UVOD U MEĐUNARODNU EKONOMIJU

1.Međunarodna ekonomija kao naučna disciplina?Međunarodna ekonomija kao naučna disciplina, može se posmatrati sa dva gledišta:

teorijskog tehničkog

Teorijsko gledište međunarodne ekonomije podrazumijeva skup o vanjskoj trgovini kao znanstvenoj disciplini.Tehničko gledište međunarodne ekonomije odnosi se na način poslovanja u vanjskoj trgovini koji započinje od istraživanja inozemnog tržišta, inozemne ponude, zaključivanja međunarodnog ugovora, isporuke robe, naplate potraživanja, pa sve do postprodajnog servisa. U pojam međunarodne ekonomije ne uključuju se tehnike vanjske trgovine.

Danas postoje brojna područja znanosti i to:1. prirodne znanosti,2. tehničke znanosti,3. biomedicinske znanosti,4. društvene znanosti.

Nas zanimaju društvene znanosti koje se dijele na ekonomske i neekonomske. Karakteristike međunarodne ekonomije kao naučne discipline u sistemu društvenih, odnosno ekonomskih znanosti su:

1. Međunarodna ekonomija kao opšta znanost Izučava opšte zakonitosti razumijevanja roba među državama, odnosno rezidentima tih država na svjetskom tržištu. Zauzimaju je zakoni ponude i potražnje na svjetskom tržištu, vanjsko- trgovinski impulsi, tipovi i oblici svjetskog tržišta, njegova struktura, itd...

2. Međunarodna ekonomija kao društvena znanost Razotkriva suprotne interese tržišnih subjekata i pokazuje način njihovog usklađivanja.

3. Međunarodna ekonomija kao ekonomska znanost Proučava ekonomske odnose međunarodne razmjene roba (proizvoda, usluga, rada, kapitala, tehnologije, informacija). Njena zadaća je i predviđanje budućih ekonomskih odnosa u cilju da oni budu ekvivalentni, ravnotežni i dugoročni.

4. Međunarodna ekonomija kao povijesna znanost Izučava međunarodnu razmjenu na pojedinim etapama društveno ekonomskog razvitka. Dakle, ona je i povijesna znanost. Drugim riječima, povijest kao znanost treba izučavati i međunarodnu razmjenu od njenih početaka do današnjih dana.

5. Međunarodna ekonomija kao interdisciplinarna znanost Znanost koje istražuju isti predmet istraživanja, nazivaju se interdisciplinarne znanosti. Predmet istraživanja međunarodne ekonomije je međunarodna razmjena koja se obavlja na svjetskom tržištu. Međunarodnu razmjenu istražuju i druge znanosti u većoj ili manjoj mjeri, među kojima ističemo: Međunarodni marketing, Ekonomiku vanjsko-trgovinskog poslovanja. Međunarodno pravo, Teorija tržišta, Međunarodni transport i špedicija, Teorija međunarodnih udruženja i sl...

6. Međunarodna ekonomija kao primjenjena znanost Cilj primjenjenog istraživanja je svjesno okrenut prema čovjekovim potrebama. Znanje međunarodne ekonomije kao ekonomske znanosti treba primjenjivati u praksi.

2. Vanjska trgovina kao ekonomska djelatnost?Riječ trgovina dolazi od lat. Rijči Commercium što znači trgovina, razmjena, izmjena. Ž. Mrkušić smatra da se postojeće definicije trgovine mogu razvrstati u dvije skupine:

Utilitarističke (utilis- korist; naglasak je na ostvarivanju profita kao cilja prodaje robe koja je kupljena zato da bi bila skuplje prodana); dakle u trgovini se novac stvara pomoću novca.

Funkcijske - težište je na ulozi trgovine u društvenoj podjeli rada, kao posrednika između proizvođača i potrošača, tj. tzv. Intermedijarna uloga trgovine.

Razmjenu, kao dio procesa društvene reprodukcije, obavlja trgovina. Da bi se razmjena mogla izvršiti, moraju postojati najmanje dva partnera i barem dva dobra, te svi partneri moraju očekivati da će imati korist od razmjene. U tehničkom pogledu, razmjena uvijek počinje ponudom (implicitnom ili eksplicitnom) jednom od partnera, a kada drugi partner prihvati ponudu razmjena se može izvršiti.

Predpostavimo da partner A raspolaže određenim viškom dobra X, a partner B viškom dobra Y, na taj način su ostvareni nužni uvjeti za nastanak razmjene, odnosno trgovine i to:

Društvena podjela rada Privatno vlasništvo Višak proizvoda

3. Otvorena i zatvorena ekonomija?Pod zatvorenom privredom se podrazumijeva ona privreda koja je odvojena od međunarodne okoline odnosno svjetskog tržišta.Zatvorenost privrede može biti dvojaka:

1. Monolateralna zatvorenost: Ograničen uvoz a liberaliziran izvoz, Neograničen uvoz a ograničen izvoz

2. Bilateralna zatvorenost (ograničen uvoz i izvoz)

Zatvorenost privrede se postiže na različite načine:1. Robni režimi (režim dozvola, kontingenata, zabrana)2. Carine (posebno prohibitivne)3. Dvostruki devizni tečajevi (visok tečaj za uvoz, a nizak za izvoz)4. Polaganje depozita u vlastitoj valuti bez prava na obračun kamata unaprijed, u visini

uvezene robe ili u visini carine, takse i sličnih opterećenja.

Neka zemlja se može zatvoriti prema drugim zemljama:1. Vlastitom odlukom2. Tuđom odlukom

Vlastita odluka može biti posljedica njenih privremenih unutrašnjih gospodarskih ili političkih poremećaja. Tuđa odluka je sankcija (embargo) jedne ili više zemalja prema zemlji koju se želi izdvojiti.

Strategija zatvorene privrede može biti kratkoročne jer niti jedna zemlja nema u cjelosti sve uslove da bi mogla samostalno opstajati na duži rok.

Pod otvorenom privredom se podrazumijeva privreda one zemlje koja je u cjelosti uključena u međunarodnu podjelu rada.Otvorena privreda može biti dvojaka:

1. Monolateralno otvorena privreda: Ograničen uvoz a slobodan izvoz Neograničen uvoz a ograničen izvoz

2. Bilateralna otvorenost (slobodan uvoz i izvoz)

Fiziokratizam je učenje koje zastupa otvorenu privredu. U institucijskom smislu riječi, otvorena privreda predstavlja područje slobodne trgovine, carinskih unija i drugih oblika međunarodnih integracija.

Otvorenost privrede omogućava se na nivou: Preduzeća Države

U otvorenoj privredi preduzeće na svjetskom tržištu mora biti konkurentno i efikasno. Ako država želi da njena privreda bude otvorena prema svjetskom tržištu, ona primjenjuje mjere ekonomske politike protivne protekcionizmu. Istina je da u svijetu nema privrede koja je u potpunosti otvorena. Strategija otvorenog gospodarstva se uskljađuje sa drugim strategijama.

4. Vrste specijalizacije i koristi?Proces razmjene nastaje zato što partneri posjeduju robe koje za njih imaju različitu korisnost. To znači da su partneri proizvođači različitih roba i da su se specijalizirali u proizvodnji različitih roba. Razmjena ne može nastati bez specijalizacije, jer se ne bi imalo što razmjenjivati. Opći princip po kojem se ravna razmjena i specijalizacija jeste princip najbolje alternative.

Da bi postojala specijalizacija mora postojati podjela rada. Prema tome, podjela rada uvjetovala je specijalizaciju i razmjenu.

Specijalizacija može poprimiti dva oblika: Specijalizacija u proizvodima (pojedinac radi sve operacije potrebne za proizvodnju

nekog proizvoda), Specijalizacija u proizvodnim operacijama (pojedinac se može specijalizirati u

pojedinoj operaciji u proizvodnji nekog proizvoda).Specijalizacija povećava proizvodnost rada. Povećanje produktivnosti rada snižava troškove proizvodnje, što omogućava niže cijene proizvoda, a uz takve cijene moguće je s istim dohotkom nabaviti više proizvoda i tako u većem stupnju zadovoljiti potrebe.Specijalizacija promiče i usavršavanja, poboljšanja proizvodnih procesa i proizvoda. To uvođenje novih proizvodnih postupaka ili proizvoda zove se inovacija.

Postoje različite ograde povećanju stupnja specijalizacije:1. Veličina tržišta (stupanj specijalizacije i razmjene srazmjeran je veličini tržišta)2. Prirodni uvjeti izraženi u veličini i strukturi proizvodnih resursa3. Demografski uvjeti, tj. broj i struktura stanovništva

4. Gustoća naseljenosti5. Stupanj obrazovanja6. Tehnički uvjeti i sl...

5. Merkantilizam?Merkantilizam je najvjerovatnije porijeklom od riječi mercato, što znači trgovina. Prema ovom učenju trgovina je najvažnija privredna djelatnost, a bogastvo jednog društva mjeri se samo novcem, i zlatom kao općim nadomjestkom.

Merkantilizam je u Evropi trajao od 15. do polovice 17. vijeka, dakle oko 200 godina.

Merkantilizam se dijeli na dva stupnja: Rani merkantilizam (monetarni sustav) Razvijeni merkantilizam (manufakturni sustav).

