Naziv predmeta: OPĆA PSIHOLOGIJA

Semestar: I; akademska: 2012/2013. godina

Vrijeme održavanja predavanja: srijeda od 13 30 do 15 5

Broj nastavnih sati predavanja: 30

Broj nastavnih sati vježbi: 30

Nosilac predmeta: doc. dr. Almira Isić, dipl. psiholog

Predavanje iz Opće psihologije br. 1 Predavanje iz Opće psihologije br. 1 POJAM, PREDMET PSIHOLOGIJE TE POJAM, PREDMET PSIHOLOGIJE TE

PSIHOLOŠKI PRAVCI I GRANEPSIHOLOŠKI PRAVCI I GRANEdoc. dr. Almira Isić doc. dr. Almira Isić

Obevezna literatura

Spencer A. Rathus: Temelji psihologije, Zagreb: Naklada Slap, 2000.

Nikola R.: Opća psihologija, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2004.

Boris P.: Uvod u psihologiju (Psihologija za nepsihologe), Zagreb: Naklada Slap, 2010.

Dodatna literatura

Atkinson i Hilgard: Uvod u psihologiju, Zagreb: Naklada, Slap, 2007.

Pečjak V.: Psihologija saznavanja, Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1981.

Hrnjica S.: Opća psihologija sa psihologijom ličnosti, Beograd: Naučna knjiga, 2003.

Zarevski, P.: Psihologija pamćenja i učenja, Zagreb: Jasterbarsko, Naklada Slap, 1997.

Istina ili zabluda? 1. Glavni zadatak primjenjene psihologije je otkrivanje ljudske

duše.2. Pohvala i nagrada više potiču ljude na aktivnost i zalaganje

nego ukor i kazna.3. Težina mozga je u uskoj vezi sa inteligencijom. 4. Pri sklapanju prijateljstva suprotnosti se privlače. 5. Dostojevski je bio utemeljitelj moderne psihologije. 6. Neke životinje posjeduju u znatnoj mjeri sposobnost

mišljenja. 7. Čitanje misli pomoću telepatije je mađioničarski trik. 8. Mahanje bijelom krpom razdražiti će bika kao i mahanje

crvenom krpom. 9. Visoko čelo znak je razvijene inteligencije. 10. Dijete ne može naučiti hodati prije nego što sazriju nervni

putevi koji sudjeluju u toj aktivnosti.

UVOD UVOD • Riječ psihologija nastala je od grčke riječi

psyche (ψυχή) – duh ili duša i

logos (λόγος) - nauka

• Shodno tome, psihologija bi se mogla definirati kao nauka o duši.

• Međutim, duša je spekulativno – filozofski pojam te ne pruža uvid u suštinu psihičkog života čovjeka, teško ju je ispitati i mjeriti, pa je i navedena definicija neprihvatljiva.

• Psihologija proučava samo ono što se može utvrditi i ispitati naučno metodom.

DEFINICIJA PSIHOLOGIJE

• Razlikuje se više definicija psihologije i to zavisnosti od psihološke škole:

1. Psihologija je nauka koja proučava psihički život i ponašanje čovjeka, koje je rezultat fizioloških procesa u organizmu i brojnih utjecaja društvene sredine u kojoj se čovjek nalazi.

2. Psihologija je nauka koja proučava psihičke procese i psihičke osobine čovjeka.

3. Psihologija je sistematsko proučavanje psihičkog života ljudi na osnovu objektivnog ponašanja kao i njihovog neposrednog iskustva.

Šta se podrazumijeva pod pojmom psihički život čovjeka?

1. Psihički procesi• spoznajni/kognitivni – opažanje, pamćenje, zaboravljanje

• emocionalni/afektivni – emocije ili osjećanja

• motivaciono/voljni ili konativni procesi – proces odlučivanja i motivi• U nekim udžbenicima izvršena je podjela i na osnovne psihičke

procese/funkcije (osjeti, opažanje, pažnja i predstave) složene psihičke procese/funkcije (učenje, pamćenje, mišljenje i zaboravljanje).

