podzemni grad xxi // valorizacija urbanističko-arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i...

PROJEKT: Podzemni grad XXI

NARUČITELJ: Platforma 9.81,

Zagreb

IZRAĐIVAČ: ASK Atelier d.o.o. ,

Zagreb

Azra Suljić, dia

Danijela Malić Mikić, dia

DATUM / MJESTO: svibanj 2011. / Zagreb

SADRŽAJ

1. UVOD

2. IDENTIFIKACIJSKI LISTOVI

2.1. Štrmac

2.2. Vinež

2.3. Ripenda

2.4. Pijacal, Podlabin

2.5. Krapan

2.6. Raša

2.7. Karlota

2.8. Rabac ‐ Teleferika

2.9. Te Vlaška

2.10. Štalije

2.11. Bršica

3. KONZERVATORSKE SMJERNICE

4. LITERATURA

Podzemni grad XXI // Valorizacija urbanističko‐arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i rudarskih naselja

ASK Atelier d.o.o. 4

1. UVOD Tema ove studije je analiza i valorizacija

postojećih arhitektonskih struktura obuhvaćenih

projektom Podzemni grad XXI, povijesnog

konteksta njihovog nastanka, te današnjeg stanja

pojedinih građevina, ocjena njihovih

potencijala...

To su građevine koje u znatnoj mjeri definiraju

krajolik raške doline i Labinštine. Koncentracija

infrastrukturnih građevina, radničkih naselja,

cijelih gradova na ovom prostoru (od Plomina do

Raše) može postati i bitno određenje i oslonac

daljnjeg prostornog planiranja.

Zato se pristupilo pojedinačnoj valorizaciji te

određivanju smjernica koje će pomoći kako u

definiranju statusa zaštite kao industrijskog

krajolika i pojedinačnih građevina, povijesnih

cjelina tako i određivanju budućih namjena

prostora i načina gospodarenja i upravljanja.

Analizirane građevine nastale su s razvojem

rudarstva ovog područja, prate period austrijske

uprave (1861‐1918) talijanske uprave (1918‐

1947) i jugoslavenske, a očitava se u stilskim

obilježjima (od historicizma do moderne),

primjeni tehnologije i materijala.

Zbog nedostatka izvorne arhitektonske

dokumentacije za većinu građevina nisu poznati

autori, mada se rukopis može prepoznati za

građevine iz talijanskog perioda.

To su djelomično i tipska rješenja u maniri datog

trenutka, ali u mnogom predstavljaju vrijednost

arhitektonskog nasljeđa Istre.



2. IDENTIFIKACIJSKI LISTOVI



LOKACIJA: Štrmac

OPIS LOKACIJE

U vrijeme austrijske uprave, krajem 19. st. na

području naselja Štrmac, eksploatira se ugljen.

Ostaci rudničke infrastrukture dograđene su s

novim industrijskim objektima. Dijelove

proizvodnog kompleksa moguće je razlučiti po

vrijednosti te se razaznaju zgrade bivšeg rudnika

(strojarnica, zgrada izvoznog stroja, trafostanica).

VALORIZACIJA GRAĐEVINA

U zoni industrije razlikuju se tri faze gradnje:

zgrade historicizma, talijanskog racionalizma i

recentne dogradnje.

U odnosu na tri starije građevine, oblikovane

klasičnim jezikom (dvostrešni krov, pilastri, lučni

nadvoji nad prozorima i vratima, zgrada

strojarnice iz perioda racionalizma jednostavne je

prizmatične forme, pravokutnog tlocrta završena

jednostavnim pločastim betonskim prepustom.

Horizontalni strip prozora u gornjoj zoni jedini je

oblikovni element, kojoj je posvećena pažnja s

detaljem kose klupčice i doprozornika.

Prema dostupnim izvorima, do 1919. Štrmac i

Vinež imaju ne samo rudničku infrastrukturu

(drvene izvozne tornjeve), nego i onu stambenu i

javnu (škola i kantina u Štrmcu, bolnica u Vinežu)

te stambene zgrade.

1920. Štrmac dobiva željezni izvozni toranj.

Zapadno od industrijske zone, odijeljeno

prometnicom i visokim zidom, u ortogonalnoj

mreži prometnica i pješačkih komunikacija,

rudarsko naselje je do danas u cijelosti očuvano.

lokacija na ortofotu

strojarnica

industrijska zona

povijesna fotografija – pogled na naselje



S manjim intervencijama u formiranju ulaza i

proširenja u terase te izgradnji vrtnih kućica,

naselje čini 7 nizova od četiri jedinice (36x8m) i

dva od dvije.

Kuće s ujednačenim ritmom prozorskih otvora,

zaštićenih drvenim škurama s prigrađena dva

volumena nužnika na kraju niza.

Posebna je pažnja posvećena i oblikovanju

ograda vrtova koje su izvedene od betonskih

stupova s ispunom od tankih, betonskih

prefabriciranih stijena prošupljeni motivom

istokrakog križa i kvadrata.

Stanovi u prizemnim nizovima u osnovi od četiri

stambene jedinice, zaključenim s četiri vanjska

wc‐a, bili su promjenjive veličine (jednostavnom

adicijom soba), ovisno o broju članova rudarske

obitelji. Svaka kuća je imala i pripadajući dio vrta.

Kao i u drugim rudarskim naseljima u okolici,

prisutna je socijalna komponenta u zoniranju, pa

tako i ovdje službenici imaju izdvojeno

stanovanje, nešto boljeg standarda.

Izdvojene, dvije kuće za inženjere, prizemnice s

potkrovljem, po lokaciji udaljenoj od industrije i

radničkih kuća, ali i po nešto ambicioznijoj,

kvalitetnijoj gradnji, govore o boljem standardu

stanovanja. Zidane su sa soklom od grubo

klesanog kamena i s ulazom u sredini naglašenim

ili visokim zabatom u jednom ili krovnom

kućicom u drugom slučaju orijentiranom prema

dvorištu, na istok s temom skošenja krova 'na

lastin rep'. Iako su neki otvori zazidani, a ulazi

prerađeni kuće još uvijek imaju izvorno

oblikovanje.

kuća za inženjere – povijesna fotografija

kuća za inženjere – danas

bivša zgrada škole

pogled na kuće u nizu i bivšu zgradu škole

pogled na kuće u nizu



Istočno od naselja, odijeljeno prometnicom je bio

smješten prostor industrije: šoht, izvozni stroj,

kompresorska stanica... Tornja više nema, a

današnja industrijska zona je dogradila nove

građevine.

Međutim, zgrade ugljenokopa su ipak očuvane i

mogle bi se prezentirati. Posebnu vrijednost je

činila oprema/postrojenja, ali i jednostavne, čiste

forme, armiranobetonske nosive konstrukcije.

Jednostavno oblikovana pročelja jednokatne

zgrade škole (?) s elementima historicizma, na

čijim se ožbukanim zidnim plohama ističu

dekorativni oblici od crvene opeke, u vidu

vijenaca, pilastara, nadvoja i prozorskih okvira,

danas također služi većim dijelom za stanovanje.

pogled na vanjske sanitarije kuća u nizu

detalj ograde kuća u nizu



LOKACIJA: Vinež

OPIS LOKACIJE

Radnička naselja koja prethode Raši i Podlabinu

su Štrmac i Vinež. Prema oskudnim izvorima,

izgrađena su do 1924. neposredno uz okna.

