parnično procesno pravo

Silvija Đekić Parnično procesno pravo SADRŽAJ: 1. UVOD..................................................................................................................................... 2 2. POJAM DOKAZIVANJA...................................................................................................... 3 2. 1. Dokazivanje ........................................................................................................................ 3

2. 2. Struktura činjenične podloge ......................................................................................... 4 2. 3. Inicijativa za dokazivanje ............................................................................................... 4 2. 4. Vrste dokazivanja ........................................................................................................... 6

2. 4. 1. Radnje u dokaznom postupku ................................................................................. 6 2. 5. Vrste dokaza ................................................................................................................... 7

3. PONUDA DOKAZA.............................................................................................................. 9 3. 1. Ponuda i predlaganje dokaza .......................................................................................... 9

3. 1. 1. Ponuda dokaza do koga je stranka došla na nedopušten način ............................ 9 3. 1. 2. Naređivanje dokaza po službenoj dužnosti........................................................... 10

4. PREDMET DOKAZIVANJA .............................................................................................. 11 4. 1. Opštepoznate činjenice................................................................................................. 12 4. 2. Priznate činjenice.......................................................................................................... 13 4. 3. Činjenice utvrđene presudom krivičnog suda .............................................................. 14

5. TERET DOKAZIVANJA .................................................................................................... 15 5. 1. Teret dokazivanja ......................................................................................................... 15

5. 1. 1. Teret dokazivanja u subjektivnom smislu ............................................................. 16 5. 1. 2. Teret dokazivanja u objektivnom smislu............................................................... 17

5. 2. Pravila o teretu dokazivanja ......................................................................................... 18 5. 3. Pravna priroda pravila o teretu dokazivanja ................................................................. 18

6. IZVOĐENJE DOKAZA ...................................................................................................... 20 6. 1. Donošenje dokaznog rešenje ........................................................................................ 20

6. 1. 1. Odustanak od sprovođenja dokaznog rješenja ..................................................... 21 6. 2. Izvođenje dokaza .......................................................................................................... 21

6. 2. 2. Posredno izvođenje dokaza .................................................................................. 22 7. OCJENA DOKAZA............................................................................................................. 24

7. 1. Dokazni osnov .............................................................................................................. 24 7. 2. Dokazna snaga.............................................................................................................. 24 7. 3. Ocjena dokaza............................................................................................................... 25

8. OBEZBJEĐENJE DOKAZA............................................................................................... 29 8. 1. Pojam............................................................................................................................ 29 8. 2. Pretpostavke za obezbjeđenje dokaza.......................................................................... 29 8. 3. Prijedlog za obezbjeđenje dokaza ................................................................................ 30

8. 3. 1. Dokazna sredstva.................................................................................................. 31 8. 4. Postupak za obezbjeđenje dokaza ................................................................................ 31 8. 5. Odstupanje od načela kontradiktornosti u postupku za obezbjeđenje dokaza.............. 32

7. 5. 1. Troškovi postupka za obezbjeđenje dokaza .......................................................... 33 8. 6. Upotreba dokaza izvedenih radi obezbjeđenja ............................................................. 33

9. SUDSKA PRAKSA ............................................................................................................. 34 ZAKLJUČAK: ......................................................................................................................... 37 LITERATURA:........................................................................................................................ 38

1

Silvija Đekić Parnično procesno pravo

1. UVOD Zakon o parničnom postupku bavi se opširno o dokazima kao i izvođenjem dokaza.

Dokazivanje je metod pomoću kojeg sud istaržuje i utvrđuje istinu. Dokazivati, to znači

uvjeriti sud da je ono što tvrdimo istinito. Dokazni postupak predstavlja centralni deo

parničnog postupka. Dokazivanje predstavlja djelatnost uobličenu procesnim normama u kojoj

učestvuje sud, stranke i ostali učesnici u postupku, a koja obuhvata prikupljanje dokaza,

izvođenje dokaza i ocijenu dokaza. Kod izvođenja svakog dokaza dominira načelo materijalne

istine i ono je osnova dužnosti suda da utvrdi istinu. Dokazivanje u parničnom postupku

predstavlja sve radnje suda i stranaka koje se preduzimaju u cilju da sud utvrdi istinitost jedne

činjenice koja je predmet dokazivanja. Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su u datom

postupku vazne za donošenje odluke. Dužnost suda je da istinito i potpuno utvrdi sve sporno

pravno relevantne činjenice. Zbog toga je ovlašćen da izvodi i one dokaze koje stranke nisu

predložile ako smatra da su dokazi značajni za donošenje odluke. Do saznanja na osnovu kojih

sud utvrđuje istinitost jedne činjenice sud dolazi neposrednim čulnim zapažanjem, iz

kazivanja fizičkih lica, organa ili organizacije izrazima u pisanom tekstu. Stvari i lica pomoću

kojih sud stiče ovo saznanje zovu se dokazna sredstva. Zakon kao dokazna sredstva navodi:

uviđaj, ispravu, svedoka, veštaka i saslušanje stranaka. Kao procesna djelatnost, dokazivanje

obuhvata sledeće elemente: predmet dokazivanja, teret dokazivanja, dokazna sredstva,

izvođenje dokaza, ocjenu dokaza.

2


2. POJAM DOKAZIVANJA

2. 1. Dokazivanje Dokazivanje (argumentatio) je procesna djelatnost parničnih stranaka i suda koje se

preduzima u parnici radi potpunog i pravilnog utvrđivanja stanja stvari. U postupku

dokazivanja provjerava se istinitost sporno relevantnih činjenica, odnosno provjerava se

postojanje određenih činjenica o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Dokazivanje

kao metod obuhvata: predloge stranaka za izvođenje dokaza, rješavanje suda koji dokazi treba

da budu izvedeni, ponudu dokaza od strane stranaka i njihovo pribavljanje od strane suda,

izvodjene dokaza i ocjenu dokaza koju vrši sud. Ocjena dokaza je završni element kod

dokazivanja jer od ocjene zavisi primjena odgovarajuće pravne norme.1

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će

slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donjeti odluku.2

Kod izvođenja svakog dokaza dominira načelo materijalne istine i ono je osnovna

dužnost suda da utvrdi istinu. Najznačajnije pravilo koje je upravljeno na sprovođenje načela

materijalne istine sastoji se u tome da sud rezultat izvedenih dokaza cjeni slobodno, po svom

uvjerenju. Principu slobodne ocjene služi i pravilo po kom sud može odrediti upotrebu svakog

dokaznog sredstva, dakle i takvih dokaza koje nijedna od stranaka nije ponudila, ili čijoj se

uptrebi obe stranke protive, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.3

Dokazivanje je u interesu obe parnične stranke. Parnične stranke ne mogu svojim

dispozicijama sprječiti upotrebu određenog dokaza niti se odreći određenog dokaza ako je sud

odredio da se on treba izvesti.

1 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 371. 2 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58, član 123. 3 Rajović V. – Živanović M. – Momčilović R., Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 90.

3


2. 2. Struktura činjenične podloge Da bi formirao ispravnu činjeničnu poslogu neophodnu za odlučivanje, sud prikuplja

pravno relevantne činjenice iz činjeničnog fonda koje iznose i nude parnične stranke. Sud

prikuplja i unosi u činjeničnu podlogu samo one činjenice za koje smatra da su pravno

relevantne i značajne za rešenje konkretnog spora. U činjeničnu podlogu ulaze: sporne

činjenice čija se istinitost provjerava u postupku dokazivanja, činjenice o kojima sud vodi

računa po službenoj dužnosti i nesporne činjenice na kojima stranke zasnivaju svoje zahtjeve.

Određene činjenice sud uvjek provjerava bez obzira da li su sporne ili nisu. To su činjenice o

kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti, to su sledeće činjenice: Činjenice na kojima se

zasnivaju građanska subjektivna prava ili građansko pravni odnosi i činjenice koje su bitne za

primjenu procesnog prava.4

Činjeničnu podlogu sačinjavaju činjenice koje su bitne za pitanje osnovanosti ili

neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Ukoliko one nisu među strankama sporne sud ih po

raspravnom načelu uzima u osnov odlučivanja, ne ispitujući istinitost tvrdnji kojima su

iznesene. Kada je činjenica među strankama sporna, sud mora ispitati da li je tvrdnja stranke

koja osporava činjenicu istinita, da li se ta činjenica zaista dogodila u prošlosti, odnosno da li

ona postoji u sadašnjosti. Istinu mora da utvrdi i kada je rječ o nespornoj činjenici od koje

zavisi primjena prinudno pravne norme.5

Elementi dokazivanja kao složene procesne djelatnosti su: dokazna tema, dokazna

sredstva, ponuda dokaza, izvođenje dokaza, dokazni osnov, dokazna snaga i ocjena dokaza.

2. 3. Inicijativa za dokazivanje

Inicijativa za dokazivanje je u rukama parničnih stranaka, sud samo izuzetno naređuje

izvođenje određenih dokaza po službenoj dužnosti. Stranke su dužne da iznose činjenice na

kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da bi obrazložile svoje zahtjeve, i nude sudu dokaze da bi ga

uvjerile u tačnost svojih tvrđenja i omogućile mu da pravilno utvrdi stanje stvari. Aktivna

4 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 371. 5 Rajović V. – Živanović M. – Momčilović R., Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 89.

