poslije duge

Nataša Kovaljev-Opatic

Poslije duge

´

9 789537 780081

ISBN 978-953-7780-08-1

Poslije duge

ISBN 978-953-7780-08-1

Cijena: 80,00 kuna

Nat

aša

Ko

valje

v-O

pat

ic

Po

slije

du

ge

Poslije duge slijedi autoričinu prvu knjigu Prije duge. Knjiga je to proživljenih emocija, misaona, topla, a na trenutke čak i neshvatljivo ezoterična jer nastoji uspostaviti dijalog s našom podsviješću.

Da, velik je zid ispred mene, hladan, težak i nepomičan. Strši u visine izrugujući mi se. Možda im se ne sviđa ta slika, slika našeg društva. Možda se borim s nerazumijevanjem.

Bitna je samo priča. Bitne su promjene, osvješćivanje okoline na specifične i nama roditeljima bolne teme (...) Svoj djeci je potrebna pomoć. Meni je to najbitnije. Autistično dijete, slijepo, nepokretno, dijete koje umire od neizlječive bolesti, dijete s Downovim sindromom, gluhonijemo dijete, dijete s psihičkim poremećajima, silovano dijete... Zar postoji razlika? Zar bismo trebali inzistirati na toj razlici ili bismo trebali pomoći u bilo kojem po-gledu?

Nisam pala i ostala nepomično ležati u toj jami bez dna. Izvukla sam se. Snagu su mi davali dobri ljudi, snagu koja je u početku bila slabašna i sićušna, a koja je rasla i ispunila me. Vratila sam vjeru. Vjeru u sebe. Mogućnost da se promijenim. Izdržljivost sam imala, ali kako, to ne znam ni sama. Nisam klonula, već sam se borila i tražila rješenje koje nisam našla vani nego u sebi samoj. Tada nisam znala da se sve nalazi u meni.

Nataša Kovaljev-Opatic

´

naslovnica poslije duge radna.indd 1 3/14/2013 1:27:35 PM

Nataša Kovaljev-Opatić: Poslije duge

Nataša Kovaljev-Opatić © 2013.

Studio TiM © 2013.

Izdavač[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. (fax) 051/677-196www.studiotim.hr

Priprema materijalaTamara Modrić, Studio TiM

NaslovnicaDreamstime

Tisakweb2tisak d.o.o., Zagreb

Ilustracija biblioteke Lutalice: Dreamstime

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130126053ISBN 978-953-7780-08-1

Nataša Kovaljev-Opatić

Poslije duge

[studio TiM]Rijeka, 2013.

Knjiga “Poslije duge” slijedi autoričinu prvu knjigu “Prije duge”. Bolna je to priča o putu kojim roditelj prolazi kada se suoči s djetetovom bolešću, priča o bespomoćnosti i snazi istovremeno, priča o ljubavi koja ne pozna-je granice, o borbi, padovima, traženjima i, na kraju, o sazrijevanju i osobnom rastu. “Poslije duge” ide korak dalje. To je teška, na trenutke i mučna knjiga koja, poput prve, traži čitateljevu budnost, aktivnost, njegovo sudjelova-nje, tjera ga, uvijek iznova, na promišljanje određenih trenutaka i situa-cija u kojima se možda i sam ponekad nalazio. Ako pak nije, onda se poziva na ono zrnce ljudskosti udahnuto rođenjem zbog kojeg mora biti sposoban promišljati sve one strašne događaje koje nije proživio, ali ih proživljavaju drugi (smrt, bolest, bolnica, tuga, patnja), vodeći se pret-postavkom kako nikada ne znamo što nam život nosi. Zato naše srce mora biti otvoreno. Knjiga je to proživljenih emocija, misaona, topla, a na trenutke čak i neshvatljivo ezoterična jer nastoji uspostaviti dijalog s našom podsviješću. Kao da je bila pisana upravo za ovo vrijeme, kao da je predosjećala težinu razdoblja koje je uslijedilo, a u kojem se ljudi sve više okreću i traže utjehu u nekoj drugoj dimenziji. Jer, kako navodi i sama autorica, “postoji priča koja živi za druge, pruža utjehu i vjeru. Otvara tuđa srca izvlačeći iz njih dobrotu i nježnost, ot-vara tuđe, našem pogledu skrivene živote.”T. M.

Zahvaljujem se svojim roditeljima koji su me donijeli u ovaj život kako bih osjećala, otkrivala, spoznavala, učila, dopirala do sebe, vratila se sebi i svojoj biti postojanja. Hvala vam na tom neponovljivom iskustvu!

Nataša

Poslije duge

5

ODMOR PRIJE PUTA

Ljeto 2009. vrlo nam je brzo prošlo. Većinu slobodnog vremena morale smo posjećivati razne institucije, obilaziti različite urede i šaltere. Tada sam još bila u radnom odnosu i bolovanje mi nije bilo produženo. Kao da nam toga već nije bilo dovoljno. Ema je stalno bila sa mnom i vidjela je kako se ljudi na malo jačim funkcijama ponašaju te kako nas odbijaju na ružan i hladan način. Shvatila sam da nije dobro uvijek biti fin i pristojan jer tada se gubi bitka. Znači, ako se ima ozbiljan problem, a to je da nisam mogla dijete ostaviti samo, to nikoga nije bilo briga. Da, nažalost, trebalo je napraviti kaos ili neki incident jer tek tada ljudi reagiraju i dogode se promjene. Samo ja to nisam željela. Išla sam mirnijim putem i morala dati otkaz da bih bila sa svo-jom Emom. No, nije bitno, ako je to bila cijena, onda mi nije žao. Doživljavala sam, ali i prihvaćala mnoge nepravde, neznanja i nehumanost od strane nadležnih institucija. Manipuliraju to-bom i zavlače te, a na kraju nemaš nikakve koristi, osim što se dobro iznerviraš i razočaraš te izgubiš dragocjeno vrijeme. Bilo je to samo još jedno novo iskustvo kako sve funkcionira, odnosno ne funkcionira. Unatoč svemu, bila sam sretna jer je Ema bila dobro. Moje dijete je više znalo i govorilo mi o našem društvu, a ja sam ipak još uvijek vjerovala u humanost. Zaključila sam kako mala djevojčica zna više od mene.Uspjele smo pred kraj ljeta otići na Mali Lošinj i provesti ondje četiri dana u društvu moje sestre. Malo smo se udaljile iz našega grada i od naših problema. Bio nam je potreban odmor od svih


6

gluposti. Uživale smo u šetnjama i kupanju. Puno smo se smi-jale. Ja bih se probudila negdje oko šest ujutro i otišla sama na plažu. Bili su mi potrebni ti trenuci, da budem sama sa svojim mislima. Upijala sam svaku sekundu mira i ljepote prirode. Oko mene šum mora, njegovo plavetnilo obasjano zrakama sunca i ugodan povjetarac. Stvarno sam uživala. Spojila sam se s priro-dom i osjećala je u potpunosti. Razumjela sam sve više i osjećala stvari iznutra nakon svega što sam proživjela. Drugačije sam do-življavala prirodu, ljude, djecu, na neki potpuniji način. U misli su mi se vraćali razni događaji, ljudsko nerazumijevanje, nebriga, hladnoća. Pokušavala sam odbaciti te misli i prepustiti se ljepoti prirode jer tada je samo to bilo bitno, ono pravo i iskreno. Moja sestra i Ema došle bi kasnije pa smo tako sve tri zajedno uživale. Ema je lovila rakove i ribice, ronila, skakala na glavu u more. Bila je sretna i opuštena. To je bila moja najveća sreća – gledati svoje dijete zadovoljno nakon dugo vremena. Prestala je s vrijeđanjem sebe i drugih, više se smijala te je počela opet čitati razne knjige i časopise za djevojke.

Poslije duge

7

EMIN ODLAZAK U ŠKOLU I MOJI PRVI SNOVI

Kako se približavao početak nove školske godine, Ema nije bila previše oduševljena, a ja sam iskreno bila zabrinuta kakva će biti godina koja je pred nama. Osjećala sam da neće biti tako loša kao prethodna, no ipak sam se malo bojala. Nama je bilo najvažnije da smo se riješile zagrebačke psihijatrijske klinike gdje se nipošto ne bismo voljele više vraćati. Nastavile smo odlaziti dječjem psihijatru u našem gradu. To je bilo puno jednostavnije i lakše. Liječnica je super, kako kaže moja Ema kojoj se jako svi-djela, kao i meni. U isto sam vrijeme i ja krenula svome psihi-jatru, ali moram priznati da mi se nije baš previše sviđao. Znam i koji je razlog tome. Naime, morala sam pričati o sebi, a to je bilo malo teže. Nisam se mogla otvoriti pred nepoznatim muškarcem. Osjećala sam nelagodu jer sam znala da ću morati govoriti o svo-jim osjećajima. Kakvim osjećajima?! Mogla sam jedino govoriti o Emi jer je u biti ona bila razlog zbog kojeg sam trebala ići psi-hijatru. Sve se vrtjelo oko nje i mene. Međutim, on je želio da manje govorim o njoj, a više o sebi. Da je na njegovom mjestu bio Matej, mogla bih mu sve reći, ali Igoru nisam. Znala sam da još nisam preboljela Alena, ali nisam ni željela pričati o njemu. Kada bih i krenula, bilo mi je teško i navirale su mi suze, a nisam željela plakati. Bila sam svjesna svoga problema i željela sam ga riješiti, no nisam htjela razgovarati o tome jer me boljelo. Tada bi se iznova stale vraćati slike iz bolnice u kojoj je smrt bila jača od života. Mučni bolnički prizori zalijepili su se za mene i dugo živjeli u meni. U početku nisam prihvaćala Igora. Jednostavno nisam mogla.


8

Ema je krenula u školu i imala svoju satnicu. U početku je sve bilo dobro, a onda smo se opet našle na početku. Nije htjela ići u školu. Stalno ju je bolio trbuh ili glava, sve samo da ne mora sjediti u razredu. Jedino je bilo dobro to što se nisu ponavljale scene iz ne tako davne prošlosti. Puno smo razgovarale i ona se uistinu trudila, ali bilo je dana kad jednostavno nije funkcioni-rala. Na nastavi je bila dekoncentrirana. Nije joj se dalo slušati i raditi ono što se od nje tražilo. U rujnu je opet završila u gipsu. Bile smo s prijateljicama na igralištu. Ema je htjela trčati jer se jako udebljala, čak i previše u kratkom razdoblju. Lijekovi su učinili svoje. Imala je kompleks debljine i željela je smršavjeti jer je uvijek bila mršavija. Nije bila zadovoljna svojim izgledom. Ne znam je li napravila dva-tri kruga. Malo je zastala ne bi li se od-morila kraj gola. Tada je nezgodno pala na tlo preko svoje noge. To čak i nije bio pad. Nije se mogla dignuti jer ju je jako boljelo. Počela je plakati. Kako je zglob počeo naticati, a ona nije mo-gla stati na nogu, ljudi u blizini, koji su isto tako trčali, priskočili su u pomoć kada su je ugledali i pomogli mi da je podignem. Ja sa sobom nisam imala ništa osim ključeva. Jedan čovjek mi je dao svoj mobitel i rekao da nazovem hitnu službu kako bi je odveli na Kantridu. Nije mogla hodati, a ja je više nisam mo-gla nositi. Kad sam ih nazvala, dobila sam odgovor da ne mogu doći jer su na terenu i neka je sama dovedem u bolnicu. Ljudi su reagirali ljutnjom jer se radilo o djetetu. Prijateljica se ponudila da nas odveze, a jedan od okupljenih odnio ju je do automobila. Osjećala sam se čarobno. Dakle, opet Kantrida. Počela je škola, a mi na samom početku krenule u gips. Zadržale smo se skoro do 21.00 sat. Pregledali su joj nogu koja je bila otečena i modra. Kako je Emina zdravstvena iskaznica ostala kod kuće, namjera-vala sam istu donijeti sutradan. No, nisu pristali. Izbor je bio ili otići kući po zdravstvenu pa se vratiti ili platiti pregled kojih 400 kuna. Naravno da sam otišla kući i vratila se. Ema je sa svojom prijateljicom ostala u bolnici, a njezina mama (moja prijateljica) i ja otišle smo kući po zdravstvenu knjižicu. Bila sam joj uistinu

