J. Barbić: Pravo društava

Knjiga prva, Opći dio,

Ova skripta je nastala kao pokušaj skraćivanja i sistematiziranja ogromne materije općeg dijela prava društava i prava društava općenito.

Zamišljena je kao prva od tri skripte kojom bi zaokružili sistem prava društava u nekom normalnijem opsegu. Izrađena je prema važećoj literaturi za

zimski ispitni rok u veljači 2011. godine. U nekim dijelovima je (možda) preopširna, no prilikom njezine izrade primarno sam se vodio namjerom da

ovaj iznimno opširni ispit položim iz prvog pokušaja. Tokom učenja se vidi u kojim dijelovima se išlo u ekstenzivnu obradu i analizu, a u slučaju bilo

kakvih nejasnoća ZTD ostaje alfa i omega svih odgovora. Iako ovaj ispit u opsegu iznosi tri knjige sa preko 2000 stranica koje su propisane za

službenu literaturu (sve tri knjige ukupno imaju gotovo 3000 stranica), barba Jakša kao autor nas nije počastio užitkom da u te tri knjige imamo

obrađena sva trgovačka društva iz ZTD-a. Zbog toga javno trgovačko društvo, komanditno društvo, tajno društvo i gospodarsko interesno udruženje

treba obraditi po ZTD-u. Nadam se da će budućim generacijama pomoći u polaganju ovog iznimno teškog i vrlo opširnog ispita i preporučam da se

tokom učenja u svakom trenutku prati i ZTD da se ne bi nešto propustilo što nije spomenuto u knjigama/skriptama, a može biti odlučujuće na

usmenom (npr. poduzetnički ugovori, povezana društva, koncerni i sl.)

1

1. Uvod

Udruživanje više osoba na privatnopravnoj osnovi radi zadovoljenja zajedničkih interesa zahtijeva pravno uređenje s

posebitostima koje ga razlikuju od uređenja odnosa nastalih u ostvarenju samo pojedinačnih interesa neke osobe. Takvo udruživanje

ostvaruje se u različitim tipovima društava kao pravnom obliku zajedničkog djelovanja. Narav odnosa u društvima, potrebe zaštite

osoba koje u njima djeluju i trećih zahtijevaju pravno uređenje mnogobrojnih pitanja što je, s obzirom na opseg uređenja i njegovu

posebitost, s vremenom dovelo do nastajanja posebne grane prava. Napuštanjem Zakona o udruženom radu i raspadom dijela

pravnog sustava koji se na njemu temeljio stvorili su se uvjeti za drukčije gledanje na to područje prava. Zakon o poduzećima iz

1989. godine bio je stidljiva naznaka da će se stvari mijenjati kako bi se poslije, donošenjem Zakona o trgovačkim društvima i

propisa koji se na njemu temelje ili ga glede posebnih pitanja dopunjuju moglo i u nas govoriti o nastajanju prava društava.

Dotadašnje pravno uređenje je od društava poznavalo samo ortaštvo i zadrugu. Donošenjem ZTD-a postavljene su osnove za pravo

društava kao posebne grane prava. ZTD uz manji dio i nekih drugih posebnih zakona čini skup pravnih normi koje uređuju

srodne vrste društvenih odnosa (privatnopravnog udruživanja osoba koje ima ista pravna obilježja ostvarena u različitim

tipovima društava), odnosno skup pravnih normi koje čine više srodnih pravnih ustanova. Radi se o užem sustavu normi unutar

cjeline pravnog sustava. Riječ je o podgrani trgovačkog prava koje je broj normi toliko narastao da se izdvojio iz grane trgovačkog

prava i izrastao u novu granu prava. Njezinim stvaranjem najviše se smanjuje sadržaj trgovačkoga, a dijelom i građanskog prava te

prava osiguranja. U onim pravnim sustavima gdje se cijelo privatno pravo smatra jednom granom prava, pravom društva naziva se

veliko područje unutar privatnog prava. Samo o mjerilima koja se primjenjuju u nekom pravnom sustavu ovisi hoće li se takav skup

srodnih pravnih ustanova u njemu smatrati i granom prava ili će se nalaziti u sklopu neke druge velike grane prava. Uzmu li se

mjerila koja se primjenjuju u našem pravu, sigurno je riječ o posebnoj grani prava. Na taj način je nastala danas najmlađa grana

hrvatskog prava. S obzirom na uzore pri izradi novih propisa, kod nas se o pravu društava može govoriti u onome smislu u kojemu se

tim nazivom koriste razvijeni pravni sustavi, posebice sustavi srednjoeuropskoga pravnog kruga.

2. Određenje prava društava

Za pojmovno određenje prava društava treba poći od predmeta na koji se ono odnosi, odnosno što se njime uređuje.

Općenito, tim se pravom prije svega uređuje zaštita i zadovoljenje zajedničkih interesa suradnjom više osoba na privatnopravnoj

osnovi. To pak ne znači da se njime ne štite i pojedinačni interesi (npr. pružanje zaštite nekom članu društva koji je u manjini i sl.) To

se čini tako da se ne povrijedi ostvarenje zajedničkog cilja. Navedenim određenjem pravo društava može se samo grubo razgraničiti

od ostalog privatnog prava, ali se time još ne precizira čime se ono bavi. Bezrezervno primjenjujući to mjerilo, pravo društava se ne

bi bavilo, npr. društvom s ograničenom odgovornošću ni dioničkim društvom koje ima samo jednog člana, odnosno dioničara, pa čak

ni onda kad do toga dođe izlaskom ostalih članova iz društva, ali bi se bavilo zakladom jer u njezinu djelovanju sudjeluje više osoba,

iako zaklada nema članova. Iako imaju samo jednog člana, spomenute pravne osobe treba smatrati društvom jer imaju sva njegova

ustrojbena obilježja iako nemaju više od jednog člana. Analiza slučajeva na koje se to mjerilo primjenjuje pokazuje da je riječ o

njihovim dvjema velikim skupinama. Suradnja više osoba radi ostvarenja zajedničkih interesa moguća je:

a) na ugovornoj osnovi bez ustroja posebnog pravnog subjekta (npr. ortaštvo, tajno društvo, udruga koja nema pravnu osobnost);

b) i da se u tu svrhu stvori pravni subjekt s posebnim vlastitim ustrojem (neko od trgovačkih društava, kreditna unija, zadruga)

U prvoj skupini slučajeva riječ je o čistom obveznopravnom odnosu nastalom sklapanjem ugovora o suradnji s ustrojbenim

obilježjima koja nisu tako čvrsta da zahtijevaju stvaranje posebnog pravnog subjekta, a u drugoj skupini o odnosima nastalim pri

stvaranju pravnog subjekta putem kojega se ostvaruju zajednički interesi i unutar njega. Obje skupine slučajeva obuhvaćene su

zajedničkim obilježjem, tj. organiziranim djelovanjem članova i pravom privatnopravnog udruživanja. Zato se može reći da je pravo

društava pravo privatnopravnog udruživanja osoba nastalo pravnim poslom radi postizanja nekog točno određenog zajedničkog cilja.

Njime se obuhvaćaju prava i obveze koje se preuzimaju pri udruživanju, bez obzira na pravni oblik u kojem se to ostvaruje i ustroj

2

pravne osobe ako se djeluje u sklopu nje. O društvima se može govoriti samo tamo gdje postoje članovi (ugovorne strane) koji

djeluju na privatnopravnoj osnovi, ali tako da:

a) je riječ o udruženju osoba kao pravnoj zajednici;

b) ono počiva na pravnom poslu (najčešće ugovoru) i

c) da je usmjereno postizanju određenog zajedničkog cilja.

Ako se uzmu u obzir ta obilježja, kod nas bi takva društva bili:

a) ortaštvo iz ZOO-a;

b) trgovačka društva prema ZTD-u i njihova preddruštva (javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo, društvo s

ograničenom odgovornošću i gospodarsko interesno udruženje);

c) tajno društvo prema ZTD-u;

d) društvo za uzajamno osiguranje prema Zakonu o osiguranju i njegovo preddruštvo;

e) kreditna unija prema Zakonu o kreditnim unijama;

f) zadruga i zadružni savez prema Zakonu o zadrugama i njihova preddruštva;

g) udruga.

S danom prijma Republike Hrvatske u EU povećat će se broj tipova društava tako da će sadašnjim društvima trebati dodati i

europsko društvo te europsko gospodarsko interesno udruženje. Društva su kod nas numerus clausus pa se ne bi mogao stvoriti

neki drugi tip društva osim onih koja su propisana zakonom. Jedinstvenog zakona o društvima nema, a tipovi društava određeni su

zakonima kojima se uređuju područja na kojima se propisuje mogućnost zajedničkog djelovanja više osoba. To ne znači da se time

sprečava ili otežava stvaranje društava. Samo radi zaštite članova, onih koji djeluju u društvu i trećih, tipovi društava uređuju se

zakonom. Zakon uz to određuje i granice slobodnom autonomnom uređenju odnosa u društvu. Kad je riječ o društvima pravnim

osobama, to proizlazi iz okolnosti da se i inače u pravnom sustavu, a ne samo kad su posrijedi društva, može osnovati samo ona

pravna osoba koju propisuje pravni poredak, redovito slobodnim izborom, a nekada ona koja je propisom određena za obavljanje

neke djelatnosti (npr. društvo za osiguranje i društvo koje obavlja poslove reosiguranja prema Zakonu o osiguranju mogu biti samo

dionička društva, banka po Zakonu o bankama mora biti dioničko društvo, brokersko društvo može prema Zakonu o tržištu

vrijednosnih papira biti samo dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću i dr.) U društvima koja nisu pravne osobe

sloboda uređenja odnosa članova je velika. Tajno društvo je u osnovnim crtama uređeno ZTD-om, ali će se velikim dijelom na nj

primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima o ortaštvu. I u svim drugim slučajevima pravne zajednice koje ispunjavaju uvjete

da budu društva, a nisu pravne osobe, valja smatrati ortaštvom, osim preddruštva društava pravnih osoba. Kod nas su svi tipovi

društava uređeni propisima tako da je, ovisno o tipu društva, omogućena veća ili manja autonomija članova pri uređenju odnosa u

društvu. Općenito koncipirano ortaštvo omogućuje da se u pravnom poretku nađu supsidijarna rješenja za sva društva koja nisu

posebno uređena kao neki drugi tip društva.

2.1. Pravne zajednice koje nisu društva

Društva pripadaju u pravne zajednice, a takve zajednice postoje kad neko pravo zajednički pripada osobama koje nisu

međusobno povezane ostvarivanjem određenog zajedničkog cilja. Često nastaju bez volje onih koji u njima sudjeluju, a ne pravnim

poslom pa se ni ne temelje na ugovoru kojim se postavlja određeni zajednički cilj. Takve zajednice se nazivaju communio incidens

(npr. suvlasništvo nastalo spajanjem ili miješanjem stvari, nasljednička zajednica, bračna stečevina) Društvom se pak smatra samo

ona pravna zajednica koja ima spomenuta obilježja što je čine društvom. Zato nije prijeko potrebno da društvo ima imovinu

iako se teško može pretpostaviti da bi npr. neko trgovačkog društvo postojalo bez imovine, ali je to moguće kad je riječ o društvu

koje ima obilježje čistog obveznopravnog odnosa. S druge strane, sama činjenica postojanja zajedničke imovine još ne znači da je

riječ o društvu (npr. suvlasništvo, nasljednička zajednica) Pravo društava je dio prava kojim se uređuju zajednice čiji se izvori mogu

nalaziti u brojnim granama prava (npr. za suvlasništvo - stvarno pravo, za nasljedničku zajednicu - nasljedno pravo i dr.) Svako

društvo jest istodobno i zajednica, ali svaka zajednica ne mora istodobno biti i društvo, budući da su društva samo one pravne

zajednice koja imaju spomenuta obilježja koja se zahtijevaju za društva. Ipak, propisi o zajednicama se supsidijarno primjenjuju

i na društva. Radi li se istodobno i o zajednici za koju u propisima o društvima nema odredaba, valja posegnuti za propisima o

3

zajednici o kojoj je u konkretnom primjeru riječ. S obzirom na njihov broj i važnost, posebno valja razmotriti jesu li ustanove

društva. Pravne osobe su najvećim dijelom društva, no treba postaviti mjerila za prosudbu koje pravne osobe to nisu. Ta mjerila se

odnose i na ustanove jer se njima određuje kad su posrijedi osobe javnog prava, dakle pravne tvorevine kojima se ne može pripisati

svojstvo društva u smislu u kojemu se taj pojam ovdje rabi.

Zbog toga što ih se ne može smatrati osobama privatnog prava, te uvjete ne bi redovito ispunjavale:

a) pravne osobe kojima su osnivači država ili javnopravna tijela i njima upravljaju, ako zakonom nije izričito propisano da se radi o

trgovačkim društvima (npr. slučajevi kada po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti država osnuje klinike, kliničke bolnice, kliničke bolničke

centre, domove zdravlja i dr.);

b) pravne osobe koje se ne osnivaju pravnim poslom, nego zakonom ili nekim drugim aktom države ili tijela lokalne samouprave s

time da ostvaruju ili ne ostvaruju ovlasti državnog suvereniteta, ako tim aktima nije izričito propisano da se radi o trgovačkom

društvu (npr. HNB, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i dr.);

c) pravne osobe koje se osnivaju privatnim aktom, ali za osnivanje (ne i ako se to traži samo za početak rada) moraju dobiti

suglasnost državne vlasti (npr. privatno sveučilište, veleučilište i dr.);

d) pravne osobe u kojima članstvo nije dobrovoljno, nego obvezno (npr. Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora,

Hrvatska odvjetnička komora);

e) pravne osobe u kojima se organi ne biraju slobodno, nego ih u cijelosti ili dijelom imenuje ili potvrđuje državno tijelo ili tijelo

lokalne samouprave ili to čini za dio tih organa (npr. lučke uprave kao ustanove u kojima se to čini prema Zakonu o pomorskom

dobru i morskim lukama, zdravstvene ustanove);

f) pravne osobe kojima se sredstva za rad osiguravaju iz državnog proračuna (npr. javna visoka učilišta)

Iz tih pokazatelja mjerodavnih za ocjenu je li riječ o osobi javnog prava proizlazi da uvjete koji se traže za društvo ne bi ispunjavale

čak ni ustanove koje aktom o osnivanju osnivaju osobe privatnog prava (tada je to akt privatnopravne naravi pa ga se i cijeni prema

pravilima privatnog prava), kad članstvo u ustanovi nije obvezno i kad osnivači slobodno i samostalno odlučuju o organima ustanove

te o njezinu vođenju i poslovanju. Zakonom o ustanovama propisana je odgovarajuća primjena propisa koji vrijede za javno

trgovačko društvo (samo za upis u sudski registar i statusne promjene) kao lex generalis, dok je Zakon o ustanovama ili neki drugi

posebni zakon lex specialis. Zato što se u Zakonu o ustanovama govori da se primjenjuju propisi iz ZTD-a koji se odnose na javno

trgovačko društvo, ne znači da se ustanove tim zakonom smatraju društvima. Također, sama činjenica što je država ili neko drugo

javnopravno tijelo (npr. jedinica lokalne samouprave) osnivač ustanove još nema sama po sebi posljedicu da u tom slučaju nije riječ

o društvu. Za takvu bi ocjenu moralo biti bitno postupa li pri tome takav osnivač iure gestionis ili iure imperii. Ako djeluje na prvi

način, ta činjenica bi mogla upućivati na zaključak da bi se moglo raditi o društvu. Ako djeluje na drugi način, to je siguran znak da

nije riječ o društvu. Nalaze li se uz njega u ustanovi i drugi osnivači, odgovor bi se mogao tražiti ocjenom čiji utjecaj u ustanovi

prevladava. Uostalom, i u trgovačkim društvima mogu sudjelovati i država i druge osobe javnog prava, ali tada djeluju iure gestionis

pa se zbog toga i ne postavlja pitanje jesu li tu posrijedi društva.

Za ustanove je isključen pravni put pobijanja njihovih pojedinačnih i općih akata pred sudom, a sudski ili arbitražni put za

rješavanje unutrašnjih sporova jedan je od važnih pokazatelja da je riječ o osobi privatnog prava. Na rad organa svih ustanova

primjenjuju se pravila upravnog postupka, a odredbe ZTD-a kojima se uređuje javno trgovačko društvo samo na odgovarajući način.

Iz toga proizlazi da su ustanove uvijek pravne osobe javnog prava. Ipak, ne postoji smetnja da djelatnosti koje inače obavljaju

ustanove obavljaju trgovačka društva pa da i s ostvarenom dobiti postupaju onako kako to čine ustanove. Tada se i ne postavlja

pitanje da takva pravna osoba nije društvo. Sve do donošenja sada važećeg Zakona o udrugama, udruge nisu bile društva.

Novim Zakonom o udrugama iz 2001. godine stanje se izmijenilo pa udrugu nakon toga treba smatrati društvom . Ona po tom

propisu spada u režim privatnog prava iako se njezino privatnopravno uređenje kao i kad je riječ o drugim društvima isprepleće i s

nekim javnopravnim rješenjima, ali ne u toj mjeri da joj se može pridati javnopravna narav. Za nju vrijede pravila kao i za sva

društva, sporna pitanja rješava sud, a upletanje upravnih tijela nije veće od onoga kad je riječ o društvima. Postoji puna dobrovoljnost

4

udruživanja koja nije ograničena ulogom upravnih tijela. S obzirom na spomenuta mjerila, društvima se ne smatraju (pa zato ni

ne potpadaju pod pravo društava):

a) pravne osobe javnog prava kao što su npr. Republika Hrvatska, županija, općina, grad i Grad Zagreb;

b) sindikati, udruge poslodavaca, političke stranke i vjerske zajednice;

c) ustanove;

d) HNB i druge pravne osobe s javnim ovlastima osnovane zakonom, nekim drugim aktom države ili tijela lokalne samouprave za

koje nije propisom određeno da su trgovačka društva; e) Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, područne

obrtničke komore i udruženja obrtnika;

f) suvlasništvo, nasljednička zajednica i bračna stečevina;

g) zaklada, fundacije i investicijski fondovi jer ih čini imovina bez članova;

h) radni odnosi, obvezni odnosi jer se radi o pravnoj zajednici niti se teži za ispunjenjem zajedničkog cilja već se radi o golom

ispunjenju činidbe i protučinidbe. Ipak, društvo bi bilo moguće ako se udruži više osoba na jednoj ugovornoj strani s ciljem da

isporuče neku robu ili pruže uslugu (npr. konzorcij za izvođenje radova)

2.2. Europsko pravo društava

Jedna od zadaća EU jest izjednačavanje prava unutar Unije, ali unatoč tome ne postoji tzv. europsko pravo društava.

Riječ je o nacionalnim pravima zemalja članica čija zakonodavna rješenja Unija želi izjednačiti onoliko koliko to smatra potrebnim

da bi se nesmetano na cijelom području Unije ostvarile slobode na kojima se ona temelji, osobito sloboda kretanja kapitala i sloboda

obavljanja djelatnosti. Ta zadaća se ostvaruje na tri načina:

a) donošenjem smjernica;

b) stvaranjem nadnacionalnog prava društava i

c) sklapanjem međunarodnih konvencija.

Vijeće EU donosi smjernice za izjednačavanje prava u državama članicama kojima se postavljaju za njih obvezni ciljevi, ali

im je prepušten izbor načina i sredstva kojima će ih postići. Time se čuva suverenitet nacionalnog zakonodavca iako je on dužan

u roku određenom smjernicom svoje propise prilagoditi onome što je njome određeno. Smjernica služi i kao sredstvo za tumačenje

nacionalnog propisa koji je na temelju nje donesen. Ako država članica ne postupi prema smjernici, Europska komisija može pred

Europskim sudom pokrenuti postupak zbog povrede Ugovora o osnivanju EU. Sud tada može odrediti da se u državi članici

smjernica neposredno primjenjuje. Ipak, smjernicama se ne zamjenjuje nacionalno pravo. One djeluju točkasto i zahtijevaju od

država članica da tamo predviđena rješenja ugrade u svoje nacionalne propise ostavljajući tim državama da i dalje slobodno uređuju

preostala pitanja s nekog pravnog područja u svakom pojedinom propisu i brinu se o cjelini svog pravnog sustava. Za razliku od njih,

uredbe djeluju neposredno bez potrebe da se pojedina njihova rješenja ugrađuju u nacionalne propise. ZTD kao najvažniji izvor prava

društava kod nas usklađen je s Prvom smjernicom Vijeća pa je nakon izmjena i dopuna iz 2007. godine prema ocjeni Europske

komisije u cijelosti usklađen s pravnom stečevinom Europske unije. Posljedica potpunog usklađenja ZTD-a s pravnom stečevinom

jest nužnost njegove primjene onako kako se u Uniji primjenjuje ta stečevina, a za to se mora drukčije pristupiti tumačenju prava.

Dosada se kod nas najviše koristila gramatička metoda, ali nju će sada trebati zamijeniti teleološkom metodom tako da gramatičko

tumačenje dolazi tek nakon toga. Bit će potrebno poznavati i judikate Europskog suda pravde koji je mjerodavan za tumačenje izvora

europskog prava. U Uniji se može stvarati i nadnacionalno pravo koje se neposredno primjenjuje u zemljama članicama kojeg su

neposredni adresati zemlje članice i njihovi građani, a takvo pravo ima prednost pred nacionalnim pravom. Ipak, njihova primjena

praktički nije moguća bez primjene ostalih propisa nacionalnog prava (npr. Uredba o statutu europskog dioničkog društva i dr.)

Međunarodnim konvencijama zemlje članice uređuju pitanja tako da konvencije nakon ratifikacije postaju unutrašnje pravo koje

ima prednost pred ostalim nacionalnim pravom, a adresati tih norma su građani zemalja članica. Tako je sklopljena Konvencija o

uzajamnom priznanju društava i pravnih osoba, ali još nije stupila na snagu jer je nisu ratificirale sve zemlje članice Unije.

5

3. Izvori prava društava

Svako pravo čine propisi, sudska i arbitražna praksa, pravna književnost, ali se mora uzeti i ustaljena priznata

poslovna praksa. Kod nas je na zakonodavnom području učinjeno najviše iako naše pravo društava nije kodificirano. Ipak, najveći

broj društava koja su i gospodarski najvažnija, kodificirani su ZTD-om. Preostalih šest tipova društva uređeno je s pet drugih

zakona (ortaštvo - ZOO, društvo za uzajamno osiguranje - Zakon o osiguranju, kreditna unija - Zakon o kreditnim unijama,

zadruga i zadružni savez - Zakon o zadrugama i udruga - Zakon o udrugama) Uz ove zakone, glavni zakoni kojima se uređuju

tipovi društava su još i Zakon o obrtu, Zakon o odvjetništvu, Zakon o javnom bilježništvu, Zakon o bankama i dr. Ipak, nijedan od tih

zakona ne uređuje potpuno sva pitanja koja se postavljaju glede pojedinih društava već zahtijeva primjenu provedbenih propisa, a

najvažniji prateći propisi za provedbu glavnih zakona su Zakon o sudskom registru, Pravilnik o načinu upisa u sudski registar, Zakon

o računovodstvu, Zakon o reviziji, Zakon o tržištu vrijednosnih papira, Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, Stečajni zakon, Ovršni

zakon i dr. Osim ovih najvažnijih propisa ima i drugih kojima se uređuju pitanja što se javljaju u radu društava (npr. Zakon o radu ili

Zakon o platnom prometu i dr.) Nekim se zakonima, kad je riječ o društvima, jedino određuje u kojem se tipu društva može obavljati

određeno poslovanje uz eventualno postavljanje samo nekih temeljnih zahtjeva za to (npr. Zakon o bankama za bankovno

poslovanje)

Kod nas su doneseni propisi koji su zaokružili pravo društava, ali se njihovom donošenju nije pristupilo dovoljno

koordinirano pa ima i proturječnih i štetnih rješenja što zahtijeva usklađivanje onih rješenja koja nisu međusobno usklađena

pa valja očekivati da će se propisi o pravu društava popravljati. Usklađivanje našeg pravnog sustava sa stečevinom EU pridonijet

će da se ostali propisi usklade sa ZTD-om. Na području prava društava običaji imaju puno manju važnost nego u nekim drugim

granama prava (npr. trgovačkom pravu) Kod nas ih još nema jer nije ni bilo prilike da nastanu. Vrijeme od kada je moguće stvaranje

najvažnijih od društava (trgovačkih društava) prekratko je za to da bi se moglo govoriti o stvaranju običaja u onom malom opsegu u

kojemu bi i inače mogli nastati. Ne može se očekivati da će oni u dogledno vrijeme imati neku značajniju ulogu među izvorima

prava, što je i slučaj u ostalim zemljama. Kod nas je izrađen i prvi kodeks korporativnog upravljanja za dionička društva ako se

ne računaju rijetki kodeksi koje su neka dionička društva donijela za vlastitu upotrebu.

Kodeks korporativnog upravljanja izrađen je 2007. godine od strane HANFE i Zagrebačke burze . Kodeks je namijenjen

društvima uvrštenim u Službeno tržište, Redovno tržište i Tržište javnih dioničkih društava na Zagrebačkoj burzi koja ga primjenjuju

dobrovoljno. Takvi kodeksi namijenjeni su kao pomoć dioničkim društvima pri formiranju i postupanju njihovih organa

prikupljanjem i objavljivanjem sistematizirane najbolje prakse i iskustava na tom području. Za razliku od propisa, sudska praksa je

još u razvoju, a nešto je veća na temelju ZTD-a. Još je premalo odluka u kojima sudovi ne ponavljaju zakonsko rješenje, nego daju

kreativno tumačenje iz kojega se vidi stajalište o pitanju koje nije jednoznačno riješeno ZTD-om ili njime uopće nije riješeno. Tek je

donošenjem ZTD-a sudovima dana kvalitetna osnova za stvaranje ustaljene prakse. Posao sudova je uvelike olakšan mogućnošću

korištenja bogatom praksom njemačkih i austrijskih sudova koja je dugo stvarana na identičnim ili sličnim zakonskim rješenjima

koje je usvojio i naš ZTD. Mnogo manju ulogu zasad imaju arbitraže koje su na području prava društava dopuštene u okviru koji

postavljaju propisi.

ZTD dopušta arbitražu uz opće pretpostavke iz Zakona o arbitraži, osim kad je pojedinim odredbama ZTD-a ona isključena.

Razvoj će vjerojatno ići prema većem ugovaranju arbitraža što bi moglo imati za posljedicu znatniji utjecaj arbitražne prakse na

razvoj prava društava djelujući kao njegov važni izvor kao i u ostalim zemljama. Budući da se arbitražne odluke organizirano ne

objavljuju kao što je to slučaj sa sudskim odlukama, ostaje jedino stalan problem dostupnosti arbitražnih odluka stručnoj javnosti.

Mogućnost autonomnog uređenja pojedinih pitanja u pravu društava otvara prostor dodatnom izvoru prava, odnosno praksi u

uređenju odnosa u društvu. Društvenim ugovorima, statutima i pravilima društva najvećim se dijelom uređuju pitanja za koja zakon

zahtijeva da se njima uređuju. Ovisno o tipu društva, zakonodavac ostavlja prostor većoj ili manjoj slobodi unutrašnjeg uređenja

odnosa u društvu. Važnu ulogu u tome imaju odvjetnici, javni bilježnici, pravnici u društvima, pravni savjetnici pa i revizori koji

izrađuju takve akte ili tome pridonose savjetom. Onoliko koliko se odnosi u društvu mogu urediti općim aktima, ti akti postaju

izvorima prava za slučaj koji uređuju. Nemaju snagu općeg izvora prava, kao što imaju zakoni, ali proširena primjena istog rješenja

stvorenog na autonomnoj osnovi može utjecati na to da se neko rješenje iz propisa u praksi prestane primjenjivati ili da se stvori

rješenje za nešto što propisom nije uređeno. Uloga takvog uređenja posebno je važna u slučaju stvaranja međutipova društva, kad

6

se poslovnom praksom stvaraju rješenja koja mogu biti podlogom sudskoj praksi i tako mogu poslovnu praksu načinom djelovanja

pretvoriti u sudsku. Primjer za to je komanditno društvo u kojem je komplementar društvo s ograničenom odgovornošću. Pravna

književnost kod nas je na području prava društava u razvoju, a pojavila su se i prva sustavno pisana djela o trgovačkim društvima pa i

o pravu društava. U znanstvenoj obradi prava društava uvelike je pomogla njemačka pravna književnost kao što je bio i slučaj sa

sudskom praksom.

4. Pravna infrastruktura

Za dobro pravo društava potrebna je i odgovarajuća pravna infrastruktura za koju je bitan stupanj ostvarenja vladavine

prava čime se stvaraju uvjeti za slobodu djelovanja. Pravni okvir koji bi zadovoljio ta očekivanja čine:

a) jasni, međusobno usklađeni i stalni propisi koji brojem i opsegom ne prelaze razumnu mjeru pravnog uređenja podobnog za

postizanje pravne sigurnosti;

b) stalna i bespogovorna primjena propisa bez iznimke;

c) razumno brzo ostvarenje i zaštita prava s razumno predvidivim vremenom koje je za to potrebno i predvidivim učincima radnji

koje se u tom cilju poduzimaju;

d) stručni, savjesni i nezavisni suci i upravni službenici na koje se ne može utjecati;

e) nemogućnost utjecanja izvanpostupovnim radnjama (osobito političkim upletanjem) na vođenje postupka i primjenu prava.

Primjena prava kod nas ne zadovoljava jer nije dosegnuta razumna razina vladavine prava koja bi omogućila dobru primjenu prava

društava.

DRUŠTVO

1. Pojam društva

Društvo je dakle privatnopravna zajednica za koju su ispunjene tri kumulativne pretpostavke:

a) posrijedi je udruženje osoba kao pravne zajednice;

b) temelji se na pravnom poslu kao osnovi udruživanja i

c) usmjerena je postizanju zajedničkog cilja.

Ako nije ispunjena neka od tih pretpostavki, nije riječ o društvu, nego o nekoj drugoj pravnoj tvorevini privatnog ili javnog prava. O

društvu se ne radi ni onda kad se ispune sve tri pretpostavke ako je riječ o osobi javnog prava. To je do posljednjeg Zakona o

udrugama bio slučaj s udrugama.

2. Podjela društava

S obzirom na zajednička obilježja, društva se mogu razvrstati u skupine prema nekoliko mjerila. Prva podjela

društava je ona na društva koja imaju pravnu osobnost i na ona koja je nemaju. Tako su društva pravne osobe kod nas sva

trgovačka društva (javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću i

gospodarsko interesno udruženje), društvo za uzajamno osiguranje, kreditna unija, zadruga i zadružni savez i udruga. Samo

tri društva nisu pravne osobe i to ortaštvo, tajno društvo i udruga koja nema pravnu osobnost . Njima treba dodati i sva

preddruštva društava pravnih osoba. Za društva pravne osobe važno je da se uzdruživanjem stvara novi pravni subjekt koji je

odvojen od svojih članova. Društvo se upisuje u sudski registar (udruga u registar udruga), upisom se stječe svojstvo pravne osobe

(upis je konstitutivnog karaktera), ima pravnu i poslovnu sposobnost itd. Između društva i njegovih članova mogu se sklapati

pravni poslovi. Društvo ima unutrašnji ustroj, a po tome se razlikuju društva osoba od društava kapitala . Za društva bez

pravne osobnosti važno je naglasiti kako se nastajanjem društva ne stvara novi pravni subjekt, nego je društvo ovisno o članovima i

tijesno za njih vezano. Imovina društva je u stvari zajednička imovina članova, a nešto je drukčije kod tajnog društva gdje je nositelj

prava samo jedan član (poduzetnik) Svi zajedno su nositelji prava i obveza nastalih djelovanjem društva. Članovi vode društvo i ono

je o njima ovisno, pa se za promjenu članstva traži suglasnost članova, ali to nije samo obilježje društava koja nisu pravne osobe,

7

nego se to javlja i kod onih društava osoba koja jesu pravne osobe. Druga podjela je podjela na društva osoba i društva kapitala. Za

trgovačka društva je određeno ZTD-om koja su od njih društva osoba, a koja društva kapitala. Društva osoba su:

a) ortaštvo;

b) tajno društvo;

c) javno trgovačko društvo i njegovo preddruštvo;

d) komanditno društvo i njegovo preddruštvo;

e) gospodarsko interesno udruženje i njegovo preddruštvo;

f) zadruga i njezino preddruštvo;

g) zadružni savez i njegovo preddruštvo;

h) udruga i njezino preddruštvo.

Ortaštvo i tajno društvo te sva preddruštva nisu pravne osobe. Temeljna obilježja tih društava su:

a) temelje se na osobama (članovima) koje čine društvo pa su to društva intuitu personae, odnosno za njih je bitno tko su im članovi,

a u društva se ulazi prema osobnim svojstvima onih koji postaju članovi;

b) društvo mora imati najmanje dva člana, s time da se kod komanditnog društva traži postojanje najmanje jednog komplementara i

jednog komanditora;

c) za postojanje društva nije bitan kapital i stoga takva društva nemaju temeljnog kapitala pa se čak i kad su pravne osobe, mogu

osnovati a da se u njih ne unesu nikakva sredstva (propisima se ne traži najmanji kapital potreban za osnivanje društva) iako članovi

mogu unijeti kapital (a u komanditnom društvu komanditori moraju) koji ne treba zanemariti za potrebe poslovanja društva ni pri

podjeli dobiti;

d) između članova postoji jača povezanost interesa koje žele ostvariti sudjelovanjem u društvu i učinci djelovanja društva u svemu se

odražavaju neposredno na članove;

e) očekuje se osobni angažman i doprinos članova radu društva koji ne mora biti u novcu ni u stvarima ni pravima, nego može biti u

radu, uslugama ili unošenjem bilo kakvog dobra, posebice neposrednim sudjelovanjem u upravljanju društvom, osim u

gospodarskom interesnom udruženju i udruzi poslove kojih vodi organ društva, a ne neposredno članovi;

f) u načelu postoji osobna neograničena solidarna odgovornost članova vlastitom imovinom za obveze društva (razlika je u pogledu

komanditora i tajnog člana u tajnom društvu jer ono nije vanjsko društvo) što je posljedica osobnog sudjelovanja članova u vođenju

poslova i u upravljanju društvom;

g) članska prava se redovito određuju prema osobama, a ne prema kapitalu koji su članovi eventualno unijeli u društvo, osim ako se

drukčije ne ugovori;

h) u načelu se bez suglasnosti ostalih članova ne može prenijeti udio u društvu na nekog drugoga, a takva ograničenja postoje i glede

nasljeđivanja. Bez te suglasnosti u društvo ne može ući novi član;

i) članovi imaju široku autonomiju uređenja odnosa u društvu i propisi kojima se to uređuje najvećim dijelom su dispozitivne naravi;

j) u nedostatku zakonodavnih rješenja kojima se uređuje pojedini tip društva, primjenjuju se odredbe ZOO-a kojima se uređuje

ortaštvo.

Društva kapitala su:

a) dioničko društvo i njegovo preddruštvo;

b) društvo s ograničenom odgovornošću i njegovo preddruštvo;

c) društvo za uzajamno osiguranje i njegovo preddruštvo;

d) kreditna unija i njezino preddruštvo.

U ta društva se udružuju osobe preko kapitala koji unose u društvo, pa je osobni moment u drugom planu . Jednom uneseni

kapital depersonalizira se i ne vezuje uz osobu koja ga je u društvo unijela. Zbog toga su i lakše promjene članstva jer izlaskom člana

iz društva redovito ne izlazi i ono što je on unio u društvo (nešto je drukčije kod kreditne unije) Član u društvu stječe prava na

temelju onoga što je u nj unio.

8

Za društva kapitala karakteristično je:

a) da su pravne osobe osim preddruštva jer su ona ionako samo faza u nastanku pravne osobe;

b) da imaju temeljni kapital pa se zato i propisuju najmanja sredstva kojima se društvo osniva;

c) da se za osnivanje društva ne traži više osoba iako je to redovito u praksi slučaj. Društvo kapitala može osnovati i biti njegovim

članom samo jedna osoba, uz iznimku društva za uzajamno osiguranje koje mora osnovati najmanje 250 osnivača i kreditne unije za

čije se osnivanje traži najmanje 30 osnivača;

d) članovi društva ne odgovaraju za njegove obveze, osim u iznimnim slučajevima propisanim ZTD-om. Samo društvo neograničeno

cijelom imovinom odgovara za svoje obveze;

e) članovi snose ograničeni rizik za poslovanje društva i to samo s onim što su uložili u društvo, što se ne smije poistovjetiti s

odgovornošću za obveze pa se društva kapitala koriste za to da se ograniči snošenje rizika pothvata koji se njihovim djelovanjem

ostvaruje i vrlo su pogodna za poduzetništvo;

f) kontrola ulaska i izlaska nije bitna, osim u kreditnoj uniji, a uspostavlja se samo onda ako se to odredi društvenim ugovorom ili

statutom;

g) osobni doprinos rada članova u društvu nije bitan jer ono ima organe u kojima ne moraju biti članovi društva, a zakonom im se ne

daje isključivo pravo da obavljaju poslove upravljanja, osim što sudjeluju u skupštini društva. Ako ih se imenuje da djeluju u nekome

organu društva, to djelovanje ako se ne odredi u društvenom ugovoru ili statutom drukčije nije vezano za članstvo u društvu, nego za

osobu koja mora obaviti taj posao. Zbog ovih bitnih razlika, u nedostatku rješenja u propisima kojima se uređuju pojedina društva

kapitala ne mogu se podredno primijeniti propisi o ortaštvu iz ZOO-a. Trgovačka društva su:

a) javno trgovačkog društvo;

b) komanditno društvo;

c) dioničko društvo;

d) društvo s ograničenom odgovornošću;

e) gospodarsko interesno udruženje.

Trgovačko društvo je uvijek trgovac bez obzira na to je li zajednički cilj društva ostvarivanje dobiti, što je inače propisano kao

jedna od pretpostavki koje se traže za svojstvo trgovca. Ono je trgovac i onda kad mu je cilj ostvarivanje dobiti, ali to ne postiže.

Unutarnja društva su društva koja djeluju samo između članova i ne ulaze u odnose prema trećima (npr. tajno društvo, ortaštvo u

kojem je predviđeno da u odnose s trećim osobama u svoje ime, a za račun ortaštva stupa samo netko od ortaka) pa ih stoga ne može

zastupati nitko od članova ni bilo koja druga osoba. U odnose prema trećima ulazi članovi društva samo u svoje ime i pri tome ne

mogu djelovati za društvo jer se njegov cilj ograničava samo u internim odnosima članova. Oni nikada nisu u obliku pravne osobe,

jer je njoj imanentno da ulazi u pravne odnose s drugim osobama.

Vanjska društva su ona društva koja ulaze s trećim osobama u pravne odnose, odnosno sudjeluju u pravnom prometu (npr. sva

društva pravne osobe, njihova preddruštva te ortaštvo, ali ne uvijek) Svako je vanjsko društvo po naravi stvari i unutarnje. Ono

djeluje kao unutarnje društvo između članova, a kao vanjsko nastupajući prema trećima. To razlikovanje ima i praktične učinke pa

tako npr. pravna radnja koju uprava dioničkog društva poduzme prema trećoj osobi ostaje valjana iako uprava nije dobila suglasnost

nadzornog odbora odnosno skupštine koja je za to bila propisana statutom odnosno društvenim ugovorom. Poduzeta radnja prema

trećoj osobi rezultat je okolnosti da je riječ o vanjskom društvu, a potreba dobivanja suglasnosti proizlazi iz unutarnjeg društva koje

djeluje samo između članova.

Društva se razvrstavaju i prema cilju na ona koja su pogodna za ostvarenje svakog dopuštenog cilja i obavljanje djelatnosti kojima

se to postiže i ona za koja su propisima glede toga postavljena ograničenja. U pravilu su društva podobna za ostvarenje svakog

dopuštenog cilja, a samo za neke tipove društava su propisana ograničenja (npr. za gospodarsko interesno udruženje, društvo za

uzajamno osiguranje, kreditnu uniju, zadrugu, udrugu) Samo se iznimno postavljaju ograničenja tako da se propisuje koji je tip

društva pogodan za obavljanje određenih djelatnosti (npr. banke za obavljanje bankovnih poslova moraju biti ustrojeni kao dionička

društva, odvjetnička društva se moraju ustrojiti kao javna trgovačka društva)

9

3. Sloboda izbora društva

Izbor društva kojim će članovi ostvariti svoje interese je slobodan. Tipično društvo osoba je ortaštvo, a od pravnih

osoba javno trgovačkog društvo, a tipično društvo kapitala je dioničko društvo. Između tih dviju krajnosti svrstavaju se sva ostala

društva u kojima se manje ili više javljaju obilježja jedne ili druge skupine društava. Polazi se od toga da su društva numerus clausus.

Zakonom se propisuju tako da im se određuju svojstva, ali i ostavlja prostor za autonomno uređenje odnosa unutar njih. Granice su

prisilni propisi kojima se štiti pravna sigurnost pa je riječ o zakonskoj intervenciji tamo gdje je potrebno zaštititi interese

vjerovnika, članova društva, ali i javne interese. Autonomija je najveća glede društva osoba, a manja kod društva kapitala.

Granice autonomije najuže su postavljene u dioničkom društvu. Autonomija omogućuje i stvaranje međuoblika društava, odnosno

takvih društava u koja se više ili manje unose obilježja drugih oblika. Tako se može neke članove javnog trgovačkog društva

isključiti iz vođenja poslova društva pa da u njemu sudjeluju samo s kapitalom, a ne i svojim radom. Društvenim ugovorom može se

predvidjeti da komanditori, naročito ako su brojni i organizirani u skupštinu komanditora, daju obveze upute komplementarima koji

vode poslove društva i tako posredno upravljaju društvom. To je osobito slučaj s tzv. masovnim komanditnim društvima u kojima

velik broj komanditora društvu daje jako obilježje društva kapitala. Slično situacija je i u društvima kapitala pa se tako jak osobni

utjecaj osjeća u dioničkom društvu s malim brojem dioničara ili takvom društvu čiji statut predviđa da određeni dioničari mogu

neposredno, odnosno bez glavne skupštine, imenovati određen broj članova nadzornog odbora društva.

Pri izboru tipa trgovačkog društva prvo će mjerilo biti koji se poslovni cilj želi društvom ostvariti pri čemu se mora uzeti u

obzir predmet poslovanja koji bi društvo trebalo imati. Iako u tome postoji sloboda odlučivanja, predmet poslovanja može biti

ograničavajući element pri izboru oblika društva. Iako takvog ograničenja nema u ZTD-u, može se naći u Zakonu o bankama,

Zakonu o investicijskim fondovima i dr. Slično je i glede društva za uzajamno osiguranje kojeg je predmet poslovanja određen

Zakonom o osiguranju. Ako postoje takva ograničenja, izbor oblika time će biti određen, no ostaje mogućnost da članovi društva u

sklopu prava na autonomno uređenje odnosa u društvu, ustroj društva, prava koja imaju u njemu i druga pitanja prilagode svojim

potrebama i odstupe od standardnih rješenja iz propisa kojima se pojedina društva uređuju.

Na izbor nekog od oblika društva utječe i želja za osobnim angažmanom u poslovima društva i za zadržavanjem vođenja takvog

djelovanja samo u svojim rukama ili želja da se samo financijski sudjeluje u njemu i sl. Želi li se pribaviti značajniji kapital iz većeg

broja izvora te omogućiti lak ulazak u društvo i izlazak iz njega uz ograničenje rizika, prednost će se dati dioničkom društvu. Ono je

pogodno i za omogućivanje povezivanja društva međusobnim sudjelovanjem jednoga u drugome, što ne mora uvijek značiti da jedno

društvo vlada drugim, već samo da držanjem određenog broj dionica, ako se tako odredi statutom, može imati svog predstavnika u

nadzornom odboru drugoga društva. Time se osigurava međusobno dogovaranje u poslovanju koje ne mora, ali može potpasti pod

antikartelne propise. Dioničko društvo je prikladno za stvaranje koncerna, investicijskih fondova, uzajamnih fondova i sl.

Ograničenje rizika, ali veću povezanost članova omogućuje model društva s ograničenom odgovornošću. Uz dobre strane dioničkog

društva, društvo s ograničenom odgovornošću omogućuje jednostavniji ustroj, olakšava organizaciju poslovanja i neposredni utjecaj

članova društva na vođenje poslova društva kakav nije moguć u dioničkom društvu. Može se zaključiti kako naše pravo društava daje

onakvu pravnu osnovu za strukturiranje gospodarstva kakva je prihvaćena i u gospodarski razvijenim zemljama. Omogućuje

potrebnu kombinatoriku, ali ne takvu koja bi dovela u pitanje pravnu sigurnost.

4. Društvo kao trgovac

ZTD je ponovno vratio pojam trgovca kojeg ne treba shvatiti u doslovnom značenju te riječi jer nije posrijedi osoba

koja trguje, odnosno koja se bavi trgovinom, nego se njime označuje osoba koje se poslovanje uređuje trgovačkim pravom .

Tim pravom se uređuju poslovni odnosi među trgovcima. Pravilo je da su trgovci adresati normi trgovačkog prava pa je određenje

pojma trgovca jedna od pretpostavki na kojoj počiva primjena trgovačkog prava. Kod nas su obvezni odnosi uređeni putem ZOO-a

koji se primjenjuje na građanske i na trgovačke odnose za koje su propisana neka posebna pravna rješenja (npr. primjena običaja,

najviša stopa dopuštene ugovorne kamate, predmnjeva solidarne odgovornosti za obveze nastale trgovačkim ugovorima i dr.) Osim

10

slučajeva za koje ZOO propisuje posebna rješenja, njime se za prosudbu ponašanja trgovaca propisuju stroži standardi u njemu

izraženi riječima pažnja dobrog gospodarstvenika, za razliku od pažnje dobrog domaćina koja se traži od drugh osoba.

Trgovac je uvijek profesionalac, odnosno obavlja profesionalnu djelatnost pa je zato dužan postupati s povećanom pažnjom prema

pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka) što će se primijeniti samo na one druge osobe koje obavljaju profesionalnu

djelatnost. Prema ZTD-u samo trgovac može dati prokuru, trgovačku punomoć i punomoć trgovačkom putniku. Iako podružnicu

mogu imati i osobe koje nisu trgovci (npr. ustanova), ona se posebno uređuje tim zakonom. Isto tako se posebno uređuje tvrtka

trgovca i traži njezino razlikovanje od tvrtke drugog trgovca pa joj se pruža i zaštita, s time da se drugi propisi na to pozivaju i

rješenja za trgovce primjenjuju i na neke druge osobe.

Pojam trgovca uređen je čl. 1. ZTD-a pa da bi se radilo o trgovcu moraju se kumulativno ispuniti ove pretpostavke:

a) da je riječ o pravnoj ili fizičkoj osobi;

b) da ta osoba samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost;

c) da to čini radi stjecanja dobiti;

d) da to čini proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

Gospodarska djelatnost se mora obavljati samostalno, a ne za nekog drugog. Trgovac može obavljati poslove i za drugoga, ali tada to

čini kao svoju djelatnost (npr. trgovački zastupnik, komisionar, špediter i sl.) Samostalnost znači i neovisnost u organiziranju posla,

odlučivanju čime će se baviti, hoće li to, kako i prema kome činiti. Poslovanje mora biti trajno. Zakonom se ne tražio da je obavljanje

gospodarske djelatnosti upisano u sudskom registru kao predmet poslovanja neke osobe, bitno je da se ona na spomenuti način

obavlja.

Cilj obavljanja mora biti stjecanje dobiti, a nije bitno da li se dobit stvarno i stječe, niti što se s njome čini (zadržava li se za

sebe ili isplaćuje nekom drugome) Ako se radi o društvu, to mora biti cilj društva. Okolnost da se posluje s gubitkom, pa i koji

netko drugi pokriva, nema za posljedicu gubitak svojstva trgovca. To se svojstvo ne gubi ni u slučaju da trgovac pravna osoba padne

pod stečaj odnosno da se nad imovinom trgovca pojedinca provodi stečajni postupak. Za pojam trgovca bitno je da poslovanjem

sudjeluje na tržištu kao onaj tko proizvodi, pruža usluge ili se bavi prometom robe. Time se od trgovca traži da se pojavljuje u

pravnim odnosima s trećim osobama, što je inače i pretpostavka za primjenu trgovačkog prava jer se njime uređuju ti odnosi.

Osobe koje se bave slobodnim zanimanjima uređenima posebnim propisima smatraju se trgovcima samo ako je to u tim

propisima određeno. Npr. odvjetnici nisu trgovci, jer to nije određeno Zakonom o odvjetništvu pa tako to nisu ni onda kad su

udruženi u zajednički odvjetnički ured (tada je riječ o ortaštvu kojeg čine osobe koje nisu trgovci) Drukčije je s odvjetničkim

društvom jer je Zakonom o odvjetništvu propisano da ono djeluje u obliku javnog trgovačkog društva. To je pravna osoba koja je

prema ZTD-u uvijek trgovac, bez obzira na to tko su članovi društva i čime se ono bavi. Individualni poljodjelci nisu trgovci, ali ako

osnuju trgovačko društvo koje bi se bavilo onim što oni inače pojedinačno rade, to bi društvo bilo trgovcem. Iz pretpostavki koje se

traže za stjecanje svojstva trgovca proizlazi da trgovcima ne bi mogla biti ona društva koja nisu pravne osobe (ortaštvo, tajno društvo,

preddruštvo, udruga kad nije pravna osoba) iako to uvijek nije tako.

Preddruštvo valja smatrati trgovcem jer se na nj primjenjuje sve ono što i na društvo pravnu osobu, samo što ono još nije

steklo to svojstvo. Ono može biti i nositelj poduzeća pa ulazi u pravne odnose koji će nakon stjecanja pravne osobnosti biti odnosi

(prava i obveze) društva pravne osobe. Tajno društvo nije vanjsko pa ne može biti ni trgovac, ali je zato trgovac poduzetnik u

poduzeću u kojem je tajni član uložio neku imovinsku vrijednost. Ortaštvo nije trgovac, ali to mogu biti njegovi članovi (ortaci) Neka

društva su trgovci već samom činjenicom što je riječ o određenom tipu društva, bez obzira na to ispunjavaju li sve spomenute

pretpostavke. Tako su trgovačka društva trgovci već na temelju zakona pa i kad ne obavljaju gospodarsku djelatnost . Nije

bitno tko je član društva i imaju li članovi svojstvo trgovca jer društvo to svojstvo ne stječe preko svojih članova. Trgovac je društvo,

bez obzira na to tko su mu članovi. Zadruga ispunjava sve što se traži za svojstvo trgovca, a na to ne utječe okolnost što ona djeluje

zadovoljavajući specifične interese zadrugara. Ona trajno i samostalno obavlja gospodarsku djelatnost, sudjeluje na tržištu onako

kako se zahtijeva za svojstvo trgovca, a jedan od ciljeva joj je i da stječe dobit. Društvo za uzajamno osiguranje je trgovac jer se iz

odredbe Zakona o osiguranju vidi da posluje i radi stjecanja dobiti. Trgovac je i kreditna unija jer ispunjava uvjete koji se za to traže

ZTD-om. Ona trajno i samostalno obavlja gospodarsku djelatnost, djeluje na tržištu, premda ograničenom, a stječe i dobit (Zakon o

kreditnim unijama)

11

5. Društvo pravna osoba

U društvima koja nisu pravne osobe članovi čine društvo. Suprotno, za društva pravne osobe važno je da se pravna osoba

osamostaljuje u odnosu prema članovima time što je od njih odvojeni pravni subjekt koji je nositelj prava i obveza. Članovi utječu na

djelovanje osobe, imovina tog društva se osamostaljuje u odnosu prema članovima društva i to mnogo jače nego što je to slučaj sa

zajedničkom imovinom članova društva koje nije pravna osoba (npr. ortaštvo) Prava i obveze društva pravne osobe nisu prava i

obveze članova društva. Društva pravne osobe uvijek su unutarnje i vanjsko društvo, odnosno djeluju kao društvo između članova i

prema trećima, pri čemu bitnu ulogu ima pravna osoba. Društva koja nisu pravne osobe isto su tako uvijek unutarnja društva, ali ne

moraju biti i vanjska, a i kad to jesu (npr. ortaštvo) ne koriste se posebnim pravnim subjektom u odnosima s trećim osobama pa se

učinci takvog djelovanja odmah odražavaju na članovima društva.