4


uloga suda u postupku dokazivanja ispoljava se dvojako: 1) sud podstiče parnične stranke da

ponude dokaze kako bi utvrdio postojanje činjenice od koje zavisi odluka o osnovanosti

tužbenog zahtjeva, 2) sud naređuje, u granicama istražnog načela, da se izvedu određeni

dokazi nezavisno od toga koja ih je stranka predložila i da li ih je uopšte predložila. Po zakonu

o parničnom postupku Republike Srpske, prema članu 124. sud će naložiti strankama da

izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako

utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu

člana 3. stav 2. ovog zakona. Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u

toku postupka. Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim

propisima (član 3.ZPP). Ako stranke ne iznesu odeređene pravno relevantne činjenice, sud ih

podstiče da iznesu sve činjenice kako bi formirao potpunu činjeničnu podlogu odluke. Odluku

o tome koje će se činjenice dokazivati i kojim dokaznim sredstvima donosi sud.

Tužilac je dužan da dokaze za osnovanost svojih navoda predloži u tužbi i na

pripremnom ročištu, odnosno prvom ročištu za glavnu raspavu. Tuženi sa svoje strane, treba

da ponudi dokaze u svom odgovoru na tužbu. Takvo postupanje stranaka je njihova zakonska

obaveza i u interesu je procesne ekonomije trajanja i okončanja postupka. Iskustvo pokazuje

da se stranke ovih svojih obaveza ne pridržavaju u velikom broju slučajeva što vodi, uz mnoge

subjektivne i objektivne razloge, odugovlačenju postupka i uvećanju ukupnih troškova. Bez

obzira na krajnji ishod postupka i pravila o naknadi troškova u odnosu na ishod spora, nije

uvjek ni objektivno moguće da stranka koja u cjelosti uspje sa zahtjevom, bude u potpunosti

namirena, za sve izdatke koje je zbog vođenja parnice, imala. Zato je u interesu, pre svega,

stranke koja se obraća sudu za ostvarivanje nekog zahtjeva, da postupak što kraće traje, da

dužina trajanja postupka ide na uštrb i protivne stranke, jer se dužim trajanjem postupka i

troškovi neminovno uvećavaju.6

6 Ristić V. – Ristić M., Praktikum za parnicu, četvrto izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1995, str. 203.

5


2. 4. Vrste dokazivanja

Postoje dvije vrste dokazivanje: formalno i neformalno dokazivanje.

Formalno dokiazivanje je vrsta dokazivanja koja obuhvata zakonom predviđene radnje

suda i stranaka, ono se sprovodi po unapred utvrđenom redoslijedu.

Neformalno dokazivanje ili izviđaj je vrsta dokazivanja koja omogućava sudiji da na

brz i pogodan način dođe do saznanja o određenim činjenicama. Za preduzimanje ovih radnji

od strane suda nije zakonom predviđena posebna forma. Sud koristi neformalno dokazivanje

kao metod saznanja određenih činjenica kad treba na brz i pogodan način da utvrdi određene

činjenice o kojima vodi računa po službenoj dužnosti ili da bi donio odluku o nekom

procesnom pitanju. Neformalno dokazivanje sud koristi kada treba da se učini vjerovatnim

postojanje određene činjenice, ili kad treba da donese odluku o prijedlogu za vraćanje u

pređašnje stanje.7

2. 4. 1. Radnje u dokaznom postupku

Formalno dokazivanje se sastoji od procenih radnji parničnih stranaka i suda.

Prva parnična radnja u formalnom doakzivanju koju treba da preduzmu parnične stranke je

ponuda dokaza. U skladu sa raspravnim načelom, stranke su dužne da iznesu one činjenice na

kojima zasnivaju svoje zahtjeve i ponude dokaze za utvrđivanje istinitosti spornih pravno

relevantnih činjenica. Sud će izvršiti trijažu procesnog materijala i u dokaznom rešenje

odrediti koje će se činjenice kao sporne dokazivati, i kojim dokaznim sredstvima će se utvrditi

istinitost tih činjenica. U dokznom rešenju sud će ako odbije izvođenje određenog dokaza

navest razloge odbijanja. Izvođenje određenih dokaza narediće sam sud po službenoj dužnosti.

Sud sprovodi dokazno rješenje po službenoj dužnosti, da se izvedu dokazi koje je on naredio.

Zatim, stranke se izjašnjavaju o izvedenim dokazima i njihovoj dokaznoj snazi. Ocjena

dokaza kao zadnja faza u postupku formalnog dokazivanja, sprovodi sud.8

7 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 372. 8 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 373.

6


2. 5. Vrste dokaza Dokaz je informacija o određenoj pravno relevantnoj činjenici.

Dokaze mozemo podjeliti, prema cilju koji se želi postići upotrebom određenih dokaza i tad

diokaze djelimo na: glavni dokaz, protivdokaz, dokaz o protivnom i dokaz na prvi pogled ili

dokaz prima facie.

Glavni dokaz je dokaz na činjenici na kojoj starnka zasniva svoj zahtjev i nudi ga ona

parnična stranka koju pogađa subjektivni teret dokazivanja.

Protivdokaz nudi parnični protivnik i on protivdokazom pobija glavni dokaz tj.

činjenicu na kojoj njegov parnični protivnik zasniva svoj zahtjev za presudu. Stranka koja

pobija glavni dokaz dužna je da dokaže da nije istinit činjenični navod parničnog protivnika

na kome on zasniva svoj zahtjev.

Dokaz o protivnom je glavni dokaz i njegova svrha je da obori zakonsku pretpostavku.

Dokaz prima facie je dokaz do koga se dolazi posrednim putem odnosno logičkim

zaključivanjem o uzročno posljedičnoj vezi na osnovu pravila životnog iskustva.

Dokazi se mogu podjeliti prema njihovim objektivnim svojstvima, dokaze djelimo na: lične i

stvarne.

Lični dokazi su svjedoci, stranke i vještaci.

Stvarni dokazi su uviđaj i isprave.

Dalja podjela dokaza moguća je s obzirom na njihov odnos prema činjenici o kojoj pružaju

određenu informaciju, dokaze djelimo na: neposredne i posredne.

Neposredni dokaz pruža neposredno objašnjenje o relevantnoj činjenici (npr. vidi se

posječeno drvo).

Posredni dokaz odnosi se na činjenicu koja se ne može neposredno opaziti ali, se iz

postojanja jedne činjenice može izvesti zaključak da postoji druga pravno relevantna

činjenica.9

Glavni dokaz je uspjeo ako je doveo sud do uvjerenja da je istinito ono što se pred

sudom tvrdi o spornoj činjenici. Za uspjeh protivdokaza dovoljno je da dovodi u sumnju

istinitost tvrdnje za koju je upotrebljen glavni dokaz. Dokaz o protivnom ima karakter glavnog

dokaza, ima za svrhu da obori zakonsku predpostavku, odnosno da ne postoji činjenica čije

9 Stanković G. – Račić R. Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 373.

7


postojanje zakon predpostavlja. Podjela dokaza na neposrdene i poredne dokaze zasniva se na

materijalnopravnom značaju sporne činjenice: dokaz je neposredan kad njegovim izvođenjem

treba da bude potvrđeno postojanje činjenice od koje prema materijalnopravnoj normi zavisi

sadržina meritorne odluke. O posrednom dokazu se govori kad sud do svog stava o postojanju

činjenice relevantne za materijalno pravo dolazi logičkim izvođenjem iz postojanja neke druge

činjenice koja se u tu svrhu dokazuje ili koja je nesporna. Ova druga činjenica nije, dakle,

dokazno sredstvo, nego samo pomoćni predmet dokazivanja. Posredni dokaz poznat je po

imenom indicija, i od većeg je značaja u krivičnom postupku nego u parničnom, ali se

pojavljuje ne tako retko i u parničnom postupku. Najčešće to je slučaj s naplatom duga. U

ovim parnicama tuženi može da se brani priznanicom tuzioca o isplati duga, ali to nije

neposredni dokaz već samo indicija da je dug plaćen kao i, obrnuto, priznanica o primljenoj

sumi na zajam je indicija da je zajam dat, jer u oba ova slučaja može se neposrednim

dokazima utvrditi da su ove isprave fiktivne. Što se tiče iskaza svjedoka, svjedočenje da je

svjedok bio prisutan kad je dug isplaćen je neposredan dokaz, a svjedočenje da je povjerilac

svjedoku rekao da je dug naplatio je samo posredan dokaz10

10 Rajović V. – Živanović M. – Momčilović R.,Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 85., str. 86.

8


3. PONUDA DOKAZA

3. 1. Ponuda i predlaganje dokaza Parnična stranka je dužna da iznosi činjenične navode i da nudi dokaze za te navode do

zaključivanja pripremnog ročišta. U ponudi dokaza spada i prijedlog stranke da se pribavi

određeno dokazno sredstvo i način na koji treba pribaviti dokaz. Tužilac u tužbi nudi dokaze

za iznesene činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, a tuženi u odgovoru na tužbu. Sud

ocijenjuje da li su činjenični navodi parnične stranke relevantni s obzirom na to kako je sud

pravno kavalifikovao predmet spora. Ako sud ocijeni da su navodi stranke pravno relevantni,

on poziva parničnog protivnika da se izjasni o tim navodima kako bi ocijenio da li je ta

činjenica sporna ili ne. Ako je to sporna činjenica stranka mora u postupku dokazivanja

utvrditi njeno postojanje i njenu istinitost.11

Zakon dozvoljava strankama da dokaze za svoje navode predlazu i kasnije – na glavnoj

raspravi usmeno na ročištu ili pismenim podneskom sve do njenog zaključivanja. Mogu

predlagati nove dokaze i u žalbi na odluku prvostepenog suda, pa čak i u predlogu za

ponavljanje postupka. Sa većom aktivnošću i odgovornošću u odnosu na svoja procesna prava

zbog nesavesnog korišćenja tih svojih prava i doslednijim rukovođenjem parnice od strane

suda u prvostepenom postupku, postizala bi se znatno bolja koncentracija svih dokaza i

postupci okončavali na manjem broju rasprava.12

3. 1. 1. Ponuda dokaza do koga je stranka došla na nedopušten način U dokaznom postupku parnična stranka može ponuditi dokaz do kojeg je došla na

nedopušten način. U procesnom pravu postoje različiti stavovi povodom upotrebe ovakvog

dokaza.