• Zatim, svjesne (koji se odvijaju u kori velikog mozga) i nesvjesne procese (san...).

2. Psihičke osobine • sposobnosti• interesi• osobine ličnosti • temperament• karakter

ZADATAK PSIHOLOGIJE

1. Teorijski – upoznavanje karakteristika i zakonitosti psihičkog života (Nastoji identificirati psihičku pojavu, Objasniti kako se odvija kao i uzrok psihičke pojave?)

2. Praktični – primjena psihologijskih saznanja u raznim životnim oblastima.

• razumijevanje ponašanja i postupaka ljudi i formuliranje zakona psihičkog života,

• predviđanje budućeg ponašanja na temelju prethodnog ponašanja pojedinca i grupe i

• iznalaženje mogućnost da se ponašanje promijeni, osobito ako nije u skladu sa zahtjevima i normama sredine.

POVIJEST PSIHOLOGIJE POVIJEST PSIHOLOGIJE

1. Doba primitivnog čovjeka• Tadašnji čovjek nije mogao razumjeti ni objasniti što se oko njega

događa, niti svoj način funkcioniranja i porijeklo. Prvi model tumačenja čovjekovog funkcioniranja kojeg su tadašnji ljudi izmislili bio je model duše, prema kojemu je duša sredstvo za objašnjenje čovjekovog funkcioniranja i porijekla.

• Do navedenog tumačenja tadašnji su ljudi došli na osnovu impresionirajućeg opažanja: postoji razlika u funkcioniranju čovjeka u budnom stanju i čovjeka dok spava: čovjek je u budnom stanju, za razliku od stanja spavanja potpuno funkcionalan. Isto zapažanje se odnosilo i na dihotomiju živ čovjek / mrtav čovjek.

• Navedeno zapažanje je tadašnje ljude navelo na zaključak da čovjeku dok spava mora nedostajati nešto što ga čini funkcionalnim kada je budan odn. mora postojati “nešto”, što čovjeku omogućuje funkcioniranje, bez čega je on samo nakupina materije, a to nešto je upravo “duša”.

• Model duše je kasnije dodatno obogaćivan i elaboriran, pa se počelo smatrati da:

1. smrt predstavlja odvajanje duše od tijela,

2. snovi predstavljaju način da se komunicira sa dušama umrlih,

3. duše postoje u svim živućim organizmima i neživim pojavama.

 

Model duše je postao osnova:

1. PRIMITIVNIH RELIGIJA U KOJIMA DOMINIRAJU:

(a) totemizam: kult odn.poštovanje totema (vezivanje za neku životinju, biljku...)

(b) spiritizam: vjerovanje u zagrobni život čovjeka i u komunikaciju sa duhovima,

(c) magija: praktike zasnovane na praznovjerju u čudotvorstvo i čarobnjaštvo

(d) animizam (od lat. animus = duh ili duša): vjerovanje da živa bića, nežive stvari i prirodne pojave imaju dušu koja im omogućava da se namjerno pokreću, slično ljudima i

(e) vitalizam (od lat. vita = život): vjerovanje da se u živim organizmima nalazi neka posebna životna snaga odn. sila vis vitalis koje nema u neživoj prirodi, koja nadilazi materijalno i koja se ne da svesti na fizikalno-kemijske procese (iz pojma životne snage kasnije će se izvesti pojam volje),

2. FILOZOFSKA KONCEPCIJA DUALIZMA, prema kojoj koncepciji tjelesno i duhovno odn. psihičko i fizičko predstavljaju dvije različite i nezavisne tvari ili principa, koja će se koncepcija kasnije višekratno koristiti.

 

4. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije 4. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije 1. Demokrit – čovjekovo tijelo i duša se sastoje iz atoma.