U razvoju teorije i vanjske trgovine, merkantilizam zauzima važno mjesto. Vanjska trgovina je bila najvažnije sredstvo za postizanje ciljeva merkantilističke politike. Ciljevi te politike bili su povećanje nacionalnog bogastva i moći. Bogatstvo i moć predstavljaju zlato i dragocjenosti, a oni se mogu dobiti samo izvozom ako zemlja nema prirodnih nalazišta. Budući da je veličina zlata u svijetu smatrana konstantnom, jedna država je mogla povećati bogatstvo, dakle rasti i razvijati se samo na račun nazadovanja i osiromašivanja drugih.

Da bi se osigurao povoljni bilans vanjske trgovine (izvoz veći od uvoza), države su počele intervenirati u području vanjske trgovine nastojeći ograničiti uvoz i poticati izvoz. Današnju široku lepezu mjera ekonomske politike kojima se to postiže nasljedili smo razdoblja merkantilizma. Tu spadaju:

Carine Kvantitativna ograničenja Uvozne zabrane Kontrola plaćanja i Subvencioniranje izvoza.

Merkantilisti su zagovarali i uvođenje ograničenje izvoza robe niske vrijednosti radi poboljšanja bilanca vanjske trgovine. Zabrana izvoza sirovina dopunjavanja je zabranom izvoza kapitala i radne snage. Sukladna sa ovom politikom uvoza i izvoza bila je kolonijalna politika. Svaka je tadašnja država nastojala osvojiti što više i što bogatije kolonije radi razvoja proizvodnje sirovina potrebnih za razvoj industrije u metropoli.

Države su u to doba stimulirale izvoznu ekspanziju i davanjem povlastica trgovinskim i brodarskim kompanijama, osiguravanjem njihova monopola u trgovini i prevozu, plaćanjem izvoznih premija i povraćanjem carina na reeksportiranu robu.

Sve ove politike vanjske trgovine u doba merkantilizma imale su za svrhu povećanje moći i bogatsva. Budući da je povećanje moći i bogatstva identificirano s povećanjem akumulacije zlata, a povećanje akumulacije zlata moguće je samo povećanjem suficita u bilancu vanjske trgovine, to su mjere merkantilističke politike imale krajnju svrhu da povećaju izvoz i manje uvoz.

6. Odnos cijena u međunarodnoj razmjeni? Pomoću krivulje ponude zemalja A i B koje pokazuju količine njihovih izvoznih proizvoda (u kojima imaju komparativne prednosti) koje su te zemlje voljne ponuditi uz različite odnose cijena, možemo odrediti ravnotežni odnos cijena x i y koji se formira u međunarodnoj razmjeni. Krivulje ponude zemalja A i B sjeku se određujući tako ravnotežni odnos cijena Px / Py = 1.

Pri tom odnosu cijena, zemlja A nudi određenu količinu dobra x u zamjenu za dobro y. Zemlja B pri istom odnosu cijena nudi dobro y u zamjenu za dobro x. Budući da je pri odnosu cijena Px / Py=1 količina dobra x koju nudi zemlja A, jednaka količini tog dobra koju traži zemlja B, a količina dobra y koju nudi zemlja B, jednaka količini tog dobra koju traži zemlja A, taj odnos cijena Px/Py=1 je ravnoteženi odnos cijena u međunarodnoj razmjeni.

Uz taj odnos cijena se ostvaruje ravnoteža u međunarodnoj razmjeni, jer je ponuda svakog dobra jednaka njegovoj potražnji. Ni uz jedan drugi odnos cijena koji je različit od Px/Py=1 međunarodna razmjena nije u ravnoteži.

7.Utjecaj transportnih troškova na vanjsku trgovinu?Dovoljan razlog za postojanje vanjske trgovine je da su odnosi cijena dobara x i y u zemljama A i B različiti. Uvođenjem transportnih troškova taj se uvijet modificira utoliko što razlika u cijeni u obje zemlje mora biti veća od transportnih troškova da bi se trgovina odvijala. U ravnoteži, tj. kada je ponuda izvoza nekog dobra jednaka potražnji za uvozom tog dobra, cijena konkretnog dobra u zemlji uvoznici veća je od cijene tog dobra u zemlji izvoznici za iznos transportnih troškova, izraženih u količini dobara x i y. Uvođenje transportnih troškova utiče na smanjenje količine međunarodne razmjene jer utiče na povećanje cijena. Uticaj transpšortnih troškova na cijene i količine u međunarodnoj razmjeni lakše je analizirati pomoću parcijalnog modela tržišta.

Ravnotežna cijena i količina dobra x određena jew sjecištem krivulje potražnje i ponude u svakoj zemlji. U zemlji A cijena dobra x niže je nego u zemlji B. To je dovoljan uvjet za razmjenu. Zemlja A bi izvozila dobro x, a zemlja B bi ga uvozila. Time bi se ponuda dobra x u zemlji B povećala, a u zemlji A smanjila što bi uvjetovalo pad cijene dobra x zemlji B i porast cijene dobra x u zemlji A. Na taj način bi se cijena dobra x u obje zemlje izjednačila.

U slučaju da je jednaka elastičnost potražnje i ponude u svakoj zemlji, tada bi troškove transporta jednako snosile obje zemlje. Međutim, u slučaju kad je elastičnost potražnje i ponude u obje zemlje različita, veći dio transportnih troškova pada na onu zemlju u kojoj su potražnja i ponuda neelastičnije. Dalje povećanje transportnih troškova uticalo bi na smanjenje razmjene među zemljama ili do prestanka razmjene i specijalizacije.

TEORIJE VANJSKE TRGOVINE

1. Smithova teorija apsolutnih prednosti ?U svom glasovitom djelu „Bogatstvo naroda“, Adam Smith je u ekonomsku znanost unio nove ideje kojima je isticana prirodna sloboda pojedinca. Taj liberalizam koji je Smith zagovarao bio je potpuna suprotnost državnoj kontroli koju su zagovarali merkantilisti. Najbolja politika države je laissez faire politika, nemiješanje države u privredne poslove.

Ako jedna zemlja može peoizvesti neku robu efikasnije nego neka druga, kaže se da ona ima apsolutnu prednost u proizvodnji te robe. Efikasnost proizvodnje mjeri se utroškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda, jer samo rad stvara vrijednost. Neka zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji nekog dobra ako za njegovu proizvodnju troši manje rada.

Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti: Prirodne (klima, tlo, prirodna bogatsva i sl...) Stečene (znanje, vještina i dr...)

Ako svaka od dviju zemalja A i B ima apsolutnu prednost u proizvodnji jednog proizvoda, ona će se specijalizirati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod druge zemlje u kojem ova ima apsolutnu prednost. Na taj način ukupna proizvodnja i potrošnja biti veća u objema zemljama.

Primjer:Proizodnja prije specijalizacije

PROIZVOD ZEMLJA A ZEMLJA B UKUPNOX 10 2 12Y 2 5 7

Zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji dobra X, a zemlja B u proizvodnji Y. Zato će se zemlja A specijalizirati u proizvodnji dobra X, a zemlja B u proizvodnji dobra Y.

Ukupna proizvodnja za dva sata rada prije specijalizacije bila je 12 jedinica proizvoda X i 7 jedinica proizvoda Y. Ako se svaka zemlja specijalizira u proivodnji proizvoda u kome ima apsolutnu prednost, tada će proizvodnja za dva sata biti ovakva:

Proizvodnja nakon specijalizacije

PROIZVOD ZEMLJA A ZEMLJA B UKUPNOX 20 0 20Y 0 10 10

Posljedice razmjene prema Smith-ovoj teoriji apsolutnih prednosti su:

Nastaje društvena podjela rada na svjetskoj razini (specijalizacija), Odvija se racijonalnijaalokacija resursa.

2.Rikardova teorija komparativnih prednosti?Teorija komparativnih prednosti nastoji objasniti strukturu međunarodne razmjene tj. strukturu izvoza i uvoza zemalja koje sudjeluju u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni. Te je teorija u analitičkom smislu statička, jer bavi se određivanjem dobara koja će neka zemlja sudionica vanjske trgovine izvoziti i uvoziti u određenom trenutku.

Rikardova teorija komparativnih prednosti pokazuje da je struktura izvoza i uvoza određena isključivo rezličitim proizvodnim funkcijama u zemljama sudionicima. Iz različitih proizvodnih funkcija slijede i razlike u produktivnostima proizvodnih faktora rada, a iz toga slijede i koristi od specijalizacije i razmjene. Zemlja će se specijalizirati u proizvodnji i izvozu onog proizvoda u kojem je relativna produktivnost rada veća.

Predpostavimo da zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji x i y, ali je ta prednost veća u proizvodnji dobra x:

PROIZVOD ZEMLJA A ZEMLJA B UKUPNOX 10 2 12Y 5 4 9

Zemlja A ima prednost u proizuvodnji i x i y, jer je proizvodnost po satu rada veća u zemlji A nego u zemlji B. Međutim, uporedimo li te prednosti, vidjet ćemo da je ta prednost u proizvodnji dobra X veća (10:4), nego u proizvodnji Y (5:4).

Zato kažemo da zemlja A ima komperativnu prednost u proizvodnji dobraX. Zemlja B nema apsolutnu prednost u ni proizvodnji dobra X ni dobra y. Međutim, odnos produktivnosti rada u zemljama B i A manje je nepovoljan u proizvodnji dobra Y (4:5), nego u proizvodnji dobra X (2:10). Zato kažemo da zemlja B ima komparativnu prednost u proizvodnji dobra Y.