11 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 374 12 Ristić V. – Ristić M., Praktikum za parnicu, četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1995, str. 203.

9


Po jednom shvatanju, takav dokaz sud ne treba upotrijebiti jer je stranka došla do ovog

dokaza povredom prava ličnosti.

Po drugom shvatanju, takav dokaz se može upotrjebiti u dokaznom postupku jer se

njegovim korišćenjem može doći do istine, bez obzira što je stranka koja je pribavila takav

dokaz postupila protivpravno, i što ona može odgovarati zbog načina na koji je pribavila

dokaz. U sudskoj praksi prihvaćeno je drugo shvatanje.

3. 1. 2. Naređivanje dokaza po službenoj dužnosti

Sud u toku konkretnog parničnog postupka može narediti izvođenje dokaza ako iz

rezultata raspravljanja proizilazi da stranke raspolažu zahtjevima kojim ne mogu raspolagati

ili kad je to posebnim propisima predviđeno. Odredbama parničnog zakona predviđeno je da

sud naređuje izvođenje dokaza po službenoj dužnosti jer se radi o primjeni kogentnih normi.

Tako u statusnim parnicama sud po službenoj dužnosti može narediti izvođenje dokaza koje

stranke nisu predložile, i one dokaze čijem izvođenju se protive parnične stranke. Sud može

istraživati činjenice koje stranke nisu predložile.13

Prema zakonu o parničnom postupku Republike Srpske, sud će naložiti strankama da

izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako

utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu

člana 3.stav 2. ovog zakona.14

Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.

Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.15

13 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 374., str. 375. 14 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 124. 15 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 3.

10


4. PREDMET DOKAZIVANJA Predmet dokazivanja (thema probandi) su iskazi stranaka o određenim činjenicama

koje su značajne za odlučivanje. Sud određuje dokaznu temu tako što određuje koje su sporne

činjenice pravno relevantne u konkretnoj pravnoj stvari. Sporne činjenice su one o kojima su

stranke iznjele kontradiktorne stavove, i one činjenice o kojima se stranke nisu uopšte

izjasnile. Nesporne činjenice ne mogu biti predmet dokazivanja.

Pravna norma ne može biti predmet dokazivanja jer je sud dužan da poznaje pravo. Ako

sud ne poznaje određenu pravnu normu, on je po službenoj dužnosti dužan da je sazna da bi

mogo da je primjeni.

Pravila stranog prava ne mogu biti predmet dokazivanja. Ako sud ne poznaje strano

pravo, dužan je po službenoj dužnosti da ga sazna. Do saznanja stranog prava sud može doći

na dva načina. Sud može da zatraži da stranka podnese javnu ispravu (certificat de coutume),

izdatu od strane nadležnog inostranog organa, kojom se potvrđuje koje pravo važi u inostranoj

državi. Ako stranka ne podnese javnu ispravu o mjerodavnom pravu, sud je dužan da po

službenoj dužnosti utvrdi koje je pravo u inostranoj državi važeće na taj način što će od

nadležnog državnog organa pribaviti obavještenje o mjerodavnom stranom pravu. Ako sud ne

utvrdi koje je pravo važeće u inostranoj državi, to će biti razlog za izjavljivanje pravnog lijeka

jer se radi o povredi materijalnog prava.

Predmet dokazivanja mogu biti i pravila iskustva. To su pravila opšteg životnog

iskustva koja se razlikuju od činjenica. Činjenice su događaji u spoljnom svijetu, a pravila

iskustva to nisu. Pravila iskustva su uvjek rezultat misaonog procesa. Saznanja o pravilima

iskustva sud može sticati privatno ili koristiti ranije stečena znanja. Pravila iskustva mogu da

budu predmet dokazivanja ukoliko nisu poznata sudu i ona će biti utvrđena vještačenjem.16

Kada stranka prizna određene činjenice, to priznanje u parnici stvara novu procesnu

situaciju za sud. Sud ne mora priznate činjenice dokazivati i sud će takvu činjenicu uzeti u

podlogu za sudsku odluku. Izuzetak od ovog pravila je da sud može odlučiti da se dokazuju

priznate činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže sa

zahtjevom kojim se ne može raspolagati. Sud neće dozvoliti strankama da raspolažu sa

16 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 375.

11


zahtjevima koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Odredbama porodičnog zakona

predviđeno je da sud može u postupku u bračnim parnicama dokazivati činjenice koje među

strankama nisu sporne. Ako stranke zahtjevaju da se brak razvede sporazumno, sud ne može

zahtjevati da se utvrđuju činjenice koje se tiču brakorazvodnog razloga. Prinudni propisi ili

imperativni propisi su ono kojima se štite društveni ili državni interesi, koje stranke moraju

poštovati i svojom voljom ne mogu mjenjati.

Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice

smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon predpostavlja ne treba dokazivati, ali se može

dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.17

Prema teorijskoj definiciji pojmom činjenice obuhvaćena je svaka okolnost za koju

pravna norma vezuje neko dejstvo, a koja je konkretno određena u prostoru i vremenu. Takvu

okolnost predstavlja događaj koji se zbio u prošlosti ili stanje koje je postojalo ili još uvijek

postoji. Na primjer, činjenice su fizičko svojstvo neke stvari, stanje zdravlja nekog lica, cijena

jednog artikla, vrijednost jedne usluge, prebivalište ili boravište stranke, sadržina izjave volje,

kao naknada štete – radnja, odnosno propuštanje kojima je šteta prouzrokovana itd.

Predmet dokazivanja mogu biti činjenice koje se tiču ljudske svasti: činjenica da je stranka

nešto znala. Te činjenice obično se utvrđuju posredno, zaključivanjem.18

4. 1. Opštepoznate činjenice Pod opštepoznatim, notornim činjenicama, podrazumjevaju se one činjenice koje su

poznate svakom prosječnom čovjeku, ili većem broju ljudi. Na primjer, to je neki krupan

politički događaj ili elementarna nepogoda o kojoj piše štampa i obavještavaju svi drugi

mediji. Notornost može da bude i lokalna: poplava, požar, suša. U pogledu notornih činjenica

važi pravilo da onaj ko se na njih poziva ne mora da ih dokazuje.19

17 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58, član 125. 18 Rajović V. – Živanović M. – Momčilović R., Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 87. 19 Rajović V. – Živanović M. – Momčilović R., Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 87.

12


Opštepoznate činjenice su poznate ljudima određene profesije, širem krugu ljudi na

jednom području ili parničnom sudu tako da nema potrebe da se utvrđuje istinitost tih

činjenica. Ove činjenice ne mogu biti predmet dokazivanja. Notorne činjenice sud može uzeti

u podlogu svoje odluke i kad ih stranke nisu iznjele. Sud ocjenjuje da li je jedna činjenica

opštepoznata. Parnična stranka može dokazivati da jedna činjenica nije notorna ili da jedna

notorna činjenica nije postojala.20

4. 2. Priznate činjenice Priznanje činjenica je stranačka izjava o stanju stvari kojim stranka izjavljuje da je

činjenična tvrdnja njenog parničnog protivnika istinita. Stranka može priznati jednu činjenicu,

više činjenica ili sve činjenice. Činjenice koje je stranka priznala na sudu ne treba dokazivati.

Priznanje činjenica izvan postupka ne proizvodi procesno dejsto u parnici.

Priznanje činjenica može da bude prosto i kvalifikovano.

Prosto priznanje činjenica postoji kada postoji potpuna podudarnost između parničnih

stranaka o stanju stvari.

Kvalifikovano priznanje činjenica postoji kad u pogledu priznate činjenice postoje

određena ograničenja između parničnih stranaka.

Po pravilu, stranka priznaje određenu činjenicu pošto je njen parnični protivnik iznese.

Nekada stranka priznaje činjenicu i prije nego što je njen parnični protivnik iznese i tad je u

pitanju tzv. anticipirano priznanje.