Atomi duše su veoma sitni i vrlo krhki, a kada čovjek umre ti atomi se rasprše pa nema nikakvog nadživljavanja duše nad tijelom. Oni su također glatki, okrugli i veoma pokretljivi, što im omogućava njihovo međusubno prožimanje i prožimanje duše i fizičkog svijeta: oni mehaničkom uzročnošću djeluju na atome tijela. Iako spomije dušu Demokrit ostaje u okvirima materijalističkog monizma.

 2. Sokrat – koncipirao je dijalektički metod mišljenja, koji se sastoji se iz suprotstavljanja tvrdnje koja se naziva teza i suprotne tvrdnje koja se naziva antiteza, a iz njihovog sučeljavanja proizlazi sinteza kao najvjerojatniji i najprihvatljiviji zaključak koji bi trebao predstavljati trajnu istinu. Čovjek posjeduju besmrtnu dušu, koja može postojati izvan i odvojeno od tijela.

3. Platon - smatrao je da u idealan svijet spada i čovjekova duša, koja ima slijedeće osobine:

nematerijalna je i neiskustvena odn. ne može se doživljavati ni detektirati osjetilima,

može se spoznati deduktivnim putem pomoću razuma, što potvrđuje da je naš um daleko efikasniji od naših osjetila, putem kojih se duša ne može spoznati,

samostalna je i potpuno razdvojena od tijela, premda su i duša i tijelo sastavni dio čovjeka, to su dvije fundamentalno različite tvari: duša nadživljuje tijelo jer je besmrtna i samo privremeno boravi u tijelu čovjeka,

može egzistirati izvan tijela u svijetu ideja, gdje nam omogućuje bavljenje apstrakcijama odn. otkrivanje apstraktnih relacija bez ikakvih objektivnih podataka.

 

4. Aristotel - duševno i tjelesno čine jednu te istu tvar i ne mogu se odijeliti jedno od drugog niti duša ne može postojati odvojeno od tijela.

• duša je funkcija materije živog organizma organizirane u formu.• Sastoji se od tri dijela: 1. Vitalne duše 2. Animalna duša – opažanje, osjećaji i žudnja3. Razumska duša – spoznaja ili volja • Ukazao je na zakone asocijacije, koji tumače misaonu povezanost

između različitih sadržaja: 1. Zakon sličnosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su slični. 2. Zakon suprotnosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su

različiti. 3. Zakon prostorne i vremenske bliskosti – asocijativno se povezuju

doživljaji koji su u našem iskustvu bili u prostornom ili vremenskom dodiru.

Sve do 19. vijeka psihologija je bila sastavni dio filozofije, tj. filozofskih utemeljenja o duši ili duhu.

Međutim, s razvojem empirističke i materijalističke filozofije u 17. i 18. vijeku s jedne strane i razvoja prirodnih nauka, te korištenje eksperimenta u istraživanju, s druge strane uslijedilo je formiranje psihologije kao posebne nauke.

Počeci naučne psihologije

• Počeci naučne psihologije vezuju se za kraj 19. vijeka, kada je Wilhelm Wundt (profesor psihologije i filozofije) 1879. godine na Sveučilištu u Lajpcigu osnovao prvi psihološki laboratorij.

• Prva istraživanja su bila usmjerena na ispitivanje osjetila, osobito vida, a kasnije i psihičkih funkcija – pažnje, emocija i pamćenja.

• Smatraju ga “OCEM PSIHOLOGIJE”

U svojim istraživanjima psihičkih procesa oslanjao se na metod introspekcije (opažanje i bilježenje prirode vlastitih percepcija, misli i osjećanja).

Ovaj metod je preuzet iz filozofijeOslanjanje na introspekciju vremenom se pokazalo

neprihvatljivim. Čak i nakon opsežnog uvježbavanja, različiti su ljudi

davali vrlo različite introspektivne izvještaje o jednostavnim osjetilnim doživljajima.

