-

9 789533 390024

Cijena: 120,00 kunaISBN 978-953-339-002-4

Sebastian Antonio Kukavica

Ponoćni zaziv muzeSebastian Antonio Kukavica

Ponoćni zaziv muze

Seba

stia

n A

nton

io K

ukav

ica

Pono

ćni z

aziv

muz

e“Kada je prije tri godine Ofelija pobjegla od kuće, bila je rana jesen: žuto lišće otpadalo je sa starog stabla. Kestenje puca. Gavotte u vrtlogu lišća. Gusta magla okružila je kuću – trula, raskvašena jesen. Tko se još sjeća zime i onog debeljuškastog snjegovića sa smaragdnim očima i njegova rastopljenog krika… Nosim u džepu njegove oči, te dvije špekule, svako toliko ih dotaknem. Hladne su. Zima nosi loše uspomene: podrumska stakla su musava od ustreptalog daha, tavan vonja po mišomoru, priklještenim štakorima u mišolovkama i nagnjilim sjećanjima koje počivaju u prašnjavim kutijama. Taj jesenji dan kad je Ofelija pobjegla, pamtim do najmanjeg detalja – djeca kidaju maslačke, miris pokošenih travnjaka, oluja nadire s istoka, Ofelija nosi svoju klepetavu bijelu haljinu, kosa joj je kuštrava i zlatna pod zalutalim tračcima sunca, crne baletne cipelice cupkaju u vrtlogu lišća, drvena kućica izgleda sablasno u sjeni jošika, pirueta, lupkanje cipelica, pique, balerinina silueta iščezava u gvašu kiše i magle.“

(iz romana Ponoćni zaziv muze)

Ponoćni zaziv muze je neobičan roman na tragu struje svijesti koji prati priču o potrazi ostarjelog oca za svojom odbjeglom kćeri. Roman je istovremeno noir krimić, priča o raspa-du dobrostojeće obitelji, ali i nizanje podsvjesnih strahova, frustracija i žudnje umotane u psihodeličnu atmosferu sna. Strah od insekata, diskretno prešućene obiteljske tajne, bizarna ubojstva, opskurna tajna društva i putovanja prema vlastitom identitetu čine neke okosnice ovog romana. Stoga nas ovaj neobičan roman i privlači i plaši: riječi mladoga pisca Sebasti-ana Antonija Kukavice u njegovom prvom romanu ponekad djeluju kao proročanstva, dok u drugom trenutku vidimo vještog autora koji artikulira vrlo složene, hermetičke strukture koju je zamislio. Ova je knjiga istovremeno i poezija i roman, ali je prije svega podvig autora koji s ovom knjigom ulazi u sljedeću fazu literarnog (i životnog) iskušenja.

(iz osvrta Milana Zagorca)

[studio TiM]

naslovnica kukavica.indd 1 5.12.2012 13:11:37

© Sebastian Antonio Kukavica, 2012.Nakladnici Izdavački centar Rijeka d.o.o., Studio TiM, Rijeka, 2012.

Urednik Milan ZagoracLektura i korektura Marijana Malovoz

Slika na naslovnici John Everett Millais: Ofelija (1851.-1852.)Tisak web2print, Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijekapod brojem 130101056

ISBN 978-953-339-002-4 (ICR)ISBN 978-953-7780-05-0 (Studio TiM)

Ova knjiga je objavljena uz financijsku potporu Odjela za kulturu Grada Rijeke.

Sebastian Antonio KukavicaPonoćni zaziv muze

„Tada su sinovi Izraelovi počeli činiti ono što Jahvi nije po volji, i služili su baalima. (…) Otpali su od Jahve da bi služili Baalu i Aštarti. Zato Jahve izli gnjev svoj na Izraela (…) Što bi god počeli, ruka se Jahvina okretala protiv njih na njihovu nesreću. I tako zapadoše u veliku nevolju.“

Biblija: Suci 2, 11–15

Ponoćni zaziv muze

5

16. listopada

Dragutin Karlof:

Kada je prije tri godine Ofelija pobjegla od kuće, bila je rana jesen: žuto lišće otpadalo je sa starog stabla. Kestenje puca. Gavotte u vrtlogu lišća. Gusta magla okružila je kuću – trula, raskvašena jesen. Tko se još sjeća zime i onog debeljuškastog snjegovića sa smaragdnim očima i njegova ras-topljenog krika… Nosim u džepu njegove oči, te dvije špekule, svako to-liko ih dotaknem. Hladne su. Zima nosi loše uspomene: podrumska stakla su musava od ustreptalog daha, tavan vonja po mišomoru, priklještenim štakorima u mišolovkama i nagnjilim sjećanjima koje počivaju u prašnjavim kutijama. Taj jesenji dan kad je Ofelija pobjegla, pamtim do najmanjeg detalja – djeca kidaju maslačke, miris pokošenih travnjaka, oluja nadire s istoka, Ofelija nosi svoju klepetavu bijelu haljinu, kosa joj je kuštrava i zlat-na pod zalutalim tračcima sunca, crne baletne cipelice cupkaju u vrtlogu lišća, drvena kućica izgleda sablasno u sjeni jošika, pirueta, lupkanje ci-pelica, pique, balerinina silueta iščezava u gvašu kiše i magle. Pokoji od-bljesak neona, blink-blink, ili su to bile paukove oči? Kad se spusti magla, Grad poprima izgled zelene močvare u kojoj se zrcali ugasli neonski natpis BOG SPAŠAVA. Tko još vjeruje u tu obmanu? Pobjegla je i nije se javila tri godine. A sada se pojavila. Kada je pokucala na vrata – triput, sudbinski: kuc-kuc-kuc! – nisam je prepoznao. Nije to bila ona djevojka koja je u crnim cipelicama i bijeloj haljini utrčala u maglu i stiropor. Uvijek sam se pitao je li znala što slijedi kada je pobjegla… Kosa joj miriše po raskvašenom lišću i ilovači. Jedino što je bilo isto na ovoj osobi i onoj Ofeliji otprije tri godine, bile su te smaragdne oči. Oči vladarice oluje. Izgleda starije. Više se nije smijala kao nekad. Nasmiješi se, šapućem joj u uho, ali kisela joj se grimasa rasteže licem kao žućkasti plastelin. Sjedi na podu svoje sobe – vruće je, ružičaste tapete se odljepljuju, insekti kliještima stružu tapete, kučka nazdravlja pijanom drugu Anakreontu – zuri u daljinu gdje oblaci trljaju tlo i maćuhice, gromovi mrmore na islandskom, jesi li podrezao

Sebastian Antonio Kukavica

6

nokte, kažem joj da će sve biti dobro, kao nekad, u dobra stara… Kao u dobra stara vremena. Što je sa crvenim ružama, pitaš me, zalijevaš ih li zelenom kanticom triput dnevno, gledaš li ih u zoru dok rosa pritišće lati-ce… Sjedio sam na stolici za ljuljanje u sjeni širokog trijema, pušio sam lulu i promatrao kako pleše pod starim drvetom – miris magnolija. Lula mi je uvijek godila. Purpurna i smeđa: prijesna smjesa magle i oblaka. Ras-topljen jantar i azurno–plavi stiropor. S tog trijema sam je gledao kako raste, kako se razvija, kako postaje sve bolja u plesu pod lišćem – ona je za mene uvijek, unatoč svemu, ostala ona vesela djevojčica u bijeloj haljinici koju nosi vjetar dok pleše gavotte pod drvetom. Stoga kada sam ju ugledao na kućnom pragu nakon tri godine, ostao sam zatečen njezinim izgledom, njezinim ozbiljnim, stoičkim licem i istanjenim, hladnim osmijehom. Snjegović je mrtav, iza njega su ostala samo dva oka, smrznuta mrkva i lokva vode. Zima se rastopila u bljuzgavu vodu, a Ofelija se nije vratila. Sjedio sam na trijemu i gledao kako snjegović umire, kako drvena ITAKA propada, a nje nema… Progutao ju Grad. Ona se ne sjeća tog snjegovića, nesvjesna da je on bio njezin nevidljivi, ali sveprisutni zaštitnik, njezin neonski snjegović–noćobdija. Stajala je na vratima preplašeno i pogrblje-no, kosa joj više nije kovrčava, lice joj je bilo blijedo, nije nosila haljinu. Ušla je u kuću, a za njom su u predvorje dolepršala i dva trula lista. Još uvijek si dijete prirode, nije li tako, ti si djevojčica koja voli prirodu. Nimfa s brda. Ofelija, promucam, vratila si se… Ona se blago nasmiješi, a oči joj zacakle. Zašto mirišem močvaru – isušili su je prije dva mjeseca, isrkavši je cjevčicom iz uleknutog tla, ali ja još uvijek ćutim vonj mrtvih riba i slom-ljene klupice. Limenke se kotrljaju ulicom – čegrtanje grizilica koje ruju po bijelim jasenima i johama. Njezine oči… Ne mogu umaći sudbini, kob je uvijek tu negdje, u odbljesku zelenih očiju ili u zvuku snjegovićeva krika, sablasnog i elipsastog, uvijek je tu i podsjeća me da podrežem nokte kako mi ih ne bi iščupali na Naglafariju koji ubrzo isplovljava, pramac reže tirkizni val, ću–ću, kotrljanje kolotura, para štrca iz dimnjaka, kormilar Hrym upravlja brodom, mornari turpijama, motornim pilama, rostfrei noževima i zubima trgaju nokte iz mesa putnika i opominju ih da nokti

Ponoćni zaziv muze

7

uvijek moraju biti podrezani, higijena prije svega, Hrym fićuka, pras, brod se sudari s crnom klisurom, morem plutaju nokti, izgriženi, rožnati, špičasti, gljivičasti nokti! Poljubila me u obraz – miris njezina parfema. Još ne vjerujem da je to ona, moja kći… kao da je projekcija sna na požutjelom platnu, u vistavision-u, sve se čini tako nestvarnim. Polazak! – Hrym hripljući poziva na ukrcaj – Hajmo momci, grickajte im te nokte, trgajte ih i žvačite, a brod će već sam pronaći put do Kavkaza! Da, Kavkaz nas zove, zar ne osjećate miris sane i hmelja, zar ne čujete mile zvukove pšine i hrapave, pijane glasove džag ak’axara? Oh, kavkaška planino primi ovaj brod propalica! Gubim se u mirisima i zvukovima: djeca trgaju maslačke, pelud im se lijepi za prste. Kliještima trgaju nokte i od njih grade krmu, Naglafari se približava crnoj planini, Hrym se nalijeva rumom i pleše, kor-milo se okreće u svim smjerovima, snijegović je mrtav kažem vam, mrtav i kvrgav, kliješta i otvarači za konzerve rade cap–cap, stisni zube i poviči ptičica, brod podrhtava i poskakuje na valovima, u ritmu kapetanovog ob-rednog plesa, duboki baritoni, meketanje mršavih koza, topiš se i više nisi snjegović, kavkaški mudraci spravljaju sanu, rogovi se toče pivom, pleme se okuplja oko vatre i slijepi stariješina pripovijeda o Sosruku, sasušeni starci s vrha planine pjevaju o mrtvim herojima i govedu što preskače kas-kade planine, Evo nas surova planinooo, pramac se razbije o Kavkaz, ka-petanov glas se guši u vodi, Sišite more oko sebe, sišite sve dok ne ostane rupa, he-he! Snjegović je mrtav, posvuda ne-krv, lokva ne-krvi i dva oka, cijedi mi se niz prste, sluzavo i ljepljivo, zašto se više ne smiješ, spasitelj urla i topi se kao kuglica sladoleda od pistacia, miris močvare, srčite Kav-kaz, srčite močvaru, melioracija, kliktaji gavrana, srpaste siluete zacrnile su sunce, čavke čupaju gliste iz tla, regrutirat će ih u posadu Naglafarija pa neka kvocaju nokte… junaci ne postoje, stežem zarđalu šipku u šaci i podižem je u zenit, partviš–žezlo u borbi protiv grinja i gamadi, zamahu-jem, udaram, lomim, gnječim, čovjek skvrčen u sjenovitoj uličici iskašljava krv, ima dlakave nožice, bjelokosna kliješta i lepezasta rila slijepljena za nabrekli zadak, on je kukac, on je balegar koji kotrlja limenku ulicom dok kukci grizilice skviče u želatini drveta, ošinem ga po lubanji i brizgavi mlaz

Sebastian Antonio Kukavica

8

krvi pošprica mi lice, ja urlam Nisi podrezao nokte, narušavaš Higijenu Države, uzgajaš grinje i gljivice pod tim rožnatim ljuskama i širiš bacile po našoj čistoj, ćudorednoj zajednici ti gade i tučem ga srebrnom šipkom–partvišem, prskam ga higijenskim tamjanom prisjećajući se okusa torte i stvrdnute plave pjene (netko je popljuvao plavu glazuru dok je puhao u svjećice). Kap voska padne na pjenušavu glazuru – opal od topljive čokolade. Nije li ti drago što me vidiš?, upita me ona ulazeći u predvorje. Osjetila su mi obuzeta mirisom parfema. Ruže su prekrasne u rano jutro, izgledaju kao da krvare, nije li tako tata, kao da krvare od ljepote… Sjećam se kako su svi zurili u nju, rođendan, torta, suhi biskvit, čokoladni nadjev, plava pjena koja visi sa usana, sunce visi kao stalaktit, plastični tanjuri, pi-jane babe i Marija koja diže štap nad Crvenim morem urlajući Pijmo, srčimo, judejska braćo, pijani smijeh, svi zure u nju, požuda im titra u očima kao vanilin šećer… ja sam njezin otac-zaštitnik, njezin snjegović od pistacije, svakoga tko joj naudi ubit ću zarđalom šipkom u nekoj mračnoj ulici, kotrljat ćeš limenku na vrh planine prekrivene klekovinom, ubit ću vas gadovi, iščistit ću vam nokte, to je put pravednika. Put junaka, jer to-ljagu nositi može samo jedan, onaj koji ubije Perifeta. Oče, hej, jesi li dobro? Zašto ništa ne govoriš? Moja mala balerina – priroda izvodi piruetu, mokra odijeća šušti na štriku, kosilice klize travnjacima, ljuljačka se njiše na grani drveta, škripa užadi, a ona pleše i pleše, ali onda je odjednom odrasla – noževi kosilice zastružu po stancu, grlice poseru košuje na štriku. Miris crvenih ruža. Hortikultura, velim vam ja, najbolji način da odgojite dijete jest dati prirodi da ga odgoji! – reče susjed. Susjed iskopa rupu usred svog vrta, baci svog sina u rupu i zatrpa ga zemljom do grla, samo mu glava iz-viruje iz tla. Dijete plače i zavija, grca i vrpolji se, viče da osjeća kako mu kukci plaze po cijelom tijelu i kako ga grickaju, šamaraju ticalima, a susjed mu odgovara Stopi se s prirodom, postanite jedno, jedino tako ćeš naučiti da više ne ubijaš susjedove pse, priroda će te odgojiti da poštuješ prirodu. Zar ti nije drago što sam došla?, reče ona ozbiljnim glasom. Crveni baloni i konfete koje kvasi kiša – klaun od čokolade se topi, a njegov krik curi niz bijelu tortu. Njezin rođendan, svi zure u nju, blink-blink, požuda, pop–

Ponoćni zaziv muze

9

corn puca u tavama u ritmu marche funebre. Škrgutao je i hitinski omotač mu se cakli pod zgnječenim krilima. Put pravednika velim ja, udarao sam sve dok mu krv nije izbila na usta, žućkasta pod fenjerom, ja sam ipak no-sitelj partviš–žezla, nije podrezao nokte a dirao ju je, prenio je bacile, ali ja te štitim, nosim njegove oči u džepu kao talismane, kao češnjak. Ofelija stoji preda mnom tri godine starija, a čini se kao da je starija za jedno desetljeće, staro stablo pred kućom je goluždravo, suho i mrtvo, a jošik u daljini se sav savio prema zemlji i napunio insektima, po noći mogu čuti kako ruju po stablima, kako piju srčevinu, slade se sokovima i stružu koru. Kora drveta ispisana je hijeroglifima i piktogramima s likom kukca. Prije nego što je pobjegla, izvela je posljednji u ples pod lišćem, a ja sam zurio kako poštuje svaki baletni pokret prirode i prilagođava mu se. Čegrtanje kukaca je poslužilo kao metronom. Oče, to sam ja. Vratila sam se! Iz kuhin-je se prolomio zvuk razbijanja boca… alkohol krčka u grlu, krčazi šapuću anakreontske pjesmice, ona kuja Marija je opet pijana i urliče Pijuckajmo, Pijuckajmo braćo Heleni, kurvetina ocvala, stoji usred močvarne brazde, podiže zmijoliki štap u slavu Jahvinu i srče Crveno more koje se pod jezikom rastapa u pjenasti rum–punč, a ona se smatra prorokom, pred-vodnikom anonimnih alkoholičara koji sijeku Crveno more na dva dijela. Ofeliji je suza zasjala u oku i dala se u bijeg. Jedna suza za dobra stara vre-mena. Opal od čokolade. Klauna je izgrizla kiša i upao je u brazdu koja se usjekla u biskvit – Podzemlje ga je usisalo u svoju tamu. Vratila sam se, reče stegnuvši me za ruku, prsti su joj ledeni. Oče, jesi li dobro? Znoj mi klizi licem, migrena se budi u sljepoočnicama, stvara se kakofonija zvukova – na usta nabacim iskrivljeni smiješak. Tako stojimo nekoliko minuta u nekom međuprostoru, dvojim je li ovo san ili java, bojim se da će ako je dotaknem nestati. Ona me zagrli – suza u barocco obliku. Drhtavim ruka-ma je zagrlim shvativši da je to ipak ona, da ne sanjam – vratila se. Na trenutak pomislim da možda sve može biti opet kao prije… Ali znam da ne može. Prošlost je mrtva. Umrla zajedno sa snjegovićem: rastopljen snijeg, bljuzgavica, voda, para, šištanje, ne-snjegović, kvrgava mrkva i dvije blistave špekule. Dvije magnolije uz šljunčani prilaz, hortenzije, par jorgo-

Sebastian Antonio Kukavica

10

vana i kukurijeci. Ali prošlost više nije bitna, ona je ponovno tu – osjećam njezine prste na ramenima i zlatne lokne na zažarenom obrazu. Moja kći. Sve će biti dobro, prošapćem joj u uho. Važno je da si se vratila, velim. Da, lijepo je ponovno biti ovdje, u obiteljskoj kući, reče ona. Da, naša kuća je lij-epa, velim ja dok mi glas podrhtava – sjeta se kao basso continuo nadoveza-la na te riječi, u molu. Naša kuća na vrhu brda, brda s kojeg starci pjevaju o dičnim junacima na kabardinskom. Kako je mama?, upita ona prozeblim glasom. Iz kuhinje se prolomi buka (lomljenje čaša, pucanje stakla, otjecan-je alkohola, gutanje, štrcanje pljuvačke, proklinjanje Parnasa). Brdo miriše po neutabanim puteljcima, žardinijerama, guščjem letu, tvrdo kuhanim prepeličjim pisanicama. Naša kuća na vrhu brda ružna je i siva, fasada je popucala, s ograde se ostrugala bijela boja, staro drvo je raspucalo, a ITA-KU nadlijeću siluete vrana, čavke ćopkaju šindru. Posvuda vidim mrtve nokte i zarđale otvarače konzervi! Ona zuri u mene iščekujući odgovor, grize usnicu dok joj se suze okupljaju oko kapaka. Iz kuhinje se prolama Marijin kreštavi glas: Gdje ste, muze? Gdje ste, kučke? Ne znate vi tko sam ja, svima ću vam zube polomiti! Ja sam usrkala Crveno more i rascijepila ga u fjord! Glas joj je hrapav, ostrižen pićem, na rubu beketanja. Ofelija pokušava suspregnuti suze – naša kuća na vrhu brda: kad sunce zasja, naša kuća svijetli poput svjetionika. Lucifer, Lucifer, Lucifer. Lucifer živi u svje-tioniku koji isijava tamu – po noći, pušeći cigarillo, zuri kako se pramci brodova razbijaju o oštre hridi. Ispija viski i struže si mrtvu kožu s lica – mitarenje. Koža mu je crvena. Sve ste vi kurve tamo na tom Parnasu, izdale ste me, prodale ste se za neonsku pločicu čokolade koja se topi u staniolu! Kurve s Parnasa! Jebene muze! Može li sve biti kao nekad, u dobra stara vremena? Prekasno je. Bjelokosni slonovski zub gricka šindru. Zašto si po-bjegla?, upitam je promuklim glasom. Mislili smo da si mrtva, a onda si se odjednom pojavila na vratima. Zašto si to učinila? Njezino lice proviruje iz polutame, čelom joj plešu plahe sjenke. Nadam se da ovo nije priviđenje. Tri godine. Mislili smo da je mrtva, svi ljudi su govorili da je mrtva, ali evo je preda mnom, živa i ružičasta, nisam lud iako svi kažu da jesam i da mi je kćer mrtva, iskljucale je čavke jer se nije regrutrala u posadu Naglafarija,