Poslije duge

9

zahvalna na pomoći. Kada sam iznova sjela u automobil i vozila se prema bolnici, u glavi sam opet osjećala napetost. Putem sam razmišljala kako nam se stalno događaju neke gluposti.Kako bilo, Ema je najprije dobila longetu, a poslije gips. Imala je težu tjelesnu ozljedu skočnog zgloba II. i III. stupnja. Krasno, iz iskustva sam znala da će nam biti veselo. U takvom se stanju nije mogla normalno okupati, a u početku ni hodati. Trebala je mirovati, a to je bilo malo teže. Kad je bila mlađa, padala je, bilo ju je posvuda, ali nikad joj se ništa nije dogodilo. Sada je na tako nesmotren način zadobila tešku tjelesnu ozljedu. Čitala sam nalaz i nisam mogla vjerovati. Kad jednom tako ozlijedite zglob, može se lako dogoditi ponovna povreda. Ema se veselila jer je njoj to bilo fora. Prvih nekoliko dana nije mogla ni u školu. No, kad je krenula, a još je uvijek imala gips na nozi, istog su me dana nazvali iz škole. Potukla se s jednim starijim dečkom. Tog mi je trenutka pozlilo. Kad sam stigla u školu, sve mi je odmah bilo jasno. Znala sam zašto je to napravila. Taj dečko iz starijeg razreda potukao se s njezinim prijateljem iz razreda. Ema je vidjela scenu u kojoj stariji dečko guši mlađeg i instinktivno je stala u obranu svoga prijatelja. Ostala su djeca uživala u takvim prizorima, a nitko se nije sjetio pozvati profesore. Sve se to odvilo u kratko vrijeme, tijekom odmora. Bili su razdvojeni i ja sam našla Emu u ravnateljičinu uredu. Ona je plakala, a ravnateljica joj je nešto objašnjavala. Bila je to jedna divna žena. Govorila joj je kako je lijepo od nje što je htjela zaštititi svoga prijatelja, ali moglo se to i na drugačiji način. Samo da je ušla u zbornicu ili pozvala pedagoginju i rekla o čemu se radi. No, ona se bojala za svoga prijatelja i reagirala je u sekundi.Ema je nosila gips još tri tjedna, s time da je dva puta pukao i morale smo se vraćati u gipsaonu ne bi li ga popravili. Ondje su nas već svi znali. Možda bi bilo pametno preseliti se na Kantridu, u blizinu bolnice, znala sam se nasmijati. Ema je još uvijek imala problema sa spavanjem. Ipak je rjeđe sanjala ružne snove. Sve se nekako počelo vraćati u normalu.


10

Još mi je ponekad znala prepričavati doživljaje iz bolnice. To je jako utjecalo na mene tako da sam i ja imala ružne snove. Jed-nom sam sanjala da su mene strpali na psihijatriju, ali ja sam bila dijete. Medicinske sestre su bile zločeste i zavezale me za kre-vet. Htjele su mi dati injekciju, iako sam bila dobra i mirna, pa nisam razumjela zašto mi žele dati injekciju za smirenje. Plakala sam i gledala kroz prozor prekrasne visoke borove i snijeg kako nečujno pada. Znala sam da mi ondje nije mjesto, a oni su me držali na silu. Bilo je i druge djece pa i odraslih bolesnih ljudi. At-mosfera je bila jezovita. Smišljala sam kako da pobjegnem od tih bolesnih prizora, ali i medicinskih sestara koje su naizgled bile normalne, a ponašale su se nenormalno. U tom trenutku došli su Emina psihijatrica i moj psihijatar i spasili me. Jedine dvije nor-malne osobe. Kad sam se razbudila, imala sam čudan osjećaj u želucu. Sva sreća da je to bio samo san, no razmišljala sam o svom djetetu koje je dva puta bilo u takvoj ustanovi. Zar je trebalo doći do toga? Znala sam još uvijek sanjati Alena koji me u snovima savjetovao i smirivao. Ponekad je taj osjećaj njegove prisutnosti bio tako stvaran. Razgovarali smo o sadašnjem vremenu, najviše o našoj Emi i svim problemima. Ujutro bih se probudila tužna jer njega više nema u našim životima. Da ne bih osjećala tugu, misli sam odmah prebacila na druge stvari. Bila je prava muka buditi Emu ujutro za školu. Ja bih se ranije ustala da na miru popijem kavu, istuširala se i tek onda krenula buditi nju. Jedva bi ustala iz kreveta. Spavalo joj se i nije željela u školu tako da su jutra bila vrlo stresna. Nikad se nije znalo hoće li se probuditi s osmjehom ili namrgođena. A uglavnom je bila namrgođena.Dani su nam bili različiti. Kako više nije imala ispade, sve je bilo puno lakše. Više nije htjela učiti zemljopis i povijest jer joj je to odjednom bilo glupo i dosadno. Stvarni je razlog bio taj što joj se više nije sviđala razrednica koja joj je predavala te predmete. Nervirala ju je i Ema je iskazivala svoje nezadovoljstvo. Meni je bilo jako neugodno jer Ema nije imala dlake na jeziku, kako to

Poslije duge

11

već ljudi kažu. Što joj je bilo na umu, ona bi to i rekla. Pedago-ginja ju je također nervirala. Nervirala ju je dobrota i jako joj je smetalo što sam i ja komunicirala s njima. Sada joj se pak sviđala ravnateljica i njihovi razgovori. No, kada nije htjela odlaziti u školu i izvršavati svoje obaveze, znala mi je reći kako želi ići u neku drugu školu. Mene je krivila jer sam je upisala baš u tu u koju ide. Mislila je da je u drugim školama puno bolje. Naravno, nije bio problem u školi ni školama nego u nama. Bila ona u Ja-panu, Italiji ili Rijeci, znam da ne bi bilo nikakve razlike. Sve je bilo do nje i njezina odnosa prema obavezama koje je izbjegavala jer su joj bile glupe. I drugoj je djeci isto tako teško, no najlakše je kriviti druge. Puno sam joj puta objašnjavala i razgovarala s njom, ali morala je sama u sebi promijeniti stav ne bi li si olakšala boravak u školi. Nije smjela biti toliko negativna. Stalno sam joj govorila kako je drugoj djeci teže nego njoj. Svaki su dan imali šest do sedam sati nastave, puno zadaća, učenja i kontrolnih ne bi li postigli što bolje rezultate. Ema je vidjela samo sebe i mislila kako je samo njoj teško, a uopće se nije trudila, samo ponekad, ako bi joj se nešto svidjelo. Bez truda i rada nema rezultata, in-teligenciji unatoč.


12

PROCES MOJE OSOBNE PROMJENE

Eminoj liječnici odlazile smo dva puta mjesečno, a ponekad i do četiri puta. To je sama željela jer joj se liječnica jako svidjela. A što bi bilo da nije?! Ponekad bih i ja bila s njom. Bilo mi je zanimlji-vo slušati njihove razgovore. Ema je bila otvorena i iznosila svoja mišljenja, kako pozitivna, tako i negativna.Ja, iskreno, nisam baš s oduševljenjem odlazila svome psihijatru. Imala sam dva puta mjesečno terapiju na psihijatrijskom odjelu riječke bolnice. Ondje se može svašta vidjeti. Ako mislite da ste vi jedini na svijetu koji imaju nerješive brige, samo otiđite na taj odjel. U sekundi ćete se izliječiti i shvatiti da su vaši problemi – sitnica. Posao liječnika nije nimalo lak. Štoviše, za svaku je po-hvalu i divljenje. Nisam se sramila činjenice što svi znaju da idem na psihoterapiju. To su za mene gluposti. Kod nas je još uvijek uvriježeno mišljenje da, ako ideš psihijatru, onda si lud. Više lu-dih ima na ulici, i to puno opasnijih. U razgovorima bih uvijek skliznula na temu o Emi. Time bih isključila svoje probleme. Tre-balo mi je neko vrijeme da prihvatim svoga liječnika, a to sam uspjela zahvaljujući svojim snovima.Sama sam sebi izgledala glupo. On bi većinu vremena šutio, osim što bi izgovorio par rečenica koje su utjecale na mene. Uspijevala sam vidjeti sve iz jednoga drugog ugla. Pričala bih mu, doduše vrlo sažeto i površno, o svom djetinjstvu, o Alenu, Eminu boravku na psihijatriji zbog kojeg sam se osjećala krivom. Iskreno, ne znam hoću li ikada uspjeti samoj sebi oprostiti što sam je tamo odvela.

Poslije duge

13

Naravno da mi se u takvim trenucima plakalo i tada sam okreta-la glavu u stranu. Osjećala sam se kao nezaštićeno malo dijete. Eto, zato i nisam htjela odlaziti na te razgovore. Procesi koji su se odvijali bili su mi mučni, a ja sam uvijek bježala od osjećaja tuge, usamljenosti, odbačenosti, nevoljenosti, nesigurnosti i na-puštenosti. Tko bi želio te osjećaje proživljavati ispočetka, od djetinjstva pa do sada? Lakše mi je bilo pohraniti ih u sebi, ali došao je trenutak da sve to odradim, što nije bilo nimalo jed-nostavno.I nadalje sam odlazila k Tanji. Družila se s novim ljudima koji su ušli u moj život tijekom vremena kada smo prolazile osobni pakao. Sve je to utjecalo na mene i osjećala sam pozitivne pro-mjene u sebi. Sporo, ali krenulo je u pravom smjeru.


14

BOŽIĆ U TUNISU I PONOVNO ROĐENJE

Napokon smo dočekale praznike. Ema je bila sretna i obje smo uživale jer nije bilo obaveza. Htjela sam s njom negdje otputovati. Teško je proživljavala Božić i Novu godinu. Tada smo uvijek imale svakodnevne krize jer je željela svoga tatu i pričala o posljednjem Božiću što smo ga proveli svi zajedno. Sjećala se darova, topline i igre s Alenom, pričanja priča te kolača koje smo zajedno radili. Tada je imala tri i pol godine. Nevjerojatno sjećanje. Ja bih uvijek pokušavala učiniti joj te dane barem malo ljepšima. Jedne smo godine slavile Božić kod moje sestrične koja isto živi u blizini Milana. Bilo nam je jako lijepo, ali u Eminim očima vidjela se tuga. Imala je tada šest i pol godina. Te je noći prije spavanja gledala kroz prozor u zvjezdano nebo i pričala kako je zamolila Djeda Božićnjaka najveći dar, a taj je da joj se tatica vrati. Rekla je kako joj nije dovoljno da je s njom u njezinom srcu. Željela ga je živog. Molila je zvjezdice da tata oživi i vrati se jer joj je ružno živjeti bez njega. Tako smo nas dvije gledale u nebo. Slušajući je, bilo mi je jako teško. Vidjela sam da pati. Moja utjeha nije joj bila dovoljna. Tako sam se ja pitala i mislila u sebi, gledajući u nebo, zašto se baš tako moralo dogoditi. Zašto je dijete na početku svo-ga života moralo ostati bez voljenog oca? Zašto je morao umrijeti na tako bolan način? Zašto se mučio pet mjeseci? Puno pitanja zašto, a bez ijednog odgovora. Čemu onaj jezoviti san o promet-noj nesreći u kojoj je Alen nastradao i njegov predosjećaj da neće dugo živjeti?

Poslije duge

15

Približavali su se Božić i Nova godina, a ja sam razmišljala da odemo kod moje sestre u Milano. Jedno jutro srela sam svoga oca koji mi se pohvalio da putuje u Tunis za Novu godinu. Ka-ko lijepo, veselila sam se zbog njega. Rekao je neka mu se i mi pridružimo, ali se moramo brzo odlučiti i javiti u agenciju do 17 sati. Odbila sam ponudu jer nisam imala novaca, iako je bilo povoljno, ali ipak previše za mene. Kako je on živio blizu nas, hodajući do kuće sam se predomislila i nakon moga prijašnjeg odgovora ne uslijedio je pristanak. Kad sam stigla kući, odmah sam sve ispričala Emi. Tako sam željela ići u Tunis... A željela je i Ema. Jedini su problem bili novci. Ne razmišljajući previše, nazvala sam agenciju i ostavila podatke te pitala može li se platiti na rate. Odgovorili su mi da ne može jer je upravo danas zad-nji dan uplate. Naime, trebalo je otputovati za deset dana. No, ja sam ipak sve ugovorila, kao da stvarno imam tih 6000 kuna. Ema me gledala u nevjerici i istovremeno se smijala jer je znala da uistinu nemamo toliko novaca. Naime, u kući smo imale samo 200 kuna! Jedino što mi je tada preostalo bilo je da pitam svoga oca da mi posudi potreban iznos, koji ću mu ja onda vraćati u ratama. Mislila sam da neće pristati, no ugodno me iznenadio. Čak je otišao u agenciju i uplatio putovanje za nas obje. Ne mogu opisati koliko smo se tome veselile. Dok nisam rodila Emu, često sam putovala i uživala u tome. Nakon toliko godina opet ću sjesti u zrakoplov i otputovati u Afriku. Čitale smo o Tunisu i jedva čekale dan polaska. Ema je bila jako uzbuđena jer nikada nije letjela zrakoplovom.Kada smo sletjele na odredište, osjećala sam neku neobjašnjivu radost. Nikad nisam bila u Tunisu, ali iznutra sam treperila. Is-punjavao me poznat osjećaj povratka kući. To mi je bilo čudno. Putovali smo autobusom dva sata do Hammameta. Uživala sam gledati kroz prozor. Na trenutak kao da je vrijeme stalo. Prolazili smo kroz manje mjesto i vidjeli njihovu tržnicu. Ljudi sa živim kokošima čekali su autobus. Žene zamotanih glava. To je potpu-no drugačiji svijet. Gledaš sirotinju i neimaštinu s jedne strane, a s druge luksuzne hotele i izobilje.


