Dean KoontzPOD SVJETLOM MJESECA

Ova je knjiga posvećena Lindi Morris i Elainei Peterson za njihov vrijedan rad, ljubaznost i pouzdanost.I naravno, što su me uhvatile u pogrešci koja bi, da mi nisu skrenule pozornost na nju, pokvarila moj niz savršenstava. Te što su mi diskretno prešutjele kako je jedini i pravi razlog njihova ostanka bio da gospođici Trixie osiguraju neprekidno maženje po trbuhu koje ona zaslužuje.

Prvo poglavlje

A u kljunu aviona pilot je držao u svojim rukama svoj teret života, širom otvorenih očiju, punih mjesečine.Noćni letAntoine de Saint-Exupery

Život nema značenja osim u svojoj pouzdanosti. Sudbina i povijest Reinhold Niebuhr

Uzmi moju ruku i čvrsto je stegni, jer ja te noćas iznevjeriti neću. Izdam li tebe, izdajem sebe, i dušu svoju odlažem na policu u knjižnici Pakla, gdje svjetla nema. Ja te noćas iznevjeriti neću.The Book ofCounted Sorrovus

Nedugo prije nego što su ga onesvijestili i zavezali za stolicu, prije nego što su mu protiv njegove volje uštrcali neku nepoznatu stvar, i prije nego što je otkrio kako je svijet duboko tajanstven na način koji nikad prije nije zamišljao, Dylan O'Conner izašao je iz svoje motelske sobe i prešao autocestu do jarko osvijetljenog restorana brze hrane kako bi kupio čizburgere, pomfrit, pite s jabukama i frape od vanilije.Protekli je dan ležao zakopan u zemlji, u asfaltu. Nevidljiv, no

osjetan, njegov je duh progonio noć u Arizoni — vreli duh dizao se iz svakog komadića tla kojim je Dylan kročio.Ovdje, na rubu grada koji je posluživao putnike s nedalekih autocesta, bezbrojni grozdovi raznobojnih svjetlećih reklama borili su se za mušterije. Usprkos toj borbi blještavih, s kraja na kraj obzora sjalo je veličanstveno zvjezdano nebo jer je zrak bio čist i suh. Na zapadu je Mjesec, okrugao poput brodskog kormila, sjekao zvjezdani ocean.Nebeski beskraj činio se čist i pun obećanja, dok je zemaljski svijet djelovao prašno i umorno. Umjesto da je češlja jedan jedini vjetar, noć je presijecalo bezbroj povjetaraca, svaki sa svojim jedinstvenim šaputavim govorom i mirisom. Mirišući po pustinjskom pijesku, peludu kaktusa ili vrelom asfaltu, zrak se kovitlao dok se Dylan primicao restoranu. Tamo se zgušnjavao aromama već užeglog ulja za pečenje, masti hamburgera koja se dimila na roštilju, i isparava-njima prženog luka, prijeteći da će ga ugušiti.Da se nije našao u njemu nepoznatom gradu, da nije bio umoran od cijelog dana na cesti, i da njegov mladi brat Shepherd nije bio čudno raspoložen, Dylan bi bio potražio restoran sa zdravijom hranom. No Shep se, u tom stanju, nije najbolje snalazio u javnosti, i kad bi bio takav, odbijao bi jesti bilo što osim brze hrane s visokim postotkom masnoće.Unutrašnjost restorana bila je blještavija od fasade. Većina ploha bila je bijela, i usprkos mastima zasićenom zraku, prostorija je djelovala sterilno.Suvremena kultura Dylanu O'Conneru pristajala je jednako dobro kao i rukavica s tri prsta — a ovo je bilo još jedno mjesto koje mu nije nimalo odgovaralo. Naime, vjerovao je da rupa s hamburgerima treba izgledati kao pajzl, a ne kao operaciona dvorana, ne kao vrtić sa slikama klauna i smiješnih životinja pozidovima, ne kao paviljon od bambusa na tropskom otoku, i ne kao blistava plastična kopija zalogaj niče iz pedesetih godina koja nikad nije postojala. Ako već želite pojesti karboniziranu kravu umotanu u sir, s prilogom od krumpirovih traka koje su umakanjem u vrelo ulje poprimile izgled drevnog papirusa, i ako već sve to želite isprati ili zadovoljavajući količinama ledenog piva ili mliječnog

napitka koji u sebi sadrži količinu kalorija jednaku onoj pečenog prasca, onda bi se ta čarobna gozba trebala odvijati u okruženju koje doslovno vrišti: zabranjeno zadovoljstvo ili grijeh. Osvjetljenje bi trebalo biti prigušeno i toplo. Plohe bi trebale biti tamne — stari mahagonij, patinirana bronca, presvlake boje vina. I glazba bi trebala služiti umirivanju mesoždera — ne ona koja ti diže želudac u liftovima zato što je izvode svirači nafutrani antidepresivima, već melodije putene poput hrane — stari rock ili big-bandovi, ili neki dobri narodnjak koji pjeva o iskušenju, kajanju i voljenim psima.Ipak je prešao popločanim podom do pulta od nehrdajućeg čelika, gdje je naručio za van kod punašne, bjelokose žene čistog izgleda u crveno-bijelo prugastoj odori, koja je izgledala kao supruga Djeda Mraza. Napola je očekivao da će ugledati patuljka kako joj proviruje iz džepa na košulji.U starim su danima na pultovima restorana brze hrane obično dežurali tinejdžeri. No posljednjih je godina značajan broj mladih takav posao smatrao nedostojnim, što je otvorilo vrata umirovljenicima koji su tražili dodatak svojim mjesečnim čekovima.Gospoda Mraz Dvlanu se obratila s dušo, i pružila mu naručeno u dvije bijele papirnate vrećice, a zatim se nagnula preko pulta kako bi mu na košulju pričvrstila reklamni bedž. Na bedžu je stajao slogan POMFRIT, A NE MUHE i nacere-no zeleno lice žabe krastače iz crtica, čiji je prijelaz s tradicionalne prehrane svoje bradavičave vrste na tako ukusne poslastice kao što su dvostruki čizburgeri sa slaninom zabilježen u najnovijoj promidžbenoj kampanji tvrtke.Ponovno je osjetio rukavicu s tri prsta - Dylan nije shvaćao zašto se od njega očekuje da zatraži odobrenje nacrtane žabe ili sportske zvijezde - ili, jednako tako, nekog nobelovca - prije nego što odluči što će večerati. Nadalje, nije razumijevao zašto bi ga morala očarati reklama koja ga uvjerava kako je ovdašnji pomfrit ukusniji od kućnih muha. I bolje bi im bilo da im je pomfrit ukusniji od vreće kukaca.No zauzdavao je svoj protužablji stav i zbog toga što je u posljednje vrijeme počeo primjećivati kako si dopušta da ga smeta prevelik broj nevažnih stvari. Ako se ne omekša, do trideset pete pretvorit će

se u totalno gunđalo. Nasmiješio se gospodi Mraz i zahvalio joj kako si ne bi priuštio crni Božić.Izašavši pod puni Mjesec, prešavši tri trake autoceste putem prema motelu, noseći papirnate vrećice pune mirisnog kolesterola u raznim oblicima, Dylan je podsjetio sebe na mnogo toga za što bi trebao biti zahvalan. Dobro zdravlje. Lijepi zubi. Sjajna kosa. Mladost. Imao je dvadeset devet godina. Bio je priličnoumjetnički nadaren, imao je posao koji je smatrao značajnim i uživao u njemu, i slike je prodavao dovoljno često da pokrije troškove i svaki mjesec položi nešto novca u banku. Lice mu nisu unakažavali nikakvi ožiljci, nisu ga mučile gljivice, nije imao problematičnog zlog brata blizanca, niti je patio od napadaja ili amnezija nakon kojih bi se mogao probuditi krvavih ruku, nije patio od upala zanoktica.Imao je Shepherda koji je istovremeno bio i blagoslov i prokletstvo. Shep je u svojim najboljim trenucima tjerao Dvlana da osjeti radost života i sreću što mu je on brat.Pod crvenim neonskim natpisom MOTEL, gdje je Dvlanova sjena u prolazu zacrnjivala neonom zacrvenjeni asfalt, i zatim kad je prošao pokraj niskih sago-palmi i bodljikavih kaktusa i ostalog grubog pustinjskog krajobraza, i također dok je slijedio betonske staze koje su vodile po motelu, a naročito kad je prošao pokraj brundavog sokovnika koji je tiho škljocao, izgubivši se u mislima i razmišljajući o mekim lancima obiteljskih obaveza, shvatio je da ga uhode. Uhoda se tako potajno približio da ga je sigurno slijedio ukorak, da je disao zajedno s njim. Tek na vratima sobe, držeći vrećice s hranom, petljajući s ključem, prekasno je začuo izdajničku škripu kožnog potplata. Dylan je okrenuo glavu, skrenuo pogled, spazio blijedo Mjesečevo lice, i osjetio nešto ugledavši tamni obris nečega što se obrušilo na njegovu lubanju.Čudno, ali nije osjetio udarac i nije bio svjestan pada. Samo je čuo kako vrećice udaraju u padu, namirisao luk, namirisao topli sir, namirisao užegle krumpiriće i shvatio da leži licem na betonu. Ponadao se da nije prosuo Shepov frape. A zatim je usnuo kratak san o plešućem pomfritu.Drugo poglavlje

Jillian Jackson imala je svoje omiljeno drvo novca, koje je njegovala s puno brige i nježnosti. Hranila ga je pomno proračunatim i izmjerenim mješavinama hranjivih tvari, promišljeno ga zalijevala, i redovno vlažila njegove mesnate, ovalne listove veličine palca kako bi isprala prašinu i održala njihovu sjajnu, zelenu ljepotu.Tog petka uvečer, putujući iz Albuquerquea u New Mexicu u Phoenix u Arizoni gdje je imala tri noćna nastupa sljedeći tjedan, Jilly je vozila sama, budući da Fred nije imao ni vozačku dozvolu, niti potrebne dodatke kojima bi upravljao motornim vozilom. Fred je bio biljka.Jillvn ponoćnomodri cadillac Coupe DeVille iz 1956. bio je ljubav njezina života, što je Fred shvaćao i milostivo prihvaćao, ali je njezina Crassula argentea (bilo je to Fredovo krsno ime) stajala odmah pored njega na ljestvici nježnosti. Kupila ga je kad je bio tek izdanak s četiri kratke grane i šesnaest debelih, guma-stih listova. Iako je tad bio smješten u ljepljivom, crnom plastičnom loncu i trebao izgledati sićušno i zaboravljeno, njoj je, od trenutka kad ga je ugledala, djelovao hrabro i odlučno. S njezinom se ljubavlju i njegom razrastao u prekrasan primjerak oko trideset centimetara visok i četrdeset centimetara u promjeru. Sad je uspijevao u trideset centimetara širokom, glaziranom loncu od terakote. Sa zemljom i spremnikom težio je šest kilograma.Jilly je načinila tvrdi jastuk od pjene, grublju inačicu jastučića za pacijente koji se oporavljaju nakon operacije hemeroida, što je sprječavalo da dno lonca ošteti presvlaku na suvozačevom sjedištu, a Fredu omogućilo vožnju bez trešnje. Godine 1956. Coupe DeVille nije proizveden sa sigurnosnim pojasima, kao što ni Jilly nije na svijet došla s njim 1977. - ipak, za sebe i Freda dodala je jednostavne pojase. Čvrsto položen u svom jastuku, s loncem pričvršćenim na sjedište, Fred je bio siguran koliko samo može biti sigurna biljka koja nedopuštenom brzinom od sto dvadeset na sat juri pustarama New Mexica.Smješten ispod prozora, Fred se nije mogao diviti pustinjskom krajoliku, ali mu je Jilly riječima oslikavala prizore kad bi, s vremena na vrijeme, naišli na neki zadivljujući vidik.Ona je uživala koristiti svoje sposobnosti opisivanja. Kad već nije

uspjela iskoristiti zadnji niz angažmana u ofucanim koktel-barovima i drugorazrednimklubovima i postati nova komićarska zvijezda, imala je pričuvni plan - postati poznata spisateljica.Većina se ljudi usuđuje nadati čak i u pogibeljnim vremenima, ali Jillian Jackson je ustrajala u nadi, iz nje izvlačeći snagu jednaku onoj koju je izvlačila iz hrane. Prije tri godine, dok je konobarila dijeleći stan s još tri mlade žene kako bi smanjila troškove, jela samo dvaput dnevno i to ono što je besplatno dobila u restoranu gdje je radila, prije nego što je dobila svoj prvi angažman, krvlju joj je teklo jednako mnogo nade kao i crvenih i bijelih krvnih tjelešaca i pločica. Neke bi ljude odvratili tako veliki snovi, no Jilly je vjerovala kako se nadom i vrijednim radom može dobiti sve što se želi.Sve osim pravog muškarca.Tako je, cijelog tog kasnog popodneva, od Los Lunasa preko Socorroa do Las Crucesa, dugo čekajući na američkoj carini istočno od Akele, gdje su odnedavna pregledavali daleko ozbiljnije nego u onim, daleko nevinijim danima, Jilly razmišljala o muškarcima u svome životu. Romantične je veze imala samo s trojicom, no od te trojice trojica su bila previše. Vozeći do Lordsburga, sjeverno od planina Pyramid, a zatim do gradića Road Forks u New Mexicu, i konačno preko državne granice, razmišljala je o prošlosti, pokušavajući shvatiti gdje je pogriješila u svakoj propaloj vezi.Iako spremna prihvatiti krivicu za zamiranje svake romance, procjenjujući samu sebe intenzivno i kritički analizirajući poput pripadnika odjela za eksplozive koji odlučuje koju će od nekoliko žica presjeći i ostati živ, na posljetku je zaključila, i to ne prvi put, da glavni dio krivnje ne leži na njoj, nego na tim ispraznim tipovima kojima je vjerovala. Bili su izdajice. Varalice. Cak i kad im je i progledala kroz sve prste, promatrajući sve kroz najružičastije naočale, bili su svinje, tri praščića koji su pokazivali sve najgore svinjske osobine i nijednu jedinu dobru. Da im se veliki zločesti vuk pojavio na vratima njihove slamnate kolibe, susjedi bi vjerojatno bili slavili kad bi je otpuhao, a zatim bi ga ponudili vinom da zalije večeru od prasetine.»Ja sam ogorčena i osvetoljubiva kučka«, izjavila je Jilly.

Na svoj se tihi način Fred nije slagao s njom.»Hoću li ikad sresti pristojnog muškarca?« upitala se.Iako je posjedovao brojne dobre strane — strpljenje, spokojnost, naviku da se nikad ne žali, iznimnu nadarenost za slušanje i nijemo suosjećanje, zdrave korijene — Fred nikad nije tvrdio da je vidovit. Nije mogao znati hoće li Jilly jednog dana sresti pristojnog muškarca. U većini slučajeva Fred se uzdao u sudbinu. Poput ostalih pasivnih vrsta uskraćenih za bilo kakvu sposobnost kretanja, gotovo da i nije imao izbora, nego se pouzdati u sudbinu i nadati se najboljem.»Naravno da ću sresti pristojnog tipa«, presudila je Jilly s naglom navalom nade što je bila njezina karakterna crta. »Srest ću desetke pristojnih tipova, stotine i tisuće.« Pobjegao joj je melankolični uzdah dok je kočila zbog prometnogzastoja na zapadnoj traci ceste broj 10 točno ispred nje. »Nije pitanje hoću li sresti stvarno pristojnog čovjeka, nego hoću li ga prepoznati ako ne bude okružen anđeoskim zborovima i blještavom aureolom na kojoj će pisati PRISTOJAN-TIP PRISTOJAN-TIP PRISTOJAN TIP.«Jillian nije mogla čuti Fredov smijeh, ali je bila sigurna da ga je osjetila.»Daj, pogledaj činjenicama u oči«, zarežala je. »Kad su u pitanju frajeri, naivna sam i lako me se zavede.«Fred je znao prepoznati istinu. Mudri Fred. Tišina kojom je dočekao Jilly-no priznanje uvelike se razlikovala od tihog neslaganja koje je izrazio kad je sebe nazvala ogorčenom i osvetoljubivom kučkom.Promet je potpuno stao.Izdržali su još jedno dugo čekanje dok se kraljevskopurpurni sumrak pretapao u noć, ovaj put pred Stanicom poljoprivredne inspekcije Arizone istočno od San Simona, koja je pružala usluge i državnim i federalnim pravosudnim službama. Osim službenika Ministarstva poljoprivrede, nekoliko je agenata u civilu, tvrdih očiju, obavljalo poslove za jednu manje poljoprivredno orijentiranu agenciju, i očito tragalo za štetočinama razornijima od voćnih mušica koje su se množile u krijumčarenim narančama. Zapravo, pilili su Jilly kao da su uvjereni da pod sjedištem skriva čador i

mitraljez, a Freda su proučavali oprezno i sumnjičavo kao da su uvjereni u njegovo srednjeistočno porijeklo, fanatične političke stavove i skrivene zle namjere.No čak ni ti muškarci grubog izgleda, koji su imali razloga svakog putnika smatrati sumnjivim, nisu Freda zadugo mogli promatrati kao zločinca. Udaljili su se i mahnuli, dopuštajući da Coupe DeVille prođe kroz kontrolnu točku.Podižući prozor i ubrzavajući, Jilly je rekla: »Dobro je što nisi završio u zatvoru, Freddv. Ne bismo imali dovoljno za jamčevinu.«Sljedeću milju provezli su šuteći.Sablasni Mjesec, nalik blijedom ektoplazmičnom oku, izišao je još prije zalaska Sunca — kako je padala noć, Kiklopovo je oko sve jače blistalo.»Možda razgovor s biljkom nije samo ekscentričnost«, glasno je razmišljala Jilly. »Možda sam malo skrenula.«Sjeverno i južno od autoceste protezala se mračna pustoš. Hladno Mjesečevo svjetlo nije moglo spaliti tvrdoglavi sjaj kojim je pustinja svjetlucala nakon Sunčeva zalaska.»Frede, oprosti. To je bilo zločesto.«Mala je biljka bila ponosna, ali je znala i praštati. Sva su tri muškarca s kojima je Jilly istraživala disfunkcionalnu stranu ljubavne veze, bez oklijevanja okretala protiv nje njezine najnevinije izraze nezadovoljstva — svaki od njih bio bi se poslužio njima da u njoj probudi krivicu i da sebe dočara kao ispaćenu žrtvu njezinih nerazumnih očekivanja. Fred, na svu sreću, nikad nije na taj način dokazivao svoju moć.Neko su se vrijeme vozili u bliskoj tišini, štedeći gorivo tako što su se vozili u zračnoj struji jurećeg kamiona koji je, sudeći po reklami na stražnjim vratima, teglio sladoled i slastice gladnim sladokuscima zapadno od New Mexica.Kad su stigli u blizinu grada koji je blještao reklamama za motele i autoser-vise, Jilly je skrenula s autoceste. Sama je natočila gorivo na crpki na Unionu 76.Niže niz ulicu, kupila je večeru u restoranu s hamburgerima. Konobarica na šanku bila je punašna i vesela poput idealizirane bakice u Disnevevim crtići-ma iz šezdesetih godina, i ustrajala je da

zakopča bedž s nasmijanom žabom na Jillynu bluzu.Restoran je djelovao dovoljno čisto da bi mogao poslužiti kao operaciona sala za četverostruku srčanu premosnicu u slučaju da neka mušterija konačno doživi višestruko začepljenje arterija jedući dvostruki čizburger. Naravno, sama čistoća nije bila dovoljna da navede Jilly da jede za jednim od malih, linoleumom presvučenih stolova, pod svjetlom dovoljno blještavim da izazove genetske mutacije.Dok je na parkiralištu sjedila u Coupe DeVilleu i jela sendvič s piletinom, zajedno s Fredom slušala je svoju omiljenu radijsku emisiju koja se usredotočila na teme poput viđenja NLO-a, zle izvanzemaljce koji su žudjeli oplođivati zemaljske žene, na Veliko Stopalo (kao i na njegovog, nedavno viđenog mladun-ca Malo Stopalo), te vremenske putnike iz daleke budućnosti koji su piramide podigli zbog nepoznatih i zloćudnih namjera. Te su večeri voditelj promuklog glasa - Parish Lantern - i njegovi sugovornici istraživali veliku prijetnju invazije mozgojeda koji su navodno u naš svijet stizali iz neke alternativne stvarnosti.Nijedan slušatelj koji se javio u program nije rekao nijednu jedinu riječ o fašističkim islamskim radikalima koji su odlučili uništiti civilizaciju kako bi zavladali svijetom, a i to je bilo olakšanje. Pošto bi se smjestio u stražnjem režnju, sisač mozgova navodno bi preuzimao nadzor nad svojim ljudskim domaćinom opsjedajući mu um i služeći se tijelom kao svojim vlastitim — ta su stvorenja bila očito zlobna i sluzava, no Jilly je utješilo to što je slušala Parisha i njegovu publiku kako raspravlja o njima. Čak i da su sisači mozgova stvarni, u što nije vjerovala ni trenutka, njih je barem mogla razumjeti — njihov genetski imperativ da pokoravaju druge vrste, njihovu parazitsku narav. S druge strane, ljudsko je zlo rijetko, gotovo nikad, potjecalo iz jednostavnog biološkog razloga.Fredu je nedostajao mozak koji bi sisačima poslužio kao stanište, stoga je mogao uživati u programu ne osjećajući se ni najmanje osobno ugroženim.Jilly je očekivala da će je zastanak u restoranu osvježiti, ali kad je završila s jelom, nije bila nimalo manje umorna nego kad je sišla s autoceste. Veselila se četverosatnoj vožnji kroz pustinju do

Phoenixa, u društvu Lanternovih umiru-jućih paranoidnih fantazija. No tako iscrpljena, bila je opasnost na cesti.Kroz vjetrobran, spazila je motel s druge strane ceste. »Ako je mezimcima zabranjen ulaz«, rekla je Fredu, »onda ću te prošvercati unutra.«Treće poglavljeBrzo slaganje puzzlea najbolji je način kojim vrijeme ubija osoba s lakšim oštećenjem mozga zbog kojeg posljedično pati od intenzivnih i nesavladivih napadaja opsesije.Shepherdovo tragično mentalno stanje davalo mu je iznenađujuću prednost kad god bi svoju punu pozornost okrenuo slagalicama. U tom je trenutku sastavljao složenu sliku urešenog šintoističkog hrama okruženog stablima trešanja.Iako je dvije i pol tisuće dijelova počeo slagati nedugo nakon što su se Dylan i on smjestili u motelu, već je dovršio otprilike trećinu. Postavio je sva četiri kuta slike, te je vrijedno počeo napredovati prema sredini.Dječak je — Dylan je svog brata, iako je Shep već navršio dvadesetu, i dalje gledao kao dječaka - sjedio za stolom, pod svjetlom cjevaste mjedene svjetiljke. Lijevu je ruku napola podignuo i neprekidno lamatao lijevim dlanom, kao da odmahuje vlastitom odrazu u zrcalu obješenome iznad stola. Zapravo je pogled jedino skretao sa slike koju je sastavljao i hrpe još neiskorištenih komadića slaga-lice koju je držao u otvorenoj kutiji. Najvjerojatnije i nije znao da maše — on nije bio sposoban nadzirati vlastitu ruku.Tikovi, napadaji njihanja i drugi bizarni pokreti koji su se ponavljali bili su simptomi Shepove bolesti. Ponekad je znao biti miran poput lijevane bronce, nepomičan poput mramora, zaboravljao bi čak i zatreptati — ipak, češće bi trzao ili satima vrtio prstima, njihao bi noge ili njima lupkao po podu.Dylan je, s druge strane, bio tako čvrsto zavezan za stolicu s visokim naslonom da se nije mogao ni ljuljati, ni njihati, a ni vrtjeti išta. Dva i pol centimetra široka ljepljiva izolir-traka bila mu je omotana oko gležanja, čvrsto ih prikivajući za noge stolice. Još vrpce vezivalo mu je zglavke i podlaktice za naslone stolice. Desna ruka bila mu je pričvršćena dlanom nadolje, no lijevi mu je dlan

gledao uvis.U usta mu je, dok je bio u nesvijesti, netko ugurao krpu. Usta su mu također bila zalijepljena trakom.Dylan je bio pri svijesti samo dvije-tri minute i nije uspio spojiti nijedan komadić prijeteće slagalice koja mu je bila dana na razmatranje. Nije imao blagog pojma tko ga je napao i zašto.Dvaput se pokušao okrenuti u stolici i pogledati prema širokom krevetu i kupaonici iza njega — dvaput mu je, udarcem po glavi, nepoznati neprijatelj umirio njegovu znatiželju. Udarci nisu bili jaki, ali su pali točno na ozlijeđeno mjesto. Svaki je put zamalo ponovno izgubio svijest.Da je Dylan i zvao upomoć, njegovi prigušeni krici ne bi se čuli izvan sobe, ali bi svakako doprli do njegova brata koji je sjedio tri metra dalje. Na nesreću, Shep ne bi odgovorio ni na vrištanje iz sveg glasa, kao ni na šapat. Čak i u najboljim trenucima Shep bi rijetko odgovarao Dylanu i bilo kome drugome, a kad bi ga obuzela slagalica, ovaj bi mu se svijet činio manje stvarnim od dvodimenzi-onalnog prizora razlomljene slike.Shep je svojom mirnom desnom rukom odabrao ameboidni komadić kartona iz kutije, pogledao ga i stavio na stranu. Odmah zatim uzeo je drugi komadić s hrpe i u trenutku našao njegovo mjesto, a za njim smjestio i drugi i treći - sve to u trideset sekundi. Izgledao je kao da vjeruje kako je sam u sobi.Dylanu je srce udaralo u rebra kao da iskušava njihovu čvrstoću. Svaki je udarac slao udar boli u njegovu ozlijeđenu glavu, a u mučnim je sinkopama krpa u njegovim ustima titrala poput živog bića, ne jednom pokrećući refleks gušenja.Prestravljen do stupnja do kojega veliki momci poput njega nikad ne bi smjeli biti, ne srameći se straha, potpuno sretan što je velik i prestrašen momak, Dylan je u sljedeće bio siguran kao što nije bio siguran ni u što dosad: dvadeset devet godina premalo je za smrt. Da mu je bilo devedeset devet, vjerojatno bi ustrajao u tvrdnji kako srednje godine počinju daleko iza navršenog jednog stoljeća.Smrt mu nikad nije bila nimalo privlačna. Nije razumijevao one koji su uživali u gotičkoj subkulturi, u ustrajnoj romantičnoj identifikaciji sa živim mrtvacima - vampiri mu nisu bili nimalo

seksi. A ni gangsterski rap svojim slavljenjem ubojstva i veličanjem okrutnosti prema ženama nije mu pokretao noge u ritmu glazbe. Nije volio filmove u kojima su vađenje utrobe i rezanje glava bili glavne teme - u najmanju ruku, kvarili su mu uživanje u kokicama. Vjerovao je kako nikad neće biti u trendu. Sudbina mu je bila biti konzervativan poput konzerve. Ali i mogućnost da ostatak života provede kao potpuna konzerva manje ga je smetala od mogućnosti da bude mrtav.Iako prestrašen, i dalje se oprezno nadao. Da ga je njegov nepoznati napadač bio namjerio ubiti, on bi već bio ohlađen na sobnu temperaturu. Napadač ga je vezao i začepio mu usta zato što je s njim namjeravao nešto drugo.Na pamet mu je pala tortura. Dylan nikad dotad nije čuo da su ljude mučili do smrti u sobama poznatog lanca motela, ili barem to nije bio običaj. Ho-micidalni psihopati obično su izbjegavali izvršavati svoja prljava djela u zdanjima koja bi istovremeno mogla ugošćivati Kongres rotarijanaca. Tijekom svih godina koje je proveo na putu, najteže su bile žalbe zbog lošeg održavanja soba,nenaručenih telefonskih buđenja i loše hrane u kafeterijama. Ipak, kad mu se mučenje jednom uvuklo u misli, smjestilo se tamo i odbijalo otići.Dvlana je do neke mjere utješila i činjenica da napadač s toljagom Shepa nije ni onesvijestio, ni dodirnuo, niti vezao. To je sigurno značilo kako je zlotvor, ma tko on bio, primijetio Shepovu potpunu izdvojenost i shvatio kako dječak nije nikakva prijetnja.Pravi bi se sociopat svakako riješio Shepa — ili zato što bi ga to zabavljalo, ili kako bi poboljšao svoj ubilački imidž. Poludjeli ubojice vjerojatno su, poput većine suvremenih Amerikanaca, uvjereni kako je održavanje visoke razine sa-mopoštovanja osnova dobrog mentalnog zdravlja.Smještajući svaki zavojiti komadić kartona na njegovo mjesto uz ritualno kimanje glavom i pritisak desnim palcem, Shep je nastavljao rješavati zagonetku zavidnom brzinom — u minuti je dodavao šest do sedam dijelova.Dvlanov se zamućeni vid razbistrio, a prošao je i napad povraćanja. Obično bi takav razvoj događaja bio razlogom za veselje, no veselje

će ga izbjegavati sve dok ne sazna tko to želi jedan njegov dio - i koji to točno dio želi.Bubnjanje timpana njegovog podivljalog srca i navala krvi koja je kuljala njegovim bubnjićima stvarali su buku koja je posjećala na zvuk činela po kojima bubnjar prelazi metlicama i skrivali sve tihe zvukove koje bi uljez mogao stvarati. Možda je tip jeo njihovu večeru - ili je pregledavao motornu pilu prije nego što je uključi.Budući da je Dylan sjedio iskosa prema zrcalu iznad stola, u odrazu je vidio samo uski dio sobe iza sebe. Promatrajući brata, tog ratnika slagalica, u rubu zrcala je spazio pokret, no kad je uspio izoštriti sliku, prikaza je već nestala iz vida. Kad mu je napadač konačno stupio u vidno polje, nije djelovao nimalo više prijeteći od pedesetogodišnjeg zborovode koji nalazi velik i istinski užitak u dobro ugodenim glasovima koji se dižu izvodeći radosne psalme. Zaobljena ramena. Trbuščić. Prorijeđena bijela kosa. Malene, lijepo oblikovane uši. Ružičasto lice s jakom vilicom djelovalo je dobroćudno poput bijelog kruha. Blijedomo-dre oči bile su vodenaste, naizgled pune sućuti, i kao da su otkrivale dušu previše krotku da stvori ikakvu zlu misao.Izgledao je kao potpuna suprotnost zloći — smiješio se nježnim smiješkom, ali je držao komad vrlo savitljive gumene cijevi. Poput zmije. Skoro metar dugačku. Nijedan se neživ predmet, bila to žlica ili savršeno nabrušeno sječivo sklopivog noža, ne može nazvati zlim — pa iako se oštricom noža može samo oguliti jabuku, u tom je opasnom trenutku bilo teško zamisliti jednako bezopasnu namjenu centimetar široke gumene cijevi.Živa mašta koja je služila Dvlanovoj umjetnosti sad ga je zasula besmislenim, ali jednako živim slikama prisilnog hranjenja kroz nos i pregleda crijeva koji se ni u kojem slučaju ne izvodi kroz nosnu šupljinu.Uzbuna u njemu nije se smirila ni u trenutku kad je shvatio kako gumena cijev služi kao vrpca za stezanje. Shvatio je zašto mu je lijeva ruka pričvršćena dlanom nagore.Kad se pobunio kroz slinom natopljenu krpu i izolacijsku traku, glas mu nije bio čujniji od glasa prerano zakopanog čovjeka koji doziva pomoć kroz poklopac lijesa i dva metra dobro nabijene

zemlje.»Mir, sinko. Samo mirno.« Uljez nije imao glas mrgodnog grubijana, već mekan i suosjećajan, poput seoskog doktora koji se zakleo da će svoje pacijente osloboditi svih nevolja. »Bit će sve u redu.«I bio je odjeven kao seoski liječnik - kao neki relikt iz nestalog doba koje je Norman Rockvvell1 hvatao svojim ilustracijama za naslovnice The Saturdaj Evening Posta. Njegove mekane cipele blistale su od čestog četkanja i laštenja, a hlače svijetlosmeđeg odijela visjele su na naramenicama. Nakon što je skinuo sako, zavrnuo rukave košulje, olabavio kravatu i otkopčao ovratnik, nedostajao mu je samo stetoskop da upotpuni savršenu sliku nehajno izgužvanog seoskog doktora na kraju dugačkog dana prepunog kućnih posjeta, blagog iscjelitelja koga svi zovu doktorom.Dvlanova košulja kratkih rukava olakšala je stavljanje podveza. Kad mu je brzo omotao gumenu cijev oko lijevog bicepsa, Dvlanu je vena vidljivo iskočila.Prstom nježno lupkajući po nabubreloj žili, Doktor je promrmljao: »Lijepo, lijepo.«Budući da ga je povez na ustima prisiljavao da udiše i izdiše samo kroz nos, Dylan je jasno čuo ponižavajući dokaz svog rastućeg straha dok mu je pištanje i zviždanje disanja postajalo sve brže.S komadićem vate natopljene alkoholom, Doktor je protrljao žilu.Svi elementi tog trenutka — Shep koji maše nikome i poput munje brzo slaže slagalicu, nasmiješeni uljez priprema svog pacijenta za injekciju, odvratan okus krpe u Dvlanovim ustima, oštar miris alkohola, snažan pritisak ljepljive vrpce - toliko su mu obuzeli svih pet čula da mu nije bilo moguće, uz imalo ozbiljnosti, pomisliti kako se radi o snu. Ipak, više nego jednom Dylan je zatvorio oči i uštinuo se u mislima..., a kad bi ponovno otvorio oči, udahnuo bi još teže jer se noćna mora pokazala kao stvarnost.Šprica sigurno nije mogla biti tako velika kao što mu se činilo. Taj mu se instrument činio manje prikladnim za ljude - više bi odgovarao slonovima ili nosorozima. Pretpostavljao je kako je strah uvećao dimenzije.

Desni palac čvrsto na utoru za palac, zglobovi u prstenima — Doktor je izbacio zrak iz šprice, a mlaz zlatne tekućine bljesnuo je u svjetlu svjetiljke i u luku pao na sag.američki ilustrator 1894.-1978.Prigušeno mumljajući u znak pobune, Dylan je trgnuo poveze i zaljuljao stolicu.»Ovako ili onako«, uljudno je rekao Doktor, »odlučio sam ti ubrizgati ovo.«Dylan je tvrdoglavo odmahnuo glavom.»Sinko, ovo te neće ubiti, ali bi te otpor mogao.«Ovo. Odmah se pobunivši na mogućnost da će mu se ubrizgati neki lijek ili nedopuštena tvar - ili otrovna kemikalija, ili otrov, ili doza krvi zatrovane nekom jezivom boleštinom - Dylan se još snažnije pobunio na pomisao da će mu se ovo ubrizgati u venu. Ta je nehajna riječ značila nepažnju, neozbiljnu zloću, kao se da taj primjer banalnog zla okrugla lica, obješenih ramena i izbačenog trbuha nema namjeru potruditi, čak i nakon svih napora, i sjetiti što to zapravo želi ubrizgati svojoj žrtvi. Ovo! U tom je slučaju riječ ovo označavala i zlatnu tekućinu u šprici koja bi mogla biti nešto egzotičnije od obične droge ili otrova, ili doze bolešću zagađene krvi, da je sigurno jedinstvena, zagonetna i da je se ne može tek tako imenovati. Ako čovjek zna samo kako ga je nasmiješeni i rumeni, poludjeli liječnik napumpao hrpom ovoga, u tom slučaju dobri, zabrinuti i raćpoludjeli liječnik u Hitnoj sigurno neće znati koji će protuotrov ili antibiotike upotrijebiti, jer u njihovoj ljekarni sigurno nisu imali sredstva za liječenje težih slučajeva ovoga.Promatrajući kako se Dylan neuspješno bori protiv traka koje su ga stezale, manijak s ovim je pucnuo jezikom i s neslaganjem zatresao glavom. »Ako se budeš opirao mogu ti razderati venu ... ili ti slučajno ubrizgati mjehurić zraka što će za posljedicu imati emboliju. A embolija će te sigurno ubiti ili ćeš se pretvoriti u biljku.« Pokazao je prema Shepu za stolom. »Goru od njega.«Nekih je, potpuno propalih večeri koje su slijedile jednako crne i propale dane preplavljene umorom i nezadovoljstvom, Dylan ponekad zavidio bratovoj odvojenosti od svih briga svijeta. Shep nije imao odgovornosti dok ih je Dylan imao na pretek - Shep nije

bio nipošto njegova zadnja briga - tako da zaborav, bio on izbor ili posljedica embolije, nije dolazio u obzir.Usredotočivši se na blistavu iglu, Dylan se prestao opirati. Lice mu je bilo mokro od gorkog znoja. Izdišući naglo i udišući punom snagom, frktao je poput dobro rastrčanog konja. U glavi mu je ponovno počelo bubnjati, osobito na ozlijeđenom mjestu, a i cijelom širinom čela. Otpor je bio uzaludan, besmislen i jednostavno glup. Budući da nije mogao izbjeći injekciju, mogao je jednako tako prihvatiti tvrdnju zloćudnog doktora kako tvar u šprici nije smrtonosna, izdržati neizbježno te ostati budan (pretpostavljajući kako će nakon injekcije ostati pri svijesti) i potom potražiti pomoć.»To je bolje, sinko. Najpametnije ti je jednostavno se pustiti. Boljet će te manje od cijepljenja protiv gripe. Možeš mi vjerovati.«Možeš mi vjerovati.Zašli su toliko duboko u područje nadrealnoga da je Dylan napola očekivao kako će namještaj u sobi omekšati i izobličiti se poput predmeta na Dalije-vim slikama.Ne skidajući sneni smiješak s lica, neznanac je znalački uveo iglu u venu i u trenu otpustio čvor na podvezu — održao je obećanje o bezbolnom nasrtaju.Vrh palca pocrvenio mu je kad je pritisnuo klip.Doktor je izgovorio najnevjerojatniji niz riječi koje je Dylan ikada čuo u svome životu: »Ubrizgavam ti svoje životno djelo.«U prozirnoj tubi šprice, tamni se klip polagano počeo kretati od dna prema vrhu, tjerajući zlatnu tekućinu u iglu.»Vjerojatno se pitaš kako će ta tvar djelovati na tebe.«Prestani to zvati TVAR! Dylan bi to svakako zahtijevao da mu usta nisu bila zatrpana neidentificiranim rubljem.»Istini za volju, nemoguće je točno reći kako će djelovati.«Iako je igla možda i bila uobičajene veličine, Dylan je shvatio kako se, glede dimenzija same šprice, njegova mašta ipak nije poigrala s njime. Bila je uistinu golema. Zastrašujuće velika. Na prozirnoj plastičnoj tubi stajala je oznaka kapaciteta 18 cc, doza koju bi vjerojatnije prepisao veterinar s pacijentima težima od tristo kilograma.»Tvar je psihotropna.«

I ta je riječ bila velika - i egzotična - Dylan je vjerovao da bi, kad bi mogao jasno razmišljati, znao što ona znači. No razjapljene čeljusti su ga boljele, iz natopljene lopte tkanine u ustima tekla je gorka rijeka sline koja je prijetila da će uzrokovati napadaje gušenja, usne su mu gorjele ispod trake i preplavljivao ga je sve veći strah dok je promatrao kako mu zagonetna tekućina prodire u ruku, a bio je i ozbiljno iznerviran Shepovim kompulzivnim mahanjem iako ga je mogao primijetiti tek krajičkom oka. U takvim okolnostima jasno je razmišljanje bilo svakako otežano. Jureći njegovim umom, riječpsihotropno ostajala je glatka, blistava i neprobojna poput čelične kugle jureći s kraja na kraj, u blještavom labirintu flipera.»Svakome ostavi neke posljedice.« U Doktorovom se glasu čula oštra iako perverzna znanstvenička znatiželja koja je Dylana uznemirila poput komadića stakla u medu. Iako je čovjek izgledao poput brižnog seoskog liječnika, ponašao se poput doktora Frankensteina. »Učinak je bez iznimke zanimljiv, često zapanjujući, a ponekad i pozitivan.«Zanimljiv, zapanjujući i ponekad pozitivan. To nije zvučalo kao životno djelo jednako onome Jonasa Salka2. Činilo mu se da bi se Doktor daleko bolje uklopio u luđačku, zloćudnu, megalomansku tradiciju nacističkih znanstvenika.Jonas Eward, 1914., američki bakteriolog, razvio cjepivo protiv poliomijelitisa.lji kubik tekućine prelio se iz šprice u iglu, u Dvlana.^g^9*j^<:ekivao je kako će osjetiti peckanje u žili, strašnu kemijsku vrućinu koja će se brzo širiti njegovim žilama, ali je vatra izostala. Nije osjetio ni hladnoću. Očekivao je da će doživjeti žive halucinacije, da će ga u ludilo otjerati osjećaj kao da po osjetljivoj površini njegova mozga plaze pauci, da će ga obuzeti kon-vulzije ili divlje stezanje mišića ili bolni grčevi ili inkontinencija, da će ga preplaviti mučnina ili vrtoglavica, da će mu izrasti dlake na dlanovima, da će gledati kako mu se soba pred očima okreće poput vrtuljka, no injekcija nije imala nikakav zamjetan učinak - osim što mu je, možda, grozničav um zabilježio nekoliko stupnjeva više na ljestvici nemogućega.Doktor je izvukao iglu.

Na mjestu uboda pojavila se samo jedna kap krvi.»Jedan od dvojice trebali bi platiti dug«, promrmljao je Doktor ne Dvlanu, nego sebi u bradu - primjedba je zvučala besmisleno. Izišao je iz Dvlanova vidnog polja.Grimizna kapljica treperila je u pregibu Dvlanove lijeve ruke kao da sućutno treperi zajedno s uzbuđenim srcem koje ju je nekoć tjeralo sve do najmanje kapilare i od koga se sad zauvijek odvojila. Poželio je da je može apsorbirati, usisati je natrag kroz ranicu od igle jer se plašio da će mu u ljutoj borbi za opstanak koja ga je čekala biti potrebna svaka kap zdrave krvi koju može pronaći kako bi nadvladao prijetnju koja mu je bila ubrizgana.»Samo, vraćanje duga nije parfem«, rekao je Doktor, vraćajući se s flasterom kojem je, ne prekidajući govor, skinuo zaštitnu foliju. »Ono neće prikriti smrad izdaje. Hoće li išta?«Iako se ponovno obraćao izravno Dvlanu, kao da je govorio u zagonetkama. Njegove ozbiljne riječi zahtijevale su ozbiljan ton, no zvučao je neozbiljno - napola hirovit mjesečarski smiješak i dalje mu je lebdio na licu, dolazeći i ne-stajući, i ponovno se javljajući, kao što plamen svijeće treperi i izvija se od svake i najmanje struje zraka.»Kajanje me toliko dugo žderalo da mi je srce potpuno izjedeno. Osjećam se prazno.«Funkcionirajući zapanjujuće dobro i bez srca, prazni je čovjek skinuo dva zaštitna papirića s flastera i zalijepio ga na mjesto uboda.»Želim okajati ono što sam učinio. Bez pokajanja nema pravog spokoja. Razumiješ li?«Iako Dylan nije shvaćao ništa što je taj luđak izgovorio, kimnuo je strahujući da bi neslaganje moglo pokrenuti psihotični izljev u kojem se ne bi koristila igla, nego mesarska sjekira.Čovjekov je glas ostao blag, ali je kiselina ogorčenosti iz njega izvukla svu boju, čak iako je sablasni smiješak ostao: »Želim biti pokajnik, u potpunosti seodreći te strahote koju sam počinio, i želim biti sposoban pošteno reći kako to ne bih ponovio kad bih ponovno mogao proživjeti život. No kajanje je najviše štok mogu. Kad bi mi se ponovno

pružila prilika, učinio bih to ponovno, i zatim ponovno proveo petnaest godina izjedajući se krivnjom.«Kap krvi upila se u gazu i ostavila taman krug vidljiv kroz rupičast flaster. Taj je osobit flaster, izrađen posebno za djecu, bio ukrašen veselim i nasmiješenim psićem, koji nije uspio Dvlanu popraviti raspoloženje, niti mu misli skrenuti s njegove ranice.»Previše sam ponosan da bih se kajao. To je problem. Znam ja svoje mane, znam ih ja dobro, ali to ne znači da ih mogu ispraviti. Za to je prekasno. Prekasno, prekasno.«Bacivši omot i zaštitnu foliju u malenu kantu za otpad, Doktor je nešto potražio po džepovima hlača i izvukao nož.Iako Dylan obično ne bi upotrijebio pojam oružje kako bi njime opisao obični džepni nožić, u ovoj prilici nijedna manje prijeteća imenica ne bi bila prikladna. Da biste nekome prerezali grkljan ili arteriju ne treba vam ni bodež ni mačeta. Dobro će poslužiti i obični džepni nožić.Doktor je s teme grijeha prošlosti skrenuo na očito važnija pitanja: »Žele me ubiti i uništiti moje cjelokupno djelo.«Noktom je izvukao kratku oštricu iz drške.Smiješak je konačno potonuo u mesnati bazen njegova lica, a iz njega je polagano izranjalo mrštenje. »Oko mene se u ovome trenutku zatvara mreža.«Dylan je pretpostavljao kako će mrežu pratiti poveća doza sedativa, luđačka košulja i oprezni ljudi u bijelim uniformama.Svjetlo svjetiljke odbijalo se od uglačane oštrice sklopivog noža.»Nemam nikakvog izlaza, ali proklet bio ako im dopustim da mi upropaste životno djelo. Krađa je jedno. To mogu prihvatiti. Uostalom, i sam sam krao. Ali oni žele izbrisati sve što sam postigao. Kao da nisam ni postojao.«Namršten, Doktor je stisnuo šaku oko drške malenog noža i oštricu zabio u rukohvat stolice, nekoliko milimetara od lijeve ruke svog zatočenika.To na Dvlana nije ostavilo nikakav blagotvoran učinak. Šok straha koji je prostrujao njime bio je tako snažan da je grč mišića podigao najmanje tri noge stolice, a možda ju je i na djelić sekunde podigao s poda i lebdio u zraku.

»Ovamo će stići za pola sata, možda i manje«, upozorio je Doktor. »Ja bježim, ali nema smisla zavaravati se. To smeće će me vjerojatno uhvatiti. A ako pronađu ijednu praznu špricu, zatvorit će cijeli grad i testirati sve - jednog po jednog sve dok ne otkriju tko u sebi nosi tvar. A to si ti. Ti si nositelj.«Sagnuo se, približivši lice Dvlanovu. Dah mu je vonjao na pivo i kikiriki.»Sinko, bolje jako ozbiljno shvati ovo što ti govorim. Ako se nađeš u zoni karantene, sigurno će te pronaći, a kad te pronađu, ubit će te. Pametan tip poputtebe trebao bi shvatiti kako iskoristiti taj nož i osloboditi se u deset minuta, što ti daje šansu da se spasiš, a meni daje priliku da budem daleko prije nego što me ti uspiješ ščepati.«Komadići crvene ljuske kikirikija i blijedi komadići plodova začepili su prostore između Doktorovih zubi, no dokazi njegova ludila nisu se mogli otkriti lako poput tragova njegove nedavne večere. Blijedomodre oči nisu odavale ništa više osim tuge.Ponovno se uspravio, zagledao se u džepni nož koji je stršio iz naslona stolice i uzdahnuo. »Oni zapravo i nisu zli. Da sam na njihovom mjestu, i ja bih te ubio. U svemu tome samo je jedan zločinac, a to sam ja. O sebi ne gajim iluzije.«Ponovno je otišao iza stolice, nestao mu iz vida. Sudeći po zvukovima koje je proizvodio, Doktor je spremao svoju opremu ludog znanstvenika, te se uvlačio u sako spremajući se za odlazak.Dakle, voziš se tako na umjetnički festival u Santa Fe, u državi New Mexi-co, gdje si prošlih godina prodao dovoljno slika da bi pokrio troškove i malo zaradio, zastaneš kako bi prenoćio u čistom i urednom motelu, odeš kupiti večeru za van, toliko kaloričnu da će te stjerati u san jednako učinkovito kao i prekomjerna doza Nembutala jer samo želiš provesti mirnu večer ugrožavajući moždane stanice gledanjem uobičajeno debilnih televizijskih programa u društvu brata koji slaže slagalice, i potom provesti mirnu noć što manje prekidanu vjetrovima uzrokovanim čizburgerima ..., ali se suvremeni svijet raspao do te mjere da završiš zalijepljen za stolicu, začepljenih usta, s nekakvom i Bogu nepoznatom boleštinom ubrizganom u sebi, kao meta nepoznatim

ubojicama ..., a prijatelji ti se pitaju zašto si u mladim godinama postao takvo gunđalo.Iza Dvlanovih leda, kao da je, osim što je bio lud, mogao čitati i misli, Doktor je rekao: »Nisi zaražen. Ne u onom smislu. Nema bakterija, nema virusa. Ono što sam ti dao ... to ne možeš prenijeti drugima. Sinko, uvjeravam te, kad ne bih bio takva kukavica, ubrizgao bih to samom sebi.«To iskreno uvjeravanje Dvlanu nije popravilo raspoloženje.»Sramim se reći da mi je kukavičluk još jedna karakterna mana. Svakako sam genij, no baš i nisam nekakav uzor.«To opravdavanje samoga sebe, i to osuđivanjem samoga sebe, izgubilo je i ono malo snage što je možda posjedovalo.»Kao što sam objasnio, u svakom pojedinom slučaju ta tvar proizvodi drukčije posljedice. Ako ti potpuno ne prebriše osobnost ili te potpuno ne onesposobi za linearno razmišljanje ili ti kvocijent inteligencije ne sruši za 60, postoji mogućnost da će ti posljedice uvelike obogatiti život.«Bolje razmislivši, tip se nije ponašao poput doktora Frankensteina. Ponašao se kao Sotona glavom.»Ako ti poboljša život, onda sam dijelom platio odštetu za učinjeno. Siguran sam da me u Paklu čeka mjesto, ali bi ovaj uspjeh bio bar mala nadoknada za one najgore zločine koje sam počinio.«Zazveckao je lanac i škljocnula je brava kad je Doktor otvorio vrata sobe.»Moje životno djelo ovisi o tebi. Sad je ono ti. Stoga, preživi ako možeš.«Vrata su se otvorila. Vrata su se zatvorila.Manijak je otišao manje nasilno nego što je došao.Shep za stolom nije više mahao. Slagao je s obje ruke. Poput slijepca za knjigom na Brailleovom pismu, činilo se kao da svojim osjetljivim vršcima prstiju čita svaki djelić slagalice, ne gledajući komadiće dulje od sekundu-dvije, a ponekad se čak i ne trudeći koristiti oči — neprirodnom brzinom ili bi komadić smjestio na njegovo mjesto ili bi ga odbacio jer još nije došao na red.Ludo se nadajući kako će se shvaćanje očajničke pogibelji prenijeti nekom čudesnom psihičkom vezom između braće, Dylan je

pokušao uzviknuti: »Shep-herd!« Mokra krpa zagušila je uzvik i upila najveći dio zvuka, propuštajući samo prigušeno blejanje koje nije podsjećalo na bratovo ime. Unatoč tome, povikao je i drugi i treći i četvrti i peti put, računajući kako će ponavljanjem malome privući pozornost.Kad je Shep bio raspoložen za komunikaciju — što je bilo rjeđe od Sunčevih izlazaka, no ne i toliko rijetko kao prolaz Halleveva kometa - mogao je biti toliko hiperverbalan da bi se čovjek osjećao kao da ga riječi zasipaju. I samo slušati ga, znalo je biti iscrpljujuće. No češće bi Shep najveći dio dana provodio naizgled nesvjestan Dvlana. Kao danas. Kao sad i ovdje. U strasti slaganja, potpuno zaboravivši motelsku sobu i živeći, umjesto u njoj, u sjeni šintoistočkog hrama napola složenog na stolu pred njim, udišući svježinu trešanja u cvatu pod cvjet-nomodrim japanskim nebom, tri metra od Dvlana bio je pola svijeta dalje, predaleko da čuje brata ili da primijeti Dvlanovo zajapureno nezadovoljstvo, nabu-brele vratne mišiće, sljepoočice koje su bubnjale, njegove molećive oči.Bili su zajedno, svaki za sebe.Nožić je čekao, vrhom zakopan u rukohvat stolice, izazivajući jednako sjajno kao što je čarobni mač Excalibur izazivao zariven u kamenu. Na nesreću, bilo je malo moguće da kralj Arthur uskrsne, skokne do Arizone i pomogne Dvlanu prilikom oslobađanja.Neznana tvar kružila mu je tijelom i svakog bi mu trenutka kvocijent inteligencije mogao opasti za 60. Štoviše, dolazili su i bezlični ubojice.Putna budilica bila je digitalna, dakle nečujna, no ipak je čuo kucanje. Zvučalo je kao neki izdajnički sat koji mu dvostrukom brzinom otkucava dragocjene sekunde.Ubrzavajući tempo svoje odlučnosti, Shep je radio s obje ruke, neprekidno radeći s dva djelića. I lijeva i desna ruka provlačile su se jedna ispod druge, lebdjelenad hrpom neiskorištenih komadića u kutiji, letjele brze poput vrabaca prema modrom nebu ili na stabla trešanja, ili do nedovršenih uglova krova hrama, i opet natrag do kutije, kao da bjesomučno grade gnijezdo.»Trala-lala-lala«, rekao je Shep.

Dylan je zajaukao.»Trala-lala-lala.«Ako je prošlo iskustvo bilo pouzdan vodič, onda će Shep tu besmislicu ponoviti stotinama ili tisućama puta, najmanje sljedećih pola sata, a možda i dok ne zaspi i to bliže svitanju nego ponoći.»Trala-lala-lala.«U manje opasnim vremenima - što je doslovno značilo cijeli njegov život sve do danas, sve dok nije susreo luđaka s injekcijom - Dylan je povremeno izdržavao te napade ponavljanja slažući rime sa svim mogućim složencima besmislenih slogova koji su u tom trenu opsjedali njegova brata.»Trala-lala-lala.«Knedla ti je mala, pomislio je Dylan.»Trala-lala-lala.«Ali i ta mala ...»Trala-lala-lala.«Strašno bi pasala.Vezan za stolicu, do grla nafutran s tvari, dok ga traže ubojice - u tom trenu rima ne štima. Trenutak je za razmišljanje. Trenutak je za genijalan plan i djelotvornu akciju. Došao je trenutak da nekako zgrabi nožić i s njim izvede nešto jaaaako pametno, od čega će svi samo zinuti.»Trala-lala-lala.«Ja sam totalna budala.Četvrto poglavljeNa svoj je neponovljiv zelen i tih način Fred zahvalio Jillian za biljnu hranu koju mu je dala i za pomno odmjerenu količinu tekućine kojom je osvježila njegovo žedno korijenje.Siguran u svojem lijepom loncu, maleni je protegnuo grane u mekom sjaju stolne svjetiljke. U motelsku je sobu, prepunu divljački neusklađenih boja, što se moglo tumačiti kao gnjevna pobuna dekoratera protiv skladne palete prirode, unio malo otmjenosti. Kad će se ujutro tuširati, premjestit će ga u kupaonicu - uživao je u pari.»Mislim da ću te više koristiti u nastupu«, izvijestila ga je Jilly. »Složila sam još neke bisere koje možemo izvoditi zajedno.«

Na nastupima obično je Freda iznosila na pozornicu tijekom osam završnih minuta. Postavila bi ga na barsku stolicu te publici predstavila kao svog najnovijeg tipa i kao jedinoga s kojim je izlazila, a koji je nikad nije osramotio u javnosti, niti se s njim osjećala neugodno zbog bilo kojeg dijela svoje anatomije. Naslonila bi se na stolicu i raspravljala o suvremenoj romanci, a Fred je izigravao savršenog muškarca. I dao novo značenje pojmu mrtav-hladan. Publika ga je voljela.»Ne brini«, rekla je Jilly. »Neću te trpati u nekakve kičaste lonce, niti ću iči-me povrijediti tvoje dostojanstvo.«Nijedan kaktus ni žednjak, nijedan drugi sukulent nije mogao zračiti povjerenjem više od Freda.Kad je svog najdražeg nahranila, napojila i iskazala mu dužno poštovanje, Jilly je prebacila torbicu preko ramena, uzela praznu kantu za led, i izašla iz sobe po led te da najbliži sokovnik nahrani kovanicama. U zadnje je vrijeme postala potpuni rob gaziranih sokova. Iako su joj bili draži oni dijetni, uzimala bi obične sokove kad ne bi pronašla one druge - dvije, ponekad i tri boce na noć. U tom slučaju drugo bi jutro doručkovala samo prazni tost čime bi se iskupljivala za noćno pretjerivanje.Ženskom stranom njezine obitelji harale su velike stražnjice, čime nije opisivala muškarce za koje su se one poudavale. Njezina majka, majčine sestre i sve njezine sestrične u mladosti su imale izazovno čvrste guze, neke su ih čak sačuvale i u dvadesetima, no prije ili kasnije sve su naposljetku izgledale kao da su ugaće straga ugurale dvije bundeve. Rijetko bi se širile u bokovima ili trbuhu -samo gluteus maximus, medius i minimus, što je kao posljedicu imalo, kako joj se majka znala šaliti, gluteus megamaximus. To prokletstvo svih naraštaja nije prelazilo s Jacksonovih, nego s Armstrongove strane, majčine strane obitelji, zajedno sa smislom za humor i muškom ćelavošću.Jedino je teta Gloria, već u četrdeset osmoj godini, uspjela izbjeći Arm-strongovsku stražnjicu nakon tridesete. Gloria je mršavost svog stražnjeg dijela ponekad pripisivala devetnici koju je posvetila Blaženoj Djevici i vršila je triput godišnje od svoje devete godine, otkad je prvi put postala svjesna kako je možda u budućnosti

očekuje iznenadno i divovsko povećanje guze - u drugim bi prilikama tvrdila kako povremeno očijukanje s bulimijom ima veze s činjenicom da je još uvijek sposobna sjesti na bicikl, i sići s njega bez pomoći proktologa.I Jilly je također bila vjernica, no nikad nije vršila devetnicu nadajući se da će time uputiti molbu za izuzeće od gluteusa megamcocimusa. Njezino oklijevanje nije izviralo iz sumnje da će takva zamolba uroditi plodom, nego samo zato što nije bila sposobna iznijeti pitanje svoje guzice u duhovnoj konverzaciji s Presvetom Djevicom.Kad joj je bilo trinaest, dva jadna dana bila se predala bulimiji, da bi shvatila kako je svakodnevno prisilno povraćanje daleko gore od dvije trećine života proživljenih u rastezljivim skijaškim hlačama i prikrivenom strahu od uskih vrata. Sad je sve svoje nade predala praznome tostu za doručak i čudesnim postignućima plastične kirurgije.Ledomat i sokovnici stajali su u udubini pored natkrivenog prolaza koji je vodio do njene sobe, petnaestak metara od njezinih vrata. Povjetarac koji je dopirao iz pustinje bio je prevruć da rashladi noć, i toliko suh da je dijelom očekivala kako će joj se usnice raspucati i raspasti s čujnim praskom - tiho sikćući, struja zraka vijugala je natkrivenim prolazom kao da i sama traži nešto čime će ovlažiti svoje ljuskave usne.Jilly je putem srela zgužvanog muškarca ljubazna izgleda koji se očito vraćao iz automatizirane oaze, kupivši limenku Coca-Cole i tri vrećice kikirikija. Oči su mu bile izblijedjelo modre boje kolovoskog neba pustinja Sonora ili Mo-jave, gdje čak ni Nebesa ne mogu zadržati boju pred blještavom bjelinom svjetla, no očito nije bio starosjedilac — lice mu je bilo ružičasto, a ne kancerogeno potamnjelo, i izbrazdano više pretjeranom težinom i godinama, a ne nemilosrdnim Suncem Jugozapada.Iako nije izravno pogledao Jilly, i unatoč tome što mu je na licu titrao napola smušen smiješak čovjeka zalutalog u prašumi složenih, no ugodnih misli, muškarac joj se, prilazeći, obratio: »Ako umrem za sat vremena, sigurno ću požaliti da nisam prije nego što otegnem papke, pojeo dovoljno kikirikija. Obožavam kikiriki.«

U najboljem slučaju, izjava je bila neobična, a Jilly je bila mlada žena, dovoljno iskusna da zna kako je u suvremenoj Americi bolje ne odgovarati neznancima koji bez pitanja otkrivaju svoje strahove pred smrti i svoje najomiljenije posljednje večere. Možda se naiđe na zabludjelu dušu koju je izopačio stres modernog života. No čovjek se češće suočavao s nafiksanim psihopatima koji mu je bedrenu kost želio pretvoriti u lulu za crack, a kožu iskoristiti kao prekri-vač za omiljenu sataru za glavosijek. Unatoč tome, možda zato što je tip izgledao posve bezopasno, ili možda zato što je Jilly bila pomalo poludjela nakon predugog razdoblja tijekom kojeg je razgovarala isključivo s biljkom, odgovorila je: »Za mene su to gazirani sokovi. Kad kucne moj čas, želim prijeći rijeku Styx do ruba punu sokova.«Zanemarivši njezin odgovor, produžio je dalje sav blažen, iznenađujuće laka koraka za tako krupnog čovjeka - klizio je glatko kao da je na ledu, kretnji posve usklađenih s njegovim napola suludim osmijehom.Promatrala ga je kako odlazi, sve dok nije bila sigurna da je on samo još jedna umorna duša koja je predugo lutala samotnim bespućima jugozapadnih pustinja — možda umorni prodavač kojem su dodijelili područje toliko ogromno da mu je stavilo izdržljivost na kušnju - zaslijepljen strašnim udaljenostima između mjesta, od Sunca srebrnastim cestama koje kao da su se protezale u beskraj.Znala je kako se on osjeća. Dio njezinog komičarskog nastupa, njezinog scenskog identiteta bilo je prikazivanje sebe kao pravog komada s Jugozapada, ženske koja pije pijesak i našutava kaktuse, koja za doručak svakog jutra pojede staklenku ljutih feferona, visi po countrj barovima s tipovima koji se zovu Tex i Dusty — na suncu dozrela žena, dovoljno čvrsta da zgrabi zvečarku ako se ova usudi zasiktati na nju, zapucketa njome kao bičem i iscijedi joj mozak kroz oči. Nastupala je doslovno posvuda, ali je značajan dio svog vremena provodila u Te-xasu, New Mexicu, Arizoni i Nevadi, ostajući u dodiru s kulturom koja ju je oblikovala, održavajući oštrinu nastupa, rafinirajući materijal pred neobuzdanom publikom koja je bučno pozdravljala svaku točnu primjedbu, no koja bi je

doslovno izbacila s pozornice ako bi im pokušavala prodati muda pod bubrege ili šmirala pred njima. Putujući između tih nastupa ostajala je prava pustinjska žena, i iako je voljela ogoljelu pustoš i beskrajne vidike srebrnaste kadulje, shvaćala je kako zastrašujuća praznina pustinje može na lice zalijepiti osmijeh tup poput onoga na lutki, i tjerati čovjeka da nepostojećem prijatelju priča o smrti i kikirikiju.U udubini s osvježenjima sokovnici su nudili tri vrste dijetne Cole, dvije vrste dijetne mineralne s okusom limuna i limete, te dijetni sok od naranče, ali što se dumbirovog piva ticalo, izbor se svodio na ono s najviše šećera, na ono koje je stvaralo uistinu veliku guzu. Trpala je kovanice rastreseno poput neke bakice koja hrani jednorukog Jacka, i dok su tri limenke zaklepetale izletjevši izstroja, na brzinu je promrmljala Zdravo Marijo, ali bez pridruženog zahtjeva za spasom fiziologije, nego kako bi na Nebesima uskladištila malo dobre volje.Noseći tri limenke i plastičnu kantu do ruba punu leda, vratila se u sobu. Vrata je ostavila pritvorena, predviđajući kako će na povratku imati pune ruke.Čim otvori limenku, mora nazvati mamu u Los Angeles, dobro se kao mama i kći istračati o problemu obiteljske stražnjice, novim materijalima za nastup, koga su u posljednje vrijeme ustrijelili u susjedstvu, uspijeva li dobro Fre-dova mladica mažena i pažena, i je li klonirani Fred jednako krasan kao i Fred Prvi ...Ramenom otvorivši vrata, prvo je, naravno, primijetila Freda, koji je bio dašak zen-spokoja u kaosu klaunovski vrišteće dekoracije. Zatim je, na stolu, u Fredovoj sjeni, spazila orošenu limenku Coca-Cole i tri vrećice kikirikija.Djelić trenutka kasnije, na krevetu je ugledala otvorenu crnu torbu koju je nosio nasmiješeni prodavač. Vjerojatno kovčeg s uzorcima.Zmijojedne jahačice pijeska, Amazonke s Jugozapada moraju biti i psihički i fizički brze kako bi se mogle nositi s bezumno romantičnim kaubojima, i onima do grla punima piva, kao i onima neobjašnjivo trijeznima. Jilly je bila sposobna odbiti čak i one najustrajnije kravlje Casanove, jednako brzo i silovito kako je znala plesati siving, o čemu je svjedočio regal do vrha pun nagrada.

Usprkos tome, iako je za manje od dvije sekunde provedene u hotelskoj sobi shvatila kako je u opasnosti, nije mogla dovoljno brzo reagirati da se spasi od prodavača. Prišao joj je s leda, jednom je rukom zgrabivši oko vrata, i pritisnuo joj krpu na usta. Meka je tkanina vonjala po kloroformu ili eteru, možda i po dušikovom oksidu. Budući da nije bila stručnjakinja za anestetike, Jilly nije mogla odrediti vrstu i godinu berbe.Samo si je rekla nemoj disati, znala je da mu svom snagom treba nagaziti na nogu, da mu treba lakat nabiti u želudac, ali ju je trenutak iznenađenja kad joj je krpa prekrila usta i nos, spriječio u tome. Kad je pokušala pomaknuti desnu nogu, zaklecala je, a noga kao da joj je otpadala na gležnju. Zatim se nije mogla sjetiti gdje joj je lakat i kako radi. Umjesto da ne diše, udahnula je kako bi razbistrila glavu i taj je put pluća ispunila esencijom tame, kao da se utapa i tone, tone, tone ...Peto poglavlje»Trala-lala-lala.«Tako mi se kuja zvala.»Trala-lala-lala.«Na fruli je svirala.Igra koju je Dylan O'Conner igrao već mu je dugo služila kao djelotvorna obrana od napada vrištanja izazvanih povremenim bratovim napadajima monotonog pjevanja. Ipak, ako u najnovijoj krizi ne bude sposoban isključiti Shepov glas, neće biti sposoban ostati usredotočen na izazov koji su mu postavili njegovi okovi. Ostat će zavezan za stolicu i žvakati gvalju pamuka u trenutku kad bezimeni ubojice dođu s namjerom da mu testiraju krv na postojanje tvari, a zatim ga izrežu na komadiće kojima će razveseliti pustinjske strvinare.Dok je ustreptalim rukama hitro sastavljao dvodimenzionalni hram, Shep je izjavio: »Trala-lala-lala.«Dylan se koncentrirao na svoju nelagodu.Veličina tkanine u ustima - natopljene krpe dovoljno velike da ga je cijelo lice boljelo od naprezanja da je obuhvati ustima - sprečavala ga je da čeljusti pomiče onako silovito kako bi želio. Unatoč tome, upornim stezanjem mišića lica olabavio je ljepljivu vrpcu koja se

polako počela dizati na krajevima i odvajati se poput zavoja s mumije.Izvukao je jezik ispod gvalje, skupio ga iza krpene lopte i napregnuo se kako bi strano tijelo izbacio iz usta. Krpa je pritisnula napola odlijepljenu vrpcu zbog čega je osjetio laganu mjestimičnu bol kad se ljepilo počelo odvajati od usana, ponegdje mu sa sobom otkidajući kožu.Poput divovskog hibrida između čovjeka i leptira koji povraća neukusnu večeru u nekom jeftinom filmu strave i užasa, uporno je izbacivao ogavnu tkaninu koja mu je, mokra, kliznula preko brade i na prsa. Spustivši pogled, prepoznao je slinom natopljeni izbljuvak — svoju bijelu sportsku dokoljenicu koju je Doktor očito pronašao u njegovom kovčegu. No bar je bila čista.Polovica vrpce je otpala, ali su ostale dvije trake viseći mu s krajeva usana, poput somovih brkova. Trznuo je usnama, zatresao glavom, ali su se obješeni krajevi vrpce čvrsto držali.Sad, kad je vikom mogao dozvati pomoć, ipak je šutio. Tko god dođe i »Piša od sto kila.«oslobodi ga, htjet će znati što se dogodilo, a neki bi zabrinuti građanin mogao »Trala-lala-lila.«pozvati policiju koja bi stigla prije nego što bi Dylan uspio stvari — i Shepa — »Piša bi se zlila.«spakirati u terenac i izvući se na cestu. Ako su ubojice stizale, svako odgađanje bilo je smrtonosno.S vrškom u jelovini, sjajan i blistav, džepni je nožić čekao da ga upotrijebi.Nagnuo se naprijed, spustio glavu i zubima zgrabio gumom obloženu dršku noža. Zagrizao je čvrsto. Pažljivo je nožić pomicao naprijed-natrag, proširujući urez u naslonu sve dok nije oslobodio oštricu.»Trala-lala-lala.«Dylan se ponovno uspravio u stolici, zagrizavši dršku džepnog nožića i zagledavši se u njegov vrh na kojem je treperila zvjezdica svjetla. Sad je bio naoružan, ali se nije osjećao osobito opasnim.Nije se usuđivao ispustiti nož. Ako padne na pod, Shepherd mu ga neće podići. Kako bi ga podigao, Dylan bi morao zaljuljati stolicu,

prevrnuti ga na bok i time riskirati ozljedu. Samo, riskirati ozljedu bilo mu je na vrhu popisa Stvari koje pametni ljudi ne čine. Čak i ako uspije prevrnuti stolicu i ne izazvati katastrofu, iz tog novog i još nespretnijeg položaja bit će mu teško ponovno zubima zahvatiti dršku, osobito ako nož klizne ispod kreveta.Sklopio je oči i na trenutak razmotrio mogućnosti prije nego što povuče sljedeći potez.»Trala-lala-lala.«Budući da je bio umjetnik, razmatranje mu je trebalo ležati — no on nikad nije bio takav umjetnik, nikad nije bio onaj koji se utapao u mračnim mislima o položaju čovječanstva ili očajavao nad nečovještvom čovjeka spram čovjeka. Na pojedinačnoj se razini položaj čovječanstva mijenjao iz dana u dan, iz sata u sat, i dok bi se namakao u samosažaljenju zbog loše sreće, mogao bi propustiti priliku za povratak i pobjedu. A za svaku je nečovječnost ljudska vrsta uspijevala počiniti stotine dobročinstava — dakle, ako si sklon razmišljanju, bilo bi ti bolje da razmišljaš o dobroj volji koju većina ljudi pokazuje drugima čak i u društvima u kojima kulturne elite često izvrću vrlinu i slave okrutnost.U ovom slučaju, njegove su mogućnosti bile toliko grubo ograničene da je, iako je možda i bio neiskusni mislilac, brzo smislio plan akcije. Ponovno se nagnuvši naprijed, približio je sječivo noža sjajnoj crnoj vrpci koja mu je lijevi zglavak prikivala za rukohvat stolice. Nalik gusanu koji maše glavom, gotovo poput Shepa koji bi ponekad provodio sate oponašajući gusanovo mahanje glavom, Dylan je nožićem rezao traku. Spone su počele pucati, i kad je oslobodio lijevu ruku, prebacio je nož iz usta u šaku.Dok je Dylan brzo rezao preostale trake, ovisnik o slagalicama — sad smještajući dijelove brzinom koju ne bi mogao izazvati čak ni metamfetamin — promijenio je svoju besmislenu pjesmicu: »Trala-lala-lila.«Šesto poglavljeJilly je otvorila oči i vidjela mutno prodavača i njegovog identičnog blizanca kako se naginju nad krevetom na kojem je ležala.Iako je znala da bi se trebala bojati, nije osjećala strah. Osjećala se opušteno. Zijevnula je.

Ako je prvi brat onaj zli - što je nesumnjivo i bio - u tom slučaju drugi mora biti dobar, dakle imala je zaštitnika. U filmovima, a često i u knjigama moralne su osobine identičnih srodnika bile raspodijeljene upravo u tom omjeru: jedan zao, jedan dobar.U pravom životu nikad nije upoznala blizance. Da ih je ikad upoznala, ne bi bila u stanju vjerovati obojici. Uvijek ostaje uvjerenje kako će te nasmrt prebiti ili učiniti nešto još gore u drugome činu, u dvanaestome poglavlju, ili zasigurno do kraja priče.Ova su dvojica izgledali podjednako dobroćudno, no jedan od njih otpustio je gumeni podvez oko Jillvne ruke, dok joj se činilo kako joj onaj drugi daje injekciju. Nijedno od tih zanimljivih djela ne bi se moglo nazvati zlim, ali su je svakako uznemirivala.»Koji će me od vas umlatiti?« upitala je, iznenadivši se što je čula kako joj se jezik petlja, kao da je pila.Kao jedan, s jednakim izrazom iznenađenja, prodavači-blizanci pogledali su je.»Morala bih vas upozoriti«, rekla je, »da treniram karaoke.«Oba su blizanca desnom šakom pritiskala klip šprice, istovremeno lijevom grabeći bijelu pamučnu maramicu. Bili su savršeno koreografirani.»Ne karaoke«, ispravila se. »Karate.« To je bila laž, no mislila je da zvuči uvjerljivo iako joj je glas zvučao otežalo i čudno. »Treniram karate.«Kao jedan, predivno sinkronizirani blizanci zamahnuli su bijelim rupčićima i spustili ih na Jillvno lice tako otmjeno da je ona očekivala kako će se tkanina nekim čudom preobraziti u bijele golubice prije nego što joj dotakne kožu. Umjesto toga, mokro je platno, vonjajući jetkim mirisom kemikalije zaborava, naizgled pocrnjelo, poput vrana, poput gravrana, i nju odnijelo nekamo na ponoćnim krilima u tamne dubine.Iako je mislila da je otvorila oči samo trenutak nakon što ih je zatvorila, u tom je treptaju sigurno proteklo nekoliko minuta. Iz ruke su joj izvukli iglu. Blizanci nisu više lebdjeli nad njom.Zapravo, bio je nazočan samo jedan, a ona je shvatila da onaj drugi ustvari i nije postojao, da je bio samo privid. Stajao je u podnožju

kreveta i spremao špricu u kožnu futrolu koju je ona zamijenila za uzorke robe. Shvatila je kako je to liječnička torba.On je nešto trtljao o svojem životnom djelu, ali ništa što je rekao, Jilly nije zvučalo smisleno — možda zato što je bio nekoherentni psihopat ili možda zato što su joj isparenja napitka zaborava još uvijek palila nosnice i sinuse te joj onemogućavale da ga razumije.Kad se pokušala pridići s kreveta, osjetila je navalu vrtoglavice koja ju je otplavila natrag na jastuke. Objema rukama zgrabila je madrac kao što se unesrećeni pomorac drži za komad naplavine u olujnome moru.Ta su trzanja i vrtnje napokon uzburkala strah za koji je znala da bi ga trebala osjećati, ali koji je sve dosad bio mrtvi sediment na dnu njezina uma. Počela je disati pliće, brže i uzbuđenije, poludjelo srce slalo je valove zebnje kroz njezinu krv, a strah je prijetio prerasti u užas i paniku.Nju osobno nikad nije privlačila mogućnost da kontrolira druge, ali je uvijek ustrajala da bude gospodarica vlastite sudbine. Mogla je griješiti, i griješila je - mnogo, mnogo - ali ako joj je sudbina takva da joj je život čisto sranje, onda će to obaviti sama. Sad joj je netko silom oteo nadzor, i to održavao kemikalijama i drogama, iz razloga koje ona nije mogla razumjeti iako se trudila usredotočiti na samoopravdavajuće blebetanje njezinog mučitelja.S navalom straha došao je i bijes. Usprkos prijetnjama karaokama i karate-om, i njezinom imidžu jugozapadne Amazonke, Jilly po prirodi nije bila rabijatna ratnica. Njezino odabrano oružje bili su humor i šarm. No sad je gledala jednu poveću stražnjicu koju je žarko željela zaorati čizmom. Kad je prodavač-manijak-doktor ili što već, otišao do stola uzeti Colu i tri vrećice kikirikija, Jilly se u pravedničkom gnjevu pokušala još jednom uspraviti.I još jednom se njezina splav na oprugama zaljuljala u moru žarkih boja neukusno namještene motelske sobe. Novi napadaj vrtoglavice još gori od prvoga kroz nju je protjerao vrtlog mučnine, i umjesto da izvede svoj planirani napad na guzicu, zaječala je: »Bljuvat ću.«Pokupivši limenku Cole i kikiriki, uzevši liječničku torbu, neznanac je rekao: »Bolje da se opreš tome. Djelovanje anestetika nije prestalo. Mogla bi ponovno izgubiti svijest, a ako se onesvijestiš tijekom

povraćanja, završit ćeš kao Janis Joplin ili Jimi Hendrix — ugušit će te vlastita bljuvotina.«Ma, sjajno — a samo je otišla po malo dumbirovog piva. Posve nevino. Nimalo rizičan pothvat. U potpunosti je razumijevala potrebu da pretjerivanje usokovima dovede u ravnotežu doručkom od praznog tosta, ali do sokovnika nije otišla ne očekujući ni trenutka da će je to dovesti u opasnost da se uguši vlastitom rigicom. Da je to znala, bila bi ostala u sobi i pila vodu iz slavine — uostalom, što je dobro Fredu, dobro je i njoj.»Lezi mirno«, upozorio ju je puknuti, no nije zvučao kao da naređuje, već mu se u glasu osjećala zabrinutost za nju. »Lezi mirno, a mučnina i vrtoglavica proći će za dvije-tri minute. Ne želim da se ugušiš, to bi bilo glupo, ali ne mogu riskirati da ostanem ovdje i izigravam bolničarku. I zapamti, ako uhvate mene i otkriju što sam učinio, počet će tražiti sve kojima sam dao injekciju i ubit će te.«Zapamti? Ubiti? Tko?Nije se sjećala nijednog prethodnog upozorenja, stoga je pretpostavila kako je ono bilo dijelom govora tijekom njezinog zamračenja uma — doduše, taj joj se pomalo bistrio, iako je u njemu još vladala londonska magla.S vrata ju je ponovno pogledao. »Policija te neće moći sačuvati od ljudi koji dolaze. Ne možeš se obratiti nikome.«Na uzburkanom krevetu, u sobi koja se ljuljala, nije se mogla savladati da ne pomisli na sendvič s piletinom, začinjen majonezom s feferonima, i masni pomfrit koje je pojela. Pokušala se usredotočiti na napadača, očajnički želeći da ga uništi riječima umjesto čizme koju nije bila sposobna smjestiti u njegovu stražnjicu, no u grlu joj se neprekidno dizalo.»Jedina ti je nada«, rekao je, »izaći iz područja potrage prije nego što te uhvate i pregledaju ti krv.«Sendvič s piletinom trzao se u njoj kao da je zadržao još malo pileće svijesti, kao da pile pokušava načiniti prvi nezgodni korak u pravcu ponovnog sastavljanja sebe.Unatoč tome Jilly je uspjela progovoriti i odmah se postidjeti

uvrede koja joj je pobjegla - doduše, uvreda bi bila slaba čak i da ju je izgovorila bez pogreške: »Poguzi mi ljube.«Tijekom nastupa često se sučeljavala s provokatorima, razbijala im tvrde glave, zavrtala štreberske vratove, zatirala zlobna srca, sve dok ne bi počeli dozivati mame - metaforički govoreno - i to služeći se rafalima riječi učinkovitima poput Muhameda Alija na vrhuncu karijere. U postanestetskoj dezorijentaciji bila je zabavna kao tegla ljute majoneze, koja joj je u tom trenutku bila najmanje zabavna tvar u cijelom svemiru.»Siguran sam«, rekao je, »da će se netko svakako pobrinuti za tako privlačnu žensku.«»Pipi gluzpek«, rekla je, potpuno umrtvljena potpunim raspadom njezinog nekoć sjajnog verbalnog ratnog stroja.»U danima koji dolaze savjetujem ti da držiš jezik za zubima glede svega što se ovdje dogodilo ...«»Pugli zdipek«, ispravila se, i shvatila kako je otkrila novi način da upropasti poznatu uvredu.»... i drži se po strani ...«»Glupi pizdek«, izreka je, ovaj put jasno, iako je epitet zvučao više istrošeno nego pogrešno izgovoreno.»... i nikome ne pričaj o tome što ti se dogodilo, jer ćeš, čim se to sazna, postati meta.«Zamalo je ispljunula riječ na njega: »Zdupin.« Iako tako grubi izrazi, izgovoreni pravilno i razgovijetno, nisu bili njezin stil.»Sretno ti bilo«, rekao je, a zatim nestao s Coca-Colom, kikirikijem i svojim snenim smiješkom.Sedmo poglavljeOslobodivši se iz stolice i na brzinu izlivši sadržaj iz piše — trala-lala-lila — Dylan se vratio iz kupaonice i otkrio da je Shep ustao od stola i okrenuo leda nedovršenom šintoističkom hramu. Kad bi ga obuzela strast za slagalicom, Shepa se ne bi od nje moglo odmamiti ni obećanjima ni nagradama, niti silom, sve dok je ne bi sastavio do zadnjeg komadića. No sad je, stojeći uz podnožje kreveta, za-buljivši se u prazan prostor kao da u njemu promatra nešto stvarno, prošaptao, ne Dyianu, a očito niti sebi, već prikazi vidljivoj samo njemu: »Podsvjetlom Mjeseca. «

Najvećim dijelom svog budnog stanja Shep je zračio neobičnošću jednako pouzdano kao što svijeća zrači svjetlom. Dylan se već bio navikao živjeti u toj auri bratske uvrnutosti. Bio je Shepov zakonski skrbnik već više od jednog desetljeća, od prerane majčine smrti u vrijeme kad je Shepu bilo deset godina. Dva dana prije nego što je Dylan navršio devetnaest godina. Nakon svih tih godina Shepove izjave ili djela nisu ga mogle tek tako zateći kao nekad. I kao što je u mladosti Shepovo ponašanje ponekad smatrao zastrašujućim, a ne samo neobičnim, njegov bolesni brat nije učinio ništa što bi Dylanu podiglo kosu na zatiljku — sve do sad.»Pod svjetlom Mjeseca.«Shepherdovo je držanje bilo ukočeno i nezgrapno kao i uvijek, no ta nervoza nije bila uobičajena. Inače vječno glatko poput Buddhinog, čelo mu se na-mrštilo. Lice mu je otkrivalo okrutnost koju nikad dotad nije pokazao. Žmirkao je gledajući prikazu vidljivu samo njemu, grizao donju usnu, djelovao bijesno i zabrinuto. Stezao je šake koje su mu visjele uz bokove, i kao da je želio nekoga udariti, iako Shepherd O'Conner nikad u gnjevu nije podigao ruku.»Shepe, što ti je?«Ako se moglo vjerovati poludjelom liječniku s injekcijom, onda su morali što brže otići odavde. No brzi je odlazak zahtijevao Shepovu suradnju. A on kao da je lebdio na rubu emocionalnog vrtloga i ako se ne smiri, vjerojatno će ga biti teško kontrolirati u tom povišenom stanju. Nije bio krupan kao Dylan, ali je bio visok sto sedamdeset sedam i težio osamdeset kilograma, dakle nije ga se moglo samo zgrabiti za pojas i poput kovčega iznijeti iz motelske sobe. Ako odluči da ne želi poći, zagrlit će stup kreveta, ili će od sebe napraviti ljudski paran-gal, rukama i nogama hvatajući se za okvir vrata.»Shep? Hej, Shepe, čuješ li me?«Dječak nije djelovao da je svjestan Dvlana nimalo više nego kad je slagao puzzle. Interakcija s drugim ljudskim bićima Shepu je bila veći problem nego prosječnome čovjeku, čak mu je bilo teže nego i prosječnom isposniku koji živi u pećini. Ponekad bi se mogao spojiti ali tad je veza bila neugodno intenzivna — no najveći je dio života provodio u potpuno svome svijetu, Dylanu toliko

nepoznatome da se taj svijet mogao okretati oko neke bezimene zvijezde na drugome kraju Mliječnog puta, daleko od poznate mu Zemlje.Shep je skrenuo pogled s izravnog sukoba s nevidljivom prisutnošću, i iako mu je pogled ostao prikovan samo na komad izlizanog saga, oči su mu se proširile, a usta omekšala — izgledao je kao da će zaplakati. Nizovi izraza brzo su se smjenjivali na njegovu licu poput zanjihanih velova, brzo mijenjajući izraz gnjeva u izraz jada, bespomoćnosti i drhtavog očaja. Njegov čvrsto stisnuti gnjev hitro mu se rasuo kroz prste, sve dok se stisnute šake, još uvijek viseći uz bokove, nisu otvorile ostavljajući ga golorukoga.Kad je Dylan ugledao bratove suze, prišao mu je, nježno mu položio ruku na rame i rekao: »Braco, gledaj me. Reci mi, što ti je. Gledaj me, vidi me, Shep, budi tu uz mene. Budi tu uz mene.«Shep se ponekad, čak i bez vodstva, mogao gotovo normalno iako nespretno odnositi prema Dvlanu i drugima. Ipak, češće ga se moralo navoditi na komunikaciju, neprekidno i strpljivo ohrabrivati da uspostavi vezu i da je, kad ju je već jednom uspostavio, nastavi održavati.Razgovori sa Shepom obično su ovisili prvenstveno o kontaktu pogledom, ali je dječak rijetko dopuštao takvu razinu prisnosti. Kao da je takvu izravnost izbjegavao ne samo zbog svojeg teškog psihološkog poremećaja, i ne samo zato što je bio patološki stidljiv. Dylan bi ponekad razmišljao i gotovo bi vjerovao kako je Shepovo povlačenje iz svijeta počelo u ranome djetinjstvu, otkrićem da može čitati tajne svačije duše zapisane u očima ... i da nije bio sposoban podnijeti ono što je vidio.»Pod svjetlom Mjeseca«, ponovio je Shep, ali se taj put zagledao u pod. Šapat mu je prešao u mrmljanje, i zvučeći kao da tuguje, glas mu je nekoliko puta puknuo izgovarajući te dvije riječi.Shep je rijetko govorio, a kad bi govorio, nikad nije lupetao besmislice, iako su to naizgled bile besmislice jednako kao što je trapist vrsta sira. U svakoj riječi koju bi izrekao ležali su motiv i značenje koje je trebalo otkriti, iako se, kad bi bio najzagonetniji, njegove poruke nije uvijek moglo shvatiti — dijelom zato što su Dvlanu nedostajali strpljenje i mudrost da razriješi zagonetku dječa-

kovih riječi. U ovom slučaju brzina i snaga emocija navodile su na zaključak da je ono što želi prenijeti neobično važno, barem njemu.»Shepe, pogledaj me. Moramo razgovarati. Shepe, možemo li razgovarati?«Shep je odmahnuo glavom, možda negirajući ono što je samo on vidio na podu motelske sobe, negirajući viziju koja mu je natjerala suze na oči, a možda je i odgovarao na bratovo pitanje.Dylan je rukom primio Shepa za bradu i nježno podigao dječakovu glavu. »Sto ti je?«Možda je Shep čitao između redaka bratove duše, ali gledajući ga oči u oči Dylan u Shepherdovim očima nije vidio ništa osim tajni koje je bilo teže pročitati od prastarih egipatskih hijeroglifa.Dok su mu se oči bistrile jza sve rjeđih suza, dječak je progovorio: »Mjesec, noćna kugla, Lunina svjetiljka, zeleni sir, nebeska lanterna, sablasna galija, blistava skitnica ...«To poznato ponašanje koje je moglo biti istinska opsjednutost sinonimima ili samo još jedan način izbjegavanja smislenog razgovora, i nakon svih tih godina još je uvijek ponekad živciralo Dvlana. Dok mu je nepoznati zlatni serum kolao tijelom i dok su najavljeni nemilosrdni ubojice stizali ovamo na toplom pustinjskom lahoru, nervoza je ubrzo nabujala u zlovolju i nestrpljenje.»... srebrna lopta, žetvena svjetiljka, vrhovna vladarka istinske melankolije.«Držeći rukom brata za bradu, i dalje nježno tražeći pozornost, Dylan je rekao: »Sto je ovo posljednje, Shakespeare? Shep, nemoj mi citirati Shakespearea. Daj mi nešto stvarno. Što ti je? Daj, požuri, pomozi mi. Što je to s Mjesecom. Zašto si nemiran? Što mogu učiniti da ti bude bolje?«Iscrpivši svoju zalihu sinonima i metafora za Mjesec, Shep je prešao na pojam svjetlo, govoreći s upornošću koja je otkrivala neko više značenje tih riječi nego što su ih one naizgled posjedovale: »Svjetlo, iluminacija, zračenje, zraka, svjetlina, blještavilo, trak, sjaj, najstarije dijete Božje ...«»Shep, prekini«, rekao je Dylan čvrsto, no ne i grubo. »Ne klepeći. Govori.«Shep bratu nije pokušao okrenuti leda. Jednostavno je sklopio oči i

time uništio i posljednju nadu da će gledanje oči u oči za ishod imati neki smisleni razgovor, »...bljesak, blistanje, blještavilo, treperenje, treptanje...«»Pomozi mi«, molio je Dylan. »Spremi slagalicu.«»... sjaj, sjajan, sjajno ...«Dylan je pogledao Shepove noge u čarapama. »Mali, molim te, obuj cipele.«»... sijanje, usijanje, odsjaj ...»Spremi slagalicu i obuj cipele.« U Shepherdovom slučaju ponekad ga je ponavljanje natjeralo da krene: »Slagalica, cipele, slagalica, cipele.«»... luminescencija, luminoznost, bljesak munje ...«, nastavio je Shep, kolutajući očima ispod spuštenih kapaka, kao da čvrsto spava i sanja.Jedan je kovčeg stajao uz podnožje kreveta, drugi, otvoren, na vrhu komode. Dylan je zatvorio torbu, podigao oba kovčega i prišao vratima. »Hej, Shep, slagalica, cipele, slagalica, cipele.«Stojeći gdje ga je brat ostavio, Shep je mrmljao: »... iskra, iskrenje, treperenje ...«Prije nego što mu je od zlovolje mogla eksplodirati glava, Dylan je otvorio vrata i iznio prtljagu. Noć je i dalje bila vrela poput tostera, i rasušena poput zagorjele korice kruha.Suh pljusak žutog svjetla svjetiljki padao je na većim dijelom prazno parkiralište i upijao se u pločnik - asfalt ga je apsorbirao tako učinkovito da je izgledalo kao da svjetlo nestaje u povećanoj gravitaciji crne rupe u svemiru. Široka i oštra sječiva sjena noći su davali izgled giljotine, no Dylan je primijetio da se oko motela još nisu motale skupine najavljenih teško naoružanih ubojica.Njegov bijeli ford Expedition bio je parkiran blizu. Na krovu vozila, u vo-donepropusnom kontejneru bile su njegove slikarske potrepštine i dovršene slike koje je ponudio na prodaju tijekom nedavnog slikarskog festivala u Tucsonu (i tamo prodao pet komada), i koje će isto ponuditi na prodaju u Santa Feu, kao i na sličnim događanjima poslije toga.Otvorivši vrata prtljažnika i brzo utrpavši kovčege u terenac, osvrnuo se lijevo, desno i iza sebe, plašeći se da će ga opet napasti

kao da očekuje kako poludjeli liječnici naoružani divovskim špricama punima tvari putuju u čoporima poput kojota u pustinjskim kanjonima, vukova po drevnim šumama i odvjetnika specijaliziranih za odštetne zahtjeve koji su nanjušili mogući plijen.Kad se vratio u sobu, Shepa je pronašao tamo gdje ga je i ostavio — stajao je bosonog, sklopljenih očiju i dokazivao zavidno poznavanje rječnika: »... fluorescencija, fosforescencija, bioluminescencija ...«Dylan je potrčao do stola, razorio dovršeni dio slagalice i trpao pregršti šin-toističkog hrama i trešnjevih stabala u praznu kutiju. Bilo bi mu draže da je mogao uštedjeti vrijeme i ostaviti slagalicu, ali je bio siguran kako bi Shep odbio otići bez nje.Shepherd je sigurno čuo i prepoznao jasni zvuk kartonskih komadića koji su padali na hrpu. Obično bi odmah krenuo zaštititi svoje nedovršeno djelo, no ovaj je put bilo drukčije. Sklopljenih očiju, nastavio je brzo recitirati brojna imena i oblike svjetla: »... munja, fulminacija, lebdeći plamen, kuglasta munja, munje koje cijepaju hrastove ...«Zatvorivši kutiju, Dylan se okrenuo od stola i pogledom potražio bratove Rockportove cipele za hodanje, iste kao i njegove, samo nekoliko brojeva manje. Trajalo bi predugo natjerati malog da sjedne na krevet, ugurati mu noge u cipele i vezati vezice. Dylan ih je zgrabio s poda i stavio ih na kutiju.»...svijeća, lojanica, fenjer, baklja ...«Na mjestu uboda Dylan je počeo osjećati vrućinu i svrab. Svladao se da ne ždere flaster s psićem i ne počeše ranicu jer se plašio da šareni flaster skriva strašan dokaz kako je tvar u šprici nešto gore od droge, strasnije od običnih otrovnih kemikalija, jezivije od bilo koje poznate bolesti. Ispod malenog kvadratagaze možda ga čeka sićušni, ali rastući komadić drhtave narančaste gljive ili kakav crni osip, ili prvi dokaz da mu se koža počela pretvarati u zelene ljuske dok se on iz čovjeka preobražava u gmaza. U punoj paranoji izazvanoj Dosjeima X nije imao hrabrosti otkriti uzrok svraba.»... plamen, plinska svjetiljka, sjaj truleži, fatamorgana ...«Nakrcan kutijom sa slagalicom i bratovom obućom, Dylan je pokraj Shepa trkom projurio u kupaonicu. Još nije otpakirao četkice za

zube i pribor za brijanje, ali je tamo na polici iznad umivaonika ostavio plastičnu bocu antihistami-nika. U tom mu je trenutku alergija bila najmanji problem — ipak, ako će ga proždirati poludjela narančasta gljiva, istovremeno se pretvarajući u gmaza, gonjen zloćudnim ubojicama, začepljeni nos i bolni sinusi bili su komplikacije koje bi bilo najbolje izbjeći.»... kemiluminescencija, kristaloluminescencija, odbljesak, Gegenschein ...«Vrativši se iz kupaonice, Dylan je rekao pun nade: »Shep, idemo. Idemo, odmah, dođi, pokreni se.«»... ljubičasta zraka, ultraljubičasta zraka ...«»Shep, ovo je ozbiljno.«»... infracrvena zraka ...«»Shep, ovdje smo u nevolji.«»... aktinijska zraka ...«»Nemoj me tjerati da budem zločest«, preklinjao je Dylan.»... dnevno svjetlo, dnevna svjetlost...«»Molim te, nemoj me tjerati da budem zločest.«»... sunčevo svjetlo, sunčev trak ...«Osmo poglavlje»Zdupin«, ponovila je Jilly zatvorenim vratima, a potom je vjerojatno zatražila kraći tajm-aut, budući da više nije bila u krevetu koji se ljuljao i okretao, nego je ležala licem prema podu. Na trenutak se nije mogla sjetiti gdje je, ali ju je tad zagušio smrad prljavog saga koji joj je ubio nadu da se smjestila u predsjednički apartman u Ritz-Carltonu.Junački se pridigavši na sve četiri, otpuzala je od izdajničkog kreveta. Kad je shvatila da je telefon na noćnom ormariću, izvela je okret od 180 stupnjeva i vratila se istim putem.Ispružila je ruku, pogledala na sat, a zatim povukla telefon s ormarića. Kli-znuo je lako, za sobom povukavši presječeni kabel. Ljubitelj kikirikija očito ga je presjekao kako bi je spriječio da na brzinu nazove policiju.Jilly je prvo pomislila da zove u pomoć, ali ju je zabrinula mogućnost da bi joj napadač, ako se još uvijek nalazio u blizini, mogao priteći prvi. Nije htjela još jednu injekciju, nije željela da je

ušutka udarcem u glavu, i svakako nije priželjkivala slušati njegov zatupljujući monolog.Usredotočivši pozornost i prikupivši svu svoju amazonsku snagu, uspjela se pridići s poda i sjesti na rub kreveta. To je bilo krasno. Nasmiješila se, odjednom ponosna na sebe. Beba se može sama dići.Ohrabrena tim uspjehom, Jilly se pokušala osoviti na noge. Ustajući, zaljuljala se, uprla se lijevom rukom o noćni ormarić da se umiri, no usprkos tome pala je na koljena ali se nije onesvijestila. Još jedna krasna stvar. Beba može i stajati, jednako uspravno kao svaki drugi primat, zapravo uspravnije od nekih.I najbolje od svega, nije povraćala, u što je ranije bila sigurna. Više nije osjećala mučninu, samo se osjećala ... neobično.Uvjerena da može stajati bez pomoći namještaja i da će se sjetiti kako se hoda čim to pokuša, Jilly je put od kreveta do vrata prešla u luku kojim je poništavala njihanje poda, koji se lijeno ljuljao poput palube broda na laganim valovima.Kvaka je bila izazov tehničke prirode, ali kad je uspjela otvoriti vrata i izaći na prag, otkrila je da je topla noć neizmjerno više osnažuje od hladne motelske sobe. Žedni pustinjski zrak isisavao je vlagu iz nje, a s vlagom je iz nje odlazio i dio smetenosti.Načinivši nekoliko koraka, shvatila je kako je Coupe DeVille nestao. Auto je parkirala šest metara od sobe — no više ga nije bilo na mjestu gdje se sjećala da ga je ostavila. Samo pusti asfalt.Zateturala je prema praznome mjestu, škiljeći prema pločniku kao da očekuje otkriti objašnjenje za nestanak vozila — možda kratku, ali značajnu poruku: Dugujem jedan obožavani, ponoćno plavi cadillac Coupe DeVille, napunjen gorivom do vrha.Umjesto toga, pronašla je neotvorenu vrećicu kikirikija koja je, zacijelo, ispala nasmiješenom prodavaču-koji-to-nije-bio, i mrtvu, no veličanstvenu bube-tinu veličine i oblika polovice avokada. Kukac je ležao na svojem sjajnom oklopu, šest ukrućenih nogu stršilo je ravno uvis, izazivajući u Jilly daleko manje emocija nego kad bi vidjela mačića ili štene u istom stanju.Ne zanimajući se pretjerano za entomologiju, ostavila je nedirnutu dlakavu bubu, ali se sagnula i pokupila vrećicu kikirikija s pločnika. Pročitavši priličan broj krimića Agathe Christie, istog trenutka bila

je sigurna kako je kikiriki zapravo vrijedan trag za koji će joj policija biti zahvalna.Kad se ponovno uspravila, shvatila je da je topli, suhi zrak nije pročistio od zaostalih posljedica anestetika onako potpuno kao što je mislila. Kad je val vrtoglavice došao i prošao, upitala se nije li pogriješila misleći da je upravo ovdje parkirala Coupe DeVille. Možda je stajao šest metara lijevo, a ne desno od sobe.Pogledala je u tom pravcu i četiri-pet metara od sebe vidjela bijeli ford Ex-pedition. Cadillac bi mogao biti s druge strane terenca.Prekoračivši bubu, vratila se na popločanu stazu. Približila se Expeditionu i shvatila da ide putem prema sokovniku gdje će pronaći još đumbirova piva koje ju je uvalilo u svu tu nevolju.Kad je prošla pored terenca, nije pronašla svoj Coupe DeVille, ali je primijetila dvojicu kako žure prema njoj. Rekla je: »Nasmiješeno smeće mi je ukralo auto«, još ne shvaćajući na kakav je čudan par naletjela.Prvi - visok i građen poput igrača američkog nogometa - nosio je kutiju sličnu kutijama za pizzu na vrhu koje je stajao par cipela. Usprkos zastrašujućoj veličini, nije djelovao ni najmanje prijeteći zbog toga što je podsjećao na medvjeda. Ne na okrutnog i krvožednog grizlija, nego na krupne Disneyeve medvjede s izgledom bogati-kako-mi-je-samo-uspjelo-ugurati-guzicu-u-ovu-gumu-i-zape-ti-u-njoj. Na sebi je imao zgužvane svijetlosmeđe hlače i žuto-modru havajsku košulju, te razrogačene oči i zabrinut izraz lica koji je navodio na zaključak da je nedugo prije ukrao med iz košnice i sad očekuje napad roja gnjevnih pčela.Uz njega je išao manji i mladi muškarac - visok sto sedamdeset pet ili sto osamdeset, oko osamdeset kila — u trapericama i bijeloj majici s portretom kojota iz crtica, zlosretnog goniča Ptice Trkačice. Bez cipela, oklijevajući pratio je većeg muškarca — desna čarapa bila mu je čvrsto navučena, dok mu je lijeva lama-tala pri svakom koraku.Iako se obožavatelj kojota vukao dok su mu ruke mlitavo visjele uz bokove i nije pružao nikakav otpor, Jilly je pretpostavila kako bi njemu bilo draže da ne prati čovjeka-medvjeda, jer ga je ovaj vukao za lijevo uho. Isprva je povjerovala kako ga čuje da se buni protiv

tog poniženja. No kad je dvojac prišao bliže i kad je jasnije čula što mladi govori, njegove riječi nikako nije mogla protumačiti kao protest:»... elektroluminescencija, katodna luminescencija ...«Medonja je zastao pred Jillv, također zaustavljajući i mlađega. Glasom daleko dubljim — no ne i manje nježnim — nego onim kojim je govorio Vinnie Pooh, rekao je: »Oprostite, gospodo, nisam čuo što ste rekli.«Glave nakrivljene zbog ruke koja mu je natezala lijevo uho, mladi je nastavio govoriti, no vjerojatno ne ni svom krupnom čuvaru, a ni Jilly: »... nimbus, aureola, halo, korona, parhelion ...«Nije bila sigurna odvija li se ovaj susret u stvarnosti onako čudnoj kako joj se ona činila, ili joj percepciju zastire zaostali anestetik. Njezina promišljenija strana zahtijevala je tišinu i bijeg do recepcije, što dalje od tih neznanaca, no njezina promišljena strana je u tom trenu bila slaba poput sjene te je ona ponovila: »Nasmiješeno smeće mi je ukralo auto.«»... aurora borealis, aurora polaris, svjetlost zvijezda ...«Primijetivši na koga je Jilly upravila pozornost, div je rekao: »Ovo je moj brat, Shep.«»... kandeli, metar-kandel, svjetlosni fluks ...«»Drago mi je, Shep«, rekla je, ne zato što je bila iskreno radosna što ga je upoznala nego zato što nije znala što drugo reći budući da se nikad dotad nije našla u sličnoj situaciji.«... svjetlosni kvantum, foton, bougie decimale ...«, rekao je Shep ne pogledavši je u oči, i nastavio trtljati besmislene nizove riječi dok su Jilly i stariji brat razgovarali.»Ja sam Dylan.«Nije izgledao kao neki Dylan. Izgledao je kao Bruno ili Samson, ili Nježni Ben.»Shep je bolestan«, objasnio je Dylan. »Bezopasan je. Ne brinite. On samo ... nije normalan.«»Pa, tko je još danas?« rekla je Jilly. »Normalnost nije dostupna još od 1953.« Smušena, prihvatila se za stup koji je podržavao nadstrešnicu iznad prolaza. »Moram zvati policiju.«»Rekli ste nasmiješeno smeće.«