Zakon ne predviđa posebnu formu u kojoj se priznaju određene činjenice. Stranka do

zaključenja glavne rasprave može priznati činjenice usmeno na ročištu ili pismeno, van

ročišta. Stranka svoju izjavu o priznanju činjenica može opozvati. Ako stranka opozove

priznatu činjenicu, sud će cjeniti da li tu činjenicu smatra priznatom ili osporenom.

Opozivanjem priznate činjenice nastala je potreba da se dokazuje ta činjenica.21


13


4. 3. Činjenice utvrđene presudom krivičnog suda Ako sud u krivičnom postupku utvrdi krivičnu odgovornost počinioca krivičnog djela ,

činjenice koje su utvrđene pravosnažnom osuđujućom krivičnom presudom u parničnom

pstupku neće se dokazivati ukoliko se parnica vodi između lica koja su učestvovala u

krivičnom postupku. Presuda krivičnog suda, kao državnog pravosudnog organa, garantuje da

su pravilno utvrđene određene činjenice i parnični sud ih automatski uzima u podlogu svoje

odluke bez dokazivanja.22

Ne mogu biti predmet dokazivanja činjenice koje su utvrđene u krivičnom postupku

pravosnažnom presudom. U parničnom postupku lice koje je ranije oglašeno krivim ne može

upotrebljavati činjenice i dokaze koji bi doveli u sumnju tu njegovu krivičnu odgovornost za

određeno krivično djelo na osnovu kojeg je stvorena njegova građansko-pravna obaveza

prema oštećenim licima. U tom postupku odgovorno lice (tuženi) može dokazivati drugačiji i

povoljniji stepen odgovornosti prema oštećenim licima od onog koji je sud uzeo u krivičnom

postupku, ako bi to bilo povoljnije za tuženog. U praksi takvi slučajevi su vrlo česti u

sporovima za naknadu štete (imovinske i neimovinske) koja je za oštećena lica nastala kao

poljedica izvršenja krivičnih djela i gdje odgovorna lica dokazuju da nisu isključivi uzroci

ukupno nastale štete, čime svoju obavezu na naknadu štete usklađuju sa stepenom krivične

odgovornosti.23

22 Stanković G. – Račić R., Parnično procsno pravo, Trebinje, 2008, str. 377. 23 Ristić V. – Ristić M., Praktikum za parnicu, četvrto izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1995, str. 202.

14


5. TERET DOKAZIVANJA

5. 1. Teret dokazivanja Izvođenje dokaza je složena i suptilna djelatnost i ona s obzirom na ograničenost

saznajnih mogućnosti i ograničenost saznajnih sredstava, često ima za posljedicu nepovoljan

rezultat dokazivanja. Ishod dokazivanja spornih pravno relevantnih činjenica može biti trojak:

da je istaknuta činjenična tvrdnja istinita, da nije istinita i da je ostala nedokazana. Kad sud

nije mogao na osnovu izvedenih dokaza da stekne uvjerenje o tačnosti pravno relevantnih

činjenica, tada dolaze u obzir zakonska pravila o teretu dokazivanja jer sud nije u mogućnost

da izvede pravni zaključak i odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud mora da izvede

pravni zaključak i stoga se primjenjuju pravila o teretu dokazivanja.24

Stranka koja nešto tvrdi mora da dokaže svoju tvrdnju, na toj stranci leži teret

dokazivanja. To je prastaro načelo akuzatorskog postupka; postupak počinje tužbom i

dokazima koje sudu podnosi tužilac, on snosi teret dokazivanja. Kad su dokazi tužioca

sprovedeni, teret dokazivanja prelazi na tuženu stranu u tom smislu da svojim dokazima

neutrališe dokaze tužioca i parnicu opet dovede na početnu tačku. Moguće je da tuženi i ne

suprotstavlja nikakve dokaze, jer smatra da tužilac svojim dokazom nije uspjeo da dokaže ono

što tvrdi. Tada tuženi traži presudu kojom se tužba odbija, ali tada rizikuje da se spor izgubi,

ako sud uzme da je tvrdnja tužiočeva ipak dokazana.

U algoameričkom ili algosaksonskom sudu, teret dokazivanja pred porotom, pod

uslovima obostranog ili unakrsnog ispitivanja dokaza, odvija se tako da tuženi ima mogućnost

da, na primjer, ispitivanjem svjedoka koga je pred sud izveo tužilac, s obzirom na sadržinu

svjedočenja upravo tog svjedoka, kad odgovara na pitanja tuženog, iznese pred sud činjenice

koje tuženom idu u prilog. Takvim “unakrsnim“ ispitivanjem svjedoka iskaz koji je svjedok

dao kada ga je ispitivao tužilac može da dobije potpuno drugačiju sadržinu, pa i suprotno od

onog što se moglo zaključiti iz onog što je pred sud iznio, kada je pitanja postavljao tužilac.25

24 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 377 25 Rajović V. – Živanović M. – Momčilović R., Građansko procesno pravo, Banja Luka, 2001, str. 88

15


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku

činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.26

Pod teretom dokazivanja podrazumjeva se: teret dokazivanja u subjektivnom smislu i teret

dokazivanja u objektivnom smislu.

5. 1. 1. Teret dokazivanja u subjektivnom smislu

Svaka stranka dužna je da dokaže i tačnost činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev.

Stranka nema tu dužnost prema sudu i prema parničnom protivniku. Ta dužnost je u njenom

vlastitom interesu, odnosno teret u vastitom interesu. Ako sud ne stekne uvjerenje o istinitosti

određene sporne pravno relevantne činjenice, neće moći kao u rimskom pravu, da otkloni

dužnost da presudi spor donošenjem presude (non liquet). Sud je u savremenim pravnim

sistemima, dužan da, i pored toga, odluči i rješi spor jer je država zabranila samopomoć.

Parnične stranke su dužne da iznesu činjenične tvrdnje i predlože dokaze do određenog

momenta u razvoju parnice. To je teret dokazivanja u subjektivnom smislu. Ako stranka želi

da uspije sa svojim zahtjevom, mora da snosi određeni procesni teret u pogledu iznošenja

činjeničnog i dokaznog materijala. Sud je rasterećen utvrđivanja stanja stvari u onim

građanskopravnim stvarima u kojim stranke nisu ograničene oficijelnim ovlašćenjima suda.

Na strankama leži teret iznošenja procesnog materijala. Sud nije ovlašćen utvrđivati istinitost

određenih pravno relevantnih činjenica protiv volje parničara. Stranke iznose činjeničnu i

dokaznu građu a sud suvjereno odlučuje koji će se dokazi izvesti i upravlja parničnim

postupkom.

Sud je ovlašćen da podstiče parnične stranke da iznose pravno relevantne činjenice i da

izvedu dokaze kojima će utvrditi istinitost tih spornih pravno relevantnih činjenica, kako bi

utvrdio istinu u parničnom postupku. Sud je dužan da se stara da se činjenična građa pravilno i

korektno formira da bi se ostvario princip vladavine prava i zakonitosti.27

26 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 126. 27 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 377.

16


5. 1. 2. Teret dokazivanja u objektivnom smislu

Ako stranka koja nešto tvrdi ne uspije da uvjeri sud u istinitiost svojih tvrdnji, sud nije

mogao da formira potpunu činjeničnu podlogu svoje odluke. Kad sud, nakon završenog

postupka dokazivanja, ne može sa sigurnošću da utvrdi istinitost neke sporne pravno

relevantne činjenice, ili postoji neizvjesnost u pogledu njenog postojanja, on će zaključiti o

postojanju ili nepostojanju konkretne činjenice na osnovu pravila o objektivnom teretu

dokazivanja. Sudija u tom slučaju mora da pribjegne primjeni pravila iz legalnog dokaznog

sistema i da zaključi da nisu istinite one činjenice na čije postojanje se pozvala stranka koja

nije uspjela da uvjeri sud u njihovu istinitost. Pošto sud nije ovlašćen da izvodi dokaze koje

stranke nisu ponudile i ne može u takvoj situaciji odbiti pružanje pravne zaštite, sud mora

donjeti odluku na osnovu pravila o teretu dokazivanja.

Pravila o objektivnom teretu dokazivanja proističu iz prava na pravnu zaštitu. U teoriji

parničnog procesnog prava ističe se da teret dokazivanja u objektivnom smislu nema

neposredne veze sa dokazivanjem jer ovaj institut predstavlja metod kojim sudija poslije

okončanog dokaznog postupka rješava kriznu situaciju u kojoj postoji neizvjesnost o

postojanju ili nepostojanju određene pravno relevantne činjenice. Do primjene pravila o teretu

dokazivanje dolazi tek nakon ocjene dokaza, ukoliko rezultati izvedenih dokaza ne omogućuju

sudu da stekne uvjerenje o tačnosti spornih činjenica. Zakonska pravila o teretu dokazivanja,

koja sudije primjenjuje u takvoj kriznoj situaciji, treba da omoguće sudiji da obrazuje

činjeničnu podlogu svoje odluke da bi mogao da rješi spor.28


17


5. 2. Pravila o teretu dokazivanja Pravila o teretu dokazivanja sadržana su u tri procesne maksime. Prvo pravilo postavlja

dužnost pred tužioca da dokaže osnovanost svog zahtjeva, ako ne uspje, tužbeni zahtjev

tužioca se odbija kao neosnovan – actore non probante reus absolvitur. Isticanjem prigovora

tuženi postaje tužilac – reus in excipiendo fit actor. Subjektivni teret dokazivanja leži na

onome koji nešto tvrdi, a ne na onome ko poriče – onus probandi incubit ei qui affirmat, non

ei qui negat.