Ponoćni zaziv muze

11

ali ona je živa. Teško dišem, osjećam slabost u nogama. U zamagljeni pro-zor prstom nevidljivim upisano bijaše: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Ruši se Babilon i trogloditske matrone pod njegovim bijelim ruševinama izvlače leševe i bacaju ih u pješčane niše. Ištarine dveri su se raspale u krhotine pocakljene opeke. Ja znam prepoznati kurvu, a vi ste, proklete priležnice Parnasa, to što jeste. Smrad alkohola, zveket staklenih krhotina. Pogani prinose darove boginji Ištar, a trogloditske matrone šćućurene u sjenovi-tim kamenim izbama glodaju kosti pustinjske lisice. Zašto si pobjegla?, približavam joj se. KURVE! Svakim korakom ona odmiče prema polutami spajajući se sa sjenom ure koja urla tika-taka, ruši se ITAKA, ali sjećanje na Itaku mi ne možete oduzeti. Itaka se neće urušiti sve dok je stablo čvrsto ukorijenjeno u tlu – hortikultura, veli on, simbioza s prirodom, rak samac i gljivično zadebljanje ticala, sinergije u pelagijalu, hortikultura veli on, vrt pognojen dječjim tjelašcima, dječji vrtić hortenzija i fikusa parasimpati-kusa, jedino tako ih se može naučiti da poštuju prirodu, veli on. Iz kuhinje se širi kriještanje: Zato valja piti jer piti je preduvjet za biti! Sve što sam činio, činio sam kako bih zaštitio svoju obitelj, a sada vidim da se raspada kao ITAKA. Zašto si pobjegla? Ona je istupila iz sjene i prošla mimo mene kao sjena. Ponovno me je zapljusnuo miris njezina parfema. Uz našu kuću rastu krvave ruže posađene uz bijelu ogradicu. Jutro je i sve miriše po hu-musu, a nas dvoje zurimo u ruže kako se blistaju, a ona kaže Nije li ovo trenutak čiste sreće, stajati uz ogradu i promatrati krvave ruže… Kosa joj se zlati dok ide prema vratima, a prašina se zgrušnjava kao hemendeks. Ona voli grčke salate i sir fetu. Kockice fete u zdjeli – jede ih dok čita grčke mi-tove. Jedna kockica joj ispadne iz ruke – kocka se otkotrljala biljarskim stolom i pokazala je šesticu. Položi prste na kvaku, povuče je, uz prigušenu škripu vrata se rastvore – sivilo me zabljesne – čađave mrlje cupkaju pred očima. Što je, zar ćeš opet otići bez ikakva objašnjenja?, upitam je. Ona se okrene, nasmiješena, reče: Ništa ti ne shvaćaš. Nikad nisi, a znaš li zašto… Zato što nikad nisi pogledao istini u oči. A istina je da je na ovu obitelj bačena kob onog dana kad sam se rodila. Kao u grčkim tragedijama, zar ne? I ti ništa tu ne možeš. Ali ako te baš zanima, pobjegla sam zbog nje, zbog te

Sebastian Antonio Kukavica

12

luđakinje – zbog majke. Pokušala me je ubiti. Dan prije nego što sam pob-jegla, rekla mi je da proklinje onaj dan kada me je rodila i da joj je jedina želja da nestanem. I sada sam opet došla, došla sam prekinuti kob. Na vrati-ma, pod prosutim kockicama fete, pojavila se plavičasta, pernata silueta žene–ptice sa Samotrake koja mi se približavala poprimajući ljudsko obličje, odbacujući perje, izdužujući se i istupajući iz kjaroskura. Iz ptice se pretvorila u bogomoljku, a iz bogomoljke u ljudsko biće. Na vratima je stajala nepoznata djevojka: duguljasto lice, gumene oči, odjeća mokra od kiše, čunjasto, muškasto tijelo, crna šminka razmazana oko očiju. Kao da maske vise na čavlićima – tako djevojačka lica proviruju iz sjene jošika, usana zakrivljenih u kiseli cerek. Grizilice im gmižu po dlanovima, a one se navino smješkaju, navlačeći na sebe poglede znojnih, mišičavih drvosječa. Kap-kap-kap, sipi s ruba kaputa, pendula brusi klinaste riječi u orahovini, sumeranski prsti kucaju po prozorima, dlanovi se lijepe za stak-la kao macaklinove šape, johe vrište dok ih stružu kliješta insekata. Kakvkaz se ruši, kamene gromade padaju u kanjon, Nabukodonosorov kip će se raspasti u komadiće zlata, srebra i ilovače, a misteriozna kamena gromada stajat će na svom mjestu u vijeke vjekova, starci se smiju, napili su se božanstvenom sanom pa pjevaju proste brđanske pjesme, kašalj im grglja u grlima, sjaj pocinčanih rogova, kljove nadjevene pur-pjenom, usta puna sukrvice i žute sline, kašlju i kašlju a lica im postaju blijeda, vonj životinjskih crijeva i oglodanih kostiju, bazaltno kamenje se odronjava nad kajdan-kom, Kavkaz tone u šištavo more od rastaljenog kreča, kosac si zadere nogu, srpasta oštrica mu odsječe prste, važno je da su nokti podrezani, higijena, higijena, cvilež i galama, napetost, ptičje pero visi u zraku i svjet-luca kao šljokica na trepavici aachenske kurve, nepoznata djevojka unosi nemir u prostor svojom prisutnošću, ona gura pendulu, kap-kap, zrak je zasićen mirisom njezine masne kose i otrcanog ogrtača – tko je ta žena? – KURVA iz Aachena, gola žena pod crvenim staklom koja riješava suduku i anagrame, živi u sjeni katedrale u kojoj je okrunjen bio Karlo Veliki i zuri u crveni prozor za kojeg je pohotni starac prilijepio prste i počeo ga gre-cati. Kiša se sakuplja u žlijebovima kao vino u peharu, tko oskvrne pehare

Ponoćni zaziv muze

13

štujući poganska božanstva, pronaći će poruke upisane u prozorsko staklo. Jednog jutra kurva iz Aachena je pronašla natpis na prozoru: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Past će noćas kurva babilonska – žena zadrhta i zavuče se pod poplun, a pohotni starci joj kucaju o prozor masnim prstima. U žilama joha stvaraju se ugrušci od kukaca, skitnice čuče u sjeni gorske paprati, žvaču plodove paprati i tjeraju trakavice iz crijeva, slap pršti iz oluka i pre-sijava se nad blatom i fijakerom kao rubin, možeš ih iščeprkati iz tkiva ali oni će se opet pojaviti i lupkati po prozorima upisujući u staklo klinaste psovke i lijepeći dlanove za zid špilje. Trogloditske majke bi ih zbunjeno gledale cuclajući lisičje meso s gole kosti – pustinjski totemi se sjaje kao stošci pod narančastim suncem. Trogloditi ne štuju bogove, oni ljenčare u hladovini pećine iz koje izlaze samo ukoliko nekoga treba pokopati u nišu. Ofelija je primijetila da sumnjičavo piljim u nepoznatu djevojku, nositelji-cu kakofonije. Zašto mi se kesiš u lice, droljo – ti dirigiraš ovim orkestrom koji iz oboa i violina štrca bolnu disonancu, izvlači krikove iz prirode i is-paljuje ih u zrak u ritmu udaranja činela. Prišla je djevojci i uvela je u kuću, čvrsto je stegnuvši za zapešće. Grom pukne nad jošikom, kocke se prospu po tacni, same jedinice i pokoji izbijeni sjekutić, nad crnom planinom se dižu pepeljasti koluti, koluti tvore romboidni krik koji kruži nad pejzažem i poprima zvuk neuštimane violine. Za sve je to ona kriva. Narušila je sklad, sveti sklad ove kuće. Mrzim strance! Zašto imam osjećaj da mi se ta ružna djevojka s razmazanom šminkom smije u lice – izgleda poput sui-cidalnog klauna s tom grudičastom šminkom koja joj se rasteže s kapaka. Podsmjehuje mi se i govori: Ja rušim harmonije i balanse, a srčem užasne zvukove iz mrtvih školjki! Na dagnjama i indijskoj lađici sam svirala ksilo-fon i izvela Brandenburški koncert. Tko je to?, upitam je uperivši prst u strankinju, ona mi ne odgovori, njih dvije se stope sa sjenom ure koja uda-ra mahniti ritam tika-taka, dagnje pulucaju jezicima, strankinja lupka korbačem o dlan i vrišti: Rubato, rubato, atonalitetni metronom zvrnda, ptičje krilo rasijeca zrak kao skalpel, a olovni se koluti grupiraju na nebu, u nebeskoj konstelaciji križića i kružića, avion u donje lijevo polje upisuje kružić i križić… ili je to zapravo mrtvačka lubanja polegnuta na prekrižene

Sebastian Antonio Kukavica

14

kosti oglodane lisice? Stane li život između dva otkucaja ure, jer što je vri-jeme – to je samo period između ljenčarenja u pećini i izlaska na vrući pijesak kako bi se ispod porušenih bedema izvukli leševi. Ta ura je stara koliko i ova kuća, ona je dio sklada, nikad nije zakasnio taj sat, točan je u sekundu, tika-taka, on je puls ove kuće i dok on otkucava ova kuća će staja-ti pod maslinom. Džaba vam bilo starci što upisujete hebrejske riječi u musava stakla – nas štiti ura! Muze, zašto ste me ostavile, proklete bile… njih dvije pod blijedom svjetlošću stišću jedna drugoj ruke, lica su im mokra i plava. Što ti uopće hoćeš?, upitam Ofeliju. Zašto si došla? Tek tako si nestala i sada si se vratila… Ali zašto, što hoćeš? Ona ne odgovara već se kiselo ceri iz polutame, nepoznata djevojka joj nešto šapće u uho, palatali šušte nad konhom uha, smiješe se, dodiruju si obraze i razmazuju maska-ru, skidajući kapljice kiše s kože kao zmijske ljuskice. Kucaju na prozor i pokazuju srednje prste. Aachenska kurva pere posteljinu i kaleže, greca pokućstvo po kojem su tragove ostavili pohotni starci, ali natpis i dalje stoji urezan u prozorsko staklo: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Tada shvati da će noćas umrijeti, a njezino mjesto će zauzeti prostitutka iz Perzije, crnopu-ta i divlja Medijka. Zašto si došla, hoćeš li opet pobjeći? Dašću si u lica, usne im se prislanjaju jedna na drugu, grickaju se i sramežljivo ljube, glade kosu i maze se, zapliću prste u lokne i pipaju si mokru kožu, prstima klize po obrazima i vratu. Na tren me pogledaju i počnu se hihotati iza ure, dvije muze pretvorene u dvije kazaljke koje se spajaju, utrljavaju jedna u drugu. Kazaljke postaju jedna velika štrcaljka, rilo opnokrilastog insekta koji škrguće da propast stiže, grrr, Prrropast, kliješta krcaju, u koru johe urezu-ju klinaste kletve, grrrr! Staklo se razbije, Marija stoji na dovratku, boca se kotrlja parketom, oči su joj mutne, lice zgužvano, usne iskrivljene, prom-rmlja Znala sam. Kurve!, urla kreštavim glasom. Proklete kurve s Parnasa! Ofelijino lice postane smrtno ozbiljno. Marija s mržnjom u očima povikne: Kučko! Ofelija iziđe iz sjene sata i stane pred majku. Ofelija se vratila, kažem osjetivši kuglicu stiješnjenu u grlu. Marija namršti obrve, upre prst u Ofeliju i krene prema njoj, ali se posklizne o sag i stropošta se na pod uz tupi udarac. Čajnik pišti na štednjaku, para suklja iz pocinčanog grla,

Ponoćni zaziv muze

15

mjehurići pucaju, vatra izjeda dno čajnika, sve smrdi po sprženom cimetu i medenjacima u staniolu. Marija se pokušava uspraviti na nestabilne noge, ali svaki put padne i počne se luđački smijati proklinjući Parnas. Ofelija zagrize usnicu, približi se pijanoj majci i pruži joj ruku. Marijine oči sažmu se u sitne oblutke koji se ispune gnjevom. Neću tvoju ruku! Prodala si se Parnasu za jeftine pare, a mene si osudila na očaj, kučko! Misliš da ne znam tko ti je ova – upre pogled prema nepoznatoj ženi iz polutame. Kurva kao i ti. Tvoja ljubavnica, fuj! Ne primam ruku kurve. Ja sam vizionar i neću ima-ti posla s prljavim ljudima! Kad sam imala priliku trebala sam te ubiti i udaviti u onoj kadi. Trebala sam, da… Lucifer bi me onda volio. Ja volim Lucifera, on živi na svjetioniku od crnog mramora i tamo dočekuje zalutale žene s tiramisuom i lazanjama i sve miriše po bešamelu. Ja ga volim, ali on mi ne dpušta da uđem u njegov sjetionik sve dok te ne ugušim u mlakoj vodi. Ofelija je i dalje držala ruku nad Marijinim pognutim tijelom, kao da se riječi ne odnose na nju. Iz sjene je izišla nepoznata djevojka i Ofelija reče: Ovo je Ela, puno mi je pomogla u ove tri godine. Pomogla mi je kad mi je trebalo. Došla sam kako bismo opet otpočeli, svi zajedno. Prihvati to. Kasno je – ruke razbijaju prozore, pohotni starci uskaču u grimiznu sobu i mas-nim prstima dodiruju ulašten stol, kukci se lijepe za plafonijeru. Dlan joj je žućkast pod svjetlošću koja curi kroz ljevak prašine. Prigušen smijeh. Ni-kada! Marija poskoči sa poda, isuče kandže, zgrabi Ofelijinu podlakticu, zagrize je za ruku, krv ispuni Marijinu gubicu. Ofelija krikne pokušavajući istrgnuti ruku iz njezinih zuba, ali Marija ne pušta, reži i grize, cucla krv i kandžama je grebe po koži. Ofelija ju udari nogom, a ona se sruši na pod. Mariji slina visi s poluotvorene gubice. Starica se smije. Nikada, ti zla muzo, priležnice Parnasa! Ofelija plače i vrišti napipavajući otečenu brazdu u svo-joj koži, uzmiče od majčinih crvenkastih očiju, sablažnjena, trese se, dah joj je isprekidan. Marija leži na podu kao pas i reži: Ja volim Lucifera i želim biti njegova dragana! Želim da goli ležimo u lanterni svjetionika i jedemo piškote dok brodovi tonu u mutnu vodu. Moja Ofelija nestaje u polutami. Prokleta pijandura! Nisam si mogao pomoći, čujem neki glas koji mi se rasplamsava u grlu: Ubij je! Ubij je kao što si ubio Delilu! Napala je moju

Sebastian Antonio Kukavica

16

Ofeliju, usjekla joj svoje bjesnilo u meso, izgrebla joj kožu kao grizilica, ja sam Otac, ja sam čovjek koji mora očuvati sklad u ovoj kući, ja sam nosač partviš–žezla i istjerat ću kakofoniju i kukce i Sumerane pod vodstvom Kiš–Meslima! Marija plazi po podu kao ranjena zvijer: pijana gadura. Bijesno sam skočio na Mariju i počeo je nemilosrdno udarati šakama. Sjećam se one mračne ulice… zarđale rešetke na prozorčićima, široki traveji, ispresječeni svodovi, mjesec u zenitu, pun i flourescentan, podjeća na dječju zvečku, gad sa nepodrezanim kandžama leži pod petrolejskom lampom skvrčen i prebijen, ljubičasti hitin mu se cijedi sa zatka i krila, on me preklinje za spas, SPAS, ponavljam tu riječ, ali ne znaš što znači, pozna-jem je samo preko neonskih natpisa koji trepeću nad trogloditskim pećinama. Podignem šipku i smrskam mu i ono malo preostale nade u spas, sam si je kriv, zašto nije podrezao nokte… Marijin smijeh. Ja sam klokan penjaš i njišem se sa stabla eukaliptusa! Divljački je mlatim, lice joj je otečeno, koža modra, a usne rastegnute u groteskni cerek – podsmje-huje mi se i viče kako su klokani zaštićena vrsta, ne smiješ tući klokane, inače će ti Aboridžin bumerangom iskasapiti tijelo. Bumerang zapravo predstavlja stiliziranu Duginu zmiju čiji je kult predmet štovanja svih Aboridžina koji se svakog prvog aprila okupljaju u svetištu Karlu–Karlu i prinose žrtve Duginoj zmiji čiji rep je premosnica iz našeg svijeta u svijet bogova. Tko stegne zmiju za rep, dobit će karte za raj. Ja sam bila u Aus-traliji i tamo sam bila silovana. Naime, napala su me dva tamna Aboridžina, a ja sam vidjela zmiju koja je isplazila ispod kamena – u ljuskicama zmi-jinim sjajila se duga. Pokušala sam je uhvatiti za rep, ali mi je pobjegla. I tada sam shvatila da se nikad neću popeti na vrh svjetionika, u skrletne odaje Luciferove… Prokleta luđakinja! Ošamarim je po licu – pras! – žena se strovali na pod, stakleni stolić razbije se u krhotine, sve fijuče i puca. Kako se usuđuješ, zareži ona, crni vrač će izbosti tvoju vudu lutkicu. Šaka me boli i osjećam ljepljivu krv između prstiju – poput plivaće kožice. Čudnovati kljunaš, urla Marija, čudnovati kljunaš i papkari sa Tasmanije, gurni si vibrator u tobolac i uzbibaj žgaravicu! Ja sam zaštićena vrsta, ja sam crveni klokan s flašom viskija u tobolcu. Napao si zaštićenu vrtu i sada

Ponoćni zaziv muze

17

ćeš biti kažnjen rukom Aboridžina! Smijala se i plakala, vrištala i cvilila i onda opet smijala – ležala je u mračnom kutu prostorije, pokušavala se osoviti na noge, ali je padala pri svakom pokušaju. Marija se vuče prema kuhinji plazeći po podu kao sljepić, tek ponekad zastenje i prezirno frkne. Kad je dopuzala do Ofelije, podigla je glavu i pljunula je posred čela: Kur-vo! Zatim je otpuzala u kuhinju, u svoj stakleni iglu, u svoj brlog ishlapjelih mirisa i čađi kao kukac otkinutih nožica. SPAS – svjetlo neona prodre kroz zastore i osvijetli šiljastu spodobu na podu – slovo S se izgasi pa se čini da neon oblikuje riječ PAS. Ofelijino je lice bilo pošpricano krvavom pljuvačkom, u podlakticu su joj bili utisnuti majčini zubi kao linorez. Ja sam zaštićena vrsta, nemam se ja kome ispričavati i pravdati, poviknula je iz iglua iz kojeg se širi vonj tuljanovog loja. Ja sam klokanica–matrona koja je iz tobolca iščupala mladunče i zamijenila ga flašom viskija. Ela je grli, a ona prestravljeno zuri u linorez u koži. Najednom sam se osjetio slabo, izgubljeno unutar zidova vlastitog doma: u glavi se raspiruje migrena. Trogloditski krik se upliće u suglasa, tika-taka, polumrak se stvrdnjava u ljubičasti gvaš, vonj kreča i sumpora, razbijeni babilonski glineni lončići, zemljane boje se miješaju sa zlatnim šljokicama, koluti se kao prstenje nižu nad planinom, križić–kružić, na prozoru se pojavila spodoba u crnoj ku-kuljici, u žutim rukama je nosila Pandorinu kutiju i verglala ju, obrćući ručicu, spodoba se hihotala dok je prstom ispisivala poruke po staklu. Je-sen je i sve se ljušti, žene–ptice postaju očerupane kokoši koje kljucaju an-tidepresive i corn–flakes, sve se otkriva žućkasto i trulo pod neonskim od-bljeskom, medenjaci se tope i oblijeću ih mušice. Kažem joj: Ofelija, zagrli svog oca. Ona odmiče prema vratima stežući Elu za ruku. – Vi ste oboje ludi – prozbori ona, ulazeći u mrljasti kjaroskuro. Pružam ruke prema njoj i rečem: Ne osuđuj je, bila je pijana! Nemoj ponovno otići! Raspukne se kreketavi glas: Gdje su krčazi… Starče, donesi nam božanske sane, jer su klokani popili vino! Ofelija povikne: Vi ste oboje ludi! Miris pohanih patlidžana. Sjedim u hladovini trijema zureći u Tyndallov fenomen koji se raspršio nebom, Marija se pijana valja po podu, pod njom krckaju krhotine, Ja sam klokanica, hop, hop, zaziva muzu i vrišti dok joj pred mutnim očima

