanja udjela privatnog sektora u stvaranju BDP-a. Ovaj segment tranzicije obično se označava izrazom privatizacija, koji u ovom smislu uz pretvorbu vlasničke strukture podrazumjeva i ubrzano osnivanje novih privatnih poduzeća što treba voditi dinamiziranju gospodarskog razvoja i prevladavanju tranzicijske krize. Država je uvijek bila loš vlasnik i još lošiji poduzetnik, pa i na zapadu. Tako je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, uslijed zaoštravanja konkurentske borbe na svjetskom tržištu, u mnogim kapitalističkim zemljama došlo do vala privatizacije javnih poduzeća (tj. poduzeća u državnom vlasništvu) radi povećanja njihove efikasnosti. Rezultati ove pretvorbe bili su uspješni, bolje rečeno ta su poduzeća privatizacijom povećala svoju efikasnost .5 Kolapsom socijalističkih sistema došlo je također do procesa privatizacije, no sada u posve izmjenjenim okolnostima. Dok u kapitalističkim zemljama privatizacija obuhvaća poduzeća koja djeluju na tržišnim načelima i u potpunom tržišnom okruženju sudjelujući u stvaranju društvenog proizvoda s udjelom, u pravilu manjim od 15%, u postsocijalističkim zemljama privatizacija obuhvaća gotovo cjelokupnu privredu, jer državna poduzeća sudjeluju u stvaranju društvenog proizvoda s udjelom većim od 80%, i to u uvjetima:

- nepostojanja tržišne strukture, mehnizama i institucija,- održavanja mekog budžetskog ograničenja sa stalnim pritiskom na rast cijena,- razvojno nepoticajne fiskalne i porezne politike,- nerazvijanja menadžerskog znanja i- manjka kadrova . 6

Uslijed ovoga privatizacija je u postsocijalističkim zemljama mnogo složeniji, mukotrpniji i sporiji proces te se ne može vršiti na isti način kao u tržišnim privredama.U ovim zemljama taj proces ima sasvim drugačije značenje, on je “preduvjet raskida sa socijalističkim gospodarskim sustavom i preduvjet depolitizacije gospodarstva odnosno polazište za prelazak na tržišni način privređivanja i povratak na demokratski sustav vrijednosti. ”7 Složenost i značenje privatizacije u procesu tranzicije može se u potpunosti razumjeti samo ako se razmotri utjecaj i posljedice toga procesa na sve četiri razine globalnog gospodarskog sustava koje su važne za privatizaciju, tranziciju i efikasno funkcioniranje tržišnog gospodarstva8:

4 Ž. Rohatinski i dr. Pretvorba, odakle dolazomo… kamo idemo, Zagreb 1994., RIFIN, str 4.

5 G. Nikić. Kako provesti privatizaciju društvenog vlasništva Pula , In: Znanstveni skup “Susreti na dragom kamenu” Fakultetekonomije i turizma, Pula 1992., str. 62.6Isto, str 62 – 63.7D. Kalogjera. Značenje privatizacije u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva, In: Ekonomska politika u RepubliciHrvatskoj, Zagreb 1999., Pravni fakultet, str. 127.8Isto, str 128

4

1)Na razini nacionalnog gospodarstva i makroekonomskog okruženja provođenje tranzicije uključujući i privatizaciju obuhvaća: liberalizaciju, deregulaciju i internacionalizaciju gospodarstva i zato radikalnu promjenu svih segmenata makroekonomske politike koji su određivali osnovne smjernice poslovanja državnih poduzeća i oslobađali ih odgovornosti i rizika za vlastito poslovanje, te se zato moraju zamijeniti onima koji jačaju samostalnost poduzeća, njihovu efikasnost i konkurentnost, a rizike i odgovornosti prenose na njih same. 2)Na razini industrijske organizacije posljedice privatizacije su: razvoj tržišne strukture i uspostava tržišnih institucija koje omogućuju funkcioniranje tržišta robe, rada i kapitala. 3)Na razini poduzeća privatizacija je pretpostavka za njihovo brzo i efikasno restrukturiranje tj. uvođenje takvih promjena u njihovu strukturu i organizaciju koje će povećati njihovu efikasnost i produktivnost radi povećanja njihove konkurentnosti na tržištu.Uz to, na ovoj se razini privatizacijom definiraju osnovni subjekti poslovnog procesa: vlasnik, poduzetnik, menadžer i radnik i među njima novi, tržišni, međuodnosi i pravila ponašanja.

4)Na razini pojedinca privatizacijom se ponovno uvodi građanin, individualni vlasnik i poduzetnik kao osnovni nositelj vlasničkih prava.Temeljem svega gore rečenog može se zaključiti kako je privatizacija temeljni preduvjet za tranziciju iz tržišnog u socijalistički sustav pri čemu posebno važno značenje ima za razvoj tržišnih struktura koje povećavaju efikasnost i omogućuju konkurenciju.