16

Kad smo napokon stigle u hotel, ostavile smo stvari u sobi i otišle prošetati po Medini. Zanimljiv mali centar s puno trgovinica koje nude izložene razne suvenire. Odjekivala je njihova glazba i ja sam se naježila. Tako sam se osjećala sretnom. Tada mi nije bilo jasno zašto se tako osjećam. No, shvatila sam to sutradan kada smo s vodičem krenuli u obilazak te predivne zemlje. Moram se vratiti u svoje rano djetinjstvo da biste me mogli razumjeti. Kada sam bila jako mala (imala sam otprilike tri godine), živjela sam u svom svijetu koji je bio ljepši, kvalitetniji i iskreniji. Dosta kasno sam progovorila. Kad je moja mama bila trudna sa mnom, otac joj je iznenada umro i skoro me izgubila. Morala je preležati os-tatak trudnoće. Jako je patila. Sve je to ostavilo traga i na meni. Dok sam još bila beba, mama i tata se nisu slagali i ubrzo su se rastali. Mojoj je mami to bilo jako teško razdoblje. Događale su joj se ružne stvari. Imala je moju sestru staru pet godina i mene, malu bebu, na grudima. Danas shvaćam da sam s majčinim mli-jekom popila i puno tuge. Kako sam rasla, nisam govorila. Sve sam razumjela, ali riječi nisu izlazile iz mene. Poput moje Eme, imam puno sjećanja iz ranog djetinjstva koja sam odrastanjem zaboravila, ali su se ona polako počela vraćati. Razgovarala sam s anđelima i Mjesecom. Imala sam prekrasne snove. Letjela sam na različita mjesta i u razne gradove. Dan danas znam sanjati kako letim. To je prekrasan osjećaj slobode. No, na temelju stvarnog događaja koji je uslijedio nisam sigurna da su to bili samo snovi. Nije bilo sasvim slučajno da sam došla upravo u Tunis. Istina je kada se govori kako slučajnosti ne postoje. Godinama sam sanja-la jedno prekrasno mjesto. Puteljak na kojem stojim. Oko mene je bilo cvijeće, more i nebo ružičaste boje.S vodičem smo došli i do Kartage. Platili smo karticu za fo-tografiranje te se uputili u šetnju i obilazak ostataka grada. Bio je to početak moga vraćanja kući. Došla sam do puteljka i ostala bez daha. Stajala sam upravo na onom puteljku što sam ga godinama sanjala. Vidjela sam poznate prizore iz svojih snova. Je li to bio san ili moje stvarno putovanje koje mi je otvorilo novi pogled

Poslije duge

17

na već dobro poznato mjesto?! Odrastajući, djeca se zatvaraju i zaboravljaju. Tako sam i ja mnogo toga zaboravila i prešla u ovaj svijet. Znam da postoji mnogo više. Počela sam se sjećati zahva-ljujući svojoj kćeri i svim događajima.Tek sam tada mogla razumjeti osjećaje u sebi. Istina, bila sam zbunjena jer razumu treba malo više. Kada su u pitanju osjećaji, tu ne postoji nikakva logika. Bilo je to doživljeno i nadasve prekrasno iskustvo. Sedam dana istinski sam uživala. Ono što me oduševljavalo bili su ljudi koji su zračili. U njihovim očima osjećao se život i radost. Čak sam primijetila, nakon dugo go-dina, mušku ljepotu. Ne samo fizičku! Ti su ljudi imali znatno manje od nas, ali su bili istinski sretni.Ujutro 1. siječnja 2010. sama sam šetala plažom i bila zahvalna na prekrasnom daru. Na Kartagi. S tugom sam odlazila kući. Pu-tujući prema aerodromu, gledala sam nebo obasjano zvijezdama i obećala sama sebi da ću se opet vratiti.


18

NA POČETKU NOVOGA PUTA

Danima sam bila pod dojmom putovanja. Šećući Korzom, vidjela sam izgubljene poglede ljudi. Bila je to nevjerojatna razlika. Kod nas su ljudi većinom u depri, kako sami kažu. Uopće nisu svjesni da imaju puno. Uzalud im sva materijalna bogatstva jer oni su i dalje nezadovoljni. Mislim da je najvažnije imati sebe.Kod svoga psihijatra nakon ovoga prekrasnog putovanja bila sam posve drugačija. Znala sam da mogu sve ostvariti. S radošću sam govorila o doživljenim iskustvima. Predložio mi je grupnu tera-piju. Malo sam se dvoumila jer sam znala da ću morati pričati o sebi pred nepoznatim ljudima. Tek sam njega prihvatila. No, onda sam razmislila i odlučila prihvatiti i taj izazov. Sada više nisam htjela odustati kao nekoć. Veći i teži dio sam odradila. Znala sam da ću čuti i tuđe priče, iskustva drugih ljudi kojima sigurno nije jednostavno. Dobro je kada ste svjesni i želite sebi pomoći jer tada se mijenjate i rastete.Prvi put kada sam došla, bilo mi je malo neugodno i čudno. Bilo nas je troje novih i četvero starih. Predstavili smo se i tako je počela moja grupna psihoterapija.U međuvremenu je Ema u Tunisu pokupila kašalj koji je već po-stao zabrinjavajući. Nijedan sirup nije joj pomogao. Otišle smo na pregled. Imala je gnojni čepić u grlu, uzimala je antibiotik, ali kašalj se nije smirivao. Nakon tri tjedna sada je počela i povraća-ti uslijed kašlja, i to prečesto, i danju i noću. Otišle smo, između ostalog, do njezine liječnice Dore na razgovor. Spomenula sam

Poslije duge

19

joj da već dulje vrijeme povraća od kašlja. Zamolila je svoga ko-legu da pregleda Emu. Pregled je prošao u redu. Ništa se nije čulo na plućima, ali je liječnik rekao da, ako nastavi povraćati, neka odmah sutradan dođemo u bolnicu. Naravno da smo došle. Ti-jekom dana je povraćala otprilike sedam do osam puta, a toliko i noću. Bilo je to, u svakom slučaju, prečesto. To ju je iscrpljivalo, a i spoznaja da bi mogla ostati u bolnici budila je u njoj nemir. Nije željela ostati, no sva sreća da je tada na odjelu bila liječnica Dora jer da je nije bilo, Ema bi se vratila kući. Dobila je tableticu za smirenje i ostala. Isto tako, tu je bila i njezina medicinska sestra pa je Emi bilo puno lakše. Opet sam ostala sama bez nje. Bilo mi je teško, ali sam drugačije sve doživljavala. Mogla sam biti s njom. Moja je mama došla u Rijeku i ostala s nama nekoliko dana. Ema je provela u bolnici četiri dana jer više nije željela. Povraćanje se smirilo i zaključak je bio da je to sve bilo na psihičkoj osnovi. Još uvijek je kašljala, ali sada ipak znatno manje i ne tako učestalo.Sljedeće bih retke posvetila svojoj dragoj prijateljici Tanji koja mi je puno pomagala. Ta se pomoć ne može opisati riječima. Tanja je završila osnovni tečaj Theta Healing. Kada sam došla kod nje, pričala mi je o tom tečaju i rekla da me vidi u tome. Pitala me što bih željela raditi. Znala sam odgovor. Željela sam raditi s djecom. Htjela sam pomagati roditeljima i djeci. Održala je seansu koja je bila drugačija od naših uobičajenih. Stajala sam okrenuta prema sjeveru. Postavljala mi je pitanja, a moje je tijelo odgovaralo. To mi je bilo začuđujuće. Kada bi odgovor bio da, tijelo se kretalo prema naprijed, a kada je bio ne, tada bi krenulo unatrag. Na postavljeno pitanje, na koje bih ja razumski odgovorila da, tijelo je pokazivalo ne. Bilo mi je to vrlo zanimljivo.Nakon toga sam odlučila otići na osnovni tečaj. S obzirom da se održavao u Rijeci, moglo se platiti na rate koje sam nekako uspi-jevala otplaćivati s obzirom da moja financijska situacija baš i nije bila sjajna. Naime, svome sam ocu još dugovala 4000 kuna. Dvi-je sam mu ipak vratila. Mozgala sam kako da se izvučem. Kada sam prvi put došla na tečaj, bila sam, moglo bi se reći, nesigurna


20

u to što radim jer do tada nikada nisam pohađala tečajeve, osim aroma masaže. Ovo je bio jedan sasvim nov i drugačiji tečaj. Du-hovni razvoj većine polaznika trajao je godinama, bavili su se različitim stvarima i imali dosta spoznaja. Među njima ja sam bila poput bebe koja tek treba naučiti prve korake. Alida bi nas vodila na sedmi nivo, a ja nisam ništa osjećala. Jako mi se svidio taj put kada iznad svoje glave zamisliš prekrasnu kuglu u kojoj si ti sam i tada počinje tvoj put ka sedmom nivou. S vremenom sam uspijevala i osjećala.

O moždanim valovima – nova otkrića znanstvenika

Jedva ste započeli čitati ovu rečenicu, a mozgom je prostrujala prava oluja “uzbuđenih” gama valova. Bez obzira na to čitate li, govorite, mi-slite ili meditirate uz opuštajuće šumove mora, neuroni svake sekunde ispaljuju skupine električnih signala (valove) koje obrađuju specija-lizirani dijelovi mozga. Ovisno o njihovoj frekvenciji i, što je još bitnije, ritmu, mozak saznaje o kakvom je podražaju riječ te se, poput radijske postaje, “namješta” kako bi čuo upravo ono što ga zanima. Vrlo je bitno da su valovi međusobno usklađeni jer dok gledate, primjerice, jabuku i njezinu boju, prenosi se jedna vrsta valova, a dok gledate njezin oblik, druga. Bilo bi ipak dobro da mozak vidi samo crvenu jabuku. Neuro-znanstvenike je iznenadilo što, bez obzira na to čuje li mozak, primje-rice, riječi, svjesno ili nesvjesno, mlaz elektronične aktivnosti ostaje isti. Razlika je jedino što valovi koji nisu usklađeni lutaju brazdama moz-ga da bi završili u podzemnim komorama podsvijesti. Važna funkcija gama valova je i spremanje dugoročnih i kratkoročnih informacija u hipokampusu, a znanstvenici se nadaju kako će električnim signalima niske frekvencije moći prizvati izgubljena sjećanja.Alfa valovi su opušteni, a beta koncentrirani. Alfa valovi nastaju u mozgu dok je čovjek budan, ali opušten. Najčešće se pojavljuju kad su oči zatvorene te tijekom buđenja i neposredno prije spavanja. S druge strane, ako je um zaokupljen, a čovjek percipira, razgovara ili prosuđuje i analizira svijet oko sebe, mozgom struje beta valovi.Theta valovi donose dobre ideje, a gama pamti i spoznaje. Najbrži gama valovi važni su u procesima spoznaje svijesti i pamćenja, a theta valovi dominiraju kada je um usredotočen na mentalni prostor.

Poslije duge

21

Theta valovi su povezani s kreativnošću i inspiracijom ili barem dnev-nim sanjarenjem. Duboko spavanje bez sna karakteristično je za delta valove.