Vinež je izdvojeno od proizvodne zone, (do danas

je očuvana trafostanica i čelična konstrukcija

vodotornja) imao i cijelo naselje od ukupno 18

tipskih višestambenih kuća za inženjere i

poslovođe, građenih oko 1924. te prizemni

stambeni niz uz Trg Labinske republike (tzv.

Krvova placa) i bolnicu.

Danas je taj prostor u središtu suvremenog

naselja, u neposrednoj blizini centralnih javnih

sadržaja: osnovne škole, crkve, spomen parka

borcima NOB‐a.

Na dan 2. ožujka slavi se labinska republika, 40‐

dnevni štrajk labinskih rudara iz 1921.g, tijekom

kojeg su izveli oružani otpor talijanskoj upravi

(prva antifašistička pobuna) i pokrenuli

samostalnu proizvodnju u rudniku.

Zbog svoje graditeljske vrijednosti, ali i zbog

povijesne simbolike lokaliteta, točka Vinež

zauzima posebno mjesto u povijesti Labinštine.


Cijeli kompleks rudarskog naselja je od iznimne

vrijednosti jer pokazuje ostatke faze rudarenja

kada je područje bilo pod austrijskom upravom.

Tome je dokaz arhitektonsko oblikovanje ovih

zgrada.


katastar

bolnica u Vinežu



Naselje u Vinežu, sjeverno od 'Krvove place'

formirano je od tri šire ulične osi međusobno

povezane užim kolnopješačkim potezima tako da

su sve parcele okružene javnom površinom čime

ostvaruju i ravnopravne ulaze sa sve četiri strane

zgrade. Naselje čini 18 višestambenih

jednokatnica.

Iz katastarskog plana je vidljiva i podjela dvorišta

na 4 dijela, tako da je vjerojatno četvrtina

dvorišta pripadala stanu u prizemlju.

Sve parcele su identične dimenzije 24x30m, tj.

720m2 Kuće su od regulacijske linije povučene 5 ‐

6m, čime se dobio predvrt. Tipske zgrade,

pravokutnog, osnosimetričnog tlocrta, s četiri

stana u prizemlju i četiri stana na katu ukupno

daju 144 stana veličine cca 56 m2. Ulaz u stanove

na katu riješen je dvokrakim stepenicama,

smještenim oko svakog ugla tako da zgrade

nemaju zajedničke stubišne prostore.

Između kuća su i tri neizgrađene zone,

rezervirane za javnu površinu.

Na okućnicama su još prisutne i dva tipa izvorne

ograde: betonskog parapeta i stupova s po dvije

horizontalno ugrađene okrugle, metalne šipke ili

betonska inačica drvenog plota.

Projektirane su kao slobodnostojeće zgrade,

zidane kamenom, s dvostrešnim krovištima

dubokih streha. Sjeverno i južno pročelje s

vertikalnim, jednokrilnim otvorima, a istočno i

zapadno s dvokrilnim, zaštićenim škurama.

povijesna fotografija naselja

pogled na nizove – povijesna fotografija

pogled na nizove ‐ danas

prizemni nizovi



Povijesne fotografije pokazuju da je u koridoru

ulice, uz ograde bilo posađeno visoko zelenilo

koje je danas isčezlo.

Petstotinjak metara južnije od naselja je

nekadašnja industrijska zona s dobro očuvanom

trafostanicom i čeličnom konstrukcijom

vodotornja.

Iako je trafostanica, građevinski u dobrom stanju,

probijeno je više novih ulaza, mnogi njeni

horizontalni potezi prozora, pretpostavlja se,

zazidani, a ne samo površinska dekoracija.

Detaljnijom konzervatorskim istražnim radovima

bi se više saznalo o izvornom izgledu pročelja,

posebno sjevernog.

Trafostanica je izvedena od dva prizmatična

volumena ravnih krovova povezanih vijencem i

nadozidom nižeg. Istim detaljem jednostavnog

vijenca i nadozidom u ravnini zida završen je i

onaj niži.

trafostanica

vodotoranj



LOKACIJA: Ripenda (zgrada izvoznog stroja, trafostanica, vanjski prostor) OPIS LOKACIJE

Okno Ripenda je izgrađeno u posljednjoj fazi

eksploatacije rudnika (2. polovici prošlog

stoljeća). Zatvoreno je krajem 80tih.

Okno se vertikalno (šoht) veže na 8. horizont te

na većinu ostalih točaka podzemlja unutar

kompleksa (Podlabin, Plomin 1 i 2, Smokovica,

Krapan te potkopi uz hodnik Leone). Okno je

početkom 90tih plombirano te je sva nadzemna

infrastruktura i zemljište pretvoreno u radnu

zonu. Ostaci rudničke infrastrukture su prisutni:

temelji izvoznog šohta, zgrada izvoznog stroja te

trafostanica.

Nova izgradnja, zapuštenost i neiskorištenih

objekata uvelike narušava mikroambijent

mediteranske šume u blizini.

U relativnoj blizini se nalazi naselje Ripenda.


povijesna fotografija ‐ rušenje izvoznog tornja

povijesna fotografija ‐ rušenje izvoznog tornja




U svim građevinama Istarskih ugljenokopa pa i u

zgradi izvoznog stroja u zoni Ripenda, prisutan je

projektantski pristup u kojem se ne zadovoljavaju

samo funkcionalni zahtjevi ovih infrastrukturnih

građevina već se zadatku pristupa kreirajući

ujedno i pažljivo oblikovane prostore i detalje.

Šteta je što projektant nije na pročelju pokazao

nosive armiranobetonske okvire konstrukcije kao

što je to slučaj npr. sa zgradom izvoznog stroja u

Podlabinu. Na ovaj način čisti prizmatični

volumen, završno obrađen glatkom žbukom,

skriva puno zanimljiviju unutrašnjost.

Zbog toga ove građevine, iako u derutnom

stanju, vidimo kao primjer i trag prošlog vremena

koji treba prezentirati kao vrijednost.

Sačuvana je i zgrada trafostanice, također

oblikovana karakterističnim jezikom

racionalizma, i iako vrijedan objekt, danas je

opterećen dogradnjom s jugozapada i jedva

primjetan.

ostatak konstrukcije temelja izvoznog šohta

zgrada izvoznog stroja

unutrašnjost zgrade izvoznog stroja



LOKACIJA: Pijacal, Podlabin

OPIS LOKACIJE

Rudarsko‐industrijski kompleks Pijacal smješten

je uz prometnicu Pula‐Rijeka i dio je urbanističke

cjeline Pozzo Albona ili Pozzo Littorio (današnjeg

Podlabina) u dijelu sjevernog podnožja brežuljka

na kojem je labinski Stari grad. Izgradnja naselja

započela je u razdoblju od 1938. do 1942. godine.

zadnjeg od 12 posve novih gradova, planski

izgrađenih prema tada najvišim svjetskim

standardima funkcionalističkog oblikovanja.

Izvozni toranj nad oknom, tzv. šoht s "toplom

vezom" i podzemne jamske prostorije na nivou

hodnika Krapan registrirano su kulturno dobro

upisani u Registar kulturnih dobara RH ‐ Listu

zaštićenih kulturnih dobara.

