2

Ebu Hamid Muhammed El Gazali

POROCI DUE NEFSA islamska etika od El Gazalija

Prijevod sa arapskog: Muris Bilalagi

Izdava:

Kaderijsko-Bedevijska tekija Sarajevo eljigovii,

1995. god.

Bosna Muslim MediaBosna Muslim Media

3

SADRAJ

SADRAJ ........................................................................................... 3

POROCI JEZIKA ............................................................................... 5

POROCI KOJI PRIPADAJU SRDBI (GADAB) ............................ 9

PONOS,TATINA, LJUBAV ZA BOGATSTVOM I LJUBAV ZA

POLOAJEM ................................................................................... 13

POROCI KOJI PRIPADAJU LJUBAVI PREMA BOGATSTVU

(MAL) ............................................................................................... 18

POROCI KOJI SE ODNOSE NA AST - VLAST ......................... 20

RIJA' - LICEMJERJE - (DVOLINOST) ....................................... 23

OSVRT ............................................................................................. 26

4

Ja ne pravdam sebe, ta dua je sklona zlu, osim one kojoj se moj Gospodar smiluje.

Gospodar moj zaista prata i samilostan je. (Sura Jusuf: 53. ajet)

5

POROCI JEZIKA

Nekontrolisana upotreba jezika stvara brojne i velike poroke koji spreavaju neije napredovanje prema cilju. Ti poroci ne pripadaju drugim tjelesnim organima, kao na primjer stomaku, uhu ili oku. Pokretanje jezika ukljuuje sve to postoji stvarno ili kao mogunost. Jezik pretae unutranje misli, matanja i osjeanja u rijei. Djelovanja ostalih organa su ograniena, dok je djelovanje jezika sveobuhvatno, kao i djelovanje razuma (svijesti). Djelovanje jezika je pod uticajem razuma, kao to je i sa druge strane razum pod njegovim uticajem. Rijei i izrazi izgovoreni jezikom izazivaju odgovarajui uticaj u razumu i stvaruju odreeni dojam. Nepristojan i laan govor utie na zakljuak krive slike prirode. Poroci govora su mnogobrojni i to je jedan naporan zadatak ovjeka da se zatiti. Zato je utnja ili svoenje govora na najnuniju mjeru zlatno pravilo.

Neki od poroka koji pripadaju govoru su sljedei:

ovjek ne bi trebao troiti vrijeme na bespotreban govor. Svaki momenat neijeg ivota bi trebao biti posveen razmiljanju ili ibadetu. Fiziko lijeenje govorljivosti sastoji se od njegovog kon-trolisanja sa povlaenjem u osamljenost ili stavljanjem malog karnenia u usta.

Izgovaranje nemoralnih rijei, krajnje nepristojnih rijei, ismijavajue ale, psovanje, proklinjanje i sline poroke treba

6

izbjegavati. Ne treba se sluiti protivrjejem, osporavanjem i svaom. Niko ne treba da radoznalo zaviruje u tajne drugih. Ne treba davati lana obeanja jer ona izobliavaju i pomrauju duu.

La u govoru je teak grijeh. Ali je dozvoljivo u izvanrednim sluajevima kada je krajnji cilj dobar, npr. zatita muslimanskih muhadira od tirana, uspostavljanje sretnih odnosa izmeu mua i ene, ili izmirivanje dva muslimana. U svim drugim sluajevima la je strogo zabranjena. U sluajevima kada se istina i la pojave sa istim pravima, prethodno (navedeni principi) mora biti usvojena istinoljubivost. lzuzev u ozbiljno izvanrednim sluajevima, la je nemoralna a istinoljubivost nareena.

Ogovaranje (gibet) se sastoji od govora o drugoj osobi na takav nain da, ako bi on to uo, njegova osjeanja bi bila povrijeena. To je gore od bluda (preljube). Onaj koji to ini hrani se tijelom svoga mrtvog brata. Tvrdnja moe biti istinita, ali i pored toga to je ogovaranje.

Razliiti oblici ogovaranja su: govorenje o fizikim mahanama drugog, niskom porijeklu, loim osobinama, loim navikama, itd. Ogovaranje se ne ini samo jezikom, ve isto tako manirima, kretnjama ili pisanjem.

Sumnja je isto tako od ogovaranja, jer loe misliti o nekome nije zakonito (dozvoljeno). Bilo koja misao o osobi koja tei da je ponizi i koja nije stvarno zasnovana na sigurnim dokazima, mora se uzeti kao ejtanska. Uzroci ogovaranja su mnogi, a neki od njih su:

(1) Ljutnja, (2) Traenje zadovoljstva drugih, (3) Samoodbrana ili samoopravdanje tj. kada se osoba

optuena za zloin pokuava osloboditi krivice prebacujui je nekom drugom,

(4) Samo-slavljenje (pripisivanje slave samom sebi). Ponekada neko pronalazi greku kod druge osobe sa

7

ciljem da preutno pohvali sam sebe ili neko moe da optui neku osobu za neznanje sa ciljem da oglasi (istakne) svoje lino znanje,

(5) Zavist, (6) Osjeanje zadovoljstva neijom nesreom, (7) Nehajno (neozbiljno) iznoenje imena osobe koja je

poinila greku, (8) Ljutnja radi Boijeg zadovoljstva, kad neko izrazi

svoju ljutnju prema neijem grijehu, i spomene njegovo ime dok izraava svoju ljutnju. Ova vrsta srditosti treba da bude izraena bez spominjanja imena osobe, jer e se u protivnom izjednaiti sa ogovaranjem.