Na temelju tih izvještaja dolazilo se do siromašnih saznanja.

Wundt i njegovi učenici utemeljeli su psihologijsku školu poznatu kao STRUKTURALIZAM.

Strukturalisti su pokušali odrediti ustrojstvo svjesnih doživljaja u objektivne osjete (vid, okus, miris) i subjektivne osjećaje (emocionalne reakcije, volja, mentalne predodžbe itd.). Tvrdili su da um funkcionora kreativnim kombiniranjem elemenata doživljaja.

Neki psiholozi su se opirali analitičkoj prirodi strukturalizma, a među njima i Wiliam James, ugledni psiholog sa Sveučilišta Harvard, koji je utemeljio školu FUNKCIONALIZMA.

Fuknkcionalizam se bavi ponašanjem kao i sviješću, tj. razmatra načine kojima nam doživljaji i iskustvo omogućuju prilagodbu ponašanja u okolini u kojoj se nalazimo.

Koristili su metod opažanja. Adaptivni sklopovi ponašanja su naučeni i nepromjenjivi. Neprilagođeno ponašanje teži nestajanju i prekidu, dok

prilagođeno ponašanje teži ponavljanju i postaje navika.

Početkom 1920-tih godina pojavile su se nove škole koje su potisnule strukturalizam i funkcionalizam.

John B. Watson osnovao je školu BIHEVIORIZMA.

Ukazao je da bi psihologija bila znanost mora prikupljati podatke, koji se mogu javno obznaniti i pokazati.

Treba se usmjeriti na izučavanje ponašanja. Cjelokupno ponašanje posljedica je uvjetovanja,

te okolina oblikuje ponašanje potkrepljujući specifične navike.

Oko 1912. godine kada se biheviorizam počeo širiti u SAD-u, u Njemačkoj se pojavio GEŠTALTIZAM.

Riječ geštalt je njemačkog porijekla i znači oblik ili konfiguracija.

Utemeljitelji ove škole su Max Wertheimar i njegovi saradnici Kurt Koffka i Wollfgang Kohler.

Primarni interes geštaltista je bila percepcija. Perceptivni doživljaji zavise od sklopa podražaja i

organizacije iskustva. Ono što vidimo povezano je sa pozadinom na kojoj se

objekat pojavljuje

Utemeljitelj PSIHOANALIZE bio je Sigmund Frojd.

U središti Frojdove teorije bio je pojam nesvjesnog, koji se odnosi na misli, želje, motive i emocije.

Smatrao je da nesvjesni procesi, osobiti seksualni i agresivni impulsi imaju puno veći utjecaj na ljudsko ponašanje, nego svjesno mišljenje.

Frojdova je teorija nazvana psihodinamskom, a psihoterapijski postupak kojim se bavio psihoanaliza.

Cilj psihoanalize je pomoći ljudima da steknu uvid u nesvjesne konflikte i pronađu društveno prihvatljiv način izražavanja želja i potreba.

2. Kognitivistički pristup - usmjeren je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi ponašanja.

• Sama riječ "kognitivno" dolazi od latinske riječi cognitio što označava spoznaju, tj. mentalne procese za koje se pretpostavlja da ističu ponašanje.

• To pokriva široki raspon područja istraživanja, istražujući pitanja o djelovanju pamćenja, pozornosti, percepcije, predstavljanju znanja, mišljenja, kreativnosti i rješavanju problema.

• Razvio se u kasnim 1950-im i ranim 1960-im

Kognitivna psihologija se radikalno razlikuje od prethodnih psiholoških pristupa na dva ključna načina.

Ona prihvaća upotrebu znanstvene metode te općenito odbacuje introspekciju kao valjanu metodu istraživanja za razliku od fenomenoloških metoda poput Freudovske psihologije.

Ona pretpostavlja postojanje unutarnjih mentalnih stanja (kao što su vjerovanja, želje i motivacija) za razliku od bihevioralne psihologije.