VALORIZACIJA GRAĐEVINA Pozzo Littorio uz Rašu, te Carboniu na Sardiniji

bio je najvažniji ugljenokop na "nacionalnom

teritoriju" tadašnje talijanske vlasti. Regulacijski

plan novog grada koji nastaje oko rudarsko‐

industrijske zone izradio je Eugenio Montuori.

Osim izvornog plana Podlabina i makete izrađene

prema regulacijskom planu, koja tek u manjem

dijelu definira izgled industrijskih građevina,

nema saznanja o točnom vremenu nastanka ili

autoru pojedinih građevina iz prve rudarsko‐

industrijske faze kompleksa.


maketa regulacijskog plana Podlabina

toranj s liftom za spuštanje u šoht



Na regulacijskom planu i maketi, iako ponešto

različito u odnosu na izvedeno stanje osim šohta,

vide se arhitektonski sklop zgrade uprave s

centralnom garderobom rudara i kupaonama,

zgrade izvoznog stroja, kompresorske stanice,

trafostanice, te dvije industrijske hale. Tijekom

talijanske vlasti labinski rudnik administrativno

potpada pod ugljenokop u Raši. Nakon 2.

svjetskog rata je pod upravom poduzeća Istarski

ugljenokopi ,,Raša", sve do 1988/89. godine kada

je zbog nerentabilnosti rudnik zatvoren. Od

vremena nastanka do danas, rudarsko‐

industrijski kompleks Pijacal se adaptira,

dograđuje i nadograđuje, a nakon zatvaranja

rudnika i prenamjenjuje. Tijekom procesa

privatizacije 90‐ih godina 20. stoljeća, cijeli

kompleks se ne samo intenzivno transformira,

nego i devastira, u skladu s potrebama brojnih

novih vlasnika. U halama se podižu međukatne

konstrukcije koje zasijecaju izvorne visine otvora.

Izvorni otvori zgrada se često negiraju i otvaraju

novi, potpuno neprihvatljivih oblika. Nestaju

elementi izvorne stolarije i bravarije. U

industrijskim dvorištima interpoliraju se recentne

građevine. Dvorišta se pretrpavaju i različitim

pomoćnim skladištima, krupnim otpadom i

građevinskim materijalom, dok se okućnice

posve osobno interpretiraju. Većina prostora u

zgradama koristi se za poslovne namjene, a van

funkcije ostaju jedino šoht s toplom vezom i

centralna garderoba s kupatilom. Tijekom 90‐ih

godina 20. stoljeća, do tada kompletno sačuvana

strojarska postrojenja rudnika, režu se i prodaju

u staro željezo. Tada je uništen i veći dio arhive

djelovanja labinskog rudnika, uključujući

pogledi ‐ lift, lamparna, kupatilo, upravna zgrada

strojna obrada i skladište

krov kupatila

upravna zgrada i mramorna dvorana



najvjerojatnije i izvornu dokumentaciju iz

vremena gradnje rudarsko‐industrijskog

kompleksa za talijanske vlasti. Ipak, bez obzira na

navedene transformacije i devastacije bivši

rudarsko‐industrijski kompleks Pijacal i dalje je

čitka urbanistička jedinica Podlabina, koja

specifično dominira u tkivu labinskog donjeg,

novog grada.

Osim šohta s toplom vezom i podzemnih jamskih

prostorija, čine ga arhitektonski sklop upravne

zgrade s centralnom garderobom rudara i

kupaonom, lamparnom, kemijskim

laboratorijem, elektroradionicom, prostorom

strojne obrade i skladištem, te ambulantom i

mrtvačnicom, zatim glavni i pomoćni izvozni

stroj, stara i nova trafostanica, kompresorska

stanica, zgrada hladnjaka, skladište pijeska i

tehničkih plinova, bravarija, stolarska radiona, te

nešto sjevernije i termocentrala. Arhitektonski i

oblikovno se posebno ističu upravna zgrada,

zgrada izvoznog stroja i termocentrala. Upravna

zgrada, dio je izvornog arhitektonskog sklopa za

administrativnu upravu rudnika i prostora ulaska

i izlaska rudara iz okna. Izvedena je u opeci i

betonu, s ravnim krovom i ožbukanim pročeljima.

Prema kompoziciji različitih arhitektonskih

volumena i oblikovnim elementima kao što su

tanki okviri u žbuci oko prozora, dimenzije otvora

i njihov raspored, može se pretpostaviti da je dio

Montuorijevog projekta oblikovanja Podlabina.

Unutrašnjost zgrade je modernistički opremljena

(drvene stubišne ograde, obloge zidova,

popločenja). Danas je nadograđena.

Zgrada izvoznog stroja je samostojeća građevina

pravokutnog tlocrta, natkrivena ravnim krovom,

strop mramorne dvorane

dimnjak termocentrale

unutrašnjost kupatila



pročelja izvedenih u fasadnoj opeci, s kamenim

sokIom, "na špic" slaganih krupnih i grubih

kamenova. Gabaritno i oblikovno markantni dio

zgrade s velikom halom, izvorno jednoetažnim

prostorom, a danas podijeljenim na tri etaže, ima

na zapadnom i istočnom pročelju niz

dominantnih visokih armirano‐betonskih snažnih

polustubova. Oni su okvirni nosači konstrukcije

ispunjene opekom, koji ka vrhu zgrade gotovo

skulpturaIno ojačavaju. Kroz dva poteza uskih

otvora na južnom pročelju su nekad prolazila

čelična užad kojima su od izvoznog stroja, do

kolutura izvoznog tornja, metalne konstrukcije

visine 25 m, podizani i spuštani liftovi u okno za

transport rudara i ugljena. Zgrada termocentrale,

izvorno je bila

samostojeća građevina, pravokutnog tlocrta. U

elevaciji se ističe zapadni potez zgrade koji je

cijelom dubinom prostora povišen.

Termocentrala je kompletno izgrađena od

betona s karakterističnim okruglim otvorima u

gornjoj zoni pročelja koji podsjećaju na Pulitzerov

projekt termocentrale u Raši. Pokrivena je

ravnim krovom. Toranj je kvadratnog tlocrta,

ojačanih bridova, i prema vrhu se sužava. Toranj

termocentrale je uz tzv. šoht i zvonik crkve Gospe

Fatimske jedna od glavnih vertikala Podlabina.

Izvorna unutrašnjost, iako u lošem građevinskom

stanju, sačuvana je u visokom prostoru centralne

garderobe rudara i kupatila. Sačuvano je 39

postolja za tuševe, kabine, opločenje zidova. Na

Pijacalu su djelomično sačuvane i tračnice za

rudarske vagonete. Cijeli rudarsko‐industrijski

kompleks je ograđen decentno izvedenim zidom.

toranj s liftom za spuštanje u šoht

toranj s liftom

toranj, lamparna, kupatilo



Obzirom na dugu, višestoljetnu tradiciju

rudarenja na Labinštini industrijski kompleks

Pijacal ima ne samo vrijedan arhitektonski i

urbanistički, već i presudan povijesni, te

memorijalni i simbolični značaj i za grad Labin i za

cijelo šire područje Labinštine.