Ali postoji nekoliko izuzetnih sluajeva kada je ogovaranje dozvoljeno. Takvi izuzetni sluajevi su:

(1) Moe se ogovarati onoga koji radi loe, protiv neije line sigurnosti i sigurnosti javnosti od zakonskih autoriteta, npr. kralj, sudija, imam, ejh.

(2) Neko moe iznijeti neiju greku u cilju da (ga) sprijei od slijeenja loeg puta.

(3) Potlaeni (oteeni) moe doznati miljenje advokata protiv onoga koji radi zlo.

Nemimet je takoer vrsta ogovaranja, to je irenje pogrenih glasina, prenoenje rijei nekih osoba drugima kroz rijei, kretnje, pisanje i djelovanje na nain koji je tetan za ljude.

Ulagivanje (laskanje) ili preuveliavanje zasluga ili vrijednosti neke osobe proizvodi est zala, etiri za onoga koji laska i dva za onoga kojem se laska. Onaj koji laska je openito sklon zlu, govorljivosti, lai, dvolinosti i zadovoljavanju tiranina; onaj kome se laska postaje ponosan i nemaran prema popravljanju i oplemenjivanju samog sebe.

8

Samo-hvalisavost je takoer loa osobina i zbog toga je zabranjena. Ali, uitelj moe opisati svoje vrline tako da njegovi uenici i sljedbenici budu ohrabreni da ga slijede.

9

POROCI KOJI PRIPADAJU SRDBI (GADAB)

(Nasrtljivo zalaganje ili samoodbrana)

Allah (d..) je obdario ovjeka instiktom (nagonom) za samozalaganje da bi se zatitio od spoljnih i unutranjih uslova koji tee da ga unite. Ova obdarenost je sutinska za ovjeka. Ali ona mora biti pod kontrolom religije (vjere) i voena razumom u umjerenost, a sve u cilju da bi postala vrlina. Nedostatak ili pretjeranost samozalaganja ine ovjeka neuravnoteenim. Osoba koja nema samozalaganja nema ni samopotovanja. Potcjenjuje ga kako visoko tako i nisko. Meutim, jedan ovjek koji pretjeruje u samozalaganju gubi samokontrolu i zbog toga je nemoan da razlikuje dobro od zla.

Pretjerano samozalaganje moe se izroditi u ljutnju (gnjev), zlobu, zavist, imitiranje, ponos ili tatinu. Takav ovjek je izazvan na ljutnju prema osobi koja mu prijeti da ga lii predmeta njegovih elja. Ljut ovjek eli da uniti onoga to mu se protivi i tei da mu se osveti. Predmeti ije liavanje izazivaju ljutnju su:

(a) potrebe; kao hrana, prebivalite, itd. (b) luksuz (rasko), tj. stvari koje se ele zbog obiaja ili

navika kao blagostanje i bogatstvo; i (c) posebni zahtijevi koji su potrebni nekim osobama ali

nisu drugima. Ljutnju koja je vezana (iskazana) za

10

ugodnosti i za posebne zahtjeve treba iskorjeniti. U odnosu na potrebe ona moe i mora biti iskazana samo do umjerenosti.

Uzvraanje na zlo - zlom, nije dozvoljeno ni u kakvim okolnostima. Potlaenom (oteenom) je naravno dozvoljena odmazda da bi nadoknadio nanesenu mu tetu, ali ne i prekoraivanje nanesene mu tete, ali je oprost bolji od odmazde, jer za ovjeka nije mogue da procijeni u potpunosti tano tetu koja mu je nanesena i tetu koju namiruje.

Kada neko nije u stanju da da oduka svojoj ljutnji ona se pretvara u zlobu (mrnju) prema drugoj osobi. Najnii stepen zlobe (mrnje) pokazuje se kroz nezadovoljstvo sa drugim ovjekom, izb-jegavanju vrenja ibadeta sa njim i izbjegavanju njegovog voenja pravim putem. Sve ovo degradira (smanjuje stepen) zlobnog ovjeka u Allahovim (d..) oima, premda on aktualno nije grijenik. Zbog toga, osoba ne bi trebala da iskazuje svoju odbojnost prema nekome, ili da pokua zazirati od nekoga ijem se ponaanju ima ta zamjeriti. Radije bi morao biti pristojniji u odnosu prema osobi koju eli da uini boljom.

Najgori stepen zlobe je zavist. Ako ovjek ne posjeduje neto poeljno to posjeduju drugi, on doivljava ili zavist (hased) ili nastojanje da nekoga oponaa ili nadmai (hibta). U prvom sluaju za njega je nezadovoljstvo to eljenu stvar posjeduje druga osoba i on eli da je ovaj izgubi. U drugom sluaju, posjedovanje takve stvari od strane druge osobe nije nezadovoljstvo za njega, niti je njegova elja da ovaj tu stvar izgubi. On samo eli da je sam posjeduje.