Sebastian Antonio Kukavica

18

niču grozdovi insekata koji joj se lijepe za kožu, ona zaziva upomoć, ali ja joj neću pomoći, ja zurim u crvene ruže i prevrnutu zelenu kanticu u kojoj žive balegari. Kukci joj ulaze u usta, iz nozdrva se cijedi žuta hitinska sluz. Pomozite mi, ja sam zaštićena vrsta, aaaa! Grebe si kožu, čupa debele kukce iz grla, vadi ih iz zubne krune, a kukci urlaju Mi smo Gric i Grec i napad-amo one koji se na drže higijene, žohar je Gric, a ja, slatka stonoga, ja sam Grec. Pred očima joj se pojavi divovska kandida koja joj reče: Mi smo iz sanitarnog, ovdje smo čisto preventivno, ispitujemo razinu higijene. Hyrm kriči iz mora: Pregledaj jesu li joj nokti podrezani! Neeee! Pijana glupača. Možda je u pravu, ali ona ne smije ponovno otići – drvena Itaka se ne smije urušiti. Naša kuća na vrhu brda, sjećam se: svi su joj se divili, svjet-lost se lomila nad bijelom fasadom, naša kuća bila je poput svjetionika na brdu, širok trijem, neoantički zabat na kamenim kapitelima. Munja raspo-ri nebo i obasja moje staračko lice i umaščene naočale – bojim se kukaca. Živim u sjeni neona i kosa mi opada. Igram šah sam protiv sebe. Starost i osamljenost. Ofelija mi je prišla i zagrlila me. Ja nisam lud, vi insekti, imam kćer! Plaho se nasmiješila predavši mi zgužvanu ceduljicu na kojoj je bilo upisano – Veprova kljova. Vrata su se otvorila. Lupkanje po prozoru. Spodoba u crnoj kukuljici vergla Pandorinu kutiju iz koje brizgaju diso-nantne melodije, ali na dnu kutije leži nešto, neka stidljiva materija koja šapuće… Šapuće nada, nada na dnu kutije, jedino što je ostalo jest nadati se, verglaš je u staklo ucrtao Smješka. Munja – žad koji curi sa injekcije. Ofelija: Prespavat ću u prenoćištu Veprova kljova… Mislim da je tako bolje. Tamo ćeš me naći. Znaš, još se sjećam Itake… ITAKA: drvena kućica pod mjesečevom klepsidrom, zamagljen prozor, hlad pod sjenom starog drve-ta, krevet za odmor, taj se krevet ne smije pomaknuti, jer je izgrađen iz korijena stare masline, ako se pomakne krevet, cijela kuća pod starom maslinom će se urušiti. Poljubila me je u obraz i zajedno s Elom krenula niz strmi puteljak. Izašao sam na trijem i gledao kako te dvije sjene nestaju na obzorju, sažimajući se u sivkaste mrlje. Veprova kljova – zurim u ce-duljicu. Jedino što ostaje u kutiji je nada. Dok je promatram kako nestaje u daljini, prisjećam se prošlosti, starih dana kad je ITAKA bila ispunjena

Ponoćni zaziv muze

19

mirisom žute johe, kad je staro drvo pred kućom bilo rascvjetalo i usprav-no, kad je jedna djevojčica plesala pod lišćem… S trijema vidim ITAKU – vrata su razbijena, stakla prebrisana prašinom i paučinom, krov izbušen rupama. Mjesec se rađa nad crnom planinom, bakren i okrugao proviruje iz crnog koluta – u kutiji ostaje nada. Ja nisam lud. Ja imam kćer!

16. studenoga

Celestin:

Mjesec se uzdiže na nebu u taktovima Beethovenove Mondscheinsonate. Glazba doziva uspomene: dva naga tijela pod punim mjesecom, požutjela trava, iščupane kajsije iz voćnjaka, iščeprkane bučine sjemenke iz kruha, plahta za piknik s kariranim uzorkom, koža srebrnog sjaja i jedno pitanje: vrijedi li živjeti samo zbog jednog magičnog trenutka, trenutka čiste sreće? Tada sam smatrao da vrijedi, ali sada uviđam da sam bio u krivu, pecka me rana koja ima oblik rasjeda. Ventilator struže žutu paru. Biti stopljen s prirodom, rekla si, ali sada je potok presušio i vonja po mrtvim mufloni-ma, šuplji rogovi puni žabokrečine – stopi se, raširi ruke, pomiluj konjsku grivu, promatraj ptice u letu kao augur ogrnut togom praetextom i zažmiri, poslušaj pjesme iz jošika, zar ne čuješ panovu frulu, opusti se, prepusti se prirodi, tako si rekla, čvrsto žmirim ali ne čujem zvuk frule, jedino čujem kako se ptice dave u mulju potoka, pipci crne zvijeri ih povlače duboko u crni nadjev, tko će ugasiti rođendansku svjećicu… Ispuhani pojasevi za spašavanje plutaju vodom, Spas, Spas, Spas, svi išću spas, a zmije grizu kolute, buše ih, rastežu kao gumu i cuclaju. Zrak je uskomešan i napet kao trampolin, mirisi lišaja i jasike, gorki talozi čežnje i odjeci krikova s pla-nine. Ah, brdo! Kada mi je oštra špranja probila kožu i začahurila se u mesu, rekla si da je jedan dio brda postao dio mene, a da sam ja postao vezan za brdo do smrti, nosim brdo u prstu i koliko god pokušavao iscu-clati špranju, brdo će uvijek biti u meni. Uspinjemo se brdom, ja sa zmijo-likim štapom u ruci udaram po tlu, lupkam po kori stabala, čeprkam po

Sebastian Antonio Kukavica

20

raslinju tražeći prisustvo zmija, a ona se smije i kaže kako na ovom brdu nema zmija, ali ja se bojim zmija i zato sam ih polio benzinom i zapalio, rastopile su se kao asfalt za ljetne žege, kao katran koji se prelio preko čamca i pretvorio u masnu mrlju koja pluta potokom. Bojim se zmija, užasno se bojim. Ulice su i noću i danju pune mraka i izduženih sjena, jedino svjetlo prosvjećenja jest odbljesak neona. Kada se u suton šetam gradskim ulicama imam osjećaj da će me iz svakog zakutka napasti crne zmije koje se savijaju jedna oko druge i sikću crvenim jezicima. Svuda su te proklete zmije! Savijaju se oko vijenaca na fasadama, proviruju iz ćupova, poluotvorenih konzervi i urni, lijepe se za hulahop, ispadaju iz bankomata umjesto novca, plaze po jabukama u košarama, grizu kabele, iskaču iz radijatora i buše rupe u stiroporu, zavlače se u kaveze gdje gutaju pjegave miševe i hrčke. Zapešće me zapeče, mogu napipati rubove brazgotine od skorene krvi, čini mi se kao da dotičem stvrdnuti vezuvski opsidijan. Nije li tragedija kad se želiš ubiti, a sudbina te u tome spriječi? Legneš u kadu do vrha ispunjenu mlakom vodom, prstom slikaš sfumato, uspjenjena voda zapljuskuje ti bedra, oslukuješ bućkanje i jazz koji trešti iz radija, ne želiš misliti na zmije u čamcu, želiš se samo sjećati kako ste gurali dlanove u potok i prebirali po zmijskom biserju, znali ste za kletvu ali ste ipak pili vodu, para te omamljuje, miris lavande i praznog dezodoransa, opuštaš se, sapunaš si pazuhe, pjena miriše, ventilator zuji, osjećaš pravilno kucanje pulsa, smrt ti izgleda primamljivo, barocco kapljice kaplju s ruba pipe, para oblikuje oblačiće koji se zrcale u vodi, u ruke uzimaš britvu, obris oštrice podsjeća te na frulu, u žuborenju vode nalaziš sklad, savršenu harmoniju, u odbljesku oštrice nalaziš smisao, izlaz, nalaziš sjećanja i prošlost, nalaziš zaborav, u pari osjećaš miris potoka sjećanja, kimneš glavom i sjetiš se kako nisi rješio križaljku na zadnjoj stranici novina, podigneš britvu koja se nakostriješi kao irokeza, zamahneš i rasiječeš njome nabubrjelu žilu, crvene moruzgve, nastojiš ne misliti na katransku mrlju i crnu zmijsku krv koja se prelijeva preko čamca, krv šušti, špranja izlazi s tom krvlju iz tijela i brdo te konačno napušta, možeš odbaciti kvrgavi štap, zabosti ga u zmi-jino gnijezdo, ne misli na zmije, samo zuri u strop i ventilator koji rasijeca

Ponoćni zaziv muze

21

svjetlost u draperije, nasmiješiš se i grudičast mrak polako počinje zasti-rati oči, zamisliš zeleno brdo i snijeg koji leprša nad kolutima dima, har-monija izmjene materija, sudjeluješ u osmozi, njišeš se na klackalici, a onda se sve to prekine i umjesto da umreš, ti si vraćen u život, klackalica se prelomi, a tvoje smežurano, žućkasto tijelo izvuku iz kade i počnu ti hlad-nim zavojem omatati zglob, a ti vičeš Brdo mora izaći iz mene, špranja pluta po vodi, Moram iscuclati brdo iz sebe, urlaš, ali tada shvaćaš da ti je meso zagnojeno, crvljivo, puno iverja i špranja, vrisneš, zar nije lijepo vratiti se... Sâm sam kriv što sam se upleo u smaragdnu fatalnost – jednu noć blaženstva otplaćujem dugoročnom patnjom. Nasmijala se i rekla: Da, vrijedi. Neonska žena–zmija koja se mota po termostatima i vara na kar-tama! Rekla je da se isplati ako osjećaš patnju zbog nekoga, da tek onda znaš da si žudio i volio, a tek ako si patio znaš da si živio... ili tako nekako, zaboravio sam. To je zmijska koncepcija trenutka sreće. Zašto se mitare u ranu jesen, zašto sve vonja po sluzi i jajašcima? Sada mi se njezine riječi čine smiješnima, ali tada… tada još nisam morao bojati kosu i nositi ko-rzet! Kiša samo što se ne spusti na prljave uličice. Grmljavina i mreškanje oblaka. Mogu je vidjeti kako piški u sjeni žbunja: žena s brda, žena koja prirodu poima kao glazbu. Moja femme fatale. Njezine sedefaste oči, kovrčava kosa. Iz srca prirode dopire siktanje. Leleujanje čamca, šuškanje haljine. Na izvoru potoka se nalazi jedan zdenac iz kojeg progovara hrapa-vi glas, to je Numa Pompilije, nimfa ga pretvorila u zdenac i posula ga laticama tratinčica. Potok šišti u zmijskom grlu, biserje šiklja sa zmijskih očnjaka, ukleti smo jer se ne smije piti voda iz Zmijskog potoka, tako glasi proročanstvo: tko utaži žeđ u potoku snaći će ga kletva. Pijemo vodu iz potoka, okruženi svadbenim pirom očerupanih zmija, sluzave ljuskice padaju na površinu potoka, voda se zlati, a zmije se hihoću. Neee, pernate zmije se mitare, pljuju ljuske i perje, vrše samospaljivanje, vrište Mi smo Bogovi potoka! Kao dječak sam hvatao sljepiće, nabadao ih na pribadače i vješao na zidovima stare kuće kao eksponate, kao dokaze da ljigava priroda može biti ukroćena i zabijena za pluto. Njezino ime upisano je u zapešće, u kurzivu. Presjekao sam žile, jer vjerujem da u mojem tijelu živi zmija. Da,

Sebastian Antonio Kukavica

22

cijelim tijelom mi plazi velika zmija, jedna od onih zmija koje smo nimfa i ja ugledali na potoku. Presjekao sam žile kako bih razlomio brdo na dva dijela, brdo je popucalo i iz podnožja brda iscurila je žuta rječica, ja sam razmišljao o Ofeliji, zureći u mrlju na stropu i osluškujući grlatu pjesmu rječice: Pij iz moje pretklijetke ali znaj da će te snaći kletva brdske nimfe. Nasmiješio sam se, misleći da namačem noge u potoku – nagi ležimo na plahti za piknik… a onda je jednog dana samo pobjegla. Ja vjerujem da se može pobjeći, govorila je, vjerujem u borbu. Sudbina je htjela da završi na odru od požutjelog lišća koje joj se zalijepilo za hladnu kožu kao šljokice. Žena–zmija oljuštenih ljuskica. Mitari se. Da sam je ponovno pustio u svoj život, donijela bi mi samo sjećanja na zmije, jedva sam iskašljao svu ukletu vodu iz sebe i jedva sam izvadio špranju iz palca i sada kada sam je odstra-nio iz sebe da je ponovno pustim – ne može. Javila mi se iz javne govor-nice, glas joj je bio piskutav, neodlučan i mirisao je po suzama, ponekad bi joj se između riječi provukao pokoji jecaj. Nakon tri godine… Nisam mogao vjerovati da ću ikad ponovno čuti njezin glas. Tri godine nakon što je pobjegla, tri godine nakon onog susreta kada smo pili vodu iz potoka, ona se javila. Ponovno mi je zakucala na vrata triput – kuc-kuc-kuc! – u ritmu sudbine. Podigao sam slušalicu i rekao patuljku da su zmije ponovno među nama – sljedećeg jutra pronađena je na odru od požutjelog lišća, pod slomljenom kupolom. Plesala je u lišću, a u lišću je i završila svoj ples – stopila se s prirodom na najmorbidniji način. Ubio sam nimfu brđanku! Predosjećam da mi se nešto loše približava. Plaze li ono zmije po prozori-ma – ne, ipak su to samo munje koje se otkidaju s oblaka i uskaču u narančaste ponore. Ne misli na prošlost, iščeprkao si je iz palca, ispustio si je iz žile, okani se tih misli i usredotoči se na glazbu, da, prepusti se Mond-scheinsonati, diši usporedno s uspinjanjem mjeseca na nebu, mumljaj si mantru u bradu. Ali u toj silnoj kakofoniji ja ne mogu pobjeći od pomisli na nju. Zmije i brđanske nimfe su uvijek oko mene, kao da me žele upo-zoriti da ih nikad neću moći isisati iz palca. Žive u meni. Bilo je jutro i mi smo se uspinjali brdom, a ona je sakupljala kukurijeke. Isplela je cvijetni vijenac, položila ga na glavu, podigla štap i poviknula: Ja sam nimfa s brda!

Ponoćni zaziv muze

23

Ona je Oread, prekrasno biće u bijeloj, gotovo prozirnoj haljini koja miluje kukurijeke koji zveckaju kao zvonca. Ona se smije dok klipsa oko bukve, a ja štapom gnječim kukurijeke misleći da su to zmije. Na koži sam osjetio nečiji hladni dodir. Dragi, začuo sam meki glas za vratom. Okrenuo sam se prema njoj – vijenac na glavi njezina je šumska kruna. Ne postoji ništa drugo osim ovog trenutka sreće – ona kaže: Da, vrijedi. Znaš da je to bila sreća. Miris kukurijeka, pastorale, razgolićena nimfa pod bukvom, drveni krčazi puni biljnog nektra, jebanje u jošiku, sjedinjavanje s prirodom. Tada to nisam shvaćao, ali sada osjećam da me čežnja ubija – sve teče: potok klokoće, svijet se mijenja, panta rei, munje prže nebo – nakon te noći ona je pobjegla i onda je, nakon tri godine, opet pronašla način kako da me uništi – panta rei: potok uz ljetnikovac je presušio, korito je muljevito i u njemu se koprcaju umiruće ribe, u koritu živi jedna crna zvijer koja guta ptičje perje, po noći mogu čuti siktanje zmija, samo se nadam da se u toj crnoj materiji neće izleći zmije. Rodit će se iz katrana. Spalio sam ih benzi-nom, a one se sada uzdižu iz obredne posude i štrcaju opsidijane – tamo je jednom bila ona, a sada je mrtva, mrtva nimfa koju oplakuju kukurijeci – nečiji hladni prsti dodiruju mi brazgotinu na zapešću – tko ti išta jamči, zar samo titravi neonski natpis... Potok je prljav i zelen. Okrenuo sam se i ugledao djevojčino ovalno lice obasjano svjetlom punog mjeseca – to nije bila Ofelija, nije joj bila ni nalik – slijepljena kosa, bore, oči bez sjaja, suhe usne. Nasmiješila se i promrmljala: Dragi, tako je lijepa noć. Dodiruje me hladnim prstima, podlaktica joj je istočkana ubodima injekcije, sve miriše po metaamfetaminu, vati i iglama, smješka mi se: Tako je lijepa noć. Gadi mi se njezin osmijeh, njezino lice, to nije Ofelija, to nije moja Ofelija! Gla-va mi puca… zbog jedne noći kad je potok bio bistar, a kletva zmijolika, ali sada je sve gotovo, mulj i krepane ribe, crna debela zmija ruje po potoku, potok jest zmija, pra-majka zmija, sluzava matrona, uvijek je bio samo zmija koja grize brdo i zavlači se u kanjone, povraća mulj, iskašljava ske-lete muflona i gradi si dvorac od blata i katrana, uvijek samo zmija, sikće i greca šišarke, sve miriše po kasnim jabukama i kompotu, ementaleru i pre-grijanim sijalicama, jajašca nataložena oko temelja drvenog mosta, ribič

Sebastian Antonio Kukavica

24

misli da su jajašca izgubljeni biseri vitezova templara pa ih trpa u torbu i blesavo se cereka s jednim zlatnim zubom, sjeda na bicikl i odlazi u birtiju, a iz torbe iskaču male zmije i grizu ga za bedra i stražnjicu. Mrtve nimfe leže u jošicima a grlati glas odzanja bregovima, ha-ha, lažni osmijesi i op-sjenarski neonski natpisi, ova žena preda mnom nije Ofelija, to je neka nakazna žena koja mi se smije i govori: Dragi. Odgurnem je od sebe, njezin osmijeh iskrivi se u kiselu grimasu, udarim je staklenom vazom koja se rasprsne u doticaju s njezinim licem, ona zajeca i pobjegne iz moje odaje. Ona nije Ofelija, ona je kopija! Staklo puca pod potplatima. Zazvonio je telefon – s druge strane linije rasplinuo se Miljenkov hrapavi glas – koja je to budala, ni sam ne zna što mu se sprema, rekao sam blizancima da ga mogu ubiti, a ako im nešto ide, onda je to prljavi posao. Dahtao je u slušalicu, a glas mu je ispod površinske odlučnosti bio plah i uskomešan, pun straha – pitam se boji li se Miljenko zmija. U čašu sam ulio konjak i ubacio dvije kocke leda, buć. Ispijem piće i obližem usne. Noćas mora biti ubijen, zarežim u slušalicu. Previše toga zna. Ispio sam još jednu čašu – os-jetio sam jaki udarac u sinuse – zavrtjelo mi se u glavi. Nesazvučje želje i stvarne mogućnosti, a ja samo tražim sklad, ravnotežu klackalice – želim se vratiti u onu noć, želim misliti da je ona nimfa. Jedino zmije remete idilu – kada sam rasjekao žile osjetio sam se bližim skladu: vidio sam Ofe-liju i namirisao zeleni potok. Ali onda se kada zacrnila i ispunila sluzavim zmijama: iskakale su iz pipe, brizgale iz odvoda i cijevi, padale iz tuša, štrcale otrov iz svih rupica. Jedna velika zmija živi u mojoj arteriji. Oslo-bodit ću se te zmije samo kada se ubijem. Po noći je čujem kako sikće u laringealnoj žili. Zaklopio sam slušalicu i doteturao do balkona. Hladni noćni zrak me je okrijepio. Čvrsto sam se držao za kamenu balustradu, zagledavši se u daljinu. Brdo obrubljeno kukurijecima. Bubnjanje u glavi – piće ti ne pomaže da zaboraviš, upravo suprotno, ono samo dodatno nadraži bol. Imena izrezbarena u koži i mesu, križići na zatvorskim zi-dovima, godine smrti na nadgrobnim pločama, kružići na listiću za bingo, iksevi na crtama za potpis. Začujem kako se vrata sobe polako otvaraju, škripeći. Na vratima stoji čovjek u crnom kišnom ogrtaču – kada je stranac