»Rekla sam to dvaput.«»Koje nasmiješeno smeće?« upitao je tako žurno da bi čovjek pomislio kako nestali cadillac ne pripada njoj nego njemu.»Nasmiješeni žderač kikirikija s iglom, kradljivac automobila — e, to smeće.«»Nešto vam je na ruci.«Znatiželjna, očekivala je ugledati kukca koji je uskrsnuo. »O, to je flaster.«»Zeko«, rekao je, a široko mu se lice zgrčilo od brige.»Ne, flaster.«»Zeko«, nije se predavao. »Kurvin sin vam je dao zeku, a ja sam dobio psa koji pleše.«Prolaz je bio dovoljno osvijetljen da je mogla vidjeti kako i ona i Dylan na ruci imaju flastere - ona zeca živih boja u skoku, a on veselog psića na svojemu.Čula je Shepa: »Lumen, kandel-sat, lumen-sat«, a zatim ga je ponovno isključila.»Moram pozvati policiju«, prisjetila se.Dvlanov glas, inače iskren, sad je zvučao još iskrenije i prilično ozbiljno: »Ne, ne. Ne želimo policiju. Nije li vam rekao što je po srijedi?«»Tko to?«»Ludi doktor.«»Koji doktor?«»Ona stoka s iglama.«»On je doktor? Mislila sam da je prodavač.«»Zašto ste mislili da je prodavač?«Jilly se namrštila. »Sad više ni sama ne znam.«»Očito je nekakav poludjeli liječnik.«»Zašto harači po motelu, napada ljude i krade aute? Zašto jednostavno ne ubija pacijente po bolnicama kao što bi trebao?«»Jeste li dobro?« upitao je Dylan, malo se bolje zagledavši u nju. »Ne izgledate dobro.«»Zamalo sam povratila, onda nisam, onda sam opet skoro, a onda na kraju nisam. Anestetik.«»Kakav anestetik?«

»Možda kloroform. Ludi prodavač.« Odmahnula je glavom. »Ne. U pravu ste. Sigurno je doktor. Prodavači ne barataju anesteticima.«»Mene je samo opalio po glavi.«»To više sliči prodavaču. Moram zvati policiju.«»To nije moguće. Nije li vam rekao da stižu profesionalni ubojice?«»Drago mi je što nisu amateri. Ako te već netko treba ubiti, onda neka te ubije kako spada. A vi mu kao vjerujete? On je nasilnik i krade aute.«»Mislim da je govorio istinu.«»On je lažljiva vreća govana«, ustrajala je.Shep je rekao: »Lucencija, refulgencija, fakula«, ili je barem tako zvučalo, iako Jilly nije bila potpuno sigurna jesu li ti nizovi slogova uistinu prave riječi.Dylan je svoju pozornost skrenuo s Jilly na nešto iza nje, a kad je začula grmljavinu motora, i ona se okrenula potražiti izvor zvuka.Pokraj parkirališta protezala se ulica. Drugu stranu ulice zatvarao je nasip, na čijem je vrhu autocesta pratila trag Mjeseca od istoka prema zapadu. Vozeći potpuno suludom brzinom, tri terenca sjurila su se niz izlaznu rampu.»... svjetlo, iluminacija, zračenje ...«»Shep, mislim da si se počeo ponavljati«, primijetio je Dylan, iako nije skidao pogled s terenaca.Tri vozila bili su potpuno jednaki crni chevrolet Suburbani. Zatamnjeni poput štitnika na šljemu, prozori su skrivali putnike.»... zračenje, zraka, svjetlina, blještavilo ...«I ne misleći upotrijebiti kočnice, prvi je Suburban projurio pokraj znaka obvezatnog zaustavljanja na kraju izlazne rampe i skrenuo na donedavno tihu ulicu. To je bilo na sjevernoj strani motela, a ulaz na parkiralište nalazio se kod pročelja zgrade, više istočno. Kod znaka za zaustavljanje, vozač nije pokazao nikakvo poštovanje prema prometnim propisima - s oduševljenjem je pokazao nedostatak strpljenja prema uobičajenom ustroju cesta. Suburban je preskočio rubnik, projurio preko tri metra travnjaka za sobom podigavši oblak prašine i prožvakane hrpe rascvale verbene, kratko preletio do drugog rubnika tvrdo sle-tjevši sa sva četiri kotača na parkiralište dvadesetak metara od Jilly. Zatim je izveo kližući okret

izderavši dobar dio guma i pojurio zapadno, prema stražnjoj strani motela.»... efulgencija, refulgencija, bljesak ...«Drugi Suburban pošao je za prvim, a treći za drugim, režući dodatne porcije cvjetne salate. No kad se našao na parkiralištu, umjesto da krene za prethodnikom, skrenuo je istočno i pojurio prema pročelju motela. Treći je zatutnjao ravno prema Jilly, Dylanu i Shepu.»... sjaj, sjajno ...«Baš kad je Jilly pomislila da bi ih terenac mogao pregaziti i dok je odlučivala hoće li se baciti ulijevo ili udesno, usputno razmatrajući mogućnost da će ponovno povratiti, treći se vozač dokazao jednako spretnim kao i prva dvojica. Suburban je zakočio tako snažno da je zamalo završio na nosu. S maloprije tamnog krova su mu bljesnula četiri reflektora sa servomotorima, zaljuljala se, za-treptala, savršeno naciljala i zasula ih s dovoljno snage da im sprži i koštanu srž.»... luminoznost, bljesak munje ...«Jilly se osjećala kao da stoji ne pred običnim zemaljskim automobilom, nego pred zastrašujućom pojavom izvanzemaljskog vozila, da joj skeniraju tijelo, isisavaju um i pregledavaju dušu nekim zrakama za prikupljanje podataka kojeće u samo šest sekundi izbrojiti sve atome u njezinu tijelu, pregledati sva njezina sjećanja počevši od nevoljkog izlaza iz majčine utrobe, i uručiti joj tiskanu opomenu zbog žaljenja vrijednog stanja njezinog donjeg rublja.Reflektori su se ugasili nakon nekoliko trenutaka, a odbljesci su joj poput sjajnih meduza i dalje plivali pred očima. Čak i da je nisu zaslijepili, ne bi mogla nazrijeti ni vozača niti ikog drugog u Suburbanu. Vjetrobran se nije činio samo zatamnjenim, nego načinjen od nekog čudnog materijala koji se, iako savršeno proziran onima u unutrašnjosti terenca, izvana činio neprobojnim na svjetlo jednako kao savršeno crni granit.Budući da Jilly, Dylan i Shep nisu bili cilj te pretrage - barem ne još - Sub-urban se udaljio od njih. Vozač je nagazio na gas i vozilo je pojurilo prema istoku, prema pročelju motela, još jednom pošavši

za drugim terencem koji je već, škripeći gumama, skrenuo iza zgrade i nestao iz vida.Shep je utihnuo.Govoreći o poludjelom liječniku koji ih je upozorio kako će ih slijediti neki nasilni tipovi, Dylah je rekao: »Možda na kraju i nije sasvim lažljiva vreća govana.«Deveto poglavljeBila su to neobična vremena, napučena podivljalim manijacima zaljubljenima u nasilje i bogove nasilja, zaražena braniteljima zloće koji su žrtve okrivljavali za vlastite patnje i opraštali ubojicama u ime pravde. Bila su to vremena još uvijek tučena utopijskim idejama koje su u prošlom stoljeću zamalo uništile civilizaciju - ideološke kugle za rušenje koje su se u prvim godinama ovog novog tisućljeća njihale manje silovito, no s dovoljno zaostale snage da razore nade mnogih ako zdravi muškarci i žene ne budu na oprezu. Dylan O'Conner i predobro je razumijevao to uzburkano doba, ali je u svojoj srži ostao optimist jer je u svakom trenutku svakoga dana, u najboljim djelima čovječanstva, jednako kao i u svakom baroknom detalju prirode, primjećivao ljepotu koja mu je ushićivala duh. Posvuda je gledao golema zdanja i sićušne pojedinosti koje su ga uvjeravale kako je svijet pomno izgrađeno mjesto, jednako kao što su bile i njegove slike. Taj spoj realistične procjene, vjere, zdrave pameti i neprekidnog nadanja štitio ga je tako da su ga ovovremenski događaji rijetko iznenađivali, rijetko u njemu budili stravu i nikad ga nisu bacali u očaj.Posljedično tome, kad je otkrio kako je prijatelj i suputnik Jillian Jackson, Fred, zapravo član porodice sukulenata čija je domovina Južna Afrika, Dylan se samo blago iznenadio — Fred ga nije nimalo prestrašio, dapače, više ga je ohrabrio nego ispunio beznađem. Imati posla s bilo kojim drugim Fredom koji nije biljka, izazvalo bi zasigurno veće nevolje i komplikacije nego što je doživio s malim zelenim u glaziranom loncu od terakote.Ne zaboravljajući ni trenutka tri Suburbana koji su kružili oko motela, trio gladnih morskih pasa koji je krstario asfaltnim morem, Jilly je na brzinu spakirala svoju prtljagu. Dylan je njezin sanduk i jedini kovčeg ubacio u prtljažnik Expeditiona.

Bilo kakva zbrka uvijek je uzbuđivala jadnog Shepherda, a kad je osjećao strah, mogao se ponašati posve nepredvidljivo. A sad je surađivao i to u trenutku kad se suradnja od njega najmanje očekivala — dječak je mirno ušao u terenac. Sjeo je pokraj platnene vreće u kojoj se nalazilo nekoliko predmeta kojima se zabavljao tijekom dugih vožnji — u onim prilikama kad bi mu dosadilo višesatno buljenje u prazno ili proučavanje vlastitih palaca na rukama. Budući da je Jilly ustrajala kako će Freda držati u krilu, Shep je imao stražnje sjedište samo za sebe. Ta će mu samoća smanjiti osjećaj zebnje.Stigavši do Expeditiona s loncem u naručju, naizgled prvi put ne osjećajući zaostatke anestezije, žena se premišljala hoće li ući u vozilo s dvojicom muškaraca koje je upoznala prije samo nekoliko minuta. »Koliko znam, možete biti serijski ubojica«, rekla je Dvlanu dok je on njoj i Fredu otvarao suvozačeva vrata.»Nisam serijski ubojica«, uvjeravao ju je.»Serijski ubojica bi rekao upravo to.«»Upravo bi to rekao i nevin čovjek.«»Da, ali je to upravo ono što bi rekao serijski ubojica.«»Dajte, ulazite u auto«, nestrpljivo je rekao.Oštro reagirajući na njegov ton, rekla je: »Vi mi niste gazda.«»Nisam rekao da sam vam gazda.«»U posljednjih nekoliko stoljeća, nitko nije zapovijedao nikome iz moje obitelji.«»U tom slučaju usudio bih se izjaviti da se prezivate Rockefeller. Dobro onda, molim vas, hoćete li ući u auto?«»Nisam sigurna da bih trebala.«»Sjećate li se Suburbana koji izgledaju kao auti koje bi mogao voziti Terminator?«»Nisu se zanimali za nas.«»Zanimat će se, i to ubrzo«, prorokovao je. »Ulazite u auto.«»Ulazi u auto, ulazi u auto. Kako to govorite, zvučite kao pravi serijski ubojica.«Ozlovoljen, Dylan je htio znati: »Zar serijski ubojice obično putuju sa svojom invalidnom braćom? Ne mislite li da bi im to malo smetalo u njihovom odvratnom poslu, s motornim pilama i ostalim

alatom?«»Možda je i on serijski ubojica.«Shep ih je promatrao sa stražnjeg sjedišta - nakrivio je glavu, širom otvorio oči i zapanjeno treptao - više je nalikovao velikom štencu koji čeka da ga se vodi u park i tamo se igra s frizbijem nego nekom psihopatu.»Serijski ubojice ne izgledaju uvijek kao luđaci i nasilnici«, rekla je Jilly. »Oni su lukavi. Uostalom, ako niste ubojica, možda ste silovatelj.«»Stvarno ste silno srdačna ženska«, ogorčeno je izjavio Dylan.»A vi ste možda silovatelj.«»Nisam seksualni silovatelj.«»Silovatelj bi rekao upravo to.«»Zabogamiloga, nisam silovatelj. Ja sam slikar.«»Jedno ne isključuje drugo.«»Slušajte me, gospo, vi ste mene zamolili za pomoć. Nije bilo obratno. Kako mogu znati što ste vi?«»Jedno je sigurno, a to je da nisam silovatelj. To muškarce ne treba zabrinjavati, zar ne?«Nervozno promatrajući noć, očekujući da crni Suburbani dogrme svakog trenutka, Dylan je rekao: »Nisam serijski ubojica, nisam silovatelj, otmičar, pljačkaš banaka, nasilnik, džepar, provalnik, varalica, krivotvoritelj, ne kradem po dućanima i ulicu prelazim po zebri! Platio sam dvije kazne za prebrzu vožnju, lani sam platio kaznu u knjižnici zbog zakašnjenja, zadržao trideset centi koje sam našao u telefonskoj govornici umjesto da ih pošaljem telefonskoj kompaniji, neko sam vrijeme nosio široke kravate u doba kad su u modi bile one uske, i jednom su me u parku optužili zato što nisam podigao pasji drek, a pas nije bio moj, jer je bit vica u tome da uopće i nemam psa! h sad biste se mogli uvaliti u auto da možemo zdimiti, ili možete ostati ovdje i strepeći zbog onoga što činim ili zašto ne izgledam kao Charles Manson u svojim najgorim danima, ali s vama ili bez vas, ja se gubim odavde prije nego što oni kaskaderi dojure natrag i prije nego što dođe do pucnjave.«»Za slikara ste zapanjujuće govorljivi.«Zabuljio se u nju. »Sto bi to trebalo značiti?«

»Slikare sam oduvijek smatrala više vizualno nego verbalno orijentiranima.«»Pa dobro, ja sam prilično verbalan.«»Prilično sumnjivo za jednog slikara.«»Vi još uvijek mislite da sam Jack Rasparač?«»Gdje je dokaz da niste?«»I silovatelj?«»Za razliku od mene, vi biste to mogli biti«, primijetila je.»Dakle ja sam silovatelj, ubojica i usputno putujući slikar.«»Je li to priznanje?«»A čime se vi bavite - psihijatrima nabavljate pacijente? Idete neprekidno uokolo i ljude dovodite do ludila kako psihijatri ne bi ostali bez posla?«»Ja sam komičarka«, izjavila je.»Za komičarku ste zapanjujuće neduhoviti.«Narogušila se poput dikobraza. »Niste me vidjeli kad nastupam.«»Radije bih jeo čavle.«»Sudeći po vašim zubima, pojeli ste ih dovoljno da izgradite kuću.«Uvreda ga je pogodila. »To je nepošteno. Imam lijepe zube.«»Izazivate. A s takvima je sve dopušteno. Provokatori su gnusniji od crva.«»Izlazite iz mog auta«, naredio je.»Nisam u vašem autu.«»Onda ulazite u auto da vas mogu izbaciti.«Prezir, suh poput starih kostiju i gust poput krvi njezinom je glasu dao nov prizvuk: »Imate li problema s ljudima poput mene?«»Ljudima poput vas? Koji su to — luđaci? Neduhoviti komedijaši? Žene koje održavaju protuprirodne odnose s biljkama?«Njezin je gnjev bio crn poput olujnih oblaka. »Želim svoju prtljagu.«»Savršeno«, uvjeravao ju je, istog trenutka pošavši prema stražnjoj strani Expeditiona. »I strašno prikladno — pun mi vas je kufer.«Slijedeći ga s Fredom u naručju, rekla je: »Predugo sam se družila s odraslima, zaboravila sam koliko uveseljava humor dvanaestogodišnjeg dječaka.«To je zaboljele Otvorivši vrata prtljažnika, zagledao se u nju: »Ne možete ni zamisliti kako bih želio da sam upravo sad serijski

ubojica.«»Bih bio«, rekla je.»Molim?«»Biste željeli da biste bili serijski ubojica. Kad je izjava u očitoj proturječnosti s realnošću, upotrebljava se kondicional, koji se koristi i u zavisnim rečenicama koje slijede nakon glagola poput željeti.«Prežvakavajući puna usta sarkazma, Dylan je izrigao odgovor: »Nemojte srati.«»Ni u kom slučaju«, uvjeravala ga je.»No dobro, ja sam poluartikuliran, vizualno orijentiran slikar«, podsjetio ju je izvukavši njezin kovčeg iz Expeditiona i spustivši ga grubo na kolnik. »Samo sam pola stupnja iznad divljaka, stupanj iznad majmuna.«»I još nešto ...«»znao sam da to slijedi.«»Ako malo razmislite, sigurna sam da ćete se uspjeti prisjetiti velikog broja prihvatljivih sinonima za pojam feces. Bila bih vam zahvalna ako se u mojoj blizini ne biste služili grubim izrazima.«Vadeći sanduk iz prtljažnika, Dylan je odgovorio: »Ne namjeravam se u vašoj blizini služiti bilo kakvim izrazima, gospo, ža trideset sekundi postat ćete samo mutna mrlja na mome retrovizoru, a u trenutku kad iz njega nestanete, zaboravit ću da ste ikada postojali.«»Malo sutra. Muškarci me teško zaboravljaju.«Spustio je sanduk, ne baš ciljajući njezinu nogu, no nije gubio nadu. »znate, kad razmislim, pogriješio sam. Potpuno ste u pravu. Jednako ste nezaboravni kao metak u prsima.«Eksplozija je zatresla noć. Prozori na motelu su zadrhtali, a aluminijski krov nadstrešnice lagano je zabubnjao, dok je udarni val putovao kovinom.Dylan je osjetio udar u asfaltu pod nogama, kao da se fosilizirani Tjranno-saurus rex u dubokim slojevima stijena promeškoljio u vječnome snu. Ugledao je zmajski dah vatre na jugoistoku, tamo kod ulaza u motel.»Predstava počinje«, rekla je Jillian Jackson.

Deseto poglavljeJoš dok se zmaj okretao duboko pod zemljom, i dok je jeka njegove grmljavine nastavila buditi goste motela, Dylan je vratio Jillyna dva kovčega u prtljažnik Expeditiona. Prije nego što je shvatio što čini, već je bio zatvorio vrata.Kad je sjeo za upravljač, njegova svadljiva suputnica već je sjedila pokraj njega, držeći Freda na krilu. Istovremeno su zalupili vratima.Pokrenuo je motor i bacio pogled preko ramena provjeravajući je li mu brat pričvrstio sigurnosni pojas. Shep je sjedio glavu pokrivši desnim dlanom koji je prekrio lijevim, kao da će ga taj šljem od deset prstiju zaštititi od nove eksplozije i letećeg otpada. Na trenutak su im se pogledi sreli, ali je ta veza dječaku bila presnažna. Kad je Shep zatvorio oči i pronašao nedovoljnu količinu privatnosti u toj nametnutoj sljepoći, okrenuo je glavu prema prozoru pokraj sebe i suočio se s noći, očiju čvrsto zatvorenih.»Kreni, kreni«, požurivala je Jilly, odjednom željna predati se putovanju u društvu čovjeka koji bi mogao biti ljudožderski sociopat.Previše poštujući zakon da bi preskakao rubnike i uništavao okoliš, Dylan se odvezao do pročelja motela kako bi došao do izlaza. Nedaleko od portala koji je nadvisivao ulaz na recepciju otkrio je izvor vatre. Eksplodirao je automobil.I to nije bio uobičajeno estetski privlačan filmski zapaljeni auto - nije ga uredio scenograf, nisu ga pažljivo smjestili u skladu s redateljevim umjetničkim senzibilitetom, a pirotehničar koji je surađivao s vodom kaskaderske ekipe nije proračunao oblik, veličinu i boju plamena kako bi proizveo najveću moguću ljepotu. Ti nimalo filmski plamenovi bili su mutno blatnonarančaste boje, poput okrvavljenih jezika, a iznad brojnih izvora plamena kovitlao se izbljuvani masni, crni dim. Poklopac prtljažnika odletio je u zrak i zgužvao se u neprepoznatljivu masu ružnu poput bilo koje moderne skulpture, i završio na krovu jednoga od tri crna Suburbana koji su, udaljeni šest metara, okruživali goruću olupinu. Djelomično izbačen snagom udara kroz vjetrobran, mrtvi je vozač ležao napola u autu, a napola vani. Odjeću mu je vatrena oluja, tijekom nekoliko sekundi nakon eksplozije, pretvorila u pepeo. A

sad je njegovo tijelo hranilo lomaču, a ključali plamenovi koje je proizvodila njegova žrtva masti, mesa i koštane srži bili su uznemirujuće drugačiji od onih koji su proždirali automobil — otrovnožuti prošarani crvenilom tamnim poput ukiseljenog kaberneta, i tamnozeleni koji su podsjećali na raspadanje.Nesposoban da pogled odvrati s tog užasa, Dylan se sramio vlastite nemoći da se oslobodi stiska svoje izopačene znatiželje. Istina je stolovala u ružnoći jednako kao i u ljepoti, a svoju je fascinaciju mrakom opravdavao prokletstvom slikarskoga oka iako je dobro znao kako ta isprika služi samo njemu. Odbacivši samozavaravanje, ružna istina mogla bi glasiti kako je neka davna greška u ljudskom srcu smrt učinila perverzno privlačnom.»To je moj Coupe DeVille«, rekla je Jilly, zvučeći više šokirano nego ljuto, vidljivo potresena shvaćanjem da joj je, u sanjivom gradiću u Arizoni koji je tek bio usputna postaja, život krenuo posve pogrešnim putem.Iz jednakih je Suburbana koji su stajali širom otvorenih vrata izašlo desetak ljudi. Umjesto da su odjeveni u tamna odijela ili kamuflažne odore, tipovi su nosili odjeću iz pustinjskih odmarališta — bijele ili svijetle cipele, bijele ili blije-dožute hlače, obične košulje i polo-majice pastelnih boja. Izgledali su kao da su se opuštali igrajući golf i početak proveli u klupskome baru — cijeli se dan kuhali na suncu i polako pirjali u džinu, no nijedan medu njima nije pokazivao uzbuđenje ili u najmanju ruku iznenađenje koje bi čovjek očekivao od prosječnih tikvana koji su upravo doživjeli katastrofu.Iako Dylan nije morao proći pokraj zapaljenog cadillaca kako bi došao do izlaza iz motela, nekoliko sportaša okrenulo se od vatre i zagledalo u Expedition. Nisu izgledali kao računovođe ili poslovni ljudi, nisu nalikovali liječnicima ili agentima za nekretnine - izgledali su grublje i opasnije čak i od odvjetnika. Lica su im bila bezizražajna, tvrde maske isklesane u kamenu kojima nedostaje i najmanja živost - samo su im odbljesci vatre treperili od uha do uha i od brade do čela. Oči su im mračno sjale, pa iako su pogledima pratili Expedition koji se udaljavao, nijedan nije zatražio da stanu — nitko nije pošao u potjeru.Ulovili su svoj dugo gonjeni plijen. Ludi je liječnik nestao u

cadillacu, očito prije nego što su ga uhvatili i mogli ispitati. S njim je sigurno propalo i ono što je nazivao svojim životnim djelom, jednako kao i dokaz da nedostaju epruvete s tajanstvenom tvari u njima. Zasad je ova grupa ili čopor — ili što su već ti tipovi bili — vjerovala kako je lov uspješno završen. Ako se Dvlanu nasmiješi sreća, nikad neće saznati da nije tako, a on će se spasiti od hica u glavu.Usporio je terenac, a zatim stao, s neskriveno morbidnom znatiželjom za-buljivši se u gorući auto. Nastaviti put bez zastanka moglo bi pobuditi sumnje.Na susjednom sjedalu Jilly je shvatila strategiju njegovog neodlučnog odlaska. »Teško se igrati perverznjaka kad poznate žrtvu.«»Mi ga nismo poznavali, a prije samo nekoliko minuta proglasili ste ga vrećom govana.«»Ne govorim o njemu kao žrtvi. Sretna sam što je to nasmiješeno smeće krepalo. Govorim o ljubavi svog života, o mom prekrasnom, ponoćno plavom Coupe DeVilleu.«Nekoliko su trenutaka lažni igrači golfa promatrali kako Dylan i Jilly zure u zapaljenu olupinu. Bog zna što su mislili o Shepherdu koji je sjedio straga s rukama na glavi, nezainteresiran za vatru, kao i za bilo što drugo izvan vlastite kože. Kad su okrenuli leda Expeditionu, vozača i putnike obilježivši kao uobičajene krvožedne pervertite, Dylan je otpustio kočnicu i krenuo dalje.Na kraju izlazne ceste ležala je ulica koju je nedugo prije prešao kako bi kupio čizburgere i pomfrit — ratu kredita za srčane bolesti. Ipak, nikad nije dobio priliku pojesti tu večeru.Skrenuo je desno na ulicu i uputio se prema autocesti, dok se u daljini podizao tulež sirena. Nije ubrzavao.»Sto ćemo sad?« upitala je Jillian Jackson.»Otići odavde.«»A onda?«»Onda otići još dalje.«»Ne možemo vječno bježati. Osobito kad ne znamo od koga ili čega bježimo — i zašto.«Njezina je primjedba sadržavala previše istine i zdravog razuma da

bi dopuštala svađu, i dok je Dylan tragao za odgovorom, otkrio je kako je postao verbalno okljaštren, kakvima je ona smatrala većinu umjetnika.Iza Dvlanovih leda, u trenutku kad su stigli do izlaza na autocestu, njegov je brat prošaptao: »Pod svjetlom Mjeseca.«Shepherd je te riječi izgovorio samo jednom, što je bilo olakšanje uzimajući u obzir njegovu strast za ponavljanjem, ali je nakon toga zaplakao. Shep nije bio plačljivac. U prošlih je sedamnaest godina plakao rijetko, od vremena kad mu je bilo tri godine i kad je njegov uzmak pred bolima i razočaranjima ovoga svijeta postao potpun — otkad je najveći dio svakoga dana počeo živjeti u sigurnijem svijetu koji je sam stvorio. A sad - dvaput suze u jednoj noći.Nije cvilio ni jecao, plakao je tiho - duboki jecaji spajali su se s pištavim cviljenjem, te zvukove jada gutao je prije nego što bi se dokraja razvili. Iako se trudio prigušiti emocije, Shep nije mogao u potpunosti sakriti njihovu strašnu moć. Razdirala ga je neka nepoznata bol ili zebnja. Kao što je otkrivao retrovizor u kabini, njegovo uobičajeno spokojno držanje — pod šeširom od isprepletenih prstiju, lica uokvirena laktovima — izobličila je patnja jednako uznemirujuća kao patnja lika na čuvenoj Munchovoj slici Krik.»Što mu je?« upitala je Jilly kad su stigli na vrh rampe.»Ne znam.« Dylan je zabrinuto prebacivao pozornost između ceste pred njim i retrovizora. »Ne znam.«Kao da se tope, Shepherdovi su dlanovi polako kliznuli niz njegovo tjeme, preko sljepoočica, no ponovno su očvrsnuli i, malo ispod ušiju, stisnuli se u šake. Člancima je ribao jagodične kosti, kao da se opire nekom strahovitom unutarnjempritisku koji prijeti da će mu razoriti oblik lica, rastegnuti mu kožu i napuhati mu glavu u vječitu sliku glave nalik balonu iz cirkusa čudovišta.»Blagi Bože, ne znam«, ponovio je Dylan, svjestan da mu glas nemirno podrhtava dok se prestrojavao iz ulazne trake na autocestu u traku koja je vodila prema istoku.Vozila su, sva redom brža od Expeditiona, jurila kroz noćnu Arizonu prema New Mexicu. Dekoncentriran bratovim cviljenjem i

uzdasima jada, Dylan nije mogao uhvatiti tempo kolone.A tada je Shep dobri — Shep spokojni, Shep smireni — učinio nešto što nikad prije nije učinio — stisnutim se šakama počeo svom snagom udarati u lice.Nespretno balansirajući lončanicom u krilu, okrenuvši se napola u sjedištu, Jilly je očajnički vrisnula: »Ne, Shepe, nemoj. Dušo, nemoj!«Iako je najvažnije bilo što se više udaljiti od ljudi iz crnih Suburbana, Dylan je uključio desni žmigavac, skrenuo na široku zaustavnu traku, zakočio i stao.Zaustavivši svoje samokažnjavanje, Shep je prošaptao: »Radiš svoj posao.« Zatim se nastavio udarati, i opet, i opet.Jedanaesto poglavljeIzašavši iz Expeditiona kako bi Dylanu O'Conneru i njegovu bratu omogućila barem djelomičnu privatnost, Jilly je svoju ne-još-veliku stražnjicu parkirala na zaštitnu ogradu. Sjedila je, leda nezaštićenih pred pustinjskim beskrajem gdje su u vrelini noći vijugale otrovne zmije, gdje tarantule dlakave poput poludjelih ta-libanskih mula tragaju za plijenom, i gdje žive najodvratniji stvorovi kojima je dom to okrutno okruženje stijena, pijeska i škrtog raslinja, strasniji i od zmija i od paukova.No stvorenja koja bi mogla Jilly zaskočiti s leda bila su joj manje zanimljiva od onih koji bi joj se mogli primaći po istočnim trakama, u savršeno usklađenim crnim Suburbanima. Ako su sposobni dići u zrak savršeno očuvani Cou-pe DeVille iz 1956., onda su sposobni za bilo koju grozotu.Iako više ne osjećajući mučninu ni vrtoglavicu, nije se osjećala posve normalno. Srce joj u grudima nije poskakivalo poput žabe, što je bio slučaj tijekom bijega iz motela, no nije udaralo ni spokojno kao u grudima zboristice.Spokojno kao zboristica. Tu je izreku Jilly pokupila od svoje majke. Pod spokojem mama nije samo mislila na mir i staloženost, nego i na čistoću i ljubav prema Bogu, i još mnogo toga. Kad bi se u djetinjstvu Jilly znala naduriti ili kad bi gnjevno planula, majka joj je uvijek preporučivala da se ugleda u blistavi standard djevojaka iz zbora, a kad su Jilly kao tinejdžericu uzbuđivali štosovi kakvog

prištavog Casanove, majka joj je ozbiljno predlagala život sukladan moralnom uzoru često navođene i u biti mitske djevojke iz zbora.Jilly je naposljetku postala članica crkvenog zbora, dijelom kako bi majku uvjerila da joj je srce ostalo čisto, a dijelom što je fantazirala da joj je sudbina postati svjetski poznatom pop-pjevačicom. Iznenađujući broj boginja pop-glaz-be u mladosti je pjevao po crkvenim zborovima. Odlučni zborovoda — koji je također i predavao pjevanje — ubrzo ju je uvjerio kako je rođena da pjeva pratnju, a ne solo, no promijenio joj je život upitavši je: »Jillian, zašto toliko želiš pjevati kad si toliko nadarena da nasmijavaš ljude? Ljudi se okreću glazbi da im podigne duh tek kad se ne mogu smijati, ali je smijeh uvijek onaj najbolji lijek.«A sad i ovdje, uz autocestu, daleko od crkve i majke, čeznući za objema, trudeći se da na čeličnom rubu sjedi savršeno uspravno kako je sjedila u crkvenim klupama, Jilly je dlanom dodirnula grlo i osjetila sistoličke udarce u desnoj

karotidnoj arteriji. Iako joj je puls bio brži od pulsa predane zboristice umirene psalmima božanske ljubavi i predivno uzvišenim Kyrie eleisonom, srce joj nije bjesomučno tuklo. Umjesto toga, otkucavalo je brzim kadencama poznatima Jilly s početaka njezine komičarske karijere, kad joj program nije dopirao do publike. Bio je to ubrzani puls odbačenog izvođača koji broji ponižavajuće minute pod svjetlom reflektora, pred neprijateljski raspoloženom svjetinom. Osjetila je i izdajnički znoj na obrvi, vlagu na zatiljku, na križima i dlanovima — ledenu vlagu s imenom pred kojim su strahovali posvuda, od najvećih brodvejskih pozornica do zadnjih rupa - znoj neuspjeha.No ovaj put je razlika bila što uzbuđeno udaranje srca i hladan znoj nisu bili samo posljedice neuspjelog komičarskog nastupa nego su se rađali iz zastrašujuće sumnje da joj cijeli život puca po šavovima. Sto bi značilo da je to znoj potpune propasti.Naravno, možda je samo melodramatična. Već su je više puta optužili za takvo ponašanje. Ipak, bilo je neporecivo da sjedi usred pustoši, daleko od ikoga tko je voli, u društvu definitivno čudnog para neznanaca, napola uvjerena da su sve vlasti kojima bi se mogla

obratiti u zavjeri s ljudima koji su minirali njezin obožavani cadillac. I još gore, svakim je otkucajem srca njezina krv neki nepoznat otrov nosila sve dublje u njezino tkivo.Razmislivši, shvatila je kako u ovom slučaju stvarnost potiče na bjesomučno djelovanje, budi potpuno pretjerane emocije i ohrabruje na potpuno nepoštivanje uzroka i posljedice više od bilo koje melodrame. »Melodrama, malo sutra«, promrmljala je.Kroz otvorena stražnja vrata Expeditiona, Jilly je jasno vidjela Dvlana O'Connera koji je sjedio pored Shepa i govorio — neprekidno i iskreno govorio. C Grmljavina i zviždanje prometa onemogućivali su joj da čuje ijednu njegovu riječ, no sudeći po Shepovom odsutnom pogledu, Dylan je jednako tako mogao biti i sam, i tupiti samoga sebe.Prvo je zgrabio bratove ruke kako bi zaustavio samokažnjavanje koje je za posljedicu imalo tanki mlaz krvi iz dječakove lijeve nosnice. Malo poslije je pustio Shepove ruke, sjeo pored njega, nagnut naprijed, pognute glave, podlaktice je oslonio na bedra, sklopio ruke, i govorio i govorio.Jillyna nemogućnost da od buke prometa čuje Dylana stvarala je privid kako bratu nešto potajno mrmlja. Slabo svjetlo u terencu i položaji u kojima su njih dvojica sjedili - jedan do drugoga, blizu, a ipak razdvojeni - natjerali su je da pomisli na ispovijed. Sto je dulje promatrala braću, to je privid bio potpuniji, sve dok nije mogla namirisati laštilo za drvo kojim su čistili ispovjedaonice iz njezine mladosti. Nanjušila je i desetljeća nataloženog dima tamjana.Osjetila se neobično, osjetila je da prizor pred njom u sebi nosi značenje koje nadilazi sposobnosti njezinih pet osjetila, da se u njemu kovitlaju slojevi tajni i da u samoj srži svih tajni leži... nešto transcendentno. Jilly je bila previšečvrsto ukorijenjena u ovaj svijet da bi bila medij ili mističar — nikad je dosad nije obuzelo ovako čudno stanje.Iako noć nikako nije mogla mirisati ni na što egzotičnije od oštrog lužnatog daha pustinje Sonora i ispušne plinove prolazećih vozila, atmosfera između Jilly i dvojice O'Connera izgledala je kao zamućena tankom maglicom tamjana. Miris je omatao - klinčić, mirta, tamjan - i nije bio samo sjećanje na miris. U tom je trenutku

postao istinski i stvaran jednako kao zvjezdano nebo iznad nje i šljunak na rubu autoceste pod njezinim nogama. U samostanskoj unutrašnjost Expeditiona, sitne čestice mirisnog dima u zamućenom zraku prelamale su i zrcalile svjetlo sa stropa, stvarajući modrozlatne aureole oko O'Connera, sve dok se nije zamalo zaklela kako braća, a ne malena svjetiljka iznad njih, zrače svjetlom.U toj je slici očekivala kako će Dylan odigrati ulogu svećenika, budući da je od dvojice Shepherd izgledao kao zabludjela duša. No Dvlanovo je držanje i izraz lica bio sličniji pokajniku, dok se Shepov prazan pogled nije činio toliko praznim koliko misaonim. Kad je mladi brat počeo lagano i ritmično kimati glavom, podsjetio ju je na oca u mantiji, duhovno opunomoćenoga da dade oprost. Jilly je osjetila da ova neočekivana zamjena uloga otkriva duboku i značajnu istinu, ali nije mogla shvatiti njezino značenje, i nije mogla razumjeti zašto bi njoj te suptilnosti međusobnog odnosa te dvojice muškaraca bile ili trebale biti toliko zanimljive, i utisnuti se u nju kao ključ spasa iz stanja u kojem se trenutačno nalazila.Sve čudnije i čudnije - čula je sladak i srebrnast dječji smijeh iako djece nije bilo nigdje, i još dok se ta zvonka radost uzdizala, popratio ju je lepet krila. Promatrajući zvjezdano nebo, nije vidjela nijedan ptičji obris pod zviježđima, no lepet je postajao sve snažniji, a s njime i smijeh, sve dok nije ustala i polagano se okrenula ... posve smetena i zadivljena.Jilly nije imala riječi kojima bi opisala nesvakidašnje iskustvo koje se otkrivalo pred njom jer pojam halucinacija nije bilo moguće primijeniti. Zvukovi i mirisi nisu bili ni snovito nestvarni, ni hiperrealistično intenzivni što je očekivala od halucinacija — bili su životni i precizno usklađeni s elementima noći za koju je znala da je stvarna. Ni više ni manje zvučni od rezanja i siktanja prometa, ni manje ni više mirisni od vonja ispušnih plinova.Još uvijek okrenuta zvuku krila koji ju je polako okruživao, u pustinji je, južno od mjesta na kojem je stajala sedam-osam metara od ruba ceste, ugledala svijećnjake sa svijećama. Četrdesetak svijeća u malenim rubinskocrvenim čašicama blistalo je u tami.Ako je to svjetlo iz sna, onda je stvarnost oponašalo sa zamjetnim

poštivanjem fizikalnih zakona. Metalna je polica stajala u podnožju oble dine, medu razbacanim grmljem rijetke kadulje, bacajući preciznu i oštru sjenu koju su stvarale blistave svjećice koje su stajale na njoj. Pritajene sablasti odbljesaka vatretresle su svojim lavljim grivama i po pijesku vijugale zmijskim repovima, dok se srebrnastozeleno lišće vegetacije izvijalo u vinskocrvenom svjetlu, blistajući poput jezika koji kušaju grimizni zinfandel. Osvjetljenje se nije iracionalno nametalo okolišu, kao što bi natprirodno svjetlo vizije bljesnulo u sjajnom zanemarivanju razuma, nego se logično integriralo sa svim dijelovima prizora.Također južno, no nekoliko metara istočnije i još bliže rubu ceste, stajala je usamljena klupa u potrazi za svojom crkvom, a ako je i stajala sučelice oltaru i svetištu, oni su ostali nevidljivi. Jedan kraj dugačke drvene klupe bio je zakopan u padini dine — na drugom se kraju smjestila žena u tamnoj haljini.Taj je vidik nekoć davno, bez klupe i svijeća, poznavao grmljavinu divljih konja — sad je Jillvno srce galopiralo glasno poput kopita koja odzvanjaju pustinjskim ravnima. Znoj neuspjeha postao je ledeniji od bilo kojeg znoja što ga je osjetila za neuspješnih nastupa, i umjesto uobičajene strepnje od poniženja, zgrabio ju je strah da možda silazi s uma.Žena u modroj ili crnoj haljini, pogrbljena u klupi, svoju je crnu kosu rasplela sve do križa. Poštovanje Bogu iskazala je prekrivši glavu bijelom čipkastom mantillom koja joj je skrivala lice. Uronjena u molitve, izgledala je potpuno nesvjesna Jilly i nesvjesna da je njezin hram jednostavno iščeznuo.Krila su još tukla zrakom, glasnije i još bliže nego prije, tako da je Jilly jasno prepoznala šuštanje pera i bila sigurna kako je čula ptice, a ne kožna krila šišmiša. Ponirale su blizu njoj, šištavo režući zrak, šireći krila, ispuštale su sablasne zvukove, skupljale i širile krila zvučeći poput rebara japanske lepeze, a ona ih nije mogla vidjeti.Okretala se, okretala se i okretala tragajući za pticama, sve dok pred sobom nije ponovno ugledala otvorena vrata na terencu, iza kojih su Dylan i Shep još uvijek sjedili na uzdignutom sjedištu lažne ispovjedaonice, blistavi poput prikaza. Dylan nije bio svjestan Jillynog susreta s nesvakidašnjim, bio je daleko od nje baš kao što je

njegov mladi brat za njega bio vječno izgubljen, a ona mu nije mogla skrenuti pozornost na svijeće ni na ženu u molitvi jer joj je strah oteo glas, zamalo je ostavljajući bez daha. Lepet krila postao je oluja, svakog trenutka sve bješnja, spiralno bubnjanje koje joj je probijalo nutrinu i tuklo joj po kostima. Ti su je zvukovi, tvrdi poput rezanja zupčanika, okretali, okretali poput tornada koji su podigla sablasna krila, vrtloga koji joj je podizao kosu i udarao u lice, sve dok se nije ponovno okrenula prema svjećicama i pokajnici na klupi.Nešto blijedo bljesnulo joj je pred licem, a zatim je slijedila još blistavija munja i trepet pera sjajan poput zasljepljujućeg plamena. U treptaju oka bjesomučno blistavo titranje grlica ili golubova postalo je vidljivo, udarajući posvuda oko nje. Ludilo krila sa sobom je nosilo i zloću kljunova — Jilly je strahovala za svoje oči. Prije nego što je stigla podići ruke kako bi se zaštitila, noć je proparao prasak glasan poput Božjeg biča, natjeravši jato u još žešću oluju. Valovi krila zapljuskivali su joj lice, vrištala je, ali bezvučno jer nijedan čep nije začepionijednu bocu tako dobro kao što joj je strah stegnuo grlo. Zatečena tim krila-tim slapom zatreptala je i očekivala kako će je oslijepiti, no u tom su treptaju nestale sve ptice, jednako naglo kao što su se i pojavile, ne nevidljive kao prije, nego potpuno iščeznule, sa sobom odnoseći sav svoj zvuk i sav svoj bijes.S dina je nestala i polica sa svijećama. I mantillom prekrivena žena vratila se u nepoznatu crkvu, zajedno s klupom na kojoj je stigla.Kratko i oštro lajanje probilo se iz Jillyna otčepljena grla. S prvim drhtavim udahom koji je slijedio, otkrila je koji bi mogao biti zadnji od svih mirisa kad bi je netko zatražio da napravi popis s tisuću njih. Krv. Slabo primjetan, ali prepoznatljiv, nepogrešivo se provlačio vonj klanja i žrtve, tragedije i slave - jedva zamjetno metalan, malo bakra, tračak željeza. Zapljusnuo joj je lice snažnije od bijeloga, krilatog vala. Drhtavo i bojažljivo dodirnula je grlo, bradu, obraze, i dok se s odvratnošću zagledala u tragove na svojim prstima, prepoznala je tu istu mokrinu na usnama i okusila onu istu tvar koju su pronašli vršci njezinih prstiju. Vrisnula je, no ovaj put ne nijemo.

Dvanaesto poglavljeCrnji od puste zemlje, tamne pod mjesečinom, autocesta ponekad kao da se raspletala ispred Expeditiona, vodeći Jilly i braću O'Conner u kaos i zaborav. U drugim bi se trenucima naizgled iz kaosa ispletala u urednu kuglu, jednolično zavijajući prema strogo proračunatoj i neizbježnoj sudbini.Nije znala koja je mogućnost više plaši - uletavanje u još trnovitiji i zaplete-niji guštik nevolja, u nasade vrijeska gdje joj svako bolno skretanje dovodi do novog za zdravlje potresnog susreta s nepoznatim - ili otkrivanje identiteta nasmiješenog čovjeka s iglom i na danje svjetlo izvođenje tajne zlatne tekućine u šprici.U dvadeset pet godina života, naučila je da shvaćanje ne donosi baš uvijek — ili bar ne često — mir. Otkad se u motelsku sobu vratila s limenkama pića, živjela je u čistilištu neznanja i smetenosti, gdje je život podsjećao na noćnu moru ili, u najmanju ruku, na loš i nemiran san. No ako otkrije odgovore i krajnje rješenje, možda otkrije da je živa zarobljena u Paklu koji će je natjerati da čezne za spokojem i udobnostima Cistilišta u kojem pucaju živci.Kao i ranije, Dylan je vozio ne obraćajući punu pozornost na cestu — neprestano je pogledavao u retrovizor ili se povremeno osvrtao preko desnog ramena kako bi bio siguran da si Shep ni na koji način ne nanosi zlo. No sad su mu dvije brige ometale u vožnji. Prateći Jillvno dramatično izvješće o događajima uz rub ceste - blebetanje o pticama i krvi - Dylan joj je davao onu istu pozornost brata-čuvara koja je označavala i njegov odnos prema Shepu.»Stvarno ste je okusili, mislim, krv?« upitao je. »Stvarno ste je omirisali?«»Da, znam da nije bila prava. Vi je niste vidjeli. Ali činila se potpuno stvarna.«»Čuli ste ptice, osjetili ste krila.«»Aha.«»Obuzimaju li halucinacije svih pet osjetila ... mislim reći, tako potpuno?«»To nije bila halucinacija«, tvrdoglavo je rekla.»U svakom slučaju, nije bilo stvarno.«Zagledala se u njega i primijetila kako je on mudro prepoznao

smrtnu opasnost ustrajanja u tvrdnji da je ona - Amazonka s Jugozapada, neustrašiva guta-čica kaktusa — podložna halucinacijama. Po njezinoj procjeni halucinacije su bile samo jedan korak dalje od uobičajenih ženskih tužbalica kao što su depresije, nesvjestice i napadi trajne melankolije.»Nisam histerična«, rekla je, »nisam ni liječena alkoholičarka, niti ne jedem lude gljive, hvala lijepo, tako da tu halucinacija ne dolazi u obzir.«»Onda nazovimo to vizijom.«»A nisam ni Ivana Orleanska. Bog mi ne šalje poruke. Sad je dosta. Ne želim više govoriti o tome, ne sad, bar ne još neko vrijeme.«»Moramo ...«»Rekla sam, ne sad.«»Ali ...«»Bojim se, je li vam jasno? Bojim se, a beskrajno blebetanje mi neće umanjiti strah, dakle, pauza. Pauza.«Shvatila je zašto je odjednom promatra tako zabrinuto, pa čak i djelomično bojažljivo, no nije joj se sviđalo biti predmetom njegove brige. Teško je podnosila čak i prijateljsko suosjećanje — samilost neznanaca mogla se lako pretvoriti u sažalijevanje. Nije trpjela ničije sažaljenje. Narogušila se na pomisao da je netko smatra slabom ili nesretnom, a nije bila nimalo sposobna podnijeti omalovažavanje.Štoviše, Dvlanovi su pogledi, koji su doslovno blistali suznom sućuti, toliko duboko uvrijedili Jilly da je ubrzo očajnički pokušala izmicati pred njima. Otkopčala je sigurnosni pojas, podvukla noge pod sebe, prepuštajući Fredu i njegovom loncu cijeli prostor za suvozačeve noge. Zatim se napola okrenula bočno kako bi nadzirala Shepa i tako njegovom bratu omogućila da obrati veću pozornost na cestu.Dylan je kutiju prve pomoći ostavio kod Shepa. Jilly je uvelike iznenadilo što ju je mladi čovjek otvorio na sjedištu pokraj sebe i znalački iskoristio njezin sadržaj, iako u stanju tako intenzivne koncentracije i s izrazom potpune izdvojenosti da je djelovao poput stroja. Štapićima s vatom namočenom u vodikov peroksid strpljivo je skidao zgrušanu krv iz bratove lijeve nosnice koja je zviždala sa

svakim udahom - radio je tako pažljivo da grimizna struja nije ponovno potekla. Brat mu je bio rekao kako je to samo raskrvavljeni, a ne slomljeni nos, a Shep kao daje potvrdio dijagnozu, trpeći ozlijedu, ne puštajući ni najmanji zvuk. Zatim je lopticama vate navlaženim alkoholom ostrugao osušenu krv s gornje usne, iz kuta usta te s brade. Nekoliko je članaka oderao udarajući se u zube — Dylan je te plitke posjekotine očistio alkoholom, a zatim posuo Neosporinom. Shep je palcem i kažiprstom desne ruke provjeravao zube, jedan po jedan, sjeku-tić po sjekutić, prvo gornje, a zatim i donje, i svaki bi put, potvrdivši da je zub čvrsto na svome mjestu, zastao i izjavio: »Baš kako treba biti, gospodaru.« Sudeći po svemu - odbijanju da ostvari kontakt pogledom, potpunoj odsutnosti, te budući da u terencu nije bilo nikakvog plemića, lorda, vojvode ili princa prijestolonasljednika — Shep nije govorio nikome od nazočnih. »Baš kako treba biti, gospodaru.« Pregled je izvodio gotovo robotskom preciznošću, a često su mukretnje podsjećale na robota kojem programe nisu dokraja očistili od pogrešaka i bugova.Jilly je nekoliko puta pokušala razgovarati sa Shepherdom, ali je propao svaki pokušaj komunikacije. Općio je samo s Gospodarom Zubi, savjesno podnoseći svoje izvješće.»On je sposoban za konverzaciju«, rekao joj je Dylan. »No čak i kad je u najboljem stanju, ono što vam predoči nije baš blistava duhovitost koja bi ga stvorila zvijezdom tuluma. On razgovara na svoj vlastiti način, ja to zovem Shep-ogovor, i to nije potpuno nezanimljivo.«Na stražnjem je sjedištu Shep provjerio zub i objavio: »Baš kako treba biti, gospodaru.«»No s njim u neko skorije vrijeme nećete uspjeti uspostaviti dijalog«, nastavio je Dylan. »Ne kad je ovako uzdrman. Najbolji je kad dan ide upravo onako kako to očekuje, sve po rasporedu, mirno i dosadno. Ako su doručak, ručak i večera točno na vrijeme, ako je svako jelo na suženom jelovniku njemu prihvatljive hrane i ako ne susretne previše novih ljudi koji pokušavaju razgovarati s njim ... onda s njim možete uspostaviti vezu i do sita se napričati.«

»Baš kako treba biti, gospodaru«, izjavio je Shep, očito ne potvrđujući bratovu izjavu.»Sto mu je?« upitala je Jilly.»Dijagnosticiran mu je autizam, ali visokofunkcionalni autizam. Nikad nije nasilan, ponekad je iznimno komunikativan, tako da su mu jednom dijagnosticirali čak i Aspergerov sindrom.«»Asparagusov?«»ASPERGEROV. Naglasak na per. Shep ponekad djeluje iznimno visoko funkcionalan, a ponekad i ne baš tako visoko kako biste se nadali. Najvećim dijelom mislim da mu se ne može prilijepiti ništa. On je jednostavno Shep, takav kakav je.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»To je rekao već četrnaest puta«, primijetio je Dylan. »Koliko zuba ima čovjek?«»Mislim, trideset dva brojeći i umnjake.«Dylan je uzdahnuo. »Bogu hvala pa su mu izvadili umnjake.«»Kažete da mu je potrebna stabilnost. Je li dobro za njega da se ovako klatari cijelom zemljom?«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»Mi se ne klatarimo«, odvratio je Dylan sa žestinom koja je otkrivala da ga je uvrijedilo njezino pitanje, iako tako nije mislila. »Imamo raspored, rutinu, moramo ostvariti ciljeve. Fokus. Imamo fokus. Vozimo sa stilom. Ovo nisu zaprežna kola s talismanima nacrtanim na bokovima.«»Samo sam mislila da bi mu bilo bolje u bolnici.«»To se nikad neće dogoditi.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«Jilly je rekla: »Nisu sva takva mjesta zmijska gnijezda.«»On ima samo mene. Ako ga ostavim u bolnici, neće imati ništa.«»To bi moglo biti dobro za njega.«»Ne. To bi ga ubilo.«»Recimo, oni ga mogu spriječiti da ozlijedi sam sebe.«»Neće ozlijediti sebe.«»Upravo je to učinio«, primijetila je.»Baš kako treba biti, gospodaru.«»To je bilo prvi put, i nije uspio«, rekao je Dylan, zvučeći kao da se

nada, ne kao da vjeruje. »I neće se ponoviti.«»Niste ni pomišljali da će se dogoditi prvi put.«Iako su već prešli zakonski dopuštenu brzinu, i iako uvjeti na cesti nisu pozivali na još više gasa, Dylan je neprekidno ubrzavao.Jilly je osjetila da on ne pokušava pobjeći samo pred ljudima u crnim Sub-urbanima. »Bez obzira koliko brzo vozili, Shep još uvijek sjedi straga.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«Dylan je rekao: »Ludi doktor da vam injekciju, a sat ili nešto kasnije doživite izmijenjeno stanje ...«»Rekla sam da želim pauzu.«»A ja ne želim razgovarati o ovome«., bijesno je odvratio. »O ludnicama, o sanatorijima, o domovima za skrb, o mjestima gdje ljudi mogu biti i mesne konzerve, gdje ih se strpa na policu i povremeno obriše od prašine.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»U redu«, popustila je Jilly. »Oprostite. Shvaćam. To ionako nije moj problem.«»Upravo tako«, složio se Dylan. »Shep nije naš problem. On je moj problem.«»U redu.«»Dobro.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»Dvadeset«, odbrojila je Jilly.Dylan je rekao: »No vaše izmijenjeno stanje svijesti je naš problem, ne samo vaš, nego i vaš i moj, budući da je povezan s injekcijom ...«»To ne znamo sigurno.«Neki su izrazi na njegovu širokom, mesnatom licu djelovali pretjerano, kao da je medvjed iz crtica koji je iz svog animiranog kraljevstva stupio u stvarni svijet,obrijao dlakavu facu i postavio sebi tešku zadaću da se proda kao čovjek. U ovom slučaju, nevjerica mu je razvukla crte lica u izraz dostojan mačka Silvestra u onim trenucima kad mu je mačje planove poremetila ptičica Tweety i navukla da ga prijeđe preko ruba litice. »Oh, mi to jako dobro znamo.«»Mi ne znamo«, nije se predavala.

»Baš kako treba biti, gospodaru.«Jilly je nastavila: »I naziv izmijenjeno stanje ne sviđa mi se nimalo više od halucinacije. Zvučim kao ovisnica.«»Ne mogu vjerovati da se svađamo oko rječnika.«»Ja se ne svađam. Samo kažem da mi se nešto ne sviđa.«»Ako ćemo razgovarati o tome, moramo tome dati neko ime.«»Onda nemojmo razgovarati o tome.«»Moramo razgovarati o tome. Kog vraga bismo trebali raditi - ostatak života voziti nasumce, ovamo, onamo, posvuda, neprestano u pokretu - i ne razgovarati o tome?«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»Kad smo već kod vožnje«, rekla je Jilly, »vozite prebrzo.«»Ne vozim.«»Vozite preko sto šezdeset.«»To samo tako izgleda iz vašeg kuta.«»A da? A kako to izgleda iz vašeg kuta?«»Sto pedeset pet.«»Nazovimo to ... fatamorgana. To ne navodi na mentalnu nestabilnost, uporabu narkotika ili vjersku histeriju.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»Ja sam mislila možda fantazam«, rekla je Jilly.»Mogu živjeti s ...fantazmom.«»Doduše, više mi se sviđa fatamorgana.«»Sjajno! Fantastično! Budući da smo u pustinji, savršeno se slaže.«»No to zapravo i nije bila fatamorgana.«»Znam, znam«, požurio se uvjeriti je. »Bilo je to nešto posebno, specijalno, jedinstveno, nešto što je nemoguće točno imenovati. Ali, ako ste tu fatamorganu doživjeli kao posljedicu tvari iz proklete injekcije ...« Prekinuo se, osjećajući njezinu nadolazeću primjedbu: »Dajte, molim vas! Zdrav razum govori nam da dvije stvari moraju biti povezane.«»Zdrav razum je precijenjen.«»Ne u obitelji O'Conner.«»Ja nisam članica obitelji O'Conner.«»Što nas oslobađa potrebe da promijenimo prezime.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«

Nije se željela svađati s njim jer je znala kako su u istoj kaši, no nije se mogla suzdržati: »Dakle u obitelji O'Conner nema mjesta za ljude poput mene, ha?«»A, opet smo na ljudima poput mene.«»Pa izgleda da s time imate problema.«»Nemam s tim problema. To je vaš problem. Previše ste osjetljivi, zapravo podsjećate na prišt koji samo što ne prsne.«»Bajno. Sad sam i zreli prišt. Stvarno ste nadareni da se ljudima uvučete pod kožu.«»Ja? Sa mnom se najlakše složiti. I nikome se u životu nisam uvukao pod kožu ... dok nisam sreo vas.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»Opet sto šezdeset«, upozorila ga je.»Sto pedeset sedam«, usprotivio se, ali taj put nije puštao gas. »Ako ste fatamorganu doživjeli zbog one tvari u šprici, onda ću vjerojatno i ja doživjeti isto.«»Što je još jedan razlog zašto ne biste smjeli voziti preko sto šezdeset.«»Sto pedeset sedam«, ispravio ju je, i nevoljko dopustio da terenac malo uspori.»Onaj ludi kurvin sin prodavač prvo je vama sprašio injekciju«, rekla je Jil-ly. »Pa ako ona uzrokuje fatamorgane, vi ste je trebali doživjeti prije mene.«»Po možda stoti put - nije bio prodavač. Bio je nekakav ludi doktor, poludjeli znanstvenik ili nešto slično. Doduše, sjećam se da je rekao kako ta tvar iz šprice različito djeluje na različite ljude.«»Baš kako treba biti, gospodaru.«»Različito djeluje? Kako različito?«»Nije rekao. Jednostavno različito. Rekao je nešto kao ... da je učinak uvijek zanimljiv, često zapanjujući, a ponekad i pozitivan.«Protrnula je sjetivši se uskovitlanih ptica i treperenja svijeća. »Ta fatamorgana nije bila ništa pozitivno. I što je doktor Frankenstein još rekao?«»Frankenstein?«»Ne možemo ga stalno nazivati ludim doktorom, psihotičnim znanstvenikom ili kurvinim sinom prodavačem. Trebamo ga

nekako zvati dok ne otkrijemo njegovo pravo ime.«»Baš Frankenstein ...«»Što s tim?«Dylan je iskrivio lice. Maknuo je ruku s upravljača i kako bi gestom iskazao kako nije siguran. »To zvuči tako ...«»Zvuči, kako?«»Melodramatski«, odlučio se.»Svi su kritičari«, rekla je nestrpljivo. »I zašto svi neprekidno na mene lijepe riječ melodramatskP.«»Nikad je dosad nisam zalijepio«, pobunio se. »I nisam mislio na vas osobno.«»Ne vi. Nisam rekla da ste vi krivi. No mogli ste bili i vi — kao muškarac.«»Ne razumijem.«»Naravno da ne razumijete. Muškarac ste. S vašim zdravim razumom ne možete slijediti ništa što nije savršeno pravocrtno poput niza domina.«»A vi imate problema s muškarcima?« upitao je, a ona ga je poželjela oša-mariti zbog njegovog samozadovoljnog tako-ti-i-treba iztazu na licu.»Baš kako treba biti, gospodaru.«Istovremeno, i s jednakim olakšanjem, Jillv i Dylan su rekli: »Dvadeset osam!«Na stražnjem sjedištu, provjerivši čvrstoću svih zubi, Shep je obuo cipele, zavezao vezice i utonuo u šutnju.Kazaljka brzinomjera se spustila, a s njom, postupno, i Jillvna napetost iako je pretpostavljala da stanje potpunog spokoja neće dostići sljedećih deset godina.Vozeći sto dvadeset, iako bi vjerojatno tvrdio kako vozi samo sto šesnaest, Dylan je rekao: »Oprostite.«Isprika je zatekla Jillv: »Zbog čega?«»Zbog tona. Zbog stava. Toga što sam izgovorio. Mislim, obično me ljudi ne uspiju uvući u svađu.«»Ja vas nisam uvukla ni u što.«»Ne, ne«, brzo se ispravio. »Nisam to mislio. Niste me uvukli. Niste. Samo kažem da obično ne pobjesnim. Zadržim to u sebi.

Kontroliram se. Pretvaram bijes u kreativnu energiju. To je dio moje umjetničke filozofije.«Nije mogla suspregnuti svoj cinizam onako spretno kako je on tvrdio da savladava svoj bijes - čula ga je u svom glasu, osjetila kako joj izobličuje lice i otvrdnjuje ga jednako brzo kao da joj ga je netko premazao gustim gipsom i stvorio masku prezira. »Dakle, slikari ne pobjesne?«»Nakon svih silovanja i ubojstava, gotovo da i nemamo negativne energije.«Uistinu joj se svidio kako joj je uzvratio. »Žao mi je. Moj detektor sranja obično uvijek reagira kad ljudi počnu pričati o svojoj filozofiji.«»Ustvari, imate pravo. Ništa nije tako veliko kao filozofija. Trebao sam reći da mi je to modus operandi. Nisam jedan od onih mladih i gnjevnih slikara čije su slike pune gnjeva, bijesa i ogorčenog nihilizma.«»A što slikate?«»Svijet, onakav kakav je.«»Da? I kakav je svijet ovih dana?«»Sjajan. Prelijep. Duboko i zagonetno slojevit. Zagonetan.« Riječ po riječ, kao da je to često ponavljana molitva iz koje crpi utjehu koju može pružati samo duboka vjera, glas mu je omekšao i tonom i glasnoćom, a lice mu je zasjalo -Jilly nakon toga nije u njemu vidjela medu iz crtica na koga je dotad podsjećao. »Prepun značenja koje izmiče potpunom razumijevanju. Prepun je istine koja, ako se istovremeno i osjeti i logički deducira, svojom nadom umiruje i najuz-burkanije more. U njemu je više ljepote nego što imam talenta ili vremena da je uhvatim na platnu.«Njegova jednostavna govorljivost toliko je odudarala od čovjeka kakvim ga je Jilly smatrala da nije znala što reći, no shvativši da ne smije izreći nijednu otrovnu primjedbu, začinjenu smrtonosnim sarkazmom, jezik joj je zatreperio poput zmije koja drhti spremajući se za napad otrovnim zubima. To su bili laki odgovori, jeftin humor — neprikladni i neprilični, suočeni s njegovom, bar prividnom, iskrenošću. Zapravo, njezine su samouvjerenost i želja da se pravi pametnom nestale iz nje, jer su je uznemirili dubina misli i

skromnost koje su otkrili njegovi odgovori. Na vlastito iznenađenje, probola ju je igla nedostatnosti kako ju je rijetko znala probosti, ostavljajući je ... praznom. Njezin hitar um, taj razarač jedara punih vjetra, pretvorio se u brodicu koja se nasukala na sprudo-vima.Nije joj se sviđao taj osjećaj. On je nije namjeravao poniziti, no ona se osjećala tako. Pjevajući u zboru, u crkvi provevši veći dio života, Jilly je shvaćala teoriju kako je poniznost vrlina, a ujedno i blagoslov koji je osiguravao život sretniji od života onih koji su živjeli bez nje. No u tim prilikama, kad bi svećenik u propovijedi natuknuo tu temu, Jilly bi ga isključila. Mladoj se Jilly, koja je živjela u potpunoj poniznosti, a ne s minimalnom količinom onoga što bi moglo biti Božjim odobrenjem, činilo to kao da odbacuje život koji još nije ni zaživjela. Odrasla se Jilly osjećala prilično slično. Svijet je bio pun ljudi koji su te žudjeli poniziti i posramiti, staviti te na tvoje mjesto i držati u pokornosti. Ako čovjek previše žarko prigrli poniznost, time im samo pomaže.Promatrajući autocestu koja se ispletala i raspletala, što god činila, Dylan O'Conner djelovao je spokojno, onako kako ga Jilly prije nije vidjela i nikad nije očekivala vidjeti u tim okolnostima. Očito su i sama pomisao na slikarstvo, i razmišljanje o izazovu da dostojno slavi ljepotu svijeta na dvodimenzionalnom platnu, imali moć da u njemu, bar nakratko, zauzdaju stravu.Divila se vidljivoj samouvjerenosti s kojom je prihvatio svoj poziv, i ne pitajući ga, znala je da nikad nije imao pričuvni plan za slučaj da propadne kao slikar, ne onakav o kojem je ona maštala nakon svoje propale karijere slavne spisateljice. Zavidjela je njegovoj očitoj sigurnosti, no umjesto da tu zavist iskoristi i njome zapali plamičak zdravog gnjeva koji bi otjerao mraz nedostatnosti, samo se još dublje smjestila u hladnu kupku poniznosti.U samonametnutoj šutnji, Jilly je još jednom začula slabašan i srebrnast dječji smijeh ili možda samo odjek u sjećanju — nije bila sigurna što. Slabašan, poput hladne struje zraka na njezinim rukama, grlu i licu, osjećaj ili izmišljaj pernatih krila treperio je, treperio i drhturio.Zatvorivši oči, odlučna da neće podleći nijednoj novoj fatamorgani

koja je možda čeka, uspjela je u sebi zaglušiti dječji smijeh.Povukla su se i krila, ali ju je obuzeo daleko više uznemirujući i zapanjujući osjećaj — postala je duboko i do srži svjesna svakog živčanog puta u svojem tijelu i mogla je osjetiti - kao toplinu, kao treperenje struje - točan položaj i složene staze svih dvanaest parova kranijalnih živaca, trideset i jednoga para spinal-nih živaca. Da je bila slikarica, mogla bi nacrtati savršeno točnu kartu tisuća i tisuća aksona u tijelu, svakome aksonu pridajući točan broj neurona koji su stvarali njegovu vlaknastu duljinu. Bila je svjesna milijuna električnih impulsa koji su prenosili podatke senzornim vlaknima s krajeva njezinog tijela sve do leđne moždine i mozga, i jednako gust promet impulsa kojima je mozak odašiljao zapovijedi mišićima, organima i žlijezdama. U umu joj je bljesnula trodimenzionalna kartografija središnjeg živčanog sustava - milijarde međusobno povezanih živčanih stanica u mozgu i leđnoj moždini koje je vidjela kao raznobojne točke svjetla, trepereći i vibrirajući životom.Postala je svjesna svemira u svojoj nutrini — galaksija za galaksijom trepta-vih neurona, i odjednom je osjetila kao da propada u ledeni zvjezdani beskraj, kao astronaut koji je na šetnji izvan svemirskog broda presjekao vrpcu koja ga je sigurno vezala za letjelicu. Pred njom se razjapila vječnost i plutala je brzo, sve brže, u taj unutarnji bezdan, u zaborav.Naglo je otvorila oči. Neprirodna svjesnost neurona, aksona i živčanih staza nestala je jednako naglo kao što ju je i ščepala.Sad je jedini neobičan osjećaj dopirao s mjesta uboda. Svrbež. Bubnjanje. Ispod flastera sa zekom.Paralizirana stravom, nije mogla odlijepiti flaster. Drhteći i tresući se, mogla je samo gledati sićušnu krvavu točkicu koja je s donje strane zatamnila gazu.Kad se taj paralizirajući strah počeo povlačiti, podigla je pogled s pregiba ruke i ugledala rijeku bijelih golubova koji su letjeli ravno na Expedition. Nečujno su izvirali iz noći i nad istočnim trakama letjeli zapadno - stizali su u stotinama, u tisućama, u velikim, krilatim mnoštvima, dijeleći se u paralelne struje koje su lebdjele uz bokove vozila, stvarali treću bujicu koja je tekla ravno preko poklopca motora, preko vjetrobrana, nošena strujom zraka daleko u

noć, tihe i nečujne kakve su ptice u snovima.Iako su te bezbrojne legije jurile prema vozilu zasljepljujućom gustoćom snježne mećave i potpuno zakrivale autocestu pred njima, Dylan nije niti govorio o njima, niti je zbog njih usporio vožnju. Gledao je ravno u te bijele sprudove i kao da nije vidio nijedno krilo, nijedno prodorno oko.Jilly je znala da to mora biti privid vidljiv samo njoj, poplava golubova tamo gdje nema nijednoga. Stisnula je šake u krilu i zagrizla donju usnu, i dok joj je udaranje srca zamjenjivalo nečujna ptičja krila, molila se da te pernate prikaze nestanu unatoč tome što je strepila zbog onoga što bi moglo doći za njima.Trinaesto poglavljeFantazam je ubrzo svoje mjesto prepustio stvarnosti te su s autoceste nestali i posljednji uzavreli sprudovi golubova, povukavši se u guštike i zvonike.Jilh/no je srce postupno smirilo svoj ubrzani korak, ali se svaki usporeni udar činio kao težak udarac straha koji ju je čvrsto stezao.S Mjesecom za leđima, sa zvjezdanim kotačem koji se vrtio iznad njih, prešli su nekoliko kilometara, praćeni šumom kotača, zujanjem i siktanjem drugih automobila, rezanjem i grmljavinom divovskih šlepera, prije nego što je Dyla-nov glas tom ritmu pridao melodiju: »A što je vaš modus operandi kao komičar-ke?«Usta su joj bila suha, jezik odebljao, ali je, progovorivši, zvučala normalno: »Mislim da mislite na moj materijal. Ljudska glupost. Ismijavam je najbolje što mogu. Glupost, zavist, izdaju, nevjeru, pohlepu, pretjeranu važnost, požudu, ispraznost, mržnju, besmisleno nasilje ... Komičaru nikad ne nedostaje tema.« Slušajući sebe, preplašila se razlike između nadahnuća njegove umjetnosti i onih koja je ona pripisivala svojim scenskim nastupima. »No tako rade svi komičari«, objašnjavala je, obeshrabrena porivom da se opravda kojeg nije mogla spriječiti. »To je prljav posao, ali ga netko mora obaviti.«»Ljudi se trebaju smijati«, rekao je tek tako, otrcanim frazama umirujući joj savjest kao da je osjećao što ona zapravo misli.»Želim ih natjerati da se smiju do suza«, rekla je Jilly i u istom se trenutku upitala odakle joj to. »Želim ih natjerati da osjete ...«

»Osjete, što?«Riječ koju je zamalo izgovorila bila je toliko neprikladna, toliko izvan konteksta onoga za što su svi mislili da pokreće komičara, da je bila smetena i uznemirena kad ju je čula kako joj odjekuje u mislima. Bol. Zamalo je izgovorila: Želim ih natjerati da osjete bol. Progutala je neizgovorenu riječ i iskrivila lice kao da je osjetila njezinu goričinu.Mračni šarm samoispitivanja odjednom se činio manje privlačnim od prijeteće noći od koje se oboje nakratko odmorilo i u koju se rado htjela vratiti. Gledajući autocestu namrštila se i rekla: »Idemo prema istoku.«»Aha.«»Zašto?«»Crni Suburbani, eksplozije, gorile u odjeći za golf«, podsjetio ju je.»Ali, prije toga sam vozila prema zapadu ... prije sveg tog sranja. Sljedeći tjedan imam tri nastupa u Phoenixu.«Shep je straga prekinuo šutnju: »Feces. Fekulencija. Defekacija.«»Sad ne možete ići u Phoenix«, rekao je Dylan. »Ne nakon svega, nakon fatamorgane ...«»Čujte, bio kraj svijeta ili ne, treba mi novac. Uostalom, čovjek ne dogovori nastup a onda ga otkaže u zadnji čas. Ne ako želi ponovno raditi.«»Izbacivanje izmeta. Stolica. Izmetine«, rekao je Shep.»Zaboravili ste cadillac?« upitao je Dylan.»Kako bih zaboravila? Stoka ga je digla u zrak. Moj krasni Coupe DeVille.« Uzdahnula je. »Nije li bio divan?«»Pravi dragulj«, složio se.»Obožavala sam one krasne repove.«»Elegantan.«»Prednji kraj poput topovske granate.«»Vrlo topovski.«»A na bokovima su zlatnim slovima ispisali naziv, Coupe DeVille. Tako slatki detalj. A sad je eksplodirao, spaljen je i smrdi po reš pečenom Frankensteinu. Tko bi zaboravio nešto takvo?«Shep je rekao: »Gnojivo. Govna.«Jilly je upitala: »Što sad radi?«

»Prije nekog vremena«, podsjetio ju je Dylan, »rekli ste mi da sam prost. I predložili mi da pronađem pristojne sinonime za određenu riječ koja vas je vrijeđala. Shep je prihvatio vaš izazov.«»Drek. Koprolit.«»Ali to je bilo prije nego što smo otišli iz motela«, rekla je.»Shepov osjećaj za vrijeme drukčiji je od vašeg i mojega. Za njega prošlost, sadašnjost i budućnost nemaju jasne granice te se ponekad ponaša kao da su one jedno te isto i odvijaju se istovremeno.«»Kakica«, rekao je Shep. »Drekec.«»Bit stvari o Caddyju«, nastavio je Dylan, »glasi da će oni grubijani u polo majicama, kad otkriju da on ne pripada Frankensteinu te da je registriran na izvjesnu Jillian Jackson, početi tražiti vas. Htjet će saznati kako vam je uzeo auto i jeste li mu ga dali svojom voljom.«»Znala sam da trebam ići na policiju. Trebala sam prijaviti ukradeno vozilo kao svaki pošteni građanin. Sad sam sumnjiva.«»Kenjaža. Pune pelene.«»Ako je Frankenstein imao pravo«, upozorio je Dylan, »možda vas policija ne bi zaštitila. Možda ti tipovi mogu naređivati i policiji.«»Onda mislim da smo trebali zvati ... koga? FBI?«»Možda tim tipovima ne možete pobjeći. Možda mogu zapovijedati i FBI-u.«»Pa zabogamiloga tko su oni —Tajna služba, CIA, Gestapo Djeda Mraza koji sastavlja svoj popis zločestih ljudi?«»Kravlji kolač. Otpad.«»Frankenstein nije rekao tko su«, izvijestio je Dylan. »Samo je rekao da smo, ako nam pronađu tu tvar u krvi, mrtvi kao dinosaurusi i zakopani tamo gdje nam nitko neće pronaći kosti.«»Aha, možda je tako i rekao, ali zašto bismo mu morali vjerovati? Bio je ludi znanstvenik.«»Evakuacija. Ispražnjenje. Zahodsko blago.«»Nije bio lud«, uvjereno je izjavio Dylan.»Nazvali ste ga luđakom.«»A vi prodavačem. U žaru trenutka prisili smo mu mnoga imena ...«»Puna tutica. Nutra-van. Ekskrecija.«»... no uzimajući u obzir«, nastavio je Dylan, »kako je znao da su

mu oni tipovi za petama i da će ga ubiti, povukao je najlogičniji i najrazumniji njemu mogući potez.«Otvorila je širom usta kao da se kod zubara sprema za čišćenje upaljenog kanala. »Logično? Racionalno?« Podsjetila se da zapravo i ne poznaje gospodina Dylana O'Connera. Na kraju bi mogao biti čudniji od vlastitog brata. »Dobro, čekajte da si to raščistim. Nasmiješeno smeće me omami, uvali mi u žile neki čudni sok, ukrade mi obožavani auto i odleti u zrak ... a vi svojim prosvijetljenim uvidom zaključujete da ga takvo ponašanje kvalificira da vodi sveučilišnu debatnu ekipu?«»Očito su ga bili stjerali u kut i vrijeme mu je istjecalo, pa je učinio jedino moguće da spasi svoje životno djelo. Siguran sam kako nije imao namjeru odletjeti u zrak.«»Ludi ste kao i on«, presudila je Jilly.»Otpad. Govance.«»Ne kažem da je to što je učinio ispravno«, objasnio je Dylan. »Samo da je bilo logično. Ako se vodimo pretpostavkom da je bio ludi od kupusa, onda nas ta pogreška može koštati glave. Razmislite — ako poginemo, on gubi. Dakle, on želi da ostanemo živi, makar smo samo njegovi ... ne znam ... zato što smo njegov živi eksperiment ili nešto slično. Posljedično tome, moram pretpostaviti kako sve što nam je rekao služi da nas održi na životu.«»Izmet. Sranje. Vrijednosti izvučene iz crijevne banke.«Sjeverno i južno od autoceste protezale su se ravnice crne poput prastarih ognjišta pocrnjelih od pepela deset tisuća vatri, s ponekom pepeljastosivom mrljom na mjestima gdje su se mjesečina i svjetlo zvijezda odbijali od površina pustinjske vegetacije i kristala razasutih po stijenama. Ravno na istok, no isto vijugajući prema autocesti, nemilosrdno stežući poput čeljusti sa sjeveroistoka i jugoistoka, planine Peloncillo bile su ogoljen i prijeteći obris - tvrde, crne, nazub-ljene litice tamnije od noćnog neba u koje su se zarivale.Ta pustoš mislima nije pružala utjehu, nikakvo smirenje srcu, a autocesta je bila jedini dokaz da se ona nalazi na naseljenom planetu. Čak i na tim asfaltiranim trakama, svjetla dolazećih i odlazećih vozila nisu bila nikakav argument u korist živuće populacije. Prizor je djelovao sablasno poput nekog znanstveno-

fantastičnog filma o svijetu na kojem je sve živo nestalo prije mnogo stoljeća, ostavljajući ga mrtvim i nepomičnim poput staklom zaštićene diorame u kojoj je jedino kretanje povremeni prolazak neprekidno pokretnih strojeva koji izvršavaju svoje davno programirane, i sad potpuno besmislene zadaće.Jilly je taj pusti beskraj počeo nalikovati krajobrazu Pakla u kojem su ugasle sve vatre. »Iz ovoga se nećemo izvući živi«, rekla je potpuno retoričkim tonom.»Molim? Naravno da hoćemo.«»Naravno?« rekla je s tonom posvemašnje nevjerice. »Nimalo ne sumnjate?«»Naravno«, ustajao je. »Najgore smo prošli.«»Nismo prošli.«»Jesmo, jesmo.«»Ne budite smiješni.«»Najgore smo prošli«, tvrdoglavo je ponovio.»Kako možete reći da smo prošli najgore kad nemamo blagog pojma što slijedi?«»Stvaranje je voljni čin«, rekao je.»Sto bi to trebalo značiti?«»Prije nego što stvorim sliku, začnem je u umu. Ona postoji od trenutka začeća i jedino potrebno da se tu ideju preobrazi u opipljivo slikarsko djelo su vrijeme i napor, boja i platno.«»Mi vodimo isti razgovor?« upitala je.Na stražnjem je sjedištu Shep sjedio šutke, ali je sad njegov brat izbacivao bujicu riječi koja je uznemirivala više od Shepovih. »Pozitivno razmišljanje. Um iznad tvari. Ako je Bog stvorio Nebo i Zemlju tako što je misao pretvorio u postojanje, onda je snaga volje najveća sila u svemiru.«»Očito nije, jer bih ja onda imala vlastitu seriju i u ovom trenutku tuluma-rila u svojoj vili u Malibuu.«»Naša kreativnost zrcali božansku kreativnost budući da svakodnevno mislima stvaramo nešto novo — nove izume, novu arhitekturu, nove kemijskespojeve, nove radne procese, nova umjetnička djela, nove recepte za kruh, kolače i pečenke.«

»Ne želim riskirati vječno prokletstvo tvrdeći da je moje pečenje jednako dobro kao i ono Božje. Sigurna sam da je Njegovo ukusnije.«Zanemarujući njezinu upadicu, Dylan je rekao: »Budući da ne posjedujemo božansku moć, nismo sposobni energiju vlastitih misli pretvarati izravno u materiju ...«»Sigurna sam da Bog radi i bolje priloge, i čvrsto vjerujem da je pravi čarobnjak za postavljanje stola.«»... no vodeni mišlju i razumom«, nastavio je strpljivo Dylan, »možemo iskoristiti druge oblike energije da postojeću materiju pretvorimo doslovno u bilo što smislimo. Recimo: tkamo vlakna i dobivamo tkaninu iz koje stvaramo odjeću. Siječemo stabla i iz debala gradimo skloništa. Naš proces stvaranja neizmjerno je sporiji i nezgrapniji, ali je u svojoj biti samo jedan korak iza Božjega. Razumijete li što govorim?«»Ako ikad shvatim, molim vas, svakako me zatvorite u ludnicu.«Postupno ponovno ubrzavajući, rekao je: »Surađujte sa mnom, molim vas. Možete li se samo malo potruditi?«Jilly je ozlovoljila njegova dječja iskrenost i njegov naivni optimizam u sjeni smrtne opasnosti koja se nadvila nad njima. Unatoč tome, prisjetivši se koliko ju je ponizila njegova blagorječivost, osjetila je kako joj vrućina navire u lice i nakratko je uspjela zauzdati sarkazam koji je ključao na vatri nezadovoljstva. »Dobro, u redu, kako god. Nastavite.«»Pretpostavimo da smo stvoreni na sliku Božju.«»Dobro. I? Što s tim?«»U tom je slučaju također razumno pretpostaviti da iako nismo sposobni stvarati materiju ni iz čega, i iako ne možemo samom snagom misli mijenjati postojeću tvar, čak i tad naša snaga volje, daleko slabija od božanske, može utjecati na ono što nas čeka.«»Ono što nas čeka«, ponovila je.»Točno.«»Ono što nas čeka.«»Upravo tako«, potvrdio je, zadovoljno kimajući i skrenuvši pogled sa ceste kako bi joj se nasmiješio.»Ono što nas čeka«, ponovila je još jednom, a zatim je shvatila da

tako zapanjena i zlovoljna zvuči opasno nalik Shepherdu. »Što je to ono?«»Budući događaji«, objasnio je. »Ako smo slika Božja, onda možda u maloj mjeri posjedujemo — jako malen, ali iskoristiv — djelić božanske snage da oblikujemo svijet oko sebe. U našem slučaju ne materiju nego budućnost. Možda korištenjem snage volje, možda možemo, ako ne u potpunosti, onda djelomično oblikovati našu sudbinu.«»Što ... dakle, samo zamislim budućnost u kojoj sam milijunašica i postanem takva?«»Uz to morate donositi ispravne odluke i vrijedno raditi ... no da, vjerujem da svi mi, uz dovoljno snage volje, možemo oblikovati vlastitu budućnost.«Još uvijek potiskujući zlovolju, govoreći nehajno, rekla je: »U tom slučaju, zašto niste slavni slikar-milijarder?«»Ne želim biti ni slavan ni bogat.«»Svatko želi biti i slavan i bogat.«»Ja ne. Život je dovoljno složen.«»Novac pojednostavljuje.«»Novac komplicira«, usprotivio se. »Kao i slava. Ja samo želim dobro slikati, i svakog dana slikati sve bolje.«»Dakle«, rekla je, dok je poklopac s njezina lonca sarkazma letio u zrak, »vi ćete zamisliti budućnost u kojoj ste novi Vincent van Gogh, poželjeti to dok pada zvijezda, i jednog ćete dana svoje slike gledati po muzejima.«»To ću svakako pokušati. Vincent van Gogh ... samo što ću zamisliti budućnost u kojoj ću sačuvati oba uha.«Dvlanovo ustrajno dobro raspoloženje usred smrtne opasnosti na Jilly je ostavilo učinak nimalo slabiji od onoga koji bi se postigao snažnim prevlačenjem brusnog papira po jeziku. »Samo da budemo realni glede naše situacije, ja zamišljam budućnost u kojoj ću vam jaja nogom zatjerati u grkljan.«»Vi ste jako gnjevna osoba, nije li tako?«»Ja sam preplašena osoba.«»Preplašeni ste sad, no gnjevni ste uvijek.«»Ne uvijek. Prije nego što je sve ovo počelo, Fred i ja provodili smo

ljupku i opuštenu večer.«»Vjerojatno imate priličnu hrpu neriješenih sukoba iz djetinjstva.«»Ti vrapca ... svakim me trenutkom sve više zadivljujete. Kad ne slikate krugove oko van Gogha, radite kao ovlašteni psihoanalitičar.«»Samo si podižite tlak«, upozorio ju je Dylan, »i prsnut će vam vratna arterija.«Jilly je stisnuvši zube prigušila vrisak zlovolje, jer da ga je prešutjela i progutala, mogla je implodirati.»Samo želim reći«, tupio je Dylan izluđujući razumnim tonom glasa, »da ćemo možda, ako budemo pozitivno razmišljali, ono najgore stvarno ostaviti za sobom. I sigurno je kako se negativnim mišljenjem ne dobiva baš ništa.«Zamalo je nogama zamahnula sa sjedišta, zamalo je u napadaju ozlojedeno-sti stopalima udarila o pod, ali se sjetila kako bi time prevrnula jadnog i bespomoćnog Freda. Umjesto toga, duboko je udahnula i suprotstavila se Dylanu:»Ako je to tako lako, zašto Shepherd i vi živite tako jadno sve te godine? Zašto niste zamislili da se on nekom čarolijom izliječi od autizma i živi normalno?«»Zamišljao sam to«, odgovorio je blago i s tolikom dirljivošću da je otkrio koliko beskrajno pati zbog bratove bolesti. »Zamišljao sam to intenzivno, živo, svim srcem, svakog dana otkako pamtim.«Beskrajno nebo. Pustinja bez tragova. Beskraj se stvorio u terencu kako bi se izjednačio sa zastrašujućom veličinom tame i vakuuma s druge strane vrata i stakala — beskraj koji je stvorila ona. Predajući se strahu i beznađu, ne razmišljajući, povukla je crtu između pravih argumenata i neopravdane zloće, bodući Dylana O'Connera tamo gdje je znala da ga najviše boli. Udaljenost između njih, iako samo jedna dužina ruke, sad se činila nepremostivom.Istovremeno u bljesku nadolazećih farova i u mekšem, sedefastom sjaju ploče s instrumentima, Dvlanove su oči sjale kao da je beskrajno dugo zadržavao beskrajno mnogo suza koje su se pretvorile u zarobljene oceane. Dok ga je Jilly proučavala s više sućuti nego što je prije osjećala, čak i to malo svjetla bilo je dovoljno da joj svane kako je ono što je samo podsjećalo na tugu bila daleko

snažnija bol — patnja, dugo zadržavana i neprestana patnja, kao da mu brat nije autističan nego mrtav i zauvijek izgubljen.Nije znala što bi rekla da se ispriča za svoju zlobu. Izgovorila to šaptom ili izviknula, uobičajene riječi isprike činile su joj se nedovoljno snažnima da preplivaju more koje je stvorila između sebe i Dylana O'Connera.Osjećala se kao hrpa zahodskog blaga.Beskrajno nebo. Pustinja bez tragova. Pčelinje zujanje guma i mrmljanje motora stvarali su šum koji je brzo isključila, tako da joj se činilo kako sjedi u mrtvoj tišini koja vlada površinom Mjeseca bez atmosfere. Nije mogla čuti čak ni tihu plimu disanja ni udaranje vlastita srca, a ni pjevanje njezinog starog crkvenog zbora koje bi joj povremeno navrlo u sjećanje kad bi se osjećala osamljenom i napuštenom. Nije imala dovoljno dobar glas da bude solistica, ali je pokazala nadarenost za harmoniju, i medu njezinim zborskim, jednako odjevenim, sestrama i braćom, držeći iste note kao i oni, osjećala je toplinu dubokog zajedništva koje ni prije, ni poslije nije upoznala. Jilly bi ponekad osjećala kako je mučno teška zadaća uspostavljanja dodira s nepoznatom publikom i tjeranja ih da se protiv vlastite volje, smiju gluposti i zloći čovječanstva, neizmjerno lakša nego smanjiti udaljenost između dva ljudska bića i održati ih i najkraće vrijeme i u najslabijoj mogućoj vezi. Beskrajno nebo, pustinja bez tragova i izdvojenost svakog oklopljenog srca karakterizira jednaka, gotovo neprobojna udaljenost.Uz rub autoceste iz crnog bi šljunka ponegdje liznuo pokoji tračak svjetla, a Jilly se na trenutak vratila slika svijeća i premještenih crkvenih klupa — prestravila se očekujući povratak beskrvnih ptica i mrlja ektoplazmične krvi, no brzo je shvatila kako su ti kratkotrajni i hladni plamičci samo odbljesci farova koji su obasjavali komade razbijenih boca.Šutnja nije obuzela nju ni Dvlana, već je pala na nježnu oštricu Shepher-dova glasa koji je jednolično mljeo iste četiri riječi svoje mantre, slične televizijskim reklamama: »Pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe ...«Jilly je bilo nejasno zašto bi Shep odlučio zapjevati reklamu baš onog restorana u kojem je kupila večeru prije manje od dva sata, no

shvatila je kako je vidio reklamni bedž kojeg joj je konobarica prikopčala na bluzu.»Pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe ...«Dylan je rekao: »Dobio sam po glavi kad sam se vraćao s vrećicama iz restorana. Nismo stigli večerati, pa pretpostavljam da je gladan.«»Pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe«, rekao je Shep, ljuljajući se na sjedištu.Kad je Dylan maknuo ruku s upravljača i gurnuo je u džep na svojoj havaj-skoj košulji, Jilly je shvatila da i on nosi isti bedž. Nasmiješenog vodozemca iz crtica bilo je teško primijetiti medu uzorcima tropskog cvijeća na platnu žarkih boja.»Pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe ...«Kad je Dylan skinuo reklamnu značku s košulje, dogodilo se nešto čudno, a noć je doživjela još jedan neočekivan obrat. Držeći bedž palcem i kažiprstom, ispruživši ruku prema konzoli koja je razdvajala prednja sjedišta kao da neželjeni ukras želi baciti u pepeljaru, činilo se kao da vibrira, ne divlje, no previše silovito da bi se to moglo nazvati drhtajem — vibrirao je kao da mu tijelom prolazi električna energija. Jezik mu je brzo udarao o nepce, proizvodeći neobičan zvuk prilično sličan zvuku motora koji se napreže pri paljenju: »Hnnnn-na-na-na-na-na-na-na-na-na-na!«Lijevu je ruku uspio zadržati na upravljaču, ali mu je noga ili otpustila ili skliznula s papučice gasa. Expeditionova bezumna brzina počela je opadati s pogibeljnih sto sedamdeset kilometara na sat na prilično opasnih sto pedeset, a zatim na još uvijek riskantnih sto trideset pet.»Hnnnn-na-na-na-na-na-na-na-na-na-nal«, promucao je i s posljednjim je slogom ispalio bedž iz prstiju kao da gada špekulama. Prestao je drhtati jednako naglo kao što je i počeo.Maleni metalni disk odbio se od suvozačkog prozora nekoliko centimetara od Jillynog lica, udario u armaturu i nestao iz vida u labirintu Fredovih grana i mesnatih listova.Iako su usporavali, Jilly je osjetila da je, otkopčavši sigurnosni pojas, u velikoj opasnosti, ali i to kako nema dovoljno vremena navući pojas i zakopčati ga. Umjesto toga, okrenula se naprijed, lijevom rukom zgrabila sjedište tako snažno da bi noktima mogla

probiti kožnu presvlaku, a desnom se čvrsto uhvatila za ručicu iznad vrata. Baš kad je Dylan potvrdio vrijednost njezine intuicije svom snagom nalegavši na kočnice, stopalima se uprla o armaturu. Savila je koljena kako bi ublažila udar koji bi mogao dići, i u mislima počela izgovaratiZdravo Marijo ne sa zamolbom da je poštedi prokletstva velike guzice, nego da joj je spasi bez obzira na zastrašujuće dimenzije koje bi mogla poprimiti u nadolazećim godinama.Možda je Expedition samo u dvije sekunde usporio na sto deset, možda čak i na devedeset, no još je uvijek se kretao toliko brzo da nijedna mentalno zdrava osoba ne bi pri toj brzini pokušala izvesti puni okret. Bilo je očito da je Dylan O'Conner svim srcem prigrlio ludilo - otpustio je kočnice, rukom preko ruke smotao volan do kraja ulijevo, ponovno nagazio na kočnice, stjerao auto s kolnika i natjerao ga u okret koji je palio gume.Podižući oblak prašine, Expedition se zavrtio na širokom zaustavnom traku. Šljunak je mitraljirao donji postroj - oštri rafali kamenja uznemirujući poput mitraljeske vatre. Vrteći se u sjaju farova koji su se približavali, Jilly je udahnula punim plućima, očajnički pohlepna za životom na smrt osuđene žene koja čuje siktav zvuk spuštanja oštrice giljotine. Vrisnula je kad su se vratili u početni položaj, i nije upotrijebila pristojni sinonim zzfeces kad su zaokrenuli za još 120 stupnjeva i okrenuli se prema sjeveru.Na tom je mjestu istočni i zapadni trak autoceste razdvajalo osamnaest metara prostora bez zaštitne ograde, pouzdavajući se samo u središnji kanal koji bi trebao vozila izvan kontrole spriječiti da previše lako prijeđu u suprotni trak. U trenutku kad se terenac silovito zaustavio, kad je Jilly udahnula drugi po redu posljednji dah u životu, dovoljno duboko da s njime uspije preroniti La Man-che, Dylan je nogu s kočnice prebacio na gas i poletio niz padinu, dijagonalno sijekući prostor između traka.»Što to radite?« upitala je.Bio je neobično usredotočen, kakvoga ga prije nije vidjela, koncentrirajući se na spuštanje u plitki kanal daleko snažnije nego što se bio koncentrirao na gorući Coupe DeVille, nego što se koncentrirao na ispretučenog Shepa tijekom ispovijedi na stražnjem

sjedištu. Krupan poput medvjeda, prednje je sjedište ispunio do samoga kraja. Čak i u normalnim prilikama - ili u onoliko normalnim prilikama u kakvima ga je Jilly upoznala - nadvio se nad upravljač, no sad je to činio daleko agresivnije nego prije - glavu je nabio u vjetrobran, lice izobli-čio u izraz medvjeđeg gnjeva, i pogled prikovao na blještave trake svjetla kojima su farovi sjekli tamu mračne udubine kroz koju je vodio terenac.Nije odgovorio na pitanje. Usta su mu visjela u izrazu zaprepaštenja, kao da ni sam ne može povjerovati da je Expeditiona kontrolirano zavrtio, ni da se preko staze probija prema zapadnome traku.No dobro, nije se još probijao, ali je auto dodirnuo najnižu točku uvale i nastavio ubrzavati. Ako se spuste niz padinu, i počnu se uspinjati pod pogrešnim kutem i prevelikom brzinom, terenac će se prevrnuti jer su se terenci jako dobro prevrtali kad bi se njima loše upravljalo i kad bi teren, poput ovoga, bio pretežno nestabilan i labav lapor.Vrisnula je: »Nemojte!« On je nastavio. Dok se Expedition probijao rahlom površinom uspona, Jilly je noge još čvršće uprla o armaturu, pitajući se gdje se u autu nalazi zračni jastuk i strahovala što bi se moglo dogoditi ako je jastuk u armaturi i ako joj se napuše na noge — pitala se bi li joj to koljena zabilo u lice, ili bi eksplodirao na njezinim cipelama i po njezinom tijelu izrigao plin, vreo i pod pritiskom, koji dere kožu s kostiju. Mislima su joj, umjesto standardne reprize cijeloga života (praćene, što bi najviše odgovaralo, glazbom iz crtica), pro-lijetale te strašne i još strasnije slike koje nije mogla odagnati, te se držala čvrsto za sjedište i ručku i, ponovno bezuspješno, povikala: »Nemojte!«Zasipajući noć za njima dvostrukom baražom tucanika i pijeska ispod kotača, Dylan je pod kutem natjerao Expedition uz sjevernu padinu, tjerajući vozilo na najteži ispit stabilnosti. Sudeći po silini gravitacije koja je vukla Jilly prema vozaču, jedan stupanj više prevrnuo bi terenac natrag u kanal.Nekoliko puta tijekom uspona činilo se da vozilu s pogonom na četiri kotača nedostaju najmanje dva da bi se nastavilo kretati. Auto je poskočio, zanji-hao se, ali se konačno popeo na uzvisinu

zapadnog traka.Dylan je provjerio retrovizor, pogledao bočni retrovizor i ubacio se u rupu u prometu, vraćajući se natrag. Prema gradu. Prema motelu ispred kojeg se, nesumnjivo, Coupe DeVille još uvijek dimi. Prema nevolji iz koje su se pokušavali izvući.Jilly je na pamet pala suluda pomisao da je prijelaz u suprotni trak pokrenuo Shepov podsjetnik Pomfrit, a ne muhe, kojim je objavio da nije večerao. Predanost starijega brata mlađemu bila je vrijedna svake hvale, ali bi, u ovim okolnostima, povratak u onaj hamburgeraj bio divovski skok s uzvišene uslužnosti ravno u močvaru bezumne odanosti.»Što to radite?« ponovno je upitala.Ovaj je put odgovorio, no odgovor je nije ni prosvijetlio ni izvijestio: »Ne znam.«U njegovom je držanju osjetila nešto nalik njezinom stanju očaja koje bi je obuzelo svaki put kad bi se našla zarobljena fatamorganom. Uznemirena mogućnošću da je velikom brzinom vozi muškarac opsjednut fatamorganama, rekla je: »Zaboga, usporite. Kamo idete?«Ubrzavajući, odgovorio je: »Na zapad. Negdje zapadno. Na mjesto. Neko mjesto.«»Zašto?«»Osjećam da me vuče.«»Sto vas vuče?«»Zapad. Ne znam. Ne znam ni što ni gdje.«»A zašto onda uopće nekamo idete?«Kao da je bio najprizemniji tip za koga je taj razgovor poprimio filozofski zaokret, njemu nimalo više razumljiv od zagonetnih otkrića molekularnebiologije, Dylan je skrenuo pogled prema njoj, otkrivajući bjeloočnice poput psa koji prestravljeno gleda slušajući grube i nerazumljive riječi. »Jednostavno ... tako treba.«»Sto tako treba?«»Ići ovim pravcem, ponovno prema zapadu.«»A ne vozimo li ravno natrag u nevolju?«»Da, vjerojatno, mislim da je tako.«