Frekvencija moždanih valovaTheta 4-7 Hz – prefrontalni korteks, senzorni korteks, hipokampusPamćenje i memorija percepcija, neurospojeviAlfa 8-12 Hz – hipokampus, motorni korteks, talamus, senzorni korteksSvjesnost, pažnja, pozornost, sustezanjeBeta 13-30 Hz – svi dijelovi korteksa, subtalamički nukleus, bazalni gangliji, olfaktorni centarAnaliza, pozornost, kontrola pokreta, percepcijaGama 30-200 Hz – sve strukture mozga, retina, olfaktori centarPercepcija, pažnja, pozornost, pamćenje, svjesnost, neurospojevi i me-morija

Gama valove su zadnje otkrili i imaju najviše frekvencije, a njihovi rit-movi mijenjaju svijest.Moždani valovi mijenjaju se ovisno o tome što čovjek radi, kako se ponaša, što misli i slično. Meditacijom, vizualizacijom, vježbama disa-nja ili modernom tehnologijom frekvencije moždanih valova moguće je namjerno promijeniti te tako poboljšati kvalitetu života i smanjiti stres. Moždani valovi koji nisu usklađeni, a trebali bi biti, ili ne uspijevaju doći u predviđene dijelove mozga, snose dio odgovornosti za mnoge teške bolesti poput shizofrenije, pokazuju najnovija istraživanja neu-roznanstvenika. Zato se često događa da duševni bolesnik vlastiti go-vor i misli poslije protumači kao nečiji tuđi. Također, zbog pogrešnog zapljuskivanja gama valova po hipokampusu, mozak iskrivljuje memo-riju, a što može dovesti do halucinacija, paranoje i opasnih iluzija. No, nade ipak ima jer su znanstvenici otkrili glavnog kandidata za isprav-ljanje gama valova, a to je neuron PV. On je odgovoran za prijenos senzornih informacija, a nedostaje ljudima oboljelim od shizofrenije. Pomoću novih metoda (optogenetike) znanstvenici bi ga mogli prizvati kada žele te tako stvoriti generator gama valova. Pravilni valovi tada bi došli do dijelova mozga kojima su i bili namijenjeni. A halucinacije bi zamijenile predodžbe prave stvarnosti. No, prije nego što generator


22

počne raditi, znanstvenici preporučuju vježbanje mozga. Ispitanici koji su se prikopčali na poseban monitor, a koji vraća električne impulse, te promatrali rad svojih moždanih valova već su nakon tjedan dana samo voljom mogli jačati ili smanjivati intenzitet gama valova, što pokazuju istraživanja sa Sveučilišta u Londonu. Međutim, takve metode nisu korisne samo za liječenje bolesti nego i podižu razinu apstraktivnih analiza i zaključivanja, što su najbolji predznaci visoke inteligencije. Ritmički mlaz moždanih valova možda ljude u budućnosti ipak neće učiniti genijalcima, no uvijek će se nalaziti iza njihovih misli i osjećaja, spreman da ih zapljusne novim iskustvima.(Preuzeto s www.24sata.hr)

Na tečaju smo izvodili različite vježbe. Polaznici su pričali fil-move svojih doživljaja, a ja ništa ili tek neki sitan detalj. Bilo mi je teško jer sam željela, ali nije išlo. Postoji vježba vraćanja duše. Ja sam vidjela piramidu i tri kocke. Slušajući ostale, pitala sam se kakve sad veze imaju kocke?!Kako sam puno čitala, većinu stvari što ih je iznosila Alida, voditeljica tečaja, mogla sam razumjeti, samo što sam na prak-tičnom dijelu posustajala. Sigurno ste i vi u životu susreli ljude po prvi put, a imali ste osjećaj da se poznajete stoljećima. To se i meni događa. Tako sam upoznala Alidinu stariju kćer Juliju. Jedna lijepa, mlada i topla djevojka. Kada sam ugledala njezine oči, imala sam osjećaj da je poznajem. Bilo mi je jako drago da sam je vidjela, ali sam šutjela jer sam je tek upoznala. Barem u ovom životu. Uslijedila je jedna vježba, a ja nisam imala partnera. U mislima sam zaželjela da to bude Julija. Alida je potom rekla Juliji neka radi sa mnom. Kako je sjela, rekla mi je: Ja vas... te... poznajem. U tom je trenutku došla druga djevojka, koja je na tre-nutak bila izašla, i sjela nasuprot meni. Julija se vratila i toplo mi se nasmijala. Taj trenutak nije bio slučajan. Ona je morala to re-ći, a ja sam bila zbunjena jer sam i sama osjećala da je poznajem. Bila je to potvrda da ne umišljam. Poslije smo izašle van i obje smo imale osjećaj da smo sestre. Zagrlile smo se. Moram reći da

Poslije duge

23

je to bio poseban zagrljaj, pun ljubavi i dugoočekivan. U tom tre-nutku sjetila sam se Mateja. Isto sam to osjećala i s njim. Matej više nije bio prisutan u mom životu jer je otputovao u drugu zemlju. Bila sam sretna zbog njega. Znala sam da će i drugima pomoći jer je kvalitetna osoba. Pojavio se u mom životu kada sam proživljavala teške i mučne dane. Moram priznati da me on držao u normalnosti. Puno je svoga vremena poklonio meni i ti su pokloni učinili čuda. Moja je želja da mu se sve njegove ost-vare i da istinski bude sretan.Julija i ja izvodile smo zajedno jednu vježbu. Razgovarale s an-đelima. Ona je meni sve lijepo objasnila, a ja sam bila puna straha jer znam da ne vidim, a istovremeno želim vidjeti. Molila sam se da mi uspije. U početku nisam ništa vidjela. To sam joj i rekla. Davala mi je podršku i govorila neka se ne brinem. Ubrzo sam ugledala male svjetleće kuglice poput špekula kojih je bilo sve više i više. Nije mi bilo jasno kakve to veze ima s anđelima. Za mene u tom trenutku nikakva veza nije postojala. Naime, ako unaprijed imate određenu sliku ili mišljenje o nečemu, teško je uspostaviti stvarnu vezu. No, gledajući te lijepe, male, sjajne ku-glice, čula sam zvonki smijeh. Vidjela sam grlenu čakru i pitala te kuglice zašto Julija kašlje. Dobila sam sljedeći odgovor: uskoro će se Juliji dogoditi nešto važno. Ne treba se bojati. Nije da to čujete u svojoj glavi, već jednostavno znate. Julijin je odgovor bio da zna o čemu se radi. Tada sam bila posve zbunjena. Rekla mi je da sljedeći tjedan pjeva pred puno ljudi i da joj je nelagodno.Kada prvi put susretnete ljude o čijim životima ne znate ništa, a dobijete odgovore koji se slažu s vašima (i još k tome dobijete potvrdu), istovremeno ostanete zbunjeni jer znate da ne vidite. To je greška. Razum vas koči i ne dozvoljava vam dalje, a u biti možete sve samo ako se prepustite i dozvolite sebi osjećati dru-gim čulima.Tečaj sam završila 24. siječnja 2010., na dan kada je Alen umro prije osam godina. Nekako sam osjećala da će mi se otvoriti novi putevi.


24

SNOVI O ŠARENIM KUGLICAMA

Poslije osnovnog tečaja moji su snovi postali intenzivniji i ne-običniji. Da sam na početku vidjela stvari koje vidim sada, mi-slila bih da sam skrenula. Zato se sve i odvijalo u laganom rit-mu, da mogu prihvatiti i da se ne prestrašim. Meni najlakši put bio je kroz snove. Jedne sam noći sanjala da sam bila s grupom poznatih ljudi. Nalazili smo se u šumi i u blizini je bila neka kuća. Do mene je došao jedan veliki čovjek. Sličio je muškarcu, premda u trenutku nisam znala odrediti spol. Imao je duge, velike ruke i topao pogled. Kosa mu je bila duža, smeđe boje, i bio je neobično odjeven. Tako smo počeli razgovarati, ali ubrzo sam shvatila da mi u stvari komuniciramo telepatski. Tada sam zastala i rekla mu: Kako ja pričam telepatski kada to ne znam? On mi je uputio topao osmjeh i ja sam znala da mogu. Zaista zanimljivo. Krenuli smo u kuću. On je sjeo i ja sam stavila svoju glavu u njegovo krilo, dok mi je tijelo bilo u vodoravnom položaju. Lebdjela sam. Uopće se nisam bojala. To mi je bilo sasvim normalno. Stavio je svoje duge prste u moj sakralni dio. Nisam osjetila bol već samo toplinu. Tada sam vidjela svoj život kako se odmotava unazad, do trenutka kada sam se nalazila u toplom malom prostoru i vidjela svoje ručice i prstiće. Divila sam se gledajući svoje ruke. Onda sam shvatila da se nalazim u maminom trbuhu. Ja sam bila mala beba i čula sam mamin plač. Tako mi je bilo žao čuti svoju dragu mamu kako plače. Govorila sam joj neka ne plače i da je sve u redu. Nije me čula. Ne mogu opisati kako je to fascinantan doživljaj, osjetiti sebe kao bebu u utrobi svoje majke. Nakon toga sam se

Poslije duge

25

vraćala natrag. Opet me dočekao taj divan čovjek koji je izvadio svoje prste iz mene. Bila sam začuđena tim iskustvom i htjela sam da mi da odgovore. No, samo se smješkao s puno razumijevanja. Nije mi htio ništa reći, a ja sam tvrdoglavo inzistirala. Na to mi je telepatski rekao: Još nisi spremna. Doživjet ćeš još jednu strašnu tragediju koju ćeš preživjeti, a onda ćeš saznati pravu istinu i dobiti sve odgovore.Ne moram ni reći kako sam se osjećala poslije toga čudnog sna, nakon što sam otvorila oči. Odmah sam nazvala Tanju i otišla do nje. Ispričala sam joj san, a ona mi je postavljala pitanja poput: Ima li duge ruke? Na svako njezino pitanje uslijedio je moj potvr-dan odgovor. Sada sam opet bila zbunjena. Kako zna?! To je bio moj san!Kako ja nemam kompjutor, ona mi je pokazala jednu internetsku stranicu. Skamenila sam se čitajući njezin sadržaj. Mislim da je bilo negdje oko Božića 2009. godine kada su se iznad Norveške pojavile svjetleće kugle. Gledala sam ih. Jedna je žena uspostavila komunikaciju s tim svjetlosnim bićima koja su izgledala kao i ona u mom snu. Uglavnom, žele nam pomoći. To mi je bio još jedan zbunjujući dokaz. Kroz san se odvijalo nešto što u stvari nije bio san već stvarnost. To je biće postojalo. Vjerujem da još postoji. Mojem je razumu teško prihvatiti događaje koji oduda-raju od naše normalnosti i naše stvarnosti. Nakon toga bila sam zabrinuta. Moram, dakle, doživjeti još jednu strašnu tragediju. Ne želim više nikakve tragedije, ma koliko god da kroz njih raste-mo, mijenjamo sebe i naš pogled na život. Nisam željela doživje-ti ništa ružno. Osjećaj gubitka drage osobe je neopisiv. Proživjela sam to dok je Alen umirao. Imala sam 28 godina i ostala sama s malom Emom. Svijet mi se srušio u jednoj sekundi. Ništa više nije bilo isto. Nastavile smo živjeti, ali naši životi nisu bili ni slični onome dok je Alen bio s nama.Sama pomisao na svjetlosno biće i njegove riječi oduzima mi dah. Sjetila sam se svoje Eme. Da izgubim i nju, iskreno, ne znam da li bih to mogla preživjeti. To je ta tragedija koje se ja užasavam. Jedna je mudra osoba (naravno, moja Tanja) rekla:


26

Najveća tragedija je izgubiti sebe. Mogu se složiti s njom i razu-mjeti je, ali moje dijete meni je najveće bogatstvo. Bez Eme bih bila izgubljena.Tijekom ovog razdoblja s Emom nisam imala problema. Više nije bila agresivna i bilo nam je znatno lakše. Uslijedio je mirno i lije-po razdoblje. Ponekad bi imala svoje pubertetske mušice, ali to je bilo ništa u odnosu na prethodno razdoblje. Možda zato što smo prošle mnogo gore stvari. Dobila je i mjesečnicu pa je tada bila plačljiva i osjetljivija. Ciklusi su se ponavljali svakih dvade-set dana. Koliko se prvi put veselila što ju je napokon dobila, sada joj je išla na živce. Bolove, srećom, nije imala, ali je tih dana bila tužna i mazasta. Kako je dan prije početka ciklusa bila nervozna, znale smo što slijedi sutra. Bio je to Emin nesvjesni tjelesni ka-lendar.Još uvijek je pričala o svom tati, ali sada su to bili zdravi razgo-vori i prihvaćanje. Prilikom jednoga takvog razgovora zamolila me neka joj oprostim što mi je kao mala djevojčica rekla kako bi više voljela da sam ja umrla. Ona se toga još uvijek sjećala. Za-grlila sam je. Suze su nam potekle. Da, svaka od nas je na svoj način proživljavala gubitak. Nikad se nisam ljutila na nju zbog tih riječi. Razumjela sam je i osjećala njezinu bol jer znam da je tatu obožavala.Što se tiče škole, bilo je veselo toliko da smo jedva čekale prazni-ke. Emi se i nadalje nije dalo ići u školu, bilo joj je glupo kada je nešto morala napraviti, naučiti ili napisati jer tako drugi traže. Zato je u školi bila plačljivija. Uistinu sam zahvalna svim profe-sorima jer znam da im nije bilo jednostavno. U međuvremenu je ponovo pala i ponovo smo išle na Kantridu. Opet je završila u gipsu. Povrijedila je istu nogu. Naravno da se veselila jer će neko-liko dana provesti kod kuće, daleko od škole i školskih obaveza. Toga smo dana imale i psihoterapiju tako da smo kolicima išle s jednog odjela na drugi. Nije mogla hodati da ne pukne tek stav-ljeni gips. Budući da su nas u bolnici već dobro poznavali, po-sudili su nam kolica. S mojom Emom nikada nije dosadno.

