PITANJA ZA PRVI KOLOKVIJ - EKONOMIJA ZA PODUZETNIKE

1. Pojasnite shareholder model upravljanja poduzećem.

Shareholder koncept - upravljačke strukture poduzeća trebaju donositi odluke tako da se pozicije vlasnika poduzeća bilo s gledišta vrijednosti vlasništva ili u obliku naknada konstantno poboljšavaju.

Shareholder value:

financijska veličina koja odgovara vrijednosti poduzeća s gledišta vlasnika, tj. vrijednosti vlasničkog kapitala.

metoda vrednovanja poduzeća bazirana na diskontiranju novčanih tijekova poduzeća.

Vlasnici poduzeća pribavljaju nezaobilazan uvjet za obavljanje bilo kakve poslovne aktivnosti, a to je kapital – neće financirati ni jedno poduzeće koje im ne garantira adekvatnu stopu povrata na ulaganja.

2. Pojasnite stakeholder model upravljanja poduzećem.

Stakeholder koncept – upravljanje poduzećem koje zadovoljava interese svih s poduzećem povezanih skupina.

Poduzeće je skupina različitih interesnih grupa koje potrebu vođenja poduzeća sagledavaju prema svojoj koristi i svojoj sigurnosti.

Poduzeće je sastavljeno od velikog broja vanjskih i unutarnjih interesnih skupina povezanih s poduzećem, svaka od tih skupina doprinosi općem uspjehu poduzeća, ali ima i neke zahtjeve od poduzeća.

Zahtjevi interesnih skupina prema poduzeću:

Interesne skupine Interesi prema poduzeću Doprinos poduzeću

Vlasnici (dioničari)Povećanje bogatstva (isplatom dividendi te ostvarenjem kapitalnih dobitaka)

Vlasnički kapital

Vlasnici tuđeg kapitalaVremensko i vrijednosno pravovremeno plaćanje glavnice i kamata

Tuđi kapital

ZaposleniciNaknade (plaće) koje odgovaraju radnom učinku

Izvršeni rad

Menadžment Plaća, moć, utjecaj, prestiž Dispozitivni rad

Kupci Pristupačni i kvalitetni proizvodi Kupnja kvalitetnih

1

dobara

DobavljačiPouzdano plaćanje, dugoročni ugovori o dobavljanju roba

Isporuka kvalitetnih dobara

Javnost Plaćanje poreza, pridržavanje pravnih propisaInfrastruktura, zakonodavni okvir poslovanja

Nemoguće je zadovoljavati te maksimizirati istovremeno koristi svih kategorija povezanih s poduzećem.Dovodi do neželjenih efekata (prekomjerno investiranje) - jer pokušava uravnotežiti interese svih skupina.Balanced scorecard – ekvivalent konceptu stakeholder - metoda upravljanja i mjerenja uspjeha poslovanja (kritizira financijska mjerila kao jedini orijentir).Ima 4 perspektive: (jedinstvena karta ciljeva poduzeća) - financijska, kupaca, internih poslovnih procesa, učenja i rasta poduzeća.

3. Ciljevi poslovanja poduzeća s gledišta različitih skupina koje ga okružuju.

Ekonomski ciljevi

(vlasnici kapitala)

Socijalni ciljevi

(zaposlenici)

Javno-poslovni ciljevi

(poslovno okruženje)

Dugoročno maksimiziranje dobiti

Maksimiziranje bogatstva vlasnika

Sigurnost i rast poduzeća

Pravedne naknade

Dobri uvjeti rada

Socijalna skrb

Sigurnost radnog mjesta

Suodlučivanje

Kvalitetni proizvodi i usluge

Pravovremeno podmirivanje obveza dobavljačima

Zadovoljstvo lokane i šire zajednice

Briga o okolišu

4. Podjela poduzeća prema veličini i vlasništvu. Prednosti i nedostaci pojedinih oblika poslovanja?

Prema veličini poduzeća se mogu podijeliti na: velika, srednja i mala

Prednosti i nedostaci velikih poduzeća:

Prednosti:

Detaljna podjela rada i specijalizacija zaposlenika,

Masovna proizvodnja sa sniženim troškovima,

Lakše financiranje istraživačkog rada i inovacija,

Isplativija automatizacija poslovanja,

Učinkovitije nabavljanje i prodaja velikih količina,...