»Onda skrenite i stanite.«»Ne mogu.« Znoj mu se u trenutku probio na lice. »Ne mogu.«»Zašto?«»Frankenstein. Igla. Tvar. Počelo je. Nešto mi se događa.«»Sto to nešto?«»Neko čudno sranje.«Shepherd se javio sa stražnjeg sjedišta: »Gnojivo.«Četrnaesto poglavljeUistinu čudno neko gnojivo.Kao da bježe pred vatrenom stihijom ili pokušavaju prestići odron stijena ili snježnu lavinu, Dvlana O'Connera šibao je osjećaj hitnje tako snažan da mu je srce tuklo kao zecu koji bježi vuku pred nosom. Nikad se nije osjećao progonjenim i nikad nije uzimao metamfetanime, ali je pretpostavljao da bi se ovako osjećao čovjek bolestan od paranoidnih umišljaja kad bi mu ubrizgali gotovo smrtonosnu dozu tekućeg speeda.»Ful sam nabrijan«, rekao je Jilly, pritišćući gas, »i ne znam zašto, ali se ne mogu smiriti.«Bog zna što je ona shvatila. Ni Dylan sam nije znao što joj pokušava prenijeti.Zapravo, nije osjećao da bježi od opasnosti, nego da ga sila najvećeg elek-tromagneta na svijetu, kojoj se ne može oprijeti, privlači magnetizirajući željezo u njegovoj krvi. Njegov osjećaj hitnje mogao se usporediti samo s neodoljivom potrebom za kretanjem.Hitnja nije imala neki vidljiv uzrok, a potreba se nije vezivala ni na koji određeni predmet. Jednostavno, morao je ići prema zapadu, i osjećao je prisilu da juri pod zalazećim Mjesecom najbrže što može.Nagon, bio je rekao Jilly. Nešto u njegovoj krvi što mu je naredilo da krene, nešto u kostima govorilo mu je da požuri, glas pamćenja rase govorio mu je kroz gene, glas koji je poznavao i koji se nije usuđivao prečuti, jer će se, ako se opre toj poruci, dogoditi nešto strašno.»Strašno?« upitala je. »Što?«Nije znao, samo je osjećao, kao što progonjena antilopa osjeća geparda koji vreba trideset metara dalje skriven u visokoj travi, i kao što ožednjeli gepard osjeća postojanje rupe s vodom miljama

preko ravnice.Pokušavajući objasniti sebe, ponovno je nagazio na gas. Igla brzinomjera zadrhtala je na 150. Digao se na 160.U takvom prometu, na toj autocesti i u tom vozilu, voziti sto šezdeset na sat nije bilo samo protuzakonito i nepromišljeno, već suludo i gore od toga — debilno.No on nije podlijegao ni sramu niti je sam sebe mogao uvjeriti da se u opasnosti ponaša odgovorno. Shepov, Jillvn, a i svoj je život stavio na kocku mani-jačkom odlučnošću da se kreće, da se kreće brzo i još brže, uvijek prema zapadu. Na zapad. Neke druge noći, pa čak i ranije ove noći, sama spoznaja vlastite odgovornosti za njihovu sigurnost Dvlana bi natjerala da uspori, no sad je ta grozničava potreba nadjačavala sva njegova moralna razmatranja pa čak i nagon za preživljavanjem.Mackovi i Peterbilti, limuzine, kupei, terenci, kamioneti, kamioni, labudi-ce, kamp-kućice, cisterne - svi su jurili prema zapadu, prestrojavajući se iz trake u traku. Dylan je znalački, nijednom ne usporivši, Expedition provlačio kroz rupe u kolonama poput krojača oka sokolovih koji velikom brzinom pribada tkaninu.Kad je brzinomjer označio 175, njegov strah da se ne zabije u drugo vozilo manje je utjecao na njega od čiste životinjske potrebe za kretanjem.Kad je prešao 178, zabrinule su ga vibracije koje su u valovima potresale šasiju, no ne dovoljno da bi smanjio brzinu.Ta snažna potreba, taj osjećaj da mora voziti kao lud ili poginuti, bili su jači od obične prisile, zgrabili su ga poput opsesije, sve dok u svakom dahu koji bi mu prostrujao mislima ne bi čuo gorku opomenu: Vrijeme ti istječe i svakim udarcem srca čuo povik: Brže!Udarajući u rupe, pukotine i zakrpe na kolniku, gume su tukle poput čekića, a Dylana su zabrinule posljedice prsnuća gume pri ovakvoj brzini, no ubrzao je na 150, derući amortizere i mučeći opruge, zatim na 152, a motor je vrištao i vjetar koji su sami podizali škripao po prozorima, 154, medu velikim šleperima, zaobišao vitki jaguar šišteći poput krstareće rakete izazivajući glasno nezadovoljstvo trube sportskog auta. 156 na sat.Ostao je svjestan Jilly pored sebe, i dalje spremnu na nesreću sa

zgrčenim nogama na armaturi, kako se bijesno bori uvući i pričvrstiti sigurnosni pojas za sjedište. Periferni vid navodio ga je na zaključak, koji je potvrdio pogledavši je na trenutak, kako ju je obuzela iskonska strava. Pretpostavljao je da mu ona nešto govori, izvikuje primjedbe na njegovu bezglavu, neprekidnu jurnjavu prema zapadu. Stvarno je mogao čuti njezin glas koji je postao šupalj, dubok i izobličen, kao da netko snimljenu recitaciju pušta pogrešnom brzinom — nije razumio nijednu riječ.Prije nego što je stigao do 158, pa zatim i 160, svaka nepravilnost na kolniku prenosila se pojačano na upravljač koji mu je pokušavao iskliznuti iz šaka. Na sreću, nagla navala znoja koja mu je natopila lice i ovlažila dlanove već se bila osušila u stalnom mlazu klima-uredaja. Zadržao je kontrolu i na 162 i na 165, no nije mogao maknuti nogu s gasa.Ni ta veća brzina nije nimalo ublažila njegovu sveobuhvatnu potrebu za jurnjavom, i što je Explorer išao brže, to je Dylan osjećao veću hitnju, bio je prisiljennemilosrdno tjerati vozilo do samih granica izdržljivosti. Osjećao je kako ga privlači gravitacija crne rupe i vuče prema obzoru iza kojega ni materija ni radijacija ne mogu izbjeći snazi vrtloga koji lomi sve. Vozi, vozi, VOZI, to mu je postala mantra - kretanje bez ikakve logične svrhe, kretanje zbog samog kretanja, zapadno, zapadno, tragom davno nestalog Sunca i još vidljivog, Mjeseca u zalasku.Možda je taj mahniti skok prema nepoznatom, no očajnički potrebnom cilju bila sudbina Frankensteinovih najnesretnijih pacijenata prije nego što im kvocijent inteligencije padne zajedno s njima u ponor debilnosti i kretenizma.Ako ti ne uništi osobnost ili u potpunosti ne poremeti sposobnost linearnog razmišljanja, ili ne smanji kvocijent inteligencije za šezdeset ...Pred njima je izranjao grad iz kojeg su nedavno tako žurno otišli, kad su se plašili samo pojave niza crnih Suburbana, blistavih poput gondola Smrti na kotačima, u retrovizoru.Dylan je očekivao da će doživjeti snažan poticaj da skrene prema izlazu s autoceste, nedaleko motela gdje je Jillvn Coupe DeVille

poslužio kao plameni lijes njihovom mučitelju. Pogled na brzinomjer - 168 kilometara na sat - natjerao je njegovo srce da iz brzog kasa prijeđe u puni galop. Izlaznom rampom nije mogao voziti ni polovicom njihove trenutačne brzine. Molio se da, ako će već morati sići s autoceste, uspije nadjačati tu strast za brzinom na vrijeme, da se ne nabije u bankinu i skotrlja u podnožje autoceste, ispitujući tako sigurnosna svojstva fordovog vozila.Približavajući se zastrašujućem skretanju, napeo se, ali nije osjetio nikakvu čudnu privlačnost. Projurili su pokraj izlaza poput kaskadera koji uzimaju brzinu za skok preko šesnaest autobusa.Južno od autoceste, između blistavih reklama autoservisa, zlokobno je sjala motelska reklama. Crveno neonsko svjetlo rađalo je misli o krvi i vatri - u um je donosilo bezbroj paklenih prizora od onih morbidno strastvenih slika predre-nesansnih umjetnika, do djela suvremenih crtača stripova.Mlazovi svjetala rotirki s krovova vozila Hitnih službi zapljuskivali su zidove udaljenog motela. Tanki stupovi sivog dima još su se uzdizali iz pougljenjenog kostura Coupe DeVillea.Pola minute kasnije, zadimljena je olupina ležala kilometar i pol iza njih. Brzo su se približavali drugom izlazu za grad, četiri i pol kilometra zapadnije od prvoga.Dok im je brzina napokon počela brzo opadati i kad je Dylan uključio desni žmigavac, Jilly je možda pomislila kako je konačno zavladao samim sobom. Ipak, on nije bio vlastiti gospodar nimalo više nego kad je zarotirao terenca na istočnoj traci — i dalje je bio nemoćan oduprijeti se nepoznatoj sili koja ga je dozivala.Zapadnim se izlazom spustio prebrzo, ali ne dovoljno brzo da Expedition proklize ili se okrene. Na kraju rampe, ne primjećujući promet na ulici, ne oklijevajući, projurio je pored znaka za zaustavljanje i skrenuo lijevo u stambeno područje, nimalo ne mareći za ljudske ili fizikalne zakone.»Euka, euka, euka, eukaliptus«, čuo je samoga sebe kako pjevuši, govoreći protiv vlastite volje, prestravljen novim razvojem događaja ne samo zato što je taj bio čudan, nego zato što je zvučao jezovito slično Shepu. »Eukaliptus, eukaliptus pet, ne, ne pet, eukaliptus šest, ne, eukaliptus šezdeset.«

Iako vizualno orijentiran, bio je i načitan — tijekom godina pročitao je nekoliko romana o ljudima kojima su zavladali izvanzemaljci koji vladaju umom. Jedan o djevojci opsjednutoj demonom, te o tipu kojim vlada duh mrtvog brata blizanca - pretpostavljao je da bi se tako mogao osjećati kad bi u stvarnosti zli izvanzemaljac ili zloćudni duh zaposjeo njegovo tijelo i bio dovoljno moćan nadjačati njegovu volju. Unatoč tome, nije osjećao da mu ikakvo biće napada tijelo ili plazi površinom mozga - ostao je dovoljno racionalan da pretpostavi kako je ono što je u njemu, samo i jedino zagonetni sadržaj šprice od 18 cc.Ta ga analiza nije umirila.Bez ikakvog razloga, samo zato što je osjetio da tako treba biti, skrenuo je lijevo u prvu bočnu ulicu, vozio tri bloka, a glas mu je svakog trenutka zvučao sve uzbuđenije. Bio je dovoljno uporan i glasan da zaguši sve što je Jilly možda govorila: »Eukaliptus šest, eukaliptus ništica, eukaliptus pet, šezdeset pet, ne petsto šezdeset, možda, ili pedeset šest...«Iako je vozio samo šezdeset na sat, zamalo je projurio pored ploče s imenom upravo onog drva o kojem je maloprije blebetao: Avenija EUKALIPTUSA.Nagazio je kočnice, smotao ulijevo, popeo se i sišao s rubnika na uglu križanja i skrenuo u Aveniju Eukaliptusa.Previše uska da bi stvarno bila avenija, jedva šira od uličice, u ulici nije, koliko je vidio, stajao nijedan jedini eukaliptus već su je obrubljivali indijski lovori i stare masline s prelijepo čvornatim deblima i granama koje su svojim sjenama istkale gustu mrežu u jantarnom odsjaju uličnih svjetiljki. Ili su eukaliptusi nestali i zamijenjeni prije mnogo godina ili je ulicu krstio tip koji o drveću nije imao blagog pojma.Iza stabala stajale su skromne kuće, većinom prestare, ali dobro održavane - kazetirana i ožbukana pročelja pod mediteranskim crijepom, prigradske kuće seoskog stila čistih linija, ali s malo osobnosti, a tu i tamo poneka katnica koja kao da je bila preseljena iz Indiane ili Ohia.Počeo je ubrzavati, no tada je naglo zakočio i skrenuo Expedition do rubnika pred kućom broj 506. Na kraju ciglama popločanog prilaza

uzdizala se drvena katnica s dubokim prednjim trijemom.Ugasivši motor i otkopčavši sigurnosni pojas, rekao je: »Ostani ovdje sa She-pom.«. ,jJilly je odgovorila, no Dylan je nije razumio. Iako će od tog trenutka morati hodati, hitnja i osjećaj da ima misiju koji je u njemu bujao od bijega s istočne u zapadnu traku nisu uminuli. Srce mu je i dalje silovito udaralo tako brzo da su ga te udaraljke iz nutrine zaglušivale, a nedostajalo mu je i strpljenja i prisutnosti duha kako bi je zamolio da ponovi što je rekla.Kad je naglo otvorio vrata, zgrabila ga je za havajsku košulju i nije puštala. Imala je stisak čvrst poput grifona - prsti su joj se poput čaporaka žarili u platno.Mračna bojazan skrivala je njezinu ljepotu, a njezine pješčanosmeđe oči, nekad bistre i jasne poput orla koji tragajući kruži, bile su mutne od brige. »Kamo ste pošli?« upitala je.»Onamo«, pokazujući prema kući.»Mislim, na cesti. Bili ste na drugom planetu. Zaboravili ste da sam s vama.«»Nisam zaboravio«, usprotivio se. »Nema vremena. Ostanite sa Shepom.«I dalje čvrsto stežući, pokušala ga je zadržati. »Što se tu zbiva?«»Proklet bio ako znam.«Možda joj nije otrgnuo prste s košulje grubom silom njemu potpuno stranom, a možda je i nije grubo odgurnuo od sebe. Nije točno znao kako se oslobodio žene, ali je izašao iz Expeditiona. Ostavljajući vrata da otvorena vise iza njega, obišao je terenac i uputio se prema kući.U prizemlju je vladao mrak, ali je na katu iza zavjesama zastrte polovice prozora gorjelo svjetlo. Netko je bio kod kuće. Pitao se jesu li svjesni njegova dolaska, čekaju li ga - ili će ih njegova pojava na vratima potpuno iznenaditi. Možda su nagonski osjećali da im se nešto primiče, baš kao što je i Dylan bio svjestan da ga nešto, nekom nepoznatom silinom, vuče prema nepoznatom mjestu.Začuo je zvuk koji kao da je stizao zdesna, sa strane kuće.Na pola puta prema trijemu, sišao je s ciglene staze s uzorkom riblje

kosti. Prešao je tratinu do prilaza za aute.Uz kuću je stajala tenda. Ispod tende, zaštićen od svjetla zalazećeg Mjeseca kao što ga je ona danju štitila od okrutnog pustinjskog Sunca, stajao je stari buick.Vreli lim pucketao je dok se hladio. Auto je stigao maloprije.Zvuk je dopirao kroz otvoreni kraj tende, izvirući sa stražnje strane kuće — zveckanje, kao ključevi na prstenu.Iako ga je osjećaj hitnje progonio i dalje nesmanjenom žestinom, Dylan se ukipio pored auta. Osluškujući. Čekajući. Ne znajući što da učini.Nije pripadao ovamo. Osjećao se poput lopova koji se šulja, iako nije, koliko je znao, ovamo došao išta ukrasti.S druge strane, najvažnija fraza bila je koliko je znao. Pod utjecajem ubrizgane tvari, možda će otkriti kako je prisiljen počiniti najveće grozote, za koje jenekoć bio posve nesposoban. Krađa bi mogla biti najmanji zločin od kojega se više ne bi mogao odvratiti.Pomislio je na Doktora Jekjlla i gospodina Hydea — zvijer iz nutrine puštena na slobodu da divlja.Od trenutka kad je podlegao snažnoj potrebi da vozi prema zapadu, strah mu je bio jasan, no bio je omotan otupljujućim koricama prisile i zbunjenosti. Sad se pitao nije li tvar koja kruži njime možda kemijski ekvivalent demona koji opsjeda dušu i zariva mu mamuze u srce. Protrnuo je, a živce mu je presjekla ledena oštrica straha — koža na rukama i zatiljku naježila mu se od strave.Ponovno, nedaleko, začuo je tiho mjedeno udaranje ključeva u ključeve. Sarke su zaškripale — možda su negdje vrata.Na stražnjoj strani kuće u prizemlju je bljesnulo svjetlo kroz zavjese s uzorkom tratinčica.Nije znao što činiti, a onda mu je bljesnulo - dodirnuo je ručku na vozačevim vratima buicka. Vizijom su mu proletjeli vodopadi iskara — sablasne krijesnice letjele su mu iza očiju.U glavi je začuo pucketanje i zujanje struje, isto kakvo je ranije čuo u Expeditionu kad je dodirnuo bedž s nacrtanom žabom. Obuzeo ga je napadaj, zastrašujući, no na sreću manje snažan od grčeva. Jezik mu je ponovno zatrepe-rio na nepcu, a on je začuo samoga

sebe kako proizvodi onaj čudni, mehanički zvuk: »Hnnnn-na-na-na-na-na-na-na-na-na-na!«Ta se epizoda pokazala kraćom od prve, i kad je pokušao smiriti mucanje, odjednom je utihnuo umjesto da je morao pustiti da ono odumre samo kao što je bilo prije.S posljednjim na, ponovno je krenuo. Tiho, tiho ispod tende, oko ugla kuće.Plića od prednje verande, stražnji trijem isto je bio obrubljen stupovima. Jedino su stube bile betonske, ne od cigle.Kad je šakom obujmio kvaku na stražnjim vratima, u glavi su mu ponovno poletjele krijesnice, no taj je blještavi roj bio manji nego ona dva koja su proletjela ranije. I prateće električno pucketanje zvučalo je manje katastrofično nego prije. Stisnuvši zube, pritisnuvši jezik čvrsto na gornje nepce, ovaj je put uspio ne proizvesti nikakav zvuk.Vrata nisu bila zaključana. Kad ju je iskušao, kvaka se okrenula, a vrata su se otvorila kad ih je gurnuo.Dylan O'Conner stupio je preko praga koji nije trebao prijeći, ušao nepozvan, zapanjen tim smionim ulaskom, no prisiljen nastaviti.Punašna, sjedokosa žena u kuhinji na sebi je imala crveno-bijelu prugastu odoru. Izgledala je umorno i izmučeno, drukčije od svježe i vesele Bake Mraz kakva je bila kad je, prije samo nekoliko sati, preuzela njegovu narudžbu i na košulju mu pričvrstila žabu.Velika, bijela vrećica hrane koju je s popustom kupila na poslu, stajala je na pultu pokraj štednjaka. Mirisi masti, luka, sira i mesa s roštilja već su prostoriju ispunili blaženom mješavinom aroma.Stajala je pored kuhinjskog stola, nekoć rumeno lice sad je bilo posivjelo i na sebi nosilo izraz brige i očaja. Zagledala se u hrpu predmeta na linoleumom prekrivenom stolu — mrtva priroda kakvu nijedan stari majstor nikad nije naslikao: dvije prazne limenke Budweisera, jedna uspravljena, druga polegnuta, obje djelomično zdrobljene; razasuta zbirka tableta i kapsula, većinom bijelih, nekoliko ružičastih i nekoliko divovskih zelenih; pepeljara s dva žohara, no ne one vrste koja je vječno plazila i gnijezdila se ispod toplog motora hladnjaka, nego ... dva opuška cigareta s marihuanom.

Žena nije čula Dvlana kako ulazi, nije opazila otvaranje vrata, i na trenutak je bila nesvjesna njegove nazočnosti. Kad je shvatila kako je došao posjetilac, skrenula je pogled sa stola na njegovo lice, no djelovala je previše otupjelo slikom na stolu da bi je njegov nenadani dolazak iznenadio ili uzbunio.On je nju vidio živu, mrtvu, živu, mrtvu, a slabašan i hladan strah koji mu je strujao venama zgusnuo se u stravu.Petnaesto poglavljeProšavši ispred Expeditiona kroz svjetla prednjih farova u svojoj žuto-modroj košulji blještavoj kao nekog popodneva na Mauiju, Dylan je Jilly mogao nestati ispred očiju i prijeći iz ovoga svijeta u neku paralelnu stvarnost — nju bi to iznenadilo, no ne i zaprepastilo. Opasan povratak u grad bila je jurnjava ravno u Zonu sumraka, a nakon vizije u pustinji i rijeke sablasnih golubova, na ovoj strani groba vjerojatno je više ništa nije moglo zaprepastiti.Kad Dylan nije nestao ispred terenca, kad je zakoračio na ciglenu stazu i pošao prema kući, Jilly se okrenula i pogledala Shepherda na stražnjem sjedištu.Uhvatila ga je kako ju promatra. Pogledi su im se sreli. Njegove zelene oči raširile su se šokirane dodirom, a zatim ih je zatvorio.»Shepe, ti ostani ovdje.«Nije odgovorio.»Ne miči se sa sjedišta. Mi ćemo se vratiti odmah.«Pod blijedim kapcima, oči su mu se trzale, trzale.Kad je Jilly pogledala prema kući, vidjela je Dylana kako sa staze skreće na prilazni put.Nagnuvši se, isključila je farove. Ugasila motor. Izvukla ključeve iz kontakt-brave.»Shepe, čuješ li me?«Njegove sklopljene oči izgledale su prepune snova, s daleko snažnijom REM fazom nego kod spavača koji pati od noćnih mora.»Ne miči se, ostani ovdje, ne miči se, vraćamo se odmah«, savjetovala mu je otvarajući suvozačeva vrata, okrenula se na sjedištu podigavši noge, kako ne bi ozlijedila Freda.Po pločniku su ležale opale masline koje je gnječila nogama, kao da su susjedi nedavno održali tulum s martinijima i pobacali ukrase iz

koktela, umjesto da ih pojedu.Dylan je slijedio prilaznu cestu i ušao medu sjene guste poput cerade koje su skrivale parkiranu limuzinu, no nije nestao iz vida.Dašak povjetarca, suh poput džina pomiješanog sa samo jednom kapi vermuta svileno je zašuškao maslinovim lišćem. Preko tog zavodljivog šuštanja, Jilly je začula: »Hnnnn-na-na-na-na-na-na-na-na-na-na!«Njegovo sablasno mucanje zavrtjelo joj se u pužnicama i doprlo do dna ušiju. Zatim kao da joj je preskočilo u kralježnicu i vibriralo od kralješka do kra-lješka, tjerajući je da dršće.Izgovorivši posljednji slog, Dylan je nestao iza tende.Prelazeći pločnik i drobeći masline u kašu, prelazeći preko trave kako bi očistila cipele, Jilly je požurila prema mjestu gdje ga je maloprije progutala tama.Njezino bucmasto i slatko lice, savršeno za božične čestitke, u sljedećem je trenutku usahnulo i bilo savršeno za Noć vještica. U drhtaju sjena koje je bacalo nešto nevidljivo, njezina bijela i sjajna kosa postala je zamršena i zalijepljena krvlju, no u treptaju svjetla koje nije dopiralo ni iz jednog vidljivog izvora, crveni su se pramenovi izravnali i ponovno očistili, pretvarajući se u bijele, sjajne uvojke. Blijedoružičasto lice pod snježnobijelom kosom postalo je zrnatosivo kad ga su ga uokvirili zgrušani pramenovi. Zapanjeno je pogledala Dvlana, no zapanjenost se pretvorila u strašan šok ledene smrtnosti - samo trenutak kasnije oči su ponovno bile žive, budne i ponovno zapanjene.Dylan ju je vidio živu, mrtvu, živu, mrtvu — jedna je slika izranjala iz druge, nakratko se namećući kao stvarnost, a zatim se pretvarajući u svoju suprotnost. Nije mogao sa sigurnošću znati što znači taj jeziv privid, ako je i imao ikakvo značenje, pa je zato pogledao svoje dlanove očekujući da će jednog trenutka biti čisti, a u drugom zaprljani ženinom krvlju. Kad vizija nasilja nije obuhvatila njegove ruke, ponovno je podigao oči i pogledao je, napola uvjeren da će ga ona snaga koja ga je dotjerala na ovo mjesto, naposljetku iskoristiti kao sredstvo njezine smrti.»Cizburgeri, pomfrit, pite s jabukama, frape od vanilije«, rekla je, dokazujući ili to da je njegov kratki posjet restoranu bio vrijedan

pamćenja, ili svoju sjajnu memoriju.Umjesto da joj odgovori, Dylan je samo zakoračio do kuhinjskog stola i podigao praznu limenku Budweisera. U koštanoj špilji njegove lubanje ponovno su poletjele krijesnice, ali je pucketanje i zujanje električnog luka bilo neizmjerno slabije. Iza stisnutih zuba, jezik mu se nije nijednom zgrčio.»Izlazite iz kuće«, savjetovao je ženi. »Ovdje niste sigurni. Brzo, idite, odmah.«Nije znao je li otišla ili ostala jer je, još govoreći, bacio limenku na stol i okrenuo joj leda. Nije se osvrtao. Nije mogao.Još nije stigao do kraja tog bizarnog putovanja koje je započeo Expeditio-nom, a nastavio pješice. Iza kuhinje, iza otvorenih vrata, protezao se hodnik s podom od dasaka koje je ublažavala staza s uzorkom ruža. Ponovno osjetivši hitnju, Dylana je nešto povuklo prema nekom mračnom cilju.

#Stigavši do garaže, Jilly se osvrnula prema Expeditionu, gdje su ulične svjetiljke kroz maslinove krošnje otkrivale Shepherdovu siluetu na stražnjem sjedištu, gdje mu je rekla da ostane.Prošla je pored buicka, izašla ispod tende i požurila do stražnje strane kuće, i probudila roj blijedih noćnih leptira kad se očešala o grm kamelija s pupoljcima crvenim i sočnim poput djevojačkog srca.Stražnja su vrata bila otvorena. Četverokut svjetla iz kuhinje otkrivao je bi-sernosivu boju trijema, neobično čistog od prašine u jednom pustinjskom gradu.Čak i u tim nesvakidašnjim okolnostima, možda bi i bila zastala na pragu, zatim uljudno pokucala po okviru otvorenih vrata. No spazivši poznatu bjelo-kosu ženu u kuhinji, koja je upravo dizala slušalicu sa zidnog telefona, uzbunila se i ohrabrila, te je stupila s trijema na svježe ulašten žuto-zeleni linoleum s pletenim uzorkom.Do trenutka kad ju je Jilly iznenadila, žena je već na brojčaniku pritisnula 9 i 1. Jilly joj je istrgnula slušalicu i objesila je prije nego što je još jednom mogla pritisnuti 1.Da je bila pozvala policiju, možda bi tamo pristigli i tipovi u crnim

Subur-banima.Ne više vesela dostavljačica hrane koja svima želi dobar dan, već umorna od radnog dana, iscrpljena brigom, smetena događajima u posljednjih nekoliko minuta, diznijevska je bakica stiskala dlanove kao da iz njih želi iscijediti nervozno drhtanje. Zvučeći kao da se iznenadila prepoznavši je, rekla je: »Vi. Pileći sendvič. Pomfrit. Đumbirovo pivo.«»Krupni muškarac, havajska košulja?« upitala je Jilly.Žena je kimnula. »Rekao je da ovdje nisam na sigurnome.«»Niste, zašto?«»Rekao je da odmah izađem iz kuće.«»Gdje je otišao?«Iako dobro iscijeđen, dlan joj je bio natopljen drhtanjem kad je nesigurno pokazala prema vratima koja su vodila u hodnik u prizemlju, na čijem je kraju sjajilo, između redova sjena, meko ružičasto svjetlo.#Hodajući po ružama, zelenom lišću i trnju, prolazio je otvore s lukovima, slične ulazima u sjenice iza kojih su stajale mračne sobe u čijoj je tami moglo rasti bilo što. Brinule su ga jedna soba zdesna i dvije slijeva, iako ga ništa nijeYvuklo prema njima i što je sa sigurnošću mogao pretpostaviti kako prisila da se nastavi kretati, samo znači kako opasnost prije leži pred njim, nego sa strane.Nije sumnjao da će se morati susresti s nečim pogibeljnim. Zagonetni priv-lačitelj koji ga je vukao kroz pustinju Arizone vjerojatno nije bio ćup zlata, kao što ni ova kuća vjerojatno nikad neće ležati na duginom kraju.Od bedža sa žabom, preko automobilskih vrata, do limenke piva — tako je pratio trag neobične energije koju je za sobom ostavio dodir ruku bjelokose žene.Marjorie. Nije mu jasno kako zna da joj je ime Marjorie, jer na njezinoj odori nije bilo pločice s imenom.Od bedža sa žabom do kuhinje — tražio je Marjorie, tražio je nevidljive ostatke koje je svojim dodirom ostavljala na neživim

predmetima i čitao tkanje njezine sudbine. Osjetio je prekinute niti u tapiseriji njezinog usuda i nekako znao da će se one prekinuti ovdje i ove noći.Od napola zdrobljene limenke produžio je dalje, tragao za novim znakovima. Ne znajući ni sama, kad joj je upao u kuću, Marjorie je mogla biti plijen, a Dylan, tražeći je, mogući ubojica.Stigavši do tog polovičnog shvaćanja prirode sukoba koji je slijedio, pojmio je kako je nastavak traganja, čin bezglave hrabrosti, ako ne i dokaz ludila, no nije se mogao povući ni koraka. Prisiljavala ga je nastaviti ona ista neznana i svemoćna snaga koja ga je natjerala i da leda okrene obećanom New Mexicu i da vozi prema zapadu brzinama većim od sto pedeset kilometara na sat.Hodnik je vodio do skromnog prednjeg predvorja, gdje je svjetiljka od pu-hanog stakla ispod ružičastog svilenog sjenila stajala na stoliću prekrivenom nježno ispletenim prekrivačem. Bio je to jedini izvor svjetla poslije kuhinje i jedva je osvjetljavao podnožje stubišta koje je vodilo na kat.Kad je Dylan položio ruku na stup ograde, ponovno je okusio psihički trag grabežljivca, isti onaj koji je osjetio na limenci piva, jednako jasan kao što krvo-sljednik nepogrešivo slijedi jedinstveni miris bjegunca. Karakter tih tragova bio je različit od onih koje je Marjorie ostavila na bedžu sa žabom i automobilskim vratima, jer je u ovima osjetio zloću koju kao da je za sobom u prolazu ostavljao duh hodajući na rascijepljenim kopitima.Maknuo je ruku s kugle na vrhu stupa i na trenutak se zagledao u ulaštenu zakrivljenost tamno bajcane topole, tragajući za bilo kakvim ostacima prirodnima ili natprirodnima, no ne nalazeći ništa. Njegovi prsti i dlan prekrili su prste i dlan onoga koji je pio pivo, pa iako su crte i lukovi otisaka bile nevidljive golom oku, tehničari iz policijskog laboratorija će ih kasnije učiniti vidljivima — kemikalijama za fiksiranje, prahom i kosim izvorima svjetla — bit će to neoboriv dokaz da je on jednom bio ovdje.Sigurnost da otisci postoje — iako nevidljivi, bilo ih je moguće otkriti i osuditi čovjeka za bilo koji zločin od provale do ubojstva — pružala je analogiju koja je Dvlanu omogućavala da lakše povjeruje kako samo dodirom, ljudi za sobom

mogu ostaviti nešto neobičnije no svakim svojim djelićem jednako stvarno kao i prirodna ulja zakrivljena tragovima nabora kože.Sag urešen ružama koji je prekrivao stubište, djelovao je jednako izlizan kao i onaj u hodniku. No njegov je uzorak djelovao smjelije, s više granja, a manje cvijeća, kao da Dvlanu objavljuje kako će njegova zadaća, od postaje do postaje na njegovom putu, postajati sve trnovitija.Uspinjući se, unatoč tome što nije mogao pronaći nijedan argument u korist uspona, desnom je rukom klizao po rukohvatu. Zaostali tragovi zlog bića palili su mu dlan i sijevali na vršcima prstiju, ali krijesnice mu se više nisu rojile u glavi. I električno zujanje u nutrini potpuno je utihnulo, jednako kao što su mu uminuli i grčevi u jeziku u trenutku kad je u kuhinji dodirnuo limenku piva. Prilagodio se tom neobjašnjivom iskustvu, te se ni tijelom ni umom nije više opirao tim strujama natprirodnih osjeta.Čak ni nepoznati uljezi, kao ni predosjećaj nadolazećeg nasilja nisu zadugo mogli zadržati prirodnu ljubaznost bijelokose žene koju su nesumnjivo pojačavali motivacijskim steroidima tijekom obuke u poduzeću za koje je radila. Briga se razvukla u slabašan osmijeh, te je pružila ruku da joj je Jilly protrese iako se i sama posve dobro tresla: »Ja sam Marjorie. Dušo, a kako se ti zoveš?«Da je bila odgovorna samo za Shepherda, Jilly bi bila otišla u hodnik potražiti Dylana, no on joj je prepustio i drugo siroče, ovu ženu. Nije željela još dugo Shepa ostaviti samoga u terencu, a ako Marjorie ostavi nasamo, nadohvat telefona, ovdje će se razmiljeti više gradskih policajaca nego što ih se nade na godišnjoj konvenciji.Štoviše, Dylan je rekao Marjorie da izađe iz kuće jer unutra nije bila na sigurnome — ipak, stara je cura bar naizgled proživjela skoro sedamdeset godina ostajući nesposobna da prepozna pogibelj čak i u trenutku kad bi joj se zlokobno blistava oštrica počela spuštati na vrat. Ako je Jilly ne izvuče otamo, Marjorie bi mogla ostati u kuhinji, malo zabrinuta, no ne i uzbunjena, čak i kad bi iz smočnice provalilo bezbrojno jato skakavaca ili iz sudopera izletjele grude užarene lave.»Ja sam Marjorie«, ponovila je, dok joj je slabašan smiješak drhtao poput niske mjehurića koji bi se mogli rasprsnuti u jezeru brige koje

joj je plavilo lice. Držeći ruku ispruženu, očito je zauzvrat očekivala ime — ime, koje će odati policiji kad je, neizbježno, kasnije bude pozvala.Zagrlivši Marjorie oko ramena, gurkajući je prema stražnjim vratima, Jilly je rekla: »Sunčica, možeš me zvati Pileći-sendvič-pomfrit-đumbirovo-pivo. Ili kraće, Pilence.«Svaki novi kontakt s tragovima na rukohvatu otkrivao je kako je osoba čiji trag Dylan slijedi, daleko zlokobnija nego što je spoznavao dodirnuvši prethodni trag. Do trenutka kad je skrenuo na polukatu i popeo se drugim stubištem do mraka na vrhu stuba, shvativši kako ga u sobama na katu očekuje protivnik kojeg ne može potući slikar kojem nedostaje izravno iskustvo nasilja, nego pravi ubojica zmajeva.Prije malo više od minute, kad je ženu ugledao živu, no i onakvu kakva bi mogla biti nakon ubojstva, bio je osjetio kako se gusta strava prvi put uvlači u njega. Sad mu se poput anakonde stezala oko kralježnice.»Molim te«, prošaptao je Dylan kao da još vjeruje kako tamo stoji u željeznim okovima — na milost i nemilost — nepoznate vanjske sile. »Molim te«, ponovio je, kao da mu ne postaje savršeno jasno da mu je predano, ili da je uklet, šestim čulom tvari iz šprice, i kao da mu nije jednako jasno da svojim pogibeljnim putem kroči potpuno bez prisile. Njegove prošaptane molbe vjerojatno su bile upravljene njemu samome. Tjerali su ga motivi koje nije shvaćao, no oni su bili samo i jedino njegovi.Mogao se okrenuti i otići. Znao je da može izabrati. Ujedno je shvaćao kako bi put prema dolje i izlaz iz kuće bio lakši od onoga pred njim.Kad je spoznao kako uistinu u potpunosti vlada samim sobom, cijelom njegovom nutrinom raširio se snažan osjećaj spokoja, poput rijetko lijepog snijega koji u mirnome zraku blagim obrisima pokriva izbrazdani krajolik. Kad su mu se opustili stisnuti zubi, prestalo je i trzanje čeljusnih mišića. Osjećaj hitnje povukao se, a udarci srca usporili su se i bili manje nasilni te je pomislio kako mu srčani mišić možda i neće eksplodirati. Odmotavši mu se s kralježnice, zmija hladne strave ugrizla se za rep i progutala samu

sebe.Stajao je na vrhu stubišta, na pragu tamnog hodnika, znajući da se može okrenuti i znajući da će umjesto toga poći dalje, no ne znajući zašto. U tom trenutku to nije ni trebao znati. Po vlastitoj procjeni nije bio hrabar, nije bio rođen da se bori u ratovima ili kroti podivljale ulice. Divio se junaštvu, ali ga nije očekivao od sebe. Iako mu je poriv i dalje ostao zagonetan, dovoljno je dobro razumijevao sebe i bio siguran kako nesebičnost tu ne igra nikakvu ulogu - produžit će jer je nagonski osjećao kako uzmak ne bi bio najpametnije rješenje. Budući da još nije mogao svjesno preraditi sve neobične podatke koje je prikupila njegova nesvakidašnje pojačana percepcija, logika mu je govorila da se pouzda u vlastite nagone više nego što bi bilo pametno.Ružičasto je svjetlo dopiralo samo do polukata. Mračni prolaz pred Dyla-nom osvjetljavao je samo — i to jedva — sjaj svjetiljke ispod vrata na desnoj strani hodnika, pritvorenih tek centimetar.Koliko je uspio razaznati, na katu su bile tri sobe — osvijetljena prostorija na kraju, još jedna vrata zdesna bliže njemu i samo jedna soba slijeva.Kad je Dylan u tri koraka prišao prvim vratima zdesna, ponovno ga je obuzeo strah — no bila je to zebnja kojom se moglo vladati, promišljen strah vatrogasaca i policajaca, ne breme strave pod kojim se provukao kuhinjom, hodnikom u prizemlju i popeo stubištem.Psihički trag njegovog plijena zagadio je kvaku. Zamalo je povukao ruku, ali ga je intuicija - njegov novi najbolji prijatelj - potjerala da nastavi.Tiha škripa reze, šapat suhih šarki. Prozor od mliječnog stakla, blještav od žutog sjaja kadmijeve ulične svjetiljke, presječen sjenom maslinove grane, propuštao je dovoljno svjetla da otkrije praznu kupaonicu.Uputio se do druge sobe zdesna, gdje je sječivo snažnijeg svjetla prosijeca-lo centimetar širok otvor između vrata i dovratka. I nagon i razum branili su mu da pogled skrene na taj uski prostor kako se metaforičnoj oštrici ne bi pridružio i pravi nož koji bi ga oslijepio zbog uhođenja.

Kad je zgrabio kvaku, Dylan je znao kako je našao brlog bolesne duše za kojom je tragao, jer je trag bio stotinu puta jači od onih na koje je dotad naišao. Psihički trag koji je ostavio plijen migoljio se poput stonoge na njegovom dlanu, koprcao se i uvijao, a on je znao da iza tih vrata leži grad pakleni, podignut s pogrešne strane Smrti.Šesnaesto poglavlj<Prelazeći prag stražnjih vrata, Marjorie se sjetila svoje večere iz restorana koju je ostavila u kuhinji, i htjela se vratiti po vrećicu dok je čizburger još topao.Strpljivo poput velike ptice ili nekog drugog kostimiranog učitelja iz Ulice Sesame koji djetetu, čiju je sposobnost koncentracije u atome raspršila doza Ri-talina, pokušava objasniti novu riječ, Jillv je ženu držala u pokretu objasnivši kako joj topli čizburger neće biti nimalo ukusan ako bude mrtva.Dylan je očito Marjorie upozorio samo ovlaš, nije objasnio da plinski štednjak u sljedećem trenutku namjerava eksplodirati, nije predvidio potres koji bi u svakom trenutku njezinu kuću mogao pretvoriti u hrpu zadimljenog krša, toliko slikovitu medijskim lešinarima. Ipak, u svjetlu nedavnih događaja, Jilly je njegove zebnje shvatila ozbiljno, bez obzira na nedostatak pojedinosti.Služeći se veselim razgovorima i lukavom psihologijom koje bi Velika Ptica prihvatila svim srcem, Jillv je navukla Marjorie da izađe na stražnji trijem, a zatim do stuba koje su vodile u stražnje dvorište.U tom trenutku starija je žena svu svoju zamjetnu težinu prebacila u noge, i stvorila vakuum između gumenih potplata i glatke boje na podu trijema. Taj ju je trik učinio nepomičnom poput Herakla koji se, kad su ga osudili na rašče-tvorenje, pokazao dostojan četveropregu ubilačkih konja.»Pilence«, žena se obratila Jillv, odlučivši se ne zvati je njezinim punim ugostiteljskim imenom, »on zna za noževe?«»Tko on?«»Tvoj dečko.«»Marj, nije on moj dečko. Ne stvaraj takve zaključke. Nije moj tip. Kakve noževe?«»Kenny voli noževe.« »Tko je Kenny?« »Kenny mladi, ne njegov

otac.«»Djeca«, suosjećala je Jilly, još uvijek tjerajući ženu da se pokrene. »Kenny stariji je u zatvoru u Peruu.«»Sroljo«, rekla je Jillv, misleći istovremeno na peruansko zatočeništvo Ken-nyja starijeg i na vlastitu nesposobnost da Marjorie gurne niz stube na trijemu.»Kenny mladi, moj najstariji unuk. Devetnaest.«»I voli noževe, a?«»Skuplja ih. Neki su jako lijepi.«»Marj, to zvuči sjajno.«»Samo se bojim da je opet na drogama.«»Noževi i droge, tako?« upitala je Jillv, pokušavajući zanjihati ženu, osloboditi cipele vakuuma i tako je pokrenuti.»Ne znam što da radim. Ne znam. Ponekad poludi od droge.«»Lud, droga, noževi«, rekla je Jilly, smještajući dijelove Kennvjeve slagalice na mjesta i nervozno pogledavajući prema otvorenim kuhinjskim vratima iza njih.»Prije ili poslije svakako će prolupati«, brinula se Marj. »Jednog će dana prijeći granicu.«»Sunčica«, rekla je Jilly, »mislim da je danas taj dan.«#Ne jedna, nego čitavo gnijezdo, koprcajući čvorovi stonoga kao da su se migoljili na Dvlanovom dlanu.Nije s gađenjem pustio kvaku, jer je istovremeno osjetio molećive tragove druge i bolje osobnosti prekrivene talogom bolesne duše. Primao je odjeke sjajnog, no bojažljivog srca čije je skrovište začudo bilo na istom mjestu gdje i zmajeva pećina.Oprezno je otvorio vrata.Velika spavaonica bila je podijeljena točno po sredini, tako precizno kao da crta povučena po podu, uz lijevi zid, preko stropa i niz desni zid. Podjelu doduše nisu obilježavale nikakve vidljive oznake, nego samo dramatičan kontrast između interesa i karaktera dvaju stanara koji su dijelili taj prostor.Osim kreveta i noćnog ormarića, bliža polovica sobe sadržavala je i police natrpane knjigama u mekom uvezu. Slobodni prostor zida prekrivala je eklek-tična zbirka triju postera. Na prvom je A. C.

Shelby Cobra iz 1966. godine jurila autocestom prema blještavom crvenom sutonu — svojim niskim profilom, čulno zaobljenim linijama i srebrnastim lakom koji je odražavao nebo u teh-nikoloru, taj sportski auto bio je utjelovljenje brzine, radosti i slobode. Pokraj Cobre visio je jednostavan portret mrzovoljnog C. S. Lewisa. Treći poster bila je slavna fotografija američkih marinaca koji su podizali stijeg na vrhu bitkama izrovanog brda na otoku Iwo Jima.Također namještena krevetom i noćnim ormarićem, u daljoj polovici sobe nije bilo ni knjiga ni postera. Tamo su zidovi služili kao vitrine za zubatu zbirku oružja sa sječivima. Tanki stiletto, širi bodeži, škotski noževi, sablja, skimitar,kukriji i katari iz Indije, skean dhu iz Škotske, helebarda s kratkom drškom, ba-jonete, mačevi, Bowievi noževi, jatagani ... mnoge su oštrice bile ukrašene složenim ukrasima, drške raskošno izrezbarene i obojane, jabučice i rukobrani ponekad jednostavni no češće bogato urešeni.U bližoj polovici sobe stajao je i maleni stol. Na njemu su, uredno složeni, stajali: upijač, komplet pera, kutija s olovkama, debeli rječnik i model A. C. Shelby Cobre iz 1966.Na drugom kraju, na radnom je stolu ležala plastična lubanja i hrpa pornografskih videokazeta.Bliži je prostor bio bez prašine, ulašten, bogatije opremljen od svećeničke ćelije, no jednako uredan kao fratarska nastamba.U daljem je prostoru vladao nered. Posteljina je bila zgužvana. Prljave čarape, odbačene cipele, prazne limenke sokova i piva i zgužvani omoti slatkiša ležali su po podu, na noćnom ormariću i polici iznad uzglavlja kreveta. Samo su noževi i druga sječiva bili složeni pomno, ako ne i s ljubavlju, a sudeći po zrcalnome sjaju svake oštrice, mnogo je vremena posvećeno njihovom održavanju.Nasred sobe stajala su dva kovčega, na samoj granici između protivničkih tabora. Na prtljazi je ležao crni kaubojski šešir ukrašen zelenim perom.Dylan je sve to primijetio dok je za tri-četiri sekunde pogledom preletio po sobi — onako kako se već odavno navikao prvim pogledom upiti cijeli krajolik sve do i najmanjeg detalja, kako bi procijenio, u trenutku prije nego što mu glava nadjača srce, vrijedi li

na taj prizor potrošiti vrijeme i energiju koje će izgubiti slikajući ga i slikajući ga dobro. Nadarenost s kojom se rodio u sebi je sadržavala i trenutačnu fotografsku percepciju, ali on je nije višestruko uvećao vježbom, kao što je zamišljao da talentirani mladi policajac svjesno brusi svoje prirodno umijeće opažaja sve dok ne zasluži detektivski čin.Kao što bi učinio svaki dobar policajac, Dylan je svoj prvi pregled započeo i završio detaljem koji je najbrže i najsnažnije definirao scenu — dječak, otprilike trinaest godina star, sjedio je na bližem krevetu, odjeven u traperice i majicu njujorških vatrogasaca, okovanih gležnjeva, grubo začepljenih usta i lisicama privezan za mjedeno uzglavlje.Marj je njezino lijepljenje za podlogu išlo daleko bolje nego Jillyni pokušaji da je odlijepi od tamo. I dalje zabetonirana za trijem na vrhu stubišta, zabrinuto je rekla: »Moramo doći do njega.«Iako joj Dylan nije bio dečko, Jilly nije znala kako da ga drugačije nazove budući da pred tom ženom nije željela izgovoriti njegovo pravo ime, i zato što nije znala kakvu je večeru on bio naručio. »Marj, ne brini se. Moj će dečko doći do njega.«»Ne mislim na Kennyja«, rekla je Marj, zvučeći zabrinutije nego prije.»Na koga misliš?«»Na Travisa. Mislim na Travisa. On ima samo knjige. Kenny ima noževe, a Travis ima samo knjige.«»Tko je Travis?«»Kennvjev mladi brat. Trinaest godina. Kenny je na rubu, a onda obično Travis padne u provaliju.«»A Travis... on je gore s Kennyjem?«»Sigurno. Moramo ga izvući.«Na drugom kraju stražnjeg trijema, kuhinjska su vrata stajala otvorena. Jilly se nije željela vraćati u kuću.Nije znala zašto je Dylan dojurio ovamo, stavljajući na kocku život, udove i bonuse osiguranja, ali je sumnjala kako ga je na to tjerala zakašnjela potreba da zahvali Marj na njezinoj ljubaznoj usluzi, ili žudnja da joj vrati bedž sa žabom kako bi ga uručila nekoj drugoj mušteriji koja bi ga više cijenila. Temeljeći to na ono malo podataka

koje je posjedovala, i razmišljajući o noći koja kao da je ispala iz Dosjea-X, Jilly se bila spremna okladiti kako je gospodin Dylan Nešto-mi-se-dogodilo O'Conner ovamo dotutnjao kako bi Kennyja spriječio da svojom zbirkom noževa ne počini neko zlodjelo.Ako je ta navala psihičke percepcije bila Dylana odvela do Kennyja-od-bez-broj-noževa, koga očito nikad prije nije bio susreo, tada se nametao logički zaključak da će on biti svjestan i Travisa. Kad naleti na trinaestogodišnjaka naoružanog knjigom, sigurno ga neće zamijeniti za nafiksanog devetnaestogodišnjeg manijaka s noževima.Taj niz misli iz tijeka je izbacivala riječ logika. Sve što se dogodilo u posljednjih nekoliko sati izbacilo je bebu Logiku kroz prozor, zajedno s kadicom punom razuma. Ništa što im se te noći dogodilo ne bi bilo moguće u racionalnome svijetu u kojem je Jilly iz zboristice izrasla u komičarku. Ovo je bio nov svijet, ili s posve novom logikom koju ona još nije uspjela shvatiti ili bez imalo logike — a u takvom se svijetu, Dylanu, u nepoznatoj kući, u tami, moglo dogoditi bilo što.Jilly nije voljela noževe. Bila je komičarka, a ne živa meta bacaču noževa. Očajnički je željela izbjeći povratak u kuću u kojoj su bili Kenny i zbirka noževa.Kad je Jilly dvije minute ranije ušla u kuhinju i spustila slušalicu telefona kojeg je samo jedna nepritisnuta tipka dijelila od propasti, jadna je Marj izgledala zapanjeno i otupjelo. Sad se crveno-bijeli poluzombi brzo preobražavao u emocionalno potresenu baku, sposobnu za nepromišljene poteze. »Moramo izvući Travisa!«Posljednje što je Jilly priželjkivala bio je nož u grudima, no pretposljednje na tom popisu bila je histerična bakica koja juriša u kuću i otežava Dvlanovusituaciju — navjerojatnije bi se uputila prema telefonu čim bi ga ugledala i podsjetila se kako je policija vječno spremna da služi.»Marj, ostani ovdje. Ostani točno ovdje. To je moj posao. Naći ću Travisa i izvući ga van.«Dok se Jilly okretala, odlučivši biti hrabrijom nego što bi to htjela, Marj ju je zgrabila za ruku. »Tko ste vi, ljudi?«Vi ljudi. Jilly je prije reagirala na te dvije nevine riječi, vi ljudi, a ne

na pitanje. Zamalo je rekla: Sto mislite time — vi ljudi? Imate li problema s ljudima poput mene?Tijekom nekoliko zadnjih godina, njezini su nastupi bili pomalo prihvaćani, a požnjela je i malo uspjeha, pa su njezine temperamentne reakcije na prividne uvrede djelovale sve gluplje. Čak i kad je uzvraćala Dvlanu — koji je zbog nečega imao moć da je dovede do ludila kao nitko prije — čak i kad bi uzvraćala njemu, njezine bi reakcije bile glupe. A u ovim su okolnostima mogle biti i pogibeljne.»Policija«, slagala je, iznenađujuće lako za bivšu članicu crkvenog zbora. »Mi smo policija.«»A odore?« željela je znati Marj.»Tajna policija.« Nije se potrudila pokazati joj iskaznicu. »Sunčica, ostanite ovdje. Ostanite ovdje na sigurnom. Pustite profesionalce da rade svoj posao.«Dječak u vatrogasnoj majici bio je nadjačan, pretučen i najvjerojatnije one-sviješten, iako je već došao k svijesti kad je Dylan ušao u sobu. Jedno oko crno i natečeno. Izgrebana brada. Na lijevom uhu zgrušana krv od udarca u glavu.Skidajući ljepljive trake s dječakovog lica, vadeći crvenu gumenu lopticu iz blijedih usana, Dylan se živo prisjećao svoje bespomoćnosti u motelskoj sobi, sjećao se kako se gušio s čarapom u ustima, i u sebi otkrio prigušeni bijes nalik dugo zapretanom ugljenu spremnom da bljesne bijelim usijanjem kad ga zapah-ne jedan dašak pravedničkog gnjeva. Taj je potencijalno vulkanski bijes bio pomalo stran bezbrižnom čovjeku koji je vjerovao da se i najdivljije srce može izvesti iz tame spoznajom duboke ljepote prirodnoga svijeta i života. Godinama je toliko često okretao i drugi obraz, da je često podsjećao na gledaoca koji prati tenis.No njegov gnjev nije razbuktala vlastita patnja, čak ni ono što bi još mogao propatiti zbog sudbine koju mu je istkala tvar za dane koji su tek dolazili, nego sućut za dječaka i suosjećanje za sve žrtve u ovom dobu nasilja. Možda će, kako im je obećano, nakon Sudnjeg dana krotki uistinu naslijediti svijet kao svoje igralište - ali su se u međuvremenu zlotvori, iz dana u dan, dobro zabavljali.Dylan je oduvijek bio svjestan nepravde u svijetu, no nikad nije

mario tako žarko kao sad, nikad nije osjetio da mu zavojito svrdlo nepravde ruje po srcu. Snaga i čistoća gnjeva iznenadili su ga, budući da su u ovom slučaju djelovali daleko presnažni. Jedan pretučen dječak nije Auschwitz, niti masovne grobnice kmerske Crvene Kampućije, a ni Svjetski trgovinski centar.Događalo mu se nešto iskonsko, no preobrazba se nije ograničila na razvoj šestog čula. Zbivale su se dublje i strasnije promjene, tektonski poremećaji u najdubljim slojevima njegova uma.Kad mu je uklonio povez, i kad je mogao govoriti, dječak je posve vladao sobom i bio sposoban shvatiti težinu situacije. Sapćući, i ne skidajući pogled s otvorenih vrata kao da su ona dveri kroz koje mogu umarširati najgroznije vojske paklene, rekao je: »Kenny je puknut na bar šest načina. Totalno je psihoti-čan. U bakinoj sobi drži djevojku. Mislim da će je ubiti. Zatim i baku. Onda mene. Mene će ubiti posljednjeg, jer mene najviše mrzi.«»Kakvu djevojku?« upitao je Dylan.»Becky. Živi u ulici.«»Djevojčica?«»Ne. Sedamnaest joj je godina.«Lanac kojim su dječakove noge bile omotane i stegnute, bio je osiguran lokotom. Veze između lisica na rukama bile su provučene iza okomitog stupa mjedenog uzglavlja, prikivajući dječaka za krevet.»Ključevi?« upitao je Dylan.»Kenny ih ima.« Dječak je konačno skrenuo pogled s vrata i Dylana pogledao u oči. »Ja ne mogu maknuti.«Životi su se našli na vagi. Iako bi poziv policiji vjerojatno dovukao i ekipu iz crnih Suburbana, što bi značilo Dylanovu, Jillyinu i Shepovu smrt, bio je moralno obavezan pozvati 911.»Telefon?« prošaptao je.»U kuhinji«, šapnuo je dječak. »I jedan je u bakinoj sobi.«Intuicija je Dylanu javila kako nema vremena otići do kuhinje i nazvati. Uostalom, nije želio ostaviti dječaka samoga. Koliko je znao, predviđanje nije bilo dijelom njegove psihičke nadarenosti, ali je oko njega zrak vonjao, zgrušan nasiljem i bio se spreman kladiti u vlastitu dušu da će ubijanje, ako već nije počelo, započeti prije nego

što ružama posutim stubištem stigne do prizemlja.U bakinoj sobi bio je telefon, no očito je tamo bio i Kenny. Kad Dylan ude tamo, trebat će mu mnogo više od mirnog prsta kojim bi pritiskao tipke.Još jednom su mu pozornost privukle oštrice na zidu, no osjetio je odvratnost na pomisao da bi ikoga mogao zarezati mačem ili mačetom. Nije imao želudac za takva krvava djela.

Primijetivši Dvlanovo zanimanje za noževe, i očito videći njegovu odlučnost da ih upotrijebi, dječak je rekao: »Tamo. Pokraj police s knjigama.«Palica za bejzbol. Staromodna, drvena palica. Dylan je u djetinjstvu često zamahivao njima, iako nikad na ljudsko biće.Nijedan vojnik ni policajac, kao nijedan čovjek od akcije, ne bi se složili s njime, ali je Dvlanu bila draža palica nego bajuneta. Dobro mu je ležala u rukama.»Totalno psihotičan«, podsjetio ga je dječak, kao da mu želi reći kako mora prvo zamahnuti palicom, ne slušajući razum niti uvjeravanja.Posljednja vrata nije uokvirivao ni najmanji tračak svjetla.Kuća je potpuno utihnula. Naslonivši uho na vrata, Dylan je osluškivao čekajući, da na šest načina prolupani Kenny ispusti neki zvuk.Neki izvođači naposljetku pomiješaju privid sa stvarnošću i do neke mjere prerastu u izmišljene likove, šepureći se svijetom kao da su vječno na pozornici. Tijekom posljednjih nekoliko godina, Jilly je samu sebe napola uvjerila da je ogrubjela Amazonka s Jugozapada, za koju se izdavala pred publikom.Vrativši se u kuhinju, na svoje je razočaranje u trenutku otkrila kako privid i stvarnost u njezinom slučaju nisu jedno te isto. Na brzinu tragajući za oružjem, prekapala je ladicu za ladicom, ormarić za ormarićem, dok su joj se kosti u nogama pretvarale u želatinu, a srce otvrdnulo i pretvorilo se u bat koji je udarao o njezina rebra.Po svim mjerilima zakona ili borbe, mesarski se nož kvalificirao kao oružje. No gotovo artritična ukočenost kojom se njezina desna šaka zatvorila oko drške, uvjerila ju je kako bi se s njime u ruci mogla

boriti jedino protiv pečenja.Štoviše, da biste upotrijebili nož, morate se približiti protivniku. Pretpostavljajući kako bi Kennvja mogla pogoditi nečim dovoljno snažno da ga zaustavi, ako ne i ubije, Jilly je bilo draže napasti ga iz najveće moguće daljine, po mogućnosti velikokalibarskom puškom sa susjednog krova.Ali je smočnica bila smočnica, ne i arsenal. Najteže oružje na policama bile su limenke ušećerenih bresaka u gustome soku.A tada je Jilly primijetila da Marjorie progone mravi, i s bljeskom nadahnuća rekla je: »Ah.«mNi palica za bejzbol ni pravednički gnjev nisu Dvlana učinili dovoljno hrabrim, a ni dovoljno glupim da uleti u mračnu sobu tragajući za totalno drogiranim,hormonima opsjednutim, sasvim puknutim tinejdžerom s više vrsta noževa nego što ih je Dylan mogao nabrojati. Polagano otvorivši vrata — i ponovno osjetivši psihički trag — čekao je u hodniku, leđima oslonjen o zid i slušao.Vladala je takva tišina da je pomislio kako bi jednako tako mogao plutati u vakuumu dubokog svemira, te kad se zapitao je li možda oglušio, shvatio je kako je Kenny jednako strpljiv kao i potpuno psihotičan.Iako je Dylan želio ovo učiniti otprilike jednako kao i hrvati se s krokodilom, uvukao se kroz vrata i rukom opipao oko okvira tražeći prekidač za svjetlo. Pretpostavljao je da Kenny stoji spreman da uzvrati na takav potez, i toliko je očekivao da će mu ruku prikovati nožem za zid da se zamalo zapanjio kad su mu, pošto je upalio svjetlo, svi prsti bili na broju.U bakinoj sobi nije bilo lustera, već se upalila jedna od dvije svjetiljke uz krevet — crvenosmeđa posuda oslikana tulipanima, okrunjena žutim ispletenim sjenilom u obliku kineskog šešira. Meko svjetlo i meke sjene proširili su se prostorom.U sobu su vodila još dvoja vrata, oba zatvorena. Jedna su sigurno vodila u garderobni ormar. Iza drugih vjerojatno je bila kupaonica.Zastori na tri prozora nisu bili ni dovoljno dugački, ni dovoljno debeli da bi sakrili ikoga.

U jednom je uglu stajalo visoko, ovalno zrcalo. Iza njega nije vrebao nitko, ali je Dvlanov odraz zauzeo cijelu njegovu površinu — izgledao je manje preplašen nego što se osjećao, veći nego što je mislio da je.Bračni krevet bio je postavljen tako da se Kenny mogao, ležeći na podu, skrivati s druge strane. Nijedan drugi komad namještaja nije nudio skrovište.Više ga je brinula osoba na krevetu. Tanki samtasti prekrivač, deka i plahta bili su razbacani, no ispod njih kao da je ležao netko, skriven od glave do pete.Kao u bezbrojnim filmovima o bjegovima iz zatvora, to su zapravo mogli biti jastuci, namješteni da oponašaju oblik tijela, samo što su prekrivači jedva primjetno drhtali.Otvorivši vrata i upalivši svjetlo, Dylan je bio najavio svoju nazočnost. Oprezno se primaknuvši krevetu, upitao je: »Kenny?«Ispod zgužvane posteljine, nejasna pojava prestala je drhtati. Na trenutak se sledila i ležala poput lesa u mrtvačnici prekrivenog plahtom.Dylan je objema rukama zgrabio palicu, spreman da zamahne. »Kenny?«Skriveno se tijelo počelo trzati nervozno i snažno kao da ne može zadržati uzbuđenje.Vrata koja možda vode u ormar — još zatvorena. Vrata koja možda vode u kupaonicu — i ona zatvorena.Dylan se osvrnuo preko ramena, prema ulaznim vratima.Ništa.S naporom se prisjetio imena koje je spomenuo okovani dječak, imena preplašene djevojke iz iste ulice. Sjetio se: »Becky?«Zagonetna se pojava trznula, trznula, nevjerojatno živa ispod pokrivača, no nije odgovorila.Iako se nije usudio udariti ono što ne vidi, Dylan nije želio rukom uhvatiti posteljinu i baciti je u stranu, zbog istog razloga zašto bi bio oklijevao maknuti ceradu s naslaganih cjepanica ako bi sumnjao da bi se ispod nje mogla skrivati čegrtuša.A nije želio ni debljim krajem palice posteljinu maknuti s puta. Zapetljana u pokrivače, palica bi se mogla pokazati kao

neučinkovito oružje, pa iako bi taj manevar Dvlana ranjivog, ostavio samo nakratko, i taj bi trenutak bio dovoljan Kennvju da skoči s kreveta i ispod podignutih pokrivača, naoružan nožem naročito načinjenim za paranje utrobe.Meko svjetlo, meke sjene.Kuća je utihnula.Oblik se trzao.Sedamnaesto poglavljeJilly u hodniku u prizemlju, iz sjene u sjenu, prošla je tri neosvijetljene sobe, naćulila uši na svakom pragu, zatim pokraj stolića sa svjetiljkom, i do podnožja stubišta.Kad se počela uspinjati, iza sebe začula je metalni plink i zastala na drugoj stubi. Za plinkom je slijedio tat-tat, zatim brzi zvuk prelaska po žicama zzzzz-iiiiinnnggg, i tada potpuna tišina.Zvukovi kao da su dolazili iz sobe najbliže prednjem ulazu, točno nasuprot predvorju. Vjerojatno dnevna soba.Kad pokušavate izbjeći izravni sudar s mladićem čija ga baka, u najboljem svjetlu, opisuje kao mješavinu ludila, droge i noževa, posljednje što želite čuti je poznate, metalne zvukove koji vam pristižu iz mračne sobe za leđima. Tišina koja je uslijedila nije imala — a nije ni mogla imati — karakter bezopasne tišine koja je prethodila prvome plinku.S nepoznatim ispred, no i iza nje, Jilly nije odjednom otkrila svoju nestalnu unutarnju Amazonku, ali se nije ni sledila ili skutrila od straha. Njezina stoička majka i nekoliko davnih loših prekida naučili su je da se s nevoljom bez razmišljanja treba nositi licem u lice - mama ju je savjetovala kako si moraš reći da je svaka nesreća krema, da je ona kolač ili pita koje se mora pojesti i tako skončati s njom. Ako je nacereni Kenny vrebao u mrkloj dnevnoj sobi, stružući noževe jedan o drugi dovoljno glasno da bude siguran kako će ga ona čuti, u tom slučaju Jilly je očekivao čitav piknik nevolja.Povukla se sa stubišta u predsoblje.Plink, plink. Tik-tik-tik. Zing ... zzziiinnnggg!#Budući da nije bio obdaren olujnim dahom kao veliki, zločesti vuk iz bajke, kojim bi otpuhao pokrivače s kreveta, Dylan je morao ili

pričekati da prekrivena pojava načini prvi potez, što je nevolju prizivalo daleko sigurnije nego bilo kakva akcija, ili je morao otkriti drhtavo obličje i saznati njegovo ime i namjere.Držeći palicu podignutu u desnoj ruci, slobodnom je rukom zgrabio pokrivače i trgnuo ih u stranu, otkrivajući crnokosu, plavooku, bosonogu tinejdžerku u odrezanim trapericama i bluzi bez rukava s uzorkom modrih kvadrata.»Becky?«Strah joj je vladao licem i očima raširenim kao od elektrošoka. Drhtaji straha u bezbrojnim su potocima tekli njome i neprekidno se skupljali u poplavu grčeva, trzajući joj glavom i čitavim tijelom, silinom koja se bila prenosila na pokrivače.Njezin ranjen pogled ostao je prikovan za strop kao da nije svjesna da je pomoć stigla. Taj zaborav nalikovao je transu.Dok je ponavljao njezino ime, Dvlanu je palo na pamet da bi mogla biti drogirana. Izgledala je napola paralizirana i nesvjesna svoje okoline.Zatim je, ne pogledavši ga, progovorila kroz čvrsto stisnute zube: »Bježi.«Držeći palicu podignutu u desnoj ruci, bio je živo svjestan otvorenih ulaznih i dvaju zatvorenih vrata, oprezno prateći svaki zvuk, pokret, bujanje sjena. Opasnost nije dopirala niotkuda, nikakva grozna pojava koja bi se sukobila s cvjetnim tapetama, žutim zavjesama ili kolekciji blještavih odraza s bočica parfema na toaletnom stoliću.»Izvući ću te odavde«, obećao je.Pružio joj je slobodnu ruku, ali je ona nije prihvatila. Ležala je ukočena i drhtala, silovito usmjerivši svu pozornost prema stropu kao da se on spušta na nju težinom koja drobi, kao u starim serijama filmova u kojima je zločinac gradio složene strojeve za ubijanje, bez obzira što bi revolver daleko bolje poslužio.»Bježi«, prošaptala je Becky s potpunim očajem. »Zaboga miloga, bježi.«Njezino drhtanje, njezina paraliza, njezini bjesomučni savjeti potresali su mu živce, koji su se već tresli poput zrna tuče na limenom krovu.

U starim serijama, ovu bi ženu u to bespomoćno stanje stjerala proračunata doza kurare, ali to nije bio slučaj u stvarnome svijetu. Njezina paraliza bila je vjerojatno psihološka, no unatoč tome ona ju je kočila. Da bi je podigao s kreveta i iznio je iz sobe, morao bi spustiti palicu za bejzbol.»Gdje je Kenny?« prošaptao je.Napokon je pogled skrenula sa stropa, prema kutu sobe u kojem su ga čekala jedna od zatvorenih vrata.»Tamo?« ustrajao je.Becky ga je prvi put pogledala u oči..., a zatim odmah pogled skrenula prema vratima.Dylan je oprezno obišao krevet i prešao ostatak sobe. Kenny bi ga mogao napasti odasvud.Opruge su zacviljele, a djevojka je zastenjala kao da se napreže.Okrenuvši se, Dylan je ugledao Becky, ali nije više ležala licem uvis - ugledao ju je kako se podiže na koljena — pridizala se dalje, sve dok se nije potpuno uspravila na krevetu. U desnoj je ruci držala nož.Tonk. Tvang. Plink.Proždirući nevolju poput pudinga, no nezadovoljna okusom, Jilly je na tonk stigla do lučnog svoda. Na tvang, pronašla je prekidač. Na plink je prijetnju obasjala svjetlom.Bijesno udaranje krilima zamalo ju je natjeralo da uzmakne. Očekivala je oluju grlica ili golubova koja se oko nje kovitla kao na autocesti, ili zasljepljuju-ću mećavu ptica koju je u Expeditionu vidjela samo ona. No jato se nije pojavilo, i nakon kratkog lepetanja, krila su utihnula.Kenny nije oštrio noževe. Osim ako ga ne nade kako čuči iza naslonjača ili sofe, Kenny nije bio tamo.Još jedan niz metalnih zvukova privukao joj je pozornost prema kavezu. Visio je oko dva metra iznad poda, na postolju sličnom postoljima za svjetiljke.Malenim nogama s kandžama papigica se uhvatila za debelu žicu od koje je bio načinjen njezin kavez. Pernati je zatočenik svojim kljunom trzao rešetke tamnice. Glatkim pokretima vrata, papigica je kljunom strugala po rešetkama kao bezruka harfistica koja izvodi

glisando - zzziiinnnggg, zzziiinnnggg.Njezina ofucana ratnička slava još se više umanjila time što je papigicu bila smatrala smrtnom opasnošću, te se Jilly povukla pred tim trenutkom poniženja. Vraćajući se na stubište, još jednom je začula kako ptica snažno krilima bubnja po zraku kao da zahtijeva slobodu da poleti.Struganje i lepet krila toliko su živo prizvali njezina paranormalna iskustva da se morala oduprijeti iskušenju da pobjegne iz kuće, i umjesto toga požuri gore, prema Dylanu. Ptica je utihnula kad se popela do odmorišta na polukatu, no i dalje bježeći od sjećanja na krila, premalo oprezno požurila je na kat.Iz Beckynih je modrih očiju nestao lažni strah, a u njima je bljesnulo luđačko veselje.Bijesno se bacila s kreveta, divljački mašući nožem. Dylan joj se izmaknuo, a Becky se pokazala više željnom nego uvježbanom za ubijanje. Posrnula je, za-•malo pala, jedva izbjegla da ne nabode samu sebe i povikala: »Kenny!«I Kenny je ušao kroz vrata koja Becky nije pokazala. Pomalo je nalikovao na jegulju — vitak i brz gotovo poput zmije, mršav, ali mišićav, s luđačkim, od tlaka izbuljenim očima stvorenja osuđenog da živi u hladnim, dubokim vodama prepunima truleži. Dylan je napola očekivao da će Kennvjevi zubi biti šiljasti i zavijeni unatrag, poput zuba zmije, bilo vodene ili kopnene.Bio je ušminkan mladić, u crnim kaubojskim čizmama, crnim trapericama, crnoj majici i crnoj traper-jakni ukrašenoj žarkozelenim izvezenim indijanskimwmotivima. Vez je bio jednake boje kao i pero u kaubojskom šeširu ostavljenom na kovčezima u susjednoj spavaćoj sobi.»Tko si ti?« upitao je Kenny Dvlana, i ne čekajući odgovor, upitao Becky: »Kvragu, gdje je stara vještica?«Bjelokosa žena u crveno-bijeloj prugastoj odori, koja se vratila kući nakon napornog radnog dana, bila je nesumnjivo stara vještica koju je to dvoje čekalo u zasjedi.»Koga briga tko je on«, rekla je Becky. »Ubij ga, a onda ćemo pronaći staro govno i rasporiti je.«

Okovani dječak pogrešno je shvatio vezu između svog brata i djevojke. Hladnokrvni urotnici, namjeravali su zaklati baku i malog brata, možda ukrasti ono malo gotovine koju je žena skrila u madracu, ubaciti dva Kennvjeva kovčega u auto i put pod noge.Možda će zastati malo dalje u ulici, pokraj Beckvne kuće kako bi pokupili i njezinu prtljagu. A možda su namjeravali pobiti i njezinu obitelj.Bez obzira hoće li se njihov naum koji su namjeravali ostvariti nakon ove nepredviđene teškoće pokazati uspješnim ili ne, u tom su trenutku imali Dvlana u škarama. Bili su u dobrom položaju da ga na brzinu srede.Kenny je imao nož s dvosjeklom, zlokobno, dobro nabrušenom oštricom od trideset centimetara. Gumom obložen i zakrivljen držak na sebi je imao i utore za prste i djelovao spretnim za rukovanje, kao i teškim za izbijanje iz odlučne ruke.Beckvno je oružje pripadalo više kuhinji, a manje ratu, no s njim je čovjeka mogla uspješno sasjeći jednako brzo kao i piletinu za paprikaš.Bitno duža od bilo koje oštrice, palica za bejzbol Dvlanu je davala veći dohvat. A iz iskustva je znao da sama njegova veličina zaustavlja propalice i pijance koji bi ga inače možda napali — oni najagresivniji obično su pretpostavljali da u tako grubom tijelu može živjeti samo grubijan, dok je on, ustvari, imao srce janjeta.Možda je Kenny, također, oklijevao i zato što više nije shvaćao situaciju, bojao se ubiti stranca ne znajući koliko bi ih još moglo biti u kući. Ubilačko zlo u jeguljastim očima umirivala je lukavost kakvom je bila obdarena i zmija iz Raja.Dvlanu je palo na pamet da se predstavi kao policajac i objavi kako mu upravo pristiže pojačanje, no čak i ako bi uspio objasniti nedostatak odore, teško bi im mogao prodati priču zašto se služi palicom, a ne pištoljem.Bez obzira je li kap mudrosti začinila drogama zagađeno jezero Kennvjeva uma, Becky je obuzela životinjska žudnja i demonsko veselje koje ni palica, a ni veličina njezina protivnika neće moći dulje obuzdavati.Dylan je jednom nogom hinio da iskoračuje prema Kennyju, ali se

okrenuo ravno prema djevojci i palicom zamahnuo prema ruci kojom je držala nož.Becky je možda u školi trenirala gimnastiku ili je bila jedna iz legija potencijalnih balerina na koje su mnoštva američkih roditelja tratila bezbrojne milijune, uvjereni da odgajaju novu Margot Fonteyn. Iako nedovoljno nadarena za Olimpijadu ili za profesionalnu baletnu trupu, pokazala se brzom, spretnom i daleko bolje usklađenom nego što je djelovala kad se bacila s kreveta. Pala je unatraške, izbjegavajući palicu s povikom preranog trijumfa i u sljedećem trenutku skočila udesno kako bi se izmaknula povratnom udaru. Napola je čučnula i napela mišiće nogu kako bi krenula što snažnije, kad jednom odluči na koji to način izvesti.Ne zavaravajući se iluzijom da bi Kennvjev zdrav razum produljio njegovo oklijevanje u slučaju da mu se ukaže savršena prilika, Dylan je kopirao neke Be-ckyne pokrete, iako je više podsjećao na rasplesanog medvjeda nego na neuspjelu balerinu. Oborio se na vezovima ukrašenog kauboja upravo u trenutku kad je Kenny napao.Mladićeve oči murine nisu odavale podivljalu okrutnost poput Beckynih, nego proračunatost i podlost nepotpune predanosti kukavice koja je najhrabrija kad se suoči sa slabijim protivnikom. Bio je čudovište, no ne divlje poput svoje plavooke cure, i pogriješio je što je pokušao napasti pritajeno, umjesto da napadne punom snagom. Dotad se Dylan već okrenuo prema njemu i visoko zamahnuo palicom. Kenny je trebao pojuriti s dovoljno snage da se podvuče ispod palice i nož zatjera u tijelo. Umjesto toga, trznuo se unatrag i pao kao žrtva vlastite nedostatne hrabrosti.S praskom koji bi mogao proizvesti Babe Ruth, palica je slomila Kennvjevu desnu podlakticu. Usprkos zakrivljenoj i anatomskoj dršci, nož mu je izletio iz ruke. Kenny je zamalo poskočio kao da se sprema optrčati igralište nakon pogotka.No vrišteći dječak nije uspio pobjeći, i umjesto toga pao je kao vreća. Dy-lan je osjetio da mu Becky dolazi iza leda i znao da rasplesani medvjed nikad neće moći preveslati psihotičnu balerinu.#Stigavši na pretposljednju stubu, Jilly je začula kako je netko

viknuo: »Ken-•ny!« Zaustavila se na rubu gornjeg hodnika, uznemirena zbog toga što nije uzviknuo ni Dylan, ni trinaestogodišnji dječak. Uzbuđen i prodoran, glas je bio ženski.Čula je druge zvukove, a zatim i muški glas koji nije bio Dvlanov, a niti dječakov — ipak, nije mogla razaznati što je glas rekao.Došavši kako bi upozorila Dylana da je mladi Travis na katu zajedno s Ken-nvjem, no i pošavši za njim kako bi mu pomogla ako zatreba, nije se mogla skameniti na stubištu i istovremeno zadržati samopoštovanje. Jer je Jillian Jacksonwsvoje samopoštovanje zadobila velikim trudom još u djetinjstvu koje joj je, osim primjera kojeg je davala majka, pružalo plodno tlo za sjeme nesigurnosti i pretjerano kritiziranje same sebe. Sad i ovdje nije mogla odbaciti ono što je toliko dugo i naporno osvajala.Pojurivši sa stubišta, Jilly je ugledala trak mekog svjetla koji je dopirao kroz otvorena vrata slijeva, zatim snažnije svjetlo koje je dopiralo kroz zadnja vrata zdesna - i golubove koji su kuljali kroz zatvoreni prozor na dnu hodnika, viziju golubova koji su za sobom ostavljali netaknuta prozorska stakla.Ptice su bile nečujne - ni gugutanje ni kriještanje, ni najmanji lepet krila. Kad su eksplodirale oko nje, ti vodopadi bijeloga perja, tisuće prodornih pogleda, tisuće razjapljenih kljunova, nije ih očekivala osjetiti, no osjetila ih je. Vjetar koji su uzvitlali svojim prolaskom, mirisao je na tamjan. Vrhovi krila grebli su joj tijelo, ruke i lice.Držeći se lijevoga zida, brzo je pošla naprijed u oluju bijelih krila, gustu poput pernate mećave koja je bila prešla preko Expeditiona. Plašila se da nije sišla s uma, ali se nije plašila ptica koje joj nisu učinile ništa nažao. Čak i kad bi bile stvarne, ne bi je niti iskljucale niti oslijepile. Osjećala je da su one zapravo dokaz osnažene vizije za koju, iako joj je ta misao pala na pamet, nije imala pojma što bi bila - za trenutak je to bilo nešto što je razumjela, nagonski, emocionalno, a ne intelektualno.Iako je pojava nije mogla ozlijediti, trenutak u kojem su se ptice pojavile nije mogao biti gori. Morala je pronaći Dvlana, a bile stvarne ili ne, ptice su joj ometale potragu.»Ha!« uzviknuo je netko blizu nje, a trenutak kasnije Jilly je

napipala otvorena vrata koja joj je uskovitlano jato skrilo pred očima.Prešla je preko praga i ptice su nestale. Pred njom se nalazila spavaća soba osvijetljena jednom jedinom svjetiljkom. Tamo je bio i Dylan, naoružan palicom za bejzbol, i okružen mladićem — je li to Kenny? — i djevojkom, naoružanim noževima.Palica je šišteći zasjekla zrak, mladić je vrisnuo, a odvratan, oštar nož otkotrljao se i zazveketao udarivši u komodu od orahovine.Kad je Dylan zamahnuo palicom, djevojka iza njegovih leda se napela, na trenutak se napregnuvši u čučnju. Kad je Kenny bolno vrisnuo, djevojka je povukla nož natrag u položaj za udarac, odlučna da skoči i zarije ga u Dylana prije nego što se on dospije pozabaviti njome.Krenuvši u trenutku kad se djevojka počela izvlačiti iz čučnja, Jilly je povi-kala: »Policija!«Majmunski spretna, djevojka se okrenula, ali i iskoračila u stranu kako bi izbjegla Dylanu okrenuti leda i izgubila ga iz vida.Oči su joj bile plave poput neba urešenog anđelima naslikanog na stropu kapelice, ali su zračile poremećenošću zacijelo izazvanom psihotičnim drogama.Naposljetku postavši jugozapadna Amazonka, no nedovoljno odlučna da djevojci uništi oči, Jilly je trenutačnog ubojicu mrava usmjerila naniže. Štrcaljka na limenci koju je pronašla u smočnici imala je dva položaja: SPREJ i MLAZ. Postavila ju je na MLAZ koji je, kako je tvrdila deklaracija, dosizao tri metra.Možda zbog uzbuđenja i ubilačke ushićenosti, djevojka je disala na usta. Mlaz insekticida uletio joj je ravno unutra, poput mlaza vode iz fontane — smočio joj je usne, okupao jezik.Iako je trenutačni ubojica mrava imao daleko slabiji učinak na djevojci nego što bi imao na mravima, djevojka nije zamljackala od užitka. Manje osvježavajući od hladne vode, taj joj je napitak u trenu ugasio svaku borbenost. Odbacila je nož u stranu. Gušeći se, pišteći, pljujući, oteturala je do vrata, nasilu ih otvorila, udarila po prekidaču na zidu - svjetla su se upalila i osvijetlila kupaonicu. Djevojka je pustila hladnu vodu na umivaoniku, hvatala je dlanovima i ispirala usta, gušeći se i pljujući.

Kenny se na podu, stenjući, zaplakan ispuštajući osobito neugodne zvukove samosažaljenja, smotao poput škampa.Jilly je pogledala Dylana i protresla limenku insekticida. »Odsad ću ovo koristiti za napasnike.«»Što si uradila sa Shepom?«»Baka mi je rekla za Kennyja i za noževe. Ne bi li sada rekao: Jilly, hvala ti što si mi spasila kožu?«»Rekao sam ti da Shepa ne ostavljaš samoga.«»On je dobro.«»On nije dobro, tamo sam«, rekao je, podižući glas kao da nad njom ima nekakve zakonske moći.»Ne viči na mene. Blagi Bože, dovezao si se ovamo kao lud, nisi htio reći zašto, izletio iz auta, nisi rekao zašto. A ja bih trebala — što? — sjediti tamo, prebaciti mozak u ler kao nekakva ženica, i čekati te kao glupa tuka koja se zabulji u nebo, otvori usta i udavi se?«Prijekorno ju je pogledao. »Što to pričaš o tukama?«»Znaš ti dobro o čemu ja govorim.«»I ne pada kiša.«»Ne budi tvrdoglav.«»Nemaš nikakav osjećaj odgovornosti«, izjavio je.»Imam ja ogroman osjećaj odgovornosti.«»Ostavila si Shepa samog.«»Neće on nikamo. Dala sam mu nešto da ga zabavi. Rekla sam mu: Shep-herde, zbog tvog nepristojnog i dosadnog brata, trebat će mi najmanje stotinu pristojnih sinonima za šupak.«»Nemam vremena za svađu.«»A tko ju je započeo?« optužila je i okrenula mu leda. Vjerojatno bi i izašla iz sobe da je nisu zaustavili golubovi.Jato je još uvijek strujalo hodnikom, pokraj otvorenih vrata spavaće sobe, prema stubištu. Da su te prikaze bile stvarne, kuća bi ih bila toliko prepuna da bi taj divovski pritisak ptica izbio prozore jednako kao i eksplozija plina izazvana iskrenjem.Poželjela je da nestanu, no ptice su letjele i letjele — okrenula im je leda, još jednom se pobojavši za vlastito zdravlje. »Moramo odavde. Marj će prije ili kasnije pozvati policiju.«

»Marj?«»Ženska koja ti je dala bedž sa žabom i na neki način pokrenula sve ovo. Ona je Kennvjeva i Travisova baka. Što želiš da učinim?«#U kupaonici je, klečeći pred zahodskom školjkom, Becky počela razmišljati o svojoj večeri, ako ne i o čitavom tijeku vlastitog života.Dylan je pokazao na stolicu s naslonom. Vidio je da je Jilly shvatila.Vrata kupaonice otvarala su se prema van. Ako stolicu nagnu i upru je ispod kvake, Becky će ostati zatočena sve dok je policija ne pusti van.Dylan nije vjerovao da se djevojka može oporaviti dovoljno da ga izreže na trakice, no nije želio ni da povraća po njemu.Na podu se, na šest načina prolupani Kenny konačno razmotao. Bio je sav u suzama, šmrkljama i mjehurićima pljuvačke, ali još uvijek opasan - više se posvetio izgovaranju kletvi i prostota nego traženju hitne medicinske skrbi. Obećavao je osvetu, a kad bi dobio priliku, vjerojatno bi pokušao pokazati jesu li mu zubi oštri poput zmijskih.Prijetnja da će Kennyju razbiti lubanju, Dylanu je zvučala šuplje još dok ju je izgovarao, no dječak ju je shvatio ozbiljno, možda i stoga što on ne bi oklijevao razbiti lubanju Dylanu da su uloge bile zamijenjene. Na zahtjev je iz izvezenog džepa košulje sa sedefnim pucetima izvukao ključeve od lokota i lisica.Jilly je oklijevala poći za Dylanom iz spavaće sobe, kao da se plašila nekih drugih čudovišta za koje bi se insekticid pokazao nedostatnom obranom. On ju je uvjeravao kako su Becky i Kenny sve, i jedino zlo pod ovim krovom. Unatoč tome, teturavo i oklijevajući, prešla je hodnik do sobe s okovanim dječakom, kao da ju je strah napola zaslijepio — neprekidno je pogledavala prema prozoru u dnu hodnika, kao da vidi neko sablasno lice pritisnuto uz staklo.Oslobađajući Travisa, Dylan je objasnio kako Becky nije moralno prikladna za izbor Miss Sjedinjenih Država, a zatim su se spustili u kuhinju.Kad je Marj pojurila sa stražnjeg trijema kako bi zagrlila svog unuka i zaplakala zbog šljive na oku, Travis je doslovno nestao u tom nježnom, prugastom zagrljaju.

Dylan je pričekao da se dječak napola oslobodi, a zatim je rekao: »I Becky i Kenny trebaju liječnika ...«»I zatvorsku ćeliju do mirovine«, ubacila se Jilly.»... ali dajte nam nekoliko minuta prije nego što nazovete 911«, završio je Dylan.Taj je nalog zaprepastio Marj. »Ali vi jeste 911.«Jilly je sredila tu osobitu tvrdnju: »Marj, mi smo jedna od jedinica. No nismo druga jedinica, a ni devetka.«Iako je to još više zbunilo Marj, Travis se odlično zabavljao. Dječak je rekao: »Dat ćemo vam vremena da zbrišete. Ali to je ful puknuto, čista brijačina. Koji ste vi dvoje?«Dylan nije mogao smoći odgovor, no javila se Jilly: »Prokleti bili ako znamo. Još popodne smo ti to mogli reći, ali u ovom trenutku nemamo blagog pojma.«U jednom je smislu njezin odgovor bio iskren i tmurno ozbiljan, no njime je samo još više zbunila Marj i još bolje zabavila dječaka.Na katu je Kenny glasno dozivao upomoć.»Bolje da krenete«, savjetovao ih je Travis.»Ne znate što vozimo, niti ste ikad vidjeli naš auto.«»Istina«, složio se Travis.»I učinit ćete nam uslugu i nećete nas gledati dok odlazimo.«»Koliko mi znamo«, rekao je Travis, »potrčali ste, poskočili i odletjeli.«Dylan je zatražio tri minute jer će Marj i Travis veće zakašnjenje teško objasniti policiji, no ako je Shep odlutao nekamo, onda su gotovi. Tri minute neće biti dovoljno da ga nadu.Osim povjetarca medu maslinama, na ulici je vladao mir. Kennvjevi prigušeni krikovi iz kuće neće doprijeti do susjeda.Uz rub pločnika, otvorenih vrata, čekao je Expedition. Jilly je ugasila faro-ve i motor.Još dok su prelazili prednji travnjak, Dylan je spazio Shepherda na stražnjem sjedištu, lica osvijetljenog baterijskom svjetiljkom za čitanje, čije se svjetlo odražavalo sa stranica knjige koju je čitao.»Jesam ti rekla«, rekla je Jilly.Osjetivši olakšanje, Dylan nije zarežao na nju.