3. Teorija međunarodne vrijednosti ili recipročne potražnje ?Ova teorija je dopuna klasične teorije komparativnih prednosti, jer je J.S. Mill pokazao da nije dovoljno samo utvrditi komparativne prednosti nekog proizvoda s gledišta odnosa troškova proizvodnje unutar zemlje, nego je potrebno u analizu uključiti i stepen intenziteta potražnje zemlje A za proizvodima zemlje B, i obrnuto. Drugim riječima, on kao impuls međunarodne razmjene smatra međusobnu potražnju zemlje A i zemlje B, odnosno recipročnu potražnju.

Mill definira ovako svoj impuls međunarodne razmjene:Vrijednost strane robe u svakoj zemlji ovisi od količine domaćih proizvoda koji se moraju dati stranoj zemlji u zamjenu za nju. Vrijednost strane robe ovisi o omjeru međunarodne razmjene.

4. Heckscher-Ohlinova teorija međunarodne ekonomske razmjene?Razlika u odnosima cijena proizvoda u pojedinim zemljama potiče iz razlika u uvjetima ponude i/ili potražnje.Razlike u uvjetima potražnje potječu od razlika u ukusima i dohotku potrošača u pojedinim zemljama. Razlike u uvjetima ponude potječu od razlika u uvjetima proizvodnje. Razlike u uvjetima proizvodnje posljedica su razlike u:

Količini i kvaliteti proizvodnih faktora s kojima zemlje raspolažu, Tehnologiji proizvodnje.

Predpostavimo li jednake: Ukuse u zemlji A i B, tj. jednake njihove krivulje indiferencije, Dohotke i Tehnologiju proizvodnje,

tada će razlog za međunarodnu razmjenu ležati na razlici veličine i kvaliteta proizvodnih faktora kojima svaka od tih zemalja raspolaže.

Ako predpostavimo jednaku kvalitetu proizvodnih faktora u zemljama A i B, tada razlika u odnosima cijena dobara X i Y u tim zemljama potiče iz razlike u odnosima cijena proizvodnih faktora.

Što god neka zemlja raspolaže sa većom količinom nekog proizvodnog faktora, to je cijena tog faktora relativno niža, pa je i proizvodnja onog dobra koje se temelji na intenzivnoj upotrebi relativno jeftinijeg proizvodnog faktora, relativno jeftinija. Zbog toga zemlja ima komparativnu prednost u proizvodnji onog dobra koje se temelji na intenzivnoj upotrebi njezinog obilnijeg proizvodnog faktora. To je bit H-O teorije međunarodne razmjene.

Struktura vanjske trgovine među zemljama određena je strukturom homogenih proizvodnih faktora kojima svaka od njih raspolaže. Svaka će zemlja izvoziti robu koja sadrži više njezinog relativnog obilnog proizvzvodnog faktora, a uvozit će ono dobro u čijoj se proizvodnji intenzivnije koristi relativno oskudni, skupi proizvodni faktor te zemlje.

Heckscher-Ohlinov model međunarodne ekonomske razmjene temelji se na sljedećim predpostavkama:

1. Sve zemlje proizvode iste dvije robe upotrebom ista dva faktora i proizvodnih procesa definiranih identičnim proizvodnim funkcijama;

2. Proizvodne funkcije oba dobra su funkcije oba proizvodna faktora, homogene su, konveksne prema ishodištu i imaju konstantne prinose;

3. Proizvodne funkcije su takve da su relativne intenzivnosti upotrebe proizvodnih faktora (proporcije ulaganja proizvodnih faktora) jednake za sve cijene proizvodnih faktora koje su inače jednake u obje industrije. To znači da radno intenzivno dobro uvijek ostaje radno intenzivno;

4. Na svim tržištima vlada potpuna konkurencija, a resursi su potpuno iskorišteni (potpuna zaposlenost);

5. Nema transportnih troškova ni bilo kojih drugih prepreka slobodnoj trgovini;6. Relativne količine proizvodnih faktora kojima zemlje raspolažu, tj. proporcije

proizvodnih faktora u dvije zemlje su različite;7. Ukusi potrošača identični su u svim zemljama.

5. Učenje Taussiga ?Taussig je jedan od najznačajnijih predstavnika neoklasične teorije vanjske trgovine. On je analizirao uticaj najamnina i kamatnih stopa na vanjsku trgovinu.

Najamnina je sastavni dio cijene koštanja. U apsolutnom smislu ovisi od produktivnosti rada. Međutim, što je veća produktivnost rada cijena je po jedinici proizvoda niža. Zemlja koja ima

nižu cijenu ima veće pogodnosti za izvoz. Dakle, ova teorija smatra da visina nadnice ima u vanjskoj trgovini isti učinak kao i razina produktivnosti rada.

Kamatne stope su različite u pojedinim zemljama, ali je različit organski sastav kapitala. Zemlja sa visokim organskim sastavom kapitala i niskom kamatnom stopom imat će komparativnu prednost pred zemljom koja ima radno intenzivnu proizvodnju.

6. Teorija troškova supstitucije?Utemeljitelj ove teorije je G. Haberler, koji u svojoj analizi međunarodne razmjene polazi od dva bitna gledišta:

U proizvodnji roba koje se razmjenjuju, sudjeluju sva tri činioca: zemlja, rad i kapital. Svjetske cijene oblikuju se na razini graničnih troškova proizvodnje.

Prvim stavom Haberler ne prihvata teoriju radne vrijednosti, nego teoriju troškova proiizvodnje. Drugi stav znači da će ona zemlja koja ima manje granične troškove proizvodnje po jedinici proizvoda, u odnosu na neku drugu zemlju, moći izvoziti svoje proizvode.

Ova teorija nastala je 30-tih godina. U analizi se uvode tri faktora: kapital, rad i zemljište. Po ovoj teoriji cijena svakog proizvoda biće jednaka njegovim marginalnim troškovima, odnosno troškovima kojima se plaćaju proizvodni faktori potrebni da se proizvede dodatna jedinica proizvoda.

Kod konstantnih troškova odnos razmjene se formira isključivo na osnovu proizvodnih troškova. Pri rastućim ili opadajućim troškovima, cijena proizvoda na tržištu se ne ravna prema stvarnim troškovima nego prema marginalnim troškovima potrebnim da bi se dobila dodatna količina proizvoda. Cijena proizvoda se ravna prema marginalnim troškovima koji će biti ravni troškovima supstitucije drugog proizvoda prvim. Cijena jednog proizvoda će iznositi onoliko koliko se nekog drugog proizvoda mora žrtvovati da bi se dobila dopunska količina prvog.

Problem se svodi na to koliko se proizvoda Y mora žrtvovati da bi se dobilo više proizvoda X. Ako se uzme da svaka jedinica proizvoda X zahtjeva utrošak jedne, a svaka jedinica proizvoda Y zahtjeva dvije jedinice rada, ova dva proizvoda će se razmjenjivati u odnosu 2X:1Y.

Troškovi supstitucije su jednaki marginalnim troškovima proizvodnje koja se supstituiše u korist neke druge proizvodnje.

Neki autori ovu teoriju nazivanju „teorija oportunitetnih troškova“.

7. Ribnički teorem?Ova teorija glasi:Porast relativne raspoloživosti jednog proizvodnog faktora dovodi do porasta intenzivnosti njegove upotrebe u svim sektorima, i do pada relativne cijene dobra za čiju se proizvodnju on koristi u relativno većem intenzitetu/obimu.

Pretpostavke ove teoreme su:1. Posmatra se slučaj zatvorene privrede,2. Postoje dva proizvodna činioca, kapital i rad koji su potpuno pokretljivi i koji se mogu

supstituirati u proizvodnji, faktori su zaposleni, a ponuda je stalna;3. Proizvode se dva proizvoda u dva industrijska sektora;4. Jedan proizvod je uvijek kapitalno intenzivniji u odnosu na drugi u smislu da u

svakom stanju ravnoteže se zahtijeva veća kapitalna intenzivnost tehnike u proizvodnji jednog u odnosu na drugi proizvod;

5. Proizvodne funkcije oba proizvoda su homogene što je posljedica da su stope tehničke supstitucije kapitala i rada kapitalnom intenzivnošću nezavisne tehnike.

Stopler-Samulsonov teorem?Nastala je 60-tih godina, kao rezultat rasprava u SAD-u između sindikata i onih koji su zagovarali slobodnu trgovinu. Poraste li relativna cijena nekog dobra, povećat će se realna zarada onog proizvodnog faktora koji se intenzivnije koristi u proizvodnji tog dobra. Ako je dobro X radno intenzivno, tada će porast relativne cijene dobra X uticati na porast potražnje za radom, što će uticati na porast realnih plata i to proporcionalno veći od porasta cijena dobra X.

Međunarodna razmjena vodi smanjenju prihoda onog proizvodnog faktora koji je u datoj privredi rijedak. Smanjenje inputa dovodi do smanjenja blagostanja njegovih vlasnika.

Značaj ove teorije je uočljiv – otvaranjem trgovine povećava se cijena proizvoda izvoznog sektora i cijena proizvodnog faktora koji je intenzivno korišten u izvoznom sektoru. Suprotan uticaj je kod uvoza.

9. Raul Prebiš ? Teorija periferne privredeNastala je 1960. Raul Prebisch je bio latinoamerikanac. Raspolagao je informacijama na međunarodnom nivou i pravio komparacije visokorazvijenog svijeta. Po teoriji periferne privrede svijet se dijeli na:

Centar (visokorazvijene zemlje) Periferija (nerazvijene zemlje)

Između središta i periferije razmjenjuju se robe i tehnologija. On je uočio da središte izvozi u periferiju industrijske robe, a iz periferije uvozi primarne proizvode. Također je uočio da elastičnost ponude i potražnje (dohodovana i cjenovna) nije ista za primarne i sekundarne proizvode.