Ponoćni zaziv muze

25

zakoračio pod svjetlost, prepoznao sam njegovo lice. Bio je to Karlof: za-magljene naočale, raščupana kosa, žuto lice, prljava košulja. U naručju je stezao djevojku kojoj je uz sljepoočnicu prislonio napeti pištolj. Nije me bilo briga hoće li je ubiti, ionako je ona samo jeftina kopija, neka joj ispali taj metak u mozak, neka joj probuši hipofizu, ona bolje ni ne zaslužuje. Taj čovjek nema pojma što slijedi. Ne zna da će noćas biti ubijen. Ja vidim budućnost. Vidim je tako dobro da znam da ću i sam noćas bti ubijen. Natočio sam si još jedno piće i ušao u sobu. Stari Karlof sada je bio onaj koji povlači potez, poput rimskog cara u amfiteatru. Palac gore ili palac dolje… Što će biti? Nacerio sam mu se u lice i sjeo na otoman. Približavaju se crni oblaci. Zmija ždere mjesec, guta ga, žvače. Zmije, zmije, svuda zmi-je, u gnajsu, pod škriljcima, u crijevima, termosicama, jastucima, papučama, na lusterima, zmije naviru iz svakog zakutka i palucaju jezici-ma, crne i ljigave, i uspinju se prema vrhu brda, prema tronu koji pod od-bljeskom mjesečine izgleda poput bjelokosnog, snježnog zuba zmije Ni-dhoggr. Gospodar Parnasa će noćas umrijeti, zmija će iskočiti iz pištolja i ištrcati otrvov po njegovom tijelu koje će se sklupčati uz balkon – stari Karlof će me ubiti, kad se već nisam mogao sam ubiti, onda ću dopustiti ovom gadu da mi ispali metak u hipofizu, dopuštam zmiji da se osveti, evo napeo sam žile i samo čekam da me pošprica otrov. Karlof je zmija. Mic-mic, zmijo, hajde Bonifacije, ti crna zmijo sa toltečkim svećeničkim tal-arom, hajde Quetzalcoatle skini praperje i pokaži sluzavu kitu, hajde, pre-dajem ti prijestolje Parnasa! Vidi e conobbi l’ombra di colei, che fece per viltà il gran rifiuto! Neka sam kukavica, ali ne mogu više vladati Parnasom, neka vladaju zmije, neka polažu jajašca iz kojih će se izmigoljiti spartanski ratnici zmijske države na Mjesečevom brdu! Ako on izgleda kao odlučna osoba, onda sam ja optimist godine. Bacio je djevojku na parket i sjeo na-suprot mene, stegnuvši još čvršće pištolj u šaci. Gdje je moja kći?, zagrmio je starčev glas. Bljesak! Na odru od požutjelog lišća leži blijeda djevojka u bijeloj haljini, oči su joj staklaste i zelene, a usne krvave. Eto gdje je, mrtva je. Miriše kukurijeke u jošiku, budalo, ha-ha! Nad njezinim tijelom izdižu se dvije dugačke crne sjene, čuvari Zmijinog hrama. Neke stvari je bolje ne

Sebastian Antonio Kukavica

26

znati, odgovorim mu ja prislonivši hladnu čašu usnama. Nazdravio sam mu, ispio gutljaj konjaka i nacerio se. Gdje je moja kći, gade?, kriknuo je stari Karlof. Ja velim: Gdje je ona? Ona je sada na brdu, da, na brdu! Znaš djedice, ona je nimfa koja piški u sjni žbunja. Ofelija, Ofelija… Prava Gor-gona. Da nije bilo nje, djedice, ti i ja ne bismo sjedili ovdje i sada. Ali tako valjda mora biti. Znam da ćeš me ubiti, Karlofe. Znam da si ti zmija. Vidim da je to neminovno, a ja ne bježim od neminovnosti. Ali iskreno rečeno, jebe mi se, he-he. Pucaj gdje god hoćeš, ali samo te jednu stvar molim, dopusti mi da ispijem piće do kraja, he-he-he! Pa onda pucaj koliko hoćeš! Ulio sam još tekućine u čašu i podigao je visoko u zrak – čaša se bljeskala pod mjesečinom. Nimfi u čast! Nacerio sam se Karlofu u lice i ispio konjak, nazdravivši Ofeliji, nazdravivši smrti i nadi da poslije ovog života nema više ničega. Omamljujuće, ali sada je kasno za obmanu. Samo se nadam da nema ničega. Ne bih želio da još jednom moram preživjeti gaduru poput Ofelije. Gurnem cijev Karlofova pištolja sebi duboko u grlo i nasmiješim se sudbini – pras! Krv je stala istjecati iz grla, a s njom su otjecala i sjećanja i špranje i imena, zvukovi, boje i mirisi, sve je mutno, ne čujem potok, ne vidim mjesec, zaboravim na nju, dim povrh pištolja, krv teče, teče, teče, stvari teku, sve teče, neka teče, a onda veliko ništavilo, tek nazirem od-bljeske neonskog natpisa BOG SPAŠAVA, nacerim se usta punih krvlju, BOG SPAŠAVA, bljeska se iz daljine kroz maglu i smrad kiše, ne, stvari ne teku, rijeka je prljava i puna mulja, nema ovdje spasa, nema ovdje nade, bol prestaje, zavlada mrak, pitaš me je li vrijedilo. Nije. Zmija je progutala biserje. Prijestol prepuštam Bonifaciju i zato idem put pakla!

16. listopada

Džo:

Gume gnječe odraze mjesečine u vrućem asfaltu. Sve je topljivo kao maslac pod ovim vrućim vjetrom. Fatamorgane: jedrenjak reže asfalt, ka-petan s drvenom nogom hoda po dasci, žute peraje kruže oko jedrenjaka i

Ponoćni zaziv muze

27

cijepaju cestu kao otvarač za konzerve, metal zvekeće, pogrbljeni starac maršira oko jezerca i maše tomahawkom pokušavajući zdrobiti sve kukce koji ga oblijeću, mješalice žvaču šljunak i cement, okreću se i pepsinom natapaju smjesu u bubnju. Galimatijas, škrgutanje kukaca, pregrijani elek-tromotor, jelenja rika, ljuštenje basta, mumljanje, vonj znojnih građevinara, djevojke u sjeni čempresa čitaju knjige, miris pičaka, opće ludilo, kažem uuuuuuu. Vozimo se prema šumi jer je u šumi mračno i tamo zlokobno grakću ptice prelijetajući zgusnuto raslinje, siluete vrana bljeskaju se kao plastika pod lupom i tamo usred tih prugastih sjena nalazi se jedna drvena kućica, napuštena i zarasla u korov i divlje raslinje, daščara se zove Palača, tamo odvodimo naše žrtve, u mramornu Palaču. U sjeni joha i u tišini distorzirane apside vežemo djevojke za bijeli oltar i gledamo ih kako se gole vrpolje na hladnom oltaru. Zelena svjetlost pada na nage djevojke, vjetar nosi miris okrunjenih klipova kukuruza i dalekih oranica, čuje se jelenja rika i struganje rogova, mužjaci se bore oko pjegave srne, parošci pucaju, tomahawk kukcima ravna kičme, jedrenjak se prevrnuo i pretvorio u automobilsku olupinu, svjetlost visi sa pukotina kupole kao poderana zastava i dodiruje sise koje poprimaju tirkizni preljev kao kuglof, boja ku-pusa, zečevi brste mrkve koje su nekoć bile snjegovićevi nosevi. Djevojke u sjeni jošika – mesnata tijela, mokra ramena, miris mentola i eukaliptusa, tvrdi sjekutići, pelud zalijepljena za stidne dlačice, crne bodljikave žice, achtung, uuuuuu, misli na inflaciju, misli na pad Zapadnog Rimskog carst-va, ružičaste usne mi šapuću Uđi, uuuu, kepec ante portas, povuci kvaku i probij zasun, uhuhuuu, srkni ružičastu vodu iz pličine, pij, uhuhuuu, nabrajaj rimske careve, Olibrije, Glicerije, Julije Nepot, uhuuu. Ja volim rascvjetali miris noći, volim čuti graktanje ptica, riku jelena i tjeskobni hûk sova, volim nazrijeti sav onaj roj crvenkastih očiju iza stabala dok gipke sjene plešu sarabande po zidovima Palače. U srcu šume je bogme tamno i opasno, jer šuma je, velim ja, poput velike usnule životinje, a mi putujemo u samu utrobu te zvijeri. Žena-zvjerka se vrzma i pregiba a meni se diiiiže, ali pokušavam razmišljati o inflaciji, o Rimskom carstvu, o Bachovim in-vencijama u fugi, ali se neumoljivo diiiiže jer je ona neukrotiva zvjerka

Sebastian Antonio Kukavica

28

uzavrele krvi i zelenih sisa koje su uhuhuuu – usredotoči se na mokru ces-tu poprskanu solju, fatamorgane hlape kao pivo, mogu vidjeti jedrenjake Andaluzije, djevojka-ptica se vrzma na sjedištu i torzo joj je poškropljen znojem a maglica se spustila nad uleknuće ceste pa sve ima – farovi osvjetl-javaju vijugavu cestu i rubove jošika, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio, anda-luzijsko jedro poprima izgled ptičjeg krila, nebo je plavičasti abažur koji plamti a šuma je duboka i tamna, velim ja bratu koji vozi automobil, moj brat je velik i jak, on se cereka grizući usnicu, on je jednom ubio vuka tako što mu je gurnuo ruku u ralje i iščupao jezik a onda su došli drvosječe – obojica mislimo na isto, u daljini se sjene eremita pomaljaju po brdima, isposnici izlaze iz pećina i udišu noćni zrak, a iz dubine šume se čuje pjes-ma drvosječa – zove se Ofelija i prekrasna je pod peludom – jelen–pobjed-nik se pari sa srnom koja riče ag-ag, a parošci izgledaju kao kruna od sedefa, moj se brat zapravo zove Samson i imao je dugačke pletenice prije nego što se ošišao, jer je naša praznovjerna majka jedne noći za pood-makle trudnoće čula blagi glas koji joj je prošaptao u uho da njezinom sinu britva nikad ne smije preće po glavi, jednom je moj brat Samson ubio deset ljudi s magarećom čeljusti, a jednom je zapalio repove lisica i zapalio tako cijelo selo, moj brat je jak, ne priča mnogo, ali zato je odličan u razbijanju lubanja posredstvom magareće čeljusti – djevojka leži na stražnjem sjedištu automobila i zapešća su joj sapeta čvrstim konopcem kakvog ne bi raspleo ni Aleksandar Veliki, velim ja, usne su joj prelijepljene ljepljivom vrpcom – razmišljaj o klasičnoj glazbi, ne gledaj ju, ali i braco si gricka usnicu a prsti mu lupkaju nervozni ritam po volanu, i on je uhvatio njezin zvjerinji pogled u retrovizoru… žene nisu za mog brata, sve ga na ovaj ili onaj način na koncu izdaju, zbog jedne je žene i izgubio pletenice, mislim da se žena zvala Delila ili možda Milica, nisam siguran… uglavnom, ta ga je Delila ili Milica iskoristila zbog novaca, lijegala je s njim u krevet samo zato da bi doznala broj njegovog žiro–računa, a kada joj je jedne noći otkrio da broj žiro–računa ima zapisan na papirusu kojeg je smotao i sakrio u pletenicu ona ga je izdala, sljedeće jutro se probudio ošišan i bez pletenica, eto što ti je žena! Uskoro će Palača, jao, moram razmišljati o klasičnoj glazbi,

Ponoćni zaziv muze

29

Brandenburški koncert, Schubertov Piano trio, njezino oko veli Ja sam sv-jetlost, veli, Prst prosvjećenja, Faravahar, veli, uuu, cesta je tek ponegdje osvijetljena zalutalom svjetlošću lampe koja rastapa hladni zrak, nazire se kupola Panteona, okrenem se prema djevojci i ne mogavši izdržati steg-nem je za uske bokove, nacerim joj se u lice a ona mi prikliješti ruku i za-vrne je udesno, ja kriknem. Delilo ili Milice osjetit ćeš ti naš gnjev, velim joj ja. Masiram zapešće a ona se vrzma. Krošnja je napučena crnim silu-etama vrana, a cesta je grbavija pa kotači poskakuju – braco naglo skrene ulijevo, skliznemo s mokre ceste. Neutrta staza miriše po pečenoj glini. Gizdavi farovi. Prašina se zgrušnjava nad makadamom. Topot konja, rza-nje i frktanje, mesnate butine, žilav vrat, trbuh koji se trese, njezina crvena bedra, kvarterhors koji kaže mrrrrrh, obuzdat ću te mamuzama, muzo mamina. Smiri se, dovedi misli u red, udahni šumski zrak, da. Priroda je tako spokojna i prekrasna – romantična! Ugledam jelena: blistavo rogovlje, ponosno podignuta glava, bijele oči, smeđa griva, krvavi parošci. S rogova mu kaplje krv poraženog jelena koji šepajući nestaje u gustom raslinju, vukući ranjenu nogu za svojom sjenom. Ne misli na nju, ne misli na nju! Danas ujutro sam ubio onog gada koji je bio do grla u dugovima. Po službenoj dužnosti, moram napomenuti. Njegovo tijelo sam bacio u svježi beton. Mješalica melje šljunak i cement, bubanj se rotira, žitka masa prelje-va se preko leša – beton je krvav. Na tom mjestu bit će podignut betonski spomenik domovini – eto, mrtvac je postao stup zemlje, ponosna karijati-da domoljublja, betonska noga žilavog revolucionara. Jelen struže bast o plavo raslinje. Palača se podiže iz magle, na obodima razbijene kupole stražare ptice, rovanje insekata, obasjani ulazni portal Palače, luneta s pr-izorom Sudnjeg dana, djevojka počinje plakati, žvalavo preklinjući za život. Braco zaustavi auto. Farovi obasjali Palaču. Šteta što je moramo ubiti, ali braco i ja smo tu da činimo što nam Celestin naredi, to je stvar principa, velim ja. Sjenovita crkvica i tijesna apsida gdje ubijam djecu Božju, Bog stvara kipiće od gline, a ja uništavam sve Njegove kipiće i glinene pehare, džaba mastiš prste! Celestin je želi vidjeti mrtvu. Tko sam ja da mu se pro-tivim? Znam samo da je ona prije tri godine posjećivala Celestina na Par-

Sebastian Antonio Kukavica

30

nasu, a onda je odjednom nestala… Ali to se mene ne tiče! Rekao je: Ona je zla vladarica brda. Ona uzima život u zamjenu za miris kukrijeka i jednu noć uz grlo potoka. To se mene ne tiče, velim vam ja! Ptice prelijeću ariše i režu luster, a ono malo svjetlosti gasne u uljanici, samo mrak i priroda, a priroda ima sitne crvene oči i krvave rogove, priroda je iskonsko zlo, velim ja. Obratim se braci: Samsone, hajmo je unijeti u Palaču pa ti onda donesi partviš. Palača pod uštapom. Braco ščepa Ofeliju za noge, a ja je uhvatim za zapešća, torzo joj je sedren i sklizak, u tom torzu zrcali se jošik, ona se vrzma, ali džaba! Braco i ja je unesemo pod sjenu Palače i zavežemo joj zapešća za drveni oltar na povišenoj oltarnoj menzi. Sada može samo preklinjati za što bržu smrt, jer smrt dolazi s gašenjem posljednje iskre svjetla u uljanici, to su interna pravila Palače, kućni red, smrt će doći kad popljuješ glazuru torte. Trakice narančaste i crvene. Ja se nacerim prošaptavši joj u uho: Delilo ili Milice, poslušaj riku jelena. I tako mi slušamo riku jelena, slušamo ih kako se pare, kako stružu bast s rogova, kako ele-gantno gaze po travi. I ona se više ne vrpolji, već samo zuri u zvijzde i osluškuje parenje jelena. Odjednom se ona počne smijati. Braco izlazi iz mraka i nosi partiš. Palačom odjekuje njezin smijeh. Djevojka u sjeni jošika. Pokopana bit će nimfa što pletenicu odreza u tlo pod jošikom! Tako će skončati vladarica brda. Oči joj više nisu smaragdne, sada poprimaju sjaj beznađa. Palača natjera ljude da shvate da nikad ne mogu znati što slijedi. No prije svega valja izvršiti poganski ritual – past ćemo na koljena pred brončanim kipovima Baala i Aštarte i ljubiti im noge. Štovat ćemo ih onako kako samo pogani znaju. Bijela je mjesečina po stubama hrama pala.

Prije dvadeset godina.

Marija Karlof:

Na sivkastom brdu gradi se mramorna palača – odsjaj amfibola, obloga od kroma, pokojeg gnajsa i velikih mramornih kocaka. Štukature, kamene glave, vijenci, frizovi, triglifi, blistavi murali, sve okupano sivim bojama,

Ponoćni zaziv muze

31

pravi grisaille, svježi miris boje za ličenje zidova, žumanjci, mischtechnik, multipraktik s tv–prodaje, žumanjci se razmazuju po štukaturama, fresco–secco vonja po trulim jajima i mrtvim pilićima, patlidžani su orosili sivo brdo kao vrapčje suze. Režem fetu na kockice, sir se mrvi, nož zviđi, zvu-kovi Grčke, čuje se meketanje istočno–frizijskih ovaca, cuclanje vimena, pastir siše vimena a ovce bleje, sodomija s osojne strane brda, u sjeni sun-ca, ovce dižu transparente i uskraćuju gurmanskim nepcima slani okus fete! Piti, piti, piti, ja jaaako volim piti – brđanski ouzo me priziva k svom grlu, kliče moje ime, pjeva budnice i davorje, krekeče iz kreča, riče Kurvo povuci me za tuniku, a ja mu se ne mogu oduprijeti. Izvana dopire rascviljen zvuk ljuljačke i bezbrižni dječji smijeh. Pogledam kroz prozor. Ona se ljul-ja na ljuljački pod starim drvetom: rub bijele haljinice klepeće nošen vjetrom. I on je tamo, naravno. Steže prste oko konopca na kojem visi ljuljačka, naočale su mu zamagljene, govori kako će uz ogradicu posaditi cvjetače i ciklu i kako će ih ona svakog jutra moći zalijevati svojom zele-nom kanticom. Ona se ljulja i pita ga hoće li u magičnom vrtu biti mjesta za pokoju hortenziju, a on kima glavom i kaže Hoće, ali prvo su na redu cvjetače. Još osjećam slani okus fete pod jezikom – prava gozba: mrvljive kocke fete, hladna fasolada, kiselkasta suglasja stružu nepce, miris anisa, odčepljena boca ouzo–a, grkljan pun ljute tekućine, crveni obrazi, ugriz za obrvu, žaba se guši u kreču, mramorna palača na brdu Doit. A ako bude-mo imali mrkve, smješka se ona s ljuljačke, hoćemo li onda kupiti i malog zeca koji će ih grickati – ti jebena fufice, nabit ću ti klip prezrelog kukuruza u… da ne kažem gdje! Da, da, odgovara on dok njiše ljuljačku i predlaže da zeca nazovu Silen. Bojažljivi satiri sa zelenih livada! Prokleti gad. Ubio ju je, a sada se blaženo smije, ljuljajući svoju mezimicu. Jadna Delila. Njezin jedini grijeh bio je taj što je bila previše umiljata. Kaže da mu se motala oko nogu i da ju je zato ubio. A zeca hoće primiti u magični vrt! Dopustit će mu da sere, skače i pari se po kući i to mu neće smetati, jer si je fufica zacrtala da hoće imati jebenog zeca! Jadna Delila. Žrtvovali su te kao ovcu s osojne strane mramornog brda. Prilagodi se okrutnim vremenima: podigni sjeki-ru i rastranširaj Delilu na mesnate filete. Prilagoditi se – druga riječ za piti,