2

Nedostaci:

Otežano obavljanje djelotvorne kontrole,

Problemi komuniciranja i funkcioniranja organizacije,

Rizik visokih troškova pri slabom iskorištenju kapaciteta,

Smanjena motivacija zaposlenika za uspjeh poduzeća,

Sporost u prilagodbi poduzeća,...

Prednosti i nedostaci malih poduzeća:

Izvor:http://www.vus.hr/uploads/file/Zbornik2/slavica_netahli_clanak.pdf

Neke od prednosti malih poduzeća su:

pokretanje malog poduzeća poduzetnicima omogućuje samostalno djelovanje, ali isto tako iziskuje veliku odgovornost za uspješno poslovanje

osnivanjem poduzeća, poduzetnik je siguran u svoj posao dok se pozitivno posluje

omogućuje zapošljavanje vlastite obitelji, odnosno stvaranje tradicije «obiteljskog biznisa», tako da suradnja članova obitelji pozitivno djeluje na motivaciju zaposlenika jer vlada veliko razumijevanje i poštivanje

brzo prilagođavanje tržišnim promjenama od sve zahtjevnije eksterne okoline, te mogućnost da svoju djelatnost prilagode potrebama tržišta kvalitetom, količinom, dizajna i sl.

mogućnost ostvarenja financijskog uspjeha jedan je od razloga osnivanja malog poduzeća, jer je bitno veća zarada u vlastitom poslu nego zarada kada se radi kao zaposlenik u nekom drugom poduzeću

izazov postizanja samostalne poslovne karijere vodi vlasnika-poduzetnika u smjeru

vlastitog samostalnog razvoja pri čemu su svjesni da sami odgovaraju za svoj uspjeh ili neuspjeh, pružajući im stimulativno i psihološko zadovoljstvo

Neki od nedostataka malog poduzeća su:

širok raspon odlučivanja koji ima vlasnik-poduzetnik u malom poduzeću povećava odgovornost za poslovni uspjeh, gdje vlasnik često obnaša više uloga (ulagač, menadžer, knjigovođa, prodavač, marketinški stručnjak) iz čega proizlazi neorganiziranost posla

mogućnost propasti je velik, jer vlasnik-poduzetnik raspolaže oskudnim financijskim resursima pa ima malu mogućnost ublažavanja neuspjelih poslovnih poteza. Zbog navedenog treba broj loših ili pogrešnih odluka svesti na minimum. Iz prakse je vidljivo da je znatan broj propasti malih poduzeća prouzročen menadžerskim neiskustvom i nestručnošću

mala poduzeća teško za razliku od velikih podnose sezonske ili druge oscilacije na tržištu

unatoč vrlo uspješnom početku poslovanja, uspjeh malog poduzeća može narušiti

3

pojava konkurencije u okruženju

koliko god malo poduzeće uspješno upravljalo svojim financijama, mala poduzeća podložnija su financijskim krizama i nelikvidnosti, što ih dovodi u situaciju da svoje proizvode prodaju po nižim cijenama ili se kreditno zadužuju kako bi došli do neophodnih financijskih sredstava

zbog svoje financijske ograničenosti mala poduzeća oskudijevaju kvalitetnim stručnjacima specijaliziranim za pojedine poduzetničke funkcije, a iz istog razloga prisiljena su racionalizirati troškove dodatnog obrazovanja i treninga zaposlenih

Prema vlasništvu razlikuju se: privatna, javna, zadružna i mješovita poduzeća

Privatna poduzeća:

Osniva ih jedna osoba

Vlasnik u poduzeće unosi svoj kapital

Vlasnik često sam organizira poslove i upravlja poduzećem

Zapošljavaju manji broj radnika

Najčešće se bave trgovinom na malo, ugostiteljstvom, uslužnim djelatnostima, sitnom industrijom

Javna poduzeća:

Mogu biti: društvena (u vlasništvu sindikata, crkve, mirovinskih fondova,...) i državna (u vlasništvu države)

Državna poduzeća obično djeluju u djelatnostima od posebnog državnog interesa: elektroprivreda, željeznice, pošta

komunalne djelatnosti, vodovod, čistoća

djelatnosti čuvanja, održavanja i korištenja javnih dobara (šume,

nafta, ...)