Kontrolisanje samozalaganja vodi vrlinama kao to su suzdrljivost, opratanje, blagost itd. Suzdrljivost se razvija savlaivanjem ljutnje. Preporuljivo je suzdravati se sve dok ne ostane ni jedna prilika za osvetu i oprostiti kada takvo stanje nastane. Opratanje ('afv) je veoma pohvalno. Ako neko prethodi

11

neijem pravu da udovolji Allahu (d..), on e dobiti na asti na Dan suenja. Blagost (rifk) je suprotna od strogosti. Strogost je nuna u izuzetno posebnim okolnostima ali kako je ljudska priroda podlona pretjerivanju savjetuje se da se postupa s blagou.

El Gazali je formulisao sistem vjerskih vjebi za obuzdavanje pretjeranog samozalaganja u saglasnosti sa etikim principima: pokuaj da upozna zlo onakvo kakvo je zaista. Shvati, na primjer, da nije ispravno smatrati ljutnju hrabrou. Potrai njen uzrok i ukloni ga. Ljutnja se iskazuje prema gubitku eljenog predmeta. Meutim, taj gubitak predmeta je bio odreen od Allaha (d..). Ljutnja je iskuenje uzrokovano od strane ejtana. Radi toga, ne smije se voljeti ni jedna stvar tako mnogo da njeno gubljenje moe izazvati kod ovjeka ljutnju. I radi toga to je Allah (d..) onaj koji odreuje gubitak nekog predmeta, ko moe biti u ljutnji sa Njim. A kako je uzrok iskuenja ejtan, ljutnja mora biti savladana. Da bi neko savladao srdbu (ljutnju) treba da se smiri. Znanje i praksa e iskorjeniti zlo. Shvati da Allah (d..) ne voli ljutnju, jer je sve od Allaha (d..), pa na koga onda treba biti ljut? Pomisli na Boiju kaznu kada si ljut. Boija mo nad ovjekom je mnogo vea od one ovjekove nad ovjekom. Allah (d..) ti moe oprostiti, ako ti oprosti drugima. Razmisli o onome to su Allah (d..) i Njegov Poslanik rekli protiv ljutnje. Zar nije glupost dati prednost svojoj elji iznad Allahove (d..) elje (volje)?

Krajnje ovjekovo boravite je mezarska jama. Sadanji svijet je samo prolaz. Sa ovog svijeta ovjek mora ponijeti samo ono to mu je neophodno za budui. Nepotrebne stvari e biti teret za njega. Odrekni ih se i njihov gubitak nee izazvati ljutnju. Razmisli o posljedicama svoje ljutnje prema svima onima koji su povezani sa tobom. I opet, razmisli o nevoljama i tekoama koje e stvoriti na svijetu svojom ljutnjom. Predmet tvoje ljutnje e postati tvoj neprijatelj.

Razmisli o izrazu nezadovoljstva na licu protivnika i shvati da i ti kada si ljut izgleda tako runo kao i on. Pokuaj da zamisli izraz

12

lica uenog ovjeka, mudrog ovjeka, i poslanika. Pomisli na divne posljedice opratanja i uzdravanja.

to se tie zavisti, pokuaj da shvati da je to tetno za tebe, kako ovdje, tako i na drugom svijetu. Duhovna teta izazvana zaviu je ta to je ovjek nezadovoljan Allahom (d..) tj. sa onim to je on dao drugim osobama. Ovosvjetska teta je ta to on ne zna za odmor. Nasuprot tome, onaj kojem se zavidi ima dvostruku korist.

Da bi izbjegao ismijavanje drugih, misli o tome da to nije dobro i da si sam odgovoran ako bude ismijavan. Da bi izbjegao pohlepu za bogatstvom pokuaj da bude zadovoljan sa onim to ti je nuno (potrebno), tako da stekne slobodu od ponienog stanja u potrebi. Najbolji metod za oslobaanje od gore nabrojanih zala je da se ponu praktikovati vrline koje su suprotne ovim stanjima. Suzdrljivost, blagost, opratanje i skromnost e nadvladati razliite forme zala samozalaganja. Angauj se na vjerskoj praksi i pridravaj je se tako da ne ostane vremena za vrenje loih dijela.

13

PONOS1,TATINA2, LJUBAV ZA BOGATSTVOM I LJUBAV ZA POLOAJEM

Ljutnja, zloba, zavist, imitiranje i nastojanje da se neko nadmai, probude se u ovjeku kada on nije u posjedu onoga to eli. Ponos i tatina, sa druge strane, se javljaju kada ovjek obezbjedi te predmete. Ponos je osjeaj nadmonosti nad drugima, a tatina je divljenje samom sebi.

Ponos moe biti subjektivan i objektivan. Subjektivan ponos je neiji obiaj, a objektivni ponos je akcija koja ishodi iz ovog obiaja. Smatrajui sebe nadmonijim nad ostalim, neko osjea zadovoljstvo i sklon je da bude hvaljen. ak i ueni ljudi, oni koji mnogo ibadete i koji su privreni vjeri rijetko su osloboeni od toga. Postoje dva zla koja su posljedica ponosa: odbijanje prihvatanja istine i preziranje druenja. Najgori oblik ponosa je onaj koji ne dozvoljava nekome da stekne znanje i da prihvati istinu. Bilo je ponosnih ljudi kao Faraon i Nemrud koji su izazivali Allaha (d..) i odbijali da priznaju poslanike. Njihov ponos je posljedica neukosti i buntovnitva. Kao posljedica krajnje tatine je neposlunost Boijim zapovjedima zbog ega tat ovjek kada uje istinu od drugog ovjeka, ne prihvata je, zbog svog ponosa i poinje 1 Izvor ponosa je kibur; moe biti pozitivan - ako je kod mu'mina i negativan - kod ostalih ljudi, u relaciji vjerkih odnosa. 2 Samoisticanje, samoljublje, narcizam - temelj ovoga je kibur.