Kroz prašni prozor na Shepovoj strani mogao se vidjeti naslov knjige. Di-ckensova Velika očekivanja. Shep je bio lud za Charlesom Dickensom.Dylan se smjestio za upravljač, bučno zatvorio vrata, procjenjujući kako je prošlo već više od pola minute otkad su ostavili Travisa da mjeri vrijeme na kuhinjskom zidnom satu.Jilly se ponovno smotala na suvozačevom sjedištu kako bi poštedjela svoju biljku na podu. Pružila mu je ključeve, a zatim brzo maknula ruku. »Što ako ponovno poludiš?«»Nisam poludio.«»Što god da si učinio, što ako to učiniš ponovno?«»Vjerojatno hoću«, shvatio je.»Bolje da ja vozim.«Odmahnuo je glavom. »Što si vidjela tamo gore, kad si išla prema Traviso-voj sobi? Što si vidjela kad si pogledala prema prozoru u dnu hodnika?«Nećkala se. Potom je predala ključeve. »Ti voziš.«Dok je Travis u kuhinji odbrojavao prvu minutu, Dylan je već bio okrenuo auto u pravcu otkuda su došli. Vraćali su se natrag po Aveniji eukaliptusa kojoj je svakako nedostajalo eukaliptusa. Do trenutka kad je Travis trebao nazvati policiju, već su vozili ulicama prema autocesti.Dylan je izašao na autocestu 10 i uputio se prema istoku, prema kraju grada gdje se cadillac vjerojatno već prestao pušiti, no rekao je: »Ne želim ostati na ovoj cesti. Nešto mi govori da tu nećemo biti sigurni još dugo.«»Noćas nije noć kad se takve stvari zanemaruju«, primijetila je.Naposljetku je skrenuo s autoceste na državnu cestu 191, dvosmjernu i asfaltiranu, koja je kroz mračnu pustoš vodila prema sjeveru i u ovo doba bila gotovo pusta. Nije znao kamo vodi cesta 191, no u tom trenutku nije ni mario. Neko vrijeme nije bilo važno gdje su, sve dok su u pokretu, sve dok povećavaju razmak između njih i lesa u Coupe DeVilleu, između njih i kuće u Aveniji eukaliptusa.Prva tri kilometra na cesti 191 ni on ni Jilly nisu progovorili ni riječi, no kad je daljinomjer počeo odbrojavati četvrti kilometar, Dylan se

počeo tresti. Sad, kad su mu se razine adrenalina spuštale na normalu, i kad se pradavni nagon za preživljavanje vratio u svoj genetski podrum, divovski razmjeri nedavnih događaja svalili su se na njega svom silinom. Dylan je pokušao prikriti drhtanje pred Jilly, i znao da ne uspijeva u tome začuvši kako mu cvokoću zubi — tada je shvatio da i ona drhti, da se čvrsto stegnula rukama i da se ljulja u sjedištu.»K-k-kvragu«, rekla je.»Aha.«»Ja nisam s-s-super žena«, rekla je.»Nisi.«»Kao prvo, nemam dovoljno velike cice.«Rekao je: »Ni ja.«»Daj, molim te, a noževi?«»Stvarno strašno veliki noževi«, složio se.»I ti s bejzbol palicom. Što ti bi, O'Conneru, sišao s uma?«»Sigurno sam sišao s uma. A ti sa sprejem za mrave — Jacksonova, to mi baš i nije djelovalo kao vrhunac promišljenosti.«»Ali sam uspjela.«»Dobro gađaš.«»Hvala. Tamo gdje sam živjela kao dijete, vježbala sam na žoharima. A oni su bili brži od mlade dame. A ti sigurno dobro igraš bejzbol.«»Za izmoždenog slikara nisam loš. Slušaj, Jackson, stvarno si imala muda doći gore znajući za noževe.«»To je bila glupost i ništa drugo. Mogli smo poginuti.«»Mogli smo«, priznao je, »no nismo.«»Ali smo mogli. Dosta s utrkama, progonima, tučama i ostalim sranjem. Dosta, O'Conner.«»Nadam se«, rekao je.»Stvarno. Ozbiljna sam. Kažem ti, dosta.«»Mislim da tu ne možemo birati.«»E, ja mogu birati.«»Mislim, mislim da ne vladamo situacijom.«»Ja uvijek vladam svojom situacijom«, bila je uporna.»Ne i ovom.«

»Plašiš me.«»Plašim ja i sebe«, rekao je.Ta su priznanja odvela u zamišljenu šutnju.Mjesec, visoko na nebu, blještavo srebrn na vrhuncu putanje, sve je više bli-jedio spuštajući se prema zapadu, a romantični je pustinjski stol kojeg je nekoć osvjetljivao ponovno postao prikladno prizorište za posljednju večeru.Smeđe, trnovite lopte korova drhturile su uz cestu, iako mrtve, željne kotrljanja, no noćni povjetarac nije imao dovoljno snage da ih potjera na put.Zato su putovali noćni leptiri, malenih, bijelih sablasnih do većih, sivih pri-cnjeraka nalik komadima zaprljanog mrtvačkog pokrova, sablasno osvijetljeni farovima, lepršajući okolo i iznad terenca, no rijetko udarajući o vjetrobran.U klasičnom su slikarstvu leptiri bili simboli života, radosti i nade. Noćnici — koji su pripadali rodu Lepidoptera, jednako kao i leptiri — u svim su slučajevima simbolizirali očaj, propadanje, uništenje i smrt. Entomolozi procjenjuju kako na svijetu živi trideset tisuća vrsta leptira, i četiri puta toliko noćnika.Dylana je dijelom zgrabilo mračno raspoloženje. Bio je živčan, na rubu, kao da mu nešto izjeda izolaciju svakog živca u tijelu, poput larvi u vunenomdžemperu. Dok je ponovno proživljavao događaje iz Avenije eukaliptusa, i dok se pitao što slijedi, sablasni su noćni leptiri lepršali cijelom dužinom njegove kralježnice.Ipak, ta ga zebnja nije obuzela do kraja. Razmišljanja o njihovoj nesigurnoj budućnosti Dvlana su preplavila nemirom koji je gušio, no svaki put kad bi se nemir povukao, njegovo bi mjesto zauzelo ushićenje i divlja radost tjerajući ga na glasni smijeh. Istovremeno ga je trijeznila bojazan koja je prijetila da će na-bujati u stravu, i opijale ga mogućnosti te sjajne nove moći koju je tek površno razumijevao.Takvo jedinstveno stanje uma bilo je toliko svježe njegovom iskustvu da nije bio sposoban pretočiti ga u riječi — čak ni u slike — i tako ga dovoljno dobro objasniti Jilly. Tada je skrenuo pogled s puste ceste, s drhtavih kugli korova i noćnih leptira, i u trenutku

shvatio, vidjevši njezino lice, da je njezino stanje savršeno jednako njegovome.Ne samo što više nisu bili u Kansasu, Toto moj, no nisu se našli niti u očekivanome Ozu - zalutali su u zemlju za koju su bili sigurni da ih u njoj očekuju veća čuda od puteva od žute cigle i smaragdnih gradova, i gdje je bilo više razloga za strah nego od zlih vještica i letećih majmuna.Noćni je leptir svom snagom udario u vjetrobran, ostavljajući na staklu sivu, prašnjavu tvar, maleni poljubac Smrti.Osamnaesto poglavljeZemljin se magnetski pol može pomaknuti u trenutku, i kako su neki znanstvenici teoretizirali, to se dogodilo u prošlosti, i posljedica je nov kut rotacije što je prouzročilo katastrofalne promjene na površini planeta. Sadašnja tropska područja mogu u trenutku potonuti u arktički led, ostavljajući zapanjene meko-putne umirovljenike u Miamiju da se bore za goli život na -73, u mećavama tako okrutnim da u njima snijeg ne pada u pahuljama nego u spiculama, igličastim kristalima tvrdim poput stakla. Divovski bi tektonski pritisci potresali, lomili i presavijali kontinente. Podižući se u golemim plimama oceani bi preplavili obale, probili se kroz Stjenjak, Ande kao i Alpe. Stvorili bi se novi, unutrašnji oceani i novi planinski lanci. Vulkani bi bljuvali golema plamena mora Zem-ljine srži. I kad bi civilizacija bila nestala, i milijarde pomrle, malene i raštrkane skupine preživjelih čekao bi strašan izazov stvaranja plemena lovaca i skupljača.U posljednjem satu programa, Parish Lantern primao je pozive svog slušateljstva diljem zemlje i raspravljao o mogućnosti u promjenama položaja polova u sljedećih pedeset godina. Budući da su Dylan i Jilly u tom trenutku bili previše zaposleni probavljajući vlastita nedavna iskustva da bi o njima išta više razgovarali, slušali su Lanterna vozeći prema sjeveru tom samotnom pustinjskom autocestom na kojoj je bilo istovremeno moguće vjerovati kako je civilizacija već bila iščeznula u planetarnoj kataklizmi, te kako je zemlja bezvremena i nepromjenjiva.»Stalno ga slušaš?« upitao je Jilly.»Ne svake noći, ali često.«

»Pravo čudo da nisi suicidalna.«»Emisije mu obično nisu o propasti svijeta. Većinom govori o putovanju u vremenu, paralelnim stvarnostima, imamo li dušu, o životu poslije smrti ...«Shep je straga i dalje čitao Dickensa, time piscu pružajući određeni oblik života poslije smrti. A za to se vrijeme na radiju planet urušavao, gorio, topio, otpuhujući ljudsku civilizaciju i najveći dio životinjskog carstva, kao da je sav život kužan.Kad su stigli do gradića Safforda, četrdesetak minuta nakon skretanja s autoceste, Sheperd je rekao: »Pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe, pomfrit, a ne muhe ...«Možda je bilo vrijeme da stanu i načine plan, iako možda još nisu svoju situaciju analizirali do razine koja bi im dopuštala planiranje — u svakom slučaju, Dy-lanu i Shepu nedostajala je nepojedena večera. A Jilly je iskazala potrebu za pićem.»Prvo su nam potrebne nove registarske pločice«, rekao je Dylan. »Kad otkriju da si ti vlasnica cadillaca, ići će od sobe do sobe u motelu i tražiti te. Kad otkriju da si zbrisala, i da Shepherd i ja nismo prenoćili unatoč tome što smo platili, mogli bi nas povezati.«»Nema tu mogli. Povezat će nas«, rekla je.»U motelskoj će knjizi pronaći marku, model i broj registracije. U najmanju ruku možemo promijeniti pločice i time im malo otežati posao.«Dylan je parkirao u tihoj, rezidencijalnoj ulici i iz torbe s alatom izvukao odvijače i kliješta te otišao potražiti registracije iz Arizone. Pronašao je i s lakoćom skinuo pločice s kamioneta na prilazu, starošću posrebrene, drvene rančer-ske kuće okružene usahnulim travnjakom.Dok je krao, srce mu je udaralo. Krivnja koju je osjećao bila je nesrazmjerna tako malenom zločinu, no lice mu je gorjelo od stida pri pomisli kako bi ga mogli uhvatiti na djelu.Skinuvši pločice, vozio se po gradu dok nije pronašao školu. U to je doba školsko parkiralište bilo pusto. Stao je u sjenu i kalifornijske pločice zamijenio onima iz Arizone.»Uz malo sreće«, rekao je, ponovno se smještajući za upravljač, »vlasnik kamioneta neće do sutra primijetiti nestale pločice.«

»Mrzim vjerovati u sreću«, rekla je Jilly. »Nikad je nisam imala dovoljno.«»Pomfrit, a ne muhe«, podsjetio ih je Shep.Nekoliko minuta kasnije, Dylan je parkirao pred restoranom pokraj motela. Rekao je: »Daj da vidim bedž. Tvoj, sa žabom.«Otkopčala je nasmiješenog vodozemca s bluze, ali ga nije puštala. »Sto hoćeš s njim?«»Ne brini. Ovaj me neće puknuti kao onaj drugi. To je gotovo. S tim smo završili.«»Da, no što ako ...«, brinula se.Pružio joj je automobilske ključeve.Nevoljko, zamijenila je bedž za ključeve.Palcem na žabinom licu, kažiprstom na naličju bedža, Dylan je osjetio drhtaj psihičkog traga, ostatke više pojedinaca - vjerojatno baka Marjorie koju je prekrila Jillian Jackson, no nijedna od njih nije u njemu probudila prisilu da pojuri, krene, pronađe i učini nešto slično onome u kući u Aveniji eukaliptusa.Bacivši bedž u pepeljaru na konzoli, rekao je: »Ništa ili gotovo ništa. Bedž me nije pokrenuo. Pokrenula me ... Marjoriena moguća smrt koju sam nekako osjetio na prvome bedžu. Ima li to smisla?«»Samo u Ludogradu, gdje izgleda živimo.«»Idemo ti nabaviti to piće«, rekao je.»Dva.«Hodajući parkiralištem do ulaza u restoran, Shep je išao između njih. Nosio je Velika očekivanja s malenom baterijom pričvršćenom na knjizi, koncentrirano čitajući u hodu.Dylan je razmišljao ne bi li mu uzeo knjigu, no Shepherd je te večeri doživio i previše toga. Poremetile su mu se rutine, a to je u njemu obično budilo zebnju. I još gore od toga — u posljednjih je nekoliko sati doživio više uzbuđenja nego u zadnjih deset godina, a Shepherd O'Conner nije bio sposoban nositi se s uzbuđenjem.Kad bi mu se na izložbama izravno obratilo previše neznanaca, time bi na kušnju došla njegova tolerancija za konverzacijsku stimulaciju unatoč tome što im nikad nije odgovarao. Previše munja u oluji ili previše grmljavine ili previše kiše, jednako tako, moglo je njegovu sposobnost podnošenja nemira dovesti do ruba, i tada bi

obično podlegao napadu panike.Uistinu, to što se Shep nije uspaničio u motelu, što se nije smotao poput babure i nije tresao u grčevima straha vidjevši gorući Coupe DeVille, to što nije skvičao i čupao kosu u nekom trenutku Dvlanove bezglave vožnje prema Mar-jorieinoj kući — to su bila doslovno čuda i čudesa samosavladavanje u usporedbi s njegovim uobičajenim ponašanjem u trenucima susreta s daleko prizemni-jim uzbuđenjima životne svakodnevnice.U tom su trenutku Velika očekivanja bila njegova slamka spasa u večeri preplavljenoj nemirom. Držeći se knjige, bio je u mogućnosti uvjeriti sebe da je na sigurnom i iz svijesti izbaciti sve što mu narušava umirujuću rutinu, te postati gluh i slijep na bujice novih podražaja.Simptomi Shepova oboljenja bili su nespretni pokreti i loša tjelesna koordinacija, no čitajući u hodu, nije hodao ukočeno, a ni posrtao. Dylan je predosjećao da bi Shep, naišavši na stubište, svladavao stubu po stubu ni za trenutak ne skidajući pogled s djela gospodina Dickensa.Ipak, na ulazu u restoran nisu ih čekale stube, no kad je Dylan dodirnuo vrata, mjehurići latentne psihičke energije zapjenušali su mu se na dlanu, jagodicama prstiju, tako da je zamalo ispustio kvaku.»Sto je?« upitala je Jilly, vječno na oprezu.»Nešto na što se moram naviknuti.« Osjećao je slabašne ostatke brojnih osobnosti izražene neprirodnim tragovima na kvaki, poput osušenog znoja bezbrojnih dlanova.Restoran je odavao rascijepljenu ličnost, kao da, protivno zakonima fizike, normalni restoran i steakhouse istovremeno zauzimaju isti prostor, no time ne izazivajući katastrofalnu eksploziju. Separei i stolice s kromiranim nogama, presvučenicrvenim skajem, sudarali su se sa stolovima od pravog mahagonija. Skupocjene plafonijere od brušenog stakla osvjetljavale su ne sagove, nego pod od linoleu-ma s uzorkom drveta, jednostavan za održavanje. Konobari i konobarice na sebi su imali smokinge, uškrobljene bijele košulje i izglačane uske kravate, no dostavljači su se motali medu stolovima u privatnoj odjeći, prepoznatljivi samo

po jednakim, glupim, šiljastim papirnatim šeširićima i jednakim bezvoljnim izrazima lica.Budući da je gužva za večeru bila već odavno prošla, zauzeta je bila samo trećina restorana. Gosti su uživali u desertima, likerima i kavi, i vodili tihe i očito ugodne, supijane razgovore. Samo ih je nekoliko primijetilo Shepa — Jilly je išla pred njim, a Dylan je bio u pratnji — koji je dopustio domaćici da ga odvede u separe, ne skrećući ni trenutka pozornost s knjige.Shep bi u restoranu rijetko sjedio pokraj prozora jer nije želio da ga gledaju ljudi iznutra i ljudi izvana. Dylan je zatražio separe podalje od prozora, i sjeo pokraj brata, sučelice Jilly.Ona je izgledala neobično svježe, uzimajući u obzir sve što je prošla, i zapanjujuće mirno za ženu čiji se život okrenuo naglavačke i čiju je budućnost bilo teže pročitati od taloga listića čaja u zamračenoj sobi. Njezina ljepota nije bila jeftina, nego one vrste koja dobro podnosi vrijeme, i koju se, da bi izblijedila ne samo u jednom smislu, moralo dobrano ribati.Kad je uzeo jelovnik koji je konobarica ostavila na stolu pred njim, Dylan je protrnuo kao da je dodirnuo led, i odmah ga spustio natrag. Ostavljena od prethodnih gospodara, živa se patina emocija, potreba, želja i gladi migoljila na plastičnim koricama i naizgled mu pucketala na koži, poput statičkog elektriciteta, daleko snažnija od tragova na kvaki.Nakon što su s autoceste skrenuli prema sjeveru, ispričao je Jilly o psihičkim tragovima. Odmah je shvatila zašto je odložio jelovnik. »Pročitat ću ti svoj«, rekla je.Otkrio je da mu se sviđa gledati je dok čita, da mu se to toliko sviđa da se nekoliko puta morao podsjetiti da je sluša dok recitira popise salata, juha, sendviča i predjela. Njezino ga je lice umirivalo vjerojatno kako su Velika očekivanja umirivala Shepa.Dok je promatrao Jilly, Dylan je ponovno položio dlanove na jelovnik. I baš kao što je očekivao, sukladno iskustvu s restoranskim vratima, prvotna se uzavrela navala neobičnih utisaka brzo pretvorila u tiho krčkanje. Tada je naučio da naporom svijesti može u potpunosti umiriti te neobične osjete.Izvijestivši ga i o posljednjim mogućnostima izbora večere, Jilly je

podigla pogled i ugledala Dvlanove dlanove na jelovniku te jasno shvatila da joj je on dopustio da čita samo kako bi imao izliku da otvoreno bulji u nju, ne izlažući se izazovu da mu ona uzvrati pogled. Sudeći po složenom izrazu njezina lica, ni-je se bila odlučila što točno misliti o raznim značenjima njegova čina, no uzvratila je, bar djelomično, ljupkim, iako malo nesigurnim osmijehom.Prije nego što su stigli išta reći, konobarica se vratila. Jilly je zamolila bocu Sierra Nevade. Dylan je naručio večeru za Shepa i sebe, i zamolio da Shepov tanjur donesu pet minuta prije njegova.Shepherd je nastavio čitati: Velika očekivanja ležala su na stolu pred njim, no isključio je svjetiljku za čitanje. Nagnuvši se naprijed, lice mu je bilo tridesetak centimetara udaljeno od listova knjige iako nije bio kratkovidan. Shep je pomicao usne prateći otisnute redove, čime je suptilno davao na znanje da je zaposlen i kako bi bilo nepristojno obraćati mu se.Budući da u blizini nije bilo gostiju, Dylan se osjetio slobodnim da raspravlja o njihovoj situaciji: »Jilly, riječi su tvoj posao, nije li tako?«»Mislim da bi se moglo tako reći.«»Što znači psihotropno?«»Zašto je to važno?« upitala je.»Upotrijebio ju je Frankenstein. Rekao je tvar, daje u šprici tvar koja je psiho tropna.«Ne dižući pogled s knjige, Shep je rekao: »Psihotropno. Utječe na mentalnu aktivnost, ponašanje ili percepciju. Psihotropno.«»Hvala, Shepe.«»Psihotropne droge. Sredstva za umirenje, sedativi, antidepresivi. Psihotro-pne droge.«Jilly je odmahnula glavom: »Mislim da ta luda voda nije bila ništa od toga.«»Psihotropne droge«, rasvjetljavao je pojam Shep. »Opijum, morfij, heroin, metadon. Barbiturati, meprobamat. Amfetamin, kokain. Pejotl, marihuana, LSD, pivo Sierra Nevada. Psihotropne droge.«»Pivo nije droga«, ispravila ga je Jilly. »Ili je?«Očima neprekidno prateći Dickensove riječi na stranici, Shep kao da

je čitao naglas: »Psihotropni intoksikanti i stimulansi. Pivo, vino, viski. Kofein. Nikotin. Psihotropni intoksikanti i stimulansi.«Zagledala se u Shepa, ne znajući što misliti o njegovim prilozima.»Zaboravi«, rekao je Shep bolnim glasom. »Psihotropni inhalabilni dimni • intoksikansi. Ljepilo, razrjedivači, ulje za mjenjačke kutije. Psihotropni inhalabilni dimni intoksikansi. Zaboravi. Oprosti.«»Da je to bila droga u tradicionalnom smislu riječi«, rekao je Dylan, »mislim da bi Frankenstein upotrijebio taj naziv. Ne bi je toliko uporno nazivao tvar, kao da za nju ne postoji naziv. Štoviše, droga ima ograničen učinak. A on me je uvjeravao kako su, bilo što ti to sranje radi, posljedice trajne.«Konobarica je stigla noseći boce Sierra Nevade za Jilly i Dylana i čašu Coca-Cole bez leda. Dylan je razmotao slamku i stavio je u bratovu čašu.»Treba mi još jedno pivo«, rekla je Jilly kad je konobarica stigla noseći Dy-lanovu večeru.»Vozim«, rekao je, odbivši drugu rundu.»Aha, ali kako si vozio noćas, pivo bi ti samo pomoglo.«Možda je bila u pravu, možda i nije, ipak odlučio je živjeti neobično raskalašeno. »Dva«, rekao je konobarici.Kad je Dylan počeo jesti piletinu i vafle, anarhično zanemarujući oblik i veličinu zalogaja, Jilly je rekla: »Dobro. Recimo da odemo nekoliko stotina kilometara sjevernije, nađemo nekakvo skrovište i tamo razmislimo. O čemu ćemo točno razmišljati, osim o tome da smo sasvim sjebani.«»Nemoj stalno biti negativna.«Narogušila se poput dikobraza. »Nisam negativna.«»Nisi baš ni vedra poput Dalaj Lame.«»Za tvoju informaciju, nekad sam bila ništa, pravo malo govance od djeteta. Stidljiva, nesigurna i plaha, toliko izlizana životom da sam mislila da sam prozirna. Mogla sam miševe poučavati plahosti.«»To je sigurno bilo davno.«»Mogao bi se kladiti u milijun dolara da nikad ne bih izašla na scenu, niti ušla u crkveni zbor. No nadala sam se, gajila velike nade, sanjala sam kako ću postati nešto, netko, pozitivan san o sebi kao komičarki, zaboga miloga, i uspjela sam se izdići iz tog

sramežljivog ništavila i početi živjeti taj san.«Ispijajući preostalo pivo, izazivački je promatrala Dylana preko uzdignute boce.Rekao je: »Nemam što reći - samopoštovanje ti je dobro. Nikad nisam drugo ni rekao. No nisi negativna u vezi s tim. Negativno promatraš ostatak svijeta.«Pogledala ga je kao da bi ga mogla udariti praznom bocom, ali ju je spustila, gurnula u stranu i iznenadila ga: »Pošteno. Svijet je okrutan. I većina ljudi je okrutna. Ako ti to nazivaš negativnim razmišljanjem, ja to nazivam realizmom.«»Velik broj ljudi je okrutan, no ne i većina. Većina je samo uplašena, osamljena ili izgubljena. Oni ne znaju zašto su ovdje, što im je svrha ili razlog, i zato su u svojoj nutrini napola mrtvi.«»Pretpostavljam kako ti znaš svoju svrhu i razlog«, rekla je.»Po tebi zvučim kao da sam sveznajući.«»Nisam to mislila. Samo želim znati što ti misliš.«»Svatko to mora saznati za sebe«, rekao je, a tako je uistinu i osjećao. »I uspjet ćeš, jer to želiš.«Shepherd je uzeo jednu kockicu maslaca i ubacio je u usta.Kad je Jilly iskrivila lice, Dylan je rekao: »Shep voli kruh i maslac, ali ne istovremeno. I ... stvarno ga ne želiš vidjeti kako jede sendvič sa salamom i majonezom.«»Propali smo«, rekla je.Dylan je uzdahnuo, odmahnuo je glavom i nije rekao ništa.»Daj, budi realan. Ako zapucaju na nas, kakva će Shep imati pravila o načinu izbjegavanja metaka? Uvijek se bacaj ulijevo, nikad udesno. Možeš se izmaknuti, ali se ne smiješ bacati — osim ako je dan u tjednu koji u sebi nema n, u tom se slučaju smiješ bacati, ali se ne smiješ izmicati. I koliko brzo može trčati dok čita, i što se događa kad mu pokušaš oduzeti knjigu?«»Neće biti tako«, rekao je Dylan, no znao je da ona ima pravo.Jilly se nagnula prema njemu i spustila glas koji, iako je izgubio na glasnoći, nije gubio na snazi: »Zašto neće biti tako? Čuj, moraš priznati, čak i kad bismo u ovoj kaši bili samo nas dvoje, da smo u staklenim cipelicama na namaštenoj padini ... I kakvu šansu imamo, vukući oko vrata osamdeset kila težak mlinski kamen koji žvače

maslac?«»On nije mlinski kamen«, tvrdoglavo je rekao Dylan.Obratila se Shepu: »Sunčica, nemoj se uvrijediti, ali ako želimo gajiti ikakvu nadu da ćemo se nas troje izvući iz ovoga, moramo se suočiti s činjenicama i govoriti istinu. Ako budemo lagali sebi, mrtvi smo. Možda ne možeš prestati biti mlinski kamen, no možda i možeš, a ako možeš, onda nam moraš pomoći.«Dylan je rekao: »Shep i ja smo oduvijek bili sjajna ekipa.«»Ekipa? Mo'š mislit'. Ne biste mogli trčati vezanih nogu a da ne završite na nečijoj glavi.«»On nije teret...«»Daj, poštedi me«, prekinula ga je. »Da se nisi usudio, O'Conneru, da se nisi usudio, ti luđače koji se opija nadom, budalo nafutrana pozitivnim razmišljanjem.«»On nije teret, on je moj ...«»... genijalni idiot brat«, završila je umjesto njega.Strpljivo i mirno, Dylan je objasnio: »Ne. Genijalni idiot je mentalno defektan s niskim kvocijentom inteligencije, ali obdaren izuzetnim talentom za jedno naročito polje, kao što je sposobnost rješavanja složenih matematičkih problema zapanjujućom brzinom, ili sviranja bilo kojeg glazbala nakon što ga prvi put uzme u ruke. Shep ima visok kvocijent inteligencije, i izuzetan je na više područja, ne samo jednom. On je samo ... pomalo autističan.«»Propali smo«, ponovila je.Shepherd je s oduševljenjem prožvakao još jednu kocku maslaca, neprekidno gledajući u tanjur s dvadeset pet centimetara udaljenosti, kao da je i on, kao i Dylan, otkrio svrhu života, i kao da je ta svrha upravo mesna rolada.Devetnaesto poglavljeSvaki put kad bi se otvorila vrata i ušao novi gost, Dylan bi se napeo. Ekipa iz Suburbana nisu ih m.ogli pronaći tako brzo. Ipak ...Konobarica je donijela drugu rundu piva, i pošto je Jilly u gutljaju Sierra Nevade pronašla hladnu utjehu, rekla je: »Dakle, nađemo rupu negdje oko Okamenjene šume ... Što si rekao? Rekao si da razmislimo*.«»Razmislimo«, potvrdio je Dylan.

»Razmislimo o čemu, osim kako preživjeti?«»Možda možemo pronaći način kako identificirati Frankensteina.«»Zaboravljaš da je mrtav«, rekla je.»Mislim, otkriti tko je bio prije nego što su ga ubili.«»Nemamo čak ni ime, osim onoga koje smo izmislili.«»Očito je bio znanstvenik. Medicinska istraživanja. Razvoj psihotropnih droga, psihotropnih tvari, psihotropskog nečega — a to je ključna riječ. Znanstvenici pišu radove, stvaraju članke za časopise, drže predavanja. To ostavlja trag.«»Intelektualne mrvice kruha.«»Aha. I ako malo bolje razmislim, mogao bih se sjetiti više toga što je sero-nja izgovorio u mojoj motelskoj sobi, drugih ključnih riječi. S dovoljno ključnih riječi možemo sjesti na Internet i prokopati popise znanstvenika koji rade na pojačavanju moždanih funkcija i srodna područja.»Nisam tehnički genije«, rekla je. »Ti jesi?«»Ne. Ali za takvu potrebu nije potrebna tehnička stručnost, samo strpljenje. Neki časopisi čak objavljuju i fotografije suradnika, a ako je bio jedan od glavnih u svome području, a tako se čini, onda ćemo ga pronaći u novinama. Čim pronađemo fotografiju, imat ćemo i ime. A onda možemo čitati o njemu i otkriti na čemu je radio.«»Osim ako nije istraživao u najstrožoj tajnosti, kao projekt Manhattan, ili istraživanje formule keksa punjenih kremom.«»Opet ti.«»Čak i ako saznamo sve o njemu«, rekla je, »kako će nam to pomoći?«»Možda postoji način da poništimo ono što nam je učinio. Nekakav anti-dot ili nešto slično.«»Antidot. Što ćemo ... smiješati žablje jezike, šišmiševa krila i gušterove oči u velikom kodu i onda ih dinstati s brokulom?«»Dame i gospodo, Negativna Jackson, vrtlog pesimizma. Ekipa iz DC Co-micsa trebala bi stvoriti novu super-junakinju prema tebi. Ovih dana jako vole depresivne i razočarane superheroje.«»A ti si ispao iz Disneva. Sve zašećereno, i vjeverice koje govore.«U svojoj majici s kojotom, zgrbljen iznad tanjura, Shep se zacerekao, ili zato što ga je probudio Disnev, ili zato što ga je ludo zabavljao

ostatak mesne štruce.Shepherd nije uvijek bio iskopčan kao što je izgledao.»Želim reći«, nastavio je Dylan, »da je ono što je radio bilo kontroverzno. A ako je tako, moguće je da se neki njegov kolega suprotstavio njegovim istraživanjima. Netko od njih znat će što nam se dogodilo — i možda će htjeti pomoći.«»Aha«, rekla je, »naročito ako je za istraživanje i otkrivanje antidota potrebna hrpa novca, uvijek možemo dobiti nekoliko milijardi od tvog strica Baje Patka.«»Imaš li bolju ideju?«Gledala ga je i ispijala pivo. Jedan gutljaj. Dva.»Nisam ni mislio«, rekao je.Kad im je konobarica donijela račun, Jilly je silom htjela platiti dva piva koja je naručila.Iz njezinih je postupaka Dylan zaključio kako je plaćanje za nju izvjesno pitanje časti. Nadalje, pretpostavljao je kako ona ne bi nimalo milostivije prihvatila niti kovanicu za parkiranje nego što bi dopustila da se za njezina dva piva plati deset dolara i napojnica.Ostavivši deseticu na stolu, prebrojila je ostatak u novčaniku. Za taj proračun nije joj trebalo mnogo vremena, niti više matematičke operacije. »Moramo naći bankomat, moram podići novce.«»Ne može«, rekao je. »Oni tipovi koji su ti sredili auto — ako imaju ikakve veze sa zakonom, što vjerojatno imaju, moći će slijediti trag plastike. I to brzo.«»Misliš reći da ne možemo koristiti ni kreditne kartice?«»Bar neko vrijeme.«»Velika frka«, promrmljala je, mračno gledajući novčanik.»Nije velika. Ne ako gledaš ostale probleme.«»Novčana frka«, svečano je izjavila, »nikad nije nevelika.«U toj je izjavi Dylan uspio pročitati poglavlja i poglavlja vlastitog životopisa njezina djetinjstva.Iako nije bio siguran mogu li je ljudi koji ju progone, povezati s njim ili Shepom, Dylan je odlučio također ne koristiti svoje kartice. Kad u restoranuprovuku karticu kroz njihov POS uređaj, transakcija se registrira u Centru kar-tičnog poslovanja. Sve legitimne policijske službe, kao i

bilo koji nadareni haker koga plaća prljavi novac, nadzirući taj Centar ili sudskim nalogom ili u potaji, može koristiti programe kojima određene pojedince nadzire u trenutku plaćanja kreditnom karticom.Plativši gotovinom, Dylan se iznenadio ne osjetivši nikakvu čudnu energiju na novčanicama koje su prošle kroz bezbroj ruku prije nego što su stigle do njegovih kad ih je prije nekoliko dana podigao u banci. To ga je navodilo na zaključak da, za razliku od otisaka prstiju, psihički tragovi s vremenom potpuno nestaju.Konobarici je rekao da zadrži ostatak, a zatim je Shepa poveo u muški toalet, dok je Jilly otišla u ženski.»Piški«, rekao je Shep kad su ušli u toalet i kad je shvatio gdje su. Knjigu je odložio na policu iznad umivaonika. »Piški.«»Odaberi odjeljak«, rekao je Dylan. »Mislim da su svi slobodni.«»Piški«, rekao je Shep pognute glave, škiljeći ispod obrva dok se uvlačio u prvi od četiri odjeljka. Kad je zaključao vrata, ponovno se javio: »Piški.«Čvrsto građeni sedamdesetogodišnjak, bijelih brkova i s bijelim zaliscima stajao je za umivaonikom i prao ruke. Zrak je mirisao po sapunu s aromom naranče.Dylan je prišao pisoaru. Shep nije mogao mokriti u pisoar, jer se plašio da će mu se, u tom nezgodnom trenutku, netko obratiti.»Piški«, doviknuo je Shep iza zatvorenih vrata. »Piški.«U svakom bi javnom zahodu Shepherd osjećao toliku nelagodu da je morao biti u neprekidnom glasovnom kontaktu s bratom, kako bi sam sebe uvjerio da ga ovaj nije napustio.»Piški«, rekao je Shep, u svome odjeljku osjećajući sve veću zebnju. »Dylan, piški. Dylan, Dylan. Piški!«»Piški«, odgovorio je Dylan.Shepovo izgovaranje riječi piški imalo je istu svrhu kao i signal koji odašilje podmornički sonar — Dvlanov je odgovor bio jednak povratnom signalu koji je označavao eholokaciju drugog plovila, u ovom slučaju poznate i prijateljske osobe u strašnim dubinama muškog zahoda.»Piški«, rekao je Shep.»Piški«, odgovorio je Dylan.

U zrcalima na zidu iznad pisoara, Dylan je promatrao umirovljenikovu reakciju na ovaj verbalni sonar.»Piški, Dvlane.«»Piški, Shepherde.«Zbunjen i smeten, čovjek sa zaliscima pogledom je šetao od zaključanog odjeljka do Dvlana, pa opet do odjeljka, kao da se tu događa nešto ne samo čudno nego i izopačeno.»Piški.«»Piški.«Kad je čovjek sa zaliscima shvatio da ga Dylan promatra, kad su im se pogledi sreli u zrcalu iznad pisoara, umirovljenik je brzo skrenuo pogled. Zatvorio je vodu a nije isprao po narančama mirisnu pjenu s ruku.»Dylane, piški.«»Shepherde, piški.«Dok mu se pjena u krpama cijedila s prstiju, za sobom ostavljajući blještave balone pjene koji su polagano padali na pod, umirovljenik je otišao do spremnika na zidu i izvukao nekoliko papirnatih ubrusa.Konačno se začuo zvuk Shepherdova zdravog mlaza.»Dobro piški«, rekao je Shep.»Dobro piški.«Oklijevajući zadržati se dulje kako bi dobro obrisao sapunicu s ruku, čovjek je pobjegao iz toaleta, noseći hrpu papirnatih ručnika.Dylan je prišao drugom umivaoniku, ne onom kojim se poslužio umirovljenik - zatim mu je na pamet palo nešto što ga je odvelo do spremnika na zidu.»Piški, piški, piški«, rekao je zadovoljno Shep, sav sretan.»Piški, piški, piški«, odgovorio je Dylan, s papirnatim ručnikom u ruci prilazeći umirovljenikovom umivaoniku.Štiteći ručnikom desnu ruku, dodirnuo je slavinu koju je umirovljenik nedugo prije zatvorio. Nikakvo pucketanje. Nikakvo zujanje.Dodirnuo ju je golom rukom. Mnogo pucketanja i zujanja.Ponovno s ručnikom. Ništa.Potreban je dodir golom kožom. Možda ne samo rukama. Možda bi

poslužio i lakat. Možda i tabani. Prisjetio se svih mogućih komičnih situacija.»Piški.«»Piški.«Dylan je ručnikom snažno protrljao slavinu, brišući sapunicu i vodu koje je umirovljenik ostavio na njoj.Zatim ju je ponovno dodirnuo golom rukom. Psihički trag starog čovjeka ostao je snažan kao i prije.»Piški.«»Piški.«Očito, ta se latentna energija nije mogla obrisati poput otisaka, ali je postupno slabila sama od sebe, poput neke hlapljive tvari.Dvlan je oprao ruke na susjednom umivaoniku. Brisao ih je, stojeći pokraj spremnika kad je Shepherd izišao iz četvrtog odjeljka i prišao umivaoniku kojim se poslužio njegov brat.»Piški«, rekao je Shepherd.»Sad me vidiš.«»Piški«, ustrajao je Shep otvarajući vodu.»Ovdje sam.«»Piški.«Odbijajući dati se uvući u igru sonara kad su vidjeli jedan drugoga, Dylan je zgužvane ručnike bacio u kantu za otpatke i čekao.Glavom mu se tumbala horda čudnih primisli — poput goleme hrpe obojanog rublja u velikoj sušilici. Jedna od njih bila je da je Shep ušao u prvi, a izašao iz četvrtog odjeljka.»Piški.«Dvlan je prišao četvrtom odjeljku. Vrata su bila pritvorena i on ih je otvorio širom.Odjeljke su razdvajale pregrade, s otvorima od tridesetak centimetara na dnu. Shepherd je mogao leći na pod i ispod pregrada provući se od prvog do četvrtog odjeljka. Moguće, ali potpuno nevjerojatno.»Piški«, ponovio je Shepherd, ali manje uporno, nevoljko dolazeći do zaključka da njegov brat ne želi više sudjelovati.Jednako zagrižen za osobnu čistoću kao i za geometrijske oblike jela, Shep je imao post-toaletnu rutinu koju nije nikad mijenjao -

trebao je dobro izribati ruke jednom, dobro ih obrisati, a zatim još jednom pranje i brisanje. I bilo je tako — dok je Dvlan promatrao, Shep je započeo drugo pranje.Dječak se osobito brinuo zbog sanitarnih uvjeta u javnim nužnicima. Cak i najbolje održavane gledao je paranoično sumnjičavo, uvjeren da sve poznate i još neke neotkrivene boleštine vrebaju sa svake površine. Pročitavši medicinsku enciklopediju, Shep je bio u stanju izrecitirati popis doslovno svih poznatih bolesti i infekcija ako bi netko bio toliko lud i to zatražio od njega i ako bi bio do voljno povezan s vanjskim svijetom da čuje taj zahtjev — i, naravno, ako bi čovjek imao dovoljno sati da sve to sasluša, budući da je Shepa, kad bi jednom započeo, bilo nemoguće zaustaviti.Kad je završio drugo brisanje, Shepove su šake bile crvene od pretjeranog ribanja i od vode toliko vrele da je siktao od nelagode iako je izdržavao tu patnju. Pazeći na smrtonosne i lukave mikroorganizme koji se čovjeku pred očima skrivaju na kromiranoj ručki slavine, vodu je zatvorio laktom.Dylan nije mogao zamisliti nikakvu okolnost u kojoj bi Shepherd zalegao licem nadolje na zahodski pod i vijugao ispod niza pregrada između odjeljaka. Zapravo, ako bi se to ikad dogodilo, mogao bi biti jednako siguran da će u nekoj sportskoj trgovini zateći Sotonu kako kupuje klizaljke.Štoviše, bijela majica bila je savršeno čista. Njome nije brisao pod.Držeći visoko ruke, poput kirurga koji očekuje da mu pomoćna sestra navuče gumene rukavice, Shep je prišao spremniku s ručnicima. Pričekao je da brat povuče ručicu koju nije želio dotaći čistim rukama.»Nisi li ti ušao u prvi odjeljak?« upitao je Dvlan.Glave pognute uobičajeno sramežljivo, no ipak nagnute kako bi mogao iskosa promatrati spremnik, Shepherd se namrštio gledajući ručku i rekao: »Bacili.«»Shepe, kad smo došli ovamo, nisi li ušao ravno u prvi odjeljak?«»Bacili.«»Shepe?«»Bacili.«»Hej, daj, slušaj me, stari.«

»Bacili.«»Dosta s tim. Shepe, hoćeš li me slušati, molim te?«»Bacili.«Dvlan je izvukao nekoliko ručnika, otrgnuo ih po perforaciji i pružio ih bratu. »I nisi li izašao iz četvrtog odjeljka?«Mršteći se na vlastite ruke i energično ih brišući, gotovo opsesivno, umjesto da ih samo potapka papirima, Shep je rekao: »Ovdje.«»Sto si rekao?«»Ovdje.«»Sto je ovdje?«»Ovdje.«»Ovdje nema ničega, braco.«»O-v-d-j-e«, izgovorio je s naporom Shep slovo po slovo, kao da ga svako slovo stoji emocionalnog napora.»Sto želiš, braco?«Shep je zadrhtao: »Ovdje.«»Ovdje, što?« upitao je Dvlan, tražeći pojašnjenje iako je znao da do njega neće lako doprijeti.»Tamo«, rekao je Shep.»Tamo?« upitao je Dvlan.»Tamo«, složio se Shep, kimajući, iako još uvijek usredotočen na svoje ruke, još uvijek drhteći.»Gdje tamo?«»Ovdje.« Prizvuk u Shepovu glasu mogao je odavati nestrpljenje.»Mali, o čemu to govorimo?«»Ovdje.«J»Ovdje«, ponovio je Dylan.»Tamo«, rekao je Shep, a ono što je nalikovalo nestrpljenju sazrjelo je u napregnut prizvuk bojazni.Pokušavajući razumjeti, Dylan je rekao: »Ovdje, tamo.«»Ovdje, ta-ta-tamo«, ponovio je Shep, drhtureći.»Shepe, što ti je? Shepe, bojiš se?«»Bojim«, potvrdio je Shep. »Aha. Bojim. Aha.«»Čega se bojiš, braco?«»Shep se boji.«

»Čega?«»Shep se boji«, rekao je i počeo divlje drhtati. »Shep se boji.«Dylan je bratu položio ruke na ramena. »Mir, mir. Shepe, sve je u redu. Nemaš se čega bojati. Ovdje sam s tobom, braco moj.«»Shep se boji.« Dječak je odvratio lice koje je bilo blijedo poput kakve sablasti koja ga je progonila.»Ruke su ti čiste, nema bacila, samo ti i ja, nemaš se čega bojati. Dobro?«Shepherd nije odgovorio. I dalje se tresao.Pribjegavajući pjevuckavim frazama kojima je najčešće uspijevao brata smiriti u trenucima emocionalne uzburkanosti, Dylan je rekao: »Dobre, čiste ruke, nema gadnih bacila, dobre, čiste ruke. Sad idemo, idemo sad, sad idemo, idemo na put. Dobro? Sad krećemo. Dobro? Ti voliš put, opet na put, na put, idemo tamo gdje nikad nismo bili. Dobro? Opet na put, kao stari trubaduri, ti i ja, na put skupa. Kao i uvijek na putu. Stari ritam, ritam puta. Ti možeš čitati knjigu, čitaj i putuj, čitaj i putuj. Dobro?«»Dobro«, rekao je Shep.»Čitaj i putuj.«»Čitaj i putuj«, javio se Shep. Iz glasa su mu nestale hitnja i napetost iako je još uvijek drhturio. »Čitaj i putuj.«Dok ga je Dylan umirivao, Shep je nastavio sušiti ruke takvom snagom da je poderao ručnike. Oderani komadi i komadići vlažnog papira prekrili su pod oko njegovih nogu.Dylan ga je držao za ruke sve dok nije prestao drhtati. Nježno mu je otvorio stisnute šake i izvukao ostatak papirnatih ručnika. Pokupio je otpatke i bacio ih u obližnju kantu.Uhvativši Shepa ispod brade, podigao mu je glavu.U trenutku kad su im se pogledi sastali, Shep je sklopio oči.»Dobro si?« upitao je Dylan.»Čitaj i putuj.«»Shepe, volim te.«»Čitaj i putuj.«U dječakove blijede obraze vratilo se malo boje. Bore bojazni na licu polagano su mu se izgladile kao ptičji tragovi sa snježnog pokrivača, razneseni upornim povjetarcem.

Iako je Shepov izvanjski mir bio potpun, njegovo unutarnje stanje još je uvijek bilo uskovitlano. Pod kapcima, oči su mu se trzale, skačući s prizora na prizor svijeta kojeg je samo on mogao vidjeti.»Čitaj i putuj«, ponovio je Shep, kao da su te tri riječi mantra koja ga smiruje.Dylan je pogledao niz odjeljaka. Vrata na četvrtom stajala su otvorena kako ih je ostavio nakon što je pregledao odjeljke. Vrata na dva srednja bila su pritvorena, a ona na prvom čvrsto zatvorena.»Čitaj i putuj«, rekao je Shep.»Čitaj i putuj«, uvjeravao ga je Dylan. »Idem ti po knjigu.«Ostavivši brata pokraj spremnika, Dylan je pokupio Velika očekivanja s police iznad umivaonika.Shep je stajao tamo gdje ga je ostavio, glave još uvijek podignute iako je Dylan uklonio ruku kojom ga je podupro. Očiju sklopljenih, no živih.Noseći knjigu, Dylan je prišao prvom odjeljku. Isprobao je vrata. Nisu se dala otvoriti.»Ovdje, tamo«, prošaptao je Shep. Stojeći zatvorenih očiju, ruku opuštenih uz bokove, dlanova okrenutih prema naprijed, Shep je djelovao izvanzemaljski, kao da je medij u transu, membranom razdvojen između ovog i drugog svijeta. Kad bi se izdigao iznad poda, to bi lebdenje toliko pristajalo njegovom izgledu da ne bi bilo ni najmanje iznenađujuće vidjeti ga u zraku. Iako mu je glas ostao prepoznatljivo njegov, zvučao je kao da govori uime nekog bića prizvanog s drugog svijeta: »Ovdje, tamo.«Dylan je znao kako u prvom odjeljku nema nikoga. Unatoč tome, spustio se na koljeno i povirio ispod vrata kako bi potvrdio ono što je sigurno znao.»Ovdje, tamo.«Ustao je i ponovno pokušao otvoriti vrata. Nisu zapela. Bila su zaključana. Iznutra, naravno.Možda se pokvarila brava. Možda se jezičac otpustio i upao u rupu kad unutra nije bilo nikoga.Možda je Shepherd samo prišao prvom odjeljku, što je Dylan vidio, no otkrio je da je zatvoren i odmah se, a da Dylan to nije primijetio, primakao četvrtome.

»Ovdje, tamo.«Mraz je prvo pronašao kost, a ne kožu, i isijavao kroz sve Dylanove udove. Strah mu je ledila srž, no ne samo strah — osjećao je i studen ne posve neugodnogočekivanja i strahopoštovanja nadahnutog nekim zagonetnim događajem kojeg je osjećao da nad njima lebdi poput burnice koja, mašući krilima ispod zgruša-nih, crnih oblaka, osjeća veličanstvenu oluju prije nego što joj njezin dolazak objave munje i gromovi.Neobično, ali je u zrcalu pogledao prostoriju, spreman da ugleda neku drugu sobu, a ne toalet u kojem je stajao. Njegova očekivanja čuda nadilazila su sposobnosti trenutka da ih ostvari, a odraz je samo potvrdio svakodnevni izgled zahodskih odjeljaka i pisoara. On i Shep bile su jedine pojave u izokrenutoj slici, iako nije znao koga bi ili što mogao još očekivati.Posljednji put zbunjeno pogledavši zaključana vrata odjeljka, Dylan se vratio bratu i stavio mu ruku na rame.Na Dvlanov dodir Shepherd je otvorio oči, spustio glavu, objesio ramena i manje-više zauzeo pokorni stav u kojem je prolazio kroz život.»Čitaj i putuj«, rekao je Shep, a Dylan je odgovorio: »Idemo.«Dvadeseto poglavljeJilly je zamišljeno čekala uz blagajnu pokraj ulaza i zagledala se u noć, blistava poput kraljevne, možda neke nasljednice lijepog rimskog imperatora koji je u svojim osvajanjima zalutao južnije od obala Sidre.Dylan je zamalo zastao nasred restorana kako bi je proučio i u pamćenje uklesao svaku pojedinost njezinog izgleda u tom trenutku, osvijetljena razlom-ljenim svjetlom plafonijera od brušenog stakla — želio ju je jednom naslikati upravo takvu.Uvijek se radije krećući u svim javnim prostorima, kako oklijevanje ne bi nekog neznanca potaknulo da mu se obrati, Shepherd nije dopuštao ni najmanji zastanak, te je Dylana povukao za sobom kao na nekom nevidljivom lancu.Prstima dodirnuvši obod šešira, gost na odlasku otmjeno je svojim kauboj-skim šeširom pozdravio Jilly kad mu se pomaknula u stranu kako bi lakše mogao izaći.

Kad je podigla pogled i ugledala Dylana i Shepa kako se približavaju, vidljivo olakšanje potjeralo je zamišljen izraz s njezina lica. Nešto joj se dogodilo u njihovoj odsutnosti.»Što je?« upitala je kad su joj prišli.»Reći ću ti u autu. Idemo odavde. Idemo.«Otvarajući vrata, Dylan je rukom zahvatio svježi trag. Tuga, snažan osjećaj samoće, osamljenost mračna poput noći proboli su ga i ispunili ga emocionalnim beznađem spaljenim, izgorjelim i pepelom prekrivenim poput krajolika poharanog vatrenom stihijom.Istog se trenutka pokušao udaljiti od latentnog psihičkog otiska na kvaki kao što je naučio vježbajući na jelovniku. Ovaj put nije bio sposoban oduprijeti se navali energije.Ne sjećajući se kad je prešao prag, Dylan se našao vani i u pokretu. Iako su od Sunčeva zalaska protekli već sati, blaga je pustinjska noć izvlačila nakupljenu toplinu iz asfalta, i on je osjetio slab miris katrana pomiješan s kuhinjskim mirisima koji su dopirali iz krovne ventilacije.Osvrnuvši se, ugledao je Jilly i Shepa kako stoje pred otvorenim vratima, tri metra iza njega. Ispustio je Shepovu knjigu koja je ležala na pola puta između njih i njega. Želio je pokupiti knjigu i vratiti se Shepu i Jilly. Nije mogao. »Čekajte me ovdje.«Od auta do kamioneta, pa do terenca, sve je dublje zalazio u parkiralište, no ne s hitnjom koja ga je ranije natjerala da u sekundi okrene Expedition, već tjeran nimalo manje snažnim shvaćanjem da će, ako ne učini nešto, propustiti jednu važnu priliku. Znao je da i dalje vlada sobom, da podsvjesno točno razumije sve što čini i zašto, kao što je podsvjesno shvatio vlastitu svrhu kad je kao luđak dojurio do kuće u Aveniji eukaliptusa — ipak, osjećao se jednako izvan kontrole.Ovaj put magnet nije bila bakica u prugastoj odori, već postariji kauboj u smeđim Levisicama i prugastoj košulji. Stigavši u trenutku kad se tip smjestio za upravljač Mercurv Mountaineera, Dylan ga je spriječio da zatvori vrata.Po psihičkom je tragu na bravi vrata ponovno prepoznao osamljenost koja otupljuje srce, poznatu još s otiska iz restorana —

potištenost koja je graničila s beznađem.Život proveden u radu na otvorenom čovjeku u Mounatineeru ustavio je kožu lica, ali desetljeća sunca koja su mu borala i nabirala kožu u njemu nisu ostavila ni tračka svjetla, kao što mu ni godine pune vjetra nisu u kosti upuha-le nimalo života. Spaljen, iscijeđen, izgledao je poput čvornatog panja koji se tvrdoglavo pripio za tlo, čekajući samo još jedan zapuh koji će ga otkinuti od života.Starac nije dodirnuo rub šešira, kao što je to učinio Jilly na izlazu iz restorana, ali nije pokazivao ni zlovolju niti zabrinutost kad ga je Dylan spriječio da zatvori vrata. Izgledao je poput čovjeka savršeno sposobnog da se brine za sebe, bez obzira na prirodu prijetnje ili opasnosti — no zračio je nečim što je odavalo osobu koja ne mari previše što će ga sljedeće stići.»Tražite nešto«, rekao je Dylan, iako nije imao pojma kakve će riječi izaći iz njega sve dok ih ne izgovori i tek poslije shvati njihovo značenje.»Sinko, Isusa ne trebam«, odvratio je kauboj. »Njega sam pronašao dvaput.« Azurnoplave oči upijale su više svjetla nego što su ga davale. »A ni ti ni ja ne tražimo nevolju.«»Ne, nešto«, ispravio se Dylan. »Tražite nekoga.«»Nije li tako kod svakoga, na ovaj ili onaj način?«»Tražite već jako dugo«, rekao je Dylan, iako još uvijek nije imao blagog pojma kamo sve to vodi.Gledajući ga stisnutim očima koje su izgledale dovoljno mudro da razdvoje istinu od privida, starac ga je proučavao. »Sinko, kako se zoveš?«»Dylan O'Conner.«»Nikad čuo. Kako si saznao za mene?«»Nisam saznao za vas, gospodine. Ne znam tko ste vi. Samo ...« Riječi koje su mu dolazile nepozvane, sad su ga izdale. Nakon oklijevanja, shvatio je da, ako želi nastaviti, mora izreći dio istine, otkriti dio tajne. »Gospodine, dakle ovako ... imam te trenutke ... intuicije.«»Ne računaj na to kad igraš poker.«»Ne samo intuicije ... znam neke stvari koje je nemoguće znati. Znam ... i povezujem.«

»Kažeš da si nekakav spiritist?«»Gospodine?«»Da si pogadač, prorok, vidjelac — tako nešto?«»Možda«, rekao je Dylan. »To mi se čudo događa odnedavna. Ne zarađujem na tome.«Te izlizane crte lica naizgled nesposobne za osmijeh možda su načinile jedan pokret, iako jedva primjetan, kao perom povučen na izglađenom pješčaniku njegova lica, i toliko kratkotrajan da bi mogao biti tik ili trzaj. »Ako je to što mi govoriš tvoj uobičajen nastup, onda mi je čudno što ti ne plaćaš druge da slušaju.«»Mislite da ste stigli do kraja tog puta koji slijedite.« Dylan je još jednom bio nesvjestan onoga što izgovara, sve dok nije izgovorio. »Mislite da niste uspjeli. No možda jeste.«»Nastavi.«»Ona je možda negdje u blizini.«»Ona?«»Ne znam, gospodine. To mi je sad došlo. Ali tko god ona bila, znate na koga mislim.«Analitičko je škiljenje još jednom prikovalo Dylana, no ovaj put u njemu je bilo nešto nemilosrdno, poput prodornog pogleda policijskog istražitelja. »Makni se. Daj mi mjesta da izađem.«Starac je izašao iz velikog Mercurvjeva terenca, a Dylan je pogledom kroz noć tražio Jilly i Shepa. Kad ih je posljednji put vidio, bili su prešli nekoliko koraka od restorana, no samo kako bi Jilly podigla Velika očekivanja koja je Dylan ispustio. Stajala je uz Shepherda, oprezna, napeta poput nekoga tko se nada kako ovaj put neće ugledati noževe.Pogledao je i prema ulici. Nijedan crni Suburban. Unatoč tome, zadržali su se predugo u Saffordu.»Ja sam Ben Tanner.«Kad je Dylan skrenuo pogled sa Shepa i Jilly, otkrio je kako mu starac pruža čvornatu i žuljevitu ruku.Oklijevao je, zabrinut da će ga rukovanje izložiti superjakoj verziji mračne osamljenosti i bezdušnosti koje je osjetio u Tannerovim psihičkim tragovima, emociju u izravnom dodiru tisuću puta intenzivniju od one koju je iskusio izlažući se tragovima, toliko

snažnu da će ga oboriti na koljena.Nije se mogao sjetiti je li bio dodirnuo Marjorie kad ju je pronašao kako stoji pokraj tabletama prekrivenog kuhinjskog stola, ali nije vjerovao da jest. A.....JKennvja? Nakon izvršenja pravde palicom za bejzbol, Dylan je zatražio da mu popisani manijak s noževima preda ključeve od lokota i lisica — no Kenny ih je, izvukavši ih iz džepa na košulji, predao Jilly. Koliko se sjećao, Dylan nije dodirnuo ni malu, zlobnu kukavicu.Nikakva strategija kojom bi uspio izbjeći Tannerovu ruku ne bi njihov krhki odnos ostavila neoštećenim te ju je Dylan prihvatio — i otkrio kako ono što je toliko snažno osjetio u starčevom psihičkom otisku, nije osjetio ni u jednakoj mjeri, a ni najmanje rukujući se sa samim čovjekom. Mehanizam njegova šestog čula nije bio nimalo manje tajanstven od njegova izvora.»Otprilike prije mjesec dana došao sam iz Wyominga«, rekao je Tanner, »prateći neke tragove, no od njih ništa više nego od komarčeve pišaline.«Dylan je pružio ruku pored Tannera kako bi dodirnuo kvaku na vozačevim vratima.»Prerovao sam Arizonu s kraja na kraj, i sad se vraćam kući gdje sam možda trebao i ostati.«U psihičkom je tragu Dylan ponovno osjetio geografiju spaljene duše, kontinent pepela, mračan svijet bezvučne samoće koju je susreo kad je dodirnuvši kvaku izašao iz restorana.Iako pitanje nije oblikovao svjesno, Dylan je začuo sebe kako pita: »Kad vam je umrla supruga?«Ponovna pojava ponižavajućeg škiljenja navodila je na zaključak da ga stari još uvijek smatra varalicom, no bezočnost pitanja Dylanu je donijela nešto bodova. »Emily je umrla ima osam godina«, rekao je Tanner hladnim tonom kojim su ljudi njegove generacije bili obvezatni skrivati svoje najnježnije osjećaje, ali su, unatoč škiljenju, te ažurne oči odavale nemjerljive dubine boli.Spoznavši nekim oblikom vidovitosti da je tom neznancu supruga umrla, znajući to, a ne samo pretpostavljajući, i znajući intimno

katastrofu koju je ta smrt izazvala u Tanneru, Dylan se osjetio poput bezosjećajnog uljeza koji istražuje najintimnije prostore žrtvina doma, poput zbira koji je obio brave na dnevnicima i sad čita tuđe tajne. Taj odvratan vid njegova neobičnog talenta neizmjerno je nadjačao ushit koji je osjetio nakon uspješnog sukoba u Marjorieinoj kući, no nije mogao potisnuti ta otkrića koja su mu se dizala u svijest poput vode koja suklja iz izvora.»Vi i Emily počeli ste tragati za djevojkom prije dvanaest godina«, rekao je Dylan, iako ne znajući o kojoj to djevojci govori i još ne poimajući prirodu njihove potrage.Bol je uzmakla pred iznenađenjem. »Kako vi to znate?«»Rekao sam djevojka, no ona je tad trebala imati trideset osam.«»Sad joj je pedeset«, potvrdio je Tanner. Na trenutak je izgledao više zapanjen brojnošću izgubljenih desetljeća nego onim što je Dylan prorokovao: »Pedeset. Bože moj, gdje je nestao život?«Pustivši kvaku, Dvlana je od mercuryja povukao nepoznat, ali snažniji pri-vlačitelj, te je ponovno krenuo. Kao da se tek tada sjetio, doviknuo je Tanneru: »Ovamo«, kao da je znao kamo bi trebao poći.Mudrost je nesumnjivo savjetovala starcu da se vrati u auto i zaključa vrata, no sad se umiješalo srce te je mudrost imala malo utjecaja. Požurivši uz Dylana, rekao je: »Vjerovali smo da ćemo je kad-tad pronaći. Onda smo otkrili da je sustav potpuno protiv nas.«Sjenka u preletu, šuštanje nad glavom. Dylan je podigao pogled i spazio pustinjskog šišmiša koji je u letu zgrabio leptira — ubojstvo u obrisima, osvijetljeno straga visokom svjetiljkom na parkiralištu. Bilo koje druge noći taj ga prizor ne bi sledio — sad je osjetio zimicu.Na ulici terenac. Ne Suburban. Ali vozi polako. Dylan ga je gledao sve dok auto nije nestao iz vida.Pas tragač intuicije poveo ga je preko parkirališta do deset godina starog pontiaca. Dodirnuo je vozačeva vrata i svakim je živcem u dlanu upio psihički trag.»Vama je bilo dvadeset«, rekao je Dylan, »Emily je imala sedamnaest kad je rodila.«»Nismo imali novca ni budućnosti.«»Emiliyni su roditelji umrli mladi, a vaši su bili ... beskorisni.«

»Kako znate ono što ne možete znati?« čudio se Tanner. »Bilo je upravo tako. Nismo imali obitelj da nas podrži.«Kad blago pjenušanje traga na vozačevim vratima nije naelektriziralo Dy-lana, obišao je Pontiac do suvozačevih vrata.Za njegovim petama, starac je rekao: »Ipak bili bismo je zadržali bez obzira koliko teško bilo. No kad je Emily bila u osmom mjesecu ...«»Snijeg u noći«, rekao je Dylan. »Vozili ste kamionet.«»Ništa kao stari poluprikoličar.«»Slomili ste obje noge.«»I kralješnicu, a imao sam i unutarnje povrede.«»Bez zdravstvenog.«»Ni prebite pare. Oporavljao sam se godinu dana.«Na prednjim vratima sa suvozačeve je strane Dylan pronašao otisak različit od onog na vozačevim vratima.»Srca su nam pucala što smo dali dijete, ali smo se molili da to bude najbolje za nju.«Dylan je otkrio rezonancu suosjećanja između Tannerova i traga nepoznate osobe.»Bože moj, vi ste stvarni«, rekao je starac koji je sumnjičavost odbacio brže nego što je Dylan smatrao mogućim. Toliko dugo nijema, nada je - ta pernatastvar koja se sklupčala u njegovoj duši — ponovno zapjevala Benu Tanneru. »Stvarni ste.«Bez obzira što bilo, Dylan je bio prisiljen slijediti niz događaja sve do njihovog neizbježnog zaključka. Nije se mogao okrenuti, baš kao što se ni pljusak nije mogao promijeniti i izliti se iz natopljene zemlje u naborane olujne oblake iz kojih je pao. Unatoč tome, bilo mu je odvratno starcu buditi nade jer nije mogao predvidjeti svršetak. Nije mu mogao jamčiti da će se susret djeteta i oca koji se, nekim čudom, upravo pripremao i bio određen da se dogodi te noći, uistinu i dogoditi.»Stvarni ste«, ponovno je Tanner, ovaj put s uznemirujućim poštovanjem.Dvlanova se šaka stegnula oko pontiacove kvake, a u mislima mu se pojavila veza glasno zveknuvši zvukom spajanja željezničkih vagona. »Mrtvačeva staza«, promrmljao je, ni sam ne znajući što

time misli, no ne pretjerano ushićen tim riječima. Okrenuo se prema restoranu. »Ako ga želite, tamo vas čeka odgovor.«Zgrabivši Dvlana za ruku i zaustavivši ga, Tanner je rekao: »Mislite na djevojku? Tamo? Gdje sam maloprije bio?«»Bene, ne znam. Sa mnom to ne ide tako. Nemam jasne vizije. Nemam konačne odgovore sve dok ne stignem do kraja. To je poput lanca s kojeg odmatam kariku po kariku, i ne znam koja je posljednja sve dok je ne vidim.«Odlučivši prečuti otvoreno upozorenje u Dvlanovim riječima, stari je čovjek zamišljeno rekao: »Zapravo, ovdje je nisam tražio. Ne u ovom gradu, ne ovdje. Samo sam skrenuo s ceste na večeru.«»Bene, slušajte — rekao sam da je tu odgovor, ali ne znam je li odgovor djevojka sama. Budite spremni na to.«Starac, koji je ni minutu prije prvi put okusio nadu, već se njome bio opio. »Pa, kako ste rekli, ako to nije posljednja karika, pronaći ćete sljedeću i onu iza nje.«»Sve do posljednje«, složio se Dylan, prisjećajući se nemilosrdne prisile koja ga je otjerala sve do Avenije eukaliptusa. »Ali ...«»Pronaći ćete moju malu, znam da ćete, znam.« Tanner nije djelovao poput čovjeka koji bi u trenutku ludila skakao između očaja i radosti, no možda ga je mogućnost da razriješi pedeset godina žaljenja i kajanja bila dovoljno ushitila da prouzroči emocionalni preobražaj čak i u njegovu, stoičku srcu. »Vi ste moje uslišane molitve.«Zapravo, Dylan je u najmanju ruku bio blago oduševljen time što će dvaput u istoj noći izigravati junaka, no njegovo je oduševljenje splasnulo shvaćanjem koliko će Ben Tanner patiti ako ta potraga ne bude imala bajkoviti kraj.Nježno se izvukao iz starčeva stiska i pošao prema restoranu. Budući da povratka nije bilo, želio je sve završiti najbrže moguće i okončati tu neizvjesnost.Poludjeli šišmiši, sad trojica, izvodili su akrobacije u letu, a poput papira krhak oklop svakog nesretnog leptira ispustio bi jedva čujno šuštanje kad bi ga glodavci zgrabili zubima — potpune najave smrti u udarima, oštrim poput uskličnika.Da je Dylan vjerovao u predznake, šišmiši u svjetlu svjetiljke

savjetovali bi mu da razmisli. A ako su i bili predznak, svakako nisu proricali uspjeh potrage za Tannerovom kćeri.Mrtvačeva staza.Riječi su mu se vratile, no još uvijek nije znao što bi mogao otkriti u njima.Ako postoji mogućnost da će starčevu davno izgubljenu kćer pronaći u restoranu, onda je moglo biti i jednako moguće da je mrtva i da će osoba koju će otkriti na kraju ovog osobitog lanca biti liječnik koji je s njom proveo njezine posljednje sate, ili svećenik koji joj je dao posljednju pomast. Nimalo manje moguće — možda i nije umrla prirodnom smrću. Možda su je ubili, a u restoranu upravo večera policajac koji je pronašao njezino tijelo. Ili čovjek koji ju je ubio.Praćen usplahirenim Benom, Dylan je zastao došavši do Jilly i Shepa, no nije ga predstavljao niti išta objašnjavao. Pružio je ključeve Jilly, nagnuo se prema njoj i rekao: »Shepu svezi pojas. Izvuci se s parkirališta. Čekaj me pola ulice dalje u onom smjeru.« Pokazao je. »I ne gasi motor.«Događaji u restoranu, bili oni dobri ili loši, mogli bi prouzročiti dovoljnu zbrku koja bi jamčila kako će zaposlenici i gosti sa zanimanjem promatrati Dvlana unutra, kao što će i kroz velike staklene stijene pratiti njegov odlazak. Terenac ne smije nikome biti dovoljno blizu da pročita registarski broj ili da jasno raspozna model i vrstu vozila.Hvalevrijedno, Jilly nije pitala ništa. Shvatila je da u trenucima kad ga goni tvar, Dylan ne može učiniti ništa drugo do onoga što mora učiniti. Prihvatila je ključeve i rekla Shepu: »Dođi, dušica, idemo.«»Slušaj je«, rekao je Dylan bratu. »I radi što ti kaže.« Zatim je BenaTannera poveo prema restoranu.Konobarica je rekla: »Oprostite, ali više ne poslužujemo večeru.« Onda ih je prepoznala: »Oh. Zaboravili ste nešto?«»Vidio sam starog prijatelja«, slagao je Dylan i uputio se prema blagovaonici sigurnim korakom — iako nije imao pojma kamo ide, stići će tamo gdje treba.Par je sjedio za stolom u kutu. Djelovali su kao ljudi u srednjim dvadesetima.

Premlada da bude Tannerova kći, žena je podigla pogled kad joj se Dylan bez oklijevanja približio. Lijepa, svježa, osunčana brineta, imala je jedinstveno modre oči.»Oprostite što prekidam«, rekao je Dylan, »no znače li vam što riječi mrt-vačeva staza?«Nesigurno se smiješeći kao da se sprema za neko oduševljenje, žena je pogledala svog pratioca. »Tome, što je ovo?«Tom je slegnuo ramenima. »Vjerojatno se sprema neka šala, ali nije moja, kunem se.«Usmjerivši pozornost ponovno na Dvlana, žena je rekla: »Mrtvačeva staza je pustinjska sporedna cesta odavde do San Simona. Prašina i pregažene čegrtu-še. Tamo smo se Tom i ja prvi put sreli.«»Kad sam je ugledao, Lvnette je mijenjala gumu«, rekao je Tom. »Pomogao sam joj zategnuti matice, a onda se samo sjećam da se poslužila nekom magijom i natjerala me da je zaprosim.«Nježno se smiješeći Tomu, Lvnette je rekla: »Bacila sam čini na tebe, ali s namjerom da te pretvorim u žabu-krastaču koja će zauvijek skakati uokolo. A umjesto toga, ti ovdje. To mi je pouka da ne zanemarujem vježbe iz čaranja.«Na stolu su dva malena dara, još uvijek neotvorena i boca vina otkrivali kako je to posebna večer. Iako je Lvnetteina jednostavna haljina djelovala jeftino, pažnja s kojom se našminkala i načinila frizuru odavala je da je odjenula najbolje. Stari je pontiac na parkiralištu samo potvrđivao pretpostavku da je ovako rastrošna večer za njih rijedak događaj.»Godišnjica?« upitao je Dylan, oslanjajući se na logičko zaključivanje, a ne na vidovitost.»Kao da već ne znate«, rekla je Lvnette. »Treća. Dakle, tko vas je nagovorio na ovo, i što slijedi?«Iznenađenje joj je zaledilo osmijeh kad je Dylan na trenutak dodirnuo nožicu vinske čaše kako bi bolje osjetio njezin psihički otisak.Ponovno je osjetio jedinstven trag sa suvozačevih vrata na Pontiacu, a u mislima mu se stvorila veza, ponovno tresnuvši poput vagona: »Vjerujem kako vam je majka rekla da je usvojena, i ispričala vam

sve što je ona znala.«Spomen majke otopio je Lynettein osmijeh: »Da.«»Sto nije bilo ništa više nego što su znali njezini posvojitelji - da je se odrekao neki par u Wyomingu.«»Wyoming. Tako je.«Dylan je rekao: »Pokušavala je pronaći svoje biološke roditelje, no za potragu joj je nedostajalo i vremena i novca.«»Poznavali ste moju majku?«Potpuno rastopite veliku količinu šećera u običnoj zdjeli s vodom, u tu mješavinu uronite obješenu nit, i ujutro ćete otkriti da su se kristali šećera nata-ložili na njoj. Dylan kao da je spustio dugačku mentalnu nit u neko jezero psihičke energije, te su se činjenice Lynetteina života kristalizirale na njoj daleko brže nego što se šećer izdvajao iz vode.»Umrla je u kolovozu prije dvije godine«, nastavio je.»Od raka«, potvrdio je Tom.Lvnette je rekla: »S četrdeset osam čovjek je premlad da ode.«Osjećajući odvratnost što mladoj ženi uporno napada srce, no nemoćan da se zaustavi, Dylan je osjećao njezinu nepomičnu i oštru bol zbog gubitka voljene majke, i čitao njezine tajne kao da se kristaliziraju na njegovoj mentalnoj niti: »One noći kad vam je majka umirala, pred sam kraj vam je rekla: Lynnie, jednog bi dana trebala potražiti svoje korijene. Završi što sam ja započela. Bolje ćeš znati kamo ideš, ako budeš znala otkud si potekla.«Zapanjen kako on može znati točne majčine riječi, Lynette se pridigla, no odmah je sjela, uzela vino, možda se prisjetila kako je on prstima dodirnuo nožicu čaše i piće ostavila netaknuto. »Tko ... tko ste vi?«»Tamo u bolnici, one noći kad je umrla, njezine posljednje riječi bile su: Lynnie, nadam se da ovo, tamo kamo idem, nitko neće iskoristiti protiv mene, no ma koliko voljela Boga, tebe volim više.«Izgovarajući te riječi, njezine je emocije udario kovačkim čekićem. Kad je spazio njezine suze, gadio se samome sebi što joj je pokvario slavljeničko raspoloženje godišnjice i bacio je u sjećanja, posve neprikladna za slavlje.No znao je zašto je udario tako snažno. Morao je dokazati svoju

vjerodostojnost prije nego što im predstavi Bena Tannera, i osigurati da se između Ly-nette i njega odmah stvori veza kako bi mogao završiti svoj posao i pobjeći što brže može.Iako je Tanner dotad stajao u pozadini, bio je dovoljno blizu i čuo kako se njegov san o susretu oca i kćeri neće ostvariti na ovome svijetu, no i to da se spremalo novo i neočekivano čudo. Skinuvši šešir, stupivši naprijed, nervozno ga je vrtio medu prstima.Kad je Dylan primijetio da starcu drhte noge i da ga se zglobovi spremaju iznevjeriti, izvukao je jednu od dvije slobodne stolice. Dok je Tanner stavljao šešir na stranu i sjedao, Dylan je rekao: »Lynette, dok se tvoja majka nadala da će jednoga dana naći svoj krvni rod, oni su također tragali za njom. Želim ti predstaviti tvog djeda — oca tvoje majke, Bena Tannera.«Starac i mlada žena zagledali su se upitno jedno u drugo, svojim jednakim azurnoplavim očima.Dok je Lynette zamukla od zaprepaštenja, Ben Tanner izvukao je fotografiju koju je očito izvadio iz lisnice stojeći iza Dylana. Stavio je fotografiju na stol i gurnuo je prema unuci. »Ovo je moja Emily, tvoja baka, kad je bila mlada gotovo kao ti. Srce mi puca što nije doživjela i vidjela da si ista ona.«»Tome«, obratio se Dylan Lynetteinom suprugu, »vidim da vam je boca gotovo prazna. Za proslavu će nam trebati malo više, i bilo bi mi drago kad biste mi dopustili da vas počastim.«TZapanjen događajima, Tom je kimnuo, nesigurno se smiješeći. »Ovaj, naravno. Lijepo od vas.«»Vraćam se odmah«, rekao je Dylan, ne namjeravajući održati to obećanje.Otišao je do blagajne kraj ulaza, gdje je domaćica vraćala ostatak gostu, muškarcu rumena lica i nesigurna koraka koji je odavao kako mu je večera bila više u tekućem nego u krutom obliku.»Znam da više ne služite večeru«, rekao je Dylan domaćici. »Ipak, mogu li Toma i Lvnette tamo dolje počastiti bocom vina?«»Naravno. Kuhinja je zatvorena, ali šank radi još dva sata.«Znala je što su bili naručili - ne pretjerano skup merlot. Dylan je dodao napojnicu i novac stavio na šank.

Osvrnuo se prema stolu u kutu gdje su Tom, Lvnette i Ben živo razgovarali. Dobro. Nitko od njih neće ga primijetiti kako odlazi.Probivši se kroz vrata, izašavši van, otkrio je da je Jilly premjestila Expedi-tion s parkirališta kako je naredio. Terenac je stajao na cesti, uz pločnik, pola ulice sjeverno.Uputivši se tamo, naletio je na rumenog čovjeka koji je prije njega napustio restoran. Tip se očito s teškoćom prisjećao gdje je parkirao auto, a možda i koji auto vozi. Tada se usredotočio na srebrnu Corvettu i uputio se prema njoj, pogrbljenih ramena i spuštene glave, odlučan poput bika koji je spazio matado-ra s razvijenim plaštem. Nije bio brz poput bika, ni toliko izravan, nego je krivudao lijevo-desno, lijevo-desno, poput mornara koji manevrima skreće brod, mucavo pjevajući napola suvislu inačicu pjesme Yesterday.Kopajući po džepovima sportskog sakoa, pijanac je pronašao ključeve, ali je ispustio svežanj novčanica. Ne primijetivši novac na asfaltu iza sebe, zateturao je naprijed.»Gospodine, izgubili ste nešto«, rekao je Dylan. »Hej, stari, ovo će ti trebati.«Uronjen u melankolično raspoloženje pjesme, slinavo pjevajući o svojim mnogim nevoljama, pijanac nije odgovorio Dylanu, nego je teturao prema Cor-vetti, pronađene ključeve držeći ispruženom rukom kao da su rašlje bez kojih neće moći pronaći put preko posljednja tri metra pločnika, i stići do vozila.Podigavši svežanj novčanica, Dylan je u ruci osjetio hladnu i klizavu migo-ljeću zmiju, nanjušio snažan vonj bluda i začuo u sebi zujanje bijesnih osa. Istog trenutka je znao da je pijana budala koja tetura prema Corvetti — Lucas i još nekako, Lucas Croaker ili Crocker - pala daleko niže od pijanca, da je daleko zlo-kobnija od obične budale.Dvadeset prvo poglavljeIako je bio pijan i jedva hodao, tog se Lucasa Crockera trebalo plašiti. Odbacivši od sebe svežanj novčanica zasićen odbojnim tragom, Dylan mu se, bez bilo kakvog upozorenja, tijelom zabio u leda.Crocker je u svojim loše krojenim hlačama i sakou djelovao mlohavo, no bio je čvrst poput ćupa s viskijem, a i smrdio je tako.

Silovito odgurnut, zabio se u Corvettu dovoljno snažno da je zaljulja - nakon što je licem probio prozor na vozačevoj strani, uspio je izmrmljati posljednji stih pjesme Beatlesa.Većina bi ljudi pala i ostala ležati, ali Crocker je divljački zaurlao i uzvratio napad takvom bezumnom snagom da se činilo kako ga je sudar s automobilom samo osvježio. Šakama je mlatio kao klipovima, ubadao laktovima, skakao, bacao se i kružio mesnatim ramenima poput bika na rodeu koji pokušava zbaciti jahača muha-kategorije.Iako nikako nije spadao u muhe, Dylan je također odletio. Zateturao je unatraške, zamalo pao, ali se zadržao na nogama poželjevši da je zadržao bejz-bolsku palicu.Slomljena nosa, lica rasječena u grimizni cerek, Crocker je nasrnuo na svog protivnika đavolskim veseljem, kao da ga potiče mogućnost da ostane bez zuba, uzbuđuje izvjesnost još veće boli, kao da je to upravo ona, njemu najomiljenija zabava. Napao je.Prednost veličine Dylanu ne bi bila dovoljna da ga sačuva od težih ozljeda, a možda ne bi dostajala ni prednost trezvenosti - no veličina, trijezno stanje i iskonski bijes dali su mu onu dragocjenu prednost. Kad je Crocker napao pijanim bijesom, Dylan ga je namamio mašući mu rukom, iskoračio u stranu u posljednji čas i udario ga u koljeno.Crocker se ispružio, zaorao čelom po pločniku otkrivajući da je taj daleko neugodniji od automobilskog prozora. Unatoč tome, njegov se borbeni duh pokazao daleko čvršćim od lica, te se ponovno pridigao na dlanove i koljena.Dylan je hrabrost izvlačio iz vulkanskog gnjeva koji je prvi put osjetio vidjevši pretučenog dječaka okovanog za krevet, u onoj sobi podijeljenoj na knjige i noževe. Svijet je bio prepun žrtava, previše žrtava, a premalo njihovih branitelja. Stravični prizori koji su iz novčanica prodrli u njega, oštre slike jedinstvene pokvarenosti i okrutnosti Lucasa Crockera, još su mu prelijetale umom,poput razornih radioaktivnih čestica. Pravednički gnjev koji je preplavio Dyla-na, pred sobom je isprao sav strah zbog vlastite sigurnosti.Za slikara idiličnih pejsaža, za slikara miroljubiva srca, bio je u

stanju udariti prilično odvratno i precizno poput nekog mafijaškog nasilnika, i nastaviti udarati. Iako mu je bilo mučno od tog nasilja, bez oklijevanja se potpuno posvetio njemu.Dok su Crockerova slomljena rebra ispitivala koliko su mu pluća otporna na probijanje, dok su mu se zdrobljeni prsti spleli u mlitave kobasice i u trenutku nateknute usne njegov bijesni cerek pretvorile u glupi smiješak lutke iz izloga, pijanac je očito zaključio da mu je za tu večer dosta. Više se nije pridizao, izvalio se na bok, otkotrljao na leda, ležao, stenjao i ječao.Zadihan, ali neozlijeđen, Dylan je pogledom prešao po parkiralištu. On i Crocker bili su sami. Bio je prilično siguran da tijekom sukoba ulicom nije prošao nijedan auto. Nitko nije vidio.No sreća ga neće pratiti još dugo.Ključevi Corvette sjali su na pločniku blizu auta. Dylan ih je zaplijenio.Vratio se do okrvavljenog čovjeka koji je stenjao i primijetio da mu je o pojas zakvačen telefon.S Crockerova lica nalik kuhanoj šunki, lukave, svinjske očice tražile su laku priliku.»Daj mi telefon«, rekao je Dylan.Kad Crocker nije poslušao, Dylan mu je nagazio na slomljenu ruku, pritiš-ćući mu natečene prste na asfalt.Psujući, Crocker je neozlijeđenom rukom otkopčao telefon s pojasa. Pružio ga je, očiju suznih od bola, no lukavih kao i prije.»Gurni ga preko pločnika«, naredio je Dylan. »Tamo.«Kad je Crocker poslušao naredbu, Dylan je maknuo nogu s njegove ranjene ruke, ne nanoseći mu nove povrede.Vrteći se, telefon se zaustavio pola metra od svežnja novčanica. Dylan je prišao telefonu, pokupio ga s asfalta, ali je novac ostavio nedirnut.Pljujući slomljene zube ili prozorsko staklo zajedno s riječima kašastima poput razbijenih usana, Crocker je upitao: »Ti me ne pljačkaš?«»Samo ti kradem međugradske minute. Novac zadrži, jer ćeš dobiti prokleto gadan telefonski račun.«Otriježnjen od boli, Crocker je raširio oči, no ovaj put zapanjeno.

»Tko si ti?«»Noćas me to svi pitaju. Mislim da ću morati pronaći neko zvučno ime.«Pola ulice dalje, Jilly je stajala pokraj Expeditiona i promatrala. Daje kojim slučajem vidjela kako Dylan pobire batine, pritrčala bi mu u pomoć s limenkom insekticida ili možda sirom u spreju.Požurivši prema terencu, Dylan se osvrtao, ali Lucas Crocker nije pokušavao ustati. Možda se onesvijestio. Možda je ugledao šišmiše kako pohlepno gutaju noćne leptire pod svjetiljkom - taj bi mu se prizor svidio. Možda mu je to bila i inspiracija.Kad je Dylan stigao do Expeditiona, Jilly se smjestila na suvozačevo sjedište. Ušao je i zatvorio vrata.Njezin psihički trag na upravljaču bio je ugodan, gotovo poput uranjanja od rada bolnih ruku u toplu vodu obogaćenu ljekovitim solima. Zatim je postao svjestan njezine zebnje - poput žice pod naponom ubačene u kupku. Snagom volje, isključio je redom sve vibracije, i dobre i loše.»Koji se vrag tamo zbivao?« upitala je Jilly.Pružajući joj telefon, rekao je. »Nazovi policiju.«»Mislila sam da ih ne želimo.«»Sad ih želimo.«Na ulici iza njih bljesnuli su farovi. Još jedan spori terenac. Možda onaj isti koji se ranije prokotrljao vozeći daleko ispod ograničenja brzine. Možda i ne. Dylan ga je promatrao kako prolazi. Vozač naizgled nije bio zainteresiran za njih. Naravno, pravi bi profesionalac dobro sakrio svoje zanimanje.Shep se na stražnjem sjedištu vratio Velikim očekivanjima. Djelovao je iznimno spokojno.Restoran je pročeljem gledao na saveznu autocestu broj 70, cestu koju je Dylan želio. Krenuli su prema sjeverozapadu.Utipkavši nešto u telefon, Jilly je slušala, a zatim rekla: »Mislim daje gradić premalen da imaju 911.« Ukucala je broj centrale, zatražila da je spoje s policijom te pružila telefon Dylanu.Policijskoj je operaterki šturo objasnio o Lucasu Crockeru koji, polupijan i potpuno premlaćen čeka vozilo Hitne pomoći na restoranskom parkiralištu.

»Možete li mi reći ime?« upitala je.»To nije važno.«»Moram vas upitati za ime ...«»Pitali ste.«»Gospodine, ako ste bili nazočni napadu ...«»Ja sam počinio napad«, rekao je Dylan.Policijska je svakodnevnica u uspavanom srcu pustinje rijetko doživljavala tako čudne obrate. Uznemirena operaterka zadovoljila se ponoviti njegovu izjavu u upitnom obliku: »Vi ste počinili napad?«»Da, gospodo. A sad, kad pošaljete Hitnu za Crockera, pošaljite i jednog policajca.«»Vi ćete čekati policiju?«»Ne, gospodo. No još prije jutra, uhitit ćete Crockera.«»Nije li gospodin Crocker žrtva?«»On je moja žrtva, to je točno. No i sam po sebi, on je zločinac. Znam kako mislite da želite uhititi mene, no vjerujte mi, želite Crockera. Osim toga trebate poslati još jedno patrolno vozilo ...«»Gospodine, ispunjavati lažno policijsko izvješće je ...«»Gospodo, nisam prevarant. Kriv sam za napad, kradu telefona i lomljenje automobilskog prozora Crockerovim licem, ali ne zbijam neslane šale.«»Njegovim licem?«»Nisam imao čekić. Slušajte me, trebate poslati i još jedno patrolno vozilo i Hitnu pomoć u Crockerovu kuću na ... Fallon Hill Roadu. Ne vidim kućni broj, no u tako malenom gradu sigurno znate gdje je to.«»Vi ćete biti tamo?«»Ne, gospodo. Tamo se nalazi Crockerova stara majka, mislim da joj je ime Noreen. Ona je lancima vezana u podrumu.«»Lancima u podrumu?«»Već nekoliko tjedana leži u vlastitom izmetu, i to nije nimalo lijepo.«»Vi ste je vezali u podrumu?«»Ne, gospodo. Crocker se proglasio skrbnikom te je sad izgladnjuje do smrti dok postupno čisti njezine bankovne račune i rasprodaje

imovinu.«»Gospodine, a gdje možemo naći vas?«»Gospodo, ne brinite se za mene. Noćas ćete imati i previše posla.«Prekinuo je vezu, zatim je isključio telefon i pružio ga Jilly. »Dobro ga obrisi i baci kroz prozor.«Poslužila se papirnatim rupčićem koji je bacila zajedno s telefonom.Dva kilometra dalje, pružio joj je ključeve Corvette, koje je također bacila kroz prozor.»Bilo bi ironično kad bi nas zaustavili zbog razbacivanja otpada«, rekla je.»Gdje je Fred?«»Dok sam te čekala, prebacila sam ga u prtljažnik kako bih imala mjesta za noge.«»Misliš da mu je straga dobro?« »Ugurala sam ga medu kovčege. Učvršćen je.« »Mislim, psihološki.« »Fred je jako otporan.« »I ti si prilično otporna«, rekao je. »Sve je to gluma. Tko je stari kauboj?«Spremajući se odgovoriti na njezino pitanje, Dylan je osjetio zakašnjelu reakciju na sukob s Lucasom Crockerom i na čistoću zla koju je toliko prisnoiskusio dodirnuvši svežanj novčanica. Osjećao se kao da u njemu zuje oblaci iz-ludjelih noćnih leptira, tražeći svjetlo koje ne mogu naći.Već su prošli kroz prašna predgrađa Safforda i vozili prilično ravnim krajem kroz noć koja se naizgled činila čista od ljudskih mrlja i bila onakva kakva je bila u mezozoiku, desecima milijuna godina ranije.Skrenuo je u zaustavni trak i stao. »Samo minutu. Moram, moram ... moram izbaciti Crockera iz glave.«Kad je sklopio oči, našao se u podrumu, gdje je ležala starica vezana lancima, prekrivena izmetom. Slikarskom koncentracijom na pojedinosti i njihova značenja, Dylan je prizor opremio baroknim detaljima jednako znakovitim, kao i odvratnim.Dodirnuvši novac koji je njezin sin ispustio na parkiralištu, zapravo nije vidio Crockerovu majku. Podrum i grozno zlostavljana žena bili su proizvodi njegove mašte, i najvjerojatnije nisu ni izdaleka nalikovali stvarnom podrumu, niti stvarnoj Noreen Crocker.

Dylan svojim šestim čulom nije vidio stvari, nimalo više nego što ih je čuo, njušio ili kušao. Jednostavno, znao je u trenutku. Dodirnuo bi predmet bogat psihičkim tragom, i u umu mu je bljesnulo znanje kao da ga je prizvao iz pamćenja, kao da je prizivao događaje koje je nekoć pročitao u knjizi. Dosad se njegovo znanje najčešće moglo izjednačiti s rečenicom-dvije povezanih činjenica -rjeđe, bilo bi ravno paragrafima i stranicama podataka.Dylan je otvorio oči, ostavljajući izmišljenu Noreen Crocker u njezinom mračnom podrumu, dok je stvarna žena baš u tom trenutku možda osluškivala sve bliži zvuk sirena njezinih spasitelja.»Jesi dobro?« upitala je Jilly.»Možda nisam toliko otporan kao Fred.«Osmjehnula se. »Njegova je prednost što nema mozak.«»Bolje da krenemo.« Spustio je ručnu kočnicu. »Udaljimo se malo od Safforda.« Popeo se na dvotračnu autocestu. »Koliko znamo, tipovi u crnim Sub-urbanima možda su po cijeloj državi uzbunili sve policijske službe, tražeći da ih se obavijesti o svim neobičnim slučajevima.«Na Dylanov je zahtjev Jilly izvukla cestovnu kartu Arizone iz spremnika i proučavala je, pomažući si malenom baterijom, dok je on vozio prema sjeverozapadu.Sjeverno i južno od njih, crni su zubi raznih planinskih lanaca grizli noćno nebo, i dok su oni putovali poprečnom dolinom Gila koja se sterala između udaljenih vrhunaca, činilo im se da putuju kroz, u zijevanju, razjapljene ralje Levijatana.»Sto deset kilometara do grada Globe«, rekla je Jilly. »A onda, ako stvarno misliš da trebamo izbjegavati područje Phoenixa ...«»Stvarno to mislim«, rekao je. »Bilo bi mi draže da me ne pronađu spaljenog do neprepoznatljivosti u izgorjelom terencu.«»U Globeu moramo skrenuti sjeverno na autocestu broj 60, voziti cijelim putem do Holbrooka, to je blizu Okamenjene šume, i tada možemo na državnu cestu 40, zapadno prema Flagstaffu ili istočno prema Gallupu u New Mexicu -ako je bitno kamo idemo.«»Negativna Jackson, vrtlog pesimizma. Bit će bitno.«»Zašto?«»Zato što će se, dok mi stignemo tamo, dogoditi nešto zbog čega će

biti bitno.«»Možda ćemo, dok stignemo do Holbrooka, toliko pozitivno razmišljati, da ćemo postati milijarderi. U tom slučaju idemo zapadno i kupujemo vilu s pogledom na Pacifik.«»Možda«, rekao je. »Samo jedno sigurno kupujem čim se ujutro otvore prodavaonice, ma gdje bili.«»Što to?«»Rukavice.«Dvadeset drugo poglavljeNedaleko Globea u Arizoni, poslije ponoći, zaustavili su se na benzinskoj crpki gdje je radnik iz noćne smjene upravo završavao zatvaranje. Priroda ga je obdarila nesretno uskim, lisičjim licem koje je nespretno naglasio ošišanom kosom poput ježa. Bio je dvadesetih godina, no ponašao se osorno poput četrnaestogo-dišnjaka s težim hormonalnim poremećajem. Sudeći po pločici na košulji, zvao se SKIPPER.Možda bi Skipper ponovno uključio crpke i napunio Expeditionov spremnik da mu je Dylan dao kreditnu karticu, ali nijedan kladioničar iz Vegasa ne bi bio toliko naivan da se okladi na to. Ipak, na spomen gotovine, njegove prepredene oči bljesnule su u očekivanju lake prijevare, a njegovo se osorno držanje pretvorilo u bezvoljno.Skipper je uključio crpke, no ne i vanjsku rasvjetu. U mraku je napunio spremnik, dok su Dylan i Jilly strugali mrtve kukce i prašinu s vjetrobrana i stražnjeg stakla — nije im bio spreman ponuditi pomoć nimalo više nego što bi recitirao Shakespeareove sonete sa savršenim izgovorom engleskoga sedamnaestog stoljeća.Kad je Dylan primijetio kako Skipper promatra Jilly s neskriveno lascivnim zanimanjem, lice mu je zagrijala slaba vatra bijesa. Tada se, pomalo iznenađeno, zapitao zašto je toliko posesivan — i zašto misli da ima ijedan razlog ili pravo da bude takav.Poznavali su se manje od pet sati. Istina, bili su se suočili s velikim opasnostima, nevjerojatnim pritiscima i zbog toga saznali o karakterima onoga drugoga mnogo više nego što bi otkrili tijekom dugog poznanstva u uobičajenim okolnostima. Unatoč tome, jedino bitno što je znao o Jilly bilo je da se na nju može osloniti u svakom

trenutku, i da ona ne uzmiče. Sto nije bilo loše znati o bilo kome, ali to nije bio cijeli portret.Ili jest?Završivši čišćenje vjetrobrana, bijesan zbog Skipperove razbludnosti, Dylan se zapitao nije li to jedino što zna o Jilly, zapravo sve što treba znati — ona zaslužuje njegovo povjerenje. Možda sve drugo važno u vezi izrasta iz povjerenja — iz spokojne vjere u hrabrost, poštenje i nježnost onoga drugoga.Opredijelio se da ipak silazi s uma. Psihotropna tvar utjecala mu je na mozak na više načina nego što je uspio otkriti. U ovom je trenutku razmišljao otome da svoj život preda u ruke ženi koja ga gleda kao lik iz Disnevevih stripova — sve zašećereno i vjeverice koje govore.Nisu bili par. Nisu čak bili ni prijatelji. Pravog prijatelja ne stječe se za samo nekoliko sati. U najboljem su slučaju bili bliski preživjeli, žrtve istog udesa, sa zajedničkim interesom da ne potonu i paze na morske pse.Što se Jilly Jackson ticalo, nije bio posesivan. Bio je samo zaštitnički raspoložen, baš kao i prema Shepu, jednako kao što bi osjećao prema sestri kad bi je imao. Sestra. Mo'š mislit'.Do trenutka kad je primio gotovinu za benzin, Skipper se razvedrio prelazeći iz osornosti, preko bezvoljnosti, u mrzovolju. Ne pokušavajući hiniti da će novac spremiti u blagajnu, strpao je novčanice u lisnicu, s nategnutim izrazom zlobnog zadovoljstva.Račun je iznosio trideset četiri dolara, no Dylan je platio s dvije dvadeseti-ce i rekao dječaku da uzme ostatak. Nije ga želio, jer bi novčanice nosile Skip-perov trag.Dobro je pazio da ne dodirne crpke niti išta drugo na čemu bi radnik mogao ostaviti psihičke otiske. Nije želio upoznati prirodu Skipperove duše, nije želio osjetiti tkanje njegovog zlog života punog sitnih krađa i sitnih mržnja.Gledajući ljudski rod, Dylan je bio optimističan kao i uvijek. Još je uvijek volio ljude, samo mu ih je za jedan dan bilo i previše.#Vozeći se sjeverno od Globea kroz planine Apache, dok je indijanski rezervat San Carlos ležao istočno od njih, Jilly je

postupno postajala svjesna da se između Dylana O'Connera i nje nešto promijenilo. Prema njoj se nije odnosio kao prije. Češće je skretao pogled s ceste i promatrao je, kako se njemu činilo, skriveno, pa se ona pravila da ne primjećuje. Između njih strujala je nova energija, koju ona nije mogla definirati.Naposljetku je zaključila kako je samo umorna, previše iscrpljena i pod prevelikim stresom da bi vjerovala vlastitoj percepciji. Nakon tako burne noći, smrtnici slabiji od Jillian Jackson, jugozapadne Amazonke, izgubili bi razum, stoga to malo paranoje nije bilo razlog za zabrinutost.Putem od Safforda do Globea, Dylan joj je ispričao o sukobu s Lucasom Crockerom. Govorio joj je i o Benu Tanneru i njegovoj unuci, što je otkrivalo kako njegovo šesto čulo ponekad ima i pozitivniju primjenu od toga da ga uvlači samo u crne i psihotične svjetove ljudi poput Crockera ili Kennyja od Mnogo Noževa.Dok su svjetla Globea nestajala iza njih, i dok se Shep tiho bavio svojim Velikim očekivanjima, Jilly je izvijestila Dylana o uznemirujućem događaju u ženskom toaletu restorana.Dok je prala ruke za umivaonikom, pogledala je u zrcalo i vidjela odraz toaleta koji je bio točan u svim pojedinostima osim jedne. Tamo gdje su se trebali nalaziti odjeljci, stajale su tri ispovjedaonice od tamnog drva, s blistavim, pozlaćenim, izrezbarenim križevima na vratima.»Okrenula sam se da ih pogledam, no tamo su stajali samo odjeljci, baš kao što bi trebalo biti. Ali kad sam ponovno pogledala u zrcalo ... ono je i dalje zrcalilo ispovjedaonice.«Podigavši ruke, nemoćna da pogled odvrati sa zrcala, gledala je kako se polagano otvaraju vrata na jednoj ispovjedaonici. Iz nje je izašao svećenik, ali ne nasmiješen, bez molitvenika, već je kliznuo na pod kao hrpa, mrtav i okupan krvlju.»Izjurila sam iz toaleta«, rekla je, zadrhtavši od tog sjećanja. »Dvlane, ne mogu to iskopčati. Neprekidno mi dolaze vizije, i one znače nešto.«»Vizije«, rekao je. »Nisu fatamorgane?«»Poricala sam«, priznala je. Vrškom prsta zarovala je ispod gaze flastera koji je pokrivao ubod na njezinoj ruci, i nježno trljala ranu,

malo nabreklu rupicu od uboda. »I ne želim više to činiti. To su vizije i to je tako. Proricanja.«Prvi grad pred njima zvao se Seneca i bio je četrdeset šest kilometara udaljen. Četrdeset kilometara iza Senece ležao je Carrizo. Oba su gradića bili samo malo veće mrlje na putu. Dylan je vozio ravno u jedno od bezbroj područja na Jugozapadu koja su svako za sebe, a i sve zajedno bila poznata kao Velika pustoš.»U mom slučaju«, rekao je, »čini se da povezujem ljude i mjesta, i vidim događaje koji su se već bili dogodili kako i one koji se upravo događaju u sadašnjem vremenu. A ti misliš kako vidiš neki budući događaj.«»Aha. Neku nesreću u nekoj crkvi. I to će se dogoditi. Mislim, uskoro. Ubojstvo. Masovno ubojstvo. I na neki način, mi ćemo se naći tamo upravo u tom trenutku.«»Vidiš tamo i nas? U vizijama?«»Ne. Ali zašto bi mi se stalno vraćale iste slike - ptice, crkva, sve to? Nemam nikakvih slutnji o željezničkim nesrećama u Japanu, padovima zrakoplova u Južnoj Americi, ni plimnim valovima naTahitiju. Vidim nešto u mojoj vlastitoj budućnosti, u našoj budućnosti.«»U tom slučaju, crkve ćemo zaobilaziti nadaleko«, rekao je Dylan.»Nekako ... čini mi se da crkva stiže prema nama. I mislim da to nikako ne možemo izbjeći.«Mjesec je brzo zašao i noći ostavio samo zvijezde, a Velika pustoš izgledala je još veća i još više pusta.#Dylan nije vozio Expedition kao da je mlazni avion, ali ga je tjerao do ruba te je ono što je trebalo biti više od tri sata vožnje, završio za dva i pol.Za gradić od pet tisuća stanovnika, Holbrook se hvastao neobično velikim brojem motela, budući da je gradić bio jedini prikladan smještaj za turiste koji su željeli posjetiti Nacionalni park Okamenjenu šumu ili razne indijanske zanimljivosti u obližnjim rezervatima plemena Hopi i Navajo.Medu svratištima nije bilo nijedno s pet zvjezdica, ali Dylan ionako nije tražio preveliku udobnost. Želio je samo mirno mjesto u kojem

su žohari dovoljno diskretni.Odabrao je motel najdalji od benzinskih crpki i drugih radinosti koje bi s jutrom mogle postati bučne. Na recepciji je snenom službeniku platio gotovinom unaprijed - nikakva kreditna kartica.Službenik je zatražio vozačku dozvolu. Dylan je se grozio predati, ali bi odbijanje probudilo sumnju. Već mu je bio izdiktirao registraciju iz Arizone, ali ne onu s pločica koje je ukrao. Na sreću, pospanog službenika nije razbudio očit nesklad između kalifornijske vozačke dozvole i pločica iz Arizone.Jilly nije htjela u susjednu sobu. Nakon svega što su prošli, čak i kad bi ostavili otvorena vrata između soba, osjećala bi se izdvojenom.Unajmili su apartman s dva bračna kreveta. Dylan i Shep podijelit će jedan, Jilly će spavati na drugome.Uobičajen dekor snažnih kontrasta, proračunat kako bi prikrio mrlje i starost, kod Dylana je prouzročio slabu putnu mučninu. Bio je mrtav-umoran, u očima je osjećao pijesak i patio od ubitačne glavobolje.Do 3 i 10 prebacili su svu najpotrebniju prtljagu u sobu. Shep je želio ponijeti Dickensa, no Dylan je primijetio kako je dječak, iako naizgled potpuno utonuo u knjigu cijelim putem na sjever, bio na istoj stranici koju je čitao u restoranu, još tamo u Saffordu.Jilly je prva otišla u kupaonicu, a kad je izašla, opranih zuba i spremna za spavanje, bila je u svojoj normalnoj odjeći. »Noćas bez pidžama. Želim biti spremna za brz pokret.«»Dobra ideja«, složio se Dylan.Shep je na tu kaotičnu večer prepunu kršenja njegovih rutina odgovorio sa zamjetnom mirnoćom, te ga Dylan nije želio dalje pritiskati i tjerati ga da se odrekne svoje uobičajene odjeće za spavanje. Jedna kap previše i Shep bi mogao prekinuti svoju stoičku šutnju i prijeći u hiperverbalno stanje koje bi moglo potrajati satima i svima uništiti san.Štoviše, Shep je u postelji nosio manje-više istu odjeću kao i izvan nje. Njegova dnevna garderoba sastojala se od zbirke identičnih bijelih majica s kojotom i zbirke identičnih traperica. Noću bi navlačio čistu majicu s kojotom i crne hlače od pidžame.Prije sedam godina, zapavši u stanje histeričnog očaja zbog odluka

što na sebe navući svakog jutra, Shep se pobunio protiv raznolikosti garderobe. Otada je nosio samo traperice i kojota.Priroda njegova oduševljenja zloglasnim kojotom nije bila jasna. Kad je bio raspoložen za crtice, satima je gledao Pticu Trkačicu. Ponekad bi se slatko smijao - u drugim bi prilikama pratio radnju kao da je riječ o najmračnijim švedskim filmovima. No ponekad bi gledao tiho, s neizmjernom tugom, dok su mu suze neprekidno tekle niz obraze.Shepherd O'Conner bio je tajna obavijena zagonetkom, a Dylan nije uvijek bio siguran da zagonetka ima svoje rješenje ili da tajna posjeduje ikakvo značenje. Velike kamene glave na Uskršnjem otoku, zagonetne kao i sve drugo na zemlji, gledale su prema moru s nekom tajnovitom svrhom, no one su bile kamene i u svojoj nutrini i na svojoj površini.Pošto je zube dvaput oprao i dvaput očistio koncem, dvaput opravši ruke prije i dvaput poslije obavljene nužde, Shep se vratio u spavaonicu. Sjeo je na rub kreveta i svukao papuče.»Nisi skinuo čarape«, primijetio je Dylan.Shepherd je uvijek spavao bosonog. No kad je Dylan kleknuo da mu skine čarape, mali je digao noge na krevet i pokrivač navukao do brade.Odstupanja od uobičajenoga uvijek su se bila nametala Shepu, i to uvijek na njegovo duboko razočaranje — nikad nije odlučio odstupiti od nečega.Dylan se zabrinuo: »Mali, jesi u redu?«Shepherd je sklopio oči. O čarapama se, dakle, neće raspravljati.Možda su mu noge hladne. Ugrađeni klima-uredaj nije ravnomjerno hladio sobu — samo je po podu ispuštao ledene zapuhe.Možda ga brinu bacili. Bacili na sagu, bacili na posteljini, no samo oni koji napadaju noge.Možda, kad bi se kopalo oko jedne od kamenih glava na Uskršnjem otoku, možda bi se pronašlo i u zemlji ukopan ostatak kipa, i možda, kad bi mu se otkopale noge, možda bi kip nosio kamene čarape, koje bi objasniti bilo jednako teško kao i pronaći objašnjenje za Shepovu novu privrženost čarapama u krevetu.