Uočeno je da u dugoročnom kontekstu cijene primarnih proizvoda u uzlaznoj liniji rastu brže nego cijene sekundarnih proizvoda, a u silaznom stupnju cijene primarnih proizvoda brže padaju nego cijene sekundarnih proizvoda. U silaznoj fazi nerazvijene zemlje više gube.

Posebno je insistirao na industrijalizaciji koje predstavlja prelaz iz periferije u centar i koja je vazna za nerazvijene zemlje.

Treba pomenuti i Singerovu tezu da nerazvijene zemlje ulazeci u medjunarodne odnose su primorane da daju vecu kolicinu svojih proizvoda za manju kolicinu proizvoda

visokorazvijenih zemalja. UN je 80-ih godina dosao do rezultata das u stvarne cijene primarnih proizvoda padale za 3% u zemljama u razvoju.

10. Leontijev paradoks?

Leontijevljev je rodjen 1906. a umro 1999. Leontijevljev paradoks je jedan od najpoznatijih testova koji je ostao nerijesen u ekonomskoj teoriji. On je cijenio H-O teoriju, smatrao je da je sasvim logicna.

Eksperimentalno je pokusao da dokaze H-O teoriju 1950-ih godina. Medjutim, on je dosao do rezultata koji nisu u duhu ove teorije. Rezultati su iznenadili ekonomske teoreticare, i u tom smislu se postavljao veliki niz pitanja.

Leontijevljev je uocio da se ova teorija ne moze dokazati empirijski. Nakon njegovih analiza postavlja se pitanje da li je ova teorija uredu. 1951. godine posao je iz pretpostavke da je USA iz rata izasla kao najbogatija zemlja, ali rezultati nisu bili zadovoljavajuci. Pokusao je jos nekoliko puta 1962, 1966, ..., medjutim nije uspio dokazati ovu teoriju. Koristio je inpute, outpute i tabele pri analizi.

Leontijev je pokusao dati odgovor na razne nacine koji su bili razliciti zavisno od vrste istarzivanja. Posao je od pretpostavke da je americki narod nekoliko puta produktivniji nego drugdje u svijetu. Napominjao je da se mora voditi racuna o ukusima americkih potrosaca.

Postavlja se pitanje carinske strukuture SAD-a, ali ni ovaj argument nije dao rezultate. Postavlja se i pitanje treceg faktora kojeg treba uzeti u obzir, a to su prirodni resursi.

Sva ova istrazivanja pokazala su da paradoks ostaje.

11. Kravisova teorija vanjske trgovine?

Kravis je autor teorije koja je nastala 1956. Ona podrazumijeva da je raspolozivost proizvodima a ne faktorima osnovna determinanta spoljno-trgovinskog impulsa.

Zemlja pokazuje tendenciju da uvozi ono sto nije raspolozivo. Pod raspolozivoscu Kravis podrazumijeva apsolutnu raspolozivost, odnosno neraspolozivost, i relativnu raspolozivost kada se raspolozivost moze povecati, ali uz znatno vece troskove.

Eksportno kvalifikovane su one grane domace proizvodnje koje pokazuju visu stopu tehnickog napretka od nacionalnog progresa. Eksportno kvalifikovane mogu biti i one industrije koje iskazuju vecu stopu tehnickog progresa nego konkurenti u susjednim zemljama. Eksportno kvalifikovane su i industrije koje koriste domace sirovine.

Ova teorija nije adekvatno empirijski verifikovana.

12. Linderova teorija vanjske trgovine?

Linder je autor teorije zasnovane na slicnosti preferencije potrosaca. Nastala je 60-ih godina. Teorija polazi od podjele proizvoda na primarne (visoko ucesce privrednih sirovina) i

sekundarne (industrijski proizvodi). Linder formulise tezu o slicnosti preferencija traznje privrednih zemalja.

Bazira se na dva principa:

1. Rastom per capita ND u zemlji, raste i kvalitet traznje u zemlji, struktura traznje u zemlji je u velikoj mjeri odredjena nivoom dohotka.

2. Firme koje svojim proizvodima zadovoljavaju potrebe potrosaca, mnogo bolje poznaju domace nego strano trziste. Firma prvo ostvari uspjeh na domacem trzistu i tek onda krece na strano trziste. Prema tome zemlja ce po pravilu izvoziti samo one proizvode za koje postoji obimno i veliko domace trziste, nakome se ostvaruje ekonomija obima.

Prema Linderu, medjunarodna razmjena biti ce pod uticajem slicnosti traznje, odnosno slicnosti u preferencijama potrosaca. Linder je u istrazivanjima nadosao da postoji veza izmedju intenziteta razmjene i dohotka. Trgovinski odnosi se odvijaju u okviru razmjene slicnih ili neznatno razlicitih prizvoda. Kod industrijskih prizvoda se treba ostvariti tehnoloska superiornost, vjestina rukovodjenja i ekonomija obima.

13. Vernonova teorija zivotnog ciklusa?

Tehnoloska promjena utice na svjetsku trgovinu:

1. Stalnim uvodjenjem novih proizvoda na trziste2. Unapredjivanjem nacina proizvodnje postojecih dobara

Medjutim tehnolosko promjene ne uticu jednako na sve zemlje. Zbog toga sto tehnologija nije podjednako dostupna svim zemljama nastaju tehnoloski jazovi u kojima je najnaprednija tehnologija koncentrisana u relativno malo zemalja i te zemlje obicno nastoje razviti velike komparativne prednosti u proizvodima visoke tehnologije.

Uocavanje znacenja tehnologija u odredjivanju strukture svjetske trgovine dovelo je do razvoja teorije u kojoj se promjene u komparativnim prednostima zasnivaju eksplicitno na sirenju tehnologije. To je teorija zivotnog ciklusa proizvoda i prema toj teoriji, novorazvijeni proizvod ce proci kroz nekoliko faza razvoja, pri cemu svaka faza ima razlicit uticaj na strukturu trgovine:

1. Faza novog proizvoda2. Faza sazrijevanja proizvoda3. Faza standardiziranog proizvoda

U fazi sazrijevanja proizvoda dolazi do izvoza na strana trzista. Glavna strana trzista ce biti ona koja imaju strukturu potraznje slicnu onima u zemlji.

Kolicina izvoza je u svom vrhuncu za vrijeme sredine faze sazrijevanja prizvoda, kad se vanjska potraznja pojavljuje po prvi put. Kako faza sazrijevanja prizvoda napreduje, i neki domaci proizvodjaci premjestaju proizvodnju u inozemstvo, domaca proizvodnja i izvoz

pocinju se smanjivati. Na kraju kada se dostigne faza standardizacije proizvoda, domaca proizvodnja znatno opada, sve dok zemlja ne postane neto uvoznik tog proizvoda.

FAZA NOVOG PROIZVODA

Vernon tvrdi da ce poduzetnici locirani na nekom trzistu vjerovatno biti svjesniji prilike za uvodjenje novog prizvoda na tom trzistu nego proizvodjaci locirani izvan njega. Do toga dolazi zbog njihove bliskosti sa trzistem i poznavanja uvjeta lokalne potraznje. Proizvod ce u svojoj ranoj fazi obicno biti nestandardiziran, sto znaci da proizvodjac nastoji razviti karakteristike proizvoda koje najbolje zadovoljavaju preferencije potrosaca. Proizvodnja nerazvijenog proizvoda ce biti locirana u zemlji porijekla, jer prevladava prednost da se rano u toku zivota proizvoda odrzi bliska komunikacija sa kupcima i dobavljacima.

FAZA SAZRIJEVANJA PROIZVODA

Kako se domace trziste za tim proizvodom siri, a domaci proizvodjaci postaju upoznati sa karakteristikama trzista, dizajn proizvoda postaje sve standardiziraniji. Standardizacija ce omoguciti proizvodjacima da postignu ekonomiju obima masovnom proizvodnjom. Iako je primarno trziste u pocetku samo u zemlji, potraznja za tim proizvodom ce se mozda prosiriti na strana trzista koja imaju strukturu potraznje slicnu onima u zemlji. U toj fazi proizvodjaci pocinju uzimati troskove proizvodnje kao najvazniju odrednicu pri odredjivanju lokacije proizvodnje. Za vrijeme ove faze moguce je da ce strani proizvodjaci uociti priliku za dobitak i takodjer uci u proizvodnju tog dobra i to ce smanjiti domaci izvoz.

FAZA STANDARDIZIRANOG PROIZVODA

Kako se proizvod priblizava naprednoj fazi standardizacije, troskovi proizvodnje postaju glavna odrednica lokacije proizvodnje. Kad se dosegne faza standardizacije proizvoda, domaca proizvodnja znatno opada sve dok zemlja ne postane neto uvoznik tog proizvoda.

Vodeca snaga u pozadini teorije zivotnog ciklusa proizvoda je transmisija tehnologije vezane uz novi proizvod bilo u dizajnu, kvaliteti ili tehnologiji proizvodnje iz jedne zemlje u drugu.

14. Porterova teorija konkurentske prednosti?

Nastala je 1980-ih godina. Tvorac je Michael Porter, amerikanac sa Harvarda. Porterova teorija je u svojoj osnovi vezana za dinamicniji koncept Rikardove teorije, ona koriguje Smithova razmisljanja koja su nastala u vremenu kada su prirodni resursi postali osnova specijalizacije. Medjutim, prirodni resursi nisu od tolikog znacaja, oni su samo preduslov za konkurentnost.