14

da joj se suprostavlja. Obino, ponosan a tat ovjek smatra sebe nadmonijim od drugih i gleda na ljude sa visine. Ova vrsta ponosa je, u svakom sluaju, veoma loa. Stvarni ponos, veliina i ast pri-padaju samo Allahu (d..); pripisujui ih sebi ovjek pokuava izjednaiti sebe sa Allahom (d..) i tako Ga uvrijediti.

Samo onaj ovjek koji vjeruje da ima neke kvalitete savrenstva smatra sebe nadmonijim od ostalih. Savrenost moe biti vjerska i svjetska. Uen ovjek je veoma sklon da osjea ponos. On potcjenjuje druge i oekuje poast od svakoga. Oni koji ibadete i koji su dosljedni u tome stvaraju jedan utisak u svijesti ljudi, oni oekuju da budu potovani. Oni gledaju na sebe kao na spaene, a na druge kao na izgubljene. Ponos unitava u njima strah od Allaha (d..) i ini njihovo djelovanje jalovim. Taj ponos se ispoljava u njihovim rijeima i djelima, ponekad samo u djelima.

Postoji pet vrsta svjetovne savrenosti, ije posjedovanje uzrokuje ponos:

1. rodoslov, 2. ljepota, 3. snaga, 4. bogatstvo i 5. broj rodbine i prijatelja.

Postoje tri uzroka ponosa:

- Jedan uzrok je u ovjeku koji je ponosan. - Drugi uzrok je u poloaju prema drugoj osobi u

odnosu prema kome je neko ponosan. - Trei uzrok je vezan za neki trei objekat izvan ova

dva.

Uzrok koji je u osobi to je ponosna tatina samodivljenja. Kada se neko divi sam sebi zbog svoje uenosti, smatra sebe nadmonijim od ostalih.

15

Uzrok koji se ispoljava u ovjekovom ponaanju prema drugoj, navodno podreenoj osobi, je pakost i zavist.

A uzrok koji je izvan ova dva uzroka je dvolinost. Tako u stvari postoje etiri uzroka: tatina, pakost, zavist i dvolinost.

Ponos se pokazuje u ovjekovom ponaanju, izraavanju i djelovanju. Neko to moe pokazati svojim licem, gledajui krajikom svojih oiju, svojim glasom, nainom hoda, sjedenja ili govora. Neki ljudi pokazuju svoj ponos na sve ove naine, neki kroz neke od njih. Drugi opet pokazuju svoj ponos kroz neke od ovih naina a svoju poniznost kroz ostale. Tako postoje ljudi sa razliitim navikama. Neki vole da drugi ljudi stoje pred njima i da ih slue. Neki ne vole da idu u damije, tekije i da sreu druge, iako mogu nauiti neke dobre stvari od njih. Neki ne vole da drugi sjede blizu njih. Neki ne vole da urade ni najobinije stvari svojim rukama. Isto tako, ponos i poniznost se mogu pokazivati i u (pod)noenju. To je poniznost u podnoenju prebacivanja i nanoenja teta od strane drugih. Poslanikov ivot je model (primjer) poniznosti. On se mora slijediti (oponaati).

Lijeenje lanog ponosa (kibura) u poznavanju Allaha (d..) i samog sebe u potpunosti e pokazati da je ovjek bespomono stvorenje, i da ponos (kibur) dolikuje samo Allahu (d..). Treba se razmiljati o ovjekovom stvaranju. Kada neko u potpunosti spozna svoju linu prirodu, rnorae da radi protiv djela koja su u suprotnosti sa ponaanjem koje uzrokuje lini ponos, sve dok se ne navikne na poniznost. Kvaliteti njegovih predaka ne smiju ga takoer uiniti ponosnim (kiburli), ako je sam lien od njih. Neka razmisli o poetku kao i o kraju svojih predaka. Ako je ponosan na svoju ljepotu, neka razmisli kako je pun neistoa iznutra. Ljepota je prolazna. Magarac, vo ili slon su jai od ovjeka. ak i mala bolest oduzme ovjeku snagu. Snaga, zato, nije stvar na koju treba biti ponosan. Bogatstvo, prijateljstvo i broj sluga su takoer nepostojane stvari. Lahko se gube. Bogatstvo moe biti pokradeno. Prijateljstvo monog ovjeka ne moe biti pouzdano. Kralj moe biti zadovoljan

16

sa loim stvarima i postati ljut na dobre stvari. Znanje je pohvaljeno od Allaha (d..), ali su i odgovornosti koje ono nosi velike. ovjek koji zna, a zatim poini neki grijeh dobija veu kaznu nego neuk ovjek. Radi toga, uen ovjek treba da se boji Allaha (d..) i ne treba da je ponosan na svoju uenost.