U prosjeku su manje učinkovita od privatnih poduzeća (nemaju jasno određenog vlasnika, priroda djelatnosti)

Poduzeće u zadružnom vlasništvu:

Osnivaju ih zadruge radi obavljanja gospodarske djelatnosti u interesu zadrugara

Njima upravljaju zadrugari i radnici koji su u radnom odnosu s takvim poduzećima

Sama zadruga nije poduzeće, jer joj cilj nije ostvarivanje profita, već unapređenje djelatnosti zadrugara.

Zadrugari u pravilu zadržavaju vlasništvo nad sredstvima za rad koje unose u zadrugu

Uglavnom se osnivaju u poljoprivrednoj, kreditnoj i trgovačkoj djelatnosti

5. Korporativno upravljanje.

Najbolja moguća podjela upravljačkih prava u cilju uspješnog vođenja i kontrole poduzeća.

4

Ravnoteža između:

upravljačke funkcije menadžmenta

nadzorne funkcije nadzornih organa poduzeća

kontrolne funkcije organa revizije

Ravnoteža snaga između poduzeća, tržišta kapitala te ostalih s poduzećem povezanih interesnih skupina (stakeholders).

Opisuje način na koji dobavljači financijskih sredstava osiguravaju određeni povrat svojih investicija i kako oni vode brigu o tim sredstvima.

Poslovna pravila, institucionalni ugovori i postupci koji daju odgovor na pitanje tko kontrolira poslovanje korporacija, a tko uživa koristi koje od takvog poslovanja pritječu.

2 elementa korporativnog upravljanja:

Ravnoteža između upravljačke funkcije menadžmenta, nadzorne funkcije nadzornih organa poduzeća i kontrolne funkcije organa revizije.

Ravnoteža snaga između poduzeća, tržišta kapitala i ostalih interesnih skupina povezanih s poduzećem.

Principal-agent teorija - rješavanje sukoba interesa između vlasnika kapitala i menadžmenta na svim razinama upravljanja.

Odnos agenata postoji ako jedna ili više osoba (principala) uposli drugu osobu (agenta) da izvršava određene usluge u njihovu korist.

Ponašanje agenata definirano je funkcijom njegove osobne korisnosti, a ne one pretpostavljene od strane principala.

Cilj korporativnog upravljanja – reduciranje problema principal-agent, koji smanjuje blagostanje pojedinog poduzeća i čitavog društva.

6. Proizvodnost rada. Pojam, mjerilo uspjeha, mjere povećanja proizvodnosti rada.

Proizvodnost/produktivnost rada - utjecaj ljudskog rada na učinkovitost poduzeća; pokazatelj uspješnosti poslovanja.

5

Proizvodnost rada je odnos između količine učinaka i količine rada utrošenog za stvaranje tih učinaka.

S porastom proizvodnosti rada postiže se više učinaka po jedinici utrošenog rada, odnosno time se postiže da se u jedinici učinaka (proizvoda) nalazi manje rada. To naravno znači i manje troškova rada, što pridonosi općoj učinkovitosti poduzeća ili gospodarstva u cjelini (a proizvod je dostupniji poduzeću).

Najjednostavniji izraz za određivanje proizvodnisti rada je:

proizvodnost rada=količina učinaka/utrošena količina rada

Proizvodnost rada će se povećati ako raste količina proizvoda ili ako pada količina utrošenog rada.

Opći napori da se ostvari povećanje proizvodnosti rada upućuju nas na pronalaženje onih mogućnosti kojima se može povećati proizvodnost rada.

U pronalaženju uvjeta za povećanje proizvodnosti rada tražimo kako da se uz isti utrošak energije ostvari veća količina učinaka, a to su:

opći uvjeti (prirodni uvjeti koji pridonose kretanju proizvodnosti rada) organizacijsko-tehnički uvjeti (organizacijska rješenja i metode, organizacija

rada, primjena odgovarajućih sredstava za rad, vrsta korištene energije) čovjek i njegovo znanje (ljudski rad i stvaralaštvo, čovjekova kvaliteta) ostali uvjeti

7. Metode u mjerenju proizvodnosti rada.

Metode u mjerenju proizvodnosti rada jesu: naturalna metoda, naturalno uvjetna metoda, radna metoda i novčana metoda

Naturalna metoda

općenito je primjenjiva onda kada se proizvodnja ili promet u nekom poduzeću može izraziti fizičkim - naturalnim veličinama (brojem komada, kilograma, metara...)