Imamo Porterov nacionalni dijamant. U dijamantu imamo 4 osnovne determinante:

1. Strategija firme2. Uslovi traznje3. Uslovi proizvodnje4. Uslovi pratece industrije

Ove determinante su medjusobno povezane i cine homogen sistem.

Uslovi proizvodnje podrazumijevaju raspolozivost resursa kod Smitha dok kod Portera oni nisu uslov konkurentnosti. Uslovi traznje podrazumijevaju identitet traznje u odredjenom vremenu. Strategija podrazumijeva potpunu konkurenciju u zemlji (vlada stvara uslove konkurencije u zemlji). Pratece industrije podrazumijevaju industrijske kapacitete koje izlaze na svjetsko trziste i preko kojih se ostvaruje konkurentnost.

Ova teorija je zasnovana na tehnologiji. Da bi se ostvarila konkurentska prednost potrebno je stvoriti preduslove i potrebno je vrijeme. Ova teorija je vezana za globalizaciju. Ova teorija se posebno naslanja na klasterilizaciju-povezivanje komplementarnih proizvoda u cilju ostvarivanja konkurentskih prednosti.

Konkurentska prednost na bazi prirodnih resursa i nije neka prednost, a konkurentska prednost na bazi jeftinije radne snage se gasi.

15. Marksizam o vanjskoj trgovini?

Medju klasike marksizma se ubrajaju Marks, Engels i Lenjin.

Klasici marksizma izucavali su robu, novac , capital, vrijednost, cijenu, profit, rentu, kamate, drustvenu podjelu rada, drustvenu reprodukciju, itd.

Prema klasicima marksizma svjetsko trziste odnosno vanjska trgovina je uvjet razvoja proizvodnih snaga. Marks je posebice pridavao vaznost svjetskom trzistu i vanjskoj trgovini.

Karl Marks (1818.-1883.)-njemacki filozof, ekonomist, politicki teoreticar i revolucionar poznat kao zacetnik ideologije koja se po njemu naziva marksizam. Autor je mnogih znacajnih djela kao sto su : Klasne borbe u Francuskoj, Komunisticki manifest, a najvaznije djelo Kapital je izdao 1876. Kriticar je slobodne trgovine jer izaziva eksploataciju nerazvijenih zemalja od strane razvijenih. Karl Marks je pridavao vaznost svjetskom trzistu i vanjskoj trgovini.

Friedrich Engels (1820.-1895.)-njemacki sociolog i revolucionar poznat kao bliski saradnik Karl Marksa.

VANJSKO-TRGOVINSKA POLITIKA

1. Liberalizam?

Rijec liberalizam potice od latinske rijeci liber sto znaci slobodan. U ekonomskom smislu liberalizam je privredni sistem u kojemu su privredni subjekti slobodni na trzistu. Svojim odlukama pridonose finansijskom ucinku. Dobitak ih stimulira, a rizik destimulira.

Ekonomski liberalizam se temelji na:

1. Ekonomskoj samostalnosti privrednih subjekata2. Pravnoj slobodi privrednih subjekata

Jedan i drugi uvjet utemeljuju tzv. “prirodni poredak”.

Fiziokratizam sa svojom doktrinom “laissez faire” i Adam Smith sa svojom “nevidljivom rukom” jasno izrazavaju bit liberalizma.

Nema sumnje da je liberalizam stvorio uvjete za brzi razvoj proizvodnih snaga. U uvjetima liberalizma razvija se i teorija savrsene konkurencije, prema kojoj se u uvjetima slobodnog trzista obavlja racionalna alokacija resursa.

2. Protekcionizam?

Rijec protekcionizam dolazi od latinske rijeci protegere, sto znaci pokazati, zakloniti, zastititi. Pod protekcionizmom moramo razlikovati dva pojma:

1. Protekcionizam kao ekonomska doktrina2. Protekcionizam kao grana drzavne ekonomske politike

Protekcionizmom se podrazumijeva skup drzavnih mjera kojima ona zasticuje svoju privredu od uticaja inozemne konkurencije. Protekcionistickim mjerama eliminira se inozemni konkurent sa domaceg trzista.

Mozemo reci da se protekcionizam kao grana ekonomske politike shvata:

1. U uzem smislu rijeci2. U sirem smislu rijeci

Protekcionizam u uzem smislu rijeci je zastita domace privrede od uvoza. Drzava raznim mjerama ogranicava uvoz.

Protekcionizam u sirem smislu rijeci predstavlja zastitu domace privrede od uvoza i poticajne mjere za povecanje vlastitog izvoza kako bi stvori uvjete za razvoj vlastite privrede. Filozofija protekcionizma potice jos iz doba merkantilizma.

Postoje 4 skole protekcionizma:

1. Klasicne teorije protekcionizma2. Marksisticki pogled na protekcionizam3. Protekcionizam zemalja u razvoju4. Teorije koncepcije kvantitativnog kriterija zastitne politike koncepcija efektivne

carinske zastite

Klasicne teorije protekcionizma-medju klasicne teorije protekcionizma ubrajaju se ucenja H. Careya i F. Lista. H. Carey je predstavnik americkog protekcionizma.

Stavovi H. Careya:

1. Razlike su cijena poljoprivrednih i industrijskih proizvoda u americkoj privredi slobodne trgovine

2. Transportni troskovi su jedan od uzroka tih razlika

3. Zastitnim mjerama treba omoguciti razvoj ne samo poljoprivredne, nego i industrije tercijarnih djelatnosti

4. Carinska zastita se treba odnositi na cjelokupnu privredu

Stavovi F. Lista:

1. Princip slobodne trgovine moze se primjenjivati samo u odnosu izmedju zemalja na priblizno istoj razini privredne razvijenosti

2. Mlade privrede odnosno mlade industrije trebaju zastitu3. Zastitne mjere moraju biti privremene naravi4. Ne treba zastiti drzave normalne velicine

Marksisticki pogled na protekcionizam-klasici marksizma pridaval su vaznost svjetskom trzistu. Oni su izucavali robu, novac, kapital, vrijednost, cijenu, profit, rentu, kamate, poduzimacku dobit, drustvenu podjelu rada, itd. Prema klasicima marksizma svjetsko je trziste, odnosno vanjska trgovina uvjet razvoja proizvodnih snaga. K. Marks je posebice pridavao vaznost svjetskom trzistu i vanjskoj trgovini.

Protekcionizam zemalja u razvoju-postoji vise teorija o razvoju zemalja u razvoju. Medjutim, teorije u razvoju prelaze podrucje ekonomije medjunarodne razmjene ili su sa njom granicno vezane.

Cilj je svih teorija zemalja u razvoju smanjivanje jaza izmedju razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Nazalost, ovaj se jaz ne smanjuje nego povecava po stetu zemalja u razvoju.

U pragmaticnom smislu smanjivanja jaza izmedju razvijenih zemalja i zemalja u razvoju cini se na bilateralnoj osnovi. Naime, razvijene zemlje nekim mjerama pomazu razvoj zemalja u razvoju. Zemlje u razvoju u svom interesu, prema razvijenim zemljama takodjer poduzimaju mjere kao sto su liberalizacija unosa stranog kapitala, zastitne carine i sl.

3. Intervencionizam?

Rijec intervencija ima vise znacenja. Medjutim, za nasu raspravu je vazno da se pod intervencijom podrazumijeva mjesanje u proces, mjenjanje stanja djelatnoscu.

Intervencionizmom se podrazumijeva skup mjera kojima drzava utice na tijek drustvene reprodukcije. Intervencionizam je, kao nacin upravljanja gospodarskim procesom, vjerovatno nastao kada i drzava. Ulogu drzave u medjunarodnoj razmjeni rasvjetljava jos i merkantilizam.

Temeljitiju raspravu u ulozi drzave nametnula je velika svjetska kriza. Kejns istice da klasicna politicka ekonomija, odnosno teorija savrsene konkurencije, ne daje odgovore na krupna gospodarska pitanja kao stao su krize. On je jos 1926. u svom poznatom predavanju pod nazivom “Kraj laissez faire-a”, nagovijestio nuznost napustanja ucenja klasicne politicke ekonomije, a izricito ga je negirao u svom poznatom djelu “Opsta teorija zaposlenosti, kamate i novca”. Kejns smatra da slobodno trziste treba zamijeniti reguliranim trzistem.

Sve mjere kojima drzava utice na privredne tokove mogu se svrstati u dvije grupe:

1. Izravne mjere2. Neizravne mjere

Izravne mjere drzave su one koje se odnose, opcenito na konkretne privredne subjekte. U takve mjere svrstavamo pokrivanje gubitka, drzavne nabavke, sufinansiranje znanstveno-istrazivackog rada, itd.

Neizravne mjere drzave su one koje se odnose na sve privredne subjekte. Kada je u pitanju vanjsko-trgovinska razmjena, onda se u takve mjere ubrajaju carine, uvozne takse, devalvacija, revalvacija, dozvole, zabrane, itd.

4. Teorija carinske zastite?

Carinskom zastitom se podrazumijevaju zastitne mjere u obliku carina i slicnih mjera koje stite domacu privredu od inozemne privrede.

U sredstva carinske zastite se ubrajaju:1. Carine2. Prelevmani3. Superprelevmani

Carine je oblik posrednog poreza koji se obracunava i naplacuje kada roba, na koju se placa carina prelazi carinsku granicu. Drugo znacenje carine je da je ona sredstvo zastite domace privrede od inozemne konkurencije.