Iako poznavanje sebe nije dovoljno da se izlijei ponos, ipak je neophodno da se bude svjesno stanja kibura, jer bez te svijesti ovjek ne bi ni pokuao da ga lijei. Postoji nekoliko pokusa kojima se otkriva neiji skriveni ponos; ako se neka osoba svaa sa nekim i kasnije otkrije da je ovaj drugi bio u pravu, ali smatra tekoom i neugodnim da prizna istinu i da se izvine protivniku, onda sigurno ima ponosa (kibura) kod njega. Lijek je javno priznati istinu i izvinuti se protivniku. Zatim, ako se ovjek nae u drutvu sa sebi jednakim i osjea neugodnost da im da prednost nad samim sobom, on pati od ponosa. Lijek je da sjedne sa njima u poniznosti. Zatim, ako neko smatra neugodnim da prihvati poziv od nekog siromaha, ili da ode na pijacu za svog siromanag druga, ili da donese stvari za svoje ukuane ili za svoje prijatelje, on je ponosan. Poniznost je nain izmedu ponosa i sramote. Allah (d..) voli umjerenost u djelovanju.3

Tatina se odnosi na to da neko smatra ono to posjeduje velikim, da nema straha da ga moe izgubiti i da zaboravi da je to dar od Allaha (d..). Ako se tome doda i njegovo uvjerenje da on ima pravo prema Allahu (d..) i da e time biti nagraen na ovom svijetu, to se naziva zabluda (ldlal). To podrazumjeva pogrenu predodbu da on moe obavezati Allaha (d..) svojim djelovanjem. I tatina i Idlal su pretee i uzroci ponosa (kibura).

Tatina se razlikuje od ponosa. Ponos je osjeaj nadmonosti nad ostalim ljudima. Tatina je osjeaj samodivljenja i 3 Tekije imaju veliku prednost nad drugim ustanovama u ovom pogledu, jer hizmet i rad jedan za drugoga, te ljubav i poniznost jedan prema drugome, lijee se navedene poroke i bolesti due.

17

samoushienja. Tatina samodivljenja prouzrokuje mnoga zla. To je jedan od uzroka ponosa. Ali sva zla koja su prouzrokovana time, u podruju vjere su jo strahovitija. Ako je neko tat (sujetan) na svoje ibadete, on postaje nemaran prema njima. On ne smatra svoje grijehe grijesima. On se nada da e mu biti oproteno od strane Allaha (d..) za manje grijehe. On se ne boji Allaha (d..).

Ako je neko tat na ispravnost svoga miljenja, na svoja dijela, na svoj razum ili mudrost, time obustavlja svoje napredovanje u znanju. Takav ne pita nikoga nizata (rui sve ispred sebe).

Uzrok tatine je neukost; lijek za to je znanje.4 Tatina se ispoljava jednako;

(a) u takvim injenicama kao to su ovjekova snaga i milosre ili

(b) u onim stvarima koje su iza njegove snage, kao lijep izgled, mo, porijeklo, itd.

ee, ima vie tatine u prvom nego u drugom sluaju. Tatina vjernika na njegove ibadete, tatina uenog ovjeka na njegovu uenost, tatina lijepog ovjeka na njegovu ljepotu su sve isprazne, jer svi ovi kvaliteti su Allahov (d..) dar.

4 Ne samo da bude znan (alim) nego i arif, tj. da spozna ono to zna, bude osvjedoeni poznavalac sebe i svoga Gospodara.

18

POROCI KOJI PRIPADAJU LJUBAVI PREMA BOGATSTVU (MAL)

Zla ovog svijeta su mnogobrojna, ali najvee od svih njih je ljubav prema bogatstvu (Mal). Ova ljubav je esto udruena sa patnjom i bjedom. Njegovo pomanjkanje moe dovesti do oajanja i nevjerovanja (kufra), a njegovo posjedovanje do razvrata i protivljenja. Bogatstvo, meutim, ima svoje koristi koje mogu dovesti do spasenja. To je pohvaljeno i u Kur'anu i u Hadisu.

Vjerske koristi od bogatstva su oevidne. ovjek ga moe troiti na linu, drutvenu i vjersku dobrobit. Postoje tri vrste vjerskih teta od bogatstva:

- ono moe voditi dirktno grijehu; - ono moe dati snagu za vrenje grijeha i moe

podrati sredstva za to; - ono moe odvesti ovjeka od onoga to je dozvoljeno

i potrebno te prema luxuzu a zatim ga postepeno odvodi do onoga to je zabranjeno.

Ljubav i briga za bogatstvo esto dovede ovjeka do toga da zaboravi na Allaha (d..). Lijek za to je da ovjek potroi svo svoje bogatstvo za korist svoje zajednice, osim onoga to je bitno za odravanje njegova ivota i mir razuma (savjesti).

krtost znai nedostatak ili nemanje sklonosti da se troi na stvari koje su postavljene kao dunosti, odbijajui da troi neznatnu

19

sumu na druge ljude i njihove potrebe i patnje. Nekoliko faktora odreuje granice ovjekovih dunosti, kao to su poloaj samog ovjeka, osobe iz njegove okoline npr. rodbine, komije, prijatelji, okolnosti i tako dalje. Ali u svim ovim prilikama konani sudija je ovjekov razum. Kada ovjek troi na obaveze koje su mu postavljene kao njegove dunosti, on nije krt. U dareljive spada kada troi preko granica dunosti sa punim raspoloenjem, i bez misli u kojima oekuje vraanje toga od bilo kojeg ovjeka, u bilo kojem obliku. U najvei oblik dareljivosti spadaju razni stepeni samoportvovanja (samoodricanja). Najgori oblik krtosti (pohlepe) podrazumjeva nedostatak troenja ak i na samog sebe uprkos najnunijih potreba, jer se ne eli rastaviti od para (novca).