Prošle godine započela je rekonstrukcija i

adaptacija dijela upravne zgrade (direkcija) u

gradsku knjižnicu. Neki od vrijednih objekata

industrijsko – arhitektonskog nasljeđa su u lošem

stanju (narušena statika, propadanje sekundarne

konstrukcije, neadekvatna funkcija) te je

potrebno pristupiti njihovoj sanaciji: šoht, veliko

kupatilo. Prostornim planom predviđa se izrada

cjelovitog Detaljnog urbanističkog plana za

Pijacal.

pogled na termocentralu



LOKACIJA: Krapan OPIS LOKACIJE:

Krapan je naselje, zapadno od Raše, s oknom koji

je izravno (sustavom potkopa i podzemnih

hodnika) spojen sa oknom u Podlabinu. Tradicija

rudarenja Labinštine počinje u Krapnu već krajem

18. st. (s francuskom vladavinom) i iz tog razloga

Krapan nosi najviše arhitektonskih slojeva i to je

ujedno i njegov najveći značaj u kontekstu

projekta Podzemni grad XXI.

Krapan je uglavnom korišten za izvoz rude

vagonima prema elektrani, separaciji i drugim

sekundarnim pogonima.

Nadzemna infrastruktura uz prometnu

povezanost željeznicom, lokacija Krapan

uključuje brojne gospodarske objekte:

strojarnice, radionice i skladišta.

Nakon 2. svj. rata industrijski pogon preuzima

industrija alatnih strojeva Prvomajska. Pogoni se

šire na suprotnu stranu planinskog usjeka. Većina

ovog industrijskog kompleksa danas je

napuštena. Rudarsko naselje u kojem i danas žive

potomci rudara nalazi se u neposrednoj blizini

ulaza u potkop.

Krapan je izravno spojen na cestu Labin‐Pula te

naselje Raša. Naselje Krapan danas je spojeno sa

Rašom.

lokacija na ortofotu – sjeveroistočni dio

lokacija na ortofotu – jugozapadni dio

višestambena zgrada rudara




Stambene zgrade naselja Krapan, nastale u

razmaku od više od 150 godina u arhitektonskom

smislu je teško valorizirati bez detaljnijih istražnih

radova, obzirom na njihovo stanje i nedostatak

arhivske dokumentacije. Osnovna tipologija je

višestambena kuća za rudarske obitelji te

raskošnija kuća za predradnike i šefove.

Higijenski uvjeti stanovanja u naselju su ispod

standarda.

Dvokatna stambena zgrada građena u kamenu,

jednostavnih razdjelnih vijenaca danas u

potpunosti napuštena. Uz nju je još nastanjena

jednokatnica, novijeg krova, vijencu

neodgovarajućeg nagiba te vidljive strukture

zidanja mješavinom kamena i opeke (na zabatu

segmentni luk od opeke i kamena, za istražiti je

da li je to zazidani otvor).

Stambene građevine Krapna su za razliku od

drugih naselja građene bez tipskih rješenja te nije

čitljiv planski pristup u razvoju naselja.

U Krapnu je kapela sv. Barbare građena 1905.

godine iz sredstava samih rudara, od fasadne

opeke, jednostavno profiliranim polukružnim

portalom i preslicom nad njim s jednim zvonom.

Pravokutnog je tlocrta s pravokutnom apsidom.

Kapela je već valorizirana Konzervatorskom

podlogom za Prostorni plan uređenja općine

Raša.

višestambena zgrada rudara – detalj vijenca

kuća inženjera bez naglašenih stilskih odrednica

kapela Sv. Barbare

višestambena zgrada rudara



Ukupni značaj radničke stambene arhitekture

Krapna je znatno manji od drugih naselja, iako bi

uz pažljivu obnovu njena bi vrijednost, kao odraz

povijesnog razvoja naselja, mogla biti znatno

veća.

Željeznička stanica i trafostanica izgrađene u

periodu talijanske uprave donose novi

arhitektonski jezik: jednostavne volumene,

ravnog krova, horizontalnih poteza otvora, tanke

betonske okvire i klupčice...

Trafostanica rudnika građena u vrijeme talijanske

uprave, dobar je primjer racionalizma.

Željeznička stanica donosi nam arhitekturu koju

nalazimo na lokaciji Karlota, kraj ulaza u tunel ili

na trafostanici u Vinežu. Jednostavni potez

prizemnih građevina, gdje horizontalnost

naglašava prepuštena ploča ravnog krova te

horizontalni strip prozora, a koju prekida viši,

jednokatni volumen, krova završenog također

jednostavnim prepustom betonske ploče uz niski

nadozid ravnog krova. Ovaj viši volumen

evidentno čini cjelinu sa sjeveroistočnim

nastavkom, dok je zapadni vjerojatno stariji.

Na kraju, treba spomenuti specifičnost Krapna u

odnosu na druga naselja i stambenu izgradnju. To

je tzv. vila Pinka (ili kuća Pinski), na žalost, izgorila

1989. građena vjerojatno na prelazu 19. u 20. st.

za vrijeme austrougarske uprave za boravak više

pozicioniranih službenika i uprave.

dvokatna višestambena zgrada rudara

željeznička stanica

povijesni Krapan ‐ vila Pinka

vila Pinka



Do ulaza u središnjoj osi u visoko prizemlje vodi

dvokrako stubište. Ulaz je naglašen i stupovima

koji nose balkon nad njim. Mansardni krov i

historicizam su je činili pomalo strancem u

okruženju.

Predstavljala je najviši standard stanovanja jer je

služila kao boravište onih na najvišoj

hijerarhijskoj ljestvici u rudnicima.

ulaz u potkop koji je povezivao Krapan s Vinežom, Strmcom i Bršicom



LOKACIJA: Raša OPIS LOKACIJE Grad Raša procjenjuje se kao rijetko cjelovita i očuvana urbanističko‐arhitektonska cjelina Talijanskog racionalizma na našim prostorima. Planirana, projektirana i građena u kasnim 20tim i ranim 30tim godinama prošlog stoljeća, Raša je bila jedan u nizu novih industrijskih gradova (Cittá Nuova) koje je talijanska država u ekspanziji gradila da podupre tempo industrijskog razvoja. Grad Rašu, kao urbanističko‐arhitektonsku spomeničku cjelinu potrebno je posebno i detaljnije vrednovati unutar projekta Labin Podzemni grad XXI. U odnosu na velike projekte radničkih naselja njemačkog racionalizma li drugih primjera cité industrielle, 30tih godina 20. st. manje mjerilo Raše i Podlabina ipak su omogućili humanije mjerilo i okruženje za život kao nadomjestak teškom fizičkom radu. Raša se osobito ističe svojim urbanističkim rješenjem, arhitekturom glavnoga trga, javnih zgrada te tipologijom stambenih kuća. Grad je u početku bio planiran za 2000 stanovnika, a u slijedećoj se fazi trebao proširiti na njih 6000, što se nije realiziralo. To je grad izrazito jasne funkcionalne i socijalne podjele. Dvije trećine tog longitudinalnog naselja čine potezi radničkih kuća, od dijela naselja sa stanovima poslovođa i vilama upravitelja odijeljeni gradskim centrom. Projektirana od arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. U timu suradnika se spominju i arhitekti Lah, Kossovel i Ukmar. Arhitekt Lah, specijalizirao se radeći kao suradnik Pulitzera Finalija na projektima dizajna brodske opreme. Pulitzera je u svijetu proslavila upravo arhitektura brodova, da bi mu u okviru Mussolinijeve planske izgradnje novih gradova 1935. godine bila povjerena izgradnja rudarskog naselja Raša koji se prepoznaje kao biser arhitekture i urbanističkog planiranja, unutar kojeg je ostvarena ravnoteža modernog, racionalističkog izraza s prirodnim okolišem i tradicijskim načinom građenja. Zorko Lah domaćoj javnosti gotovo potpuno nepoznat, specijalist za oblikovanje brodske opreme (projektirao unutrašnje uređenje ‘Galeba’ 1952., kao i njegovu obnovu 1962. godine).