Sebastian Antonio Kukavica

32

lokati, gutati ouzo, podrigivati kiseli sir! Jebiga, popila sam ouzo. Iz ormarića izvučem bocu konjaka. Osluškuj pijane glasove – što ti šapuću u uho, recitiraju li anakreontske himne? Blink-blink, sunčeva svjetlost se od-bija od crne, mramorne palače, čini se da je grade sićušni crnci koji nose kamene gromade na leđima, a faraon u bijelom odijelu ih šiba bičem, a oni u transu uzvikuju Još, još, šibaj nas još! Dan je na izdisaju – purpurni su-ton. Ona se smije s vjetrom u kosi, krošnja starog stabla sjetno šušti, pjeva elegije, gatalinke krekeću, ugušit će se u kreču. Ogavan okus, grozan okus očaja u ustima – talog sira i konjaka. Život može stati u samo jedan dan, nemoćan da izađe iz začaranog kruga monotonih razgovora o patlidžanima i vremenskoj prognozi. A tako sam je voljela. Jadna Delila. Ulijem si piće u čašu – konjak se cakli između raspuknutih kocaka leda – sjećanje na sve noći obasjane punim mjesecom – izlijem piće u grlo, nadušak. Osjećam kako mi se lice crveni, žile počinju pulsirati, grlo mi se guši u ogavnom okusu, jadna Delila, on ju je ubio, a bila je tako umiljata, dobra Delila, jadna Delila, škripanje ljuljačke, on ju njiše, a Delila leži negdje mrtva, muti mi se pred očima, ulijem si još jedno, nagnem u grlo da rastjeram sivilo pred očima, jadna, jadna, jadna, ali postane samo još tamnije, nje-zine okrugle zelene oči, što hoćeš od mene gaduro, jesi li ti tobolčasta gata-linka ili si šestarom kopala mrenu iz oka, Još još još, urlaju crnčići pod gospodarevim bičem, Želimo da nas tučeš mi smo mali crnčići, crna palača svjetli na brdu, faraon podiže ruke prema tmurnom nebu i urla Ja sam Lucifer ha-ha-ha, crni svjetionik na brdu zasjenio je mjesec, smijeh svjetioničara Lucifera, prosvjetitelja Lucifera lučonoše koji Jehovine svje-doke gađa klipovima kukuruza, a crnčići ga preklinju da ih šiba bičem, kablovima i štukaturama po plećima, još još još, crna luč me uvodi u mrak, ja ludim, ja sam luda, ne, aaaahh, Lucifer me promatra sa svog crnog torn-ja i gricka pečeni kukuruz, razbijem bocu u krhotine, okus u ustima podsjeća na prljavu kišu i izgrecani lim, fikusi pročišćavaju od negativne energije, sažvakat ću klorofil i okrečiti zidove u verdaille tehnici, crnčići će lijepiti crne murale za palaču, a na kraju dana Lucifer će graditelja koji je najviše radio nagraditi sa šest stotina šezdeset i šest udaraca vaservagom

Ponoćni zaziv muze

33

po leđima, a crnčić će htjeti još, jer želi da uspravno hoda, da su mu leđa ravna. Ona je svemu kriva, ja sam bila na vrhu, a onda je došla ona i sve mi oduzela. Ona mu je smetala pa ju je zaklao odsjekavši joj glavu – jadna Delila. Mrzim ju. Mrzim te zelene oči. Osjećam se izigrano, napušteno, jadno – s mržnjom prilijepim usne na grlo boce konjaka – osjećam da se gušim, ali ne mogu si pomoći, grcam, oči mi suze, iskašljavam smeđi talog, pačja govna, ali ne prestajem gutati, kao crnčić urlam Još još još – to sam što jesam, a nezamislivo mi je to što jesam, stoga pijem da budem ono što želim biti. Ja sam Otac-zaštitnik, veli on, onaj tko povrijedi moju kćer, mora odgovarati pred mojim sudom. Ja važem grijehe svijeta, ja – Lucifer s vaservagom. Pravdina vaga – krvava vaservaga, rasukač crnačkih kičmi, kutomjer uspravnosti, tvorac homo erectusa, kalulifer evolucije! Otac-zaštitnik: trkelja o cvjetačama, hortenzijama i zečjim imenima i šapuće joj u uho: Može i zec, ali prvo cvjetače. Gledala sam kako je ubija. Sve sam ja vidjela, i ono što trebam i ono što ne trebam, sve sam ja vidjela kroz osvi-jetljeni procjep na vratima i sve sam čula. Delila ju je ogrebla, a ona je počela cviliti, jecati, šmrcajući: Tatice, tatice Delila je zla – ta slinava, bala-va pičkica. On je sjedio u sjeni trijema pušeći lulu i ljuljajući se na stolcu kada ju je Delila napala. Delila mu se priljubila uz nogu, predući –on ju je pomilovao. Ofelijin plač postaje sve glasniji. Tatice, ona me je ogrebala, kme-kme! On ju je uzeo u ruke, spustio se u podrum i ščepao sjekiru. Mačka se vrpoljila na drvenom stolu i mijaukala. Glasni fijuk. Vrisnula sam, on me je hladnokrvno pogledao iza zamagljenih naočala. Tada sam znala da je lud. Piljio je u moje oči, stežući držak sjekire u šaci i urlajući: Delilo, filistejska kurvo, naučit ću te ja da ne šišaš šiške i zlatne lokne! Neću ti dopustiti, ti gadna mačko, da moju kuću urušiš kao i filistejski hram! Želim se uspeti na brdo i ući u Luciferovu palaču, želim da i mene tuče vaservagom! Kap-kap! Ispila sam posljednju kap iz čaše. Mrzim ju, njezin smijeh, zelene oči, bijelu haljinicu. Ona je kriva. Njegovo lice obasjava bli-jeda svjetlost podrumske žarulje dok sjekirom kažnjava umiljate filistejske frizerke. Napunim kadu. Bijela para. Nemoj, nemoj, vrišti ona kroz suze, želim ući u mramornu palaču i podati se faraonu, želim se s ostalim

Sebastian Antonio Kukavica

34

crnčićima svađati tko će biti taj sretnik kojeg će Lucifer nalemati vaserva-gom, kada ležim u kadi pitam se hoće li me ugostiti ako je ubijem, hoće li me Lucifer dočekati s tiramisuom i lazanjama, Lucifer priprema izvrstan bešamel, Lucifere, hoćeš li me isprebijati vaservagom, Hoću mila, znaš da hoću, izoklagijat ću ti pršljene, Još još još druže L., ležim u kadi i zurim u trulu mrlju što se razlila stropom. Sjećam se… Ona vrišti: Nemoj, mamice! Nemoj!, ali moje lice ostaje kruto i hladno, ja želim da me puste u crnu palaču, ti zečja pravobraniteljice, moram te ubiti kako bi Lucifer raskrilio dveri od žada i počastio me dobrim batinjanjem. Ispila sam još jednu čašu i njome udarila o površinu stola – vaza s uvenulim cvijećem pala je sa stola i rasprsnula se u krhotine. Glava mi puca, a oni se vani smiju, osjećam da će mi pozliti. Ubit ću te, ukrala si mi sve što sam imala, nemoj, nemoj, nemoj, osmjehnem se široko kroz paru, ona grca u ružičastoj pjeni kupke, ti imaš zečju usnu, zato i stružeš koru s mrkve, padnem sa stolice i pijano se hihoćem, kupka šušti, mjehurići iskaču po površini vode kao kukčevi prištevi. Kučko! Udarao me je – ja sam pomislila da je to moj ljubljeni svjetioničar Lucifer, ali onda sam shvatila da je to glupi Karlof. Udarao me je šakama i nogama, urlajući: Kučko! Jesam, učinila sam to što sam učinila i ne kajem se, ni ti se nisi pokajao kad si ju hladnokrvno ubio, jadna Delila. Jesam, željela sam je vidjeti mrtvu. Škripa ljuljačke prestaje – nadjačana je tutnjavom gromova. Glava mi puca. Osjećam se nevažno, ali ja sam vizion-ar! Kako se usuđujete, zečići, kako se usuđujete! Bilo je to jučer. Bosa sam ušla u kupaonicu. Hladne pločice hlade stopala. Prozor je bio otvoren, a vjetar je u kupaonicu donosio smrad kisele juhe i čajne kobasice. Prije nekoliko dana pokucala sam na Luciferova vrata i pružila mu kolač od brusnica koji sam ispekla, a on mi je zatvorio dveri od žada pred nosom i rekao da još nisam spremna da uđem. Zato moram to učiniti. Jedino će me tako pustiti u Palaču, neću da me gađa kukuruzom, ja sam osjetljiva žena koja želi samo malo više pažnje. Napunila sam kadu do vrha – voda je mirisala kao transilvanijski potok. Suicid je časna smrt – to je jedini način da čovjek ovlada svojom sudbinom. Zna što slijedi. Sljepić izviruje iz pipe. Šic, zečja uhodo! Ofelija kupka je spremna, pozvala sam je iskrivivši usne u

Ponoćni zaziv muze

35

kiseli cerek. Ali ja sam se jučer kupala, mamice – ona je stajala pred vratima kupaonice u plavim gaćicama, stežući lutka za ruku. Prstom je pozivam: Dođi, Ofelija, dođi majci, dođi, posjetit ćemo jedno prekrasno mjesto, crnu palaču gdje čika Lucifer dobru dječicu nagrađuje žvakama, čokoladnim bombonima i bijelim zečićima. Voda je tako fina i ugodna, zašto se ne bi brčkala poput male ribice? Dat ću ti čokoladni bombon! Ona još čvršće stegne lutka prinijevši ga grudima i kaže Ali, mama, ja ne smjem jesti čokoladne bombone jer će me boliti zubići – jebali te bomboni, zubata glupačo, članice Zečjeg klana! Pitam se je li već onda znala što slijedi. Je li i Delila znala? Ofelija je ušla u kupaonicu, a suza joj je zasjala u oku. Znala je, znala je, jebali je zečevi. Bila je bosa, a haljinica joj je doticala pod – približila mi se. Znala je ona da nema nikakvih čokoladnih bombona ni zečica sa zubnom protezom! Zaustavila se ispred mene, zagrlila nacerenog lutka i upitala me: Mamice, zašto me mrziš? Suza joj je kliznula niz obraz, skinula sam taj glupi cerek s lica, pogladila je po glavi i rekla joj Hajde ne seri nego uđi u kadu, mene si našla zajebavat s tim glupim pitanjima. Kosa joj je tako meka, ima zube kao zečić, na tren posumnjam u svoju namjeru, poljubim je i shvatim da je došlo vrijeme. Druže L., prinosim žrtvu kako bi mi otvorio vrata svog gulaga! Bome može, bome može gospojo, nalemat ću vas vaservagom i dovesti vam kičmu pod pravi kut da nad njom možete izračunati hipotenuzu! Ščepala sam je za ruke i gurnula pod vodu, vrpolji-la se, a ja sam osjećala kako joj tijelo postaje sve slabije, kako se prestaje koprcati, kako umire, mjehurići su izbijali na površinu, pjena je šištala, ali tada sam osjetila njegov pogled, zurio je u mene s praga, lice mu je bilo crveno bio je bijesan pa je uzeo sjekiru i Delili odsjekao glavu koja se kotrl-jala podom ali nije bilo puno krvi počeo me je udarati, Ti nisi Lucifer, vrištala sam, psovala sam ga, iskašljavala sam mlazove krvi, ali on nije prestajao udarati, Proklet bio, ja želim da me Lucifer zlostavlja a ne ti, stara budalo! Marija opet si Ofeliju htjela ukrcati na brod za Sydney, nije li tako, zareži on, a ja kažem: Neka ide u Australiju, neka se druži sa svojim preci-ma Aboridžinima zlodusima koji su me silovali šiljkom za led, crni vrač je rekao da je ubijem, rekao je zloduh i klokan penjač, ubij, ubij, dao mi je

Sebastian Antonio Kukavica

36

amajliju od žada koja mi je srasla u plombu na zubnoj kruni, znam ja da štuješ iste toteme kao i ti zlodusi, ali ti nisi Lucifer, ti si budala s tumorom na larinksu, hajde pošpricaj me otrovom iz laringealne žile, glupane, ti nisi moj muž, moj muž je svjetioničar i on radi izvrstan bešamel. Stara jebena kučko!, vikao je, ona je plakala a zečje uši su joj bile čupave i nakostriješene, rekla sam ja da će nam zečevi izgristi kupus i kabele, treba ih sve ubaciti u gulaš, oko njenog vrata vidjeli su se tragovi mojih prstiju, ogrlica od zečjih zubića, on ju je bacio u crnu vreću i ubacio u kontejner. S iskrivljene čeljusti mi vise žvale i slina, puzim po podu, a Karlof me tuče teškim korbačem. Gad, polomio mi je nosnu hrskavicu, sada više nisam član porodice riba hrskavičnjača, sada sam sputena na nižu evolucijsku granu, sada sam svit-kovac, a kičma mi je neravna, Lucifer veli Zato lijepo dođi kod kiropraktičara Lucifera koji će ti vaservagom dovesti kičmu pod devedeset stupnjeva, on ju je zagrlio i počeo ljubiti, Delila, moja prekrasna perzijska mačka. Kakva si ti to majka, ti si čudovište!, vikao je a ja sam ležala na hladnim, zaslin-jenim pločicama. On joj je govorio da će sve biti u redu kao i prije. Bit će sve kao i prije – dođe mi da puknem od smijeha. Nisam je ubila… Više me nikad neće primiti u svoju palaču, izdala sam revoluciju. Pijana sam, a sjeta me proždire. Pras! Pljusak se prolomi iz neba. Kad dođe smak svijeta, molim vas obavijestite me pismenim putem, jer meni se svako jesenje jutro čini poput Apokalipse. Blato se lijepi za baletne cipelice. Šljapkanje. Njih dvoje su se sakrili pod krovom drvene kućice. Prozori kućice se magle. Pričaju o zečevima i cvjetačama. Ofelija u zamagljeno staklo prstom up-isuje svoje i očevo ime unutar ucrtanog srca. Zaplakala sam zagledavši se u dno čaše – bila je prazna, napuni je i pobjegni što dalje iz ovog blata. U Australiju, gdje si bila sretna! Čaša mora biti puna, to je uvjet opstanka. Pijem dok mi suze klize licem, osjećam da se gušim, ali nastavljam piti – samoća ima tako gorak okus. Iz drvene kućice dopirao je njihov smijeh, cvjetače, zečevi, ali ja ih nisam mogla slušati. Drvena kućica zamagljenih prozora, oni se smiju i pričaju o zečevima, napijem se i ništa ne čujem, tako lakše zaboravim na sve i postanem dio crne palače, smijem se dok se nji-hovi glasovi probijaju kroz maglu i kišu, čini mi se da sam negdje daleko i

Ponoćni zaziv muze

37

da milujem Delilinu meku dlaku. Nosim plavu haljinu koju sam nosila kao djevojka. Uspinjem se stubama koje vode do svjetionika. Lucifer mi otvara masivne dveri od žada i dočekuje me s vaservagom – crnčići kliču Još još još! Ulazim u svjetionik. Lucifer i ja se jebemo. On se mitari. Ima crvenu desnu ruku. Pogledah na kraj svijeta i ugledah zvijer u čijoj desnoj šaci bijaše ključ jame bez dna.

16. studenoga

Mack Nož:

Gorki okus cigarilla na grebenu jezika – dim me omamljuje, vjetar nosi rastrgana kukčja krila, opušak tinja, vizije se raspiruju u čađi, oblačići dima tvore konje koji se propinju, Pegaze koji frkću dok iskaču iz cigarilla, mitološka bića nadimaju se nad opuškom u technicoloru, postaju svjetlu-cava, puna perja, ljuskica, rogova i dlaka, šapuću mi na stranim jezicima, pjevaju o bogovima, pričaju priče o propasti svijeta i ciklusima stvaranja, oplakuju ratnike i odaju mi tajne starih civilizacija. Iz dima izlaze Valkire koje kupe gljive otrovnice sa zemlje i ubacuju ih u svoje pletene korpe – beru pupavke, muhare, lisičarke – napravit će kolač od gljiva i poslužiti ga mrtvim ratnicima kao okrepu od ovozemaljskog života. Magla, pucketanje projektora, puc – i odjednom zmajevi lete, buše rupe u oblacima kao di-jetlo, nimfe se smiju gole i crvene pod johama, a psi se okupljaju oko to-tema s likom pernate zmije i zavijaju pseći nokturno. Laterna magica – stari mi ju je kupio za šesti rođendan. Škiljio bih i vrtio ručicu lanterne, a sličice mitoloških bića bi se izmjenjivale na osvjetljenoj pozadini, a kada bi film došao do kraja, ponovno bih pokrenuo ručicu i magija bi se ponovno rodila, praćena depresivnim zvukom staklene harmonike koju je stari svirao u radnoj sobi pjevušeći na staro–njemačkom. Pušim cigaretu, zureći u sivo pročelje skladišta – prisjećam se dobrih starih vremena. Upao sam u loš san – gljive otrovnice strše iz kanalizacijskih rešetki, pijanci igraju šah s pivskim čepovima, vlaga grize posrane plahte, sve smrdi na trulež i

Sebastian Antonio Kukavica

38

nesažvakane barbiturate, zrak kao da je gaziran, cirkuski šator leži polom-ljen na požutjeloj travi, šareni antidepresivi se cakle poput rose u travi i lokvama, hrapavo režanje, mršavi psi se bore oko šarenih tabletica, barbi-turai za pse, prozac za kojote, šuštanje gramofonskih ploča, istanjeni gla-sovi minezengera oplakuju nesretne ljubavi i zlatne pletenice, von der Vo-gelweide pjeva: Under der linden an der heide, psi se guše, pjena im izbija na gubice, staklena harmonika izgleda kao košnica koja se okreće, a svaka nota cijedi se kao med iz saće, vonj pašteta i mesnih narezaka, netko se jebe pod potkovastim svodom, potkova je simbol sreće, to je kao da se jebu pod imelom, miris pregorjelih štednih žarulja, užegla mast u slivnicima, miris deterdženta, grlice tražeći koricu kruha prebiru po raskvašenim opušcima, golubovi uneređuju uzorite plehove poštenih ljudi–radilica koji žive u zgradama–košnicama od armiranog betona, pripremaju se za novi radni dan i sve teže zahtjeve koje pred njih postavlja Matica, željezo, plehovi, čvrste konstrukcije zgrada, zvuk električnih bušilica, zveket rasutih čavala, pernate loptice za badmington, teške betonske ploče, Le Corbusier na dje-lu, sa ravnalom iza uha, derutne zgrade koje vrve od života i besparice i vonjaju po pašta šuti i restanom krumpiru. Mjesečina se na ovom mjestu čini poput popišane mrlje na pamučnim gaćama. Psi reže i trgaju si meso kako bi se dočepali barbiturata. Ja sam depresivna džukela i potrebna mi je ta tabletica! Opušak govori ptičjim glasom: Ja sam spas, ja sam hostija, ja sam tabernakul pun barbiturata, otvori moja vratašca i napoji se svim an-tidepresivima koje ti nudi naša crkva. Skladište u sjeni Spasa – Mack hosti-je čuva u muzičkoj kutiji iz koje se, kada se pokrene izlizana ručica, izvijaju prekrasni zvukovi Schönbergovih skladbi. Pčelama ulaz verboten. Ah, mir-is starog skladišta! Tu je nekad prije bila klaonica, još uvijek sa metalnih šipki vise umašćene, krvave kuke koje stružu šipku i mirišu po mrtvim ja-ganjcima – rekoh već, to je druga strana Spasa, osojna strana do koje ne dopire svjetlost neona. Povučem zarđala vrata koja otkližu u izvitopereni utor. Dobro staro skladište: ovčice od glinamola, origami ždralovi na prozorčiću, vonj kreča, skorene krvi i minezengerskih jecaja, zvuk staklene harmonike i wohltemperiert klavira. Da, bit će ovo izvrsna kulisa za igro-

