1

Paul Boyer

Čija je to povijest? Pamćenje, politika i historijska znanost.

(Whose history is it anyway? Memory, politics, and historical scholarship, 1996)

Bilješke

PAUL SAMUEL BOYER (1935. – 2012.), američki povjesničar koji je doktorirao na

Harvardu, a predavao je i na Sveučilištu u Wisconsinu. Autor nekoliko knjiga i brojnih

znanstvenih članaka, dobitnik različitih priznanja i deklarirani pacifist.

„Čim doĎu povjesničari, nastaju problemi i stvari se iskrivljuju“, rekao je 1994.

godine jedan šintoistički svećenik komentirajući planove muzeja Smithsonian da

organizira edukativnu izložbu povodom pedeset godišnjice napada atomskom

bombom na Hirošimu i Nagasaki.

Cilj izložbe nazvane „Enola Gay“ trebao je biti temeljit prikaz postojećeg stanja

historijske znanosti o odluci da se baci atomska bomba i završi Drugi svjetski rat,

kao i prikaz neposrednih učinaka na stanovništvo Hirošime i Nagasakija, te

dugoročnih implikacija razvoja i upotrebe nuklearnog oružja.

2

Prvu verziju teksta izložbe napali su Zrakoplovno udruženje, Američka legija i

konzervativni članovi Kongresa kao „antiameričku“, neosjetljivu prema

veteranima i previše naklonjenu žrtvama.

Poljuljan i istraumatiziran muzej Smithsonian postavio je na kraju malu i opreznu

izložbu koja je jednostavno prikazivala trup zrakoplova „Enola Gay“ i snimke

posade, s minimalnim povijesnim kontekstom o odluci predsjednika Harryja

Trumana da upotrijebi bombu, ljudskim žrtvama i dugoročnim posljedicama

njezine uporabe.

Povjesničar zrakoplovstva Richard Hallion posprdno je opisao novu izložbu kao

„limenku piva s natpisom“.

Ironičan ishod te epizode bio je da je nesumnjivo mnogo više Amerikanaca

postalo svjesno znanstvene rasprave o odluci da se baci atomska bomba nego

inače.

PredviĎeno je da se 1995. godine u promet pus te poštanske marke koje su trebale

komemorirati glavne dogaĎaje iz 1945., uključujući i atomsko bombardiranje –

svakako najznačajniji dogaĎaj u ratu te godine osim kapitulacije Njemačke i

Japana.

U prvoj verziji marke oblak u obliku gljive plutao je u prostoru bez ikakve

naznake da je ispod ležao grad; natpis je glasio „Atomske bombe sravnile

Hirošimu i Nagasaki“. U konačnici, natpis je promijenjen te je glasio „Atomske

bombe ubrzavaju završetak rata“.

U prosincu 1994., zbog protesta japanske vlade s kojom je Clintonova

administracija već bila u trgovinskim sukobima, predsjednik Bill Clinton ukinuo

je višestruko revidiranu marku.

Ispitivanje javnog mnijenja koje su naručili USA Today i CNN pokazalo je da 59

posto Amerikanaca podupire Trumanovu odluku, dok je 35 posto bilo protiv nje.

Pedeset godina nakon dogaĎaja Amerikanci su bili nesigurni i duboko podijeljeni

oko njegova značaja.

3

Bomba i „dobar rat“

Dok su pedesete obljetnice Pearl Harbora, Dana D, njemačke predaje i drugih

velikih dogaĎaja Drugog svjetskog rata bile obilježene javnim ceremonijama i

općim slaganjem o njihovom značaju, Hirošima i Nagasaki proizveli su samo

protuoptužbe i žestoke rasprave, s obzirom da ih je bilo teško usuglasiti s

prevladavajućom javnom predodžbom o Drugom svjetskom ratu kao „dobrom

ratu“ – plemenitoj borbi protiv sila što su prijetile ne samo zapadnjačkim

vrijednostima, veći o opstanku civilizacije.

Posebice nakon Vijetnamskog rata koji je gorko podijelio naciju, Amerikanci su

nostalgično gledali na razdoblje 1941-1945. godine kao na doba kad su nacionalni

ciljevi bili jasni i pravedni, doba kad su gotovo svi graĎani pružali podršku vladi.