5

2. CILJEVI I METODE PROCESA PRIVATIZACIJE U POSTSOCIJALISTIČKIMZEMLJAMA

2. 1 CILJEVI PRIVATIZACIJE

Određivanje cilja ovog procesa vrlo je važno za njegov cjelokupni tijek jer upravo prioritetni ciljevi koji se njome žele postići određuju izbor strategije, metoda i tehnika privatizacije. Svaka od postsocijalističkih zemalja određuje ciljeve koje privatizacijom želi postići u skladu s postavljenim prioritetima i specifičnim okolnostima koje postoje u nacionalnoj ekonomiji i njenom političkom okruženju. Zbog toga se privatizaciji postavljeni ciljevi po zemljama donekle razlikuju što proizlazi i iz različitih formulacija u suštini istih ciljeva jer oko osnovnih ciljeva koji se privatizacijom žele postići nema većih prijepora i nesuglasica te se oni u osnovi mogu svesti na sljedeće grupe:1) Privatizacijom pokrenuti prijelaz na tržišnu ekonomiju i, naročito, razvoj financijskog tržišta i tržišta kapitala, 2) Privatizacijom stvoriti novu upravljačku strukturu i nove poduzetničke motive zasnovane na privatnom vlasništvu kapitala, maksimiziranju dobiti i tržišnoj konkurenciji,3) Prodajom poduzeća privatnicima povećati prihode državnog proračuna,4) Osigurati dodatna sredstva za saniranje i razvoj poduzeća, 5) Osigurati demokraciju, vladavinu prava i političke slobode.9Unutar ovih ciljeva pojedine zemlje posebno ističu npr.: podjelu dionica građanima i zaposlenima, održavanje razine zaposlenosti, stabilizaciju ekonomije itd.S obzirom na postavljene prioritetne ciljeve privatizacije moguće je uvjetno razlikovati:

a) Zemlje koje su za prioritetni cilj procesa postavile korijenitu promjenu valasničke strukture u korist povačanja udjela privatnog sektora. b) Zemlje koje su zbog velikog proračunskog deficita i prezaduženosti za prvenstveni cilj privatizacije postavile povečanje proračunskih prihoda te usmjeravanje tih predstava u restrukturiranje privrede.

Danas, međutim, postoji velika suglasnost teoretičara da povećanje proračunskih prihoda, iako vrlo važno za sve tranzicijske zemlje ne treba biti prioritet privatizacije. Ovo posebno potkrepljuje činjenica da je pretpostavka o mogućnosti značajnih prihoda od privatizacije bila u većini zemalja, i to posebno u početnim stadijima privatizacije, u velikoj mjeri pogrešna. Zbog toga većina analitičara danas smatra da dominantni cilj ovog procesa treba ipak biti radikalna promjena vlasničke strukture u korist privatnog sektora koji bi potakao ubrzanje gospodarskog razvoja puno efikasnije nego je to u stanju činiti državni sektor.

9 O ciljevima privatizacije , str 129 – 130.

6

U pogledu ciljeva privatizacije velike poteškoće stvara oprečnost i neusklađenost mnogih od njih.U tom smislu posebno treba razmotriti i problem naglog porasta nezaposlenosti što je jedno od osnovnih obilježja tranzicijske krize. Naime, iako privatizacija, ako se odvija u okviru uspješno vođene tranzicije, dugoročno dovodi do stvaranja novih radnih mjesta, ona kratkoročno neizbježno producira porast nezaposlenosti posebno ako se provodi metodom pojedinačne prodaje što dodatno usporava i otežava ovaj proces. S tim u vezi je i očit primjer oprečnosti ciljeva privatizacije. Naime, kako je osnovni cilj procesa privatizacije povećanje produktivnosti i efikasnosti poduzeća, novi vlasnik će produktivnost nastojati povećati prvenstveno smanjenjem viška zaposlenih do kojeg je dovela socijalistička organizacija privrede i nepoimanje rada kao troška kojeg treba minimizirati. S druge strane, povećanje nezaposlenosti ne samo da ne može biti cilj ekonomske politike jedne zemlje, nego predstavlja nešto što se nastoji pod svaku cijenu izbjeći posebno u uvjetima krize kakva je tranzicijska. Ako se, međutim, kao tehnika privatizacije primjenjuje prodaja državnog ili društvenog kapitala privatnicima i pri tome uvjetuje zadržavanje postojeće razine zaposlenih, tko će biti spreman kupiti takvo državno poduzeće plativši državi procijenjenu vrijednost, a zadržati višak zaposlenih i uložiti u modernizaciju i reorganizaciju?11 Razmotrivši važnost postavljenih ciljeva privatizacije u pripremi i provedbi samog procesa treba na kraju istaći da oni moraju biti jasni, dosljedni i konzistentni kako bi omogućili ispravan odabir strategije i metoda privatizacije, njihovo uspješno provođenje i valjane kriterije za vrednovanje ostvarenoga.