5.1. Osnivanje društva pravne osobe

Kad je riječ o nastanku društva, bitna je razlika između društava koja nisu pravne osobe i onih koji to jesu . Ortaštvo

nastaje sklapanjem ugovora, a tajno društvo, zbog toga što se radi o poduzetničkom ugovoru, tek kad se taj ugovor upiše u sudski

registar, ali u oba slučaja bez dodatnih radnji usmjerenih na stvaranje novoga pravnog subjekta. Kod udruge bez pravne osobnosti

stvar je ista kao i kod ortaštva, s time da će biti potrebno da osnivači usvoje statut i imenuju osobu ovlaštenu za zastupanje udruge.

Nastajanje društva ograničava se u oba slučaja samo na pravni posao na kojem se društvo temelji. Za nastanak društva pravnih osoba

nije dovoljno sklapanje pravnog posla na kojemu se ona temelje već i državna provjera jesu li ispunjene pretpostavke koje se traže za

nastanak pravne osobe koja u slučaju pozitivnog utvrđenja dovodi do upisa u sudski ili drugi odgovarajući registar. Taj upis je

konstitutivne naravi.

Razlikuje se normativni i koncesijski sustav kao načina sudjelovanja države u nastanku društva pravne osobe. Kod nas je

usvojen normativni sustav osnivanja pa se koncesijski primjenjuje samo iznimno ako je to za neki slučaj posebno propisano .

Za normativni sustav je karakteristično da sud prilikom upisa društva u sudski registar samo ispituje jesu li ispunjene sve

pretpostavke koje se traže za osnivanje pravne osobe. Utvrdi li da su pretpostavke ispunjene, sud mora obaviti upis u sudski registar.

Za to se ne traži suglasnost ni odobrenje vlasti ni bilo koga drugoga tko obavlja javne ovlasti. Sud ne može prosuđivati je li nešto

gospodarski ili s neke druge strane opravdano, odnosno ne može postupati po načelu oportuniteta, nego isključivo po načelu

legaliteta.

Normativni sustav omogućuje slobodno osnivanje društava pravnih osoba pa stoga pogoduje ostvarenju poduzetničkih sloboda.

Zakon propisuje točno što se treba podnijeti sudu i u kojem obliku kako bi on mogao prosuditi jesu li ispunjeni uvjeti za upis.

Sustav koncesije temelji se na činjenici da je za osnivanje pravne osobe potrebno odobrenje ili suglasnost državnog organa ili neke

pravne osobe koja ima javne ovlasti, a dominirao je pri osnivanju pravnih osoba još u 19. st. kad ga je zamijenio normativni sustav.

Danas se primjenjuje još u strogo propisanim slučajevima, ali to nisu slučajevi kad nadležno državno tijelo utvrđuje da neka pravna

osoba zadovoljava tehničke, zdravstvene, ekološke i druge uvjete koji se zakonom traže za obavljanje djelatnosti jer se tu ne radi o

tome da bez toga ne može nastati pravna osoba, nego da već nastala pravna osoba ne zadovoljava uvjete koji se traže za početak

obavljanja djelatnosti.

Odobrenje se može odnositi i na društveni ugovor odnosno statut pravne osobe pa će tada odobrenje biti potrebno i za svaku

njihovu kasniju izmjenu. ZTD sadrži načelnu odredbu prema kojoj se, kad je za pojedine djelatnosti zakonom propisano da se

mogu obavljati samo na temelju suglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog tijela, djelatnost upisuje u sudski registar samo na

temelju prethodne suglasnosti ili dozvole toga nadležnog tijela. Želi li se osnovati društvo i ustraje li se na tome da ima spomenutu

djelatnost, navedenom se odredbom za osnivanje tog društva, zapravo primjenjuje sustav koncesije. Odobrenje, odnosno suglasnost,

redovito se ne vežu za tip pravne osobe, nego za ono čime se ona bavi, a samo posredno i za tip osobe ako neke djelatnosti mogu

obavljati samo propisom određeni tipovi društava. Npr. za osnivanje banke je potrebno odobrenje za pružanje bankovnih usluga koje

daje HNB, a ako osim njih namjerava pružati i ostale financijske usluge, mora prije upisa odgovarajuće djelatnosti u sudski registar

dobiti suglasnost HNB-a. To se odobrenje prilaže prijavi sudu za upis osnivanja dioničkog društva (banke) Prema Zakonu o reviziji,

12

revizorsko društvo mora za obavljanje revizije dobiti dozvolu Hrvatske revizorske komore, brokersko društvo mora dobiti odobrenje

HANFE i dr.

5.2. Preddruštvo

Kod društava koja nastaju upisom u sudski registar treba razlikovati stanje prije i poslije upisa. Iako društvo pravna osoba

nastaje tek upisom u sudski registar, valja imati na umu da i pravni posao na kojemu se temelji društvo stvara pravne učinke. Tim

poslom nastaje društvo, ali ne i pravna osoba.

Učinak pravnog posla je nastanak pravne zajednice članova, odnosno društva. To je prije svega unutarnje društvo, ali i vanjsko jer

djeluje i prema trećima, iako nije pravna osoba.

Takvo društvo koje postoji od sklapanja pravnog posla na kojemu se temelji društvo do njegova upisa u sudski registar,

odnosno do prestanka društva odgovarajućom primjenom odredaba o prestanku onog društva koje tek treba nastati kao

pravna osoba, zove se preddruštvo koje je kod nas uređeno ZTD-om. Ključni trenutak nastanka preddruštva je sklapanje

pravnog posla na kojemu se temelji društvo. Ono tog trenutka nastaje po sili zakona pa je nepotrebno da to osnivači posebno

spominju ili uređuju ugovorom. Ono što je propisano glede statuta imovine u preddruštvu, odnosa prema trećima, odgovornosti za

preuzete obveze i preuzimanja prava i obveza od strane društva, nakon što se ono upiše u sudski registar, ne može se mijenjati

ugovorom osnivača društva, budući da je riječ o propisima koji su u ZTD-u predviđeni radi ostvarenja pravne sigurnosti i zaštite

trećih osoba.

Preddruštvo javnog trgovačkog društva i komanditnog društva nastaje sklapanjem ugovora o osnivanju društva, za što se ne

propisuje poseban oblik iako će se radi upisa društva u sudski registar to morati učiniti u pisanom obliku.

Kod gospodarskog interesnog udruženja - sklapanjem ugovora o osnivanju gospodarskog interesnog udruženja u obliku

javnobilježničke isprave.

Za preddruštvo dioničkog društva koje se osniva simultano mjerodavan je trenutak kad osnivači kod javnog bilježnika preuzmu

sve dionice društva, izjave da osnivaju dioničko društvo te usvoje i potpišu statut, a ako je riječ o sukcesivnom osnivanju kad kod

javnog bilježnika usvoje statut i preuzmu dio dionica.

Preddruštvo društva s ograničenom odgovornošću - sklapanjem društvenog ugovora u obliku javnobilježničkog akta ili

solemnizirane privatne isprave.

Preddruštvo društva za uzajamno osiguranje - osnivači donesu statut u obliku javnobilježničke isprave i uplate temeljni kapital

(prema Zakonu o osiguranju),

preddruštvo kreditne unije - kad osnivači u obliku javnobilježničkog akta daju izjavu o usvajanju statuta koji sastave u tom obliku

(Zakon o kreditnim unijama), preddruštvo zadruge - sklapanjem ugovora o osnivanju zadruge u obliku javnobilježničke isprave

(Zakon o zadrugama), preddruštvo zadružnog saveza nastaje sklapanjem ugovora o osnivanju saveza, za što se ne propisuje

poseban oblik iako je jasno da on mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Preddruštvo udruge pravne osobe - kad osnivači usvoje statut i imenuju osobu ovlaštenu za zastupanje udruge. Do upisa u sudski

registar udruga djeluje kao udruga bez pravne osobnosti.

5.2.1. Uloga preddruštva

Zajednički cilj koji osnivači društva ostvaruju preddruštvom jest obavljanje svega što je potrebno da bi se upisom u

sudski registar osnovalo društvo pravna osoba. Stjecanjem svojstva pravne osobe prestaje preddruštvo koje je radilo na tome da se

stekne pravna osobnost. Osnivanjem društva pravne osobe ispunjen je cilj preddruštva, a njegovo postojanje više nije potrebno.

Važnost preddruštva je u tome što ono djeluje prije nego što se društvo upiše u sudski registar, odnosno prije nego što

nastane pravna osoba. To je gospodarski iznimno važno, jer se vrijeme od nastanka preddruštva do upisa društva u sudski registar

13

može dosta otegnuti, dijelom zbog proteka vremena da se obave potrebne uplate uloga ako je riječ o društvima koji imaju temeljni

kapital, dijelom zbog trajanja postupka upisa i dr.

Kad se do upisa društva u sudski registar ne bi smjelo ništa poduzimati glede budućeg djelovanja pravne osobe, bio bi to čisti gubitak

vremena koji se u poslovima ne smije dopustiti. S druge strane, unos stvari i prava u društvo pri osnivanju ne bi bio moguć bez

postojanja preddruštva jer se to mora učiniti prije nego što se društvo upiše u sudski registar i to tako da ono može slobodno

raspolagati onim što mu je tako dano. Pri tome je uloga preddruštva nezamjenjiva jer inače ne bi bilo nikoga kome bi se stvari i prava

unijeli, s kime bi se o tome mogao sklopiti ugovor i tko bi se do nastanka društva pravne osobe brinuo o onome što je uneseno.

Ono što članovi društva uplate na poseban račun kao ulog u novcu ili tako da predaju stvari koje ulažu, odnosno prenesu

prava koja unose u društvo, ne ulazi u posebnu imovinu članova, nego je imovina društva. U nju ulazi i ono što preddruštvo

stekne sudjelovanjem u pravnom prometu. Da bi društvo pravna osoba moglo djelovati, potrebno je obaviti brojne predradnje (npr.

kupnja ili zakup poslovnog prostora, nabava opreme, angažiranje osoblja i dr.) Preddruštvo omogućuje društvu pravnoj osobi da se

sve to učini na vrijeme. Kao primjer kad posebni propisi preddruštvu izričito priznaju takvu ulogu valja spomenuti carinske propise.

Zakon o poticanju ulaganja propisuje da se prilikom uvoza opreme koja čini ulaganje ne plaća carina na robu iz određenih poglavlja

Carinske tarife. Unosi li se u društvo neka stvar (oprema) kao ulog pri osnivanju društva, to se mora učiniti prije nego što se

registarskom sudu podnese prijava za upis društva u sudski registar tako da ono može slobodno raspolagati onime što mu se tako

unosi na ime uloga.

5.2.2. Djelovanje preddruštva

Preddruštvo nije društvo odvojeno od društva pravne osobe već je riječ o istome društvu koje upisom u sudski

registar stječe i pravnu osobnost (prerasta u društvo pravnu osobu) To je društvo koje djeluje samo u fazi osnivanja društva

pravne osobe.

Ono ima organe društva kao i pravna osoba kad nastane upisom u sudski registar, odnosno članove koji upravljaju društvom. Naši

propisi glede svih društava pravnih osoba koja imaju organe, propisuju da prije podnošenja prijave za upis u sudski registar moraju

imati organe. Konačnu prijavu za upis podnosi organ koji vodi poslove društva.

To znači da će ih članovi morati birati, odnosno imenovati još u preddruštvu. Tako u preddruštvu dioničkog društva glavnu

skupštinu čine članovi preddruštva (osnivači), a isto tako i članovi (osnivači) skupštinu preddruštva društva s ograničenom

odgovornošću. Ti organi biraju nadzorni odbor ako za neke članove društva nije predviđeno da imenuju određeni broj članova tog

odbora. Nadzorni odbor u preddruštvu dioničkog društva imenuje upravu, a u preddruštvu društva s ograničenom odgovornošću

samo ako taj organ postoji i ako mu je takvo ovlaštenje dano društvenim ugovorom.

U društvima osoba redovito nema organa (osim u gospodarskom interesnom udruženju, zadruzi, zadružnom savezu, udruzi te u

komanditnom društvu ako se tako odredi društvenim ugovorom), a članovi upravljaju društvom i vode njegove poslove pa će stoga

oni biti ovlašteni djelovati za društvo i to prije njegova upisa u sudski registar kao članovi preddruštva, a nakon tog upisa kao članovi

društva pravne osobe. Upisom u sudski registar ne dolazi do promjene glede upravljanja društvom i vođenja njegovih poslova,

budući da to čine iste one osobe koje su to bile ovlaštene činiti i u preddruštvu . ZTD propisuje da se na odnose članova društva

koje naziva osnivačima primjenjuje društveni ugovor, odnosno statut, jer je to onaj pravni posao na kojemu se temelji preddruštvo.

Ako u tome pravnom poslu nema rješenja za neko pitanje koje se pojavi u odnosu među članovima preddruštva, valja posegnuti za

onim zakonskim odredbama kojima se uređuje društvo o preddruštvu kojega je riječ. Budući da ni propisi kojima se uređuju

pojedina društva ne sadržavaju sve što je potrebno za uređenje unutarnjih odnosa u društvu, to zahtijeva podrednu primjenu drugih

pravnih izvora, a pri izboru supsidijarnih rješenja mora se uzeti u obzir o kojem se tipu društva radi. Npr. propisi o ortaštvu za

kojima se u takvim slučajevima često poseže mogu primijeniti samo kad se radi o preddruštvima društvima osoba, a ne i društva

kapitala.

Organi preddruštva (budućeg društva pravne osobe kod društava kapitala, a od društava osoba gospodarskoga interesnog udruženja,

zadruge i zadružnog saveza, udruge) donose odluke onako kako je to određeno u statutu, odnosno u društvenom ugovoru ili

pravilima, a članovi preddruštva kod društava osoba (osim onih koja su navedena, odnosno javnoga trgovačkog društva i

komanditnog društva) onako kako je to određeno u društvenom ugovoru. Iznimka bi bila glede izmjene statuta dioničkog društva,

14

odnosno društvenog ugovora društva s ograničenom odgovornošću. One ne bi bile moguće preglasavanjem, kvalificiranom većinom

za njihovu izmjenu propisanom tim aktom, odnosno zakonom, nego samo novom izjavom svih osnivača (članova preddruštva u to

vrijeme) danom kod javnog bilježnika u obliku javnobilježničkog akta, odnosno solemnizirane privatne isprave ako je riječ o društvu

s ograničenom odgovornošću.

Izmjena akata glasovanjem (pa time i preglasavanjem) moguća je tek nakon što društvo postane pravna osoba. Registarski sud

traži statut, odnosno društveni ugovor u onom obliku koji je propisan Zakonom da bi bio valjan pa nijedan drugi način njihove

izmjene osim onako kako je to prvobitno učinjeno, ne bi zadovoljilo zahtjeve koji se traže za upis društva u sudski registar. Za

izmjenu društvenog ugovora, odnosno ugovora o osnivanju društava osoba bit će mjerodavno ono što je u tom ugovoru za to

predviđeno, a ako o tome u ugovoru nema odredaba, s izmjenom će se morati suglasiti svi članovi preddruštva. Kad je riječ o

preddruštvu gospodarskog interesnog udruženja, suglasnost svih članova uvijek će biti potrebna ako se radi o odredbama društvenog

ugovora kojima se uređuju predmet poslovanja, broj glasova koji pripadaju članu udruženja, uvjeti za donošenje odluka, doprinos

člana financiranju udruženja.

5.2.3 Stjecanje prava i preuzimanje obveza

Spomenuti položaj preddruštva omogućuje njegovo sudjelovanje u pravnom prometu. Očitovanja volje za njega daju osobe

koje su s obzirom na tip društva pravne osobe što tek ima nastati, imenovane ili inače ovlaštene zastupati društvo još za postojanja

preddruštva (uprava kod društva kapitala i gospodarskog interesnog udruženja, članovi društava osoba, upravitelj zadruge, osoba

ovlaštena zastupati udrugu) U toj fazi stvaranja društva pravne osobe mogu se stjecati prava i preuzimati obveze. Sva prava

koja stječe ulaze u imovinu preddruštva, a ne u odvojene imovine članova koja nakon upisa društva u sudski registar postaje imovina

društva pravne osobe. Svojom imovinom preddruštvo odgovara za obveze koje preuzme ili koje nastanu na temelju zakona, a koje

isto tako nisu obveze članova preddruštva, a odgovornost za te obveze je posebno pitanje.

5.2.3.1. Stjecanje stvarnih prava

Preddruštvo može steći stvarna prava i biti njihov nositelj pa i njima raspolagati. O tome nema posebnih propisa, ali iz

određenja da preddruštvo ima imovinu te iz njegova cilja proizlazi da je to moguće. Vlasnik ne može biti pravna osoba jer još nije

nastala, a može se dogoditi da i ne nastane. Preddruštvo je jedino što postoji prije nego što se društvo upiše u sudski registar i ono je

tada nositelj poduzeća kao što mu pripadaju stvarna prava u vezi s tim. U preddruštvu se vlasništvo stječe samo kao zajedničko

nepodijeljeno vlasništvo članova, a isto je i glede drugih stvarnih prava članova preddruštva. Iako predmnjeva kaže da se u sumnji

smatra da je riječ o suvlasništvu, izričita norma ZTD-a određuje da se radi o zajedničkom vlasništvu koje je ionako moguće samo na

temelju zakona.

Osim što je takav režim stvarnih prava propisan za sva preddruštva, on po drugim propisima vrijedi i za ortaštvo (preko ZOO-a) i za

preddruštva društva osoba gdje se također zbog supsidijarne primjene odredbi o ortaštvu primjenjuje ZOO. Takvo pravno rješenje je

najprikladnije jer omogućuje sudjelovanja preddruštava u pravnim poslovima kojima se stječu stvarna prava, a ne vodi stjecanju

vlasništva ni drugog stvarnog prava kao dijelova posebnih, od društva odvojenih, imovina članova, kojima bi oni mogli samostalno

raspolagati.

Upravljanje i raspolaganje zajedničkom stvari ravna se prema pravilima koja vrijede za vođenje poslova preddruštva, tj. prema

onome što je predviđeno statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima društva i propisima kojima se uređuje odgovarajući tip

društva pravne osobe. Riječ je o posebnim propisima kojima treba dati prednost pred općim propisima Zakona o vlasništvu i drugim

stvarnim pravima. Odredbe tog zakona mogu se tada primijeniti samo podredno, odnosno onoliko koliko se za neko pitanje ne bi

mogao naći odgovor u pravnim izvorima kojima se uređuje djelovanje preddruštva.

Takvo zajedničko pravo ne bi se moglo zahvatiti ovrhom ni u stečajnom postupku koji bi se vodio protiv nekog člana

preddruštva, nego bi se ovrha mogla voditi i u stečajnu masu člana mogao bi ući samo njegov udio u društvu, odnosno do

15

upisa društva u sudski registar njegov udio u preddruštvu. Zato bi trebalo omogućiti da se vlasništvo i drugo stvarno pravo na

nekretnini, u zemljišnu knjigu upiše kao zajedničko nepodijeljeno vlasništvo u korist i na ime svih članova kao zajedničkih vlasnika.

Time bi se omogućilo da vlasništvo nekretnine ili neko drugo stvarno pravo koje se ulaže u društvo prijeđe s ulagatelja (člana

društva) na društvo, a i da preddruštvo poslovanjem (npr. kupnjom) stekne nekretninu ili da je proda.

Većina udjela članova (zajedničara) nije određena. Zbog toga što je riječ o preddruštvu koje ima specifični cilj, ne bi bila moguća

ni dioba, ali bi prijenosom udjela u društvu na drugog člana ili na nekog trećega tko postaje članom, i takva osoba postala jednim od

zajedničkih vlasnika. Dioba bi bila moguća samo onda kad članovi preddruštva odluče o prestanku preddruštva odustajući od

stvaranja pravne osobe ili zbog sudskog odbijanja upisa u sudski registar. Ne unovči li se stvar u likvidaciji, koja se tada mora

provesti, ni pošto se podmire obveze preddruštva, zajedničko vlasništvo treba podijeliti, odnosno odrediti suvlasničke udjele prema

udjelima članova u društvu. Ovo rješenje iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u potpunosti zadovoljava potrebe

preddruštva u pogledu stjecanja i raspolaganja stvarnim pravima. Zato nije prijeko potrebno da se ugovori o stjecanju stvarnih prava

sklapaju u ime budućeg društva pravne osobe, uz uvjet da pravna osoba bude osnovana, iako je to moguće ako se baš želi. Ugovor bi

tada, zapravo, bio sklopljen pod uvjetom da društvo koje postoji u vrijeme sklapanja ugovora (preddruštvo) dobije pravnu osobnost,

odnosno da preraste u društvo pravnu osobu. Ako ona ne nastane, neće postojati ni jedna ugovorna strana koja bi iz takvog ugovora

ostvarivala prava, pa se ne bi ni postigao cilj sklapanja ugovora.

Ako se uvjet ne ispuni, odnosno ako ne nastane pravna osoba, nije nastao ni ugovor, a ugovorna strana koja je kriva za to odgovara

drugoj strani za naknadu time počinjene štete (npr. gubitkom, propašću ili oštećenjem stvari koja je na temelju tog ugovora bila

predana upravi preddruštva u vjeri da će se osnovati društvo pravna osoba)

Ugovor u ime budućeg društva sklapa uprava preddruštva, odnosno član preddruštva društva osoba . Za nastalu štetu

odgovarao bi onaj tko je u ime društva sklopio takav ugovor. Ovdje se ipak ne može primijeniti rješenje po kojem bi se sklopio

klasičan ugovor u korist treće osobe, odnosno u ime preddruštva, a u korist društva pravne osobe (preddruštvo i buduće društvo

pravna osoba su isto društvo)

Radi li se o stjecanju vlasništva pokretnih stvari, opasnost od toga da druga strana, suprotno ugovoru, raspolaže takvom stvari u

korist nekog trećega manje je ako se stvar preda u posjed onome tko vodi poslove preddruštva, ali je realna kad je riječ o nekretnini

ako se prije nastanka društva pravne osobe ne bi mogao provesti upis vlasništva u zemljišnu knjigu za korist i na ime članova

preddruštva. Zato se preporučuje da ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine sadrži valjanu clausulu intabulandi. Kad je riječ o

unosu nekretnine kao uloga u društvo, ugovor bi morao sadržavati tu klauzulu kako bi se udovoljilo zahtjevu da se vlasništvo mora

prenijeti društvu pravnoj osobi prije upisa u sudski registar. Sud bi tada trebao prihvatiti da je takav ugovor dovoljan dokaz kako je

spomenuti unos već učinjen u skladu sa zakonom, ali se time ne isključuje rizik da ulagatelj nakon provedenog ugovora raspolaže

istom nekretninom u korist nekog trećeg pa da se ona i ne uloži u društvo. Tada član preddruštva nije uložio ono na što se obvezao i

za to, uz ostale osnivače, odgovara društvu.

Odgovornost se sastoji u tome da se društvu uplati ono što nije uplaćeno i da mu se naknadi time počinjena šteta. Režim imovine

preddruštva omogućuje, kad je preddruštvo nositelj poduzeća, da poslovanjem poduzeća stalno stječe i otuđuje vlasništvo stvari te

stječe i otuđuje druga stvarna prava. To nema značaj stjecanja vlasništva ni drugih stvarnih prava u ime buduće pravne osobe ni

sklapanja pravnog posla u korist trećega, nego je to stjecanje zajedničkih nepodijeljenih stvarnih prava članova preddruštva.

Pravni režim odgovornosti za obveze koje proizlaze iz takvih poslova pruža trećima dovoljnu pravnu sigurnost.

5.2.3.2. Djelovanje za društvo pravnu osobu

ZTD propisuje dva načina djelovanja za društvo pravnu osobu prije njezina nastanka:

a) u ime i za račun budućeg društva pravne osobe;

b) u svoje ime, a za račun toga društva.

Opasnost postoji zbog činjenice da u vrijeme preuzimanja obveze još nema onog pravnog subjekta radi kojega su one preuzete pa je

otvoreno pitanje kakvu će imovinu taj subjekt imati kad nastane, a može se dogoditi i da ne nastane. Ne uredi li se odgovornost za te

obveze, teško bi bilo očekivati da bi treći uz tolike nesigurnosti ulazili u pravne odnose kojima bi se prema njima preuzimale obveze.

16

Sklopi li se pravni posao u ime društva pravne osobe koje će tek nastati, posao je valjan iako još nije nastao pravni subjekt u ime

kojeg je sklopljen. Na njegovu se mjestu do upisa u sudski registar nalazi preddruštvo. Preddruštvo se upisom ipso facto pretvara

u društvo pravnu osobu pa se i tim putem dolazi do toga da je ugovor sklopljen u ime budućeg društva . ZTD propisuje da

upisom u sudski registar prestaje preddruštvo, a stečena prava i preuzete obveze djelovanjem preddruštva u ime društva

pravne osobe prava su i obveze društva pravne osobe. Za to nisu potrebni ugovor ni poduzimanje bilo kakve pravne radnje.

Riječ je o automatizmu koji prati činjenicu upisa u sudski registar jer je u odnosu prema preddruštvu riječ o originarnom, a

ne derivativnom stjecanju od strane društva pravne osobe.

Obveze se mogu preuzeti u svoje ime, ali tako da nakon upisa društva u sudski registar ono stupi na mjesto dužnika. Ako je

ugovorom kojim se preuzima obveza predviđeno ili je vjerovnik znao odnosno morao znati da će nakon upisa društva u sudski

registar ono stupiti na mjesto dužnika, za takvo preuzimanje duga nije potreban pristanak vjerovnika, što bi se inače tražilo, ali uz

uvjet da se to učini i o tome obavijesti vjerovnika najkasnije tri mjeseca nakon upisa društva u sudski registar. Vjerovnika može

obavijestiti društvo ili dužnik. Nakon proteka tog vremena dug se može preuzeti samo uz pristanak vjerovnika kako propisuje ZOO.

Riječ je o preuzimanju obveze u svoje ime, a za račun budućeg društva pravne osobe.

Obvezu tako ne bi moglo preuzeti preddruštvo jer ono zbog identiteta s društvom pravnom osobom, uvijek preuzima obveze u ime

tog društva.

Obvezu bi mogao preuzeti bilo tko u svoje ime, a najčešće će to biti članovi preddruštva jer će oni uglavnom i biti zainteresirani za

preuzimanje takve obveze. Navede li se u ugovoru da će nakon upisa u sudski registar obvezu preuzeti društvo pravna osoba,

preuzimanje će uz navedene uvjete poslije biti olakšano. To ne znači automatizam kao što je to slučaj s pravima i obvezama

preddruštva, jer tu nema identiteta dužnika i društva pravne osobe. Za to je potreban sporazum društva i dužnika. Automatizma nema

ni kad netko stekne pravo u svoje ime, a za račun budućeg društva pravne osobe. Ako ga želi prenijeti na društvo, mora to učiniti

prema propisima za prijenos svakog pojedinog prava (npr. cesijom, indosamentom i dr.) To se također ne odnosi za preddruštvo,

budući da društvo stječe pravo samo u svoje ime i za svoj račun, što znači da ga je steklo i u ime društva pravne osobe, samo što je

ono do nastanka društva pravne osobe zajedničko nepodijeljeno pravo članova preddruštva.

5.2.4. Odgovornost za obveze

Za obveze koje preuzme preddruštvo, bez obzira na to navede li ono da to čini u ime budućeg društva, uz društvo

vremenski ograničeno odgovara i onaj tko je preuzeo obveze u ime budućeg društva pravne osobe i članovi preddruštva (osnivači

društva pravne osobe) Tako odgovara osoba koja je zastupala preddruštvo u preuzimanju obveze (članovi uprave za preddruštva

društava kapitala i gospodarskog interesnog udruženja, član ili članovi preddruštva društava osoba koji su sklopili pravni posao,

upravitelj zadruge, osoba ovlaštena zastupati udrugu), a ako ih je bilo više, njihova odgovornost je solidarna.

Tu solidarnost treba smatrati solidarnim jamstvom, budući da se odgovara za tuđu, a ne za svoju obvezu. Također, riječ je o

akcesornoj odgovornosti. Ova dva obilježja važna su zbog prigovora koji se mogu vjerovniku staviti od strane osobe prema kojoj je

stavljen zahtjev s naslova odgovornosti (prigovore koje inače može staviti svaki solidarni jamac i dr.) Tako odgovaraju i članovi

društva koji preuzmu obvezu prema trećima djelujući zapravo kao da su članovi organa društva. Krug osoba se tumačenjem ne smije

širiti pa tako za obveze ne odgovaraju ni opunomoćenici, uključujući i prokuriste kojima uprava daje ovlast da preuzmu obvezu. Za

postojanje takve odgovornosti je bitno:

a) da je riječ o poduzimanju pravnog posla;

b) da se to čini u ime budućeg društva;

c) da je radnja poduzeta prije upisa društva u sudski registar.

Riječ je o odgovornosti članova organa za obveze društva odnosno članova društva u onim tipovima društava koji nemaju organe pa

ovlast za zastupanje imaju članovi. Osobe koje tako odgovaraju odgovaraju neograničeno cijelom vlastitom imovinom, a

odgovornost se ne može ničim isključiti ni ograničiti, osim ako se to učini sporazumno s određenim vjerovnikom i s učinkom

samo prema njemu i to glede određenih obveza. Takav sporazum ne bi smio utjecati na eventualni kasniji regresni zahtjev drugih

odgovornih osoba prema onome tko je samo sa spomenutim ograničenim učinkom ograničio svoju odgovornost. Svaka od

17

spomenutih osoba odgovara vjerovniku koji može biti i član preddruštva, za ispunjenje one obveze koju je u ime društva preuzela

sama ili s nekim drugim. Izmijeni li se osoba ovlaštena za zastupanje preddruštva prije upisa društva u sudski registar, novoovlaštena

osoba neće odgovarati za ispunjenje obveze koju je preuzeo netko drugi.

Odgovornost osoba koje su preuzele obveze za društvo propisana je zato da bi se spriječila lakomislenost onih koji opterećuju

društvo prije nego što ono nastane kao pravna osoba. Upisom društva u sudski registar spomenute se osobe oslobađaju odgovornosti

za obveze koje su u njegovo ime preuzele te se na to razdoblje nastajanja društva nastavlja odgovornost kakva je propisana glede

obveze konkretnog društva pravne osobe. Odredba o odgovornosti osoba koje su u ime društva preuzele obveze ne primjenjuje se na

odgovornost koju bi takve osobe preuzele pravnim poslom (npr. davanjem jamstva za ispunjenje obveze) ZTD propisuje odgovornost

do koje dolazi činjenicom preuzimanja obveze, a ne pravnom radnjom (pravnim poslom) usmjerenom na preuzimanje odgovornosti

za tuđu obvezu. Pravnim poslom zasnovana dodatna odgovornost ostaje i nakon upisa društva u sudski registar.

Navedene osobe odgovaraju i za obveze nastale na temelju odgovornosti za štetu zbog povrede ugovora i iz kondikcijskog zahtjeva

zbog stjecanja bez osnove, ali ne odgovaraju za obveze nastale zbog nedopuštenih radnji za koje inače odgovara društvo ni za obveze

koje nastaju na temelju zakona (npr. plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje) Onaj tko zbog odgovornosti podmiri dug ima pravo

regresa prema ostalima s kojima solidarno odgovara. Osim toga, za obveze odgovaraju i članovi preddruštva (osnivači) i to na

temelju izričite odredbe ZTD-a.

Kod preddruštava društva osoba ta bi odgovornost postojala i da nije propisana zakonom jer bi proizlazila iz primjene propisa koji se

odnose na pojedino društvo. Iako inače ne odgovaraju za obveze društva, članovi preddruštva društava kapitala odgovaraju za obveze

preddruštva (obveze preuzete u ime društva pravne osobe) Ako je član društva ujedno i član uprave koji je djelovao u preuzimanju

obveze za društvo, on bi odgovarao već i na toj osnovi. Članovi odgovaraju za spomenute obveze i onda kad ne znaju za njihovo

preuzimanje i ne traži se neka posebna njihova radnja, suglasnost ili poticanje za preuzimanje obveze. Takvo se rješenje protivi

dogmatici društava kapitala, ali je propisana ZTD-om da bi se pojačala pravna sigurnost onih koji s preddruštvom ulaze u

pravne odnose i olakšalo društvu da već u fazi preddruštva ulazi u poslove . Vjerovnici su zato u toj fazi nastajanja pravne osobe

kod društava kapitala u boljem položaju nego nakon što ona nastanu. Takvo stanje glede odgovornosti za obveze ne znači i to da

članovi društva ne mogu imati obvezu unijeti u društvo više od onoga što su već učinili unošenjem uloga iako se na to nisu obvezali.

ZTD tu situaciju izričito propisuje. Budući da preddruštvo može sudjelovati u pravnom prometu, može se dogoditi da se poslovanjem

umanje sredstva koja su bila unesena u društvo pa da u vrijeme upisa u sudski registar društvo nema onu imovinu koja je određena

prema društvenom ugovoru, statutu odnosno pravilima u vrijeme upisa u sudski registar. Tada postoji obveza osnivača društva da u

korist društva uplate svotu koja pri upisu u sudski registar nedostaje u imovini društva. Osnivači, članovi preddruštva ionako

odlučuju o tome hoće li preddruštvo ulaziti u poslove i u kojoj mjeri, što je posebno važno kad se u društvo unosi poduzeće pa

moraju snositi i posljedice svojih poslovnih odluka. Ova obveza osnivača odnosi se na sva preddruštva.

Cilj propisa jest da društvo u vrijeme upisa u sudski registar ima najmanje onoliko imovine koliko prema spomenutim aktima mora

biti uplaćeno s naslova pokrivanja temeljnog kapitala društva u novcu, stvarima i pravima. Ako je u društvo uneseno poduzeće, trebat

će izraditi bilancu stanja da bi se utvrdilo kolikom imovinom društvo raspolaže. U obračunu će se morati uzeti u obzir i obveze koje

je društvo preuzelo kako bi se utvrdila neto imovina u vrijeme podnošenja prijave za upis. Ako je ona manja od onoga što bi tada

moralo imati, društvo može zahtijevati od osnivača da uplate ono što nedostaje. U ime društva taj zahtjev će postaviti osobe ovlaštene

za zastupanje društva.

Riječ je o odgovornosti članova društva prema društvu, a ne prema nekomu drugom. S tim u vezi moguća je i actio pro socio. Sud

može odbiti upis društva u sudski registar ako se ne dokaže da društvo u vrijeme podnošenja prijave za upis zaista raspolaže neto

imovinom koja odgovara uplatama u skladu s društvenim ugovorom, odnosno izjavama o preuzimanju dionica. Društvo se mora

dovesti u stanje u kakvom bi bilo da prije upisa u sudski registar nije poslovalo sredstvima uplaćenima s naslova unošenja uloga u

društvo.

Članovi preddruštva društava kapitala time nadoknađuju društvu ono što ono nema, a moralo bi imati i dovode vjerovnike u isti

položaj u kojem bi bili da su prema društvu stekli tražbine odmah nakon obavljenog upisa društva u sudski registar. Time ne nastaje

odgovornost članova društva prema vjerovnicima, nego samo prema društvu. Društveni ugovor društva s ograničenom

odgovornošću, odnosno izjave dane kod javnog bilježnika (ako je posrijedi osnivanje dioničkog društva) nemaju s obzirom na

18

obvezu uplate društvu, učinak ugovora u korist vjerovnika kao trećih osoba, nego samo u korist društva. Preddruštvo može svojim

djelovanjem dovesti i do izvanugovorne odgovornosti (npr. za štetu koju prouzroče njegovi organi trećim osobama) Ta odgovornost

nakon upisa društva prelazi na društvo pravnu osobu. Za te obveze odgovaraju članovi svih preddruštava bez obzira na to je li riječ o

društvima kapitala ili društvima osoba. Vjerovniku bi za naknadu štete zbog nepodmirenja obveze preddruštva društva kapitala mogli

odgovarati i članovi uprave preddruštva ako su za to ispunjeni uvjeti iz ZTD-a, a i osoba koja je korištenjem svog utjecaja u društvu

navela upravu na to da nepodmirenjem obveze vjerovniku postupi na štetu društva ako su za to ispunjene pretpostvavke iz ZTD-a.

Nad preddruštvom se ne može voditi stečajni postupak.

5.2.5. Prestanak preddruštva

Razlozi za prestanak preddruštva su:

a) upis društva pravne osobe u sudski registar;

b) odluka članova o odustajanju od osnivanja društva pravne osobe;

c) pravomoćna odluka suda kojom se odbija upis društva pravne osobe u sudski registar.

Odustanu li članovi preddruštva od osnivanja društva pravne osobe, čine to odlukom koju donose onako kako je to propisano

društvenim ugovorom, statutom odnosno pravilima te podredno propisima koji to uređuju. Pri tome mogu odlučiti da će nastaviti

djelovati, ali npr. kao ortaštvo. Jedino ako do prestanka preddruštva dođe pravomoćnom odlukom suda kojom se odbija upisa

društva pravne osobe u sudski registar, mora se provesti likvidacija.

Likvidacija se provodi odgovarajućom primjenom propisa o likvidaciji onog društva o kojem je preddruštvu riječ, ali se pri tome

neće primijeniti odredbe koje se odnose isključivo na likvidaciju pravne osobe, npr. one o upisu u sudski registar, o polaganju isprava

u sud i sl. U likvidaciji se moraju riješiti i pitanja regresa među članovima preddruštva pa i glede obveza koje su neki od članova

preuzeli u svoje ime pri čemu se moraju uzeti u obzir udjeli članova preddruštva i ulozi koje su dali ili su trebali dati u društvo do

provođenja likvidacije.

Nedostanu li sredstva preddruštva za podmirenje obveza prema vjerovnicima, članovi moraju pokriti sve gubitke, odnosno staviti

preddruštvu na raspolaganje onoliko sredstava koliko je potrebno da se podmire obveze, a njihov doprinos bi morao biti razmjeran

udjelima u društvu koje su namjeravali osnovati. To je unutarnja obveza članova da pokriju gubitke kojom se ne zasniva odgovornost

za obveze prema trećima. Iako takvo rješenje nije predviđeno propisom, bilo bi u interesu pravne sigurnosti da ga zauzmu sudovi.

5.2.6. Preddruštvo društva kapitala koje osniva jedna osoba

Dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću može osnovati i samo jedna osoba. ZTD je praktički odredio

da i društvo kapitala koje ima samo jednog osnivača ima preddruštvo. Ako se u društvo ne unese sve što se tako zahtijeva, jedini

osnivač mora dati primjereno osiguranje da će to učiniti. Preddruštvo nastaje davanjem izjave o osnivanju društva kod javnog

bilježnika po čemu se takvo preddruštvo razlikuje od ostalih preddruštava, jer ona nastaju sklapanjem ugovora. Između

jedinog osnivača i jedinog člana preddruštva i preddruštva mogući su pravni odnosi, njihova imovina je odvojena, a preddruštvo

zahtijeva od jedinog člana uplatu uloga.

5.3. Društvo koje je u vezi s osnivanjem društva pravne osobe nastaje prije preddruštva

U praksi je moguće da budući osnivači društva sklope ugovor o tome kako će osnovati društvo pravnu osobu. Oni to čine

prije nego što poduzmu prvi korak u osnivanju društva, tj. prije nego što sklope pravni posao na kojemu će se temeljiti novo društvo

pravna osoba. Riječ je dakle o ugovoru koji prethodi preddruštvu kojim se želi postići sigurnost članova društva da će se poduzeti

19

radnje potrebne za osnivanje društva pravne osobe. Takav ugovor je redovito ortaštvo, a između tog društva i preddruštva nema

identiteta kao što je to slučaj s preddruštvom i osnovanim društvom pravnom osobom.

Cilj tog ugovora je poduzimanje radnji potrebnih za osnivanje društva pa stoga to društvo prestaje kada nastane preddruštvo jer mu je

tada ispunjen cilj, ako tim ugovorom nije predviđeno da se nastavlja sve dok se ne osnuje društvo pravna osoba. Nastankom

preddruštva ono preuzima cilj osnivanja društva pravne osobe upisom u sudski registar.

Radi se o čistom obveznom odnosu i tzv. unutarnjem društvu kojim se članovi međusobno obvezuju da će osnovati društvo

pravnu osobu. Društvo ne nastaje po sili zakona kao što je to slučaj s preddruštvom, niti je ono prijeko potrebno prije osnivanja

društva pravne osobe. Budući da je riječ o ugovoru, takvo društvo nije moguće pri osnivanju društva pravne osobe sa samo jednim

osnivačem, no moguće je da on s nekim drugim sklopi ugovor i obveže se da će sam osnovati društvo pravnu osobu. Kako bi se

doista i osiguralo da članovi toga društva osnuju društvo pravnu osobu, potrebno je da ugovor kojim nastaje društvo bude predugovor

kojim se ugovorne strane obvezuju sklopiti ugovor o osnivanju društva pravne osobe (predugovor prema ZOO, odnosno mora biti

sklopljen u obliku koji se traži za glavni ugovor i mora imati sve njegove bitne sastojke jer se u suprotnom neće moći utužiti) Ako

predugovor ispunjava sve uvjete koji se prema posebnim propisima traže za osnivanje društva (dioničkog društva, društva s

ograničenom odgovornošću, kreditne unije, društva za uzajamno osiguranje i dr.), sudska presuda može zamijeniti ugovor o

osnivanju društva. Zato se u predugovoru mora postići sporazum o svemu što je glede ugovora potrebno da bi se društvo upisalo u

sudski registar. Budući da je društvo o kojemu je ovdje riječ strogo unutarnje društvo, ono ne može biti nositelj poduzeća koje bi neki

od članova unio u društvo. Ako bi to bilo potrebno, trebalo bi da član i dalje sam bude nositelj poduzeća ili da to bude više osnivača

koji to mogu činiti zajedno u obliku društva koje ima drukčiji cilj od onog koji se ograničava samo na osnivanje društva pravne

osobe, odnosno da djeluje kao vanjsko društvo i da se poduzeće poslije unese u preddruštvo nakon što ono nastane. Za obveze

proizašle iz toga ne odgovara društvo koje je čisto unutarnje društvo, nego osobno njegovi članovi koji su nositelji poduzeća.

5.4. Imovinski odnosi u društvu pravnoj osobi – položaj i uloga člana u društvu

ZTD propisuje da trgovačka društva mogu u pravnom prometu stjecati prava i preuzimati obveze te biti vlasnikom

pokretnih i nepokretnih stvari. Činjenica da društvo pravna osoba ima imovinu i da se ona sastoji od onoga što članovi u nj unesu te

što ono stekne svojim djelovanjem otvara pitanje položaja člana u društvu i njegova odnosa prema imovini društva. Uloga člana u

društvu određena je tipom društva, društvenim ugovorom, odnosno statutom i pravilima društva te ZTD-om i drugim zakonima

kojima se uređuju pojedina društva.

U društvima kapitala član nije taj koji vodi poslove društva, osim ako ga se ne izabere ili imenuje da djeluje u organu društva, ali

ulogom člana može, ovisno o tipu društva i okolnostima, više ili manje na to utjecati. U društvima osoba taj utjecaj je neposredan i

veći. Član društva nije vlasnik društva, protivno svakodnevnom govoru.

Uloga članova društva važna je zbog ovih razloga:

a) članovi društva prema vlastitom uvjerenju odlučuju hoće li osnovati društvo, kako će ga osnovati, gdje i kada će ga osnovati. Na

temelju sredstava koja ulože (a kod društava osoba katkada i bez ulaganja sredstava) ili onoga što ugovore društvenim ugovorom,

stječu prava u društvu;

b) članovi upravljaju društvom i vode njegove poslove ili to ovisno o tipu društva povjeravaju nekom drugom, ali uvijek odlučuju o

njegovoj sudbini. Kod društava osoba djeluju neposredno, a kod društava kapitala u organu društva koji u pravilu nije u svakom od

tih društava uvijek i najvažniji za rad društva, nego mu je pri podjeli ovlasti među organima dana određena zadaća. Koristeći se

ovlastima da postavljaju i opozivaju članove organa društva, ako sami ne obavljaju poslove kao kod društava osoba, članovi mogu

samo do određene mjere utjecati na način vođenja društva. Zadržavaju utjecaj u skupštini, a poslovodnu funkciju redovito prepuštaju

onome koga postave da stručno vodi poslove društva, ako to već ne čine sami kao što je to s društvima osoba;

c) činjenica da članovi društva (osim u društvima osoba, izuzev gospodarskog interesnog udruženja i zadruge) redovito povjeravaju

vođenje poslova drugim osobama, ovlašćujući ih da u njemu organiziraju rad i postavljaju za to potrebno osoblje, zahtijeva

odgovarajući nadzor tog poslovanja. Članovi zato imaju pravo na to da budu obaviješteni o djelovanju i stanju društva, a u nekim

20

tipovima društava obvezan je nadzorni odbor kao poseban organ. Onaj kojemu je povjereno da obavlja nadzor, odgovara za svoj rad,

a članovi društva ga mogu opozvati preko organa u kojemu ostvaruju svoja članska prava (glavne skupštine, skupštine), a mogu

zahtijevati i naknadu štete ako je svojim radnjama povrijedio dužnost da uredno i savjesno nadzire rad društva (npr. povredom

preuzete obveze pokazivanja potrebne pozornosti pri obavljanju nadzora) Prema okolnostima slučaja nije isključena ni kaznena

odgovornost onoga tko nadzire poslovanje;

d) članovi društva sudjeluju u rezultatima poslovanja društva. Oni odlučuju o dobiti koja se ostvaruje u društvu, a i o tome hoće li

pokriti gubitke koji se pojave u njegovu poslovanju i kako ili će dopustiti da dođe do stečaja ako gubitak ima kao posljedicu i

ostvarenje nekog stečajnog razloga;

e) dionice i poslovni udjeli, odnosno udjeli u društvu dio su imovine člana, a kao prava koja mu pripadaju, sastavni su dio te imovine.

Dionice i poslovni udjeli mogu biti predmetom ovrhe i zaloga. Pri tome može biti važno ono što se za takve slučajeve predvidi u

društvenom ugovoru, odnosno statutu. Kako ti akti određuju prava koja pripadaju imatelju dionice, odnosno poslovnog udjela, njima

se mogu odrediti uvjeti pod kojima se neka prava mogu na njima steći te pravne posljedice njihova zahvaćanja od trećih osoba. Tako

se npr. može predvidjeti zabrana dobrovoljnog zalaganja dionica i poslovnog udjela bez suglasnosti društva koje djeluje prema

svakome. Također, određenje da se dionica odnosno udio ne mogu prenijeti bez suglasnosti društva djeluje i na mogućnost da ih se

dade u zalog. Treći tada mora zahtijevati da mu se omogući uvid u društveni ugovor, odnosno statut kako bi utvrdio uz koje uvjete

može steći koje pravo. Što su prava članova u društvu podvrgnuta manjim ograničenjima glede raspolaganja, to je njihova vrijednost

veća;

f) članovi društva imaju pravo raspolagati svojim pravom u društvu pa ga mogu i otuđiti uz uvjete predviđene u propisima i

društvenim ugovorom, odnosno statutom društva. Iako je režim prijenosa u pravilu liberalan, jedino su u pogledu dionica koje

se vode na računima nematerijaliziranih vrijednosnih papira u kompjuterskom sustavu Središnjeg klirinškog depozitarnog

društva, zakonom propisana ograničenja za otežavanje statutom prijenosa takvih dionica. Interes pravne sigurnosti zahtijeva

da se zakonski uređuje mogućnost ograničenja prometa dionicama i poslovnim udjelima, odnosno udjelima u društvu.

Raspolaganje udjelom u društvu ostvaruje se između člana društva i treće osobe, između članova društva ili između člana i društva.

Taj se pravni posao obavlja izvan imovinske sfere društva i ne utječe na njegovu imovinu, osim ako je riječ o prometu između člana

društva i društva. Stjecanjem udjela ne postaje se vlasnikom društva niti ono dolazi u posjed člana. Stjecatelj samo stječe

članstvo u društvu, članska prava koja mu je prenio dotadašnji član društva, ali i obveze koje proizlaze iz tih udjela. Ako se

stjecatelja sprečava u ostvarenju tih prava, on ih kao član društva može ostvariti tužbom koju podiže protiv društva. Ako su za to

ispunjene pretpostavke, član društva može i pobijati odluke organa društva u kojemu inače ostvaruje članska prava, ali tu nema

mjesta ni vlasničkoj tužbi ni tužbi za zaštitu posjeda. Dovede li promjena članstva u društvu do toga da novi član, koristeći se svojim

članskim pravima, promijeni sastav nekog organa društva pa članovi tog organa odbiju napustiti svoja mjesta ili prostorije društva,

tužbu protiv njih ovlašteno je podignuti društvo, a ne član društva.

5.4.1.Status imovine društva

Imovina se najjednostavnije može odrediti kao skup subjektivnih imovinskih prava koja pripadaju jednoj osobi.

Ona je jedinstvena, odnosno jedna osoba (fizička ili pravna) može imati samo jednu imovinu koja se može smanjiti ili

povećati, ali je uvijek imovina osobe na koju se odnosi. U nju mogu ulaziti nova prava ili iz nje izlaziti neka koja se u njoj nalaze,

ovisno o pravnim odnosima u koje osoba ulazi, što opet može imati kao posljedicu povećanje ili smanjivanje imovinske mase.

Tu imovinsku masu čine predmeti na koje se odnose imovinska prava koja ulaze u imovinu . Poslovanjem nastaju promjene u

imovini, ali ona uvijek pripada osobi koja je nositelj tih prava. One se odražavaju u aktivi društva. Budući da je riječ o imovinskim

pravima, ona uvijek imaju svoj predmet i njihova se vrijednost može izraziti u novcu, a to je osobito važno zbog odgovornosti za

obveze, provođenje ovrhe, likvidacije i stečaja.

Imovina ne može pripadati većem broju osoba, ona je jedinstvena (npr. osobe mogu imati prava na istoj stvari, biti suvlasnici, ali

suvlasničko pravo ulazi u imovinu svakog pojedinog suvlasnika) I kad je riječ o zajedničkoj nepodijeljenoj imovini u ortaštvu ili u

preddruštvu, to nema utjecaja na takvo određenje imovine, jer u imovinu svakog od ortaka ili članova preddruštva ulazi njegov

21

nepodijeljeni udio u zajedničkoj imovini kojim on može raspolagati samo posredno raspolažući svojim članstvom u tome društvu ili

među zajedničarima.