najjednostavnija primjena naturalne metode jest kada se radi o samo jednom proizvodu (istih svojstava)

nju je moguće primjeniti i kada se radi o više proizvoda, ali su oni međusobno slični po svojstvima te ako jedan među njima preteže i predstavlja najveći dio proizvodnje; glavni proizvod se u tom slučaju može uzeti kao reprezentant cjelokupne proizvodnje (metode se još naziva i reprezentativna naturalna metoda)

Naturalno-uvjetna metoda

modifikacija naturalne metode

6

moguća primjena kada raznovrsnost proizvodnje nije suviše heterogena, kada između između proizvoda postoji stanovita sličnost ili srodnost, npr. razlike u dimenzijama proizvoda

takve razlike dovode do toga da se za jedinicu učinka troše različite količine rada pa ih stoga ne može jednostavno zbrajati

rješenje: u uvjetnim jedinicama - računski postupak kojim se svi proizvodi svode na jedan uvjetni proizvod (primjena uvjetnih jedinica za mjerenja proizvodnosti rada zato se naziva naturalno-uvjetna metoda)

u primjeni naturalno-uvjetne metode uzimamo radno vrijeme za izradu jedne jedinice proizvoda i na temelju toga računamo koeficijente (K):

K=radno vrijeme svakog proizvoda/radno vrijeme uvjetnog proizvoda

primjenom tih koeficijenata na ostvarene količine proizvoda dobivamo količinu uvjetnih proizvoda koje možemo zbrajati

Radna metoda

u ekonomici se često prevencijom želi utjecati na razne troškove

u mjere za učinkovitije poslovanje ubrajamo i normiranje vremena potrebnog za izradu jedinice proizvoda

u poslovanju uvijek ima odstupanja od normiranog te ćemo odnosom između normiranog i stvarno utrošenog vremena dobiti stvarno kretanje proizvodnosti rada

to nam ujedno pokazuje koliko su realizirane norme, odnosno koliko je stvarno iskorišteno vrijeme

ova metoda može dobro poslužiti za mjerenje proizvodnosti rada kod raznovrsnih proizvoda

Pr=norma sati/efektivni sati

Novčana metoda

u proizvodnoj djelatnosti sve prethodne metode temeljene na količina su primjenjive

u uslužnim djelatnostima najčešće umjesto količina moramo primjeniti novčano izražavanje učinaka i utrošaka

kod proizvodnje gdje su rezultati rada vrlo širok asortiman raznovrsnih proizvoda ne može se upotrijebiti ni jedna od prethodnih metoda

preostaje jedino da se poslužimo novčanim izrazom kao univerzalnim mjerilom pomoću kojeg možemo zajednički izraziti raznorodne učinke i utroške

množenjem različitih količina učinaka i količine rada s cijenama dobit ćemo veličine koje će dati elemente za mjerenje proizvodnosti rada

proizvodnost rada je mjerilo kojim se izražava uspješnost poslovanja kao rezultat kretanja unutar poduzeća pa su za mjerenje proizvodnosti rada najispravnije stalne cijene

7

Pr=(Q x stalne cijene) / (T x stalne cijene rada)

8. Ekonomičnost. Metode i načini mjerenja ekonomičnosti. Mjere povećanja ekonomičnosti.

Ekonomičnost - kompleksniji izraz uspješnosti poslovanja poduzeća od stalih mjerila zbog toga što u obzir uzima utroške i učinke svih elemenata koji djeluju na poslovanje poduzeća.

Ekonomiziranje - racionalno postupanje sa svim elementima koji utječu na stvaranje učinaka i na stjecanje prihoda.

Iz toga proizlazi da je sveobuhvatni izraz ekonomičnosti odnos između svih prihoda i svih troškova nastalih u cilju stvaranja tog prihoda.

E=prihodi/troškovi

Razlikujemo:

globalno mjerenje ekonomičnosti - mjerenje ekonomičnosti odnosom učinaka prema svim utrošcima

parcijalno mjerenje ekonomičnosti - mjerenje ekonomičnosti prema svakom pojedinom utrošku; za reprezentantne troškove uzimaju se materijal, rad i režija

2 metode mjerenja ekonomičnosti:

količinska ekonomičnost → E= Q x stalne prodajne cijene / K x stalne nabavne cijene

vrijednosna ekonomičnost → E= Q x tekuće prodajne cijene / K x tekuće nabavne cijene

K-količina utrošaka (utrošenih faktora)

Mjere povećanja ekonomičnosti - ekonomiziranje svim elemetima (rad, kapital i dr.) postići će se nastojanjem da se za jedinicu učinka troši manje sirovina, materijala i dr. (racionalnim postupanjem, štednjom, boljim iskorištavanjem, uz manje otpadaka i sl.)