Prelevman je oblik dodatne carinske zastite, najcesce za uvoz poljoprivrednih proizvoda. Prelevman je dinamican, moze se mjenati u vremenskom razdoblju od 7 dana. Ako je domaca ponuda poljoprivrednih prizvoda veca od potraznje, cijene ce imati tendenciju pada. Ukoliko su svjetske cijene poljoprivrednih proizvoda nize, zemlja ce u cilju sprijecavanja inozemne konkurencije, osim carina uvesti i prelevman.

Superprelevman je dodatna zastita iznad prelevmana. Drugim rijecima, ako carina i prelevmani dovoljno ne stite domacu proizvodnju jer je inozemna konkurentnija, utvrdjuje se dodatna mjera zastite superprelevman.

Jedno je misljenje da se u carinsku zastitu ubrajaju samo carine, a nas stav je da u carinsku zastitu treba ubrojiti prelevmane, superprelevmane pa i uvozne takse. Da se samo carine ubrajaju u carinsku zastitu je samo formalni pristup problemu, medjutim sustinsku pristup problemu mjenja stav da samo carine predstavljaju carinsku zastitu.

Naime, navedimo argumente o slicnosti carina, prelevmana, superprelevmana i uvoznih taksi:

1. Sva cetiri oblika placanja su posredni porezi2. Posredni porezi placaju se u valuti zemlje uvoznice i prihod su drzavnog proracuna3. Osnovica za obracun carina, prelevmana, superprelevmana i uvoznih taksi je ista

4. Kao sto se carine mogu obracunati na vrijednost robe i naturalne vrijednosti takav sistem obracuna koristi se i za prelevmane, superprelevmane i uvozne takse.

Dakle bit navedenih oblika dadzbina je ista a razlika je samo u nazivu. Zbog toga i prelevmane, superprelevmane i uvozne takse svrstavamo u carinsku zastitu.

5. Vrste carina?

U carine s obzirom na smjer kretanja robe spadaju:1. Uvozne carine-obracunavaju se i placaju na uvezenu robu za koju je propisano da podlijeze carinjenju.2. Izvozne carine-obracunavaju se i placaju na izvezenu robu za koju je propisano da podlijeze carinjenju. Cilj joj je da se ekonomskim putem otezava izvoz robe kako bi se prvobitno zadovoljile domace potrebe. One su rjedje od uvoznih carina, her vecina zemalja tezi povecanju izvoza.3. Tranzitne carine-obracunavaju se i placaju na tranzitnu robu. Ova vrsta carine je postojala u merkantilizmu. Danas vise ne postoji, sto je u skladu sa GATT-om i Barselonskom konvencijom.

U carine sa obzirom na svrhu spadaju :1. Zastitne carine-su one carine kojima se stiti domaca privreda od inozemne konkurencije koja je agresivnija i konkurentnija. Prvenstveni cilj joj je ekonomski a zatim fiskalni.2. Fiskalne carine-su carine kojima je prvobitni cilj ostvarivanje javnih prihoda za finansiranje javnih rashoda. Sekundarni cilj im je zastita domace proizvodnje. Mogu se obracunati i na uvoznu i na izvoznu robu.3. Prohibitivne carine-su takve carine koje svojom visinom onemogucuju uvoz robe, tj. Uvoz se ne zabranjuje administrativno, vec ekonomski visokom carinom.

U carine sa obzirom na osnovicu za obracun spadaju :1. Carine na vrijednost uvezene robe-obracunavaju se i placaju na vrijednost uvezene robe. Postoje 2 oblika:-jedinstvena carina ad valorem-na svu robu obracunava jedan i isti postotak od vrijednosti robe-specijalizirana carina ad valorem-carinska stopa je razlicita, ovisno o vrsti i kvaliteti robe. Za kvalitetniju robu placa se veca carina.2. Specificne carine-su one carine koje se obracunavaju prema kolicini uvezene robe. Carina je izrazena u apsolutnom iznosu domace valute.3. Kombinirane carine-su one koje primjenjuju kombinaciju ad valorem i specificnih carina. Tim se nacinom obracuna carina zeli nadoknaditi prednost i negativnost jednog i drugog nacina obracuna carina. Postoje dvije vrste:-alternativne-su one koje daju vece fiskalne efekte-periodicne-su one koje se naizmjenicno primjenjuju

U carine sa obzirom na subjekte odlucivanja spadaju:1. Samostalne-su one koje samostalno odredjuje svaka drzava za sebe, tj. Drzava, kao suverena institucija, autonomno odredjuje visinu pojedinih carinskih stopa2. Ugovorne ili konvencionalne-su one koje u saglasnosti medjusobno utvrdjuju dvije ili vise drzava. Sa obzirom na broj zemalja koje se dogovaraju o visini carina one mogu biti:- bilateralno ugovorene- tripartitno ugovorene- multilateralno ugovorene

Ugovorne ili konvencionalne carine su posljedica snaznije i dugorocnije saradnje izmedju drzava a posebno medjunarodnih udruzenja.

U carine sa obzirom na stepen beneficiranju i carina spadaju:1. Preferencijalne carine-podrazumijevaju se medjudrzavni ugovori kojima se daju medjusobne povlastice. To su beneficirane carine jedne drzave u odnosu na drugu ili druge drzave.2. Diferencijalne carine-su vece carine u odnosu na uobicajene prema drugoj ili drugim drzavama, tj. One oznacavaju otezavanje carinskog tereta. Postoje tri vrste:

- retorzivne carine-su povecane carine jedne drzave prema drugoj, ako je druga prema prvoj uvela sankcije. Carinski rat najcesce je uzrok retorzivnim carinama

- kompenzatorne-je carinski dodatak normalnoj carini ciji je cilj povecati carinsku zastitu prema onoj zemlji koja raznim mjerama potice svoj izvoz da bi bila konkurentija na svjetskom trzistu

- diferencijalne carine na neizravan transport-su carine sa carinskim dodatkom na robu koja se prevozi brodom, ali koja je usput bila pretovarena u pristanistima neke trece drzave, kao i na robu koja se prevozi tudjim brodom

U carine sa obzirom na efekte spadaju:1. Efektivne carine-efektom se podrazumijeva ucinak jedne mjere na druge ekonomkse

parametre. Efektivne carine u zemlji uvoznici izazivaju razlicite ucinke kao npr. :- smanjenje uvoza- smanjenje potrosnje i povecanje proizvodnje

Zbog povezanosti ekonomskog procesa i pojava carina ne prouzrokuje samo jedan ucinak.2. Neefektivna carina-ne izaziva izravne ucinke u zemlji uvoznici. Da li ce carina biti

efektivna ili neefektivna ovisi o elasticnosti uvoza.

6. Carinske stope?

Carinskim stopama podrazumijevamo postotak ili apsolutnu vrijednost koja se primjenjuje na carinsku osnovicu.

Postoji vise mogucnosti razvrstavanja carinskih stopa, medju kojima isticemo:

- Sa obzirom na nacin izrazavanja carinske stope:1. Carinske stope u postotku2. Carina u apsolutnom iznosu

- Sa obzirom na raspon:1. Minimalne carinske stope2. Maksimalne carinske stope3.Carinske stope u rasponu od minimalnih do maksimalnih

- Sa obzirom na povlastice:1. Preferencijalne carinske stope2. Nepreferencijalne carinske stope

-Sa obzirom na samostalnost odlucivanja o visini carinskih stopa:1. Samostalne2. Konvencionalne

- Sa obzirom na stepen obrade robe:1. Carinske stope na sirovine2. Carinske stope na poluproizvode3. Carinske stope na finalne proizvode

- Sa obzirom na sezonu:1. sezonske carinske stope2. nesezonske carinske stope

Carinske stope u postotku se primjenjuju kod ad volorem carina. Carina u apsolutnom iznosu se primjenjuje kod specificnih carina.

Minimalna carinska stopa je najmanje relatvno carinsko opterecenje uvozne robe. Ona treba pokriti razliku u troskovima skuplje domace i jeftinije inozemne proizvodnje.

Maksimalna carinska stopa je najvece relativno carinsko opterecenje uvozne robe.

Carinske stope u rasponu izmedju minimalnih i maksimalnih carinskih stopa se odredjene brojnim faktorima kao npr. :

1. Stepenom obrade robe2. Preferiranjem pojedinih zemalja3. Vrstom robe4. Optimiziranjem drzavnih prihoda od carina

Carine su oblik poreza a posebno u slucaju kada je rijec o fiskalnim carinama.

S tim u vezu moze se na carine primjeniti ucenje A. Laffera o odnosu visine poreskih stopa i drzavnih prihoda. Medjuovisnost izmedju ovih dviju varijabli poznata je pod nazivom Lafferova krivulja.

Autonomne carinske stope su one stope koje samostalno utvrdjuje pojedina drzava.

Konvencionalne carinske stope su one koje zajednicki dogovaraju drzave. U carinskoj uniji drzave clanice mogu medjusbno ukloniti varine a prema trecim zemljama primjeniti tzv. Jedinstvenu carinsku tarifu.

7. Mikroekonomska analiza carina?

Potrebno je utvrditi uticaj carina na mikroekonomske kategorije. Trgovinske restrikcije pogadjaju i domacinstva i preduzeca, ali i privredu u cjelini. Medjutim mikroekonomija trgovinskih restrikcija privlaci najvecu medijsku paznju, s obzirom da se trgovinske restrikcije obicno uvode kako bi zastitile konkretnu domacu privrednu granu od strane konkurencije a ne privredu u cjelini.

