Pravaštvo u Dalmaciji do kraja prvog svjetskog rata

Marjan Diklić

TRUMBIĆ-SUPILOVA PRAVAŠKA SKUPINA

Liberalno pravaštvo javlja se u Dalmaciji krajem 80-ih godina 19. stoljeća nakon

snažnog razvoja hrvatske nacionalne svijesti. Ono nastaje pod jakim utjecajem Starčevićeva i

Kvaternikova banovinskog pravaštva. Mladom dalmatinskom građanstvu i rodoljubnoj

inteligenciji mnogo više od uskog Prodanova pravaštva i njegovih vjersko-pravaških misli

odgovarale su liberalne pravaške ideje. Te nove i, za razliku od narodanjaka, bitno radikalne

hrvatske političke snage predvodili su u Dalmaciji dvojica mladih pravaša, splitski odvjetnik

dr. Ante Trumić i dubrovački novinar Frano Supilo.

Ante Trumić (1864-1938) podrijeklom je iz siromašne splitske težačke obitelji. U doba

njegovog djetinstva i rane mladosti vodila se u cijeloj Dalmaciji teška borba između

narodanjaka i autonomaša za njezino ujedinjenje sa Hrvatskom. Ta borba ostavila je na

mladog Trumbića dubok trag. Za vrijeme studija u Zagrebu on stiče potrebno

pravnopovijesno znanje koje mu omogućuje da oduševljeno prihvati temeljne pravaške misli i

ideologije Stranke prava, a preko pravaškog tiska, literature i osobnih kontakata dolazi u

izravni doticaj sa čelnicima te stranke (Starčevićem, Folnegovićem, Kumičićem,

Harambašićem i njihovim učenjem). Tako je za vrijeme svog studija u Zagrebu postao

uvjereni pravaš. Poslije Zagreba studij nastavlja u Beču pa u Grazu. Nakon završenog studija

parava Trumbić se 1886. godine vraća iz Graza u Split. Početkom 1887. izabran je sa tajnika u

Trogiru. Trumbićevi dopisi, prožeti liberalno-pravaškim duhom, u kojima su još bili vidljivi

tragovi stare narodnjačke ideologije, izlazili su u Hrvatskoj pod naslovom Pismo iz

Dalmacije. U njima se uglavnom razotkriva nepravedna politika Beča prema Dalmaciji,

kritizira pretjerana popustljivost dalmatinske Narodne stranke, osuđuje rad narodnih

zastupnika u Carevinskom vijeću.

Već iz prva tri članka, objavljena početkom 1887. godine, vidi se da u hrvatsku politiku stupa

mlad i odlučan čovjek, pravaške političke orijentacije, koji je spreman boriti se protiv austro-

ugarske prevlasti za oslobođenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja i stvaranje samostalne

hrvatske države. Sredinom godine 1888. Trumbić napušta mjesto tajnika trogirske općine i

odlazi u Split gdje u Okružnom sudu obavlja sudsku praksu. Međutim ubrzo je morao

prekinuti sa praksom zbog, kako sam piše, veleizdajničkog procesa koji se tada vodio u Splitu

protiv dvojice uhapšenih kaštelanskih Srba katolika. Njih je uspio odbraniti odvjetnik Bakotić.

Nakon toga isti taj Bakotić je bio napadnut u jednom listu od strane drugog odvjetnika, Ante

Trumbić je sa skupinom mladih odvjetničkih kandidata, koji su bili različitih političkih

uvjerenja. To se nije svidilo austriskim vlastima i one su ih isključili iz sudske prakse. Tek

nakon više molbi i dvije godine poslije 1890. Trumbiću je bilo dozvoljeno da nastavi

odvjetničku praksu. Godine 1894. otvara u Splitu samostalnu advokatsku kancelariju.

Nezadovoljan pisanjem narodnjačkog, a djelimice i pravaškog tiska u Dalmaciji, Trumbić je

još kao student 1884. zajedno sa advokatom Vickom Mihaljevićem i još nekoliko mladića

pravaške političke orijentacije, pokušao pokrenuti izdavanje jednog liberalno-pravaškog lista

u Splitu, ali nije uspio. To su opet pokušali 1889, ali opet bez uspjeha. Iz navedenog vidimo

da skupina mladih splitskih pravaša sa Trumbićem i Mihaljevićem nije bila zadovoljna ne

samo oportunističkom politikom Narodne stranke i pistanjem njezinih listova, nego i

djelovanjem Prodanove pravaške skupine i pisanjem njegovog vjersko-pravaškog glasila