2.2. STRATEGIJA, TEHNIKE I METODE PRIVATIZACIJE

Strategija privatizacije podrazumijeva skup radnji i mjera predviđen za ostvarivanje postavljenih ciljeva privatizacije. Dok oko ciljeva privatizacije, posebice dugoročnih, nema većih dvojbi, veliki su prijepori i razlike u odabiru tehnika, metoda i strategije njihovog provođenja. Opća suglasnost postoji samo u dva stava:

a) da je proces privatizacije mnogo složeniji i teži nego što je itko mogao očekivati

b) da još nije pronađena ni strategija ni model koji bi omogućio učinkovito ostvarivanje većine ciljeva privatizacije.12

11 O oprečnosti ciljeva privatizacije v. Kalogjera, cit. rad, str. 130 – 131.

12 Isto, str 131.

7

U traženju naboljeg modela razvile su se različite metode privatizacije:

1) Javna prodaja dionica putem javne ponude, sa ili bez popusta

2) Privatna prodaja dionica unaprijed odabranom krugu kupaca, sa ili bez popusta

3) Prodaja imovine poduzeća,

4) Prodaja dijelova poduzeća (spin off)

5) Dokapitalizacija privatnim kapitalom

6) Otkup od strane menadžera i zaposlenih (menagement/employee buy-out tj. MEBO tehnika)

7) Podjela dionica menadžerima bez naknade, u cjelini ili djelomično

8) Privatizacija putem vouchera, posebnih doznaka ili certifikata koji se daju svim građanima bez naknade

9) Davanje menadžerima i zaposlenima poduzeća u zakup (leasing)

Između ovih i drugih metoda privatizacije svaka je zemlja izabrala onu koja je u najvećoj mjeri usklađena s njezinim specifičnostima i postavljenim prioritetima u procesu privatizacije.Konačno sve ove tehnike mogu se u osnovi svesti na dvije osnovne tehnike pretvorbe državnog/društvenog kapitala, a to su privatizacija prodajom dionica i privatizacija raspodjelom dionica bez naknade. Izbor između ove dvije osnovne tehnike ovisi o prioritetu privatizacije postavljenom u pojedinoj zemlji. Zemlje u kojima je kao prioritet određena transformacija društvenog kapitala u privatni naglasak su stavljale na raspodjelu dionica građanima ili zaposlenima (Češka i Slovačka). Većina zemalja ipak je odabrala prodaju kao temeljnu tehniku s čime je bila suglasna i većina teoretičara. Kao glavni razlog ovakvome izboru navodilo se da zemlje koje imaju proračunski deficit i visok vanjski dug, a takva je većina tranzicijskih zemalja, ne bi trebale poklanjati imovinu bez naklade jer time ne samo da bi izostalo prijeko potrebno povećanje proračunskih prihoda nego i dodatni svježi kapital toliko potreban za restrukturiranje cjelokupne privrede, a sredstva uskog kruga potencijalnih ulagača otišla bi time u potrošnju ili inozemstvo. Primjena ove metode uvelike se temeljila na pretpostavci velike zainteresiranosti stranog kapitala za kupnju socijalističkih poduzeća, međutim ona se uz rijetke izuzetke pokazala uvelike pogrešnom tako da su značajnija sredstva za privatizaciju mogla doći samo iz domaćih izvora koji su bili vrlo ograničeni jer je vrijednost štednje i ukupnog novčanog kapitala u tranzicijskim zemljama puno manja od vrijednosti kapitala namijenjenog privatizaciji. Zato je i primjena ove metode kao osnovne dovela do zastoja u procesu uz zadržavanje neprivatiziranog kapitala u državnom vlasništvu sa svim negativnim posljedicama koje to ima za proces tranzicije.

8

S druge strane rijetke zemlje su se opredijelile za masovnu privatizaciju podjelom vaučera za kupnju dionica svim građanima (prvotno samo Češka i Slovačka, kasnije i neke druge), kao tehniku privatizacije većeg djela državnog kapitala.Osnovne prednosti ove privatizacijske tehnike su:a) kompenziran nedostatak kapitala,

b) preko noći mijenja vlasničku strukturu privrede stvarajući milijune novih vlasnika, c) omogućuje veliki udjel domaćih građana u privatizaciji

d) stvara preduvjete za organiziranje i ubrzani razvoj tržišta kapitala i vrijednosnih papira što je osnovica moderne tržišne privrede.