Predstavili su i kognitivni model obrade informacija.

To je način razmišljanja i mišljenja o mentalnim procesima predočenih poput softvera koji radi na računalu koji predstavlja mozak.

Teorije se uobičajeno odnose na oblike ulaza, prikaza, računanja ili obrade i izlaza.

Značajan predstavnik ovog pravca je Ž. Pijaže

3. Humanističko-egzistencijalni pristup – humanizam naglašava ljudsku sposobnost samoispunjenja i središnju ulogu ljudske svijesti, samosvijesti te sposobnosti izbora;

• Čovek je za humanističku psihologiju prvenstveno svjesno biće, za koje su vrijednosti i značenja od ogromne, presudne važnosti. Biće sposobno za samo-određenje i samo-ostvarenje.

• Humanistička psihologija ističe značaj čovekove ličnosti.• Ličnost je više od zbira delova i mora se sagledati cjelovito. • Ličnost ne živi sama, ljudi su društveni po prirodi i njihovi međuljudski

odnosi su deo njihovog razvoja. • Ličnost je svesna. Ljudi poseduju svijest o postojanju i sebi samima. egzistencijalizam naglašava da ljudi imaju slobodan izbor i odgovornost

za izbor etičkog ponašanja. Najznačajniji predstavnici humanističke psihologije su Abraham Maslov

Karl Rodžers i Rolo Mej.

PSIHOLOŠKE GRANEILI DISCIPLINE

Zbog raznovrsnosti psihičkih pojava i ponašanja koje istražuje, zatim različitih pristupa njihovom istraživanju i različitih područja primjene svojih spoznaja, psihologija se dijeli na veliki broj psiholoških grana ili disciplina i to:

1.teorijske i

2.primijenjene psihološke grane.

Teorijske psihološke grane Teorijske psihološke grane

1. Opća ili sistematska psihologija proučava osnovne psihičke procese i fenomene normalnog odraslog čovjeka (osjete, opažanje/percepciju, predstave, učenje, pamćenje, mišljenje, zaboravljanje, emocije, motivaciju itd.)

2. Eksperimentalna psihologija je psihologija koja dolazi do temeljnih naučnih spoznaja o psihičkom životu čovjeka posredstvom eksperimenta (Npr. Proučavanje emocije straha ili srdžbe pomoću raznih instrumenata, tj. registriranje nastalih promjena u ritmu disanja, cirkulaciji krvi, električnom otporu kože itd.

3. Fiziološka psihologija (biološka psihologija ili neuropsihologija) proučava organsku osnovu psihičkog života (receptore/osjetne organe, mišiće, endokrini i nervni sistem), tj. vezu između psihičkih procesa i ponašanja te fizioloških/organskih procesa. Npr., Kako hormoni utječu na raspoloženje? Kako pamtimo? Kako droga ili alkohol djeluju na psihičke procese? Koji su dijelovi mozga odgovorni za pojedine psihičke funkcije?

4. Razvojna psihologija proučava psihički razvoj čovjeka u filogenetskom smislu (razvoj čovjeka kao vrste) i ontogenetskom smislu (od rođenje do smrti i to socijalni, tjelesni, intelektualni i emocionalni razvoj). Proučava psihičke promjene kroz razvoj i starenje, djelovanje okolinih faktora na psihički razvoj.

5. Socijalna psihologija proučava socijalnu interakciju (odnose među ljudima i njihov međusoban utjecaj, međuljudske odnose, ponašanje u grupi, utjecaj socijalnih faktora (porodice, škole, vršnjaka i drugih socijalnih grupa) na pojedinca i njegovu socijalizaciju, zatim djelovanje socijalnih faktora na stavove, socijalne motive i ličnost u cjelini.

6. Psihopatologija proučava uzroke, simptome i tok različitih psihičkih poremećaja te odstupanja od uobičajnog duševnog doživljavanja i ponašanja.