Poslije duge

27

POVRATAK U NAJRANIJE DJETINJSTVO

Ubrzo sam krenula i na napredni tečaj kojem sam se veselila. Kako sam završavala tečajeve, tako sam se više otvarala i lakše prihvaćala drugu stvarnost. Istovremeno prekrasno, zbunjujuće, ali razumljivo iskustvo. Jednom sam prilikom ležala na krevetu i razmišljala kako bih željela vidjeti svoj prošli život. Povezala sam se sa sedmim nivoom. Sada sam bila budna i vidjela kako prolazim kroz tunel sve brže i brže. Čudan je to i istovremeno zastrašujući osjećaj jer mi se prvi put nešto slično dogodilo u budnom stanju. Kako sam prolazila sve brže i vidjela svjetlost, jako sam se prestrašila i odjednom je sve stalo. Da mi se to dogo-dilo u snu, bilo bi to prekrasno putovanje. Zaustavila sam priču za koju očito nisam bila spremna. Na tečaju manifestacije i izobilja na papir sam napisala što bih željela ostvariti. Sada sam izvadila tu moju zabilješku, pročitala je i nasmijala se. Neke su se rečenice ostvarile u kratkom vremenu. Tečaj sam završila 6. travnja 2010., na dan kada sam se rodila. Lijep rođendanski poklon.Napisala sam: 1. Ja imam sreću i zadovoljstvo u svom srcu.2. Ja imam napisanu knjigu koja pomaže roditeljima i djeci koja su darovita i neshvaćena u društvu.3. Ja imam energiju da sve ostvarim s lakoćom, mirom i zadovoljst-vom.I tako, prvu knjigu sam napisala 1. kolovoza 2010. Osjećala sam se sretno. Imala sam energije da sve ostvarim. Prije godinu dana


28

to bi mi bilo nepojmljivo, a danas je ostvarivo. Napisala sam još želja i znam da će se i one s vremenom ostvariti.Krajem mjeseca travnja posjetile su nas moja sestra i mama te su ostale s nama tri dana. S oduševljenjem sam pričala Tamari o svojim događajima. Ona razumije te stvari. Zajedno smo se vra-tile u Milano gdje sam provela četiri dana. Naime, tata je sestri poklonio CD. Bio je to kratki film o njegovoj i maminoj prošlosti. Njihova mladost. Nismo mogle dočekati da ga pogledamo. Vi-djele smo naše roditelje kada su bili mladi. Moju zvrkastu slatku sestru koja je tada imala četiri ili pet godina i njezinu prijateljicu. Jako lijepo. U jednom trenutku vidjela sam bebu. To sam bila ja. Gledala sam u svoje tužne, ozbiljne i velike oči. Preplavio me val tuge i kao da mi je u mozgu nešto kliknulo. Bila sam povezana sa sobom kada sam imala svega par mjeseci. Sjećala sam se slika iz tog razdoblja. Mogla sam se prisjetiti i vlastitih osjećaja iz naj-ranijeg djetinjstva. To je kao da vam se u mozgu odmotava film. Slike prožete osjećajem i zvukom. Čudno i tužno iskustvo, ali poučno. Sjetila sam se kako sam u pelenama sjedila u dnevnom boravku, slušala i gledala televiziju. Bio je koncert. Slušala sam prekrasnu glazbu i tada sam prvi put čula Albinonijev Adaggio. Tu skladbu sam godinama obožavala. Volim je i danas. Postala je dio mene. U kuhinji su bile sestra i mama. Mama se ljutila na nju jer je napravila neku glupost. Tamara je bila vrlo živahno di-jete. Zvrkasta, za razliku od mene koja sam bila ozbiljna, mirna i tiha. Nevjerojatno kako me taj CD vratio u prošlost i prisjetio na mnoge detalje, događaje i misli iz moga ranog djetinjstva.Može li itko zamisliti malo dijete od dvije-tri godine koje sluša ozbiljnu glazbu i uživa u tome? Gledajući CD, vidjela sam i svo-ga djeda koji je umro prije mog rođenja. Nevjerojatan osjećaj. Slušala sam o njemu i čitala njegove zbirke pjesama. Za jednu dramu, Na putu, dobio je i nagradu. Posvetio je svoj život obitelji, svojim pisanim djelima, pomagao je ljudima, a što je najbitnije, usadio je svojoj djeci osjećaj pravih vrijednosti. Sada sam ga vi-djela i osjećala na posve drugačiji način. Mogla sam bolje razu-

Poslije duge

29

mjeti i sebe jer sam otkrila jedan svoj dio koji je ostao zaboravljen tijekom odrastanja. Vratila sam se sebi i bila povezana sa sobom iznutra. A sve to zahvaljujući jednom CD-u. To je trenutak kada ste povezani s nepoznatim, odnosno zaboravljenim osjećajem. Nije sve to slučajnost.


30

REGRESIJA

Zadnji tečaj Djeca duge bio mi je najzanimljiviji i možda sam zahvaljujući njemu najviše dobila. Otkad sam krenula na os-novni, dogodilo se mnogo toga pozitivnog i vidjela sam stvari koje su drugačije. Četiri intenzivna dana u poznatom ambijentu s dragim ljudima. Tečaj su vodili Alida i Air, mladić iz Izraela. Alida je topla, draga i pozitivna osoba koja nam prenosi znanje s lakoćom.Izvodili smo vježbu micanja viska pogledom. Sjedila sam udaljena dva-tri metra i promatrala taj mali visak koji je visio. U mislima sam ga počela nježno ljuljati. Zamišljala sam kako ga moje oči i energija usmjeravaju lijevo-desno. Počeo se ljuljati. Ne mogu opisati koliko sam bila uzbuđena. Kad je Air pitao čiji je, a Alida rekla Natašin, istovremeno sam posustala i visak je zastao. Razum mi je govorio neka stanem. Ja sam pogledom micala visak, što sam mislila da nije moguće, barem meni. Znam da ljudi mogu micati predmete, ali nisam znala da to mogu i ja. Sviđalo mi se kad nas je Air meditacijom poveo u susret s totemom. Rekao je da ćemo vidjeti našu životinju koja nas prati kroz život. Udarajući u bubnjeve, cijelo moje tijelo bilo je prožeto zvukom. Prije sam slušala ušima, a sada sam slušala unutarnjim tijelom. Čula sam glazbu u sebi koja je prolazila kroz mene. Ugledala sam se na vrhu prekrasne planine. To je čudan osjećaj slobode, lakoće i sre-će. Ponekad se i sada, kada meditiram, vratim na to prekrasno mjesto. Na vrhu planine gledala sam u svim smjerovima. Iznad glave sam vidjela velikoga sivog orla. Na vrhovima krila imao je

Poslije duge

31

crno perje. Osjećala sam mudrost, snagu i izdržljivost. U podnož-ju se nalazio veliki ružni krokodil. Baš je bio gadan i zastrašujući. Kada smo se vratili i počeli pričati što smo doživjeli, Air nam je objašnjavao značenje tih životinja. Slušajući druge, razmišljala sam o svom ružnom krokodilu. Mislila sam ga prešutjeti i samo spomenuti orla. U tom sam trenutku istovremeno pomislila da postoji razlog zašto je taj krokodil bio ondje. Air mi je objasnio da krokodil označava dobru i brižnu majku, sve pozitivno u vezi s majčinstvom.Potom smo gledali predivan film o indigo i kristalnoj djeci. Koja su to djeca u našim životima, što sve mogu, koliko su sposob-na i čista, a naše ih društvo ne prepoznaje i odbacuje zato što su drugačija. Rekla bih da su ona ispred društva svoga vremena s obzirom na svoje spoznaje koje većina ljudi ne može ni razu-mjeti. Truje ih se tabletama i zatvara u psihijatrijske klinike. Sve je krivo posloženo. Mislim da bismo mogli od njih puno toga naučiti. Svi bismo trebali više obraćati pažnju na njih i slušati ih. Naše ih društvo jednostavno guši i sputava. Postaju tužni, depre-sivni i agresivni. To je ozbiljan problem. Nije normalno da je sve veći broj male djece koja su depresivna. Sve se više rađaju djeca koja su posebna. Treba u društvu nešto promijeniti, hraniti njihov sjaj i podupirati njihovu osobnost kako bi došli do izražaja. Kada neko dijete kaže da je došlo s drugog planeta, treba ga saslušati, a ne odbacivati njegove riječi i govoriti mu da laže i mašta samo zato jer ga ne razumijemo i jer se bojimo nepoznatog. Ono si-gurno govori istinu. Treba slušati sebe iznutra, a ne razumom.Moja regresija me pokosila. Uvijek me privlačilo i vuklo da sa-znam o svojim prošlim životima. Čitala sam mnogo o tome i upoznala ljude koji su to osobno doživjeli. Čak imam i broj tele-fona jedne gospođe kod koje nikada nisam otišla. Postoji i razlog koji sada mogu razumjeti. Onda još nisam bila spremna. Alida je rekla da ćemo krenuti na put u prošli život koji ima poveznicu sa sadašnjim. Koliko god da sam se tome veselila, tijelo mi je rea-giralo drugačije. Nisam razumjela zašto. Srce mi je počelo lupati


32

i istovremeno sam osjetila neobjašnjivu tugu i strah. Strah od čega? Već sam se pripremala i zamislila različite ružne scenarije tako da ne budem previše iznenađena. No, jednu i jedinu stvar nisam zamislila i zato me moja regresija u potpunosti pokosila.Izabrala sam kamen za treće oko koje pomaže u otvaranju da bi se lakše vidjelo. Oko tijela se posloži drugo kristalno kamenje i na svaku čakru stavi po jedan. Nakon toga sam pokrila oči i krenula putem u nepoznato. Alida nas je vodila, a iznad moje glave bio je jedan mladić koji mi je bio podrška i postavljao pitanja. Moram biti iskrena, nisam ništa vidjela, a željela sam. On je postavljao pitanja, a ja i nadalje nisam reagirala. To me već pomalo ljutilo i mislila sam kako je sve to glupo. Sve dok nije spomenuo šumu. Onda je počeo film. U početku nisam vidjela šumu, ali sam je osjetila. Osjetila sam njezin miris, čula ptičice i u jednom trenut-ku ugledala tu prekrasnu šumu. Sada sam osjećala savršen mir i povezanost sa svojom šumom. Čula sam prekrasnu glazbu, toliko poznatu, koja me umirivala i davala mi savršen osjećaj sklada, ljubavi, razumijevanja, sreće i spokoja. U tom trenutku vidjela sam sebe kako plešem, ali lebdeći, no istovremeno sam osjetila i veliku tugu. Kako mi je taj mladić postavljao pitanja, rekla sam mu da nisam normalna. Da, ja nisam bila normalna za ovu našu stvarnost. Živjela sam u svom prekrasnom svijetu i mogla sam raditi prekrasne stvari koje okolini nisu bile prihvatljive. Istovre-meno i nisam htjela prihvatiti drugu normalnost. Tada je stala navirati sve veća tuga i bespomoćnost i ja sam počela plakati. Alida je bila uz mene. Postavljajući pitanje zašto sam tužna, iz mene je izletio odgovor: Ubila sam se. Strašan je osjećaj izgubiti sebe. Ne može se pretočiti na stranice papira. Najbliže tome mo-gla bih napisati bol, bezizlazna situacija, razočaranje jer drugi nisu vidjeli ljepotu moje duše, nego su me smatrali ludom. Htjela sam se ustati i prestati sa svime jer me previše pogodilo. Alida je bila uz mene i umirivala me. Na kraju sam dobila poruku u sebi: Prihvati ovaj život i veseli se njemu, ali nemoj zaboraviti tko si i vrati se. Prihvati sebe. Da, u prošlom životu nisam prihvaćala