Dylana je previše boljela glava i bio je previše umoran i iscrpljen da mari što bi mu psihotropna tvar mogla raditi u mozgu, a kamoli da razmišlja o She-povim čarapama. Otišao je u kupaonicu i protrnuo ugledavši ispijeno lice koje ga je promatralo iz zrcala.#Jilly je ležala u svom krevetu i zagledala se u strop.Shep je ležao u svom krevetu i zagledao se u stražnju stranu svojih kapaka.wGunđanje i gundranje klimatizacije, isprva razdražujuće, pretvorilo se u uspavljujući šum koji će prekriti udaranje vratima automobila i glasove gostiju koji bi mogli ustati u zoru.Klima-uredaj će se također pobrinuti da prečuju i specifičan zvuk friziranog Suburbana ili prikrivene zvukove ubojica koji se pripremaju da im ulete u sobu.Neko je vrijeme Jilly pokušavala osjetiti bar malo straha zbog njihove ranjivosti, ali se, ustvari, na ovom mjestu osjećala sigurnom, bar neko vrijeme. I bar fizički sigurnom.Ne osjećajući nikakvu zabrinutost zbog trenutne sigurnosti, bez straha koji bi je mogao ometati, nije mogla zanemariti osjećaj obeshrabrenosti koji je prerastao u očaj. Dylan je vjerovao kako bi mogli otkriti Frankensteinov identitet kao i sastav tvari iz injekcija, ali ona nije dijelila njegovo uvjerenje.Prvi put, nakon godina i godina, nije kontrolirala vlastiti život. A kontrola joj je trebala. U protivnom, osjećala bi se onako kako se osjećala najveći dio djetinjstva — slaba, bespomoćna, bačena na milost i nemilost bešćutnim silama. Mrzila je biti ranjiva. Prihvatiti sebe kao žrtvu i tražiti pribježište u tome za nju je bio smrtni grijeh — a sad joj se činilo kako može to samo prihvatiti.Neka psihotropna vradžbina kuhala joj je u mozgu, čačkala joj je po mozgu, i kad bi se usudila pomisliti na to, obuzeo bi je užas. Nikad nije uzimala drogu, nikad se nije opila, jer je poštovala vlastiti um i nije htjela izgubiti veći broj moždanih stanica. Tijekom svih onih godina kad nije imala ništa, ostala joj je inteligencija, duh i živa mašta. Jillvn je um bio sjajno oružje za obranu od svijeta i sklonište od okrutnosti i nesreće. Ako naposljetku i razvije gluteus mega-

maximus koji tlači žene iz njezine obitelji, ako joj guzica naraste toliko da će je morati voziti na labudici, bila je sigurna da će uvijek imati svoj um i sva zadovoljstva unutrašnjeg života. No sad joj je mozgom plazio crv, a ona nije mogla znati što će ostati od nje, pa čak ni tko bi mogla postati kad crv mijene završi njezinu preobrazbu.Iako je ranije, kad su ona i Dylan sredili ubitačno raspoložene Kennvja i Becky, osjetila ushićenje, nije se mogla natjerati da dođe u dodir s nježnim osjećajem snage koji ju je neko vrijeme podizao. Zabrinuta zbog nasilja koje je predvidjela u svojim vizijama, nije se mogla uvjeriti kako će joj dar vidovitost moći pomoći da spasi druge - ili da bi joj, kroz neko vrijeme, mogao dati nadzor nad vlastitom sudbinom veći od onoga kojim je prije raspolagala.Negativna Jackson. Nikad nije polagala mnogo nade u druge, no već je odavno gajila čvrstu vjeru u sebe. Dylan je imao pravo. No njezina ju je vjera u sebe počela napuštati.Iz svog kreveta, Shepherd je prošaptao: »Ovdje, tamo.«»Što je, dušice?«»Ovdje, tamo.«Jilly se pridigla na lakat.Shep je ležao na leđima, zatvorenih očiju. Zebnja mu je naborala čelo.»Shepherde, jesi li dobro?«»Shep se boji«, prošaptao je.»Nemoj se bojati.«»Shep se boji.«»Ovdje smo sigurni, neko vrijeme«, umirivala ga je. »Nitko te ne može ozlijediti.«Usne su mu se pokrenule kao da govori, ali nije ispustio nikakav zvuk.Shepherd nije bio krupan poput brata, ali je bio veći od Jilly, potpuno izrastao čovjek, ali je ispod pokrivača djelovao malen. Raskuštrane kose, usana iskrivljenih u strahu, izgledao je poput djeteta.Osjetila je navalu samilosti shvativši da je Shepherd proživio dvadeset godina života nijednog trenutka ne imajući kontrolu nad

njime. I još gore, bila mu je potrebna njegova rutina, granice koje je bio postavio na izbor garderobe, složena pravila o hrani - sve to, i još više, otkrivalo je njegovu očajničku potrebu da gdje god može, uspostavi osjećaj vlasti.I dalje je šutio. Usne su mu se umirile. Strah mu nije nestao s lica, ali je omekšao, kao da se iz akutne prestravljenosti pretapa u kronično beznađe.Jilly je ponovno legla na jastuk, zahvalna što se poput Shepa nije rodila u tamnici bez izlaza, ali je također strepila kako će, kad crv promjene završi s njom, možda biti daleko više nalik Shepu.Trenutak kasnije Dylan je izašao iz kupaonice. Izuo je cipele i stavio ih pokraj kreveta koji je dijelio s bratom.»Dobro si?« upitao je Jilly.»Aha. Samo sam ... pregorila.«»Bože, krepan sam.«Potpuno odjeven, spreman za svaku uzbunu, uvukao se u krevet, legao, zagledao se u strop, ali nije gasio stolnu svjetiljku.Nakon šutnje, rekao je: »Zao mi je?«Jilly je okrenula glavu i pogledala ga. »Zašto ti je žao?«»Možda sam sve od motela, sve radio krivo.«»Na primjer?«»Možda smo trebali otići u policiju, barem pokušati. Bila si u pravu kad si rekla da ne možemo zauvijek bježati. Ja moram razmišljati i za Shepa, ali nemam pravo navlačiti i tebe s nama.«»Pouzdani O'Conner«, rekla je, »vrtlog odgovornosti. Depresivan kao Bat-man. Brzo, zovi DC Comics.«»Ja to ozbiljno.«»Znam. To je dražesno.«I dalje gledajući u strop, nasmiješio se. »Večeras sam ti izgovorio mnogo toga što bih jako želio povući.«»Bio si izazvan. Dovela sam te do ludila. I izgovorila sam mnogo gore stvari. Čuj ... izluđuje me kad se moram oslanjati na nekoga. A ... osobito na muškarce. Dakle od ovog stanja iskaču mi svi osigurači.«»Zašto, osobito muškarcp.«Okrenula je glavu i zagledala se u strop. »Recimo da te tata

napustio kad ti je bilo samo tri godine.«Nakon šutnje ohrabrio ju je: »Recimo.«»Aha. I recimo da ti je majka, prava ljepotica, čisti anđeo, heroina koja je uvijek uz tebe, kojoj se nikad ništa loše ne može dogoditi. No prije odlaska on je premlati tako da joj izbije oko, i ona ostatak života mora hodati na štakama.«Iako umoran i željan sna, imao je strpljenja pustiti je da priča svojim tempom.Naposljetku je progovorila: »Ostavi te socijalnoj pomoći i preziru državnih socijalnih radnika. Dovoljno loše. No svake godine nekoliko puta dođe u posjet na dan-dva.«»Policija?«»Kad bi se on pojavio, mama ih se bojala zvati. Svinja je rekla da će joj, ako ga prijavi, platiti jamčevinu, vratiti se i izbiti joj i drugo oko. I jedno meni. A on bi to stvarno učinio.«»Ali, kad je već otišao, zašto se vraćao?«»Da nas plaši. Da budemo kuš. I očekivao je dio socijalne pomoći. Mi smo uvijek imale za njega, jer smo često besplatno jele u crkvenoj kuhinji. Najveći dio odjeće dobivale smo besplatno iz crkve. Kako bi tatica uvijek imao svoj dio.«Otac joj se pojavio u sjećanju, stojeći na vratima stana i smiješeći se svojim prijetećim osmijehom. I njegov glas: Došao sam po osiguraninu za oko, curice moja. Imamo li premiju osiguranja za oči?»Dosta o tome«, rekla je Dvlanu. »Ovo nije večer sažaljenja. Samo sam htjela da razumiješ kako ti nisi kriv. To je samo ... biti ovisna o ikome.«»Nisi mi trebala objašnjavati.«»Sto je, tu je.« Očevo lice nije mogla izbaciti iz sjećanja, i znala je da neće moći zaspati sve dok ga ne istjera. »Tvoj je tata sigurno bio sjajan.«Zvučao je iznenađeno: »Zašto si to rekla?«»Zbog toga kakav si sa Shepom.«»Moj tata je nabavljao sredstva za poduzetnička ulaganja u tvrtke visoke tehnologije. Radio je šest dana tjedno. Možda je i bio sjajan tip, ali nikad nisam s njim proveo dovoljno vremena da to saznam.

Upao je u novčane teškoće. Dvadana prije Božića, malo prije sumraka, dovezao se do parkirališta na plaži s prekrasnim pogledom na Pacifik. Hladan dan. Nije bilo plivača, ni surfera. Ugurao je cijev u ispuh, a drugi kraj kroz prozor auta. Sjeo je za upravljač i popio previše Nem-butala. Tata je bio temeljit. Uvijek je imao rezervni plan. Otišao je u jedan od najljepših zalazaka te godine. Shep i ja promatrali smo ga s brda iza kuće, kilometrima daleko od plaže, i naravno da nismo znali da ga i on promatra dok umire.«»Kad je to bilo?«»Meni je bilo petnaest. Shepu, pet. Prije skoro petnaest godina.«»To je gadno«, rekla je.»Je. No ne bih se mijenjao.«»Onda, gdje si to naučio?«»Naučio, što?«»Tako se dobro brinuti o Shepu.«Ugasio je svjetiljku. Odgovorio je iz tame: »Od mame. I ona je umrla mlada. Bila je divna, toliko nježna prema Shepu. Ipak, ponekad pravu pouku izvu-češ i iz lošeg primjera.«»Može biti.«»Ne može, nego jest. Pogledaj se.«»Sebe? Sasvim sam sjebana«, rekla je.»Reci mi, tko nije?«Pokušavajući se sjetiti barem nekoga, konačno je utonula u san.Kad se prvi put probudila iz blaženstva bez snova, čula je kako Dylan tiho hrče.Soba je bila hladna. Klima-uredaj se isključio.Nije je probudilo Dvlanovo hrkanje, nego vjerojatno Shepov glas. Tri pro-šaptane riječi: »Shep se boji.«Sudeći po smjeru iz kojeg je glas dopirao, pomislila je da on još leži u krevetu.»Shep se boji.«»Shep je hrabar«, odgovorila je šaptom.»Shep se boji.«»Shep je hrabar.«Shepherd je utihnuo, i kad se spustila tišina, Jilly je ponovno

zaspala.Kad se drugi put probudila, Dylan je i dalje tiho hrkao, ali su sunčevi traci dodirivali sve rubove debelih zavjesa — ne blijedo svjetlo svitanja, nego oštriji sjaj jutarnjeg sunca.Postala je svjesna drugog svjetla koje se podizalo iza napola odškrinutih vrata kupaonice. Krvavi sjaj.Prvo je pomislila vatra, no skačući iz kreveta, s riječi koja joj je zapela u grlu, shvatila je kako to nije treperav sjaj plamena, nego nešto posve drukčije.Dvadeset treće poglavljeIzbačen iz snova, Dylan se pridigao, uspravio, navukao cipele i sve to prije nego što se potpuno razbudio — kao vatrogasac toliko ogrezao u rutinu reakcije na uzbunu da je sposoban još u snu čuti zvono i uskočiti u zaštitni kaput, i probuditi se spuštajući se niz vatrogasni stup.Sat na noćnom ormariću pokazivao je da je jutro odmaklo sve do 9 sati i 12 minuta, i sudeći po Jilly, bili su u nevolji — poruku mu je prenijela pogledom, a ne riječima. Oči su joj bile širom otvorene i blistave od strepnje.Dylan je prvo primijetio da Shep nije u krevetu, a ni u motelskoj sobi.Zatim je spazio plameni odsjaj iza napola zatvorenih vrata kupaonice. Plamen, ne požar. Pakleno crvenilo noćne more, grimiznosmede prekriva mrklo crno. Narančasto crven, blatnocrveni sjaj koji je probadao oči svjetlom noćne scene snimane infracrvenim filmom. Opasnocrveni, gladnocrveni sjaj u očima zmije koja lovi noću. Sjaj je imao sve te značajke, ali nijedna od njih ga nije dovoljno dobro opisivala, jer je izmicao opisu, kao što će izmicati i njegovom talentu ako ga ikad bude pokušao uhvatiti na platnu.U kupaonici nije bilo prozora. Dakle, to nije moglo biti jutarnje sunce koje se probija kroz raznobojnu zavjesu. Standardna neonska svjetiljka iznad umivaonika nije mogla proizvesti tako sablastan sjaj.Kako čudno što mu je samo svjetlo moglo u trenutku utrobu svezati u čvor, stegnuti prsa i srce natjerati u galop. No bio je to

nesvakidašnji sjaj kojeg se ne nalazi nigdje u prirodi, različit od svega što je ikad vidio u ljudskim djelima -stoga je sjaj zgrabio sva vlakna praznovjerja u tkanju njegove duše.Prilazeći kupaonici, otkrio je da može osjetiti sjaj kad god ga dotakne, i ne kako bi osjećao običnu vrelinu ljetnog sunca izašavši iz sjene stabala. Činilo mu se kao da mu svjetlo plazi po koži, da migolji poput stotina mrava, prvo na licu u trenutku kad je stupio u blješteći otvor, no potom daleko snažnije na desnoj šaci kojom je dodirnuo vrata.Jilly mu je stajala s boka, ne toliko izravno osvijetljena kao Dylan, no i na njezinom se licu vidio slab crveni odsjaj. Jednim je pogledom spazio da je i ona osjetila neobičnu taktilnost svjetla. Zatečena i iskrivivši lice s gađenjem, dlanom je obrisala lice kao da je bila prošla kroz ljepljive žbice i spirale paukove mreže.Dylan nije bio znanstveno potkovan, osim u poznavanju biologije i botanike, što mu je služilo da poboljša izvornost svojih prikaza prirodnog svijeta naslikama, pa se nije mogao kvalificirati ni kao liječnik-amater. No znao je da smrtonosne radijacije — medu kojima su i one iz atomskih bombi — nikad ne potiču osjet opipa, baš kao što ni manje smrtonosne rendgenske zrake koje je primao u zubarskoj ordinaciji, ne uzrokuju žmarce prolazom kroz čeljusnu kost. Preživjeli iz onog povijesnog bljeska u Hiroshimi, koji su kasnije umrli od radijacij-skog trovanja, nisu osjetili bezbrojne milijarde subatomskih čestica koje su im probadale tijela.Iako je sumnjao da su žmarci koje proizvodi svjetlo znak opasnosti, i dalje je oklijevao. Kad Shep ne bi bio na drugoj strani i možda tražio njegovu pomoć, on bi možda i bio zatvorio vrata i okrenuo se, ne zadovoljivši radoznalost.Kad je izgovorio bratovo ime, nije dobio odgovor. To ga nije iznenadilo. Iako je Shep bio pričljiviji od prosječnog kamena, nije bio komunikativniji od granita. Dylan ga je ponovno pozvao te je, nakon druge tišine, otvorio vrata.Bio se pripremio da ugleda tuš-kabinu. I zahod. I umivaonik, zrcalo i policu za ručnike.Ono na što Dylan nije bio spreman, ono što je natjeralo njegovu

nadbubrežnu žlijezdu da mu u krvotok ubrizga novu dozu epinefrina, ono što mu je uzrokovalo utrobu da se vrlo neugodno obrne, bio je dovratak u zidu pokraj umivaonika, tamo gdje prije nije bilo vrata. Izvor čudnog crvenog svjetla nalazio seiza otvora.Oklijevajući, zakoračio je preko praga u kupaonicu.Dovratak nije najtočnije opisivao prirodu tog misterioznog otvora. Nije bio četverokutan, nego okrugao, više poput otvora u pregradi između dva odjeljka u podmornici. No ni otvor nije bio motjuste, zato što rupa u zidu nije imala nikakav uobičajen svod.Uistinu, dva metra širokom otvoru kao da je nedostajala dubina, kao da je bio naslikan na zidu. Bez gornje grede, bez bočnih stranica, bez praga. Unatoč tome, prizor s druge strane djelovao je uvjerljivo trodimenzionalan — blistav, crveni tunel koji je krivudao prema krugu modra svjetla.Dylan je bio vidio remek-djela optičkih varki kojima su slikari, oslanjanjući se samo na boju i vlastitu nadarenost, stvorili privide prostora i dubine koji su potpuno zavaravali oko. No ovo ipak nije bila samo mudro naslikana slika.Kao prvo, mutnocrveni sjaj iz sjajnih zidova tunela probijao se i u kupaonicu. To je čudno svjetlo bljeskalo na podu od linoleuma, reflektiralo se u zrcalu i ... plazilo po njegovoj goloj koži.Nadalje, taj tunel čiji su se zidovi vječno vrtjeli kao da je riječ o prolazu u vašarskoj kući strave ili bačvi u kojoj se ispituje snaga ravnoteže ... Optička varka mogla bi proizvesti privid dubine, teksture i stvarnosti — no nikad nije pružala privid kretanja.Jilly je ušla u kupaonicu i stala pokraj Dylana.Zaustavio ju je uhvativši je za rame.Zajedno su se divili tunelu koji je naizgled bio dugačak najmanje deset me-tara.Nemoguće, naravno. Uz njih je bila prilijepljena druga motelska soba, jer se spojenim instalacijama štedjelo na troškovima gradnje. Rupa u zidu otkrila bi samo još jednu kupaonicu navlas jednaku njihovoj. A ne tunel, nikakav tunel. Nije bilo ničega kroz što bi se moglo probiti tunel — kupaonica nije bila uklesana u stjenoviti bok

planine.Unatoč tome - tunel. Sklopio je oči. Otvorio je oči. Tunel. Dva metra u promjeru. Sjaji, obrće se.Dobrodošli u bačvu. Kupite kartu, ispitajte ravnotežu.Zapravo, netko je već bio ušao u bačvu. U obrisima ažurnog svjetla kruga, na drugom kraju prolaza stajao je čovjek.Dylan nije ni sumnjao kako je ta udaljena pojava Shep. Tamo, na drugom kraju tunela, njima okrenut leđima, Shep je gledao u plavi beskraj.Pa ako se Dvlanu činilo da mu se pod pod nogama kreće, ako je osjetio da će kroz rupu možda propasti u tunel dubok poput vječnosti, to nije bila posljedica tunela. To je bio samo psihološki odgovor na naglo shvaćanje kako je stvarnost, onakva kakvu ju je oduvijek poznavao, manje stabilna nego što je to pretpostavljao.Teško dišući, izbacujući riječi na vrelom dahu, Jilly je tražila neko objašnjenje za nemoguće: »Kvragu i sve to, kvragu sve to, ja nisam budna, nisam budna.«»Budna si.«»Ti si vjerojatno u mom snu.«»Ovo nije san«, rekao je, zvučeći još nesigurnije od nje.»Aha, aha, nije san — upravo bi to rekao da si u mom snu.«Ruku joj je položio na rame ne zato što se plašio da bi pojurila u tunel, nego zato što je dijelom očekivao da će je tunel protiv njezine volje usisati u sebe. Zidovi koji su se okretali prizivali su vrtlog koji bi mogao nemilosrdno progutati svakoga tko bi mu se primakao preblizu. Ipak, iz trenutka u trenutak, njegov strah od ciklona bivao je sve manji.»Sto se zbiva«, upitala je, »što je to, koji je to vrag?«Iz carstva s druge strane zida nije dopirao ni najtiši zvuk. Okretna površina tunela izgledala je kao da bi morala bučno škripati i grmjeti, ili u najmanju ruku ispuštati vlažan zvuk zapjenušane magme - okretala se u potpunoj tišini.Iz otvora nije dopirao nikakav zrak. Ni dašak topline, ni najmanji svježi la- ^ hor. Niti ikakav miris. Samo svjetlo.Dylan je prišao bliže portalu.»Nemoj«, zabrinuto je rekla Jilly.

Na rubu je prvo pokušao ispitati prijelaznu točku između zida kupaonice i ulaza u tunel, no spoj toga dvoga bio je ... zamućen ... mrlja koja se neće pretvoriti ni u kakvu konkretnu pojedinost bez obzira koliko naprezao vid. Zapravo, digla mu se kosa na zatiljku, a pogled mu je neprekidno skretao sa spojne crte, kao da je neki njegov iskonski dio znao da previše izravnim gledanjem u nešto takvo riskira uvid u tajno kraljevstvo strašnih bića skriveno iza velova ovoga svijeta, bića koja upravljaju strojevima samog svemira, i da to otkriće jamči trenutačan gubitak uma.Kad mu je bilo trinaest ili četrnaest, čitao je H. P. Lovercrafta i uživao u njegovim sablasnim pričama. Sad se nije mogao otresti uznemirujućeg osjećaja da je Lovercraft pisao više istine nego izmišljotina.Odustavši od pokušaja da istraži mjesto spoja između kupaonice i tunela, stao je na rub i zagledao se u jednu točku na okretnim zidovima, pokušavajući otkriti prirodu materijala i njegovu čvrstoću. Kad je pogledao bolje, učinilo mu se da je prolaz načinjen od blistave magle — a možda je gledao niz tunel stvoren od čiste energije. Vjerojatno tako Božje oko gleda niz stup tornada.Oprezno je desnu ruku položio na zid pokraj tajanstvenog prolaza. Obojana tapeta bila je topla na dodir i umirujuće obična.Klizeći rukom nalijevo, preko zida kupaonice prema otvoru, nadao se kako će moći osjetiti točku prijelaza iz motela u tunel, i shvatiti kako je ta veza načinjena. No kad mu je dlan s tapete kliznuo u očito otvoreni prolaz, nije otkrio nikakve pojedinosti strukture, samo hladnoću - i crveno svjetlo koje mu je, snažnije nego ikad, plazilo po podignutom dlanu.»Ne, nemoj, ne\« upozorila je Jilly.»Sto, ne?«»Ne, ne idi tamo.«»Ne idem tamo.«»Izgledao si kao da ćeš ići tamo.«»Zašto bih išao tamo?«»Za Shepom.«»Nema šanse da idem tamo.«»Za Shepom bi skočio i s litice.«

»Ne bih skočio s litice«, nestrpljivo ju je uvjeravao.»Skočio bi s litice«, nije se predavala. »Nadajući se da ćeš ga uhvatiti u padu, i nadajući se da ćeš s njim doskočiti na stog sijena. Skočio bi, još kako.«A on je samo želio ispitati stvarnost prizora pred sobom, potvrditi da prizor posjeduje stvarne dimenzije, da je to prolaz, a ne prozor, da je to stvaran ulaz, a ne samo pogled na neko izvanzemaljsko mjesto. Tada bi se bio povukao i razmislio o situaciji, pokušao stići do logičnog niza djelovanja kojim bi se mogao nositi s ovim veličanstveno alogičnim razvojem događaja.Čvrsto pritisnuvši rukom na mjesto gdje je trebao stajati zid, nije otkrio nikakve tapete ispod slike tunela, nije naišao ni na kakav otpor. Iz kupaonice je segnuo u to zlokobno drugo carstvo, u kojem je zrak bio leden i gdje se prijeteće svjetlo koprcalo oko prstiju, no ne više kao stotine mrava, nego kao tisuće kukaca tvrdih ljuštura koji bi mu mogli zguliti meso s kostiju.Kad bi si dopustio da ga vodi nagon, istog bi trenutka bio povukao ruku — no vjerovao je kako daleko pomnije mora istražiti tu nevjerojatnu situaciju. Gurnuo je ruku dublje u prolaz, sežući sve do zglavka, iako je protrnuo od grozne hladnoće i što ga je preplavilo gađenje na jeziv osjećaj plaženja, rukom je sezao sve dublje, sve do lakta i tada ga je, naravno, kao što bi ga instinkt upozorio samo da ga je slušao, tunel uvukao u sebe.Dvadeset četvrto poglavljeDylan nije prošao cijelom dužinom tunela. Nije trčao, ni posrtao, ni proletio kroza nj, nije osjećao da se kreće, ali je udaljenost od kupaonice u motelu do Shepa prešao u trenutku. Osjetio je kako mu cipele kližu na linoleumu i istovremeno ruju po mekom tlu — kad je spustio pogled, otkrio je da stoji do koljena u visokoj travi.Njegov nagli dolazak natjerao je stotine sićušnih mušica u spiralasti let iznad zlatnosmede trave, koja je izgledala isušena mjesecima ljetnih vrućina. Nekoliko iznenađenih skakavaca odskakutalo je u sigurnost.Stigavši, Dylan je glasno izviknuo bratovo ime: »Shep!«, ali Shep nije reagirao na bratov dolazak.Cak i kad je Dylan shvatio da stoji na vrhu brda, pod vedrim

nebom, u toplom danu, na blagom povjetarcu, okrenuo se od pogleda koji je fascinirao Shepa i pogledao iza sebe tamo gdje je očekivao da bi trebao biti tunel. Umjesto toga, ugledao je Jillian Jackson u okviru promjera dva metra, kako stoji u kupaonici, ne na kraju crvenog prolaza, nego točno pred njim, kao da je pola metra od njega, kao da je gleda kroz okrugli prozor bez okvira.Iz kupaonice, Sheperd je izgledao kao da stoji negdje daleko — krhki obris na modrini. S ovoga kraja Jilly je bila prirodne veličine. Ipak, Dylan je odmah znao da ga ona sa svog mjesta vidi kao sićušnu pojavu pored Shepa, jer se naginjala prema ulazu u tunel gdje je on trenutak prije stajao i zabrinuto žmirkala prema njemu, naprežući se da vidi njegovo udaljeno lice.Otvorila je usta, usne su joj se pomakle. Možda ga je dozivala po imenu, no iako je izgledala udaljena samo nekoliko centimetara, Dylan je nije mogao čuti.Pogled na kupaonicu koja je, ovdje na vrhu brežuljka, lebdjela poput velikog balona, dezorijentirao ga je. U glavi mu se zavrtjelo. Osjećao je kao da zemlja poput vode klizi ispod njega, osjećao se opijen snom.Poželio je odmah sići sa suhe trave i vratiti se u motel jer se, unatoč činjenici što je na vrh brežuljka stigao tjelesno netaknut, plašio da je tamo zasigurno ostavio neki svoj važan dio, neku bitnu nit uma ili duha bez koje će se ubrzo raspasti.Umjesto toga, tjeran znatiželjom, zaobišao je prolaz pitajući se kako on izgleda s boka. Otkrio je kako portal nije ni najmanje sličan ni prozoru, ni balonu— više je nalikovao divovskom novčiću postavljenom na rub. Sa strane imao je uski profil novčića iako su nedostajali urezi koje se vida na nazubljenim rubovima većine kovanica. Tanka srebrnasta crta koja se u luku uzdizala iz Suncem po-smedene trave i nestajala u blještavilu vedrog neba, možda je, ustvari, bila uža od ruba kovanice, jedva malo šira od konca, kao da su ta vrata samo disk, proziran i tanak poput membrane muhinog krila.Dylan je kročio travom, zaobišao portal straga i bratu nestao iz vida.Gledan sa strane, nasuprot prvotnom položaju, portal je izgledao

jednako kao i sprijeda. Ofucana motelska soba. Jilly se bojažljivo naginje naprijed — žmirka zabrinuto.To što nema Shepa na oku, uznemirilo je Dvlana. Brzo je zaobišao prolaz i prešao na bratovu stranu, na kojoj je započeo svoju inspekciju.Shep je stajao onako kako ga je Dylan ostavio — ruke su mu mlitavo visje-le uz bokove, glavu je nagnuo udesno, zagledao se nizbrdo, prema zapadu, i gledao poznati krajolik. Njegov tugaljiv osmijeh istovremeno je odavao i melankoliju i užitak.Zaobljena brda prekrivena zlatnom travom ležala su sjeverno i južno, tu i tamo urešena široko razdvojenim kalifornijskim hrastovima koji su bacali duge jutarnje sjene. Ovaj se brežuljak spuštao prema dugoj livadi. Zapadno od nje stajala je viktorijanska kuća s velikim stražnjim trijemom. S druge strane kuće ležale su livade i šljunčani put koji je vodio do ceste uz obalu. Petsto metara zapadno od asfaltiranih traka — Tihi ocean, beskrajno zrcalo, preuzimao je boju neba i kondenzirao je u tamniju i svečaniju modru.Kilometrima sjeverno od Santa Barbare u Kaliforniji, na rijetko naseljenom dijelu obale, kilometar od najbližeg susjeda - bila je to kuća u kojoj je Dylan odrastao. Baš na tom mjestu umrla je njihova majka prije više od deset godina, i na to su se mjesto Dylan i Shep uvijek vraćali između svojih dugih putovanja po slikarskim festivalima na Zapadu i Jugozapadu.»Ovo je ludilo!« Njegovo je ogorčenje izbilo iz njega u te tri riječi, neobično slično izrazu čisto sranje! koji bi iz njega provalio kad bi saznao da je zbog jednog pogrešnog broja propustio sto milijuna dolara vrijedan zgoditak na lutriji, ili JOJ! ili nešto prostije što bi mu prešlo preko usana ako bi se čekićem udario po palcu. Bio je zbunjen, preplašen, iz zato što bi mu glava mogla eksplodirati ako bi samo tamo stajao i šutio poput Shepa, ponovio je: »Ovo je ludilo!«Kilometrima dalje, na praznom parkiralištu javne plaže, njihov je otac prije petnaest godina počinio samoubojstvo. S tog su brda, nesvjesni da će im se životi ubrzo promijeniti, Dylan i Shep promatrali veličanstveni zalazak Sunca u prosincu, koji je njihov

tata gledao kroz maglicu Nembutala i otrovnog ugljičnog monoksida, dok je tonuo u vječni san.Bili su stotinama kilometara udaljeni i od Holbrooka u Arizoni, gdje su bili legli spavati.»Ludilo, ovo je ludilo«, proširio je izjavu, »posvemašnje ludilo, torta od ludila, s kremom od oraha i posuta lješnjacima.«Toplo sunce, svjež zrak s blagim mirisom mora, cvrčci pjevaju u suhoj travi — ma koliko sve to nalikovalo snu, bilo je stvarno.Dylan se obično ne bi obraćao bratu tražeći rješenje bilo koje tajne. Shep-herd O'Conner nije bio izvor odgovora, kao ni vrutak objašnjenja i uvida. Shep je umjesto toga bio divlje vrelo konfuzije, vodoskok zagonetki, pravi gejzir tajni.No ako se u ovom trenutku ne obrati Shepherdu, jednako tako može za odgovor upitati i cvrčke u travi, kao i mušice koje su kružile kroz dan na lijenim strujama Suncem zagrijanog zraka.»Shepe, slušaš li me?«Shep se napola tužno smiješio gledajući kuću ispod njih.»Shepe, sad moraš biti sa mnom. Govori mi. Shepe, moraš mi reći kako si stigao ovamo.«»Badem«, rekao je Shep, »pitomi lješnjak, kikiriki, šumski lješnjak ...«»Shepe, ne radi to.«»... Crni lješnjak, bukvica, bijeli lješnjak ...«»Shepe, to nije prihvatljivo.«»... Indijski orah, brazilski orah ...«Dylan je stupio pred brata, zgrabio ga grubo za ramena, zatresao ga kako bi mu privukao pozornost. »Shepe, pogledaj me, vidi me, budi sa mnom. Kako si stigao ovamo?«»... Kokosov orah, hikori ...«Tresući brata sve snažnije, dovoljno divlje da cijelu orašarsku litaniju istrese iz njega, Dylan je rekao: »Bilo bi dosta, dosta tog sranja, dosta!«»... Kesten, kola-orah ...«Dylan je pustio Shepova ramena, dlanovima uhvatio njegovo lice i držao mu glavu u tom desetoprstom škripcu. »Ne skrivaj se preda mnom, ne izvodi te svoje gluposti, ne dok se ovo zbiva, Shepe, ne

sada.«»... Pistacija, pinjola.«Iako je Shepherd svom snagom pokušavao spustiti bradu, Dylan mu je nemilosrdno gurao glavu uvis. »Slušaj me, govori mi, pogledaj mekStjeran u sukob, Shepherd je sklopio oči. »Žir, betel ...«Deset godina zlovolje, deset godina strpljenja i žrtvovanja, deset godina stražarenja i sprečavanja Shepa da se slučajno ne ozlijedi, tisuće dana oblikovanja hrane u četverokute i kvadrate, nebrojeni sati brige što će se Shepherdu dogoditi ako mu sudbina odredi da nadživi brata — sve to i još mnogo toga pritis-kalo je Dylana, sve velike psihološke gromade naslagale su se jedna na drugu, jedna povrh druge, blagi Bože, sve dok nije osjetio kako ga ta nakupljena težinalomi, sve dok više nije mogao iskreno izreći: On mi nije teret, on mije brat, zato što je Shepherd bio teret, nemjerljivo velik teret, teži od kamena koji je osuđeni Sizif morao vječno gurati uz mračnu padinu brda u Hadu, teži od svijeta na Atlantovim leđima.»... Pekan, liči ...«Stiješnjeno između Dvlanovih velikih dlanova, Shepherdovo se lice zgužvalo, namrštilo i napućilo poput lica djeteta koje se sprema briznuti u plač. Glas mu se izobličio.»Orah, indijski orah, lješnjak ...«»Ponavljaš se«, bijesno je rekao Dylan. »Uvijek se ponavljaš. Dan za danom, tjedan za tjednom, izludujuća rutina, godina za godinom, uvijek ista odjeća, kratak popis sranja koja jedeš, dvaput pereš ruke, uvijek devet minuta pod tušem, nikad osam, nikad deset, uvijek točno devet, i cijeli život pognute glave, buljiš u cipele, uvijek isti glupi strahovi, isti suludi tikovi i trzaji, trala-lala-lala, uvijek beskrajno ponavljanje, beskrajno glupo ponavljanje!«»... Crni lješnjak, kokosov orah, kikiriki ...«Kažiprstom desne ruke Dylan je pokušao pridići Shepov lijevi očni kapak, pokušao ga je otvoriti. »Shepe, gledaj me, gledaj me, gledaj.«»... Kesten, hikori ...«Iako je stajao mlohavih ruku i nije pružao nikakav otpor, Shep je čvrsto stisnuo oči, opirući se Dvlanovu upornom prstu.

»... Bijeli lješnjak, brazilski orah ...«»Pogledaj me, ti govno malo!«»... Kola-orah, pistacija ...«»Pogledaj me!«Shep se prestao opirati, lijevo mu se oko širom otvorilo, a kapak mu je, pod Dylanovom jagodicom, zamalo dodirnuo obrvu. Shepov jednooki pogled, taj trenutak najizravnijeg dodira koji je ikad ostvario s bratom, bio je slika prikladna za plakat bilo kojeg filma strave — sama srž strave, pogled žrtve trenutak prije nego što mu izvanzemaljac s drugog svijeta raspori grkljan, trenutak prije nego što mu zombi iščupa srce, samo malo prije nego što mu poludjeli psihijatar otpili kalotu lubanje i pojede mu mozak pijuckajući stari kabernet.POGLEDAJ ME ... POGLEDAJ ME ... Pogledaj me ...Dylan je čuo kako te dvije riječi odjekuju s okolnih brda, svakim ponavljanjem sve tiše, i iako je znao da sluša vlastite gnjevne povike, glas mu je zvučao potpuno strano, tvrd, oštar i pun čeličnog gnjeva za koji se Dylan smatrao nesposobnim, no i napuknut od straha koji je i predobro poznavao.S jednim okom čvrsto zatvorenim i drugim širom otvorenim, Shep je rekao: »Shep se boji.«Sad su gledali jedan drugoga, baš kao što je to Dylan želio — oko u oko, izravna i beskompromisna veza. Osjećao se prikovan bratovim paničnim pogledom, ostavši bez daha kao da su mu pluća probijena, dok mu se srce trzalo od boli kao da ga je netko pribio iglom.»Shep se b-b-b-boji.«Mali se boji, to svakako, užasno je prestravljen i to se ne može poreći, možda se više plaši nego ikad prije tijekom tih dvadeset godina svojih čestih napadaja straha. Prije samo jednog trenutka možda se bojao sjajnog tunela kroz koji je u treptaju oka prešao iz pustinje istočne Arizone na kalifornijsku obalu — sad mu je drugi uzrok davao znak za uzbunu: njegov brat, koji mu je u trenutku postao stranac, nasilan stranac koji viče, kao da je Sunce izvelo mjesečev trik i pretvorilo čovjeka u zlog vuka.»Sh-Shep se boji.«

Užasnut izrazom strave na licu s kojim ga je brat promatrao, Dylan je povukao prst koji je pritiskao Shepov iskrivljen kapak, pustio je dječakovu glavu i povukao se, drhteći od gađenja prema samome sebi i kajanja.»Shep se boji«, rekao je mali, širom otvorenih očiju.»Shepe, oprosti.«»Shep se boji.«»Strašno mi je žao. Stari, nisam te mislio prestrašiti. Nisam mislio ono što sam rekao, ništa od toga, zaboravi to.«Shep je spustio od šoka podignute kapke. Ramena su mu se objesila. Spustio je glavu i nakrivio je na stranu pretpostavljajući da će to krotko držanje i nespretno ponašanje, kojima je svijetu objavljivao da je bezopasan, odraziti njegov ponizan stav za koji je vjerovao da će mu omogućiti prolaz kroz život bez privlačenja pozornosti na sebe.Mali nije tako brzo zaboravio sukob. Još se jako bojao. Nije uspio prevladati povrijeđene osjećaje, ne tako brzo — možda ih nikad ne umiri. Shepherdova jedina obrana u svakoj situaciji bila je jedna-jedina: oponašati kornjaču i brzo sve ranjive dijelove uvući unutra, zgrbiti se i sakriti ispod oklopa ravnodušnosti.»Zao mi je, braco. Ne znam što me spopalo. Ne. Ne, to nije istina. Znam točno što me je spopalo. Stare gluposti, zatupljivanja, stari bauk mi grize kosti. Shepe, uplašio sam se. Vraga, još se bojim, toliko se bojim da ne mogu pravo ni razmišljati. A ne volim se bojati, ni najmanje. To nije nešto na što sam naviknut, pa sam zato svoju zlovolju iskalio na tebi, a to nikad nisam smio učiniti.«Shepherd je prebacio težinu s lijeve na desnu nogu, zatim s desne na lijevu. Izraz s kojim se zagledao u svoje Rockportice nije bilo teško odgonetnuti. Nije više izgledao prestravljen — zastrašen, da, no ne i nabijen strahom. Zapravo, djelovao je više zaprepašteno, kao da se iznenadio da išta na svijetu može preplašiti njegovog velikog brata.Dylan je gledao pokraj Shepherda prema čudesnom okruglom prolazu, u motelsku kupaonicu za koju je mislio kako prema njoj nikad neće osjetiti bolnu čežnju koja je u tom trenutku snažno bujala u njegovom srcu.

Jednom rukom zaklonivši oči, žmirkavo gledajući niz crveni tunel, Jilly je izgledala prestrašeno i to je Dylan bolje vidio od nje. Nadao se da se više boji kročiti u tunel nego ostati ostavljena i sama, budući da bi njezin dolazak na vrh brda mogao još više zakomplicirati stanje.Nastavio je s hrpom isprika Shepherdu, sve dok nije shvatio kako prevelika količina kajanja može biti gora od nikakve. Spašavao je vlastitu savjest na račun bratove nervoze, zapravo ranjavajući Shepa u njegovom oklopu. Dječak se sve nervoznije premještao s noge na nogu.»Sve u svemu«, rekao je Dylan, »bilo je glupo što sam vikao na tebe zato što sam želio da mi kažeš kako si stigao ovamo — no već sam i sam znao da si to sigurno izveo sam, da imaš neki novi suludi talent. Nisam shvatio zakonitosti toga što si učinio. Doduše, vjerojatno ni ti nemaš o njima pojma nimalo više nego što ja shvaćam kako osjećam tragove na kvakama i kako ih čitam. No znao sam sve ostalo i prije nego što sam pitao.«U jedva primjetnom dašku lahora koji je nosio miris oceana, trava se zaljuljala lagano, poput morske trave u vrtovima morskih dubina. Kukci, jednako sićušni poput mušica, lijeno su kružili zrakom.U daljini je promet s priobalne ceste proizvodio tako slab šum da je povremeno nadglasavao čak i lagani povjetarac. Kad se zujanje jednog motora izdiglo iz pozadinske buke, Dylan je svoju pozornost sa sokola u lovu skrenuo na šljunčani put i ugledao motorkotač koji se približavao njegovoj kući.Harley je pripadao Vbnetti Beeslev, domaćici koja je dolazila jednom tjedno, bez obzira jesu li Dylan i Shep bili kod kuće, ili ne. Tijekom nemilosrdnih zima vozila bi Fordov kamionet s turbo-motorom, na kotačima promjera metar i trideset, obojan poput grimiznog zmaja.Vonetta je bila u četrdesetima, čvrste osobnosti i hobijima koje su njegovali mnogi Južnjaci staroga kova. Sjajna domaćica i prvorazredna kuharica, posjedovala je i snagu i hrabrost - i vjerojatno bi uživala raditi kao tjelohranitelj u nevolji.Brdo je ležalo dovoljno daleko i iznad kuće da Vonetta s te

udaljenosti nije mogla prepoznati ni Dylana ni Shepa. Ako ih spazi i ako ih bude smatrala sumnjivima, mogla bi skrenuti motor sa staze i popeti se gore kako bi bolje pogledala. Ne bi se brinula za vlastitu sigurnost budući da bi je pokretali i osjećaj dužnosti, kao i miris pustolovine.Možda bi Dylanu i uspjelo složiti nekakvu glupu priču kojom bi objasnio što on i brat rade tamo kad bi trebali biti na putu po New Mexicu, no nije bio nadaren za laganje, a i nedostajalo mu je vremena da izmisli priču kojom biobjasnio prolaz, motelsku kupaonicu na vrhu brda, i Jilly koja tupo bulji u njih kao da je Alice koja neuspješno pokušava shvatiti narav začaranog carstva s druge strane zrcala.Okrenuo se svom malom bratu, spreman ponovno uznemiriti maloga i reći mu kako je došlo vrijeme da se vrate u Holbrook, u Arizonu.No prije nego što je Dylan uspio progovoriti, Shep je rekao: »Ovdje, tamo.«Dylan se sjetio sinoćnjeg prizora u muškom zahodu restorana u Saffordu. Ovdje se odnosilo na odjeljak broj jedan. Tamo se odnosilo na odjeljak broj četiri. Shepov prvi skok bio je kratak - od zahoda do zahoda.Dylan se nije sjećao da je tamo nešto sablasno crveno sjalo. Možda zato što je Shep zatvorio prolaz čim je prošao na drugu stranu.»Ovdje, tamo«, ponovio je Shep.Spuštene glave, Shep je promatrao ispod obrva, no ne Dylana nego kuću u podnožju brda s druge strane livade, i Vonettu na Harleyu.»Shepe, što hoćeš reći?«»Ovdje, tamo.«»Gdje je tamo?«»Ovdje«, rekao je Shep, gazeći travu desnom nogom.»A gdje je ovdje?«»Tamo«, rekao je Shep, još više spustivši glavu i okrenuvši je udesno, preko ramena pogledavajući Jilly.»Možemo se vratiti tamo otkuda smo krenuli?« požurivao je Dylan.Vonetta Beesley je na motociklu slijedila put, oko kuće, do dogradene garaže.

»Ovdje, tamo«, rekao je Shep.»Kako ćemo se sigurno vratiti u motel?« upitao je Dylan. »Samo zakoračiti s ovog kraja, samo stupiti u prolaz?«Plašio se da ga, ako prvi prođe tunelom i vrati se u motel, Shep neće slijediti.»Ovdje, tamo. Tamo, ovdje«, rekao je Shep.S druge strane, ako Shep prođe prvi, prolaz bi se mogao u trenutku zatvoriti i ostaviti Dylana u Kaliforniji sve dok se ne uspije vratiti u Holbrook uobičajenim prijevozom - tako prisiljavajući Jilly da se u međuvremenu brine i za sebe i za maloga.Zdrav razum govorio mu je da je sve neobično, što im se događa, izašlo iz Frankensteinove šprice. Stoga je Shep sigurno primio injekciju koja mu je dala moć da otvara prolaze. Otkrio ju je i pokrenuo. Vjerojatnije ju je stvorio sam. Kao posljedica toga, u određenom smislu, prolazi su funkcionirali sukladno Shepovim pravilima, nepoznatim i nespoznatljivim, što je značilo da je putovatitunelima jednako igri pokera s vragom koji igra s neuobičajenim špilom karata s tri dodatne boje i cijelim novim nizom likova između dečka i dame.Vonetta je zaustavila Harlev uz garažu. Motor je prestao grmjeti.Dylan se nećkao primiti Shepa za ruku zajedno s njim skočiti u prolaz. Ako su u Kaliforniju stigli teleportacijom — a što bi osim teleportacije moglo objasniti ovu pojavu? — i ako su on i brat u trenutku kad su napustili kupaonicu, bili raspršeni u bezbroj milijardi putujućih atomskih čestica i savršeno se spojili stvorivši se na vrhu brda, onda bi bilo neophodno, a u najmanju ruku mudro, poduzeti to putovanje jedan po jedan kako bi izbjegli ... miješanje njihovih tvari. Dylan je gledao stari film Muhu, u kojem se znanstvenik teleportirao s jednog kraja laboratorija na drugi, tek malo dalje od Shepherdovog putovanja od zahoda do zahoda, nesvjestan da ga je na putu pratila obična kućna muha. To je za ishod imalo katastrofu razmjera koje postižu samo političari. Dylan se nije želio vratiti u kupaonici sa Shepherdovim nosom na čelu, ili bratovim palcem koji mu strši iz očne duplje.»Ovdje, tamo. Tamo, ovdje«, ponovio je Shep.

Iza kuće, Vonetta je izvukla nožicu. Sjašila je s Harleva.»Ne ovdje. Ne tamo. Ovdjetamo«, rekao je Shep, iz dva pojma stvarajući jedan. »Ovdjetamo.«Ustvari, oni su razgovarali. Dylan je jedva shvaćao što mu Shep možda pokušava reći - ipak, u tom je trenutku bio siguran da ga brat sluša, i da je ono što govori, izravan odgovor na postavljeno pitanje.Ne zaboravljajući to, Dylan je prešao na najvažnije nepostavljeno pitanje: »Shep, sjećaš li se filma Muha?.«Pognute glave, Shep je kimnuo. »Muha. U kinima se prikazuje od 1958. Trajanje: devedeset četiri minute.«»Shepe, to nije važno. Nismo na kvizu. Želim znati sjećaš li se što se dogodilo znanstveniku?«Daleko ispod njih, stojeći pored motocikla, Vonetta Beesley skinula je kacigu.»Glume: gospodin David Hedison kao znanstvenik. Gospođica Patricia Owens, gospodin Vincent Priče ...«»Shepe, ne radi to.«».. i gospodin Herbert Marshall. Režirao gospodin Kurt Neumann koji je osim toga režirao i Tarzan i žena-leopard...«Bio je to razgovor koji je Dylan nazivao Shepogovor. Ako ste bili voljni sudjelovati, uvaljujući se u strpljivu igru daj-uzmi, mogli ste provesti zabavnih pola sata prije nego što biste bili zatrpani podacima. Shep je pamtio zadivljujuće količine čudnih podataka o temama koje su ga osobito zanimale, te bi ih ponekad s užitkom znao podijeliti.»... Ali-babinog sina, Povratak vampira ...«9\Vonettta je kacigu objesila na upravljač, pogledala sokola koji je kružio istočno od nje, i tada spazila Shepa i Dvlana visoko na brdu.«... Dogodilo se u Neiv Orleansu, Mohaivk i Raketa X-M, medu ostalima.«»Shepe, slušaj me, vratimo se na znanstvenika. Sjećaš se da je on ušao u kapsulu za teleportaciju ...«»Muha je dobila remake 1986. godine.«»... u kojoj je bila i muha ...«

»Trajanje remakea ...«»... a znanstvenik nije znao ...«».. sto minuta.«»... da je i ona tamo.«»Režirao David Cronenberg«, rekao je Shep. »Glume: gospodin Jeff Gold-blum ...«Stojeći tamo dolje, pored svog velikog motocikla, Vonetta im je mahnula.»... gospođica Geena Daviš i gospodin John Getz.«Dylan nije znao treba li odmahnuti Vonetti ili ne. S tolike udaljenosti nikako nije mogla znati tko su on i Shep, ali ako joj pruži previše pojedinosti, možda bi mogla prepoznati njegove pokrete.»Gospodin David Cronenberg režirao je i Mrtvu zonu, koja je dobar film, strašan, ali dobar - Shepu se sviđa Mrtva zona ...«Vonetta bi možda mogla vidjeti i obrise treće osobe na vrhu - Jilly - no ne bi mogla dovoljno dobro razlučiti otvor kako bi shvatila punu neobičnost tamošnje situacije.» ... Bolnicu užasa i Stigli su iznutra. Shepu se ti nisu sviđali jer su previše krvavi, previše ljigavih stvari. Shep ih nikad više ne želi vidjeti. Nikad više. Nikad više. Ništa od toga.«Shvativši da bi mahanje moglo ohrabriti ženu da dođe do njih na brdu, Dylan se pravio da je ne vidi. »Nitko te neće tjerati da gledaš Cronenbergove filmove«, uvjeravao je brata. »Samo želim da misliš na to kako su se znanstvenik i muha spojili.«»Teleportacija.«Vidno sumnjičava, Vonetta je navukla kacigu.»Teleportacija!« složio se Dylan. »Da, upravo tako. Muha i znanstvenik te-leportirali su se zajedno, i onda su se spojili.«I dalje govoreći zemlji pod nogama, Shep je rekao: »Remake iz 1986. bio je previše ljigav.« »Tako je.«»Bljutave scene. Krvave scene. Shep ne voli bljutave i krvave scene.« Domaćica je ponovno uzjahala Harley.»Prva verzija nije bila krvava ni bljutava«, Dylan je podsjetio Shepa. »No ono važno je ...«»Devet minuta pod tušem je točno«, rekao je Shepherd,

neočekivano uzvraćajući na Dvlanovu kritičarsku tiradu.»Vjerojatno je. Da, sigurno je tako. Devet minuta. Posve si u pravu. A sad ...«»Devet minuta. Jedna ruka, jedna minuta. Jedna noga, jedna minuta. Jedna minuta ...«Vonetta je pokušavala pokrenuti Harlev. Motor nije hvatao.»Za glavu«, nastavio je Shepherd. »Pune dvije minute za sve ostalo. Dvije minute za ispiranje.«»Ako zajedno skočimo u motel«, rekao je Dylan. »Upravo sad, nas dvojica, držeći se za ruke, hoćemo li završiti kao muha i znanstvenik?«Shepove sljedeće riječi bile su potpuno zasićene tonom povrijeđenih osjećaja: »Shep ne jede sranja.«Zbunjen, Dylan je upitao: »Što?«Kad je Vonetta ponovno okrenula ključ, motor se oglasio ponosnom snagom.»Shep ne jede kratak popis sranja kao što si rekao, mali i kratak popis sranja. Shep jede hranu kao ti.«»Naravno da je tako, mali, samo sam mislio ...«»Sranje je govno«, podsjetio ga je Shep.»Oprosti. Nisam mislio ozbiljno.«Ispravljajući Harley s obje noge na tlu, Vonetta je nekoliko puta dodala gas - grmljavina motora odjeknula je preko livada, preko brda.»Kakica, drekec, kenjac u pelenama ...«Dylan je zamalo zavrištao od očaja, ali je progutao i zadržao mirnoću. »Shep, slušaj, stari, braco, slušaj ...«»... drek, balega, pasje govance, i sve ono već nabrojano.«»Upravo tako«, rekao je Dylan s olakšanjem. »Ono već nabrojano. Obavio si dobar posao. Pamtim cijeli popis. Hoćemo li završiti kao muha i znanstvenik?«Pognute glave tako da je bradom dodirivao prsa, Shep je upitao: »Mrziš li me?«To je pitanje potreslo Dylana. I ne samo pitanje, nego i to što je Shepherd o sebi progovorio u prvom, a ne u trećem licu. Ne, mrziš li Shepa, nego mrziš li mene. Sigurno se osjećao duboko

povrijeđenim.Iza kuće, Vonetta je s motorom sišla sa staze i povezla se preko dvorišta prema livadi.Dylan se spustio na koljeno pred Shepom. »Shepe, ne mrzim te. Čak ni da se trudim, ne bih mogao. Volim te, i bojim se za tebe, i pošizio sam zbog tog straha.«Shep nije gledao brata, no bar nije zatvorio oči.»Bio sam zao«, nastavio je Dylan, »a ti to ne razumiješ, jer ti nikad nisi zao. Ti ne znaš kako biti zao. Ali ja nisam dobar kao ti, mali. Nisam tako nježan.«Shepherd je naizgled kopao po travi svojom papučom, kao da je između vlati ugledao neko stvorenje s drugog svijeta, no sigurno je reagirao na zapanjujuću pomisao kako je, usprkos svim manama i ograničenjima, na neki način nadmoćan bratu.Stigavši do kraja pokošene tratine, Vonetta je povezla Harley ravno na livadu. Visoka i zlatna trava razdvajala se pred motorom, poput površine jezera pod pramcem broda.Posvetivši bratu punu pozornost, Dylan je rekao: »Shepe, moramo odavde i to odmah. Moramo se vratiti u motel, do Jilly, ali ne ako ćemo završiti kao znanstvenik i muha.«»Bljutavo-krvavo«, rekao je Shep.»Točno. Ne želimo završiti bljutavo-krvavo.«»Bljutavo-krvavo je loše.«»Bljutavo-krvavo je jako loše. Tako je.«Namrštivši se, Shep je svečano izjavio: »Ovo nije film Davida Cronenberga.«»Ne, nije«, složio se Dylan, ushićen što je Shep djelovao uključen u konverzaciju kao nikad prije. »Samo, Shepe, što to znači? Znači li to da je sigurno da se zajedno vratimo u motel?«»Ovdjetamo«, rekao je Shep, sabijajući dvije riječi u jednu, kao što je već bio učinio.Vonetta Beesley prešla je pola livade.»Ovdjetamo«, ponovio je Shep. »Ovdje je tamo, tamo je ovdje, a svugdje je isto mjesto ako znaš kako se savija.«»Savija? Savija što?«»Saviješ ovdje tamo, jedno mjesto na drugo, ovdjetamo.«

»Ne pričamo o teleportaciji?«»Ovo nije film gospodina Davida Cronenberga«, rekao je Shep, što je Dy-lan uzeo kao potvrdu da teleportacija - stoga i katastrofalno spajanje atomskih čestica - ovdje nije u pitanju.Podigavši se, Dylan je položio ruke na Shepova ramena. Namjeravao je s bratom skočiti u prolaz.Prije nego što su se uspjeli pokrenuti, otvor je stigao do njih. Stojeći sučelice Shepu, Dylan je stajao sučelice i čarobnom portalu iza Shepa, kad se slika Jilly u kupaonici u trenutku presavila poput origamija — poput presavijenih komada papira iz kojih djeca u školi izrađuju klopke. Presavila se naprijed, savila se oko njih, presavila njih u sebe i savila se izvan Kalifornije.Dvadeset peto poglavljeNapola luda od brige, Jilly je skoro potpuno sišla s uma kad joj se učinilo da se blistavi tunel pred njom lomi u središtu i zatim presavija po crti loma. Iako je mislila da se crveni prolaz savija u sebe, istovremeno je imala osjećaj da buja prema njoj, što ju je natjeralo da panično uzmakne.Umjesto tunela, pred njom su bljesnuli titravi geometrijski uzorci u nijansama crvene i crne, slični onima koje je vidjela u kaleidoskopu, osim što su ovi uzorci bili zapanjujuće trodimenzionalni, neprekidno se razvijajući. Uplašila se da će upasti u njih, ne da će pasti nadolje, već da će jednostavno upasti i okretati se poput astronauta u bestežinskom stanju medu pupajućim oblicima, zauvijek, do vječnosti.Zapravo, ta zastrašujuća struktura koja se uzdizala u zidu opirala se njezinom osjetu vida, ili možda njezinim umnim sposobnostima da shvati i analizira ono što su joj oči otkrivale. Naizgled je bila značajno stvarnija od bilo čega u kupaonici, stvarna, ali toliko beskrajno nepoznata da je njezin prestrašeni pogled letio od jednog do drugog čudnog detalja, kao da joj je um bježao od razmatranja istinske složenosti te konstrukcije. Neprekidno je zamjećivala dubinu koja je nadilazila tri dimenzije, ali nije bila sposobna primijećeno uhvatiti i zadržati, iako joj je uspaničeni unutarnji glasić intuicije odbrojavao/)^, a zatim sedam, i nastavio odbrojavati čak i kad ga je odbila slušati.

Gotovo u trenutku nove su boje navalile na crveno i crno — modrina ljetnog neba, zlatni odsjaj nekih plaža i zrelog žita. Medu bezbrojnim tisućama pločica mozaika u stalnoj mijeni, postotak crvenog i crnog brzo je opadao, dok su modra i zlatna jačale. Prvo je pomislila da vidi, zatim je znala što vidi i pokušala ne vidjeti djeliće ljudskih obličja raspršene po cijeloj površini kaleidoskopa — oko koje gleda, prst, jedno uho — kao razlomljen vitraj kojeg je tornado ponio uvis. Pomislila je kako je spazila i nacerenu kojotovu gubicu, zatim je ugledala djelić poznate modro-žute havajske košulje. Drugi djelić ugledala je na drugoj strani.Od trenutka kad se tunel presavio u sebe, prošlo je najviše pet ili šest sekundi, a tada su se Dylan i Shepherd rastvorili u kupaonici i pojavili pred Jilly upravo onakvi kakvi su uvijek bili. Iza njih, tamo gdje je maloprije tunel titrao crvenim svjetlom, stajao je sasvim običan zid.S vidljivim olakšanjem, Dylan je ispustio zadržani dah i rekao nešto poput: »Nije bljutavo-krvavo.«Shep je izjavio: »Shep je prljav.«Jilly je rekla: »Ti, kurvin sine«, i udarila Dylana u prsa.Nije ponovila udarac. Udarac je proizveo zadovoljavajući zvuk, ali je Dylan bio previše krupan da ga sruši kao što se nadala.»Hej!« pobunio se Dylan.Jilly je samo ponovila: »Ti, kurvin sine«, i ponovno ga udarila.»Koji ti je vrag?«»Rekao si da ne ideš unutra«, bijesno ga je podsjetila i udarila ga još jače.»Joj! Hej, nisam namjeravao otići.«»Otišao si«, optužila ga je i zamahnula ponovno.Šakom velikom poput rukavice za bejzbol, uhvatio je njezinu šaku i držao je, uspješno okončavši njezin napad. »Otišao sam, jesam, dobro, ali stvarno nisam namjeravao ići.«Shepherd je bio strpljiv, ali uporan: »Shep je prljav. Vrijeme za tuš.«»Rekao si da nećeš ići«, rekla je Jilly, »ali si otišao, i ostavio me ovdje samu.«Nije znala kako ju je Dylan zgrabio za obje ruke. Zadržavajući je, rekao je: »Vratio sam se, obojica smo se vratili, sve je u redu.«

»Nisam mogla znati da ćeš se vratiti. Koliko sam vidjela, nisi se morao nikad vratiti ili si mogao doći mrtav.«»Morao sam se vratiti živ«, uvjeravao ju je, »kako bi ti dao priliku da me ubiješ.«»Ne igraj se s tim.« Pokušala se istrgnuti iz njegova stiska, ali nije uspjela. »Pusti me, seronjo.«»Hoćeš li me ponovno udariti?«»Ako me ne pustiš, rastrgat ću te na komade, kunem ti se.«»Vrijeme za tuš.«Dylan ju je pustio, ali nije spuštao ruke kao da očekuje da će morati zaustavljati nove udarce. »Ti si jako gnjevna osoba.«»Još kako si u pravu da sam gnjevna.« Drhtala je od bijesa, tresla se od straha. »Rekao si da nećeš ići tamo, a onda si otišao, a ja sam ostala sama.« Shvatila je da se trese više od olakšanja nego od bijesa ili straha. »U koju si to vražju mater otišao?«»U Kaliforniju«, rekao je Dylan.»Kako to misliš, Kaliforniju?«»Kalifornija. Disneyland. Hollywood. Most Golden Gate. Znaš već, Kali-fornija?«»Kalifornija«, javio se Shep. »Četiristo dvadeset tri tisuće devetsto devedeset devet četvornih kilometara.«S potpunom nevjericom u glasu, Jilly je upitala: »Kroz zid si otišao u Kali-forniju?«»Aha. Zašto ne? Što misliš, gdje smo otišli, u Narniju? Oz? Srednje kraljevstvo? Kalifornia je ionako luda od svih tih mjesta.«Shep je očito znao mnogo o svojoj rodnoj državi: »Stanovništvo, otprilike trideset pet milijuna četiristo tisuća.«»No mislim da nismo, zapravo, prošli kroz zid«, rekao je Dylan, »ili kroz bilo što drugo. Shep je ovdje presavio tamo.«»Najviša točka, Mount Whitney ...«»Presavio što kamo?« upitala je Jilly.»... četiri tisuće četiristo sedamnaest metara nadmorske visine.«Dok joj je bijes kopnio i olakšanje sa sobom donosilo malo mira i jasnoće, Jilly je shvatila da je Dylan ushićen. Malo nervozan, možda malo i prestrašen, ali jako ushićen, gotovo dječački oduševljen.Dylan je rekao: »Presavio je možda stvarnost, prostor i vrijeme,

jedno ili sve to, ne znam, ali je ovdje presavio do tamo. Shepe, što si presavio? Što si to točno presavio?«»Najniža točka, Dolina smrti ...«»Vjerojatno će još neko vrijeme piliti po Kalifbrniji.«»... osamdeset šest metara ispod razine mora.«»Braco, što si savio?«»Glavni grad - Sacramento.«»Sinoć je prvi odjeljak savio do četvrtog«, rekao je Dylan. »No to tad nisam shvatio.«»Prvi do četvrtoga?« Jilly se namrštila, tjerajući bol iz ruke kojom ga je udarila. »Shep u ovom trenutku zvuči razumnije od tebe.«»Državna ptica — kalifornijska prepelica.«»U muškom toaletu. Spojio je jedan odjeljak s drugim. Ušao je u prvi, a izašao iz četvrtoga. Nisam ti to rekao, jer nisam shvaćao što se zbilo.«»Državni cvijet - zlatni mak.«Jilly je htjela raščistiti to: »Teleportirao se iz jednog zahoda u drugi?«»Ne, nije se teleportirao. Vidiš me, vratio sam se sa svojom glavom, a on sa svojim nosom. Nije teleportacija.«»Državno stablo — kalifornijska sekvoja.«»Shepe, pokaži joj nos.«Shepherd nije podizao glavu. »Državni moto - Heureka - što znači, otkrio sam.«»Vjeruj mi«, rekao je Dylan, »da je nos posve njegov. Ovo nije Cronenber-gov film.«Malo je razmislila o njegovoj posljednjoj rečenici, dok joj se Dylan cerekao i kimao. Zatim je rekla: »Znam da još nisam doručkovala, ali trebam pivo.«Shepherd nije odobravao: »Psihotropni intoksikans.«»On govori meni«, rekla je Jilly.»Aha«, rekao je Dylan.»Mislim, ne govori o meni. Govori meni. Na neki način.«»Aha, malo se mijenja.« Dylan je spustio poklopac na školjki. »Shepe, dođi, sjedi ovamo.«»Vrijeme za tuš«, podsjetio ih je Shep.

»U redu, uskoro, samo prvo sjedi ovdje.« Dylan je odveo brata do zatvorene školjke i uvjerio ga da sjedne.»Shep je prljav. Vrijeme za tuš.«Kleknuvši pred brata, Dylan mu je na brzinu pregledao ruke. »Ne vidim ništa.«»Vrijeme za tuš. Devet minuta.«Dylan je Shepu izuo papuče, i stavio ih na stranu. »Hoćeš se kladiti koji je lik?«Zapanjena, Jilly je trebala pivo više nego ikad. »Lik?«Spuštene glave, Shep je promatrao kako njegov brat slaže papuče. »Devet minuta. Jedna minuta, jedna ruka.«»Zeko ili psić«, rekao je Dylan.Pogledavši flaster na ruci, Jilly je primijetila da se odlijepio, ali je još uvijek skrivao mjesto uboda.Dylan je Shepu svukao desnu čarapu.»Jedna minuta«, rekao je Shep, »jedna noga ...«Prišavši bliže, Jilly je promatrala Dylana koji je pregledavao bratovu bosu nogu. »Ako mu je ubrizgao«, rekla je, »zašto ne u ruku?«»Jedna minuta za glavu ...«»U to je vrijeme slagao slagalicu«, rekao je Dylan.»I?«»... dvije minute za sve ostalo ...«»Nikad nisi vidjela kako on slaže. Brz je. Ruke mu se neprekidno kreću. I usredotočen je.«»... i dvije minute za ispiranje«, završio je Shep. Zatim je dodao: »Maca.«»Toliko je usredotočen«, nastavio je Dylan, »da ga ne možeš nagovoriti da prestane, sve dok ne završi. Ne možeš ga natjerati da prestane. Nije ga briga što mu radiš s nogama, jer ne slaže nogama. Ali mu ne možeš imobilizirati nijednu ruku.«»Možda ga je omamio kloroformom, kao i mene.«Ne našavši nikakve vidljive tragove uboda na Shepherdovoj desnoj nozi, Dylan je rekao: »Nije. Kad sam otišao preko ceste po večeru, već je slagao slaga-licu, a kad sam se probudio zalijepljen za stolicu, Shep je slagao i dalje.«Shep se, neobjašnjivo, umiješao: »Maca.«

»Da ga je omamio, ne bi se tako brzo oporavio«, rekla je Jilly, prisjećajući se gubitka orijentacije koji ju je progonio nakon buđenja.»Maca.«»Štoviše, da mu je netko nabacio klorofbrmom natopljenu krpu preko lica, Shep bi doživio daleko veću traumu od tebe. Daleko veću. On je loman. Nakon što bi došao svijesti, vjerojatno bi bio ili hiperemocionalan ili bi se smotao u fetalni položaj i odbijao pokrenuti se. Ne bi se vratio slagalici kao da se ništa nije dogodilo.«Dylan je Shepu svukao i lijevu čarapu.Shepherd je na svojem flasteru imao mačku.»Maca«, rekao je Shep. »Shep se kladio, maca.«Dylan je oprezno odlijepio flaster.»Shep je dobio«, rekao je Shep.Više od pola dana nakon injekcije, mjesto uboda bilo je upaljeno i lagano natečeno.Videći Shepovu stigmu, Jilly je zadrhtala iako nije znala zašto.Skinula je svoj flaster sa zekom. Mjesto uboda izgledalo je jednako Shep-herdovom.Pokazalo se da i Dvlanov psić skriva ubod jednak bratovim i Jillynim ranama. »On mi je rekao da ta tvar na svakoga djeluje drukčije.«Gledajući zid na kojem je stajao tunel, Jilly je rekla: »U Shepherdovom slučaju, jako puno drukčije.«»Učinak je bez iznimke zanimljiv«, Dylan je navodio Frankensteinove riječi, baš kao i ranije, »često zapanjujuć, a ponekad i pozitivan.«Jilly je na Dvlanovu licu primijetila divljenje, blistavu nadu u njegovim očima. »Misliš da je ovo pozitivno za Shepa?«»Nisam siguran što se tiče talenta za presavijanje. Je li to blagoslov ili prokletstvo. To ćemo znati s vremenom. No govori više. I govori izravno meni. Kad razmislim, on se mijenja otkad mu se to dogodilo.«Znala, je što Dylan misli i što se ne usuđuje izgovoriti, kako ne bi izazivao usud - to da bi injekcija nekim čudom, uz pomoć zagonetne psihotropne tvari, Shepu mogla pružiti izlaz iz zatvora njegova autizma.

Negativna Jackson možda je nadimak koji je zaslužila. Možda je u svojim najgorim trenucima i bila vrtlog pesimizma, nikad ne gledajući vlastiti život i mogućnosti, no često sagledavajući vjerojatnost kojom će većina ljudi i cijelo društvo uvijek pronaći vlak za Pakao koji će ih odvesti ravno u propast. No nijesebe smatrala pesimističnom — čak ni negativnom — kad je promatrala razvoj odnosa sa Shepom u njemu osjećajući više opasnosti, nego nade, više vjerojatnosti za užas, nego za prosvjetljenje.Zagledan u sićušno, crveno upaljeno mjesto na stopalu, Shepherd je pro-šaptao: »Podsvjetlom Mjeseca.«Na njegovom, dotad nevinom licu, Jilly nije primjećivala ni prazan pogled, ni dobroćudan izraz, ni mučnu bojazan, koje su većinom određivale njegov emocionalni raspon. Glas mu je zazvučao ružno, a lice mu se zgrčilo u ogorčen izraz koji bi mogao biti nešto gore od obične gorčine. Možda bijes, dugo uzgajan i poput stijene tvrd bijes.»Već je to jednom rekao«, otkrio je Dylan, »kad sam ga sinoć pokušavao izvući iz sobe u motelu, malo prije nego što smo sreli tebe.«»Radiš svoj posao«, prošaptao je Shep.»I to«, rekao je Dylan.Shepherdova su ramena ostala obješena, ruke su mu ležale u krilu, dlanova okrenutih uvis kao da meditira, no njegovo je mračno lice otkrivalo oluju u njegovoj nutrini.»O čemu to govori?« upitala je Jilly.»Ne zna.«»Shepe? Dušo, s kim razgovaraš?«»Pod svjetlom Mjeseca radiš svoj posao.«»Čiji posao, Shepe?«Samo minutu prije, Shep je bio povezan s njima i sa sadašnjošću više nego što je ikad bio. Sad je otišao nekamo, baš kao da je kroz zid ponovno prešao u Kaliforniju.Cučnula je pokraj Dylana i rukama nježno uhvatila Shepovu ruku. Nije odgovorio na njezin dodir. Ruke su mu ostale mlohave poput mrtvačevih ruku.Ipak, zelene oči bile su žive dok je gledao svoja stopala i pod,

možda ne videći ništa od toga - kao da je promatrao nekoga ili nešto što ga je u mislima jako mučilo.»Pod svjetlom Mjeseca radiš svoj posao«, prošaptao je još jednom. Taj je put naznake gnjeva na licu podvukao nepogrešivo grub prizvuk u glasu.Jilly nije obuzela nikakva vizija, nikakvo živo pretkazanje nadolazeće strave, no obična joj je intuicija govorila da ostane budna i očekuje neugodna iznenađenja.Dvadeset šesto poglavljeShepherd se sa svoje privatne mjesečine vratio saznanju da se treba istuširati.Nakon što se Jilly povukla u spavaonicu, Dylan je ostao u kupaonici s bratom. Nije namjeravao Shepa ostaviti nasamo, ne u skorijoj budućnosti, ne kad je još morao brinuti i o toj komplikaciji s ovdjetamo.Dok je Shep svlačio majicu, Dylan je rekao: »Mali, želim da mi nešto obećaš.«Svlačeći traperice, Shep nije odgovorio.»Želim da mi obećaš kako se nećeš presavijati ovdjetamo, nećeš nikamo otići na taj način, osim ako to prije ne raščistiš sa mnom.«Shep je svukao i gaćice. »Devet minuta.«»Shepe, možeš li mi to obećati?«Povukavši zastor tuša u stranu, Shep je rekao: »Devet minuta.«»Stari, ovo je ozbiljno. Ne presavijaj ništa sve dok ne budemo znali više o tome što nam se događa, svima nama.«Shep je pustio vodu, oprezno ruku stavio pod mlaz, podesio toplinu i ponovno je isprobao.Ljudi su često griješili pretpostavljajući kako je Shepherd zasigurno teško retardiran te da mu treba daleko više pomagati da se brine za sebe nego što je bio slučaj. Mogao se sam urediti, odjenuti, kao i uspješno nositi s brojnim jednostavnim zadaćama svakodnevnog života, osim pripreme hrane. Shepa se nije molilo da nešto flambira, čak niti da isprži tost. Ne bi mu bilo pametno dati ključeve porschea. No bio je inteligentan, možda pametniji i od Dvlana.Na nesreću, u njegovom je slučaju inteligencija ostala odvojena od djelovanja. Na ovaj je svijet stigao s nekoliko loših spojeva. Bio je

poput sportskog Mer-cedesa sa snažnim motorom koji nije spojen s pogonom — motor se moglo turi-rati cijeli dan, ali se ne bi stiglo nigdje.»Devet minuta«, rekao je Shep.Dylan mu je dodao mehanički kuhinjski tajmer. Okruglo bijelo lice bilo je crnim crticama podijeljeno na šezdeset polja, a na svakoj petoj crtici stajao je i broj.Shep je uređaj približio licu, promatrajući ga kao da ga nikad nije vidio, i zatim pomno podesio brojčanik na devet minuta. Uzeo je Neutrogenu, jedinisapun koji bi koristio pod tušem i ušao u kadu, držeći kazaljku tajmera, kako bi ga spriječio da se pokrene.Kako bi izbjegao napad klaustrofobije, Shep se uvijek tuširao s otvorenom zavjesom.Kad je stao pod mlaz, postavio je tajmer na rub kade i otpustio kazaljku. Kuckanje je bilo glasnije od šištanja i pljuskanja vode.Tajmer bi se uvijek smočio. Za nekoliko će mjeseci zahrdati i postati neupotrebljiv. Dylan ih je kupovao na desetke.Shep je istog trenutka počeo sapunati lijevu ruku, izravno nanoseći Neutrogenu. Iako više neće pogledati tajmer, točno će dodijeliti željenu količinu vremena svakom dijelu svoga tijela. Dvije ili tri sekunde prije nego što će tajmer zazvoniti, on bi to predvidio glasno uzviknuvši: »Ding!«. U tome bi se čuo prizvuk zadovoljstva.Možda je pratio protok vremena brojeći otkucaje tajmera - jedan u sekundi. A možda je i nakon svih tih godina precizno mjerenih kupki, Shep razvio pouzdan unutarnji sat.Tijekom proteklog desetljeća Dylan je bio kronično svjestan vlastitoga sata koji mu je nemilosrdno odbrojavao život, ali je odbijao previše razmišljati o vremenu, o tome gdje će biti za devet minuta, za šest mjeseci, sljedeće godine, za dvije godine. Slikat će svijet, naravno, putovati po izložbama, kružiti galerijama na Zapadu. I skrbiti se za Shepa.A sada su njegovi unutarnji satovi kucali ne brže nego upornije, i nije mogao prestati razmišljati o neočekivano neuhvatljivoj prirodi vlastite budućnosti. Nije znao gdje bi se mogao naći sutra ili što će ga zateći do sumraka istoga dana, a da i ne misli gdje će biti za

dvanaest mjeseci. Za čovjeka koji je proteklih deset godina proživio jedinstveno predvidljivo, ove nove okolnosti trebale bi biti zastrašujuće, kakve su i bile, strašne i stravične, no i neporecivo uzbudljive, gotovo ushićujuće.Iznenadio se koliko mu je mogućnost otkrivanja novoga bila privlačna. Odavna je samog sebe uvjeravao kako je utjelovljena stalnost, štovatelj tradicija, ljubitelj bezvremenosti koji se ne zanima za novotarije zbog novotarija koje su njegovo društvo ostavile bez korijena a zaljubljenog u blještavilo.Osjećaj krivnje natjerao mu je rumenilo na lice kad se sjetio svoje govorancije na brdu, kad se otresao na Shepherda zbog izluđujuće rutine i glupih ponavljanja, kao da je to jadno dijete ikad imalo priliku biti drugačiji nego što jest.Ushit zbog mogućnosti revolucionarne promjene u životu, istovremeno ne imajući blagog pojma jesu li nadolazeće promjene dobre ili loše, isprva mu se učinio nepromišljenim. Zatim, u svjetlu spoznaje kako su te promjene pogibelj-nije za Shepherda nego za ikoga drugoga, uzbuđenje nije mogao nazvati samo nepromišljenim — učinilo mu se sebičnim i plitkim.Licem u lice s vlastitim odrazom u zrcalu, nijemo je uvjeravao samoga sebe kako njegova hitnja da prigrli promjenu, bilo kakvu promjenu, nije ništa više i ništa gore nego samo odraz njegova vječna optimizma. Čak i kad bi to izgovorio naglas, ta tvrdnja ne bi zazvučala istinito. Razočaran čovjekom kojeg je gledao, okrenuo je leda zrcalu, no i tad je savjetovao sebe da svoju novu i teško uhvatljivu budućnost dočeka pažljivije, čak i opreznije — no uzbuđenje mu nije ni najmanje splasnulo.#Nitko nikad Holbrook u Arizoni ne bi optužio kako je bučno trgovačko središte. Osim možda tijekom proslave Starog zapada u lipnju, Okupljanja orlova — izložbe indijanske umjetnosti u srpnju i rujanskog sajma plemena Navajo, pasanac bi mogao, korakom po volji, prijeći autocestu ili bilo koju sporednu ulicu ne izlažući se gotovo nikakvoj opasnosti da ga pregazi auto.Unatoč tome, Jilly je otkrila kako njihov motel s dvije zvjezdice u sobama nudi modemsku vezu odvojenu od telefonske linije. Po

tome su se mogli isto tako ušančiti i u Hotelu Peninsula na Beverlv Hillsu.Na maleni je stol oprezno postavila svoje prijenosno računalo, spojila se i počela krstariti internetom. Počela je tragati za stranicama koje su obuhvaćale znanstvena istraživanja pojačavanja moždanih funkcija, kad je Shepherd, u kupaonici, povikao: »Ding!«, a tajmer zvonjavom označio posljednju sekundu njegovog devetominutnog tuširanja.Odbacila je stranice povezane s poboljšanjem mentalnih sposobnosti uzimanjem vitamina i prehranom. Frankenstein joj se nije činio kao tip koji bi se posvetio zdravoj prehrani i homeopatskoj medicini.Nadalje, nisu je zanimale stranice povezane s jogom i drugim oblicima meditacije. Čak ni najbriljantniji znanstvenik nije mogao izdvojiti temelje meditativnih disciplina, pretvoriti ih u tekućinu i ubrizgati ih kao da su cjepivo protiv gripe.Istuširan, mokre kose, u čistim trapericama i čistoj majici s kojotom, Shep je izašao iz kupaonice.Dylan ga je pratio nekoliko koraka i rekao: »Jilly, možeš li pripaziti na She-pa? Kako ne bi ... nikamo otišao.«»Može.«Dvije stolice s ravnim naslonima stajala su sučelice za malim stolom pored prozora. Dovukla je jednu do stola, namjeravajući Shepa posjesti pored sebe.»Shepe, jesi li dobro?«Nije odgovorio. U kutu sobe, tapete s bež, žutim i svijetlozelenim prugama bile su neuredno nalijepljene. Shepherd je polagano podizao i spuštao glavu, kao da proučava pogrešno spojene uzorke.»Dušica, je li sve u redu?«Dvaput pregledavši šlampav tapetarov uradak od poda do stropa, Shep se zagledao ravno u spoj zidova. Ruke su mu mlitavo visjele uz bokove. Podigao je desnu kao da polaže zakletvu - savivši je u laktu, dlanom pored lica, dlanom otvorenim prema naprijed. Trenutak kasnije, počeo je mahati kao da ne gleda kut sobe, nego da je kroz prozor spazio nekog poznatog.Dylan je ponovno izašao iz kupaonice, taj put po čistu odjeću iz

kovčega. Jilly ga je upitala: »Komu maše?«»Zapravo i ne maše«, objasnio joj je Dylan. »To je spazam - isto što i faci-jalni tikovi. Ponekad to radi satima.«Malo bolje pogledavši, Jilly je primijetila da je Shepherdov zglavak opušten i da potpuno mlitavo maše rukom, ne kao da se mahanjem oprašta ili pozdrav-lja.»Misli li da je učinio nešto loše?« upitala je.»Loše? A, zato što stoji u kutu. Ne. Samo se osjeća trenutačno preopterećenim. Primio je previše podataka i ne može se nositi sa svima.«»A tko može?«»Gledajući u kut«, rekao je Dylan, »ograničava unos osjeta. Svodi svoj svijet na uski prostor. To mu pomaže da se smiri. Osjeća se sigurnijim.«»Možda i meni treba kutak«, rekla je Jilly.»Samo ga drži na oku. On zna kako ne želim da ... ikamo ode. On je dobro dijete. Većinom radi ono što treba. No sad se bojim da to svijanje ... neće moći kontrolirati ništa više nego što sad kontrolira desnu ruku.«Shep je mahao zidu, i mahao i mahao.Premjestivši računalo, okrenuvši stolicu kako bi mogla nadzirati Shepa dok radi, Jilly je rekla Dylanu: »Možeš računati na mene.«»Da. Znam da mogu.«Blagost njegova glasa privukao joj je pozornost.Njegov prodoran pogled bio je jednako procjenjivački i upitan poput onih skrivenih pogleda kojima ju je proučavao sinoć, nakon posjeta benzinskoj crpki u Globeu.Kad se nasmiješio, Jilly je shvatila da se ona nasmiješila prva i da on svojim osmijehom uzvraća njezin.»Možeš računati na mene«, rekao je Shep.Pogledali su maloga. I dalje je stajao u kutu, i dalje je mahao.»Znamo da možemo računati na tebe, stari moj«, rekao je Dylan bratu. »Nikad me nisi iznevjerio. Samo ostani ovdje. Samo ovdje. Ne tamo. Bez presa-vijanja.«Za neko je vrijeme Shep rekao sve što je imao reći.»Bolje da se istuširam«, rekao je Dylan.

»Devet minuta«, podsjetila ga je Jillv.Ponovno se osmjehnuvši, vratio se u kupaonicu noseći čistu odjeću.Pazeći na Shepherda krajičkom oka, a povremeno ga i pogledavajući, Jillv je putovala internetom u potrazi za stranicama povezanima s pojačanjem moždanih funkcija, mentalnom snagom, pamćenjem ... ičime što bi je moglo odvesti do Frankensteina.Dok se Dylan vratio, obrijan i istuširan, u čistim drap hlačama i crveno-smedoj kockastoj košulji havajskog kroja koju je nosio preko hlača, Jillv je bila pronašla neke smjernice za potragu. Najviše ju je zanimalo nekoliko napisa koji su govorili o mogućnosti povećanja ljudske memorije pomoću mikročipova.Kad se Dylan smjestio pored nje, rekla je: »Dakle, tvrde da će jednog dana biti moguće kirurški usaditi portove za podatke u mozak i tada, kad god to poželimo, ubaciti memorijske kartice kojima ćemo povećati znanje.«»Memorijske kartice.«»Recimo, kad bi htio projektirati vlastitu kuću, samo ubaciš karticu - zapravo čip s velikom količinom podataka — i u trenutku znaš dovoljno o arhitekturi i građevini da bi mogao načiniti cjelokupni projekt. Govorim o svemu — od estetičkih pitanja pa do izračuna nosivosti temelja, polaganja instalacija i postavljanja najpogodnijeg sustava zagrijavanja i hlađenja.«Dylan je izgledao sumnjičavo. »Dakle, to tvrde?«»Aha. Ako želiš znati sve što je moguće znati o francuskoj povijesti i umjetnosti prije nego što prvi put otputuješ u Pariz, samo ubaciš karticu. Kažu da je to neizbježno.«»Tko to kaže?«»Hrpa tehničkih genijalaca - istraživači iz Silicijske doline koji su doprli najdalje.«»Oni isti koji su stvorili deset tisuća propalih Internet-kompanija?«»Ne, to su bili većinom varalice, luđaci gladni moći i šesnaestogodišnji poduzetnici. Ne istraživači.«»Još uvijek nisam zadivljen. Što o tome kažu neurokirurzi?«»Zvuči neočekivano, no većina smatra da će to jednog dana biti moguće.«»Pretpostavljajući da se nisu prepušili trave, što misle pod tim

jednog dana?«»Neki kažu trideset, neki pedeset godina.«»I što se to nas tiče?« pitao se. »U moju glavu nitko još nije ugradio ulaz za podatke. Upravo sam oprao kosu, pa bih sigurno primijetio.«»Ne znam«, priznala je. »Ali mislim da ću, iako možda i nisam na pravom tragu, ako još malo budem kopala, pronaći ono što tražimo i doći do područja istraživanja kojima se Frankenstein zapravo bavio.«Kimnuo je. »Ne znam zašto, ali se slažem.« »Intuicija.« »Sve po starom.«Ustajući od stola, rekla je: »Hoćeš li nastaviti tražiti dok se ja malo uredujem?«»Devet minuta«, rekao je.»Nemoguće. Mojoj kosi potreban je stil.«#Riskirajući da nemilosrdnom uporabom sušilice za kosu isprži tjeme, Jilly se u motelsku sobu vratila čista i blistava, za samo četrdeset pet minuta. Odjenula je bananažutu, rastezljivu i pripijenu pletenu vestu kratkih rukava, bijele traperice krojene tako da dokažu kako joj kletva velike guzice koja je harala njezinom obitelji još nije stražnjicu iz dinja preobrazila u šampionske bundeve, i bijele tenisice sa žutim vezicama koje su se slagale s bojom veste.Osjećala se lijepom. Već tjednima nije marila za ljepotu, zapravo mjesecima, i iznenadilo ju je što joj je to sad važno, usred katastrofe, usred uništenog života i kušnji koje su se tek spremale doći — unatoč svemu, nekoliko je minuta provela provjeravajući svoj izgled u zrcalu, i pomno i proračunato ga popravljala kako bi bila još ljepša. Osjećala se besramno i plitko, osjećala se glupo, no također se osjećala dobro.U svojem umirujućem kutu Shep nije bio svjestan da se Jilly vratila zgodnija nego što je bila. Nije više mahao. Ruke su mu visjele uz bokove. Nagnuo se naprijed, spustio glavu, tjeme pritisnuo u kut zida u punom dodiru s prugastim tapetama, kao da bi ga imalo veća udaljenost od tog spasonosnog spoja učinila ciljem nepodnošljivo bogatog utjecaja osjetilnih podražaja.

Nadala se da će Dylan reagirati zamjetno jače od Shepherda, ali kad je podigao pogled s monitora nije joj komplimentirao na dobrom izgledu, nije se čak ni nasmiješio. »Našao sam kurviša.«Jilly se toliko unijela u očekivanje komplimenta da na trenutak nije mogla shvatiti značenje njegovih riječi. »Kojeg kurviša?«»Nasmiješenog, koji jede kikiriki, bode iglama i krade aute — eto, tog kur-visa.«Dylan je pokazao, a Jilly je pogledala monitor, gdje se na fotografiji nalazio njihov doktor Frankenstein — dostojanstvena držanja i daleko manje luđačkog izgleda nego sinoć.Dvadeset sedmo poglavljeLincoln Merriweather Proctor, bilo je u ovom slučaju posve varljivo ime. Lincoln je tjerao čovjeka da pomisli na Abea, i zato je navodilo na mislio o mudrosti i poštenju ljudi koji su se do veličine izdigli iz siromaštva. Merriweather]t do-davalo neozbiljnu notu, opisujući mirnu i radosnu dušu, možda sposobnu i za povremeno nestašne ispade. A Proctor'je označavalo osobu koja nadzire studente, njihova mentora, koji održava red i stabilnost.Ovaj Lincoln Merriweather Proctor bio je povlašteno dijete — prvo se obrazovao na Yaleu, a zatim na Harvardu. Sudeći po popisu radova do kojeg ju je Dylan doveo na računalu, Jilly je zaključila kako je Proctorova duša, nimalo smirena, još patila i od megalomanske vizije potpunog ovladavanja prirodom, a zatim i njezina potpunog izopačenja. Njegovo životno djelo - zagonetna tvar u šprici — nije pridonosila stvaranju reda i stabilnosti, već je njegovala nesigurnost, stravu, pa čak i kaos.Pravo čudo od djeteta, Proctor je obranio dva doktorata — prvi iz molekularne biologije, i drugi iz fizike — do dvadeset šeste godine života. Znanost i industrija neprekidno su mu se udvarale, te je u tim krugovima uživao sve povlastice, iako je još prije trinaestog rođendana stvorio vlastitu tvrtku i dokazao pritom kako njegov najveći talent leži u sposobnosti da privuče goleme količine investicijskih sredstava kojima je financirao istraživanja, nadajući se da će otkriti komercijalnu primjenu neviđenih ekonomskih razmjera.

U svojim napisima i javnim predavanjima Proctor nije samo podržavao stvaranje poslovnog carstva, nego je i sanjario o društvenim reformama i zapravo se nadao da će mu uspjeti promijeniti srž prirode čovječanstva. U znanstvenim otkrićima s kraja dvadesetog, kao i onima koja će sigurno uslijediti početkom dvadeset prvog stoljeća, uviđao je priliku da usavrši čovječanstvo i stvori Utopiju.Motivi kojima se hvalisao — sućut za one koji pate u siromaštvu i bolestima, briga za planetarnu ekologiju i želja da promiče sveopću jednakost i pravdu — zvučali su hvalevrijedno. No kad je pročitala njegove riječi, Jilly je u mislima zagrmio strojevi korak bezbrojnih čizama i zveckanje lanaca u logorima.»Od Lenjina do Hitlera — svi utopisti su jednaki«, složio se Dylan. »Odlučni da pod svaku cijenu usavrše društvo, koje umjesto toga razore.«»Ljude se ne može usavršiti. Bar ne one koje ja poznam.«»Ja volim prirodu, i to je ono što slikam. U prirodi se posvuda nalazi savršenstvo. Savršena učinkovitost pčela u kočnici. Savršen ustroj mravinjaka ili kolonije termita. No ono što čovječanstvo čini prelijepim upravo je naša slobodna volja, naša individualnost, naše beskrajne težnje usprkos vlastitoj nesavršenosti.«»Prelijepo ... i zastrašujuće«, dodala je.»Upravo tako, ta je ljepota tragična, no upravo je to čini različitom od ljepote prirode, i dragocjenom na svoj način. U prirodi nema tragedija, samo su procesi — dakle, u njoj ne postoji ni trijumf.«Taj ju je muškarac nalik medvjedu, živa lica, odjeven poput dječaka u smeđe hlače i košulju prebačenu preko njih, neprekidno iznenađivao.Rekao je: »Ipak, te priče o memorijskim karticama i ulazima u mozgu nisu put kojim su Proctorova istraživanja krenula, ali bila si u pravu kad si rekla da bismo slijedeći njih mogli naletjeti na njega.«Ispružio je ruku i poslužio se tipkovnicom. Na monitoru je bljesnula nova stranica.Pokazujući ključnu riječ u naslovu, rekao je: »Ovo je put kojim Proctor kroči već dugo.«

Pročitavši riječ iznad njegova prsta, Jilly je izgovorila: »Nanotehnologija.« Bacila je pogled prema Shepu u uglu, dijelom očekujući da će joj on pružiti definiciju, no on je i dalje bio zauzet očitim pokušajem da gurajući glavu u kut sobe, lubanju prilagodi pravome kutu spoja zidova.»Nano je prefiks koji znači milijarditi dio«, otkrio joj je Dylan. »Nanose-kunda je milijarditi dio jedne sekunde. U ovom slučaju to označava nešto veoma malo, sićušno. Nanotehnologija — sićušni strojevi, toliko sićušni da su nevidljivi golom oku.«Jilly je mozgala, no ideju joj je bilo teško probaviti. »Previše maleni da bi ih se vidjelo? Od čega su načinjeni?«Pogledao ju je s očekivanjem. »Sigurna si da ti to ne govori ništa?«»A trebalo bi?«»Možda«, rekao je tajanstveno. »Dakle, nanostrojevi načinjeni su od nekoliko atoma.«»A tko ih slaže — vile i vilenjaci?«»Velik broj ljudi sjeća se onoga što su na vijestima vidjeli prije desetak godina — IBM-ov logo koji su njihovi znanstvenici načinili od pedeset ili šezdeset atoma. Poredali su nekoliko atoma i zamrznuli ih na mjestu kako bi prikazivali ta tri slova.«»Aha, da, bila sam u srednjoj. Profesor iz fizike pokazao nam je fotografiju.«»Snimili su kamerom povezanom sa snažnim elektronskim mikroskopom.«»Ali to je bio samo sićušni logo, a ne stroj«, pobunila se. »I nije radio ništa.«w»Točno, no horde istraživača troše hrpe razvojnih sredstava stvarajući nano-strojeve koji će raditi. Strojeve koji već rade.«»Sićušno-male vilinske strojčiće.«»Ako tako želiš, u pravu si.«»Zašto?«»Kad se tehnologija jednom usavrši, primjena će biti doslovno nevjerojatna i beskrajna, osobito u medicini.«Jilly je pokušala zamisliti bar jednu od beskrajnih mogućnosti primjene sićušnih strojčića koji rade sićušne posliće. Uzdahnula je.