Ponoćni zaziv muze

39

kaz kojeg spremam, samo mi još treba glavni glumac, moj mali putto, he-he, kepec Nordri, kamen temeljac društva, pandantiv pčelinje hijerarhije, nosač lubanje! Noćas Laterna magica prikazuje sličice propasti svijeta. Idem po glumca, oh putto, neslani dječačiću s listom smokve preko pre-pona, gdje li si se sakrio? Otvorio sam prtljažnik u kojem je skvrčen ležao patuljak – Džo, muškobanjasta karijatido, ne znaš što ti se sprema, he-he! Ruke i noge bile su mu svezane krutim konopcem, a usta su mu bila preli-jepljena ljepljivom vrpcom. Mumljao je, a svaki njegov mizerni jecaj lijepio se za vrpcu. Da, bit ćeš ti idealan za ulogu koju sam ti namijenio: snažne ruke, napete mišice, iskolačene oči, kvrgav nos, isposničko lice, lakonske jagodične kosti. Jedan je pas cvilio pod ugrizima drugoga – vidio sam kako žgoljavi pas onom poraženom iz gubice preotima barbiturate. Naličja op-stanka. Pseto koje je žvakalo barbiturate pogledalo me je svojim crvenim očima, skamenivši se – dah mu je bio topao i ljepljiv, dlaka prljava, koža mu se slijepila za skelet. Prišao sam psetu i pomilovao mu njušku – polizao mi je dlan. Džo je mumljao iz prtljažnika – pogledao sam ga, milujući šugavo pseto. Zjenice su mu se raširile, a lice postalo mrtvački žuto – sav se tresao. Oh, Džoooo, zaklat ću te kao odojak! Pitam se je li konačno shvatio što slijedi. Ako nije, ubrzo hoće. Svatko prije ili poslije shvati što slijedi. Zagledam se u psa i rečem: Mili psiću, ti ćeš biti moj Argo, moj vjerni prat-itelj i kopljonoša u borbi protiv amoralnih vrtnih patuljaka! Džo vrišti iz prtljažnika, ali nitko ga ne čuje, njegov braco je mrtav, leži do njega s pur-purnom rupom u čelu, da, da Džo, namjenio sam ulogu i tvojem bratu gorostasu, on će biti veliki snježni div u mojoj predstavi, što mumljaš, kažeš da ti se ne sviđa scenarij, o bome će ti se svidjeti, riječ je o ultima-tivnom igrokazu, a repliku koja će biti upamćena za sva vremena izgovorit ću ja, polako i trezveno, podići ću toljagu i upitat ću okupljene: I, što ćemo? Raskršće. Gusti dim se uzdiže povrh smrskanog vjetrobrana. Prevrnuti auto-mobil. Razbijenim staklom razlila se krv, a tijelo mu je zgnječeno negdje is-pod tog smrskanog lima. Jebemti, što ćemo sad?, upitao je gorostas. Čuješ li glas proročice otrombonjen od nikotina? Budale, ne znate vi što slijedi. Džo se petrificirao. Prsti su mu skliznuli s drške pištolja. Moje vrijeme je došlo –

Sebastian Antonio Kukavica

40

izvadio sam pištolj iz futrole i stegnuo prst oko okidača. Braco gorostas je okrenuo glavu – povukao sam okidač. Metak mu se rasprsnuo u mozgu. Mlazovi krvi su zalili vjetrobransko staklo. Džo je posegnuo za oružjem, ali ja sam ga ošinuo pištoljem po glavi. Zamahnuo sam još jednom i udario ga povrh sljepoočnice. Pao je u nesvijest. Razvalio sam vrata i izvukao mrtvog gorostasa iz auta. Zavežem mu ruke i noge, zgnječim ga u prtljažnik, ugu-ram i patuljka, nerazdvojna braća, prtljažnik se zatvori, klik! Potrčim do smrskanog automobila. Novčanice lepršaju nad staklovinom, neke se zalijepe za crnu cestu, a neke vjetar odnese. Eno je! Zaklopim crnu aktovku, stegnem je u šaci i bacim na suvozačevo sjedište. Moje vrijeme dolazi – najslavnija replika iščekuje da bude odstvarena. I, što ćemo? Patuljka sam svezao za stolac koji je stajao pod žaruljom. Pseto je ušlo za nama u skladište, ukipilo se na vratima i netremice piljilo u patuljka. Zidovi skladišta prošarani su pljesnivim mrljama – sve odreda reprodukcije slika Jeana Arpa, volim bio-morfne oblike. Kap-kap: kapljice kiše kidaju se s metalnih kuka i glasno udaraju o pod. Džo cvokoće. Natočim si piće – ubacim dvije-tri kocke leda. Podignem s poda mokri opušak u kojem se još bljeskala iskra vatre i podignem ga prema titravog žarulji. Gurnem opušak u usta i uvučem dim – laterna magica je ponovno pokrenuta – luč zasja, projektor zacvili, dim šikne iz opuška, začuje se smijeh nimfi i Valkira. Približim se patuljku, unesem mu se u lice i podignem sveti opušak nad njegovim nosom. Čuješ li ptičji pjev koji izlazi iz ovog opuška, moj mali putto? Džo plače i sklapa kapke, ma pizda ti mila materina kako se usuđuješ sklapati oči pred svetim opuškom koji mrmori tajne Azteka, zarijem mu prst u oko i kapci se rast-vore kao žaluzine. Čuješ li ptičji pjev, pitam te huljo, ako mi ne kažeš ugas-it ću opušak u tvojoj zjenici! Kepec poslušno kimne glavom. Otpuhnem još jedan dim, pepeo se raspiri, dim postane sivkast, uvučem još jedan dim i onda se vizija iskristalizira, Pegazi iskoče iz pepela, glasovi postanu oštri kao klin, čujem ih kako pjevaju o propasti svijeta. Džo prijatelju, čuješ li ti ta suglasja, čuješ li glasove, posebice je glasan ovaj piskutavi, siktavi glas koji naglašava sibilante, zmijski glas, ali ima nečeg ptičjeg u sebi, glas zmi-je–ptice, pa da mali putto to je glas Quetzalcoatla! Pogledajte u ovaj sveti

Ponoćni zaziv muze

41

opušak kroz koji progovara bog Quetzalcoatl, a ja sam njegov zemaljski medij koji njegove riječi činim razumljivima patuljcima i džanki–psima! Slušaj Džo, slušaj riječi zmije–ptice kojoj palatali zapinju za otrovni zub. Quetzalcoatl pjeva, u sjetnom baritonu, o propasti Aztečkog carstva. Kaže zmija–ptica da je Montezuma bio budala, jer je boga zamijenio za bradatog stranca iz dalekih zemalja. Taj nitkov kojeg kreten Montezuma za boga uzeše, bio je konkvistador koji je mjesto spasenja Aztecima donio apoka-lipsu! Pernata zmija veli ovako: Lakovjerni podanici moji padoše na kolje-na pod neonskim bogom, pod bradonjom koji ih ognjem saspe. Oh, putto jesi li čuo ove riječi, kroz moje usne progovarala je pernata zmija, ja sam odabran, ja, samo ja, Mack Nož! Dim je nestao, a s njim se raspršila i vizija duguljaste, sluzave pernate zmije koja je izvirivala iz opuška i šaputala mi u uho sve te aztečke riječi – još sam u glavi čuo palucanje zmijskog jezika: Proširi među podanicima vijest da sam ja SPAS, da ne vjeruju bradonji, već zmiji koja u širokom rasponu svojih krila oblijeće Teotihuacán, mjesto gdje su ljudi postajali bogovi! Vizija se rasprsne. Zagledao sam se u patuljka i nasmiješio se, rekavši: Quetzalcoatl je naš Spasitelj, putto, on je svjetlost koja rastapa sav neon, a ovaj sveti, smežurani opušak je bijela hostija, raskriljeni tabernakul u kojem izvire potočić spasenja. Džo ti si grešnik, ali ne brini, ja ću ti pomoći, Quetzalcoatl mi se obratio i povjerio mi misiju, ja sam njegov svećenik koji proriče iz tamjana. Konačno smo pronašli Spas, nakon svih lutanja, nakon svih odbljesaka neona stojimo pred tabernaku-lom! Povukao sam ljepljivu vrpcu sa patuljčevih usana, gurnuo mu opušak u usta i stegnuo ga za čeljust da ne može otvoriti usta. Urlam: Gutaj spas, hajde putto, žvači hostiju, jedi je, osjeti šum zmijskog paperja, gutaj, gutaj, progutaj tu hostiju! Patuljak je progutao hostiju, čeljust mu se zatresla, a oči razrogačile. Počeo je vrištati – oh, Pulcinellin krik, moja ekspresionistička opera. Pravi vizionar jest onaj koji glazbu umije izraziti riječima. Piće žari jednjak i potpaljuje viziju. Prašnjavi gramofon – igla zastruže površinu ploče – hladnom prostorijom se prolomi glazba – natočim si još jedno piće – pucketanje leda – iz gramofona se uzdiže Schubertova Tragična. Pseto zalaje na pun mjesec. Ploča šumi. Džo krikne, vrzmajući se na stolcu. Pas

Sebastian Antonio Kukavica

42

mu se približava. Ja dirigiram. Sada ćemo, klein putto, uprizoriti moju jednočinku. Scenarija nema, ovo je više improvizacija, osim naravno moje replike koja će biti upamćena za sva vremena. Ti budi tu i ne miči se, Argo će motriti na tebe, a ja ću skoknuti do auta da donesem sve rekvizite za naš mali igrokaz, evo me za tren mili moj vrtni patuljčiću! Dotrčao sam do automobila i iz prtljažnika izvukao mlitavo tijelo mrtvog gorostasa, ščepao sam ga za zapešća, uvukao u skladište i bacio ga na drvenu oltarnu menzu pod punim mjesecom. Džo je vrištao i vrzmao se na stolici, a Argo mu je slinio po koljenima. Tišina Nordri, sad počinje predstava. Približim se balavom patuljku i ponovno mu nalijepim vrpcu na usta. Ako te čujem da mumljaš, naredit ću Argu da ti pojede jezik! Dogegam se do paravana, navučem na sebe harlekinsku odjeću koju mi je Pulcinella dao, svežem oko struka masnu kecelju, na lice nalijepim masku i uspnem se na pozornicu, pod mjesečev reflektor. Publika su mi pas, mrtvi div i kepec. Psi i ljudi, rečem naklonivši se, dobro došli u teatar Laterna magica. Danas ćete imati prilike pogledati praizvedbu jednočinke Patuljkova kletva koju je po mo-tivima iz nordijske mitologije dramatizirao Mack Nož, veliki genij današnjice. Predstava će na pomalo šaljiv i groteskan način (ipak je ovo commedia dell’arte) prikazati propast svijeta iz vizure jednog skromnog vrtnog patuljka kojem je povjeren težak zadatak očuvanja svijeta. U tome leži sva tragičnost predstave – jadni mali patuljak nosi temelje svijeta, muči se i stenje, ali ne želi popustiti stisak jer se on žrtvuje za dobrobit svih bića, nosi nebeski svod na plećima, daje pravilnu strukturu hijerarhiji, ali unatoč volji, nemoćan je spriječiti ono neminovno, a to je propast svega, lomljenje nebeskog svoda i debelog jasena. Svi će patuljci pobjeći, jedino će Nordri ostati stajati i držati svod koji će mu se urušiti na glavu. U glavnoj ulozi patuljka Nordrija je kepec Džo. A Averel, njegov brat blizanac, odigrat će ulogu života kao div Ymir! Ali prije nego što počne uprizorenje propasti svijeta, prikazat ćemo prvo kako je svijet nastao! Naklonim se publici, Argo isplazi jezik, a Džo se strese od straha, ja se povučem iza prašnjavog paravana, iz kutije izvadim motronu pilu i postavim iglu na gramofonsku ploču, igla se ureže u ploču i ploča počne pjevati na islandskom. Uspem se

Ponoćni zaziv muze

43

na pozornicu i podignem motornu pilu nad mrtvim divom. Rečem: Dakle, poštovana publiko, slijedi improvizirani prikaz stvaranja svijeta po nordi-jskoj mitologiji. U početku je postojao samo ogromni div Ymir od kojeg Odin i njegova braća odlučiše napraviti svijet. Napali su diva Ymira, ubili ga i od dijelova njegovog tijela počeli graditi. Od gorostasove lubanje načinili su nebeski svod i odlučili su postaviti četiri patuljka koji će držati nebo na svojim leđima sve do propasti bogova. Jedan od tih četiri patuljaka je bio i naš mali Nordri, požrtvovni kepec koji je uzaludno pokušavao spriječiti Propast. Sada ćete, poštovana publiko, moći vidjeti, po prvi puta na pozornicama, kako je Odin, kojeg će utjeloviti Mack Nož u kostimu harlekina, od gorostasove lubanje načinio nebo. U pozadini se čuju dubo-ki, promrzli islandski glasovi. Motorna pila zadrnda, a ja je užlijebim u Ymirovu lubanju – pras, kvrc, ššššš – podignem kalotu i priđem Nordriju. Zagledam se u patuljka i rečem: Kad ti odvežem konopce popet ćeš se na stolac i podići kalotu visoko u zrak, shvaćaš li, to je tvoja uloga života. Hajde, ruke su ti slobodne, budi poslušni putto i popni se na stolac, inače će te Argo pojesti… Odlično, a sada ščepaj kalotu i budi karijatida svijeta! Vodvilj je došao do vrhunca: kepec stoji na stolcu, noge su mu svezane konopcem, Argo mu dašće za vratom, putto se trese, zubi škrgoću, krv mu kaplje na čelo s oštre kalote lubanje, a on blijed i okamenjen zuri u mrtvu točku. Popnem se na pozornicu i poviknem: A sada, cjenjeno gledateljstvo, slijedi trenutak koji smo svi nestrpljivo iščekivali… Ragnarok! I u tom trenu Argo skoči na patuljka koji se sruši se stolca i padne na hladni pod skladišta, nebeski svod se sruši na Nordrija i sve propadne. Ja se smijem kao pravi harlekin – puno sam toga naučio od Pulcinelle Islanđanina. Iz gramofonske konhe zašumi Schubertova Tragična – kako prikladno. Zažmirim – vidim ih sve kako sjede na stolcima pod gljivom: škilje, tresu se, prigušeno jecaju, pokušavaju se izvući iz konopaca ne shvaćajući da je sve već odavno riješeno, grče se, savijaju, preklinjući za život poput pseta, slinavi su, otečenih lica, glupi i naivni, glupi jer misle da ima izlaza, he-he-he! Na ulazu u skladište stoji neonski natpis Tko uđe, nek se kani svake nade – ovo je predvorje Pakla. Cupkam sarabande. Moji koraci prate ritam

Sebastian Antonio Kukavica

44

simfonije, crescendo, tko uđe nek se kani svake nade, zure u mene ko psi, a ja ih pitam – I, što ćemo? Otvaram ormar u kojem vise toljaga, pila, nož – vjetar dotiče hladni metal. Staklena harmonika. Pored ormara stoji zrcalo – zagledam se u svoj odraz. Ja sam Mack s bisernim zubom! Oh the shark has pretty teeth, dear, Mack se ceri u zrcalu, and he shows them pearly white, biserni zubi bljeskaju se pod svjetlošću žarulje, Just a jackknife has Mache-ath, dear, and he keeps it out of sight, oštrica noža zasvijetli mu u šaci – nac-eri se žrtvi, upitavši je – I, što ćemo? Pseto njuši patuljka. Šnjof-šnjof: tražiš li tartufe ili kutiju s blagom? Simfonija buja: puhači se izdižu nad violina-ma, sve se približava kulminaciji. Žarulja se njiše na žici. Zuri u mene, ali prekasno je za pomoć. Sada je došao red da se ja smijem vama, ja sa svojim smislom za humor. Zašto se ne smiješ, Džo? Nije li sve ovo tako jebeno smiješno… Lubanja, patuljci i sve ovo? Nacerim mu se u lice i upitam ga – I, što ćemo? Ti biraš… He-he. Hladno oružje lupka o škripava vratašca ormara. Došlo je vrijeme za ultimativnu repliku… Stegnuo sam ga za grlo – žile su mu se napele, a lice mu je postalo tirkizno – I, što ćemo? Stegnem mu prste oko grla i šapnem mu u uho: Hajde, Džo, nemamo cijeli dan. Pružam ti jedinstvenu priliku – možeš sam izabrati kako ćeš umrijeti. Džo je jecao, suze su mu curile niz obraze, a svaka bora mu se trzala – zašto se ne smiješ, ovo je commedia dell’arte… Mack je velikodušan, jer ti daje mogućnost da barem jednom u životu znaš što slijedi. Doba Macka Noža, doba okrutnosti. Dakle, što ćemo – nož, toljaga ili pila? On krikne, oh oslobođeni zvukovi, ti si istinski Il ragazzo s grlom kao u jegulje, užarene žice violina, jazz fusion, trube, bubmar bas, tromboni, kapljice udaraju o pod kap-kap-kap, Džo vrišti kao budala. Drznik! Okrenuo sam mu leđa. Stvarno je blesav taj patuljak Nordri! To tako ne može ići. Pomilujem pseto po njušci i potpašem ga po olinjaloj koži – Nasladi se, Argo. Simfonija doseže vrhunac: cviljenje violina, kontrabas pukne, cakljenje očnjaka, Džo prestravljeno zuri kako mu pseto trga meso, rekao sam da je sve ovo com-media dell’arte. Argo skače na patuljka i kida mu kožu, borba za barbitu-rate, Džo vrišti u ritmu simfonije, pravi Pierrot lunaire, bijesni Argo mu razdire grkljan, Nordri je odlučio biti budala, samo ti papaj psiću. Izlazim

Ponoćni zaziv muze

45

iz skladišta i zurim u mjesečinu. Osjećam se kao da sam nanovo rođen – preda mnom je novi početak – i znaš što, ovog puta me nitko neće zajeba-vati. Voda žubori u blizini skladišta – mutna je, sluzava, onečišćena, ledena i puna zmija – iz cijevi uronjenih u riječno korito ispuštaju se smrdljivi otpaci i industrijske kemikalije. Sva riba je pomrla. Zurim u daljinu – ljubičasta zora. Budala, mogao je, dobio je priliku koju ne dobiva svatko, priliku da zna što slijedi, ali ostao je glup, glupi patuljak Nordri koji ostaje stajati u pandantivu sve dok se ne sruši i posljednji komad kupole. Dobrodošli u svijet Macka Noža: Tko uđe nek se okani svake nade. Znaj, smrtniče, da ulaziš u nešto gore od pakla – ulaziš u međuprostor za one neodlučne patuljaste budale. Pseto mi dotrči do noge i krvavim jezikom mi poliže prste, gledajući me poniznim očima. Zna šugavo pseto tko je ovdje gazda. Uvijek Mack. Samo Mack. Zurim u ono što je preostalo od patuljka – Argo bome si napravio svinjac! Iznutrice i crijeva razvučeni kao žvaka iz utrobe, kandžama izgrebano lice, pocuclan grkljan ispljunut na pod, izbušen vrat – tijelo mu naguram u malu crnu vreću za smeće. Pomilujem pseto po krvavoj njušci – osjećam kako sito reži. Bravo, Argo, ti si od sada moj vjerni pas Argo! Odvezli smo se do rijeke i uskočili u čamac. Čini se da će po prvi put u mjesec dana jutro osvanuti sunčano, bez kiše. Argo stoji na pramcu čamca i laje. Bacam crnu vreću u rijeku – mrlja krvi obli-kuje elipsasti krik. Čamac je klizio prema praskozorju. Smijao sam se cije-lim putem. Putem prema novom životu. Prema zemlji Praznini gdje pada ljubičasti snijeg! Majko, stižem u njedra tvoja!

Sebastian Antonio Kukavica

46

1.

Vrtni patuljci oplakuju lubanje, kipovi debeljuškastih dječaka pišaju pla-vu vodu, na dnu bazena talože se izgrecane porculanske lutke, jednooki lutak mu se smješka i namiguje zelenim okom. Kiša lupka po crepovima i pocnjelim fasadama, šiba po musavim prozorima, žagori u jošiku. Neonski natpis Bog spašava. Ulica se cakli kao sedef – on stoji usred te mješavine pare, pištavog Marche funèbre i kiselog vonja rublja dok mu vjetar nosi rub redingota. Šššš – vjetar fijuče, krajolik se pomiče, gramofonska ploča ispušta francuske šansone, Je reviens te chercher, majka pjeva uspavanku nad zipkom, osamljena Dryas luta jošikom u bijeloj haljini i doziva dragog a nitko joj ne odgovara, kukci stružu koru debelog hrasta i pjevaju La bal-lade des baladins, psi trgaju prljavi negliže i rastežu sliku Marilyn Monroe. Dragutin Karlof je stajao pred derutnim pročeljem kuće s čijeg se krova bljeskao neonski natpis Veprova kljova, na zabatu je prikucana drvena tab-la sa veprovom glavom – kljove blistaju orošene kišom, a sitne crvene oči sijevaju iz sjene zabata. Stoji pred prenoćištem i razmišlja o cvjetačama. Ulica vonja po kreču, ishlapjeloj mokraći, veronalu, smrvljenom prozacu i aspirinu, raspucalom betonu, nikotinskom kašlju, mesnatim tijelima, vlažnim zidovima, trošnim šindrama. Stiže oluja. Kiša će se spustiti na grešnike u dronjcima koji se griju uz neonski natpis Bog spašava. Stoje tamo pod crvenim slovima, u sjeni romboidne cerade, prljavi i blatnjavi, upirući pijane poglede prema Spasitelju, ali u oči im se slijeva samo siva kiša. Štuju neka svoja poganska božanstva, kad im već Spasenje koje se nudi u Gradu curi u oči kao što bucmasti putto urinira po fontanama. Jedu polubijeli kruh i pileću salamu, a uz nogostup leži vrč vina. Bojiš se ovog mjesta. On osjeća neku stegnutost oko miokarda, ruka mu se grči, a prsti lede u doticaju s izlizanom bravom. Razmišlja o snjegoviću i tome kako ipak nije uspio zasaditi cvjetače pokraj vrtnih patuljaka. Sve je pomiješano

Ponoćni zaziv muze

47

u jedan zeleni, potamnjeli akvarel: kukci u krčazima od gline, papirnati ždralovi nad kriglama piva, ljudi svedeni na packave mrlje, sluzava kvaka, nagnjili secesijski ornament ošušen na fasadi, lica sa naštrikanim žilama iza masnih prozora, i anđeo zatrubi peti put, tru-tru. Bojao se ući. Psi kandžama trgaju negliže, baba se kljuca prozacom.