Mikroekonomski efekat carina ima 4 dimenzije:

1. Efekat na potrosnju-objasnjava uticaj carina na potrosnje konkretne robe a on moze biti mali ili veliki.

2. Zastitni efekat-mjeri do kojeg stepena carine ohrabruju domacu proizvodnju.3. Fiskalni efekat-pokazuje koliko ce carinski prihod drzava ostvariti njihovim

uvodjenjem.4. Redistributivni efekat-utvrdjuje iznos dohotka koji carina prerasporedjuje od potrosaca

ka domacim potrosacima. Drugim rijecima on mjeri promjenu u proizvodjackom visku.

Vecina carina sadrzi u sebi sva 4 elementa samo u razlicitom stepenu. Medjutim ovi elementi mogu ponistavati jedan drugoga tako da se ugrozava krajnji cilj uvodjenja carina.

U svakom slucaju, carina povećava domaće cijene uvoza proizvoda. Ukoliko viša cijena proizvoda dovede do toga da se potrošači momentalno prestanu da troše taj proizvod, carina neće ni povećati prihode niti će obezbjediti zaštićeno tržište ili bilo kakvo tržište za domaće proizvođače.

Bilo da je njen cilj da zaštiti domaću privrednu granu, bilo da poveća prihode, najbolje bi bilo da carina neznatno utiče na potrošnju, tj.da ne smanjuje domaću potrošnju konkretnog proizvoda u velikoj mjeri. Zbog ovoga je efekat carina na potrošnju odlučujući prilikom određivanja efikasnosti uvozne carine.

8. Nominalna, efektivna i ukupna carinska zaštita.

Nominalno carinsko opterećenje uvoznih proizvoda uvoznik nastoji povećanjem cijena prevaliti na kupce. Što je neelastičnija potražnja za uvoznim proizvodima, to će veći iznos carinskog opterećenja uvoznik moći prevaliti na potrošače. Prema tome, nominalna carinska zaštita utiče na promjer strukturne potrošnje jer utiče na povećanje cijena uvoznih finalnih proizvoda.

Da bismo analizirali uticaj strukture carina na alokaciji resursa u proizvodnji među pojedinim proizvodnim sektorima, treba izračunati stopu zaštite svakog proizvodnog sektora posebno. Takvu stopu carinske zaštite pojedinog sektora nazivamo efektivna stopa carinske zaštite.

Osnovna svrha joj je da rasvijetli učinke zaštitne strukture na pravac realokacije proizvodnih faktora među sektorima. Razlika između stope nominalne zaštite i stope efektivne zaštite potiče od razlike u nominalnoj carinskoj stopi na uvoz finalnih i na uvoz intermedijarnih proizvoda. Gotovo sve zemlje primjenjuju različitu carinsku stopu na uvoz finalnih i na uvoz intermedijarnih proizvoda. Primjenjujući određenu nominalnu carinsku stopu na uvoz gotovih proizvoda nekog proizvodnog sektora, zemlja štiti taj sektor od vanjske konkurencije. Međutim, taj sektor u svojoj reprodukcijskoj potrošnji troši i uvozne intermedijarne proizvode na koje se plaća carina ali po drugačijoj (nižoj) stopi nego na uvoz gotovih proizvoda. Taj dio carine koji opterećuje troškove poslovanja dotičnog sektora umanjuje njegovu zaštitu.

Stopa efektivne carinske zaštite se dobija kad se razlika nominalne carinske stope i intermedijarne stope carinske zaštite podijeli sa dodatnom vrijednošću po jedinici finalne proizvodnje (uz pretpostavku stabilnog deviznog tečaja).

Kad se izračunaju stope efektivne carinske zaštite moguće je poredati sve proizvodne sektore prema stopi njihove efektivne zaštite, uz pretpostavku da je elasticnost supstitucije u proizvodnji veća od nule. Ovaj nam poredak ukazuje na smjer realokacije proizvodnih faktora među pojedinim sektorima. Naime, logično je pretpostaviti da će proizvodni faktori ići iz sektora s nižom u sektor sa višom stopom efektivne carinske zaštite. Ovaj učinak strukturne efektivne carinske zaštite na strukturu domaće proizvodnje ovisi o stepenu efektivne carinske zaštite pojedinih sektora i o elastičnostima supstitucije u proizvodnji.

Ako, međutim, uzmemo u obzir moguće promjene deviznih tečajeva, stopa zaštite će se mijenjati. Naime, devalvacija domaće valute ekvivalentna je uvođenju carine na sve proizvode za postotak devalvacije. Naprotiv, revalvacija domaće valute ekvivalentna je subvencioniranju uvoza svih proizvoda. Ako se stopa efektivne carinske zaštite korigira za stopu promjene nacionalne valute, dobit ćemo stopu netto efektivne zaštite.

Postoje 4 koncepta pri određivanju kad je neki sektor zaštićen:1. Sektor je zaštićen onda kada je stopa na uvoz gotovih proizvoda tog sektora pozitivna2. Sektor je zaštićen ako je stopa efektivne zaštite pozitivna. Ovo vrijedi uz uvjet da

nema promjena tečaja nacionalne valute u smislu njezine revalvacije3. Sektor je zaštićen ako je stopa netto efektivne zaštite tj.stopa efektivne carinske zaštite

korigirana stopom promjene tečaja nacionalne valute, pozitivna4. Sektor je zaštićen samo onda kada stopa efektivne carinske zaštite zajedno s

odgovarajućim promjenama deviznog tečaja ima za rezultat porast dodatne vrijednosti tog sektora na taj način se definira pojam UKUPNE ZAŠTITE.

9. Necarinske prepreke

Necarinske prepreke ili bescarinska zaštita predstavljaju skup mjera koje poduzima jedna zemlja u odnosu na drugu (druge), osim carina, radi ograničenja vanjskotrgovinske razmjene. Nazivaju se i novim protekcionizmom. Necarinske prepreke su sekundarni oblik zaštite domaće privrede u odnosu na inozemnu a carine su primarni oblik zaštite. Jedan i drugi oblik zaštite povećavaju zatvorenost domaće privrede u odnosu na inostranu.

Sve necarinske barijere mogu se svrstati u 3 grupe:

I tip mjera – pripadaju ona necarinska ograničenja kojima je svrha zaštititi domaću privredu od vanjske konkurencije, ograničiti uvoz ili ojačati privredu u konkurenciji s uvozom na domaćem tržištu ili konkurenciji za izvozna tržišta. Ove se mjere grupiraju dalje u dvije grupe: mjere prema uvozu i mjere prema izvozu.

II tip mjera – pripadaju mjere koje se odnose prije svega na probleme koji nisu direktno vezani za trgovinu ali se povremeno koriste za ograničavanje trgovine.

III tip mjera – pripadaju mjere ekonomske politike koje se primjenjuju isključivo iz razloga koji nisu direktno vezani za trgovinu, ali koje neizbježno dovode do iskrivljavanja uvjeta međunarodne razmjene i zbog toga utiče na vanjsku trgovinu.

Kvantitativnim ograničenjima vanjske trgovine dozvoljava se da samo određena količina neke robe ili usluga pređe carinsku granicu. Najvažnije kvantitativno ograničenje u vanjskoj trgovini je kvota.

KVOTA se definira kao apsolutna granica do koje može ići vrijednost ili količina neke robe ili usluge u određenom vremenskom razdoblju. Kvotom se može ograničiti uvoz ili izvoz. Zato razlikujemo uvozne i izvozne kvote.

Ako se kvotom ograničava ukupna trgovina neke robe ili usluge sa svijetom, kvota je globalna i nediskriminatorna.

Kad je dosegnut limit određenom kvotom neovisno iz koje je zemlje roba uvezena, dalja trgovina prestaje. Ako se kvota razlikuje prema zemljama porijekla ili odredištima robe ili usluge, kvota je selektivna i diskriminatorna. Kod selektivne kvote uvozne granice određuju se uglavnom bilateralnim sporazumima. Posebnu vrstu kvote čini cainska kvota koja stavlja limit na uvoz određene količine ili vrijednosti neke robe uz datu carinsku stopu. Pređe li uvoz taj limit, primjenjuje se druga, viša carinska stopa.

Dobrovoljna izvozna ograničenja (Voluntary export Restrictions – VER) su slična kvotama. VER su stvorene u cilju da pomognu domaćim proizvođačima da restrukturišu i ponovo osvoje svoje tržište.

Plafon je vrsta ograničenja uvoza određenog proizvoda u sistemu bescarinske zaštite EU. Dok je uvezena količina ispod te granice, sve odobrene prednosti ostat će na snazi bez ikakvih ograničenja. Međutim, od trenutka kada se količina poklopi s plafonom, ulazne pristojbe se mogu ponovo uvesti.

Subvencije predstavljaju direktne restriktivne mjere i neku vrstu monetarne pomoći domaćoj industriji. Ova pomoć se javlja u obliku dozvola, prekid oporezivanja i manjih kamatnih stopa na pozajmnice. Osnovni cilj subvencije je stimulisanje razvoja određenog sektora, povećanje zaposlenosti ili omogućavanje relativne prednosti odabrane industrije na globalnom tržištu. Obično je to fiksni novčani iznos po komadu ili procenat od troškova proizvodnje.

Kvalitativnim ograničenjima uvoza odnosno izvoza, podrazumijevaju se one državne mjere koje se odnose na kvalitet robe koja se uvozi (izvozi). U kvalitativna ograničenja uvoza (izvoza) ubrajaju se:

1. Norme2. Pakiranje3. Označavanje4. Atesti5. Oznaka o porijeklu robe

10. Ekonomske integracije

Riječ integracija potječe od latinske riječi integrer, što znači spajanje nekih dijelova u cjelinu.