Bez obzira što ova pravila dosta precizno određuju pravila o preraspodjeli tereta

doakzivanja, primjena ovih pravila u konkretnom slučaju ne obezbeđuje uvjek tačan odgovor

na kome leži teret dokazivanja. U teoriji procesnog prava preraspodjela tereta dokazivanja

povezuju sa podjelom činjenica u četiri kategorije: činjenice za koje se veže nastanak

određenog prava, činjenice koje preobražavaju određeno pravo, činjenice koje gase određeno

pravo i činjenice koje sprječavaju nastanak određenog prava.

Činjenice za koje norme materijalnog prava vežu nastanak određenog prava dužna je da

dokaže ona stranka koja na tim činjenicama zasniva neko pravo i ona snosi teret dokazivanja.

Po pravilu, ove dokaze izvodi tužilac. Za razliku od ovih dokaza, dokazi kojima se utvrđuju

činjenice koje izazivaju prestanak određenog prava ili njegovu modifikaciju, po pravilu,

dokazuje tuženi, dok teret dokazivanja činjenica koje svojim postojanjem sprječavaju nastanak

određenog prava leži na onoj stranci koja se poziva na te činjenice, po pravilu to je tuženi.29

5. 3. Pravna priroda pravila o teretu dokazivanja U teoriji procesnog prava ističe se, da ako bi se uzelo da su pravila o teretu

dokazivanja procesnopravne prirode, onda bi u parnicama o sporovima sa međunarodnim

elementom trebalo suditi po lex fori, a ako su materijalnopravne prirode, onda po

materijalnom pravu na koje upućuje koliziona norma legis fori.

Pravila o teretu dokazivanja su materijalnopravne prirode jer ova pravila svoje

opravdanje nalazi u sferi materijalnopravnih, a ne procesnopravnih kategorija. Odgovor na

29 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 378., str. 379.

18


pitanje koje su činjenice pravno relevantne prosuđuje se prema normama materijalnog prava,

pa je samim tim i pravna priroda pravila o teretu dokazivanja materijalnopravne prirode.30


19


6. IZVOĐENJE DOKAZA

6. 1. Donošenje dokaznog rešenje U dokaznom rješenju sud određuje koji će se dokazi izvesti na glavanoj rasparvi. Sud

donosi dokazno rješenje na osnovu prijedloga stranaka ili po službenoj dužnosti.. Dokazno

rješenje je rješenje o upravljanju postupkom i sud nije vezan za ovo rješenje. Parnični sud u

toku glavne rasprave može izmjeniti, dopuniti svoje rješenje ili odustati od izvođenja

određenog dokaza.

Kod odlučivanja koje će dokaze izvesti, sud se rukovodi pravnom normom, odnosno

pravno relevantnim činjenicama koje su predviđene u dispoziciji ili sankciji pravne norme.

Sud je prilikom odlučivanja koji će se dokazi izvesti, na glavnoj raspravi, dužan da vodi

računa da stranke ne bi eventualno zloupotrebljavale svoja procesna ovlašćenja, kao i o

ekonomičnosti postupka.

Protiv rješenja kojim se odbija ili odustaje od izvođenja određenog dokaza nije

dopuštena posebna žalba, već samo u žalbi protiv konačne presude.31

Posebna ili samostalna žalba je zakonom dozvoljena žalba, i to je žalba protiv pojedinih

rješenja. Posebna žalba se ne može izjaviti protiv svakog rješenja. U pojedinim slučajevima

zakonom je zabranjeno izjavljivanje posebne žalbe ili žalba nije uopšte dozvoljena. Posebna

žalba se može izjaviti, na primjer, protiv meritornih rješenja, protiv rješenja o parničnim

troškovima. Žalba se podnosi prvostepenom sudu koji je donjeo rješenje u prvom stepenu u

dovoljnom broju primjeraka za parnični sud i za suprotnu stranku. Žalilac u žalbi mora navesti

rješenje koje se pobija, razloge pobijanja, obim pobijanja te da formuliše svoj prijedlog u

pogledu ukidanja ili preinačenja rješenja. Žalilac je dužan žalbu potpisati. Žalba protiv

konačne presude se može izjaviti u prekluzivnom roku. Pekluzivan rok za izjavljivanje žalbe

je trideset dana od dana uručenja presude odnosno od dana dostavljanja prepisa odluke. Žalba

je suspezivan pravni lijek pošto se njenim ulaganjem odlaže dejstvo pravosnažnosti odluke.

Žalba je dvostran pravni lijek jer o žalbi ima pravo da se izjasni protivna stranka.


20


6. 1. 1. Odustanak od sprovođenja dokaznog rješenja

Sud može odustati od sprovođenja dokaznog rješenja u zakonom određenim

slučajevima. Tako će sud odustati od izvođenja određenog dokaza ako parnična stranka ne

položi iznos koji je potreban da bi se određeni dokaz izveo.

Ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti na glavnoj raspravi, sud

može odrediti duži rok za pribavljanje odnosno izvođenje tog dokaza. Ukoliko u roku koji je

sud odredio dokaz ne bude izveden, sud će odustati od izvođenja tog dokaza. Sud će glavnu

raspravu zaključiti bez obzira što ovaj dokaz nije izveden.32

Zakon o parničnom postupku navodi, ako zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz se ne

može izvesti u rokovima predviđenim zakonom o parničnom postupku, sud rješenjem može

odrediti duži rok za izvođenje dokaza.

Kad određeni rok protekne, rasprava će se sprovesti bez obzira što određen dokaz nije

sproveden.33

6. 2. Izvođenje dokaza Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

Na prijedlog stranke, podnjet najdocnije na pripremnom ročištu, sud može odlučiti da se

određeni dokazi izvedu pred drugim sudom (zamoljeni sud). U tom slučaju zapisnici o

izvedenim dokazima pročitaće se na glavnoj raspravi.

O ročištu za izvođenje dokaza pred zamoljenim sudom obavjestiće se stranka.

Sudija zamoljenog suda ima pri izvođenju dokaza sva ovlašćenja koja ima sudija kad se

dokazi izvode na glavnoj raspravi.

Protiv rješenja suda kojim se određuje izvođenje dokaza pred zamoljenim sudom nije

dozvoljena posebna žalba.34

Dokazi se po pravilu izvode neposredno,izuzetno, mogu i posredno, pred zamoljenim

sudom. Dokaze izvode parnične stranke. Sve dokaze, bez obzira, što je zakonom predviđeno

32 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 380. 33 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 129. 34 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 128.

21


da dokaze izvode parnične stranke, one ne mogu same izvesti. Iz tih razloga pojedine dokaze

izvodi sud. Uviđaj i saslušanje stranke koja nema punomoćnika izvodi sud. I kad stranke

izvode dokaze, sud nije pasivni posmatrač. Sudija može postavljati pitanja strankama,

svjedocima ili vještacima u svakoj fazi postupka. Sud sudjeluje u izvođenju dokaza tako što

postavlja pitanja parničnim strankama kako bi se utvrdila istina u postupku i kako bi sud donio

zakonitu odluku. U toku saslušanja stranaka, svjedoka i vještaka sud je ovlašćen i dužan da

saslušavanim licima postavlja opšta pitanja i da ih upozorava da su dužni govoriti istinu. Sud

o izvođenju dokaza sastavlja zapisnik.35

6. 2. 2. Posredno izvođenje dokaza

Sud u dokaznom rješenju može odrediti da se određeni dokazi izvedu i pred zamoljenim

sudijom. Sud može odrediti izvođenje određenog dokaza pred zamoljenim sudijom ako

parnična stranka podnese takav prijedlog najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta.

Zakonom nije precizirano pod kojim uslovima stranka traži da se određeni dokaz izvede pred

zamoljenim sudijom. Pošto svaki sud obavlja radnje u postupku na svom području, ukoliko bi

se određeni dokaz izvodio na području drugog suda, nesumnjivo je da bi tada stranka mogla

zahtjevati da se izvede dokaz pred zamoljenim sudijom. Pravila o posrednom izvođenju

dokaza dolaze u obzir i iz razloga procesne ekonomije. Ako bi izvođenje određenog dokaza

bilo povezano sa nesrazmjernim troškovima ili gubitkom vremena, stranka bi mogla zahtjevati

da se taj dokaz izvede pred zamoljenim sudijom.

Ako stranka nije prisutna na ročištu na kom treba izvesti određeni dokaz, u tom slučaju

sudija zamoljenog suda izvešće dokaz. Sudija zamoljenog suda ima sva ovalašćenja koja ima

sudeći sud. Nakon izvođenja dokaza pred zamoljenim sudom, zamoljeni sud dostaviće sudu

pred kojim se vodi postupak zapisnik sa ročišta kako bi on bio pročitan na glavnoj raspravi.

Zapisnik o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom mora biti dostavljen sudećem sudu prije

početka glavne rasprave.