Poslije duge

33

njegovu normalnost, a u ovom sadašnjem dugo nisam prihvaćala prijašnji normalan život. A sve to zato jer svojoj okolini nisi nor-malan. Vraćajući se u prošli život, sve se odvijalo putem osjećaja s ponekom slikom, ali sa spoznajom tko sam ja.Razmišljajući, nakon svega, pretpostavljam da sam svoj tadašnji život provodila na psihijatriji. Moj život je bio kud i kamo is-kreniji i pun čiste ljubavi, ali me drugi normalni ljudi nisu pri-hvaćali. Pretpostavljam da sam se svojim ponovnim rođenjem odrekla sebe i svojih sposobnosti baš zato da budem normal-na i prihvaćena u svojoj okolini. Zahvaljujući svojoj kćeri koja je ušla u moj normalan život, počela sam otkrivati i prihvaćati obje stvarnosti. Sada sam razumjela rečenicu koju je Ema, kad je bila sasvim mala, rekla slijepom čovjeku: Ti ne vidiš ovim očima, ali vidiš puno više nego što ti ove oči mogu pokazati. Sada sam razumjela i dječačića koji je osjećao moju bol i patnju zbog Emina boravka na zagrebačkoj psihijatriji, kada mi je svoju ru-čicu stavio iznad srca i rekao: Ti znaš istinu, samo se sjeti. Sve je čista ljubav. Tada nisam razumjela. Danas razumijem. Isto sam tako razumjela svoj neobjašnjivi strah iz najranijeg djetinjstva od bijelih liječničkih kuta i medicinskih sestara te svoje snove vezane uz psihijatriju. Da bih dobila odgovore, trebalo je proći mnogo godina i trebale smo doživjeti, nažalost, ružne stvari.


34

NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE

Krajem lipnja 2010., nakon tečaja, sutradan, otputovala sam se-stri u Varazze blizu Genove. Na početku puta povezala sam se sa sedmim nivoom i zaželjela da mi vrijeme brzo prođe jer sam pu-tovala od 6.00 do 17.30. Uzela sam knjigu i uživala u putovanju. Preko puta mene sjedio je čovjek koji je spavao. Promatrala sam ga i odjednom mi više nije bio čvrst i statičan. Počeo je vibrirati i lelujati poput želatinozne mase. Čitala sam o tome, ali nikada nisam razumjela što se događa jer naše je tijelo čvrsto. Sada sam prvi put shvatila što to znači jer sam vidjela i doživjela. Još jedno novo i zadivljujuće iskustvo.Navečer smo moja sestra, njezin partner, njegov brat i ja otišli na pizzu. Razgovarali smo i smijali se, ali taj se razgovor pretvorio u monolog sestrina partnera. Promatrajući ga, vidjela sam crvenu auru. Vau, vidjela sam je! Naime, na tečaju smo gledali aure, ali ja ih nisam vidjela u boji nego samo bjeličaste nijanse. Mislila sam da i neću uspjeti. Ali jesam! Kako je on pričao, osjetila sam pad vlastite energije. Dok sam ja bila sve umornija i iscrpljenija, on je bio odmoran i pun govornog dara. Još sam nešto novo naučila, a to je preuzimanje energije. Sada sam mogla i vidjeti kako se odvija cijeli proces. Pozitivno iskustvo, ali malo iscrpljujuće. Na-pokon, kada sam legla u u krevet, u budnom stanju sam vidjela prekrasne kamenčiće u različitim bojama i veličinama te tako zaspala. Sutradan, odmorna, uputila sam se na plažu. Najljepši dio dana je oko šest ujutro dok još nema nikoga. Ja, plaža, more i moji kamenčići. Kada sam ih ugledala, a bili su isti kakve sam

Poslije duge

35

vizualizirala, nasmijala sam se. Tako sam ih, kao malo dijete, počela skupljati. Uživala sam u tim trenucima. Skupila sam tri vrećice i donijela ih kući.Istoga dana predvečer sestra i ja smo se šetale, uživale i na kraju ogladnjele. Otišle smo u restoran i naručile ribu. U jednom sam trenutku čula: Skini naočale! Nisam čula glas koji mi je to rekao. Kada bih trebala objasniti što je to bilo, rekla bih da je bila misao. Skinula sam ih. Moja dioptrija iznosi -4,75 i ne moram posebno naglašavati kako bez svojih naočala ništa ne vidim. Samo što sam sada sve kristalno vidjela. Nakon nekog vremena opet sam stavila naočale. Sestra me odvela na jednu plažu koja je bila udaljena 2 kilometra od centra. Kada smo stigle, sjele smo na kamenčiće i uživale u pogledu valovitog mora obasjanog Mjesečevom svjet-lošću. Gledajući, slika se promijenila i ja sam vidjela ples valova. Čestice mora koje su se pretapale i uzdizale. Prekrasan prizor. Dok smo se vraćale, opet sam čula: Skini naočale! Skinuvši ih, ja sam opet vidjela. Hodajući po mraku stepenicama, ja sam vi-djela. Tako sam odšetala do centra mjesta bez naočala koje nosim jedanaest godina. Zar to nije očaravajuće?! Znate da ne vidite, a vidite sve. To mi je bio još jedan dokaz.Sljedeći dan išle smo na cjelodnevni izlet u Monte Rosso. Vozeći se vlakom i približavajući se odredištu, slike su mi postale po-znate. Još jedno mjesto iz mojih snova. Kuće, more, stijene, trg. Već sam bila ovdje. Vidim mjesta koja sam leteći obilazila u svo-jim snovima. Imala sam osjećaj kao da se nakon dugo vremena vraćam u poznati kraj, ali nikada ga nisam u stvarnosti posjetila. Bila sam zaista sretna. Otišle smo na plažu i uživale. Nakon ku-panja i izležavanja, sestra je željela da odemo do centra. Kako ja ne volim vrućinu, tražila sam, moglo bi se reći dozivala oblake da dođu i prekriju nebo kako mi ne bi bilo prevruće. Šetajući do mjesta, na čistom sunčanom nebu stvorili su se oblaci i ja sam se nasmijala. Dobila sam poruku: Slikaj oblake! i ja sam ih počela slikati. Dokaz moje želje. Puno prekrasnih oblaka i uspomena na taj dan. Rekla sam sestri koja mi nije povjerovala. Iskreno, ne bih


36

ni ja. Zamolila me da, kada se budemo vraćale na plažu, zatražim sunce jer se želi sunčati i kupati. Dobro, pomislila sam, zatražit ću, ali nisam ni sama bila sigurna je li to do mene ili slučajnost. Došavši skoro do plaže, opet sam zatražila da oblaci nestanu i pojavi se sunce. Otprilike za minutu nebo se raščistilo i oblaci su potpuno nestali. Sestra me pogledala i nasmijale smo se. Ostatak popodneva uživale smo u moru i suncu. Meni je to bio prekrasan i poučan dan. Problem je jedino što sumnjamo i tražimo dokaze. Ako nevidljive stvari ne možemo dokazati, to ne znači da one ne postoje. Ja sam se uvjerila da postoje i dobivala male, odnosno velike potvrde kao dokaz. Sada više vjerujem. Još su mi uvijek neke stvari čudne i neobjašnjive, ali su stvarne i događaju se. Razumom ih ne mogu objasniti, ali mogu zato ostalim čulima. Neosjetljivo i neopipljivo osjeća se na drugim nivoima. Sada sam naučila prepoznavati i vidjeti svojim unutarnjim osjetilima. Mogu vidjeti kada netko ima tešku negativnu energiju, kada se netko hrani vašom energijom i krade vam je. Ili pak kada je ne-tko lepršav, kada zrači i širi na druge svoju pozitivnu energiju. Sve je, u biti, energija. Prije nekoliko godina to bi za mene bilo nemoguće. Na primjer, u društvu ste i sve je naizgled lijepo, ali nekako osjećate da je bolje da se maknete, iako su svi nasmijani i veseli. Netko je crpio vašu energiju, a vama nije bilo jasno zašto se tako loše osjećate. Sada znam i vidim pa, ako mogu, izbjega-vam takve situacije.Došao je i dan povratka kući. Pošto sam opet trebala putovati ci-jeli dan, zatražila sam da se vrijeme ubrza i sve prođe s lakoćom, bez umora. Put mi je bio zanimljiviji jer sam razmišljala o tome što mi se sve dogodilo u zadnjih pet dana. Bilo je to jedno posve drugačije iskustvo. U srcu sam osjećala lakoću, sreću i zahval-nost na novim uvidima. Spoznavala sam što mi sve možemo i kakve sposobnosti imamo, a koje su nam blokirane. Otvaranjem i buđenjem sebe otvaramo nova vrata i vidimo kvalitetnije, pozi-tivnije i čišće. Imamo novu snagu koja nas pokreće s lakoćom jer možemo sve. Čovjek uistinu može sve, ako to doista želi, samo se mora probuditi.

Poslije duge

37

Uživajući tako u pogledu kroz prozor i svojim mislima, htjela sam vidjeti koliko je sati, ali mi se nije dalo vaditi mobitel iz torbe. Preko puta mene sjedio je neki stranac. Slala sam mu misli da podigne lijevu ruku kako bih mogla vidjeti koliko je sati. Nakon petnaestak sekundi podignuo je ruku i vidjela sam da je 10.20. Zgodno, zar ne?!Kako sam pomislila da je to slučajnost, opet sam mu poslala misli neka se počeše desnom rukom po glavi. Nakon dvadese-tak sekundi on se počešao po glavi, ali lijevom rukom. Nasmi-jala sam se. Znači, nije bila slučajnost. To sam bila Ja. Sumnja je ta koja može osujetiti stvari. Budući da je sve to za mene bilo sasvim novo iskustvo, još uvijek razmišljam na stari način. Vje-rujem da ljudi koji godinama doživljavaju takva iskustva sve to znaju i mogu. Ja sam na početku i razumijem da imam svoj ri-tam, odnosno da se nove stvari odvijaju sasvim lagano kako bih ih mogla prihvatiti. Još sam beba na svom putu i učim korak po korak. Svatko ima svoje vrijeme buđenja. Netko ranije, a netko kasnije. Netko nikada, a netko se rodi budan. Moje vrijeme je sada i zahvalna sam na tome i na prekrasnim ljudima koje sam upoznala. Sve se to izrodilo iz jedne mučne i teške situacije u ko-joj sam se nalazila. Najviše sam zahvalna svojoj Emi. Da nije bilo nje, ne znam da li bih se uopće ikada probudila. Hvala ti, anđele moj papreni!Sada bolje razumijem ljude oko sebe. Na mom prekrasnom no-vom putu u moj su život ušli prekrasni ljudi. Osjećam bliskost i povezanost s njima, a ne poznajem ih dugo. No, što je to vri-jeme?! Možete nekoga poznavati deset ili petnaest godina, ali ne osjećate onu dubinsku povezanost s tom osobom. S druge strane, nekoga upoznate i nakon desetak minuta znate da je to – to.Još sam zaboravila napomenuti jedan meni bitan događaj. Prije posljednjeg tečaja Djeca duge dogovorila sam se s Andrejem da ja vozim. Navečer sam u grad povela mamu i Emu da se zajedno vratimo kući jer sam imalu redovitu psihoterapiju. Malo sam ih pričekala. Kada sam upalila auto, zažmirkala je lampica kataliza-


38

tora. U trenutku mi je pozlilo. Isto se dogodilo prije četiri-pet godina i znam da je taj dio bio i te kako skup. Auto se sve slabije kretao, a ja sam se molila samo da stignemo do kuće. Vozio je 20 km/h i gušio se. Stvarno mi je bilo mučno od toga. Novi kvar za koji nemam novaca. Bilo je ljeto, a sutradan sam trebala ići na tečaj pa sam se pitala – kako?! Nekako smo uspjele stići. Mama i Ema su otišle kući, a ja sam ostala sjediti u autu. Bila sam ljuta. Što ću sad? Nazvala sam Andreja koji me, hvala Bogu, umirio. Dogovorili smo se da će on voziti. Baš se sada moj auto morao pokvariti! No, kada ste na sedmom nivou, vi se možete vratiti u to vrijeme i narediti da se neki događaj nije ni dogodilo. Tako sam i učinila dok sam bila kod sestre u Italiji. Zamišljala sam svoj auto kako vozi i kako mu nije ništa. Cijelim putem, otkako su Ema i mama sjele u auto pa do kuće, opet sam razmišljala kako lampica ne gori i kako nema nikakvih problema. Kad sam se vratila u Rijeku, u grad sam se odvezla autobusom, a moj auto je stajao na parkiralištu. Razmišljala sam kako da riješim problem. Novi katalizator nije dolazio u obzir jer toliko novaca nisam imala. Jedino što sam mogla bilo je da mehaničar izvadi i pokuša po-praviti taj dio koji je stajao otprilike 200 do 300 kuna. Sve sam organizirala, čak sam mislila nazvati HAK da mi odveze auto jer nije radio sve te dane. Sjela sam u auto i okrenula ključ. Proradio je. Lampica ne žmirka! Napravila sam jedan krug pa zatim dva kruga i otišla do grada. Auto je radio kao da se ništa nije dogodilo. Nazvala sam mehaničara i otkazala servis, ali sam, za svaki slučaj, sačuvala broj ukoliko bi se ponovo pokvario. Danima sam vo-zila i sve je bilo u redu. Zašto se to dogodilo navečer prije tečaja? Možda sam izbjegla neku nesreću? Možda je to bio znak koji me spasio? Naime, u Italiju sam namjeravala otputovati autom. Što god da je bilo, zahvalna sam. Čuda se događaju, vjerovali ili ne.