Obveze ne čine imovinu, nego su njezini tereti. Zato se ne govori o aktivi i pasivi imovine jer imovinu uvijek čine samo prava pa o

aktivi i pasivi može biti riječ samo u slučaju kad se govori o imovinskoj masi. Ako su obveze (tereti imovine) veće od njezinih prava

(imovine) riječ je o prezaduženosti koja može dovesti do stečaja. Može se dogoditi i da imovina bude veća od obveza, ali da nema

likvidnih sredstava za njihovo podmirenje pa se tada govori o insolventnosti koja može biti i znak prezaduženosti. Sve dok postoji

imovina, postoji i društvo pa tako ono prestaje postojati (osim u slučajevima statusnih promjena) tek onda kad se u

stečajnom postupku ili u likvidaciji stečajna masa, odnosno sredstva društva u likvidaciji raspodjele vjerovnicima s naslova

podmirenja obveza društva, a eventualni ostatak članovima društva. Tek tada se zaključuje stečajni postupak, odnosno završava

likvidacija, a pravna osoba (stečajni dužnik, odnosno društvo u likvidaciji) briše iz sudskog registra pa i bez obzira na to što su

možda i prije toga njezine obveze prelazile vrijednost imovine.

Nepodmirenje obveza ili stanje obveza koje su veće od imovine društva i izražava se u gubitku koji je veći od zakonom propisane

veličine, dovodi tek do otvaranja stečajnog postupka, ali pravna osoba postoji tako dugo dok postoji imovina pa makar i u obliku

stečajne mase ili imovine društva koje provodi likvidaciju.

Za pojam imovine nije važno kako je neko pravo postalo njezinim sastavnim dijelom. Bitno je samo da ono u određenom opsegu

pripada nekoj osobi. Vrijeme ulaska prava u imovinu i izlaska iz nje određuje se pravilima obveznog ili stvarnog prava. Prava koja

čine imovinu mogu biti različita, ali im je zajedničko pripadanje istoj osobi. Zato se imovina ne može pravno dijeliti, a da ona ipak

pripada istoj osobi. Pitanje fondova, načina knjiženja itd. odnosi se na imovinsku masu i nije važno za pojam imovine. Njome se

(odnosno njezinom masom) kao jedinstvenom uvijek odgovara za obveze osobe kojoj pripada. Imovinu društva čini ono što je u

njega uneseno osnivanjem i kasnijim povećanjem kapitala te ono što je stečeno poslovanjem.

Dakle, čine je pravo vlasništva, udio u drugome društvu kao skup članskih prava koja društva ima na temelju toga što je

uložilo kapital u drugo društvo ili ih steklo na neki drugi način, pravo industrijskog vlasništva, autorsko pravo, tražbine

(uključujući i one iz vrijednosnih papira) i sva ostala imovinska prava. Predmeti tih prava čine imovinsku masu (stvari, novac i

dr.) Takav pojam imovine omogućuje maksimalnu elastičnost koja omogućava da se promjene nastale poslovanjem, čim do njih

dođe, odražavaju u imovini, pa je ona ujedno pokazatelj svakodobnog materijalnog stanja društva. Tako se u svakom trenutku točno

zna čime društvo odgovara za obveze prema trećima. Od imovine društva treba razlikovati imovinu njegovih članova (postoji zid

pravne osobnosti)

Iz prijenosa vlasništva stvari društvu ne može se izvesti nikakvo stvarno pravo člana nad društvom. Ulagač postaje članom

društva. Kad bi član društva bio i vlasnikom stvari koja je u vlasništvu društva, vjerovnici člana mogli bi u ovršnom ili stečajnom

postupku koji se vodi protiv člana društva zahvatiti i stvari koje su u vlasništvu društva. Takvom zahvaćanju društvo se može

uspješno usprotiviti ostvarujući svoje izlučno pravo, a vjerovnici člana društva bi mogli u tim postupcima jedino zahvatiti pravo koje

član ima u društvu (dionice ili poslovni udio pa i udio u preddruštvu i ta prava unovčiti prema pravilima koja su u tim postupcima za

te slučajeve propisana) Kod nas se ipak čak i u propisima spominje vlasništvo i vlasnička struktura da bi se izrazilo članstvo u

društvu. Možda bi se o tome moglo govoriti u gospodarskom smislu, ali nikada u pravnom.

Društvo ne odgovara za obveze svoga člana, osim ako je nekim pravnim poslom preuzelo takvu odgovornost. Samom činjenicom da

društvo ima člana koje ima obveze prema svojim vjerovnicima, ne nastaje takva odgovornost. To je posljedica imovinske odvojenosti

člana od društva što omogućuje da društvo i njegov član međusobno sklapaju pravne poslove.

22

6. Društvo i poduzeće

Napuštanjem društvenog vlasništva i usvajanjem suvremenog koncepta trgovačkoga društva poduzeće više nije pravna

osoba ni nositelj prava i obveza kao što je to bilo do tada. Stoga je ZTD-om uveden bitno drukčiji pojam poduzeća. ZTD nigdje ne

određuje što je to poduzeće, ali ih nekoliko njegovih odredaba proizlazi da se kod nas uvodi onakav pojam poduzeća kakvim se

koriste srednjoeuropski pravni sustavi. Valja ga primijeniti šire od područja primjene ZTD-a, tj. glede organiziranog djelovanja svih

koji imaju poduzeće. Uvodno određenje pojma trgovca u ZTD-u ne spominje poduzeće. ZTD daje obilježje trgovca određenim

fizičkim i pravnim osobama koje ulazeći u pravne odnose stječu prava i preuzimaju obveze. Pojam trgovca se ne može izjednačiti s

pojmom poduzeća.

ZTD na nekoliko mjesta upotrebljava izraz poduzeće:

a) u čl. 23. određuje da se tvrtka trgovačkog društva, a to vrijedi i za trgovca pojedinca, može prenijeti na drugoga samo zajedno s

poduzećem ili bitnim pretežnim dijelom poduzeća;

b) u čl. 30. određuje da će se u sudski registar upisati i kasnije prijavljena tvrtka ako kasniji podnositelj prijave dokaže da je u

vrijeme podnošenja ranije prijave tu tvrtku, odnosno njezine bitne sastojke upotrebljavao na tržištu kao oznaku svog poduzeća;

c) čl. 148. određuje da u tajnome društvu tajni član ulaže neku imovinsku vrijednost u poduzeće druge osobe (poduzetnika);

d) u čl. 480. da društvo na razne načine raspolaže poduzetničkim ugovorom s dobiti iz svog poduzeća ili daje poduzeće u zakup ili

prepušta drugome da ga vodi i dr.

Primjeri pokazuju da je u ZTD-u usvojen koncept po kojemu je poduzeće sredstvo za djelovanje trgovačkoga društva, ono „pripada“

trgovačkome društvu ili trgovcu pojedincu. ZTD nije dao definiciju poduzeća zbog teškoća da se to zakonski odredi. Da bi se odredio

pojam poduzeća, najbolje je poći od njegova određenja u gospodarskom smislu i tome dati pravnu kvalifikaciju.

6.1. Pojam poduzeća

Iako pojam poduzeća nije određen zakonom, pod tim pojmom se smatra organizirana gospodarska cjelina koju čine

objektivni, subjektivni i ustrojbeni sastojci. Ono je živi organizam u kojemu se ne može dati prednost nijednoj od spomenutih triju

sastavnica, s time da poduzeće ne može postojati bez bilo koje od njih. Iznimka je Zakon o PDV-u koji samo za potrebe tog zakona

poduzećem smatra gospodarsku ili drugu djelatnost poduzetnika i time se poklapa sa spomenutim određenjem pojma poduzeća.

Postojanje triju sastavnica bitno je za razlikovanje poduzeća od većih ili manjih, više ili manje složenih, imovinskih cjelina koje

pripadaju nekoj osobi, ali nisu poduzeće (npr. skup nekretnina koje pripadaju nekoj osobi).

Objektivnu sastavnicu čine sredstva rada kao što su prostorije, oprema, prava industrijskog vlasništva, sirovine, zalihe gotovih

proizvoda i sl., a tome treba dodati i novac, vrijednosne papire, tražbine i dr. Riječ je o stvarima i pravima bez kojih nije moguće

djelovanje poduzeća, ono što služi za njegovo poslovanje i ono čime se u poduzeću posluje. Stvari i prava pripadaju nositelju

poduzeća i dio su njegove imovine. Objektivnu sastavnicu poduzeća zapravo čine sva imovinska subjektivna prava koja

pripadaju nositelju poduzeća.

Subjektivna sastavnica je ono što pokreće djelovanje spomenutim sredstvima, odnosno stvaralačke ideje, nastojanja i umijeće da se

poduzetničke ideje provedu u život poslovnim predviđanjima, angažiranjem osoba (uključujući i radnike) koji to mogu provesti

radeći sredstvima rada i stručno se njima koristeći. Za to je bitna inventivnost bez koje nema uspješnoga gospodarskog djelovanja.

Nju čine osobe koje vode poslovanje i one putem kojih se takvo poslovanje ostvaruje. Objektivna i subjektivna sastavnica dvije su

važne pretpostavke za djelovanje poduzeća samo ako ih se ustrojbeno poveže.

Ustrojbena sastavnica spoj je objektivnog i subjektivnog u cjelinu, tj. određenje načina kako spojiti sredstva i rad i usmjeriti ih

prema ostvarenju poslovnih zamisli. Mora postojati ustroj koji omogućuje usklađeni rad osoblja, mora postojati netko tko vodi

poslovanje i mogućnost da se radnje vođenja poslova ostvaruju onako kako je to zamišljeno da bi se ostvario poslovni cilj (ovo mi

već polako smrdi na upravnu znanost, op. a.) Kad je nositelj poduzeća društvo, riječ je i o ostvarenju cilja društva. S obzirom na to

da je riječ o cjelini putem koje nositelj poduzeća poslovno djeluje, poduzećem su obuhvaćeni i njegova klijentela (popis kupaca i

23

dobavljača), ugovori koje je sklopio nositelj poduzeća njegovim djelovanjem, poslovni ugled (dobar glas na tržištu) koji je nositelj

poduzeća stekao, znanja i iskustva osoba koje djeluju u poduzeću, poslovne tajne i dr.

Iz toga proizlazi gospodarsko određenje poduzeća kao ustroja kojemu je cilj da na tržištu uz naplatu nudi svoje gospodarske

činidbe. U ustrojbenom smislu poduzeće može imati odjele, pogone, podružnice, poduzeća se mogu povezivati u koncerne, spajati i

pripajati, dijeliti. Sve ono što nije zabranjeno i nije u suprotnosti s moralom društva može biti predmetom djelovanja poduzeća.

Budući da ono djeluje na privatnopravnoj osnovi, postoji potpuna sloboda kako će se ustrojiti, povezati s drugim poduzećem i činiti s

njime ono što se želi. Pitanje je samo u kojem će se pravnom obliku to činiti pa je zato važno poduzeću dati pravnu kvalifikaciju.

Poduzeće je i organizirana pravna cjelina preko koje nositelj poduzeća djeluje na tržištu . Riječ je o zajednici imovine i osoba,

spoju rada i kapitala pod jedinstvenim vodstvom (komunističke partije , op. a.), usmjerenoj ostvarivanju gospodarskih ciljeva i

jedinstvenom istupanju na tržištu, s time da imovina pripada nositelju poduzeća. Kako se poduzećem označuje i ono što istupa na

tržištu kao gospodarska cjelina, zahtijeva se i minimum njezina ustroja. Zahtijeva se i da sudjelovanje na tržištu bude uz naplatu, da

ono djeluje po nekom planu i da ima trajnije usmjerenje.

Poduzeće nema pravnu osobnost pa u pravne odnose ulazi nositelj poduzeća (npr. poslodavac, kupac, vlasnik, vjerovnik,

dužnik, on može pasti pod stečaj, njega se može tužiti, protiv njega se može ustati tužbom i dr.) Nositelj poduzeća sklapa

ugovore kojima se ostvaruje djelovanje poduzeća pa ga treba smatrati ugovornom stranom i onda kad se pogrešno navede da se

ugovor sklapa s poduzećem. Poduzeće je podređeno svom nositelju i pripada mu, bez njega ono ne može postojati ni poslovati .

U poduzeću su dva bitna činitelja: rad i kapital, a razlika među njima ogleda se u vlasti nad poduzećem te u sudjelovanju u koristi i

u riziku poslovanja.

Gospodar poduzeća je onaj kome pripada kapital što se upotrebljava u poduzeću (nositelj poduzeća), a samim time pripadaju mu i

koristi koje nastaju njegovim djelovanjem. S druge strane, on snosi i poslovni rizik (rizik u stjecanju dobiti i rizik glede supstancije)

Posljedica toga je i da odgovara za obveze koje preuzme djelovanjem poduzeća.

Poduzeće nije skupna stvar jer se time ne bi moglo obuhvatiti ono što čini poduzeće . Time se ne bi obuhvatilo prava i obveze

koje su obuhvaćene poduzećem jer njegov nositelj (fizička ili pravna osoba) u vezi s djelovanjem poduzeća ulazi u mnogobrojne

obvezne odnose. On je subjekt u tim odnosima, a ne poduzeće. Prava i obveze ne mogu se podvesti pod stvarnopravni režim pod koji

potpadaju stvari, a njime se ne bi obuhvatila ni subjektivna ni ustrojbena sastavnica poduzeća.

Poduzeće nije stvar, ali su u njemu obuhvaćene stvari. Poduzeće pripada nositelju, ali ne tako da on na njemu ima stvarno pravo

iako ga ima u pogledu stvari koje su njime obuhvaćene. Prije se može govoriti o tome da nositelj ima vlast nad poduzećem. Poduzeće

se mora smatrati odvojenom imovinom kao cjelinom zbog toga što je ne čine vrijednosti pojedinačnih stvari i prava, nego veća

vrijednost koja proizlazi iz spoja svih triju sastavnica. Budući da poduzeće nije stvar, pri kupoprodaji se ne mogu primijeniti propisi o

odgovornosti za nedostatke onako kako se to čini glede stvari. Poduzeće se kao cjelina ne može dati u zalog niti prenijeti na drugoga

na fiducijarnoj osnovi u svrhu osiguranja, ali se mogu založiti pojedine stvari koje ga čine i sl. Pravna kvalifikacija poduzeća nema

zato samo teorijsko, nego i duboko praktično značenje.

6.2. Nositelj poduzeća

Svako poduzeće mora imati svog nositelja, a svakome nositelju dodano je poduzeće . Nositelju pripadaju prava, ali on

ima i obveze koje nastaju djelovanjem poduzeća. Nositelj može biti fizička i pravna osoba, a ZTD kao nositelje uređuje trgovca

pojedinca i trgovačko društvo. Nositelj poduzeća može biti i preddruštvo. I ostala društva pravne osobe mogu biti nositelji

poduzeća, a to može biti i ortaštvo jer je ono iako nije pravna osoba, vanjsko društvo. Ortaci mogu odrediti da zajednički cilj

ostvaruju vođenjem poduzeća, a sve što pripada poduzeću tada ulazi u zajedničku imovinu ortaka (prava, ali i obveze).

Tajno društvo ne može biti nositeljem poduzeća jer je riječ o unutarnjem društvu koje ne ulazi u odnose s trećima pa ne

može stjecati prava ni preuzimati obveze pa samim time ne može biti nositeljem nečega što djeluje u pravnom prometu . Sve

što tajni član unese kao svoj ulog u tajno društvo, ulaže se u poduzetnikovo poduzeće i ulazi u imovinu poduzetnika.

24

Samo poduzetnik je nositelj poduzeća, a tajni član bi mogao u skladu s ugovorom o tajnom društvu sudjelovati samo u rezultatima

koje poduzetnik ostvari djelovanjem poduzeća. Prava glede svega što je u imovinskoj masi koja se nalazi u poduzeću ulaze u

imovinu nositelja tog poduzeća. Time on i odgovara za sve svoje obveze bez obzira na to po kojoj su osnovi i u vezi s čime preuzete.

Kod trgovca pojedinca postoji razlika između imovinske mase obuhvaćene u njegovu poduzeću i imovinske mase njegove druge

privatne imovine. Te su dvije imovinske mase gospodarski odvojene, ali to ne utječe na odgovornost za obveze jer sva prava koja se

odnose na ono što se nalazi u imovinskoj masi ulaze u njegovu cjelokupnu imovinu.

Trgovac pojedinac s obje imovinske mase odgovara za sve svoje obveze bez obzira na to jesu li one nastale u djelovanju

poduzeća ili proizlaze iz njegovih privatnih odnosa izvan toga poslovanja, pa i za obveze koje je preuzeo u obavljanju obrta

prije nego što je upisan u sudski registar. To je posljedica jedinstvenosti imovine kao skupa prava koja pripadaju jednoj osobi.

Zbog toga je pogrešna odredba Zakona o obrtu po kojoj obrtnik za svoje obveze odgovara onim što unese obavljanjem obrta što

dovodi do pravne nesigurnosti jer vjerovnici obrtnika nisu zaštićeni. Ako obrtnik želi ograničiti svoju odgovornost može osnovati

društvo s ograničenom odgovornošću ili dioničko društvo. Vjerovnici bi se mogli osigurati ugovaranjem jamstava te traženjem

drugih oblika osiguranja što obrtnicima povisuje ionako nepotrebne troškove (a to po prirodi stvari koči gospodarski život, op. a.)

Kad je riječ o trgovcu pojedincu, njegova odgovornost je po izričitoj odredbi ZTD-a potpuna pa on odgovara cijelom svojom

imovinom za obveze iako se radi o osobi koja obavlja djelatnost prema propisima o obrtu. Obveze obrtnika ne prestaju time što je on

prestao obavljati djelatnost obrta, jer ugovorna strana iz takvih poslova nije obrt, nego obrtnik – fizička osoba.

Pravo nositelja poduzeća je pravo u ustrojbenom smislu i u obavljanju djelatnosti u okviru svog predmeta poslovanja .

Nositelj poduzeća može ustrojiti poduzeće onako kako želi stvaranjem pogona i drugih manjih jedinica kao dijelova poduzeća.

Nositelj poduzeća uživa zaštitu pravnog poretka (može podizati vlasničke tužbe, posjedovne tužbe, može tražiti upis u zemljišne

knjige onih prava koja se u njih upisuju), naročito zaštitu slobodnoga tržišnog natjecanja. Kao što uživa zaštitu, tako se i pravni

zahvati u vezi s djelovanjem poduzeća poduzimaju protiv njegova nositelja pa se tužbe i druga pravna sredstva usmjeruju protiv

nositelja poduzeća, ovrha se vodi protiv njega, a ne protiv poduzeća, pod stečaj pada nositelj, a ne poduzeće i dr. Poduzeće djeluje

kao živi organizam i više je od skupa stvari koje su njime obuhvaćene. Pri procjeni poduzeća primjenjuje se više metoda.

Prema statičkoj metodi u poduzeću se procjenjuje vrijednost onoga što ono ima uzevši u obzir i obveze koje ga opterećuju.

Prema dinamičkoj metodi ocjenjuje se vrijednost poduzeća koje nastavlja djelovati i procjenjuje se koliko to poduzeće pridonosi i

koliko se može očekivati da će pridonositi svojem nositelju (dobiti, druge koristi) Uzimaju se u obzir njegov ugled, položaj na tržištu,

klijenti, poslovna očekivanja i dr.

Prema statičkoj metodi, poduzeću se pristupa kao da se likvidira, a prema dinamičkoj kao da nastavlja s poslovanjem . U

praksi prevladava upotreba dinamičke metode, iako će izbor metode ovisiti o okolnostima slučaja i stručnoj odluci vještaka

procjenitelja. Ovo određenje poduzeća omogućuje da ono bude predmetom pravnog prometa, a da se u pravnoj strukturi društva kao

njegova nositelja ništa ne mijenja. Time nastaju promjene u imovini nositelja i u obvezama koje ga terete bez zadiranja u članski

sastav društva. Npr. dioničko društvo koje proda poduzeće ostaje i dalje dioničko društvo s istim sastavom dioničara kao i prije, ali s

drukčije strukturiranom imovinom.

6.3. Pojam pogona u poduzeću

Određenje pojma pogona u poduzeću važno je zbog toga što raspolaganje pogonom ima važne pravne posljedice. Tako

raspolaganje pogonom može biti predmetom poduzetničkih ugovora s učincima na vođenje pogona ili sudjelovanje u rezultatima

poslovanja pogona. Za određenje što je pogon bitno je da nositelj poduzeća može imati samo jedno poduzeće kojim je obuhvaćeno

sve ono čime ostvaruje svoj predmet poslovanja (djelatnosti koje obavlja) ili je u vezi s time. Poduzeće može biti ustrojeno tako da

ima više pogona u kojima se obavljaju jedna ili više djelatnosti koje čine predmet poslovanja nositelja poduzeća (npr.

tvornicu građevinskog materijala i dr.) s time da sa svim tim posluje pod svojom tvrtkom.

To je posljedica okolnosti da je predmet poslovanja nositelja poduzeća zbroj djelatnosti koje obavlja nositelj poduzeća pa je s

obzirom na njihovu raznolikost za to potreban i odgovarajući ustroj njihova obavljanja. Moguće je i da se ista djelatnost obavlja na

različitim mjestima (npr. proizvodnja namještaja u pogonima u Zagrebu, Splitu i Gospiću) u vezi s različitim predmetima

proizvodnje pa možda i na istoj lokaciji (npr. pogon za proizvodnju drvene stolarije, pogon za proizvodnju metalne stolarije i dr.) ili

25

pružanju usluga (npr. pogon za pružanje turističkih agencijskih usluga) Pri tome vrijedi načelo: jedno poduzeće, jedan nositelj,

jedna tvrtka.

Pogonom trebam smatrati dio poduzeća koje ima sve tri sastavnice kao i poduzeće, samo glede nekog njegovog dijela. On može i ne

mora biti ustrojen kao podružnica, a iz toga proizlazi da će pogonom biti obuhvaćena i prava i obveze nositelja koji se odnose na taj

dio poduzeća. Dio poduzeća koji se smatra pogonom nije neki dio imovine nositelja poduzeća (npr. nekretnina ili više njih, oprema i

sl.) ako ga uz nju kao objektivnu sastavnicu ne čine i preostale dvije sastavnice (subjektivna i ustrojbena) Je li riječ o poduzeću ili

samo o njegovu pogonu, ovisi o tome što sve pripada nositelju poduzeća. Ako nositelj poduzeća ima više spomenutih ustrojbenih

dijelova koji djeluju kao odvojene gospodarske cjeline (npr. da u svakoj od njih obavlja neku ili neke djelatnosti) riječ je o pogonima

njegova poduzeća. Prenese li se pogon nekome drugome, kod novog nositelja on može biti poduzeće, ako je to sve što mu pripada i

putem čega gospodarski djeluje ili pak i dalje može biti pogon ako nositelj poduzeća ima i druge gospodarske cjeline putem kojih

posluje pa one zajedno s tom koju je stekao čine njegovo poduzeće. To je moguće zahvaljujući okolnosti što pogon i poduzeće imaju

ista obilježja.

6.4. Raspolaganje poduzećem

Nositelj može raspolagati poduzećem ili nekim njegovim pogonom, ali se to ne čini upisom u sudski registar jer poduzeće

nije pravna osoba. U sudski registar se iznimno upisuju ugovori o raspolaganju poduzećem, odnosno pogonom ako je riječ o

poduzetničkim ugovorima, ali se to ne čini zato što se raspolaže poduzećem ili pogonom, nego zato što je riječ o

poduzetničkom ugovoru za čije se stupanje na snagu traži upis u sudski registar.

Raspolaganje poduzećem ograničeno je njegovom naravi (npr. ne može se dati u zalog, ali se u zalog mogu dati pojedince stvari i

prava te se može upisati i hipoteka na nekretnini koja pripada nositelju poduzeća, a nalazi se u poduzeću. Onaj tko preuzima obvezu

da drugome prenese poduzeće, obvezuje se zapravo da će pojedinačno prenijeti stvari, prava i ostale gospodarske vrijednosti koje

čine poduzeće. Tako se kao prijenos poduzeća prenose pokretne i nepokretne stvari, tražbine i dr.

Pri tome treba razlikovati:

a) raspolaganje kojim nositelj poduzeća otuđuje poduzeće i konačno ga prenosi novome nositelju;

b) raspolaganje kojim nositelj poduzeće samo prepušta drugome nositelju za neko vrijeme;

c) raspolaganje kojim nositelj daje samo plodouživanje poduzeća.

U prvome i drugome slučaju mijenja se nositelj poduzeća, s razlikom što je u prvom slučaju ta promjena konačna, a u

drugome slučaju se zasniva obveznopravni odnos trajnije naravi u kojemu je novi nositelj obvezan na kraju ugovorenog roka

vratiti poduzeće njegovom prethodnom nositelju. Kod plodouživanja riječ je o osobnoj služnosti koja može trajati koliko se to

odredi ugovorom. Isto vrijedi i za prijenos pogona, samo što tada nositelju poduzeća koji prenosi neki svoj pogon ostaje preostali dio

poduzeća koji time nije prenesen, a stjecatelj taj pogon unosi u svoje postojeće poduzeće ili ga nastavlja voditi kao jedino što ima

(pogon prethodnog nositelja poduzeća postaje stjecateljevo poduzeće).

Ako se poduzeće daje u zakup na izrazito dugi rok (npr. 99 godina) gospodarski učinak je isti kao da je ono nekome konačno

preneseno. Slično je i sa plodouživanjem koje se mora strogo pravno razlikovati od zakupa iako mu može biti gospodarski

slično. Poduzeće se može otuđiti po različitim pravnim osnovama, a svim poslovima kojima se otuđuje poduzeće zajednički je

gospodarski cilj koji se time želi postići (stjecanje imovine i vlasti nad poduzećem).

Prijenos poduzeća može biti i nedopušten (npr. u suprotnosti s propisima antikartelnoga prava ili kada bi se to činilo radi ostvarenja

nekog zakonom zabranjenog cilja, npr. radi obavljanja terorističke djelatnosti), za što su primarno mjerodavni propisi Zakona o

zaštiti tržišnog natjecanja o nedopuštenim koncentracijama i drugi propisi iz kojih proizlazi neka zabrana. Prijenos poduzeća

pojedinačnim sljedništvom (singularnom sukcesijom) na temelju svega izloženoga moguće je:

a) kupoprodajom, darovanjem i zamjenom kao trajnim prijenosom (asset deal);

b) stjecanjem udjela u trgovačkom društvu (share deal);

c) unosom poduzeća kao uloga u društvo;

26

d) zakupom kao prijenosom na određeno vrijeme;

e) davanjem plodouživanja nad poduzećem koje može biti trajno ili na određeno vrijeme;

f) davanjem poduzeća povjereniku.

Do prijenosa poduzeća može doći i na temelju posebnih propisa pa poduzeće može prijeći na drugoga i sveopćim

sljedništvom (univerzalna sukcesija):

a) nasljeđivanjem (ako je njegov nositelj fizička osoba);

b) pripajanjem ili spajanjem njegova nositelja s drugim nositeljem ili nositeljima poduzeća;

c) podjelom nositelja poduzeća razdvajanjem ili odvajanjem;

d) prijenosom imovine.

6.4.1. Odgovornost za obveze u vezi s prijenosom poduzeća

Raspolaganje poduzećem ili nekim njegovim dijelom koji čini cjelinu (pogonom) tako da se dade kome drugome

može dovesti u pitanje ostvarenje odgovornosti za obveze prema vjerovnicima. Nije izolirana pojava da pravna ili fizička osoba

pravnim poslom prenese takvu imovinsku cjelinu na nekog drugog (npr. tako da je unese kao ulog u drugo društvo pri njegovu

osnivanju ili nakon toga) Katkada se to čini i da bi se izbjeglo zahvate vjerovnika u ovršnom ili stečajnom postupku tako da se

unosom imovinske cjeline osnuje novo društvo, da se na nj prenese obavljanje poslova, tamo prijeđu zaposleni, a u imovini društva

osnivača ostaje poslovni udio ili dionice u novoosnovanome društvu. Vjerovnici tada ovršnim putem zahvaćuju dionice odnosno

poslovne udjele u imovini dužnika, njihovom prodajom one prelaze kupcu, a novoosnovano društvo djeluje i dalje, samo s

drugim članovima.

Time se obično takve cjeline spašavaju od toga da budu prodane po dijelovima kao posljedica odgovornosti nositelja poduzeća za

njegove obveze. Motivi takvog postupanja mogu biti i drukčiji pa se tako to može učiniti da bi se izigralo vjerovnike. Tada se aktiva

društva prenosi drugom društvu koje se u tu svrhu osniva ili se unosi kao ulog u drugo društvo pri povećanju temeljnog kapitala u

namjeri da ono posluži u svrhu izigravanja vjerovnika. ZOO propisuje da u svim slučajevima prijenosa spomenutih cjelina pravnim

poslom dolazi do toga da osoba kojoj je takva cjelina prenesena pristupa dugu osobe koja ju je prenijela. Riječ je o zakonskom

pristupanju dugu čime se pojačavaju tražbine vjerovnika prema dužniku iz imovine kojeg je izašla aktiva o kojoj je riječ.

Prenese li se ta imovina nekom trećem, slabi se položaj vjerovnika pa se zauzvrat propisom određuje spomenuto pristupanje dugu

kojim se postiže prijašnja ravnoteža, odnosno za obveze se opet odgovara onom imovinom kojom se za nju odgovaralo i prije

prijenosa. Razlika je u tome da dužnik koji je pristupio dugu imovinom koja mu je prenesena odgovara i za svoje obveze. Zakon

govori o imovinskoj cjelini koja se prenosi i samo kao primjer za to navodi poduzeće i sl. Prenese li se nekome poduzeće ili neki

njegov dio, dolazi do zakonskog pristupanja stjecatelja dugu onoga tko mu je prenio takvu cjelinu ili neki njezin dio (npr. pogon) Za

pristupanje dugu važno je da nije riječ o pojedinačnom otuđenju nečega iz imovine, nego da je riječ o imovinskoj cjelini. U pravilu

poduzeće se prenosi zajedno s obvezama nositelja poduzeća koje je on preuzeo poslujući preko poduzeća, ali ugovorne strane mogu

ugovoriti da to i ne bude tako pa da se obveze ne prenesu ili da se prenese samo dio obveza. Cjelina se mora prenijeti ugovorom, a tu

nije riječ o pripajanju nositelja poduzeća nekom drugom ili o njegovu spajanju s drugim.

Tada se radi o sveopćem sljedništvu (univerzalnoj sukcesiji) kojim sva prava i obveze prelaze na primatelja pa ne dolazi do primjene

instituta pristupanja dugu. Odredba ZOO-a o preuzimanju duga primjenjuje se na slučajeve pojedinačnog sljedništva (singularne

sukcesije) bez obzira na to je li kod prijenosa nešto dano kao protuvrijednost ili ne. To se ne mora učiniti jednim ugovorom, niti

odjednom. Prijenos je moguć odjednom ili sukcesivno. Bitno je da se iz svih sklopljenih ugovora može utvrditi da je volja ugovornih

strana bila da se prenese cjelina ili neki njezin dio pa se ugovori mogu smatrati dijelovima jedne poslovne konstrukcije. U protivnom

bi došlo do izigravanja odredbe ZOO-a o pristupanju dugu jer bi se pojedinačnim prijenosima stvari uz koje se inače ne veže

odgovornost za obveze prenositelja mogla pokušati izbjeći odgovornost. Zbog učinjenog prijenosa, osoba na koju prijeđe cjelina o

kojoj je ovdje riječ odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja te cjeline i

zajedno s njim solidarno i ograničeno, do vrijednosti aktive onoga što je preneseno.

27

Stjecatelj odgovara za obveze koje su nastale do časa prijenosa, a ne traži se i da su one dospjele . Riječ je o obvezama nastalim

u vezi s poslovanjem imovinske cjeline ili njezina dijela koji se prenosi. To su obveze iz svih ugovora koje je nositelj poduzeća

sklopio djelujući putem cjeline o kojoj je riječ (ugovorima o nabavama, prodajama, radnim odnosima, uslugama i dr.) Pri tome je

bitno razgraničiti te obveze od ostalih obveza nositelja poduzeća jer se pristupanje dugu ne odnosi i na te druge obveze. Zakonsko

pristupanje dugu odnosi se samo na one obveze prenositelja imovinske cjeline koje preuzimanjem duga nisu prešle na stjecatelja.

Stjecatelj odgovara za obveze do vrijednosti one aktive koja mu je prenesena, tj. do iznosa prenesenog novca te vrijednosti

prenesenih stvari i prava. Isključenje i ograničenje odgovornosti za obveze koje bi prenositelj i stjecatelj imovinske cjeline koja se

prenosi pravnim poslom ugovorili nema učinka prema vjerovnicima. Za vjerovnike je takav sporazum res inter alios acta.

6.4.2. Zahtjev vjerovnika protiv stjecatelja imovinske cjeline

Iz naravi solidarne odgovornosti proizlazi da vjerovnici prenositelja imovinske cjeline mogu po svom izboru zahtjev za

ispunjenje obveze postaviti samo prema njemu, prema njemu i stjecatelju ili samo prema stjecatelju. Pri tome mogu po svom

slobodnom izboru od svakoga od njih tražiti podmirenje cijele obveze ili samo nekog njezinog dijela pa i od svakoga od njih

drugačije, ali je kod toga bitno da se mogu namiriti samo jednom. Ograničenje postoji samo utoliko što prema prenositelju mogu

postaviti zahtjev bez ograničenja visine, a prema stjecatelju samo do vrijednosti onoga što mu je preneseno . Vjerovnik može

učiniti izbor svim radnjama koje imaju narav zathjeva za ispunjenje (npr. poziv za ispunjenje obveze, podizanje tužbe za ispunjenje,

stavljanje prigovora prijeboja, prijava tražbine u stečajnom postupku i dr.)

Vjerovnik (tužitelj) mora dokazati:

a) da je obveza za ispunjenje koje traži valjano nastala prije nego što je imovinska cjelina ili neki njezin dio bio prenesen kolika je i

da je dospjela;

b) da je stjecatelju prenesena ta cjelina i kada;

c) kolika je vrijednost onoga što je preneseno izražena u novcu.

Iz okolnosti da su prenositelj i stjecatelj prenesene cjeline solidarni dužnici stjecatelj bi mogao vjerovniku isticati prigovore

objektivne naravi, odnosno one koji imaju učinak i na prenositelja i prigovore subjektivne naravi, odnosno one koji se odnose samo

na njegov osobni položaj. U pravilu, stjecatelj ne bi mogao stavljati prigovore koji se tiču osobnog odnosa prenositelja prema

vjerovniku.

Prigovori objektivne naravi – su svi oni koji se tiču valjanosti i ispunjenja obveze i svega što je s time izjednačeno. Među takve

prigovore ulaze npr. prigovor da obveza nije nastala jer nije valjan pravni posao na kojemu se temelji (npr. nedopustivost činidbe i

dr.), prigovor da obveza nije dospjela, uključujući tu i svaki prigovor kojim se sprečava nastupanje dospjelosti (npr. da nije nastupio

rok za ispunjenje činidbe), prigovor da je obveza prestala ispunjenjem, radnjama koje su s time izjednačene te nekim od preostalih

načina prestanka obveze (npr. prijebojem); prigovor da je vjerovnik u zakašnjenju. Neki prigovori mogu biti objektivne, ali i

subjektivne naravi. Iako se to u ZOO izričito ne navodi, takav zaključak se nameće iz nekih njegovih odredaba. Tako otpust duga

učinjen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom oslobađa obveze sve dužnike pa bi prigovor otpusta duga bio objektivne naravi.

Prigovori subjektivne naravi – su svi oni koji imaju učinak samo u korist onog solidarnog dužnika kod kojeg se nađu pa bi ih

prema vjerovniku mogao isticati samo taj solidarni dužnik, a ne i njegov solidarni sudužnik. To su prigovori koji proizlaze iz

posebnog položaja određenog solidarnog dužnika prema vjerovniku. Iznimka su od toga prigovori kojima se ističe ispunjenje duga

jer oni tada djeluju objektivno makar ih stavlja jedan od solidarnih dužnika pozivajući se na radnju svoga solidarnog sudužnika. Tako

npr. nagodba sklopljena između jednog solidarnog dužnika i vjerovnika nema učinka prema ostalim dužnicima, ali ostali ostali

solidarni dužnici imaju pravo prihvatiti nagodbu ako ona nije ograničena samo na dužnika s kojim je sklopljena. Ako je prihvate i oni

mogu staviti prigovor vjerovniku nagodbe jer se ona odnosi i na njih. Subjektivni učinak ima i zastara. Strogo subjektivno djeluje i

zakašnjenje jednog solidarnog dužnika jer ono nema učinka prema ostalim sudužnicima i dr.

28

7. Proboj pravne osobnosti društva

Pravna osoba je kao pravni subjekt odvojena od pravnih subjekata svojih članova. Pravna odvojenost može izazvati i neke

negativne posljedice skrivanjem članova iza pravne osobe društva, postizanjem vlastitih ciljeva s kojima su ušli u društvo i

izbjegavanjem svega onoga što bi za njih moglo biti negativno u pravnim odnosima društva s trećima. Najprije se to pokazalo kod

društva kapitala sa samo jednim članom jer se tamo može pravnim osamostaljenjem pravne osobe preko nje voditi poduzeće radi

stjecanja vlastite dobiti prebacujući rizik na drugoga da bi se zaobišla osobna ograničenja ili nespojivost djelovanja ili da bi se prikrili

identitet i motivi fizičke osobe koja stvarno poduzetnički djeluje. Poslije se to pokazalo da se takve stvari događaju i kod drugih

društava pa se u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata pod utjecajem prava iz SAD-a razvilo učenje o proboju pravne osobnosti

prema kojemu su sudovi, nakon ispunjenih pretpostavki, podizali „zaštitni veo“ pravne osobnosti koji se primjenom načela

odvojenosti pravnih subjekata postavlja između pravne osobe i njezinih članova. Pri tome je podizanje tog vela lakše što je broj

članova u društvu manji. Proboj pravne osobnosti ne javlja se samo glede odgovornosti za obveze. Može biti i riječ o drugim

stvarima, npr. može li član društva u dobroj vjeri steći vlasništvo pokretne stvari od društva koje nije njezin vlasnik. U njemačkoj se

pravnoj književnosti o proboju pravne osobnosti razvilo više teorija.

Prema učenju o subjektivnoj zloporabi prava, načelo odvojenosti pravne osobe od članova ne uzima se u obzir kad se ta osoba

zlorabi za postizanje nedopuštenog cilja. Izvorno učenje je kasnije objektivizirano pa je dovoljno da se pravna osoba objektivno

koristi za postizanje takvog cilja, a ne zahtijeva se i postojanje zle vjere.

Učenje o cilju pravne norme znači neprimjenjivanje pravne norme o odvojenosti pravne osobe od članova, s time da se nadomješta

nekom drugom normom. Njome se relativizira načelo odvojenosti tako da se ocjenjuje je li u konkretnom slučaju odvojenost pravne

osobe i članova u skladu sa smislom i ciljem norme. Negativan odgovor na to pitanje dovodi do proboja pravne osobnosti.

Prevladavaju danas mješovite teorije isticanjem pojedinih pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi se prihvatio proboj pravne

osobnosti. Svakako ostaje sucu da ocjenjujući cilj norme odluči moraju li određene pravne posljedice pogoditi samo društvo ili i

njegove članove pri čemu je poštovanje načela odvojenosti pravilo, a proboj pravne osobnosti iznimka za što mora postojati poseban

razlog. Opravdanje za proboj pravne osobnosti treba tražiti u okolnostima na kojima se ono može temeljiti. Riječ je o tome da

određene okolnosti mogu isključiti primjenu načela odvojenosti pravne osobe od njezinih članova i dovesti do toga da se posljedice

nekih radnja ili pravnih stanja protegnu i na njih.

Te okolnosti se mogu svrstati u tri skupine:

a) članovima društva se mogu pripisati određena saznanja, svojstva ili sposobnosti što opravdava proboj pravne osobnosti u oba

smjera, tj. prema članu, ali i prema društvu. Npr. društvo s ograničenom odgovornošću koje ima samo jednog člana ne bi moglo

valjano steći vlasništvo nekretnine od svog člana koji je u zemljišnoj knjizi bio lažno upisan, iako uprava društva doista nije znala da

je upis lažan. Smatra se da se pravni posao o prijenosu vlasništva nekretnine sklopljen između jedinog člana društva i društva ne

smatra poslom za koji vrijedi cilj načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Proboj pravne osobnosti treba prihvatiti i u slučaju

kada dioničar unosi svoje dionice u neko drugo društvo da bi izbjegao isključenje prava glasa na glavnoj skupštini. Dioničaru koji je

ujedno i član uprave ili nadzornog odbora isključeno je pravo glasa pri odlučivanju o davanju razrješnice. Unese li taj dioničar

dionice u društvo koje osnuje i tako pokuša zaobići zakonsku zabranu, posljedica je da i to društvo ne bi moglo glasovati o odluci za

davanje razrješnice jer je u tom slučaju potrebno jednako tretirati društvo i njegova člana;

b) za ugovor je bitno utvrditi tko je njime za što ovlašten ili tko se njime obvezuje. To se jasno vidi iz ugovora, a radi li se o

ugovorima društva pravne osobe, pravna osobnost društva ima posljedicu da se ti ugovori u načelu ne odnose na njegove članove.

Proboj pravne osobnosti ipak može u nekim pitanjima utjecati i na prava ili obveze članova društva;

c) jasni slučajevi proboja pravne osobnosti su oni u kojima je riječ o zloporabi prava, a oslonac za to valja tražiti u dva načela iz

ZOO-a (načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zloporabe prava)

29

8. Odgovornost za obveze društva

Ako društvo nije pravna osoba, obveze društva preuzete u pravnim odnosima s trećima su obveze njegovih članova za koje

oni odgovaraju cijelom svojom imovinom. Kad je riječ pak o društvu pravnoj osobi, ona je nositelj prava pa stoga preuzima i obveze

iz tih odnosa. Društvo također može imati i obveze izvanugovorne naravi pa i one koje nastaju na temelju zakona. Hoće li za te

obveze odgovarati i član društva ovisi:

a) o tipu društva;

b) o dodatnim okolnostima propisanim zakonom;

c) o tome je li član preuzeo odgovornost za obveze društva nekim pravnim poslom (npr. jamstvom, pristupanjem dugu i sl.)

Odgovornost za obveze ne treba miješati s rizikom koji netko snosi unošenjem uloga u društvo. O odgovornosti za obveze društva

govori se samo onda kad vjerovnik može zahtijevati od člana da prema njemu ispuni obvezu društva. Rizik je s druge strane

ograničen (kod društva kapitala) samo na ono što je član uložio u društvo ili što je u njega obvezan uložiti, ne preuzme li odgovornost

za obveze društva nekim pravnim poslom.

8.1.Proboj odgovornosti kod društva kapitala

Društvom se treba koristiti kao sredstvom za ostvarenje interesa članova, ali se ne smije dopustiti da ga se zloporabi na

štetu vjerovnika društva. Zato ZTD propisuje pravila s ciljem da se u društvo mora unijeti kapital koji je deklariran kao temeljni

kapital društva (npr. zabrana izdavanja dionica ispod pari, sudsko ispitivanje je li u društvo prije upisa u sudski registar uneseno sve

što se dotad moralo unijeti, odgovornost osnivača za uplatu uloga, obveza unošenja stvari i prava u društvo prije njegova upisa u

sudski registar) Kad se govori o zloporabi okolnosti da se prema zakonu ne odgovara za obveze društva, misli se na ukidanje

odvojenosti društva i članova kojom se inače uklanja odgovornost članova za obveze društva i omogućuje vjerovnicima da svoje

tražbine namire i iz imovina članova. Postojanje zloporabe mora se dokazati. ZTD nabraja slučajeve kad je riječ o spomenutoj

zloporabi pa se tada ne mora dokazivati postojanje zloporabe koje se inače traži.

To će biti ako član društva:

a) koristi se društvom za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen;

b) koristi se društvo za to da bi oštetio vjerovnike;

c) protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina;

d) u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanju imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje

obveze. Nabrajanje nije taksativno, nego samo radi primjera, s time da se u takvim slučajevima smatra da ima mjesta

proboju odgovornosti. Time se ostavlja mogućnost sudovima da to ocjenjuju od slučaja do slučaja.

S obzirom na karakteristične slučajeve koji utječu na mogućnost vjerovnika da podmiri tražbinu prema društvu, valja

ispitati utječu li na postojanje proboja odgovornosti:

a) miješanje imovine članova i društva – ovaj slučaj postoji kad se za pojedine ili za sve predmete koji ulaze u imovinsku masu ne

može jasno i sigurno odrediti pripada li pravo glede njih u imovinu društva ili u imovinu člana. Takvo postupanje ne mora biti

namjerno, a ne mora ni postojati krivnja. Dovoljno je da se to čini i da se time ne može dovoljno kontrolirati održavanje kapitala

društva. Odgovornost člana prema vjerovnicima mogla bi se zasnovati i miješanjem sfera društva i člana tako da se odvojenost tih

dvaju subjekata dovoljno jasno ne istakne. Npr. ako se netko (kao trgovac pojedinac ili inače) tko je jedini član društva i njegov član

uprave, služeći se istom adresom, poslovnim pismom pa i imenom u tvrtki društva, obavljajući isti predmet poslovanja kao i društvo,

ne bi mogao jednom pozivati na to da je sklopio posao u svoje ime, a drugi put da je to učinio u ime društva. Tu se mogu ubrojiti i

slučajevi prijevarnog postupanja tako da član društva, osobito ako je i jedini član koji i vodi njegove poslove, osnuje drugo društvo ili

više njih i fiktivnim poslovima ili poslovima kojima je isključivo cilj prebacivanje sredstava iz društva u društvo prebacuje ta

sredstva;

30

b) vladajući položaj člana u društvu – sama činjenica da je riječ o vladajućem društvu ne daje oslonca za proboj odgovornosti.

Vladajuće društvo može utjecati, pa i presudno, na vođenje poslova ovisnoga društva ako su među njima sklopljeni ugovori o

vođenju poslova društva ili ugovor o prijenosu dobiti ili ako nema takvih ugovora, a radi se o tzv. kvalificiranom faktičnom

koncernu u kojemu se ostvaruje stalan prevladavajući utjecaj na vođenje poslova ovisnoga društva. Za te slučajeve propisuje se

obveza pokrivanja gubitaka, ali ne i odgovornost vladajućeg društva prema vjerovnicima ovisnoga društva. Zakon propisuje

odgovornost u unutarnjem odnosu, a ne i prema trećima. Odgovornost bi ipak postojala dokaže li se da je ispunjena subjektivna

pretpostavka zlouporabe okolnosti da se inače ne odgovara za obveze ovisnoga društva. Okolnost da se članovi društva koriste

društvom kako bi postigli ciljeve koji su im inače zabranjeni dovoljna je da bi se primijenila odredba ZTD-a o proboju pravne

osobnosti. Pri tome ne moraju biti posrijedi društva, pa ni ta društva ne moraju biti u odnosu vladajućeg i ovisnog društva. Uporaba

društva u spomenutom cilju dovoljna je da opravda postojanje zlouporabe jer je riječ o korištenju društvom da bi se zaobišla zabrana.

Iznimka od pravila da vladajuće društvo ne odgovara vjerovnicima ovisnog društva za obveze ovisnog društva propisana je glede

priključenog društva. ZTD propisuje da glavno društvo tada odgovara vjerovnicima priključenog društva kao solidarni dužnik s

ovisnim društvom za obveze toga društva nastale prije i nakon priključenja. Ipak, ovdje nije riječ o proboju pravne osobnosti jer se za

odgovornost ne zahtijeva ispunjenje nikakve dodatne pretpostavke;

c) potkapitalizacija društva – ni kod potkapitalizacije nema pravnog oslonca za odgovaranje članova društva njegovim

vjerovnicima za obveze. S potkapitalizacijom društva ne smije se miješati insolventnost (nesposobnost plaćanja, odnosno društvo ne

može trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze što može prema Stečajnom zakonu biti razlogom otvaranja stečaja) ni

prezaduženost (kad imovina društva ne pokriva njegove postojeće obveze što također može biti razlog otvaranja stečaja prema

Stečajnom zakonu) Treba razlikovati nominalnu i materijalnu potkapitalizaciju. O nominalnoj je riječ kad se potreba za vlastitim

kapitalom zadovoljava uzimanjem kredita, a pri tome se ne postavlja pitanje odgovornosti članova za obveze društva. Zakon tu

postavlja zaštitu vjerovnika samo kad članovi kreditiraju društvo. Ta se zaštita svodi na sprečavanje da članovi na ime povrata kredita

izvuku sredstva iz društva dajući tako prednost podmirenju vjerovnika. Materijalna potkapitalizacija postoji kada društvo nema

sredstava za redovito poslovanje, npr. jer su izostali izvori sredstava. Naši propisi ovdje predviđaju odgovornost članova za obveze

društva ako su u svoju korist ili u korist nekog drugog umanjili imovinu društva iako su znali ili morali znati da društvo neće moći

podmiriti svoje obveze. To su u pravilu slučajevi izvlačenja sredstava iz društva čime se mogu oštetiti njegovi vjerovnici.

9.1. Tvrtka društva

Tvrtka je ime pod kojim društvo posluje, a imaju je društva i fizičke osobe kad je to propisano zakonom. Uvijek je

imaju društva pravne osobe, a druga društva samo kad je to određeno zakonom (npr. obrt koji zajedno obavljaju dva ili više obrtnika

pa posluju kao ortaštvo) Od društava tvrtku nema ortaštvo, osim u slučaju kad se na toj osnovi udružuju osobe radi obavljanja

djelatnosti za što inače moraju imati tvrtku (npr. slučaj s obrtom) ni tajno društvo koje djeluje kao unutarnje društvo pa zato ne mora

imati tvrtku. Preddruštvo se koristi tvrtkom društva pravne osobe u povodu osnivanja kojeg je nastalo s time da se mora označiti kako

je riječ o preddruštvu. Tvrtku ima i kreditna unija, dok udruga nema tvrtku već naziv. Kako ZTD najpotpunije uređuje tvrtku, na

primjenu njegovih odredaba upućuju i propisi koji uređuju tvrtku drugih pravnih ili fizičkih osoba (zadruga, obrt, ustanove) .

Društvo posluje preko svog poduzeća, ali tvrtku nema poduzeće već njegov nositelj . On se pojavljuje u pravnom prometu pa se

po tvrtki razlikuje od ostalih pravnih subjekata, pod tvrtkom se upisuje u sudski registar i vodi u ostalim evidencijama, sudjeluje u

sudskim i drugim postupcima, stječe poslovni ugled i dr. Tvrtka je važno sredstvo individualiziranja društva. Okolnost da nositelj

poduzeća posluje samo preko svog poduzeća i da to čini samo pod svojom tvrtkom ima kao posljedicu neodvojivost tvrtke od

poduzeća, ali se ne smije s poduzećem zamijeniti. Zajedničko im je pripadanje nositelju poduzeća pa se zato tvrtka ne može prenijeti

na drugoga odvojeno od poduzeća. Drukčije postupanje dovelo bi treće osobe u zabludu glede identiteta osobe koja se pojavljuje u

pravnom prometu. U poslovnim odnosima se u gospodarskom smislu pod tvrtkom iskazuje poduzeće, a u pravnom smislu javlja se

njegov nositelj.