Kod sredstava za rad mogućnosti ekonomiziranja su u boljem iskorištavanju sredstava (manje zastoja i kvarova), potpunijem iskorištavanju kapaciteta, nižim troškovima održavanja, usklađivanju kapaciteta uklanjanjem uskih grla. Kod rada je to manje rada na jednom proizvodu.

Nastojanjem da se postignu povoljne prodajne cijene proizvoda na tržištu i da se ulazni elementi nabave po povoljnijim cijenama, ostvarit će se veća ekonomičnost.

Racionalnim gospodarenjem u svim funkcijama na kojima nastaju troškovi može se značajno utjecati na razinu ekonomičnosti. Isto tako, sve to postići će se i izborom najpovoljnijeg tehnološkog procesa.

Sve mjere koje poboljšavaju odnos prihoda i troškova u korist prihoda predstavljaju moguće mjere za povećanje ekonomičnosti.

9. Rentabilnost poslovanja. Rentabilnost ulaganja.

Profitabilnost/rentabilnost - određivanje odnosa ostvarenog profita i ulaganja ili troškova koji su bili potrebni da se taj profit ostvari.

8

Opći obrazac mjerenja rentabilnosti je odnos između profita i kapitala: R=(profit/kapital)x100

Vrste rentabilnosti:

rentabilnost ulaganja - u nazivniku formule je ukupno angažirani kapital (D/K)

rentabilnost poslovanja - u nazivniku su ukupni rashodi, odnosno troškovi poduzeća (D/R)

Prag rentabilnosti - situacija u kojoj poduzeće postiže ravnotežu između prihoda i rashoda, tj. nastale troškove pokriva svojim prihodima, a on se može utvrditi kroz:

količinu proizvoda koju treba proizvesti i realizirati na tržištu sa bi se prihodima od realizacije pokrilo troškove

visinu prihoda koja je potrebna za pokriće nastalig troškova

10. Koeficijent likvidnosti. Mogući načini mjerenja, značenje likvidnosti.

Likvidnost - predstavlja sposobnost nekog oblika imovine da se pretvori u novac; sposobnost poduzeća da u roku podmiri sve dospjele kratkoročne obveze.

Pokazatelji likvidnosti spadaju u tzv. pokazatelje horizontalne financijske strukture jer stavljaju u odnos određene dijelove aktive (KI) s određenim dijelovima pasive (KO), radi utvrđivanja sposobnosti poduzeća da održava svoju likvidnost.

Tri najčešće oblika pokazatelja likvidnosti:

tekući odnos (odnos likvidnosti trećeg stupnja) - KI ili tekuća imovina / KO ili tekuće obveze; trebao bi iznositi barem 2 budući da jedan dio tekuće imovina (uvijek prisutan u poduzeću) treba financirati iz dugoročnih izvora

brzi odnos (pokazatelj ubrzane likvidnosti ili kikvidnost drugog stupnja) - (novac+utrživi vrijed. papiri+potraž.) / KO ili tekuće obveze; trebao bi se kretati oko 1, a takvo pravilo proizlazi iz tvrdnje da bi zalihe trebalo financirati iz dugoročnih izvora, a nematerijalne oblike tekuće imovine iz kratkoročnih izvora, te je onda dovoljno da su ove dvije posljednje stavke jednake

likvidnost prvog stupnja - novac i likvidna sredstva / KO ili tekuće obveze

11. Povezanost relativnih mjerila uspješnosti (proizvodnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti).

Proizvodnost rada i njezino kretanje utjecat će izravno na kretanje količinske ekonomičnosti, jer zapravo u sebi sadrži dio elemenata ekonomičnosti.

Rast proizvodnosti rada dovodi do rasta količinske količinske ekonomičnosti (pod uvjetom da se udio ostalih elemenata nije mijenjao).

Na vrijednosnu ekonomičnost imat će utjecaj rast proizvodnosti rada ako kretanje cijena ne umanji djelovanje proizvodnosti rada.

Kretanje ekonomičnosti s obzirom na dva načina mjerenja može imati dvojaki utjecaj na rentabilnost.

9

Porast količinske ekonomičnosti djelovat će na porast rentabilnosti ako nisu nepovoljno djelovale cijene.