Kada sud donese odluku da se određeni dokaz izvede pred zamoljenim sudom uputiće

zamolnicu tom sudu.


22


Zamolnica je pismeno u kome se od zamoljenog suda traži da izvede određeni dokaz.

Zakonom je predviđena sadržina zamolnice. Zamolnica sadrži: kratak opis predmeta spora,

stanje parnice uz naznačenje o kojim okolnostima sud treba da vodi računa prilikom izvođenja

dokaza. Sud će u zamolnici odrediti koji dokaz treba zamoljeni sud izvesti.36


23


7. OCJENA DOKAZA

7. 1. Dokazni osnov Dokazni osnov ili razlog je saznanje do koga je došao sud nakon izvođenja određenog

dokaza. Cilj do koga se dolazi izvođenjem dokaza je saznanje suda o postojanju ili

nepostojanju određenih činjenica koje se dokazuju i to saznanje predstavlja dokazni osnov ili

razlog. Do saznanja o određenim činjenicama sud može doći direktno, kada vrši uviđaj ili

jedno lice iznosi svjedočanstvo o određenoj činjenici koju je neposrdeno čulno saznalo. Sud

do određenog saznanja može doći i logičkim zaključivanjem. Logičko zaključivanje

predstavlja indirektan način. 37

Odnos između dokaznog sredstva i dokaznog osnova ili razloga može se prikazati

ovako: Dokazno sredstvo je sama isprava, predmet na kome se obavlja uviđaj, svjedok,

vještak ili stranka. To su uvjek lica i stvari. Dokazni osnov je ono što je sadržano u ispravi,

izgled ili kakva druga svojstva predmeta uviđaja, iskaz svjedoka ili ono što svjedok izjavljuje

o činjenicama, nalaz mišljenja vještaka, priznanje stranke u parnici ili iskaz stranke prilikom

izvođenja dokaza saslušanjem stranke.38

7. 2. Dokazna snaga Dokazna snaga je sposobnost jednog dokaznog osnova ili dokaznog razloga da utiču na

formiranje ubjeđenja sudije i zaključak suda o postojanju činjenice koja treba da se dokaže.

Dakle, dokazna snaga je sposobnost dokaznog osnova da kod sudije stvori uvjerenje o

istinitosti određene pravno relevantne činjenice. Pojedini dokazni osnov kod sudije stvara

izvjesnost, a drugi vjerovatnoću u pogledu istinitisti određene pravno relevantne činjenice.

Znači, nije svaki dokazni osnov podoban da kod sudije stvori uvjerenje o istinitosti određene

pravno relevantne činjenice.

37 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 381. 38 Markićević A. – Vračar D., Priručnik za sudske postupke – pravni vodič, Šid, 1986, str.10.

24


Izvjesnost je stepen saznanja koji ne ostavlja sumnju u suprotno. To je najviši stepen

uvjerenja o postojanju odnosno nepostojanju određene činjenice, do koga sudija dolazi

neposrednim čulnim opažanjem, na primjer uviđajem.

Vjerovatnoća ja takav stepen saznanja do koga je došao sudija na osnovu dokaznog osnova.

Vjerovatnoća znači da postoji mogućnost da određena činjenica postoji. O vjerovatnoći da

određena činjenica postoji može se govoriti kad ima više argumenata da činjenica postoji od

onih koji govore protiv.39

U vezi s dokaznom snagom ističe se deoba dokaza na neposredne i posredne ili indicije.

Dakle, dokaz je neposredan ako se njegovim izvođenjem dobijaju direktna saznanja ili podaci

o činjenici koja je pravno relevantna u određenom sporu. Na primjer, iskaz svjedoka očevica

događaja o isplati kupoprodajne cjene. Posredan je dokaz ako se iz njega ne crpe neposredna

obavještenja o činjenici koja se dokazuje, nego o nekoj drugoj činjenici, indiciji, koja je u

uzročnoj vezi sa pravno relavantnom činjenicom, a pomoću koje logičkim putem izvodimo

zaključak o postojanju činjenice važne za odluku suda. Ukoliko su indicije bliže predmetu

dokazivanja utoliko je veća njihova dokazna snaga. 40

7. 3. Ocjena dokaza Ocjenu dokaza vrši sud. Sud prvo mora utvrditi da li je određena činjenica pravno

relevantna, pa potom ocjenjuje da li je određeno dokazno sredstvo dopušteno za dokazivanje

te činjenice. Pošto se izvedu dokazi, sud treba da formira svoj sud o istinitosti iskaza o

konkretnoj činjenici. Sud nakon provedenog dokaznog postupka ocjenjuje izvedene dokaze.

Izvedene dokaze sud ocjenjuje korišćenjem jednog od dva mogućna metoda: metod slobodne

ocjene dokaza i metod legalne ocjene dokaza.

Slobodna ocjena dokaza, kao metod ocjenjivanja dokaza, predviđena je u Zakonu o

parničnom postupku Republike Srpske. Sud sam određuje na osnovu svog sudijskog uvjerenja

koje će dokaze uzeti kao istinite i tačne. Sud će savjesno i brižljivo ocjeniti svaki dokaz

39 Stanković. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 381. 40 Markićević A. – Vračar D., Priručnik za sudske postupke – pravni vodič, Šid, 1986, str. 10.

25


zasebno i sve dokaze zajedno i pri tome voditi računa i o rezultatima cjelokupnog postupka.

Sud mora u obrazloženju presude iznjeti argumente kako je ocjenio izvedene dokaze.

Ocjena dokaza od strane prvostepenog suda nije konačna. Instancioni sud prilikom ispitivanja

odluke prvostepenog suda ocjenjuje da li je prvostepeni sud pravilno ocjenio izvedene

dokaze.41

Zakon sadrži više pravila o tome kada je sud dužan da po svom uvjerenju ocjeni držanje

stranke i da na osnovu toga izvede zaključak o postojanju ili nepostojanju činjenica. Zakonom

je predviđeno da će sud uzimajući u obzir sve okolnosti cjeniti po svom uvjerenju da li će

uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu onu koju je stranka prvo priznala, a posle potpuno ili

djelimično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Odstupanja od načela traženja istina i slobodne ocjene dokaza:

1. Izvjesne činjenice mogu se dokazivati samo određenim dokaznim sredstvima, što je

jedan od principa legalne ocjene dokaza. Ovlašćenje za zastupanje u parnici dokazuje

se punomoćjem, ali u ovom slučaju forma može biti zadovoljena i ako stranka izjavu o

ovlašćenju da usmeno na raspravi i to se zabilježi u raspravnom zapisniku.

2. U određenim situacijama zakon zabranjuje uoptrebu nekog dokaznog srdestva.

Isključivo u javnom interesu zabranjeno je saslušanje svjedoka ili vještaka o onome što

predstavlja službenu ili vojnu tajnu.

3. Kada sud utvrdi da stranci pripada pravo na nakonadu štete, na novčani iznos ili na

zamenjive stvari, ali se visina zhtjeva ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa

nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovome odlučiti po slobodnoj ocjeni.

4. Ograničenja u ovlašćenju suda da slobodno ocjenjuje dokaze:

a) Priznanje činjenica. Najslabiju dokaznu snagu ima priznanje u krivičnom postupku.

Priznanje u krivičnom postupku mora biti jasno, potpuno i potkrepljeno drugim dokazima.

Bez obzira koliko ono bilo potpuno, sud nije oslobođen dužnosti da izvodi i druge dokaze.

U parničnom postupku priznanje se ne provjerava drugim dokazima. Ne treba dokazivati

činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice, ali sud može narediti da se

dokazuju ovakve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže

zahtjevom kojim ne može raspolagati. Priznata činjenica je samim tim nesumnjivo utvrđena i

sud će je uzeti za podlogu svoje odluke. Podaci koje sud ovim putem dobija po pravilu su


26

Silvija Đekić Parnično procesno pravo verodostojni i sigurniji od onih da kojih dolazi izvođenjem svih ostalih dokaza. Priznanje

činjenica je izjava stranke pred sudom u toku parnice kojom potvrđuje da su istiniti navodi

koji idu u prilog protivniku. Priznanje nije izjava volje. Priznanje je izjava o znanju, a ne akt

raspolaganja. Sud neće uvažiti priznanje ne samo ako smatra da stranke na taj način idu

zaobilaznim putem preko dozvoljene granice stranačke dispozicije, nego ni tada ako je stekao

čvrsto uvjerenje da činjenica koja je priznata ne postoji ili ako je opšte poznato da tvrđenje

stranke nije istinito. Priznanje može biti izričito ili prećutno i konkludentno. O prećutnom

priznanju sud zaključuje na osnovu ponašanja stranke u parnici, iz njenog držanja prilikom

pretresanja dokaza ili njihovog izvođenja i na drugi način. Sud treba da nastoji da se

postavljanjem pitanja i na drugi način pribave izričita izjašnjenja stranaka o svim važnim

činjenicama. Sve činjenice o kojim se protivna strana nije izjasnila smatraju se spornim.