31

Takva gospodarska i pravna uporaba tvrtke dovodi do toga da svako poduzeće može poslovati samo pod jednom tvrtkom i

da svaka tvrtka označuje samo jedno poduzeće (jedno poduzeće – jedna tvrtka) Stoga ni nositelj poduzeća ne može pod istom

tvrtkom voditi nekoliko poduzeća, odnosno vrijedi pravilo da jedan nositelj poduzeća ima samo jedno poduzeće. Iznimka se javlja

kod trgovca pojedinca. Razlikovanje između tvrtke i poduzeća nije dosljedno provedeno u svakodnevnom govoru pa se tako govori o

sudjelovanju ili udjelima u tvrtki, radu u tvrtki i sl. pri čemu se misli na poduzeće, a ne na njegova nositelja. Razlikovanje postaje

očito ako se kao primjer uzme sudjelovanje nositelja poduzeća u nekom sudskom sporu. Spor se vodi s nositeljem poduzeća, a ako on

tijekom spora poduzeće otuđi, spor će se i dalje voditi sa starim, a ne s novim nositeljem poduzeća, ne dođe li do promjene stranke u

sporu prema pravilima procesnog prava. Sama činjenica da je došlo do raspolaganja poduzećem nema tu posljedicu.

Tvrtku treba razlikovati i od imena koje ima neka osoba što može imati i pravne posljedice npr. glede odgovornosti za obveze jer

nekada za to može biti odlučno u kojem je svojstvu fizička osoba preuzela neku obvezu (npr. odgovornost za obveze obrtnika koji

prema Zakonu o obrtu odgovara za obveze obrta cjelokupnom imovinom unesenom u obrt i potrebnom za njegovo obavljanje, a za

obveze koje je preuzeo kao fizička osoba u vlastitom cilju, a ne kao nositelj poduzeća, svojom cjelokupnom imovinom. Kod trgovca

pojedinca nema te razlike jer on prema ZTD-u odgovara cijelom svojom imovinom i za obveze koje preuzme kao nositelj poduzeća)

Razlikovanje može biti važno i za primjenu propisa, npr. sklopi li netko ugovor s osobom koja se iskazuje tvrtkom, znači da je

ugovor sklopljen s takvom osobom kao nositeljem poduzeća, pa je s time u vezi s tom osobom ispunjena i subjektivna pretpostavka

za to da se radi o trgovačkom ugovoru prema ZOO. Ispuni li se za to i objektivna pretpostavka da se ugovor odnosi na djelatnost koja

je predmet poslovanja barem jednog od trgovaca koji su ugovorne strane ili u vezi s njom, na pravni odnos primijenit će se posebne

odredbe ZOO-a koje vrijede za trgovačke ugovore. Okolnost da se posao sklopio pod tvrtkom stvara predmnjevu da je riječ o

ispunjenju subjektivne pretpostavke, dok se ne dokaže suprotno. Teret dokaza je na onome tko se poziva na to da ugovor nije sklopio

nositelj poduzeća. Takvih teškoća nema kad je riječ o trgovačkim društvima, jer je glede njih uvijek ispunjena subjektivna

pretpostavka koja se traži za trgovačke ugovore.

Tvrtka nastaje upisom u sudski registar. Kad se društvo pravna osoba upiše u registar, nastaje i tvrtka jer je ona jedan od podataka

koji se upisuju u registar. Ona isto tako prestaje tek kad se društvo briše iz sudskog registra. Tvrtka postoji i za vrijeme likvidacije

društva jer za to vrijeme društvo i dalje postoji samo što mu se mijenja cilj. Umjesto društva koje djeluje radi stjecanja dobiti,

posrijedi je društvo koje završava poslovanje, unovčuje imovinu, podmiruje obveze, preostatak imovine dijeli među članovima

društva i nakon toga se u sudskom registru briše. Ni otvaranje stečajnog postupka ne dovodi do prestanka tvrtke. Budući da

tvrtku ima samo nositelj poduzeća, ne valja je poistovjećivati s poduzećem, jer je tvrtka samo ime kojim se označuje onaj tko ima

poduzeće, a u gospodarskom smislu poduzeće. Tvrtka se ne smije poistovjetiti ni s imenom poslovne jedinice ili pogona kao

ustrojbenog dijela poduzeća (npr. hotel Amfora – Sunčani Hvar d.d.) Tvrtku valja razlikovati i od zaštitnog znaka kojim nositelj

poduzeća označuje robu ili uslugu koja proizlazi iz njegova poduzeća. U tvrtku se može unijeti zaštitni znak izražen riječima, ali ne i

crtežom. On se ravna prema pravilima koja vrijede za prava industrijskog vlasništva. To ne znači da se uz tvrtku ne može koristiti i

crtežom, ali kako crtež nije njezin sastavni dio, ne uživa pravnu zaštitu koja se pruža tvrtki što opet pak ne znači i da taj crtež ne

može biti zaštićenm samo što se to čini po drugim osnovama.

9.2. Pravna narav tvrtke

Za određivanje pravne naravi tvrtke treba poći od činjenice da je to ime koje osobu povezuje s njezinim poduzećem pa je

posljedica toga pravna zaštita takvog imena. Imatelj tvrtke ima se pravo njome koristiti prema trećim osobama. To njegovo pravo je

apsolutno, ono djeluje prema svakome pa iz toga proizlazi da je tvrtka osobno pravo koje ima imovinskopravnu funkciju. Ovdje je

zapravo riječ o njezinoj dvostrukoj pravnoj prirodi, tj. ona je osobno i imovinsko pravo koja se prava jedno od drugoga ne

odvajaju pa je najtočnije riječi da se radi o jedinstvenom pravu koje čine te dvije sastavnice . Iako je riječ o imovinskom pravu,

ono se ne može oduzeti, a ne može biti ni predmetom ovrhe jer se prenosi samo s poduzećem ili s njegovim bitnim pretežnim

dijelom. Ne može se ni založiti jer poduzeće kao cjelina ne može biti predmetom zaloga, a ne može ju se ni oduzeti, npr.

izvlaštenjem. Ovdje imovinskopravna sastavnica tog prava ustupa pred onom osobnom.

32

9.3. Određenje i promjena tvrtke

Tvrtka društva određuje se društvenim ugovorom (javnoga trgovačkog društva, komanditnog društva, društva s

ograničenom odgovornošću, gospodarskog interesnog udruženja), statutom (dioničkog društva, društva za uzajamno osiguranje,

kreditne unije) ili pravilima (zadruge) Ako društvo s ograničenom odgovornošću osniva jedan osnivač, tvrtka takvog društva

odredit će se u izjavi o osnivanju društva. Bitno je da se to čini u pravnom aktu na temelju kojega se društvo upisuje u sudski

registar tako da bi upisom u taj registar nastala pravna osoba koja u vrijeme nastanka mora imati tvrtku. Tvrtka je jedan od podataka

koje moraju imati pravni akti bez kojega se pravna osoba ne može upisati u sudski registar. Tvrtka se redovito mijenja onako kako se

i određuje. Za način promjene tvrtke mjerodavno je ono što se glede toga propiše u aktima na temelju kojih će se provesti upis u

sudski registar. Ne odredi li se u tim aktima ništa glede promjene tvrtke, ona se može promijeniti samo onako kako je i određena, tj.

izmjenom akta u kojemu je određena. Ako je na izmjenu tvrtke ovlašten neki organ društva, tada bi se na temelju odluke o promjeni

mogla promjena tvrtke i upisati u sudski registar, samo što bi organ društva ovlašten za izmjenu akta društva kojim se inače određuje

tvrtka morao u primjerenome roku izmjenom tog akta uskladiti stanje u njemu sa stanjem nakon donošenja odluke o promjeni tvrtke.

Treći time ne bi bili dovedeni u zabludu jer je za njih mjerodavno stanje u sudskom registru. Glede promjena tvrtke ZTD daje

slobodu da se u spomenutim aktima odredi kako se to čini, što obuhvaća i davanje ovlasti onome tko to može učiniti. Nijedna

odredba ZTD-a ne smeta da se tim pravnim aktima ne odredi tko u društvu i kako može promijeniti tvrtku. Može se pokazati potreba

da se hitno izmijeni tvrtka društva da bi se time npr. iskazala neka nova poslovna orijentacija društva i to brzo iskazalo na tržištu, a

izmjena temeljnog akta društva (npr. statuta dioničkog društva) zahtijevala bi dosta vremena i znatan trošak sazivanja i održavanja

skupštine. U praksi se rijetko koristi mogućnost da se temeljnim aktom društva dade posebna ovlast za promjenu tvrtke pa tada

vrijedi opće pravilo po kojemu se tvrtka mijenja onako kako se mijenja temeljni akt u kojem je određena.

9.4. Sastojci tvrtke

Sastojci tvrtke određeni su ZTD-om. S obzirom na sastojke, tvrtka može biti:

a) osobna; b) stvarna i c) mješovita.

Osobna je tvrtka ona u kojoj se, osim obvezatnih sastojaka koje mora imati svaka tvrtka, nalaze i imena nekih osoba, redovito

građanska imena i prezimena (npr. Ivan Ivić, op. a.) ili samo prezimena ili dijelovi tvrtke člana društva (npr. Astra)

Stvarna tvrtka bi bila ona čije tzv. fantazijsko ime upućuje na predmet poslovanja (npr. Autopromet), ali i kad to nije slučaj, uz

naznaku koja upućuje na predmet poslovanja (npr. Napredak, građevinska stolarija)

Mješovita tvrtka ima i jedno i drugo (npr. Stolarija Barbić) Ovisno o tipu društva propisuje se što mora sadržavati tvrtka, o čemu

ovisi hoće li biti osobna, stvarna ili mješovita. Za neke tipove društava propisi u tome ostavljaju slobodu izbora.

Sastojci tvrtke mogu biti obvezni i fakultativni. Propis samo određuje što tvrtka mora sadržavati da bi se mogla upisati u sudski

registar i tako postati valjanom tvrtkom društva. Sud bi morao odbiti upisati u registar tvrtku koja ne bi imala neki od obveznih

sastojaka, ali ne bi mogao to učiniti zbog toga što se u njoj nalazi i fakultativni sastojak, osim ako je njegov sadržaj takav da

opravdava odbijanje upisa ili sadržava riječi za uporabu kojih nema odobrenja koje se za to traži.

Obvezni sastojci tvrtke:

a) naznaka kojom se pobliže obilježava ime društva - npr. INA, no mogu biti i kratice, osobna imena, zemljopisno ime i dr.

Neki zakoni propisuju ograničenja za uporabu pojedinih riječi (npr. Zakon o investicijskim fondovima propisuje da se npr.

riječi društvo za upravljanje fondovima mogu upotrijebiti samo u tvrtki društva za upravljanje fondovima i investicijskih

društava da bi se time označio predmet poslovanja, a ta ih društva mogu rabiti i u reklamne svrhe. Slična odredba je i u

Zakonu o bankama glede riječi banka, Zakonu o osiguranju glede izraza društvo za osiguranje, Zakonu o kreditnim

unijama glede izraza kreditna unija, Zakonu o leasingu glede riječi leasing. Zakonom o Hrvatskoj akademiji znanosti i

umjetnosti riječi Hrvatska akademija u svom nazivu može koristiti samo HAZU, a samo iznimno i pravne osobe koje se

bave znanstvenom djelatnosti ako za to dobiju suglasnost Hrvatskog sabora.

33

b) Glede unošenja imena društva u tvrtku, jezika i opsega tvrtke, propisuju se posebna pravila koja se moraju

poštovati:

a) riječ Hrvatska i njezine izvedenice, kao i zastava i grb Republike Hrvatske, uključujući i njihovo oponašanje mogu se unijeti u

tvrtku samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske ili državnog organa koji ona odredi (Središnji državni ured za upravu)

Suglasnost se izdaje u upravnom postupku, a time se štiti dignitet državnih oznaka i države sprečavanjem njihova iskorištavanja na

nedopušteni način ili takvim poslovanjem koje šteti ugledu države. Ograničenja su propisana i glede uporabe imena, grbova, zastave i

ostalih državnih amblema drugih država i međunarodnih organizacija koje s ene može koristiti ni oponašati u heraldičkom smislu.

Isto vrijedi i za službene znakove za kontrolu i garanciju kvalitete. Njima bi se moglo koristiti u tvrtki samo uz dopuštenje nadležnog

organa odgovarajuće države ili međunarodne organizacije ili ako je takav sastojak već sadržan u tvrtki ili u imenu osnivača koji se

unose u tvrtku društva. U ovom slučaju registarski sud je ovlašten tražiti i dokaz za to koji je organ u konkretnom slučaju ovlašten

dati to dopuštenje i može li se prema propisima države i pravilima organizacije o kojima je riječ uopće dopustiti takva uporaba. Pri

davanju suglasnosti, odnosno odobrenja za uporabu spomenutih riječi i znakova valja voditi računa i o tome postoje li opravdani

razlozi za njihovu uporabu u tvrtki;

b) u tvrtku se može unijeti ime ili dio imena neke osobe, ali samo uz njezin pristanak, a ako je ta osoba umrla, uz pristanak

njezinih nasljednika. Pristanak osobe mora se izjaviti u pisanom obliku i priložiti prijavi za upis. Registarski sud mogao bi

zahtijevati da potpis na izjavi kojom se daje pristanak ovjeri javni bilježnik. Pristanak nije potreban ako se u tvrtku unosi samo

osobno ime, a ne i prezime neke osobe. Radi li se o početnom slovu imena i prezimenu, pristanak će biti potreban jer se time već

upućuje na određenu osobu. Za unošenje u tvrtku umrle osobe zahtijeva se pristanak njezinih nasljednika koji se dokazuju

pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, ali ako ostavinski postupak još uvijek traje za vrijeme postupka upisa u sudski registar

teoretski bi se mogao prihvatiti pristanak koji bi dale sve osobe potencijalni nasljednici koji sudjeluju u ostavinskom postupku. U

tome se krije opasnost da se jave novi nasljednici koji nisu dali svoj pristanak pa bi se zato to rješenje u praksi moglo prihvatiti samo

iznimno kad su stvari očite, npr. kad je sigurno da postoje samo zakonski nasljednici pa je samo pitanje hoće li prihvatiti nasljedstvo

svi ili samo neki od njih. ZTD sadržava i neke posebne odredbe o uporabi imena povijesne ili druge znamenite osobe. Ako je osoba

živa, mora dati svoj pristanak, a ako je umrla pristanak daju nasljednici ili osobe koje imaju položaj nasljednika, ali taj će pristanak

biti neučinkovit ako se ime ne rabi na prikladan način (npr. da se ime Miroslava Krleže veže uz neku klaonicu) Poslovanjem pod

tvrtkom u kojoj se nalazi ime neke osobe može biti doveden u pitanje njezin ugled ili uspomena na nju pa u slučaju da društvo

poslovanjem ili na drugi način vrijeđa čast i ugled osobe čije je ime uneseno u tvrtku, ta osoba, odnosno nasljednici ako je riječ o

umrloj osobi, imaju pravo tražiti brisanje njezina imena iz tvrtke društva. ZTD ne traži da se za to dokazuje postojanje pravnog

interesa;

c) tvrtka društva mora biti na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, a mogu se koristiti i arapski brojevi, no u sudski registar

se može upisati i u prijevodu na jedan ili više stranih jezika. Prijevod tvrtke i riječi u njoj na stranom jeziku moraju biti napisane

latiničnim pismom na jednom od stranih jezika. ZTD ipak odstupa od toga da tvrtka mora biti isključivo na hrvatskom jeziku.

Dopušta se da tvrtka sadržava i pojedine strane riječi ako su one:

a) ime odnosno tvrtka člana društva (npr. kad je član društva strana osoba koja ima tvrtku na stranom jeziku pa želi iskoristiti pravo

ili postoji obveza da joj ime bude u tvrtki društva);

b) robni ili uslužni žig člana društva zaštićen u Republici Hrvatskoj ili njegova društva registriranog u Republici Hrvatskoj;

c) uobičajeni izrazi u hrvatskom jeziku (npr. tepih);

d) izrazi za koje nema odgovarajuće riječi u hrvatskom jeziku (npr. leasing);

e) riječi na mrtvom jeziku (latinskom, grčkom) Pravilnik o načinu upisa u sudski registar propisuje kako se tvrtka upisuje u sudski

registar i njezin najveći dopušteni opseg. Čl. 22. Pravilnika propisuje da se naznaka kojom se pobliže obilježava tvrtka mora upisati u

sudski registar točno onako kako je određena u ispravi o osnivanju društva što bi trebalo primijeniti i na sve kasnije izmjene, i to bez

navodnih znakova, a preostali tekst malim slovima, s time da se preostali tekst i naznaka pravnoustrojbenog oblika društva unosi u

tvrtku malim slovima punim riječima ili kraticom (npr. d.d. ili dioničko društvo) što vrijedi i za skraćenu tvrtku. Cijela tvrtka ne

može imati više od 1024 znaka, a skraćena tvrtka može imati najviše 512 znakova. Ista duljina teksta propisana je i za prijevod tvrtke

odnosno skraćene tvrtke;

34

b) naznaka predmeta poslovanja – svaka tvrtka, osim skraćene mora imati naznaku predmeta poslovanja što predstavlja skup

djelatnosti koje društvo obavlja. Posljedica toga je da su kod nas sve tvrtke tzv. stvarne ili mješovite;

c) oznaka koja upućuje na tip društva – u tvrtki svakog društva mora se nalaziti oznaka koja upućuje na tip društva o kojemu je

riječ, a takva se oznaka može ispisati punim riječima, ali je uobičajeno da se to čini kraticama i to malim slovima odvojenim

točkama. (npr. d.d., odnosno dioničko društvo);

d) oznaka posebnog stanja ako se društvo u njemu nalazi – ovdje je riječ o likvidaciji ili stečaju. Kako je likvidacija privatna stvar

društva koju ono samo provodi, oznaka u likvidaciji unijet će se u tvrtku na temelju odluke o prestanku društva i otvaranju

likvidacije, a u sudski registar upisati na temelju podnesene prijave za upis. Ne podnese li se prijava za upis razloga za prestanak

subjekta upisa (npr. odluka o prestanku društva) zbog kojega se provodi likvidacija, a koju je prijavu subjekt bio dužan podnijeti,

registarski sud po službenoj dužnosti pokreće postupak za upis tog razloga u sudski registar. Tada ga poziva da u roku od 15 dana

od primitka zaključka suda podnese prijavu i da u njoj, među ostalim, zatraži promjenu tvrtke dodavanjem oznake u likvidaciji. Ne

postupi li društvo po uputi suda, registarski sud će ga ponovno pozvati da to učini uz upozorenje da će po proteku ostavljenog roka,

koji ne može biti duži od 15 dana, po službenoj dužnosti upisati u registar da je nastao razlog za prestanak društva i da će imenovati

likvidatore. Pravomoćno rješenje o prestanku društva objavljuje se u Narodnim novinama, a nakon njegove pravomoćnosti

registarski sud upisuje postojanje razloga za prestanak subjekta upisa u sudski registar. Kad je riječ o stečaju, oznaka u stečaju upisat

će se u sudski registar po službenoj dužnosti na temelju rješenja o otvaranju stečaja. Za javno trgovačko društvo i za komanditno

društvo propisuje se da se, ako je u prvome neki član društva, a u drugome komplementar neko društvo, u tvrtki mora navesti tvrtka

ili skraćena tvrtka tog društva. U tim slučajevima je to tada obvezni sastojak tvrtke koji se dodaje onima koji su obvezni za tvrtku

svakog društva.

Fakultativni sastojci tvrtke – mogu se u nju unositi uz uvjet da tvrtka time ne postane nepregledna i da ne sprečava i ne otežava

jasno razlikovanje prema drugim tvrtkama. Tim sastojcima se želi tvrtka učiniti što različitijom od drugih tvrtki ili se žele istaknuti

neka posebna svojstva (npr. Prva hrvatska tvornica rublja) Fakultativni sastojci ne mogu sadržavati podatke koji ne odgovaraju

stvarnom stanju, jer bi to bilo u opreci s načelom istinitosti tvrtke. S fakultativnim sastojcima se ne smije pretjerivati, osobito tako da

se izgubi osjećaj važnosti obveznih sastojaka koji su ipak bitni za temeljnu ulogu tvrtke, odnosno za individualizaciju osobe koju

označuje. Brana tome je i granica propisana za opseg tvrtke.

9.5. Načela tvrtke

1. Načelo istinitosti – ogleda se u pravilu po kojem svi podaci navedeni u tvrtki moraju biti istiniti. U tvrtki se prema tom načelu

ne smiju navoditi podaci koji ne odgovaraju stvarnom stanju, a dođe li do promjene stanja koje je inače u tvrtki bilo istinito

iskazano, mora se promijeniti tvrtka i moraju se izmijeniti podaci koji više ne odgovaraju onome što postoji u stvarnosti. Podaci

u tvrtki ne smiju navesti treće osobe na pogrešan zaključak o obilježjima društva koja se iskazuju u tvrtki. Za to se ne traži

namjera već je dovoljno objektivno postojanje mogućnosti dovođenja drugog u zabludu. Upisivanje neistinitih podataka u

tvrtku može dovesti i do kaznene odgovornosti (čl. 285. KZ-a koje govori o povredi prava industrijskog vlasništva i neovlaštene

uporabe tuđe tvrtke) Ako se time čini radnja nepoštenog tržišnog natjecanja, odgovara se za prekršaj.

2. Načelo jedinstvenosti – prema načelu jedinstvenosti tvrtke, svaki dio društva mora poslovati pod istom tvrtkom, s time da joj

se možee dodati oznaka koja upućuje na to da je posrijedi dio društva. Taj dio može biti ustrojen i kao podružnica, ali i ne mora,

što ovisi o unutarnjem ustroju svakog društva, o čemu društvo odlučuje potpuno autonomno (npr. društvo može imati poslovne

jedinice, prodajna mjesta i sl. koja nemaju svojstvo podružnice, ali društvo ima potrebu da ih zbog poslovnih razloga posebno

iskazuje u prometu, iako nema obveze da ih posebno označuje) To je posljedica pravila da svako društvo može imati samo

jedno poduzeće, odnosno da poduzeće društva čini u ustrojbenom smislu sve ono preko čega društvo posluje. Poduzeće opet

može imati nekoliko pogona. Budući da tvrtka objedinjuje nositelja poduzeća i poduzeće i da se tvrtka može prenositi samo

zajedno s poduzećem ili njegovim bitnim pretežitim dijelom, logično je i da društvo može imati samo jedno poduzeće. Stekne li

društvo i drugo poduzeće, npr. zato što ga je netko u nj uložio, što ga je kupilo ili na drugi način steklo, morat će ga spojiti i

35

voditi sa svojim bivšim poduzećem kao jedno poduzeće, možda s nekoliko pogona ili pak osnovati novo društvo i prenijeti mu

ga, što bi u slučaju da ima više poduzeća značilo osnovati onoliko društava koliko ima poduzeća. Tada bi ih moglo voditi

posredno preko tih društava u kojima ima udjele i ako takva ovisna društva objedini jedinstvenim vođenjem sve se to ostvaruje

u obliku koncerna. Nastupajući prema trećima pod svojom tvrtkom, a to čini preko jedinoga svog poduzeća, društvo daje na

znanje trećima da je sve čime posluje jedna cjelina koja može imati i ustrojbene dijelove (podružnice, poslovna mjesta,

poslovne jedinice i sl.) pa moraju s time računati i kad je u pitanju imovina kojom odgovara za preuzete obveze. Da bi iskazalo

različitost poslova kojima se bavi, društvo tvrtki dodaje oznake kojima pokazuje da njegovo poduzeće ima dijelove koji posluju

pod istom tvrtkom, tj. u sklopu istog poduzeća. U ZTD-u postoje posebna pravila glede tvrtke podružnice društva. Podružnica

je dio društva bez pravne osobnosti i prema načelu jedinstvenosti tvrtke morala bi poslovati pod tvrtkom društva .

Budući da je riječ o posebnom dijelu društva koji se upisuje u sudski registar, ZTD posebno propisuje tvrtku tog dijela i

određuje da on posluje pod svojom tvrtkom pa je to iznimka od načela jedinstvenosti tvrtke. Tu iznimku zahtijeva načelo

istinitosti jer stvarno stanje i položaj podružnice zahtijevaju da se to jasno izrazi u tvrtki. Razlog iznimci je u tome što se

podružnica nalazi negdje između cjeline poduzeća i njezina pogona (odjela) Tvrtka podružnice mora sadržavati: a) potpunu

ili skraćenu tvrtku društva; b) naznaku djelatnosti podružnice koje moraju biti u okviru predmeta poslovanja društva; c) riječi iz

kojih se vidi da je riječ o podružnici. U svemu ostalome na tvrtku podružnice primjenjuje se sve ono što vrijedi za tvrtku

društva, uključujući i pravni režim zaštite tvrtke.

3. Načelo zakonitosti – ovo načelo određuje kako sud mora odbiti upis u sudski registar one tvrtke koja nije u skladu s odredbama

ZTD-a. Provođenju tog načela služe i odredbe Zakona o sudskom registru i pripadajućeg Pravilnika koji propisuju kad će se

uopće dopustiti upis u sudski registar pa prema tome i upis tvrtke u sudski registar. Pojam „zakona“ treba shvatiti elastičnije pa

pravnu normu tumačiti u smislu ostvarenja funkcije tvrtke u poslovnom prometu. Primjer za to je slučaj iz ZTD-a po kome se, u

slučaju da je član u javnom trgovačkom društvu ili komplementar u komanditnom društvu neko društvo, u tvrtki mora navesti

tvrtka ili skraćena tvrtka tog društva. Time se trećima odmah daje na znanje da među onima koji odgovaraju za obveze društva

ima i takvih članova pravnih osoba za obveze kojih, ako su društva kapitala, nitko ne odgovara, nego oni odgovaraju za obveze

samo svojom imovinom.

4. Načela različitosti i isključivosti – prema načelu različitosti, sastojci tvrtke moraju biti takvi da ne stvaraju zabunu glede

predmeta poslovanja društva, dojma o identitetu ili povezanosti s drugim društvom te da se njihovom uporabom ne vrijeđaju

prava intelektualnog i industrijskog vlasništva ni ostala prava drugih osoba. Iznimka je učinjena glede povezanih društava koja

mogu u svojim tvrtkama upotrebljavati zajedničke sastojke. Ako je isto ime korišteno u tvrtki drugog društva ili druge osobe

prije upisane u sudskom registru, u tvrtku koja se upisuje poslije u taj registar mora se unijeti dodatak kojim se osigurava da se

te tvrtke jasno razlikuju. Cilj tog pravila je zaštita trećih u poslovnom prometu pa je stoga riječ o ograničenjima postavljenim u

javnom interesu.

Tvrtke se moraju jasno razlikovati jedna o druge, a razlike moraju biti takve da u uobičajenom prometu sprečavaju zamjenu

tvrtki. S obzirom na brzinu poslovnog prometa razlike moraju biti takve da se brzo i lako uoče jer današnji način poslovanja dopušta

uočavanje razlika tek nakon pomne usporedbe tvrtki. Tvrtke se dovoljno ne razlikuju ako je potrebna posebna pozornost da bi se

utvrdila razlika. Primjenom načela prvenstva zahtijeva se da tvrtka koja se poslije upisuje mora imati sastojke po kojima se jasno

razlikuje od prije upisane tvrtke. Teškoća je ako je riječ o primjeni skraćenih tvrtki jer se u njima ne naznačuje predmet poslovanja.

Budući da se i skraćene tvrtke moraju razlikovati, u tom slučaju poslije upisano društvo neće moći imati skraćenu tvrtku ili će u tvrtki

morati navesti ime po kojemu će se tvrtke jasno razlikovati. Suglasnost imatelja tvrtke na to da netko drugi u svoju tvrtku unese

sastojke njegove tvrtke ne znači da je time uvijek dopušteno to učiniti jer načelo različitosti služi zaštiti općeg, a ne samo

pojedinačnog interesa pa su zato i odredbe koje služe razradi tog načela prisilnopravne naravi. Pitanje je li dana suglasnost za to da se

neki sastojak preuzme u drugu tvrtku rješava se između imatelja dviju tvrtki pa u slučaju spora i sudskim putem primjenom pravila o

zaštiti tvrtke. Provođenje načela različitosti osigurava se primjenom pravila o isključivosti tvrtke pa se stoga i govori o takvom

načelu. Oba načela su čvrsto povezana jer se drugim načelom provodi prvo.

Na temelju načela isključivosti tvrtke u sudski registar istoga suda se ne mogu upisati: a) tvrtka koja je jednaka već upisanoj

tvrtki; b) tvrtka koja se jasno ne razlikuje od već upisane tvrtke, a registarski sud na to pazi po službenoj dužnosti. Isto pravilo se

36

odnosi i na tvrtku podružnice. Ako je došlo do brisanja tvrtke (društva) iz sudskog registra, nema formalnih zapreka za to da se

dopusti upis nove tvrtke koja ima isto ime. Zaštita po službenoj dužnosti ograničava se na upise u sudskom registru kod istoga

trgovačkog suda. Upiše li se tvrtka protivno načelu različitosti odnosno isključivosti u sudski registar, sud će po službenoj dužnosti u

povodu sudske presude na zahtjev ovlaštene osobe, brisati poslije upisanu tvrtku iz sudskog registra.

5. Načelo prvenstva – prema načelu prvenstva upisat će se ona tvrtka za koju je već podnesena sudu prijava za upis (prior

tempore, potior iure) Promjenom tvrtke već upisana tvrtka gubi pravo prvenstva i ono se za novu tvrtku računa od dana kad je

podnesena prijava za upis promjene tvrtke. Prvenstvo upisa nema ni tvrtka osobe koja je već bila upisana u sudskom registru

kod nekog drugog trgovačkog suda, ali se zbog promjene sjedišta upisuje u registar suda na području kojeg je njezino novo

sjedište. Nije odlučujuća ni urednost prijave pa se red prvenstva ne gubi zbog toga što sud poziva predlagatelja da dopuni ili

ispravi prijavu za upis, ali samo ako on to učini u roku u kojemu je pozvan to učiniti. U povodu prijave za upis tvrtke koja se

jasno ne razlikuje od neke već upisane tvrtke ili od tvrtke za koju je već podnesena prijava za upis, registarski sud odmah ne

odbija zahtjev za upis, nego je dužan pozvati predlagatelja da u roku što mu ga odredi promijeni tvrtku (to se odnosi i na naziv

ustanove i zajednice ustanova) Ipak, postoji jedna iznimka od načela prvenstva pa će registarski sud dozvoliti upis u

sudski registar poslije prijavljenoj tvrtki koja se jasno ne razlikuje od tvrtke za koju je već podnesena prijava za upis

ako podnositelj kasnije prijave dokaže:

a) da je u vrijeme podnošenja ranije prijave tu tvrtku odnosno njezine bitne sastojke upotrebljavao na tržištu kao oznaku svoga

poduzeća ili kao robni ili uslužni znak za označivanje svojih proizvoda ili usluga;

b) da je to činio prije podnositelja ranije prijave. Sud ipak ovako ne može postupiti po službenoj dužnosti. Teret dokaza je dakako na

podnositelju prijave, a registarski sud može sazvati i ročište. Postane li to pitanje među podnositeljima prijava sporno, sud može

prekinuti postupak i podnositelja prijave koji se poziva na te okolnosti uputiti na parnicu.

6. Načelo javnosti – cilj uporabe tvrtke je, među ostalima, i da se njome objavi trećima da netko obavlja poduzetničke djelatnosti

što povećava pravnu sigurnost. Interesima pravne sigurnosti služi i načelo javnosti prema kojemu se tvrtka mora upisati u sudski

registar i kao tvrtka vrijedi samo ona tvrtka koja je tamo upisana. Želi li se tvrtka promijeniti, promjena se mora upisati u taj registar.

Kako je sudski registar javna knjiga, time je ispunjena pretpostavka javnosti tvrtke. Javnost tvrtke ogleda se i u tome što se mora

upotrebljavati u obliku i sa sadržajem koji je upisan u sudskom registru, a suprotno postupanje je kažnjivo kao prekršaj. Tvrtka se

mora istaknuti na poslovnim prostorijama i navesti na poslovnom papiru osobe koja se njome koristi.

7. Načelo stalnosti – načelo stalnosti tvrtke ogleda se u tome da se zbog svake promjene na strani imatelja tvrtke ne mora

mijenjati i tvrtka što ne znači da nema promjena zbog kojih se tvrtka ipak mora mijenjati. Time se ponekad donekle

odstupa od načela istinitosti, ali se to čini zbog toga da se postojeće gospodarske vrijednosti zadrže pod postojećom

tvrtkom. Društva nastavljaju poslovati bez promjene tvrtke unatoč istupanju nekih članova iz društva ili pristupanju novih

članova u društvo. Budući da za društva nije propisano da se u njihovim tvrtkama moraju navesti imena članova, članski

sastav društva nema neposredan utjecaj na sastojke tvrtke pa se stoga ni promjena članova ne odražava na tvrtku (iznimka

je slučaj sa javnim trgovačkim društvom i komanditnim društvom kako je već ranije naglašeno)

Ako je u tvrtki društva navedeno ime nekog člana društva, društvo nastavlja poslovati pod istom tvrtkom i ako taj član istupi iz

društva, ali u slučaju da se istupljeni član tome protivi, tvrtka će se morati mijenjati. U slučaju smrti, dopuštenje za nastavak

upotrebe imena umrle osobe daju njegovi nasljednici. Pristanci se mogu dati u pisanom obliku, ali se taj pristanak može

predvidjeti i u društvenom ugovoru u kojemu članovi ili određeni među njima unaprijed pristaju da u slučaju njihova istupanja

iz društva ono može u tvrtki zadržati njihovo ime. Pri tome se mogu odrediti i uvjeti koji se moraju ispuniti za to da bi se

smatralo kako taj pristanak vrijedi (npr. da društvo u vrijeme istupanja člana nije u gubitku i sl.) Član koji bi se kasnije

usprotivio obvezi koju je preuzeo ugovorom mogao bi tužbom tražiti da društvo promijeni tvrtku tako da iz nje briše

njegovo ime ako za uporabu imena nisu bili ispunjeni uvjeti uz koje je takav pristanak bio dan . Statusna promjena društva

ne mora imati za posljedicu promjenu tvrtke (npr. u slučaju pripajanja ne treba mijenjati tvrtku društva preuzimatelja, osim ako

to nije potrebno zbog promjene predmeta poslovanja. Jednak je slučaj i s odvajanjem) Tvrtka će se morati uvijek promijeniti

37

kad se mijenja tip društva (npr. iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću), budući da to zahtijeva načelo

istinitosti. Tvrtka se neće promijeniti ni ako društvo promijeni sjedište, jer naznaka sjedišta nije sastavni dio tvrtke, a to vrijedi i

u slučaju promjene predmeta poslovanja jer se u tvrtki naznačuje samo neka djelatnost ili neke djelatnosti koje čine društvo.

Promjenu tvrtke zahtijevala bi samo takva promjena predmeta poslovanja nakon koje neka djelatnost naznačena u tvrtki ne bi

više činila predmet poslovanja pa bi načelo istinitosti tvrtke zahtijevalo da se u njoj više ne naznačuje djelatnost koja nije

upisana u sudskom registru. Prijenos poduzeća novom nositelju ne znači da novi nositelj poduzeća mora promijeniti tvrtku, a

isto tako i da prethodni nositelj mora promijeniti svoju tvrtku. Oni to mogu, ali i ne moraju učiniti što je odluka motivirana

isključivo poslovnim razlozima.

9.6. Uporaba tvrtke

Tvrtka se mora upotrebljavati onako kako glasi, odnosno onako kako je upisana u sudskom registru. To ne mora uvijek biti

puna tvrtka jer je dopuštena i uporaba skraćene tvrtke koja se razlikuje od pune tvrtke u tome što od obveznih sastojaka tvrtke ne

sadržava naznaku predmeta poslovanja. I ta se tvrtka određuje društvenim ugovorom, statutom, odnosno pravilima društva, a ako je

osnivač društva samo jedna osoba, izjavom o osnivanju društva. Imatelj tvrtke može upotrebljavati punu ili skraćenu tvrtku u

prijevodu na strani jezik i pismo, ali samo uz onu na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu . I tvrtka u prijevodu na strani jezik

mora biti upisana u sudskom registru. Puna ili skraćena tvrtka mora se istaknuti na poslovnim prostorijama društva, a nalaze li se one

na nekoliko mjesta, tvrtku valja istaknuti na svim tim mjestima. Cilj propisa je da se svima obznani gdje nositelj poduzeća posluje pa

čak i kada to čini na mjestima koja nisu njegove podružnice. Društvo mora upotrebljavati tvrtku i na poslovnom papiru i na

internetskoj stranici društva, ali uz tvrtku se na papiru moraju nalaziti i drugi podaci. Koristi li se tvrtka na poslovnom papiru (što

se odnosi i na trgovca pojedinca, osim onih podataka koji se odnose na društvo), na tom se papiru (dopisima, računima i dr.)

mora navesti:

a) tvrtka;

b) sjedište;

c) sud kod kojega je imatelj tvrtke upisan u sudski registar;

d) broj pod kojim je imatelj tvrtke upisan u tom registru;

e) tvrtka i sjedište pravnih osoba kod kojih imatelj tvrtke drži račune i brojeve tih računa.

Osim tih općih podataka, na poslovnom papiru društva kapitala mora se navesti:

a) iznos temeljnog kapitala društva s naznakom je li u cijelosti uplaćen, a ako nije, s naznakom koji dio tog kapitala nije uplaćen;

b) ukupan broj izdanih dionica, a izdaje li društvo dionice s nominalnim iznosom, te iznose, ako je riječ o poslovnom papiru

dioničkog društva;

c) prezime i najmanje početno slovo imena članova uprave društva, a kod dioničkog društva i predsjednika nadzornog odbora.

Poslovni papir društva osoba mora, osim podataka koji se zahtijevaju za sva društva, sadržavati i imena svih članova društva

koji odgovaraju za njegove obveze. Podaci koji se traže da ih sadržava poslovni papir nisu zakonom taksativno nabrojeni, što znači

da može sadržavati i druge podatke. ZTD propisuje samo minimum koji mora sadržavati poslovni papir i internetska stranica.

Jednako tako su predviđene i iznimke pa se na dopisima upućenim osobama s kojima je imatelj tvrtke u poslovnom odnosu ili s

kojima je već započeo dopisivanje mogu navesti samo tvrtka ili skraćena tvrtka i sjedište. Ova iznimka ne vrijedi za narudžbe

(ponude) jer one moraju sadržavati potpune podatke koji se inače moraju navesti na poslovnom papiru. Cilj propisa je pružanje

osnovnih podataka o društvu trećim osobama koje poslovnim pismom prvi put dolaze u doticaj s društvom pa im se na taj način

omogućava provjera stvarnog stanja u sudskom registru preko podataka koje sadržava poslovni papir. Poslovno pismo je svako

priopćenje volje koje se izjavljuje prema van pa zato tu ne spadaju priopćenja unutar društva, objave javnosti, reklame i

oglasi jer nisu namijenjeni točno određenim adresatima. Društvo odgovara trećima za točnost podataka navedenih u poslovnom

pismu. Ne sadržava li poslovno pismo odnosno internetska stranica društva sve tražene podatke, očitovanje volje koje ono sadržava

će biti valjano jer navedeni podaci nisu propisani kao uvjet valjanosti volje očitovane u pismu, ali društvo i odgovorna osoba u

njemu će biti kažnjeno za prekršaj.

38

9.7. Prijenos tvrtke

Tvrtka se može prenijeti na drugoga samo zajedno s poduzećem ili s bitnim pretežitim dijelom poduzeća o čemu

odlučuje imatelj tvrtke. Kod trgovačkih društava to znači da to čine članovi društva (ako je riječ o društvima osoba) ili organ

društva ovlašten društvenim ugovorom, statutom ili pravilima ako se radi o društvima kapitala, odnosno o zadruzi. Ako se radi o

društvu koje ima samo jednog člana, o tome odlučuje organ određen izjavom o osnivanju društva. I kad su posrijedi društva kapitala,

za takve će odluke interno biti potrebna i odluka skupštine, jer je pri prijenosu poduzeća riječ o toliko važnoj odluci koja dovodi do

prestrukturiranja društva da ona zadire i u cilj društva. Prijenos tvrtke redovito zahtijeva i promjenu postojeće tvrtke društva, a za to

će se morati, ovisno o njegovu sadržaju, prije ili poslije mijenjati društveni ugovor, statut, pravila, odnosno izjava o osnivanju

društva. U stečaju je stečajni upravitelj ovlašten prenijeti tvrtku stečajnog dužnika zajedno s poduzećem koje otuđuje, a ako tvrtka

sadržava ime neke osobe, za zadržavanje tog imena potrebna je izričita suglasnost te osobe. Otvaranjem stečaja na stečajnog

upravitelja prelaze sva prava dužnikovih organa. Budući da je cilj stečajnog postupka da se, onoliko koliko je to moguće, podmire

tražbine vjerovnika, što zahtijeva unovčenje imovine pa i cijelog poduzeća, mora se dopustiti da se time na stjecatelja poduzeća

prenese i tvrtka.

9.8. Zaštita tvrtke

Načelo isključivosti osigurava da se nitko ne može koristiti tuđom tvrtkom ni oponašati je ako mu ona nije

prenesena uz uvjete koji su propisani ZTD-om. Zaštita tvrtke pruža se na temelju ZTD-a i drugih propisa, a te zaštite se

međusobno ne isključuju pa se ovlaštenik može koristiti najpogodnijom ako su ispunjene pretpostavke za primjenu više njih. To će

najčešće biti ona koja predstavlja manji teret dokazivanja za onoga tko zaštitu traži.

ZTD na dva načina štiti tvrtku koja je upisana u sudskom registru i upućuje na njezinu zaštitu na temelju ostalih propisa:

a) registarski sud po službenoj dužnosti pazi na to da u sudski registar ne upiše tvrtku koja se jasno ne razlikuje od druge tvrtke

upisane u registru koji vodi isti sud;

b) zaštita po ZTD-u obuhvaća i širi sadržaj od ranije navedenog, samo što se tada ne pruža po službenoj dužnosti, nego na temelju

zahtjeva osobe čija je tvrtka ugrožena ili povrijeđena ili kad samo prijeti opasnost da se to dogodi. Za to nije bitno u registru kojeg je

suda tvrtka upisana, a zaštita se pruža protiv uporabe i/ili upisa tuđe tvrtke. Pretpostavke za traženje zaštite su:

a) da netko (to ne mora biti trgovac niti druga osoba koja ima tvrtku) uporabom ili upisom iste ili slične tvrtke koja je upisana u

sudski registar istoga ili drugoga suda;

b) vrijeđa njegova prava ili ugrožava njegov položaj u tržišnoj utakmici ili

c) da postoji opasnost da njegova prava i položaj u tržišnoj utakmici budu povrijeđeni ili ugroženi, odnosno

d) da se nepovlasno korisni (samo uporabom tvrtke) njegovim poslovnim ugledom ili ga prisvaja. Za pružanje zaštite moraju se

kumulativno ispuniti prvospomenuta pretpostavka i jedna od preostalih triju pretpostavki koje su alternativne . Zaštita se

ostvaruje tužbom koja se podnosi trgovačkom sudu koji vodi sudski registar u kojemu je upisana tvrtka druge osobe, a tim upisom

nastaje spomenuta opasnost, ugrožavanje ili povreda tvrtke. Tužba se može podignuti u roku od tri godine od upisa druge tvrtke u

sudski registar. Smatra se da se u tom roku može svojim djelovanjem pod upisanom tvrtkom steći i vlastiti poslovni ugled. ZTD ne

uređuje pitanje zastare u slučajevima kad nije riječ o upisu tvrtke, nego se to čini njezinom uporabom, pa se na to primjenjuju

redoviti zastarni rokovi.

Tužbom se može zahtijevati:

a) da tuženi prestane upotrebljavati tvrtku za koju se traži zaštita;

b) da se tvrtka tuženika briše iz sudskog registra;

c) da se tuženi obveže naknaditi štetu počinjenu uporabom tvrtke.

Prvi zahtjev se može postaviti bez obzira na postojanje tuženikove krivnje pa je za to dovoljna samo objektivna pretpostavka,

odnosno da postoji barem opasnost. Tužitelj koji traži zabranu uporabe tvrtke zbog toga što se ona jasno ne razlikuje od njegove

39

tvrtke nije dužan dokazati da je došlo do zabune kod potrošača, nego je dovoljno da samo postoji mogućnost zamjene. Prilikom

ocjenjivanja postoji li opasnost da prava i položaj imatelja prije prijavljene tvrtke budu ugroženi ili povrijeđeni, sud ispituje bi li

prosječno pažljiv čovjek bio doveden u zabludu u pogledu utiska o identitetu ili povezanosti dviju osoba sa sličnom tvrtkom.

Mjerodavan je ukupni dojam koji tvrtka ostavlja na obične ljude, a ne samo u poslovnim krugovima. Zabrana uporabe tuđe tvrtke ne

znači zabranu poslovanja ni zahtjev za brisanje subjekta upisa iz sudskog registra, njome se samo traži promjena tvrtke koju tuženi

više ne smije upotrebljavati. Zahtjev za brisanje tvrtke iz sudskog registra zapravo znači zahtjev za promjenom tvrtke jer subjekt

upisa ne može biti upisan u sudskom registru, a da u tom registru nije upisana njegova tvrtka. Tužbenim zahtjevom treba od suda

tražiti da tuženome zabrani uporabu dijela ili cijele tvrtke kojoj se pruža zaštita i da mu naloži da takvu tvrtku promijeni. Ako bi se

donijela presuda kojom se utvrđuje da je upis tvrtke ništav to bi dovelo do brisanja subjekta upisa, a to bi prelazilo okvire zaštite

tvrtke. Tuženome se mora ostaviti sloboda izbora tvrtke kojom će zamijeniti oni koju više ne smije upotrebljavati, a suprotno

postupanje bilo bi neustavno s načelom slobode poduzetništva. Naknada štete se može tražiti uz opće pretpostavke o odgovornosti

za štetu, a za to se traži i krivnja tuženika. Tvrtka se štiti i propisima o tržišnom natjecanju pa se tako u Zakonu o trgovini

neopravdana uporaba tvrtke drugog trgovca proglašava radnjom nepoštenog tržišnog natjecanja koje je zabranjeno. Zaštita

tvrtke pruža se i propisima o industrijskom vlasništvu što je posebno važno zbog zaštite žiga. Tuđa tvrtka se ne smije bez suglasnosti

ovlaštenika upotrebljavati kao žig.

Ima li netko u svojoj tvrtki žig, ako su mu povrijeđena ili ugrožena prava iz tog žiga, može tužbom kod nadležnog suda

tražiti:

a) utvrđenje postojanja povrede žiga;

b) zabranu izvršene ili namjeravane povrede žiga;

c) uklanjanje stanja nastalog izvršenom povredom žiga;

d) nalaganje tuženiku davanja obavijesti o identitetu trećih osoba uključenih u proizvodnju i distribuciju robe i usluga koje povređuju

žig te o njihovim distribucijskim kanalima;

e) naknadu štete;

f) objavljivanje presude na trošak tuženika.

Tužba se može podnijeti u roku od tri godine od saznanja za povredu i počinitelja, a najkasnije u roku od pet godina od izvršene

povrede. Postupak je hitan, a u njemu se mogu izricati i privremene mjere pa i prije podizanja tužbe. Kaznenopravna zaštita je

propisana Kaznenim zakonom koji propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora od tri godine za onoga tko neovlašteno uporabi tuđu

tvrtku ili u nju unese obilježja pojedinih posebnih oznaka ili obilježja prava industrijskog vlasništva.

40

10. Predmet poslovanja

Predmet poslovanja je skup djelatnosti kojima se društvo bavi. Djelatnostima se označuje poslovna aktivnost društva.

Svako društvo, pa i ono unutarnje, ima djelatnost jer je usmjereno ostvarenju zajedničkog cilja radi čega su se članovi i udružili u

društvo. Propisima se određuje da društva pravne osobe moraju svoje djelatnosti upisati u sudski registar, a za trgovačka društva to se

čini upisom predmeta poslovanja. Djelatnostima se organima društva odnosno članovima koji vode poslove postavljaju

unutarnje granice djelovanja, a upisom djelatnosti koje čine predmet poslovanja u sudski registar obavještavaju se treći čime

se društvo bavi. Određenje djelatnosti ne utječe na poduzimanje pravnih radnji prema trećima jer postavljena ograničenja djeluju

samo interno. Time se štite članovi društva od postupanja koja bi bila suprotna onome kako oni žele da društvo djeluje. Tako se

olakšava ispitivanje je li društvo radilo ono što članovi žele i pozivanje onih koji vode njegove poslove na odgovornost za eventualne

štetne posljedice djelovanja izvan okvira koji im je postavljen. Pri određivanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja društva

u društvenom ugovoru, odnosno statutu može se propisati da organ ili članovi društva mogu te djelatnosti obavljati i preko

društava koja će osnovati. To je najčešće slučaj s društvima čiji je predmet poslovanja osnivanje i upravljanje drugim društvima

(npr. holding društvima kojima je cilj sudjelovanje s udjelima ili drugim prevladavajućim utjecanjem u drugim društvima) Takva

društva najčešće osnivaju koncern djelujući kao vladajuće društvo u odnosu prema ovisnim društvima koncerna. Ni upis predmeta

poslovanja u sudski registar nema ograničavajući učinak, nego djeluje samo kao obavijest koju društvo na taj način upućuje

svima koji s njime mogu doći u doticaj. Ono se time gospodarski predstavlja prema trećima. U tvrtki s kojom treći najprije dolazi u

doticaj, naznačuje se samo nešto od onoga čime se društvo bavi, dok se uvidom u sudski registar utvrđuje sve ono čime se društvo

namjerava baviti, bez obzira na to da li to uvijek stvarno tako i čini. Zato samo uvid u sudski registar omogućuje saznanje o

namjerama društva glede njihovih aktivnosti, ali ne može pokazati pravu sliku stvarnog stanja jer društvo ne mora uvijek obavljati

sve ono što mu je kao predmet poslovanja upisano u sudskom registru. Predmet poslovanja treba razlikovati od cilja društva. Nakana

članova da društvo obavlja određene djelatnosti utječe u nekim slučajevima i na izbor tipa društva. ZTD propisuje, za slučajeve kad

je ZTD-om za pojedine djelatnosti propisano da ih mogu obavljati samo određeni tipovi trgovačkih društava, da to mogu

činiti samo tipovi društava propisani Zakonom. Zakonom o sudskom registru je to izraženo šire jer je propisano da se, kad je

zakonom za pojedine djelatnosti propisano da ih mogu obavljati samo određeni oblici subjekata upisa, takva djelatnost može upisati

samo tim oblicima pravnih osoba. Npr. brokersko društvo može biti ustrojeno samo kao dioničko društvo ili društvo s ograničenom

odgovornošću kojeg jedini predmet poslovanja može biti obavljanje poslova s vrijednosnim papirima, banka može biti ustrojena

samo kao dioničko društvo koje je od HNB-a dobilo dozvolu za rad i sl. Nekada se zakonom dopušta da društvo osnovano za

obavljanje točno određene djelatnosti može uz nju obavljati samo druge zakonom propisane djelatnosti. Primjer za to je revizorsko

društvo koje pored usluga revizije može pružati i usluge s područja financija i računovodstva, usluge financijskih analiza i kontrola,

usluge poreznog i ostalog poslovnog savjetovanja i dr. Predmet poslovanja može utjecati i na primjenu izvora prava (primjena

posebnih odredaba ZOO-a za trgovačke ugovore), nadležnost suda i dr. Za utvrđivanje nadležnosti upravnog tijela glede određenog

društva važno je koje djelatnosti čine predmet njegova poslovanja. Riječ je o djelovanju inspekcijskih službi koje su nadležne glede

obavljanja određenih djelatnosti, npr. kad je riječ o upravnom tijelu nadležnom za utvrđenje jesu li ispunjeni tehnički, zdravstveni,

ekološki i drugi uvjeti propisani za obavljanje djelatnosti. Predmet poslovanja mjerodavan je i za službenu klasifikaciju društava

za statističke i druge potrebe. Društva se tako razvrstavaju u skupine prema djelatnostima za obavljanje kojih su upisana u sudskom

registru.