Ekonomske integracije jednog broja zemalja sastoji se u centralizaciji, nekoliko instrumenata ekonomske politike, koje preferiraju takve instrumente koji pokazuju znatne eksterne efekte.

Većina naših autora grupiraju teorije o međunarodnim integracijama u dvije grupe:

1. Političke teorije integracije, koje imaju 4 osnovna smjera: Funkcionalizam Neofunkcionalizam Pluralizam Federalizam

2. Ekonomske teorije integracije koje imaju dva smjera: Liberalizam Institucionalizam

Ciljevi međunarodnih ekonomskih integracija mogu se podijeliti na dvije osnovne grupe:1. Opći ciljevi2. Posebni ciljevi

Oblici međunarodnih integracija su:1. Zone slobodne trgovine

Formiranjem zona slobodne trgovine sudionice ukidaju sve carine u međusobnoj trgovini, ali svaka zemlja zadžava svoju vlastitu carinsku strukturu u razmjeni sa zemljom izvan zone.

2. Carinska unija

Zemlje koje formiraju carinsku uniju ukidaju sve carine u međusobnoj razmjeni i pimjenjuju zajedičke carinske tarife u razmjeni sa zemljama izvan unije.

3. Zajedničko tržište

Zajedničko tržište ima sve karakteristike carinske unije, ali osim toga omogućava slobodno cirkuliranje rada i kapitala među zemljama članicama.

4. Ekonomske zajednice

Najviši stepen ekonomske integracije je stvaranje ekonomske zajednice u kojoj zemlje članice, osim ukidanja carina na međusobnu razmjenu, zajedničkih carina u razmjeni sa nečlanicama i slobodnog kretanaj proizvodnih faktora među zemljama, usklađuju i sve mjere ekonomske politike, prije svega monetarne i fiskalne.

MAKROEKONOMSKI EFEKTI MEĐUNARODNE RAZMJENE

1. Damping

Dampingom se smatra izvozna djelatnost kada je jedan proizvod izvezen iz jedne zemlje u drugu, na tržište zemlje uvoznice uvezen po cijeni ispod normalne, ako je cijena datog proizvoda:

Ispod usporedive cijene koja važi za normalne trgovinske operacije sa sličnim proizvodom namijenjenim za potrošnju u izvozničkoj zemlji

Ili ako u slučaju da takva cijena ne postoji na unutarnjem tržištu ove posljednje zemlje, ako je cijena izvezenog proizvoda:

o Ispod najviše usporedive cijene jednog sličnog proizvoda za izvoz u treću

zemlju po normalnim trgovinskim operacijama,

o Ili ispod cijene koštanja tog proizvoda u zemlji porijekla, s jednim razumnim

dodatkom za prodajne troškove i profit.

Antidampinške carine su one koje utvrđuje zemlja uvoznica prema zemlji izvoznici ako ona primjenjuje damping.

Antidampinški postupci su radnje koje zemlja uvoznica provodi protiv zemlje izvoznice.

Radi se o 4 faze:1. Prepoznavanje dampinga2. Kretanje postupka3. Dokazivanje dampinga4. Sankcije za damping

2.Svjetsko tržište

Mrkušić ističe da je svjetsko tržište teritorijalno neograničeno, iako više nije jedinstveno, a predstavlja cjelokupnu ponudu svih proizvođačkih zemalja u svijetu i cjelokupnu potražnju

svih potrošačkih zemalja u svijetu. Svjetsko tržište predstavlja skup odnosa ponude i tražnje svih roba koje se razmjenjuju na svjetskom tržištu.

Tipologija svjetskog tržišta

Predstavlja znanstveno razvrstavanje tržišta prema tome kako se na tržištu ponašaju kupci i prodavatelji kao činitelji, kako stvaraju odluke i kako ih izvršavaju.

Među najvažnije kriterije rasvrstavanja tržišta ubrajamo: Vrsta robe u međunarodnoj razmjeni (tržište proizvoda, tržište usluga, tržište rada,

tržište kapitala, tržište deviza, tržište informacija) Stepen razvoja zemalja (tržište nerazvijenih zemalja, tržište zemalja u razvoju, tržište

novoindustrijaliziranih zemalja, tržište razvijenih zemalja, tržište visokorazvijenih zemalja)

Udruženost zemalja (tržište udruženih zemalja, npr. tržište Europske unije, tržište EFTA, tržište udruženih zemalja)

Veličina poduzeća u međunarodnoj razmjeni (tržište malih, srednjih i celikih poduzeća, npr. multinacionalne kompanije)

Stepen zaštite (tržišta s visokim stupnjem protekcionizma, tržišta s manjim stupnjem protekcionizma), itd.

Morfologija svjetskog tržišta

Je znanost koja proučava međusobni suodnos osoba koje sudjeluju na svjetskom tržištu. Međusobni suodnos osoba na svjetskom tržištu ovisi o stupnju razvoja svjetskog tržišta.

Svjetsko tržište je određeno mnogobrojnim činiocima među kojima treba istaknuti: Broj stanovnika Nacionalni dohodak (ukupno i po stanovniku) Prirodne resurse Razvoj znanosti i tehnologije Razvoj prometa itd

Međusobni suodnosi privrednih subjekata na svjetskom tržištu mogu se razvrstati s obzirom na različite kriterije, među kojima ističemo:

Vrstu roba koje se promeću na svjetskom tržištu Suodnosi s obzirom na vrste poslova na svjetskom tržištu Suodnosi s obzirom na kanale distribucije.

Kriteriji segmentacije svjetskog tržišta su brojni, a među njima ističemo:1. Veličinu pojedine zemlje, mjerenu brojem stanovnika, površinom, ukupnim i 'per

capita' dohotkom, itd, i njen udio u vanjskotrgovinskoj razmjeni2. Veličinu privrednih subjekata na svjetskom tržištu i njihov udio u vanjskotrgovinskoj

razmjeni3. Međunarodne udruge (integracije) i njihov udio na svjetskom tržištu4. Stepen razvoja pojedinih zemalja i njihov udio na svjetskom tržištu.

Svjetska cijena

Cijena je novčani izraz vrijednosti robe ili vrijednost robe izražena u novcu. Kao teorijske odredbe vrijednosti uzimaju se u obzir:

Utrošeni ljudski rad Upotrebna vrijednost robe, odnosno korisnost Rijetkost robe

Svjetska cijena je ona koja se oblikuje na svejtskom tržištu, odnosno svjetska cijena je učinak odnosa inozemne ponude i potražnje.

Među svjetskim cijenama najčešće se primjenjuju ove cijene: Uvozne (importne) Izvozne (eksportne) Burzovne (kotacijske) Inodomicilne Monopolističke Dampinške

Distorzija cijena je raskorak između pojedinih oblika cijena. Faktori koji utiču na distorziju su:

Razlike u stepenu tehnologije Razlike u produktivnosti rada Razlike u troškovima proizvodnje

3.Investicijski multiplikator

Funkciju agregatne osobne potrošnje formulirali smo kao:

C = α + βy

Gdje je: β – granična sklonost potrošnji

Y – dohodak

C – osobna potrošnja

Dobili smo još jednu jednačinu sa dvije endogene varijable c i y. Da bi model bio potpun, treba ga proširiti sa još jednom jednačinom u koju nećemo uvoditi nove endogene varijable kako bismo dobili broj jednačina jednak broju endogenih varijabli.

Ta dodatna jednačina koju ćemo dodati funkciji potrošnje da bismo dobili potpun model, uvjet je ravnoteže, tj.jednakosti između agregatne ponude i agregatne tražnje.

Y = C + I

Ako veličinu investicija I tretiramo kao egzogenu varijablu, dobili smo potpun model koji se sastoji od dvije jednačine sa divje nepoznanice. Sada možemo napisati polazni ili strukturni oblik našeg modela:

C = α + βy

Y = C + I

Uvrstimo li prvu jednačinu u drugu, imamo: y = α + βy + I

Odvojimo endogene od egzogenih varijabli i parametara:

y – βy = α + I

y ( 1 – β ) = α + I

y = (1/1-β)α + (1/1-β)I

Autonomna promjena investicija I uticat će na promjenu domaćeg proizvoda i narodnog dohotka y:

Dy/dI = 1/1-β

Svaka jedinica investicija multiplicirat će se 1/1- β puta u domaći proizvod, nakon određenog vremena potrebnog da se multiplikativni efekti promjene investicija raspostru kroz čitav sistem. Zato 1/1-β zovemo investicijski multiplikator.

4.Efekti vanjske trgovine na domaći proizvod

Makroekonomska politika otvorene privrede bitno se razlikuje od makroekonomske politike zatvorene privrede. Udio vanjske trgovine robom i uslugama u domaćem proizvodu mjeri otvorenost neke privrede.

Otvorena privreda je povezana sa privredom inozemstva kroz 3 grupe veza:1. Kroz međunarodnu razmjenu robe i usluga2. Kroz međunarodnu mobilnost proizvodnih faktora3. Kroz međunarodnu razmjenu nacionalnih valuta.

Međunarodna razmjena roba i usluga povetuje cijene i troškove pojedinih zemalja koje u njoj učestvuju.

Međunarodna mobilnost kapitala povezuje kamatne stope na različita sredstva finansijske aktive.

Otvorenost privrede nameće ograničenja monetarnoj politici koja se očituju u smanjenoj sposobnosti da se utiče na instrumente monetarne politike ili da se utiče na ciljeve monetarne politike. Ograničenja koja otvorenost privrede nameće ekonomskoj politici nisu jednaka u različitim sistemima deviznih tečajeva.

Y = C + GH + E - U