Neprekidno razmiljanje o svrsi bogatsva, o smrti, i o potrebi Allaha (d..) za ovjeka i za njegovu djecu, da pouri da potroi novac za sevap kada se za to ukae prilika, i tjeranje (proganjanje) svih loih misli i protivljenja su lijekovi za pohlepu i krtost.

Ueni ljudi se razilaze oko toga da li je vei stepen bogatog ovjeka koji je zahvalan Allahu (d..) ili stepen "siromanog ovjeka koji je zadovoljan i strpljiv". Openito, siromatvo je bolje od bogatstva, iako je istina da je izvjestan broj Poslanikovih ashaba bio bogat. Oni su posjedovali bogatstvo tako da nisu morali moliti (prositi) i mogli su da ga troe za Allahovo (d..) zadovoljstvo. Oni su ga zakonski stekli (zaradili). Oni nisu uzupirali (nezakonito prisvojili) prava drugih. Oni nisu bili rkti ve su potroili veinu ili svo svoje bogatstvo na nain odreen od Allaha (d..). Uprkos tome reeno je za Abdurrahmana b. Avfa, jednog od najdareljivijih asha-ba da e ui u dennet sa siromanim i na svojim koljenima. Radi toga, u bogatstvu postoji velika opasnost.

20

POROCI KOJI SE ODNOSE NA AST - VLAST

ast - Vlast (Dah) znai osvajanje i dominacija (vladanje) nad srcima drugih. To se postie stvaranjem uvjerenja kod drugih o savrenosti pojedinih kvaliteta (kod nekoga) koje ljudi smatraju dobrim, kao npr. uenost, pobonost, porijeklo, ljepota i snaga. Na ovaj nain one osobe ija je srca neko osvojio su uvijek spremni da iskau potovanje i da mu dobrovoljno slue. Bogatstvo moe kupiti robove ije potovanje i sluenje neko moe narediti silom. Tako su dah i bogatstvo sredstva nareivanja potovanja i sluenja od strane drugih, u jednom sluaju nasilno, a u drugom dobrovoljno.

Ljubav prema dahu se moe pripisati i vezati za dva uzroka. Jedan od njih je postizanje materijalne slobode. ovjek trai dah kao razumsku mjeru za sigurnu budunost. Druga se nalazi u ovjekovom Boanskom kvalitetu. ovjekovo srce tei prema tri vrste kvaliteta saglasno sa tri temeljna elementa njegove prirode, naime, Boanski, ivotinjski i divlji. Boanski kvaliteti predodreuju nekoga da bude bez suparnika u savrenstvu. Niko ne moe biti neuporediv u savrenstvu, uprkos tome to elja za tim uvijek postoji. Ako je nemogue da se bude bez premca u savrenstvu, slijedei najbolji pravac je da se bude gospodar drugih. Radi toga, elja da se ima mo nad drugima prirodno vlada ovjekom.

Ali srcima ljudi se moe vladati samo stvaranjem uvjerenja u njima o savrenosti neijih kvaliteta. Ostvarenje savrenstva ima

21

svoje granice. ovjek uvijek ne dostie ideale. Otuda onaj koji ima prekomjernu ljubav za dahom pada u dvolinjatvo, i pokuava da prevari ljude da je on vei nego to stvarno jeste. Savrenstvo lei u znanju i slobodi. Znanje znai, znanje istine o Allahu (d..), dok sloboda znai slobodu od prohtijeva tijela i ljubavi za dunjalukom. Neznalica trai mo, ali ne i znanje i slobodu.

Ba kao to je i elja za bogatstvom koja je sutinska za ispunjavanje neijih osnovnih potreba u redu, tako je i elja za dahorn koja je potrebna za slijeenje puta propisanog od Allaha (d..). ovjek moe osvojiti srca onih ija im je pomo potrebna na putu ka Allahu (d..). Bogatstvo i dah su poeljni samo kao sredstvo a ne kao cilj. Ali ako ih ovjek eli kao cilj, nema tete u tome sve dotle dok on ne vara druge u njegovom postizanju. Dozvoljeno je da neko eli poziciju za koju je kvalifikovan (sposoban). Dozvoljeno nam je da ne objavljujemo svoje greke da bi izbjegli gubljenje potovanja od strane drugih. Ali nam je zabranjeno da stvaramo utisak kod drugih da posjedujemo kvalitete koje stvarno ne posjedujemo.

Ljubav za dahom (vlau - au i moi) pokazuje moralnu i duhovnu smrt. Radi toga je neophodno izlijeiti se od nje. Postoje dva naina na koje se ona moe lijeiti:

(1) ovjek mora stei vrsto vjerovanje da dah nije trajan (vjean). On zavrava sa smru. Ovo e pomoi samo dalekovidnim ljudima. Veina ljudi misli samo na sadanjost ili na bliu budunost. Oni moraju da znaju da posjedovanje daha izaziva zavist i da e za kratko vrijeme stvoriti neprijatelje.