7. Psihometrija bavi se mjerenjem i različitim analizama u psihologiji, matematičkim i statističkim postupcima, a uz primjenu instrumenata koji moraju imati zadovoljavajuća metrijska svojstva.

8. Psihologija ličnosti proučava karakteristike ličnosti, tj. njenu strukturu, dinamiku i razvoj.

9. Komparativna psihologija bavi se usporednim istraživanjem procesa životinja i čovjeka, zdravih i bolesnih osoba, djece i odraslih te pripadnika različitih kultura i civilizacija. Zahvaljujući ovoj psihologiji došlo se do saznanja i da su životinje sposobne za učenje, pamćenje, pa i rješavanje problema.

1o. Psihologija religioznosti je psihološka disciplina koja precizno promatra i opisuje komponente i forme religioznog života, proučava ono psihološko dimenziji u religiji, razvija prikladne instrumente za ovu svrhu, oblikuje teorijske koncepte koji će omoguiti skupljanje i interpretiranje uočenih sadržaja te, po mogućnosti, formuliranje zakona na tom podruju.

• Psihologija religioznosti pomaže razumjeti kako čovjek svoj religiozni odnos razvija ili ne razvija, a ne kako on “stvara religiju.”

Primijenjene psihološke grane

1. Industrijska psihologija - proučava psihologijske probleme u radu: odnose između sudionika radnog procesa i radnih efekata, utjecaj radne okoline i uvjeta rada na ponašanje pojedinca, profesionalnom selekcijom (izbor kadrova u skladu sa njihovim sposobnostima), problemi umora i odmaranja, nesrećama na radu, izostancima, životnom dobi i radnim uspjehom, motivacijom u radu itd.

2. Školska psihologija – proučava proces učenja i sve aspekte tog složenog procesa, faktorima koji olakšavaju učenje i podižu motivaciju. Predmet njenog interesa je saradnja škole i porodice, savjetovanje roditelja, učenika, nastavnika, proučavanje procesa ocjenjivanja, socijalno-emocionalna klima u razredu, profesionalno savjetovanje itd.

3. Forenzička psihologija proučava psihički status počinioca krivičnog djela (stepen uračunjivosti) te sudjeluje u kreiranju njihove resocijalizacije.

4. Klinička psihologija usmjerena je ka istraživanju, prevenciji, dijagnostici te tretmanu neprilagođenog doživljavanja i ponašanja pojedinaca (sa psihičkim poremećajem, poremećajem u ponašanju te ovisnicima). Nastoji pružiti što tačnije i pouzdanije informacije i pojedincu i njegovim osobinama, koje su od značaja za psihijatrijsku, medicinsku ili neku drugu vrstu terapije. Pored toga, bavi se i psihologijskim savjetovanjem čiji cilj nije liječenje, već osposobljavanje pojedinca za samostalno suočavanje sa životnim problemima i samoaktualizaciju. Klinički psiholozi uglavnom sarađuju sa psihijatrima i neurolozima.

5. Mentalno zdravlje kao psihološka grana podrazumijeva primjenu psiholoških saznanja u cilju očuvanja mentalnog zdravlja, tj. preveniranje psihičkih poremećaja i unapređenje mentalnog zdravlja.

6. Psihologija sporta je primenjena psihološka disciplina koja proučava ponašanje osoba u različitim oblicima sportskih aktivnosti. Naime, proučava psihološke aspekte svih oblika i sadržaja fizičke kulture i ponašanje svih učesnika u njima sa ciljem da opiše, objasni, predvidi i kontroliše ta ponašanja, kako bi bila usmerena u pravcu postizanja lične i sportske kompetentnosti.

7. Vojna psihologija je primijenjena psihološka grana koja istražuje psihologijske probleme u vojsci i ratovanju, tj. bavi se primjenom psihologijskih spoznaja, metoda i tehnika u tim područjima.