Ako se smanjuju prodajne cijene proizvoda ili rastu nabavne cijene elemenata, količinsko kretanje ekonomičnosti neće se pozitivno odraziti na rentabilnost.

Vrijednosno kretanje ekonomičnosti izravno će se odraziti na kretanje rentabilnosti: ako raste vrijednosna ekonomičnost, raste i rentabilnost i obrnuto.

Rentabilnost će se mijenjati pod utjecajem proizvodnog rasta, količinske ekonomičnosti i vrijednosne ekonomičnosti. Ona se kreće pod utjecajem svih mogućih odnosa - količinskih i vrijednosnih.

12. Što je financijska poluga te kada se poduzeću isplati zaduživati.

Financijska poluga - pojava koja se ogleda u utjecaju udjela tuđeg kapitala u financiranju poslovanja poduzeća na profitabilnost vlasničkog ulaganja.

Pokazatelji zaduženosti govore o tome u kojoj mjeri poduzeće koristi financijsku polugu.

Pravilo koje vrijedi jest da se isplati koristiti tuđe izvore sredstava tako dugo dok se očekuje povećanje buduće ukupne profitabilnosti.

Promjena ukupne profitabilnosti intenzivnije djeluje na promjene rentabilnosti vlastitog kapitala ako poduzeće u strukturi financiranja ima veći udio tuđeg kapitala.

13. Slobodni novčani tok poduzeća (free cash flow).

Neto novčani tijek = neto dobit+amortizacija

Kako bi održalo kontinuitet poslovanja, poduzeće mora dio novčanih tijekova iz redovitih aktivnosti izvojiti za investiranje, za investicije u povećanje DI koje je potrebno da bi se održao opstanak poduzeća ili eventualni rast te u investicije u povećanje radnog kapitala koje prate veći obujam poslovnih transakcija.

Novčani tijek iz operativnih aktivnosti dobiva se kao neto novčani tijek korigiran promjenama u KI i KO te su na taj način uzete u obzir investicije u neto radni kapital.

Novčani tijekovi iz investicijskih aktivnosti zapravo su pandan neto iznosu investicija u DI koju je poduzeće učinilo tijekom jednog obračunskog razdoblja.

Onaj dio novčanih tijekova koji preostaje naziva se slobodnim novčanim tijekovima koji su osnova za namirenje obveza prema dobavljačima kapitala, a to su s jedne strane vlasnici (dividende), a s druge kreditori poduzeća (otplata kamata i dugova).

Slobodni novčani tok – onaj iznos novčanih tokova koji poduzeću stoji na raspolaganju za isplatu investitorima (vlasnicima i kreditorima), nakon investiranja u operativnu imovinu (dugotrajnu imovinu i radni kapital) potrebnih za održavanje poslovnih operacija poduzeća.

Slobodni novčani tijek dobiva se tako da se od operativnih novčanih tijekova oduzmu investicije u DI i NRK.

Slobodni novčani tok = oper. novč. tok - bruto investicije u oper. sredstva

10

14. Neto radni kapital. (značenje, posljedice smanjenja, povećanja NRK na uspješnost poslovanja poduzeća)

Da bi se održala normalna likvidnost poduzeća, dio KI mora biti financiran iz kvalitetnih dugoročnih izvora.

Taj dio kvalitetnih dugoročnih izvora naziva se radni kapital i utvrđuje se kao razlika KI i KO.

Radni kapital pokazuje koliko je KI financirano iz kvalitetnih dugoročnih izvora.

Ako poduzeće ima više radnog kapitala, to znači da je njegova likvidnost i financijska stabilnost veća. Ali smanjenje neto radnog kapitala podrazumijeva racionalno korištenje zaliha, novca te pravovremenu naplatu potraživanja i ako je moguće, povoljnije uvjete nabave svih faktora (sa stajališta KO). Smanjenjm neto radnog kapitala povećavaju se slobodni novčani tijekovi, a time i vrijednost poduzeća.

Primarni izvori sredstava poduzeća (koji imaju cijenu u obliku zahtijevanog prinosa):

– Dionički kapital

– Bankarski krediti

– Emitirane obveznice ili sl.

Pitanje: da li je potrebno sav kapital potreban za financiranje imovine prikupiti od investitora?