Osnovni nedostatak, uz izostanak dodatnih povećanja proračunskih prihoda i priljeva svježeg kapitala, jest usitnjena vlasnička struktura koja stvara problem upravljanja takvim poduzećima i povećanja njihove efikasnosti, sve dok u relativno dužem periodu ne dođe do koncentracije vlasništva.16 Primjena ove metode pokazala se, međutim, vrlo uspješnom posebno u privatizaciji velikih i srednjih državnih poduzeća za koja je i inače teško naći kupca. Ključ toga uspjeha vjerojatno je činjenica da ova tehnika unatoč rečenim nedostacima ipak omogućuje da proces teče, ujedno donoseći navedene pozitivne učinke vrlo značajne za odvijanje tranzicije, za razliku od tehnike prodaje koja u istimokolnostima dovodi do zastoja.Na kraju možemo zaključiti da su, iako postoji velika suglasnost da bi, gdje je god to moguće u privatizaciji trebalo koristiti tehniku prodaje, iskustva pokazala kako je potrebna određena fleksibilnost u primjeni raznih metoda privatizacije, a ne držanje i traženje jedne jedinstvene metode za cijelu privredu jer je to u većini slučajeva kontraproduktivno uslijed heterogene strukture same privrede. Zbog toga je dobro segmentirati državna odnosno društvena poduzeća po određenim kriterijima (npr. po uspješnosti, tržišnoj poziciji, veličini, kapitalnoj intenzivnosti…) i na svaku skupinu primijeniti tehniku koja u njenom slučaju i sobzirom na njena obilježja omogućuje učinkovito ostvarenje privatizaciji postavljenih ciljeva , pri čemu je dobro poticati decentralizirano i autonomno odlučivanje o izboru tehnike provođenja procesa.17

16 O prednostima i nedostacima metode masovne privatizacije putem vaučera v.: Kalogjera, cit. rad, str. 136 – 137. i Baletić i dr.,cit. rad,str 119 – 120.17 v. Nikić, cit. rad, str. 63 – 65.

9

3. PROCES PRIVATIZACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

3.1 OPĆE PRETPOSTAVKE ZA PRIVATIZACIJU

Na prvim demokratskim višestranačkim izborima održanim 1990. godine velika većina hrvatskih birača poduprla je opciju koja je, u skladu s tada općim tendencijama u Europi, podrazumijevala konačno odbacivanje komunističkog sustava i prijelaz u tržišnu demokraciju. Tako je novoizabrana hrvatska vlast, još u sklopu bivše SFRJ, započela proces tranzicije što je naravno podrazumijevalo i sveobuhvatnu transformaciju vlasničke strukture.Pri tom je startna pozicija Hrvatske (kao i drugih republika bivše SFRJ) u tranziciji i privatizaciji bila nešto povoljnija od pozicije drugih postsocijalističkih zemalja, što je proizlazilo iz strukture i gospodarskog sustava naslijeđenog iz bivše države, a koji se umnogome razlikovao od centralnoplanskog socijalizma sovjetskog tipa kakav je postojao u istočnoeuropskim zemljama.Karakteristike ove strukture relevantne za privatizaciju su:

a) decentralizirani sustav nacionalne ekonomije, u okviru kojeg su poduzeća imala, za razliku od onih u centralnoplanskom sustavu, nešto veću samostalnost u vođenju poslovne i razvojnepolitike, a njihov položaj nije ovisio samo o financijskom i privrednom okruženju nego i o njihovom uspjehu na tržištu roba i usluga, pri čemu su imali pravo zadržati određeni dio dobiti. Zbog toga je u poslovanju poduzeća bilo mnogo više tržišnih elemenata nego u drugim socijalističkim zemljama te nisu u potpunosti bila oslobođena rizika i odgovornosti poslovanja. Tržište proizvodnih faktora nije međutim postojalo što je onemogućavalo mobilnost kapitala i racionalnu alokaciju resursa. Bila je to, za razliku od centralno planskih komandnih, polukomandna ekonomija.

b) Ovaj gospodarski sustav nije se temeljio na privatnom, ali ni na državnom vlasništvu, nego na nekom nevlasničkom principu kojega je osnova bio rad, a ne kapital. To vlasništvo ili bolje reći nevlasništvo nazvano je društvenim i značajno se razlikovalo i od privatnog i od državnog.

c) Postojala je participacija radnika u upravljanju poduzećem. Ta njihova “samoupravljačka prava” proizlazila su iz formulacije o pravu radnika da raspolažu cjelokupnim sustavom društvene reprodukcije, ukupnim svojim radom kojeg slobodno razmjenjuju i udružuju, što je kod njih kroz desetljeća stvorio osjećaj kvazivlasnika. Zbog toga je kod zaposlenih postojao mnogo veći stupanj identifikacije s privrednom organizacijom i rezultatima rada čime je i motiviranost za učinkovitiji rad bila mnogo veća. No s druge strane rezultiralo je to većim stupnjem institucionalne solidarnosti što je negativno utjecalo na kvalitetu i disciplinu.

d) Postojala je i stanovita samostalnost poduzeća u poslovnim odnosima s inozemstvom što je imalo nekoliko pozitivnih učinaka: unošenje međunarodnih standarda, poboljšanje menadžerskog znanja i kvalitete poslovanja .18 Navedene prednosti samoupravnog u odnosu na centralnoplanski socijalizam stvorile su u bivšoj SFRJ mnogo bolje pretpostavke za brzu i uspješnu tranziciju i privatizaciju nego što je to slučaj u drugim postsocijalističkim zemljama.Međutim, vlasnička transformacija društvenih poduzeća pokazala se jednako složenom ako ne i složenijom od pretvorbe državnih poduzeća.