Katoličke Dalmacije. Iako su Trumbić i Prodan izrasli pod utjecajem stare Narodne stranke i

napajali se iz gotovo istog ideološkog vrela, između te dvojice pravaških prvaka u Dalmaciji

postojale su od samog početka velike razlike. Na Prodana su mnogo više utjecale ideje

Katoličke crkve, a na Trumbića moderne liberalne ideje. Krajem 8. i početkom 9. desetljeća

19. stoljeća Trumbić je sve oštrije napadao i kritizirao Narodnu hrvatsku stranku. Trumbićev

politički rad već tada je postao sumnjiv organima državne vlasti, jer je bio usmjeren ne samo

protiv narodnjačke nego i austrijske politike u Dalmaciji. Za mlade splitkse pravaše

narodnjaci su bili neprijatelji hrvatskog naroda i hrvatske države najviše zbog toga što

odlučno ne traže ujedinjenje Dalmacije sa Banskom Hrvatskom već, nasuprot tome, i dalje

surađuju sa Vladom u Beču. Do prvog ozbiljnijeg odmjeravanja snaga između dalmatinskih

pravaša i narodnjaka došlo je na svećanom otkriću spomenika narodnom pjesniku fra Andriji

Kačiću Miošiću u Makarskoj 1890. godine. Na toj manifestaciji okupili su se mnogi ugledni

ljudi iz javnog i političkog života, i pravaši i narodnjaci.

Trumbić je na svečanosti u Makarskoj imao i posebnu zadaću da u ime cjelokupne hrvatske

mladeži na Kačićev spomenik poliži srebreni vijenac sa zlatnim guslama i pročita pozdravno

pismo. Kada je pokušao pročitati pismo nastao je problem jer njegov govor nije bio predviđen

protokolom, pa su ga nadležni pokušali spriječiti i udaljiti.

Ipak se uspio izboriti da pročita pismo izražavajući u njemu pravaške misli i liberalne težnje

dalmatinske mladeži. Zbog javnog istupanja i djelovanja u Makarskoj, a posebno zbog govora

izrečenog pred Kačićevim spomenikom i na Deanovom grobu (rano preminulog pravaša),

Trumbić je od državnog odvjetništva bio prijavljen i optužen zbog zločina veleizdaje, ali se

poslije odustalo od kaznenog progona. Cijelo slavlje pri otkrivanju Kačićeva spomenika, na

kojem su se mnogi dalmatinski i hrvatski političari po prvi put vidjeli, međusobno zbližili i

bolje upoznali, posebno pravaši, bilo je u neku ruku jedna velika manifestacija jedinstav

Dalmacije i Hrvatske. Izrastajući postupno i vodeću ličnost dalmatinskog pravaškog pokreta,

Trumbić je početkom devedesetih godina 19. stoljeća nastavio sa još žešćom kritikom

Narodne hrvatske stranke i njenih prvaka. Trumbić je počeo otvoreno hvaliti Biankinija i

njegov rad isticati kao primjer i za narodnjake i za pravaše. On smatra da je Biankini u svom

prvom nastupnom govoru u Carevinskom vijeću učinio više za hrvatstvo i Hrvatsku nego svi

drugi narodnjački zastupnici zajedno u posljednih deset godina. Trumbić je također širio svoje

suradničke veze i uspostavljao čvršće kontakte sa mnogim mlađim dalmatinskim pravašima i

nezadovoljnim narodnjacima i tako postupno izrastao u jednu od vodećih pravaških ličnosti u

Dalmaciji. Tako je Trumbić upoznao i Supila kada mu se ovaj ujesen godine 1890. obratio u

Splitu za savjet u vezi sa pokretanjem pravaškog lista Crvena Hrvatska. Iako se Prodanova

vjersko-pravaška skupina izjasnila protiv sjedinjenja oporbenih stranaka u Hrvatskoj, mladi

liberalni pravaši iz Dalmacije bili su za jedinstvo svih hrvatskih opozicionih snaga i stranaka

u borbi protiv vladajućeg austro-ugarskog režima.

Na konferenciju u Rijeci pravaši su usvojili posebnu Rezoluciju sastavljenu od 12 zaključaka.