(2) Praktian put je da ovjek uini tako da ljudi izgube respekt prema njemu. Ovo, meutim, ne treba uraditi injenjem grijeha.

ovjek mora istraiti uzroke koji ga ine zadovoljnim kad je pohvaljen (hvaljen) i otkloniti ih:

22

(1) Pohvale su ili lane ili istinite. Ako su istinite odnose se ili na kvalitete savrenstva u znanju i pobonosti ili na neija svjetovna dobra. Mudar ovjek nee osjeati zadovoljstvo sluajui pohvale za svoja ovosvjetska dobra, jer ona nisu trajna niti odraavaju bilo kakvu njegovu vrlinu. to se tie kvaliteta znanja i pobonosti, njihovog posjedovanja, a ne druge pohvale u vezi sa njima, to mu mora davati zadovoljstvo. Stoga, mora biti pun zahvalnosti Allahu (d..) za njihovo posjedovanje, jer uvijek postoji vjerovatnoa od mnogih neprijatelja koji se pretvaraju da se dive.

(2) Pohvale uveavaju ugled, pa znaj, da je Allah (d..) jedini koji je moan da izlijei i sauva ovjeka od njegove ljubavi za pohvalama.

Na najniem stepenu ljubavi i robovanja je ovjek, zadovoljan kada ga hvale, a povrijeen kada ga kritikuju. On mrzi i postaje osjetljiv (osvetoljubiv) prema osobi koja loe govori o njemu. Na najveem stepenu pobjede nad ovim porocima je ovjek vjernik koji ne samo da postaje ravnoduan na bolove i zadovoljstva, ve je povrijeen kada ga hvale, a zadovoljan kada ga kritikuju. Ovo je stepen savrenstva, i on se ne moe dostii bez vrlo intenzivnog i ustrajnog nastojanja (terbijeta - odgoja).

23

RIJA' - LICEMJERJE - (DVOLINOST)

Rija' (licemjerje) se ispoljava u nastojanju da se pridobiju ljudi djelima pobonosti. Ljubav i vlast nad srcima ljudi (dah) je korjen itavog rija'a. Ako, meutim, dah doe bez da ga neka osoba eli i trai, onda nema tete u tome. Poslanik i prve Halife su ga imali. (Allah d.. im je dao i ast i mo i vlast).

Licemjerje moe pokazati svoje postojanje (lice) na nebrojene naine, kao na mravom slabom i zaputenom tijelu, nemarnom oblaenju, vjetom i pobonom govoru, dugim molitvama, razmetanjem i pokazivanjem milostinje i poniznom ponaanju. Sve vrste licemjerja u ibadetu su predmeti Allahove (d..) srdbe.

Postoje dvije vrste licemjerja: javno i tajno. Javno licemjerje je oigledan uzrok nekog djela. Ono je javno radi toga to se zna za licemjera i to to drugi lahko mogu da razumiju. Tajno licemjerje nije samo po sebi uzrok djelovanja, iako je djelovanje koje je naizgled uraeno radi samoga sebe esto inspirisano ovim tajnim licemjerjem. U nekim sluajevima tajno licemjerje nije javni uzrok djelovanju, niti djelovanje ini lakim, ve je sakriveno u srcu. Ako ono nema uticaja na djelovanje, teko ga je otkriti u nedostatku ovih simptoma. Najjasniji simptom ovoga je vrsta zadovoljstva i saznanja da ljudi znaju za neiji ibadet. Jo skrivenije licemjerje je ono u kojem nema elje za saznanjem da ljudi znaju za njegov ibadet, niti za bilo kakvo zadovoljstvo u objavljivanju njegovog ibadeta ali, ipak on se osjea ugodno kada ga ljudi prvog pozdravljaju, ili su pri-

24

jateljski raspoloeni prema njemu, ili mu ine ustupke u odnosu sa njim, zatim osjea lagani bol ako se tako ne postupa prema njemu. To pokazuje da ibadeti nisu bili potpuno iskreni, nego je iza njih postojalo suptilno (jedva primjetno) tajno licemjerje.

Vrste i podjele tajnog licemjerja su nebrojene. Sve dok neko nalazi razlike izmeu ovjeka i ivotinja u pogledu njihovog znanja o neijem ibadetu, tu ostaju primjese tajnog licemjerja u iskrenosti neijeg djelovanja. Ako je neko iskren u svom djelovanju, on se bavi znanjem radi samog Allaha (d..).

Lijekovi za licemjerje su oskudni i neukusni, a njegovo lijeenje je teko, ali je licemjerje smrtonosno oboljenje i mora se lijeiti. Glavni uzrok licemjerja je ljubav za dahom (au) koja ima tri oblika:

(a) imati ljubav za zadovoljstvom od pohvala, (b) imati bol od kritika, i (c) pohlepa, lakomost i elja da se posjeduju stvari koje

pripadaju drugima.

Pohlepa za stvarima koje pripadaju drugima se moe lijeiti postizanjem dubokog uvjerenja da je stvarni davalac stvari Allah (d..) i da pohlepa vodi ponienju i vrlo estim bolovima na ovom svijetu, i neprestanim na buduem. Znanje o opasnostima i tetama licemjerja je jedini nain da se ono izlijei. Postoje isto tako i praktini lijekovi.

ovjek mora uiniti pravilom da ibadete obavlja u tajnosti, izuzev kada prisustvuje skupnim molitvama. lako ne moemo potpuno kontrolisati ulazak tetnih ideja u naa srca, moramo uiti da mrzimo takve ideje, i da ih sasjeemo u korijenu.