Stisnuo je kvaku – vrata su zaškripala, a mliječna svjetlost uramila je vrata poput aureole. Smolasta lica izviruju iz polutame Spasa i priključuju se borbi s psima za komad ružičastog negližeja – pijanci reže. Jedan za-gnjuri bradom u lokvu i stade zubima trgati negliže urličući: Marilyn je moja. Jedan pijanac svuče hlače, stane nasuprot debeljuškastog putta i počne mokriti u fontanu, uzvikujući: I ja sam Kupid! Ovo je ludilo! Vra-ta se raskrile i on bojažljivo zakorači na stari parket. Prenoćište: girlande plijesni po zidovima, ustajali smrad pirjane jetrice, kukci prevrnuti na leđa, ljepljiv i mastan namještaj, raskvašeni čikovi u pepeljari, pločica čokolade na tanjuriću, razderan staniol, žuti kamin, savijene tapete, mišomor na tacni. Drvene grede izgrižene crvotočinom. Zidna ura postavljena usred predvorja je zahrđala – britki zvuk tiktakanja u nadmetanju s kakofoni-jom oluje. Prišavši uri, shvati da mehanizam sata ne radi – mjedeni ba-tovi zaustavljeni u pokretu, kazaljke okamenjene, a zupčanici zakočeni u nekom međuprostoru gdje vrijeme ne postoji. Sat je pokazivao 11,59. Kar-lof proguta knedlu – ura se ne miče, ali jasno se čuju otkucaji mehanizma – tika-taka – u pravilnom ritmu, poput krvnog bìla. Hop, hop, hajmo trudne klokanice, optrčite Ayers Rock! Ne želiš razmišljati o njoj. Ne razmišljaj o cvjetačama i svim propustima u životu.

Nečiji koraci odjeknuli su prenoćištem. Škripanje parketa. Za recepci-jom uoči staroga grbavca. Starčevo lice u polutami: oštre bore, tek poneki crni zub, žuta koža, masna kosa, velika grba na leđima dostojna Qua-simoda, ofucana odjeća. Starac mu se nasmiješi rubom usana – u želucu osjeti gađenje prema toj kreaturi. Ne misli na cvjetače i leptire kupusare!

Sebastian Antonio Kukavica

48

– Kako vam mogu pomoći, profesore? – upita prijazno grbavac.

– Kako znate da sam profesor? – sablazni se Karlof.

Tika-taka: starice ulaze u trgovine sa plavim tendama, pijani Kupidi se okupljaju pod ceradom u sjeni voluntarizma i klade se tko će pobijediti u borbi za Marilyn, ulažu kovanice i pivske čepove u glineni krčag i navijaju za šagavo pseto koje kandžom struže pijančevu kožu, hajde džukelo ubij ga, hajde ljudi primamo oklade, ne važe pivski čepovi samo čisti geld, only danegeld veli jedan, pseto grize pijanca koji urliče Uložite na mene dobit ću sigurno, kladioničar po završetku borbe prilazi natmurenom Ethelredu Drugom i reče mu slijedeće: Izgubio si, druškane. Platit ćeš mi u srebru kako i priliči čovjeku tvog kalibra, znaj da sam ja opaki danski osvajač i da svakog trenutak mogu podići jaku vojsku, stoga mi isplati danegeld! A poraženi pijanac raskrvaljenog lica viče: Hej, pa ja se još mogu boriti, nije borba gotova, ne, ne! Džukelo, vrati se da ti polomim zube! Opet se nalaziš u prenoćištu. Udišeš ustajali smrad. Nastojiš ne misliti na povrtnjak i vrtne patuljke. Nastojiš ne misliti kako si zabrazdio. Usredotočavaš se na detalje, nevažne, glupe detalje. To je tvoj način podnošenja stvarnosti – fokusirati se na detalje koji ništa ne znače i ne razmišljati o cvjetači. Prašina pada na bidermajerski naslonjač, porculanska djevojčica smijulji se pod staklom vitrine. Umaščen pakpapir. Razbijena teglenka senfa iz Dijona. Ostrižena grla. Dryas krešti u jošiku. Karlofovo lice postaje blijedo. Grbavi starac je fokusirao pogled na zidnu uru na kojoj je vrijeme stalo. Sa zida su ga gleda-la dva kristalna oka prepariranog vepra. Iz zvjerinjih usta stršile su oštre bijele kljove. Karlof se zagledao u mrtve veprove oči – crne poput ugljena i biserne poput špekula – učinilo mu se da mu se zvijer podsmjehuje. Ili je to ipak bio krik nimfe Dryas?

– Veprovi su plemenite životinje – reče grbavac.

Karlof je izbjegavao susret sa starčevim očima – bojao se tih sitnih očiju

Ponoćni zaziv muze

49

boje modre galice koje su ga, iz njemu nepoznatog razloga, podsjećale na stara vremena. Rez. Razmišlja kako će zasaditi cvjetače i nabaviti zečeve. Samo kako bi ostala malo duže. Doći će majstori i popraviti šarke na vratima – rekli su da će doći jučer, a nisu došli. Nesretan je zbog toga, zbog toga i cvjetača koje neće pustiti korijenje u suhoj zemlji koja graniči sa jošikom. Jebeš sve, zareži. Stoji u sjeni trijema, dimi lulu i gleda kako ona nestaje u magli. Razbarušena kosa, zveket plesnih cipela. Detalji: haljina joj zapne za granu i grimizna vrpca se vijori sa starog stabla (joha ili jasen, što li je?), na bedru još uvijek ima polumjesečasti ožiljak. Trijem je bijel, stilobat sv-jetlucav, ruže crvene… zasadit ćemo i tulipane i mačuhice i magnoliju, ali čemu kad se ništa neće primiti… vele da je naša kuća najljepša u susjedstvu, naš svjetionik, velim ja. A onda je ona pobjegla. Zbog cvjetača? Sasušene peteljke, uvenule stabljike u žardinijerama, korov oko bijele ograde. Cvilež i dernjava – luđakinja se napila pa zaziva muzu. Ofelija nestaje u jošiku. Čini se da krajolik vrišti: brda i korita tirkiznih rijeka unisono urlaju. Sunce visi kao jo–jo iza crne vrpce gavrana. Vruće je. Ljudi dašću, klatare se kao teleće polovice na kukama, neon im žari obraze. Žive u sjeni jošika i motikom čeprkaju po tlu. Misle da će zasaditi cvjetače. Ali neće. Vepar je plemenita životinja. Tapete se ljušte.

– Trebate li možda sobu? U dobrom su stanju, nemojte da vas ja i pred-vorje obeshrabrimo, ipak je ovo renomirano prenoćište. Znate li, profesore Karlof – grbavac ga pogleda pravo u oči. – Znate li da je ovo najstarije prenoćište u gradu? Staro više od dvjesto godina. Ne izgleda tako, ali ovo je nekad bio hram hedonizma, pjesama u slavu Anakreonta i jarećih oda Dionizu, dom nimfi i satira. U ovim sobama spavali su pjesnici, umjetnici, bonvivani, a sada, u najboljem slučaju, za goste imamo pijance i probisvi-jete… Prisutni isključeni, he-he…

– Kako znate moje ime? Ja vam ga nisam rekao. – zatrese se Karlofov glas.

Sebastian Antonio Kukavica

50

– Veprovi su doista plemenite životinje, zar ne profesore Karlof?

– Slušaj, ti starče, ne znam tko si i otkud znaš za mene, ali to nije ni bitno… Ovdje sam samo radi nekoliko odgovora, ne zanimaju me tvoje sablasne priče. Samo tražim odgovor na pitanje gdje je moja kćer, Ofelija Karlof, je li ona ovdje?

– Da, da, Ofelija je naša jedina gošća u posljednje vrijeme. Teška su ovo vremena za nas starce, a gostiju je sve manje i manje… Hoćete da porazgo-varamo malo o veprovima?

– Trebao bih razgovarati s njom. Možete li mi reći u kojoj je sobi mogu naći…

– Ona je u sobi broj šest, na trećem katu, ali nisam je vidio još od jučer poslijepodne kada je rekla da ide u posjet roditeljima. To ste pretpostav-ljam vi. Sličite – isti odbljesak očiju. Otad je, dakle, nisam vidio. Noć i današnje jutro nije provela u svojoj sobi, što mi je iskreno rečeno jako čudno, jer je gore ostavila sve stvari. A jučer je naručila buđenje za jutros, stvarno čudno! Trenutačno, osim mene i vas, ovdje nema nikog. Osim po-koje sablasti, he-he!

– Nije se vratila? – zastenje Karlof. – Je li vam možda natuknula da će prespavati kod neke prijateljice, otići negdje, bilo gdje? Rekla je da će ovdje odsjesti…

– Ne – odrješito reče starac. – Otišla je na ručak i više se nije vratila. Došli ste po odgovore na krivo mjesto. Ovo je Veprova kljova, kakve, pobogu, odgovore ovdje možete naći… He, ovdje možete naići samo na kakvoga grbavca… Veprovi su zbilja plemenite životinje, zar ne?

– Mogu li vidjeti njezinu sobu?

Ponoćni zaziv muze

51

– A zašto ne bismo porazgovarali malo o veprovima? Imam odlične raki-je, ne brinite.

– Odvedite me u njezinu sobu!

Grbavčeve usne napele su se u širok, dobroćudan osmijeh – kimnuo je glavom i rekao: Ja sam osamljen, znate, i jako bih volio s nekim zapodije-nuti razgovor o veprovima uz partiju šaha i čokanj rakije. Starčeve teške korake ritmički je pratila škripa drveta. Karlof je uspinjući se stubama u njedrima gajio nelagodan osjećaj da mu je kuća odnekud poznata. Bio je ovdje – poznata mu je ova zidna ura odnekud, poznate su mu ove crv-ljive stube, ovo romboidno predvorje nad kojim svijetli luster. Šarke cvile – grbavac zakuka: Majstori još nisu došli popraviti ta vrata, a prije dvade-set godina su mi obećali da će doći, a ja ih čekam kao budala. Zavojite stube, barokna figura serpentinata. Ne zuri u ispupčenu grbu na starčevim leđima! Grbavčeva kosa je puna ušiju. Osjećaš gađenje. Starac hriplje, kašalj mu struže grlo, stube cvile, lamentirajući pri svakom jauku, a luster baca dvije titrave sjene na raspucali zid. On osjeća nelagodu, jer mu se ova kuća čini poznatom. Sve zaudara na prevrnute žohare i raskvašenu hranu, ali ona je ovdje, njegova Ophélie – ma zašto mu je tako poznato to stubište! Ludi starac nastavlja blebetati o majstorima, plemenitosti veprova, a ve-prove sitne oči vrebaju iz vlažne izbe. Vepar steže dvosjeklu sjekiru i kaže: Uđi u labirint. Ali on ga se ne boji, on je junak i zaklat će zvijer. To ti samo misliš, reče Vepar. Nadaj se!

– Ovo je njezina soba – reče starac užlijebivši ključ u oronulu ključanicu.

Vrata su se otvorila. U sobi je tinjala uljanica čija je tanka svjetlost ocrtala rubove olinjalog namještaja. Osjećaš da će ti pozliti – ne, ne vraćaj se u prošlost! Ne! Rez. Karlof je ušao u Ofelijinu sobu. Sve je bilo zamračeno i zagušljivo – siva svjetlost se bljeska u doticaju s klompama i čupavim tepi-hom. Zatvoreni prozori, navučeni zastori, muha zalijepljena za tapete, os-

Sebastian Antonio Kukavica

52

trugana gramofonska ploča koja se vrti pod tupom iglom. Ofelija je sjedila na podu i igrala se s obezglavljenom lutkom. To je Bezglavi vitez koji živi u škotskom dvorcu i plaši seljane, rekla je. Odbljesci iz mraka: šarena dugmad, manšete, okašca lutka, zvjerinje oči. U drugoj je šaci držala lutka izbijenog oka. To je Polifem, rekla je. Ružičaste tapete ljuštile su se sa zidova. Ona je pogledala oca. Te smaragdne oči – okamenio se – zurila je u njega kao Gor-gona. Ja sam Erinija, rekla je kada su jednom zgodom čitali grčke mitove u drvenoj kućici Itaci. Sviđa mi se kod Erinija što će učiniti sve kako bi izvršile svoju titansku dužnost, nadodala je. Ofelija je Erinija – hoće li ga progan-jati do smrti, dok ne naplati dug i izvrši titansku dužnost… Može čuti šum klepetavih krila, trljanje nožica o nabrekli zadak i glasove Erinija osvetnica koji odjekuju brdima. Jutro – miris pokošene trave i mokrih sjemenki na ulazu u kućicu za ptice. Tu ćeš im ostavljati hranu, a ptice će je svakog jutra pojesti, rekao je on obrisavši znoj sa čela. Hoće li onda te ptice biti moje, hoću li im ja biti gospodarica, upitala je ona. Prirodom se ne može gospo-dariti, rekao je. Rez. Ja ti samo hoću pomoći, kaže on, a ona ne odgovara, igra se sa svojim lutkama piljeći u Karlofa, namrštena i gnjevna. Želim ti se ispričati, veli on, ali ona se samo kiselo nasmiješi. Popravit ću kućicu za ptice i obojati krov u crveno, ptičice će ponovno dolaziti i kljucati sjemenke. Nisam ja kriv što su ptice pobjegle! Ona zareži: Jesi, ti si ih rastjerao. Ptice žive u jošiku i hrane se krvlju šumskih nimfi. Srču iz Dryasinog živčevlja. Eritrociti: sjemenčice za mile ptičice. Umjesto ptica na krov kućice slijeću Er-inije i prebiru po bučinim sjemenkama tražeći nešto slasnije. Nasmješe mi se i započnu pjevati – cvilež greca ušne konhe. Rez. Erinije ne praštaju, poznaju samo odgovornost i kaznu. Slijedit će te do smrti, pratit će te na svakom ko-raku, a jedini zvuk koji ćeš slušati za života bit će lepet njihovih teških krila. Erinije se mitare – jošik prekriven požutjelim perjem, gole su, plave, koščate i ćelave. Kad otpadne perje, kad se oljušte tapete hoćeš li potražiti spas pod jošikom? Rez. Ti si kriv što cvjetače nisu pustile korijenje, plače ona i mršti se. Karlof udari šakom o stol – šarene špekule padaju sa stola, presijavajući se u padu poput vodopada – zvekeću pri udaru s podom. Jebale te cvjetače i ptice! Ne mogu zaustaviti propadanje! Uramljene slike se razbiju – staklo

Ponoćni zaziv muze

53

se cakli. Erinije kljucaju eritrocite. Preferiraju krvnu grupu AB. Po pitanju cvjetača ne znam što reći.

Karlof je ušao u Ofelijinu sobu namrgođen. Klik – svjetlost se raspršila so-bom. Starac je ušao u sobu za Karlofom nakašljavši se. Mračno i zagušljivo: zatvoreni prozori, navučeni zastori… Detalji… Krevet. Dvokrilni or-mar za odjeću, raskriljen, pun njezinih haljina. Za vješalice su zakačeni miomirisni jastučiči protiv moljaca, a soba je ipak puna moljaca. Motiv uvijene zmije urezan u vrata ormara. Požutjeli radijator. Štrikana paučina. Čunjaste kukuljice. Stol presvučen plastičnim stolnjakom. Sve mu je to bilo poznato. Bio sam ovdje. Uramljene slike su se razbile. Jebale te cvjetače! Između njih razbijena stakla i rasute špekule. Ti si ih posadio, a nijedna nije uspjela, cmizdrila je Ofelija. Nešto svjetluca u tepihu poput rose. Karlof je čučnuo i oku prinio svjetlucavu kuglicu. Zaškiljivši, shvatio je da je dla-kavi tepih poškropljen šarenim špekulama. Sjemenke za Erinije. Gu-gu, ja sam očerupana osvetnica i volim anemične curice! Lutak. Snjegović. Nije moguće… Ne razmišljaj o tome. Izbij ih iz glave! Grlo mu se stegnulo: Špekule se cakle na podu. On je ošamari. Ofelija plače i reži u svojoj izbi, gađa ga lutkama i proklinje: Tebe priroda ne voli! Prekini, ti derište, popravit ću krov kućice, nisam ja kriv što se boja oljuštila, nisam ja kriv što je Delila pojela sve crvendaće. Ubij Delilu, vrištala je Ofelija. Erinije ne poznaju poka-janje, poznaju kažnjavanje. A ružičaste tapete paluckaju kao zmije. Nisam ja kriv. Dok su crvendaći kljucali sjemenke na plastičnom tanjuriću Delila ih je napala i zavrnula im vratove – usta su joj bila puna crvenog perja. Ostavi-la je lutka u podnožju kućice za ptice, a vrana mu je iskljucala modro oko. Nisam ja kriv što sve ide u kurac. Sutra ću opet pokušati zasaditi cvjetače. A ptice će se vratiti…

– Proklete tapete! – povikne starac šakom nastojeći izravnati tapete.

Karlof je ostao bez daha. Jošik je zatrpalo ljubičasto perje Erinija, gole babetine krešte dok im gavrani kljucaju plombe i zlatne krune na zubi-

Sebastian Antonio Kukavica

54

ma, ptičji ortodonti im srču karijes iz šestica, a babetine nisu produžile zdravstveno osiguranje, E to ćemo bome dodatno naplatiti vele gavrani i nahrle na oči. Skidaju mrene. Rez. Ne misli na jošik! Ova kuća… Nižu se slike: stolac u sjeni trijema, antičko pročelje, zidna ura, vijugavo ser-pentinasto stubište, špekule ante porcos. Da, sada je znao otkuda mu je soba, a i cijela trokatnica, poznata. Ovo je bila njegova obiteljska kuća – oronula i nekoliko desetljeća starija. Da, stubište, predvorje, hodnici… Sve je identično. Antički zabat na dorskim kapitelima na ulaznom stilobatu, sada je bio zamračen sjenama i neuglednim bršljanom. Iz skupocjenog namještaja iskočile su opruge. Karlof je problijedio. Oluja je odnijela krov s kućice, nisam ja kriv što odonda ptice više ne kljucaju sjemenke. Obukao sam radni kombinezon i istog trena otišao u povrtnjak zasaditi cvjetače iako sam i sam znao da neće uspjeti. Meni ništa ne polazi za rukom. A po pi-tanju tapeta… Ona je htjela te tapete, ona ih je htjela. Mrzila je igrati se sa špekulama. Sjećam se mirisa susjedovih patlidžana – ljubičasti jošik u smiraj dana. Susjed je zasadio cvjetače.

– Što se ovdje, kog vraga, događa? – povikne Karlof.

– Ne pitaj mene ništa druškane. Ja sam stručnjak samo po pitanju ve-prova. Ali ukoliko si voljan pričati o veprovima, pripremit ću nam čaj od brusnice i igrat ćemo šah i onda ćemo…

– Prekini, ti grbava budalo! Ja želim da mi objasniš što se ovdje događa.

– Ma idi u kurac! Ako nećeš pričati sa mnom o veprovima, neću ni ja s tobom… Gade!