Ona je po svojoj formi i duhu najviše odgovarala dalmatinskom pravaštvu, posebno

Supilovim i Trumbićevim liberalnim pravaškim koncepcijama. Posebno se naglašava da

Stranka prava teži ujedinjenju hrvatskih zemalja - Banske Hrvatske, Dalmacije i Istre, te

Slovenije i BiH u jednu državnu cjelinu, Hrvatsku, u kojoj živi samo jedan i jedinstven

hrvatski politički narod. Na općoj Skupštini Stranke prava, održanoj sredinom studenog 1893.

godine u Zagrebu, Trumbić je glasao za sporazum i slogu između pravaša i obuoraša, tj. za

ujedinjenje hrvatske opozicije, i u posebno vođenoj raspravi snažno naglasio da je ustroj

Stranke prava u Dalmaciji krajnja potreba svih pravaša. Tako je Trumbić počeo i sa

pripremama za osnivanje dalmatinske Stranke prava. Slično Trumbiću i Frano Supilo (1870-

1917) je dao velik doprinos nastanku i razvoju dalmatinskoga liberalnog pravaštva, te

osnivanju i organizaciji Stranke prava, posebno u južnoj Dalmaciji, a veliku ulogu u tome

imala je njegova Crvena Hrvatska. U Dubrovniku je sredinom osamdestih godina formirano

tajno đačko društvo na čijem je čelu stajao mladi Frano Supilo, koji je rođen 1870. u Cavtatu.

Nakon dolska u Dubrovnik Supilo se sprijateljio sa Melkom Čingrijom, sinom uglednog

dubrovačkog advokata i političara Pere Čingrije. On je bitno utjecao ne samo na razvoj

narodnjaštva nego i liberalnog pravaštva u Dubrovniku i dubrovačkom kraju, a posebno na

mladog Frana Supila. Osim manje skupine učenika pod Supilovim vodstvom u Dubrovniku je

bilo još mnogo onih koji su bili protiv austrijske prevlasti, a posebno je mržnjom protiv

Austro-Ugarske bila zahvaćena dubrovačka madež koja je sve više napuštala narodnjačku i

prihvaćala hrvatsko-pravašku nacionalnu misao. Svoju mržnju su odlučili javno iskazati i

prilika im se ukazala 1885. pri posjedi prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškog i njegove

supruge Stefanije Dubrovniku. Odlučili su da Rudolfa ne pozdrave tradicionalno skidanjem

kape, što su i uradili. Ipak to su saznale austrijske vlasti, pa je protiv Supila i njegove mlade

domoljubne političke skupine pokrenuta temeljita i opsežna istraga. Kažnjeni su na određeno

vrijeme isključenjem iz nastave. Poslije izborne pobjede Autonomaške i Srpske stranke u

Dubrovniku i prijelaza općinske uprave u ruke srpsko-autonomaške koalicije došlo je do bolje

saradnje i čvršćeg povezivanja između dubrovačkih pravaša i narodnjaka. Saradnja

dubrovačkih pravaša i narodnjaka, za koju se najviše zalagao mladi Supilo, ubrzo se pokazala

na djelu. Supilo se zalagao ne samo za saradnju paravša i narodnjaka nego i Hrvata i Srba i

njihovih političkih stranaka u Dubrovniku i izvan njega. On je držao stalno otvorena vrata za

saradnju sa Srbima, ali pod uvjetom da oni pristanu na ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom.

Na svepravaškoj Konferenciji u Rijeci 27. i 28. travnja 1892. godine pod snažnim uticajem

dalmatinskog pravaštva - Supila, Prodana i Trumbića donesena je posebna Rezolucija

sastavljena od 12 zaključaka, koja je predstavljala posljednji odjek starog Starčevićeva

pravaštva, a po svom duhu najviše je odgovarala dalmatinskom liberalnom pravaštvu

Supilovog tipa. Rezolucijom se traži, na temelju prirodnog i historijskog htvatskog prava,

ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu jedinstvenu i samostalnu državu hrvatsku sa

jedinstvenim hrvatskim političkim narodom. Iako su inicijativu za pokretanje novog

radikalnog hrvatskog glasila (Crvena Hrvatska) i njegovo ime dali narodnjaci, cijeli posao oko

toga uradili su dubrovački pravaši, pa je on od samog početka bio pravaški list. Raspravljajući

dalje o hrvatsko-srpskim odnosima, Supilo tvrdi kako su svi dotadašnji pokušaji da se dođe do

sloge sa Srbima propali. Mladi Supilo mislio je da bi i u Dalmaciji, slično kao i u Banskoj

Hrvatskoj, trebalo pokušati objediniti sve hrvatske političke stranke i skupine u jednu

jedinstvenu stranačku organizaciju. Prema tome, za njega bi i sama akcija za ujedinjenje

hrvatskih političkih stranaka i skupina u Dalmaciji, bez obzira na krajnji rezultat, imala veliko

značenje, ali do nje tada nije došlo. Dalmatinske pravaške skupine ujedinit će se godinu dana

poslije sa Hrvatskim klubom Jurja Biankinija u Stranku prava, ali bez stare Narodne hrvatske

stranke.