Priznanje treba da je učinjeno pred sudom u toku parnice. Priznanje koje je dato van suda i u

vrijeme dok teče parnica, je samo indicija koju sud ocjenjuje po svom uvjerenju. Priznanje se

može dati usmeno u izjavi pred sudom ili u podnesku. Stranka može priznati činjenice koje su

za nju pravno nepovoljne već u tužbi ili odogovoru na tužbu ili kasnije sve do okončanja

postupka. Punovažnu izjavu o priznanju činjenica može za stranku dati i njen punomoćnik,

kao i zakonski ili privremeni zastupnik. Postoji razlika između priznanja činjenica i priznanja

tužbenog zahtjeva. Priznanje činjenica je izjava stranke kojom saopštava sudu svoju predstavu

o odlučnim činjenicama, a priznanje tužbenog zahtjeva je akt slobodnog raspolaganja.

Priznanjem činjenica isključuje se potreba za dokazivanjem, a priznanjem tužbenog zahtjeva

sud se oslobađa i dužnosti da na konkretan slučaj primjeni određeno pravilo materijalnog

prava. U prvom slučaju priznanjem se dobija činjenična osnova za presudu, a u drugom

slučaju sud bez daljeg raspravljanja donosi presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev – presuda na

osnovu priznanja. Priznanje može biti dato i prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka.

Ni u tom slučaju sud ne ocjenjuje po svom uvjerenju onaj dio iskaza koji sadrži priznanje

činjenica, nego ih uzima kao dokazne, a ostali dio iskaza cjeni kao i sve ostale dokaze.

Ograničeno priznanje sud ocjenjuje po svom slobodnom uvjerenju i izvodi zaključak o tome

da li će u ovom slučaju izvjesnu činjenicu smatrati za priznatu ili osporenu. Na primjer, tuženi

najprije prizna da je upravljao putničkim automobilom kojim je prouzrokovana saobraćajna

nezgoda, a potom ovo porekne i tvrdi da je u kritičnom momentu za volanom bio njegov

saputnik. Ako stranka porekne ili ograniči priznanje dodavanjem drugih činjenica treba da

27


objasni motive zbog kojih je nešto priznala. Sudija će uvijek zadržati u sebi rezervu prema

takvom stavu parničara i postavljati pitanje koje je teško mimoići: zašto bi stranka priznala

ono što je za nju nepovoljno kada to ne bi bila istina?

b) Sud je vezan zakonskim presumpcijama. Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne

treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta

drugo određeno. Javne isprve ili sa njima izjednačene isprave, dokazuju istinitost onoga što se

u njima potvrđuje ili određuje. Dokazivanje o protivnom nije isključeno osim ako je riječ o

neoborivim zakonskim pretpostavakama.

c) Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate ili notorne činjenice. To su činjenice

poznate širokom krugu ljudi pa i sudu pred kojim parnica teče. Notorne činjenice su one koje

predstavljaju elementarna znanja prirodnih nauka dostupna svima. Nemože se smatrati

notornom činjenica koja je poznata nekom članu sudskog vijeća koji je bio očevidac događaja,

takvog sudiju bi trebalo izuzeti sa suđenja da bi se mogao pojaviti u ulozi svjedoka.

d) Parnični sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan

za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Svako

dokazivanje o protivnom je isključeno. Ali u ovom slučaju sud je vezan samo u pogledu onih

činjenica koje ulaze u biće krivičnog djela ili predstavljaju elemente krivične odgovornosti

učinioca, a sve ostale činjenice samostalno utvrđuje. No, i druge činjenice koje su utrđene u

pravosnažnoj krivičnoj presudi mogu imati snagu indicija. Tuženi u parnici se ne može sa

uspjehom braniti tvrđenjem da ne postoji krivično djelo ili da nije kriv ako se tužilac poziva

na pravosnažnu krivičnu presudu kao dokaz. Ali tuženi može isticati druge prigovore i

dokazivati da postoji tzv. slučaj podjeljene odgovornosti, jer je oštećeni svojim protivpravnim

radnjama doprineo nastanku štete, ili poricati visinu štete. Oslobađajuća presuda krivičnog

suda po pravilu ne vezuje parnični sud. Sud može obavezati tuženog da nadoknadi štetu

prouzrokovanu drugome u saobraćajnoj nezgodi iako ga je krivični sud oslobodio od optužbe,

jer je pojam odgovornosti u obligacionom pravu širi od krvične odgovornosti.42

42 Markićević A. – Vračar D., Priručnik za sudski postupak – pravni vodič, Šid, 1986, str. 13., str. 14., str. 15., str. 16., str. 17.

28


8. OBEZBJEĐENJE DOKAZA

8. 1. Pojam Dokazi se izvode na glavnoj rspravi. Ponekad postoji potreba da se dokazi izvode i prije

glavne rasprave.

Procesni institut obezbjeđenja dokaza omogućuje da se u oderđenim slučajevima, kada

se za to steknu zakonom predviđene predpostavke, izvode dokazi prije pokretanja parničnog

postupka ili u toku prvostepenog postupka, ali prije glavne rasprave pošto bi njihovo

izvođenje na glavnoj raspravi bilo onemogućeno ili otežano.

Postupak obezbjeđenja dokaza, po pravilu ne sprovodi sudeći sud. Obezbjeđenje dokaza

je procesni institut koji predstavlja izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza, pošto sud na

glanoj raspravi čita zapisnik o izvođenim dokazima koji su izvedeni u postupku za njihovo

obezbjeđenje.

Obezbjeđenje dokaza je procesni institut koji odstupa od zahtjeva koje postavlja načelo

ekonomičnosti. U stadijumu u kome se obezbjeđuju dokazi nije mogućno ocjeniti da li će ti

dokazi kasnije biti neophodni. Sud u toku glavne rasprave može ocjeniti da li je obezbjeđenje

tih dokaza bilo potpuno nepotrebno. Ali obezbjeđenje dokaza je u funkciji pružanja pravne

zaštite ugroženim ili povrijeđenim subjektivnim pravima. Ako ne bi postojao ovaj procesni

institut ostvarenje prava stranke na pravnu zaštitu bilo bi dovedeno u pitanje nemogućnošću

izvođenja određenog dokaza kojim parnična stranka dokazuje pravno relevantne činjenice na

kojima zasniva svoj zahtjev.43

8. 2. Pretpostavke za obezbjeđenje dokaza Da bi se sproveo postupak za obezbjeđenje dokaza zakonom su predviđene

predpostavke pod kojima je dopušteno obezbjeđenje dokaza:

1. postupak obezbjeđenja dokaza sprovodi se uvijek po predlogu stranke;


29


2. obezbjeđenje dokaza će se sprovoditi samo ako postoji opravdana bojazan da se

određeni dokazi neće moći kasnije izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano;

3. mora prijetiti opasnost od nemogućnosti izvođenja određenog dokaza ili će njegovo

izvođenje biti znatno otežano;

4. stranka mora osnovano zatražiti da se sprovede postupak za obezbjeđenje postupka.

8. 3. Prijedlog za obezbjeđenje dokaza Prijedlog za obezbjeđenje dokaza je inicijalna radnja kojom se pokreće postupak za

obezbjeđenje dokaza

Ako je prijedlog za obezbjeđenje dokaza stavljen u toku parničnog postupka, za

postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u toku.

Kad se traži obezbjeđenje dokaza prije pokretanja postupka, kao i u izuzetnim slučajevima

ako je postupak već u toku, nadležan je sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari

koje treba razgledati, odnosno sud na čijem području boravi lice koje treba saslušati.44

Prijedlog za obezbjeđenje dokaza može se staviti i u toku postupka povodom prijedloga

za ponavljanje postupka. Obezbjeđenje dokaza ne može se tražiti nakon pravosnažnosti

presude, prije izjavljivanja vanrednih pravnih lijekova niti u toku postupka po reviziji.45

Prijedlog za obezbjeđenje dokaza mora sadržavati određene elemente. U podnesku

kojim se traži obezbjeđenje dokaza predlagač je dužan da navede činjenice koje se imaju

dokazati, dokaze koje treba izvesti i razloge zbog kojih smatra da se docnije dokaz neće moći

izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano. U podnesku treba navesti ime i prezime

protivnika, osim ako iz okolnosti proističe da on nije poznat.46

Prijedlog za obezbjeđenje dokaza mora biti obrazložen. U prijedlogu predlagač mora

navesti i protivnika predlagača ako mu je poznat. Predlagačev protivnik je poznat ukoliko se

obezbjeđenje dokaza traži u toku parničnog postupka. Ako se obezbjeđenje dokaza traži prije

pokretanja parničnog postupka u određenim slučajevima neće biti mogućno odrediti

44 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 170. 45 Stanković G. – Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008, str. 383. 46 Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik, br. 58., član 171.

30

Silvija Đekić Parnično procesno pravo protivnika predlagača. Sud će takvom licu postaviti privremenog zastupnika. U ovom slučaju

nije potrebno izdati oglas.

8. 3. 1. Dokazna sredstva

U postupku za obezbjeđenje dokaza mogu se izvoditi dokazi: saslušanjem stranaka i

svjedoka, vještacima i uviđajem. Izvođenjem dokaza putem isprava se ne izvodi. Isprava, kao

dokazno sredstvo je izvor saznanja o činjenicama i ona, sama po sebi, predstavlja

obezbjeđenje dokaza.