10.1. Utvrđivanje predmeta poslovanja

Predmet poslovanja utvrđuje se društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju društva i statutom, odnosno pravilima

društva. To je bitni sastojak društvenog ugovora o osnivanju javnoga trgovačkog društva, komanditnog društva, društva s

ograničenom odgovornošću i gospodarskog interesnog udruženja te izjave o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću koje

osniva samo jedan osnivač. ZTD izričito propisuje da je predmet poslovanja bitan sastojak statuta. Za društva koja nisu pravne

41

osobe ne propisuje se da ugovor mora sadržavati odredbu o predmetu poslovanja društva, ali nema zapreke da se to učini

(društva bez pravne osobnosti ne upisuju se u sudski registar) Kod tajnog društva to se redovito uvijek određuje barem posredno

time što se na temelju ugovora ulaže neka imovinska vrijednost u poduzetnikovo poduzeće, odnosno u obavljanje svih ili nekih

djelatnosti koje čine poduzetnikov predmet poslovanja. Ne spomene li se u ugovoru o tajnom društvu ulaganje u neki posebni

pogon poduzetnika u kojemu se obavljaju određene djelatnosti, valja smatrati da je riječ o ulaganju u cijelo poduzeće, odnosno u

obavljanje svih njegovih djelatnosti. Kod ortaštva to može ostati manje određeno, jer se ugovorom mora odrediti samo cilj koji se

želi postići, ali ne i pojedinosti kako će se do toga doći. Tada članovi mogu svojim odlukama od slučaja do slučaja odrediti što će

društvo činiti, ali nema zapreke da se ugovorom o ortaštvu točno ne utvrde djelatnosti kojima će se društvo baviti kako bi ostvarilo

ugovorom postavljeni cilj. Predmet poslovanja preddruštva predmet je poslovanja društva pravne osobe o preddruštvu koje je

riječ. Kod nas je Ustavom i propisima proklamirana sloboda obavljanja djelatnosti koja proizlazi iz načela poduzetničke slobode.

ZTD na toj osnovi propisuje da predmet poslovanja trgovačkog društva može biti obavljanje svake dopuštene djelatnosti, a

dopuštenom se smatra svaka djelatnost koja nije zakonom zabranjena ili nije suprotna moralu društva. Iz odredaba Zakona o

sudskom registru proizlazi da je zabranjena i djelatnost koja se odnosi na djelatnost državnih tijela, osoba koje obavljaju

javne poslove, političkih stranaka ili drugih osoba propisanih zakonom. Nenavođenje u statutu dioničkog društva i u društvenom

ugovoru društva s ograničenom odgovornošću, a to vrijedi i za izjavu o osnivanju tog društva, odredbe o predmetu poslovanja ili ako

je takva odredba ništava, ima posljedicu da u povodu tužbe svakog dioničara (člana društva), člana uprave ili nadzornog odbora sud

može utvrditi da je društvo ništavo. To može biti npr. zbog toga što su sve djelatnosti društva protivne prisilnim propisima ili moralu.

Tada se mora omogućiti da se u roku od tri mjeseca nedostatak u aktu društva ispravi. Ne učini li se to, sud je dužan utvrditi ništavost

društva s pravnim posljedicama koje iz toga proizlaze.

Autonomija u određivanju predmeta poslovanja za društvo znači slobodu:

a) izbora djelatnosti koje može obavljati;

b) utvrđivanja broja djelatnosti koje namjerava obavljati;

c) odlučivanja o tome koje će od djelatnosti upisanih u sudskom registru i kada stvarno obavljati. Propisuju se i ograničenja pa tako

npr. samo određeni tipovi društava mogu obavljati samo određene djelatnosti i dr. Djelatnost mora biti određena tako da se može

utvrditi čime se društvo namjerava baviti pa se zato ne može smatrati dovoljnim određenjem predmeta poslovanja kada se ne može

zaključiti koje točno djelatnosti društvo namjerava obavljati. To je važno zbog upisa djelatnosti u sudski registar pa Zakon o sudskom

registru propisuje da se predmet poslovanja upisuje u sudski registar u skladu s posebnim zakonima (npr. Zakonom o bankama,

Zakonom o osiguranju i dr.) kojima se uređuje obavljanje nekih djelatnosti, pa se u okviru toga i uređuje status subjekata koji ih

mogu obavljati.

Ako neka djelatnost nije posebno propisana posebnim zakonom, društvo u svom aktu može odrediti da će se baviti

djelatnostima kakvim god želi ako neka od njih nije zabranjena posebnim zakonom ni protivna moralu društva niti se odnosi

na ograničenje iz Zakona o sudskom registru. Pri upisu se pazi i na to je li nekom tipu društva dopušteno obavljanje određenih

djelatnosti i treba li mu za to neka suglasnost, dozvola ili drugi akt državnog tijela ili neke institucije. Na određivanje djelatnosti

nema nikakvog utjecaja Nacionalna klasifikacija djelatnosti. Društvo se može koristiti tom klasifikacijom ako mu ona može

poslužiti da lakše formulira djelatnosti koje trebaju činiti njegov predmet poslovanja, ali ga ona ne obvezuje. Upis djelatnosti prema

toj klasifikaciji nije ni dopušten, ali se mogu koristiti nazivi koji su u njoj predviđeni, no bez navođenja šifra djelatnosti. Klasifikaciju

svojom odlukom donosi Vlada i koristi se kao statistički normativ, a njome se ne smije koristiti kao osnovom za određivanje prava i

obveza pravnih i fizičkih osoba. Razvrstavanje pravnih subjekata prema djelatnostima na temelju te klasifikacije obavlja Državni

zavod za statistiku koji vodi i registar razvrstanih subjekata.

42

10.2. Uvjeti za početak obavljanja djelatnosti

Kad je zakonom propisano da društvo može početi obavljati djelatnosti koje čine predmet njegova poslovanja

upisan u sudskom registru, ne može ih obavljati prije nego što registarskom sudu podnese odluku nadležnog upravnog tijela

kojom se utvrđuje da udovoljava tehničkim, zdravstvenim, ekološkim i drugim uvjetima za obavljanje djelatnosti . Tu uvjeti

se propisuju posebnim propisima kojima se uređuje pojedina djelatnost i propisima kojima se štite opći interesi (zaštita zdravlja,

okoliš i dr.) Nisu li za neku djelatnost propisani takvi uvjeti, društvo je može odmah početi obavljati. Donošenje odluke upravnog

tijela omogućuje i da se poslije izrekne zabrana ako se pregledom utvrdi da više nisu ispunjeni propisani uvjeti za rad. Tada se

djelatnost za čije obavljanje više nisu ispunjeni uvjeti neće brisati iz sudskog registra, nego će se samo morati obustaviti njezino

obavljanje dok upravno tijelo ne utvrdi da su za to ponovo ispunjeni uvjeti. Odluke se donose u upravnom postupku. Obavljanje

djelatnosti prije nego što se registarskom sudu podnese odluka nadležnog upravnog tijela kojom se utvrđuje da društvo zadovoljava

uvjete kažnjivo je kao prekršaj.

10.3. Promjena predmeta poslovanja

O promjeni predmeta poslovanja govori se kada društvo:

a) uz već utvrđene djelatnosti utvrđuje neku novu djelatnost;

b) briše (napušta) neku od utvrđenih djelatnosti;

c) neku od utvrđenih djelatnosti zamjenjuje drugom.

Prijavi li društvo brisanje jedine upisane djelatnosti iz sudskog registra, a ne prijavi koju će djelatnost umjesto nje upisati, sud će

pozvati društvo da dopuni prijavu, a ako to ne učini u zadanom roku, odbacit će prijavu, što znači da se djelatnost neće brisati.

Posljedica promjene jedine djelatnosti društva jest i promjena tvrtke jer se mora mijenjati i naznaka koja upućuje na

predmet poslovanja. To nije potrebno ako društvo mijenja neku od više djelatnosti i to onu na koju se u tvrtki ne upućuje naznakom

predmeta poslovanja. Promjena djelatnosti provodi se izmjenom onoga temeljnog akta kojim je utvrđena. Nema potrebe za

promjenom predmeta poslovanja ako društvo samo prestane obavljati neku od upisanih djelatnosti. Nigdje nije propisano da društvo

mora stvarno obavljati djelatnosti koji čine njegov predmet poslovanja upisan u sudskom registru. Do promjene predmeta poslovanja

može doći, a da se ona formalnopravno i ne provede što će biti u slučaju kada društvo osnuje društvo kćer koje upiše kao svoj

predmet poslovanja obavljanje nekih ili svih djelatnosti iz predmeta poslovanja društva pa ono na taj način zapravo prestane obavljati

djelatnosti koje obavlja njegovo društvo kći. Ako društvo napusti obavljanje svih djelatnosti, ono se stvarno pretvara u holding

društvo koje samo drži udio u društvu kćeri ili udjele u više njih ako je osnovalo nekoliko društava.

10.4. Predmet poslovanja društva i ugovori koje ono sklapa

ZTD propisuje da trgovačkog društvo može obavljati one djelatnosti koje su upisane u sudskom registru. Osim njih

može obavljati i druge djelatnosti koje služe obavljanju djelatnosti upisanih u tom registru ako to čini u manjem opsegu ili je

riječ o djelatnostima koje se uobičajeno obavljaju uz upisanu djelatnost. Npr. obavljanje prijevoza kojim se prodana roba

dostavlja kupcima, iznajmljivanje skele od strane građevinara kada se on njome ne koristi i sl. Iako ZTD propisuje da se postupanjem

suprotno toj odredbi čini prekršaj, to ništa ne mijenja glede valjanosti sklopljenog posla za koji se odredbom ZTD-a izričito određuje

da je valjan. Predmet poslovanja trgovačkih društava ne predstavlja ograničenje za sklapanje pravnog posla pa djelovanje izvan

okvira koji je njime određen ne utječe na njegovu valjanost, neovisno o tome što se na taj način čini prekršaj. Naše pravo, dakle, nije

prihvatilo ultra vires doktrinu koja se razvila iz engleskog prava kao izraz zaštite članova društva koje djeluje kao od njih odvojena

pravna osoba. Po toj doktrini, pravne radnje koje poduzme pravna osoba izvan okvira svoga predmeta poslovanja utvrđenog u aktima

društva su ništave, a ne mogu ih ratihabirati ni svi članovi društva. Posljedica tog učenja bilo je unošenje velikih klauzula o predmetu

poslovanja u društvene ugovore i u statute, u kojima su se nabrajali mnogobrojni poslovi koji bi teoretski mogli doći u obzir da ih

pravna osoba sklapa. Time su postajale vrlo nepregledne.

43

11. Sjedište društva

Svako društvo pravna osoba mora imati sjedište koje se upisuje u sudski registar. Društva koja nemaju svojstvo pravne

osobe nemaju sjedište, ali ga imaju njegovi članovi pravne osobe (npr. ortaci u ortaštvu, tajni član i poduzetnik), osim preddruštva

kojeg je sjedište ono koje je i predviđeno sjedište budućeg društva pravne osobe pa se može reći da je to sjedište društva od njegovog

početka, odnosno od nastanka preddruštva. ZTD propisuje da trgovačko društvo može imati samo jedno sjedište.

Sjedište društva se određuje:

a) izjavom o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću koje osniva samo jedan član;

b) društvenim ugovorom javnoga trgovačkog društva, komanditnog društva, društva s ograničenom odgovornošću i gospodarskoga

interesnog udruženja;

c) statutom dioničkog društva, društva za uzajamno osiguranje, kreditne unije;

d) ugovorom o osnivanju i pravilima zadruge;

e) statutom udruge.

Te isprave su mjerodavne za upis sjedišta društva u sudski registar. Kad je riječ o promjeni sjedišta trgovačkog društva, za upis,

ovisno o ovlastima predviđenim u tim aktima, može biti i mjerodavna odluka onoga tko je u društvu ovlašten odlučiti o njegovoj

promjeni.

Iako društvo slobodno određuje gdje će mu biti sjedište, ograničenje je postavljeno utoliko što je propisano da se kao sjedište

društva mogu utvrditi samo:

a) mjesto gdje se nalazi uprava društva i odakle se upravlja njegovim poslovima ili

b) mjesto u kojemu društvo trajno obavlja svoju djelatnost.

Riječ je o tzv. stvarnom sjedištu, odnosno takvom koje se nalazi u mjestu odakle društvo doista i djeluje. Budući da registarski sud

nije dužan utvrđivati je li aktima društva na temelju kojih se upisuje sjedište poštovano to pravilo jer je za nj mjerodavno ono što je

društvo navelo u aktu kojim određuje sjedište, analiza rješenja ZTD-a pokazuje da se tu i zapravo ne radi o ograničenju. U praksi se

događa da se za društvo, kad se zbog zatrpanosti suda spisima ili zbog drugih razloga ne može brzo ishoditi upis osnivanja u sudski

registar suda na području kojega bi ono trebalo imati svoje sjedište, formalno aktom odredi sjedište na području onoga suda gdje se

prije može ishoditi upis i tako osnuje društvo, iako za to mjesto nisu ispunjene pretpostavke za određenje sjedišta ( tzv. formalno

sjedište).

Nakon upisa društvo može početi s radom pa se onda naknadno određuje novo (stvarno) sjedište i traži da se promjena sjedišta upiše

u sudski registar. Da društvo može imati sjedište u mjestu gdje se ne nalazi uprava i odakle se ne vode poslovi društva, ni gdje ono

ne obavlja neku svoju djelatnost, vidi se iz odredbe ZTD-a prema kojoj se u tom slučaju sjedištem smatra ono koje je upisano u

sudskom registru pa time naše pravo prihvaća teoriju osnivanja društva. No kad se sjedište društva samo formalno nalazi na

drugom mjestu, ZTD propisuje radi sprečavanja izigravanja trećih osoba i radi njihove zaštite, da se one glede pravnih posljedica

ovisnih o sjedištu društva, mogu pozivati i na mjesto u kojemu je uprava društva i odakle se upravlja poslovima društva ili

na mjestu u kojemu društvo trajno obavlja svoju djelatnost. ZTD ne propisuje da se adresom određuje sjedište društva, ali se

adresa navodi u Zakonu o sudskom registru. Registarski sud nije ni dužan ni ovlašten provjeravati jesu li podaci o sjedištu, odnosno

poslovnoj adresi točni, a to ne čini sud ni u drugim postupcima kad dostavlja pismena na upisanu poslovnu adresu.

Poslovna adresa društva mijenja se onako kako je to predviđeno njegovim konstitutivnim aktom, odnosno društvenim ugovorom,

statutom ili pravilima. Za to nije odlučno je li poslovna adresa navedena u statutu ili u društvenom ugovoru, jer taj podatak nije

materijalni, nego samo formalni sastojak takvog akta. Zato u slučaju da je poslovna adresa navedena u tome aktu, za njezinu

promjenu nije potrebno mijenjati i taj akt (suprotno ističe sudska praksa), nego adresu promijeniti na onaj način kako je to

predviđeno u aktu i od strane onoga u društvu koji je tim aktom za to ovlašten. Ako o tome nema odredaba, adresu može izmijeniti

organ koji vodi poslove društva, što u društvima kapitala znači uprava odnosno upravni odbor društva. Glede načina promjene

sjedišta potrebno je na odgovarajući način primijeniti ono što je o tome rečeno o promjeni tvrtke jer isto pravilo vrijedi i za promjenu

sjedišta. Iznimka je jedino kada se sjedište prenosi u inozemstvo jer je tada potrebna prethodna suglasnost Ministarstva financija i to

44

zbog fiskalnih razloga. Propust društva da u registru provede upis promjene sjedišta ne dovodi do sankcije. Sjedište društva mora se

otisnuti i na poslovnom papiru društva.

10.1. Važnost određenja sjedišta društva

Određenje sjedišta društva višestruko je važno:

a) prema sjedištu se određuje trgovački sud nadležan za upis društva u sudski registar. Registarski sud prema novom sjedištu društva

odlučuje o upisu promjene sjedišta kojom se ono prenosi na područje drugog registarskog suda ili o upisu statusnih promjena i o

tome po službenoj dužnosti obavještava registarski sud kod kojeg je društvo upisano, ako zakonom nije drukčije propisano;

b) sjedište društva mjerodavno je i za određenje mjesno nadležnoga trgovačkog suda za rješavanje sporova između članova

trgovačkog društva međusobno te između članova društva i društva, koji se odnose na položaj članova u društvu, upravljanje

društvom i vođenje poslova društva, prava i obveze članova društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu te za rješavanje

sporova između predsjednika i članova uprave odnosno izvršnih direktora ili nadzornog odnosno upravnog odbora društva i društva

ili njihovih članova koji nastanu u vezi s njihovim radom u društvu ili za društvo;

c) ono je odlučno i za određivanje nadležnog trgovačkog suda da odlučuje u izvanparničnom postupku o unutarnjim pitanjima

trgovačkog društva;

d) opća mjesna nadležnost za sporove koji se vode protiv tuženog društva pravne osobe određuje se prema sudu na području kojeg je

sjedište društva (ZPP);

e) prema području suda na kojem se nalazi sjedište društva određuje se njegova mjesna nadležnost za odlučivanje o prijedlogu da se

provede ovrha na pokretninama društva ovršenika za koje nije naznačeno mjesto gdje se nalaze, na njegovim novčanim tražbinama

kao i za provedbu ovrhe na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju ili nekom sličnom pravu i za provedbu ovrhe i sl;

f) u stečajnom postupku isključivo je mjesno nadležan trgovački sud na području kojeg se nalazi sjedište društva – dužnika pravne

osobe;

g) sjedište društva mjerodavno je i određenje mjesne nadležnosti u upravnom postupku;

h) prema mjestu gdje se nalazi sjedište društva ponuditelja u vrijeme kad stavi ponudu određuje se mjesto sklapanja ugovora ako ga

ugovorne strane ne navedu u ugovoru;

i) mjesto sjedišta dužnika ili vjerovnika može biti mjerodavno i za određenje mjesta ispunjenja obveze;

j) sjedište društva može u mpp-u biti jedna od poveznica za upućivanje na pravo mjerodavno za društvo, tj. za osobni statut društva

(lex societatis) To pravo uređuje sva pitanja vezana za društvo od njegova nastanka do njegova prestanka (npr. pravnu, stranačku i

procesnu sposobnost, tip i ustroj društva, ovlasti za zastupanje i dr.)

45

12. Podružnica društva

Podružnica je dio društva pravne osobe izvan njegova sjedišta u kojemu društvo trajnije obavlja svoje djelatnosti.

Obuhvaća dio poduzeća kojega je društvo nositelj jer podružnica postoji i zbog toga što se u njoj obavlja dio poslova koje društvo

obavlja preko svog poduzeća. Podružnica nije pravna osoba pa zbog toga ne ulazi u pravni promet kao subjekt, nego djelovanjem

preko podružnice u pravnom prometu sudjeluje društvo koje time stječe prava i preuzima obveze. Zbog toga podružnica ni ne može

biti stranka u parničnom postupku.

Podružnicu mogu imati trgovačko društvo i trgovac pojedinac. Svako obavljanje djelatnosti izvan sjedišta društva ne znači i da

društvo mora imati podružnicu kako bi to moglo činiti. Iako posluje na nekoliko mjesta, društvo može odlučiti da za to ne stvara

posebne ustrojbene jedinice, a može se zbog poslovne opravdanosti odlučiti da ih ima pa ima tada ili daje ili ne daje poseban pravni

položaj. Odluči li se društvo za takav posebni pravni položaj poslovne jedinice, to čini u obliku podružnice. Kako se sjedište

određuje samo mjestom, a ne i adresom društva, podružnica se ne može osnovati za obavljanje djelatnosti u istome mjestu,

ali na drugoj adresi u tome mjestu. To znači da bi poslovni prostori podružnice mogli biti svi poslovni prostori društva, osim onih

koje ono ima u svome sjedištu, jer poslovi koji se obavljaju iz tih drugih poslovnih prostora ne bi bili poslovi koje društvo obavlja

preko podružnice. Obilježje podružnice je i da se tamo obavljaju poslovi društva koji ulaze u njegov predmet poslovanja, ali ne samo

pomoćni ili prateći poslovi, nego i poslovi kojima se obavljaju sve ili neke djelatnosti društva, da postoji značajna samostalnost u

njezinu vođenju, iako u tome mora slijediti upute organa odnosno članova društva koji vode poslove društva te da ima osobe koje su

ovlaštene zastupati društvo. Ponekad je podružnica i samo jedna faza u stvaranju novog društva.

Društvo samo odlučuje o tome kako će ustrojiti rad podružnice i može u njoj voditi posebno knjigovodstvo, dati osobama u

podružnici posebne šire ili uže ovlasti u zastupanju na području njezina djelovanja i dr . Sve to može imati samo unutrašnju

narav. Odvojeno vođenje imovine ne utječe na mogućnost raspolaganja onim što čini imovinu jer njome raspolaže društvo, a imovina

je jedinstvena i uvijek pripada društvu kao pravnom subjektu. I odvojena financijska izvješća mogu biti samo dijelovi financijskih

izvješća cijelog društva. Unutrašnji ustroj društva (njegova poduzeća) ostavljen je njegovoj slobodnoj odluci pa se propisima glede

toga ne postavljaju ograničenja. Tako društvo može imati odsjeke, odjele, pogone, centre, filijale, poslovnice i sl., ali će status

podružnice imati samo onaj njegov ustrojbeni dio koji takvim proglasi društvo i upiše u sudski registar. Osnivanje podružnice ne

znači da se preostali dio društva mora smatrati jednom podružnicom ili većim brojem podružnica. Društvo ima svoje poduzeće, a

neki njegov dio ili više njih može ustrojiti kao podružnice. Stvaranjem podružnice pravno se ne mijenja položaj preostalog dijela

poduzeća. No kako je društvo nositelj poduzeća, govori se o podružnici društva.

Podružnica se osniva odlukom društva, a kod trgovca pojedinca to čini on sam. Za donošenje odluke o osnivanju podružnice

nadležni su organ odnosno članovi društva određeni izjavom o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću koje je osnovao samo

jedan član, društvenim ugovorom, odnosno statutom društva. Tim se aktima mogu za to ovlastiti i organi odnosno članovi koji vode

poslove društva ili glavnu skupštinu odnosno skupštinu društva ako je neki tip društva ima. Ipak, za to se ne bi mogao ovlastiti

nadzorni odbor kad ga društvo ima, jer bi mu se time dale ovlasti iz područja vođenja poslova društva što je nespojivo s njegovom

funkcijom nadzora i isključenjem iz funkcije vođenja poslova društva. Može se međutim odrediti da organ koji vodi poslove društva

mora za donošenje odluke o osnivanju podružnice tražiti suglasnost nadzornog odbora. Odluku o osnivanju podružnice mora ovjeriti

javni bilježnik, zapravo ovjerava potpise ovlaštenih osoba na njoj.

U odluci se moraju navesti:

a) tvrtka i sjedište osnivača (društva, trgovca pojedinca) te tvrtka i sjedište podružnice;

b) predmet poslovanja osnivača i djelatnosti podružnice;

c) ako je osnivač društvo kapitala, visina temeljnog kapitala i iznos uplaćenih uloga, a ako je osnivač društvo osoba, imena članova

društva koji osobno odgovaraju za obveze društva ili trgovca pojedinca;

d) ime/imena, identifikacijske brojeve određene zakonom i prebivališta osoba u podružnici ovlaštenih da u poslovanju podružnice

zastupaju osnivača.

46

Tvrtka podružnice mora sadržavati tvrtku ili skraćenu tvrtku osnivača, naznaku djelatnosti podružnice i riječi iz kojih se

vidi da je riječ o podružnici. Na tvrtku podružnice primjenjuje se sve ono što i za tvrtku društva (npr. glede uporabe i zaštite)

Djelatnosti podružnice su neke ili sve djelatnosti koje čine predmet poslovanja osnivača, ali to ne može biti djelatnost koja

nije obuhvaćena predmetom poslovanja osnivača. Podružnica se upisuje u sudski registar suda nadležnog prema mjestu sjedišta

osnivača i suda nadležnog prema mjestu sjedišta podružnice. Registarski sud u kome je upisana podružnica dužan je dostaviti

primjerak prijave s prilozima i ovjereni primjerak rješenja o upisu iz registra osnivača registarskom sudu nadležnom prema sjedištu

podružnice. Tako se uvidom u poduložak osnivača lako dozna broj svih podružnica osnivača i mjesta u kojima se one nalaze, a

uvidom u sudski registar suda doznaje se gdje se nalazi sjedište podružnice te svi podaci o podružnici i njezinom osnivaču. U sudski

registar suda prema sjedištu podružnice upisuje se i prokurist kojeg je prokura ograničena na djelovanje društva preko

podružnice. U pravnom prometu podružnica posluje pod svojom tvrtkom, a uz nju mora navesti svoje sjedište i sjedište osnivača.

Tako se skreće pozornost trećim osobama tko je strana u pravnom odnosu i preko koga ta strana ulazi u pravni odnos.

Podružnica prestaje:

a) ako osnivač donese odluku o prestanku podružnice;

b) ako osnivač prestane postojati ili ako trgovac pojedinac bude izbrisan iz sudskog registra.

Osnivač o tome donosi odluku na način kako je to određeno u društvenom ugovoru, izjavi o osnivanju ili statutu društva. Nakon toga

se podružnica briše iz sudskog registra, ali nema posebne likvidacije niti se nad njome vodi stečajni postupak. U suprotnom slučaju,

podružnica će biti zahvaćena likvidacijom društva odnosno stečajem koji se vodi nad društvom kojeg je ona dio. Inozemna osoba

može imati podružnicu u Republici Hrvatskoj.

13. Zastupanje društva

U pravnom smislu zastupanje znači poduzimanje radnji (obično očitovanje volje) u ime i za račun drugoga s

neposrednim pravnim učinkom za onoga za koga se djeluje (zastupanoga) U pravnom prometu takvim se radnjama za

zastupanoga stječu, mijenjaju i prestaju prava i obveze. Za učinak zastupanja bitno je djelovanje:

a) u ime zastupane osobe;

b) u granicama ovlasti koje je ona dala zastupniku.

Pri tome je važan dojam što ga zastupnik ostavlja prema van, tj. prema trećima, da djeluje u ime zastupanoga, odnosno druge osobe.

Ne traži se da to bude izričito učinjeno, dovoljno je da se to može utvrditi prema okolnostima. Za zastupanje nije odlučno ni to da se

određeno navede ime zastupanoga već je dovoljno da je ono odredivo (npr. djelovanje u ime onoga koga se to tiče) Promatrano u

širem smislu, zastupanje je svako djelovanje za drugoga bez obzira na to stječe li iz toga zastupani prava i preuzima li obveze

prema trećima. Tu se mogu svrstati i oblici tzv. posrednog zastupanja kada netko djeluje u svoje ime, a za račun drugoga (npr.

komisija) U posrednom zastupanju postoji odnos zastupanja samo u gospodarskom smislu jer je za takvo zastupanje karakteristično

da „zastupnik“ ulazi u pravni odnos s trećim pa on (a ne onaj za koga djeluje) stječe prava i preuzima obveze iz pravnog odnosa. Iako

onaj za koga se djeluje ne stječe prava i ne preuzima obveze iz pravnog odnosa, za njega se takvim „zastupanjem“ zapravo

gospodarski djeluje pa njemu pripadaju koristi, ali i snosi štetne posljedice koje iz toga proizlaze. Da bi se postigli takvi konačni

učinci, „zastupnik“ mora ono što je stekao prenijeti na „zastupanoga“ posebnim pravnim poslom (prenijeti pravo što ga je stekao na

stvarima, prenijeti stečenu tražbinu) Ni posredništvo se ne može smatrati zastupanjem u pravnom smislu iako i posrednik na neki

način djeluje za svog principala. Njegova je uloga u tome da stranke dovede u vezu, a nakon toga one same sklapaju ugovor.

Posrednik djeluje za svog principala, ali ne poduzima pravne radnje u njegovo ime. Od zastupanja treba razlikovati i predstavljanje

koje se ne uređuje ZOO-om. Taj pojam se kod nas koristi u procesnim propisima kojima se uređuje kaznena i prekršajna odgovornost

pravnih osoba (Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela i Prekršajni zakon) Prema Zakonu o odgovornosti pravnih

osoba za kaznena djela okrivljenu pravnu osobu u kaznenom postupku predstavlja njezin predstavnik koji je ovlašten

poduzimati sve radnje koje može poduzeti okrivljenik. Okrivljena pravna osoba može imati samo jednog predstavnika, a to može

biti svaka potpuno poslovno sposobna fizička osoba koja zna hrvatski jezik. Predstavnik ne može biti osoba koja je u istom

kaznenom postupku pozvana kao svjedok te osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog istog kaznenog djela. Predstavnika

47

okrivljene pravne osobe u kaznenom postupku određuje onaj organ te osobe ili one osobe (osoba) koje su ovlaštene da je

zastupaju, ali samo kad ovlast za zastupanje proizlazi iz:

a) zakona;

b) odluke nadležnog tijela;

c) statuta ili društvenog ugovora;

d) odluke organa pravne osobe.

Predstavnika pravne osobe zato ne može odrediti osoba ovlaštena za zastupanje pravnim poslom (npr. prokurist) Ako pravna osoba

odredi predstavnika protivno ograničenjima u pogledu osobe predstavnika, sud će je pozvati da u roku od osam dana odredi drugog

predstavnika i o tome obavijesti sud. Ako to ne učini, predstavnika postavlja predsjednik suda rješenjem koje se dostavlja osobi koja

je određena za predstavnika pravne osobe. Razumljivo, potreban je i pristanak osobe koja se postavlja. Postavljena osoba ima pravo

žalbe na rješenje o postavljenju, ali žalba ne zadržava njegovo izvršenje. O predstavljanju bi se moglo govoriti i kad se netko

pojavljuje u ime pravne osobe, ali nije ovlašten poduzimati pravne radnje u njezino ime. Takva osoba ne može poduzimati ni

aktivne ni pasivne radnje zastupanja pa stoga predstavljanje nije od pravnog značenja za osobu koju se predstavlja (npr. na

proslavama i drugim službenim i neslužbenim okupljanjima) Ni ovlast za potpisivanje nema posebno pravno značenje pa je posebno

ne uređuju propisi kojima se uređuju društva. Potpisivanje dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću propisuje ZTD i

to tako da se određuje kako se članovi uprave odnosno izvršni direktori potpisuju u ime društva pri čemu moraju navesti tvrtku

društva i svojstvo člana uprave odnosno izvršnog direktora. Slično je propisano i glede potpisivanja prokurista i likvidatora. To nije

neka posebna ovlast uprave, nego samo konkretiziranje jednog od načina kako se ostvaruje ovlast za zastupanje društva. Zato ovlast

za potpisivanje kao posebna ovlast ne postoji, nego je samo riječ o izražavanju načina kako se zastupa pravna osoba, tj. riječ je o

ovlasti za zastupanje koja se ostvaruje potpisivanjem pisanim putem izražene pravno relevantne volje za zastupanoga. Obuhvaćeno je

zastupanjem pa se ni ne uređuje u propisima kojima se uređuju društva. Ipak, nije isključeno da se društvenim ugovorom, statutom,

odnosno pravilima ne predvide ovlasti glede potpisivanja društva. Takvoj ovlasti treba dati značenje unutarnje raspodjele poslova

koja nema utjecaja na odnose prema trećima. Za treće je u pravnom prometu mjerodavno samo ono što se odnosi na ovlasti za

zastupanje i to prema onome što je upisano u vezi s time u sudskom registru, odnosno što proizlazi iz punomoći ili iz shvaćanja

poslovnog prometa.

10.1. Osobe ovlaštene za zastupanje društva

Za svako vanjsko društvo je važno odrediti tko može u ime društva davati očitovanja volje i time zasnivati, mijenjati ili

dovesti do prestanka pravnog odnosa tog društva ili njegovih članova i trećih osoba. ZTD propisuje tri osnove za zastupanje

trgovačkih društava pa tako trgovačko društvo mogu zastupati:

a) osobe određene zakonom;

b) osobe ovlaštene na temelju punomoći;

c) osobe koje djeluju kao opunomoćenici po zaposlenju. Iz usporedbe rješenja koje donose zakoni koji uređuju pojedina društva

proizlazi da se osobe ovlaštene za zastupanje mogu odrediti:

a) zakonom;

b) konstitutivnim aktom ili odlukom donesenom u društvu te oduzimanjem ovlasti za zastupanje;

c) aktom nadležnog tijela;

d) povjeravanjem obavljanja određenih osoba;

e) pravnim poslom.

U istom društvu mogu se ovlasti za zastupanje dati po više osnova različitim osobama što se redovito u praksi i događa, a te osnove

mogu se kumulirati. Za valjano zastupanje društva valja in concreto ocijeniti je li ovlast za zastupanje dana po nekoj od osnova za

zastupanje, odnosno je li zastupnikova pravna radnja „pokrivena“ ovlašću društva po nekoj osnovi po kojoj se ta ovlast može dati.

48

10.1.1. Osobe kojima je ovlast za zastupanje dana zakonom

Zakonom se in abstracto propisuje da je svaki onaj tko u društvu ima položaj određen zakonom ovlašten da ga zastupa, ali

se drugim aktom (statutom, društvenim ugovorom, odlukom nekog organa društva) određuje koja će osoba in concreto imati taj

položaj i na temelju toga biti ovlaštena zastupati društvo. Tako se npr. kod društava koje zastupaju njegovi članovi iz društvenog

ugovora vidi tko je član društva, a kod društava koje zastupa organ iz odluke o izboru ili imenovanju neke osobe u taj organ (fizička

osoba koja je ovlaštena poduzimati radnje zastupanja društva) Iako zakon određuje tko je u društvu ovlašten da ga zastupa, to ne

znači da društvo tu ovlast ne može i mijenjati, ali samo u okviru koji dozvoljava zakon.

Tako se, ovisno o društvu o kojemu je riječ, rješenje iz zakona:

a) ne može promijeniti;

b) može promijeniti tako da se nekoga isključi od zastupanja;

c) može promijeniti tako da se pobliže odredi tko će od ovlaštenih osoba i kako djelovati u zastupanju društva;

d) može promijeniti davanjem ovlasti za zastupanje društva osobi koja inače nije zakonom ovlaštena da ga zastupa.

Osobe ovlaštene zakonom za zastupanje društva pravnih osoba upisuju se u sudski registar pa se tako trećima jasno daje na

znanje tko je taj tko može za pravnu osobu davati pravno relevantna očitovanja volje. Moguće je da se podaci upisani u

sudskom registru razlikuju od stvarnog stanja. Rok za podnošenje prijave za upis promjene osoba ovlaštene za zastupanje je 15 dana

od dana kad nastane promjena, a registarskom sudu je potrebno neko vrijeme da postupi prema prijavi i u sudski registar upiše

učinjenu promjenu. Za sve to vrijeme u registru su upisane osobe koje više nisu ovlaštene za zastupanje društva. Upis ovlasti za

zastupanje društva nije konstitutivne naravi pa netko postaje ili prestaje biti osoba ovlaštena za zastupanje društva i prije

nego što se to upiše u sudski registar, odnosno kad se ispune materijalnopravne pretpostavke za ulazak u društvo ili izlazak iz

njega. Imenovanje članom uprave društva kapitala valjano je i prije nego što se to upiše u sudski registar. Pravni posao koji je

sklopljen između društva i osobe koja se imenuje nastaje odlukom o imenovanju i njezinim priopćavanjem osobi te očitovanjem volje

te osobe društvu da prihvaća imenovanje (obje pretpostavke se moraju kumulativno ispuniti) Društvo može ako želi odrediti i da

ovlasti imenovanog člana uprave počinju od dana upisa imenovanja u sudski registar. Kad bi upis bio konstitutivne naravi društvo ne

bi moglo valjano djelovati sve dok se ne obavi upis, jer nije riječ samo o ovlasti za zastupanje već i o obavljanju svih ostalih

poslovodnih ovlasti u društvu. Društvo bi u tom slučaju do upisa imenovanja morala voditi uprava sastavljena od članova čije je

imenovanje opozvano.

Nema jednoznačnog odgovora na pitanje tko je u kakvim okolnostima ovlašten zastupati društvo pa će odgovor ovisiti o tome

je li treća osoba u dobroj vjeri glede stanja upisa u sudskom registru. Sudski registar je javan i nitko se ne može pozivati na to da

mu nisu poznati podaci koji su tamo upisani i koji su valjano objavljeni. Sklopi li netko pravni posao s društvom koje zastupa osoba

upisana u sudskom registru, posao će biti valjan i društvo mora dopustiti da njegovi pravni učinci djeluju bez obzira na to što je

zastupniku oduzelo ovlast za zastupanje i dalo je drugoj osobi, ali to još nije upisano u sudskom registru (dobra vjera se

pretpostavlja) Drugo je pitanje naknade štete koju društvo može tražiti od osobe upisane u sudskom registru koja je poduzela neku

pravnu radnju u ime društva iako više nije ovlaštena zastupati društvo. Da bi pravna radnja bila bez pravnog učinka, trećemu se mora

dokazati kako je u vrijeme njezina poduzimanja znao da se stvarno stanje razlikuje od onoga upisanog u sudskom registru. Teret

dokaza je na onome tko se na to poziva. Treća osoba koja je u dobroj vjeri štiti se i u pogledu radnji poduzetih prije 16. dana nakon

dana objave upisa pa joj se ne mogu suprotstaviti ni upisani podaci ni isprave iz objave ako dokaže da za njih nije mogla znati.

49

10.1.1.1. Zastupanje društva osoba

Prema ZOO-u, ortaštvo zastupaju svi ortaci zajednički, odnosno neki od njih uz izričiti ili prešutni pristanak ostalih

ortaka. Ovdje je riječ o dispozitivnom rješenju koje se primjenjuje ako se ugovorom ne odredi drukčije. Budući da se ortaštvo ne

upisuje u sudski registar, uvidom u registar se ne može vidjeti tko je ovlašten zastupati društvo. To će se moći utvrditi uvidom u

ugovor o ortaštvu ili u punomoć kojom se ortak iskazuje prema trećima. U tome treba i štititi treće koji su u dobroj vjeri i koji su

prema okolnostima, postupajući savjesno, osnovano zaključili da je riječ o osobi ovlaštenoj zastupati društvo.

Zastupanje javnog trgovačkog društva uređuje se dijelom ZTD-a u kojemu se uređuju pravni odnosi članova tog društva s trećima.

Riječ je o odnosima društva s trećima, u čemu sudjeluju i članovi društva kao zastupnici i kao osobe koje odgovaraju za obveze

društva. Zbog razloga pravne sigurnosti isključeno je autonomno uređenje pitanja koja se uređuju tim dijelom ZTD-a, osim kad se to

njime izričito dopušta. Društvenim se ugovorom dakle može odstupiti od onoga što propisuje ZTD samo onda kada ZTD to dopušta i

u opsegu koji dopušta.

Društvo može zastupati svaki član društvo i to pojedinačno za što mu nije potrebna suradnja ostalih članova . To je

neposredna posljedica temeljnog pravila prema kojem svaki član može voditi poslove društva. Ostali članovi nemaju pravo

protivljenja radnjama zastupanja koje poduzme neki od članova društva, budući da bi posljedica takvog dopuštanja bila pravna

nesigurnost jer treći ne bi znali jesu li sklopili valjani pravni posao čime bi se kredibilitet takvog društva odmah doveo u pitanje.

Ovlast za zastupanje vidi se iz sudskog registra u kojemu se upisuju osobe ovlaštene za zastupanje društva. Zakon o sudskom

registru propisuje da se u sudski registar upisuju osobe ovlaštene za zastupanje te članovi društva. Ovakvo pravilo je propisano jer

postoji mogućnost da se društvenim ugovorom nekim članovima isključi ovlast zastupanja društva, a i sud može po tužbi ostalih

članova nekom članu društva oduzeti ovlast za zastupanje društva ako za to postoji važan razlog.

U likvidaciji društvo zastupaju likvidatori, a kao likvidatori djeluju svi članovi društva ako odlukom članova ili društvenim

ugovorom nije određeno da je provedu pojedini članovi društva ili druge osobe. Na prijedlog neke od tih osoba likvidatore može

zbog važnog razloga imenovati i sud. Ako ih je više likvidatori djeluju skupno, ako se ne odredi da to mogu činiti i pojedinačno, a

takva odluka se mora upisati i u sudski registar. Usprkos tome mogu ovlastiti nekoga između sebe da obavi određene poslove ili

određene vrste poslova.

Komanditno društvo zastupaju komplementari onako kako to čine članovi javnog trgovačkog društva, dok su komanditori iz toga

isključeni, a ta odredba je prisilnopravne naravi. To se ograničenje odnosi na zastupanje društva na temelju zakona, a ne i na druge

osnove prema kojima bi netko mogao imati ovlast za zastupanje društva (npr. na temelju punomoći ili kao opunomoćenik po

zaposlenju) Komanditoru se može samo odlukom svih komplementara dati prokura i trgovačka punomoć. ZTD propisuje iznimku pa

komanditor ipak može zastupati društvo kada je ujedno i likvidator društva. ZTD određuje da svi članovi društva (pa i komanditori)

djeluju kao likvidatori ako odlukom članova ili društvenim ugovorom nije određeno da likvidaciju provede određeni članovi društva

ili druge osobe. Glede upisa ovlasti za zastupanje u sudski registar primjenjuje se sve ono što i za upis ovlast za zastupanje javnoga

trgovačkog društva. Kada djeluju kao likvidatori, u sudski registar se upisuju i komanditori.

Gospodarsko interesno udruženje zastupa uprava. Ima li uprava više članova, svaki od njih je ovlašten za samostalno zastupanje, a

društvenim ugovorom se ta ovlast može i modificirati, ali se ne može upravi oduzeti ovlast za zastupanje udruženja. Članovi uprave

djeluju kao likvidatori udruženja, što znači da ga zastupaju u likvidaciji, ali se ta ovlast može dati i drugim osobama. U sudski

registar se upisuju podaci o članovima uprave i ovlast za zastupanje udruženja. Zbog mogućnosti modifikacije javlja se zahtjev i da

se u sudski registar upiše i kakvu ovlast pri tome imaji.

Zadrugu zastupa upravitelj, a likvidacija se provodi primjenom propisa o likvidaciji javnog trgovačkog društva. Udrugu zastupa

osoba koju udruga odredi da je zastupa.

50

10.1.1.2. Zastupanje društva kapitala

Bitno je obilježje društva kapitala, za razliku od društava osoba osim gospodarskog interesnog udruženja i zadruge, da

imaju organe pa da i u zastupanju društva djeluje organ društva, a ne članovi društva. Okolnost da za društvo djeluje organ otvara

pitanje je li tu uopće riječ o zastupanju jer organ ne djeluje u ime i za račun društva, nego djeluje kao društvo samo. Organ pravne

osobe djeluje kao ego, a ne kao alter ego što je inače karakteristično za zastupanje. Ipak, kada je posrijedi pravna osoba netko mora

za nju dati pravno relevantna očitovanja volje, odnosno mora djelovati prema trećima, a to kod društava kapitala ponajprije radi

njezin organ. Važno je i razlikovati je li netko ovlašten zastupati društvo na temelju zakona pa mu nije potreban neki drugi izvor za

takvu ovlast ili to čini po nekoj drugoj osnovi. U prvom slučaju ovlaštenik djeluje kao organ ili ako neki tip društva nema organe, kao

član društva s ovlastima koje u društvima koje ga imaju ima organ. Kad nekome daje punomoć da zastupa društvo, time na njega ne

prenosi svoje ovlasti organa ili člana u društvu, nego ga pravnim poslom ovlašćuje da zastupa društvo, ali samo kao alter ego društva.

Dioničko društvo s dualističkim ustrojem organa zastupa uprava, a ono s monističkim ustrojem izvršni direktori . Kad je to

posebno ZTD-om propisano, to društvo zastupaju nadzorni odnosno upravni odbor i likvidatori. U dioničkom društvu položaj organa

ne temelji se na hijerarhiji. Zakonom se propisuju nadležnosti pojedinih organa pa ih oni izvode iz zakona, a ne jedan od drugoga.

Svaki je od njih, osim manjih iznimaka, jedini ovlašten samostalno činiti ono za što je ovlašten ZTD-om pa se ni ovlast za zastupanje

dana ZTD-om ne može ograničiti. Kako je zastupanje poduzimanje pravnih radnji prema trećima, nije riječ o zastupanju kad jedan

organ djeluje prema drugome. To je djelovanje unutar iste pravne osobe, a ne među različitim pravnim subjektima. Uprava u društvu

s dualističkim ustrojem organa ovlaštena je zastupati društvo u svim stvarima, ako ZTD u pojedinom slučaju nije izrijekom drukčije

propisao. Ništa ne mijenja ni okolnost da se u unutarnjem društvu odredi da je za pojedine slučajeve zastupanja potrebno da uprava

dobije prethodnu suglasnost nadzornog odbora, budući da time nadzorni odbor nije uključen u zastupanje, nego samo u unutarnjem

društvu odlučuje o davanju suglasnosti za pojedine radnje uprave. ZTD propisuje i mogućnost da uprava ima jednog člana ili više

njih. Ako ih je više, oni kao uprava djeluju skupno što je propisano ZTD-om, ali se također dopušta da se statutom ili odlukom

nadzornog odbora (ako je za to ovlašten statutom) odredi i drukčije.

U zastupanju društva članovi se potpisuju u ime društva pri čemu moraju navesti tvrtku društva i svojstvo članova uprave.

Propust ne dovodi do toga da njihova radnja zastupanja ne obvezuje društvo, ako se tumačenjem utvrdi da je riječ o osobi koja je

ovlaštena zastupati društvo te da je volja očitovana u ime društva, a ne u ime osoba koja ju je očitovala ili pak u ime nekog trećeg.

Skupna ovlast za zastupanje može se ostvariti davanjem zajedničkog očitovanja volje članova uprave, davanjem odvojenih, ali

istoznačnih očitovanja, očitovanjem volje koje daje jedan član uprave, a da se ostali s time naknadno suglase. Ako je jedan član

uprave zbog nekog razloga spriječen u obavljanju radnje zastupanja, ta se radnja ne može poduzeti dok se i on ne uključi u njezino

poduzimanje. Prestane li netko konačno biti članom uprave (opozivom ili zbog nekog drugog razloga prestanka) ostali članovi uprave

imaju ovlast zastupati društvo, osim ako broj članova uprave bude manji od onoga koji je određen statutom ili odlukom nadzornog

odbora kao potreban za zastupanje društva. Ostane li samo jedan član uprave on je ovlašten zastupati društvo što treba upisati u

sudski registar.

Kod pasivnog zastupanja (npr. opomena, prigovor, postavljanje rokova i sl.) dovoljno je da treća osoba dade očitovanje volje

i samo jednome od članova uprave pa da se smatra kako je to učinjeno prema društvu. Ako je jedan član uprave nešto znao ili

morao znati smatra se da je to znalo ili moralo znati i društvo. Spomenuto pasivno zastupanje ne može se drukčije urediti statutom.

ZTD propisuje posebno rješenje za slučaj da dioničko društvo ima samo jednog dioničara u što se ubraja i slučaj kad uz njega dionice

drži još i društvo ako taj dioničar sklapa poslove s društvom i pritom djeluje kao jedini član ili kao jedan od članova uprave društva.

Za sklapanje takvog ugovora nije mu dovoljna samo zakonom propisana ovlast za zastupanje već i posebna ovlast društva. Takav

ugovor se mora sklopiti u pisanom obliku ili se o tome mora sastaviti isprava s tekstom onoga što je dogovoreno. Izvršni direktori u

društvu s monističkim ustrojem organa zastupaju društvo onako kako to čini uprava društva s dualističkim ustrojem organa .

Izvršni direktori ipak nisu organ društva, nego osobe koje vode njegove poslove pa prema tome i zastupaju društvo na temelju

ZTD-a. Njihov položaj je i drukčiji, budući da su hijerarhijski podređeni upravnom odboru i moraju slijediti njegove obvezne

upute. Nadzorni odbor u društvu s dualističkim ustrojem organa ovlašten je za zastupanje društva prema članovima uprave. ZTD na

51

nekim mjestima daje ovlast nadzornom odboru da zastupa društvo u nekim posebnim pitanjima, npr. da svi članovi tog organa

zajedno s članovima uprave podnse prijavu sudu za upis društva u sudski registar, da nadzorni odbor daje nalog revizoru za

ispitivanje godišnjih financijskih izvješća i koncerna, da nadzorni odbor zajedno s upravo zastupa društvo u sporovima u povodu

tužbe kojom se pobija neka odluka glavne skupštine ili kad se u povodu ništavosti odluke traži da se to utvrdi sudskom presudom i sl.

Upravni odbor u društvu s monističkim ustrojem organa zastupa društvo prema izvršnim direktorima i tada u tome ne može

sudjelovati nitko od izvršnih direktora ako su članovi tog odbora, bez obzira na to je li riječ o zastupanju društva prema tom izvršnom

direktoru ili prema bilo kojemu od njih.

Društvo u likvidaciji zastupaju likvidatori. Ukoliko postoji više likvidatora njihova ovlast za zastupanje može se i drukčije

odrediti i to odlukom suda ako ih je on imenovao. Mogućnost drukčijeg uređivanja ovlasti za zastupanje može se urediti i statutom i

odlukom nadzornog odbora ako je na to statutom ovlašten. Propisano je da likvidaciju provode članovi uprave kao likvidatori, ako

statutom ili odlukom glavne skupštine likvidatorima ne imenuju druge osobe ili ako ih uz uvjete propisane ZTD-om ne imenuje sud.

Društvo s ograničenom odgovornošću također zastupa uprava, a u slučajevima kada to ZTD izričito propisuje, društvo zastupaju

nadzorni odbor (ako ga društvo ima) ili skupština, pod zakonom propisanim uvjetima svaki član društva, i u likvidaciji društva

likvidatori. Iako u društvu s ograničenom odgovornošću, za razliku od dioničkog društva, postoji hijerarhijski odnos organa, to ne

utječe na određenu ovlast glede zastupanja društva propisane ZTD-om.