Taj iskaz jedinstva bio je u suprotnosti s previranjima šezdesetih. Nitko nije 1944.

protestirao po kampusima sveučilišta i optuživao Franklina Roosevelta da je

ubojica djece... Drugi svjetski rat simbolizirao je trenutak zajedničke nacionalne

svrhe i jedinstva u uzvišenom zadatku.

Čak je i bez atomske bombe ta verzija rata previdjela neugodnu stvarnost.

Nevoljki odgovor Rooseveltove administracije na tešku situaciju europskih

Židova, uhićenja i držanje u zatvoru američkih graĎana japanskog podrijetla,

procvat crnog tržišta, spaljivanje Dresdena i drugih njemačkih gradova,

bombardiranje Tokija napalmom u noći 10-11. ožujka 1945. (kada je vjerojatno

poginulo više ljudi no što je stradalo u Hirošimi od neposrednog udara atomske

bombe) – sve to komplicira savršenu sliku rata.

Taj fenomen Boyer naziva selektivnim pamćenjem i prešućivanjem određenih

neugodnih činjenica, a takva je praksa prisutna u javnom diskursu i medijskom

prikazivanju rata.

Ipak, neke od neugodnih stvarnosti koje su navedene djelomično su ispravljene s

vremenom – američki Japanci koji su preživjeli zatvaranje dobili su naknadu,

podignut je spomenik holokaustu u Washingtonu, pokret za graĎanska prava

4

izbrisao je očitije oblike rasne segregacije. No, o problemima što ih je postavilo

atomsko uništavanje dvaju gradova i dalje se raspravlja. Kako se približavala

pedeseta obljetnica 1995. godine, pitanje se sve više udaljavalo od zaključka.

Manipulacija mišljenjem, etički diskurs, antinuklearni aktivizam: simboličke

funkcije „Hirošime“ i „Nagasakija“

Predsjednik Truman predstavio je „Projekt Manhattan“ kao najveće znanstveno

postignuće u cijeloj povijesti i branio svoju odluku da baci bombu kao potpuno

opravdanu akciju kojom je završen rat te zahvaljujući kojoj su spašene tisuće i

tisuće američkih života i kojom je uzvraćeno Japanu za Pearl Harbor, batanski

marš smrti i druge zločine. Budući da je ratni neprijatelj postao poslijeratni

saveznik, argument da je bomba „spasila američke živote“ bio je ponešto proširen

kako bi uključio tvrdnju da je bomba takoĎer osigurala preživljavanje više tisuća

Japanaca koji bi inače bili ubijeni u invaziji, navodno neizbježnoj da bomba nije

bila bačena.

Javno prihvaćanje vladina objašnjena za bacanje dviju atomskih bombi 1945.

moglo bi djelomice održavati neupućenost javnosti u stvarne ljudske posljedice te

akcije. Otpočetka je vlada u Washingtonu, često s prijateljskom potporom dobrog

dijela medija, ponudila za javnu upotrebu selektivnu i pročišćenu verziju tih

dogaĎaja. U Japanu su američke okupacijske vlasti strogo cenzurirale fotografije i

filmove koji su prikazivali žrtve, medicinske podatke o kratkoročnim učincima

eksplozije i plamena...

U veljači 1947., bivši ministar rata Henry L. Stimson opravdao je i racionalizirao

američku akciju u članku objavljenom u časopisu Harper's, a predsjednik

Harvarda, McGeorge Bundy i njegov otac Harvey Bundy, Stimsonov ratni

pomoćnik, učinili su svoj cilj jasnim: utjecati na široku javnost preko učitelja i

ostalih koji oblikuju javno mnijenje te se suprotstaviti „sentimentalizmu“ koji bi

inače „mogao imati veliki utjecaj na sljedeću generaciju“.

5

Velika većina Amerikanaca silno je željela vjerovati u temeljnu poruku cijele te

propagande – da je bombardiranje bilo nužno, potpuno opravdano i u suglasju s

visokim ratnim ciljevima nacije.

Vlada i mediji su u poslijeratnom razdoblju uglavnom nastojali spriječiti kritiku

Trumanove odluke i nastojali na tome da se smire strahovi od atomske bombe i

stvarnih posljedica uporabe nuklearnog oružja.