»Najveći dio života provela sam pišući viceve, pričajući viceve i kradući viceve. Sad se osjećam kao usred vica. Kakve primjene?«Pokazao je na monitor. »Iskopao sam intervju koji je Proctor dao prije nekoliko godina. Pisan je laički i razumljivo. Čak ga i ja razumijem.«»Zašto mi ne ispričaš kratku verziju?«»Dobro. Prvo, nekoliko primjena. Zamisli stroj manji od krvnog tjelešca, načinjen od nekoliko atoma, ali sposoban da prepozna naslage na stijenkama krvnih žila i da ih sigurno ukloni mehaničkim putem. Strojevi su u svojem djelovanju biološki interaktivni, ali su sastavljeni od biološki inertnih atoma, tako da njihova nazočnost ne izaziva reakciju imunosnog sustava. A sad zamisli da ti injekcijom ubrizgaju stotine tisuća, možda i milijune nanostrojeva.«»Milijune?«Slegnuo je ramenima. »U nekoliko kubika glukozne otopine stali bi milijuni. Injekcija bi bila manja od one kojom se poslužio Proctor.«»Strašno.«»Mislim da su ljudi jednako strašnima smatrali i prva cjepiva — zamisli, strašno, netko ti ubrizga mrtve bacile kako bi tijelo razvilo otpornost na one žive.«»Čuj, to ni sad ne volim čuti.«»No dakle, ti milijuni nanostrojeva neprekidno bi ti kružili tijelom, tragali za naslagama koje bi nježno čistili, i održavali ti krvne žile savršeno čistima.«Jilly je bila zadivljena. »Ako to ikad dođe na tržište, dobrodošli u doba pre-žderavanja čizburgerima. Znaš što? To mi počinje zvučati poznato.«»Nisam iznenađen.«»Ali, zašto?«Umjesto odgovora na pitanje, rekao je: »Nanostrojevi bi mogli otkrivati i uklanjati nakupine kancerogenih stanica prije nego što tumor postane veličine glavice pribadače.«»Teško je vidjeti lošu stranu«, rekla je Jilly. »No mi sigurno znamo da ona postoji. I zašto si tako zagonetan? Zašto misliš da bi mi to trebalo zvučati poznato?«

Shep se javio iz kuta: »Ovdjetamo.«»Jebote!« Dylan je izletio iz stolice tako brzo daju je srušio.»Ovdjetamo.«Budući da je Shepherdu bila bliže od Dylana, Jilly je prva došla do dječaka. Prišavši mu, nije primijetila ništa neobično, nikakav crveni tunel do Californije ili bilo kojeg drugog mjesta.Shepherd se više nije upirao tjemenom u kut. Načinio je korak natrag. Stajao je uspravan, podignute glave, pogleda uprtog u nešto što je njemu bilo neizmjerno zanimljivije od bilo čega što je vidjela Jilly.Ponovno je podigao desnu ruku, kao da polaže zakletvu, no nije mahnuo. Kad mu je Jilly prišla, Shep je ruku ispružio pred lice, do točke u zraku u koju se bio zagledao te palcem i kažiprstom uhvatio ... uhvatio komad ničega, koliko je ona vidjela. No kad je počeo zakretati taj uhvaćeni zrak, kut sobe počeo se uvijati u sebe.»Ne«, rekla je Jilly teško dišući, i iako je znala da Shepherd često odbacuje dodir, ispružila je ruku i dlan položila na njegovu šaku. »Sunčica, nemoj to raditi.«Brojni dijelovi trobojnih pruga tapeta, koji se dotad nisu slagali samo u kutu, sad su se savijali u svim smjerovima i pod oštrim kutovima, te se kut sobe toliko izobličio da Jilly nije mogla pratiti crtu od poda do stropa.Stojeći s druge strane Shepu, Dylan je bratu stavio ruku na rame. »Stari, ostani ovdje. Baš ovdje, s nama, s nama si siguran.«Kretanje se zaustavilo, ali je kut sobe ostao izobličen u nadrealističkoj geometriji.Jilly se činilo da taj komadić svijeta promatra kroz osmerokutnu prizmu. Um joj se pobunio zbog prizora koji se suprotstavljao razumu čak i više nego što je to činio sjajni tunel u zidu.Iako je i dalje dlan desne ruke držala na Shepovoj desnoj nadlanici, Jilly se pribojavala boriti s njim, plašeći se da bi svaki pokret još više presavio ovdje u tamo, bez obzira gdje to tamo ovaj put bilo. »Izravnaj to, dušo«, nagovarala ga je, dok su joj drhtaji nabirali glas jednako čudno kao što su se i zidovi nabirali pred njom. »Pusti to, sunčica. Izravnaj to kako je bilo.«Palcem i kažiprstom Shep je stezao tkanje stvarnosti.

Polagano je okrenuo glavu i pogledao Jilly. Pogledao ju je ravno u oči kao što je učinio samo jednom - kad je u Expeditionu sjedio straga, pred kućom u Aveniji eukaliptusa, trenutak nakon što je Dylan odjurio bez objašnjenja. Tom prilikom Shep nije izdržao izravni kontakt, nego je odmah odvratio pogled.Ovaj je put izdržao. Njegove zelene oči izgledale su duboke poput oceana osvijetljenog iz dubine.»Osjećaš?« upitao je.»Osjećam, što?«»Osjećaš kako radi, kako sve ide u krug, kruži, kruži.«Pretpostavljala je kako on očekuje da će ona, preko njegove ruke, moći osjetiti ono što on osjeća između palca i kažiprsta, no ona je osjećala samo njegovutoplu kožu, oštrinu kostiju šake i članaka. Očekivala je oćutjeti uzdrhtalu napetost, postati svjesna koliko se Shep zacijelo napreže kako bi ostvario tu nevjerojatnu zadaću, ali je on djelovao opušteno, kao da presavijanje s jednog mjesta na drugo ne iziskuje nimalo veći napor od presavijanja ručnika.»Osjećaš kako je sve to krasno?« upitao je, obraćajući joj se izravnošću potpuno stranom njegovoj autističkoj izdvojenosti.Unatoč ljepoti kakvu može nositi samo tajanstvena struktura stvarnosti, taj je susret s misterijom nije oduševio onako kako je naizgled očaravao Shepherda, nego joj je kristalizirao led strave u kostima. Htjela je ne shvatiti, htjela ga je samo uvjeriti da zatvori taj prilaz prije nego što ga dokraja otvori.»Sunčica, daj ga izravnaj, molim te. Izgladi ga da mogu osjetiti kako se izravnava.«Iako su joj oca lani ustrijelili kad je nešto pošlo po zlu prilikom prodaje droge, Jilly se plašila da će se, ako Shepherd ne izravna zid i ako ga presavije cijelim putem od ovdje do tamo, naći licem u lice s omraženim ocem, kao što se često događalo kad je otvarala vrata stana i ugledala njegov prijeteći smiješak. Očekivala je da Shep može širom otvoriti vrata Pakla jednakom lakoćom kao što je otvorio i put do Californije, olakšavajući tako susret oca s kćeri. Došao sam po osiguraninu za oko, curice moja. Imamo li premiju osiguranja za oči? Kao da bi Shep nenamjerno njezinom ocu dao

priliku da posegne s drugog svijeta i ispuni svoju neispunjenu prijetnju, te je oslijepi i to na oba oka.Shep je odvratio pogled s nje. Ponovno se zagledao u svoj palac i kažiprst.Komad ničega zavinuo je slijeva nadesno. Sad ga je izvio zdesna nalijevo.Divlje zavijene pruge tapeta ponovno su se ispravile. Neprekinuta crta kuta, od poda do stropa, ponovno je postala jasna i vidljiva, bez ijednog skretanja. Ono što je maloprije promatrala kroz osmerokutnu prizmu, sad je stajalo neizobličeno.Škiljeći prema točki koju je Shepherd još stezao između palca i kažiprsta, Jilly je pomislila kako je vidjela naborani zrak, poput nagorjelog filma ili tanke plastične folije.Tada su se blijedi prsti razdvojili, oslobađajući to neobično tkanje koje su držali.Čak i gledane iskosa, njegove zelene oči kao da su se zamaglile, i umjesto oceanskih dubina koje su otkrivale, u njima je ležala pličina, a umjesto očarano-sti ... melankolija.»Dobro«, rekao je Dylan s olakšanjem. »Hvala ti, Shepe. To je bilo fino. Jako dobro.«Jilly je pustila Shepherdovu ruku, a on ju je spustio uz bok. Spustio je i glavu, zagledao se u pod i objesio ramena, kao da je nakon trenutka slobode još jednom prihvatio težinu vlastita autizma.Dvadeset osmo poglavljeDylan je prenio i drugu stolicu od stolića kraj prozora, te je sve troje sjelo u polukrug pred laptopom. Shep je, zaštićen, sjedio u sredini, tamo gdje su ga mogli bolje nadzirati.Mali je sjedio s bradom spuštenom na prsa. Ruke su mu ležale u krilu, okrenute uvis. Izgledao je kao da čita iz dlanova - linija srca, linija glave, linija života, - i bezbrojne značajne linije koje su se mrežasto širile između palca i kažiprsta, u području poznatom i kao anatomska burmutica.Prekriživši ruke na prsima, Jilly je sjedila stisnutih šaka pod pazusima. Ona nije željela da joj itko čita iz dlana.Čitanje iz dlana, iz listova čaja, tumačenje tarota, horoskopi - Jilly s tim nije željela imati nikakve veze. Ona nikad ne bi pristala predati

svoju budućnost usudu, ni na trenutak. Ako usud baš želi upravljati njome, onda bi je trebao onesvijestiti i preuzeti nadzor.»Nanostrojevi«, rekla je Jilly, podsjećajući Dylana gdje su stali prije prekida. »Skidanje naslaga s arterijskih stijenki, traganje za malenim skupinama kancerogenih stanica.«On se zabrinuto zagledao u Shepherda, zatim je kimnuo i konačno Jilly pogledao u oči. »To ti je to. U ovom intervjuu Proctor često spominje nanostro-jeve koji će također biti i nanokompjutori s dovoljno memorije da ih je moguće programirati za izvršavanje prilično složenih zadataka.«Unatoč činjenici što su njih troje bili živući dokazi da Lincoln Proctor nije lud, Jilly je to čavrljanje o čudima tehnologije smatrala jednako nevjerojatnim kao i Shepherdovu moć svijanja. No možda jednostavno nije željela vjerovati budući da su posljedice bile nalik noćnoj mori.Rekla je: »Nije li to smiješno? Mislim, koliko memorije možeš ugurati u računalo manje od zrnca pijeska?«»Točnije, manje od zrnca prašine. Proctor to ovako objašnjava, a ja ću ti dodati i malo povijesti: prvi silikonski mikročipovi bili su veličine nokta i imali milijun tranzistora. Veličina najmanjeg tranzistora na čipu iznosila je stoti dio debljine ljudske vlasi kose.«»Ja samo želim znati kako publiku nasmijati do suza«, jadikovala je.»A onda je došlo do otkrića u ... mislim da je to nazvao litografijom X-zraka.«»Što se mene tiče, možeš to zvati i tuc-muc ili ubujnemuj. Meni je sve toisto.«»Sve u svemu, neko je sumanuto otkriće omogućilo otiskivanje milijardu tranzistora na čip, debljine tisućinke promjera vlasi kose. Zatim dvije milijarde. A to je bilo prije nešto godina.«»Krasno, samo dok su svi ti genijalci stvarali svoja otkrića, ja sam zapamtila sto osamnaest viceva o velikim guzicama. Pa ćemo vidjeti kome će se više smijati.«Pomisao na nanostrojeve i nanokompjutore koji joj vrve krvotokom plašila ju je nimalo manje od pomisli da bi joj se neka izvanzemaljska bubetina mogla razvijati u utrobi, kao u Alienu.

»Smanjivanjem dimenzija«, objašnjavao je Dylan, »dizajneri čipova povećavaju brzinu, djelotvornost i kapacitet računala. Proctor je govorio o multiatom-skim nanostrojevima koje pokreće nanokompjutor načinjen od jednog atoma.«»Ne veći od jednog atoma? Slušaj, ono što je svijetu stvarno potrebno je dobra portabl-perilica veličine rotkvice.«Jilly su se te sićušni, biološki interaktivni strojevi počeli činiti kao usud iz šprice. Sudbina joj se nije trebala prikradati s batinom - već je bila u njezinoj nutrini i bacila se na posao, zahvaljujući Lincolnu Proctoru.Dylan je nastavio: »Proctor kaže da se protone i elektrone u jednom atomu može iskoristiti kao pozitivne i negativne prekidače, i s milijunima tranzistora koji su već utisnuti u neutrone, jedan jedini atom u nanostroju može biti snažno računalo koje ga nadzire.«»Osobno«, rekla je Jilly, »odjurit ću u trgovinu u trenutku kad čujem da po pristojnoj cijeni prodaju sićušnu mikrovalnu pećnicu koju mogu koristiti i kao privjesak u pupku.«Sjedeći prekriženih ruku i zarivši šake u pazuhe, jedva se mogla natjerati da sluša Dylana jer je znala kamo svi ti podaci vode - a kad tamo stignu, sledit će se od straha. Osjećala je znoj pod pazuhom.»Bojiš se«, rekao je.»Dobro sam.«»Nisi dobro.«»Aha. Sto ja to pomišljam? Tko sam ja da bih znala jesam li dobro ili nisam? A ti si stručnjak za mene?«»Kad se bojiš, štosovi su ti prilično očajni.«»Ako malo prekopaš po sjećanju«, rekla je, »otkrit ćeš da ni prije nisam previše cijenila tvoju amatersku psihoanalizu.«»Zato što je bila točna. Slušaj, bojiš se, bojim se, Shep se boji, svi se bojimo i to je u redu. Mi...«»Shep je gladan«, rekao je Shepherd. 'Preskočili su doručak. Bližilo se vrijeme ručka.»Ubrzo ćemo ručati«, obećao je Dylan bratu.»Sireke«, rekao je Shepherd, ne podižući pogled s otvorenih dlanova.

»Mali, bit će i nešto bolje od sireka.«»Shep voli sireke.«»Znam da to voliš.« Dylan je rekao Jilly. »To su zgodni, četvrtasti obroci.«»A što bi bilo da mu ponudiš one krekere sa sirom u obliku ribica - kako se zovu? Zlatne ribice?« pitala se.»Shep mrzi Zlatne ribice«, javio se mali. »One imaju oblik. Ovalni oblik. Ribice su sranje. Previše oblika. Ribice su odvratne. Ribice smrde. Smeće, smeće, smeće.«»Pogodila si ga u bolno mjesto«, rekao joj je Dylan.»Nema ribica«, obećala je Shepu.»Ribice su smeće.«»Potpuno si u pravu, dušice. Stvarno imaju grozni oblik«, rekla je Jilly.»Odvratni.«»Tako je, dragi, sasvim odvratni.«»Sireki«, ustrajao je Shep.Jilly bi ostatak dana provela raspredajući o oblicima grickalica kad bi to spriječilo Dylana da nastavi govoriti više nego što je mogla podnijeti o tome što joj nanostrojevi u tom trenutku rade po tijelu, no prije nego što je i stigla spomenuti integralne krekere, vratio se na tu strašnu temu.»U tom intervjuu«, rekao je, »Proctor čak tvrdi da će se jednog dana milijuni psihotropnih nanostrojeva ...«Jilly je protrnula. »Psihotropnih.«»... ubrizgati u ljudsko tijelo ...«»Ubrizgati. Dakle, tu smo.«»... i krvotokom putovati do mozga ...«Sledila se. »Strojevi u mozgu.«»... te kolonizirati moždano deblo, veliki i mali mozak.«»Kolonizirati mozak.«»Odvratno«, rekao je Shep, iako je najvjerojatnije još govorio o Ribicama.Dylan je nastavio: »Proctor predviđa prisilnu evoluciju mozga vodenu nanostrojevima i nanokompj utorima.«»Zašto netko već nije zatukao tog kurvinog sina?«

»I kaže kako je nanostrojeve moguće programirati da analiziraju strukturu mozga na staničnoj razini, i to iz prve ruke, te da pronađu načine kako da ga poboljšaju.«»Mislim da nisam izašla na izbore kad su Lincolna Proctora izabrali za novog Boga.«Izvukavši ruke ispod pazuha, Jilly je otvorila šake i zagledala se u dlanove. Bila je sretna što ne zna čitati iz dlana.Dylan je rekao: »Te kolonije nanostrojeva možda će biti sposobne stvarati nove veze između raznih područja mozga, nove neuralne puteve ...«Oduprla se porivu da dlanovima uhvati glavu, strahujući da ne osjeti neku slabu i čudnu vibraciju unutar lubanje, dokaz da je horde nanostrojeva mijenjaju iznutra.»... i bolje sinapse. Sinapse su dodirne točke između neurona na neuralnim putovima unutar mozga, i očito u njima dolazi do zamora dok razmišljamo ili ako predugo bdijemo. Kad se umore, one usporavaju naše misaone procese.«Mrtvački ozbiljna, ne posežući za duhovitostima, rekla je: »Mislim da bi mi sad dobro došlo malo sinaptičkog umora. Misli su mi definitivno prebrze.«»U intervjuu ima još toga«, rekao je Dylan, ponovno pokazujući monitor. »Malo sam preletio, i mnogo toga jednostavno ne razumijem — hrpa trtljanja o nečemu što se zove precentralni girus i postcentralni girus, Purkinjeove stanice ... i tako dalje i tako dalje. Cista magija. Ipak, dovoljno sam shvatio da znam u kojem smo sosu.«Nesposobna da se dalje odupire, pritisnula je jagodice prstiju na sljepoočice ali nije osjetila vibraciju. Unatoč tome, rekla je: »Bože, o tome ne mogu ni razmišljati. Milijuni sićušnih nanostrojeva i nanokompjutora u glavi, migolje tamo kao roj pčela, mrava, mijenjaju te ... to se ne može podnijeti.«Dvlanovo je lice dovoljno posivjelo da se moglo zaključiti kako njegov uobičajeni optimizam možda i nije sagorio do kraja, no da je u tom trenutku zga-snuo poput pepelom zatrpanog ugljena. »To se mora podnijeti. Možemo samo razmišljati o tome. Ili prihvatiti Shepov izbor. No tko će nama rezati hranu u četverokute i

kvadrate?«Uistinu, Jilly se nije mogla odlučiti je li sigurniji put u paniku govoriti ili prešućivati infekciju strojevima. Osjetila je da u se njoj ugnijezdila mračna i kri-lata strava, kako joj pera uzbuđeno drhte, i znala je da ju, ako je ne nadvlada, ako ju ne bude zadržala u njezinu gnijezdu, ako joj dopusti da uzleti, nikad neće vratiti natrag - i znala je kako će, u trenutku kad poleti, divljački mlateći krilima po zidovima svih soba u kući njezina uma, njezino mentalno zdravlje odletjeti zajedno s njom.Rekla je: »To je isto kao da saznaš da boluješ od bolesti ludih krava ili parazita u mozgu.«»Osim što je ovim namjeravao učiniti dobro čovječanstvu.« »Dobro? Kladim se da je negdje u intervjuu taj luđak spomenuo nešto poput više rase, nad-rase ili nešto slično.«»Samo čekaj. Od dana kad je Proctor prvi put počeo razmišljati o korištenju nanotehnologije za prisilnu evoluciju mozga, točno je znao kako će nazvati ljude koje će podvrgnuti procesu. Proktorijanci.«Manijački napadaj bijesa bilo je idealno sredstvo koje je Jilly moglo odvratiti od njezine strave i utrpati je u kavez. »Koji egocentrični, samozadovoljni gad!«»Prilično vjeran opis«, složio se Dylan.I dalje očito razmišljajući o nadmoćnosti krekera četvrtastog oblika nad oblim Ribicama, Shep je rekao: »Sireki.«»Sinoć«, rekao je Dylan, »Proctor mi je rekao da bi tvar ubrizgao sebi, samo kad ne bi bio takva kukavica.«»Da nije imao sreću i odletio u zrak«, izjavila je Jilly, »ja bih sad uštrcala to tom čudovištu, i to s još većom špricom od njegove. Uvalila bi mu u mozak sve te njegove nanostrojeve i to ravno kroz guzicu.«Dylan se sumorno osmjehnuo. »Ti si stvarno gnjevna osoba.«»Jesam. I dobro se osjećam.«»Sireki.«»Proctor mi je rekao kako nije dobar uzor nikomu«, rekao je Dylan, »i da je previše ohol da bi bio ponizan. Zatim je nastavio lupetati o svojim karakternim nedostacima.«

»Kako molim ... i sad bih se ja trebala rascmoljiti od samilosti?«»Samo se prisjećam njegovih riječi.«Dijelom pokrenuta trzavim osjećajem koji se izrodio iz razmišljanja o na-nostrojevima koji joj rondaju po sivoj tvari, a dijelom pravedničkim gnjevom, Jilly je bila previše uzbuđena da bi i dalje mirno sjedila. Prenabijena nervoznom energijom, željela je negdje dugo trčati ili izvoditi naporne vježbe - a moguće, idealno, pronaći nekoga tko zaslužuje batine i mlatiti ga sve dok je ne zabole noge, sve dok ne bude mogla podići noge s poda.Jilly je skočila na noge takvom silinom da je to Dvlana natjeralo da i on iskoči iz stolice.Između njih, Shep je ustao, krećući se brže nego što se obično kretao. Rekao je: »Sireki«, podigao desnu ruku, palcem i kažiprstom zgrabio komadić ničega, zavrnuo ga i presavio sve troje iz motelske sobe nekamo drugamo.Dvadeset deveto poglavljeKao privlačnu, osobitu i često zabavnu ženu, koja nije patila od zadaha iz usta, Jillian Jackson često su na ručak izvodili mladi muškarci koji su cijenili njezine karakterne osobine, no nikad je dosad nitko nije presavio na ručak.Sama nije bila očevidac vlastitog presavijanja, nije se vidjela kako postaje nalik Playboyevoj zečici bez spajalica, niti je osjetila i najmanju nelagodu. Jeftina motelska soba i namještaj u trenutku su se zgužvali u bizarno naslagane fragmente, a zatim stpresavili nadvoje-zgužvali-stijesnili-naborali-spleli i slagali se sve dalje od nje. Nakošeni komadi drugog mjesta rastvarali su se prema njoj, naizgled prolazili kroz nestajuću motelsku sobu - polazište je bilo sjenovito i osvijetljeno svjetiljkama, dok je dolazna točka bila obasjana suncem tako da joj se na trenutak učinilo kako se našla u divovskom kaleidoskopu. Svijet joj se sveo na raznobojne djeliće mozaika u procesu prijelaza iz tamnijih u svjetlije šare.Objektivno, tijekom prijelaza vrijeme je stajalo - u istom su trenutku prešli s jednog mjesta na drugo, no ona je, subjektivno, uspjela izbrojiti tri do četiri sekunde. Noge su joj skliznule sa saga u motelskoj sobi, gumeni potplati njezinih tenisica zaorali su nekoliko centimetara preko betona i ona se našla kako stoji pokraj Dvlana i

Shepherda, pred ulaznim vratima restorana.Shepherd ih je presavio natrag do restorana u Saffordu, gdje su večerali sinoć. To joj se učinilo lošim razvojem događaja jer je Dylan upravo u Saffordu kauboja Bena Tannera upoznao s njegovom izgubljenom unukom i, još važnije, tamo je na parkiralištu ubio boga u Lucasu Crockeru prije nego što je nazvao policiju i javio im da je Crocker u podrumu zatočio i lancima okovao vlastitu majku Noreen. Iako medu osobljem restorana za vrijeme ručka vjerojatno nije radio nitko iz sinoćnje smjene, netko bi Dvlana možda mogao prepoznati po opisu, a i najmanje jedan policajac mogao bi se danas vratiti kako bi po danu pregledao mjesto zločina.Tada je shvatila da griješi. Oni se nisu vratili u Safford. Zgrada je samo nalikovala onoj u Saffordu budući da su dijelile kreativno bankrotiran, no uobičajen izgled motelskih restorana diljem Zapada: duboku nadstrešnicu na krovu koja je štitila velike prozore od pustinjskog sunca, niske kamene zidove koji su uokvirivali prozore i kamene žardinjere pune zelenila koje se mučilo preživjeti vrelinu.Našli su se pred kavanom pored motela iz kojeg su se maločas presavili. Odmah južno do njih stajala je recepcija, a iza nje, popločana staza koja je vodila do dugačkog krila sa sobama, medu kojima je njihova bila ona pretposljednja. Shepherd ih je presavio na veliku udaljenost od čitavih stotinu pedeset metara.»Shep je gladan.«Jilly se okrenula, očekujući da će iza njih ugledati otvoreni prolaz, nalik onome kojeg je Dylan vidio na vrhu brda u Californiji, samo što ovaj ne bi trebao voditi u kupaonicu, nego u praznu spavaonicu iz koje su, trenutak prije, otišli. No Shep je ovaj put zatvorio prolaz u trenutku, budući da je iza nje samo, pod podnevnim suncem, mračno treperilo asfaltirano parkiralište.Pet-šest metara od njih, iz kamioneta je, u kojem je ponosno stajala polica za puške, izašao mladić u radnoj odjeći i zgužvanom kaubojskom šeširu. Pogledao ih je, zatim ih je pogledao bolje, no nije zavrištao: »Teleportacija!« ili »Proktorijanci!«, ni ikakvu drugu optužbu. Izgledao je blago iznenađen što ih nije primijetio trenutak prije.

Na ulici nijedno vozilo nije preletjelo preko pločnika, zabilo se u stup rasvjete, niti se zbio ikakav sudar. Sudeći po reakcijama vozača, nitko od njih nije primijetio da se troje ljudi tamo stvorilo iz vedra neba.Kao što nitko iz kafića nije izjurio i zapanjeno se zagledao u njih, što je vjerojatno značilo da, u trenutku kad su Jilly, Dylan i Shepherd sag u motelskoj sobi zamijenili betonskom stazom pred ulazom, nitko nije gledao van.Dylan je razgledao okoliš, nesumnjivo misleći isto što i Jilly, a kad su se pogledali, rekao je: »Sve u svemu, radije bih bio prošetao.«»Kvragu, radije da su me vukli konji.«»Stari«, rekao je Dylan, »mislio sam da smo se dogovorili oko ovoga.«»Sireki.«Mladić iz kamioneta, prolazeći pored, njih dodirnuo je obod šešira, rekao: »Bog, ljudi«, i ušao u kavanu.»Mali, ovo ne smije prerasti u naviku.«»Shep je gladan.«»Znam, i ja sam kriv. Trebao sam te odvesti na doručak čim smo se istuši-rali. Ali ne možeš se presavijati u restoran kad ti to poželiš. Shepe, to je nepristojno. Stvarno nepristojno. To je najgora vrsta nepristojnog ponašanja.«Objesivši ramena, spustivši glavu, šutke, Shep je izgledao potuljenije od depresivnog baseta. Očito ga je bratov prijekor otjerao u očaj.Jilly ga je poželjela zagrliti. Ipak, strepila je da bi njih dvoje on mogao pre-saviti u neki bolji restoran, a Dylana ostaviti samog. Štoviše, nije ponijela novčanik.Također je suosjećala i s Dylanom. Kako bi objasnio složenost njihove situacije i prenio učinkovito upozorenje da bi ih izvođenjem čudesnog presavijanjas jednog mjesta na drugo u javnosti doveo u veliku opasnost, trebao je Shep-herda usredotočenog i komunikativnijeg nego što je Shepherd naizgled bio sposoban biti.Posljedično tome, kako bi utvrdili da je javno presavijanje tabu, Dylan je odlučio ne objašnjavati ništa. Umjesto toga, pokušao mu je

otvoreno i grubo objasniti da je javno izvođenje presavijanja s jednog mjesta na drugo nešto krajnje sramotno.»Shepe«, rekao je Dylan, »ti ne bi vršio nuždu ovako pred ljudima, zar ne?«Shep nije odgovorio.»Bi li? Zar ne bi piškio upravo ovdje, na cesti, gdje te svi mogu vidjeti? Ne bi li? Počinjem misliti da bi.«Iako vidno potresen pomišlju da svoje potrebe obavlja na javnom mjestu, Shepherd se nije uspio obraniti od te optužbe. Na vrhu nosa pojavila mu se kapljica znoja, pala i ostavila tamnu mrlju na betonu medu njegovim nogama.»Trebam li tvoju šutnju shvatiti kao potvrdu da bi svoje potrebe obavio upravo ovdje, na stazi? Shepe, zar si ti takav čovjek? Shepe? Zar je tako?«Poznavajući Shepovu patološku stidljivost i njegovu opsjednutost čistoćom, Jilly je pretpostavljala da bi se radije smotao na pločniku pod blještavim pustinjskim suncem i umro od dehidracije, prije nego što bi se olakšao negdje na otvorenom.»Shepe«, nastavio je nepopustljivo Dylan, »ako mi ne možeš odgovoriti, onda moram pretpostaviti da bi stvarno piškio u javnosti, da bi piškio bilo gdje ti to padne na pamet.«Shepherd se premještao s noge na nogu. Još jedna kap znoja kliznula mu je s nosa. Možda se za to moglo kriviti paklenu ljetnu vrućinu, no ovo je izgledalo prije kao nervoza.»Neka draga stara dama prođe ovdje, a ti se raskopčaš i popišaš joj se na cipele, bez upozorenja«, rekao je Dylan. »Shepe, zar se moram brinuti i o tome? Shepe? Reci nešto.«Nakon gotovo šesnaest sati neprekidnog druženja s braćom O'Conner Jilly je shvaćala zašto Dylan ponekad probleme mora rješavati neslomljivom, ponekad i tvrdoglavom upornošću kako bi privukao Shepherdovu pozornost i postigao željeni učinak. Zadivljujuća ustrajnost u poučavanju autističnog brata ponekad bi, unatoč tome, djelovala neugodno nalik mučenju, čak i povremenim izljevima zlovolje.»Recimo da neka stara dama i svećenik prođu ovdje, i prije nego što shvatim što se događa, ti im se ispišaš na cipele. Shepe, zar ćeš sad

raditi i takve stvari? Zar tako, stari moj? Ozbiljno?«Sudeći po Dvlanovu držanju, ova je prodika njega stajala jednako mnogo kao i njegova brata. Dok mu je glas zvučao sve tvrde i upornije, lice mu se grčilone u izrazu nestrpljenja ili gnjeva, nego boli. U očima mu je tinjao tračak kajanja, možda čak i samilosti.»Shepe, stvarno? Tako si odjednom odlučio da ćeš raditi svakojake gadosti i strahote? Jesi li, Shepe? Jesi li? Shepe? Shepherde? Jesi li?«»N—nisam«, konačno je odgovorio Shep.»Što si rekao? Shepe, jesi li to rekao «<??«»Ne. Shep je rekao ne.«»Dakle, nećeš staroj gospodi pišati po cipelama?«»Ne.«»I nećeš pred svijetom raditi gadosti?«»Ne.«»Drago mi je što to čujem, Shepe. Zato jer sam oduvijek mislio da si dobar dječak, jedan od najboljih. Drago mi je znati da se nećeš ponašati nepristojno. To bi mi slomilo srce. Vidiš, kad bi se presavio na javnom mjestu time bi povrijedio mnogo ljudi. Njih presavijanje vrijeđa jednako kao i piškenje po cipelama.«»Stvarno?« upitao je Shep.»Da. Stvarno. To im se gadi.«»Stvarno?«»Da.«»Zašto?«»Pa, tebi se gade one male ribice sa sirom«, rekao je Dylan.Shep nije odgovorio. Namršteno se zagledao u stazu, kao da ga je zbunilo to naglo skretanje razgovora na ribice.Nebo je bilo prevruće čak i za ptice. Sunce se odbijalo s vjetrobrana vozila u prolazu i treperilo poput odbljesaka vode na obojanim površinama. Vozila su klizila pored njih poput snovito razlivenih obličja nepoznate prirode. Na drugoj strani ulice, iza treperavog vrelog zraka koji se dizao s pločnika, blistali su još jedan motel i benzinska crpka, poluprozirni, poput prikaza iz fatamorgane.Jilly se prije samo nekoliko trenutaka presavila s jednog mjesta na drugo gdje su sad stajali u tom nadrealističkom okolišu, gledajući u

budućnost koja se ponekad činila toliko bizarnom da je podsjećala na uporne halucinacije, a ipak govorili su o nečem toliko prizemnom kao što su krekeri sa sirom u obliku ribica. Možda je besmisao upravo ona kvaliteta svakog iskustva koja dokazuje da je čovjek živ, da ne sanja i da nije mrtav, jer su snovi ispunjeni zagonetkama i stravom, a ne apsurdnošću starih komedija, dok zagrobni život ne bi trebao biti zagušen neprikladnošću i besmislom poput života — jer, kad bi bio takav, ne bi bilo nikakvog razloga da život poslije smrti uopće postoji.»Zašto ti se gade te male Ribice sa sirom?« upitao je ponovno Dylan. »Zato što su onako okruglaste?«»Oble«, rekao je Shepherd.»Okruglaste su i oble, i gade ti se.«»Oble.«»Shepe, samo bezbroj ljudi voli te Ribice. Bezbroj ljudi ih jede svakog dana.«Shep je protrnuo pomislivši na vatrene obožavatelje Ribica.»Bi li volio da moraš gledati kako ljudi pred tvojim očima jedu Ribice?«Nagnuvši glavu kako bi ga bolje pogledala, Jilly je primijetila da je Shepovo mrštenje preraslo u izraz gađenja.Dylan se nije predavao: »Cak i kad bi zatvorio oči da ne vidiš, bi li volio sjediti između dvoje ljudi koji jedu Ribice i morati slušati sve to hrustanje i mljackanje?«Primjetno i iskreno zgađen, Shep se zagrcnuo.»Shepe, ja volim Ribice. No zato što se one tebi gade, ja ih ne jedem. Umjesto njih jedem sireke. Bi li volio da neprestano jedem Ribice, ostavljam ih tamo gdje bi ih ti mogao vidjeti, gdje bi mogao naletjeti na njih kad se najmanje nadaš?«Shepherd je divlje odmahivao glavom.»Shepe, bi li to bilo u redu? Bi li? Shepe?«»Ne.«»Neke stvari koje ne smetaju nama smetaju drugima, stoga moramo poštovati tuđe osjećaje ako želimo da drugi poštuju nas.«»Znam.«»Dobro! Dakle, Ribice ne jedemo pred nekim ljudima ...«

»Ne Ribice.«»... i ne piškimo na javnim mjestima ...«»Ne piškiti.«»... i ne presavijamo se na javnim mjestima.«»Ne presavijati.«»Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati«, rekao je Dylan.»Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati«, ponovio je Shep.Iako mu je bolni izraz i dalje bio na licu, Dylan je progovorio mekšim i nježnijim glasom, s vidljivim olakšanjem: »Shepe, ponosim se tobom.«»Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati.«»Jako sam ponosan. I volim te, Shepe. To znaš? Volim te, stari moj.« Dyla-nu je glas zadrhtao te je okrenuo leda bratu. Nije pogledao ni Jilly, vjerojatno zato što je nije mogao pogledati i ostati smiren. Samo je promatrao svoje velike šake, kao da je s njima počinio nešto čega se stidi. Nekoliko je puta udahnuo, duboko i sporo, a zatim je ponovno progovorio, prekidajući Shepovu neugodnu šutnju: »Ti znaš da te ja jako volim.«»Dobro«, tiho je rekao Shep.»Dobro«, ponovio je Dylan. »Dakle, dobro.«Kad je Dylan konačno pogledao Jilly u oči, vidjela je koliko je za njega bio težak taj grub i nasilnički razgovor sa Shepom te je i njezin glas zadrhtao od emocija: »I ... što sad?«Potražio je novčanik i izvukao ga. »Sad idemo ručati.«»U sobi smo ostavili uključen laptop.«»Ništa mu neće biti. A soba je zaključana. Ostavili smo i znak Ne smetaj na vratima.«Promet je i dalje tekao u vodenastom treperenju sunčeva svjetla. Druga strana ceste sablasno je drhturila.Očekivala je da će začuti srebrnasti dječji smijeh, mirisati tamjan, ugledati ženu s mantillom kako sjedi na klupi nasred parkirališta, osjetiti lepet krila bijelih ptica koje nadiru iz maloprije pustog neba.Tada je, ne dižući glavu, Shepherd neočekivano posegnuo i uhvatio je za ruku, te je trenutak postao prestvaran za vizije.Ušli su. Povela je Shepa za sobom, kako ne bi morao podizati pogled i izlagati se izravnim pogledima s neznancima.

U usporedbi s danom izvan, u restoranu kao da je vladala polarna hladnoća. Jilly nije zadrhtala od zime.Dylanu je pomisao da stotine tisuća ili milijuna mikroskopskih strojeva vrve njegovim mozgom toliko ubijala tek da je jeo — ironično — kao da je kakav stroj koji se puni gorivom. Nije ni najmanje uživao u hrani.Poslužen savršenim obrokom — sendvičem s pohanim sirom načinjenim od četvrtastih kriški kruha obrezane kore, što su pratili četvrtasti pečeni krumpiri, i kiseli krastavci kojima je Dylan odrezao zaobljene vrhove, te debele kriške rajčice također redizajnirane u kvadrate, Shep je blagovao zadovoljno.Iako Shep prstima nije jeo samo sendvič, krumpire i krastavce, nego i prerađene rajčice, Dylan se nije trudio podsjećati ga na pravila uporabe vilice. Za pravila o lijepom ponašanju za stolom postojala su prikladnija mjesta i vremena, a to nije bilo ovdje i sada, gdje i kad su mogli samo biti zahvalni što su živi, zajedno i što jedu na miru.Zauzeli su separe pored prozora iako Shep nije volio sjediti tamo gdje su ga mogli promatrati ljudi iznutra i ljudi izvana. Ipak, prozori su bili toliko zatam-njeni zbog blještavila pustinjskoga sunca da se, čak i danju, unutrašnjost restorana jedva mogla nazrijeti.Štoviše, jedini separei u restoranu bili su postavljeni uz prozore dok su obični stolovi bili smješteni toliko blizu jedni drugima da bi Shepa ubrzo zasmetaligosti koji bi se gurali oko njega. Separe je nudio čvrste barijere koje su pružale željeni stupanj izdvojenosti, a nakon nedavnog kažnjavanja Shep je bio spreman na ustupke.Psihički tragovi na jelovnicima i priboru za jelo migoljili su se pod Dvlano-vim prstima, ali je otkrio kako sve bolje i bolje uspijeva skrenuti misli s njih.Dylan i Jilly čavrljali su o nevažnim stvarima: o svojim omiljenim filmovima, kao da holivudske produkcije imaju za njih neku osobitu važnost sad kad su izdvojeni od ostatka čovječanstva i svakim trenutkom sve dalji i dalji od običnih ljudskih iskustava.Ubrzo, kad je razgovor o filmovima očito postao ne samo

beznačajan već i bizaran, čist dokaz poricanja epskih proporcija, Jilly je razgovor počela skretati na njihovu dvojbu. Govoreći o njegovu složenu logičkom lancu kojim je Dylan brata natjerao da prihvati činjenicu kako je presavijanje na javnim mjestima tabu jednak piškenju po tuđim cipelama, rekla je: »Bio si sjajan tamo.«»Sjajan?« Ne slažući se, odmahnuo je glavom. »To je bilo podlo.«»Nije. Nemoj se žderati.«»Dijelom je bilo podlo. To mi je mrsko, ali kad zatreba mogu biti sasvim pristojan gad.«»Morao si mu objasniti, i to brzo«, rekla je.»Nemoj me braniti. Mogao bih početi uživati u tome, i sam početi tražiti isprike.«»O'Conneru, nisi dobar mračnjak. Draži si mi kad si nerazumno optimističan.«Nasmiješio se. »I sebi sam draži takav.«Progutavši posljednji zalogaj sendviča i potjeravši ga gutljajem Coorsa, uzdahnula je i rekla: »Nanostrojevi, nanokompjutori ... ako me to malo smeće toliko propametilo, zašto i dalje ne shvaćam cijelu ideju stvari?«»Oni nas nužno ne čine pametnijima. Samo drukčijima. Nisu sve promjene promjene nabolje. Uostalom, Proctor zapravo nije želio govoriti o nanostro-jevima koje nadziru nanokompjutori, pa je izmislio novu riječ kojom bi opisao te dvije stvari spojene u jednu. Nanoboti. Spoj nano i robota.»Zato što zgodno zvuči, nije manje strašno.« Namrštila se i protrljala zatiljak kao da tjera zimicu. »Deja vu, opet. Nanoboti. To zvuči poznato. Tamo u sobi kao da si očekivao da znam više o tome. Zašto?«»Kad sam te pozvao da pročitaš onaj članak na laptopu, ono što sam ti prepričao skraćeno ... bio je to prijepis intervjua kojeg je Proctor dao u tvojoj omiljenoj radijskoj emisiji.«»Parish Lantern?«»U pet godina Proctor mu je triput bio gost - treći put čitava dva sata. Pa sam pomislio da si ga nekom prilikom možda i slušala.«Jilly je malo razmislila o tom razvoju događaja, i zaključci joj se nisu sviđali: »Što se toga tiče, možda bih trebala početi više brinuti o

premještanju Zemljinih magnetskih polova i o mozgojedima iz paralelne stvarnosti.«Vani je vozilo skrenulo s ceste na parkiralište i projurilo pored restorana takvom bezočnom brzinom da su grmljavina motora i bljesak prolaza privukli Dvlanovu pozornost. Crni Suburban. Četiri reflektora na krovu iznad vjetrobrana nisu se prodavali kao standardna oprema Suburbana.Primijetila ga je i Jilly. »Ne. Kako su nas pronašli?«»Možda smo nakon onoga što se dogodilo u Saffordu trebali ponovno promijeniti pločice.«Auto je zakočio pred recepcijom, odmah pored kafića.»Možda je onaj mali seronja Skipper, na benzinskoj, posumnjao u nešto.«»Možda je bilo sto stvari.«Dylan je sjedio sučelice motelu, dok je Jilly sjedila leđima okrenuta zbivanjima. Ili barem jednom dijelu zbivanja. Kucnuvši kažiprstom po staklu, pokazala je nešto. »Dvlane. Preko puta.«Kroz zatamnjeno staklo, kroz titravi vreli zrak koji se dizao iz suncem prženog pločnika, ugledao je drugi crni Suburban pred motelom s druge strane ceste.Progutavši i posljednji zalogaj svog ručka, Shep je rekao: »Shep hoće kolač.«S mjesta na kojem je sjedio, čak i kad se primaknuo prozoru, Dylan nije mogao vidjeti cijelo vozilo, sad parkirano pred recepcijom. Ipak, polovica vozila bila mu je u vidnom polju te je vidio kako s vozačeve strane izlaze dvojica. Odjeveni u laku, svijetlu odjeću, prikladnu za pustinjska odmarališta - izgledali su poput igrača golfa koji su se uputili na popodnevnu rundu - doduše, neobično krupnih igrača golfa. Neobično krupnih igrača golfa, gruba izgleda.»Molim«, sjetio se reći Shep. »Molim kolač.«Trideseto poglavljeDylan je bio navikao da je obično jedan od najkrupnijih tipova bilo gdje, no ona dvojica koja su izašla iz Suburbana izgledali su kao da su jutro proveli na ro-deu, razbacujući kauboje po areni i trgajući im utrobe. Nestali su iza automobila uputivši se prema recepciji.»Idemo«, rekao je, izvukao se iz separea i ustao.

Jilly je ustala odmah, ali se Shep nije ni maknuo. Pognute glave, zagledan u svoj počišćeni tanjur, rekao je: »Molim kolač.«Iako su posluživali kriške, a ne kocke, jedini zaobljeni kraj kolača moglo se lako izravnati. Inače, kriška je bila dovoljno trokutasta - nije bila zavojita, nije bila obla. Shep je volio kolače.»Bit će kolača«, slagao je Dylan. »Samo, stari moj, prvo idemo u muški zahod.«»Piški?« upitao je Shep.»Piški«, tiho je potvrdio Dylan, odlučivši da izbjegne scene.»Shep ne treba piškiti.«Protupožarni propisi i dostava jamčili su da postoje stražnja vrata — no nesumnjivo bi do njih morali proći kroz kuhinju, a time bi podigli previše prašine čak i kad bi smjeli krenuti tim putem. Nisu se usuđivali izaći na prednja vrata, plašeći se da ih ne zamijete lažni igrači golfa. Ostao je samo jedan izlaz.»Stari, neko vrijeme možda nećeš imati priliku. Bolje ti je ići sad«, objasnio je Dylan.»Neću piškiti.«Prišla im je konobarica. »Je li to sve?«»Kolač«, rekao je Shep.»Možemo li dobiti jelovnike i pogledati deserte?« zamolio je Dylan.»Kolač.«»Mislila sam da ste na odlasku«, rekla je konobarica.»Samo idemo u zahod«, objasnila joj je Jilly. Kad se konobarica namrštila, Jilly je dodala: »Muški i ženski.«»Kolač.«Izvukavši njihove narudžbe iz džepa na pregači, konobarica je rekla: »Imamo sjajne kolače.« Iz svoje pomno složene i učvršćene riđe punđe izvukla jeolovku. »Zapečeni kokos, Schwarzwald — tortu, tortu s limunom, limun s orasima ...«»Ne želimo svi torte«, rekao je Dylan. »Molim vas jelovnike.«»Kolač«, rekao je Shep.Kad je konobarica otišla po jelovnike, Dylan je rekao: »Shepe, dođi.«»Kolač. Zapečeni kokos ...«

»Shep, prvo piškiti.«»Schwarzwald ...«Dosad su tipovi iz Suburbana sigurno već stajali na recepciji motela.»... s limunom ...«Ako sa sobom nose bilo kakve iskaznice, sigurno će ih pokazati recepcionaru.»... s limunom i orasima.«Ako ih nemaju, vjerojatno će ga zastrašiti kako bi došli do traženih informacija.»Ne piškiš«, tiho je Dylan izvijestio Shepa, »nema torte.«Oblizujući usne u očekivanju torte, Shep je razmotrio taj ultimatum.»Dylane«, tiho i brzo rekla je Jilly, »prozor.«Drugi crni Suburban prešao je cestu. Parkirao se iza vozila koje je stajalo pred recepcijom, odmah pored kafića.Dylan nije želio brata za ruku izvlačiti iz separea, osim ako mu to ne ostane kao jedina mogućnost. U tom će slučaju mali vjerojatno krenuti, iako to nije jamčilo i da će surađivati. Ne će se snažno opirati, no ako tako odluči, mogao bi postati nepomičan poput tvrdoglave hobotnice.Noseći jelovnike sa šanka, konobarica im se počela približavati.»Ne piškim, nema torte?« upitao je Shep.»Ne piškiš, nema torte.«»Piškim, onda torta?« upitao je Shep.»Piškiš, onda torta«, složio se Dylan.Prišla im je upravo kad je Shep ustao, spustila je jelovnike na stol i upitala ih: »Želite li kavu?«Dylan je primijetio da se ulazna vrata otvaraju. Sunce je bljesnulo na staklenoj površini vrata, a on iskosa nije mogao vidjeti tko ulazi sve dok ne kroče unutra.»Dvije kave«, rekla je Jilly.Ušao je stariji par. Vjerojatno u osamdesetima. Nisu bili pogrbljeni, djelovali su prilično živahno, no sigurno nisu bili ubojice.»Mlijeko«, promrmljao je Shep.»Dvije kave i jedno mlijeko«, rekao je Dylan konobarici.Čaša u kojoj će biti mlijeko imala je okrugli otvor, no mlijeko samo po sebi nije bilo okruglo. Nije imalo nikakav oblik, dapače bilo je

bezoblično, a Shep nije gajio predrasude ni prema kojoj vrsti hrane samo zbog oblika spremnika u kojemu se ona posluživala.»Kolač«, rekao je Shepherd dok je, pognute glave, slijedio Dvlana između stolova. Za njima je išla Jilly. »Torta. Piškim, onda torta. Piškim, onda torta.«Toaleti su se nalazili u dnu kafića.Ispred Dvlana hodao je krupni bradonja u podmajici, s dovoljno raznobojnih tetovaža na golim rukama, vratu i ćelavoj glavi da bi ga se moglo izložiti u cirkusu. Ušao je u muški zahod.Zastavši u hodniku, i dalje u vidnom polju nekolicini gostiju, Dylan je rekao Jilly: »Provjeri ženski zahod.«Ušla je i vratila se prije nego što su se za njom zatvorila vrata. »Nema nikoga.«Dylan je natjerao brata da iza Jilly ude u ženski zahod, i ušao odmah za njima.Vrata oba odjeljka bila su otvorena. Ulazna vrata iz hodnika nije se moglo zaključati. Netko je svakog trenutka mogao ući.Jedini je prozor bio premazan bojom i zatvoren, i ionako premalen da bi im mogao poslužiti za bijeg.Dylan je rekao: »Stari, moraš mi učiniti nešto.«»Kolač.«»Shepe, moraš nas presaviti odavde u našu sobu u motelu.«»Oni će ući u našu sobu«, rekla je Jilly.»Neće još. Ostavili smo uključen kompjuter, s Proctorovim intervjuom. Ne želimo da to vide. Ne znam kamo ćemo dalje, ali ma kamo krenuli, oni će imati veću šansu da nam budu za petama ako shvate koliko znamo. Moći će predvidjeti naše namjere.«»Torta sa zapečenim kokosom.«»Štoviše«, dodao je Dylan, »u priboru za brijanje ostala mi je omotnica s novcem, skoro petsto dolara, a u ovom trenutku sve što imamo je ono u mom novčaniku.« Rukom je uhvatio Shepa za bradu i podigao mu glavu. »Shepe, moraš mi to učiniti.«Shep je sklopio oči. »Ne piškiti u javnosti.«»Shepe, ne tražim da piškiš. Samo nas presavij u našu sobu. Sad. Shepe, odmah sada.«»Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati.«

»Shepe, ovo je drukčije.«»Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati.«L»Stari, to pravilo sad ne vrijedi. Nismo na javnom mjestu.«Shepherd nije prihvaćao takve argumente. Uostalom, prostorija se nazivala javnim zahodom, i on je to znao. »Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati.«»Stari, čuj me, vidio si puno filmova i znaš kakvi su zločesti momci.«»Piske u javnosti.«»Još gori od tih zločestih. Zločesti s pištoljima. Ubojice, kao u filmu. Shepe, traže nas stvarno gadni tipovi.«»Hannibal Lecter.«»Ne znam. Možda su i toliko strašni. Ne znam. Ali ako mi ne pomogneš, ako nas ne presaviješ kad god te zamolim, onda će stvarno biti krvavo i strašno.«Dječakove oči titrale su ispod kapaka — bio je to pokazatelj njegova uzbuđenja. »Strašno—krvavo je grozno.«»Strašno—krvavo je strašno grozno. A bit će jako krvavo i jako strašno ako nas ne presaviješ u našu sobu, i to odmah.«»Shep se boji.«»Nemoj se bojati.«»Shep se boji.«Dylan je zauzdao svoju narav — što mu nije uspjelo na brdu u Californiji. Nikad više ne smije sa Shepom razgovarati na taj način, nikad, bez obzira koliko situacija bila očajna. Jedina preostala taktika bila je preklinjati: »Stari, zabogami-loga, molim te.«»Ssshep sssse bbboji.«Kad je Dylan pogledao na sat, kazaljka koja je pokazivala sekunde kao da se vrtjela iznad brojčanika.Prišavši Shepu, Jilly je rekla: »Sunčica, znaš, sinoć kad si ti ležao u svom krevetu, a ja u svom krevetu, kad je Dylan spavao i hrkao, sjećaš li se onog našeg malog razgovora?«Dylan nije imao pojma o čemu ona govori. Nije mu rekla da je razgovarala sa Shepom. A i bio je siguran da nije hrkao.»Sunčica, onda kad sam se probudila i čula te kako šapućeš, sjećaš

se? Kad si rekao da se bojiš. Sto sam ti rekla?«Shepherdove hiperaktivne oči prestale su titrati ispod kapaka, no nije joj odgovorio.»Dušica, sjećaš se?« Kad ga je zagrlila, nije se trznuo, nije ni trepnuo. »Sunčica, sjećaš se, rekao si da se Shep boji, a ja sam ti rekla da je Shep hrabar.«Dylan je začuo zvukove iz hodnika. Pogledao je prema vratima. Nitko nije ušao, no kafić je bio gotovo pun - njihova privatnost neće potrajati dugo.Jilly je rekla: »Shepe, ti si stvarno hrabar. Ti si jedan od najhrabrijih ljudi koje poznam. Svijet je strašan. I znam da je tebi puno strasniji nego nama. Tolikobuke, toliko svjetla i boja, toliko ljudi, neznanaca koji ti neprestano nešto govore, sve te bakterije. Ništa nije čisto kao što bi trebalo biti, ništa nije jednostavno kao što bi želio da bude, sve je oblo, sve je toliko gadno. Možeš sastavljati svoje slagalice, možeš Velika očekivanja pročitati dvadeset puta, sto puta, i svaki put će biti točno kao što očekuješ — savršeno točno. Ali život ne možeš složiti kao slagalicu, ne može biti isti svakoga dana — ipak, svako jutro ustaneš i pokušaš. Sunčica, to ti je jako hrabro. Da sam ja ti, da sam poput tebe, mislim da ne bih bila tako hrabra. Znam da ne bih mogla biti. Toliko se trudiš, svaki dan -to je hrabrije od bilo kojeg junaka iz filmova.«Slušajući Jilly, Dylan je prestao zabrinuto pogledavati vrata, prestao je pogledavati na sat i otkrio kako ga lice i glas te žene obuzimaju više i od pomisli da će se na njih sa svih strana sjuriti plaćeni ubojice.»Dušica, moraš biti hrabar onako kako znam da možeš biti. Ne smiješ brinuti o zločestima, ne misli na krvavo i strašno, samo učini ono što moraš — onako kako svako jutro ustaneš, istuširaš se i učiniš sve što moraš da bi učinio svijet onako čistim i jednostavnim. Sunčica, moraš biti hrabar i presaviti nas natrag u našu sobu.«»Shep je hrabar?«»Da. Shep je hrabar.«»Ne Ribice, ne piškiti, ne presavijati«, rekao je Shep, no oči su mu bile nepomične ispod kapaka, što je navodilo na zaključak da ga čak

ni pitanje nepri-kladnosti javnog presavijanja nije više mučilo kao maloprije.Jilly je rekla: »Zapravo, sunčica, presavijanje u javnosti baš i nije isto kao i piškenje u javnosti. To ti je više kao pljuvanje u javnosti. Doduše, to ti pristojni ljudi i ne rade. No dok stvarno nikad ne piškiš u javnosti, bez obzira na sve, ponekad jednostavno moraš pljunuti u javnosti, recimo kad ti u usta uleti buba - onda je to u redu. A ti su ti tipovi kao bube koje su nam uletjele u usta, pa presaviti se što dalje od njih nije ništa gore nego iz usta ispljunuti bubu. Shepe, sunčica, učini to sad. Brzo.«Shepherd je ispružio ruku te palcem i kažiprstom uhvatio komad ničega.Pokraj njega, Jilly je svojim lijevim dlanom dodirnula Shepovu nadlanicu.Shep je otvorio oči, okrenuo glavu i pogledao Jilly. »Osjećaš kako je to?«»Sunčica, učini to. Brzo. Sad.«Dylan im je prišao, plašeći se da ga ne ostave za sobom. Vidio je kako se zrak nabire u točki u kojoj su se Shepovi prsti spajali - zadivljeno je gledao na-bore koji su se pružali iz nje.Shep je povukao tkanje stvarnosti. Ženski se zahod presavio te se pred njima razmotao novi prostor.Trideset prvo poglavljeiIDok se sam presavijao ili, što se zapravo zbivalo, dok se oko njegapresavijao ženski zahod, Dylan se uspaničio, uvjeren kako će ih Shep preklopiti na neko drugo mjesto, a ne u njihovu motelsku sobu — da će umjesto toga završiti u motelu u kojem su odsjeli prije dvije ili tri ili deset noći, da će se razmotati bespomoćno, negdje u zraku, stotinama metara iznad zemlje i poginuti pri padu, da će se iz zahoda prebaciti na mračno dno oceanskih bezdana gdje će ih u trenutku smrviti strašan pritisak, čak i prije nego što im pluća preplavi voda i udavi ih. Shepherd kojeg je Dylan poznavao tijekom dvadeset godina njegova života i deset godina svakodnevne skrbi, bio je djetinjast, vjerojatno neoštećenih

sposobnosti, ali mu je nedostajala ona sposobnost koja bi mu omogućavala primijeniti ih logično i konzistentno. Iako su se živi i zdravipresavili iz Califbrnije, iako su sigurno prešli udaljenost iz motelske sobe do ulaza u kafić, Dylan nije mogao vjerovati tom novom Shepherdu O'Conneru, tom novorođenom fizikalnom geniju, tom znalcu primijenjene kvantne mehanike — ili već onoga što je primjenjivao — tom neočekivanom čarobnjaku koji je i dalje razmišljao poput djeteta, koji je manipulirao vremenom i prostorom, no odbijao jesti oblu hranu, govorio o sebi u trećem licu i izbjegavao izravno pogledati u oči. Kad bi Shepherdu dao nabijeni pištolj, mogao bi očekivati samo najcrnju tragediju - a sigurno je kako su mogućnosti za katastrofalne posljedice u tom presavijanju amotamo neizmjerno veće od onih izazvanih običnom automatskom puškom. Iako se prijelaz odvijao trenutačno, Dylan je razmatrao bezbrojne stravične mogućnosti koje bi obožavatelje horora naraštajima opskrbljivale kojekakvim snimljenim smećem prepunim odvratnih kadrova — no napokon se i posljednji komad zahoda presavio, a pred njima se razmotalo posve novo mjesto.Metaforički nabijeni pištolj nije opalio. Stajali su u motelskoj sobi — navu-čene zavjese, svjetlo je dopiralo iz jedine upaljene svjetiljke pred stolom. Laptop.Iza njih Shep je zatvorio prolaz iz zahoda u trenutku kad su prošli. Dobro. Ionako se nisu mogli sigurno vratiti. Najmanje im je trebao poludjeli gost koji iz zahoda vrišteći doziva očevice.Bili su na sigurnom. Ili se tako činilo u tom trenutku.Zapravo, bili su živi i zdravi, i tjelesno i psihički, no nisu bili na sigurnom. U zadihanom trenutku dolaska, prije nego što je itko od njih udahnuo ili izdahnuo,Dylan je začuo škljocanje ključa u bravi, a zatim škripanje reze koju je netko polagano i oprezno otvarao pokušavajući stvarati što manje buke.Barbari su stigli pred vrata, i nikakvi kotlovi puni vrelog ulja sa zidina neće ih moći otjerati, prestravljene tom strašnom kišom.Ispod reze bila je jednostavna brava koju će sljedeću otključati univerzalni ključ. Sigurnosni je lanac ostao pričvršćen, ali je bio slaba obrana od jednog dobrog udarca noge grubijana koji je dobro

znao gdje treba udariti.Još dok se reza uvlačila, Dylan je zgrabio jednu od tri stolice s naslonima koje su stajale pred stolom. Sobu je prešao dugim koracima, zagurao naslon ispod kvake i ponovno zaključao rezu dok je ključ otvarao drugu bravu.U nedostatku vremena jednako kao i novca, nije se usuđivao provjeriti drži li stolica vrata čvrsto, ili znači neku novu opasnost. Prisiljen vjerovati toj privremenoj barikadi, jednako kao što je morao vjerovati Shepovom umijeću presavi-janja, Dylan je pojurio u kupaonicu, iz pribora za brijanje zgrabio omotnicu s novcem i ugurao je u džep hlača.Vrativši se u spavaću sobu, vidio je da su vrata i dalje čvrsto zatvorena i stolac na svom mjestu, dok se kvaka okretala amo tamo i drvo škripalo pod stalnim pritiskom.Tijekom nekoliko dragocjenih sekundi ljudi pred vratima mogli bi pomisliti kako je otpor na koji su naišli povezan s neispravnom bravom. Ipak, nije mogao računati na njihovu glupost ili lakovjernost, te znajući kako agresivno voze svoje crne Suburbane, nije morao računati niti na njihovo strpljenje.Jilly je već isključila, zatvorila i spremila računalo. Torbu je prebacila preko ramena, okrenula se prema Dylanu koji joj je prilazio i pokazala prema stropu — to ga je zbog nečega podsjetilo na Mary Popins, no na Mary Popins koja nikad nije bila blijeda od engleskog oblačnog vremena — njezin je pokret jasno odavao izjavu: Ravno u nebo i što dalje odavde!Škripanje je utihnulo, a potajno okretanje ključa u bravi nastavilo se, što je navodilo na zaključak da su nabildani igrači golfa i dalje zbunjeni.Shep je stajao u klasičnoj Shepovoj pozi — portret poraženoga u rukama okrutne Prirode. Nije nimalo nalikovao na čarobnjaka.»Stari«, prošaptao je Dylan, »izvedi svoju čaroliju i presavij nas odavde.«Ruku koje su mu mlitavo visjele uz bokove, Shep nije učinio ništa da ih prebaci u sigurnost.»Sad, mali. Idemo.«»To ti je isto kao kad pljuneš bubu«, Jilly je podsjetila Shepherda.

Tiho škljocanje ključa u bravi zamijenili su protesti škripanja šarki u do-vratku i tiho cviljenje stolice kao odgovor na nemilosrdni pritisak na vrata.»Nema presavijanja, nema kolača«, žurno je prošaptao Dylan, jer su torte i crtici o Ptici Trkačici Shepa motivirali više nego što su većinu ljudi motivirali slava i bogatstvo.Na spomen torte, Jilly je brzo udahnula i rekla: »Shep, nemoj nas vraćati u kafić!«Njezino je upozorenje iz Shepa izvuklo pitanje koje je objašnjavalo njegovo oklijevanje: »Gdje?«Vani su ubojice izgubili volju za potajnim ulaskom i priklonili se strasti za dramatičnim, što im je očito bila najpouzdanija značajka. U vrata je udarila čizma ili rame - vrata su zadrhtala, a stolica je zavrištala poput nagažene mačke.»Gdje?« upitala je Dylana. »Gdje!?«Nov udarac — vrata su zagrmjela poput timpana, nešto je u stolici puklo, ali je izdržala.Tijekom presavijanja iz ženskog zahoda, bio je zamišljao brojna nasumična odredišta koja bi značile propast - no u ovom trenutku na pamet mu nije padalo nijedno mjesto na svijetu gdje bi mogli naći sigurno sklonište.Ponovno se začuo udarac odlučnih mišića o tvrdoglavo drvo — meso je za-stenjalo, ali ne od boli ili bijesa, već kao da je iz te kazne izvlačilo neki izopačen užitak.Nakon stenjanja odmah je uslijedio nov udar, no taj put se začulo oštro pucanje razbijenog stakla. Navučene zavjese na jednom oknu zalelujale su kad su komadi razbijenog stakla udarili u tkaninu.»Doma«, rekao je Dylan. »Shep, vodi nas kući. Kući, ali jako brzo.«»Kući«, ponovio je Shepherd, no kao da nije bio siguran na koje se mjesto odnosi ta riječ.Tko god da je razbio prozor, sad je nekim alatom skidao preostale oštre komade iz okvira, čisteći si prolaz.»Naša kuća u Californiji«, rekao je Dylan. »California — Cetiristo dvadeset tri tisuće i nešto četvornih kilometara.«Shep je podigao desnu ruku kao da polaže zakletvu vjernosti državi Californiji.

»... broj stanovnika: trideset i nešto milijuna i nešto stotina tisuća ...«Tko god, nalik i srodan biku, da je jurišao na vrata, napao ih je ponovo — stolica je napuknula i počela popuštati.Mršteći se kao da i dalje nije siguran u sebe, Shepherd je zahvatio zrak kažiprstom i palcem podignute ruke.»... državno stablo ...«, rekao je Dylan, i pokušao se sjetiti koje.»Sekvoja!« javila se JillyZavjese su zaplesale kad se jedan ubojica počeo provlačiti kroz prozor.»Državni cvijet: zlatni mak!« nastavio je Dylan.Upornost se isplatila. S petim udarcem vrata su se nagnula prema unutra, a stolica se potpuno skršila.Prvi tip koji je prešao prag, nogom razbacujući komade stolice, bio je odjeven u blijedožute hlače, ružičasto—žutu polo majicu i na licu imao ubilački izraz. U ruci je držao pištolj. Žureći prema njima podigao ga je, s jasnom namjerom da otvori vatru.»Heureka«, rekao je Shep i zavrnuo prste.Dylan je zahvalio Bogu što nije začuo paljbu dok se motelska soba presavi-jala za njim, ali je čuo svoje ime: »O'Conner!« zavikao je potencijalni strijelac.Taj je put, tijekom kaleidoskopskog prijelaza, otkrio posve nov strah — da im se nasilnik u odjeći za golf previše približio prije bijega iz sobe, i da je Shep, zajedno s njima, u Californiju presavio i do zuba naoružanog ubojicu.Trideset drugo poglavljeGusti komadi sjena i nekoliko fragmenata blijedog svjetla razmotali su se kroz nestajuću motelsku sobu, i djelić sekunde prije nego što je Dylan prepoznao novu sobu koja se stvorila oko njega, namirisao je kolač od cimeta, pekana i grožđica, ispečen prema majčinom najomiljenijem receptu — nije mogao ne prepoznati njegovu sjajnu aromu.Shep, Jilly i sam Dylan stigli su neozlijeđeni, ali ubojica u polo majici očito nije kupio voznu kartu. Iz Arizone do njih nije dopro čak ni odjek izviknutog prezimena.Usprkos aromi koja je smirivala i blaženoj odsutnosti ubojica koji su razvaljivali vrata, Dylan nije osjetio ni najmanje olakšanje. Nešto

nije bilo u redu. Nije odmah mogao prepoznati izvor tog trenutačnog nemira, ali je nemir bio pre-snažan da bi ga samo tako odbacio kao nervozu.Polumrak u kuhinji njihovog kalifornijskog doma blažili su samo trak žuć-kastobijelog svjetla koje je prodiralo preko praga otvorenih vrata koja su vodila u blagovaonicu i osvijetljeni sat ugrađen u trbuh nasmiješene keramičke svinje koja je visjela na zidu desno od sudopera. Na radnoj plohi, osvijetljena samo svjetlom sata, stajala je posuda u kojoj se, na žicanoj podlozi, hladila svježe ispečena poslastica.Vonetta Beesley - njihova motorizirana kućanica koja je dolazila jednom tjedno — ponekad im je kuhala služeći se majčinim najboljim receptima. No budući da se s festivala nisu trebali vratiti sve do kraja listopada, sigurno je poslasticu pripremila za sebe.Nakon trenutačne dezorijentacije izazvane presavijanjem, Dylan je shvatio kako ne može otjerati osjećaj da nešto nije u redu. Otišli su iz istočne Arizone koja leži u Planinskoj vremenskoj zoni, u subotu popodne oko jedan. U Paci-fičkoj vremenskoj zoni, u Californiji, dan je trajao sat vremena dulje nego u Holbrooku. Dakle, malo prije jedan u Holbrooku bilo je malo prije dvanaest na Pacifiku — unatoč tome, crna je noć ležala iza kuhinjskih prozora.Tama u podne?»Gdje smo?« prošaptala je Jilly.»Doma«, rekao je Dylan.TPogledao je osvijetljene kazaljke svog ručnog sata koji je prije mnogo dana, prije festivala u Tucsonu, namjestio na Planinsko vrijeme. Na satu je bilo četiri minute prije jedan — zasigurno točno i očekivano vrijeme.Ovdje, u zemlji zlatnoga maka i sekvoje, trebalo je biti četiri minute prije podneva, ne četiri minute prije ponoći.»Zašto je mračno?« upitala je Jilly.Na svinjinom trbuhu, osvijetljeni je sat pokazivao 9 sati i 26 minuta.Tijekom prijašnjih putovanjapresavijanjem vrijeme ili je stajalo ili je prošlo samo nekoliko sekundi. Ni ovom prilikom Dylan nije bio svjestan da je prošlo ikakvo značajnije vremensko razdoblje.

Ako su stvarno stigli u 9 i 26 uvečer, Vonetta je trebala otići prije nekoliko sati. Radila je od devet do pet. No da je otišla, sigurno bi kolač ponijela sa sobom.Jednako tako, sigurno ne bi zaboravila ugasiti svjetlo u blagovaonici. Vonetta Beeslev bila je oduvijek pouzdana poput atomskog sata u Greenwichu, po kojem su svi narodi svijeta podešavali svoje satove.Kuća je djelovala mrtvački - visjeli su plaštevi tišine, bila je omotana pokrovom nepomičnosti.Osjećaj da nešto nije u redu nije obuhvaćao samo tamu s druge strane prozora — obuhvaćao je i samu kuću kao i nešto u njezinoj nutrini. Nije čuo nikakvo zlokobno disanje, nikakvog lutajućeg demona, ipak osjećao je kako tu ništa nije u redu.I Jilly je očito uzbunio taj isti neobični doživljaj. Stajala je točno na mjestu gdje se razmotala, kao da se boji zakoračiti, a njezino držanje i pokreti toliko su jasno otkrivali njezinu napetost da je bila primjetna čak i u tim sjenama.Narav svjetla koje je dopiralo iz blagovaonice nije bila kakva je trebala biti. Luster iznad stola, kojeg Dylan sa svog mjesta nije mogao vidjeti, palio se i gasio prekidačem s podešavanjem jačine svjetla - no čak i uz takav slab sjaj, svjetlo je bilo previše žućkasto i mračno da bi ga mogao bacati luster od mjedi i kristrla. Štoviše, izvor svjetla nije bio na visini lustera — strop u susjednoj prostoriji bio je mračan, a svjetlo kao da je padalo na pod s izvora negdje u visini stola.»Shepe, stari, što se zbiva?« prošaptao je Dylan.Budući da su mu obećali kolač, Dylan je očekivao da Shep odmah priđe kolaču s cimetom koji se hladio ispod sata, budući da je u svemu bio potpuno jednostran, pa tako i kad se radilo o kolačima. Umjesto toga, zakoračio je prema vratima blagovaonice i rekao: »Shep je hrabar«, iako je zvučao preplašeniji nego što ga je Dylan ikad čuo.Dylan je želio izbjeći ulazak u kuću sve dok ne bude imao bolji pregled nad situacijom. Trebalo mu je i dobro oružje. Ladica s noževima pružala mu je dobar izbor sječiva — no u posljednje mu je vrijeme bilo sasvim dosta noževa. Priželjkivao je palicu za

bejzbol.»Shep je hrabar«, rekao je Shep, s još primjetnijim drhtajem u glasu i još manje uvjerljivo nego prije. Ipak, glavu je podigao kako bi se suočio s vratima blagovaonice a ne s podom pod nogama — kao da se opire nekom unutarnjem glasu koji mu je oduvijek savjetovao da uzmakne pred svakim izazovom, krenuo je naprijed.Dylan je brzo prišao bratu i stavio mu ruku na rame namjeravajući ga zadržati, ali se Shep otresao i, sporo i odlučno, nastavio prema blagovaonici.Jilly je pogledala Dylana tražeći savjet. U očima joj je sjao odraz osvijetljenog sata.Svojom tvrdoglavošću Shep je mogao biti pravo nadahnuće za mazge - Dy-lan je u toj osobini otkrivao rijetko viđenu, no poznatu upornost za koju mu je iskustvo govorilo da se s njom ne može ni lako, a osobito ne tiho obračunati. Shep će učiniti ono što želi, Dylanu ostavljajući samo mogućnost da ga oprezno slijedi.Dylan je razgledao kuhinju tražeći neko priručno oružje, ali mu ništa nije bilo pri ruci.Na pragu, u tamnožućkastom svjetlu, Shepherd je zastao, ali samo nakratko. Zatim je izašao iz kuhinje. Skrenuo je lijevo kako bi stao nasuprot stolu u blagovaonici.Kad su, iza Shepherda, Dylan i Jilly ušli u blagovaonicu, tamo je za stolom sjedio dječak. Kao da mu je bilo deset godina.Dječak ih nije pogledao, već je ostao usredotočen na veliku košaru prepunu ljupkih štenaca zlatnog retrivera koja je ležala pred njim. Većinu košare već je bio dovršio, ali su mnogim štencima nedostajali komadići tijela i glava. Dje-čakove ruke su letjele, letjele su od kutije s neiskorištenim komadima slagalice do praznih dijelova slike koji su čekali da ih popuni.Jilly možda i nije mogla prepoznati mladog slagača, ali ga je Dylan poznavao jako dobro. Dječak je bio Shepherd O'Conner.Trideset treće poglavljeDylan se sjećao te slagalice koja je posjedovala toliko osobito značenje da ju je mogao gotovo posve vjerno naslikati prema sjećanju. Prepoznao je izvor tamno-žućkastog svjetla — svjetiljka iz ljekarne koja je obično stajala na stolu u radnoj sobi. Na sebi je

imala tamnožuto stakleno sjenilo.U onim prilikama kad bi se Shepov autizam otkrivao u preosjetljivosti na snažno svjetlo, on ne bi mogao slagati svoje slagalice pod prigušenim svjetlom lustera. Iako svima gotovo nečujno, tiho zujanje koje je stvarao smanjeni protok električne energije u reostatu u njegovoj bi lubanji vrištalo poput pile za kosti. Stoga je koristio stolnu svjetiljku sa zatamnjenim sjenilom, u kojoj je običnu žarulju zamijenio onom manje snage.Shepherd u blagovaonici nije slagao slagalicu nijednom tijekom proteklih deset godina — umjesto toga, preselio se za kuhinjski stol. Košara sa štencima bila je posljednja slagalica koju je dovršio u toj prostoriji.»Shep je hrabar«, rekao je Shepherd koji stoji, ali Shepherd mladi za stolom nije podigao glavu.Dosad se nije zbilo ništa što bi Dvlana ispunilo tolikom stravom kao taj strah prepun zebnje koji kao da mu je stezao srce. Ovaj put, tih nekoliko minuta koje su ležale pred njim nisu bile nepoznanica, kao što je bio slučaj sa svime što se dotad dogodilo — zapravo, znao ih je i predobro. Osjećao je kako ga nešto vuče prema tom poznatom užasu, jednako sigurno kao što bi čovjek na rubu Nijagarinih slapova bio nemoćan spasiti se od pada.Jilly: »Dj/lane!«Kad ju je pogledao, ona je pokazivala prema podu.Stajali su na perzijskom sagu. Oko svake noge uzorak saga nestajao je u sjajnom crnilu, kao da su stajali u lokvicama tinte. Crnina se mreškala, jedva primjetno ali neprekidno. Kad bi pomaknuo nogu, lokva bi se pomakla s njom a dio saga koji je naizgled bio zamrljan, ponovno se pokazao posve čist.Pokraj Dvlana stajala je stolica - kad ju je dodirnuo primijetio je da se iz njegova dlana odmah, preko tkanine, širi još jedna mrlja tinte, veća od dlana i prstiju, ali prilagođujući se njihovom obliku. Klizio je dlanom naprijed natrag, a crna je mrlja klizila s njim, ostavljajući netaknutu presvlaku.Dvlan je osjećao stolicu pod rukom, ali kad ju je pokušao čvrsto zgrabiti, tapecirani dio nije se uleknuo. Još većom silinom pokušao je stolicu odmaknuti od stola — i ruka mu je prošla kroz nju kao da

je nestvarna.Ili kao da je on duh, bestjelesan i netvaran.Svjestan Jilllvna šoka i smetenosti koja je uslijedila, Dvlan joj je rukom dodirnuo rame kako bi joj pokazao da se ta pojava ne zbiva na njima, da se zbiva samo kad pokušavaju promijeniti njihov okoliš.»Dječak za stolom je«, rekao joj je, »Shepherd kad mu je bilo deset godina.«Izgledalo je da je to i sama uspjela zaključiti, budući da je njegovo otkriće nije iznenadilo. »Ovo nije ... nekakva vizija koju Shepherd dijeli s nama.«»Ne.«Svoje je shvaćanje iskazala izjavom, a ne pitanjem, kao da je sama počela povezivati činjenice i prije nego što joj je Dvlan otkrio identitet mladog slagača: »Razmotali smo se u Californiji, ali u nekoj prošlosti.«»Ne u nekoj prošlosti.« Srce mu se stegnulo od očaja. Nije prijetila nikakva izravna pogibelj, bio je siguran da im ništa na ovom prošlom mjestu ne može nauditi jednako kao što ni oni nisu mogli utjecati ni na što — no srce mu je otežalo od tuge, potonulo je u dobro poznato more gubitka. »Ne u nekoj prošlosti. Jedne određene noći. Strašne noći.«Više zbog Jilly nego da bi potvrdio vlastito shvaćanje njihova stanja, Dvlan je prišao stolu i zamahnuo rukom namjeravajući razbacati komade slagalice po podu. Nije uspio pomaknuti nijedan komadić slike.Desetogodišnji Shepherd, omotan izolacijom autizma i snažne koncentracije na slagalicu, vjerojatno ne bi reagirao na njihove glasove čak i da ih je čuo. Ustuknuo bi ili u najmanju ruku iznenađeno zatreptao ugledavši čovjeka, koji rukom prelazi preko stola pokušavajući uništiti njegovo djelo. Nije ni trepnuo.»Ovdje smo zapravo nevidljivi«, rekao je Dvlan. »Možemo vidjeti, ali nas ne vide. Ćuti, ali nas se ne može čuti. Omirisati kolač. Osjetiti struju toplog zraka iz ventilacije i udisati ga, opipati površinu predmeta, no ne možemo utjecati ni na što.«»Želiš li reći da Shepherd tako želi?«

Shepherd je nastavio promatrati mlađega sebe kako šepavim štencima daje noge, a slijepima oči.»Uzevši u obzir o kojoj je noći riječ«, rekao je Dvlan, »to je posljednje što bi Shepherd želio. On nije postavio pravila. Ovo je sigurno onako kako to želi Priroda, jednostavno tako kako jest.«Shepherd ih je očito mogao presaviti i u prošlost, no samo u šetnju, kao da prolaze muzejom.»Prošlost je prošlost. Nju se ne može poništiti«, rekao je Dvlan, žarko želeći da to nije istina.»Sinoć«, podsjetila ga je Jilly, »sinoć je Shepherd naglo počeo nabrajati sinonime za izmet - no to je učinio dugo nakon što sam ti rekla da paziš što govoriš, jer zvučiš poput mog starog.«»Nisi rekla da zvučim kao tvoj stari.«»Pa zato me smetaju prostote. Imao je pogani jezik. No sam si rekao da Shepovo shvaćanje vremena nije kao tvoje i moje.«»Njegovo poimanje bilo čega nije poput našeg.«»Rekao si da za njega prošlost i budućnost nisu toliko jasno odijeljeni kao što su nama.«»I eto nas tu. Veljača 1992., prije više od deset godina, prije nego što je sve otišlo kvragu.«Iz pokrajnje dnevne sobe, kroz otvorena vrata, dopirali su glasovi, povišeni, no ne i glasni.Dylan i Jilly pogledali su prema vratima, iza kojih je dopiralo više i jače svjetlo od jedne jedine ljekarničke svjetiljke u blagovaonici. Mladi Shep nastavio je popunjavati rupe u štencima, dok ga je stariji Shep promatrao zabrinutog izraza na licu.Na bojišnicama uma i srca, neodoljiva je znatiželja ratovala s Dvlanovom jezom. Ako svi ti užasi ne budu mogli zadovoljiti njegovu znatiželju, onda bi znatiželja mogla pobijediti. Ili ako bi mogao utjecati na ishod te tako davne noći, istog bi trenutka mogao nadvladati taj paralizirajući predosjećaj strave. No ako nije sposoban promijeniti išta - što i nije bio - tada nije želio biti beskori-stanočevidac onome što nije vidio deset godina ranije.Glasovi u dnevnoj sobi bivali su glasniji, gnjevniji.»Stari«, nagovarao je starijeg Shepherda, »presavij nas odavde. Presavij nas kući, ali u naše vrijeme. Shep, razumiješ me? Presavij

nas iz prošlosti, odmah.«Mladi Shep bio je gluh za Dvlana, za Jilly, i za starijeg sebe. Iako je stariji Shep čuo svaku bratovu riječ, ponašao se kao da i on pripada tom ranijem vremenu i da je gluh k'o top na glasove onih koji tamo ne pripadaju. Bilo je jasno, sudeći po intenzitetu kojim je pratio svoju mladu inačicu, da se zasad nije želio presaviti nikamo i da ga ništa ne može natjerati da izvede svoju čaroliju.Kad je bijesni razgovor u dnevnoj sobi još ojačao, desetogodišnji Shep spustio je ruke na stol, u svakoj držeći jedan komadić slagalice. Pogledao je prema otvorenim vratima.»Ajoj«, rekao je Dylan, sleden shvaćanjem. »Stari, nemoj, nemoj.« ' »Sto je?« upitala je Jilly. »Što je?«Mladi Shep za stolom spustio je komadiće slagalice i ustao.»Jadno, prokleto dijete. Vidio je«, tužno je rekao Dylan. »Nikad nismo znali da je vidio.«»Što je vidio?«Te je večeri, 12. veljače 1992., desetogodišnji Shepherd O'Conner zaobišao stol u blagovaonici i vukući noge, pošao prema dnevnoj sobi.Dvadesetogodišnji Shepherd zakoračio je, ispružio ruku, pokušao zaustaviti mlađega sebe da ode dalje. Ruke su mu prošle kroz Shepherda iz te davne veljače kao kroz duha, bez i najmanjeg učinka.Zagledavši se u dlanove, stariji Shep je rekao: »Shep je hrabar«, glasom koji je drhtao od straha. »Shep je hrabar.« Kao da nije s poštovanjem govorio o dese-togodišnjem Shepherdu O'Conneru, nego je više ohrabrivao sebe da se suoči s užasom za kojeg je znao da ga očekuje.»Presavij nas odavde«, ustrajao je Dylan.Shepherd ga je pogledao u oči, pa iako je to bio izravan pogled s bratom, ne s neznancem, ta ga je prisnost uvijek koštala. Noćas, u ovim okolnostima, cijena je bila osobito visoka. Pogled mu je otkrivao strahovitu ranjivost, osjetljivost protiv kojih on nije posjedovao uobičajen ljudski oklop - ego, samopošto-vanje, instinkt za psihološko samoočuvanje. »Dođi. Dođi, vidi.« »Ne.«»Dođi, vidi. Moraš vidjeti.«

Mladi Shepherd je iz blagovaonice ušao u dnevnu sobu. Skrenuvši pogled s Dylana, stariji je Shepherd ponavljao: »Shep je hrabar, hrabar«, i pošao za sobom, čovjek dijete za tragom djeteta, izašao je iz blagovaonice vukući za sobom crne mrlje dok je vukao noge po perzijskom sagu i prešao na žućkasti javorov parket.Dylan ga je slijedio, Jilly ga je slijedila - u dnevnu sobu kakva je bila 12. veljače 1992.Mladi Shepherd zaustavio se dva koraka od dovratka, ali ga je stariji Shepherd zaobišao i zašao dublje u taj povijesni prizor. «Ugledavši svoju majku Blair, ne još mrtvu i stoga naizgled još jednom živu, Dylan se osjetio gore nego što je očekivao da će biti. Bol nalik bodljikavoj žici stegnula mu je srce koje kao da je nabreklo ne bi li iskušalo samo sebe na najoštrijim vršcima.Blair O'Conner bilo je četrdeset četiri godine - tako mlada. Pamtio ju je blagu i nježnu i strpljivu, uma lijepog poput njezina lijepog lica. Sad je otkrivala svoju gnjevnu stranu - zelene oči bijesno su bliještale, lice joj se izoštrilo od gnjeva, govoreći hodala je amo-tamo, u svakom trenutku, u svakoj šutnji nalik majci panteri.Nikad nije bjesnila bez dobrog razloga, a Dylan je nije pamtio ovako bijesnu.Muškarac koji je te iskre bijesa izvukao iz njezina, poput kremena tvrdog, osjećaja za pravdu i nepravdu, stajao je pred jednim prozorom dnevne sobe, njoj okrenut leđima - okrenut leđima svima iz ovog i onog drugog vremena.Ne videći svoju sablasnu publiku, nesvjesna čak i desetogodišnjeg Shepa koji ju je promatrao iz dovratka blagovaonice, Blair je rekla: »Rekla sam ti da ne postoje. Čak i kad bi postojale, ne bih ih nikad dala tebi.«»A kad bi i postojale, kome bi ih onda dala?« upitao je čovjek pored prozora, okrećući se sučelice njoj.Iako vitkijeg 1992. nego 2002., s više kose nego što će je imati desetljeće kasnije, Lincolna Proctora alias Frankensteina, prepoznali su u istom trenu.7Trideset četvrto poglavlje

Jilly ga je jednom opisala kao zloćudno sanjarski osmijeh - takvim se sad učinio Dvlanu. Muškarčeve blijedomodre oči prije su djelovale kao mutne svjetiljke krotke duše, ali prilikom ovog drugog susreta, ugledao je ledene prozore koji gledaju iz dubina hladnog kraljevstva.Majka mu je poznavala Proctora. Proctor je prije svih tih godina bio u njihovu domu.To je otkriće Dvlana potreslo toliko snažno da je zaboravio kojem mračnom kraju hita taj susret — stajao je zapanjen i napola oduzet, pomno je slušao.»Kvragu, diskete ne postoje!« izjavila je majka. »Jack nikad nije spomenuo ništa slično. I o tome nema smisla raspravljati.«Jack je bio Dvlanov otac, mrtav već petnaest godina, mrtav pet godina prije ove noćne svađe u veljači.»Primio ih je poštom onog dana kad je umro«, rekao je Proctor. »Ti nisi mogla znati.«»Ako su ikad i postojale«, rekla je Blair, »u što sumnjam, onda su nestale s Jackom.«»Ako i jesu postojale«, nije se predavao Proctor, »bi li ih ti predala onim upropaštenim ulagačima koji su izgubili svoj novac ...«»Nemoj uljepšavati. Koje si izvarao za njihove novce. Ljudi koji su vjerovali Jacku, vjerovali tebi — kojima si izmuzao te pare. Osnovao si tvrtke za projekte koje nikad nisi namjeravao razviti, prebacio novac iz njih u tvoja glupa istraživanja robota ...«»Nanobota. I nisu glupa. Ne ponosim se što sam varao, znaš i sama. Stidim se toga. No istraživanje nanostrojeva iziskuje daleko više novca nego što je itko spreman uložiti. Morao sam naći dodatne izvore sredstava. Bilo je ...«Dvlanova je majka prkosno rekla: »Da imam diskete o kojima govoriš, već bih ih bila predala policiji. I to ti je dokaz da ih Jack nikad nije imao. Da je posjedovao takve dokaze nikad se ne bi ubio. Vidio bi nekakvu nadu. Obratio bi se vlastima, borio bi se za ulagače.«Proctor je kimnuo i nasmiješio se. »Od takvog čovjeka se ne očekuje da proguta bočicu tableta i uguši se ispušnim plinovima.«Blair O'Conner kao da se malo ohladila, uronila je u emocije daleko

iskon-skije od gnjeva. »Bio je depresivan. Ne samo zbog vlastitih gubitaka. Osjećao je da je iznevjerio poštene ljude koji su mu vjerovali. Svoje prijatelje, obitelj. Bio je beznadan ...« Tek je tada proniknula u zlokobnije značenje Proctorove izjave. Raširila je oči. »Sto želiš reći?«Iz kožne je jakne Proctor izvukao pištolj.Jilly je zgrabila Dylanovu ruku. »Sto je ovo?«Tupo je odgovorio: »Mislili smo da ju je ubio neki uljez, neznanac. Neki psihopat koji je ovamo došao s autoceste. Slučaj nikad nije riješen.«Za trenutak su se Dvlanova majka i Proctor nijemo promatrali, dok je ona upijala istinu o suprugovoj smrti.Tada je Proctor progovorio: »Jack je bio moje veličine. Ja sam mislilac, nisam borac. Priznajem da sam u tom pogledu kukavica. Ipak, mislio sam da ga mogu savladati iznenađenjem i kloroformom, što mi je i uspjelo.«Na spomen kloroforma, Jilly je čvršće stegnula Dvlanovu ruku.»Dok je bio u nesvijesti, intubacija je bila mačji kašalj. Trebao mi je samo laringoskop da budem siguran kako sam intubirao ezofagus a ne traheju. Onda sam mu ubacio Nembutal s vodom, ravno u želudac. Izvukao sam sondu, i omamljivao ga kloroformom sve dok Nembutal nije proradio.«Dvlanovo zaprepaštenje uzmaknulo je pred navalom gnjeva, ali ne osobnog gnjeva rođenog iz onoga što je to čudovište učinilo njihovoj obitelji. Dio toga bio je i prezir, i bijes usmjeren ne samo i izravno na Lincolna Proctora nego i na samo zlo, na samu činjenicu njegova postojanja. Možda je i cijelo čovječanstvo palo u nemilost, no previše je pojedinaca željno prigrlilo tamu, zemlju zasijalo okrutnošću hraneći se tuđim jadom, i padalo dalje, sve dublje i dublje, usbićetjo tim padom.»Uvjeravam te«, rekao je Proctor njegovoj majci, »da ti suprug nije osjetio bol. Iako je bio u nesvijesti, jako sam pazio dok sam ga intubirao.«Dylan se osjećao tako kad je pronašao Travisa prikovanog za krevet u Aveniji eukaliptusa - osjećao je sućut za sve žrtve nasilja i čist i istinski gnjev zbog njihova stanja. Kroz njega su tutnjili osjećaji

nimalo manje napuhani od onih u operama, što je smatrao čudnim kao i sve drugo što mu se događalo - jednako čudnim kao i njegovo šesto čulo, čudnim kao i presavijanje.»Nisam nipošto dobar čovjek«, rekao je Proctor, zadovoljavajući svoju ropsku potrebu za samoponižavanjem koju je pokazao i prethodne večeri, kad je Dylanu ubrizgao onu tvar. »Nisam dobar ni po kojem mjerilu. Znam svoje mane, a imam ih bezbroj. Ipak, čak i tako loš, nisam sposoban nepromišljeno nanositi bol, osim ako za to ne postoji apsolutna potreba.«Iako je Jilly dijelila Dvlanov operno pretjerani gnjev i bolni iskaz sućuti prema slabima i žrtvama, prišla je starijem Shepherdu, na koga bi njezina sućutmogla imati učinak koji ne bi bilo moguće postići na dječaku iz ranijeg razdoblja. Zagrlila je Shepa, nježno ga okrenula od Lincolna Proctora, od majke, kako ne bi ponovno bio očevidac događajima kojima je bio nazočan prije deset godi-na.»Kad sam pričvrstio cijev na auspuh«, rekao je Proctor, »Jack je bio u tako dubokom snu da nije ni znao kako umire. Nije osjećao da se guši, nije osjećao strah. Žalim zbog učinjenoga, to me izjeda, čak iako nisam imao izbora, nije bilo mogućnosti. Ipak, osjećam se bolje što sam imao priliku dati ti do znanja kako on nije napustio ni tebe ni djecu. Žalim što sam te dosad držao u neznanju.«Na Proctorova samoopravdavanja i na činjenicu da joj je smrt neizbježna, Blair O'Conner reagirala je prkosom koji je potresao Dylana: »Ti si parazit«, rekla je Proctoru, »smrdljivi i ružni crv u ljudskom obličju.«Kimajući dok je joj je polako prilazio, Proctor je rekao: »Sve to i još mnogo gore. Nemam skrupula, nemam morala. Važno mi je samo jedno. Moj rad, moja znanost, moja vizija. Bolesnik sam, vrijedan prezira, ali imam svoju misiju i provest ću je do kraja.«Iako će prošlost sigurno ostati nepromijenjena, nepromjenjiva poput željeznih srca bezumnika, Dylan se uhvatio kako staje između majke i Proctora, nerazumno se nadajući da će bogovi vremena u tom jednom trenutku olabaviti svoje okrutne zakone i dopustiti mu da zaustavi metak koji je prije deset godina ubio Blair

O'Conner.»Kad sam Jacku uzeo diskete«, rekao je Proctor, »nisam znao da je dobio dva kompleta. Mislio sam da imam sve. Tek sam nedavno saznao da griješim. Komplet koji sam uzeo njemu -namjeravao ga je predati vlastima. Drugi mora biti ovdje. Da su ih pronašli, već bih sjedio u zatvoru.«»Ja ih nemam«, ustrajala je Blair.Leđima okrenut majci, Dylan je stajao sučelice Proctoru i cijevi pištolja.Proctor je gledao kroz njega, nesvjestan da posjetitelj iz drugog vremena stoji pred njim. »Pet godina je dugo vrijeme. No u Jackovom poslu porezni zakoni neizmjerno su važni.«Drhteći od emocija, Dylan je prišao Proctoru. Posegnuo je rukom. Desnom je rukom uhvatio pištolj.»Federalna je zakonska zastara u poreznim pitanjima«, rekao je Proctor, »sedam godina.«Dylan je mogao osjetiti oblik pištolja. Hladnoću čelika.Proctor, jasno, nije osjećao nikakav pritisak Dvlanove ruke na oružju. »Jack bi bio sačuvao sve te zabilješke najmanje toliko. Ako ih ikad pronađu, ja sam gotov.«Kad je Dylan pokušao stegnuti šaku oko pištolja, izvući ga iz ubojičina stiska, prsti su mu prošli kroz čelik i stisnuli se u praznu šaku.»Gospodo O'Conner, vi niste glupača. Znate sve o tih sedam godina. Sačuvali ste sve njegove bilješke. Siguran sam da će tamo biti i diskete. Možda niste znali da one postoje. Ali sad, kad znate ... potražit ćete ih i s njima otići na policiju. Htio bih ... da ove neugodnosti nisu neizbježne.«Ponesen beskorisnim gnjevom, Dylan je stisnutom šakom zamahnuo na Proctora — i vidio kako prolazi, s crnim repom komete kroz lice tog gada koji na to nije ni trepnuo.»Bila bi mi draža vaša suradnja«, rekao je Proctor, »no pretragu mogu provesti i sam. Ovako ili onako, moram vas ubiti. To je zločin, strahota, grozota, i da postoji Pakao, zaslužio bih vječnu bol, vječne muke.«»Nemoj mi ozlijediti sina«, mirno je progovorila Blair O'Conner,

odbijajući moliti ili preklinjati svog ubojicu — svjesna da se ne može dovoljno poniziti kako bi zadobila njegovu samilost. Umjesto osjećajno, za Shepherdov se život borila mirnim glasom. »Autističan je. Ne zna tko si. Ne može svjedočiti protiv tebe čak i kad bi znao kako se zoveš. Jedva uspijeva komunicirati.«Otežao od strave, Dylan je uzmaknuo od Proctora, prema majci, očajnički uvjeravajući sebe kako će imati više utjecaja na putanju kad zrno bude bliže njoj.Proctor je rekao: »Znam za Shepherda. Kakvo je on breme sigurno bio sve ove godine.«»Nikad nije bio breme«, rekla je Blair O'Conner glasom stisnutim poput žice za davljenje. »Nemaš pojma ni o čemu.«»Beskrupulozan sam i brutalan samo kad moram biti, i nisam nepotrebno okrutan.« Proctor je pogledao desetogodišnjeg Shepherda. »On mi nije nikakva prijetnja.«»O, Bože«, rekla je Dvlanova majka, jer je stajala leđima okrenuta Shepher-du, nesvjesna da je ostavio svoju slagalicu i stajao na vratima blagovaonice. »Nemoj. Nemoj to učiniti pred dječakom. Nemoj da mora gledati ... to.« i»Gospodo O'Conner, to ga neće potresti. Sve će to samo skliznuti s njega, nije li tako?«»Ne. Ništa ne kliže s njega. On nije ti.«»Uostalom, njegov emocionalni kapacitet jednak je onom ... čega ... krastače?« upitao je Proctor, poričući vlastitu tvrdnju da nije nikad bespotrebno okrutan.»Nježan je«, rekla je Blair. »Sladak je. Tako je poseban.« Te riječi nisu bile upućene Proctoru. Bio je to oproštaj s oboljelim sinom. »Na svoj način, on sja.«»Sjaji k'o blato«, prezirno je rekao Proctor, kao da posjeduje emocionalni kapacitet dovoljan da ga rastuži Shepovo stanje. »Obećavam ti — kad postignem ono za što sigurno znam da ću postići jednoga dana, i kad budem stajao u društvu nobelovaca i večerao s kraljevima, neću zaboraviti tvog bolesnog dječaka. Moje će mu djelo omogućiti da se iz krastače preobrazi u intelektualnog diva.«»Ti umišljena šupčino«, gorko je rekla Blair O'Conner. »Nisi ti

znanstvenik. Ti si čudovište. Znanost svjetlošću obasjava tamu. No ti jesi ta tama. Čudovište. Radiš svoj posao pod svjetlom Mjeseca.«Kao da gleda iz daljine, Dylan je vidio sebe kako podiže ruku, gledao se kako podiže ruku ne bi li zaustavio ne samo metak nego i nemilosrdni hod vremena.Prasak hica bio je glasniji nego što je očekivao, glasan kao da su se nebesa otvorila da bi onoga dana donijela konačni sud.Trideset peto poglavljeMožda je samo zamišljao da osjeća kako zrno prolazi kroza nj, no kad se s užasom okrenuo prema svojoj voljenoj majci, mogao je do najmanje pojedinosti opisati oblik, teksturu, težinu i vrelinu metka koji ju je ubio. Osjetio je kako metak udara, kako probija, no ne kad je prošišao kroz njega, nego kad je nju ugledao kako pada, kad je ugledao njezino lice zgrčeno od šoka i boli.Dvlan je kleknuo pored nje, očajnički je želeći zagrliti, utješiti majku u posljednjim trenucima njezina života, ali ovdje u njezinom vremenu bio je manje stvaran nego duh nekakvog duha.S mjesta gdje je ležala, ravno kroz Dvlana gledala je desetogodišnjeg Shepa. Pet metara dalje, dječak je stajao obješenih ramena, malo pognute glave. Iako nije prišao majci, njezin je pogled prihvatio rijetkom izravnošću.Sudeći po izgledu, mladi Shep ili nije shvaćao što je upravo vidio, ili je shvaćao i predobro, i bio u šoku. Stajao je nepomično. Nije rekao ništa, nije zaplakao.Pored Blairinog omiljenog naslonjača Jilly je zagrlila starijeg Shepherda koji nije uzmaknuo od zagrljaja kao što je običavao činiti. Okrenula ga je leđima majci, no sama je Dvlana promatrala s mješavinom očaja i sućuti koji su dokazivali da više nije bila stranac i da je, u manje od dvadeset četiri sata, postala dijelom njihove obitelji.Gledajući mlađeg Shepa kroz Dvlana, majka je rekla: »Sve je u redu, dušice. Nisi sam. Nikad nisi sam. Dvlan će se uvijek brinuti za tebe.«Na priču njezina života Smrt je stavila točku, i ona je otišla.»Volim te«, rekao joj je Dvlan, dvostruko mrtvoj, govoreći preko rijeke proteklih deset godina i preko one druge rijeke čije druge

obale leže dalje od obalavremena.Iako ga je do same srži potreslo što je bio očevidac njezina umiranja, bio je jednako potresen njezinim posljednjim riječima: Nisi sam. Nikad nisi sam. Dy-lan će se uvijek brinuti za tebe.Duboko ga je ganulo što ju je čuo kako izražava toliko povjerenje u njegovu narav i kao brata i kao čovjeka.Ipak, drhtao je prisjetivši se svih onih noći koje je preležao budan, emocionalno izmožden nakon teškog dana sa Shepherdom, utapajući se u samosažaljenju.Obeshrabrenost — i u najgorem slučaju, beznađe — bili su ono najbliže što je dopro do očaja, no u tim mračnim trenucima znao je uvjeravati samoga sebe kako bi Shepu bilo bolje na mjestu koje su majstori eufemizama nazivali ljupkim okolišem s profesionalnom skrbi.Znao je da se ne bi morao stidjeti kad bi potražio prvorazrednu ustanovu za Shepa, a također je znao i da njegova predanost bratu ima cijenu koju bi psiholozi proglasili simptomom emocionalnog poremećaja. Zapravo, svakog je dana žalio za svojim životom sluge, i pretpostavljao je kako će u starosti ogorčeno razmišljati kako je na to protratio previše godina.No takav je život imao i svoje nagrade — jedna od njih bila je ovo otkriće da je potvrdio majčinu vjeru u njega. Njegova ustrajnost sa Shepherdom svih ovih godina odjednom je dobila neku čudnu dimenziju, kao da je nekako znao za obećanje koje je u njegovo ime dala umiruća majka — iako ga Shepherd nikad nije spomenuo. Gotovo je mogao povjerovati da mu se ona ukazivala u snovima kojih se nije sjećao, i da mu je tada govorila o svojoj ljubavi za njega i o svojem povjerenju u njegov osjećaj dužnosti.Deset je godina, ako ne i duže, Dvlan vjerovao kako razumije sve frustracije s kojima Shepherd živi, mislio je kako je potpuno shvatio kronični osjećaj bespomoćnosti u sučeljavanju s nepobjedivim silama protiv kojih se autistična osoba svakodnevno bori. Sve dosad, njegovo je razumijevanje bilo upravo jadno nepotpuno. Sve dok nije morao bespomoćno stajati i gledati kako mu ubijaju majku, dok nije pokušao zagrliti je u njezinom posljednjem trenutku i nije

uspio, dok nije žudio govoriti s njom prije nego što je preminula, no ona ga nije čula — sve do tog strašnog trenutka nije osjetio nemoć s kakvom je njegov brat oduvijek živio. Klečeći pored majke, prikovan njezinim staklastim očima, Dvlan se tresao od poniženja, od straha, bjesneći na vlastitu slabost i na način na koji sve ide svojim tokom. U njemu je bujao gnjevni vrisak, no nije ga ispustio jer bi, ovako izmješten iz vremena, ostao nečuven - i zato što bi taj vrisak, kad bi jednom provalio, bilo teško zaustaviti.Nema previše krvi. Budi zahvalan.I nije dugo živjela. Patila je kratko.Zatim je shvatio koja strava tek dolazi: »Ne.«#Držeći Shepherda blizu, gledajući mu preko ramena, Jilly je Lincolna Proc-tora promatrala s gađenjem koje je dosad mogla osjetiti samo kad joj je otac bio u svom najgorem izdanju. I nije joj bilo važno što je deset godina kasnije Proc-tor bio zadimljeni leš u olupini njezinog Coupea DeVille. Prezirala ga je gorko i svom snagom.TIspalivši hitac, vratio je pištolj u korice na ramenu ispod kožne jakne. Izgledao je siguran u svoje streljačko umijeće.Iz džepa jakne izvukao je gumene rukavice i navukao ih na ruke, neprekidno promatrajući desetogodišnjeg Shepa.Čak je i Jilly, koja je znala čitati sve detalje izraza na Shepovu opreznom licu, primijetila kako dječaka naizgled nimalo nije dirnula majčina smrt. To nije moglo biti točno, budući da ih je deset godina kasnije doveo natrag kako bi bili svjedoci — u svojoj starijoj inkarnaciji vratio se na poprište vidljivo prestrašen, ponavljajući: Shep je hrabar.Obješena lica, usana koje nisu drhtale, bez suza, dječak je okrenuo leda majčinom tijelu. Prišao je najbližem kutu i tamo stao.Preplavljen traumatičnim iskustvom svijet je sveo na najuži mogući prostor, gdje se osjećao sigurnim. Jednako tako rješavao se i tuge.Rastežući šake u rukavicama, Proctor je prišao dječaku i stao nad njim, gledajući ga.Lagano se njišući naprijed natrag, mladi je Shepherd počeo mrmljati

ritmične serije riječi koje Jilly nije uspijevala razabrati.Dylan je i dalje klečao pored majke, pognute glave kao da se moli. Još nije bio spreman ostaviti je.Zadovoljan Shepherdom usredotočenim na ugao sobe gdje će vjerno služiti kao čuvar vlastita zatočeništva, Proctor je izašao iz dnevne sobe, prešao predvorjem i otvorio vrata druge sobe.Ako se nisu namjeravali odmah presaviti, onda je imalo smisla slijediti Proctora i vidjeti što radi.Nježno ga je stisnula, a zatim pustila iz zagrljaja. »Shepe, idemo vidjeti što ono smeće smjera. Sunčica, ideš sa mnom?«Ostaviti Shepa samoga nije dolazilo u obzir. I dalje prestrašen i ranjen, trebao je društvo. Uostalom, iako je Jilly sumnjala da bi se on presavio odavde bez nje i Dylana, nije se usuđivala riskirati.»Shepherde, ideš sa mnom?«»Štakor, Krt, Gospodin Žabac.«»Shepe, što to znači? Što hoćeš?«»Štakor, Krt, Gospodin Žabac. Štakor, Krt, Gospodin Žabac.«Jilly nije znala što to znači, i nije imala vremena uvaljivati se u jednu od onih dugačkih i kružnih konverzacija sa Shepherdom. »Štakor, Krt, Gospodin Žabac. Sunčica, o tom ćemo pričati poslije. Sad samo odi sa mnom. Dođi sa mnom.«Pomalo se iznenadila kad je Shep, ne oklijevajući, pošao za njom iz dnevne sobe.Kad su ulazili u radnu sobu, Proctor je tipkovnicom razbijao monitor. Cijeli je stroj sa stola gurnuo na pod. Nije pokazivao nikakvu radost, nije ni trep-nuo na nered koji je stvorio.Brzo je po ladicama tražio diskete. Pronašao je nekoliko i stavio ih na stranu. Ostatak sadržaja ladica razbacao je po podu, posvuda, očito se nadajući stvoriti utisak da su osoba ili osobe odgovorne za smrt Dvlanove majke bili obični lopovi i divljaci.Komoda u dnu radne sobe sadržavala je samo papire. Njih je odmah razbacao. Na vrhu komode stajale su tri kutije s disketama — u svaku je moglo stati oko stotinjak.Proctor ih je vadio iz kutija, bacajući ih uokolo, ne čitajući naljepnice. U trećoj je kutiji pronašao četiri diskete drukčije od ostalih, u žarkožutim papirnatim košuljicama.