Poslije duge

39

MOJA PRVA KNJIGA I VILENJACI

U mnoštvu poruka koje sam primala, dobila sam još jednu infor-maciju, odnosno više njih istih, a te su bile: Piši! Samo što nekako nisam bila spremna jer ja nisam pisac. Kod zadnje informacije čula sam: Piši dvije knjige, “Prije duge” i “Poslije duge”. Poslušala sam i počela pisati ove retke. Ne znam kako će ljudi to prihvatiti. Neki su doživljavali slična iskustva, neki već odavno sve to znaju, nekima će možda sve to biti besmisleno ili suludo, neke će možda dotaknuti u srce, a netko će osjetiti da nije sam, ali će šutjeti o tome jer će se bojati kako će okolina reagirati.Najprije sam počela pisati svoju drugu knjigu, Poslije duge, jer su događaji bili svježi. Odvili su se nedavno. Prvu knjigu, Prije duge, nekako sam odgađala jer mi je taj dio vlastitog života bio odviše bolan. No, on je pokretač svega i da nisam imala takav put, nikada ne bih napisala ove stranice. Obećala sam sebi da ću je napisati jer samo će se tako lakše razumjeti kako je sve počelo.U dvije godine moj se život u potpunosti promijenio jer sam se ja mijenjala. Iz ponora uzdigla sam se na planinu. Dobila mudrost, snagu i izdržljivost.Jedno sam popodne bila kod svoje prijateljice Lije i pričala joj o svemu što mi se dogodilo u kratkom razdoblju. Kada sam joj počela pričati o svojoj regresiji, nasmijala se, zatim otišla u sobu i donijela kalendar sa slikama vila i vilenjaka. Dala mi je jednu sliku i ja sam se naježila. Bila je to šuma s vilenjacima koji plešu lebdeći. Jedan je svirao na fruli. Ostala sam zapanjena jer sam u


40

rukama držala sliku koju sam osjećala i doživjela u svojoj regresi-ji. Nisam mogla vjerovati. Ona je imala tu sliku. Imala sam još je-dan dokaz i potvrdu da je to stvarnost. Netko je naslikao tu sliku krajem 19. stoljeća. Znači da je i sam slikar vidio i doživljavao drugačiju stvarnost, odnosno neki poseban svijet. Sjetila sam se i Eminih snova koje mi je prepričavala dok je bila sasvim mala. Taj svijet uistinu postoji u svima nama. Samo je potrebno sjetiti se.Dakle, Lia mi je poklonila sliku. Uokvirila sam je, a kako je ok-vir bio nešto veći, nacrtala je podlogu koja se savršeno stopila sa slikom. Dobila sam prekrasan dar. Tako jednostavan, a istovre-meno vrijedan. Sliku sam izložila u svojoj spavaćoj sobi. Nevje-rojatno je kako nas je život povezao. Sjećam se prvog dana kada smo se upoznale. Nikada ne bih rekla da ćemo se zbližiti, a da-nas znam da je bila tu, na mom putu, da mi olakša, pomogne i pokaže. Ona je divna prijateljica, pametna i duhovita, posebna, iskrena i pozitivna. Ona je moja mudra sestra. Neobjašnjiv je to osjećaj. Prolazila je sa mnom moju bol. Danima, kada sam bila očajna, zabrinuta i tužna zbog svog djeteta, bodrila me i bila je uz mene. Danas smo sretne i puno se smijemo kako bismo na-doknadile nekadašnju tugu. Događaju nam se lijepe i pozitivne stvari. Hvala ti, Lia!

Poslije duge

41

STVARNOST U SNU I SAN U STVARNOSTI

31. srpnja 2010. – 1. kolovoza 2010. San.Nalazim se u poznatoj toploj kući, prostoriji obloženoj drvom tamnijih toplih nijansi, s velikim osjećajem sigurnosti i pripad-nosti. U toj prostoriji su se događale moje značajne promjene i prihvaćanja.Dolazi moja draga mala prijateljica Ana. Jako sam se razveselila. Čula je moje pozive i došla je.Ana: Kako se osjećaš?Ja: Sretno jer si me čula i došla. Drago mi je što sam te upoznala. Ove čudne novosti me zbunjuju i ponekad mislim da je sve to samo mašta.Ana: Vjerujem. Zato smo se u tvojoj stvarnosti onaj dan na plaži i upoznale. Žao mi je što si se prestrašila. Odlučila sam ti dolaziti u snove da postupno upijaš i razumiješ te da se počneš sjećati dara što ga imaš.Ja: Da, jako sam se prestrašila. Znam da drugi ljudi imaju te spo-sobnosti. Tu je i moja Ema. Mogu to razumjeti i prihvatiti. Samo nisam znala da to mogu i ja. To mi se dogodilo prvi put u životu.Ana: Ne brini se. Tu sam da ti pomognem. Kroz svoja iskustva si osjetila da postoji nešto više. Tvoja duša se probudila, odnosno ti si se počela buditi. Tvoja duša je oduvijek znala.Ja: Slažem se, ali ipak se bojim nepoznatog. Naučila sam razlikova-ti svoje snove. Svjesna sam da spavam i sanjam, a u biti se zbivaju istiniti, prekrasni događaji koji mi u budnom stanju daju potvrdu.


42

Ana: Istina. Sjećaš li se, dok si bila mala djevojčica, kako si voljela letjeti u snovima? Putovala si na prekrasna mjesta. Bila si bliža svojoj duši i istini.Ja: Da, to su mi bili najljepši snovi. Osjećala sam slobodu i ljubav. S vremenom sam zaboravila i mislila da su to samo snovi, a ne istina, dok u stvarnosti nisam doživjela Kartagu. Ja sam stvarno i bila tamo putujući u snovima. Možda sam i nekada davno živjela tamo jer sam osjećala kao da sam se vratila kući.Ana: Nije slučajnost da si otišla u Tunis. Trebao ti je dokaz. Mjesta koja si osjećala i vidjela u snu dala su ti potvrdu kada si stajala na puteljku i gledala u stvarnosti prizore poznate iz sna.Ja: Ali zašto sada?Ana: Polako! Ne žuri! Ubrzo će doći Igor. Vrijeme je da ti pomogne-mo. Još uvijek te muči Alenova kazeta. Sada si zrela. Naučila si do-voljno da kreneš dalje.Ja: Istina, godinama stoji u kutiji. Prije tri-četiri mjeseca sam je iz-vadila i pokušavala poslušati, ali nisam mogla. Mislila sam da ću se raspasti i plakati. Znam da sam uspjela puno, ali prošle srijede na psihoterapiji pričala sam o tome i tražila Igorov savjet. Naime, već neko vrijeme u razgovorima na psihoterapiji mogu ga zvati Igor, a ne doktor. Tada sam rekla doktor. Svjesno sam naglasila njegovu stručnost jer sam htjela stručan savjet. Već sam i prije spominjala kazetu. Igor mi je rekao da je to kazeta koja budi lijepa sjećanja. Nešto što smo proživjeli. Poslije sam je pokušavala poslušati, ali kada bih je stavila u kazetofon, nisam je mogla uključiti. Jako bi me boljelo, znam, a to ne želim U srijedu sam htjela njegov savjet. Rekao mi je da sam stvorila iluziju i da se teško odvajam. Da, is-tina, jer taj mi je osjećaj poznat. Poslušam li kazetu, ne znam kako ću reagirati. Kao da ne želim otpustiti.Ana: Razumijem. Sjeti se koliko ti je trebalo vremena da prihvatiš Igora. Muškarca kojem moraš pričati o sebi. Kako si se u početku osjećala glupo i nisi to željela. U ovoj prostoriji si uspjela i prihvatila ga. Dolazio ti je u snove i dugo ste razgovarali, iako on u stvarnosti toga nije svjestan.

Poslije duge

43

Ja: Istina, to sam mu jednom i rekla. Odradila sam taj prijelaz i pri-hvatila ga. Poslije mi je bilo dobro. Mogla sam pričati s lakoćom, bez obzira što ga ne poznajem.Ana: Vrijeme je.Igor: Dobro.Ja: Što je dobro? I vrijeme je za što? Objasnite mi malo bolje jer ja ne znam.Ana: Opusti se i ne brini. Naslovni glavu i udobno se smjesti.Ja: U redu, ali želim da mi kažete o čemu se radi.Ana: Vjeruješ li mi?Ja: Da, ali...Ana: Nema ali. Ako vjeruješ, a ja to osjećam, prepusti se i dozvoli sebi...

Sada sam razmišljala što se sprema i što da dozvolim sebi?! Njima sam vjerovala, ali osjećaj da ne znam što će se dogoditi nije mi dao mira i nije mi bilo svejedno. Poslušala sam ih i udobno se smjestila. Igor je stavio svoje ruke na moju glavu, a Ana svoju ruku na moje srce. Taj osjećaj njezine ruke na mom srcu bio mi je jako poznat. Kroz glavu mi je prošao dječačić iz salona. Ana mi je rekla neka zažmirim i nikako ne otvaram oči. Tako su pro-lazile sekunde i čula sam Alenov glas s kazete. Štrecnulo me oko srca, ali toplina Anine ruke širila se mojim tijelom, od srca prema rukama, trbuhu, prsima, vratu, glavi, nogama. Bila je to ugodna toplina.To je bila ta kazeta, samo nigdje nisam vidjela kazetofon, a ni ka-zetu. Htjela sam otvoriti oči jer sam u jednom trenutku pomislila da je možda Alen ovdje. To bi bila ludost, ali i ovi su događaji lu-dost. Koliko god da sam se trudila, nisam uspjela otvoriti svoje oči.Slušajući tako kazetu, osjetila sam grč u trbuhu i stezanje u grlu. Osjećala sam kako ću se uskoro rasplakati, a to baš i nisam željela


44

jer to boli. Godinama sam bolne trenutke spremala u ladice. Tako mi je bilo lakše. Sada znam da je to bilo nepravilno postupanje, ali meni je bilo lakše sve potisnuti. Ana mi je rekla neka osjetim svoj grč i uđem u njega. Neka dozvolim sebi osjećati. Neka ne bježim. Kako je ona znala što ja točno osjećam u svom tijelu?!Poslušala sam je jer sam na neki neobjašnjiv način znala da ona zna više od mene. A tu je da mi pomogne. Kada sam ušla u svoj grč, osjećala sam kako se širi tijelom i jako me boljelo. Počela sam plakati. Sada su se osjećaji izmjenjivali. Tijelom su mi strujali bol, ljutnja, tuga, ogorčenost i trnci. Polako su ti osjećaji nestajali i počela sam osjećati mir, toplinu i spokoj. Više nisam plakala, već sam smireno slušala Alenov glas. Kasnije sam se puno puta nasmijala jer je bio duhovit. Osjećala sam sve te trenutke što smo ih zajedno doživjeli. Osjetila sam i mrvicu tuge jer njega više nema u našem životu. Toplina koja je sada strujala mojim tije-lom, a najviše oko moga srca, omogućila mi je razumijevanje i prihvaćanje. Alenov se glas utišao i tek tada sam mogla otvoriti oči. Vidjela sam Anu i Igora, ali istovremeno sam tražila Alena u sobi. Upitala sam Anu gdje je jer znam da nisam vidjela ka-zetofon. Pogledala me toplo i samo što nije odgovorila. Možda bi odgovor bio previše za mene? Zagrlili su me i rekli mi neka odspavam i odmorim se jer me sutra čeka značajan dan. Zar ovo nije bilo dovoljno značajno?! Zatvorila sam oči i zaspala u svome snu. Probudila sam se oko dva ujutro. Bila sam malo zbunjena i vrtjela svoj san u glavi. Stvarno dojmljiv san. Skuhala sam kavu i upalila radio. Sjela sam i počela pisati kraj svoje prve knjige, naše živote. Čula sam Albinonijev Adaggio, moju najdražu skladbu iz djetinjstva. U sebi sam osjećala mir i toplinu. Dovršila sam knji-gu i u posljednjoj rečenici shvatila sve.Oduvijek sam imala osjećaj da ću raditi dobre i plemenite stvari. Jednostavno imate osjećaj da vaš život ima svrhu i da ste tu s razlogom. Što je to točno bilo, nisam znala dok nisam dovršila knjigu. Sve se nekako iskristaliziralo. U tom trenutku znala sam sve. Bio mi je jasan moj put stvaranja.