U izdanju od 11. kolovoza 1951., da navedemo samo jedan od stotine primjera,

časopis Collier's objavio je članak „Patty, atomska svinja“. Časopis je prikazao

bajkovitu priču o svinji koja je tijekom Operacije Crossroads ostavljena zajedno s

kozama, svinjama, štakorima i drugim životinjama za vrijeme nuklearnog pokusa

na atolu Bikini, te je kasnije pronaĎena kako pliva u radioaktivnim vodama

lagune Bikinija. Patty ne samo da je preživjela (nema opasnosti od duge

izloženosti zračenju!), već je izrasla u 300 kila tešku krmaču pod

dobronamjernom paskom dobrih znanstvenika u Pomorskom medicinskom

istraživačkom institutu u Bethsedi, Maryland. Patty je skončala svoj život kao

njegovan izložak u zoološkom vrtu.

Otpočetka je bio prisutan i suprotni diskurs; vijest da je novo atomsko oružje

bačeno na Hirošimu odmah je zaokupila pažnju teologa, etičara, pacifista,

vjerskih voĎa i ostalih Amerikanaca zabrinutih za za moralne implikacije rata.

Mnogi su upozorili na trenutno uništenje i toga grada i Nagasakija, kao logičnu i

zastrašujuću kulminaciju dugog procesa u kojem je retorika „totalnog rata“

minirala stoljetnu doktrinu „pravednog rata“ (koju su najpotpunije iskazali

katolički teolozi), a koja je nastojala zaštiti civilno stanovništvo od najgorih

strahota rata.

Razlika između civila i vojnika doživjela je težak poraz tijekom Drugog svjetskog

rata. VoĎe svih zaraćenih nacija, uključujući i predsjednika Roosevelta, govorile

su jezikom „totalnog rata“, inzistirajući na tome da svaki graĎanin, ne samo vojne

6

snage, moraju sudjelovati u borbi. Ako je cijelo društvo mobilizirano za rat, cijelo

društvo postaje i legitimna meta rata.

Čak su i djeca bila militarizirana:

Živo se sjećam pritiska na osnovnu školu Fairview u Daytonu u Ohiu, kad sam

bio u trećem i četvrtom razredu, da se kupuju ratne poštanske marke te prikuplja

staro željezo i olovke zbog grafita koje su sadržavale. Bio sam zabrinut zbog toga

kako će reagirati moji roditelji pacifisti kad čuju za to pa sam zamolio učiteljicu

da mi vrati olovku koju sam donirao. Učiteljica me ismijala pred razredom i

nazvala me neiskrenim, napisao je Boyer.

Atomsko bombardiranje bilo je tek kulminacija u slamanju nikad sasvim čvrste

etičke granice – već napuknute u Prvom svjetskom ratu napadima njemačkih

podmornica na putničke brodove, u Guernici i Nankingu tridesetih, nacističkim

napadima projektilima V-2 na London, Anwerpen i druge savezničke gradove te

savezničkim bombardiranjem Hamburga, Dresdena, Tokija i drugih napučenih

urbanih centara.

Pojava antinuklearnih kampanja – Hirošima i Nagasaki služili kao znakovi

globalne sudbine koja se mora izbjeći pod svaku cijenu.

Povjesničari se suočavaju s bombom

Od samih početaka atomskog doba malo se kritičara suprotstavilo službenom

objašnjenju za bacanje atomske bombe, no do šezdesetih godina ta disidentska

perspektiva nije dobila veću pozornost istraživača.

U knjizi Poraženi Japan: atomska bomba i kraj Drugog svjetskog rata (1961.),

povjesničar Herbert Feis, uglavnom dajući potporu Trumanovoj akciji, bio je prvi

7

važniji američki povjesničar koji je sugerirao da su kalkulacije iza bacanja bombe

vjerojatno bile složenije no što je službena dogma priznavala.

Tek 1965., s objavljivanjem Atomske diplomacije povjesničara i politologa Gara

Alperovitza, jedan se američki znanstvenik radikalno obračunao sa starom

interpretacijom. Zašto se žurilo s korištenjem novog oružja kad su čelnici ratne

vlade u Tokiju hitno signalizirali da žele završetak ratovanja?, pitao se Alperovitz.

Zašto je Washington tako uporno inzistirao na „bezuvjetnoj predaji“ prije 6.

kolovoza, a da bi nakon bacanja bombi učinio salto mortale i prihvatio velik uvjet

– ostanak cara Hirohita na tronu?