lokacija na ortofotu – cijelo naselje Raša

lokacija na ortofotu – upravna zgrada

originalni plan Raše



Uz to Lah je projektirao, odnosno vodio projekte interijera niza putničkih, teretnih i mornaričkih brodova te državnih jahti u vrijeme Jugoslavije. Južno od jezgre naselja, s onu stranu potoka, smještena je industrijska zona s upravnom zgradom rudnika i originalnim zdanjem termocentrale kojom se napajao cijeli grad. Okno Raša, te pripadajuća infrastruktura (zgrada uprave rudnika), nalazi se na rubu naselja. Povezano je mrežom podzemnih hodnika na drugi potkop u Karloti te na slijepa okna Blato i Alfonso kojima se stizalo do dubljih horizonata. Osim za ulazak rudara, potkop je služio i za transport iskopane rude prema TE Vlaška, separaciji Štalije i dalje prema Luci Bršica. Transport se odvijao uskotračnom željeznicom za koju trasa još uvijek postoji. Nadzemne prostorije ‐ zgrada rudnika, dio službenih prostorija, rudarsko kupatilo, gospodarske prostorije, mrtvačnica, obližnja gradska termocentrala, itd. – nisu u funkciji od prestanka rada rudnika krajem 80tih. Objekti su u solidnom stanju te im osnovna fizika i statika nisu ugrožene (iznimka je termocentrala). Zbog svoje izuzetne spomeničke i ambijentalne vrijednosti, okno Raša i pripadajući kompleks se, uz podlabinski, smatra najvrednijom točkom ukupne rudničke infrastrukture kod nas. Područje naselja Raša i Krapan i njihove okolice s pripadajućim rudničkim kompleksima, postrojenjima i opremom te energetskim i infrastrukturnim objektima u funkciji rudarstva imaju (u smislu kategorije zaštite) svojstvo industrijskog krajolika. VALORIZACIJA GRAĐEVINA ‐termocentralu čine dva volumena kvalitetno izbalansiranih masa, čistih fasadnih ploha i slobodnostojeća vertikala dimnjaka; slična realizacija termocentrale kao u obližnjem Podlabinu (Pozzo Littorio) s karakterističnim oculusima i četiri okomita akcenta u gornjoj zoni pročelja, vertikalnim stripom ostakljenja cijelom visinom uličnog pročelja; detalji oko otvora na sjevernoj fasadi izvedeni su u fasadnoj opeci, dok je jugozapadni, niži dio s kamenim postamentom; u lošem je stanju, bez namjene. Kao dio kompleksa Istarskih ugljenokopa spomenik je talijanskom racionalizmu par excellence;

radničke kuće 1937. godine

ulaz u upravnu zgradu

termocentrala

termocentrala



‐ dimnjak termocentrale, značajna vertikala mjesta, kružnog tlocrta, sužen prema vrhu, izveden od opeke, nežbukan; predlaže se očuvati kao dio cjeline; ‐ upravna zgrada s kupatilom već nad glavnim ulazom demonstrira ambiciju arhitekta koji nas meko uvodi u zgradu zaobljenim bočnim stranama izvedenim u kamenu u dva ravnopravna ulaza natkrivena armiranobetonskom nadstrešnicom, razdijeljenom u mrežu šest pravokutnih polja staklenih prizmi. Izložba 'Art deco, umjetnost u Hrvatskoj između dva rata', koja se održala u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt ove godine, uvrstila je među svoje eksponate fotografije upravne zgrade kao jedan od primjera zadnje faze ovog stila u arhitekturi, tzv, streamline modern, razvijene u SAD‐u 30tih godina, a karakterizirale su je zaobljene forme, duge horizontalne linije i korištenje nautičkih elemenata. Takva stilska kvalifikacija je logična obzirom da Finali boravi u SAD‐u u to vrijeme i dolazi iz svijeta ahitekture brodova. Zgrada ima dva osnosimetrično postavljena troetažna krila, karakterističnog oblikovanja detalja za talijanski racionalizam (tanki betonski profili, koji integriraju niz otvora prizemlja i prvog kata kao klupčice tj. nadvoji ili u drugom katu, gušće postavljenih otvora kao 'lezene' uz prozore, što naglašava nosivu konstrukciju između otvora. Centralni volumen je također, maksimalno otvoren sa sedam horizontalnih 'strip' poteza ostakljenih staklenom opekom koja skriva konstrukciju iza. Na volumen upravne zgrade veže se zgrada kupatila, dvoetažna, s galerijom, bazilikalnog presjeka i osvjetljenja, vrlo slično rudarskom kupatilu Podlabina.

južno krilo upravne zgrade s rudarskim kupatilom u nastavku

prozori kupatila

unutrašnjost upravne zgrade – nosiva konstrukcija iza pročelja od staklenih prizmi



LOKACIJA: Karlota

OPIS LOKACIJE

Karlota je integralni dio industrijskog kompleksa

Raša. Smještena je u usjeku, pomalo skrivena od

velikog kompleksa upravne zgrade i kupatila,

neposredno uz ulaz u okno.

Do ulaza u okno se dolazi kamenim stubištem,

između termocentrale i upravne zgrade vezane

na zgradu kupatila.

Preko lokacije Karlota prolazio je transport

iskopane rude prema TE Vlaška, separaciji Štalije

i dalje prema luci Bršica.

Transport se odvijao uskotračnom željeznicom za

koju trasa još uvijek postoji.

Promet se u usjeku odvijao u dva nivoa (dva

mosta) za željeznicu i cestu.

Uz lokaciju se nalaze napušteni i napola razrušeni

stambeni objekti za rudare, trafostanica i

alatnica, a dublje u pozadini, manji napušteni

kamenolom koji je potrebno sanirati.


Na lokaciji je u ruševnom stanju, bez krova

očuvana jedna od dvije identične višestambene

građevine zabilježene na starim fotografijama i

na katastru.

Višestambena, dvokatna zgrada, pravokutnog je

simetričnog pročelja. glavni ulaz i stubište je

smješteno centralno na dužem, zapadnom

pročelju, naglašen lučnim otvorom na drugom

katu.


povijesna fotografija

povijesna fotografija

katastar



U glavnom pročelju centralni dio volumena je

uvučen za cca 1m te na konzolama nosi galerije

prvog i drugog kata s kojih se ulazi u stanove.

Zgrada je natkrivena četverostrešnim krovom,

duboke strehe.

Naglašeni su ulovi zgrade gdje dominira zidno

platno u odnosu na niz otvora galerije. Na starim

razglednicama je vidljiv i naglasak na bridovima,

izveden u tamnijoj boji.