Starac je izišao iz sobe broj šest i bijesno zalupio vrata za sobom. Profe-sor Karlof je sjeo na rub kreveta i protrljao otežale kapke. Zasadit ćemo jebenu cvjetaču, u redu? Prestani cmizdriti, zasadit ćemo jebenu cvjetaču! Pulsiranje žila na vratu. Zašto je kaniša izvitoperena? Ona je ležala na podu,

Ponoćni zaziv muze

55

skvrčena i uplakana. On se podigao na noge, namjestio je kravatu, poravnao odijelo. Rekao sam ti da se ne nadmećeš s prirodom, ali ti si želila njome gospodariti. Ovo će te naučiti da nikad više ne ideš u jošik. Ne ulazi u svijet ptica i kukaca, to ti mora biti jasno! Ali ti si tako glup, prošmrcala je ona, susjedu sve uspjeva, a tebi ne uspjeva ništa. On je posadio i breskvu i jagode i krastavce, a ti… Ti samo pušiš lulu. Sjedio je na krevetu i dodirivao Ofeli-jine stvari bačene preko kreveta – prstima klizi niz svilu, opipava kragne i čupkasti rub haljine. Ofelijin miris još je bio zadržan među naborima halji-na. Rez. Rascvjetala magnolija. Karlof je umrljan humusom ponosno zurio u magnoliju. Evo vidiš Ofelija, ljepša je od susjedove! Bravo tata, konačno si uspio! A cvjetača? Hajde, zalij cvijeće kćeri. Sljepić pluta u zelenoj kantici – nema to veze, priroda se obnavlja, samo ti zalij cvijeće. Ali hoće li onda iz tla iskočiti procvjetali sljepići–jorgovani? Samo šuti i zalijevaj. Grebi po srećkama za lutriju i tragaj za tartufima. Rez. Karlof je osjetio kako mu čelo gori. Ššššš – šljapkanje, šaputanje, štrecanje – mokri novinski papir se lijepi za potplate, ćelave babe kmeče u jošiku, napadaju ih sluzavi sljepići ispljunuti iz tučaka kukurijeka. Rez. Nije mogao vjerovati da se nalazi u vlastitom domu. Ptice grade gnijezda u jošiku. Vidiš li ono što se sjaji u gnijezdima? Ono poput suza, upita Ofelija. Da, to su podmetnuta kukavičja jaja. Kukavica je opak igrač. Karlof se zagledao u puni mjesec. Ofelijin žuti jo–jo je razbijen – sjaji se iz gomile odbačenih igračaka: plišanih zečeva, žgoljavih plavokosih lutkica, zlih čarobnjaka mamitelja. Obgrlila je koljena i dlanovima prekrila lice – Prestani cviliti!, poviknuo je uzevši u ruku jednu prašnjavu životinju iz odlagališta igračaka – bio je to plišani vepar koji se dobroćudno cerekao pod plosnatim kljovama. Staro drvo (je li to joha?) pod čijom se sjenom djevojčica njiše na crvenoj ljuljačci. Crvene ruže uz bijelu ogradu, široki, hladoviti trijem, stolac za ljuljanje, romboidni vrt, fontana, dvije magnolije, pošljunčani prilaz, miris kolačića posutih cimetom i čaja od turske jabuke, dječja cika – nije li to okvir za sreću, nije li sreća ono što nužno proizlazi iz takvih slika… Susjed proviruje kroz ogradu i cereka se: Alo susjed, vidim da vam cvjetače baš nisu uspjele, he-he. Otkrit ću vam tajnu zašto su moje cvjetače uspjele, a vaše nisu – ja sam svoju djecu za-

Sebastian Antonio Kukavica

56

kopavao u vrt do grla, a vi niste, he-he… Čisti trenutak sreće, veliš. Ali ona je morala ići u jošik, ona je morala narušiti sklad! A rekao sam joj da ne ide u jošik. Ovo je kuća anike, mora postojati neka postojanost, ali što je ono… ono na stropu… pa to je trula mrlja! Masna mrlja se širi stropom poput Rorschachove mrlje – pseudopodiji truleži se račvaju, mrlja postaje ame-boidna praživotinja, zatim evoluira u glavonošca, a zatim poprima izgled čovjeka–svitkovca koji vrišti u akvariju, savijen, koščat i sablaznut, nad ivi-com propasti, posljednja razina evolucije očaja, a ja ponavljam u sebi da su neke stvari postojane i otporne na uništenje – mrlja se širila stropom sve dok nije poprimila izgled crne sablasti koja je usta izvila u Ofelijin plač. – Prestani plakati, prestani narušavati sklad, derište! Ovo je Palača sklada, a ti narušavaš harmoniju! Karlof je kriknuo. Posljednja razina evolucije očaja: koščati čovjek si kopa oči dok zuri u bijeli putokaz. mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja U glavi mu je tutnjila oluja: piskutava flauta, promukla truba, tuberkolozne sordine, igra šumova i zveketa, slamanje sazvučja, pad svih nota u ambis atonaliteta – teški maljevi nabijaju mahniti ritam u sljepoočnicama. Ja ludim! Karlofe, netko je prošaptao. I tada Ga je vidio u obliku šiljaste sjene. Dao se u galop. Trčao je hodnicima, pos-kakivao stubama, ubrzavao, skretao u uske hodnike i smočnicu, bježao je od sjene koja ga je pratila poput mjesečeve fleke, klizao se parketom svoje trule kuće kao da ga netko proganja, trčao je, bježao iz njezine sobe što dalje od ružičastog Rorschacha, plišanog vepra i njezinog tirkiznog plača, ali tom ludom cereku, toj krvavoj mrlji nije mogao pobjeći, koraci su mu se počeli lij-epiti za parket, upao je u svoju sjenu, upao je u rupu u rečenici. Ludi grbavac je imao pravo – Propast stiže. Ružičaste tapete oljuštile su se sa zidova Ofe-lijine sobe, a ispod njih krilo se leglo insekata od kojih je Karlof bježao – in-sekti su tvorili kosmatu, živu Rorschachovu mrlju koja se mreškala, vrišteći i klebereći se – bili su to crni leptiri koji su raširili svoja slijepljena krila i započeli slijepi let. To su Erinije koje počivaju pod tapetama. Ofelija ih je dozvala i naredila: Proganjajte ga, jer nije posadio cvjetaču! Neeeee! Erinije me žele kazniti!, panično je uzviknuo Karlof i potrčao što dalje od njezine sobe – ona ga prijezirno gleda – lepet krila. Svojom osvetničkom pjesmom

Ponoćni zaziv muze

57

tjerat će me do ruba ludila! Jošik je crn od rojeva kukaca. Nasred hodnika stoji uramljena slika: biomorfna Rorschachova mrlja – tu sliku Karlof je kupio prije mnogo godina. Ofelija ju je mrzila. Zurio je u tu mračnu sliku blijed u licu. Meni izgleda kao mrlja, mrlja kao mrlja. Bojim se te zapack-ane spodobe koja zuri u mene, tih iskolačenih očiju, te elipsaste gubice, tih zubi što se bljeskaju pod stvrdnutim namazima ljubičaste i crvene boje – može biti apstraktni ekspresionizam, ali to je za mene mrlja, jer vidim samo mrlju: debelu, tjeskobnu mrlju; gvaš očaja. Ta slika bila je prva stvar koju smo unijeli u novu kuću – miris razmrvljenog stiropora i ispoliranog par-keta – unijela su je dva muškarca u plavim kombinezonima koje je Marija sumnjičavo promatrala – Što ako nam ti ljudi unište sliku, platili smo je cijelo bogatstvo, govorila je – radnici u kombinezonu sigurno su s prijezirom nosili tu sliku, smatrajući kupovanje takve slike čistom bezumnošću, snobovskim rasipništvom. Mrlja kao mrlja, rekoh – možda tek nešto veća i znatno skuplja no ostale mrlje. Ali jebiga, to je apstraktni ekspresionizam – Amebin Krik. Može biti i Amebin Kurac, ali to je mrlja, a mrlja je mrlja i ništa više osim mrlje. Amebin Krik. Visjela je na bijelom zidu, okružena nerastvorenim ku-tijama i stiroporom i promatrala nas, gotovo se podsmjehujući –doktor Ror-schach s velikim zubima i simetričnim očima u obliku leptira (ili su to bučine sjemenke?). Da, sjećam se useljenja – kuća je stajala prkosno uspravno na brdu, sva bijela i monumentalna. Marija je bila trudna – znali smo da će biti djevojčica – već sam mogao vidjeti kako će izgledati dječja soba: koli-jevka, ružičaste tapete, plišane igračke, fluorescentne zvijezde polijepljene po stropu. Na jednom štandu sam kupio plišanog vepra – izgledao je baš smiješno s tim spljoštenim, mekim kljovama i velikim očima – tu igračku, tog vepra postavio sam na bijeli jastuk njezine kolijevke. Vepar se uvijek cerekao hihihi. Potrčao je dugačkim hodnikom – kotrljanje koraka, užurbano drn-danje. Vepar se cereka hi-hi-hi.

Trči, Erinije te slijede! Bljesak! Svjetlo na kraju hodnika. Karlof je trčao hodnikom prateći prst svjetlosti. Babe mu trgaju košulju, iskaču iz sjena i grizu ga za noge, žvaču listove, bacaju zubne proteze kao bumerange, babe

Sebastian Antonio Kukavica

58

Aboridžinke, proteze mu cuclaju meso, on vrišti, a babe ispuštaju ratne pokliče. Rez. Smiri se, nema nikoga ovdje osim tebe i grbavca. Položio je ruku na hrastova vrata koja su bila odškrinuta a kroz prorez između vra-ta i zida iskrilo je meko svjetlo. Ofelija je odškrinula vrata i ušla u očevu knjižnicu. Petite Ophélie: lijevo oko okruženo purpurnom modricom, usne iskrivljene u podrugljiv cerek – udario ju je jer je rekla da ne zna ništa o hortikulturi. S police je skinula jednu knjigu pohabanog hrpta. Mrzila je ovu prostoriju, njezin miris, njezin izgled, strogu simetriju njezinih tapeta – Kada ulaziš u biblioteku znaj da ulaziš u Palaču sklada, stoga ponizno i sa strahopoštovanjem otvaraj vrata Palače. Nije ovo povrtnjak po kojem možeš plesati, ovdje živi jedan djed koji kašlje i ne voli da ga se smeta! Nikad nije vidjela nikakvog djedu s otečenim grlom. Lagao joj je, kao i za cvjetače. Zagledala se u korice knjige i posegnula za kutijicom šibica u džepu je na-pipao krhotinu stakla. Još jedna kukavičja podvala? Sve mu se mutilo u glavi: pljesnivi smrad, ludi glissando u sljepoočnicama, potočić znoja na obrazima, otežali dlanovi… I tada su ponovno napali. Odvratni kukci ko-jih se on boji više no ičeg drugog. Crni leptiri iskaču iz tapeta, lijepe se za furniranu ploču, grickaju brokate zastore, mrijeste se pod lamperijom, zuje u žaruljama, podriguju svjetlost i argon, lučonoše, Luciferovi pomagači, zajedno s Luciferom sa crnog svjetionika bacaju neonsku svjetlost na svi-jet. Nije ni čudo što su pod Luciferovim svjetionikom svi brodovi nasukani o hridine. Natpis Cogito, ergo sum bio je izblijedio na vratima – prašina se zavukla među riječi – sjećam se kada sam dao urezati tu rečenicu u vrata… dan useljenja – stiropor leprša kao snijeg nad kutijama, stolcima i novim namještajem prekrivenim plahtama – stojim pred teškim vratima prostorije koja će za koji dan biti ispunjena knjigama, dodirujem površinu drveta i odlučujem da će na ulazu u knjižnicu stajati taj natpis, gotovo kao upozorenje. Sada je natpis bio plitak, neprimjetan i smeđ. Škrguću! Krilati kukci vrebaju pod tapetama i očekuju dan oslobođenja kada će krenuti u masovnu osvetu šireći svoju pjesmu nizinama i brijegovima. Zavući će se u Cogito, ergo sum i izgristi cogito, a sum će ostaviti da stoji, čisto iz šale. Iz predvorja se uzdižu otkucaji antikne ure – tika-taka – zupčanici

Ponoćni zaziv muze

59

škljocaju. Što ja radim ovdje? Fokusirao je pogled na hrastova vrata –prašina zavučena među COGITO, ERGO SUM – posljednja faza raciona-lizacije. Kad je ušao u knjižnicu sve je gorjelo. Plamen je plazio po spisima, jezičci vatre postajali su narančasti, papiri su se smežurali, dim se lelujao nad stolom, a kroz krpice dima ukazalo se Ofelijino lice – u ruci je držala šibicu. Ne!, poviknuo je i ščepao goruću knjigu u šaku. Ona je opčinjeno zurila kako vatra izjeda riječi, ždere glasove i iskašljava ih kao tišinu, uspinje se rečenicama ostavljajući za sobom samo pepeo i sjetu. Ne! Palača gori! – dim se uzdizao prema stropu, zastori su gorjeli, a pocrnjele police su se počele rušiti nad tišinom koja je gutala, upijala sve krikove. Izbij to iz glave! Smiri se… Grbavčeva knjižnica: knjige pedantno poslagane u visoke, ali čvrste tornjeve, globus na stolu, sićušni prozor s rešetkama koji baca svjetlost na grbavca koji sjedi za stolom. Dim se uzdizao nad policama, tvoreći kumu-lonimbus, a knjige su se raspadale u pepeo – njezin osveta je bila potpuna. Mrko ju je pogledao – Ti si luđakinja! Gravac je ushićeno listao neku staru knjigu. Što se ovdje događa, drhtavim je glasom izustio Karlof, a glas mu se odbio od zidova poput vala i zapljusnuo ga vlažniji, silovitiji no prije. Jesi došao na partiju šaha i momački razgovor, nasmije se grbavac i nastavi čitati Senekine Epistole Morales oblizujući si usne. Ofelija je spalila Epistole Morales. Palača je srušena. Grbavac je zaklopio knjigu i ustao od stola, svjestan prisutnosti Dragutina Karlofa.

– Što se ovdje događa, starče… – zamuca Karlof.

Otac se tada probudio. Otac se tada probudio. Otac se tada probudio. Kar-lof se probudio uznojen u postelji. Starac se nasmijao rekavši: Ti si jedan sljepac! Da si prihvatio moj poziv na partiju šaha i razgovor o veprovima, rekaoh bih ti sve, ali ovako… Ovako dobiješ figu! Rez. Bijeli mjesec. Pier-rot Lunaire, grlati sprechgesang: mjesečeva mrlja klizi nebom, odjednom pukne, cijedi se sa neba i lijepi se za košulju, utrljava se u tijelo; on osjeća mjesečevu mrlju na leđima, prži ga, širi se kožom, rukama, trupom, a on grebe kožu, trga košulju, želi otkinuti mjesečev odbljesak sa tijela, ali ne

Sebastian Antonio Kukavica

60

može pa vrišti dok ga mjesečeva mrlja proždire. Osjeća kako mu na koži raste plik koji se pretvara u mjesečev tumor. Biblioteka gori. Jedna slika ovješena na zid knjižnice prikazivala je scenu Herakla u borbi s pomahni-talim fokidskim veprovima. Pierrot pjeva: Mjesec me žeže, prži mi kožu, utrljan u košulju, ja ga pokušavam sastrugati, grebem se do krvi, ali mrlja se proširila cijelim mojim tijelom, mjesec je dio mene, mojeg tkiva, čujem kako mi tumor šapuće: Never more, never more. Grbavac se cereka, ha-ha-ha-ha: Sad bi pričao sa mnom, ali evo ti figa! Vepar crvenih očiju. Eri-mantski Vepar. Kljove od bjelokosti – Vepar se zloguko cereka – zvijer zuri u Mjesec kojem će biti žrtvovana rukom Tamuzovom – oštrica se presijava, podignuta u zenit, zaklinjući mjesec no zvijer se cereka HA-HA-HA – ve-prova krv se nakuplja u jarugama, viskozna i crna. U slavu poganštine! Vepar je čisto zlo i on će ga herojski ubiti: isukat će sječivo i u trenutku kada vepar bude skočio na njega, zamahnut će oštricom i prerezati zvjer-inji vrat – sve će prštati od krvi. Rez. Karlof stoji pred veprom. Sniježi. Monolog: Stojim usred hladne planine Erimant, snijeg sipi sa češera, moji koraci gube se u snijegu, ruke mi trnu od zime, ali tu sam s ciljem – da ubijem vepra. Cesta je grbava, staza neutrta, svi se boje proći ovim oštrim tjesnacima bojeći se podivljalog vepra. Nastavljam dalje, noge me bole, istegnute i promrzle, ali ja ga moram ubiti. Snijeg škripi pod opancima. Miris čempresa. Daleki miris doma – sjećanje na prošlost. Žrtve podivlja-log vepra – unakažena tijela leže prevrnuta na bok, stvrdnuta krv se sjaji na usnama kao koralj. Sjeta fijuče kroz čemprese prizivajući riječi elegija i imena s epitafa. Vidim ga kroz šikaru – kljove su mu crvene od krvi. Stegnem mač u šaci i napadnem zvijer. Ščepam ga za kljove i prerežem mu vrat: krv zagrglja, zvijer padne na tlo mrtva. Isplažen jezik na prašnjavom tlu. Ofelija, vjeruj mi, ja sam tvoj zaštitnik. Rez. Prenoćište: Vepar zuri u mene i cereka mi se u lice. Purpurni opsidijan. Bojim se zvjeradi i mirisa čempresa. Škrguću li to kukci ili zuji kalulifer?

– Ja gubim razum…– zastenje Karlof.

Ponoćni zaziv muze

61

– Bilo bi vrijeme da odete. Uskoro će pasti noć. – grbavac mu je poklonio Epistole Morales.

Starac je izišao iz biblioteke i spustio se niz stube. Karlof je zatvorio vrata za sobom, a knjižnicu je obgrlio mrak. Na ulazu u biblioteku stoji COGI-TO, ERGO SUM preko kojeg se nadvila purpurna sjena. Pri izlazu iz sobe laktom prevrne uramljenu sliku koja se razbije u krhotine – Pras! Ofelija je razbila zrcalo. Pukotine su se proširile staklom kao paučina: puc! Rekla je da je u zrcalu vidjela ružnog kukca koji joj se obraćao na sanskrtu –pesnicom je razbila staklo. Ona se boji kukaca. Zato i ne ide u jošik. Promatraš svoj odraz u napuklom staklu. Čovječuljak u zrcalu ti se nasmiješio: Ja sam ameba. Čovječuljak–ameba si je iskopao oči i pretvorio se u masnu zelenu mrlju.

Četvrti Očev zadatak – ubiti Erimantskog vepra. Kljove Veprove čuvaju se u Apolonovom hramu. Grbavac veli: Odlazite odavde, ovdje vlada čovjek-vepar. Kljovata zvijer sa obronaka Artemidinog Erimanta. Napada žrtve iz jošika kada utihnu jorgovani. Kiša je vani prestala padati. Kapi se lijeno odvajaju od izvitoperenih oluka. Želio je što prije izaći iz ovog… prenoćišta. Grbavac se smješka kao da poznaje tajnu kozmosa – krezubi lakrdijaš, suludi prorok Potopa. Čuvaj se čovjeka-vepra, druškane i navrati na partiju šaha!

– Tražiš li ti iskupljenje ili Ofeliju? – upita ga grbavac.

Grbavac je iskesio zube, nasmiješen od uha do uha. Njegov smijeh posta-jao je sve glasniji, kotrljao se stubama i širio se predvorjem. Tik-tak! Zidna ura otkucala je podne – sat bez kazaljki zazvonio je. Kukavica je iskočila iz ure i posrala grbavca kajganom. Kukuriku, glupane! Kukavica spletkar! Grbavac se gušio u vlastitom smijehu. Udario je rukom o stol i poviknuo – Stiže poplava! Potop! Kiša je počela silovito udarati po prozorima i pročelju prenoćišta, gromovi su počeli praskati – voda se uspinjala iz kanalizacije.

Sebastian Antonio Kukavica

62

Stiže poplava!, hihotao se grbavac. Kukavica se smije dok kruži nad urom. Ura je puna kukavičjih jaja iz kojih plaze zmije. Kukuriku, kreteni! Kiša je poplavila ulice i stala navirati u prenoćište – oluci su popucali, voda se izlila iz žljebova – grbavac je, crven u licu, navukao gumene čizme i otvorio moljcima izgrižen kišobran, umirući od smijeha. Ha-ha-ha! Apres moi le déluge! Tirkizna voda ga je progutala.

Karlof se trgnuo iz sna. Posteljina je bila mokra od znoja. Kroz prozore je dopiralo sivo svjetlo. Kiselkasti vonj. Ustao je i prišao prozoru – oluja je navirala s istoka. Podsmjehnuo se – ipak je sve bio samo san. Ali tada mu je pogled zapeo za knjigu koja je preklopljena ležala na stolu. Po koricama knjige plesale su zlatne krijesnice – bile su to grbavčeve Epistole Morales. Neeee! O da, Poplava se primiče, a ti nisi zasadio cvjetače.