Tu vrijede gotovo ista rješenja kao i za zastupanje dioničkog društva. Za ovlast uprave da zastupa društvo vrijedi ono što je

rečeno glede ovlasti uprave dioničkog društva, a razlika je u tome što se ZTD-om uređena određena ovlast uprave s više članova

može drukčije urediti društvenim ugovorom, a ne statutom jer ga društvo s ograničenom odgovornošću nema. Ima li uprava više

članova, društvenim se ugovorom mogu ovlasti za zastupanje urediti tako da se ne traži skupno zastupanje koje se primjenjuje kao

supsidijarno rješenje. Jedino se ne može odrediti drukčije nego što je to glede pasivnog zastupanja propisano ZTD-om.

Društvenim bi se ugovorom moglo odrediti da oblik zastupanja društva mogu urediti skupština ili nadzorni odbor ako ga društvo ima

ili se već u njemu može odrediti oblik zastupanja društva. Ako se u društvenom ugovoru odredi oblik zastupanja, za svaku promjenu

potrebno je izmijeniti i društveni ugovor. Ako u društvenom ugovoru nije drukčije propisano, odluka skupštine o određivanju oblika

zastupanja donosi se običnom većinom, odnosno većinom danih glasova.

Ne bi se ipak moglo prepustiti članovima uprave da sami odrede kako će zastupati društvo . Oni jesu ZTD-om ovlašteni da

zastupaju društvo, ali promjene su moguće samo onda i onako kako je to propisano ZTD. Nadzorni odbor, ako ga društvo ima,

zastupa društvo prema članovima uprave, a tu vrijedi sve ono što je rečeno glede ovlasti uprave u dioničkom društvu. Članovi

nadzornog odbora i članovi društva ZTD-om su ovlašteni pasivno zastupati društvo ako ono nema nikoga od članova uprave ni

privremenog upravitelja. Takva očitovanja dostavljaju se na adrese upisane u sudskom registru. Skupština društva zastupa društvo

prema članovima uprave ako društvo nema nadzorni odbor. To nije propisano ZTD-om, ali ta nadležnost proizlazi iz prirode stvari.

Za ovlast likvidatora da zastupa društvo u likvidaciji vrijedi sve što je rečeno za dioničko društvo. Razlika je jedino glede ovlasti da

se nešto uredi statutom koji društvo s ograničenom odgovornošću nema pa se takva ovlast odnosi na društveni ugovor i što ovlast

nadzornog odbora dolazi u obzir samo ako ga društvo ima.

Za društvo za uzajamno osiguranje propisuje se Zakono o osiguranju primjena onoga što tamo vrijedi za dioničko društvo za

osiguranje, odnosno za dioničko društvo u ZTD-u.

Kreditnu uniju na temelju Zakona o kreditnim unijama zastupa njezina uprava, a ovdje se na odgovarajući način primjenjuju

odredbe ZTD-a koje se odnose na upravu društva s ograničenom odgovornošću ako Zakonom o kreditnim unijama nije drukčije

određeno.

52

10.1.2.1 Osobe određene konstitutivnim aktom ili odlukom donesenom u društvu te oduzimanjem ovlasti za zastupanje

10.1.2.2. Zastupanje društva osoba

Ortaci mogu ugovorom urediti da ortaštvo zastupa jedan ili više njih, a ne svi . Ako ugovorom ne bude predviđena da

je za radnju zastupanja potrebna suglasnost ili odobrenje drugih ortaka, poduzeta će radnja valjano obvezivati ortaštvo. Ortak (ortaci)

kojima je dana ovlast za zastupanje smatraju se u tome opunomoćenicima drugih ortaka. Budući da se ortaštvo ne upisuje u sudski

registar, nema javne knjige u kojoj bi se moglo provjeriti kome je društvenim ugovorom dana ovlast za zastupanje. Treći koji su u

dobroj vjeri mogu s ortaštvom sklopiti valjani pravni posao, odnosno uzeti da je u ime ortaštva dano valjano očitovanje volje ako ga

dadu svi ortaci, odnosno neki od njih uz izričitu ili prešutnu suglasnost ostalih. Riječ je o zakonskom rješenju kojim se određuje

ovlast za zastupanje. Naravno, ako je treći znao ili morao znati da je ovlast za zastupanje dana nekom ortaku ili nekolicini njih, ne

može se pozivati na učinke zaštite povjerenja u pravnom prometu jer nije savjestan. Ako je više ortaka ovlašteno za zastupanje, a

nije određeno kako to čine (pojedinačno ili skupno), svaki od njih može poduzeti radnju zastupanja, ali se svaki od preostalih

tako ovlaštenih ortaka može tome usprotiviti pa se tada radnja ne može poduzeti.

Za javno trgovačko društvo ZTD omogućuje da se društvenim ugovorom odstupi od pravila prema kojem je svaki član društva

ovlašten zastupati društvo ako tim ugovorom nije od toga isključen, ali u tome postavlja granice. Društvenim ugovorom se pojedinog

člana društva može isključiti od ovlasti zastupanja. Ostali članovi su tada ovlašteni zastupati društvo i ako se u društvenom ugovoru o

tome ništa ne odredi, oni to čine pojedinačno. Ovlast za zastupanje se naravno ne bi mogla isključiti svim članovima društva jer

društvo tada ne bi moglo djelovati. Društvenim ugovorom se može odrediti da svi članovi ili neki od njih mogu zastupati društvo

samo skupno. ZTD dopušta i da članovi ovlašteni za skupno zastupanje opunomoće jednoga od njih da i za njih poduzme radnje koje

se moraju poduzeti u zastupanju. Ovdje ipak nije riječ o zastupanju na temelju punomoći, budući da društvo i dalje zastupa osoba

koja je na to ovlaštena konstitutivnim aktom. Takva punomoć se jednom od članova može dati samo za točno određene poslove ili

vrste poslova. Ne bi se mogla dati punomoć koja bi pokrivala sve radnje zastupanja ili koja bi to činila za neke poslove, ali

nedovoljno određeno. Izjave volje usmjerene prema društvu valjane su ako su dane samo jednome od članova koji su ovlašteni

skupno zastupati društvo (tzv. radnje pasivnog zastupanja).

Društvenim ugovorom može se odrediti da članovi društva koji su ovlašteni zastupati društvo, ali ne skupno, mogu to činiti

samo zajedno s prokuristom. To se može odrediti samo onda ako društvo zastupa više članova, ali ne i onda ako je samo jedan od

njih ovlašten za zastupanje. Pri tome vrijedi ono što se primjenjuje kad je riječ o skupnoj ovlasti za zastupanje. Ovlast zastupanja

može se članu i oduzeti i to u slučaju kad se društvenim ugovorom ništa ne uredi glede zastupanja pa su svi članovi ovlašteni

pojedinačno zastupati društvo i u slučaju kad se društvenim ugovorom odredi tko je ovlašten zastupati društvo i kako. Budući da je to

za člana društva pitanje egzistencije jer se time zapravo oduzima ovlast za vođenje poslova društva, ovlast za zastupanje može se

oduzeti samo zbog važnog razloga (npr. bolesti, nesposobnosti člana da uredno zastupa društvo, nemarnosti u poslu, postupanja u

vlastitom, a ne u društvenom interesu) i to odlukom suda donesenom u parničnom postupku.

Tužbu mogu kao nužni suparničari podići samo svi ostali članovi društva (zanimljivo, budući da striček Dika kaže kako je nužno

suparničarstvo moguće samo na pasivnoj strani, op. a.) Ako se jedan član usprotivi podizanju tužbe, tog člana se na to može prisiliti

tužbom i tražiti naknada štete. Tijekom postupka može se tražiti i izdavanje privremene mjere, a za spor se može ugovoriti i arbitraža.

Društvenim ugovorom se može i drukčije urediti oduzimanje ovlasti za zastupanje društva tako da se to može olakšati, ali i otežati.

Može se odrediti i da za to nije potrebna odluka suda, nego da se to može učiniti i odlukom članova društva (jednoglasno, običnom ili

kvalificiranom većinom) pa i da se za oduzimanje ovlasti ne traži važan razlog. Ne bi se mogla isključiti mogućnost oduzimanja te

ovlasti. Uređenje ovlasti za zastupanje mora se upisati u sudskom registru kao i oduzimanje te ovlasti.

Za uređenje ovlasti komplementara da zastupaju komanditno društvo društvenim ugovorom vrijedi sve što je rečeno za članova

javnog trgovačkog društva.

53

Za gospodarsko interesno udruženje ZTD propisuje da se društvenim ugovorom (ZTD ga zove ugovor o osnivanju) može

predvidjeti skupno zastupanje udruženja sa dva ili više članova pa i sa svim članovima uprave. To bi djelovalo prema trećima ako bi

bilo upisano u sudskom registru i objavljeno u Narodnim novinama. Ako je samo za neke članove uprave određeno da mogu samo

skupno zastupati udruženje, ostali to mogu činiti pojedinačno. Usprkos sličnosti s upravom društva s ograničenom odgovornošću,

društvenim ugovorom se ne bi moglo predvidjeti da jedan član uprave može zastupati udruženje zajedno s prokuristom jer takvo

ograničenje ZTD ne propisuje.

Zastupanje zadruge ne može se uređivati njezinim pravilima ni odlukama organa, budući da Zakon o zadrugama takvu mogućnost

ne propisuje i prisilnom normom određuje tko zastupa zadrugu. Zastupanje udruge uređuje se njezinim statutom pa je udruzi

ostavljena sloboda kako će to urediti.

10.1.2.3. Zastupanje društva kapitala

Za dioničko društvo ZTD dopušta da se glede zastupanja odstupi od općeg pravila prema kojemu ako se uprava društva s

dualističkim ustrojem organa sastoji od više članova odnosno ako društvo s monističkim ustrojem organa ima više izvršnih direktora,

oni u zastupanju društva djeluju skupno. Ako takvo odstupanje nije predviđeno statutom ili odlukom nadzornog odbora, odnosno

upravnog odbora, primjenjuje se opće zakonsko pravilo o skupnom zastupanju. Nadzorni, odnosno upravni odbor mora tu ovlast za

odstupanje od zakonskog rješenja imati u statutu, budući da ta ovlast upravnog, odnosno nadzornog odbora da odstupi od zakonskih

rješenja ne proizlazi iz zakona već iz statuta. Glavna skupština to ne bi mogla učiniti jer joj ZTD ne daje tu ovlast pa se ona ne

ni ne može unijeti u statut društva. No, pojedinog se člana uprave odnosno izvršnog direktora ne može potpuno isključiti od

zastupanja društva.

Statutom ili odlukom nadzornog, odnosno upravnog odbora može se odrediti:

a) modificirano skupno zastupanje – npr. da se ovlasti nekoliko članova uprave, odnosno nekoliko izvršnih direktora (u praksi

najčešće dva) koji mogu zajedno zastupati društvo. Ostali mogu zastupati društvo samo skupno sa svim ostalim članovima uprave

odnosno sa svim izvršnim direktorima. Ta ovlast može biti dodijeljena poimenično ili bez posebnog navođenja imena. Bitno je samo

da se nijedan član uprave, odnosno izvršni direktor ne može isključiti iz zastupanja;

b) pojedinačno zastupanje – u ovom slučaju se određuje da svaki član uprave odnosno izvršni direktor može pojedinačno zastupati

društvo. To pravo po ZTD-u ne pripada nijednome od njih pojedinačno, pa tako ni predsjedniku uprave odnosno glavnom izvršnom

direktoru. Takva se ovlast ne bi mogla dati samo za određene poslove, u određenom opsegu ili za određeni prostor jer bi to bilo

protivno odredbi ZTD-a o zabrani ograničenja uprave u zastupanju. U tom slučaju ostali članovi uprave, odnosno ostali izvršni

direktori mogu zastupati društvo samo skupno, dakle zajedno i s onim članom uprave odnosno izvršnim direktorom koji je ovlašten

pojedinačno zastupati društvo. Pri tome se može i odrediti da neki članovi uprave, odnosno neki izvršni direktori budu ovlašteni

zastupati društvo pojedinačno, a ostali tako da to čini po nekoliko njih skupno ili pak svi zajedno. No pasivno zastupanje uvijek je

pojedinačno. Svaka radnja što je netko poduzme prema nekome članu uprave, odnosno prema nekom izvršnom direktoru smatra se

radnjom učinjenom prema društvu, bez obzira na to je li taj član odnosno izvršni direktor ovlašten zastupati društvo pojedinačno ili

samo skupno;

c) nepravo (miješano) skupno zastupanje – postoji kada se statutom ili odlukom nadzornog, odnosno upravnog odbora ovlast za

zastupanje dade jednom članu uprave, odnosno jednom izvršnom direktoru zajedno s prokuristom, ali ne zajedno s drugom osobom

koja je inače ovlaštena za zastupanje jer bi tada bila riječ o modificiranoj skupnoj ovlasti za zastupanje. To se može predvidjeti za

pojedine članove uprave odnosno za pojedine izvršne direktore, ali se ne bi moglo odrediti kao jedini oblik skupnog zastupanja ni

kao jedini oblik zastupanja ako se uprava sastoji od samo jedne osobe ili društvo ima samo jednog izvršnog direktora. Članovi uprave

odnosno izvršni direktori moraju imati mogućnost da sami zastupaju društvo, a da u tome ne sudjeluje i prokurist. Prokurist tada ne

postaje zastupnik društva kao član organa, nego i dalje zadržava svoju ulogu prokurista. Ovlast uprave odnosno izvršnih direktora za

zastupanje određena statutom ili odlukom nadzornog, odnosno upravnog odbora upisuje se u sudski registar neovisno o tome radi li

se o modificiranoj skupnoj ovlasti za zastupanje, pojedinačnom zastupanju ili nepravoj (miješanoj) skupnoj ovlasti za zastupanje.

Ako su u sudski registar upisana samo imena članova uprave, odnosno izvršnih direktora bez bilo kakvih dodataka, oni mogu društvo

54

zastupati samo skupno (svi zajedno) Ograničenja ovlasti za zastupanje ne mogu se upisati u sudski registar. Iako ZTD propisuje da u

slučaju nekoliko likvidatora svi zastupaju društvo skupno, statutom ili odlukom suda (ako ih je on imenovao) može se odrediti

drukčije. No, za pasivne radnje zastupanja uvijek je dovoljno da se volja očituje i samo prema jednome od likvidatora. Statutom ili

odlukom suda ako ih je on imenovao mogu se odrediti kombinacije u zastupanju kao i glede članova uprave. Likvidatori koji su

skupno ovlašteni za zastupanje mogu ovlastiti pojedine od njih za poduzimanje određenih radnji ili određenih vrsta poslova. U

posebnom slučaju kada društvo treba postaviti zahtjev za naknadu štete protiv točno zakonom određenih osoba, posebnog zastupnika

društvu može za to postaviti glavna skupština.

Za uređenje zastupanja društva s ograničenom odgovornošću vrijedi ono što je rečeno glede dioničkog društva, ali razlika je u

tome da se ZTD-om izričito ne propisuje kako ta pitanja može urediti nadzorni odbor, ako ga društvo ima, kao što je to slučaj kod

dioničkog društva, ili skupština. Nema zapreke za to da se takva mogućnost predvidi društvenim ugovorom tako da to može učiniti i

neki od tih organa crpeći za to ovlast iz društvenog ugovora. Na zastupanje društva s ograničenom odgovornošću po prirodi stvari se

ne primjenjuje ni ono što je rečeno za izvršne direktore jer ih to društvo nema. Za društvo s ograničenom odgovornošću nije

propisano da može imati dualistički odnosno monistički ustroj organa društva, jer to nije ni potrebno kada se društvenim ugovorom

to može faktički postići tako da se odredi kako društvo ima ili nema nadzorni odbor. Položaj članova uprave prema skupštini društva,

odnosno prema nadzornom odboru ako je ovlašten za imenovanje i opoziv imenovanja članova uprave ionako odgovara položaju

izvršnih direktora u dioničkom društvu s monističkim ustrojem organa društva. ZTD sadržava izričitu odredbu prema kojoj nije

dopušteno društvenim ugovorom odrediti da pojedini ili svi članovi uprave zastupaju društvo samo zajedno s jednim

prokuristom ili s više njih, budući da bi takva odredba značila ograničenje uprave u zastupanju, a to nije dopušteno. Može se

dogoditi da uprava ima više članova, a da je određeno kako svaki od njih može zastupati društvo zajedno s prokuristom. Otpadnu li

ostali članovi pa se uprava sastoji samo od jedne osobe, to ne znači da taj jedini član ne može zastupati društvo s prokuristom jer bi to

bilo suprotno zabrani po kojoj se ne može odrediti da jedini član uprave može zastupati društvo samo s prokuristom. Riječ je o

prolaznom stanju koje u interesu pravne sigurnosti treba tumačiti tako da društvo bude sposobno za poduzimanje radnji prema

trećima. Zastupnika društva može imenovati skupština društva s ograničenom odgovornošću gdje nije riječ o imenovanju člana

uprave za što je inače ovlaštena, nego druge osobe koja zastupa društvo u sporu u povodu zahtjeva za naknadu štete koji društvo vodi

protiv članova uprave i nadzornog odbora te zamjenika članova uprave ako društvo ne mogu zastupati članovi uprave ni nadzorni

odbor.

10.1.3.1. Osobe ovlaštene za zastupanje odlukom nadležnog tijela

U iznimnim zakonom propisanim slučajevima osoba ovlaštena za zastupanje pravne osobe može se odrediti i aktom

nadležnog tijela. Takvo određivanje dolazi u obzir u posebnim okolnostima u kojima se društvo može naći kad je u njemu poremećen

redoviti tijek djelovanja.

ZTD na nekoliko mjesta propisuje kada osobu ovlaštenu za zastupanje određuje sud:

a) trgovački sud na području kojeg je sjedište javnoga trgovačkog društva upisano u sudskom registru, na prijedlog članova društva

ili njihovih nasljednika, vjerovnika koji je zbog tražbina prema nekome od članova otkazao društveni ugovor može u izvanparničnom

postupku zbog važnih razloga imenovati likvidatorima društva osobe koje nisu članovi društva (npr. pristranost, sumnja u

nesposobnost, neurednost, ozbiljna spriječenost u djelovanju i dr.) Likvidatore pa i one koje je imenovao, sud može opozvati na

prijedlog neke od spomenutih osoba ako za to postoji važan razlog. Više imenovanih likvidatora u zastupanju društva aktivne radnje

zastupanja poduzimaju skupno, ako se odlukom o imenovanju ne odredi da djeluju pojedinačno, što se mora upisati u sudski registar.

Kod pasivnih radnji zastupanja dovoljno je da je radnja poduzeta prema samo jednome od njih. Isto vrijedi i glede

imenovanja/opozivanja likvidatora komanditnog društva i njihovih ovlasti za zastupanje;

55

b) sud je ovlašten imenovati člana uprave dioničkog društva kada se za to ispune pretpostavke. Ako u dioničkom društvu neki član

uprave nije imenovan, u hitnom ga slučaju na zahtjev zainteresirane osobe imenuje trgovački sud na području kojeg je sjedište

upisano u sudskom registru. Sud to čini u izvanparničnom postupku. Hitnost postoji onda kad treba ukloniti stanje u kojemu društvo

nema organ za vođenje poslova. Ona postoji ako zbog činjenice da nisu imenovani svi članovi uprave prijeti znatna šteta društvu,

dioničarima, zaposlenicima, vjerovnicima ili javnom interesu, a nadzorni odbor ne može djelovati ili ne može dovoljno brzo

djelovati. Zahtjev sudu može postaviti kao zainteresirana osoba svatko tko ima opravdan interes da se imenuje član uprave

koji nedostaje. Postavljena osoba ostaje članom uprave dok nadzorni odbor, u skladu s mandatom, ne imenuje novoga člana.

Nadzorni odbor ne bi mogao opozvati odluku o imenovanju člana kojeg je imenovao sud jer to može samo sud. Za imenovanje

izvršnih direktora u društvima s monističkim ustrojem organa od strane suda vrijedi što i za takvo imenovanje članova uprave u

društvima s dualističkim ustrojem organa;

c) na zahtjev nadzornog odbora odnosno upravnog odbora ili dioničara koji imaju udjele što zajedno čine dvadeseti dio temeljnog

kapitala društva ili na koje se odnosi najmanje 4 milijuna kuna temeljnog kapitala društva, trgovački sud na području kojeg je

sjedište dioničkog društva upisano u sudskom registru imenuje ili opoziva likvidatore ako za to postoji važan razlog. To mogu tražiti

samo dioničari koji učine vjerojatnim da su najmanje tri mjeseca imatelji dionica društva. Sud može odrediti da likvidatori

zastupaju društvo pojedinačno ili skupno s prokuristom. I kad su ovlašteni zastupati društvo skupno, likvidatori mogu pojedine od

njih ovlastiti za poduzimanje određenih poslova ili određenih vrsta poslova, što vrijedi i onda kad je pojedini likvidator ovlašten

zastupati društvo zajedno s prokuristom;

d) sud je ovlašten postaviti privremenog upravitelja u društvu s ograničenom odgovornošću kad se za to ispune zakonske

pretpostavke koji je tada (iako ograničeno) ovlašten poduzimati i radnje zastupanja društva. Ako uprava ima manji broj članova od

onoga koji proizlazi iz društvenog ugovora (ako je u njemu određen najmanji broj članova uprave), da bi mogla voditi poslove

društva i zastupati ga, onaj tko je ovlašten imenovati upravu dužan je hitno imenovati članove koji nedostaju. ZTD propisuje posebna

pravila za slučaj kad je broj članova uprave manji od tog broja, a nisu imenovani zamjenici ili i oni otpadnu, s time da se nameće

obveza da članove uprave koji nedostaju imenuju članovi društva, ali bi tu obvezu trebalo proširiti i na onoga tko je prema

društvenom ugovoru ovlašten imenovati upravu društva. U međuvremenu preostali članovi uprave obavljaju samo neodgodive

poslove. Ako društveni ugovor ne propisuje najmanji broj članova uprave, uprava bi se teoretski mogla sastojati i samo od jedne

osobe pa ako takva osoba nije imenovana, nema ni uprave pa društvo uopće ne bi moglo djelovati. Onaj tko je ovlašten imenovati

upravu to tada mora učiniti, budući da je riječ o obveznom organu društva o kojemu ovisi poslovanje društva. Ako društvo ima

nadzorni odbor, društvenim ugovorom se može odrediti da taj organ imenuje članove koji nedostaju i to za vrijeme dok članovi

društva ne obave potrebno imenovanje.

Ako društvo nema nadzorni odbor ili on ne postupi onako kako se to od njega zahtijeva, trgovački sud na području kojeg je

sjedište društva, na prijedlog zainteresirane osobe ili po službenoj dužnosti u izvanparničnom postupku postavlja

privremenog upravitelja. On obavlja samo neodgodive poslove i brine se za imenovanje novih članova uprave. Nema zapreke za to

da se ovlast za imenovanje u takvom slučaju voljom članova društva dade arbitraži pa da se tako i ne odredi društvenim ugovorom.

Zainteresirana osoba za postavljanje prijedloga je svaka osoba s opravdanim interesom da se imenuju članovi uprave koji nedostaju

(članovi društva, nadzornog odbora ako ga društvo ima, organ uprave kojeg je interes u tome da društvo uredno ispunjava svoje

javnopravne obveze, vjerovnici, stečajni upravitelj vjerovnika) U prijedlogu sudu može se predložiti i osoba koju treba postaviti, ali

sud nije time vezan. Sud postavlja osobu prema slobodnoj ocjeni, ali bi prilikom imenovanja sud trebao uzeti u obzir i uvjete

koji se po ZTD-u i eventualno društvenom ugovoru traže za osobu koja može biti imenovana u upravu društva. Sud bi mogao

ako ne uspije pronaći osobu koja ispunjava propisane uvjete postaviti za privremenog upravitelja i nekoga tko ne ispunjava uvjete

određene u društvenom ugovoru, ali ne i osobu koja ne ispunjava uvjete propisane u ZTD-u kao ni osobu koja nije dala izjavu da

prihvaća imenovanje. U hitnim slučajevima sud može na prijedlog zainteresirane osobe za vrijeme dok društvo ne imenuje

odgovarajućeg člana uprave odnosno dok ne postavi privremenog upravitelja imenovati osobu ovlaštenu da zastupa društvo jer ono

nema članove uprave koji su potrebni da bi ga se zastupalo;

56

e) u parnici koja se vodi u povodu pobijanja odluke glavne skupštine dioničkog društva odnosno skupštine društva s ograničenom

odgovornošću u kojoj nije moguće da društvo zastupaju uprava i nadzorni odbor, iako su na to ovlašteni po ZTD-u (npr. jer su

tužbom ustali uprava ili neki njezin član i član nadzornog odbora), a zastupnika ne odredi ni glavna skupština, odnosno skupština

društva, parnični sud dužan je postaviti društvu zastupnika u tom sporu gdje će na odgovarajući način primijeniti pravila o

postavljanju privremenog zastupnika po ZPP-u. Takav zastupnik ima u parničnom postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti

zakonskog zastupnika;

f) kada dioničko društvo treba postaviti zahtjev za naknadu štete koja mu je počinjena protiv osnivača i osoba koje su u osnivanju

preuzele dionice za njihov račun, protiv članova uprave i nadzornog odbora, protiv osobe koja je iskoristila svoj utjecaj u društvu i

navela članove uprave ili nadzornog odbora, prokurista ili opunomoćenika da poduzmu nešto na štetu društva i njegovih dioničara te

protiv osobe koja je od toga imala koristi ako je s namjerom u tome sudjelovala, glavna skupština može za to društvu imenovati

posebne zastupnike. Ako glavna skupština odluči da treba postaviti takav zahtjev ili to zatraže spomenuti dioničari, trgovački sud na

području kojeg je sjedište društva može na prijedlog dioničara na dionice kojih se odnosi najmanje deseti dio temeljenog kapitala

društva, odnosno najmanje temeljni kapital u iznosu od 8 milijuna kuna u izvanparničnom postupku imenovati druge zastupnike

društva ako smatra da bi to bilo korisno za ostvarenje zahtjeva društva. Nepostavi li se zahtjev u roku 6 mjeseci od dana održavanja

glavne skupštine, isti sud može na prijedlog dioničara koji imaju dionice na koje se odnosi najmanje dvadeseti dio temeljenog

kapitala društva ili najmanje temeljni kapital u iznosu od 4 milijuna kuna imenovati posebne zastupnike, postoje li činjenice koje

opravdavaju osnovanu sumnju da je društvu nepoštenim djelovanjem ili grubom povredom zakona ili statuta nanesena šteta;

g) trgovački sud može u društvu s ograničenom odgovornošću imenovati likvidatore, odnosno osobe koje su ovlaštene zastupati

društvo u likvidaciji. Ako uprava društva ne podnese registarskom sudu prijavu za upis nastanka razloga za prestanak društva ni na

ponovno poziv da to učini, sud je ovlašten po službenoj dužnosti obaviti taj upis i imenovati likvidatore. Prije toga je dužan upozoriti

upravu da će to učiniti ne postupi li uprava kako se od nje traži ni u naknadnome roku koji joj je za to postavljen. Sud je inače

ovlašten na prijedlog nadzornog odbora, ako ga društvo ima, ili članova društva kojih temeljni ulozi čine najmanje deseti dio

temeljnog kapitala ili manji dio određen društvenim ugovorom zbog važnog razloga osim postojećih likvidatora ili umjesto njih

imenovati druge. Za sve ostale ovdje vrijedi ono što je rečeno glede imenovanja likvidatora dioničkog društva;

h) na sudsko imenovanje likvidatora gospodarskog interesnog udruženja valja primijeniti ono što je rečeno glede imenovanja

likvidatora javnoga trgovačkog društva. Društvenim ugovorom se može predvidjeti i da upravu društva s ograničenom odgovornošću

imenuje neko javnopravno tijelo (npr. Republika Hrvatska, županija, Hrvatski fond za privatizaciju i sl.), a valja uzeti da se to može

odnositi i na samo neke članove tog organa. Stečajni sud rješenjem o otvaranju stečajnog postupka imenuje stečajnog upravitelja koji

ima prava i obveze organa odnosno članova društva u stečaju u kojemu inače poslove vode njegovi članovi i zastupa stečajnog

dužnika.

10.1.4.1. Osobe ovlaštene za zastupanje povjeravanjem obavljanja određenih poslova

Ovlast za zastupanje može proizaći i iz obavljanja određenih poslova koje je nekome povjereno u društvu pravnoj osobi.

ZTD određuje da osoba je čija je dužnost da kao radnik trgovačkog društva (što vrijedi i za trgovca pojedinca) obavlja

poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora odnosno poduzimanje određenih pravnih

radnji ovlaštena da kao opunomoćenik društva sklapa i te ugovore i poduzima te pravne radnje u granicama poslova koje

obavlja (tzv. punomoćnici po zaposlenju) Ovo zakonsko rješenje proizašlo je iz okolnosti da bi davanje punomoći svakome tko

djeluje za zastupanoga i iskazivanje te punomoći prema trećima uvijek kad pravnu radnju poduzima netko tko nije zakonom ovlašten

za zastupanje otežalo pravni promet, a počiva i na zaštiti povjerenja u poslovnom prometu. ZTD zahtijeva da se radi o osobi koja je

zaposlena u društvu tako da joj je povjereno obavljanje određenih poslova (npr. nećemo tražiti prodavačicu u Konzumu da nam se

legitimira putem punomoći, op. a.) Ako je riječ o osobama koje ne obavljaju poslove u poslovnim prostorijama dostupnim javnosti,

57

nego to čine dopisivanjem, treće osobe su zaštićene odredbama ZOO-a koje govore o ponudi i prihvatu ponude učinjene na

poslovnom papiru. Brojni opunomoćenici po zaposlenju djeluju u radnjama, na prodajnim mjestima na otvorenom, sajmovima,

šalterima i sl. gdje se sklapaju različiti ugovori. Zastupani mora znati tko u njegovim poslovnim prostorijama djeluje prema trećima i

iskazuje se kao zastupnik te osigurati u vlastitom interesu da to ne čini netko koga ne želi. On uostalom može tamo angažirati i

nekoga tko nije njegov zaposlenik, a ako pri tome dođe do propusta, sam bi trebao snositi posljedice. Uvijek treba štiti treće koji su

glede ovlasti za zastupanje u dobroj vjeri. Bitno je da je zastupani zaposlio neku osobu tako da to ostavlja utisak u javnosti kako ona

ima ovlast da ga zastupa, budući da prema shvaćanjima u poslovnom prometu obavljanje posla na takvom radnom mjestu sadržava i

ovlast za poduzimanje određenih poslova u ime poslodavca. Opunomoćenik po zaposlenju ipak nije bez posebne punomoći ovlašten

mjenično obvezivati svojega poslodavca jer je za zasnivanje mjeničnih obveza u ime i za račun druge osobe potrebna posebna

punomoć. Za određenje tko je opunomoćenik po zaposlenju mjerodavno je ono što je uobičajeno u prometu, odnosno u određenoj

struci, a i shvaćanja o tome u poslovnoj praksi. Takve osobe se ne određuju aktima društva (statutom, društvenim ugovorom ni

odlukom nekog organa društva) niti se upisuju u sudski registar.

10.1.5. Opunomoćenici

Osobe koje su ovlaštene zastupati društvo mogu se odrediti i pravnim poslom. ZTD uređuje prokuru, trgovačku

punomoć i punomoć trgovačkom putniku i samo općenito određuje tko može dati punomoć za društvo i u kojim granicama .

Na sve drugo primjenjuje se ZOO koji uređuje općenito zastupanje i neke punomoći (opću i posebnu) te pravne poslove na temelju

kojih se daje ovlast za zastupanje društva. ZTD i ZOO sada uređuju:

a) prokuru;

b) opću (generalnu punomoć) prema ZOO-u;

c) posebnu (specijalnu punomoć) prema ZOO-u;

d) trgovačku punomoć (ZTD);

e) punomoć trgovačkom putniku (ZTD).

Osoba koja je ovlaštena zastupati društvo na temelju zakona, odnosno akta društva crpi svoje ovlasti iz zakona, odnosno spomenutog

akta, a trećima se to stavlja na znanje upisom u sudskom registru. Opunomoćenik s druge strane izvlači svoje ovlasti iz punomoći

koja mu je dana na temelju pravnog posla između njega i društva, a naposljetku iz ovlasti one osobe ovlaštene za zastupanje društva

koja mu je punomoć dala. Zbog toga opunomoćenik svoje ovlasti ne dobiva neposredno, nego posredno.

10.1.5.1. Tko može dati punomoć u ime društva

Svaki pravni subjekt koji može sudjelovati u pravnom prometu može dati punomoć za poduzimanje pravnih radnji u tom

prometu. Punomoć može dati svaka fizička poslovno sposobna osoba i svaka pravna osoba. Može je dati svako vanjsko društvo,

samo što se mora razlikovati ima li ono svojstvo pravne osobe ili nema jer će o tome ovisiti tko će se na temelju zastupanja naći u

pravnom odnosu s trećom osobom (društvo pravna osoba ili članovi društva koje to nije, npr. ortaštvo) Ovlast za zastupanje daje se i

izvan pravnog prometa, npr. poduzimanjem pravnih radnji pred sudom, arbitražom, upravnim i drugim državnim tijelima čime

društvo pravna osoba, odnosno članovi društva koje to nije sudjeluju u sudskom postupku i u drugim postupcima. Ograničenje

postoji glede prokure, trgovačke punomoći i punomoći trgovačkom putniku koje mogu dati samo trgovci (trgovačka društva,

društvo za uzajamno osiguranje, zadruga i trgovac pojedinac) Ortaštvo bi moglo ispunjavati taj uvjet samo onda kad bi se

sastojalo od trgovaca u smislu odredbe čl. 1. ZTD-a, ali ne bi moglo dati prokuru jer se ona upisuje u sudski registar. Ne bi ih moglo

dati ni ortaštvo, odnosno ortaci, koje se sastoji i od trgovaca, ali svojim djelovanjem ne ispunjava uvjete koji se zahtijevaju za trgovca

(ne djeluju s namjerom stjecanja dobiti), npr. ortaštvo trgovaca radi postizanja nekih dobrotvornih ciljeva s područja kulture,

58

znanosti, socijalne skrbi i sl. Prokuru, trgovačku punomoć i punomoć trgovačkom putniku može dati i društvo u likvidaciji, jer ono

time ne gubi svojstvo trgovca ako ga inače ima. Opseg ovlasti prokurista ne mogu prelaziti ovlast koje imaju likvidatori. U

stečaju bi te punomoći mogao davati stečajni upravitelj jer je djelovanje opunomoćenika spojivo s ciljem stečaja kada dužnik i dalje

posluje u okviru koji mu dopušta Stečajni zakon. Drugo je pitanje tko u društvu može dati punomoć s učinkom da je daje društvo.

Opunomoćenik kojemu je punomoć dana neposredan je opunomoćenik pravne osobe, samo što ju je za pravnu osobu dala fizička

osoba koja je ovlaštena da to za nju učini što vrijedi za sve vrste punomoći. ZTD propisuje da su punomoć za zastupanje

trgovačkog društva ovlaštene dati osobe koje prema ZTD-u zastupaju društvo. Punomoć se može dati u granicama ovlasti

zastupnika upisanih u sudskom registru što je izraz temeljnog pravila nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet. Za

ortaštvo, odnosno društva koja nisu pravne osobe vrijedi isto pravilo, samo što se društvo ne upisuje u sudski registar. Među osobama

koje su ovlaštene dati punomoć za društvo pravnu osobu potrebno je navesti i osobe koje su ovlaštene zastupati društvo na temelju

odluke nadležnog tijela. Ovdje je riječ o zastupanju društva na temelju zakona, samo što se osoba koja ima takvu zakonsku ovlast

imenuje aktom nadležnog tijela (imenovani likvidatori, članovi uprave, privremeni zastupnik, privremeni upravitelj, stečajni

upravitelj) Iznimka je zastupnik kojega određuje skupština društva s ograničenom odgovornošću kad nema tko drugi zastupati

društvo u slučaju propisanim ZTD-om. Osoba koja je u ime društva dala punomoć ne gubi time vlastitu ovlast da zastupa društvo,

budući da se njezina ovlast za zastupanje temelji na drugoj osnovi stavljenoj kod društava pravnih osoba trećima do znanja upisom u

sudski registar i traje dok ta osnova za zastupanje ne prestane.

10.1.5.2. Kome društvo može dati punomoć

Punomoć se može dati zaposleniku u društvu, ali i drugoj fizičkoj ili pravnoj osobi. ZTD osim kad je riječ o prokuri,

govori samo o osobi, a ZOO izričito propisuje da opunomoćenik može biti i pravna osoba . Prokura se pak prema ZTD-u može

dati samo fizičkoj osobi, a po prirodi stvari samo se fizičkoj osobi može dati punomoć kao trgovačkom putniku. Propisi ne

postavljaju uvjete glede državljanstva fizičke osobe ni pripadnosti pravne osobe. Iako to propisi (osim kad je riječ o prokuri) posebno

ne predviđaju, društvo može dati punomoć samo onoj fizičkoj osobi koja je potpuno poslovno sposobna, budući da su ovlasti osobe

djelomično lišene poslovne sposobnosti ograničene. Glede zastupanja u postupcima to je u odgovarajućim zakonima izričito i

određeno pa se zahtijeva da je opunomoćenik potpuno poslovno sposoban. ZTD samo glede prokurista izričito određuje da on mora

biti punoljetna osoba koja je potpuno poslovno sposobna bez obzira na dužnost koju obnaša i poslove koje obavlja, osim ako što

drugo nije predviđeno izjavom o osnivanju društva, društvenim ugovorom ili statutom društva.

Prokurist ne može biti osoba koja je ovlaštena zastupati društvo na temelju zakona ili određena aktom nadležnog tijela, jer

ona ovlast za zastupanje ima po tim osnovama i kao takav ovlaštenik upisana je u sudskom registru . Nema zapreke da se

prokura dade opunomoćeniku po zaposlenju jer mu se time daju veće ovlasti i upisuje ga se u sudski registar, samo što nakon toga

više neće djelovati kao opunomoćenik po zaposlenju. Prokura se može dati i članu društva, ako nije po zakonu ili na temelju akta

nadležnog tijela ovlašten zastupati društvo, jer je član pravno odvojen od društva pa time ne bi zastupao samoga sebe pa čak i ako je

riječ o društvu koje ima samo jednog člana.

Prokurist može biti i komanditor iako je isključen od zastupanja na temelju ZTD-a jer nije istovremeno isključen od mogućnosti da

zastupa društvo na nekoj drugoj osnovi. I tajni član može biti poduzetnikov prokurist jer ga inače nije ovlašten zastupati na osnovama

koje isključuju davanje prokure. Prokuristom može biti i član uprave društva kapitala koje je član javnoga trgovačkog društva

odnosno komplementar komanditnog društva kojemu je povjereno vođenje poslova društva osoba jer se tu radi o različitim

funkcijama u različitim pravnim osobama. To može biti i član javnoga trgovačkog društva koji je inače isključen od zastupanja na

zakonskoj osnovi.

Trgovac pojedinac ne bi mogao biti vlastiti prokurist jer bi tada zastupao samoga sebe. Izjavom o osnivanju društva,

društvenim ugovorom, odnosno statutom mogu se propisati posebni uvjeti za osobu prokurista (npr. da se prokura ne može dati

komanditoru, članu društva, osobama koje su u društvu zaposlene i sl.) Tada se bez promjene u spomenutim aktima ne može valjano

dati prokura osobama koje ih ne ispunjavaju. Budući da se prokura upisuje u sudski registar, registarski sud pri upisu prokure

provjerava je li ona dana u skladu s onim što je tako propisano.

59

Punomoć se može dati jednoj fizičkoj ili većem broju fizičkih osoba, a više osoba može biti ovlašteno odvojenim punomoćima

i samostalno, a može se učiniti i tako da se istom punomoći ovlasti nekoliko osoba. Tada bi trebalo navesti mogu li one u

zastupanju djelovati odvojeno i pojedinačno ili samo zajedno (skupno) jer će to u suprotnom trebati utvrđivati iz sadržaja punomoći.

Ako se to iz punomoći ne može sigurno utvrditi, valja uzeti da su opunomoćenici ovlašteni djelovati odvojeno i pojedinačno jer se

skupnu ovlast treba smatrati iznimkom. Takvo rješenje je izričito propisano ZTD-om glede skupne prokure. Ako se u prokuri više

prokurista ne navede da je riječ o skupnoj prokuri, svaki prokurist je ovlašten samostalno zastupati društvo . Osobe koje su

ovlaštene skupno zastupati na temelju punomoći moraju sve poduzeti aktivnu radnju zastupanja da bi ona bila valjana i obvezivala

društvo, dok je glede pasivnih radnji zastupanja dovoljno da je očitovanje trećega učinjeno i samo jednoj od osoba ovlaštenoj za

zastupanje. Za opunomoćenike to je izričito propisano kod prokure.

Kad se punomoć daje pravnoj osobi (npr. nalog trgovačkoj agenciji za kupnju ili prodaju robe) treći će morati ocijeniti

dvoje:

a) je li društvo dalo punomoć pravnoj osobi i je li to učinila osoba koja je u društvu za to ovlaštena;

b) djeluje li za pravnu osobu kojoj je punomoć dana osoba koja je ovlaštena za nju djelovati na nekoj od osnova na kojoj se može

zastupati pravna osoba. Nedostatak u nečemu od toga može utjecati na valjanost sklopljenog posla. Posebni propisi sadržavaju i

ograničenja glede osoba kojima se može dati punomoć za zastupanje, osobito u postupcima pred sudom ili upravnim tijelima (npr.

ZPP određuje da stranku kao opunomoćenik može zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drukčije određeno) Od

opunomoćenika treba razlikovati i glasnika, odnosno osobu kojom se netko služi kao prijenosnikom očitovanja koja se po njemu

šalju (npr. da odnese dopis) Glasnik ne poduzima u ime i za račun vlastodavca neke pravne radnje pa glasnikom može biti i osoba

bez poslovne sposobnosti (npr. dijete)

10.1.5.3. Kako se daje punomoć

Osim oblika punomoći, propisi ne određuju kako se punomoć daje. Očitovanje volje može se dati onako kako se i inače

izjavljuje volja, a to znači da se to ne mora učiniti izričito već i konkludentno (npr. slanjem neke osobe na pregovore da s drugom

stranom riješi neko sporno pitanje, a da se pri tome ne dade izričita izjava kako je ta osoba ovlaštena oko toga se i dogovoriti i sl.)

Bitno je da osoba kojoj je očitovanje volje namijenjeno može iz okolnosti opravdano zaključiti da je posrijedi davanje ovlasti

za zastupanje. Iznimke od toga su prokura, trgovačka punomoć i punomoć trgovačkom putniku koje se moraju dati izričito i to

u pisanom obliku, a prokuru treba upisati u sudski registar. Prijavi za upis mora se priložiti odluka društva kojom se daje prokura.

Druge punomoći se ne upisuju u sudski registar. ZTD određuje da se prokura daje na način predviđen izjavom o osnivanju

društva, društvenim ugovorom ili statutom društva. Odredba ZTD-a ne znači da se u tim aktima mora urediti način davanja prokure

pa da je suprotnom društvo ne bi moglo dati. Davanje prokure pripada u vođenje poslova društva pa ju je stoga ovlašten dati onaj tko

u društvu vodi te poslove i koji je na temelju toga ovlašten zastupati društvo, naravno ako ima toliko ovlasti koliko se inače daje

prokurom.

Za neka društva je propisano ZTD-om kako se daje prokura (u javnom trgovačkom društvo potrebna je suglasnost svih članova

ovlaštenih za vođenje poslova društva, osim ako postoji opasnost od odgađanja. To vrijedi i za davanje prokure komanditnog društva

pa i kad se ona daje komanditoru) I kada komanditno društvo daje komanditoru trgovačku punomoć traži se da o tome odluče svi

komplementari. Za davanje prokure ili trgovačke punomoći društva s ograničenom odgovornošću za sve pogone njegova poduzeća

potrebna je odluka skupštine, ako društvenim ugovorom to nije drukčije uređeno. Punomoć osnivača društva s ograničenom

odgovornošću kojom se opunomoćenik ovlašćuje da u ime opunomoćitelja sklopi društveni ugovor mora biti ovjerena kod javnog

bilježnika, a isto treba primijeniti i glede punomoći člana društva za izmjenu društvenog ugovora.

Pisani oblik punomoći ima konstitutivan učinak. Pod pisanom punomoći treba smatrati i onu danu elektroničkim putem ako se

pritom koristi elektronički ili napredni elektronički potpis, uređen Zakonom o elektroničkom potpisu. Da bi zahtjev za pisanim

oblikom bio zadovoljen, dovoljno je da se punomoć dade na bilo koji način koji se prema shvaćanjima poslovnog prometa smatra

pisanim oblikom. To se može učiniti tekstom na poslovnom papiru ili nekom drugom papiru s potpisom osobe koja je ovlaštena dati

60

punomoć. Pečat nije potreban jer za vjerodostojnost teksta koji je napisan nije bitno da bude opskrbljen i pečatom, nego da se iz

njega može utvrditi da ga je dao opunomoćitelj iako se kod nas još uvijek u poslovnom dopisivanju upotrebljava i pečat. Zahtjevu

pisanog oblika bilo bi udovoljeno i time da se punomoć pošalje telefaksom i brzojavom . U slučaju brzojava bi se trebalo radi

vjerodostojnosti tražiti i pisanu i potpisanu potvrdu takvog očitovanja volje. Iz okolnosti da se upisuje u sudski registar proizlazi da

se prokura mora dati u ispravi podobnoj da se kao prilog priloži prijavi za upis prokurista u sudski registar. Zato se prokura ne daje ni

telefaksom ni brzojavom. Za valjanost punomoći bitno je da se iz nje vidi koje ju je društvo dalo, u suprotnom ona neće biti valjana.

Iz punomoći se moraju vidjeti i ovlasti opunomoćenika u zastupanju društva. Pisana punomoć je valjana od dana kada prispije

primatelju (opunomoćeniku ili trećoj osobi) Ako se radi o prokuri koja je dana tako da se očituje prema javnosti, mjerodavna je

objava upisa. Upis prokure u sudski registar je inače redovito deklaratorne naravi. Prokura je valjano dana kad se očitovanje volje

kojim se daje ovlast za zastupanje priopći prokuristu ili trećoj osobi. Radnja poduzeta na temelju tako dane punomoći bit će valjana i

obvezivat će društvo koje je dalo prokuru, iako prokurist još nije upisan u sudskom registru. Iako društvo ne bi bilo vezano poslom

što ga u njegovo ime i za njegov račun sklopi osoba koja za to nema pisane punomoći, kad se taj oblik punomoći prema zakonu traži,

pa se ne smatra osobom ovlaštenom za zastupanje, društvo ga može naknadno prihvatiti (npr. ako počne ispunjavati obveze koje iz

njega proizlaze) Ratihabiranje posla djeluje ex tunc.

Prema ZOO-u ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegove ovlasti obvezuje neovlašteno

zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno

zastupanog da se u primjerenom roku očituje odobrava li ugovor. Ako neovlašteno zastupani ugovor ne odobri, smatra se da ugovor

nije ni sklopljen. Strana s kojom je ugovor sklopljen tada može tražiti od falsus procuratora naknadu štete ako u trenutku sklapanja

ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlast za sklapanje ugovora.

10.1.5.4. Prestanak punomoći

ZTD osim za opoziv prokure ne propisuje ništa o prestanku punomoći, dok ZOO predviđa samo neke slučajeve prestanka

punomoći i to prilično nesustavno.

Od onih slučajeva koji se mogu primijeniti na društvo, navodi se:

a) opoziv punomoći;

b) prestanak pravne osobe opunomoćenika;

c) smrt opunomoćenika;

d) prestanak pravne osobe opunomoćitelja.

Tome svemu valja dodati još i:

e) postizanje cilja radi kojeg je punomoć dana;

f) opunomoćenikovo otkazivanje punomoći;

g) protek vremena za koje je punomoć dana;

h) nastupanje rezolutivnog uvjeta;

i) gubitak ili ograničenje poslovne sposobnosti fizičke osobe opunomoćenika;

j) otvaranje stečajnog postupka nad opunomoćiteljem pravnom osobom.

Razlogom za prestanak punomoći nije prestanak ovlasti za zastupanje one fizičke osobe u društvu koja je u njegovo ime dala u

sklopu svojih tadašnjih ovlasti za zastupanje. Na valjanost punomoći ne utječu ni promjene članova društva pa čak ni ako

opunomoćenik postane članom društva opunomoćitelja ni ako opunomoćitelj postane članom društva koje je njegov opunomoćenik.

Drugo vrijedi ako bi došlo do statusne promjene kojom bi se opunomoćitelj i opunomoćenik spojili u jednu osobu (pripajanje,

spajanje) jer nitko ne može biti vlastiti opunomoćenik, ali tada ionako dolazi do prestanka punomoći po drugim navedenim

osnovama.

61

10.1.6. Ovlasti osoba koje zastupaju društvo

Ovlasti osoba koje zastupaju društvo na temelju zakona, konstitutivnog akta društva ili odluke donesene u društvu,

oduzimanja ovlasti za zastupanje i odluke nadležnog tijela

10.1.6.1. Zastupanje društava osoba

U zastupanju ortaštva ortaci djeluju kao i u vođenju poslova društva. Ovlast ortaka se mogu ograničiti, a ograničenje u

zastupanju djeluje i prema trećima. Ograničenje je vidljivo iz društvenog ugovora. Prava stječu i obveze preuzimaju ortaci, a

vlasništvo i druga stvarna prava zajednička su imovina ortaka, odnosno nad tim stvarima postoji zajedničko vlasništvo. Društvenim

ugovorom mogu se ortaci ovlastiti za pojedinačno zastupanje ili se može ovlastiti točno određenog ortaka i sl. Takve ovlasti ortaci

mogu dati i preko punomoći koja nije sadržana u društvenom ugovoru. ZOO ortake kojima je društvenim ugovorom povjereno

vođenje poslova (pa i zastupanje) smatra opunomoćenicima ostalih ortaka i propisuje kao supsidijarno pravilo da se s poduzetom

radnjom moraju izričito ili prešutno suglasiti svi ortaci ili njihovi opunomoćenici. Pri tome se naravno mora pružiti i zaštita trećima

koji su u dobroj vjeri. Ortaku se može oduzeti ovlast za vođenje poslova, a to znači i za zastupanje, jednoglasnom odlukom ostalih

ortaka (ako društvenim ugovorom nije predviđeno drukčije) zbog grube povrede povjerenih dužnosti, nesposobnosti za uspješno

vođenje poslova ili drugih važnih razloga. Zbog opravdanog razloga tu ovlast može otkazati i ortak.

U zastupanju javnog trgovačkog društva ovlast članova društva nije ograničena pa član društva koji ima ovlast za zastupanje

društva prema trećima može sklapati sve vrste pravnih poslova i raspolagati imovinom društva, stjecati prava i preuzimati obveze za

društvo i zastupati ga pred sudom, arbitražom i upravnim tijelima te davati i opozivati prokuru. Iako ovlast za zastupanje nije

ograničenja, moguće je da se društvenim ugovorom predvide interna ograničenja. Postupanje suprotno ograničenju može imati kao

posljedicu odgovornost člana društva, posebice odgovornost za štetu, a može biti i razlogom za oduzimanje te ovlasti. Razlozi pravne

sigurnosti ne dopuštaju da ograničenje djeluje prema trećima pa se ne može upisati u sudski registar. Stoga treći koji ulaze u pravne

odnose s društvom mogu računati s time da su, ako je ono pri tome valjano zastupano, konačno i pravovaljano ušli u pravni odnos s

društvom i da neke dodatne pravne radnje ili davanje suglasnosti bilo koga u društvu nije potrebno.