Također je vidljivo da je postojala još jedna,

identična zgrada koje danas nema. Zgrada je

zidana u opeci i kamenu, nedosljedno i

nekvalitetno, s armiranobetonskim

konstruktivnim elementima, za razliku od npr.

fino izvedenih klesanaca ulaza u tunel.

Na povijesnim fotografijama je vidljiva

šesterokutna građevina uz ulaz u tunel koja je

kasnije zamijenjena izgradnjom novog kompleksa

upravne zgrade i kupatila, oblikovana u duhu

racionalizma.

Ruševina trafostanice još jednom nam potvrđuje

da infrastrukturne građevine Raše nisu u

arhitektonskom smislu zanemarivane.

Asimetrična jednokatna građevina s nadvišenjem

nad glavnim ulazom i nad jugoistočnim uglom

ravnog je krova. Glavno pročelje je u prizemlju

rastvoreno sa šest različitih otvora od kojih su

četiri objedinjeni jednostavno profiliranim

vijencem te oblogom od opeke. Iznad njih je

vidljiv ostatak horizontalnog poteza otvora

razdijeljenih dijelovima zida u opeci, uokviren

tankim betonskim okvirom.

pogled na pročelje

pogledi na pročelja

detalj pročelja u opeci



Primijenjeni su identični materijali i oblikovni

elementi fasade kao na obližnjoj termocentrali.

Jugoistočno pročelje je specifično po otvoru s

vertikalnim stripom stakala, obrubljenim tankim

betonskim okvirom. Uz njega su dva okrugla

otvora, također uokvirena na isti način. Tanki

betonski profil ujedno je i završni detalj na fasadi.

Zanimljiv je detalj obloge fasadnom opekom,

slaganom u donjem dijelu horizontalno, a u

nadvoju vertikalno.

Prema katastarskom planu i prema detaljima

fasade izvedene u opeci, može se naslutiti da je

sjeverni dio zgrade dograđen. Detaljnijim

konzervatorskim istraživanjem se to može i

utvrditi i predložiti obnova u izvornom obliku.

pogled na pročelje

detalji jugoistočnog pročelja – okrugli prozori



LOKACIJA: Rabac ‐ Teleferika OPIS LOKACIJE Terminal za separaciju i utovar boksita ‐

Teleferika nalazi se u relativnoj blizini potkopa u

Rapcu (pješačka razdaljina, uz obalnu liniju

prema jugo‐zapadu). Transport se vršio na

relaciji Cere – Luka Rabac.


Teleferika predstavlja ostatak nekadašnje žičare i

luke za transport boksita tj. prihvatnom

terminalu: terminal za prihvat košara sa teretom,

pogon za separaciju, pokretna traka sa

terminalom za utovar i privezište za brodove te

armirano betonski podzid sa stupovima na

kojima se stajali kablovi.

Teleferika je sagrađena za vrijeme talijanske

uprave i bila je povezana osam kilometara

dugom žičarom s mjestom Cere koje se nalazi u

zaleđu Labina, sjeverozapadno od Rapca i u čijoj

se okolici najintenzivnije iskorištavao boksit u

periodu između dva svjetska rata. Nakon Drugog

svjetskog rata luka prestaje s radom, a žičara je

demontirana.

Armirano‐betonska konstrukcija duga cca 40 m,

visoka oko 12 m s dvije simetrično postavljene

jednokatne građevine s dva mola, iako danas bez

funkcije, obilježile su zapadnu obalu Rapca.


primjer teleferike

ispust

teleferika



Infrastrukturne građevine Teleferike dio su

industrijskog krajolika te su zajedno s tunelom

dio rudarske baštine Labinštine. Visoka betonska

stijena poduprta 'kontraforima' stvara moćnu

scenografiju za buduće kulturne projekte.

Bez obzira što žičara već mnogo godina nije u

funkciji, posljednjih desetak godina početak nove

turističke sezone obilježava se tradicionalnim

natjecanjem čamaca na vesla pod nazivom 'Voga

Teleferika', od Teleferike do rive.

Zbog svoje vrlo vrijednog mikroambijenta, blizine

mora, mediteranske šume (visoka stabla

čempresa) te činjenice da se Rabac razvija u

smjeru turističkog centra; lokacija Teleferika je

potencijalno značajna za razvoj rekreativnih i

turističkih funkcija.

ostaci građevina teleferike

ostaci građevina teleferike ‐ podzidi

ostaci građevina teleferike



LOKACIJA: TE Vlaška

OPIS LOKACIJE:

Termoelektrana Vlaška je integralni dio projekta

Novog industrijskog grada Raša. Termoelektrana

je korištena za napajanje grada i industrijskih

pogona električnom energijom koja se dobivala

sagorijevanjem iskopanog ugljena.

Elektrana je građena 1930tih, a puštena u pogon

u periodu 1941‐44. i bila izravno spojena na

transportnu infrastrukturu rudnika – uskotračna

željeznica koja je izvozila rudu iz rudnika i

transportirala je prema separaciji Štalije i luci

Bršica.

Za vrijeme talijanske uprave, proizvodila struju za

rudnik i okolna mjesta.

Elektrana je smještena ispod uskotračne pruge

(trasirana i usječena u brdo) i makadamske ceste,

povučena na plato izvan isušenog prostora

raškog polja.

Za vrijeme 2. svj. rata, talijanske vlasti su

transformatore i osnovni pogon elektrane

smjestili u podzemni hodnik usječen u brdo (zbog

opasnosti od bombardiranja koje je moglo

obustaviti proizvodnju) koji predstavlja vrlo

interesantan krajobrazni i arhitektonski ambijent.

S platoa se pruža pogled na cijelo raško polje.

Znatno je stradala u 2. svjetskom ratu (oštećena

1944. u partizanskoj diverziji), a obnavljana je

1946. i 1956.

U pogonu je bila do 1976. do izgradnje

termoelektrane Plomin.


pogled na termoelektranu

pogled na termoelektranu




Kompleks termoelektrane Vlaška tipičan je

primjer industrijske arhitekture toga vremena.

Kompleks se sastoji od tri volumena međusobno

prislonjena volumena od kojih su dvije hale

kosog krova s ugrađenim krovnim nadvišenjem s

otvorima što daje zgradama bazilikalni presjek

visine od 12 odnosno 20m. Treća zgrada je,

ravnih krovova, podsjeća na prvu građevinu

separacije Štalije s jednostavnim prizmatičnim

volumenom izvedenim kao ab skelet, a u

najgornjoj zoni maksimalno rastvoren otvorima

horizontalnog formata između stupova.

Konstrukciju čini armiranobetonska skeletna

konstrukcija na koju se oslanjaju rešetkasti nosači

raspona cca 20m. Svojim zabatima dvije glavne

hale gledaju prema sjeveru, prema raškom polju,

prozorskim oknima sitne mreže stakala.

Jednovolumenski prostori koji su neka imali

jedino ugrađenu galeriju za održavanje

postrojenja, bogato rasvijetljeni izgledaju danas

kao dvorane velikih potencijala za neke nove

namjene.

Sanacijom i obnovom građevina te eventualnim

uklanjanjem zapadne, dograđene strukture te

stavljanjem u funkciju pruge i/ili sanacijom

pristupne ceste, platoa i rampi ostavile bi se

pretpostavke i za novu namjenu u kontekstu

projekta Podzemni grad.