18 O karkteristikama naslijeđene strukture v. Kalogjera, cit. rad, str. 133 – 134.

10

3.2. OSNOVNI KONCEPT PRIVATIZACIJE U HRVATSKOJ

U travnju 1991. godine Sabor Republike Hrvatske je usvojio Zakon o pretvorbi poduzeća udruštvenom vlasništvu čime je Hrvatska, kao jedna od prvih postsocijalističkih zemalja, formalno započela proces privatizacije. U isto vrijeme odgovarajućim zakonima su osnovane glavne vladine institucije za provedbu privatizacije: Agencija za restrukturiranje i razvoj i Hrvatski fond za razvoj. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća predstavljao je prvi i osnovni koncept po kojem se trebao vršiti proces privatizacije u Hrvatskoj. On polazi od stava da je država početni titular društvenoga vlasništva jer je ona sljednik prošloga društva odnosno sustava. Temeljne odrednice zakona su:a) U dilemi vršiti centraliziranu ili decentraliziranu privatizaciju, zakon usvaja više manje kompromisno rješenje u obliku kontrolirano decentralizirane privatizacije koja se naziva još i autonomnom privatizacijom a koja podrazumijeva da inicijativa i sugestije za provođenje privatizacije pripadaju samim poduzećima tj. ona sama donose programe svoje pretvorbe, no njih mora potvrditi Agencija za restrukturiranje i razvoj koja odlučuje o svim bitnim elementima privatizacije tj. uvjetima prodaje, cijeni, izboru kupca itd., te zaključuje ugovor o prodaji društvenog poduzeća. Potpuna autonomija prepuštena je jedino malim poduzećima (tj. vrijednosti manje od 5.000.000,00 DM) čije rukovodstvo može izravno ugovarati prodaju sa zainteresiranim kupcima. b) U dvojbi prodati ili besplatno podijeliti društveno vlasništvo zakon je ipak odredio da se pretvorba društvenog vlasništva vrši prodajom u čemu država sudjeluje kao posrednik kako bi se postigli što veći prihodi od privatizacije. Jedan od najvažnijih razloga ovom izboru bila je potreba povećanja izvora proračunskih prihoda uslijed velikog deficita, pri čemu su izgledi za uspješnu pretvorbu bili vrlo dobri a metoda prodaje činila se najoptimalnijom. Prema zakonu pretvorba društvenih poduzeća mogla se vršiti pomoću četiri metode: 1) Prodaja poduzeća ili idealnog dijela poduzeća uz preferencijalni tretman i popust zaposlenima2) dobivanje odgovarajućeg udjela u vlasništvu poduzeća dokapitalizacijom3) zamjena potraživanja prema poduzeću za odgovarajući udio u njegovu vlasništvu4) prijenos svih dionica bez naknade na tri državna fonda: Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika, Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih poljoprivrednika i Hrvatski fond za razvoj.Besplatna podjela dionica zaposlenima predviđena je u zakonu samo kao mogućnost, aliselektivno, prema diskrecijskoj ocjeni Hrvatskog fonda za razvoj i nakon odobrenja vlade.c) U dilemi “brza ili postupna privatizacija” odlučilo se za brzu pretvorbu te je zakonom određen 30.06.1992. godine kao krajnji rok do kojega su sva društvena poduzeća trebala podnijeti programe svoje pretvorbe u okviru “autonomne privatizacije”, odnosno do kada su trebala biti pretvorena u dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću s jasnom vlasničkom strukturom. Međutim ovo rješenje je bilo preambiciozno i nerealno jer je predvidjelo samo 15 mjeseci za pretvorbu svih poduzeća u društvenom vlasništvu., tim više što je dva mjeseca po usvajanju zakona izbila otvorena agresija na Republiku Hrvatsku, a koja je dodatno usporila i otežala provođenje procesa privatizacije .19