»Bingo«, rekao je Proctor, stavljajući četiri diskete na stol.Držeći Shepa za ruku, Jilly je prišla Proctoru, očekujući da vrisne kao da je vidio duha. Dah mu je vonjao na kikiriki.Na žutim košuljicama disketa drečala je crveno otisnuta riječ UPOZORENJE! Ostatak je bio otisnut crnim — pravna proza koja je izvještavala da diskete sadrže privatne dokumente zaštićene privilegijom odvjetnik—klijent, da će se poduzeti sve zakonske i pravne mjere protiv osoba u čijem se nepravomoćnom posjedu one zateknu, i da će se svatko tko nije zaposlenik dolje navedene advokat-ske tvrtke, automatski smatrati nepravomoćnim posjednikom.Proctor je izvukao disketu iz košuljice i pročitao naljepnicu. Zadovoljan, strpao je sve četiri u unutrašnji džep jakne.Sad kad je dobio ono po što je došao, Proctor se ponovno počeo igrati divljaka: izvlačio je knjige s polica i bacao ih po sobi. Lamatajući stranicama, svesci su letjeli kroz Jilly i Shepherda, padajući na pod poput mrtvih ptica.Kad je računalo tresnulo o pod, Dylan se sjetio nereda u kojem su pronašli neke dijelove kuće te davne noći u veljači. Dosad je ostao uz majku, nerazumno se nadajući da će ju, iako je nije bio sposoban spasiti od metka, nekako po-štedjeti sramote koja se tek spremala. Buka iz radne sobe natjerala ga je da prihvati činjenicu kako je u tome bespomoćan poput brata.Majka mu je umrla, umrla je prije deset godina, i sve što je slijedilo nakon njezine smrti bilo je nepromjenjivo. Mora se brinuti za žive.Nije želio gledati kako Proctor priprema scenu. Znao je kako će pozornica na posljetku izgledati.Umjesto toga otišao je do kuta sobe, gdje se desetogodišnji Shep ljuljao naprijed-natrag i mrmljao: »Štakor, Krt, Gospodin Žabac.«TDylan možda nije očekivao čuti to od brata, no ni to ga nije zbunilo.Nakon sabranih djela doktora Seussa i ostalih, prva priča za stariju djecu koju je majka pročitala Shepu bio je Vjetar u vrbama Kennetha Grahamea. Shep je toliko obožavao priču o Štakoru, Krtu, Žapcu, Jazavcu i drugim živopisnim likovima iz Divlje šume, da ju je tjerao da mu je neprekidno čita tijekom godine koja je slijedila. Do

desete ju je godine sam pročitao najmanje dvadeset puta.Želio je društvo Štakora, Krta, i Gospodina Žapca - priču o prijateljstvu i nadi, san o životu u toplim i sigurnim jamama, u dubokim osvijetljenim hodnicima, skrivenim čistinama — želio je smirenje nakon strašnih pustolovina, nakon kaosa, tamo gdje će ga uvijek okruživati prijatelji, gdje je upaljeno ognjište, tihe večeri kad se svijet smanji na obitelj i gdje ne kuca nikakvo nepoznato srce.Dylan mu to nije mogao pružiti, zapravo, ako bi se takvim životom i moglo živjeti u stvarnome svijetu, bilo je vjerojatno da bi u njemu uživali samo likovi iz knjiga.• U predvorju je prasnulo zrcalo pokraj ulaznih vrata. Ako ga je služilo pamćenje, bilo je razbijeno vazom koja je stajala na stoliću pokraj vrata.Iz dovratka dnevne sobe Jilly je doviknula Dvlanu: »Penje se na kat!«»Pusti ga. znam što radi. Prevrnut će glavnu spavaću sobu i ukrasti mamin nakit... vjerojatno da sve prikaže kao pljačku. Novčanik joj je tamo gore. Ispraznit će ga i ukrasti sav novac.«Jilly i Shepherd su mu se pridružili, okupivši se oko davno prošlog Shep-herda, u davno prošlom kutu.Shepherda nisu našli tamo, te noći 12. veljače 1992. Dylan je želio ostati u tom vremenu dok ne sazna je li Shep bio pošteđen da bude nazočan onome što se tek spremalo.S kata su odjekivali teški udarci izvučenih ladica koje su letjele u zid.»Štakor, Krt, Gospodin Žabac«, rekao je mladi Shepherd, a stariji je Shep, naoružavajući se protiv strašnog svijeta i vjerojatno se obraćajući desetogodiš-njem sebi, dodao: »Shep je hrabar, Shep je hrabar.«Minutu kasnije, na katu je utihnula buka uništavanja. Proctor je vjerojatno pronašao novčanik. Ili je u džepove trpao njezin nakit, većinom posve bezvrijedan.Glave pognute u pozi vječnog preklinjanja, mladi je Shep izašao iz kuta i odvukao se do vrata blagovaonice. Stariji ga je Shep slijedio. Poput redovnika u procesiji, u svome bratstvu zabludjele krotkosti.Dylan bi ih s olakšanjem ionako slijedio, ali kad je začuo kako se

Proctor bučno spušta stubištem kao da nabija kopitima, požurio je do brata i izvukao ga zajedno s Jilly iz dnevne sobe.Desetogodišnji Shep zaobišao je stol i vratio se na svoje mjesto. Sjeo je i zagledao se u slagalicu.Štenci zlatnog retrivera u košari otkrivali su trenutak mira i ljupkosti koji jednostavno nije mogao postojati u ovom nasilnom i propalom svijetu, koji je zasigurno bio dio prizora iz Divlje šume.Shepherd je stajao pokraj stola, nasuprot svom mlađem izdanju. Pored njega stajali su Jilly i Dylan i promatrali.Proctor je u dnevnoj sobi počeo prevrtati namještaj, trgati slike sa zidova, razbijati sitnice — razrađivao je scenarij koji je policiju odveo daleko od bilo kakve pomisli da bi uljez mogao biti itko drugi osim običnog nafiksanog nasilnika.Mladi Shep odabrao je komad slagalice iz kutije. Razgledao je nedovršenu sliku. Pokušao je smjestiti komadić na pogrešno mjesto, no uspio je u trećem pokušaju. Sljedeći komadić smjestio je iz prve. Onaj iza njega još brže.Nakon najglasnijeg treska, u sobi je utihnulo.Dylan se pokušao usredotočiti na eleganciju kojom je desetogodišnji -Shep kaos pretvarao u štence i košaru. Nadao se da će iz uma uspjeti izbaciti posljednji dio namještanja scene kojim se Proctor sad sigurno bavi.Naravno, pogriješio je.Kako bi naveo na zaključak da je uljez ubojica i silovatelj a ne samo pljačkaš, Proctor je razderao Blairinu bluzu, trgajući gumbe sve do struka. Kako bi naveo na zaključak da se žrtva branila prije seksualnog zlostavljanja, i da je slučajno ustrijeljena tijekom sukoba ili kako ju je namjerno ustrijelio gnjevni, odbijeni muškarac, Proctor joj je razderao i grudnjak, otkinuo naramenicu i povukao košarice ispod grudi.Počinivši to beščašće, vratio se u blagovaonicu, sav rumen od napora.Ako je Dylan ikad bio sposoban da počini ubojstvo, ovo je bio taj trenutak. Imao je volju, no nedostajao mu je način, ža Proctora su njegove šake bile dim. Čak i kad bi se poslužio revolverom iz svog vremena, metak bi probio Proctora ne oštetivši ni komadić njegova

mesa.žastavši u dovratku, ubojica je promatrao desetogodišnjeg Shepa za stolom, nesvjesnog publike. Rupčićem je obrisao čelo. »Mali, njušiš moj znoj?«Prsti su hvatali, ruke su letjele, nedovršeni štenci polako su se dovršavali, ali Shepherd nije odgovorio na pitanje.»Mirišem ja i na gore od znoja. Na izdaju. Vonjam na nju već pet godina, i uvijek ću tako mirisati.«Ta dramatizacija i samokažnjavanje razbjesnili su Dylana, jer upravo kao i sinoć u motelskoj sobi, nije bila nimalo iskrenija ma koliko Proctor vjerovao da je, nego se to smeće valjalo u samosažaljenju istovremeno ga nazivajući hrabrom analizom samoga sebe.»A sad smrdim i na ovo.« Promatrao je kako mladi slagač slaže, a zatim rekao: »Kakav usran sitan život. Jednog dana, dječače, bit ću tvoj iskupitelj, a možda ćeš i ti biti moj.«

Proctor je izašao iz sobe, iz kuće, otišao u noć 12. veljače 1992., započevši svoje putovanje prema iskupljenju i smrti u požaru, u Arizoni više od deset godina kasnije.Na licu Shepherda slagača pojavila se skrama suza, nečujno kao što se rosa stvara u zraku.»Idemo odavde«, rekla je Jilly.»Shepe?« upitao je Dylan.Stariji slagač, koji se tresao od emocija ali nije plakao, stajao je i gledao mlađega sebe. Nije odmah odgovorio, ali kad mu se brat obratio još dvaput, rekao je: »Čekaj. Ne krvavostrašni film Davida Cronenberga. Čekaj.«Iako se navodno nisu koristili teleportacijom per se, i iako mu je način putovanja još uvijek bio zagonetan, Dylan je mogao zamisliti brojne pogreške tijekom transporta, gotovo jednako neugodne kao i one u Muhi. Slučajan pad na autocestu, ravno pred jureći šleper, moglo bi biti krvavo iskustvo.Jilly je rekao: »Pričekajmo da Shep bude siguran da je sve u redu.«Ovdje komadić zlatnog krzna, onda vršak crne njuške, tamo upitno oko — iako se vrijeme naizgled vuklo, dječakove ruke letjele su

prema rješenju.Nakon nekoliko minuta stariji Shepherd je rekao: »Dobro.«»Dobro — možemo otići?«»Dobro. Možemo otići ne smijemo ostaviti.«Zbunjen, Dylan je rekao: »Možemo otići, ali ne smijemo ostaviti?«»Nešto«, dodao je Shep.Zanimljivo, no Jilly je shvatila prva: »Možemo otići, ali ne smijemo ostaviti ništa. Ako ne uzmemo sve što smo donijeli, neće mu uspjeti presaviti nas iz prošlosti. U kuhinji sam ostavila torbicu i laptop.«Izašli su iz blagovaonice, ostavljajući mlađeg Shepa suzama i posljednjim dijelovima slagalice.Iako je, da ga je dodirnuo, mogao osjetiti prekidač za svjetlo, Dylan je znao da ne može upaliti neonke nimalo više nego što je mogao zaustaviti metak. U polutami kuhinje nije mogao vidjeti leže li torba i laptop, koje je Jilly ostavila na stolu, u crnim jezercima koja su putovala pod njihovim nogama i širila se između njih i svega što su dodirnuli u prošlosti — pretpostavljao je da su crne lokve tamo.Prebacivši torbu preko ramena, zgrabivši laptop, Jilly je rekla: »Imam ih. Idemo.«Otvorila su se stražnja vrata, a ona se naglo okrenula prema njima kao da je uvjerena kako se nasilna, razbijačka, steroidima nafiksana ekipa iz Arizone presavila ovamo, u ovu kalifornijsku prošlost, progoneći njih.Dylan se nije iznenadio kad je ugledao mlađega sebe kako ulazi kroz vrata.12. veljače 1992. bio je na večernjem predavanju na Sveučilištu u Santa Barbari. Tamo ga je odvezao i natrag vratio prijatelj koji ga je odbacio do početka dugog prilaza prije manje od dvije minute.Ono što je Dylana iznenadilo, bilo je koliko se ubrzo nakon umorstva vratio kući. Pogledao je svoj sat, zatim na sat prase. Da je te noći u veljači stigao pet minuta prije, naletio bi na ubojicu Lincolna Proctora upravo kad je izlazio iz kuće. Da je stigao svih šesnaest minuta ranije, vjerojatno bi ležao mrtav — no možda je mogao spriječiti majčinu pogibiju.Šesnaest minuta.Nije želio razmišljati o tome što je moglo biti. Nije se usuđivao.

Devetnaestogodišnji Dylan O'Conner zatvorio je vrata i, ne trudeći se paliti svjetla, prošao kroz zapanjenu Jilly Jackson. Na kuhinjski je stol odložio nekoliko knjiga i uputio se prema blagovaonici.»Shepe, presavij nas odavde«, rekao je Dylan.U blagovaonici je mladi Dylan rekao mlađem Shepherdu: »Stari, miriši kao da večeras imamo kolače.«»Shep, presavij nas doma. U naše vrijeme.«U susjednoj sobi, drugi je Dylan rekao: »Stari, zašto plačeš? Hej, što ti je?«Čuti vlastito mučeničko zavijanje nakon što je pronašao majčino tijelo bilo bi uistinu previše. »Shepe, vadi nas kvragu odavde, odmah.«Mračna se kuhinja presavila. Pred njima se razmotalo svjetlo mjesto. Potpuno suludo, Dylan se upitao je li Shepherdov sjajni trik putovanja kroz prostor i vrijeme ograničen samo na to, ili se može protegnuti i na dimenzije nepoznate živima. Možda je bilo pogrešno reći kvragu samo trenutak prije nego što su napustili 1992.ITrideset šesto poglavljeKaleidoskop se zavrtio. Oko Jilly se osunčana kuhinja presavila kroz nestajuću kuhinju u noći, i sjela na svoje mjesto do najmanje pojedinosti.Nije bilo mirisa svježe ispečenog kolača. Ni drhtave crne energije pod nogama.Nasmiješena keramička svinja na zidu položila je prednje papke oko sata na trbuhu na kojem je bilo 1 i 20, dvadeset četiri minute nakon što su se presavili iz motela pod opsadom u Arizoni. Sadašnjost je napredovala jednakim tempom, sukladno vremenu koje su proveli u prošlosti.Iza njih nije lebdio nikakav otvoreni prolaz, pružajući pogled na mračnu kuhinju iz 1992., nikakav blistavi tunel. Osjećala je kako je tunel bio tehnika putovanja kojom se Shepherd nije više trebao služiti - bila je primitivna u usporedbi sa sadašnjim načinom, kojim ih je premještao s mjesta na mjesto ne održavajući nikakvu vezu s polaznom točkom.

Zadivljena vlastitom sigurnošću, baš kao da je upravo izašla iz prijevoznog sredstva nimalo čudnijeg od običnog dizala, Jilly je spustila laptop na kuhinjski stol. »Nisi baš preuređivao kuću. Izgleda isto.«Dylan ju je ušutkao, nagnuo glavu i napeto osluškivao.Kuća je utonula u jezero tišine sve dok nije proradio motor hladnjaka.»Što je?« upitala je Jilly.»Morat ću ovo objasniti Vbnetti. Našoj domaćici. Ono pred garažom je njezin Harley.«Pogledavši kroz kuhinjski prozor, Jilly je ugledala garažu na kraju dvorišta, ali motocikla nije bilo. »Koji Harley?«»Tamo.« Dylan se okrenuo, pokazujući prstom na mjesto gdje nije stajao nikakav motor. »Ups. Sigurno je otišla do dućana kupiti nešto. Možda možemo otići i prije nego što se vrati.«Shepherd je otvorio hladnjak. Možda je tražio utješni komad torte.I dalje upijajući njihovo putovanje u prošlost, ne mareći za domaćicu, Jilly je rekla: »Dok su se Proctorovi neprijatelji, ma tko bili, približavali njemu, on je tražio tebe i Shepa.«»Sinoć, kad sam bio vezan za stolicu, rekao je da ga je kajanje toliko izjelo da je iznutra posve prazan, no tada mi to nije imalo nikakvog smisla.«»To je smeće oduvijek bilo prazno iznutra«, rekla je Jilly. »Od prvog dana, od kolijevke, ako me već pitaš.«»To kajanje je čisto sranje. Izvodi tu točku o samoponiženju, i nakon nje osjeća se bolje. Oprosti, Jilly.«»U redu. Nakon svega što smo prošli, imaš puno pravo to ne nazivati kaki-com.«Gotovo ga je natjerala na smijeh, ali im je svima 1992. i dalje bila previše u pamćenju da bi Dylan uspio izvući više od smiješka. »Ne. Mislim, žao mi je si se uvalila u sve ovo zbog mene. Mene i Shepa.«»Proctor je samo imao jednu dozu svog koktelčića previše - trebao mu je netko da ga sjebe, i naišla sam mu ja. Samo sam izašla po pivo.«Stojeći pred otvorenim hladnjakom, Shepherd je rekao: »Hladno.« »Ali Proctor ne bi bio tamo«, rekao je Dylan, »da se tamo nismo

zatekli Shep i ja.«»Aha, a ja ne bih bila tamo da nisam protratila sav svoj, relativno kratak, takozvani odrasli život pokušavajući postati komičarka, uvjeravajući sebe kako nastupi nisu samo ispunjen život, nego da su oni jedini život. Kvragu, ne moram se brinuti da će mi guzica narasti jer mi je ionako već velika. Stoga nemoj sad ti počinjati sa svojim kajanjem. Sto je bilo, bilo je, sad smo tu, i unatoč tome što nam u glavama nanoboti upravo grade Novi Jeruzalem, ovdje smo i živi smo — bar dosad — a to je bolje nego da smo mrtvi. I što sad?«»Sad ćemo spakirati nešto opreme i to brzo. Odjeću za mene i Shepa, nešto novca koji držim gore u sefu, i pištolj.« »Ti imaš pištolj?«»Kupio sam ga nakon onoga što se dogodilo majci. Nikad nisu uhvatili ubojicu. Mislio sam da bi se mogao vratiti.« »I znaš kako se upotrebljava?«»Čuj, nisam teksaški rendžer«, rekao je, »ali mogu naciljati i povući okidač ako zatreba.«Bila je sumnjičava. »Možda bismo trebali kupiti palicu za bejzbol.« »Hladno«, rekao je Shepherd.»Odjeća, novac, pištolj — i onda na put«, rekao je Dylan. »Misliš da bi se tipovi koji su nas ulovili u Holbrooku mogli pojaviti ovdje?«Kimnuo je. »Ako imaju bilo kakve veze s policijom ili djelokrug unutar države, svakako će doći.«Jilly je rekla: »Ne možemo se presavijati svugdje. Sve je to previše čudno, previše je iznenađenja — moglo bi iscrpiti Shepa i ostaviti nas negdje zaglavljene — možda i gore od toga.« »U garaži je Chevy.«»Hladno.«Jilly je odmahnula glavom. »Vjerojatno znaju da ga imaš. Doći će ovamo, otkrit će da ga nema i onda će ga tražiti.«»Hladno.«»Trebamo promijeniti pločice«, predložio je Dylan. »Ukrasti druge s nekog auta.«»Sad si pak iskusni bjegunac?«»Možda bi mi bilo pametno da to naučim.«Zagledan u otvoreni hladnjak, Shep je rekao: »Hladno.«

Dylan je prišao bratu. »Stari, što tražiš?«»Torta.«»Unutra nema torte.«»Torta.«»Stari, nigdje nema torte.«»Nema torte?«»Nema torte.«»Hladno.«Dylan je zatvorio vrata hladnjaka. »I dalje hladno?«»Bolje«, rekao je Shep.»Nešto mi smrdi«, rekla je iskreno Jilly, no njezinom je dubokom nemiru nedostajao određen fokus.»Što je?« upitao je Dylan.»Ne znam.« Osmijeh keramičke svinje podsjećao je više na zlobno cerekanje. »Samo ... nešto mi tu smrdi.«»Idemo prvo do sefa. Čak i s omotnicom koju sam pokupio iz pribora za brijanje, kratki smo s novcem.«»Bolje da ostanemo skupa«, rekla je Jilly. »Jako skupa.«»Hladno.« Shepherd je ponovno otvorio vrata hladnjaka. »Hladno.«»Stari, nema torte.«Zlokobno nazubljen i blistav, pojavivši se iza Jilly, usporeno proletjevši pored njezina desnog obraza, desetak centimetara od nje, bez ikakvog pratećeg zvuka lomljave, komad stakla veličine njezinog dlana proplovio je pored nje veličanstveno poput ledenjaka na mirnome moru.»Hladno.«»Stari, poslije ćemo na tortu.«Zatim je primijetila da se nešto miče nekoliko centimetara ispred stakla koje se opiralo gravitaciji - nešto daleko manje i tamnije: metak. Lijeno probijajući zrak, zrno se polagano okretalo napredujući kroz kuhinju.»Shepe, zatvori hladnjak. Nema torte.«Ako je zrno putovalo usporeno, onda je staklo slijedilo *w/>misporeno.Iza prvog komada slijedili su dodatni komadići, blistajući dok su letjeli zrakom, sporo i lako.

»Hladno«, rekao je Shep. »Nama hladno.«Shvatila je da staklo i metak nisu nimalo stvarniji od crvenih svjećica u pustinji ili jata bijelih ptica. Ovo nije bilo trenutačno razaranje nego vizija nasilja koje pristiže.»Tebi je hladno. Meni nije«, Dylan je rekao Shepherdu.Osjetila je kako ove proročke slike nisu povezane s onima koje je ranije primila. Staklo nije bilo crkveno — dakle, zrno će ga probiti na nekom drugom mjestu, ne u crkvi.»Svima hladno«, nije se predavao Shep.Kad je Jilly okrenula glavu prema braći, ugledala je još komada prozorskog okna - sigurno su to bili - njoj slijeva. Galaksija blistavih krhotina i većih komada koji su se lagano vrtjeli prolazeći pored nje.»Svima nama hladno.«Gledajući kroz raspršenu slagalicu prozorskoga okna, Jilly je vidjela Shep-herda kako se udaljava od hladnjaka, dopuštajući Dvlanu da ponovno zatvori vrata. Braća su se kretala normalnom brzinom.Brzo udaranje njezina srca također joj je davalo do znanja da ni ona nije usklađena s usporenim kretanjem stakla. Posegnula je za komadom koji je letio pored nje, no nije bio stvaran. Krhotina joj je polagano kliznula kroz prste, ne ostavljajući nikakvu ranu.Njezin pokušaj da se ubaci u viziju kao da je prekinuo čaroliju i staklo je nestalo iz vida poput flote sablasnih brodova koji na prvi pogled djeluju posve stvarno, s razvijenim jedrima hvatajući vjetar, da bi se samo trenutak kasnije ras-plinuli u krpice magle.Okrenuvši lice prozorima koji su pružali pogled na stražnje dvorište, potvrdila je sebi da su prozori, naravno, čitavi.Primijetivši da je Jilly odsutna kao i tijekom prošlih proročkih epizoda, Dy-lan je rekao: »Jesi li dobro?«Najvjerojatnije u viziji nije bilo prozora. Od sinoć je neprekidno primala slike krvoprolića u crkvi, a taj se događaj još nije zbio. Nije imala razloga vjerovati da će se ovaj drugi nasilni čin dogoditi ovdje, a ne negdje drugdje, i prije, a ne kasnije.Dylan joj je prišao: »Što ti je?«»Nisam sigurna.«Pogledala je na sat, nacerenu svinju.Znala je da se svinjin smiješak nije ni za dlaku promijenio. Pod

keramičkom glazurom usnice su bile zamrznute u svom izrazu. Smiješak je bio dobroćudan, onakav kakvog ga je ugledala prije pola sata, deset godina u prošlosti. Ipak, iz svinje, iz sata, sipila je neka zloćudna energija.Zapravo, ne samo svinja, nego i cijela kuhinja kao da je oživjela nekom zloćudnom prisutnošću, kao da se nad njima nadvio neki zloduh i, nemoćan da se pokaže u tradicionalnoj ektoplazmičnoj prikazi, posjeo namještaj i površine prostorije. Svaki rub svake plohe kao da je zračio prodornom oštrinom.Shepherd je ponovno otvorio hladnjak i, zagledavši se unutra, rekao: »Hladno. Svima hladno.«Crna staklena vrata pećnice promatrala su, poput krinkom zakrivenih očiju.Tamne boce vina na polici kao da su bili Molotovljevi kokteli.Koža se naježila, kosa se nakostriješila, mraz joj se smjestio na zatiljku kad je zamislila čelične zube koji nečujno melju u grkljanu mlina za otpad.Ne. Glupo. Nikakav duh nije posjeo kuhinju. Ne treba joj egzorcist.Njezin osjećaj nemira - zapravo predosjećaj smrti, shvatila je - bio je toliko snažan i jačao toliko brzo da je očajnički željela otkriti njegov uzrok. Praznovjerno je svoje strahove prenijela na nežive stvari - sat-prase, vrata pećnice, sječiva mlina - a prava se prijetnja skrivala drugdje.»Svima hladno«, rekao je Shep u otvoreni hladnjak.Ovaj je put Jilly čula te dvije riječi drukčije nego što ih je čula prije. Sjetila se Shepherdova talenta za redanje sinonima i u trenutku shvatila da bi to moglo značiti i svi mrtvi. Hladni k'o leševi. Hladno kao u grobu. Mrtvi-hladni.»Idemo odavde, brzo«, požurivala je.Dylan je rekao: »Moram po novac iz sefa.«»Pusti novce. Poginut ćemo pokušavajući izvući novce.«»To vidiš?«»To znam.«»Dobro, u redu.«»Presavijanje, i to brzo.«»Svima hladno«, rekao je Shep.

Trideset sedmo poglavljeTik-tak, svinja-sat, male sjajne okice škilje ispod nabora ružičastog sala. I to sveznadarsko cerekanje.Zaboravi prokleti sat. Sat sa svinjom nije prijetnja. Usredotoči se.Dylan je prišao bratu, treći put zatvorio vrata hladnjaka i povukao ga prema Jilly. »Stari, moramo ići.«»Gdje je sav led?« upitao je Shep, uronivši u tu opsesiju dublje nego što ga je Jilly ikad vidjela. »Gdje je sav led?«»Kakav led?« upitao je Dylan.Ta vidovitost, ta sposobnost predviđanja bili su još novi za Jilly - jednako strašni kao i novi - i neželjeni, kao i novi. Još nije potpuno ovladala njima.»Gdje je sav led?« nije se dao Shep.»Ne trebamo led«, rekao mu je Dylan. »Stari, počinješ me plašiti time. Nemoj mi se sad smrznuti.«»Gdje je sav led?«»Shepe, ostani sa mnom. Slušaj me, čuj me, ostani sa mnom.«Trudeći se prepoznati uzrok uzbune, puštajući da joj sumnja skače s predmeta na predmet, s mjesta na mjesto, nije dopuštala uzbuni da nadzire iglu kompasa njezine intuicije. Morala se opustiti, vjerovati toj čudnoj prekogniciji, dopustiti da joj ona pokaže čega se točno treba bojati.»Gdje je sav led?«»Daj, zaboravi led. Stari, ne treba nam led. Trebamo otići odavde, jasno?«»Ništa osim leda.«Jillvna se pozornost nezaustavljivo okretala prema prozorima i dubokom dvorištu iza njih. Zelena trava, garaža, zlatna livada iza garaže.«»Ništa osim leda.«Dylan je rekao: »Fiksirao se na led.«»Daj ga skini s toga.«»Ništa osim leda«, rekao je Shepherd. »Gdje je sav led?«»Dosad si ga upoznala. Nemoguće ga je skinuti s bilo čega osim ako on ne poželi sići. To mu se ... neprekidno vrti po glavi. A sad mi se čini gore nego inače.«

»Sunčica«, rekla je, pogleda prikovanog za prozore, »moramo se presaviti. Kad se presavijemo, možemo ti naći malo leda.«»Gdje je sav led?«Gledajući Shepherda, shvatila je da on odbija povezati se s bratom. Ispod sklopljenih kapaka, oči su mu se neprestano pomicale.Kad je Jilly ponovno pogledala dvorište, pokraj sjeverozapadnog kraja garaže klečao je muškarac. Skrivao se u sjeni. Zamalo ga nije primijetila, no bila je sigurna da ga nije tamo bilo samo trenutak prije.Drugi je muškarac pognut pretrčao iz zaklona livade do jugozapadnog kuta garaže.»Stigli su«, rekla je Dvlanu.Nijedan od njih na sebi nije imao pustinjske pastelne boje, ali su tipovi bili isti kao i lažni igrači golfa u Arizoni. Krupni, proračunati, i nisu se vukli od vrata do vrata propovijedajući spasenje kroz Isusa.»Gdje je sav led?«Sto se ticalo Jilly, ono najstrašnije na njima bile su slušalice koje su tipovi nosili. Zapravo ne samo slušalice, nego i mali nosači koji su im pred ustima držali male mikrofone. Taj visoki stupanj usklađenosti navodio je na pomisao da ih je više od dvojice, i dalje navodio na zaključak kako nije riječ o običnim tipovima koji lome noge ili plaćenim ubojicama, nego da su to nasilnici s dobrim osjećajem za organizaciju.»Gdje je sav led?«Drugi tip je prešao razmak između livade i garaže. Čučnuo je u jugozapadni kut, napola nestavši iza grma.Očekivala je da budu dobro naoružani, tako da je njihovo oružje bilo tek druga po redu najstrašnija stvar na njima. Veliko oružje. Futurističkog izgleda. Vjerojatno ono što se zove jurišna puška. Nije znala mnogo o vatrenom oružju, kao komičarki nije joj trebalo mnogo znanja o tome, ali je pretpostavljala da su puške u stanju ispucati milijunbilijuna metaka prije nego što ih se ponovno treba napuniti.»Gdje je sav led?«Ona i Dylan trebali su dobiti na vremenu dok ne uvjere Shepherda

da je jedini način kojim će doći do torte i leda taj da ih sve troje presavije na neko mjesto gdje je mogao naći oboje.»Odmakni se od prozora«, upozorila je Jilly, povlačeći se od onih okrenutih stražnjem dvorištu. »Prozori su ... prozori su smrt.«»Sve sobe su s prozorima«, zabrinuo se Dylan. »Puno prozora.«»Podrum?«»Nema ga. California. Plitki temelji.«Shep je upitao: »Gdje je sav led?«Jilly je rekla: »Znaju da smo ovdje.«»Kako mogu znati? Nismo došli izvana.«»Možda prislušni uređaji koje su ranije postavili u kuću«, rekla je. »Ili su nas dalekozorima vidjeli kroz prozore.«»Poslali su Vonettu kući«, shvatio je.»Nadajmo se da su učinili samo to.«»Gdje je sav led?«Pomisao da bi mu domaćica mogla stradati na Dvlanovo je lice navukla pepeljasto bljedilo — takvo kakvo nije ostavilo ni shvaćanje da je sam u smrtnoj opasnosti. »Čekaj, mi smo se presavili iz Holbrooka prije manje od pola sata.«»I?«»I sigurno smo namrtvo prestravili onog tipa u sobi — onog koji nas je vidio da odlazimo.«»Vjerojatno je morao mijenjati gaće«, složila se.»Pa kako su u samo pola sata uspjeli shvatiti što je to presavijanje, a da i ne spominjemo da su podigli ekipu u Californiji.«»Ovi tipovi nisu stigli ovamo nakon uzbune koju su podigli prije pola sata. Vjerojatno su nadzirali kuću dok nisu znali gdje smo, i prije nego što je ekipa iz Arizone javila da smo u Holbrooku, satima prije nego što upali u motel.«»Dakle, tebe su povezali s Coupe DeVilleom, a mene s tobom još sinoć — prilično brzo«, rekao je Dylan. »Stalno smo bili nekoliko sati ispred njih.«»Oni nisu znali hoćemo li uopće doći ovamo. Čekali su ovdje i nadali se.«»Nitko jutros nije nadzirao kuću kad smo se Shep i ja presavili tamo na brdu.«

»Sigurno su stigli nedugo zatim.«»Led«, rekao je Shep, »led, led, led, led.«Tip koji je u sjeni klečao na koljenu, kao i drugi, napola skriven grmljem, komunicirajući preko slušalica, vjerojatno nisu samo međusobno razgovarali, nego su čavrljali s ugodnim društvancem istomišljenika-ubojica koji su okružili kuću — izmjenjivali savjete o održavanju oružja, tehnike davljenja garotom, recepte za nervne bojne otrove, sinkronizirali satove i usklađivali svoj ubilački napad.Jilly je iz svojih žila mogla istisnuti led koji je Shep toliko želio. Osjećala se nebranjeno. Osjećala se golom. Golom u rukama sudbine.»Led, led, led, led, led.«U mislima je ponavljala sliku polagano plutajućih komada razbijenog stakla i metak koji plazi zrakom. Rekla je: »Čekaj, dosad je ova ekipa sigurno razgovarala s onima iz Arizone, kladim se u glavu, razgovarali su u proteklih petnaest--dvadeset minuta, dakle ovi znaju da možemo izvesti ono čudo s amotamo.«I Dvlanu su kao i njoj misli letjele glavom: »Zapravo, možda je jedan od Proctorovih pokusnih kunića izveo to isto, dakle već su mogli vidjeti presavija-nje.«»Na pomisao o hrpi nanomanijaka koji sa supermoćima jurcaju uokolo sigurno su se usrali od straha.«»Tko ih može kriviti? I ja sam se usrao«, rekao je Dylan, »iako smo mi ti manijaci.«»Led, led, led.«Jilly je rekla: »Dakle, kad dođu, doći će brzo i razvaliti cijelu kuću, u nadi da će nas pobiti prije nego što shvatimo da su ovdje i izvedemo točku s presavi-janjem.«»To misliš ili to znaš?«Znala je, osjetila je, vidjela je. »Koristit će pancirna zrna koja probijaju zidove, žbuku, svepospisku.«»Led, led, led.«»I gore stvari od pancirnih zrna«, nastavila je. »Puno gore. Recimo ... eksplozivnu municiju koja razbacuje šrapnele premazane cijanidom.«Nikad nije čitala o tako strašnom oružju, nikad nije ni čula za to, ali

zahvaljujući novim vezama koje su u njezinom mozgu stvorili nanoboti, predvidjela je njihovu upotrebu. U glavi je čula sablasne glasove, muške glasove koji razgovaraju o pojedinostima napada u nekom budućem trenutku, možda i policajce koji će kasnije danas ili možda sutra prekapati po ruševinama kuće, možda ubojice koji su se uhvatili u nostalgična prisjećanja o krvavim razaranjima izvedenima ubitačno sjajno i savršeno usklađeno.»Cijanidni šrapnel i Bog zna što sve ne«, nastavila je i zadrhtala. »Kad završe s nama, ono što je Janet Reno izvela s Davidijancima, izgledat će kao božični tulum.«»Led, led, led.«S novom se hitnjom Dylan obratio Shepu: »Stari, otvaraj oči, vadi nas odavde, vadi nas s leda, Shepe.«Shep nije otvorio oči.»Shepe, ako ikad više želiš tortu, otvori oči.«»Led, led, led.«»Neće se vratiti tako skoro«, rekao je Dylan. »Izgubio se.«»Idemo gore«, rekla je. »Tamo neće biti blistavo, ali će prizemlje razvaliti u komade.«Tamo pokraj garaže tip je izašao iz sjena, a drugi tip se izvukao iz svojeg zelenog zaklona. Krenuli su prema kući. Stizali su u trku.Trideset osmo poglavljeJilly je rekla: »Gore!«, Dylan je rekao: »Idemo!«, Shepherd je rekao: »Led, led, led«, a neka veza u Dvlanovim mislima u sjećanju mu je probudila stari hit Hot, hot, hot Brustera Poindextera, što mu se moglo, u nekim mirnijim okolnostima, učiniti i smiješnim — samo da pomisao da bi im Hot, hot, hot mogla biti glazba na sprovodu nije bila tako odbojna.Stubište je bilo s prednje strane kuće. Iz kuhinje su vodila dvoja vrata - jedna u blagovaonicu, druga u predvorje u prizemlju. Izjurila je iz kuhinje u blagovaonicu, prije nego što ju je Dylan stigao uputiti koji je pravi put.Plašio se krenuti hodnikom, budući da je pretpostavljao da bi se ona mogla osvrnuti, ne vidjeti ga kako je slijedi i vratiti se u potrazi za njim i Shepom ili zastati u bijegu. Izgubljena sekunda značila je razliku između života i smrti.

Tjerajući ga, gurajući ga, samo što ga nije podigao, Dylan je brata gonio naprijed. Shep se naravno vukao, ali brže nego što je bio navikao na povlačenje, i dalje klepećući o ledu, ledu, ledu - repeticije su stizale u trojkama, a sa svakim je korakom zvučao sve tužnije, nesretan što ga natjeravaju kao zabludjelu ovčicu.Kad su Dylan i Shep izašli iz kuhinje, Jilly je već ušla u dnevnu sobu. Shep je malo zastao pred vratima, ali je dopustio da ga potjeraju dalje.Ušavši u blagovaonicu, Dylan je dijelom očekivao vidjeti desetogodišnjeg Shepa kako slaže štence. Ma koliko je bio želio pobjeći od te strašne davne noći, činila mu se poželjnijom od sadašnjosti koja je nudila jako krhki most prema neizvjesnoj budućnosti.Shep se bunio zbog bratova neprekidnog tjeranja: »Led, nemoj, led, nemoj, led, nemoj« — i kad su prešli blagovaonicu, objema se rukama uhvatio za prvi dovratak.Prije nego što se stigao čvrsto uhvatiti, prije nego što je uspio raširiti noge i zakvačiti se za okvir, Dylan ga je gurnuo u dnevnu sobu. Mali je posrnuo i pao na dlanove i koljena, što se pokazalo čistom srećom jer su u tom trenutku strijelci otvorili vatru.Poput djedica brzi rafali automatskih pušaka — glasniji nego u filmovima, glasni i tvrdi poput čekića koji kroz tvrdi beton lome čeličnu konstrukciju — proparali su tišinu, porazbijali prozore na kuhinji i u blagovaonici. Više od dvijeautomatske puške - tri, možda četiri. Ispod te ekstremno brze paljbe provlačila se dublja, zvučnija i sporija pucnjava puške vjerojatno većeg kalibra, nečega što je zvučalo kao da ima dovoljno snage da strijelca svakim hicem obori s nogu.Na prvo štektanje pušaka, Dylan se bacio na pod dnevne sobe. Izbio je Shepherdu ruke, srušio ga s dlanova i koljena ravno na javorov parket.»Gdje je sav led?« upitao je Shepherd, kao da nije svjestan tog neprekidnog puškaranja koje je treštalo kućom.Nakon razbijenih prozora, zvučnih vodopada stakla, pucanja drva, razbijanja gipsanih ploča, u zidovima zapjevale su mecima probijene cijevi plonk— —plonk—plonk.

Dvlanu je srce tuklo brzo poput zečjeg, i znao je kako se male životinje moraju osjećati kad se njihova spokojna polja pretvore u poprišta pokolja prvog dana lovne sezone.Pucnjava je naizgled stizala samo iz dva pravca. S istoka, prema stražnjoj strani kuće. I s juga.Ako su ubojice na sve četiri strane zgrade - a bio je siguran da jesu - znači da su se na sjeveru i zapadu pritajili. Bili su preveliki profesionalci da bi pucnjavom iz svih smjerova pobili sebe ili svoje drugove.»Puziš na trbuhu sa mnom, Shepe.« Nadglasavao je kakofoniju. »Na trbuh, idemo, krećil«Shepherd je zagrlio pod, okrenuo glavu prema Dvlanu no nije otvarao oči. »Led.«Dnevna soba imala je dva prozora okrenuta prema jugu, i četiri koja su gledala na zapad. Stakla na južnim prozorima nestala su s prvim valom paljbe, ali su zapadni ostali čitavi, nisu ih čak oštetili ni šrapneli.»Ajmo, kao zmija«, rekao je Dylan.Shep je ostao zamrznut: »Led, led, led.«Neprekidna je paljba udarala u južni zid, probila se u dnevnu sobu, cijepala drveni namještaj u triješće, lomila svjetiljke i vaze. Bezbrojna su zrna probijala tapecirani namještaj, svako s masnim i tupim udarom, što je živciralo Dvlana jer bi tako mogao zvučati ulazak zrna u meso.Iako mu je lice bilo samo nekoliko centimetara od Shepova, Dylan je urlao, dijelom kako bi bio siguran da ga čuje uza svu paljbu, dijelom nadajući se da će pokrenuti Shepa, dijelom zato što je bio ljut na brata, no najviše zato što ga je ponovno obuzeo onaj pravednički gnjev koji je prvi put osjetio u kući u Aveniji Eukaliptusa. Bio je bijesan na ljudsko smeće koje je sve postizalo silom, koje se odavalo nasilju - prvi put, drugi put, posljednji put i uvijek. »Shepe, kvragu i ti, hoćeš li pustiti da nas pobiju kako su ubili mamu? Prilijepiti se ovdje i pustiti da obojica istrunemo? Hoćeš li im dopustiti da ponovno pobijede? Shepe, hoćeš li, proklet bio, Shepe, hoćeš li?«Lincoln Proctor im je ubio majku, a ovi su strijelci bili neprijatelji

Lincolna Proctora i njegova životnog djela, no što se Dylana ticalo i oni i Proctor bili su ista bagra. Samo su nosili različite oznake postrojbi u vojskama Tame.Probuđen možda Dvlanovim gnjevom i strasti, a možda i zakašnjelim shvaćanjem da su opkoljeni, Shep je prestao ponavljati led. Naglo je otvorio oči. Strah ga je pronašao.Dvlanovo je srce prebacilo u novu brzinu - prvo u ler, zatim preskočilo nekoliko otkucaja, a onda u još višu brzinu jer je pomislio da će ih Shep presavi-ti, upravo ovdje i sad, bez Jilly koja je stigla do predvorja.Umjesto toga, Shep je odlučio oponašati zmiju. Trbuhom je laštio pod dok je plazio od vrata blagovaonice do predvorja u prizemlju, krećući se preko sjeveroistočnog dijela dnevne sobe.Pridigavši se na podlaktice, pokrećući se laktovima i vrhovima prstiju, mali se kretao toliko brzo da ga je Dylan s naporom stizao.Komadi gipsa, komadi drva, komadi pjene i ostali otpad pljuštao je po njima dok su puzali. Između njih i južnog zida utješna hrpa namještaja upijala je ili odbijala niže ispaljene hice, dok su ostali letjeli iznad njih.Zrna su im zviždala iznad glava, zvuk sudbine koja uvlači zrak kroz stisnute zube, ipak Dylan još nije čuo nikakve vrištave zvukove šrapnela, s cijanidom ili nekom drugom aromom.Tanka maglica gipsane prašine davala je sobi snovit izgled, a zrakom je plovilo perje iz jastuka, gusto kao kad lisica provali u kokošinjac.Shep se uvukao u hodnik i možda bi nastavio ravno do radne sobe da u podnožju stubišta nije ničice ležala Jilly. Odmigoljila je unatrag, prepriječila mu put, zgrabila ga za mlohavu stražnjicu traperica i skrenula ga prema stubama.Kad ih nije zaustavljao namještaj ili kad se nisu odbijala, zrna su prodirala u predvorje kroz otvorena vrata dnevne sobe. Udarala su i u južni zid predvorja koji je također bio i sjeverni zid dnevne sobe. Udar u drugi sloj drva i gipsa zaustavio je nekoliko metaka, no većina se probila s još dovoljno ubilačke sile u nji-ma.Pišteći više od straha nego od napora, izbeljivši lice na lužnati okus

gipsane prašine, podigavši pogled uvis, Dylan je u zidu ugledao desetke rupa. Neke nisu bile veće od novčića, no bilo ih je nekoliko veličine njegove šake.Zrna su odvalila komade s rukohvata. Dok je promatrao, odbila su još nekoliko komada.Nekoliko stupova bilo je oštećeno. Dva su bila slomljena.Ona zrna koja su probila zid i prošla ogradu stubišta zaustavljala bi se u sjevernom zidu predvorja koji se dizao zajedno sa stubištem. Tamo je snažna municija trošila posljednje ostatke energije - gips je bio izbušen i napuknut kao na zidu nakon strijeljanja.Čak ako se Jilly i braća O'Conner, poput obitelji imitatora zmija u nekoj cirkuskoj predstavi, uspnu stubama držeći se nisko poput vode, neće im uspjeti da do prvog odmorišta stignu neozlijeđeni. Možda će jedan tamo stići zdrav i čitav. Možda čak i dvoje, što bi bio neoboriv dokaz o postojanju anđela čuvara. Doduše, kad bi čuda stizala u trojkama, onda to ne bi bila čuda, nego obično iskustvo. Jilly ili Shep ili Dylan bit će ubijeni ili teško ranjeni u tom pokušaju. Bili su u klopki, ležali su na podu, kašljući udisali gipsanu prašinu, izdisali je pišteći, bez izlaza, bez nade.Tada se paljba prorijedila, da bi nakon tri do četiri sekunde potpuno utihnula.Pošto su prvu fazu napada završili u samo dvije minute, ubojice s istoka i juga kuće povlačili su se u zaklon kako bi izbjegli paljbu s druge strane.Istovremeno će se drugi strijelci u trku primicati kući sa sjevera i zapada. Druga faza.Ulazna vrata, na zapadnom pročelju kuće, stajala su Dvlanu točno za leđima, obrubljena staklenim svjetlarnicima. Radna soba bila im je slijeva, jer su licem gledali prema prvom odmorištu, točno iza zida stubišta — na radnoj sobi bilo je tri prozora.Tijekom druge faze predvorje će biti izbušeno takvom olujom metaka da će im se sve dosad činiti, u usporedbi s tim, kao manji ispad bijesa ratoborne dječice.Podrugljiva Smrt dala im je samo nekoliko sekundi da se spase — svoje je koščate prste raširila kako bi olakšala istjecanje pijeska vremena.

Ti isti munjeviti proračuni sigurno su bljesnuli i u Jillvnoj glavi, jer još dok su posljednji odjeci paljbe grmjeli kućom, skočila je na noge istovremeno s Dy-lanom. Bez zastanka ili ijedne riječi strateškog dogovora, posegnuli su dolje, zgrabili Shepa za pojas i podigli ga na noge između sebe.Nadljudskom snagom navale adrenalina kojom majke podižu prevrnute automobile sa svoje zarobljene djece podigli su Shepa na vrhove prstiju i povukli ga uza stube, po kojima su njegove noge strugale, udarale, vukle se, a ponekad čak i završile na stubi načinom kao da umjereno podržava njihovu namjeru i pomaže im gurajući se malo nagore.»Gdje je sav led?« upitao je Shep.»Gore«, prodahtala je Jilly.»Gdje je sav led?«»Stari, prestani srat'.«»Skoro smo tamo«, hrabrila ih je Jilly.»Gdje je sav led?«Prvo ih je odmorište čekalo.Shep je pod stubu podvukao vršak cipele. ,Povukli su ga preko stube, dalje, gore.»Gdje je sav led?«Mutna stakla svjetlarnika rasprsnula su se u urliku paljbe, a bezbrojne oštre šake grubo su zalupale po ulaznim vratima, kao da čopor odlučnih demona sa smrtnim presudama traži prijam - lomili su drvo, probijali rupe, a vibracije su tresle stubište pod njihovim nogama dok se zrno za zrnom zabijalo u pregrade između nižih stuba.Trideset deveto poglavljeKad su konačno stigli do odmorišta i nastavili se uspinjati na kat, Dylan se osjetio sigurnije, no olakšanje se istog trenutka pokazalo preuranjenim. Zrno je probilo drvo tri stube ispred njih i zabilo se u strop stubišta.Shvatio je kako je donji dio drugog stubišta licem okrenut prema ulaznim vratima. U biti, pod nogama im je ležao stražnji zid streljane.

Nastavak je bio opasan, no povlačenje nije imalo nikakvog smisla — a zastati nasred stubišta značilo je sigurnu smrt prije ili kasnije. Stoga su još grublje povukli Shepa za pojas, Jilly objema rukama, Dylan samo jednom - vukli ga, dizali, bacali ga uz drugo stubište te je ovaj put svoje: »Gdje je sav led?« prokriještao u falsetu.Dylan je očekivao da će ga nastrijeliti kroz potplate cipela, u ruku, kroz bradu ili sve to zajedno. Kad su stigli na kat a da nitko od njih nije podsjećao na slike iz mrtvačnice u udžbeniku forenzične patologije, pustio je brata i naslonio se na ogradu kako bi došao do daha.Očito je Vonetta Beesley, njihova domaćica vrh ograde dodirnula negdje tijekom dana, jer je Dylan osjetio njezin psihički otisak — njezine slike bljesnule su mu u glavi. Osjetio se obaveznim odmah je potražiti.Da se to dogodilo prethodne večeri, da nije naučio nadzirati svoju reakciju na takve podražaje, vjerojatno bi se sjurio stubama, onako kako je bezglavo uju-rio u Marjorieinu kuću u Aveniji eukaliptusa. Umjesto toga, maknuo je ruku sa stupa i smanjio prag osjetljivosti na tragove.Jilly je Shepa odvukla dalje u hodnik, što dalje od vrha stubišta. Podigavši glas, kako bi nadglasala tutnjavu iz prizemlja, preklinjala ga je da ih presavije odavde.Pridruživši im se, Dylan je primijetio da mu je brat i dalje smrznut. Pitanje leda nije prestalo plesati u Shepovoj glavi - iz nje je izbacio doslovno sve ostalo.Nije postojala nikakva formula kojom bi se odredilo koliko će Shepu trebati da se izvuče iz smole svoje najnovije opsesije, no sigurna je oklada ležala na poduljem razdoblju skretanja pozornosti. Bilo je vjerojatnije da će se u svijet oko sebe vratiti za sat vremena nego za dvije minute.Usredotočiti se svom snagom na jedno pitanje ili područje interesa bio je drugi način da se izdvoji kad bi priljev podražaja postao prejak. Usred pucnjavenije mogao pronaći siguran kutak i okrenuti leda kaosu iza njega, ali je mogao pobjeći u simbolični zakutak tamne sobe, duboko u dvorcu svoga uma, zakutak u kojem je razmišljao samo i jedino o

ledu, ledu, ledu.»Gdje je sav led?«»Što slijedi kad završe s prizemljem?« upitala je Jilly.»Onda će razvaliti kat. Možda će se popeti na krov trijema da to obave.«»Možda će i ući«, rekla je.»Led, led, led.«»Moramo ga maknuti s leda«, brinula se Jilly.»To će se dogoditi ako bude imao vremena i mira.«»U dreku smo.«»Nismo u dreku.«»U dreku.«»Nismo u dreku.«»Imaš li plan?« željela je znati.Dylanov jedini plan, koji je zapravo predložila Jilly, bio je pobjeći iznad paljbe. Sad je shvatio da će paljba doprijeti do njih ma gdje pobjegli, a da i ne spominjemo strijelce.Strašna buka iz prizemlja, strah da će zalutali metak pronaći put uza stube ili se čak probiti kroz strop prizemlja i pod na katu - sve je to koncentraciju na taktiku i strategiju činilo nimalo lakšom od lova na zmije lasom. I još jednom su okolnosti Dylanu ponudile razumijevanje kako mu se brat mora osjećati preplavljen životom, što je u Shepovom slučaju bilo gotovo neprekidno.Dobro - zaboravi novac koji je u sefu. Beatlesi su bili u pravu - novac ti ne može kupiti ljubav. Niti zaustaviti metak.Zaboravi i 9-milimetarski pištolj koji je kupio nakon majčina ubojstva. Protiv ove artiljerije taj pištolj je mogao biti i od drva.»Led, led, led.«Jilly je nagovarala Shepa da se otskliže s leda i pridruži im se kako bi ih mogao presaviti na neko sigurno mjesto, no sklopljenih očiju i zamrznutih misaonih procesa ostajao je otporan na sva slatka uvjeravanja.Vrijeme i mir. Iako nisu mogli dobiti na vremenu, svaka dobivena minuta mogla bi biti ona u kojoj bi im se Shep mogao vratiti. Duboki mir nije bio moguć tijekom ovog džihada, no svako smanjenje buke i tutnjave malome će pomoći da pronađe put iz tog

ledenog zakutka.Dylan je prešao hodnik i širom otvorio vrata gostinjske sobe. »Unutra.«Jilly je djelovala sposobna povući Shepherda unutra priličnom brzinom.Udari paljbe potresali su zidove kuće. Prozori na katu drhtali su u okviri-ma.Hodajući ispred Jilly i Shepa, Dylan je požurio u spavaonicu, u ugrađeni ormar. Upalio je svjetlo.Sa stropa ormara visjelo je uže kapka koji je vodio na tavan. Povukao je uže i otvorio ga.U prizemlju je zaglušujuća buka paljbe koja je zvučala poput najgorih trenutaka nacističke opsade Lenjingrada, što je Dylan jednom gledao na History Channelu, postajala sve snažnija.Pitao se koliko još težih oštećenja može podnijeti struktura nosača zidova prije nego što šteta postane kritična i popusti jedan od uglova kuće.»Led, led, led.«Stigavši sa Shepom do ulaza u ormar, govoreći o bezbožnoj buci u prizemlju, Jilly je rekla: »Dobili smo dvostruku porciju Apokalipse.«»Je, s mrvicama.« Na gornjoj strani kapka bile su pričvršćene ljestve u tri dijela. Dylan ih je spustio.»Neki od Proctorovih pokusnih kunića sigurno su razvili sposobnosti daleko strasnije od naših.«»Sto time misliš?«»Ovi tipovi ne znaju što mi možemo, ali su se toliko zasrali od onoga što bi moglo biti, da nas žele stvarno mrtve, i to jako, jako brzo.«Dylan nije pomislio na to. Nije mu bilo drago razmišljati o tome. Prije njih, Proctorovi su nanoboti očito stvarali čudovišta. Svi su očekivali da su i on i Jilly i Shep također čudovišta.»Molim?« s nevjericom je upitala Jilly. »Želiš da se popnemo tim blesavim ljestvama?«»Aha.«

»To je smrt.«»To je tavan.«»Tavan je smrt — slijepa ulica.«»Bilo kuda krenuli, u slijepoj smo ulici. Ovo je jedini način kojim Shepu možemo kupiti malo vremena.«»Pogledat će na tavan.«»Ne odmah.«»Mrzim to«, izjavila je.»Ni ja baš ne pjevam od sreće.«»Led, led, led.«Dylan je rekao Jilly: »Ti prva.«»Zašto ja?«»Zato što možeš namamiti Shepa s vrha, dok ga ja guram odozdo.«Paljba je zastala, no sjećanje je i dalje zvonilo Dylanu u ušima.»Dolaze.«Jilly je rekla: »Sranje.«»Idi.«»Sranje.«»Gore.«»Sranje.«»Jilly, odmah sad.«Četrdeseto poglavljeTavan im je ograničio mogućnosti, stavio ih u položaj štakora u klopci, nudeći im samo polumrak, prašinu i pauke, no Jilly se uspela kosim ljestvama jer je tavan bio jedino mjesto gdje su mogli poći.Dok se penjala, torba ju je udarala po kuku i na trenutak se zakvačila za duge šarke za koje su ljestve bile pričvršćene. Izgubila je Coupe DeVille, svu prtljagu, laptop, komičarsku karijeru, čak i njezinog najvažnijega - dragog, nježnog, zelenog Freda - no neka je prokleta ako zbog bilo čega ostavi torbu. U njoj je imala nekoliko dolara, mentol—bombone, papirnate rupčiće, ruž, puder, četku za kosu — ništa što bi joj promijenilo život ako se to uništi ili izgubi, no vjerujući da će nekim čudom preživjeti posjet rodnom domu O'Connerovih, veselila se što će osvježiti ruž i iščetkati kosu jer joj se u ovom opasnom trenutku, mogućnost i najmanjeg uređivanja

činila poput izlaska u limuzini, predsjedničkih apartmana u hotelima s pet zvjezdica i Beluga kavijara.Štoviše, ako već mora umrijeti premlada i s glavom punom nanostrojeva, zbog glave pune nanostrojeva, htjela je za sobom ostaviti što je moguće ljepši leš - pretpostavljajući da neće dobiti metak u glavu i završiti izobličena lica nalik nekom Picassovom portretu.Negativna Jackson, vrtlog pesimizma, stigla je do vrha ljestava i otkrila da je tavan dovoljno visok da se može uspraviti. Kroz nekoliko mrežom prekrivenih ventilacijskih otvora sunce je prodiralo u to visoko zdanje, no nedovoljno snažno da rasprši većinu sjena. Gole grede, daščani zidovi i pod od šperploče okruživali su četrdesetak kartonskih kutija, tri stara kovčega, izabrano smeće i prilično velik prazan prostor.Vreli i suhi zrak jedva je primjetno mirisao na stari katran i snažno po bezbrojnim vrstama prašine. Tu i tamo nekoliko je kukuljica bilo pričvršćeno za kose stropne ploče — vrećice industrije insekata slabo fosforescentne u polumraku. Bliže njoj, točno iznad glave, između dvije grede protezala se brižno tkana paukova mreža - iako je njezin arhitekt ili nestao ili otputovao, mrežu su mračno urešavala četiri noćna leptira, sivih krila raširenih u sjećanje na let, dok im je, sad odsutni pauk, već bio posisao njihova tijela.»Ukleti smo«, promrmljala je okrećući se prema otvorenom kapku, spuštajući se na koljena da bi povirila niz ljestve.Shep je stajao na prvoj prečki. Obim je rukama zgrabio jednu od gornjih. Pognute glave, kao da stoji na nekim molitvenim ljestvama, izgledao je neodlučan da se popne.Iza Shepa, Dylan je gledao kroz otvorena vrata ormara, u gostinjsku spavaonicu, nesumnjivo očekujući kako će ugledati ljude na krovu trijema, s druge strane prozora.»Led«, rekao je Shep.Dylan je rekao Jilly: »Navuci ga gore.«»Što ako plane požar?«»To je jako loše navlačenje.«»Led.«»Ovdje gore je sve suho k'o barut. Što ako plane požar?«

»Što ako se pomaknu magnetski polovi?« zajedljivo je upitao.»Za to imam plan. Zar ga ne možeš pogurati?«»Ja ga mogu samo ohrabriti, no prilično je nemoguće gurati nekoga uz lje-stve.«»To se ne protivi fizikalnim zakonima.«»Što si sad, fizičarka?«»Led.«»Sunčica, imam ja ovdje vreće i vreće leda«, slagala je. »Dylane, poguraj ga.«»Pokušavam.«»Led.«»Shepe, gore ima jako puno leda. Popni se gore k meni.«Shep nije želio pomaći ruke. Tvrdoglavo se držao za prečku.Jilly nije mogla vidjeti Shepherdovo lice, samo tjeme njegove pognute gla-ve.Dylan je odozdo podigao bratovu desnu nogu i pomaknuo je na drugu prečku.»Led.«Nesposobna da iz glave izbaci sliku mrtvih leptira, i postajući sve očajnija, Jilly je odbacila ideju o nagovaranju Shepa da dođe na tavan - umjesto toga se ponadala da će doprijeti do njega pretvarajući njegov monolog o ledu u dijalog.»Led«, rekao je.Ona je rekla: »Smrznuta voda.«Dylan je Shepherdovu lijevu nogu podigao na prečku na koju mu je već bio postavio desnu, no Shepherd i dalje nije želio pomaknuti ruke.»Led.«»Poledica«, rekla je Jilly.Daleko ispod njih, u prizemlju, netko je nogom udario po vratima; znajući da su paljbom vanjska vrata pretvorili u čipkaste zavjese ili u piljevinu, jedina vrata koja su zahtijevala takav udarac bila su unutar kuće. Počela je potraga.»Led.«

»Tuča.«»Led.«»Ledene ploče.«Još jedan udarac iz prizemlja - ovaj je zazvonio cijelom kućom. Pod Jilly-nim je koljenima zadrhtao pod.Dylan je zatvorio vrata ormara - njihova je situacija postala vidljivo klau-strofobična.»Led.«»Ledenjak.«Baš kad se ponadala da će joj Shep odgovoriti, Jilly je iscrpila svoju zalihu sinonima za led i naziva za razne vrste leda. Odlučila je promijeniti prirodu igre, dodajući Shepherdovom ledu drugu riječ kao da pokušava dovršiti misao.Shep je rekao: »Led.«»Ledeni brijeg«, rekla je Jilly.»Led.«»Kockica leda.«Od tog razgovora o ledu na tavanu je postajalo sve vruće. Prašina na gredama, prašina na podu, prašina koja je lebdjela u zraku - činilo se da će svakog trenutka planuti.»Led.«»Klizalište.«»Led.«»Klizačica.«»Led.«»Hokej na ledu. Sunčica, trebao bi se sramiti - igraš lakšu polovicu igre, uvijek ista riječ.«Shepherd je podigao glavu. Zagledao se u dio ljestava između stisnutih šaka.Iz prizemlja: lomljava, razbijanje, brz i kratak rafal.»Led.«»Sladoled. Shepe, koliko bi se zabavljao kad bi slagalica imala samo jedanIdio?«»Led.«

»Šiljak za led.« »Led.«»Kliješta za led.«Dok mu je sipala nove riječi u glavu, led više nije tamo kružio potpuno sam. Na licu mu se vidjela sitna promjena - omekšalo je, navješćujući opuštanje od opsesije. Bila je sigurna da to ne zamišlja. Prilično sigurna.»Led.«»Posuda za led.«»Led.«»Ledeno doba. Znaš što, sunčica? Čak iako igram teži dio igre, daleko je zabavnije nego slušati popis sinonima zzfeces.«Na usnama mu je zatitrao slabašan smiješak, ali ga je gotovo istog trenutka otpuhnuo drhtavo izdahnuvši.»Led.«»Ledeno hladno.«Shepherd je prvo desnu, zatim i lijevu ruku premjestio na višu prečku. Pa onda na onu još višu. »Led.«»Vreća leda.«Shepherd je pomicao noge bez bratove pomoći.U prizemlju je zazvonilo zvonce. Čak i medu profesionalnim ubojicama moralo se naći poneku duhovitu budalu.»Led.«»Ledenica.«Shepherd se penjao, penjao. »Led.«»Revija na ledu.«»Led.«»Ledena oluja.«»Led.«»Ledeni čaj, sjekira za led, ledeni čovjek, škrinja za led, ledena voda«, izgovorila je Jilly, vukući ga uz posljednje prečke na tavan.Pomogla mu je da side s ljestava, pridigne se na noge, odvela ga dalje od kapka. Zagrlila ga je i rekla mu da je sjajan, a Shep se nije opirao iako je upitao: »Gdje je sav led?«Dolje u ormaru, Dylan je ugasio svjetlo. Uspeo se brzo, u tami. »Dobar posao, Jacksonova.«»De nada, O'Conner.«

Na koljenima u polumraku, Dylan je povukao sklopive ljestve, najtiše moguće, ponovno ih složio na kapak koji je nakon toga zatvorio. »Ako već nisu na katu, onda stižu«, prošaptao je. »Odvedi Shepa tamo, u jugozapadni kut, iza onih kutija.«»Gdje je sav led?« upitao je preglasno Shep.Jilly ga je ušutkala vodeći ga preko sjenama zagušenog tavana. Nije bio dovoljno visok da čelom udara u najniže grede, ali će se njegov veliki brat morati sagnuti.U donjim su prostorima ekipe za rušenje provalile u drugu sobu.Netko je povikao nešto nerazumljivo. Drugi mu je uzvratio glasnom kletvom, a netko je prasnuo u smijeh.Otvrdnuli, ogrubjeli, glasne pretpostavke i hvastanje u tim glasovima Jilly su natjerali da o njima ne razmišlja kao o ljudima nego kao o nikad uobličenim prikazama iz neke potjere u noćnoj mori, koje su ponekad lovile na dvije, ponekad na četiri noge, naizmjence tuleći poput ljudi i vrišteći poput zvijeri.Pitala se kad će stići policija, ako ikad stigne. Dylan je rekao da je najbliži grad kilometrima daleko. Prvi susjed je kilometar južno od njih. Ipak, sigurno je netko čuo pucnjavu.Napad je započeo prije pet ili šest minuta, i nijedna seoska policija nije sposobna stići tako daleko u sljedećih pet, vjerojatnije deset minuta.»Gdje je sav led?« upitao je Shep glasno kao i prije.Umjesto da ga ponovno ušutka, Jilly mu je odgovorila tihim glasom nadajući se da će mu time dati primjer: »U hladnjaku, dušice. Tamo je sav led.«Iza naslaganih kutija u jugozapadnom uglu, Jilly je Shepa nagovarala da sjedne na prašni pod.Propušteno kroz mrežom zatvoren ventilacijski otvor, trak dnevnog svjetla otkrivao je davno mrtvu pticu — vjerojatno vrapca — koju je vrijeme svelo na hrpicu krhkih kostiju. Ispod kostiju uhvatilo se nekoliko pera koje propuh nije odnio u druge zakutke tavana.Ptica se zacijelo uvukla nekog hladnog dana, kroz otvor ispod strehe, i nije znala naći izlaz. Možda je i slomila krilo udarajući po gredama, sigurno iscrpljena i gladna čekala je smrt pored mrežom zatvorene ventilacije, otkuda je mogla gledati nebo.

»Gdje je sav led?« upitao je Shepherd, taj put izgovorivši to šaptom.Zabrinuta da mali nije izašao onoliko daleko iz svog ledenog zakutka koliko je mislila dok se penjao ljestvama, ili da ponovno klizi natrag, Jilly ga je natjerala na novu igru, tražeći dijalog. »Led je u margariti, zar nije tako, sunčica? Ledeno i krasno. Kako bih sad popila jednu.«»Gdje je sav led?«»U hladnjaku za izlete, tamo ga ima.«»Gdje je sav led?«»Božić u New Englandu, tamo ima leda. I snijega.«Krećući se spretno i tiho za tako krupna čovjeka, Dylan je izronio iz dublje tame koja je zakrivala sredinu tavana, u ptičje svjetlo koje je slabo osvjetljavalo njihovo pribježište. Sjeo je pored brata. »I dalje led?« zabrinuto je upitao.»Stižemo nekamo«, uvjeravala ga je Jilly, sigurnije nego što se osjećala.»Gdje je sav led?« prošaptao je Shep.»Jako puno leda ima na klizalištu.«»Gdje je sav led?«»U ledomatu nema ništa osim leda.«Čizme su udarile u vrata na katu. U sobe su upadali s lomljavom i bukom.Šapćući još tiše, Shep je rekao: »Gdje je sav led?«»Vidim šampanjac u srebrnoj posudi«, rekla je Jilly, oponašajući njegov šapat. »Oko boce posvuda drobljeni led.«»Gdje je sav led?«»Na Sjevernom polu ima mnogo leda.«»Ahhh«, rekao je Shepherd i na trenutak zašutio.Jilly je napeto slušala dok su glasovi u sobama ispod njih zamjenjivali udarce i lomljavu divlje potrage. Mumificirani zavjerenici u grobnicama piramida, govoreći kroz svoje pogrebne pokrove zvučali bi razgovjetnije - ništa što su izgovorili dolje nije se razumijevalo na tavanu.»Ahhh«, uzdahnuo je Shep.»Stari, moramo krenuti«, rekao je Dylan. »Već jako kasnimo s presavija-njem.«

Pod njima je razvaljena kuća utonula u tišinu, a pola minute kasnije taj je uznemirujući muk postao zlokobniji od ičega što mu je prethodilo.»Stari«, rekao je Dylan, no nije više molio - kao da je osjetio kako će Shep bolje odgovoriti na njegovu šutnju, na mir, a ne na dodatni pritisak.Jilly je u mislima vidjela kuhinjski sat, nacerenu svinju kojoj je na trbuhu kazaljka odbrojavala sekunde.Taj ju je svinjski smiješak uznemirivao čak i u sjećanju, no kad je sliku izbacila iz misli, umjesto nje ugledala je, jednako nepozvan, Shepov tajmer kojim je mjerio vrijeme tuširanja. Ta ju je slika potresla snažnije od svinje, jer ju je tajmer jako podsjećao na tempiranu bombu.Strijelci su zapucali po stropu ispod njih, a gejziri puščanih zrna probili su tavanski pod.Četrdeset prvo poglavljeZapočevši na suprotnim krajevima kuće, no krećući se jedni prema drugima, strijelci su ispaljivali rafale velikih kalibara, zrna koja su probijala strop hodnika na katu. Meci su probijali drveni tavanski pod, raspršujući odlomljeno drvo i otvarajući uske prolaze kroz koje se odozdo probijalo svjetlo - postavili su dva metra široku zonu smrti dužinom tavanskog prostora. Zrna su se zarivala u grede. Druga su probijala krov i stvarala tamnomodre zvijezde ljetnog neba u tamnim lukovima tavanskog stropa.Jilly je shvatila zašto se Dylan želio povući u kut, leđima prema vanjskome zidu. Deka između njih i donjeg kata tamo će biti deblja, i vjerojatnije će zaustaviti barem dio metaka koji će probijati tavanski pod.Noge je držala ispružene. Zatim je privukla koljena na prsa kako bi bila što manja meta, no ipak ne dovoljno malena.Ona stoka ispod njih mijenjala je spremnike, punila oružje na smjenu, tako da se napad nije prekidao. Tresak, pucnjevi i grmljavina paljbe iz uma su istjerali sve osim strave, zapriječili sve misli, osim pomisli na smrt.U ovoj operaciji nije nedostajalo streljiva. Nije bilo razmišljanja o bešćutnosti ili nemoralnosti hladnokrvnog ubojstva. Samo

nemilosrdno i divlje izvršenje plana.U škrtom traku svjetlosti iz otvora Jilly je primijetila da je Shepovo lice oživio niz tikova, grimasa i trzaja, no da mu ispod spuštenih kapaka oči ne kreću brzo kao što je bio slučaj. Grmljavina pucnjave ometala ga je, no djelovao je više prestrašeno i rastreseno, nego intenzivno usredotočen na neku čarobnu pomisao.Pucnjava je prestala.Kuća je pucketala i škripala polako se raspadajući.Siguran da je riječ samo o kratkotrajnom prekidu vatre, Dylan se usudio motivirati Shepa prijetnjom onoga što se spremalo: »Shep, strašno-krvavo. Dolazi brzo, strašno—krvavo.«Izašavši iz hodnika i prešavši u sobe s obje strane kuće, strijelci su ponovno zapucali.Ubojice još nisu ušli u sobu točno ispod kuta tavana u kojem su se skutrili Jilly, Dylan i Shep. No tamo će stići za koju minutu. Možda i prije.Iako se okrutno puškaranje koncentriralo na dva udaljena područja, cijeli je tavanski pod vibrirao od udaraca teških zrna.Drvo je škripalo, jecalo, mecima pogođeni čavli i cijevi zvonili su, zvečali i odjekivali.Maglica prašine padala je s greda.Na podu ptičje su kosti drhturile kao da je u njih ušao neki duh.Oslobođeno, jedno se preostalo pero počelo podizati kroz prašinu koja se slijegala.Jilly je poželjela zavrištati, nije se usudila, nije mogla - grlo joj se stegnulo poput šake, zastao joj je dah.Automatsko oružje zarežalo je točno ispod njih, a pred njihovim očima rojevi metaka probijali su naslagane kutije. Karton je pucketao, poskakivao, drhtao.Otvorivši naglo oči, Shepherd se odbacio s poda, ustao i pritisnuo leda uza zid.Divljački izdahnuvši, Jilly je skočila na noge, kao i Dylan. Činilo im se da se oko njih raspada čitava zgrada, da će je u komadiće raznijeti ciklon buke, ako je prije toga sa zemljom ne sravni ta razarajuća oluja olova i čelikom obloženih zrna.Pola metra pred njima drveni je pod napuknuo, napuknuo, puknuo

- zrna su ga probijala odozdo.Nešto je udarilo Jilly u čelo, kad je podigla desnu ruku, nešto joj se žarilo u dlan prije nego što ga je uspjela pritisnuti na prvu ranu — vrisnula je od boli, od šoka.Čak i u tom prašnom polumraku ugledala je prve kapi krvi koje su joj curile s vrhova prstiju - grčevito ih je stresla. Kapljice su tamno zasjale na kartonskim kutijama stvarajući šaru koja je nesumnjivo proricala njezinu budućnost.S ozlijeđenog čela, slijevajući se niz desnu sljepoočicu, debela kaplja krvi pronašla je kut njezina oka.Jedno, tri, pet, i više zrna probilo je pod, bliže od prve skupine.Shepherd je zgrabio Jillynu zdravu ruku.Nije ga vidjela da zahvaća ili zavrće, ali se tavan presavio, a pred njima se razmotalo svjetlo.Niske grede poletjele su u vedro nebo. Zlatna trava koja im je milovala koljena kliznula im je čvrsto pod noge, dok su podne obloge nestajale ispod njih.Zvučeći krhko i suho poput davno mrtvih stvari, škljocavi skokovi zapanjenih skakavaca čuli su se odasvud iz trave.Jilly je sa Shepom i Dylanom stajala na vrhu osunčanog brda. Daleko na zapadu more kao da je na sebe navuklo ljuskavu zmajevu kožu, zelenu prošaranu zlatnim.Još je čula neprekidnu paljbu, ali prigušenu daljinom i zidovima O'Conne-rove kuće koju je sad prvi put vidjela izvana. S te se daljine zgrada doimala manje oštećenom nego što je zaista bila.»Shepe, nije dovoljno dobro, nije dovoljno daleko«, brinuo se Dylan.Shepherd je pustio Jilly i stajao zapanjen prizorom krvi koja je kapala s palca, kažiprsta i srednjaka njezine desne ruke.Pet centimetara duga, i pola centimetra široka, špranja je probila mesnati dio njezinog dlana.Obično je, videći krv, osjetila kako joj klecaju koljena, te su joj možda noge drhtale manje zbog krvi, a više zato što je shvatila da je ta rana mogla biti - i trebala biti - daleko teža.Dylan ju je prihvatio pod ruku i pogledao joj čelo. »Plitka posjekotina. Vjerojatno još jedna špranja, ali se nije zadržala. Više

krvi nego štete.«U podnožju brda, na kraju livade, na travnjacima koji su okruživali kuću, trojica naoružanih stražarila su kako bi svoj plijen spriječili da pobjegne kroz pucnjavu i kordon ubojica koji su pretraživali mecima izbušene sobe. Nijedan od trojice nije gledao prema brdu, no ta sreća neće biti duga vijeka.Dok Jilly nije gledala, Dylan je zahvatio špranju u njezinom dlanu i izvukao je jednim oštrim pokretom koji ju je natjerao da bolno zašišti.»Očistit ćemo kasnije«, rekao je.»Gdje to kasnije?« upitala je. »Ako ne kažeš Shepherdu gdje da nas presavije, moguće da ćemo otputovati nekamo gdje se ne usuđujemo poći. Na primjer, natrag u motel u Holbrooku, gdje nas čekaju, u to se možeš kladiti - a možda čak natrag u kuću.«»Ali gdje je sigurno?« pitao se Dylan, za trenutak ostavši bez ideje.Možda su je krv na dlanu i čelu podsjetili na viziju u pustinji u kojoj ju je samljeo val bijelih krila i još nešto gore. U okrutnu realnost ovog očajnog dana odjednom su se probili snoviti predznaci neizbježnog zla.Iz zobenog mirisa suhe trave podigao se slatkast i snažan miris tamjana.U kući je prigušen zvuk paljbe ubrzo utihnuo, zatim posve zamro, dok se s brda uzdizao srebrnast dječji smijeh.Po ovom ili onom znaku Dylan je prepoznao njezino stanje, znao je da ponovno jaše na valovima paranormalne percepcije i rekao: »Što se zbiva, što vidiš?«Okrenuvši se prema radosnoj glazbi dječjih glasova, nije pronašla one koji su se smijali, već je umjesto toga ugledala škropionicu sa svetom vodom kakva se nalazi u svakoj katoličkoj crkvi, napuštenu na tom travnatom brdu, isklesanu poput nadgrobnog kamena na nekom prastarom groblju.Kretnja iza Shepa privukla je njezinu pozornost, i kad je fokus prebacila sa škropionice, ugledala je djevojčicu, plavokosu i plavooku, pet ili šest godina staru,u čipkastoj bijeloj haljinici, s bijelim vrpcama u kosi, kako, sva svečana, u rukama drži stručak cvijeća. Dok su se nevidljiva djeca

smijala, djevojčica se okretala kao da ih traži i kad je Jilly okrenula leda, nestala je ...... no natrag se vratila, sučelice njoj, točno na mjestu na kojem je stajala djevojčica, pedesetogodišnja žena u blijedožutoj haljini, sa žutim rukavicama i šeširom ukrašenim cvijećem. Oči je toliko zabacila uvis da su se vidjele samo bjeloočnice, torzo su joj unakažavale tri stravične rane od metaka, jedna između grudi. Iako mrtva, žena je pošla prema Jilly - prikaza stvarna pod vrelim ljetnim suncem jednako kao i one koje progone pod mjesečinom. Prilazeći, pružala je desnu ruku kao da traži pomoć.Nesposobna da se pomakne, kao prikovana za tlo, Jilly je uzmaknula pred sablasnim dodirom, ispružila krvavu ruku kako bi odvratila dodir, no kad su prsti mrtve žene dodirnuli njezin dlan - osjetila je pritisak i hladnoću - prikaza je iščeznula.»To će se dogoditi danas«, rekla je bezvoljno. »Ubrzo.«»Dogoditi? Sto?« upitao je Dylan.U daljini je jedan tip povikao nešto, drugi mu je vičući odgovorio.»Vidjeli su nas«, rekao je Dylan.Na nebeskom se beskraju nazirala samo jedna ptica, sokol koji je u visinama nečujno kružio na zračnim strujama - nijedna ptica nije poletjela iz trave oko njih, no ona je čula krila, isprva jedva čujni šum, a zatim sve jače i jače lepe-tanje.»Dolaze«, upozorio je Dylan, ne govoreći o pticama nego o ubojicama.»Krila«, rekla je Jilly, dok su šum i bubnjanje nevidljivih golubica, postajali sve jači. »Krila.«Reskoj pucnjavi automatskog oružja, stvarna na tom mjestu i vremenu, uzvratili su odmjerenije praskanje teških pušaka koje je čula samo ona - hici ispaljeni na drugom mjestu u drugom vremenu - no stizali su brzo.»Jilly«, rekao je Shepherd, zapanjivši je što ju je pozvao po imenu koje nikad dotad nije izgovorio.Zagledala se u njegove poput lotosa zelene oči, ni najmanje snene, ni najmanje bojažljive kakve su bile u prošlosti, nego bistre, otvorene i oštre od uzbune.»Crkva«, rekao je Shepherd.

»Crkva«, složila se.»Shepe!« požurivao ga je Dylan dok su zrna dizala stupice prašine i kidala travu s obronka samo nekoliko metara od njih.Shepherd O'Conner doveo je tamo do ovdje, presavio Sunce, zlatnu travu, metke u letu, i rastvorio prohladan i nadsvoden prostor s vitrajima koji su nalikovali konačno riješenim slagalicama.Četrdeset drugo poglavljeUnutrašnjost španjolske barokne crkve, golema, stara i ljupka — u kojoj su obavljali manje restauracijske radove — sastojala se od dugog središnjeg broda s ba-čvastim svodom i dva duboka bočna broda, te duge središnje kolonade s masivnim, deset metara visokim stupovima koji su stajali na raskošno isklesanim dvo-metarskim postoljima.Tristotinjak ljudi u crkvi djelovali su sićušno poput patuljaka, umanjeni prostorom i dimenzijama arhitektonskih elemenata. Unatoč otmjenoj odjeći, nisu se mogli mjeriti s raznobojnim kaskadama svjetla koje su se slijevale po njima kroz osunčane zapadne prozore.Kostur skele — podignute zbog restauracije oslikanog gipsanog friza koji je ukrašavao tri zida broda — malo je zaklanjao blještavi sjaj prozora. Sunce je probijalo safirne, rubinske, smaragdne, ametistne i dijamantnožute komade obojanog stakla rasipajući dragulje svjetla preko polovice broda i ostavljalo raznobojne mrlje po središnjem prolazu.Deset otkucaja srca nakon dolaska, Dylan je svojim prodornim pogledom prešao po crkvi i zapamtio tisuću pojedinosti ukrasa, oblika i funkcija. Kao testament dubini barokne arhitekture, spoznaja tisuću detalja nije mu otkrila ništa o strukturi, jednako kao što ni egiptolog ne bi imao blagog pojma o novo-otkrivenoj piramidi ako bi proučio samo dva metra njezina vrha koja nije prekrio pustinjski pijesak.Nakon brzog pregleda crkve, svoju je pozornost usmjerio na djevojčicu s kosom svezanom u rep, devet godina staru, koja je istraživala sjenovit zakutak u dnu velikog broda u koji ih je Shepherd presavio. Uzdahnula je, zatreptala, širom otvorila usta, okrenula se na jednoj lakiranoj cipelici i potrčala pridružiti se

roditeljima u klupi, nesumnjivo da ih izvijesti da su stigli ili sveci ili vještice.Iako se u zraku osjećao tamjan, kao u Jillvnim vizijama, zrak nije titrao ni od glazbe ni od lepetanja krila. Stotine koje su se ovdje okupile razgovarale su šaptom, a njihovi su glasovi medu stupovima lebdjeli meko poput mirisa tamjana.Najveći dio okupljenih sjedio je u prednjoj polovici crkve, licem okrenuti oltaru. Ako su se neki i okrenuli, kako bi porazgovarali s onima iza njih, sigurno nisu opazili čaroliju koja se maločas zbila, jer nitko nije ustao da bi vidio bolje, i nitko nije iznenađeno povikao.Bliže njima, mladići u smokinzima pratili su zakašnjele niz središnji prolaz do njihovih sjedišta. Pratioci su bili prezaposleni - a pristigli uzvanici previše uronjeni u očekivanje skorog događaja - da bi primijetili čudesnu materijaliza-ciju u dalekom i polumračnom kutu.»Vjenčanje«, prošaptala je Jilly.»To je pravo mjesto?«»Los Angeles. Moja crkva«, rekla je zvučeći zapanjeno.»Tvoja?«»Tu sam pjevala u zboru kad sam bila mala.«»Kad će se dogoditi?«»Ubrzo.«»Kako?«»Pucnjava.«»Opet proklete puške.«»Šezdeset sedam ranjenih ... četrdeset mrtvih.«»Šezdeset sedam?« upitao je, zapanjen brojkom. »Onda to ne može biti samo jedan strijelac.«»Više njih«, prošaptala je. »Više njih.«»Koliko?«Pogledom je tražila odgovore u nebeskim krivinama lukova i bačvastih svodova, a zatim joj je pogled skliznuo niz ulaštene mramorne stupove do kipova svetaca u prirodnoj veličini koji su tvorili postolje stupa.»Najmanje dva«, rekla je. »Možda tri.«

»Shep se boji.«»Svi se bojimo, stari«, odgovorio je Dylan, što je u tom trenutku bilo najviše čime je mogao umiriti brata.Jilly kao da je proučavala mladenkine prijatelje i obitelj, zatim one mlado-ženjine, kao da je svojim šestim čulom mogla zaključiti, promatrajući im zatiljke, je li itko od njih ovamo stigao želeći zlo.»Strijelci sigurno neće biti uzvanici«, rekao je Dylan.»Neće ... mislim ... neće ...«Načinila je nekoliko koraka prema praznim klupama u posljednjem redu, zanimanje joj je skretalo s uzvanika prema oltaru i svetištu iza daleke ograde.Red stupova odvajao je brod od svetišta, i ujedno podupirao niz lukova koji su se protezali širinom crkve. Iza stupova nalazio se prostor za zbor, i oltar s ka-ležima i tabernakulima - iza toga uzdizalo se veličanstveno, odozdo osvijetljeno raspelo.Prišavši Jilly, Dylan je rekao: »Možda će uletjeti nakon što vjenčanje započne, doći i zapucati.«»Ne«, usprotivila se. »Već su ovdje.«Osjetio je njezine riječi kao led na zatiljku.Okretala se polagano, tražila, tražila.Orguljaš je zasvirao prve tonove ulaznog psalma.Radnici koji su restaurirali oslikani gipsani friz očito su ostavili otvorene prozore ili vrata i tako u stanove na višim katovima propustili neke privremene stanare. Uplašene golubice poletjele su u brod iz svojih skrovišta u rebrima lukova i s ukrašenih kapitela stupova, ne onakvo mnoštvo kakvo je vidjela Jilly, nego osam ili deset, najviše dvanaest - poletjele su s raznih mjesta i odmah se skupile u jato s ove strane oltarske ograde.Uzvanici su s ushitom popratili taj krilati spektakl kao da je on bio planirana točka prije vjenčanja - nekoliko se oduševljene djece nasmijalo neponovljivim srebrnastim smijehom.»Počinje«, izjavila je Jilly, a vidljiva je strava napela njezino okrvavljeno lice.Jato je kružilo crkvom, od mladenkine obitelji do mladoženjine, i natrag -napredovalo je prema dnu broda istražujući obje njegove strane.

Jedan dosjetljivi vratar potrčao je niz prolaz, ispod skela, sve do dna broda, kroz otvorena vrata u narteks, bez sumnje namjeravajući otvoriti dvokrilna ulazna vrata kako bi krilatim uljezima osigurao nesmetan izlaz.Kao da su bile usklađene s glazbom, ptice su se obrušile i ponirale u krugovima od oltara prema dnu broda. Vučene propuhom izazvanim otvaranjem vrata, privučene sunčevim svjetlom koje nije prolazilo kroz obojana stakla, pošle su tamo gdje ih je vratar pozvao — van, na slobodu — ostavivši za sobom nekoliko bijelih, blistavih pera da polako padaju u zraku.Isprva očarana perom koje se dizalo na zračnoj struji, Jilly je naglo skrenula pogled na skele podignute uz zapadno krilo broda, a zatim na one uz istočno krilo. » Tamo gore.«Vrhovi lukova prozora uzdizali su se oko šest metara iznad poda crkve. Skela se dizala pola metra više, kako bi se moglo urediti metar široku traku izrezbarenog i oslikanog gipsa na oko osam metara visine.Ta je platforma na kojoj su radnim danima zanatlije i radnici restaurirali bila široka metar i pol, skoro jednako kao i prolaz ispod nje, načinjena od šperploča pričvršćenih na vodoravne cijevi skele. Ta ih je visina, uz polumrak koji je vladao u bačvastim gornjim dijelovima crkve, tamo gdje radna svjetla nisu dopirala, sprječavala da vide tko se skriva na tim zaklonjenim povišenjima.Na stražnjem dijelu broda nije bilo prozora, no friz se nastavljao i tamo jednako kao i skele. Tri metra dalje, zdesna Shepherdu, ljestve su vodile na skelu - čelične cijevi prekrivene rebrastom gumom.Dylan im je prišao, dodirnuo prečku iznad svoje glave i odmah, poput uboda škorpiona, osjetio psihički trag zločinaca.Požurivši s njim do ljestava, Jilly je bez sumnje primijetila strašnu promjenu na njegovom licu i očima jer je rekla: »O, Bože, što je?«»Trojica«, rekao joj je, maknuvši ruku s ljestava, i počeo stiskati i otvarati šaku kako bi iz nje istjerao mračnu energiju koja se uvukla. »Licemjeri. Mržnja. Žele pobiti i mladence i kumove. I svećenika. I sve goste koje uspiju.«Jilly se okrenula prema prednjem dijelu crkve. »Dylane!«Pratio je njezin pogled i kod oltara vidio svećenika i dva

ministranta koji su s oltara stubištem silazili do ograde.Kroz bočna vrata dva su mladića u smokinzima ušli u brod i uputili se prema središnjem prolazu. Mladoženja i njegov kum.»Moramo ih upozoriti«, rekla je Jilly.»Ne. Ako podignemo viku, oni neće znati tko smo, možda ne shvate što im govorimo. Neće odmah reagirati - ali strijelci hoće. Zapucat će. Neće ubiti mladu, ali će pobiti mladoženju i masu gostiju.«»Onda moramo gore«, rekla je, i uhvatila se za ljestve kao da se želi uspeti.Zaustavio ju je uhvativši je za rame. »Ne. Vibracije. Zatrest će se skela. Osjetit će da se penjemo. Znat će da dolazimo.«Shepherd je stajao u za njega posve neobičnoj pozi - nije pognuo glavu, objesio je ramena i zagledao se u pod - zabacio je glavu uvis i promatrao pero koje je lebdjelo.Stavši između brata i pera, Dylan ga je pogledao ravno u oči. »Shep, volim te. Volim te ... i trebam te ovdje.«Prebacivši fokus s pera na Dylana, Shep je rekao: »Sjeverni pol.«Dylan se na trenutak smeo, a zatim shvatio kako Shep ponavlja jedan od Jillynih odgovora na njegovo jednolično pitanje Gdje je sav led?»Stari, nemoj, zaboravi Sjeverni pol. Budi ovdje, sa mnom.«Shep je zatreptao, zatreptao je kao da je zbunjen.Plašeći se da će mu brat sklopiti oči, i povući se u neki svoj mentalni zakutak, Dylan je rekao: »Brzo, odmah, presavij nas odavde tamo, Shep.« Pokazao je prema podu. »Odavde.« Zatim je pokazao prema vrhu skele koja se protezala stražnjim zidom broda, a drugom je rukom Shepu okrenuo glavu prema tom mjestu. »Tamo, na onu tamo platformu. Shepe, odavde tamo. Ovdjetamo.«Završio je uvodni psalam. Posljednji zvukovi orgulja šuplje su odzvanjali svodovima i kolonadama.»Ovdje?« upitao je Shep pokazujući pod.»Da.«»Tamo?« upitao je Shep pokazujući skelu iznad njih.»Da. Odavde tamo.«»Odavde tamo?«

»Da, stari, odavde tamo.«»Nije daleko«, rekao je Shep.»Nije, sunčica«, složila se Jilly. »Nije daleko, mi znamo da ti možeš daleko više, puno dalje, ali sad trebamo samo odavde tamo.«Nekoliko sekundi nakon što su i posljednji tonovi utihnuli i u najdaljim zakucima crkve, orguljaš je zasvirao Dolazi mlada.Dylan je pogledao prema središnjem prolazu, možda dvadeset pet metara udaljenom i vidio kako iz predvorja ulazi lijepa mlada žena u pratnji zgodnog mladića u smokingu. Prošla je ispod skela, pokraj škropionice i ušla u brod. Na sebi je imala modru haljinu, modre rukavice i nosila stručak cvijeća. Djeveruša u pratnji djevera. Usredotočivši se potpuno na tempo, hodali su u klasičnom, isprekidanom ritmu ženidbenih povorki.»Ovdjetamo?« upitao je Shep.»Ovdjetamo«, požurivao gaje Dylan. »Ovdjetamo!«Okupljeni uzvanici ustali su iz klupa i okrenuli se kako bi promatrali ulazak mlade. Njihovu će pozornost u potpunosti privući ceremonija, tako da je bilo malo vjerojatno kako će itko od njih, osim možda djevojčice s repićem, primijetiti kako tri prilike iščezavaju iz udaljenog, sjenovitog ugla.Prstima još mokrim od Jillyne krvi kad ju je dodirnuo na vrhu brda, Shep-herd je ponovno posegnuo za njezinom ozlijeđenom rukom. »Osjeti kako to ide — sve u krug, sve se vrti u krug.«»Ovdjetamo«, podsjetila ga je Jilly.Kad je druga djeveruša sa svojim pratiocem pošla za prvom, sve se u Dyla-novom vidnom polju presavilo dalje od njega.Četrdeset treće poglavljeDylanu zdesna razmotao se rebrasti friz, slijeva provalija, pod nogama platforma skele - zaškripala je i zadrhtala pod njihovom težinom.Prvi od trojice strijelaca - bradati tip raskuštrane kose i velike glave na tankome vratu - sjedio je metar dalje od njih, leđima oslonjen na zid broda. Uz njega je ležala jurišna puška i šest rezervnih spremnika sa streljivom.Iako je glazba za povorku već bila počela, licemjer nije zauzeo položaj za pucanje. Uza se imao je i Entertainment Weekly, časopis

kojim je očito ubijao vrijeme. Samo trenutak prije, izvukao je debeli kolutić čokolade iz kutije sa slatki-šima.Zatečen drhtajem koji je potresao skelu, strijelac je pogledao ulijevo. Podigao je pogled i zapanjen spazio Dylana koji je stajao samo metar od njega.Što se ticalo čokolade, tip je bio na automatskom pilotu. Iako je posve zatečen razrogačio oči, desnim je palcem i kažiprstom ubacio komadić čokolade ravno u otvorena usta.Dylan je čokoladu popratio udarcem u bradu, i njime propalitetu u grlo stjeravši ne samo čokoladu nego vjerojatno i nekoliko zubi.Ljubitelj čokolade glavom je udario u gipsani friz. Zakolutao je očima, glava mu se objesila na mlitavom vratu i zatim je, onesviješten, kliznuo na bok.Udarac je Dylana izbacio iz ravnoteže. Zateturao je, rukom zgrabio friz i spasio se od pada.Dylan je na platformu stigao najbliže strijelcu. Shep odmah iza njega.I dalje opipavajući kako sve to radi, kako se sve u krug, sve se vrti u krug, Jilly se razmotala treća i pustila Shepovu ruku. »Uf!« ispalila je jer nije znala nijedan prikladniji način kojim bi izrazila ono što je upravo shvatila - više nagonski nego razumom - o arhitekturi stvarnosti: »Uf«!U nekim mirnijim okolnostima, vjerojatno bi sjela i razmišljala kojih sat vremena, sat ili godinu, i vjerojatno bi cuclala palac i povremeno tražila svoju mamu. Ne samo što su se presavili s poda crkve na vrh skele nego i ravno u sjenu Smrti, a ona nije imala vremena da se utješi palcem.Da Dylan nije bio sposoban srediti ljudskog glodavca s puškom, ona mu iz svog položaja ne bi mogla pomoći — dakle, bili bi osuđeni na smrt od puščane vatre. Stoga, još dok je Dylan udarao, Jilly je odmah razgledala crkvu, tražeći preostalu dvojicu ubojica.Osam metara ispod njih, uzvanici na vjenčanju promatrali su kako kuma za djeverušama kroči središnjim prolazom. Prešli su već pola puta do oltara. Visina platforme i sjene prikrile su Dvlanov udarac, Jillvno izviđanje i Shepherdov nastup.