A ti o duo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna,

a i On tobom zadovoljan,

25

pa ui meu robove Moje, i ui u dennet Moj!

(Sure Fedr, 27,28,29 i 30. ajet)

...i due i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim uini.

(Sure ems, 7 i 8.)

...zato ne korite mene, ve sami sebe... (Sure lbrahim, 22. ajet /dio/)

26

OSVRT

Risala od Imami Gazalije koja je pred nama, vrlo je znaajna za sve muslimane vjernike, ona nam pokazuje i ukazuje poroke nae due-nefsa. Muslim-vjernik duan je da to znanstveno sazna a onda putem ibadeta da ojaa svoj iman da bi se izborili za lijepo ponaanje, ponaanje koje odgovara ovjeku vjerniku. Jedno bez drugoga nema vrijednosti.

Za one koji ele da stupe-uniu u duhovni svijet, koji se bave tarikatom trebaju da znaju da nikakva duhovna dostignua nee imati dok svoju duu-nefs ne upokore i ne dovedu na stepen mutmeinne. Dua-nefs ima etiri stepena-mekama koji se moraju proi tj. kroz koje e proi. Znanstveno ih samo znati i o njima govorom raspravljati bez primjene i ostvarenja je prevara samog sebe. Tako se znanstveno (ilmen) moe i o drugim mekamima govoriti i raspravljati a da dotini nema nikakvog duhovnog napretka ni dostignua. Oni koji znanstveno ovo znaju, oni esto vide druge u ovim porocima mada i sami u to upadaju, esto ujemo napade i prigovore jednih na druge sa tekim optubama i klevetama.

Autor OSVRTA je ejh Zakir Bekti, Hadimu Tarika, Sarajevo

27

ovjek vjernik sa ovim uputama vjerske etike duan je da sebe upozna i spozna, da sve ono to je suprotno od vjerske etike otkloni iz sebe. Ostavi druge posmatraj sebe a ono to loe vidi kod drugoga, pogledaj ima li to isto kod tebe. Muhammed a.s. kae: "Doao sam da oplemenim (upotpunim, usavrim) plemenite udi." Neki kau da je to odgoj, ponaanje ovjeka u sferi njegova ivota i rada. Neki to nazivaju "Ahlaki hamidom", hvaljenim ili pohvaljenim ponaanjem, i jo nizom drugih naziva, imena. Sufije sam tasavvuf nazivaju Ahlaki hamidom, pa onoga ko je savreno upotpunio Ahlaki hamidu nazivaju mutesavifom tj. ovjekom koji se bavi tasavvufom, ovjek koji je spoznao. Kako onda da ovjek razumi pojavu u kojoj je ovjek znan a slabog ponaanja.

Pitao sam jedne prilike profesora ahlaka za ovu pojavu, pa mi je on to ovako odgovorio: "Moji uenici u veini, ahlak znaju za pet (5), ali u praktinom ponaanju bi ih ocijenio sa slabom ocje-nom. Pitao sam dalje; a kako to da savladaju da i u praktinom ivotu i radu bude ocjena pet. On mi je odgovorio: Moraju nai ovjeka koji se ponaa po njihovom znanju pa da to i praktino vide, slino ueniku zanatliji koji poslije teorije mora savladati i praktini dio da bi dobio diplomu i naziv majstora. Rekao sam mu pa to je veliki problem sa naom edukacijom i suprotan je sunnetu Allahovog poslanika. Da, rekao je, mi neto radimo i praktino ali je to nedovoljno osim toga mi nemamo ni dovoljno vremena a ni prostora da to izvedemo, svodi se sve da se kae i naui, a dalje ostaje onako kako smo kazali."

Mi esto govorimo da je na poslanik Muhammed a.s. pa i njegovi ashabi nai uzori, ali to to govorimo nalazi se u knjigama i priama, problem je nai ovjeka koji to nosi u svom srcu i svojoj dui i koji to praktino pokazuje da bi mi teoretiari mogli vidjeti. Neki kau da je ta neusklaenost, pomanjkanje imana - vjere, ali nam ne govore ta je to iman, pa iako neto o tome govore, opet je to samo govor, rijei, a djela, gdje su djela i potvrda koju mora neko potvrditi. Islamska etika kroz praksu djelovanja jednog muslimana pokazuje njegov iman tj. pokazuje da je dotini svoju

28

duu-nefs upokorio onako kako je naredio njen Stvoritelj i Njegov poslanik, a iza toga dolazi "Ikan" i "Ihsan", da li je to ono to elimo?

29

SADRAJPOROCI JEZIKAPOROCI KOJI PRIPADAJU SRDBI (GADAB)PONOS(,TATINA(, LJUBAV ZA BOGATSTVOM I LJUBAV ZA POLOAJEMPOROCI KOJI PRIPADAJU LJUBAVI PREMA BOGATSTVU (MAL)POROCI KOJI SE ODNOSE NA AST - VLASTRIJA' - LICEMJERJE - (DVOLINOST)OSVRT(