19 O osnvnom konceptu privatizacije u Hrvatskoj v. Baletić i dr., cit. rad, str. 69 – 74

11

12

3.3. OSVRT NA DO SADA OSTVARENE REZULTATE

Prema podacima Hrvatskog fonda za privatizaciju proces privatizacije od 1991. do konca 1999. godine obuhvatio je 2650 društvenih poduzeća od čega 667 industrijskih. Od ukupno 86 milijardi kuna vrijednosti kapitala u procesu privatizacije, prvih deset godina provedbe procesa završeno je s 3,8 milijardi kuna vrijednosti neprivatiziranog portfelja.Privatni sektor s 1999. godinom sudjeluje u stvaranju BDP-a s udjelom od 60% po čemu Hrvatska znatno zaostaje za najnaprednijim tranzicijskim zemljama (Mađarska, Češka, Poljska, Estonija, Slovačka) u kojima je udio privatnog sektora 65% - 75% BDP-a.U tim je zemljama privatizacijska politika do kraja devedesetih obavila svoju glavnu zadaću u okviru procesa tranzicije i uspjela dirigirane planske privrede pretvoriti u tržišna gospodarstva s konkurentnim privatnim sektorom dominantnim u stvaranju BDP-a što u Hrvatskoj nije bio slučaj. Naša je zemlja unatoč početnim prednostima taj proces provodila mnogo sporijim tempom od očekivanog pa je prvo desetljeće provođenja tranzicije i privatizacije završila s rezultatima daleko ispod očekivanih te uglavnom nije uspjela ostvariti željene gospodarske učinke procesa privatizacije koji je uz sve to bio praćen mnogim neželjenim učincima i neregularnostima. Osnovni uzroci ovakvom stanju mogu se potražiti u: 1) Ratnim i poratnim okolnostima koje su dovele do uništavanja imovine i obustave rada mnogih gospodarskih subjekata te stvorile nepoticajno okruženje za strana i domaća ulaganja gurnuvši kompleks tranzicije i privatizacije u drugi plan.2) Za razvoj privatnog sektora nestimulativna i porezna i fiskalna politika koja je prvenstveno bila u službi obrane i krpanja proračunskog deficita.3) Inzistiranje vlade na metodi prodaje case-by-case u provođenju privatizacije što je u postojećim okolnostima ratnih i poratnih rizika, niske štednje i kupovne moći stanovništva uzrokovalo sporo provođenje procesa.4) Nespremnost vlade da šire primijeni metodu raspodijele dionica bez naknade, što bi u postojećim okolnostima, a kako su pokazala iskustva drugih zemalja značajno ubrzalo proces i proizvelo pozitivne učinke za razvoj slobodnog tržišta, posebice financijskog kao osnovice moderne tržišne privrede.5) Netransparentnost i česte promjene zakonodavnog okvira privatizacije, njegova manjkavost, nepreciznost i nepotpunost, što je omogućilo proizvoljna tumačenja i mnoge neregularnosti pa i kriminalna djela u procesu, te tako negativno utjecalo na odluku stranih ulagača o sudjelovanju u hrvatskoj privatizaciji, a u javnosti stvorilo sliku privatizacije kao nezakonite i nemoralne djelatnosti.6) Politička izolacija od strane međunarodne zajednice zbog čega je izostalo institucionalno vezivanje Hrvatske sa Europskom Unijom te nekim međunarodnim financijskijm i trgovačkim organizacijama što je negativno utjecalo na priljev stranih investicija te dovelo do zaostajanja u demonopolizaciji tržišta i razvitka slobodne konkurencije jer je izostao imperativ usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s politikom konkurencije tih asocijacija, posebno Europske Unije.

13

7) Disperzirano upravljanje dionicama u državnom portfelju, jer je svaki imatelj dionica vodio samostalnu poslovnu politiku što je rezultiralo bitnim smanjenjem efikasnosti poslovanja tih poduzeća.

8) Izostanak međusobnog poticanja privatizacije i razvitka učinkovitog financijskog tržišta.9) Prvenstveno politička a ne gospodarska motivacija procesa privatizacije.Uslijed ovih okolnosti Hrvatska je anulirala početne prednosti koje je u procesu tranzicijeimala u odnosu na druge postsocijalističke zemlje i prilično zaostala za nekima od njih.Međutim nijedna od tih zemalja nije bila suočena sa sveopćom agresijom, okupacijomgotovo trećine državnog teritorija, ratnim okolnostima u susjednim zemljama… kao nivećina onih od kojih je Hrvatska u procesu tranzicije i privatizacije postigla mnogo boljerezultate, što ne znači da ti rezultati i unatoč objektivno otežavajućim okolnostima nisumogli biti i puno bolji.