Odgovor: NE, jer se dio sredstava pokriva iz obveza prema dobavljačima, obvezama za poreze, obveze prema zaposlenicima (besplatni izvori)

Neto radni kapital - promjene u razlici KI i KO

Operativni neto RK = KI - kratk. beskamatne obveze

Kratkoročne beskamatne obveze su KO prema dobavljačima, prema zaposlenicima, prema državi...

15. Du Pontov sustav pokazatelja.

Du Pontov sustav, kao najstariji i najpoznatiji sustav pokazatelja izrađen je na temelju sveze između koeficijenta obrtaja ukupne imovine i profitne marže. Najjednostavniji prikaz Du Pontovog sustava pokazatelja moguće je dati u sljedećoj formi:

Profitabilnost imovine = profitna marža x koeficijent obrtaja, tj. kao:

Profitabilnost imovine = dobit/promet x promet/imovina

Koeficijent obrtaja ovisi o prometu i veličini korištene imovine, a profitna marža o ukupno ostvarenom prihodu i troškovima koji su utjecali na formiranje dobiti.

11

Čitava se analiza u konačnici svodi na jedan temeljni pokazatelj, a to je profitabilnost poslovanja - ROI ili ROA.

Rentabilnost imovine moguće je povećati povećanjem efikasnosti korištenja imovine (bržim obrtajem sredstava) ili povećanjem profitne marže, što se postiže smanjenjem troškova ili povećanjem prodajnih cijena.

16. Multiplikator glavnice – povezanost profitabilnosti imovine i profitabilnosti vlastitog kapitala.

Pokazatelji profitabilnosti imovine mjere oportunost ostavrenih profita u odnosu na angažiranu imovinu poduzeća. Dijele se na dvije vrste profitabilnosti: profitabilnost poslovanja i profitabilnost vlastitog kapitala.

Profitabilnost poslovanja iskazuje se ili kao pokazatelj ukupne profitabilnosti poslovanja (ROI) ili kao pokazatelj profitabilnosti imovine (ROA). Predstavlja temeljni pokazatelj snage zarađivanja. ROA = neto dobit / ukupna imovina

Profitabilnost vlastitog kapitala (ROE) mjeri odnos neto dobiti poduzeća i veličine vlasničke glavnice (ulog vlasnika). Pokazuje koliko je menadžment nekog poduzeća efikasno iskoristio raspoloživi vlastiti kapital. ROE = neto dobit /vlastiti kapital

ROE = ROA × multiplikator glavnice

neto dobit/vlastiti kapital = neto dobit/ukupna imovina x ukupna imovina/vlastiti kapital

muliplikator glavnice = ukupna imovina / vlastiti kapital

Multiplikator glavnice - rentabilnost glavnice poduzeća mora biti veća od rentabilnosti vlastitog kapitala koliko je puta ukupna imovina veća od uk. glavnice poduzeća.

17. Zaduženost poduzeća. Pokazatelj zaduženosti i pojam financijske poluge u poslovanju poduzeća.

Pokazatelji zaduženosti ili financiranja pokazuju značenje vlasničke strukture financiranja te teret kamata i drugih fiksnih naknada koje proizlaze kao posljedica korištenja tuđih izvora financiranja. Jednako tako predstavljaju određenu mjeru rizika ulaganja u neko poduzeće s obzirom na zaduženost poduzeća. Kao najčešći pokazatelj ove skupine najbrajaju se:

stupanj zaduženosti - pokazuje koji se dio imovine financira iz tuđih izvora sredstava; pokazuje i kolikom su riziku izloženji kreditori poduzeća s obzirom na financijsku strukturu izvora te govori o tome koliki je fiksni teret kamata koji opterećuju poslovanje; prema konzervativnom pravilu financiranja, ukupne obveze ne bi smjele prelaziti visinu vlastitog kapitala, pa bi polazatelj trebao iznositi otprilike 50%

stupanj zaduženosti = obveze / aktiva

odnos duga i glavnice - ne bi smio biti veći od 1, tj. vrijednost vlasničke glavnice trebala bi biti jednaka vrijednosti ukupnih obveza

odnos duga i glavnice = ukupne obveze / glavnica

odnos duga i glavnice = DO / glavnica

12

odnosi pokrića

Pokazatelji zaduženosti govore o tome u kojoj mjeri poduzeće koristi financijsku polugu, tj. pojavu koja se ogleda u utjecaju udjela tuđeg kapitala u financiranju poslovanja poduzeća na profitabilnost vlasničkog ulaganja.