Orguljaš koji je grmljavinom akorda svadbenog marša obećavao bračno blaženstvo do stropa, i u divljoj radosti očekivao skorašnje zavjete, kao da je želio srušiti stupove koji su nosili svod.Jilly je drugog strijelca spazila na skeli uz zapadni zid, iznad vitraja, daleko naprijed u brodu, gdje je kroz poprečnu kolonadu i ispod visokih lukova imao čistu liniju paljbe ravno prema oltaru. Ležao je na platformi, okrenuvši se prema mladoženji i kumu.Koliko je mogla vidjeti, uz slabo svjetlo na ovoj visini, ubojica se nije okrenuo pratiti povorku, nego se hladnokrvno spremao za pokolj, hvatao ciljeve i proračunavao putanje hitaca.Uhvativši pušku za cijev, Dylan se pridružio Jilly i Shep. »Vidiš ih?«Pokazala je prema zapadnoj skeli. »Onoga da, trećega ne.«Kut pod kojim su vidjeli istočnu skelu nije bio idealan. Previše stupova skrivalo je dijelove platforme.Dylan je zamolio Shepherda da ih presavije s južne skele, ali strašno precizno kako bi ih doveo ravno uz ležećeg strijelca na zapadnoj skeli - Dylan prvi, kako bi kundakom puške koju je oteo prvome, mogao izvršiti pravdu nad drugim ubojicom.»Opet ne daleko«, rekao je Shep.»Ne. Kratko putovanje«, složio se Dylan.»Shep može daleko.«»Je, stari, znam, ali sad trebamo kratko.«»Shep može jako daleko.«»Stari, samo odavde tamo.«Mlada se pojavila držeći svog oca pod ruku.»Sad, sunčica«, požurila ga je Jilly. »Moramo ići sad. Može?«»Može«, rekao je Shep.I ostali su na južnoj skeli.»Sunčica?« tjerala ga je Jilly.»Može.«Dolazi mlada, zagrmjele su orgulje, no iz njihove je perspektive mlada već prošla. Uputila se prema oltarskoj ogradi gdje ju je čekao mladoženja.»Stari, što ti je, zašto nismo već otišli?« »Može.«»Stari, slušaš li me, stvarno me slušaš?« »Mislim«, rekao je Shep. »Zabogamiloga, nemoj misliti, samo uradi to.« »Mislim.«

»Samo naspresavij odavde.« »Može.«Mladoženja, kum, djeveruše, djeveri, kuma, nosač prstena, djevojčica sa cvijećem, mladenkin otac, mlada — čitava se skupina kretala unutar vatrene linije ubojice na zapadnoj skeli, a vjerojatno su se otkrili i trećem strijelcu, onome kojeg još nisu pronašli. »Može.«Shep je posegnuo preko svijeta koji vidimo, s druge strane onoga što prepoznajemo s naših pet osjetila, uštinuo matricu stvarnosti koja je podsjećala na jako tanak film, jednostavna kao i svako drugo stvaranje, no sastavljena od jedanaest dimenzija. Zavrnuo ju je, tjerajući vrijeme i prostor da se pokore njegovoj volji te njih troje presavio s južne platforme na zapadnu. Ili točnije, presavio je jug od njih i razmotao zapad pred njima — iako je razlika čisto tehničke prirode, dok su rezultati identični.Kad im je zapadna skela postala stvarnost, Jilly je ugledala Dylana kako podiže pušku iznad glave namjeravajući se kundakom poslužiti kao toljagom.Ispružen na platformi, drugi se strijelac malo podigao na lijevu podlakticu, žmirkajući prema istočnom zidu - tada su oni stigli. Pojas je sigurnosnim uzetom pričvrstio za klin s karabinerom, poput alpinista se prikvačio za zid, najvjerojatnije da poništi učinak povratnog udara i osigura si stabilnost ako odluči pucati stojeći.Umjesto brade imao je samo čekinje, na sebi je imao dockersice i majicu s univerzalnim simbolom američkog domoljublja — reklamom za pivo Budweiser — na leđima. No i s tim mu ne bi uspjelo proći američku carinsku postaju istočno od Akele u New Mexicu, kad su tamo čak i jadnog Freda pomno pregledali zajedno s njegovim sumnjivim loncem.Strijelac se pridigao na lijevu ruku kako bi desnom što jasnije nekome dao znak.Taj netko bio je treći ubojica.Točno nasuprot obožavatelju Budweisera, posljednji strijelac — sjena oštrih rubova medu mekim sjenama — podigao se na noge. Vjerojatno se privezavši za zid crkve, u rukama je imao kratko oružje koje je u slabom svjetlu podsjećalo na jurišnu pušku, jedan od onih malih strojeva za ubijanje sa sklopivim kundakom.

Shepherd je rekao: »Shep hoće tortu«, kao da je upravo shvatio kako su se našli na vjenčanju. Dylan je svom snagom spustio kundak na glavu drugog strijelca, dok je Jilly shvatila da su u velikoj nevolji, i da će ih sigurno ustrijeliti, zajedno s mladencima i brojnim uzvanicima.Treći ubojica, očevidac njihova čudesnog dolaska, koji je i dalje promatrao kako mu kolega pada u nesvijest, zapucat će na njih za nekoliko sekundi, daleko prije nego što im uspije uvjeriti Shepherda da im je potrebno još jedno kratko putovanje.Zapravo, još dok je sa zadovoljavajućom silinom kundak puške udario o glavu drugog strijelca, treći je počeo podizati pušku prema zapadnoj skeli.»Ovdjetamo«, rekla je Jilly. »Ovdjetamo.«Očajnički se nadajući kako pamti matricu od jedanaest dimenzija i sve u krug, sve se vrti u krug s istom sigurnošću kojom je pamtila 118 viceva o velikim guzicama, Jilly je pustila da joj torbica sklizne s ramena i padne na platformu. Zahvatila je, zavrnula, i presavila se sa zapadnog zida na istočnu platformu, nadajući se kako će joj iznenađenje pružiti dovoljnu prednost da ubojici istrgne pušku iz ruku prije nego što ovaj pritisne okidač. Presavila se sama i samo sebe jer je u posljednjem trenutku, kad je već počela zavrtati, pomislila na Muhu i nije željela biti odgovorna da Dvlanov nos završi zauvijek prilijepljen u Shepher-dovom lijevom pazuhu.Gotovo se uspjela prebaciti s platforme na platformu.Stigla je samo tri metra od cilja.U jednom je trenutku stajala uz Shepa na zapadnoj skeli, a na pola istog trenutka razmotala se u zraku, osam metara iznad poda crkve.Iako se to što je učinila, to nesavršeno presavijanje, moralo po svakom mjerilu ocijeniti kao sjajno postignuće, i iako su je vrijedne horde nanostrojeva i na-, nokompjutora u njezinu mozgu za manje od jednoga dana proklele natprirodnim moćima, Jillian Jackson nije mogla letjeti. Materijalizirala se dovoljno blizu trećem strijelcu da vidi njegov izraz potpune, nepatvorene okamenjenosti i raz-rogačene oči — kao da je koju sekundu visjela u zraku, a zatim je pala poput 55 kilograma teškog kamena.#

Terorist maskiran u majicu s pivom mora da je imao prilično tvrdu glavu, uzimajući u obzir njegovu otpornost na nove ideje i istinu, toliko potrebitu onima koji svoje živote žele posvetiti bezumnom nasilju. No kundak se ipak pokazao tvrdim.Za tankoćutnu umjetničku dušicu, Dylan je začudo uznemirujuće uživao u zvuku udarca kundaka o lubanju — možda bi tipa lupio još jednom da nijezačuo Jillyno Ovdjetamo. Prizvuk potpune zebnje u njezinu glasu bio mu je znak za uzbunu.Baš kad ju je pogledao, ona se presavila u zvjezdicu tanušnih krakova koja se presavila u točkicu, i iščeznula. Dvlanovo srce je udarilo jedanput, dvaput -prošla je možda sekunda možda i manje - prije nego što se Jilly pojavila u zraku, visoko iznad uzvanika.U zraku je visjela dok je Dylanovo srce udarilo dvaput, brzo - kao da prkosi gravitaciji, kao da je nosi val glazbe iz orgulja, a tada je nekoliko uzvanika za-vrištalo videći je kako lebdi u zraku iznad njih. Nakon propuštenog otkucaja uslijedio je snažan udarac, znak da se cirkulacija nastavila ... tada je vidio Jilly kako pada prema sve jačem zboru vriskova.Nestala je u padu.1TČetrdeset četvrto poglavljePublika je katkad njezine nastupe dočekivala tišinom, rijetko bi je čak i isfućka-li, no nikad publika nije vrištala na nju. Jilly im je, padajući prema njima, mogla odvratiti vriskom, ali je bila previše zaposlena štipanjem-zavrtanjem-presavija-njem iz razjapljenih ralja Smrti i povratkom na vrh istočne skele, što joj je bila planirana dolazna točka u trenutku kad je Dvlana ostavila da zatuče drugog strijelca.Rubinski i safirni traci svjetla iz vitraja, isklesani mramorni stupovi, redovi drvenih klupa, lica što prestravljeno gledaju uvis — sve se to presavilo od nje. Sudeći po postotku modrobijelog sjaja u kaleidoskopu koji se brzo razmotavao pred njom, novo je mjesto djelovalo previše osvijetljeno da bi bilo platforma na istočnoj skeli.Stigla je, naravno, i zaustavila se visoko na krovu crkve, ovaj put uvelike prebacivši svoj cilj, kao što je prošli put podbacila tri metra.

Ažurno nebo, bijeli vunasti oblaci, zlatno Sunce.Crni škriljac.Crni škriljčani krov, opasno nakošen.Pogledavši niz krov dolje prema ulici, obuzela ju je vrtoglavica. Kad je podigla pogled na zvonik, tri kata viši od krova, vrtoglavica se samo pojačala.Presavila bi se s krova crkve odmah po dolasku - no zakočila se, izgubila hrabrost, plašila se da će još više pogriješiti. Možda će se tom prilikom razmo-tati s polovicom tijela unutar mramornog stupa u brodu, a s polovicom izvan, rukama mlatarajući u samrtnom grču, dok će joj većina unutarnjih organa biti pomiješana s kamenom.Zapravo, kad je pomislila na tako ogavan tijek događaja, bila je sigurna da će do njega jednom doći. Nije mogla iz misli izbaciti sliku sebe napola ukopane u kamen, a kad se presavije ovdjetamo, ovdjetamo će biti samo središte stupa, i time će se konačno stopiti s crkvom, neizmjerno više nego što je to činila pjevajući u zboru.Na krovu bi možda prostajala i nekoliko minuta, sve dok se smiri i povrati sigurnost - no za to nije imala priliku. Tri, najviše četiri sekunde nakon dolaska, počela je kliziti.Možda je škriljac, kad su ga postavljali, i bio crn, možda je bio siv ili zelen ili ružičast - nije marila za to. U tom trenutku, usred sušnog ljeta, ploče su bileglatke i crne jer se sitni prah čađe iz uljastog zraka i dana prepunih smoga nata-ložio na njima.Čada se pokazala jednako sitnom kao i grafitni prah. A grafitni prah je sjajno mazivo. Kao i Čada.Jilly je na sreću proklizala blizu sljemena krova - stoga nije se odmah otkli-zala cijelim putem i pala na beton, polomivši sve kosti ili se nabila na šiljke željezne ograde ili pala na čopor podivljalih pitbulova ili na što ju je već čekalo dolje. Kliznula je oko tri metra, prenaglo zakočila, zamalo pala na lice, ali se zadržala na nogama.Onda je ponovno proklizala. Zalet niz crni škriljac. Stiže veliki skok. Hvata brzinu za olimpijske kvalifikacije.Jilly je nosila tenisice, bila je sportski tip, no nije se mogla zaustaviti. Iako je mlatarala rukama poput drvosječe na trupcima u vodi,

zamalo je izgubila ravnotežu, a tada joj se izmaknula noga. Počevši padati, shvatila je da će trticom udariti u krovne ploče i poželjela da ima debelu guzu umjesto svoje mršave ritice, no godine odbijenih krafni konačno su došle na naplatu - čekala ju je praznina.Malo sutra. Odbila je umrijeti smrću Negativne Jacksonove. Imala je snagu volje stvoriti vlastitu sudbinu, a ne biti njezinom žrtvom.Sve u krug, sve se vrti u krug - prelijepo u jednostavnosti svih jedanaest dimenzija - sve se presavilo na njezinu zapovijed i ona je napustila krov, Čadu, nije dovršila klizanje u smrt.#Jilly je nestala padajući prema podu crkve, a njezinim su nestankom vri-skovi uzvanika ojačali, što je orguljaša natjeralo da prestane svirati. Brojni su se uzvici stopili u jedan uzdah zaprepaštenja.Promatrajući prizor odozgo, Shep je rekao: »Guba.«Dylan je svoju pozornost prebacio na istočnu platformu, na kojoj je stajao strijelac s puškom. Možda previše zapanjen da provede svoj prvotni naum, nije još zapucao. Njegovo oklijevanje neće trajati dugo - za nekoliko će se sekundi njegova mržnja pokazati dovoljno snažnom da otjera čuđenje što je bio očevidac istinskom čudu.»Stari, ovdjetamo.«»Guba.«»Stari, prebaci nas tamo. Kod zločestoga.«»Mislim.«»Stari, nemoj misliti, idemo. Ovdjetamo.«Dolje na podu crkve, većina uzvanika koji nisu gledali uvis tijekom Jillyne pojave u zraku i posljedičnog nestanka tijekom pada, zapanjeno su gledali onekoji su to vidjeli. Jedna je žena zaplakala, a začuo se i pištav dječji glas — nesumnjivo djevojčice s repićem: »Jesam ti rekla, jesam ti rekla!«»Stari ...«»Mislim.«»Zabogamiloga ...«»Guba.«Tada je jedna uzvanica - žena u ružičastom kostimu i ružičastom šeširu s perjem — spazila trećeg ubojicu koji je stajao na rubu

platforme na istočnoj skeli, nagnuvši se gledao je dolje — od pada ga je spašavalo sigurnosno uže pričvršćeno za klin u zidu. Ružičasta žena sigurno je vidjela i pušku jer je pokazala rukom i vrisnula.Ništa nije moglo biti bolje proračunato od tog znaka za uzbunu da strijelca izbaci iz njegova milosrdnog oklijevanja.#S čađavog krova na platformu skele — Jilly se presavila u crkvu očekujući pronaći trećeg strijelca i udarati ga u glavu, u slabine, u jaja, u bilo koju udarca vrijednu površinu koja joj se otkrije. Našla se pred dugim putem niz opustjelu platformu, s oslikanim gipsanim frizom slijeva, i zdesna masivnim mramornim stupovima koji su se uzdizali dužinom crkve.Umjesto vrištavog zbora kakav se začuo kad se presavila u padu i završila na krovu, sad se čuo samo jedan vrisak. Pogledavši dolje, spazila je ženu u ružičastom kako pokušava ostale uzvanike upozoriti na opasnost: »Tamo gore, tamo gore!« - no nije pokazivala prema Jilly, nego negdje pored nje.Shvativši da gleda prema dnu broda a ne prema oltaru, okrenula se i ugledala trećeg ubojicu šest metara dalje kako, uzetom pričvršćen za zid stoji na rubu platforme i promatra svjetinu. Pušku je držao cijevi okrenutom uvis, uperenom prema bačvastom svodu — no reagirao je na ženu u ružičastom.Jilly je potrčala. Prije dvadeset četiri sata trčala bi što dalje od čovjeka s puškom, ali je sad potrčala prema njemu.Iako joj je srce zapelo u grlu i tamo udaralo poput velikog bubnja, dok joj se u utrobi strah uvijao poput zmije, ostala je dovoljno prisebna da se upita je li to u sebi otkrila neku novu hrabrost ili je samo sišla s uma. Možda oboje.Osjetila je i kako bi ta prisila da napadne strijelca mogla biti povezana i s činjenicom da su nanostrojevi u njezinom mozgu stvarali velike promijene, promjene neizmjerno bitnije i važnije od samih natprirodnih moći. To nije bila dobrodošla pomisao.Šest metara koji su je dijelili od ubojice mladenaca bili su dugi poput maratona. Šperploča kao da joj se pomicala ispod nogu, otežavala joj napredovanje

— osjećala se kao na spravi za vježbanje. Unatoč tome, odlučila je potrčati ne vjerujući u potpunosti svome još neizbrušenom talentu za presavijanje.Glasni udarci nogu u trku po platformi i vibracije koje su potresale skelu strijelcu su odvratili pozornost od uzvanika. Dok je okrenuo glavu prema Jilly, ona se zabila u njega, odbacila ga u stranu i zgrabila njegovu pušku.Udarivši u njega, pokušala mu je oteti oružje. Njegove ruke ostale su prikovane za pušku, ali je ona držala čvrsto, čak i kad je izgubila uporište i pala sa skele.Puška ju je spasila od još jednog pada. Sigurnosno uže strijelca koji je vo-njao na češnjak spasio ga je da ne padne s platforme odmah za njom.Viseći, gledajući licemjera u oči — sasvim crna jezera zagnojene mržnje — Jil-ly je u sebi otkrila snažnu srdžbu kakvu dotad nije poznavala. Srdžba je prerasla u gnjev podjaren mišlju na sve sinove Kainove koji plaze brdima i gradovima ovoga svijeta — svi nalik ovom čovjeku, pokretani bezbrojnim socijalnim problemima ili vizijama utopije ali i osobnim groznicama, vječno tragajući za nasiljem, žedajući za krvlju, izludeni snovima o moći.Budući da se Jilly svom težinom objesila o pušku, ubojica nije imao snage istrgnuti joj oružje iz ruku. Umjesto toga, počeo ga je trzati lijevo-desno, naprijed—natrag, njišući i njezino tijelo i opterećujući njezine zglavke. Kako je pritisak rastao svakim trzajem, fizikalni su zakoni zahtijevali rotaciju koja će joj ruke strgnuti s puške budući da se njezino tijelo njima pokoravalo.Bol u njezinim izmučenim zglavcima i tetivama ubrzo je postao nepodnošljiv, jači od rane na dlanu. Ako pusti, moći će se tijekom pada presaviti na sigurno, no tada će mu prepustiti pušku. I prije nego što se uspije vratiti, on će ispaliti stotine hitaca u okupljene, toliko zatravljene borbom iznad njihovih glava da nikome još nije palo na pamet pobjeći iz crkve.Njezina je srdžba prerasla u gnjev, podjaren snažnim osjećajem nepravde i sažaljenjem za nevine koji su takvim ljudima uvijek bili mete, prema majkama i djeci koje su bombaši—samoubojice raznosili na komade, prema običnim ljudima koji su se često znali

zateći usred obračuna banda, prema trgovcima koje su ubijali zbog nekoliko dolara u blagajni — prema toj mladenki i njezinom mladoženji i djevojci s cvijećem koje su na njihov najradosniji dan mogli raznijeti meci šupljeg vrha.Osnažena gnjevom, Jilly se pokušavala suprotstaviti trzajima tako da je, poput akrobata na trapezu, njihala noge naprijed—natrag. Što se snažnije njihala, to će njemu biti teže micati pušku amo—tamo.Zglavci su je boljeli, bubnjali, gorjeli — no i on je sigurno osjećao kako mu se ruke odvajaju od ramena. Što dulje izdrži, veća je mogućnost da on prvi pusti oružje. Tada više neće biti potencijalni ubojica nego samo luđak na visokoj skeli, s rezervnim šaržerima koje neće moći upotrijebiti.»Jillan?« Netko ju je zaprepaštenim glasom dozivao po imenu. »Jillian?« Bila je gotovo sigurna da je to otac Francorelli, svećenik koji je slušao njezine ispovijedi i koji ju je pričešćivao skoro cijeloga života — nije okrenula glavu i pogledala.Najveći joj je problem bio znoj. Ubojičin znoj kapao joj je po licu, po njoj, što joj je bilo odvratno, no više ju je zabrinjavao njezin vlastiti znoj. Dlanovi su joj klizili. Svakog trenutka njezin je zahvat bivao sve teži.Dvojbu je riješilo uže koje je puklo ili klin koji se iščupao iz zida, preslab da izdrži i njegovu i njezinu težinu.Padajući, pustila je pušku.»Jillian!«Padajući, presavila se.#Riječi zaprepaštenje i zapanjenost dobro opisuju trenutačnu preplavljenost uma nečim neočekivanim, iako se zaprepaštenje više odnosi na emocije, dok zapanjenost više govori o intelektu. Rjeđe korištena riječ strahopoštovanje opisuje intenzivnija i dublja - i rijetka - iskustva tijekom kojih je um preplavljen nečim neopisivo velikim, veličanstvenim ili svemoćnim.Pun strahopoštovanja, Dylan je s vrha zapadne skele promatrao kako Jilly punom brzinom juri istočnom platformom, divlje udara u strijelca, pada preko ruba, visi s ubojičine puške i izvodi prilično uvjerljivu audiciju za radno mjesto cirkuske artistice na trapezu.

»Guba«, rekao je Shepherd, kad je uže puklo glasno poput divovskog biča i kad su Jilly i ubojica poletjeli prema podu crkve.Stiješnjeni u klupama, cvileći uzvanici pokušavali su se raspršiti i sakriti.Jilly i puška nestali su oko metar iznad, dok je zlosretni ubojica pao na pod. Grlom je udario u naslon klupe, slomio vrat, prevrnuo se u sljedeći red i zapetljanih udova bučno se zaustavio, ful mrtav, između dostojanstvenog sjedokosog gospodina u mornarski modrom prugastom odijelu i postarije gospode u skupom bež pletenom kostimu i ljupkom šeširu s perjem široka oboda.Kad se Jilly pojavila uz Shepa, mrtvac je već bio mrtav, no još je mlatarao i udarao smještajući se u konačni položaj u kojem će ga snimiti i besmrtnim učiniti policijski fotograf. Spustila je pušku i rekla: »Ja popizdila.«»To se vidi«, rekao je Dylan.»Guba«, rekao je Shepherd. »Guba.«Kad se strijelac odbio od naslona klupe, pao u sljedeći red i tamo ostao ležati izvrnute glave i raširenih ruku, uzvanici su vrištali. Tada je muškarac u sivom odijelu spazio Jilly uz Dylana i Shepa na vrhu zapadne skele i pokazao ih ostalima. Trenutak kasnije cijela je kongregacija stajala podignutih glava i buljila u nju. Svi su utihnuli očito zbog šoka, te je u crkvi sve utihnulo kao u grobu.Kad je tišina potrajala i postala gotovo sablasna, Dylan joj je objasnio: »Gledaju te sa strahopoštovanjem.«Medu okupljenima Jilly je spazila mladu ženu s mantillom - možda onu istu koju je vidjela u svojoj pustinjskoj viziji.Prije nego što se svjetina oporavila od šoka i prije nego što je nastala panika, Dylan je podigao glas kako bi ih umirio: »Sve je u redu. Sve je gotovo. Sigurni ste.« Pokazao je na leš medu klupama. »Njegova dva sudionika su ovdje gore, izbačeni iz stroja, no treba im liječnička pomoć. Neka netko nazove Hitnu.«Pomaknulo se samo dvoje: žena s mantillom prišla je stalku sa svijećama kako bi upalila svijeću i pomolila se, a fotograf je počeo snimati Dylana, Jilly i Shepa.Promatrajući te stotine od kojih je šezdeset sedam trebalo biti ranjeno, a od njih četrdeset mrtvo - da ona, Dylan i Shep nisu stigli

na vrijeme, Jilly su preplavili osjećaji toliko snažni, tako uzvišeni, no istovremeno toliko ponizni, da nikad, bez obzira koliko pozivi, neće zaboraviti svoje osjećaje u tom nevjerojatnom trenutku, niti biti sposobna prikladno opisati njihovu snagu.S platforme je podigla torbicu u kojoj je bilo ono malo što je posjedovala na ovome svijetu — novčanik, puder, ruž ... to malo sirotinje ne bi prodala ni za kakav novac, jer su te stvari bile jedini opipljivi dokazi da je nekoć živjela običnim životom. Činile su joj se poput talismana pomoću kojih će moći ponovno izgraditi svoj izgubljeni život.»Shepe«, prošaptala je, dok joj je glas drhtao od emocija. »Ne vjerujem da nas ja mogu presaviti odavde. Morat ćeš ti.«»Negdje gdje je mirno«, upozorio je Dylan. »Negdje gdje smo sami.«Dok su svi oko nje nepomično stajali, mlada se uputila u središnji prolaz, provlačeći se medu uzvanicima - zaustavila se tek kad je stigla točno ispred Jilly. Bila je prelijepa žena, zračila je, otmjena u neopisivo divnoj haljini o kojoj bi se vjerojatno mnogo pričalo na prijamu, kad uzvanici umjesto toga ne bi razgovarali o ubojstvu, neredima i junaštvima.Dolje, gledajući Jilly, zatim Dylana i Shepa, lijepa mlada žena u divnoj bijeloj vjenčanici podigla je vjenčani buket u desnoj ruci, kao da odaje čast, kao da zahvaljuje, a cvjetovi su bljesnuli poput plamičaka u bijelo usijanoj baklji.Možda se mlada spremala reći nešto, ali je Jilly progovorila prva, iskreno, sućutno: »Dušo, tako mi je žao što sam ti pokvarila vjenčanje.«Dylan je rekao: »Idemo.«»Može«, rekao je Shep i presavio ih sve troje.Četrdeset peto poglavljeOvdje leži prava pustinja toliko rijetko prana kišom, da čak i tih nekoliko malenih kaktusa trpe sušu. Raspršene na široko kolonije rijetkih busena trave zimi će pocrnjeti — sada su, tijekom ljeta, srebrnosmede i krhke poput pergamenta.Krajolik je pružao više pijeska nego vegetacije, i znatno više stijenja nego pijeska.

Stajali su na zapadnom obronku brda koje se terasasto spuštalo u uskim slojevima spaljenosmeđeg i hrdavocrvenog tla. Pred njima, nedaleko, točnije na sredini velike ravnice, uzdizale su se neobične prirodne formacije stijena nalik ostacima divovske prastare tvrđave — nekakva tri stupa deset metara u promjeru i visoka trideset - možda dijelovi nekog mogućeg portala. Tamo, trideset metara duge i dvadeset četiri metra visoke ruine utvrde — neke izmaštane utvrde s koje su vješti strijelci kišom strjelica branili dvorac. Još dalje, kule s kupolama, zatim bedemi, bastioni, napola urušena stražarnica.Čovjek nikad nije prebivao u tom negostoljubivom kraju, naravno, no priroda je stvorila vidike koji su poticali maštu.»New Mexico«, Dylan je rekao Jilly. »Ovamo sam došao sa Shepom i naslikao taj pejsaž. Bilo je to prije četiri godine, u listopadu, i vrijeme je bilo blaže. S druge strane brda je zemljani put, a šest kilometara dalje asfaltirana cesta. Doduše, neće nam trebati.«U ovom je trenutku kamenjar bio usijana pećnica u kojoj je Sunce kovalo vatrene potkove za sablasne jahače koji su, jašući nebom, noću opsjedali to pustinjsko kraljevstvo.»Ako se sklonimo u hlad«, rekao je Dylan, »možemo vrućinu izdržati dovoljno dugo da se dogovorimo i razmislimo što ćemo dalje.«Zasljepljujuće crvene, narančaste, purpurne, ružičaste i smeđe, ruševine dvorca u tom su trenutku ležale istočno od Sunca koje je odavno prošlo zenit. Osvježavajuće sjene koje su dopirale do obronka bile su boje zrelih šljiva.Dylan je Jilly i Shepherda poveo niz padinu, a zatim još sedamdeset metara preko zaravni, do podnožja nečega što je podsjećalo na kulu prikladnu za legende o kralju Arthuru. Sjeli su na nisku klupicu od vremenom uglačanog kamena i leđima se oslonili o kulu.Hlad, tišina bez vjetra, spokoj beživotne ravnice i nebo bez ptica nekoliko su minuta bili savršeno olakšanje — nitko nije progovorio.Dylan je naposljetku iznio nešto što iako i nije bilo najhitnije, možda je bilo najvažnije pitanje. »Kad je tip pao medu klupe, a ti si rekla da si popizdila ... mislila si reći da ti se to nikad prije nije dogodilo - nije li tako?«

Neko je vrijeme udisala tišinu, postupno stišavajući oluju u svojoj nutrini. Tada: »Nemam pojma o čemu govoriš.« »Znaš ti.« »Zapravo ne.« »Znaš«, tiho je ustrajao.Sklopila je oči pritisnute hladom glavu oslonila na zid kule i pokušala se što čvršće držati za ono vlastito u tom velikom poricanju.Konačno je progovorila: »Takav bijes, takav usijani gnjev, ali ne razarajući, ne onaj koji tjera na gluposti poput običnog bijesa, ne negativan ... to je bilo ... bilo je ...«»Pročišćenje, ushit, pravednički gnjev«, rekao je.Otvorila je oči. Pogledala ga je. Okrvavljena poluboginja počiva u hladu Zeusove palače.Očito nije željela razgovarati o tome. Štoviše, možda se i plašila razgovarati o tome.Unatoč svemu, nije mogla više izbjegavati tu temu, jednako kao što se nije mogla vratiti komedijaškom životu po klubovima kakvim je živjela još jučer. »Nisam pobješnjela samo na ta tri propaliteta ... bila sam ...«Kad je potražila riječi ne nalazeći ih odmah, Dylan je završio njezinu misao, budući da je on prvi medu njima iskusio pravednički gnjev, još tamo u Aveniji eukaliptusa, gdje je Travis ležao u okovima, a Kenny se bio nadao da će konačno upotrijebiti svoju zbirku noževa - stoga je imao više vremena analizirati pojavu. »Nisi samo bila bijesna na njih ... bjesnila si na samo zlo, na činjenicu da zlo postoji, razgnjevila te sama pomisao da zlo ne nailazi na otpor, na uzvrat.« »Dragi Bože, ili si ti bio u mojoj ili ja u tvojoj glavi.« »Ni jedno ni drugo«, rekao je Dylan. »Samo, reci mi ... ti si u crkvi bila svjesna opasnosti?« »Još kako.«»Znala si da te može ustrijeliti, doživotno obogaljiti, ubiti - no učinila si ono što se moralo učiniti.«»Ništa drugo nije preostalo.«»Uvijek preostaje nešto drugo«, usprotivio se. »Na primjer, bijeg. Odustajanje, povlačenje. Jesi li pomislila na to?« »Naravno.«»No je li postojao jedan trenutak, jedan kratak trenutak u toj crkvi, kad si mogla pobjeći?«»Daj molim te«, rekla je i zadrhtala kad je prepoznala breme koje ju

je čekalo, teret koji nikad neće moći odložiti sve dok ne bude ležala u grobu. »Da, mogla sam pobjeći. Još kako. Zamalo i jesam.«»Dobro, možda i jesi. Možda svi još možemo pobjeći. No ima nešto ... je li postojao trenutak, najkraći trenutak kad si mogla okrenuti leda dužnosti da spasiš sve te ljude — i zatim nastaviti živjeti sa sobom}«Zagledala se u njega.Uzvratio joj je pogled.Konačno je rekla: »Čisto sranje.«»I je, i nije.«Malo je razmislila o tome, drhtavo se nasmiješila i složila se: »I je, i nije.«»Nove veze, novi neuralni putevi koje su stvorili nanostrojevi dali su nam moć uvida, nesavršen talent za predviđanje, presavijanje. Ipak, to nisu jedine mijene kroz koje smo prošli.«»Ponekad poželim da jesu.«»I ja. No taj pravednički gnjev kao da uvijek vodi ka neodoljivoj potrebi za djelovanjem.«»Neodoljivo«, složila se. »Potreba, opsesija ili nešto za što nemamo ime.« »I ne samo neodoljiva potreba za djelovanjem, nego ...« Oklijevao je dodati posljednjih pet riječi kojima će izraziti istinu i njome uobličiti njihove životne puteve. »Može«, rekao je Shep. »Može, stari?«Zagledavši se iz sjene kule u spaljenu zemlju, mali je rekao: »Može. Shep se ne boji.«»Onda dobro. Dylan se isto ne boji.« Duboko je udahnuo i izrekao ono što je morao izreći: »Pravednički gnjev uvijek vodi u neodoljivu potrebu za djelovanjem usprkos svim rizicima, i ne samo u potrebu za djelovanjem nego u potrebu da se učini ono ispravno. Uvijek možemo upotrijebiti slobodnu volju i otići -no po cijeni samopoštovanja koja je nepodnošljiva.«»To Lincoln Proctor sigurno nije očekivao«, rekla je Jilly. »Posljednje što bi želio biti jest postati ocem naraštaja dobročinitelja.«»Neću ti proturječiti. Tip je ljigavac. Njegova vizija obuhvaća amoralnu višu rasu koja je sposobna stvoriti sređeni svijet bičem mlateći ostatak čovječanstva.«

»A zašto smo mi postali ... takvi kakvi smo postali?«»Možda su nam se, još u trenutku rođenja, mozgovi podesili da prepoznaju ono ispravno, da znaju što trebamo učiniti.«»To me je svakako poučavala mama«, rekla je Jilly.»Dakle, možda su nanostrojevi samo malo poboljšali već postojeće krugove, redizajnirali ih i smanjili im otpor, a sad smo podešeni da postupamo ispravno bez obzira na vlastite stavove, bez obzira što mi željeli, bez obzira na posljedice po nas, pod svaku cijenu.«Razmišljajući o tome, formulirajući konačno shvaćanje programa po kojem će odsad morati živjeti, Jilly je rekla: »Odsad nadalje, svaki put kad doživim viziju nasilja ili katastrofe ...«»I svaki put kad mi psihički otisak otkrije da je netko u nevolji ili da smjera neki zločin ...«»... morat ćemo ...«»... spasiti stvar«, dovršio je, izrekavši to tim riječima nadajući se kako će iz nje izvući još jedan, makar i najbljeđi, smiješak.Morao ju je vidjeti nasmiješenu.Možda je izraz njezina lica podsjećao na lice u iskrivljenom zrcalu kuće strave, i taj ga prizor nije razvedrio.»Ja ne mogu zaustaviti vizije«, rekla je. »A ti možeš navući rukavice.«Odmahnuo je glavom. »Ma, mislim da bih si čak i mogao kupiti par. No navući ih kako ne bih saznao kakve planove kuju zlotvori, ili muke dobrih ljudi, to bi bilo pogrešno. Mislim da bih i mogao kupiti rukavice, ali vjerujem da ih ne bih mogao navući.«»Guba«, rekao je Shepherd, možda komentirajući sve što su dosad rekli, možda komentirajući pustinjsku vrućinu, ili možda samo kao odgovor na neki raniji događaj koji se zbio u Shepovom svijetu, na planetu visokofunkcionalnog autista, na kojem je proveo više vremena nego na njihovoj zajedničkoj Zemlji. »Guba.«Ostalo im je još mnogo toga za raspravu, brojni planovi, ali u tom trenutku nitko od njih nije bio sposoban skupiti hrabrost ili snagu i nastaviti. Shep čak više iz sebe nije mogao iscijediti nijedno novo guba.Hlad. Vrućina. Željezni, silikatni i pepeljasti mirisi pregrijanih stijena i pijeska.

Dylan je pomislio kako bi njih troje moglo sjediti baš na tom mjestu, zadovoljno sanjariti o dobrim djelima koje su već izvršili pod svaku cijenu, no nikad ne krenuti dalje kako bi iznova riskirali ili se suočili s novom stravom — sanjati i sanjati, sve dok se ne okamene pod tom stijenom poput stabala u Nacionalnom parku Okamenjena Šuma u susjednoj Arizoni - i tako provesti vječnost kao tri spokojno zavaljene kamene figure, upravo ovdje u sjeni, sve dok ih negdje u sljedećem tisućljeću ne otkriju neki arheolozi.Prva se javila Jilly: »Kako izgledam?«»Sjajno«, uvjeravao ju je, i stvarno tako mislio.»Aha, mo'š mislit'. Lice mi je skoreno od krvi.«»Rana na čelu ti se zatvorila i na njoj je krasta. Samo mala korica, nešto osušene krvi, no inače izgledaš sjajno. Kako ti je ruka?«»Bubnja. No preživjet ću, što se računa u plus.« Otvorila je torbicu, izvukla puder i pogledala lice u malom, okruglom zrcalu. »Hoću neki bazen, hoću doma.«»Glupost. Moraš se samo malo oprati i bit ćeš spremna za bal.«»Uzmi crijevo za polijevanje ili me ubaci u autopraonicu.«Ponovno je pretražila torbicu i izvukla omot s vlažnim rupčićem. Izvukla je papirić s mirisom limuna i, pomažući se zrcalom, pažljivo očistila lice.Dylan se vratio svojim snatrenjima o petrifikaciji.Sudeći po nepomičnosti, tišini i netreptanju, Shep je već odmakao daleko u pretvorbi u kamen.Vlažni rupčići bili su predviđeni za brisanje ruku nakon hamburgera. Jedan jedini pokazao se nedovoljnim da očisti priličnu količinu sasušene krvi.»Trebala si kupiti one velike, model za serijske ubojice«, rekao je Dylan.Jilly je kopala po torbici. »Sigurna sam da imam bar još jedan.« Otvorila je mali odjeljak, kopala po njemu, otvorila i drugi. »O, zaboravila sam na njih.«Izvukla je vrećicu kikirikija kakvu se kupuje iz automata.Dylan je rekao: »Shep bi više volio svoje sireke — ako imaš koji — a ja sam više tip za krafne prelivene čokoladom.«»Ovo je bilo Proctorovo.«

Dylan je iskrivio lice. »Vjerojatno su začinjeni cijanidom.«»Ispali su mu na parkiralištu ispred moje sobe. Podigla sam ih trenutak prije nego što sam naletjela na tebe i Shepa.«Prekinuvši svoje petrifikacijske napore, no nastavljajući buljiti u snažnu radijaciju Suncem prženih stijena i pijeska, Shep je rekao: »Torta?«»Nema torte«, rekao je Dylan. »Kikiriki.«»Torta?«»Kikiriki, stari moj.«»Torta?«»Uskoro će torta.«»Torta?«»Shepe, kikiriki, i znaš kako kikiriki izgleda — okrugao, obal i odvratan. Evo, gledaj.« Uzeo je vrećicu od Jilly, namjeravajući je držati Shepu pred licem, no psihički je trag na celofanskoj vrećici, ispod ugodnog traga koji je ostavila Jil— ly, bio još dovoljno svjež da mu u sjećanju probudi sliku Proctorova snenog, zlokobnog osmijeha. Osmijeh mu se vratio, no s njim još toga — elektricitetom nabijena, pandemonična, vrtložasta sjena slika i utisaka.Nije shvatio da je ustao s kamene klupe sve dok nije zakoračio dalje od Jilly i Shepa. Zaustavio se, okrenuo prema njima i rekao: »Jezero Tahoe.«1»Nevada?« upitala je Jilly.»Aha. Ne. To jezero Tahoe, da, ali sjeverna obala, na kalifornijskoj strani.«»Što s njim?«U tijelu mu se trzao svaki živac. Zgrabila ga je neodoljiva potreba da krene. »Moramo tamo.« »Zašto?« »Odmah.« »Zašto?«»Ne znam. Samo to moramo učiniti.« »Kvragu, to me živcira.«Prišao je Jilly, podigao je i njezinu neozlijeđenu šaku stavio na svoju u kojoj je držao vrećicu kikirikija. »Možeš li osjetiti to što osjećam, gdje je to?« »Gdje je što?«»Kuća. Vidim kuću. Kuću kakvu je mogao projektirati Frank Lloyd Wright. Gleda na jezero. Sjajni plutajući krovovi, kameni zidovi, mnogo velikih prozora. Smještena medu starim borovima. Osjećaš

li gdje je?« »To nije moj talent nego tvoj«, podsjetila ga je. »Naučila si kako presavijati.«»Aha, malo počela učiti, ali ovo nisam savladala«, rekla je i povukla ruku. Shepherd je ustao s klupe. Desnu je šaku stavio na Dylanovu šaku, na kikiriki. »Kuća.«»Da, kuća«, nestrpljivo je ponovio Dylan, u kome je svakim trenutkom potreba za djelovanjem bivala sve veća. Premještao se s noge na nogu poput djeteta kojem je jako sila na zahod. »Vidim kuću.« »Vidim kuću«, rekao je Shep. »Vidim veliku kuću nad jezerom.« »Vidim veliku kuću nad jezerom«, rekao je Shep. »Što to radiš, stari?«Umjesto da ponovi i tu rečenicu, što je Dylan očekivao, mali je odgovorio: »Vidim veliku kuću nad jezerom.« »A? Ti vidiš kuću? I ti je vidiš?« »Torta?«»Kikiriki, Shepe, kikiriki.« »Torta?«»Imaš ruku na kikirikiju, gledaš kikiriki. Možeš vidjeti samo vrećicu kikirikija.«»Tahoe torta?«»A. Da, možda. Tamo naTahoeu vjerojatno imaju torte. Puno torte. Sve vrste torti. Čokoladnu tortu, tortu s limunom, sa začinima, od mrkve ...«»Shep ne voli od mrkve.«»Ne, nisam to mislio, pogriješio sam, Shepe, nemaju nimalo torte od mrkve. No imaju sve ostale vrste torta na svijetu.«»Torta«, rekao je Shepherd, i pustinja u New Mexicu presavila se dok se pred njima razmatalo zeleno i svježe mjesto.Četrdeset šesto poglavljeVeliki borovi, stožastih i razgranatih krošanja, mnogi viši i od šezdeset metara, stvarali su nježno mirisne palače na padinama oko jezera — zelene sobe vječnog božičnog ugođaja, urešene češerima malenima poput marelica i velikima poput ananasa.Čuveno jezero, gledano kroz savršene okvire vremenom oblikovanih grana, opravdavalo je glas najživopisnije vodene površine na svijetu. Od središnje dubine, veće od petsto metara, do obalnih plićaka treperilo je i blistalo bezbrojnim tonovima zelene, modre i purpurne.

Presavivši se iz veličanstvene pustinjske praznine u ljepotu Tahoea, Jilly je zaboravila na škorpione i kaktusne mušice i udahnula zrak koji je treperio od leptira i hitrih smeđih ptica.Shepherd ih je prenio na kamenom popločanu stazu koja je vijugala kroz šumu, kroz paperjastu mekoću sjena borova i šumske paprati. Na kraju staze dizala se kuća — Frank Lloyd Wright, kamen i srebrni cedar, divovska, no u savršenom skladu s prirodnim okolišem, s izbačenim krovovima i brojnim francuskim prozorima.»Znam tu kuću«, rekla je Jilly.»Bila si tu?«»Ne. Nikad. Ali sam negdje vidjela fotografije. Vjerojatno u časopisu.«»Sto posto kuća za Architectural Digest.«Široke kamene stube vodile su do terase pred ulazom, natkrivenim krovom od cedrovih dasaka.Penjući se na terasu, između Dylana i Shepherda, Jilly je rekla: »Ovo je mjesto povezano s Lincolnom Proctorom?«»Aha. Ne znam kako, ali znam prema tragovima da je ovdje bio najmanje jednom, možda i više puta, i da mu je to važno mjesto.«»Je li mu to možda kuća?«Dylan je odmahnuo glavom. »Mislim da nije.«Ulazna vrata i bočni svjetlarnici mogli su se izložiti kao skulptura - remek djelo Art Decoa, napola od bronce, napola od mutnog stakla.»Sto ako je to klopka?« brinula se.»Nitko ne zna da dolazimo. Ne može biti. Uostalom ... ne osjećam tako.«»Možda bismo trebali prvo malo nadzirati kuću, razgledati je iz šume, vidjeti tko dolazi i odlazi.«»Moj mi nagon kaže da idemo. Kvragu, ionako nemam izbora. Potreba da krenem ... kao da me tisuću ruku gura u leda. Moram pozvoniti.«Pozvonio je.Iako je Jilly razmatrala mogućnost bijega kroz šumu, ostala je uz Dylana. Ovako promijenjena u običnom svijetu nije više imala nikakvo pribježište na koje bi mogla pripadati, i njezino jedino mjesto, ako ga je imala, sigurno je bilo uz braću O'Conner, jednako

kao što je njima jedino mjesto bilo uz nju.Muškarac koji je otvorio vrata bio je visok, privlačan, prerano osijedio, i neobičnih sivih očiju koje su podsjećale na pocrnjelo srebro. Te su prodorne oči sigurno bile sposobne izgledati zastrašujuće poput čelika, ali su u tom trenutku bile tople i bez prijetnji, poput sivkastih tragova blage proljetne kiše.Njegov je glas, za koji je Jilly uvijek vjerovala da je elektronički pojačan tijekom emisija, posjedovao upravo onu zvučnost i promuklost poznatu s radija i bio odmah prepoznatljiv. Parish Lantern je rekao: »Jillian, Dvlane, Shepherde, očekivao sam vas. Molim vas, uđite. Molim, uđite. Osjećajte se kao kod kuće.«Očito zatečen kao i Jilly, Dylan je rekao: »Vi? Mislim ... stvarno? Vi?«»Ja sam stvarno ja, da, bar sam bio zadnji put kad sam se pogledao u zrcalo. Uđite, uđite. Čeka nas toliko razgovora, toliko posla.«Prostrano predvorje bilo je popločano pješčanikom, obloženo drvom boje meda, i u njemu su stajale dvije kineske stolice od ružina drveta sa smaragdno-zelenim jastucima i u središtu stol s velikom crvenkastom brončanom žardinije-rom punom svježih žutih, crvenih i narančastih tulipana.Jilly se osjetila iznenađujuće dobrodošlom, kao da je našla svoj put kao što ponekad psi, izgubljeni tijekom obiteljskih selidba iz grada u grad, mogu, vodeni nagonom, prijeći velike udaljenosti do novog doma koji nikad nisu vidjeli.Zatvarajući ulazna vrata, Parish Lantern je rekao: »Kasnije se možete osvježiti i presvući. Kad sam saznao da dolazite i u kakvom ste stanju, bez prtljage, bio sam toliko slobodan naložiti svome slugi Lingu da vam svima nabavi novu odjeću, onakvu kakvu najviše volite. Ipak, pronaći majice s kojotom u tako kratkom roku pokazalo se kao priličan izazov. Ling je u srijedu morao hvatati let za Los Angeles, no uspio je nabaviti desetak majica Shepherdove veličine u prodavaonici suvenira u studiju Warner Brothersa.«»Srijeda?« upitao je Dylan, na čijem se licu vidjelo neskriveno zaprepaštenje.»Dylana i Shepherda srela sam tek sinoć«, rekla je Jilly. »To je petak navečer. Prošlo je manje od osamnaest sati.«

Smiješeći se i kimajući, Lantern je rekao: »Bilo je to prilično uzbudljivih osamnaest sati. Želim čuti sve o tome. No sve po redu.«»Torta«, rekao je Shep.»Svakako«, uvjeravao ga je Lantern, »Shepherde, čeka te torta. No sve po redu.«»Torta.«»Odlučan mladi čovjek«, rekao je Lantern. »Sjajno. Podržavam odlučnost.«»Torta.«»Blagi Bože, momče, čovjek bi posumnjao da su te napale tortoljubne moždane pijavice iz paralelne stvarnosti. Naravno, ako postoje tortoljubne moždane pijavice iz paralelne stvarnosti.«»Nikad nisam vjerovala da postoje«, uvjeravala ga je Jilly.»Milijuni vjeruju, draga moja«, rekao je Lantern.»Torta.«»Dobit ćeš velik komad torte«, Lantern je obećao Shepu, »samo malo kasnije. Sve po redu. Molim vas, za mnom.«Dok je njih troje slijedilo radijskog voditelja iz predvorja i kroz knjižnicu u kojoj je bilo više knjiga nego u knjižnicama nekih manjih gradova, Dylan je upitao Jilly: »Jesi li znala za ovo?«Zatečena pitanjem, rekla je: »Kako sam mogla znati?«»Ti si njegova obožavateljica. Jeti, izvanzemaljci i teorije zavjere, sve to.«»Mislim da Jeti s tim nema nikakve veze. I nisam izvanzemaljska zavjerenica.«»Upravo to bi izjavila izvanzemaljska zavjerenica.«»Za ime Božje, nisam izvanzemaljska zavjerenica. Ja sam komičarka.«»Komičarka i izvanzemaljska zavjerenica međusobno se ne isključuju«, rekao je.»Torta«, nije se predavao Shep.U dnu knjižnice Lantern je zastao, okrenuo se njima i rekao: »Ovdje se nemate čega bojati.«»Ne, ne«, objašnjavao je Dylan, »samo se zafrkavamo, interni vicevi koji se već dugo vuku medu nama.«»Skoro pa osamnaest sati«, rekla je Jilly.

»Samo zapamtite ovo«, zagonetno je izjavio Lantern, no s toplinom kakvog voljenog ujaka, »bez obzira što se dogodilo, ovdje se nemate čega bojati.«»Torta.«»Sve u svoje vrijeme, mali.«Lantern ih je iz knjižnice poveo u golemu dnevnu sobu namještenu suvremenim sofama i naslonjačima presvučenima blijedozlatnom svilom, koje je oživljavala mješavina ukrasnih predmeta iz Art Decoa i kineskih antikviteta.Južni zid, gotovo cijeli u šest velikih prozora, pružao je veličanstvenu panoramu jezera ljupko uokvirenu granama dva divovska bora.Prizor je bio toliko spektakularan da je Jilly spontano uzviknula: »Fantastično!« prije nego što je shvatila da u sobi stoji Lincoln Proctor, i čeka ih držeći pištolj u desnoj ruci.Četrdeset sedmo poglavljeOvaj Lincoln Proctor nije bio hrpa spaljenog mesa i polomljenih kostiju, iako se Dylan nadao da će ga pretvoriti upravo u to samo da mu se pruži prilika. Nijedna spaljena vlas kose, ni najmanja mrlja pepela nisu preostale kao trag da je izgorio do smrti u Jillvnom Coupeu DeVille. Ostao mu je nedirnut čak i sanjivi smiješak.»Sjedite«, rekao je Proctor, »pa ćemo popričati o svemu.«Jilly je odgovorila psovkom, a Dylan je na njezinu izjavu dodao svoju, još žešću.»Svakako, imate sve razloge da me mrzite«, pokajnički je rekao Proctor. »Učinio sam vam svakakve strahote, neoprostive stvari. I neću se pokušavati opravdati. No u svemu tome smo zajedno.«»Nismo mi ništa s vama«, bijesno je rekao Dylan. »Nismo ni prijatelji ni suradnici, čak ni vaši pokusni kunići. Mi smo vaše žrtve, vaši neprijatelji koji će vas oderati živa čim nam se pruži prilika.«»Je li netko za piće?« upitao je Parish Lantern.»U najmanju ruku dugujem vam objašnjenje«, rekao je Proctor. »I siguran sam da ćete, kad me saslušate, uvidjeti kako imamo zajedničke interese koji nas čine saveznicima, ma koliko nestalnima.«

»Kokteli, konjak, pivo, vino, sokovi?« ponudio je Lantern.»Tko mi je spalio auto?« željela je znati Jilly.»Jedan nesretni gost motela koji mi se našao na putu«, rekao je Proctor. »Bio je otprilike moje veličine. Ubio sam ga, podmetnuo mu moju osobnu, sat i druge stvari. Otkad sam, otprije tjedan dana, u bijegu, sa sobom nosim malenu bombu u aktovki — naboj je malen, no većina je želatinozni benzin — baš za takvu svrhu. Detonirao sam je daljinskim.«»Ako nitko ne želi piće«, rekao je Lantern, »sjest ću i dovršiti svoje.«Smjestio se u naslonjač iz kojeg ih mogao promatrati i sa stolića pored naslonjača podigao čašu bijelog vina.Oni su ostali stajati.Jilly je rekla Proctoru: »Obdukcija će pokazati da taj jadnik nije bio vi.«Slegnuo je ramenima. »Naravno. Ali kad su mi se gospoda s crnim Suburba-nima počela primicati, velika eksplozija ih je omela. Time sam dobio nekolikosati, priliku da kliznem. Naravno, sve je to prezira vrijedno, znam — žrtvovati nevinog čovjeka kako bi za sebe kupio nekoliko sati ili dana. Ipak, u životu sam radio i gore stvari ...«Prekidajući Proctorovo zamorno i pokajničku klepetanje Jilly je upitala: »Tko su tipovi u Suburbanima?«»Plaćenici. Nešto bivših ruskih Spetznazovaca, nekoliko američkih Delta koji su prešli na drugu stranu - sve redom bivši specijalci iz raznih država. Prodaju se onome tko najviše plati.«»Za koga sad rade?«»Za moje poslovne partnere«, rekao je Proctor.Parish Lantern javio se iz naslonjača: »Veliko je postignuće kad čovjeka toliko traže da za njim pošalju čitavu vojsku.«»Moji su partneri ekstremno bogati industrijalci i milijarderi koji nadziru nekoliko velikih banaka i korporacija. Kad sam postigao određene uspjehe s eksperimentalnim subjektima, moji su partneri odjednom shvatili kako su njihova osobna bogatstva i kapital tvrtki na kocki zbog beskrajnih tužbi — milijarde potrošene na moguće nagodbe ... ako nešto krene krivo. Nagodbe koje bi milijarde izvučene od duhanske industrije učinile smiješnima. Htjeli su

prekinuti sve, uništiti moja istraživanja.«»Što krene krivo?« napeto je upitao Dylan.»Ne muči ih s cijelim popisom gadosti koji si izgovorio meni. Samo im reci za Manuela«, predložio je Lantern.»Debeli i bijesni sociopat«, rekao je Proctor. »Nisam ga smio prihvatiti kao pokusnog kunića. Nekoliko sati nakon injekcije razvio je sposobnost da snagom uma izaziva požare. Na nesreću, previše je uživao paliti posvuda. I stvari i ljude. Načinio je veliku štetu prije nego što su ga uklonili.«Dylan je osjetio mučninu, zamalo je sjeo na stolicu, ali se sjetio da mu je majka ostala stajati.»Gdje ste, za Božje ime, pronalazili pokusne kuniće za takve eksperimente?« upitala je Jilly.Sanjivi smiješak izronio je iz kuta usana. »Dobrovoljci.« »Koji bi to kreteni dobrovoljno pristali da im mozak natrpaju nanostrojevi-ma?«»Vidim da ste malo istražili. Ono što niste mogli saznati, jest podatak da smo potajno provodili istraživanja na ljudima u laboratoriju u Meksiku. Tamo se lako podmiti službenike.«»Jeftiniji su od naših senatora«, suho je dobacio Lantern.Proctor je sjeo na rub stolice, ali je pištolj i dalje držao uperen u njih. Djelovao je iscrpljeno. Sigurno je sinoć iz Arizone došao ravno ovamo, nimalo se ne odmarajući. Njegovo lice, obično ružičasto, bilo je sivo i ispijeno. »Dobrovoljcisu bili doživotni zatvorenici. Najgori od najgorih. Ako si osuđen da do smrti truneš u smrdljivom meksičkom zatvoru, i ako možeš zaraditi novac za luksuzne stvari ili čak smanjiti kaznu, prijavit ćeš se za bilo što. Bili su to okorjeli zločinci, no ono što sam im ja učinio, bilo je neljudski ...«»Jako, jako zločesto«, rekao je Lantern kao da prekorava neodgojeno dijete.»Da, tako je. Priznajem. Jako zločesto. Bio sam ...«»Dakle«, nestrpljivo ga je prekinuo Dylan, »kad je nekim zatvorenicima kvocijent inteligencije pao za 60 bodova, vaše su partnere počele mučiti noćne more o hordama advokata koji se množe poput žohara.«

»Ne. Oni koji su mentalno kolabirali ili su sami sebe uništili na neki drugi način nisu bili prijetnja. Zatvorski su službenici samo ispisali lažne podatke na smrtovnicama i nitko ih nije mogao povezati s nama.«»Još nešto jako, jako zločesto«, rekao je Lantern i zapucketao jezikom u znak neodobravanja. »Takve zločeste stvari nikako da stanu.«»Ali kad bi netko poput Manuela, našeg palikuće, ikad pobjegao i probio se na granici, došao do San Diega i tamo potpuno prolupao i uništio veći dio grada, pobio stotine ili tisuće ljudi ... onda se možda ne bismo mogli ograditi od njega. Možda bi nekome rekao nešto o nama. A tada ... tužbe do kraja stoljeća.«»Ovaj chardonnay je sjajan«, izjavio je Lantern, »ako se netko predomisli. Ne? Više meni. A sad stižemo do onog tužnog dijela priče. Tužnog i frustriraju-ćeg dijela. Gotovo tragično otkriće. Lincolne, ispričaj im tužni dio.«Proctorov iritirajući sanjivi smiješak izblijedio je, vratio se i ponovno izbli-jedio. I nestao. »Malo prije nego što su mi zatvorili laboratorije i pokušali me ukloniti razvio sam novu generaciju nanobota.«»Novu i usavršenu«, rekao je Lantern, »kao nova Coca-Cola ili nova boja u spektru M&M bombona.«»Da uvelike usavršenu«, složio se Proctor koji ili nije shvaćao domaćinov sarkazam ili ga je odlučio prečuti. »Iščistio sam pogreške. Što sam dokazao na vama Dylane i na vama gospođice Jackson. Kao i na tebi, Shepherde. Kao i na tebi.«Shep je stajao pognute glave i šutio.»Željan sam čuti kakve su učinke imali na vama«, rekao je Lincoln Proctor i ponovno pronašao svoj osmijeh. »Ovaj put je kakvoća subjekata bila onakva kakva je oduvijek trebala biti. Vi ste daleko bolji. Eksperimenti sa zločincima bili su neizbježan put u propast. To sam trebao odmah shvatiti. Kriv sam. Glup sam. No sad, jeste li se uzvisili? Očajno želim čuti. Kakvi su bili učinci?«Umjesto da odgovori Proctoru, Jilly se obratila Parishu Lanternu: »A kako se vi uklapate u sve to? Jeste li vi medu ulagačima?«»Nisam ni milijarder ni idiot«, odvratio je Lantern. »Nekoliko sam

ga puta pozvao u emisiju jer sam ga smatrao zabavnim egocentričnim smušenjakom.«Proctorov se smiješak zaledio. Kad bi pogledi mogli paliti, Proctor bi Pari-sha Lanterna pretvorio u pepeo jednako voljno kao što je to pokojni Manuel činio drugima.Lantern je nastavio: »Nikad nisam bio neuljudan s njim ili mu dao do znanja što mislim o tom ludilu prisilne evolucije ljudskog mozga. To nije moj stil. Ako je gost genij, dopustim mu da sam pronađe prijatelje i utječe na ljude, a ako je luđak, zadovoljan sam što mu puštam da radi budalu od sebe na vlastiti račun, bez moje pomoći.«Iako je na tu uvredu u Proctorovo lice navrlo rumenilo, nije djelovao nimalo zdraviji. Digao se sa stolice i pištolj uperio u Lanterna. »Uvijek sam vas smatrao vizionarom. I zato sam prvo došao k vama, s novim naraštajem. Tako mi vraćate?«Parish Lantern ispio je preostalo vino iz čaše, kušao ga, progutao. Ne mareći za Proctora, obratio se Dvlanu i Jilly: »Dobrog doktora nikad nisam sreo osobno. Uvijek sam s njim uživo razgovarao telefonski. Prije pet dana pojavio mi se na pragu, a ja sam bio previše pristojan da ga izbacim iz kuće. Rekao je kako želi sa mnom raspraviti nešto važno, što bi mi moglo poslužiti kao dio emisije. Bio sam dovoljno uljudan pozvati ga nakratko u radnu sobu. Tu je ljubaznost uzvratio kloroformom i onom strašnom ... konjskom dozom.«»Ta nam je poznata«, rekao je Dylan.Spustivši praznu čašu, Lantern je ustao iz naslonjača. »Zatim me ostavio, upozorivši me kako njegovi partneri, napola ludi od straha pred tužbama, namjeravaju ubiti i njega i svakoga kome je ubrizgao tvar, tako da ga ne pokušavam prijaviti policiji. Nekoliko sati kasnije zbile su se stravične promjene. Prvo prokletstvo bila je vidovitost.«»I mi ih nazivamo prokletstvom«, rekla je Jilly.»Do srijede sam počeo predviđati neke događaje koji će se danas dogoditi ovdje. Kako će se naš Frankenstein vratiti ovamo da vidi kako sam i da primi moju zahvalnost. Ta budala je očekivala da ću mu se osjećati dužnim, da ću ga primiti kao heroja i sakriti ga

ovdje.«Proctorove blijedomodre oči bile su tvrde i ledene kao i one noći kad je 1992. ubio Dvlanovu majku. »Počinio sam mnoge pogreške, teške pogreške. No nikad nisam namjerno vrijeđao ljude koji su mi željeli dobro. Ne razumijem vaš stav.«»Kad sam mu rekao kako sam predvidio i vaš današnji dolazak«, nastavio je Lantern, »strašno se uzbudio. Očekivao je da ćemo svi pasti na koljena i ljubiti mu noge.«»Znali ste da ćemo stići ovamo i prije nego što nas je on našao u Arizoni i dao nam injekcije«, zadivljeno je rekla Jilly.»Da, iako isprva nisam znao tko ćete točno biti. Ne mogu vam jednostavno objasniti kako je sve to moguće«, priznao je Lantern. »No u svemu postoji određen sklad ...«»Sve u krug, sve se vrti u krug«, rekla je Jilly.Parish Lantern podigao je obrve. »Da. Može se i tako reći. Postoji ono što se može dogoditi, ono što se mora dogoditi, i mora osjećati da sve ide u krug, sve se vrti u krug, možete doznati bar malen dio onoga što će se zbiti. Naravno, ako ste prokleti vizijama.«»Torta«, rekao je Shepherd.»Još samo malo, momče. Prvo moramo odlučiti što ćemo s ovom smrdljivom vrećom govana.«»Kakica, govance, sranje.«»Tako je, momče«, rekao je znalac pomaka planetarnih polova i izvanzemaljskih zavjera, »sve to po spisku«, i zakoračio prema Lincolnu Proctoru.Znanstvenik je bijesno uperio pištolj prema Lanternu. »Dalje od mene.«»Rekao sam vam da je prekognicija kraj mojih talenata«, rekao je Lantern, prelazeći dnevnu sobu i prilazeći Proctoru, »ali sam lagao.«Možda se prisjetivši palikuće Manuela, Proctor je s nikakve udaljenosti ispalio hitac u svog protivnika, no Lantern na zvuk hica nije ni trepnuo, kao ni na udar zrna. Kao da se zrno odbilo o grudi njihova domaćina i bučno žarilo u strop dnevne sobe.Proctor je očajnički ispalio još dva hica na Lanterna koji mu se približavao, no i ta dva odbila su se i završila u stropu, s prvim

zrnom stvorivši gotovo savršeni trokut.Dylan se već toliko naviknuo na čudesa da je ovu nesvakidašnju predstavu promatrao više zadivljen, a manje pun strahopoštovanja.Parishu Lanternu oteti pištolj iz ruke zaprepaštenog znanstvenika nije bio nikakav problem. Proctoru su oči zasuzile kao da ga je netko mlatnuo svom snagom, no nije se srušio.Dylan, Jilly i Shep koji se vukao prišli su Lanternu, nalik poroti koja se sprema izreći pravorijek.»Ima još jednu punu špricu«, rekao je Lantern. »Ako mu se svidi što nam je učinila nova generacija tih nanosranja, namjerava skupiti hrabrost i ubrizgati je sebi. Dylane, misliš li da je to dobra ideja?«»Ne.«»A ti, Jilly? Misliš li ti da je to dobra ideja?«»Kvragu, ne«, rekla je. »On definitivno nije prikladan kunić. Manuel bi ustao iz mrtvih.«»Nezahvalna kučko«, rekao je Proctor.Kad je Dylan zakoračio prema Proctoru želeći ga udariti, Jilly ga je zgrabila za košulju. »Ćula sam i gore o sebi.«»Ima kakvih prijedloga što ćemo s njim?« upitao je Lantern.»Ne usuđujemo se predati ga policiji«, rekla je Jilly. »Ili njegovim partnerima«, dodao je Dylan. »Torta.«»Momče, tvoja upornost vrijedna je divljenja. Ipak, prvo ćemo riješiti njega, a zatim idemo na tortu.«»Led«, rekao je Shep i presavio ih sve ovdjetamo.Četrdeset osmo poglavljeSve od kuhinje u kući na samotnoj obali, mnogo sjevernije od Santa Barbare, još dok je virio u hladnjak, Shep možda i nije izražavao svoju želju za hladnim pićem, nego je možda imao proročku svijest o njihovom konačnom susretu s Lincolnom Proctorom. Jilly se sjetila kako Shep zapravo i ne voli led u sokovi-ma.Gdje je sav led? bio je upitao, pokušavajući identificirati okoliš u koji je za-virio.Na Sjevernom polu ima mnogo leda, bila mu je odgovorila Jilly.Tako je i bilo.

Pod niskim nebom koje je izgledalo poput poklopca željeznog lonca, od obzora do obzora, puste bijele ravni stapale su se sa sumrakom i sivom izmaglicom. Jedina povišena mjesta bile su nazubljeni vrhovi ledenih santi i ledene ploče - neke velike poput ljesova, neke veće i od pogrebnih poduzeća - koje su se odlomile s ledenjaka i stajale poput nadgrobnih ploča na nekom čudnom nezemaljskom groblju.Hladno, bio je rekao Shepherd.Stvarno je tako i bilo.A oni nisu bili odjeveni za taj kraj svijeta, pa iako su zloglasni polarni vjetrovi otišli spavati, zrak ih je grizao svojim vučjim zubima. Sok nagle promjene temperature Jillyno je srce natjerao da bolno posrče. Zamalo je pala na koljena.Očito zapanjen što je nestao s jezera Tahoe i našao se u ovom negostoljubi-vom carstvu mračnih pustolovnih priča i božičnih legendi, Parish Lantern podnio je to sa zavidnom mirnoćom. »Impresivno«, rekao je.Samo je Proctor panično teturao, lamatajući rukama kao da je ta ledena panorama samo privid koji može rastrgati i iza njega otkriti jezero Tahoe i njegovo zeleno, toplo ljeto. Možda je pokušao i vrištati, no strašna mu je hladnoća oduzela glas. Samo je prodorno pištao.»Shepherde«, rekla je Jilly, otkrivajući da joj ledeni zrak gori u grlu i izaziva bol u plućima, »zašto ovdje?«»Torta«, rekao je Shepherd.Dok je ledena studen neprekidno nagrizala Proctorovu paniku i pretvarala je u tupu zapanjenost, Parish Lantern privukao je Dylana, Jilly i Shepa blizu sebikako bi dijelili tjelesnu toplinu — dodirivali su se rukama, a lica su im se kupala u toplim izdisajima. »Ova zima ubija. Ne možemo još dugo.«»Zašto ovdje?« Dylan je upitao Shepa.»Torta.«»Mislim da mali želi reći da seronju ostavimo ovdje i odemo pojesti tortu.«»Ne može«, rekao je Dylan.

»Može«, rekao je Shep.»Ne«, rekla je Jilly. »To nije ispravno.«Lanterna nije iznenadila njezina izjava, a ona je znala kako i on sigurno dijeli njihov nanostrojevima stvoren poriv da postupi kako treba. Njegov obično zapovjednički glas škripao je od hladnoće: »Ali ako to učinimo, riješit ćemo hrpu problema. Policija neće naći tijelo.«»Ne riskiramo da će do nas dovesti svoje partnere«, rekla je Jilly.»I nema šanse da sam sebi ubrizga sadržaj šprice«, dodao je Dylan.»Neće dugo patiti«, javio se Lantern. »Za deset minuta toliko će otupjeti da neće osjećati bol. Skoro pa smo milostivi.«Jilly se uznemirila kad je vrškom jezika napipala ledenu skramu na zubima. »No ako to učinimo, to će nas izjedati još dugo vremena zato što to nije ispravno.«»Je«, rekao je Shep.»Nije.«»Je.«»Stari«, rekao je Dylan, »stvarno nije.«»Hladno.«»Stari, idemo povesti Proctora s nama.«»Hladno.«»Vrati nas sve na Tahoe.«»Torta.«Proctor je Jilly zgrabio za kosu, trgnuo joj glavu unatrag, izvukao je iz skupine i uhvatio je u kravatu.Zgrabila ga je za ruku, ugrizla za podlakticu, shvatila da će je stezati sve dok ne ostane bez daha, sve dok se ne onesvijesti. Morala je što dalje od Proctora i to brzo, što je značilo presavijanje.Njezine pogreške u crkvi bile su joj još svježe u pamćenju. Kad bi vlada organizirala tečajeve za presavijanje, ona bi morala pohađati prva. Nije se željela presaviti iz njegova stiska i otkriti da je za sobom ostavila glavu, ali dok joj se vid maglio, dok joj je tama preplavljivala kutove očiju, otišla je ovdjetamo, a tamo je bilo metar iza Proctorovih leda.Stigavši s glavom na ramenima, gdje je i pripadala, otkrila je da je u savršenom položaju da Proctora napuca nogom u guzicu, što je

željela učiniti još od one sinoćnje izmaglice izazvane kloroformom.Prije nego što je Jilly stigla udariti, Dylan se tijelom zabio u znanstvenika. Proctor se poskliznuo, pao svom težinom i glavom udario po ledu. Smotavši se poput fetusa, drhtureći od hladnoće, svojim je uobičajenim jeremijadama tražio njihovu milost — promuklo je sebe proglašavao slabićem, zločincem, izopačenim tipom.Iako joj se vid razbistrio, polarna joj je hladnoća zagrizla oči, izazvala bujicu suza i smrznula ih na njezinim trepavicama. »Sunčica«, rekla je Shepherdu, »moramo odavde. Vrati nas sve na Tahoe.«Shep se dovukao do Proctora, kleknuo pored njega — i njih su se dvojica presavili.»Stari!« povikao je Dylan, kao da brata može dozvati natrag.Povik nije odjeknuo beskrajnim ledom, nego se utopio u njemu kao u jastuku.»E, ovo stvarno zabrinjava«, rekao je Parish Lantern, udarajući nogama kako bi potaknuo cirkulaciju, grleći sam sebe, i promatrajući ledenjak kao da se pod njim skriva više strahota nego u paralelnoj stvarnosti napučenoj mozgojed-nim pijavicama.Ledeni je zrak Dylanu otvorio sinuse, te mu se sićušna siga tekućine iz nosa stvorila na lijevoj nosnici.Nekoliko sekundi nakon što se presavio nekamo drugamo, Shep se vratio, no bez znanstvenika. »Torta.«»Sunčica, gdje si ga odveo?«»Torta.«»Negdje drugdje na led?«»Torta.«Dylan je rekao: »Stari, umrijet će od zime.«»Torta.«Jilly je rekla: »Sunčica, moramo učiniti ono ispravno.«»Ne Shep«, rekao je Shepherd.»I ti, sunčica. Ono što treba.«Shepherd je odmahnuo glavom i rekao: »Shep može biti malo zločest.«»Ne, stari, mislim da ne možeš. Ne ako ne želiš da te to kasnije jako

muči.«»Nema torte?« upitao je Shep.»Sunčica, torta tu nije problem.«»Shep može biti samo malo zločest.«Jilly je pogledala Dylana. Rekla je Shepu: »Sunčica, možeš ti biti zločest?«»Samo malo.«»Samo malo?«»Samo malo.«.JLanternove oči bile su skorene od smrznutih suza. Oči su mu suzile, no unatoč tome Jilly je u njima jasno vidjela krivnju kad je rekao: »Samo malo bilo bi korisno. Zapravo, ponekad, kad je zlo jako veliko, ono ispravno jest odlučno djelovati kako bi ga se uništilo.«»Može«, rekao je Shep.Tišina.»Može?« upitao je Shep.»Mislim«, rekao je Dylan.Iz nepomičnog neba počelo je sniježiti. Takav snijeg Jilly nikad prije nije vidjela. Nije bilo paperjastih pahuljica. Poput igala oštre bijele granule, krpe leda.»Previše«, rekao je Shep»Sunčica, previše čega?«»Previše.«»Previše čega?«»Mišljenja«, rekao je Shepherd. Zatim je izjavio: »Hladno«, ipresavio ih sve, bez Proctora, natrag na Tahoe.Četrdeset deveto poglavljeČokoladna torta s višnjama i preljevom od crne čokolade - pojeli su je stojeći oko radne plohe u središtu Lanternove kuhinje — bila je utjeha i nagrada, no Jilly se istovremeno činilo kako je ona i nekakva čudna pričest. Jeli su šutke zagledani u tanjure, prilagođujući se bontonu Shepherda O'Connera.Tako, pomislila je, valjda treba biti.Kuća se pokazala većom nego što je izgledala izvana. Kad ih je Parish otpratio u prostrano gostinjsko krilo, do dvije spavaće sobe

koje je priredio za njih, pomislila je kako bi on mogao primiti dvadesetak nenajavljenih gostiju.Iako je Jilly, nakon povratka sa Sjevernog pola, bila iscrpljena i očekivala da će prespavati ostatak popodneva i večer, nakon torte osjećala se budnom, bistrom i punom energije. Upitala se hoće li promjene kroz koje je prolazila smanjiti njezinu potrebu za snom.Svakoj spavaonici pripadala je velika i skupocjeno uređena kupaonica s mramornim podovima, zidovima i policama, pozlaćenim slavinama, te kadom i tuš kabinom dizajniranima za uživanje — kao i grijani držači koji su jamčili sitnu, no dobrodošlu pogodnost toplih ručnika. Dugo se tuširala i zatim, lijeno zadovoljna poput mačke, otkrila blaženstvo uredujući se i uljepšavajući.Parish je pokušao predvidjeti njezin ukus u svemu od šampona, sapuna do šminke i olovke za oči. Ponekad je izabrao dobro, ponekad i nije, no pogađao je češće nego što je griješio. Njegova ju je brižnost očarala.Osvježena i kao nova, u čistoj odjeći, pronašla je put od svoje sobe do dnevne. Tijekom tog lutanja bila je, više nego ikad, uvjerena da ta toplina i udobnost većini posjetitelja stvara lažan dojam o pravoj veličini građevine. Ispod mekih i romantičnih linija Wrightove kuće, unatoč tome što se prema prirodi otvarala prozorima i dvorištima, građevina je bila zagonetna, zatvorena tamo gdje to naizgled nije bila, čuvala tajne upravo kad bi se očekivalo da se potpuno otkriva.I to je trebalo biti upravo tako.Iz dnevne sobe izašla je na izbačenu platformu koju je arhitekt nekom čarolijom objesio visoko medu mirisnim borovima kako bi pružio zadivljujuć pogled na čarobno jezero.Nekoliko trenutaka kasnije, uz ogradu joj se pridružio Dylan. Stajali su zajedno u tišini, očarani panoramom koja je u tom kasnopopodnevnom svjetluposjedovala blistav titraj slika Maxfielda Parisha. Vrijeme za razgovor bilo je i prošlo i još nije stiglo.Parish im se unaprijed ispričao što im neće pružiti uobičajenu razinu usluge koju je obično pružao svojim gostima. Kad je shvatio

da će ga injekcija nano-strojeva promijeniti do srži, četiri je člana domaćinstva poslao na tjedan dana odmora kako bi sam mogao proživjeti svoj preobražaj.Ostao je samo Ling, majordom. Dylan nije s Jillv stajao uz ogradu više od dvije minute kad se on pojavio. Donio im je koktele na malenom, crnom lakiranom pladnju ukrašenom sedefnim ljiljanom. Dva savršena suha martinija — promiješana, ne protresena.Vitak, ali dobro građen, krećući se ljupko kao neki maitre de ballet, s mirnom samouvjerenošću čovjeka koji ima crni pojas u tae kwon dou, Ling je mogao imati trideset pet godina, no u njegovim poput ebanovine crnim očima nazirala se dobro pročišćena mudrost predaka. Kad je Jillv uzela svoj martini s ljiljanovog pladnja, i ponovno kad je Dylan uzeo svoj, Ling je kimnuo glavom i svakome od njih, s blagim smiješkom izgovorio riječ kineskoga jezika — dvaput istu riječ, koju je Jillv nekako prepoznala kao dobrodošlicu i želju za dobru sreću. Tada je Ling otišao poput duha koji iščezava — da je bila zima i da je platformu prekrivao snijeg, on ni dolazeći ni odlazeći ne bi ostavio tragove.I to je također bilo nesvakidašnje, upravo kako je trebalo biti.Dok su Jillv i Dylan uživali u savršenim martinijima i pogledu, Shepherd je ostao u dnevnoj sobi. Pronašao je kut po svom ukusu, gdje je mogao stajati sat ili dva, ograničivši unos podražaja na točku u kojoj su se spajala dva zida.Francuzi imaju izreku Plus ca change, plus c'est la meme chose. To znači: što se sve više mijenja, to je sve više isto. Shepherd je, stojeći u kutu, utjelovljivao i komiku i tragediju te istine. Oličavao je i frustraciju i milostivo prihvaćanje koje je izreka sugerirala - ali i melankoličnu ljepotu tih riječi.Uzimajući u obzir da su Parishovu emisiju prenosili na više od petsto radij-skih postaja šest večeri u tjednu, od ponedjeljka do subote, on bi trebao biti na poslu čim sumrak na jezero spusti svoj purpurni veo. U najsuvremenije opremljenom studiju u podrumu kuće mogao je primati pozive svojih deset milijuna slušatelja i razgovarati s gostima, a uz pomoć Linga i još jednog tehničara, mogao je voditi emisiju. Prava postaja nalazila se u San Franciscu, gdje su primali i pozive prebacivali njemu - tamo su audio—signale

filtrirali i pojačavali, pripremajući ih za gotovo trenutno emitiranje.No ove subotnje večeri, kao i one prve nakon Proctorove injekcije, Parish neće ići uživo, nego će umjesto toga emitirati najbolje emisije iz arhive.Nedugo prije nego što im se domaćin trebao pridružiti za večerom, Jilly je rekla Dylanu: »Idem nazvati mamu. Vratim se odmah.«Ostavivši praznu čašu na ogradi, presavila se u sjenoviti kutak vrta Hotela Peninsula na Beverly Hillsu. Nitko nije primijetio njezin dolazak.Mogla sepresaviti bilo gdje i nazvati od tamo, ali je voljela Peninsulu. Hotel je imao pet zvjezdica i ona se nadala da će jednom moći odsjesti tamo ako joj njezina komičarska karijera doživi uzlet.U hotelskoj je govornici ubacila kovanice u otvor i nazvala poznati broj.Majka se javila nakon trećeg zvona. Prepoznavši Jillyn glas ispalila je: »Curice moja, jesi li dobro, jesi ranjena, dušo, što ti se dogodilo — neka te Isus čuva - gdje si?«»Mama, samo mirno, dobro sam. Samo sam ti htjela javiti da se nećemo moći vidjeti tjedan ili dva, ali ću već izmisliti način da se nas dvije nađemo.«»Jilly, dijete moje, od onoga u crkvi ovdje dolaze ljudi s televizije i iz novina, svi su nepristojni k'o onaj socijalni radnik kad je na dijeti. I sad čuče na ceste, dižu buku, imaju satelite, po cesti bacaju opuške i omote slatkiša. Grozno, grozno, grozno.«»Mama, ne razgovaraj s njima. Koliko ti znaš, ja sam mrtva.«»Nemoj govoriti takve strahote.«»Samo nikome nemoj reći da sam ti se javila. Sve ću ti objasniti kasnije. Mama, slušaj, ubrzo će ti doći neki krupni i opaki tipovi. Reći će ti da su FBI ili nešto slično, ali će lagati. Samo se pravi glupa. Budi ljubazna s njima, pravi se da umireš od brige zbog mene, ali im nemoj reći ništa.«»Pa ja sam samo jednooka guzata glupača koja hoda s dva štapa, siromašna ko crkveni miš. Tko bi očekivao da imam pojma i o čemu?«»Mama, strašno te volim. I još nešto - sigurna sam da ti još ne prisluškuju telefon, ali mislim da će za to naći neki način. Tako da ti

se neću javljati prije nego što ću doći do tebe.«»Curice moja, bojim se kako se nisam bojala otkako je tvoj prokleti otac odlučio biti dovoljno dobar i dati se ubiti.«»Mama, ne boj se. Bit ću u redu. I ti. Čekaju te iznenađenja.«»Ovdje je otac Francorelli. Želi govoriti s tobom. Strašno je uzbuđen zbog onoga na vjenčanju. Jilly, mala moja, što se zapravo dogodilo na vjenčanju? Mislim, znam, rekli su mi, ali ništa od toga nema smisla.«»Ne želim govoriti s ocem Francorellijem. Mama, samo mu reci da mi je strašno žao što sam upropastila ceremoniju.«»Upropastila? Spasila si ih. Spasila si ih sve.«»Pa mogla sam to izvesti i tiše. Čuj, mama, kad se za nekoliko tjedana nađemo, bi li voljela večerati u Parizu?«»Pariz, u Francuskoj? Što bih zaboga jela u Parizu?«»Ili možda u Rimu? Ili Veneciji? Ili Hong Kongu?«»Dušice, znam da se nikad nisi drogirala, ali sad se stvarno brinem.«Jilly se nasmijala. »Sto misliš o Veneciji? Neki otmjeni restoran. Znam da voliš talijansku kuhinju.«»Luda sam za lazanjama. Kako ćeš nam priuštiti otmjeni restoran, a da i ne govorimo o Veneciji, to je Italija ...«»Samo čekaj. I, mama ...«»Što je, dijete?«»Ne bih uspjela spasiti vlastitu kožu, a da i ne spominjem sve te ljude, da nisam odrasla s tobom i da mi nisi pokazala kako ne dopustiti strahu da te pojede živu.«»Bog te blagoslovio, curice moja. Toliko te volim.«Nakon što je Jilly spustila slušalicu, trebalo joj je nekoliko trenutaka da se smiri. Tada je ubacila hrpu kovanica i nazvala broj koji joj je dao Dylan. Žena se javila nakon prvog zvona i Jilly je rekla: »Molim vas, željela bih razgovarati s Vonettom Beeslev.«»Razgovarate s njom. Kako vam mogu pomoći?«»Dylan O'Conner zamolio me da vas nazovem i provjerim jeste li u redu.«»Sto bi mi itko mogao učiniti, a da mi priroda već nije uradila nešto još gore? Recite Dylanu da sam dobro. I dobro je znati da je živ. Nije

ranjen?«»Niti ogrebotine.«»A mali Shep?«»Sad stoji u kutu, ali je ranije pojeo dobar komad torte i do večere će biti sasvim u redu.«»On je sunce.«»Upravo tako«, rekla je Jilly. »I Dylan me zamolio da vam poručim kako više neće trebati domaćicu.«»Po onome što sam čula da se dogodilo s kućom, sad ju je moguće spremati samo buldožerom. Recite mi nešto, lutko. Mislite li da se možete dobro brinuti za njih?«»Mislim«, rekla je Jilly.»Zaslužuju to.«»U pravu ste«, složila se.Završivši i drugi razgovor, poželjela je iz govornice izletjeti u plastu i trikou, i dramatično se vinuti u visine. Nije imala ni plašt ni triko, a nije mogla ni letjeti. Umjesto toga, pogledala je na obje strane kako bi provjerila da je prostor s govornicama pust, a zatim se, bez topova i fanfara, presavila natrag na terasu s pogledom na jezero, gdje ju je Dylan čekao u posljednjim tracima sumraka.Mjesec je izišao davno prije ljetnog sutona. Na zapadu je noć ljubila posljednje tragove ružičastog obraza dana, a na istoku je pun Mjesec stajao visoko na nebu, ta svjetiljka romance.Točno kad je pala noć Ling se pojavio i poveo njih i Shepa, dolje kroz njima dotad nepoznate prolaze i sobe, i konačno izvan kuće do mola. Obična svjetlana molu bila su pogašena. Stazu su ljupko osvjetljavali nizovi svijeća koje su lebdjele u zraku, dva i pol metra iznad dasaka.Parish je očito uživao pronalazeći druge načine korištenja moći kojom je odbijao i preusmjerivao metke.Velika kuća ležala je na deset jutara šume, ograđena od nepozvanih, a stabla su jamčila privatnost. Čak i daleko, s druge strane jezera, s dalekozorom usmjerenim prema svijećama, nijedan znatiželjnik ne bi točno znao što gleda. Pustolovina je bila vrijedna rizika.Ling ničim nije odao da lebdeće svijeće smatra nečim neobičnim. Po

svemu sudeći, ništa nije moglo uznemiriti ni njegov duhovni spokoj ni njegovu plesačku ravnotežu. Očito, njegova su diskrecija i odanost poslodavcu bili neupitni, do razine koja je djelovala gotovo natprirodno.I to je bilo baš kako je trebalo biti.Na kraju staze stajao je petnaestmetarski krstaš s kabinom iz vremena kad se brodovi nisu gradili od plastike, aluminija ili fiberglasa. Bijelo obojano drvo, palube i ograde od ulaštenog mahagonija, i okovi od blistave mjedi činili su ga ne samo jahtom s kabinom nego brodom koji je doplovio iz sna.Kad su se svi ukrcali, svijeće na molu ugasile su se jedna po jedna i popadale na daske.Parish je izveo brod s mola i zaplovio u jezero. Voda bi bila crna poput ugljena da darežljivi Mjesec nije svoje srebrne novčiće razasuo po valovima. Bacio je sidro daleko od obale, pouzdavajući se da će bočna svjetla upozoriti druge putnike na njihovu nazočnost.Na prostranoj stražnjoj palubi bilo je dovoljno mjesta za stol za četvero i za Linga koji je poslužio večeru pod svijećama. Ravioli sa šumskim gljivama bili su predjelo, i baš dobro četvrtasti. Na pladnju su ležale tikvice, izrezane u četverokute prije prženja. Gulaš s lukom i krumpirom bio je poslužen u urednom bloku, a teleći medaljoni bili su pomno obrezani u četverokute, ne samo za Shep-herda već za sve kako bi se osigurali da se mladi gospodin O'Conner neće ni za trenutak osjećati izdvojen iz društva.Unatoč svemu, Ling je stajao u kuhinji, spreman, ako ustreba, pripremiti sendviče s pohanim sirom.Svako jelo bila je prava delikatesa. Cabernet Sauvignon pokazao se posve izuzetnim. Čaša hladne Coca-Cole bez leda bila je zadovoljavajuća poput svake druge hladne Coca-Cole na svijetu. I razgovor je, naravno, bio očaravajući, iako je Shepherd većinu svojih upada ograničavao na jednu ili dvije riječi, i pretjerano često koristio pojam ukusno.»Ono krilo kuće je isključivo vaše«, rekao je Parish. »A ako budete poželjeli, s godinama se na zemljištu može podići i druga kuća.«»Vrlo ste darežljivi«, rekla je Jilly.

»Glupost. Moja emisija je prava zlatna koka. Nikad se nisam ženio, nemam djece. Naravno, ovdje ćete morati živjeti u potaju. Mediji, vlasti, cijelo čovječanstvo nemilosrdno će vas progoniti, s godinama sve više i više. Možda ću morati promijeniti osoblje kako bih sačuvao našu tajnu, no Ling ima i braću i sestre.«»Smiješno«, rekao je Dylan, »sjedimo ovdje i planiramo, sve isto od početka. Svi znamo što moramo uraditi i kako.«»Različite smo generacije«, rekla je Jilly, »ali smo svi djeca iste civilizacije. Svi smo se pačali u istoj mitologiji.«»Točno«, rekao je Parish. »Sljedeći ću tjedan promijeniti oporuku i proglasiti vas mojim nasljednicima. To ću morati izvesti preko švicarskih odvjetnika i preko hrpe oflf— shore računa, s brojevima, a ne s imenima. Vaša su imena i predobro poznata diljem zemlje, a s godinama će vam slava samo rasti. Ako se meni ili ikome od vas dogodi išta, ostali mogu živjeti bez poreznih i novčanih problema.«Odloživši viljušku i nož, očito dirnut olakom darežljivošću njihova domaćina, Dylan je rekao: »Nema riječi kojima bih vam prikladno zahvalili za sve ovo. Vi ste ... izuzetan čovjek.«»Dosta zahvalnosti«, odlučno je rekao Parish. »To mi se ne sluša. Dvlane i vi ste izuzetni. I vi, Jilly. I ti, Shepherde.«»Ukusno.«»Drukčiji smo od svih ostalih muškaraca i žena, i nikad više nećemo biti poput njih. Nismo bolji, samo smo jako drukčiji. Nema mjesta na svijetu na koje bi itko od nas mogao pripadati više nego ovdje — medu ostalima. Naš je zadatak odsad pa nadalje — i ne smijemo podbaciti — da dademo sve od sebe kako bismo svoju različitost iskoristili da promijenimo svijet.«»Moramo ići tamo gdje nas trebaju«, rekao je Dylan. »Bez rukavica, bez oklijevanja, bez straha.«»S puno straha«, usprotivila se Jilly. »No nikad mu nećemo podleći.«»Bolje rečeno«, pohvalio ju je Dylan.Dok im je Ling dotakao vino, avion je na velikoj visini preletio Tahoe, vjerojatno na putu za Reno. Da noć na jezeru nije bila savršeno tiha, osim zveckanja Mjesečevih novčića o trup broda, možda bi i prečuli tihi zvuk mlaznih motora. Podigavši pogled, Jilly

je spazila sićušni krilati obris na Mjesečevu licu.»I zahvalan sam još zbog nečega«, rekao je Parish. »Nećemo se morati gnjaviti dizajniranjem, konstruiranjem i održavanjem Batmobila.«Smijeh je bio dobrodošao.»Biti tragična pojava koja na plećima nosi svijet i nije tako loše«, rekao je Dylan. »Sve dok je zabavno.«»Bit će strašno zabavno«, izjavio je Parish. »Dapače, ništa bez toga. Bilo bi mi draže da ne nadijevamo glupa herojska imena, budući da sam tu štetu već izveo na sebi, no pristajem na sve što nam padne na pamet.«Jilly se nećkala, budući da se upravo spremala otpiti vino. »Želite reći da Parish Lantern nije vaše pravo ime?«»A čije bi bilo? To je moje zakonsko ime, ali sam se rodio kao Horace Bloo-gernud.«»Blagi Bože«, rekao je Dylan. »Bili ste tragična pojava od rođenja.«»Još kao tinejdžer želio sam se baviti radijem, i znao sam kakvu emisiju želim stvoriti. Noćni program koji se većinom bavi nepoznatim i strašnim stvarima. Činilo mi se da će mi Parish Lantern dobro poslužiti, budući da je to staro-engleski naziv za Mjesec i mjesečinu.«»Radiš svoj posao pod svjetlom Mjeseca«, rekao je Shepherd, no bez boli koja mu je stezala glas kad bi ranije izgovarao te riječi — kao da su za njega dobile novo značenje.»Itekako«, Parish je rekao Shepu. »I na neki način, svi ćemo mi pod svjetlom Mjeseca raditi svoj plemenit posao, u smislu da ćemo to raditi u što većoj potaji i što diskretnije moguće. Što nas dovodi na temu prerušavanja.«»Prerušavanje?« upitala je Jilly.»Na sreću«, rekao je Parish, »činjenica da sam proklet poput vas, poznata je samo nama. Sve dok mogu raditi ono što treba i uživati svoj dio pustolovina, pritom čuvajući tajnu, mogu biti posrednik između svijeta i naše malene skupine. No vas troje — vaša su lica poznata posvuda, i bez obzira što učinimo da bismo bili što diskretniji, vaše će slike s vremenom prepoznavati sve više ljudi. Dakle, morate postati ...«

»Majstori prerušavanja!« oduševljeno je rekao Dylan.I to je, shvatila je Jilly, baš kako treba biti.»Kad dogovorimo sve«, nastavio je Parish, »nedostajat će nam samo nekakva herojska imena, glupa vozila prepuna kojekakvih sprava, tijesni kostimi i su-per—zločinac koji će nam zadavati glavobolje između svih spašavanja i dobrih djela.«»Led«, rekao je Shepherd.Ling je odmah prišao stolu, ali mu je Parish, s nekoliko kineskih riječi, objasnio kako led nije potreban. »Shepherd je u pravu. Zapravo zakratko smo imali super-zločinca, no on je sad samo santa leda.«»Led.«Kasnije, uz tortu od limuna i kavu, Jilly je rekla: »Ako se nekako ne nazovemo, mediji će nam dati ime koje će sigurno biti glupo.«»U pravu si«, rekao je Dylan. »Nisu maštoviti. I onda ćemo morati živjeti, s nečim zbog čega ćemo se živi žderati. Zašto ne bismo uzeli zajedničko ime, neko koje se odnosi na nas kao skupinu?«»Aha«, složila se Jilly. »I budimo pametni kao što je u svoje vrijeme bio Horace Bloogernud. U imenu mora biti Mjesec ili mjesečina.«»Mjesečeva banda«, predložio je Dylan. »To dobro izgleda u žutom tisku.«»Ne sviđa mi se banda«, rekao je Parish. »Previše negativnih konotacija.«»Mjesečeva ... nešto«, razmišljala je Jilly.Iako je pola torte ostalo na tanjuru, Shepherd je spustio viljušku. Zagledavši se u odgođenu poslasticu, rekao je: »Ekipa, škvadra, gang, krug, društvo ...«»Počinje«, rekao je Dylan.»... ceh, alijansa, asocijacija, tim, koalicija, klan, postrojba, liga, klub ...«»Mjesečev klub.« Jilly je te dvije riječi prevalila preko jezika. »Mjesečev klub. To nije loše.«»... bratstvo, kompanija, trupa, skupina, obitelj ...«»Pretpostavljam da će ovo potrajati«, rekao je Parish, i Lingu dao znak kako je vrijeme da ukloni tri tanjura i otvori još jednu bocu vina.

«... putnici, lutalice, jahači ...«Jednim uhom slušajući Shepherdove slapove riječi, Jilly se usudila pomisliti na njihovu budućnost, razmišljati o sudbini i slobodnoj volji, o mitologiji i istini, o ovisnosti i odgovornosti, o neizbježnosti smrti i očajničkoj potrebi svrhovitog življenja, o ljubavi i dužnosti, o nadi.Nebo je duboko. Zvijezde leže daleko. Mjesec je bliže od Marsa, ali je i dalje jako daleko. Jezero je raskošno crno, oživljeno tekućim svjetlom vječnog fenjera. Brod se lagano, usidren, ljulja. Klub mjesečine, ili kako će se već zvati, svoj prvi sastanak vodi s ozbiljnim namjerama, sa smijehom i tortom, započevši ono za što se svi članovi nadaju da će prerasti u dugo istraživanje svega i svega onoga što se vrti u krug.