Naravno postoje i iznimke, a to je prije svega slučaj koluzije, tj. kad član društva ovlašten za zastupanje zlonamjerno, zajedno s

trećim, poduzima nešto na štetu društva, ili kad bi treća osoba primjenom potrebne pozornosti koja se u pravnom prometu

zahtijeva morala znati za ograničenje, ali treća osoba ne mora istraživati unutarnje odnose u društvu. Član društva ne bi mogao

zastupajući društvo bez posebne ovlasti društva djelovati tako da ga zastupa i da istodobno nastupa kao druga ugovorna strana i

sklapa ugovor s društvom u svoje ime i za svoj račun kao ni u svoje ime, a za račun drugih osoba, ni u ime i za račun drugih osoba, a

za to se ne traži ispunjenje subjektivne pretpostavke kao u slučaju koluzije. Ovlast za zastupanje upisuje se u sudski registar pri čemu

treba poći od pretpostavke da je ovlast za zastupanje pojedinačna pa ako drukčije nije upisano u tom registru, svaki je upisani član

ovlašten zastupati društvo. Osim ograničenja ovlasti zastupanja koje se odnose na to da su neki članovi društva isključeni iz te ovlasti

ili da društvo mogu zastupati samo neki od njih, ili svi skupno, ili nekoliko njih skupno, ili zajedno s prokuristom, druga se

ograničenja ne mogu upisati u sudski registar. Upis ovlasti za zastupanje u sudski registar nije pretpostavka za valjano zastupanje

društva, ali je važan zbog učinka upisa prema trećima. Likvidatori zastupaju društvo u likvidaciji u granicama svog poslovnog

djelovanja, odnosno u završavanju tekućih poslova, naplati tražbina društva, unovčenu preostale imovine i podmirenju vjerovnika.

Radi dovršenja poslova mogu sklapati i nove poslove, a te ovlasti se ne mogu ograničiti, a ako bi se ograničile ne bi djelovale prema

trećima. Do ograničenja ovlasti za zastupanje dolazi u stečajnom postupku, a za vrijeme stečaja društvo dužnika zastupa stečajni

upravitelj.

Komanditno društvo zastupaju komplementari glede ovlasti i ograničenja kojih vrijedi sve što je rečeno za ovlasti članova javnoga

trgovačkog društva o zastupanju društva i njihovu upisu u sudski registar. Komanditori bi mogli zastupati društvo, osim kada djeluju

62

kao likvidatori, samo na temelju punomoći. Ovlast za zastupanje im se može dati i društvenim ugovorom, ali se time ne mijenja

narav ovlasti koju su dobili, budući da se i tada smatraju opunomoćenicima, a ne osobama koje bi bile ovlaštene zastupati društvo na

temelju konstitutivnog akta društva. Oni se ni ne upisuju u sudski registar, osim ako im je dana prokura. I za ovlasti likvidatora i za

ograničenja ovlasti vrijedi sve kao i kod javnog trgovačkog društva.

Članovi gospodarskog interesnog udruženja ovlašteni su u zastupanju udruženja poduzimati pravne radnje pa i one koje prelaze

okvir predmeta poslovanja udruženja, osim ako ono dokaže da je treći znao ili da mu prema okolnostima nije moglo ostati nepoznato

da je radnja poduzeta izvan predmeta poslovanja, a za takav dokaz nije dovoljno da je predmet poslovanja javno objavljen.

Ograničenja ovlasti za zastupanje postavljena ugovorom o osnivanju udruženja ili odlukom njegovih članova ne mogu se isticati

prema trećima čak ni kada su objavljena. Glede ograničenja sve vrijedi kao i kod javnog trgovačkog društva.

10.1.6.2. Zastupanje društava kapitala

Zastupajući dioničko društvo, uprava u društvu s dualističkim ustrojem organa, odnosno izvršni direktori u

društvu s monističkim ustrojem organa društva ovlašteni su poduzimati sve pravne radnje u poslovima, pred sudom i drugim

organima vlasti i to čine samostalno. Ovlasti im se ne mogu ni oduzeti ni ograničiti pa se ni u sudski registar ne bi moglo upisati

ograničenje njihovih ovlasti u zastupanju društva. Članovi uprave odnosno izvršni direktori ograničeni su u zastupanju samo

utoliko što bez posebne ovlasti društva ne mogu djelovati tako da zastupaju društvo i da istodobno nastupaju kao druga

ugovorna strana te sklapaju ugovor s društvom u svoje ime i za svoj račun ili u svoje ime, a za račun drugih osoba ili u ime i

za račun drugih osoba. Posebna ovlast se može dati u statutu društva ili odlukom nadzornog, odnosno upravnog odbora.

Ograničenje je propisano i u pogledu dioničkog društva koje ima samo jednog dioničara ili kad uz njega dionice drži još i samo

društvo. Tada se pravni posao između njega i društva može sklopiti kad on zastupa društvo pod istim pretpostavkama o kojima je bilo

riječi pa i kad on nije jedini član uprave odnosno jedini izvršni direktor. Pravni posao se mora sklopiti u pisanom obliku ili se

mora sastaviti isprava o tome što je usmeno dogovoreno. Iako se ovlast za zastupanje ne može ograničiti prema van, interna

ograničenja su moguća i uprava (izvršni direktori) dužni su pridržavati ih se. ZTD govori o tome da su članovi uprave (izvršni

direktori) ograničeni u ovlasti za zastupanje u odnosu prema društvu. Prekoračenje internih ograničenja dovodi do odgovornosti

članova uprave (izvršnih direktora) Takva interna ograničenja mogu se odrediti statutom ili odlukom nadzornog odbora, odnosno

upravnog odbora tako da uprava (izvršni direktori) mogu obaviti određene poslove, a to znači i poduzimati određene radnje

zastupanja društva, samo ako za to dobiju prethodnu suglasnost nadzornog (upravnog) odbora. Time nadzorni (upravni) odbor

ostvaruje u biti preventivni nadzor uprave odnosno izvršnih direktora. Iznimka kada interna ograničenja djeluju prema trećima

jest slučaj koluzije.

Razlika od koluzije kod prokure je u tome što se za ispunjenje subjektivne pretpostavke kod treće osobe traži da je znala za

unutarnje ograničenje ili da za njega nije saznala zbog svoje grube nepažnje. Statut ili nadzorni (upravni) odbor mogu samo

predvidjeti potrebu za davanje prethodne suglasnost, a ništetna bi bila odredba statuta ili odluka nadzornog (upravnog) odbora kojom

bi se odredilo da poduzimanje neke radnje ulazi u nadležnost tog odbora, budući da je u tom slučaju samo nadležan za davanje ili

uskraćivanje suglasnosti. Ako se suglasnost ne dobije, tada uprava (izvršni direktori) mogu tražiti da suglasnost dade glavna

skupština koja o tome odlučuje većinom od najmanje tri četvrtine danih glasova, ako statutom za to nije predviđena veća većina.

Posao poduzet bez suglasnosti prema trećima bi bio valjan, ali bi imao za posljedicu odgovornost člana uprave (izvršnih direktora)

koja bi bila važan razlog zbog kojega je moguć njihov opoziv.

Za opoziv izvršnih direktora se to ne traži ako nije predviđeno statutom. ZTD ponekad izričito propisuje da je za neke radnje

potrebna odluka glavne skupštine ili skupštine društva (npr. za prijenos imovine društva, poduzetničke ugovore, spajanje, pripajanje i

dr.) ili isključuje ovlast za zastupanje u korist nadzornog odnosno upravnog odbora. Propust da se dobije suglasnost glavne skupštine,

odnosno skupštine društva na poduzetnički ugovor ima učinak da takav ugovor nije valjan, što također vrijedi i glede ugovora o

pripajanju i spajanju društava, za ugovor o prijenosu imovine dioničkog društva osobi javnog prava i dr. Kad nadzorni odbor zastupa

društvo u slučajevima propisanim ZTD-om, ne čine to svi članovi tog odbora jer bi to bilo nepraktično. Oni tada ovlašćuju jednoga

od njih, obično predsjednika, da prema trećima poduzima pravne radnje zastupanja društva u ime nadzornog odbora (npr. da sklopi

63

ugovor s članovima uprave društva) Ono što vrijedi za ovlast za zastupanje društva od strane nadzornog odbora u društvima s

dualističkim ustrojem organa vrijedi i za ovlast upravnog odbora u društvima s monističkim ustrojem organa društva. Likvidatori

obavljaju posao uprave, odnosno izvršnih direktora za vrijeme dok je društvo u likvidaciji i imaju njihove ovlasti. Zakonom

propisana ovlast likvidatora da zastupaju društvo ne može se ograničiti kao što je to slučaj s ovlasti uprave odnosno izvršnih

direktora.

Ovlast za zastupanje ograničava se i u vezi sa stečajnim postupkom koji se pokreće ili vodi protiv društva . Glede toga na

odgovarajući način se primjenjuje ono što je o tome rečeno za ovlast za zastupanje članova javnoga trgovačkog društva.

Za sadržaj ovlasti za zastupanje društva s ograničenom odgovornošću i ograničenja tih ovlasti mutatis mutandis vrijedi ono što

je rečeno glede ovlasti tog organa u dioničkom društvu. I kod ovog društva postoji ograničenje ako društvo ima samo jednog

člana koji je ujedno i jedini član uprave. Ako mu se ne dopusti drukčije, on ne može u ime društva sklapati pravne poslove sa

samim sobom ili kao zastupnik nekog drugog, osim ako se posao sklapa isključivo radi ispunjenja neke obveze. I u tom slučaju se

mora sastaviti isprava, ali to nije ipak potrebno kada je riječ o poslovima u okviru uobičajenog poslovanja društva sklopljenog pod

uobičajenim uvjetima. U društvu s ograničenom odgovornošću uprava je ovisna o skupštini pa i o nadzornom odboru ako ga

društvo ima. Nema onaj stupanj samostalnosti koji ima uprava dioničkog društva pa je više vezana dobivenim uputama .

Društvenim ugovorom ili odlukama nadzornog odbora ako ga društvo ima može se propisati potreba da uprava traži suglasnost nekog

od tih organa za poduzimanje određenih radnji. Glede svega ostaloga vrijedi ono što vrijedi o ovlastima uprave dioničkog društva.

Ovdje još prema ZTD-u vrijedi i jedno dodatno ograničenje za stjecanje stvari i prava za koje se plaća protuvrijednost koja je viša od

petine iznosa temeljnog kapitala društva, osim za stjecanje u ovršnom postupku, jer se za valjanost takvog ugovora traži odluka

skupštine društva. Za sadržaj ovlasti likvidatora za zastupanje društva u likvidaciji vrijedi ono što je rečeno glede likvidatora

dioničkog društva.

Društvo za uzajamno osiguranje ima iste osobe ovlaštene za zastupanje društva kao i dioničko društvo za osiguranje pa vrijedi sve

isto kao i za dioničko društvo.

Kreditna unija ima upravu na koju se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o upravi društva s ograničenom odgovornošću.

10.1.7. Ovlasti osoba kojima je povjereno obavljanje određenih poslova za zastupanje društva

Za ovlasti osoba kojima je povjereno obavljanje određenih poslova da zastupaju društvo mjerodavno je ono što je

uobičajeno u prometu odnosno što je uobičajeno u određenoj struci, a nije odlučujuće ono što s tim u vezi proizlazi iz općih akata

društva. Treći nisu dužni provjeravati je li nekoj osobi takvim aktom ili na drugi način ograničena ovlast koja joj pripada kao

opunomoćeniku po zaposlenju. Ograničenje bi prema njima djelovalo samo ako su o tome bili obaviješteni.

Bitno je da je ograničenje trećima bilo poznato ili im je iz okolnosti moralo biti poznato. Posao koji osoba obavlja dovoljna je

legitimacija prema trećima glede ovlasti za zastupanje, a teret dokaza da je trećemu bilo poznato ili da mu je prema okolnostima

moralo biti poznato jest na onome tko se na to poziva. Prema okolnostima, ograničenja će biti potrebno izravno usmeno ili pismeno

priopćiti trećima koji s društvom sklapaju pravni posao i to pojedinačno naslovljenim dopisom ili okružnicom, isticanjem obavijesti

na vidljivom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima radi opunomoćenik po zaposlenju (osobito kad je riječ o prodavačima,

šalterskim službenicima, zaposlenicima u ugostiteljstvu i sl.)

Postojanje ograničenja ne znači i obvezu trećih da istražuju kakve ovlasti ima osoba koja je po shvaćanju prometa ovlaštena

za zastupanje. Oni samo moraju uzeti u obzir izmjenu tih ovlast koja proizlazi iz onoga što im je poznato (npr. mi kada

kupujemo u Konzumu nismo dužni provjeravati je li teta na blagajni možda internim organičenjima spriječena sklopiti s nama

ugovor o kupoprodaji, to se nas ne tiče. Ali ako je iznad blagajne velikim crvenim slovima istaknuta obavijest koja govori nešto u tom

smjeru, mi više nismo pošteni i ne možemo se pozivati na zaštitu koja se poštenim stjecateljima pruža u pravnom prometu, op. a.)

64

10.1.8. Ovlasti opunomoćenika

Ovlasti opunomoćenika uređuju se ZOO-om i ZTD-om koji je lex specialis u ovoj materiji. ZOO propisuje da

punomoćnik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten. S tim u vezi postavlja se pitanje

određivanja ovlasti unutar kojih opunomoćenik može valjano djelovati. To će ovisiti o dvama elementima:

a) o ovlastima za zastupanje osobe u društvu koja daje punomoć;

b) o ovlastima koje se daju preko punomoći.

Pri ocjeni valjanosti punomoći oba elementa treba kumulativno uzeti u obzir. Osobe koje daju punomoć mogu to učitni samo u

okviru svojih ovlasti (nemo plus iuris…) Pri davanju punomoći osobe koje to čine moraju postupati onako kako su ovlaštene

zastupati društvo, npr. ako društvo zastupaju dva člana uprave skupno, tako moraju postupiti i pri davanju punomoći. To znači da bi

treći uvijek, ako želi biti siguran, morao utvrditi opseg ovlasti za zastupanje osobe koja je dala punomoć. Značajna pomoć u tome je

zakonsko propisivanje ovlasti za zastupanje i nemogućnost da se te ovlasti ograniče. No ostaju slučajevi isključenja od

zastupanja, kod društava kod kojih je to dopušteno, i mogućnost da se konstitutivnim aktom društva odredi način kako više osoba

djeluje u zastupanju. Upis u sudski registar sve to čini javnim i dostupnim svakome. Za ovlast prema trećima mjerodavan je sadržaj

punomoći neovisno o pravnom odnosu na podlozi koje je punomoć dana. Prema trećemu koji je upoznat s prvobitnim sadržajem

punomoći ne djeluje njezina promjena (npr. djelomični opoziv) za koju nije znao niti morao znati jer promjena, npr. nije navedena u

pisanoj punomoći ili jer nije na neki drugi način bio o njoj izviješten. Punomoć se može dati, a da u njoj nema posebnih uputa za

opunomoćenika pa tada opunomoćenik mora postupati onako kako mu nalažu pravila pravnog posla između njega i opunomoćitelja

na temelju kojeg mu je punomoć dana.

Ako nema neke druge pravne osnove za taj odnos, mjerodavna će biti pravila ugovora o nalogu . Ako su u punomoći

postavljene granice, one djeluju i prema trećemu. Ako punomoć ne sadržava upute za postupanje opunomoćenika, nego se u njoj

određuju samo ovlasti bez navođenja daljnjih uputa, opunomoćenik je dužan postupati prema interno dobivenim uputama, ali to

redovito nije važno za treću osobu s kojom on za vlastodavca sklapa ugovor ili obavlja neku pravnu radnju (iznimka je slučaj

koluzije) Ako opunomoćitelj ne dade nikakve upute, opunomoćenik je dužan postupati tako da štiti njegove interese i da djeluje kao

dobar gospodarstvenik. Upute treba razlikovati od ovlasti iz punomoći. Postupanje suprotno ovlastima iz punomoći ima redovito

učinak nesklapanja pravnog posla treće osobe s opunomoćiteljem, dok je posljedica postupanja suprotno dobivenim internim

uputama odgovornost opunomoćenika opunomoćitelju za naknadu štete koja bi mu time bila počinjena, ali što ne utječe na valjanost

sklopljenog posla, osim ako su i te upute trećemu bile ili morale biti poznate.

10.1.8.1. Ovlasti iz prokure

Prokura je najšira trgovačka punomoć i prokurist može sklapati sve ugovore i poduzimati sve radnje u ime i za

račun vlastodavca i zastupati ga u postupcima pred upravnim i drugim državnim tijelima, ustanovama s javnopravnim

ovlastima te državnim i izbranim (arbitražnim) sudovima. To praktički obuhvaća poduzimanje svih poslova koji se javljaju u

poslovanju poduzeća koje vodi društvo, osim onih koji su ZTD-om izuzeti od te ovlasti. Ovlast za zastupanje prokuristu daje društvo,

a njezin opseg određen je ZTD-om pa se zato u prokuri koju daje društvo ne navode ovlasti prokurista. Iako je riječ o punomoći, što

znači da se ovlasti temelje na pravnom poslu između društva i prokurista, treći se mogu pouzdati u okolnost da je riječ o prokuristu,

što mogu saznati i iz sudskog registra, i iz toga bez daljnjih ispitivanja znati koje su mu ovlasti. Oni mogu biti sigurni u to da

prokurist može valjano poduzimati pravne radnje s učinkom za opunomoćitelja koje se odnose na (izvan)ugovorne odnose, sve

njegove naplatne i besplatne, tipične i netipične, uobičajene i neuobičajene poslove i dr. Prokurist može poduzeti sve pradne radnje u

sudskim i arbitražnim postupcima pa tako voditi (izvan)parnični postupak, podnositi prijave u kaznenom, prekršajnom postupku ako

se postupak vodi oko nečega što inače ulazi u njegovu ovlast za zastupanje, ali ne bi mogao odrediti predstavnika pravne osobe u

kaznenom postupku koji se vodi protiv nje.

65

Prokurist se prema trećima iskazuje izvodom iz sudskog registra. Kad prokurist poduzima za društvo pravnu radnju u pisanom

obliku, potpisuje se za društvo svojim imenom i prezimenom uz naznaku iz koje se vidi njegov položaj prokurista ili uz oznaku p.p.

U unutarnjem odnosu prokurista i društva moguća su ograničenja kojih se prokurist mora pridržavati, ali koja (osim

iznimno) ne djeluju prema trećima. Postupanje suprotno ograničenju dovodi do odgovornosti prokurista društvu za naknadu štete.

U odnosu prema trećima, djeluju samo ona ograničenja koja su propisana ZTD-om. Navede li se stoga ograničenje u prokuri ili ga

opunomoćitelj inače postavi prokuristu, ono redovito ne djeluje prema trećima, čak ni onda kad za nj znaju ili kada bi iz okolnosti za

to morali znati.

Ograničenje se ne može upisati u sudski registar, a kada bi se to kojim slučajem i dogodilo, ono ne bi imalo učinka, osim u

unutarnjem odnosu između prokurista i opunomoćitelja. ZTD tako postavlja nekoliko ograničenja:

a) prokurist ne može bez posebne ovlasti sklapati poslove kojima otuđuje ili opterećuje nekretnine društva s čime treba

izjednačiti i etažno vlasništvo i pravo građenja. Prokurist nije ovlašten ni sklopiti predugovor kojim se otuđuje nekretnina, a ne bi

mogao ni prenijeti nekretninu opunomoćitelja drugome u fiducijarno vlasništvo. Ograničenje se naravno ne odnosi na ugovore

kojima se za opunomoćitelja stječe vlasništvo nekretnine ili bilo koje stvarno pravo na njoj. Njegova ovlast obuhvaća davanje

nekretnine u najam, zakup, oslobađanje nekretnine nekog tereta (npr. brisanje hipoteke i dr.) Za sklapanje poslova i poduzimanje

pravnih radnji kojima se otuđuje i opterećuje nekretnina opunomoćitelja prokurist mora imati posebnu ovlast. Opunomoćitelj je može

dati općom klauzulom ili za svaki pojedini slučaj, a može i ovlast ograničiti samo na otuđenje ili samo na opterećenje nekretnine.

Ovdje je riječ o stvarnom proširenju ovlasti prokurista koje bi trebalo učiniti izričito i upisati u sudski registar. Nema potrebe za

izričitim proširenjem ovlasti ako se posao poduzima zajedno s osobom koja je prema ZTD-u ovlaštena sklopiti takav posao za

društvo jer se tada dio ovlasti koju prokurist nema pokriva ovlašću te druge osobe;

b) ograničenje se odnosi na izjave i poduzimanje pravnih radnji kojima se pokreće stečajni postupak ili drugi postupak koji

dovodi do prestanka društva. To bi mogao učiniti na temelju posebne ovlasti;

c) prokurist ne može davati punomoći za sklapanje poslova drugim osobama, odnosno ne može drugome dati prokuru niti na drugoga

prenijeti vlastitu prokuru ili ovlastiti drugoga da zajedno s njim radi kao skupni prokurist. Društvo ne može valjano ovlastiti

prokurista da može prenijeti prokuru na drugu osobu. Takva odredba ne bi imala pravnog učinka, a ni izjava društva kojom se

prokuristu daje takva ovlast ni kojom se prije toga ili naknadno odobrava prijenos prokure. Ipak, zabrana se ne odnosi na punomoći

za poduzimanje pravnih radnji kojima se ne sklapaju poslovi, npr. davanje punomoći odvjetniku za zastupanje u sudskim,

arbitražnim, upravnim i drugim postupcima pred državnim tijelima, ustanovama s javnopravnim ovlastima;

d) prokura ne daje ovlast za podnošenje prijave za upis u sudski registar, a to ograničenje proizlazi iz ZTD-a koji propisuje koje

osobe podnose prijavu za upis u sudski registar ne navodeći kao ovlaštenika i prokurista. Iznimka je prijava koja se odnosi na upis

podataka glede trgovca pojedinca;

e) prokurist kojemu je dana prokura za zastupanje jedne podružnice ili više podružnica društva nije ovlašten za društvo

poduzimati pravne radnje koje se ne odnose na te podružnice. To ograničenje ima učinka prema trećima samo ako je upisano u

sudskom registru;

f) prokurist ne može bez posebne ovlasti društva nastupiti kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje

ime i za svoj račun ili u svoje ime, a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Prema stajalištu Visokog trgovačkog

suda, takva ovlast bi se morala dati samo kao posebna punomoć za svaki ugovor koji se tako sklapa što bi se moralo učiniti izričito.

Dade li se opća ovlast za zastupanje u slučajevima o kojima je ovdje riječ i upiše li se to u sudski registar, radi se o proširenju ovlasti

prokurista za koje nigdje nije propisano da se ne može učiniti. Zabranjeno je samo ograničavanje njegovih ovlasti prema trećima, a

ne i proširenje. Osim na ovaj način, ovlast se može dati tako da se ne proširuje ovlast iz prokure, nego da se to čini davanjem druge

vrste punomoći;

g) ograničenje prokurista jest i davanje skupne prokure jer tada ne djeluje samostalno, nego samo zajedno s drugim

prokuristom ili drugim prokuristima. Svi moraju očitovati volju pri aktivnom zastupanju što ne znači da to mora biti istodobno, dok

je za pasivno zastupanje dovoljno da se volja očituje samo prema nekome od njih pa da se smatra kako je očitovana opunomoćitelju.

Nisu pravo ograničenje slučajevi tzv. miješanog skupnog zastupanja određeni statutom, odlukom nadzornog (upravnog) odbora

društva ako je na to ovlašten statutom ili društvenim ugovorom, kad prokurist zastupa društvo zajedno s nekim od članova uprave ili

66

izvršnim direktorom, odnosno s nekim od članova društva osoba ovlaštenim zastupati društvo, jer prokurist uz to može i samostalno

zastupati opunomoćitelja.

10.1.8.2. Ovlast iz opće (generalne) punomoći

Na osnovi opće punomoći opunomoćenik je ovlašten poduzimati samo pravne poslove koji ulaze u redovito poslovanje.

Opću punomoć može dati fizička i pravna osoba pa je osnovno pitanje što ulazi u redovito poslovanje jer se time određuje sadržaj

punomoći. ZOO ne određuje posebno što se smatra redovitim poslovanjem. Opseg ovlasti bio bi ograničen na sklapanje tekućih

poslova koji se takvima smatraju u istoj struci kojoj pripada društvo koje je dalo opću punomoć. Mjerodavna bi stoga bila prosječna

mjera onoga što društva koja obavljaju istu djelatnost obavljaju u okviru svoga tekućeg poslovanja.

ZOO posebno određuje koji poslovi ne ulaze u redovito poslovanje pa predviđa da opunomoćenik na temelju opće punomoći

nije ovlašten:

a) preuzeti mjeničnu obvezu;

b) sklopiti ugovor o jamstvu;

c) o nagodbi;

d) odreći se nekog prava bez naknade.

Za poslove koji izlaze iz okvira redovitih poslova opunomoćenik mora biti ovlašten posebno (specijalnom) punomoći, a iz koje se

mora vidjeti da se odnosi na točno određeni posao ili na nekoliko točno određenih poslova. Zakonom se zato pri davanju opće

punomoći u ovlastima postavljaju dvije vrste ograničenja:

a) ona koja proizlaze iz pravne naravi te punomoći („redovito poslovanje“);

b) ograničenja koja su propisana zakonom.

10.1.8.3. Ovlasti iz posebne (specijalne) punomoći

ZOO ne uređuje izričito ovu vrstu punomoći, ali se iz važećih odredbi može naslutiti da bi to bila punomoć u kojoj je

izričito navedena ovlast za poduzimanje određenog posla ili određene vrste poslova bez obzira na to ulaze li oni u redovito

poslovanje opunomoćitelja ili prelaze njegov okvir. U punomoći se mogu dati upute i postaviti potrebne granice koje djeluju prema

trećemu, npr. da se daje ovlast za sklapanje poslova do određene vrijednosti, uz određene uvjete i sl. Neke posebne punomoći

određene su ZTD-om (npr. opunomoćenici koji zastupaju društvo u različitim (sudskim, upravnim) postupcima. Tako je specijalna

punomoć potrebna za zastupanje u postupku upisa u sudski registar, a ovlasti tih opunomoćenika određene su odredbama ZTD-om

kojima se uređuje sam postupak)

10.1.8.4. Ovlasti iz trgovačke punomoći

Trgovačka punomoć daje opunomoćeniku u ime opunomoćitelja ovlasti za sklapanje svih ugovora i poduzimanje svih

pravnih radnji koje su u prometu uobičajene pri vođenju njegova poduzeća ili dijela poduzeća na koje se odnosi punomoć ili koje su

za to potrebne. Ta ovlast daje šire ovlasti od opće punomoći jer se ne ograničava samo na sklapanje poslova redovitog poslovanja,

nego obuhvaća i izvanredne poslove ako su uobičajeni pri vođenju opunomoćiteljeva poduzeća. Iako prokurist i trgovački

opunomoćenik imaju vrlo široke ovlasti, ovlasti trgovačkog opunomoćenika su uže od ovlasti prokurista što se vidi iz

usporedbe ograničenja jednog i drugog opunomoćenika. ZTD propisuje ograničenja prema kojima trgovački opunomoćenik ne

67

može sklopiti neke poslove koji bi inače ulazili u opseg ovlasti za zastupanje koje daje trgovačka punomoć jer ona obuhvaća i

sklapanje izvanrednih poslova. Riječ je o:

a) otuđenju i opterećenju opunomoćiteljevih nekretnina;

b) mjeničnom i čekovnom obvezivanju;

c) preuzimanju obveze iz jamstva;

d) uzimanju zajma za opunomoćitelja;

e) sklapanju nagodbe;

f) vođenju spora.

Za te poslove bi bila potrebna specijalna punomoć. Druga ograničenja ne djeluju prema trećima koji za njih nisu znali niti su morali

znati. Opunomoćitelj bi mogao u trgovačkoj punomoći navesti i daljnja ograničenja, s time da bi to djelovalo samo prema onima koji

su u dobroj vjeri.

10.1.8.5. Ovlasti iz punomoći dane trgovačkom putniku

Trgovački putnik je ovlašten u ime i za račun opunomoćitelja:

a) sklapati ugovore o prodaji opunomoćiteljeve robe;

b) isporučivati robu;

c) naplaćivati cijenu iz tih ugovora;

d) primati izjave od kupaca glede robe koja je predmet ugovora što ga je trgovački putnik sklopio za opunomoćitelja;

e) davati izjave i poduzimati druge pravne radnje radi očuvanja opunomoćiteljevih prava iz ugovora što ga je sklopio u

opunomoćiteljevo ime i za njegov račun.

Razlog za posebno pravno uređenje ove vrste punomoći jest prodaja opunomoćiteljeve robe i poduzimanje drugih radnji u vezi s tom

prodajom. Smisao je ove punomoći da onaj tko prodaje robu može poduzimati sve što je s time u vezi. ZTD jedino propisuje da

trgovački putnik ne može bez posebne ovlasti prodavati robu uz plaćanje cijene na poček ni u obrocima. Ograničenja ovih

ovlasti koje učini opunomoćitelj nemaju učinka prema trećima osobama koje za to nisu znale niti su morale znati. Ta se ograničenja

moraju upisati u pisanu punomoć pa su trećima lako dostupna. Za ograničenja koja proizlaze iz koluzije vrijedi sve što je rečeno za

prokurista.

10.2. Prijenos ovlasti za zastupanje

ZOO postavlja načelo prema kojemu zastupnik ne može prenijeti svoje ovlasti na drugoga, osim kad mu je to dopušteno

zakonom ili ugovorom. Osobe ovlaštene za zastupanje zakonom, konstitutivnim aktom društva i aktom nadležnog tijela ne mogu na

drugoga prenijeti svoje ovlasti za zastupanje tako da bi na temelju takvog prijenosa netko drugi došao u njihov položaj u zastupanju

društva. Te osobe mogu drugome dati ovlast za zastupanje pravnim poslom, ali i to samo u okviru svojih ovlasti za zastupanje. Tada

nije riječ o prijenosu na drugoga vlastitih ovlasti za zastupanju, nego o postupanju upravo u skladu s tim ovlastima. Ni

opunomoćenici pri zaposlenju ne mogu na drugoga prenijeti svoju ovlast za zastupanje što proizlazi iz shvaćanje poslovne prakse

koja ovlast vezuje za obavljanje određenih poslova pa je može imati samo osoba koja te poslove obavlja i nitko drugi. Trgovački

opunomoćenik ne može bez izričite ovlasti opunomoćitelja prenijeti ovlasti iz punomoći na drugu osobu i to je izrijekom zakonski

propisano. U nekim slučajevima omogućeno je imenovanje supstituta od stranke opunomoćenika (tako npr. odvjetnika može u

zastupanju stranke pred sudom u propi..sanim slučajevima zamijeniti odvjetnički vježbenik što je predviđeno u obrascima

odvjetničke punomoći)

68

10.3. Prekoračenje ovlasti za zastupanje

ZOO postavlja osnovno pravilo prema kojem kada zastupnik prekorači granice ovlasti, zastupani ostaje u obvezi samo ako

odobri prekoračenje. ZOO sadrži i presumpciju da u slučaju ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se

ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatra se da je odobrenje odbijeno. Ako se odobrenje dade ono ima povratni učinak (ex tunc)

ako stranke ne odrede drukčije. Zakašnjelo odobrenje bi trebalo smatrati ponudom za sklapanje ugovora koju daje zastupani. Ugovor

se može odobriti izjavom zastupanoga, ali i na svaki drugi način kojim se takvo očitovanje volje može izraziti (npr. ispunjavanjem

obveza koje proizlaze iz sklopljenog ugovora, primanjem ispunjenja što ga čini druga strana i sl.) Ako druga strana nije znala niti

morala znati za prekoračenje ovlasti. može odmah nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni,

izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom. Odbije li zastupani odobriti ugovor, zastupnik i zastupani solidarno su odgovorni za štetu

koju je druga strana pretrpjela ako nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlasti.

69

Sudski registar

1. Pojam, uloga i ustroj sudskog registra

Sudski registar je javna knjiga koja sadržava podatke i isprave o subjektima upisa za koje je zakonom propisan

upis u taj registar. U nj se unose podaci koji su važni za pravni promet i to su činjenice i pravni odnosi iz kojih se sudionici u

pravnom prometu mogu obavijestiti o pravnim subjektima čiji je upis u sudski registar obvezan. Zato se može reći da sudski registar i

objava upisa u tome registru prvenstveno služe postizanju sigurnosti i povjerenja u pravnom prometu. Prvotno je ZTD sadržavao

odredbe o trgovačkom registru, no ubrzo je donesen i Zakon o sudskom registru kao jedinstvenom registru za upis pravnih osoba i

trgovaca pojedinaca pa se po njemu registar i zove sudskim. Sudski registar ima javnu i kontrolnu funkciju. Javna mu je

funkcija u tome što se svakome tko to želi omogućuje da uvidom u taj registar bude obaviješten o stanju upisa glede subjekta upisa.

To se može postići samo time da se propiše obveza prema kojoj svaki od subjekata o kojem se podaci upisuju u sudski registar mora

podnijeti prijavu za upis i tražiti da se njegovo osnivanje upiše u sudski registar kao i sve kasnije promjene tada upisanih podataka te

upis novih podataka koji pri osnivanju nisu bili upisani.

Ovisno o važnosti podataka o subjektu upisa, važno je razlikovati:

a) podatke koji su prikladni za upis i za koje je upis obvezan;

b) podatke koji nisu prikladni za upis pa se stoga i ne upisuju u registar.

Upisom se javnosti ne obraća subjekt upisa, nego se javnosti obraća sud koji odgovara i za vjerodostojnost upisa koji je

proveo. Posljedica tipiziranja podataka koji se upisuju u sudski registar jesu standardizirane informacije glede subjekta upisa, što

svakome omogućuje lakše snalaženje jer unaprijed zna što mu može pružiti uvid u sudski registar. Time se ujedno i određuje opseg

obavijesti koje se u interesu pravne sigurnosti u prometu čine dostupnima svakome tko u tom prometu sudjeluje. Zakonodavac

odmjerava kako će podacima koji se upisuju u sudski registar pridonijeti postizanju te sigurnosti. Zbog takve uloge suda sudski

registar ima i kontrolnu funkciju. Prijava za upis ne mora sadržavati podatke koji odgovaraju stvarnom stanju pa je zato sud dužan

utvrditi je li prijava istinita, odnosno odgovaraju li podaci iz prijave stvarnom stanju. Sud to čini ispitivanjem jesu li ispunjene sve

propisane pretpostavke koje se traže za upis, pa ako utvrdi da jesu, dopušta da se u sudski registar upiše podatak, a katkada to čini i

po službenoj dužnosti. Zato za upis svaki sud jamči da je upisani podatak provjeren. Provjera obuhvaća utvrđenje odgovara li zahtjev

za upis ispravama koje se prilažu uz prijavu i jesu li te isprave točne s obzirom na njihov sadržaj i s obzirom na postupak prema

kojemu su sastavljene, odnosno prema kojemu su donesene. Usprokos tome, stanje upisa se ne mora uvijek podudarati sa stvarnim

stanjem iako se polazi od pretpostavke da upis u sudskom registru vjerno odražava stvarnost. Pravni poredak za slučaj kad se ta dva

stanja razlikuju, propisuje uvjete uz koje prema trećima djeluje stvarno stanje, a ne stanje upisa.

Sudski registar uređuje se s više propisa:

a) Zakon o sudskom registru;

b) ZTD;

c) Pravilnik o načinu upisa u sudski registar;

d) različitim zakonima koji uređuju obavljanje određenih djelatnosti ili određene subjekte upisa kojima se uređuje

podnošenje prijava i/ili podaci koji se upisuju u sudski registar (npr. Zakon o zadrugama);

e) ZPP koji se na odgovarajući način primjenjuje kad pojedina pitanja nisu uređena pravilima izvanparničnog postupka, a

Zakon o sudskom registru ne odredi drukčije.

Sudski registar vode trgvački sudovi, a sastoji se od:

a) glavne knjige;

b) zbirke isprava.

Registar se čuva trajno, a svaki registarski sud odgovara za vjerodostojnost upisa koji je proveo.

70

Glavna knjiga registra - dio je registra koji sadržava podatke o subjektima upisa propisane zakonom, a sastoji se od registarskih

uložaka u koje se upisuju podaci o pojedinom subjektu upisa za koji je upis u registar propisan zakonom. Registarski uložak sadržava

podatke o jednom subjektu upisa i vodi se odvojeno od drugih registarskih uložaka koji se vode odvojeno za svaki pojedini subjekt

(sustav tzv. personalnih folija, za razliku od zemljišnoknjižnog prava gdje se ulošci vode po sustavu tzv. realnih folija odnosno jedan

uložak - jedna nekretnina, op. a.) Uložaj sadržava, za svaki upis posebno, ispise važećih podataka upisanih u glavnoj knjizi vođenoj

elektroničkim računalom. Svaki registarski uložak subjekta upisa koji ima podružnicu sadrži i poduloške za svaku podružnicu

posebno. Subjekt upisa je osoba za koju zakon propisuje da se osniva posebni registarski uložak i vodi zbirka isprava. Registarski

uložak obilježava se matičnim brojem subjekta upisa (MBS) i poslovnim brojem pod kojim je u upisniku sudskog registra upisana

prijava za upis osnivanja.

Registarski sud vodi glavnu knjigu na papiru i na elektroničkom računalu. Zbirka isprava vodi se na jednak način, a obilježava

se matičnim brojem subjekta upisa i poslovnim brojem pod kojim je u upisniku sudskog registra upisana prijava za upis osnivanja.

Glavna knjiga i zbirka isprava u elektroničkom obliku vode se kao jedinstvena baza podataka za Republiku Hrvatsku. Podaci upisani

u glavnoj knjizi dnevno se unose u tu bazu podataka, a posebno je propisan način čuvanja podataka u jedinstvenoj bazi podataka.

Zbirka isprava registra dio je registra koji sadržava dokaze bitne za upis podataka o subjektima upisa u glavnu knjigu (prijavu za

upis, dokaze priložene uz prijavu), druge dokaze dostavljene ili sastavljene u postupku upisa te rješenja i zaključke registarskog suda

donesene u postupku upisa u registar. Zbirka isprava za svaki subjekt upisa uspostavlja se zasnivanjem omota zbirke isprava s

matičnim brojem subjekta upisa pod kojim je upisan u glavnoj knjizi i upisuje se u desnom gornjem kutu. Zbog različitog režima

javnosti u isti omot zbirke isprava ulažu se odvojeno isprave koje se mogu razgledati i prepisivati i za koje se može tražiti izvadak

bez navođenja pravnog interesa od isprava koje sadržavaju podatke za čiji je uvid potrebno dokazati postojanje pravnog interesa, a

koje se ulažu u tanji omot s oznakom nejavno.

Sudski registar koristi se i upisnicima te pomoćnim evidencijama. U upisnik sudskog registra upisuju se zaprimljeni zahtjevi,

priopćenja i drugi podnesci predlagatelja, drugih sudionika, osoba i dr. Upisnici i pomoćne evidencije vode se u elektroničkom

obliku i služe lakšem snalaženju u sudskom registru.

2. Subjekti upisa u sudski registar

U sudski registar se upisuju subjekti upisa određeni zakonom (ZTD, Zakon o ustanovama, Zakon o osiguranju, Zakon o

kreditnim unijama, Zakon o zadrugama, Zakon o osiguranju) Subjekti upisa nisu zato određeni jednom zauvijek, nego to ovisi o

zakonima kojima se može propisati da se neki subjekt, za koji to prije nije bio slučaj, upisuje u sudski registar. Subjekti upisa u

sudski registar su:

a) javno trgovačko društvo;

b) komanditno društvo;

c) gospodarsko interesno udruženje;

d) dioničko društvo;

e) društvo s ograničenom odgovornošću;

f) trgovac pojedinac;

g) europsko društvo (societas europaea) - ali tek kad uđeno u Uniju;

h) europsko gospodarsko interesno udruženje - ali tek kad uđemu u Uniju;

i) ustanova;

j) zajednica ustanova;

k) zadruge;

l) savez zadruga;

m) kreditna unija;

n) podružnica domaće i strane osobe;

o) društvo za uzajamno osiguranje.

71

Svaki subjekt upisa dobiva svoj matični broj i predstavlja jedini identifikacijski broj koji svakom subjektu upisa računalom

dodjeljuje registarski sud donošenjem rješenja o upisu osnivanja. Taj broj je jedinstven, nepromjenjiv i neponovljiv pa se, nakon

što subjekt upisa prestane, ne dodjeljuje drugom subjektu. Jedino se nakon donošenja rješenja o nastavku stečajnog postupka radi

naknadne diobe subjektu upisa dodjeljuje isti matični broj subjekta upisa koji je tom subjektu bio dodijeljen prilikom osnivanja.

Matični broj subjekta upisa sastoji se od dvoznamenkastoga broja registarskog suda, šesteroznamenkastoga tekućeg broja i

jednoznamenkastoga kontrolnog broja. Kako se u sudski registar upisuje i podružnica kao dio subjekta, ona dobiva matični broj

subjekta upisa kojeg je dio i svoj podbroj. Podbroj je troznamenkasti redni broj koji registarski sud dodjeljuje podružnici rješenjem o

upisu osnivanja podružnice, prema redoslijedu upisa podružnica istog osnivača kod njegova registarskog suda počevši od 001. Kod

podružnice inozemnog osnivača postoji posebnost jer se u sudski registar ne upisuje inozemni osnivač jer on nije osnovan niti ima

sjedište u Republici Hrvatskoj, nego se njegovoj glavnoj podružnici kod nas dodjeljuje matični broj subjekta upisa, a svaka sljedeća

podružnica istoga inozemnog osnivača označava se spomenutim brojem glavne podružnice i dodjeljuje joj se podbroj onako kako se

to inače čini s podružnicama, počevši od 002. Matični broj subjekta upisa ne koristi se samo za potrebe sudskog registra, nego i za

druge evidencije.

3. Podaci koji se upisuju u sudski registar

Upisivanjem podataka u sudski registar ostvaruje se cilj registra jer oni time postaju dostupni javnosti. U registar se upisuju

podaci određeni zakonom. Mnogi podaci su važni za osobu koja se upisuje u sudski registar, ali nisu svi jednako važni za pravnu

sigurnost u prometu. Sloboda izbora podataka koje treba unijeti u sudski registar dovela bi do toga da bi on postao sredstvo

reklamiranja ili komercijalnog predstavljanja osoba koje se u njega upisuju. To bi proizvelo nepreglednost podataka koji se nude

trećim osobama. Bitna funkcija sudskog registra time bi bila dovedena u pitanje.

Podatke koji se upisuju glede svih subjekata upisa ZTD dijeli u osam skupina:

a) jedinstveni matični broj subjekta;

b) tvrtka, skraćena tvrtka i prijevod tvrtke odnosno naziv, skraćeni naziv i prijevod naziva za pravne osobe koje nemaju

tvrtku nego naziv (ustanove);

c) sjedište - mjesto i adresa;

d) predmet poslovanja - djelatnosti subjekta upisa;

e) osobe ovlaštene za zastupanje (direktori, članovi uprave, prokuristi, likvidatori, stečajni upravitelji i dr.), ime i prezime

osobe s datumom rođenja, prebivalištem, brojem i oznakom osobne identifikacijske isprave, a za stranke i država koja ju je

izdala i način zastupanja;

f) pravni odnosi (pravnoustrojbeni oblik, datum usvajanja osnivačkog akta, ako je subjekt osnovan na određeno vrijeme,

onda vrijeme njegova trajanja, datum odluke o statusnoj promjeni te novi pravnoustrojbeni oblik, razlog za prestanak te

postupak likvidacije, nastavljanje, odluke stečajnog suda koje se upisuju po službenoj dužnosti, prestanak subjekta upisa);

g) ostali podaci (datum i vrijeme upisa u sudski registar, broj rješenja, ime i prezime suca, datum pravomoćnosti rješenja o

upisu i dr.);

h) dan predaje potpune financijske isprave uz navođenje obračunskog razdoblja poslovne godine za koju se predaje;

i) zabilježbe.

ii)

Osnivači i članovi društva upisuju se u sudski registar ako je to zakonom propisano (npr. upis jedinog osnivača ili dioničara

dioničkog društva i jedinog osnivača i člana društva s ograničenom odgovornošću i dr.) U slučaju preoblikovanja subjekta upisa, u

isti registarski uložak i pod istim matičnim brojem subjekta upisa upisuju se podaci propisani za pravno ustrojbeni oblik u koji se

subjekt upisa preoblikuje. Podaci o pravnim odnosima glede izmjene društvenog ugovora, statuta, izjave ili akta o osnivanju

sadržavaju i oznaku članka koji se mijenja, kratak opis izmjene te datum odluke o izmjeni s navođenjem tijela ili osoba koji su je

donijeli upisuju se u sudski registar.

72

U glavnu knjigu upisuje se i zabilježba spora koju rješenjem dopušta sud pred kojim se vodi postupak, nakon što

predlagatelj predujmi troškove objave. Zabilježbu spora upisuje registarski sud. Ako nakon upisa zabilježbe tužitelj odustane od

tužbe ili njegov zahtjev bude pravomoćnom odlukom odbijen ili postupak bude obustavljen zbog kojeg je zabilježba bila određena,

sud određuje njezino brisanje u roku tri dana od dana stjecanja tih okolnosti. Dostavi li uprava (izvršni direktori) društva sudu javno

ovjereni prijepis ili preslik tužbe za utvrđenje ništavosti društva, od dana podnošenja registarski sud je dužan upisati zabilježbu spora.

Sud koji donese pravomoćnu presudu kojom utvrđuje da je društvo ništavo tu presudu u roku od 15 dana dostavlja registarskom sudu

koji tada upisuje u sudski registar ništavost društva. Ako je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, registarski sud će na zahtjev brisati

zabilježbu spora. Zabilježba se upisuje i kada drugostupanjski sud preinači rješenje o upisu prvostupanjskog suda i odbije zahtjev za

upis u sudski registar. Tada prvostupanjski sud po službenoj dužnosti ili na zahtjev osobe koja ima pravni interes donosi rješenje o

brisanju i briše obavljeni upis ili predlaže likvidaciju subjekta upisa i taj zahtjev zabilježi u registru. U glavnu knjigu upisuju se

zabilježbe o zabranama, ograničenjima, privremenim mjerama, odlukama stečajnog suca koje se upisuju po službenoj dužnosti i dr.

Kad se zabilježba upisuje po službenoj dužnosti, uz uvod i izreku, rješenje mora sadržavati i kratko obrazloženje. Kako se u sudski

registar mogu upisati samo podaci predviđeni zakonom, ne mogu se upisati članovi društva s ograničenom odgovornošću ni podnositi

prijedlozi za osiguranje zabrane otuđenja ili opterećenja poslovnih udjela.

3.1. Obveza prijavljivanja isprava društva

Postupajući u skladu s potrebom da neke isprave zakonom propisanih subjekata upisa u sudski registar budu dostupne

javnosti, Zakon o sudskom registru određuje na koje se to isprave odnosi.

Zakon o sudskom registru ih naziva financijskim ispravama i pod njima razumije:

a) pojedinačna i konsolidirana financijska izvješća prema propisima o računovodstvu, ako je propisana obveza prijavljivanja takvih

izvješća;

b) pripadajuća revizorska mišljenja ako financijska izvješća podliježu reviziji, a propisana je obveza objavljivanja revizorskih

mišljenja;

c) pojedinačno godišnje izvješće o stanju društva i konsolidirano godišnje izvješće društva ako je posebnim zakonom propisana

obveza objavljivanja tih izvješća.

Razloge za potrebu objavljivanja navedenih isprava treba tražiti u važnosti tih društava u gospodarskom životu jer ona prelaze okvir i

interese onih koji u njima djeluju. Što je društvo značajnije, to je i krug ovlaštenika na informacije veći, a u pravilu je najveći kad je

riječ o dioničkom društvu i značajnijim društvima s ograničenom odgovornošću. Kod nas se obveza društva da godišnja izvješća o

stanju društva i godišnja financijska izvješća budu dostupna javnosti ne propisuje samo za društva kapitala već i za društva osoba. Za

javno trgovačko društvo u kojem su svi članovi pravne osobe odnosno za komanditno društvo u kojem su svi komplementari pravne

osobe obveza predaje tih izvješća sudskom registru radi upisa predaje i objave tog upisa propisana je ZTD-om, a supsidijarnom

primjenom odredbi o javnom trgovačkom društvu to vrijedi i za gospodarsko interesno udruženje.

Za inozemnog osnivača podružnice propisana je obveza da svake godine, u roku od 15 dana od dana usvajanja, registarskom sudu

dostavi radi upisa predaje svoja godišnja financijska izvješća i druge financijske isprave za koje je zakonom propisano objavljivanje.

Javnost uvida u ta izvješća kod dioničkih društava je osigurana i zbog toga što ZTD propisuje da ih se mora jednom godišnje u

pisanom obliku podnijeti glavnoj skupštini, a kako na njoj zapisnik vodi javni bilježnik i mora ga sa svim prilozima dostaviti

registarskom sudu, tome se sudu dostavljaju i ta izvješća. Ispunjenje te obveze ne isključuje mogućnost da društvo izvješća objavi i

na drugi način, npr. objavom na svojoj internet stranici i sl. Ispunjenje ove obveze ne znači da se izvješća o kojima je ovdje riječ

moraju posebno objaviti, zahtijeva se samo da registarski sud upiše u sudski registar kad su mu izvješća predana i da objavi taj upis

(ne i izvješća!) kako bi svatko mogao znati da su mu ona dostupna za razgledavanje.

73

3.2. Način predaje financijskih isprava sudskom registru

Financijske isprave se prema Zakonu o sudskom registru predaju putem FINA-e i to godišnje financijsko izvješće i

izvješće o stanju društva s pripadajućim revizorskim mišljenjem u roku od šest mjeseci od isteka poslovne godine, a u roku

od devet mjeseci po isteku te godine konsolidirano financijsko izvješće i konsolidirano izvješće društva s pripadajućim

revizorskim mišljenjem. FINA je dužna bez odgode obavijestiti registarski sud da su te isprave predane i u elektroničkom obliku ih

dostaviti sud kako bi on mogao po službenoj dužnosti upisati u sudski registar kada su mu predane i objaviti taj upis. Uskoro bi i

registarski spisi kod nas trebali biti u elektroničkom obliku pa stoga i predana izvješća. Objava upisa dana predaje financijskih

isprava oslobođena je plaćanja sudske pristojbe i troškova objave oglasa u Narodnim novinama.

Nakon proteka propisanih rokova, FINA je dužna registarskom sudu dostaviti popis društava koja ih nisu predala kao potpune ili to

nisu učinila na vrijeme. Sud tada opominje društvo koje nije ispunilo svoju obvezu i nalaže plaćanje novčane kazne od 5 tisuća kuna,

a ako po njoj ne postupi, ta kazna će se povećavati za po dodatnih 5 tisuća kuna nakon svake opomene sve do ispunjenja obveze.