18. Utjecaj promjena potraživanja, zaliha, te obveza na novčani tok poduzeća.

Povećanje zaliha za novčani tijek poduzeća značit će da je prodano manje zaliha te da je novac ostao imobiliziran u zalihama, što upućuju na smanjenje novčanog tijeka.

S druge strane, smanjenje potraživanja znači da je poduzeće naplaćivalo svoja potraživanja pa to znači uvećanje novčanog toga. Povećanje potraživanja upućivalo bi na to da je došlo do povećanog kreditiranja vjerovnika od strane poduzeća, što znači smanjenje novčanih tijekova.

Povećanje obveza u usporedbi dvaju obračunskih razdoblja govori o tome da je poduzeće u prosjeku duže dugovalo svojim dobavljačima, a to znači da je i duže držalo novac kod sebe. Smanjenje obveza značilo bi suprotno.

19. Koeficijent obrtaja. Značenje i mogući nedostaci pokazatelja.

Koeficijenti obrtaja nalaze u skupini pokazatelja aktivnosti te mjere koliko poduzeće uspješno upravlja imovinom kojom raspolaže. Moguće ih je izračunati kao odnos prometa i bilo kojeg oblika imovine. Najčešće se računaju KO ukupne imovine, KO DI ili KI ili KO neke od stavki KI (potraživanja, zaliha, novca). Efikasnost korištenja može se mjeriti i danima vezivanja pojedinih imovinskih oblika u poduzeću. Svi pokazatelji utvrđuju se na temelju podataka iz bilance i računa dobiti i gubitka. S apekta sigurnosti i uspješnosti poslovanja bolje je da je koeficijent obrta što veći broj, tj. da je vrijeme vezivanja ukupne i pojedinih vrsta imovine što kraće.

KO ukupne imovine = ukupan prihod / ukupna imovina

KO zaliha = ukupan prihod / zalihe

KO potraživanja = ukupan prihod / potraživanja

vrijeme vezivanja zaliha = (zalihe x 365) / utrošak zaliha

trajanje obrtaja potraživanja = (potraživanja x 365) / prihod ili 365 / KO potraživanja

trajanje obveza prema dobavljačima = (obveze prema dobavljačima x 365) / troškovi materijala

Nedostaci KO:

visoki koeficijent obrtaja može imati dvostruko značenje

KO ima drukčije veličine tijekom godine u pojedinim djelatnostima (npr. poljoprivredi)

Nedostaci visokog koeficijenta obrtaja:

13

Izvor: http://www.progressive.com.hr/images/stories/editorial/logistika/logistika%20105.pdf

Izgubljena prodaja – kako visoki koeficijent obrtaja može dovesti do izgubljene prodaje? Ako postoje A, B i C kategorije zaliha i da bez obzira na to da su A artikli jako važni artikli, a C artikli najmanje važni, ipak morate imati i jedne i druge i treće. Ako, dakle, reducirate artikle sa sporim obrtajem da bi povisili koeficijent obrtaja, neki kupci neće moći nabaviti te artikle. Ti su se artikli sporije prodavali, ali su se ipak prodavali i njihova prodaja će biti izgubljena.

Izgubljeni kupci – kupci koji su kupovali te sporo-obrtajne C artikle uskoro će uvidjeti da njihova nestašica nije privremena niti slučajna i jednostavno će se okrenuti drugim dobavljačima, koji još uvijek drže te artikle u svojem asortimanu. Ti će kupci biti izgubljeni.

Izgubljeni količinski rabati – s obzirom da su na srednji i dugi rok prodajne količine tih artikala izgubljene, nećete više moći računati niti na dio količinskih rabata koji su bili vezani na tu robu. Ti će količinski rabati biti izgubljeni.

Veći transportni troškovi po jedinici – ako budete naručivali češće i u manjim količinama kako bi povećali koeficijent obrtaja, povećat će se transportni troškovi po jedinici proizvoda.

Veći nabavni troškovi po jedinici – iz istog razloga kao i u prethodnoj točki, povećat će se troškovi nabave proizvoda po jedinici. Koeficijent obrtaja zaliha je adekvatna mjera učinkovitosti poslovanja, ako se koristi usporedbe radi. Treba, naravno, biti svjestan da su visoki i niski koeficijenti obrtaja relativan pojam, i da se računajuza povijesne podatke i u odnosu na određenu industriju.

14