Dramatična demonstracija razorne moći atomske bombe, sugerirao je, obećavala

je uvoĎenje moćnoga novog čimbenika u američki odnos sa SSSR-om, ratnim

saveznikom koji je već postajao poslijeratni protivnik. Nesumnjivo su u odluci da

se baci bomba ulogu igrale i strasti rata, impuls da se osveti Pearl Harbor,

japanski zločini te zavodljivost ideje da se rat završi fantastičnim iskazom

američke vatrene moći, a ne detaljnim pregovorima (koje bi se kasnije moralo

objasniti nervoznoj javnosti), naročito nakon očajničkog i krvavog napada na

Okinawu od ožujka do lipnja 1945. godine.

Na konferenciji u Jalti u veljači 1945. Staljin je obećao da će objaviti rat Japanu

„dva ili tri mjeseca“ nakon njemačke predaje: drugim riječima, kako se

ispostavilo, najkasnije početkom kolovoza. Američka uloga u poslijeratnom

Japanu i na Dalekom istoku, kao i američka pozicija u pregovorima sa SSSR-om

o obliku politike i ekonomije poslijeratne Europe, bila bi silno ojačana ako bi

uzrok kapitulacije Japana bila spektakularna američka eksplozija (kao pokazatelj

monumentalnoga novog tajnog oružja), a ne sve bliža ruska objava rata Japanu.

Postojao je i stanoviti strah odreĎenih visoko rangiranih političara i voditelja

„Projekta Manhattan“ od reakcije javnosti i Kongresa, ukoliko oružje u koje su

uložene milijarde nije upotrijebljeno.

8

U detaljno istraženoj biografiji Jamesa B. Conanta, člana Privremen komisije

koja je savjetovala Trumana u nuklearnim pitanjima, Hershberg je otkrio kako je

Conant, visoko moralni predsjednik sveučilišta, u demonstraciji moći atomske

bombe na najstrašniji mogući način – kroz uništenje grada – vidio nadu za

skupljanje svjetske potpore za poslijeratni meĎunarodni nadzor atomske energije.

Alperovitz, roĎen 1936. godine, predstavljao je mlaĎu generaciju povjesničara

koji su stasali u hladnoratovskoj Americi, kad je atomska bomba (sad prozvana

„termonuklearno oružje“) evocirala ne toliko pobjedu nad Japanom, već

nuklearne pokuse, radioaktivni otpad, tešku borbu sa Sovjetskim savezom i

prijetnju termonuklearnim holokaustom koji je mogao uništiti cijeli svijet. Za

vrijeme studija povijesti na Sveučilištu Wisconsin 1958. Alperovitz je upoznao

Williama Applemana Williamsa koji je radikalno mijenjao konvencionalnu

diplomatsku historiju, inzistirajući na prvenstvu ekonomskih čimbenika –

posebice utjecaja korporativnog kapitalizma – u oblikovanju američke vanjske

politike.

Nakon 1965. kritička evaluacija odluke za atomsku bombu, započeta

Alperovitzevom studijom, dobivala na snazi unutar sveučilišta, posebice meĎu

mladim istraživačima, dok je slijed dogaĎaja poljuljao kredibilitet državnih

službenika i njihovih obraćanja javnosti (Watergeate, Kambodža, itd.)

Za većinu Amerikanaca, međutim, rasprave povjesničara o toj temi ostale su

skrivene i udaljene i nisu ih zanimale. Kad su se nepovjesničari susreli s novim

rezultatima istraživanja, mnogi su ih odbacili s prezirom: naslijeĎeno tumačenje

pravednosti odluke o atomskoj bombi zadržalo je uglavnom svoj primat na razini

neelitne Amerike. Za one koji su prihvatili paradigmu „dobrog rata“ bilo kakvo

propitivanje Trumanova često ponavljanog opravdanja za svoju akciju značilo je i

propitivanje slike o Drugom svjetskom ratu koja je postala kamen temeljac

nacionalnog identiteta.

Nakon neuspjeha Smithsoniana i drugih kulturalnih bitaka oko suprotstavljenih

interpretacija američke povijesti, povjesničar Michael Kammen zapisao je:

9

„Povjesničar postaju posebno kontroverzni kad ne ponavljaju mitove, kad dovedu

u pitanje umirujuću prisutnost stabilizirajuće prošlosti“ – i, može se dodati, kad

vijesti o tome što čine konačnu dopru do šire javnosti.