Obveza predaje izvješća FINA-i, osim ZTD-om, propisana je i Zakonom o računovodstvu. Godišnja financijska izvješća javno se na

internetu prikazuju za svako pojedino društvo u Registru godišnjih financijskih izvješća i tako su dostupna svakome tko se želi

obavijestiti o financijskom položaju i uspješnosti poslovanja društva, a vodi ga FINA. Propisana je i obveza da se za statističke i

druge potrebe do 31. ožujka tekuće godine FINA-i dostave bilanca, račun dobiti i gubitka i dodatni podaci za prethodnu kalendarsku

godinu.

3.3. O čemu subjekt upisa izvještava u financijskim ispravama

Sadržaj pojedinih financijskih isprava je propisan zakonom. Novim rješenjima uklanja se praksa po kojoj su godišnja

izvješća o stanju društva u pravilu bila gola formalnost kojima je uprava vrlo sumarno izvješćivala glavnu skupštinu o onome što se u

društvu događalo u protekloj poslovnoj godini. Zakonom se detaljno propisuje da je uprava dužna jednom godišnje u pisanom obliku

podnijeti glavnoj skupštini/skupštini društva izvješće o stanju društva. Za razliku od prijašnjeg stanja kada sadržaj godišnjeg izvješća

o stanju društva nije bio određen, sada se zahtijeva korektan prikaz u najmanju ruku razvitka poslovanja društva i postignuti rezultat

kao i financijsko stanje, ali tako da se opišu glavni rizici i nesigurnosti kojima je društvo bilo izloženo, a ako im je još izloženo, tada i

stanje te izloženosti u vrijeme podnošenja izvješća. Ako je to potrebno, moraju se objasniti pojedine (ne i sve) stavke u godišnjim

financijskim izvješćima jer ta izvješća nisu sastavni dio godišnjeg izvješća o stanju društva.

ZTD izrijekom nabraja stakve koje izvješće mora sadržavati pa se tako traži:

a) prikaz svih važnijih poslovnih događaja koji su se pojavili nakon proteka poslovne godine;

b) prikaz očekivanog razvoja društva u budućnosti kako bi dioničari/članovi društva mogli imati uvid u to brine li uprava i o

budućnosti društva ili nastoji postići samo trenutačne rezultate što može biti posebno važno s obzirom na trajanje mandata

članova uprave i blizinu njegova prestanka;

c) prikaz djelovanja društva na području istraživanja i razvoja da bi i time dioničarima/članovima društva omogućilo

sagledavanje društva ubuduće;

d) davanje obavijesti o stjecanju vlastitih dionica/vlastitih poslovnih udjela društva;

e) obavještavanje o postojanju podružnica društva;

f) podaci o upotrebi financijskih instrumenata te podaci važni za prosudbu stanja imovine društva, njegovih obveza,

financijskog položaja, dobiti i gubitka i dr.

Kako bi se dobila prava slika načina vođenja poslova društva za društva čijim se dionicama trguje na uređenom tržištu vrijednosnih

papira, uprava društva je dužna, a nadzorni/upravni odbor dužni su to osigurati, u posebnom odjeljku izvješća o stanju društva dati

izjavu o primjeni kodeksa korporativnog upravljanja. ZTD ne precizira o kojem je kodeksu riječ (npr. Zagrebačke burze) pa je

društvu ostavljen slobodan izbor da primijeni bilo koji kodeks koji smatra prikladnim za vođenje društva, domaći ili strani, odnosno

kodeks koji se primjenjuje u grupi društava kojoj pripada. Da takva izjava ne bi bila samo puka formalnost

74

ZTD detaljno propisuje i njezin sadržaj pa se tako u njoj moraju u najmanju ruku navesti:

a) podaci o kodeksu korporativnog upravljanja koji obvezuje društvo i/ili takvom kodeksu koji društvo dobrovoljno

primjenjuje i sl.;

b) navesti odstupa li društvo od tih kodeksa i objasniti u kojem to dijelu i zbog kojih razloga čini;

c) opisati osnovna obilježja provođenja unutarnjeg nadzora u društvu i upravljanja rizicima u odnosu na financijsko

izvještavanje;

d) navesti podatke o značajnim neposrednim i posrednim imateljima dionica u društvu, uključujući posredno držanje dionica

u piramidalnim strukturama i uzajamnim udjelima i dr.;

e) navesti podatke o sastavu i djelovanju uprave i nadzornog (upravnog) odbora i njihovih pomoćnih tijela. Novi članak ZTD-

a detaljno propisuje obvezu podnošenja glavnoj skupštini/skupštini društva konsolidiranog godišnjeg izvješća društva i

njegov sadržaj ako s obzirom na okolnosti ima potrebe da se podnosi i takvo izvješće, odnosno ako neko vladajuće društvo

ima sjedište u Republici Hrvatskoj bez obzira na to gdje se nalaze o njemu ovisna društva, pod uvjetom da je jedno ili više tih

ovisnih društava društvo kapitala. Kriterij radi li se o vladajućem ili ovisnom društvu propisano je ZTD-om (npr. društvo ima

većinski udio u drugom društvu)

4. Načela upisa u sudski registar

a. Načelo javnosti - sudski registar je javna knjiga pa svatko može bez dokazivanja pravnog interesa:

a) razgledati podatke upisane u glavnoj knjizi i javne podatke iz zbirke isprava;

b) zahtijevati da mu se izda izvadak ili ovjereni preslik odnosno prijepis javnih podataka iz zbirke isprava.

Bitna pretpostavka za ostvarenje te funkcije jest primjena načela obveznosti upisa kojim se postiže da se u sudski registar upišu

podaci koji su za to potrebni. Za puno djelovanje načela javnosti traži se da su ispunjene dvije pretpostavke:

a) podatak mora biti upisan u sudskom registru;

b) podatak mora biti na propisani način objavljen.

Ako su te pretpostavke ispunjene, nitko se ne može pozivati na to da mu nisu poznati podaci upisani u sudskom registru. Svaki upis u

sudski registar registarski sud, nakon pravomoćnosti rješenja o upisu u registar, objavljuje bez odgađanja u Narodnim novinama na

trošak predlagatelja upisa. Smatra se da je upis obavljen istekom dana kada izađe broj Narodnih novina u kojima je objavljen. Sud

dostavlja izdavaču tih novina uplaćeni predujam za pokriće troškova objave i sadržaj upisanih podataka za svaki subjekt upisa,

navodeći tvrtku odnosno naziv subjekta upisa, njegovo sjedište, matični broj i datum upisa. Sloboda uvida može se ograničiti glede

nekih, ali ne i svih, isprava koje se nalaze u zbirci isprava i izdavanja ovjerenih prijepisa i preslika iz te zbirke. Takvo ograničenje

može se propisati samo zakonom i ne može biti isključivo. Može se npr. zakonom propisati da u neke isprave u zbirci mogu imati

uvid samo osobe koje dokažu da imaju za to pravni interes. Tada bi postojanje pravnog interesa trebao utvrđivati registarski sud, ako

zakonom kojim se propisuje ograničenje ne bi to bio ovlašten učiniti netko drugi. Iako je uvid u glavnu knjigu slobodan, sud bi

mogao odbiti uvid ako je riječ o očitoj zloporabi prava, npr. ako ista osoba danima stalno dolazi gledati upise i isprave u zbirci

isprava koje se odnose na isti subjekt upisa, usprkos tome što u međuvremenu nije bilo ni promjena upisa ni promjena u zbirci

isprava. Da bi se nekom zabranio uvid u glavnu knjigu, nije dovoljna samo sumnja u postojanje zloporabe, nego se to mora i dokazati

što u praksi neće biti lako. Uvid u sudski registar moguć je u prisutnosti ovlaštenog zaposlenika suda u prostorijama registra za

radnog vremena suda koji ga vodi. Posebno je propisano da javni bilježnici mogu, u skladu sa svojim ovlastima i odredbama

Zakona o sudskom registru, komunicirati s registarskim sudom i elektroničkim putem . Dostupnost jedinstvenoj bazi podataka

mora biti omogućena 24 sata na dan i svakog dana u godini, osim u dane mjesečnog ili godišnjeg održavanja odnosno provjere rada

sustava. Izvadak iz registra na propisani način je izdana ovjerena isprava koja sadržava upisane podatke o jednom subjektu upisa koji

vrijede ili koji su vrijedili u nekom trenutku ili u određenom razdoblju, a može sadržavati i dodatne podatke iz zbirke isprava. Javni

bilježnici kojima su dostupni podaci u glavnoj knjizi registra imaju od 01. siječnja 2009. godine iste ovlasti i obveze kao i ovlašteni

sudski službenici i mogu ovjeravati preslike, izvatke i potvrde o upisima u sudskom registru sukladno odredbama Zakona o javnom

bilježništvu.

75

b. Načelo jedinstvenosti - sudski registar u cijeloj zemlji vodi se na jedinstven način. Jedinstveno vođenje registra ne znači

samo njegov jedinstveni ustroj i iste propise koji se primjenjuju na vođenje tog registra. Pravni poredak mora osigurati

i jednako postupanje glede vođenja sudskog registra i upisa u taj registar na svakome sudu koji taj registar vodi.

Propisi o sudskom registru su jedinstveni i morali bi ih svi trgovački sudovi primjenjivati na isti način. Do sada je

zauzet znatan broj važnih stajališta Visokog trgovačkog suda pa se valja nadati kako će praksa registarskih sudova biti

jedinstvena u cijeloj zemlji. Sudu nije dopušteno primjenjivati načelo oportuniteta jer je pri upisu u sudski registar

vezan samo načelom legaliteta.

c. Načelo obveznosti upisa i načelo prvenstva - u sudski registar moraju se upisati podaci o osobama određeni

zakonom što ne znači da se oni upisuju po službenoj dužnosti. Upisi se redovito obavljaju na temelju podnesene

prijave za upis od osobe koja je u ime subjekta upisa ovlaštena podnijeti tu prijavu i time se pokreće postupak za upis.

Za podnošenje prijave propisan je rok od 15 dana od dana kad se ispune pretpostavke potrebne za upis podataka za

koje postoji obveza upisa. Neudovoljavanje ovim zakonskim odredbama povlači odgovornost za prekršaj.

Postupak za upis po službenoj dužnosti pokreće se iznimno kad je to propisano zakonom (npr. upis otvaranja stečajnog postupka)

Obvezi subjekata upisa odgovara obveza registarskog suda da bez odgađanja obavi upis u sudski registar ako utvrdi da je prijava za

upis dopuštena i zahtjev osnovan. Postupak upisa u sudski registar je ionako hitan pa se tom odredbom želi samo konkretizirati to

pravilo. Hitnost postupka posebno je izražena propisivanjem rokova za donošenje rješenja o upisu u sudski registar.

Registarski ga sud mora donijeti u roku od 15 dana od dana kad je podnesena uredna i po sadržaju osnovana prijava za upis s

prilozima, osim ako ne postoje opravdani razlozi za duži rok. Ako prijava nije uredna ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po

njoj moglo postupati, taj rok počinje teći od dana kad predlagatelj ponovo podnese prijavu u skladu s uputom i zaključkom kojim ga

je sud pozvao da po tome postupi. Hitnost je izražena i u drugostupanjskom postupku jer se rješenje o žalbi mora donijeti u roku

od 30 dana i to ako registarski sud sam rješava o žalbi od dana kad je stranka podnese, a ako o njoj rješava drugostupanjski sud, od

dana kad taj sud zaprimi spis registarskoga suda. Ako drugostupanjski sud ukine rješenje registarskog suda, taj sud mora donijeti

novo rješenje u roku koji je inače propisan za donošenje prvostupanjskog rješenja. Sud mora brisati zabilježbe spora u roku od tri

dana od dana nastanka okolnosti koje po Zakonu zahtijevaju da se zabilježba briše. Sud mora zaključkom u roku od osam dana

odrediti podnositelju prijave ispravak ili dopunu prijave, a kad je riječ o dopuni ili ispravku prijave i priloga, rok može iznositi

najviše 30 dana, a za dionička društva najviše 60 dana. Rok za pozivanje subjekta upisa da podnese prijavu za upis razloga za

prestanak društva je skraćen na 15 dana, umjesto prijašnjih 30 i određeno je da u slučaju izostanka prijave sud upućuje još jedan

poziv s određenjem roka do najviše 15 dana za podnošenje prijave, uz upozorenje da će u slučaju propuštanja roka po službenoj

dužnosti u sudski registar upisati nastupanje razloga za prestanak društva i imenovati likvidatore. Prijepis, preslik, izvadak ili potvrda

podataka iz sudskog registra mora se izdati u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. Pri upisu u sudski registar sud postupa

i prema načelu prvenstva, odnosno ako je riječ o upisima koji se međusobno isključuju, sud mora obaviti onaj upis za koji je sudu

prije podnesena prijava (prior tempore potior iure) U sudskom registru to se načelo posebno javlja kad je riječ o upisu tvrtke.

d. Načelo zakonitosti - u sudski registar upisuju se samo:

a) osobe određene zakonom;

b) podaci o njima koje propisuje zakon. Sudionicima u postupku upisa u sudski registar glede toga nije ostavljena nikakva

autonomija. Time se osigurava preglednost sudskog registra. Isto vrijedi i za zbirke isprava jer se u zbirku ulažu samo one

isprave koje su određene zakonom. Načelo zakonitosti očituje se i u tome da sud prilikom upisa u sudski registar

primjenjuje normativni sustav, odnosno ocjenjuje jesu li ispunjeni zakonom propisani uvjeti bez mogućnosti slobodne

ocjene. Sud je dužan samo ocijeniti:

a) jesu li prijavu s propisanim sadržajem podnijele za to ovlaštene osobe;

b) jesu li uz prijavu priložene određene isprave s propisanim sadržajem kojim se dokazuju činjenice važne za upis;

c) je li zahtjev za upis u skladu sa zakonom.

Tu ocjenu sud donosi po službenoj dužnosti i odbit će zahtjev za upis ako je odgovor na bilo koje ranije navedeno pitanje negativan.

Sud pri odlučivanju o upisu nije ovlašten ocjenjivati oportunost radnje subjekta upisa u povodu koje se traži upis nekog podatka u

76

sudski registar (npr. je li gospodarski opravdano osnivanje pravne osobe, kakvi su poslovni izgledi subjekta upisa koji se osniva,

posluje li osnivač dobro ili loše i sl.) jer bi takvo ocjenjivanje bilo suprotno ustavnom načelu slobode poduzetništva. Poslovnu odluku

donosi poduzetnik isključivo na svoj rizik, a sud je dužan obaviti upis ako se za to ispune zakonom propisane pretpostavke.

e. Načelo upisa - upis u sudski registar ima pravni učinak prema subjektu upisa i prema trećima sljedećeg dana od dana

upisa u registar, ako zakonom nije drukčije određeno. ZTD drukčije uređuje učinak upisa prema trećim osobama jer

prema trećima taj učinak nije apsolutan. Kod ZTD-a treba razlikovati vrijeme do propisane objave upisa i ono

nakon toga. Za vrijeme od upisa do dana propisane objave upis djeluje samo prema trećoj osobi koja je za upis znala,

a nakon toga prema svim trećim osobama.

Upis prema tome ima apsolutni učinak prema svima tako da se nitko ne može pozivati na okolnost da mu nije poznat tek

prvog dana nakon isteka dana kada izađe broj Narodnih novina u kojima je upis objavljen. Za razliku od toga, upis prema

subjektu upisa djeluje onako kako je naglašeno u prvoj rečenici ovog odjeljka. Trećom osobom treba smatrati svakoga tko nije

subjekt upisa niti se na nj odnosi činjenica koja se upisuje, tko nije član društva subjekta upisa ni organa u tome društvu. Od tog

apsolutnog učinka objavljenog upisa prema trećima ZTD propisuje iznimku po kojoj se trećoj osobi, u pogledu radnji poduzetih prije

16. dana nakon objave upisa, ne mogu suprotstaviti upisani podaci ni isprave iz objave ako dokaže da za njih nije mogla znati. ZTD

uređuje nesklad između onoga što je objavljeno i upisa u sudskom registru. Ako su podatak ili činjenica koji se upisuju u sudski

registar netočno objavljeni, treći se može pozvati na ono što je objavljeno, osim ako je znao da objavljeni podatak ili činjenica ne

odgovaraju onome što je upisano u tom registru.

U slučaju neslaganja ZTD daje prednost objavi pred upisom pa se treći u dobroj vjeri može valjano pouzdati u ono što je

objavljeno. Teret dokaza suprotnog je na onome tko se na to poziva. Nije dovoljno da je treći morao znati niti da je mogao znati za

upis, nego se traži da mu je upis bio poznat. Od njega se ne zahtijeva da istražuje je li objava upisa u skladu s upisom pa mu se ni ne

može predbaciti krivnja ako je to propustio učiniti. Glede učinka treba razlikovati upise s konstitutivnim i deklaratornim

učinkom. O upisima s konstitutivnim učinkom se radi kada njima nastaje ili prestaje neko pravno stanje (npr. upisi osnivanja i

prestanka društva) Društvo postoji kao preddruštvo od trenutka sklapanja društvenog ugovora i sl., ali upisom u sudski registar

postaje pravna osoba. Dok se provodi likvidacija ili stečajni postupak društvo i dalje postoji, a kad se to završi odgovarajućim upisom

brisanja prestaje postojati.

Konstitutivni učinak ima i upis donošenja novog ili izmjene postojećeg statuta dioničkog društva, izmjene društvenog ugovora,

povećanja ili smanjenja temeljnog kapitala, prijenosa dionica manjinskih dioničara (squezze out), priključenja društva kapitala

drugom takvom društvu i prestanak priključenja, sklapanje poduzetničkog ugovora. Deklaratorni učinak imaju upisi kojima se

samo upisom u sudski registar javno daje trećima na znanje da je došlo do nekih promjena (npr. opoziv imenovanja člana uprave

društva djeluje od trenutka kad se to odredi u odluci o opozivu, a upis u sudski registar ima deklaratorni učinak. Isto tako i davanje i

opoziv prokure djeluju od kada je prokura kao punomoć dana, s time da upis u sudski registar samo znači javnu objavu toga trećima)

f. Načelo istinitosti (stvarnosti) - podatak upisan u sudskom registru treba odgovarati stvarnom stanju, pa se

pretpostavlja da on odgovara činjenicama o kojima govori. Zato treća osoba u dobroj vjeri ne može trpjeti štetu zbog

toga što se glede pravno odlučnih podataka i činjenica pouzdala u stanje upisa u sudskom registru. Radi ostvarenja tog

načela registarskom sudu su dane ovlasti u postupku upisa da bi mogao utvrditi odgovara li postavljeni zahtjev

stvarnom stanju.

Prije donošenja rješenja o upisu registarski sud ispituje je li udovoljeno pretpostavkama za osnovanost prijave i zahtjeva za

upis. Sud može tražiti da se prijava ispravi ili dopuni ako nije potpuna ili ako ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo

postupati. Radi utvrđivanja stvarnog stanja sud može održati ročište kad je potrebno razjasniti ili utvrditi odlučne činjenice. To može

učiniti po slobodnoj ocjeni pa i ako posumnja u istinitost isprava koje su mu podnesene (npr. statuta ili društvenog ugovora)

Registarski sud ne ispituje samo postojanje formalnih uvjeta za upis u sudski registar, nego je ovlašten ispitujući udovoljava li

zahtjev materijalnopravnim uvjetima, ocijeniti istinitost činjenica na kojima se on temelji. Kad ocjenjuje pravni akt na temelju kojega

treba obaviti upis (npr. statut, društveni ugovor, izjavu o osnivanju društva i sl.) ovlašten je i utvrditi je li valjano donesen te

sadržajno ocijeniti odredbe o podacima koje se upisuju u sudski registar. Propis ponekad određuje i da je neka odluka organa valjana

77

iako je u vezi s njezinim donošenjem učinjen neki propust. Primjer za to je odluka nadzornog odbora dioničkog društva, odnosno

upravnog odbora u društvima s monističkim ustrojem donesenu na sjednici s koje je sastavljen zapisnik u kojem su učinjeni propusti.

ZTD propisuje da se o sjednici nadzornog odbora vodi zapisnik u kojem se moraju navesti:

a) mjesto i vrijeme održavanja sjednice;

b) dnevni red;

c) bitan sadržaj vođene rasprave;

d) donesene odluke.

Ukoliko dođe do propusta ZTD za propust ne veže odricanje pravnog učinka donesenih odluka. Pretpostavka za to je da je neka

odluka valjano donesena, ali je učinjen propust u zapisniku sa sjednice na kojoj je donesena. Povezano s time postavlja se pitanje

može li biti od značenja za upis propust da se u zapisniku navedu vrijeme održavanja sjednice i odluka na temelju koje se traži upis.

Prvo može biti važno da se pri imenovanju ili opozivu imenovanja člana uprave odnosno izvršnog direktora odredi kada mu počinje

mandata (upis je deklaratoran!), a drugo da se utvrdi je li odluka uopće donesena i kakvog je sadržaja.

U prvom slučaju sud ne bi smio odbiti traženi upis upravo zbog deklaratornog učinka upisa imenovanja i opoziva imenovanja, a u

sudski registar se ne upisuje podatak od trajanju mandata. Ozbiljnije je s propustom da se u zapisniku navede odluka koja je donesena

na sjednici. Taj propust se može ispraviti ako je prijavi za upis priložena odluka koju je potpisao predsjednika organa koji ju

je donio jer je to vjerodostojan dokaz da je i donesena. Pri ispitivanju jesu li ispunjeni uvjeti za upis sud je ovlašten poduzeti sve

što smatra potrebnim da bi primijenio načelo istinitosti upisa. Upis u sudski registar ne znači kako sud upisom potvrđuje da su sve

odredbe akta na temelju kojega je odlučeno o upisu u skladu sa zakonom i da se smatraju valjanima (tako npr. upis u sudski registar

dioničkog društva koje u svom statutu ima predviđeno pravo prvokupa dionica, koje se inače ne može predvidjeti statutom, ne znači

da je odredba o tome valjana).

Nevaljane odredbe akta na temelju kojih je sud obavio upis time ne postaju valjanima . Ocjena suda pri upisu ne znači i konačni

sud o njihovoj valjanosti, nego samo da je za potrebe upisa sud u izvanparničnom postupku ocijenio da je neka odredba u skladu sa

zakonom, što nije zapreka kasnijem eventualnom pozivanju na njezinu nevaljanost.

Načelo istinitosti upisa djeluje i nakon što je upis obavljen. Tako je mogućnost brisanja neosnovanog upisa u sudskom registru

dijelom izraz primjene načela istinitosti. Time se mogu ispraviti eventualne pogreške koje učini sud u postupku upisa kad obavi upis

suprotno podnesenim činjenicama ili kad utvrdi da mu nisu podnesene prave činjenice ili ako dođe do promjena koje više ne daju

osnove za upis iako je brisanje moguće i zbog čisto formalnih razloga. Saznanju registarskog suda za to da se stvarno stanje razlikuje

od upisa pridonosi i obveza sudova, javnih bilježnika, državnih odvjetništava, tijela državne uprave i pravnih osoba s javnim

ovlastima, koji u obavljanju službene dužnosti saznaju za netočne ili nepotpune prijave za upis ili propuštanja da se podnese prijava,

moraju o tome izvijestiti registarski sud. Taj sud je ovlašten od njih zatražiti sva izvješća kad su bitna za upis ili kad je to inače

potrebno za uredno vođenje registra. Sud je ovlašten zatražiti od komora i drugih strukovnih udruga izvješća o činjenicama ili

podacima o kojima vode službene evidencije kad je to bitno za upis ili radi urednog vođenja registra. Registarski sud može po

službenoj dužnosti ili na zahtjev osobe koja ima pravni interes provesti brisanje ili promjenu upisanog podatka kad se za to ispune

pretpostavke. Ostvarenju načela istinitosti služi i tužba za utvrđenje ništavosti upisa.

g. Načelo povjerenja - unatoč pravilima koja nalažu da se u sudski registar upiše samo ono što odgovara stvarnom stanju,

moguće je da upis ne odgovara stvarnosti. Do toga može doći ili propustom registarskog suda ili prikrivanjem stvarnog

stanja ispravama koje se podnose sudu radi upisa koji to stanje ne odražavaju, ali ne pobuđuju sumnju u njihovu istinitost ili

zbog toga što nakon upisa dođe do takvih promjena koje zahtijevaju promjenu upisa, a ona još nije zatražena ili je zatražena,

ali još nije obavljena. Načelo istinitosti bi u takvim slučajevima imalo za posljedicu da prema trećima vrijedi ono stanje koje

je upisano u sudskom registru.

Prema načelu povjerenja, kojim se korigira primjena načela istinitosti upisa, prema trećoj osobi koja nije u dobroj vjeri glede onoga

što je upisana u sudskom registru neće djelovati upis koj ne odgovara stvarnosti.

Na stanje upisa u sudskom registru može se pozvati svaka osoba kad je riječ o podacima koji se upisuju u sudski registar,

osim one kojoj se dokaže da joj je bilo poznato da se stvarno stanje glede tih podataka razlikuje od stanja upisa u registru .

78

Osoba u dobroj vjeri ne može trpjeti štetu zbog toga što se glede pravno odlučnih podataka i činjenica pouzdala u stanje upisa u

sudskom registru. Teret dokaza da je treća osoba znala za tu razliku jest na onome tko se na to poziva, a pretpostavlja se da je treća

osoba u dobroj vjeri dok se ne dokaže suprotno. Dobar primjer pravnog učinka načela povjerenja jesu promjene glede zastupanja

subjekta upisa. Ako je netko upisa u sudskom registru kao osoba ovlaštena za zastupanje, ali to više ne odgovara stvarnom stanju

pa je za zastupanje ovlaštena neka druga osoba, bit će valjan ugovor koji u ime subjekta upisa sklopi osoba koja više nije ovlaštena

za zastupanje, ali je još upisana u sudskom registru, ako onaj tko je sklapao ugovor s druge strane u vrijeme njegova sklapanja nije

znao da se stvarno stanje razlikuje od onoga upisanog u sudskom registru.

Primjer bi se mogao odnositi i na promjene glede načina zastupanja (pojedinačno, skupno, mješovito) Treći se mogu pozivati

na isprave i podatke koji nisu objavljeni, osim ako se za njihov učinak zahtijeva da ih se objavi. Subjektu upisa koji je time oštećen

ostaje jedino zahtjev za naknadu štete od onoga tko ga je npr. neovlašteno zastupao.

5. Postupak pri upisu u sudski registar

Postupak za upis u sudski registar vode trgovački sudovi, a u registarskim stvarima nadležan je registarski sud na području

kojeg je sjedište subjekta upisa. Ako se promijeni sjedište društva, o upisu odlučuje registarski sud na području kojeg je novo sjedište

društva i o tome po službenoj dužnosti obavještava registarski sud kod kojeg je subjekt upisa upisan. Taj novi registarski sud postaje

nadležan za kasnije vođenje postupka radi upisa novih podataka ili izmjene onih koji su već upisani u sudskom registru. U

registarskim stvarima u prvom stupnju odlučuje sudac pojedinac, a u drugom stupnju vijeće od trojice sudaca. Postupak je hitan, a

registarski sud je dužan predmete, uz jednake uvjete, rješavati redoslijedom kojim su primljeni u sud, osim u slučajevima propisanim

zakonom.

Sudionik u postupku za upis je:

a) osoba koja je pokrenula postupak (predlagatelj);

b) osoba o čijim se pravima ili pravnim interesima odlučuje u postupku;

c) zakonom ovlašteno tijelo.

Registarski sud o meritumu odlučuje rješenjem, a o pitanjima upravljanja postupkom zaključkom (npr. kad poziva predlagatelja da

ispravi ili dopuni prijavu) Nakon što sud donese rješenje o upisu, provodi ga tako da obavlja upis koji postaje pravovaljan kad ga

sudac elektronički potpiše u glavnoj knjizi vođenoj na računalu.

Za upis se u pravilu ne čeka da rješenje o upisu postane pravomoćno . Sudjeluje li u postupku upisa više sudionika sa suprotnim

zahtjevima, registarski sud može subjekt upisa upisati u registar tek nakon pravomoćnosti rješenja o upisu. Upisom u registar smatra

se svako unošenje jednog ili više podatka o subjektu upisa u glavnu knjigu, a brisanje je onaj upis kojim subjekt upisa prestaje

postojati ili kojim određen podatak upisan u glavnoj knjizi prestaje vrijediti.

Upisi u glavnoj knjizi su trajni pa se upis ne briše njegovim uklanjanjem već se provodi upis brisanja kao novi upis nakon

kojega se iz registra i dalje vidi koji je upis vrijedio prije toga. Protiv rješenja o upisu u sudski registar može se izjaviti žalba u

roku od osam dana, dok protiv zaključka nije dopuštena žalba. Nije dopušten povrat u prijašnje stanje i nema mirovanja

postupka. Protiv pravomoćnog rješenja o upisu nije dopuštena revizija ni ponavljanje postupka. U postupku za upis u registar

svaki sudionik snosi svoje troškove, a ako u tom postupku sudjeluje više osoba sa suprotnim zahtjevima, na odgovarajući način se

primjenjuju odredbe ZPP-a. Postupak za upis je izvanparnični, a u slučaju praznina opet se na odgovarajući način primjenjuju

odredbe ZPP-a, ali samo ako Zakon o sudskom registru ne određuje nešto drugo.

79

1. Inozemna trgovačka društva, trgovac pojedinac

Inozemnim trgovačkim društvo smatra se svako društvo koje je valjano osnovano prema pravu zemlje u kojoj ima

registrirano sjedište izvan Republike Hrvatske (teorija osnivanja) Budući da društvo može nakon osnivanja promijeniti sjedište

pa ga premjestiti u kojoj nije bilo osnovano, na prvi pogled bi izgledalo da je tu riječ o potrebi zadovoljenja dvaju mjerila: onoga

prema mjestu gdje je osnovano i onog prema mjestu gdje mu je registrirano sjedište u vrijeme ocjene radi li se o inozemnom

trgovačkom društvu što bi prema okolnostima moglo biti različito. Smisao odredbe ZTD-a treba tražiti u tome da se uzima u obzir

mjesto gdje društvo, u vrijeme ocjene je li inozemno, ima registrirano sjedište ako ga pravo zemlje u kojoj ima takvo sjedište smatra

valjano osnovanim. Ima li registrirano ili stvarno sjedište u Republici Hrvatskoj neće ga se smatrati inozemnim društvom. Ne može

se smatrati da društvo ima stvarno sjedište u Hrvatskoj ako ovdje ima podružnicu. ZTD izrijekom određuje kako se podružnica

osniva izvan sjedišta osnivača, ali to ne znači da sjedište ne može biti u Hrvatskoj. Samo ako sjedište nije u Hrvatrskoj, društvo se

može smatrati inozemnim. Inozemni trgovac pojedinac je fizička osoba kojoj se to svojstvo priznaje izvan Republike Hrvatske u

zemlji u kojoj ima registrirano sjedište i gdje vodi poduzeće koje posluje u Republici Hrvatskoj. I glede trgovca pojedinca ZTD

polazi od registriranog sjedišta, ali uzima u obzir i mjesto odakle vodi svoje poduzeće što znači da prihvaća teoriju stvarnog

sjedišta. Zato je i za određenje inozemnog trgovca pojedinca bitno da on u Hrvatskoj nema ni registrirano ni stvarno sjedište.

ZTD posebno određuje i tko se smatra inozemnim ulagačem:

a) svaka pravna osoba ako joj je registrirano sjedište izvan Republike Hrvatske;

b) svaka fizička osoba koja je strani državljanin, izbjeglica ili apatrid;

c) državljanin Republike Hrvatske koji ima stalno boravište izvan Republike Hrvatske. Takvim se neće smatrati izbjeglice i

apatridi koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Određenje inozemnog ulagača važno je zbog prava koja se jamče

inozemnim osobama koje sudjeluju u ulaganju u Hrvatskoj.

Prema ZTD-u inozemne osobe mogu u Hrvatskoj:

a) osnovati predstavništvo;

b) osnovati trgovačko društvo u kojemu su svi članovi inozemne osobe ili to učiniti zajedno s domaćim osobama,

odnosno steći udjele u takvim društvima nakon njihova osnivanja;

c) osnovati podružnicu i tako neposredno obavljati djelatnost.

Posebno je važna odredba ZTD-a koja uz uvjete propisane zakonom, izjednačuje inozemne osobe pri poslovanju u Hrvatskoj

s domaćim osobama. ZTD jedino traži da je za trajno obavljanje djelatnosti u Hrvatskoj potrebno na njezinu teritoriju osnovati

podružnicu. Osnivanjem podružnice inozemna osoba trajno ima jedan svoj dio u Republici Hrvatskoj koji je upisan u sudskom

registru i mora djelovati po propisima koji vrijede u zemlji u kojoj je taj dio upisan u sudskom registru. Time se svakome tko u zemlji

dolazi u poslovni dodir s inozemnom osobom omogućuje uvid u podatke koje inače može saznati i za domaće pravne osobe. U

suprotnom, zainteresirane osobe bi morale istraživati inozemno stanje. Drugo pitanje je određenje kad inozemna osoba mora u

Hrvatskoj osnovati podružnicu želi li kod nas obavljati djelatnost. To je posebno važno zbog toga što je povreda ove obveze kažnjiva

kao prekršaj.

ZTD kaže da se trajnim obavljanjem neke djelatnosti ne smatra povremeno ili jednokratno obavljanje djelatnosti odnosno

obavljanje pojedinog posla. Ocjenu je li riječ o trajnom obavljanju djelatnosti daje se prema okolnostima konkretnog slučaja. Tako

obavljanje jednokratnog posla, osim ako je riječ o trajanju koje se može protumačiti kao poslovanje u zemlji, ne bi bilo trajno

obavljanje djelatnosti. Tako npr. isporuka robe koju neka inozemna osoba iz inozemstva isporučuje u Hrvatsku nije obavljanje

djelatnosti u zemlji pa i kad to čini uzastopno. No, drži li inozemni prodavatelj osoblje u Hrvatskoj koje za njega ugovaraju prodaju

robe i njezinu isporuku u Hrvatsku, to bi bilo obavljanje djelatnosti za koju mora osnovati podružnicu. To se pitanje više postavlja

kod djelatnosti pružanja usluga, budući da u tom području i jednokratni posao može zahtijevati osnivanje podružnice ako je

intenzitetom i trajanjem takav da se smatra trajnim obavljanjem djelatnosti (npr. ugovor o izgradnji nekog objekta)

Za ocjenu što se smatra trajnim obavljanjem djelatnosti ne može se uzeti subjektivno mjerilo onoga tko posluje kod nas, nego

objektivno mjerilo shvaćanja struke o tome što se smatra trajnim obavljanjem djelatnosti . Pri tome se pojam što treba smatrati

80

trajnim ne smije shvatiti u doslovnom smislu riječi tako da bi nešto trebalo „vječno“ trajati, nego to treba ocijeniti kao nešto što se u

gospodarskom smislu razumno može smatrati trajnim. Takvo djelovanje inozemne osobe treba razlikovati od slučaja kad ona ima

udio u trgovačkom društvu čije je sjedište u Republici Hrvatskoj. Inozemna osoba time ne obavlja djelatnost, nego samo ima udio u

pravnoj osobi koja obavlja djelatnost. Riječ je o osobi hrvatskog prava, odnosno o domaćoj osobi koja obavlja djelatnost u zemlji u

kojoj ima i registrirano sjedište.

2. Podružnica inozemne osobe

Inozemna osoba (trgovačko društvo i trgovac pojedinac) može osnovati podružnicu uz iste uvjete kako to čini i

domaća osoba. Da bi osnovala podružnicu kod nas, inozemna je osoba ne mora prije toga osnovati u zemlji u kojoj ima registrirano

sjedište. Njoj se omogućuje da kod nas osnuje podružnicu ako je ispunjen uvjet uzajamnosti koja se pretpostavlja sve dok registarski

sud ne pozove osnivača da je dokaže. Za osnivanje podružnice osnivača koji ima sjedište u zemlji članici EU ili zemlji WTO-a

ne traži se postojanje uvjeta uzajamnosti. U slučaju sumnje u postojanje uzajamnosti sud može tražiti o tome obavijest od

Ministarstva pravosuđa. Još uvijek ostaje mogućnost upisa i u slučaju da nema uzajamnosti dobije li se za to odoborenje

Ministarstva gospodarstva. ZTD je izbjegnuo da sud po službenoj dužnosti ispituje postoji li uzajamnost jer bi to otegnulo postupak

upisa koji je hitan. Zato je jednostavnije pozvati stranku da dade na uvid odgovarajuće dokaze koji se danas mogu pribaviti za svega

nekoliko dana.

Prijavi za upis podružnice inozemne osobe u sudski registar treba priložiti u izvorniku i u ovjerenome prijevodu na

hrvatski jezik:

a) dokaz da je osnivač upisan u registar u državi u kojoj ima registrirano sjedište iz kojeg se vidi njegov pravni oblik i vrijeme

kad je upisan u taj registar. Ako je osnivač osnovan u zemlji koja nema sudski registar ili nije obvezan na upis, dužan je predati

valjane isprave o osnivanju javno ovjerene prema propisima zemlje u kojoj osnivač ima registrirano sjedište iz kojih se vidi

njegov pravni oblik i vrijeme osnivanja te osobe ovlaštene za zastupanje i opseg njihovih ovlasti;

b) odluka osnivača o osnivanju podružnice;

c) prijepis izjave o osnivanju, društvenog ugovora ili statuta osnivača, javno ovjereni prema propisima zemlje u kojoj osnivač

ima registrirano sjedište;

d) javno ovjereno skraćeno posljednje godišnje financijsko izvješće.

Registarski sud može odbiti upis ako osnivač ne dokaže:

a) da je valjano osnovan i da postoji u zemlji u kojoj ima registrirano sjedište i da tamo redovito posluje;

b) postojanje uzajamnosti. Svaku promjenu podataka osnivač je dužan prijaviti registarskom sudu, a ako to ne učini u roku nakon

poziva od registarskog suda, sud će po službenoj dužnosti brisati podružnicu iz sudskog registra. Osnivač je dužan svake godine u

roku od 15 dana od dana usvajanja registarskom sudu u koji je podružnica upisana dostaviti radi upisa predaje svoja godišnja

financijska izvješća i druge financijske isprave za koje je objavljivanje zakonom propisano. Ako osnivač ima kod nas više

podružnica, predaja tih isprava upisuje se u registar suda kod kojega je upisana glavna podružnica.

Ako inozemna osoba ima više podružnica kod nas, mora navesti koja je od njih glavna, a ostale naznačiti rednim brojevima. I

u tvrtki podružnice mora se naznačiti da je glavna odnosno neka od ostalih osnivačevih podružnica. Osnivač mora imenovati jednu ili

više osoba u svakom podružnici koje su ga ovlaštene zastupati i tu su moguće kombinacije. Osobe ovlaštene za zastupanje mogu

zastupati samo u poslovnim odnosima, ali ne i pred sudom. Stranka u postupku pred sudom ni ne može biti podružnica jer ona nije

pravna osoba pa u postupku pred sudom mora sudjelovati osoba koja je ovlaštena zastupati inozemnu osobu - osnivača podružnice po

zakonu (npr. član uprave) ili opunomoćenik. Svaka podružnica djeluje pod svojom tvrtkom, a mora navesti svoje sjedište i sjedište

osnivača. Njezinim djelovanjem u obvezne odnose ulazi inozemna osoba koje je podružnica dio. O prestanku podružnice odlučuje

osnivač donošenjem odluke o prestanku podružnice, a za donošenje te odluke mjerodavan je temeljni akt osnivača kojim se uređuje

nadležnost za donošenje tih odluka. Mjerodavan je dakle osobni statut društva (lex societatis)

81

U nekim slučajevima registarski sud na čijem je području sjedište podružnice mora po službenoj dužnosti ili na prijedlog

zainteresirane osobe donijeti rješenje o brisanju podružnice:

a) ako osnivač prestane postojati u zemlji u kojoj ima sjedište ili po propisima te zemlje izgubi poslovnu sposobnost ili pravo

raspolaganja imovinom;

b) ako država kojoj pripada osnivač više ne poštuje uzajamnost kad se ona traži za osnivanje podružnice. Na ukidanje podružnice na

odgovarajući način se primjenjuju odredbe ZTD-a o ukidanju društva.

3. Predstavništvo inozemne osobe

Inozemne osobe mogu kod nas imati svoj dio i kad nije riječ o podružnici i to u obliku predstavništva . Riječ je o

inozemnim pravnim (najčešće trgovačkim društvima) i fizičkim osobama (trgovcima pojedincima) koje obavljaju gospodarsku

djelatnost te o nacionalnim ili međunarodnim gospodarskim udrugama. Zato se ni ovdje ne radi o pravnoj osobi u Hrvatskoj. Preko

predstavništva inozemna osoba ne može obavljati djelatnost, nego samo istraživati tržište, obavljati promidžbene i reklamne poslove i

sl. Iznimka su predstavništva inozemnih zračnih prijevoznika koja mogu prodavati prijevozne isprave u skladu s međunarodnim

ugovorima koje je sklopila Republika Hrvatska i međunarodnim konvencijama.

Za osnivanje predstavništva zahtijeva se postojanje uzajamnosti, osim za predstavništva stranih osoba koje imaju sjedište odnosno

trajno boravište u zemlji članici WTO-a. HNB propisuje posebne uvjete za osnivanje i rad predstavništva strane banke. Prije nego što

otvori predstavništvo, inozemna osoba dužna ga je upisati u Registar predstavništava stranih osoba u Republici Hrvatskoj koji vodi

Ministarstvo gospodarstva, a predstavništva stranih banaka upisuju se u registar koji vodi HNB. Inozemna osoba s predstavništvom u

Republici Hrvatskoj može osnovati jedan ogranak ili više ogranaka tog predstavništva, a na njihov rad primjenjuju se propisi o

osnivanju, radu i prestanku predstavništva. Predstavništvo mora imati rukovoditelja koji predstavlja predstavništvo i kojeg postavlja

inozemna osoba.

Ministarstvo gospodarstva donosi rješenje o brisanju predstavništva iz Registra predstavništva stranih osoba ako:

a) osnivač donese odluku o zatvaranju predstavništva;

b) osnivač prestane postojati u zemlji u kojoj ima sjedište;

c) više nema osobe odgovorne za rad predstavništva, a osnivač ne imenuje novu u roku od dva mjeseca nakon što ga na to upozori

Ministarstvo gospodarstva;

d) predstavništvo više ne zadovoljava uvjete propisane posebnim propisima i dr. U rješenju o brisanju predstavništva iz registra

određuje se rok za prestanak rada predstavništva koji ne može biti duži od šest mjeseci.

82

1. Kaznene mjere

Kaznene mjere koje se mogu provesti protiv društava i u njima odgovornih fizičkih osoba sadržavaju:

a) propisi kojima se isključivo uređuju ta društva;

b) posebni propisi kojima se uređuje obavljanje djelatnosti društva, a dijelom i neka društva;

c) opći kazneni propisi.

Prvoj skupini pripadaju npr. ZTD koji propisuje i kaznena djela i prekršaje. Drugu skupinu čine mnogobrojni propisi kojima se

uređuje gospodarski i drugi život u zemlji i uz to dodatno uređuju neka društva koja obavljaju u njima određene djelatnosti, između

ostaloga propisujući i kaznena djela i prekršaje (npr. Zakon o bankama, Zakon o osiguranju, Zakon o tržištu vrijednosnih papira i dr.)

Trećoj skupini pripadaju propisi kojima se uređuje kaznena odgovornost i kažnjavanje fizičkih i pravnih osoba (npr. Kazneni

zakon, Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela) I na kaznena djela iz ZTD-a primijenit će se opći dio Kaznenog

zakona. Tome treba dodati i postupovne propise (ZKP, Prekršajni zakon)

2. Ukidanje trgovačkog društva izvan kaznenog postupka

ZTD omogućuje izricanje kaznene mjere ukidanja trgovačkog društva, ali ne i drugih društava. Ona nije posljedica

počinjenog kaznenog djela ni prekršaja, ali ne isključuje njihovo postojanje. Za ukidanje trgovačkog društva potrebno je:

a) protuzakonito postupanje organa društva ili njegova člana;

b) ugrožavanje općeg dobra;

c) neopozivanje od nadležnog organa društva osoba koje su to učinile.

Tako propisani razlozi ne mogu se, naravno, mijenjati nikakvim konstitutivnim aktom društva. Radnje moraju biti protupravne,

odnosno ne samo nezakonite pa tako mogu biti i suprotne Ustavu, svakom drugom prisilnom propisu ili moralu društva da bi se

smatrale protupravnima. Posljedica protupravnog ponašanja mora se očitovati u ugrožavanju ili povredi općeg dobra (npr. zaštita

pravne sigurnosti u prometu, zaštita životnog okoliša) Iako ZTD ne propisuje posebnu nadležnost, trebalo bi uzeti da je za izricanje

ove mjere nadležan trgovački sud na čijem području se nalazi sjedište društva. Da se postupci ne bi nekontrolirano često pokretali,

samo Vlada Republike Hrvatske može tužbom pokrenuti postupak za ukidanje društva. Budući da Vlada nije pravna osoba,

ZTD joj je dao ius standi in iudicio. Ako je podignuta tužba, sud može na prijedlog Vlade protiv trgovačkog društva protiv kojeg je

podignuta tužba, donositi privremene mjere (npr. da poduzete pravne radnje ne stvaraju pravne učinke) Nakon presude suda o

ukidanju, provodi se likvidacija društva onako kako je to propisano ZTD-om. Prijedlog za opoziv i imenovanje likvidatora zbog

važnog razloga može staviti Vlada, a po provedenoj likvidaciji društvo se briše iz sudskog registra. Ukidanje društva ne isključuje ni

kaznenu ni prekršajnu odgovornost društva za počinjenu štetu, a prema okolnostima i osoba u njemu koje su poduzimale radnje koje

su ugrozile opće dobro.

1. Rješavanje sporova u društvu

U društvu postoje pravni odnosi na više razina (odnosi između članova društva u vezi s članstvom u društvu, odnosima

članova i društva, članova organa društva međusobno i sl.) Iz svih tih odnosa mogu nastati sporovi koji su u domeni privatnog prava.

ZTD propisuje da je za rješavanje sporova unutar trgovačkog društva nadležan trgovački sud na čijem području se nalazi sjedište

društva upisano u sudskom registru. Za određenje nadležnosti suda nije mjerodavno stvarno sjedište društva. Primjena pravila o

općoj nadležnosti mogla bi dovesti do toga da se s obzirom na brojnost članova u društvu, ako se drukčije ne uredi unutar društva,

sporovi vode kod različitih sudova o pitanjima koja se često odnose na sve članove društva.

83

ZPP propisuje da trgovački sudovi u prvom stupnju sude:

a) o sporovima u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkog društva kao i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u

trgovačkom društvu;

b) u sporovima između članova trgovačkog društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom

i vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu;

c) u sporovima između predsjednika i članova uprave i nadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi s

njihovim radom u društvu ili za društvo;

d) u sporovima o odgovornosti člana trgovačkog društva, člana uprave i nadzornog odbora trgovačkog društva za obveze tog društva.

ZTD propisuje da je trgovački sud na čijem je području sjedište trgovačkog društva nadležan za rješavanje:

a) sporova između članova trgovačkog društva koji se tiču njihova položaja u društvu, upravljanja društvom i vođenja poslova

društva te prava i obveza članova društva koji proizlaze iz tog položaja;

b) sporova između članova društva i društva koji se odnose na pitanja navedena pod a);

c) sporova između predsjednika i članova uprave odnosno izvršnih direktora ili nadzornog odnosno upravnog odbora društva i

društva koji nastanu u vezi s njihovim radom u društvu ili za društvo;

d) sporova između predsjednika i članova uprave odnosno izvršnih direktora ili nadzornog odnosno upravnog odbora i članova

društva koji se odnose na pitanja navedena pod c) ZTD dakle određuje što je spor koji može nastati unutar trgovačkog društva.

Spor se ne može voditi između organa društva, nego samo s članovima tih organa, budući da organi nemaju pravnu osobnost

nego samo djeluju unutar pravne osobe. Zbog toga se ni ne može voditi spor između društva i njegovih organa. Spor unutar

trgovačkog društva je i spor unutar preddruštva. Trgovački sud nije nadležan za suđenje u sporovima između članova društva ako to

nisu sporovi navedeni u ZPP-u (ratione materiae) ZTD propisuje da trgovački sud na čijem području je sjedište društva odlučuje u

izvanparničnom postupku o pitanjima koja se pojave u životu trgovačkog društva u kojima nastaju stanja što ih valja brzo riješiti

kako bi društvo moglo nesmetano djelovati jer bi mu u suprotnom prijetilo nastupanje štete (imenovanje i opozivi osoba u društvu,

naknade troškova tim osobama, produljenje rokova za sazivanje skupština, davanje ovlasti za sazivanje glavne skupštine i sl.)

Postupak je hitan, a rok za žalbu je osam dana, a za donošenje odluke drugostupanjskog suda predviđen je rok od 30 dana. U nekim

slučajevima je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (kao npr. pri davanju ovlasti dioničarima da sazovu glavnu skupštinu

dioničkog društva) Budući da ZTD uređuje samo trgovačka društva, ocjena o tome koji je sud nadležan za suđenje u sporovima iz

odnosa u drugim društvima (npr. zadruzi, zadružnom savezu, kreditnoj uniji i sl.) ovisit će o tome je li prema nekoj od odredaba ZPP-

a za suđenje nadležan trgovački sud. Ako se nadležnost ne može izvesti primjenom odredaba ZPP-a, nadležan će biti općinski sud.

2. Rješavanje sporova arbitražom

U sporovima koji nastanu unutar društva moguća je i arbitraža, budući da se radi o pravima kojima stranke mogu slobodno

raspolagati. Društvo je privatnopravna zajednica osoba koje mogu slobodno raspolagati pravima. Sporovi su arbitrabilni.

Ograničenje arbitrabilnosti samo je u propisivanju isključive stvarne nadležnosti suda:

a) spor u povodu tužbe člana društva podignute protiv svih ostalih članova javnoga trgovačkog društva (pa i komanditnog društva)

kojom se traži donošenje odluke suda o prijevremenom prestanku društva zbog važnog razloga;

b) odlučivanje o zathjevu dioničara da mu je uprava dioničkog društva dužna dati obavještenja, ali onda se ne radi o parničnom već o

izvanparničnom postupku;

c) za suđenje u povodu tužbe kojom se pobija odluka glavne skupštine dioničkog društva, odnosno društva s ograničenom

odgovornošću. Arbitražom bi se osobito moglo koristiti tamo gdje ZTD predviđa da su odlučuje u izvanparničnom postupku

(razna imenovanja na neke funkcije i opozivi, davanje otpremnine vanjskim dioničarima i dr.).

Za rješavanje domaćih sporova i sporova s inozemnim elementom može se ugovoriti nadležnost institucionalne ili ad hoc arbitraže.

Domaća institucionalna arbitraža je Stalno izbrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Sporazum o arbitraži može se

sklopiti pri nastajanju društva ili naknadno. Unošenjem arbitražne klauzule u konstitutivne akte zadovoljen je zahtjev prema kojem

arbitražni sporazum mora biti sklopljen u pisanom obliku. Arbitražna klauzula sadržana u društvenom ugovoru vezuje tadašnje i

buduće članove društva pa i one koji se njome nisu pojedinačno obvezali.

84