14

ZAKLJUČAK

U prethodnom izlaganju razmotreni su neki najvažniji aspekti procesa privatizacije u postsocijalističkim zemljama s posebnim osvrtom na njegovu provedbu u Republici Hrvatskoj.U ovim zemljama, za razliku od zemalja kapitalističkog sustava, privatizacija obuhvaća gotovo čitavo gospodarstvo te je preduvjet prelaska na modernu tržišnu privredu pri čemu posebno veliku važnost ima za povećanje efikasnosti i konkurentnosti čitave nacionalne ekonomije, uslijed čega je nelogično privatizaciju u postsocijalističkim zemljama provoditi na isti način kao i u kapitalističkim zemljama zapada. Za provedbu ovog procesa vrlo su važni postavljeni ciljevi koji se njime žele postići jer će oni, zajedno sa specifičnostima nacionalnog gospodarstva, determinirati izbor metoda i tehnika privatizacije, stoga moraju biti jasni i kozistentni kako bi omogućili izbor najoptimalnije metode privatizacije u postojećim okolnostima, i pružili valjane kriterije vrednovanja ostvarenog. Dok oko ciljeva koji bi se privatizacijom trebali postići u osnovi nema dvojbi, oko izbora strategije i metoda privatizacije velike su nesuglasice i razlike po pojedinim zemljama. U osnovi sve se metode privatizacije mogu svesti na dvije osnovne: privatizacija prodajom i privatizacija raspodjelom bez naknade, pri čemu su na prvoj inzistirale zemlje koje su za prioritet privatizacije postavile povećanje proračunskih prihoda i njihovo usmjeravanje u saniranje proračunskog deficita i restrukturiranje privrede, a na drugoj zemlje koje su za prioritet privatizacije postavile ubrzanu promjenu vlasničke strukture koja će dinamizirati razvoj tržišta posebice financijskog, povećati efikasnost i konkurentnost čitave privrede, te omogućiti što brži završetak procesa tranzicije i ublažavanje posljedica tranzicijske krize. U izboru između ova dva prioritetna cilja privatizacije mnogo je bolja druga opcija, s čime je suglasna većina teoretičara, jer ne samo da u većini zemalja nije, posebno u prvih nekoliko godina provedbe procesa, došlo do značajnijeg povećanja proračunskih prihoda prodajom državnih poduzeća privatnicima, nego su neizravne koristi suprotnog pristupa, dakle ubrzane promjene vlasničke strukture kao prioriteta privatizacije, mnogo veće za čitavo gospodarstvo, pa u krajnjoj liniji i za državni proračun. Logično je da privatizaciju treba vršiti uz naknadu gdje je god to moguće jer će u suprotnom novac potencijalnih ulagača završiti u potrošnji ili izvan zemlje. No postavlja se pitanje: ako su strani ulagači u inicijalnoj fazi procesa pokazali slab interes za kupnju socijalističkih poduzeća, a s druge strane razina domaće štednje i kupovne moći stanovništva nije bila ni približno dostatna za dinamiziranje procesa prodajom, koliko je bilo mudro inzistirati na metodi prodaje kada je ona u postojećim okolnostima značila zastoj procesa i daljnju dominaciju državnog vlasništva sa svim negativnim posljedicama koje to nosi? Iz ovoga proizlazi, a na što su od početka upozoravali stručnjaci, da se vlasnička transformacija nikako ne bi trebala provoditi jednom jedinstvenom metodom za cIjelu privredu nego je potrebna određena fleksibilnost u primjeni raznih tehnika privatizacije pri čemu je dobro privredne subjekte klasificirati po određenim kriterijima i na svaku skupinu primjeniti s obzirom na njene specifičnosti i postojeće okolnosti najoptimalniju tehniku, jer se s obzirom na heterogenost gospodarstva samo tako mogu postići optimalni rezultati privatizacije. Taku su, primjerice najbolje rezultate u ovom procesu postigle zemlje koje su u uvjetima slabe zainteresiranosti stranog kapitala i niske kupovne moći domaćeg stanovništva, privatizaciju velikih državnih poduzeća, za koja je inače teško naći kupca, provodile metodom raspodjele bez naknade, dok su se mala i srednja profitabilna poduzeća lako prodala domaćim menadžerima i zaposlenicima poduzeća, čime je omogućena ubrzana promjena vlasničke strukture sa svim povoljnim učincima koje to ima za proces tranzicije, pa su te zemlje krajem devedesetih godina uglavnom uspjele ostvariti većinu privatizaciji postavljenih ciljeva i preobraziti dirigirane planske privrede u tržišna gospodarstva s dominantnim privatnim sektorom.Hrvatska je u tranziciji po naslijeđenoj strukturi samoupravnog socijalizma imala značajne prednosti