Prema Boyerovim riječima, kontroverza oko Hirošime i Nagasakija može se

jednim dijelom protumačiti i kao borba između povjesničara i „naroda“.

Aluzije na „revizionističku školu“ povjesničara atomske bombe imale su i

odreĎenu konspirativnu implikaciju, kao da su ti istraživači planirali, vjerojatno sa

zlim ili subverzivnim motivima, prisiliti nevinu javnost da prihvati jednu

usuglašenu verziju povijesti. Zapravo „revizionisti“ su bili šarolika i neovisna

skupina koja je predstavljala širok raspon često suprotstavljenih gledišta

zasnovanih na različitim rezultatima i različitom odmjeravanju činjenica.

Većina povjesničara koji su se bavili tim pitanjem slaže se da su čimbenici što su

utjecali na Trumanove akcije u završnim danima rata bili suviše složni da bi ih se

moglo sažeti u jednu formulu koju je lako izreći („Atomska bomba spasila je

američke živote, završila rata i osvetila se Japanu za Pearl Harbor“) – formulu

koja ako i nije bila očito pogrešna, svakako je bila očito nepotpuna.

U toj je klimi blagu iritaciju zbog historičarskog preispitivanja postulata vjere u

naciju – što su je osjetili mnogi obični graĎani, naročito stariji Amerikanci i

veterani Drugog svjetskog rata – povećala i intenzivirala glasna vojska

šovinističkih političara, urednika i voditelja radioemisija koji su to vidjeli kao još

jedno emocijama bremenito pitanje „razdora“ („rat protiv tradicionalnih

američkih vrijednosti“). Neki povjesničari su optuženi da su premladi kako bi

mogli razumjeti i ponuditi relevantno tumačenje Trumanove politike te su

odbacivali legitimnost historijske profesije.

U ispitivanju provedenom 1995. godine, Trumanove akcije u velikoj većini

odobravali su stariji bijeli muškarci.

Kontroverza 1994-1995. pokazala je veliki jaz izmeĎu metodologije povjesničara

i načina na koji mnogi Amerikanci razmišljaju o prošlosti, posebice o dijelu

prošlosti sačuvanom u njihovim vlastitim iskustvima i sjećanjima. Povjesničari

stalno propituju naslijeĎeno znanje i potvrĎene interpretacije dogaĎaja. To im je

10

posao. Obično se taj proces odvija u znanstvenim časopisima ili na

profesionalnim okupljanjima, daleko od oka javnosti. Polagan ulazak novih

interpretacija u udžbenike i učionice može promijeniti shvaćanje povijesti šire

populacije, ali taj je prijelaz u većini slučajeva postupan i gotovo neprimjetan.

Kada je 1913. Charles A. Beard u djelu Ekonomsko tumačenje Ustava SAD-a

tvrdio da su američki „Očevi domovine“ zapravo podupirali javnu politiku koja je

služila njihovim monetarnim interesima, napadnut je sa svih strana jer je doveo u

pitanje motive patriota koje je obožavalo svako školsko dijete!

U kolovozu 1995. Boyer je objavio članak u Chronicle of Higher Education gdje

je ponudio, prema njegovim riječima, „uravnoteženu, nekontroverznu ocjenu

kulturnih problema i pukotina što ih je Trumanova politika razotkrila“.

Povjesničari i drugi znanstvenici reagirali su pozitivno, no odgovori izvan

akademskih krugova bili su jednoglasno neprijateljski. Pojedinci su Boyera

opisali kao tipično „otpalog antiameričkog sveučilišnog intelektualca, željnog

prljanja slike SAD-a koji previĎa sva japanska zlodjela“. Sin jednog ratnog

veterana inzistirao je na tome da i on duguje svoj život atomskoj bombi – da je

njegov otac poginuo u invaziji Japana, on, sin, nikada ne bi bio začet.

Boyer završava s konstatacijom kako u SAD-u trenutno prevladava mišljenje da

su „analiza“ i „osjećaji“ meĎusobno isključivi, da analiza mora ustuknuti kad se

strasti uzburkaju, te da su povjesničar u svojim inzistiranjima na istraživanjima i

preispitivanju starih tumačenja i mitskih verzija povijesti – prijetnja.

Ipak, s dozom optimizma zaključuje kako su ipak „povjesničar oni kojima društvo

na kraju dana povjerava čuvanje prošlosti“.