Poslije duge

45

Oko 8.00 sati otišla sam u Selce po prijatelje koji su trebali sutradan putovati. Uzela sam kazetu, sjela u auto i pustila je s lakoćom. Kada sam čula Alenov glas, moram priznati da sam se lecnula. Dvije suze su mi potekle, a ostalo sam poslušala u miru. Nasmijala sam se zbog njegove duhovitosti. Događaj koji sam doživjela u svome snu sada sam iznova doživjela u vožnji. Bilo je prekrasno. U glavi sam osjećala spokoj, a u srcu toplinu. Da, sada sam razumjela. Stvarno značajan dan. Bila sam sretna jer sam, nakon toliko dugo godina, uspjela i to prebroditi. Naravno, zahvaljujući Ani i Igoru.Navečer se na televiziji prikazivao neki film. Ništa posebno, ali je uslijedila jedna scena koju sam ja svakodnevno gledala u svom životu. Policajac leži u komi na aparatima zamotane glave i des-nog oka. Davno prije, kada sam gledala tako tužne scene, odmah bih promijenila program. Plakala bih ili bila uznemirena. Po prvi put u životu ja sam gledala tu scenu s mirom i razumijevanjem. Osjećala sam spokoj.Navečer sam legla u krevet, mirna, i razmišljala o danu koji je ipak bio drugačiji. Kockice su se posložile. Za mene je 1. kolo-voza 2010. bio značajan dan. Dovršila sam svoju prvu knjigu. S lakoćom sam svoje misli prenijela na bijele čiste stranice. Ostavi-la sam na njima trag. Željela sam pomoći i drugima. Mnogi ljudi svakodnevno proživljavaju bolne trenutke. Imaju osjećaj da nema izlaza. Istina je da se iz velike boli rađaju velike promjene. To je taj trenutak kada osjetite svoje dno i tada krećete prema vrhu. Otvaraju vam se putevi, pronalazite rješenja, a što je najvažnije, osjećate ih u sebi. Počinjete primjećivati i osluškivati sebe. Ono nešto što u svima nama uspavano čuči. Jedno drugačije i posebno iskustvo.Osjećala sam i svoj san. Razum je mogao prihvatiti da je to stvar-nost jer vi ste svjesni da sanjate. To je potpuno drugačiji osjećaj jer znate da nije običan san. Iskustveno sam naučila uočavati razlike između svojih snova. Još mi je uvijek lakše kada se tako neobična iskustva odvijaju u snovima. Razum prihvaća postupne promje-


46

ne, drugačije od naše svakodnevice koja je tako jednostavna, za razliku od tih neobičnih događaja. Drago mi je što sam upoznala Anu. To je dvogodišnja djevojčica koja postoji u našim životima. Samo što ima spoznaje o životu i iskustva stara 2000 godina. Kada sam telepatski komunicirala s njom na plaži, iskreno govoreći, jako sam se prestrašila (bilo je to u mjesecu srpnju 2010.). Ja to nisam željela. Mi smo se trebale upoznati zbog mene, da ne mi-slim kako je to mašta. Dolazi mi u snove i uči me. Meni trebaju dokazi jer inače ne vjerujem. Vjerujem kada se radi o drugima jer sam mnogo čitala o takvim iskustvima. Čak sam ih i upoznala. Najveći mi je dokaz moja Ema koja je zatvorila ta vrata. Što se mene tiče, moram sama osjetiti i doživjeti da bih mogla reći kako je nešto istina. Ana je mala djevojčica, ali zna puno više nego što mi znamo (ili smo zaboravili putem). Mnogo je toga rekla o meni i znala je moj životni put. Neke su mi riječi djelovale poput bajke. Ispričala je mnogo toga o mojoj budućnosti, o mojim putova-njima. Tada još nisam bila spremna na događaje koji su uslijedili. Danas sam zahvalna na svemu što mi se dogodilo i veselim se novim iskustvima. Znam da sam bila jako iznenađena kada je rekla da sam i ja vidovita. U sekundi sam izgovorila da nisam. Ja znam da nisam vidovita niti to želim biti. Ne prihvaćam jer mislim da je to veliki teret. Slažem se s Anom da je to dar. Ipak je malo prevelik i preteško je živjeti s takvim darom. Ema ima taj dar i život joj je bio jako težak. Odnosno, putem kroz svoj život prolazila je teškim koracima. Vidjela je svijet koji nije ona-kav kakav bi trebao biti. Išla je protiv svih i svega i najviše je štete nanijela sama sebi dok nije zatvorila ta vrata. Ne znam kako bih se ja nosila s takvim darom. Lakše mi je ovako. Dogodilo mi se puno promjena. Istina, moram priznati da je to prekrasno, ali ne bih se prepustila dubini toga drugog svijeta. Anu sam u snu pitala za savjet u vezi s knjigom. Kako pišem i ovu drugu, dvoumila sam se trebam li ih spojiti. Znala sam unutarnji odgovor. Ova druga je rezultat prve. Moj put, moja osobna iskustva, ali malo drugačija. Prva je o našim životima i događajima koje smo proživjele. Ana

Poslije duge

47

mi je odgovorila da je to prva knjiga u nizu te da svaka ima svoju tematiku i važnu poruku. Ne, ne, ja ne želim pisati knjige niti sam književnica. Ove dvije ću privesti kraju, ali više ne želim pisati. Uputila mi je vrckast osmjeh, nešto poput: Vidjet ćemo.Sretna sam što sam upoznala tako posebnu i prekrasnu djevojčicu. Ona je moja mala prijateljica koja mi pomaže na mom putu kroz život.


48

PROMJENE

U ponedjeljak sam se probudila s prekrasnim osjećajem. Raste-rećena, lagana, poletna i puna ideja koje želim provesti u djela. Dogovorila sam unos teksta svoje prve knjige jer nemam kom-pjutor. Učinila sam prvi korak ka ostvarenju svoga cilja da moja knjiga nađe svoje mjesto na policama s kojih će je ljudi prepozna-ti. Koja će im pomoći. Potom sam nazvala Eminu medicinsku se-stru, podigla mirovinu i s dragom prijateljicom Lijom otišla ku-piti pokretni telefon za novi odjel dječje psihijatrije na Kantridi. Želim im pomoći koliko god mogu. I učinit ću to. Pokrenula sam se i potražila pomoć ljudi koji bi mogli, isto tako, na neki način pomoći. Odnijele smo telefon te nakratko porazgovarale s medi-cinskom sestrom. Naše je društvo neosjetljivo kada se radi o bit-nim stvarima. Mnogi su ljudi nebrigu sustava doživjeli na svojoj koži. Kao da nemaju dovoljno svojih problema, teških i ozbiljnih, pa im još i društvo zatvara vrata. Hvala Bogu da ipak postoje do-bri i osjetljivi ljudi koji će vam pomoći kada se zapletete u našem sustavu koji jednostavno ne funkcionira. Sjetila sam se kada sam prvi put na radiju čula da je otvoren odjel dječje psihijatrije na Kantridi. Da, ali liječnica više od godinu dana radi na odjelu neu-rologije jer nema svog prostora. Sada bi se trebali preseliti u nove prostorije koje još uvijek nisu opremljene za prihvat djece. Priča se jedno, a stvarnost je potpuno drugačija.U utorak 3. kolovoza 2010. u 24 sata pročitala sam tekst koji glasi:

Poslije duge

49

New York: Tisuće ljudi diljem svijeta prijavilo se da sanjaju istog čovjeka koji ih u snovima savjetuje i uči kako živjeti. U New Yorku 2006. paci-jent je uz pomoć psihijatra nacrtao lice koje ga proganja u snovima. Na-kon dvije godine psihijatar je naišao na isti slučaj i širio vijest. Dosad se javilo oko 2000 ljudi iz Los Angelesa, New Yorka, Belina, Teherana, Pekinga, Rima, Pariza i drugih gradova.

Zanimljivo zar ne?! Još jedna potvrda. Baš sam sada to pročita-la, a ne prije deset godina. Ema mi je bila slatka jer je ona prva vidjela taj tekst. Pitala me ako mi taj čovjek dolazi u snove i sa-vjetuje me. Nasmijala sam se i rekla joj da meni u snove dolazi mala, predivna Ana. Hvala joj od srca. Osjećala sam da je u tom trenutku sa mnom u mislima.U srijedu 4. kolovoza 2010. imala sam zadnju psihoterapiju prije godišnjeg odmora. Željela sam ispričati zanimljivosti tijekom zadnjih dana i dojmove uspješno preslušane kazete. Čim sam vi-djela Igora, odmah sam ga upitala je li u subotu imao čudan san. Samo me neobično pogledao. To sam mogla i očekivati. Samo sam ja znala što se događalo te noći u snu (1. kolovoza) te da mi je on pomagao zajedno s Anom. Ispričala sam im svoj san. Mislim da sam željela da ga se i Igor prisjeti. Već sam nekoliko puta na svojim psihoterapijama govorila o svojim drugačijim, neobičnim događajima. Osjetila sam i vidjela da me svi čudno gledaju. Ra-zumjela sam da me nisu mogli shvatiti. Zato sam odlučila manje pričati. Kako bi me tek gledali da sam im ispričala sve što sam ovdje napisala?!Sjećam se kada sam im pričala o CD-u na kojem sam vidjela sebe i o svojim sjećanjima na događaje dok sam bila mala beba. To je za mene bilo novo iskustvo koje me pogodilo jer sam osjećala ogromnu tugu u maloj sebi. Osjećala sam povezanost sa samom sobom. Pitala sam Igora jesam li normalna. Tražila sam neku potvrdu ludog ili normalnog stanja. On je psihijatar i zna više od mene. Njegov me odgovor umirio: Postoje rana zaboravljena sjećanja i trenutak kada ih se možete sjetiti.


50

Zanimljivo mi je prisjetiti se kakva sam bila prvi put kada sam ušla u Igorovu ordinaciju i cijeloga ovog puta do sada. Koja pro-mjena! Već sam u zadnje vrijeme nagovještavala da ću dolaziti još do Nove godine. U srijedu sam rekla kako je ovo za mene bilo poučno i korisno iskustvo. Hvalila sam njegov rad, odnosno njega. Rekao mi je kako ja njega želim vidjeti takvog. No, ja sam samo govorila iz iskustva. Tijekom svih ovih godina upoznala sam mnogo različitih liječnika različitih struka. Mogu nabrojati malo njih koji su stvarno i stručnjaci i ljudi. Htjela sam ja i druge liječnike vidjeti u takvom svjetlu, ali nisam mogla jer nisu poka-zivali ono što je najvažnije, a to je ljudskost. Odnosili su se prema vama kao da ste pokvarena kutija keksa koja će se baciti. Znala sam prepoznati razliku. Sada također znam da se Igor pojavio onda kada sam bila spremna slušati i čuti.

poslije duge

Documents