Zbog brojnih intervencija i nedostatka izvorne

dokumentacije, o kvaliteti izvornog projekta

govore isključivo današnje slike derutnih

interijera osvijetljenih brojnim dominantno

horizontalnim potezima otvora svih pročelja, ali i

zenitalno.

rampa između pruge i platoa termoelektrane

unutrašnjost termoelektrane

unutrašnjost termoelektrane



Konstruktivni rasponi hala od 20 m stvaraju

impresivan prostor

Njen izuzetan položaj, u odnosu na dolinu,

atraktivnost konstrukcije i detalji rampe kojom se

penje po strmom terenu od ulaznog nivoa i ceste

do željezničke pruge, ostataka infrastrukturnih

elemenata na pristupnoj cesti/mostu i

željezničkoj pruzi daju naslutiti potencijal cijelog

kompleksa termoelektrane.

Neuređen makadam koji se na oba kraja spaja na

regionalnu cestu, trasa željeznice (nije u funkciji).

Osim divljeg deponija, kompleks posjeduje

fotogeničnost ('stalkerovski' ambijent) i velike

potencijale.

Trenutno je lokalitet zapušten (divlji deponij), ali

ga je moguće preoblikovati u vrlo vrijedan

pejzažno‐arhitektonski element cijelog područja.

Postojeći makadam (jedinu komunikaciju)

moguće je uz minimalna laganja dovesti do veće

razine upotrebljivosti (dobra trasa i dimenzija).

Objekti nisu u solidnom stanju te im je osnovna

fizika i statika ozbiljno ugrožena. Budući svi

pripadaju periodu talijanskog racionalizma,

imaju veliku vrijednost ako se sagledavaju unutar

cjeline Raše – industrijskog grada ili velike cjeline

Podzemnog grada XXI.



pristupni put termoelektrani



LOKACIJA: Štalije

OPIS LOKACIJE:

Separacija Štalije bila je sekundarni pogon

rudnika u kojem se vršila separacija ‐ čišćenje

ugljene rude od drugih sastojaka iskopa (zemlja,

kamen i sl.). Transport iskopane rude se odvijao

uskotračnom željeznicom za koju trasa još uvijek

postoji. Trasa je vodila od potkopa Krapan, Raša i

Karlota prema sekundarnim pogonima rudnika

od kojih su Štalije bili najvažniji. Od Štalija je

pročišćena ruda transportirana do točke utovara

– u luku Bršica, danas dio slobodne zone Luke

Rijeka kao Slobodna zona Bazen Raša.

Dva dijela luke, Štalije i Bršica, zajedno se protežu

u dužini 2,8 km, na približno 15 ha ograđenog i

uređenog prostora, od ušća rijeke Raše do rta

Trget. Zbog razvoja teretnog prometa lučko je

područje 1951. dobilo spojnicu željezničke pruge

izgradnjom dionice od Lupoglava, a 1979.

produžena je oko 3 km do Bršice.

Luka i pruga koristile su se za izvoz raškog ugljena

1950‐ih i 1960‐ih (vezovi za ukrcaj ugljena).

Potom su Štalije specijalizirane za generalni teret,

osobito za prekrcaj i skladištenje drva, a Bršica za

prihvat i otpremu žive stoke (privezište za dva

broda i štale za 1000 grla krupne stoke) i opasnog

tereta. Danas se terminal u Bršici koristi i za

druge vrste tereta.


povijesna fotografija – pogled na separaciju

povijesna fotografija – pogled na separaciju




Objekti separacije Štalije su iz različitih perioda te

bi trebalo napraviti diferencijaciju između onih iz

ranijeg perioda (talijanski racionalizam) koji imaju

veću vrijednost i novijih intervencija.

Stara separacija je rekonstruirana 1960.

Stara zgrada separacije je armiranobetonske

skeletne konstrukcija, građene nad prugom, i

čitljive je na pročeljima te ispunjena opekom.

Za razliku od starije zgrade separacije koja je

čiste kubične forme, sjeverna građevina, građena

također nad prugom, sastoji se od niza adiranih,

prizmatičnih volumena u armiranobetonskom

skeletu, velikih ostakljenih prozorskih otvora,

sitne pravokutne mreže okana.

Objekti nisu u solidnom stanju te im je osnovna

fizika i statika ozbiljno ugrožena, djeluju

dramatično u okolišu.

Samo istočni objekt (upravna zgrada) te

trafostanica djelomično su odvojeni od ostatka

kompleksa, u nešto boljem stanju te više

arhitektonske vrijednosti. Osim objekata, dio

lokaliteta su i velike asfaltirane površine koje se

koriste za terminale i skladišta. Zbog dobre

infrastrukturne povezanosti (regionalna cesta

Labin‐Pula te lučkog terminala u Bršici) lokacija

ima visoki logistički potencijal.

Posebno zanimljiva je upravna zgrada izvedena

gotovo kao podzid iza zgrade separacije, vrlo

čistog, rigidnog oblikovanja. Glavno pročelje ima

dvije teme: u punom, žbukanom zidnom platnu,

cijelom dužinom pročelja u prizemlju niz stupova

koji prati niz prozora kata kvadratnog formata.

Bočne fasade su u potpunosti zatvorene plohe u

fino klesanoj rustici.

pogled na separaciju







LOKACIJA: Bršica

OPIS LOKACIJE:

Lokacija predstavlja krajnju jugo‐istočnu točku

mreže linija i točaka Labin – Podzemni grad XXI.

Luka Bršica izgrađena je tijekom najintenzivnije

eksploatacije rudnika Raša u vrijeme kada su

izgrađeni rudnički gradovi Raša (Arsia) i Labin

(Albona). Luka je služila za transport iskopane

rude brodovima na lokacije industrije gdje se

ruda koristila u crnoj metalurgiji ili energetici.

Početkom 40tih godina prošlog stoljeća, Bršica je

bila 2. talijanska luka te je nakon Đenove imala

najveći promet.

Smještena je u dnu raškog zaljeva, na rubu

isušenog raškog polja. Izgradnja grada Raše

podrazumijevala je isušivanje mora tako da se

cijelo područje iza luke nalazi ispod morske

razine. Luka i pripadajuća infrastruktura nema

podzemnih prostorija te je sa Podzemnim

gradom vezana lokalnom prometnicom i

uskotračnom prugom koja je služila za transport

rude.

Terminal za drvo izgrađen je 1979., 1982.

terminal za stoku.

Danas je Bršica dio slobodne zone Luke Rijeka

kao Slobodna zona Bazen Raša, a terminal se

koristi i za druge vrste tereta.


pogled na luku

povijesna fotografija Brsice



Osim građevina stare kapetanije i carine tu su

objekti vezani uz utovar i transport: dokovi,

navozi, dizalice te kamenolom koji se još

povremeno eksploatira. Na istočnoj strani lučkog

zaljeva nalaze se napuštene upravne zgrade iz

vremena 50tih te drveni montažni objekti koji se

još uvijek koriste.


Najznačajnije iako devastirane građevine u Bršici

su stara kapetanija i carinarnica.

Smještene su na strateški izuzetnoj poziciji ‐

stijeni petnaestak metara nad sjevernim ulazom

u luku, uz asfaltiranu regionalnu cestu.