15

pred drugim socijalističkim centralnoplanskim sustavima, međutim te su prednosti tijekom procesa anulirane, što uslijed rata i ratnih razaranja, što uslijed vladine privatizacijske politike. Naime, vlada se odlučila za model tzv. ”autonomne privatizacije” prema kojem su poduzeća sama Agenciji za restrukturiranje i razvoj podnosila programe vlastite pretvorbe, za što su imala rok od petnaest mjeseci od donošenja Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva, a koji se rok pokazao nerealnim posebice nakon početka ratnih zbivanja. Pri tome je osnovnom tehnikom privatizacije određena prodaja bivšeg društvenog kapitala uz preferencijalni tretman i popust zaposlenima. Dok je takav pristup prije početka ratnih zbivanja imao određene izglede, nakon početka rata on je značio zastoj u procesu i podržavljenje bivših društvenih poduzeća što se upravo i dogodilo jer je vlada nastavila inzistirati na metodi prodaje case by case i postavljenom roku za prijavu pa je bivša društvena imovina većinom transferirana bez naknade na tri državna fonda. Pri kupnji dionica bivših društvenih poduzeća najzastupljeniji su bili zaposleni i menadžeri poduzeća dok je strani kapital pokazao zanemariv interes, te nije došlo do značajnijeg povećanja proračunskih prihoda od privatizacije jer su većina dionica do 1996. godine prodane na otplatu i za staru deviznu štednju. Iako je to dovelo u pitanje ostvarenje jednog od glavnih ciljeva privatizacije tj. priljev svježeg kapitala vlada je i dalje inzistirala na metodi case by case kao glavnoj metodi privatizacije za čitavu privredu što je dovelo do više-manje održavanja statusa quo i značajnog zaostajanja Hrvatske za naprednijim tranzicijskim zemljama. Zbog toga su bili sve veći pritisci na vladu da primjeni određenu tehniku podjele dionica iz državnog portfelja što je vlada konačno od 1996. i provela u obliku kuponske privatizacije.Međutim kuponska je privatizacija bila ograničena samo na socijalno najugroženije i ratom najviše pogođene skupine stanovništva, ali je i prilično smanjila vrijednost dionica u državnom portfelju. Da je hrvatsko vodstvo od početka procesa bilo fleksibilnije u primjeni raznih metoda privatizacije za različite skupine privrednih subjekata i odlučnije u široj primjeni metode raspodjele kojom se mogao anulirati nedostatak svježeg kapitala dok bi učinak za državni proračun povećanjem efikasnosti privatiziranih poduzeća bio približno isti, sigurno je da bi proces privatizacije od početka dao bolje rezultate. Proces je otežavala i netransparentnost, nepreciznost, manjkavost i nepotpunost zakonodavnog okvira privatizacije što je omogućilo proizvoljno tumačenje nekih odredbi i mnoge neregularnosti i kriminalna dijela s kojima se vlada nije imala snage niti volje potpuno obračunati, te često mjenjanje tog zakonodavstva, a sve je to u konačnici rezultiralo negativnom odlukom stranih ulagača o sudjelovanju u privatizaciji u Hrvatskoj, a u javnosti stvorilo sliku o privatizaciji kao o kriminalnoj aktivnosti. Vladin odnos prema velikim poduzećima u državnom vlasništvu također nije pridonosio ubrzanju procesa privatizacije jer je država stalno odgađala restrukturiranje, a time i privatizaciju tih poduzeća, te likvidaciju kroničnih gubitaša održavajući meka budžetska ograničenja za aktivnosti koje su stvarale gubitke. Uslijed svega toga Hrvatska je u drugo tranzicijsko desetljeće ušla s udjelom privatnog sektora u stvaranju BDP-a od oko 60%, po čemu znatno zaostaje za najnaprednijim tranzicijskim zemljama, i s rezultatima daleko ispod očekivanih te ju stoga u tom procesu čeka još mnogo posla. Nova vlada ustrojena nakon parlamentarnih izbora 2000. godine opredjelila se za ubrzani nastavak privatizacije i obračun sa svim neregularnostima počinjenim u dosadašnjem procesu, hoće li u tome imati više uspjeha od prethodne vlade tek je ostalo da vidimo, možemo se samo nadati da će, uvidjevši njegovo značenje za cjelokupni gospodarski razvoj, i koristivši se svim dosadašnjim iskustvima izbjegavajući počinjene greške, ubrzano nastaviti ovaj proces u interesu boljitka svih građana Republike Hrvatske.

16

21

17

21

18

2319

POPIS LITERATURE

Babić M., Program privrednog razvoja Hrvatske, Ekonomska politika u RepubliciHrvatskoj, Zagreb, Pravni fakultet, 1999., str. 3 - 13

Baletić Z., i dr., Makroekonomska reforma i politika privatizacije u srednjoj i istočnojEuropi, Zagreb, IRMO, 1994.

Drutter I. i dr., Privatizacija, tržišna struktura i konkurencija, Aktuelni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Hrvatske 5/1992, str. 45 - 65

Kalogjera D., Značenje privatizacije u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva,Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Zagreb, Pravni fakultet, 1999., str. 127 – 138

Nikić G., Kako provesti privatizaciju društvenog vlasništva, Znanstveni skup “Susreti na dragom kamenu”, 1992., Fakultet ekonomije i turizma, Pula

Rohatinski Ž., Santini G., Pretvorba, odakle dolazimo… kamo idemo, Zagreb, RIFIN,1994.

Teodorović I., Privatizacija i razvitak financijskog tržišta, Ekonomski pregled, br.11/1997, str 751 –76

Internet,

19