Preglednost nad lukom, fantastičan pogled

prema raškom zaljevu, evidentno je bila važnija u

odabiru lokacije nego zahtjevan pristup

građevinama. (Proširenjem ceste u novije

vrijeme dokinute su stepenice do kapetanije pa

je plato ostao teško pristupačan.)

Prema oblikovanju, kapetaniju i carinarnicu,

obzirom da podaci o vremenu gradnje i arhitektu

nisu poznati, možemo smjestiti u period 1930tih

godina. Carinarnica još nosi tragove povijesnih

stilova koristeći u žbuci profilirane okvire

prozora, ali i ravni, betonski prepust završetka

ravnog krova. U stilskom smislu potpuno čista je

stara kapetanija.

Odnos volumena te terasa/balkon/kapetanski

most na prvoj etaži koji lebdi nad stijenom,

karakterističan je motiv tog perioda, a posebno

na ovoj lokaciji, isturen prema moru nudi i

simbolično značenje.

stara kapetanija – pogled s ceste

stara kapetanija i carinarnica – pogled iz luke

karakterističan prozor carinarnice



Oko građevina pronalaze se i ostaci uređenih

terasa, stepeništa s ogradama u betonu i opeci,

danas u potpunosti zapušteni.

Gledajući tipske kuće u Sabaudiji, gradu koji je

realizirao tim arhitekata 1933‐34., između kojih

je i Eugenio Montuori, autor Podlabina (1938‐

1942.) može se pretpostaviti da je netko iz tog

kruga mlađe generacije arhitekata talijanskog

racionalizma (Cancellotti, Montuori, Piccinato,

Scalpelli) bio angažiran i na projektu kapetanije ili

tim koji je nešto ranije projektirao Rašu.

tipske dvojne kuće u Sabaudiji



3. KONZERVATORSKE SMJERNICE

U utvrđivanju sustava mjera zaštite za građevine

u sklopu planiranih industrijskih naselja predviđa

se očuvanje cjeline koju čine sve građevine.

Stoga je osnovna konzervatorska smjernica

uvrštavanje cijelih naselja u obuhvat UPU‐a dijela

naselja kako bi se detaljno propisali planski

parametri za cijelo naselje, a ne samo za njegove

segmente.

Većina građevina danas je prazna i njihova

izvorna namjena koje je bila u skladu s

industrijskom namjenom naselja i povijesnim

trenutkom više nije prihvatljiva.

Tako za zgrade koje su kroz povijest mijenjale

namjenu, treba pronaći namjenu koja je u skladu

s vremenom u kojem živimo i prostornim

karakteristikama samih građevina.

Adekvatnim namjenama smatraju se različite

društvene i poslovne namjene. Tako se u

navedene građevine mogu smjestiti djelatnosti iz

područja prosvjete i odgoja, znanosti,

informatike, medija, trgovine, turizma i

ugostiteljstva, djelatnosti s područja likovnih i

primijenjenih umjetnosti, obrtničke djelatnosti i

slično. Ukratko, sve one djelatnosti koje bi

pridonijele kvaliteti života stanovnika, kao i

turističkoj i kulturnoj ponudi naselja, a koje su

kompatibilne sa stanovanjem u neposrednoj

blizini te ga ničime ne ometaju i ne ugrožavaju.

Iznimka su lokacije Štalije, termoelektrane

Vlaška, koje bi mogle imati i

gospodarsku/proizvodnu namjenu.

Cjelokupni prostor obuhvaćen projektom

Podzemni grad XXI ima karakter industrijskog

krajolika i kao takav ga treba štititi.

U skladu s navedenim konzervatorske smjernice

su sljedeće:

održavanje, popravci i obnova građevina,

restitucija i rekonstrukcija građevine ili

dijelova građevine čije je povijesno stanje

(izgled i obrada pročelja, pokrov, gabariti i sl.)

narušeno neadekvatnim zahvatima,

adaptacija i prenamjena u mjeri u kojoj ne

narušava postojeći arhitektonsko‐urbanistički

integritet građevine i okoliša te osiguravaju

bolje održavanje zgrade,

zamjena i uvođenje infrastrukture primjerene

suvremenom načinu života ukoliko ona ne

mijenja izgled građevine,

obnova građevina može se realizirati

isključivo kao cjelovit zahvat; parcijalna

rješenja obnove pročelja, zaštite od sunca,

stolarije, bravarije i sl. nisu dopuštena,

uklanjanje neodgovarajuće i nekvalitetne

gradnje u dvorištima,

uređenje i održavanje javnih površina i

prostora u skladu s karakterom povijesno

stilskog okruženja

prostorom najvećim mogućim dijelom

pretvoriti u pješačku zonu, ukloniti i

parkirane automobile te oblikovati prostor

tako da može služiti za povremene kulturne i

javne manifestacije.



Zakonom propisanom postupku podliježu sljedeći

zahvati:

svi građevni i obrtnički zahvati na

pojedinačnim građevinama,

urbana oprema (javna rasvjeta, reklame,

ograde i sl.),

uređenje javnih površina, parcela i dvorišta

(hortikulturno i parterno),

prenamjena građevina,

zahvati na komunalnoj infrastrukturi.

Zaštitni i drugi radovi na kulturnom dobru unutar

prostornih međa određenih rješenjem o zaštiti

mogu se poduzeti samo uz prethodno odobrenje

nadležnog konzervatorskog odjela. Vlasnik

kulturnog dobra dužan je provoditi sve mjere

zaštite koje se odnose na održavanje kulturnog

dobra, a koje odredi nadležni konzervatorski

odjel.



4. LITERATURA

Montuori, Eugenio (1981), Eugenio Montuori

architetto, Milano

Montuori, Eugenio, Il piano regolatore di

Pozzo Littorio (Arsia) – Istria, “Urbanistica” 5‐

6, Anno XI, Settembre‐Dicembre 1942 –

Anno XX

Milevoj, M. i Strenja, E. (1999), Labin tragom

vijekova, Labin

Milevoj, M. (1990), Do socijalizma i natrag –

labinska novinska kronika 1945‐90, Labin

Tomasella, Paolo (1998), Pozzo Litorio, La

città del carbone, Territori e contesti d’arte,

vol. 2, 87‐99, Pasian di Prato

“Carbonia, nuova cittá della Sardegna“

Architettura 9/1935.

Piccinato, Luigi, “Il significato urbanistico di

Sabaudia“, “Urbanistica“ 5‐6, Anno XI,

Settembre‐Dicembre 1942 – Anno XX

Vorano Tulio, Istarski ugljenokopi, četiri

stoljeća rudarenja u Istri

Valušek Berislav, Gustavo Pulitzer Finali,

Raša, Rijeka 2000.

Radović Mahečić Darja, Raša – grad‐

spomenik moderne arhitekture, Radovi

Instituta za povijest umjetnosti god. 24/2000.

(113‐126)

FOTODOKUMENTACIJA I PROJEKTNA

DOKUMENTACIJA:

Arhiv obitelji Montuori u Rimu

Platforma 9.81, Zagreb

Grad Labin

Urbis 72, Pula

ASK Atelier, Zagreb

podzemni grad xxi // valorizacija urbanističko-arhitektonske baštine industrijskih postrojenja i...

Documents