8. 4. Postupak za obezbjeđenje dokaza Zakonom o parničnom postupku Republike Srpske regulisan je postupak za

obezbjeđenje dokaza. Prije nego što bude donesena odluka o pokretanju postupka za

obezbjeđenje dokaza sud dostavlja protivniku predlagača podnesak radi izjašnjenja. Sud će

protivniku predlagača ostaviti rok u kome se može izjasniti o prijedlogu. Zakonom nije

oderđena dužina roka, već će sud u svakom konkretnom slučaju, odrediti rok imajući u vidu

navedene razloge za obezbjeđenje dokaza i hitnost postupka. Izuzetno, ako postoji opasnost za

osiguranje dokaza sud neće dostavljati prijedlog na izjašnjenje protivniku predlagača već, će o

prijedlogu odlučiti odmah. Sud donosi rješenje u kome usvaja ili odbija prijedlog.

Ako usvoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza sud će u rješenju navesti sporne pravno

relevantne činjenice koje se trebaju dokazati i dokaze koji se trebaju izvesti da bi se utvrdila

istinitost tih činjenica. Ako je protivnik predlagača nepoznat ili mu je nepoznato boravište sud

će istovremeno sa određivanjem dokazne teme i određivanjem dokaznih sredstava odrediti i

privremenog zastupnika protivniku predlagača. U ovom slučaju nije potrebno da se izdaje i

objavljuje oglas.

Ako protivniku predlagača nije dostavljen prijedlog za obezbjeđenje dokaza ili je

nepoznato njegovo boravište sud će zajedno sa prijedlogom dostaviti i rješenje kojim je

usvojio prijedlog za obezbjeđenje dokaza. Izuzetno, sud može odrediti izvođenje dokaza prije

31


nego što rješenje bude dostavljeno protivniku predlagača. Samo u izuzetnim slučajevima sud

može narediti izvođenje dokaza prije dostavljanja rješenja protivniku predlagača.

Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za obezbjeđenje dokaza i protiv rješenja kojim

se odlučuje da izvođenje dokaza započne i prije nego što se rješenje dostavi protivniku nije

dopuštena žalba. Žalba je dopuštena protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za izvođenje

dokaza. Sud koji je odbio prijedlog za izvođenje dokaza mora obrazložiti prijedlog.

Izvođenje dokaza se sprovodi na posebnom ročištu koji je odredio sud koji je usvojio

prijedlog za izvođenje dokza. Na ovo ročište pozivaju se predlagač i protivnik predlagača, ako

je poznat. Ako sudu nije poznat protivnik predlagača ili je poznat protivnik predlagača ali mu

je nepoznato njegovo boravište, sud će pozvati privremenog zastupnika protivnika predlagča.

Na ročištu na kome se izvode dokazi sud sastavlja zapisnik o izvedenim dokazima. Zapisnik o

izvođenju dokaza čuvaće se kod suda pred kojim su se dokazi izvodili. Na taj način biće

obezbjeđeni dokazi. Ako je sproveden postupak za obezbjeđenje dokaza prije pokretanja

parničnog postupka stranaka, koja je tražila izvođenje ovih dokaza, može tražiti da joj se

dostave prepisi zapisnika ili primjerak nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

Ako je u toku parnični postupak, a postupak za obezbjeđenje dokaza ne sprovodi sud

pred kojim se vodi postupak već neki drugi sud, taj sud biće dužan da dostavi zapisnik sudu

pred kojim se vodi parnični postupak.47

8. 5. Odstupanje od načela kontradiktornosti u postupku za obezbjeđenje dokaza U postupku obezbjeđenja dokaza postoje slučajevi u kojima je predviđeno odstupanje

od načela kontradiktornosti. Pravilima Zakona o parničnom postupku predviđeno je da:

1. sud može usvojiti rješenje o obezbjeđenju dokaza prije nego što se o prjedlogu

izjasni protivnik predlagača;

2. sud može narediti izvođenje dokaza prije nego što rješenje bude dostavljeno

protivniku predlagača;

3. sud nije dužan da izda i objavi oglas o postavljanju privremenog zastupnika.


32


Postojanje opravdane bojazni da se određeni dokaz kasnije neće moći izvesti ili da će

njegovo izvođenje biti otežano kao i hitnost u postupanju doveli su do odstupanja od načela

kontradiktornosti. Ovo odstupanje od načela kontradiktornosti je samo prividno jer protivnik

predlagača će se moći kasnije izjasniti o ovako izvedenom dokazu. Protivnik predlagača može

se na glavnoj raspravi izjasniti o samom dokazu i njegovoj dokaznoj snazi.48

7. 5. 1. Troškovi postupka za obezbjeđenje dokaza

Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza prethodnio snosi predlagač. Zavisno od

uspjeha u parnici biće konačno određeno koja će ih stranka snositi.

8. 6. Upotreba dokaza izvedenih radi obezbjeđenja Sud pred kojim se vodi postupak može na različite načine postupiti kad se stranka

pozove na dokaz koji je već obezbjeđen.

1. Ako stranka traži da se izvede dokaz koji je obezbjeđen sud može odlučiti da se pročita

zapisnik o izvedenom dokazu ako obezbjeđeni dokaz više ne postoji ili je njegovo

izvođenje otežano. U ovom slučaju dokaz je posredno izveden.

2. Sud može odlučiti da neposredno izvede taj dokaz ako još uvijek postoji to dokazno

sredstvo. U ovom slučaju sud će neposrdeno izvesti dokaz.

3. Sud može odrediti da se izvede dokaz koji je obezbjeđen jer smatra da se ne radi o

pravno relevantnoj činjenici.49


33


9. SUDSKA PRAKSA Teret dokazivanja u parnici nije samo na strankama, već je i sud dužan da se stara o

pravilnom i potpunom utvrđenju činjeničnog stanja, pa zato i ima određena ovlašćenja,

nezavisno od prijedloga stranaka.

Dokazivnje će teretiti jednu stranku samo u slučaju kada to proizilazi iz materijalno

pravnog propisa na kome ona zasniva svoj zahtjev.

Priznate činjenice mogu se osporiti sve dok parnica teče, pa i u žalbenom postupku.

Kada stranka u žalbi ospori svoju izjavu, koju je dala u prvostepenom postupku, u

pogledu priznanja izvesnih činjenica iznošenjem drugih navoda i dokaza, koji mogu dovesti u

sumnju osnovanost priznatih pravno relevntnih činjenica, drugostepeni sud nije ovlašćen da

ocjenjuje da li će uzeti kao tačnu priznatu ili osporenu činjenicu, već to može učiniti samo

prvostepeni sud u ponovnom postupku, pošto ranije priznate činjenice, ukoliko se ospore u

samoj žalbi, imaju tretman novih dokaza.

Odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva može se donjeti tek kad se utvrdi da ni jedno

pravno pravilo ne upućuje na zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Stoga se, sve dok je u pitanju isti tužbeni zahtjev, zasnovan na istom životnom

događaju, strankama ne može u redovnom postupku uskratiti pravo da za utvrđenje

materijalne istine u pogledu njegove osnovanosti iznose nove činjenice i predlažu nove

dokaze, iako se time ukazuje na još neki pravni osnov, pored iznjetog u tužbi, i čak bez obzira

na to, da li je u tužbi pominjan pravni osnov.

Strankama koje zbog fizičkog nedostatka (gluvonjemi i sl.) nisu u mogućnosti da na

uobičajan način pred sudom raspravljaju, a potpuno su poslovno sposobne, sud je dužan

omogućiti preduzimanje parničnih radnji preko tumača, koga te stranke angažuju, tj. lica u

koje imaju povjerenje, koja ih razumiju i koja mogu da saopšte njihovu volju.

Sud je ovlašćen da o doprinosu u nastnku štetnih posljedica samostalno odlučuje, a

nalaz i mišljenje vještaka koristi samo radi utvrđivanja ili razrešavanja onih činjenica za koje

je potrebno stručno znanje, kojim sud ne raspolaže.

Ako stranka predloži za vještaka lice koje je u radnom odnosu kod protivne stranke, ne

može se tražiti izuzeće tog vještaka samo zbog te činjenice, ako je za nju stranka znala u

34

Silvija Đekić Parnično procesno pravo vrijeme predlaganja vještaka. Međutim, sud može tu okolnost uzeti u obzir prilikom ocjene

tog dokaznog sredstva.

Ako je priznanje punomoćnika stranke u koliziji sa sadržajem pismenih isprava,

opravdano je prihvatiti opozivanje priznanja činjenice.

Utvrđivanje obaveze i naplate poreza isključivo se vrši u upravnom postupku, pa se

pred sudom opšte nadležnosti ne može tražiti obezbjeđenje dokaza koje bi služilo za

dokazivanje u upravnom postupku.

Predlagač je pravosnažno zadužen sa porezom u vezi prometa nepokretnosti, ali je

tražio ponavljanje upravnog postupka, tvrdeći da je vrijednost zemljišta manja od procjenjene,

jer je zahvaćena erozijom. Taj prjedlog je odbijen, jer je utvrđeno da u momentu procjene

zemljište nije bilo zahvaćeno erozijom.

Nezadovoljan ovakvom odlukom predlagač traži od opštinskog suda da se putem

obezbjeđenja dokaza utvrde ove činjenice.

Prijedlog je odbijen, rješenje potvrđeno, pa su između ostalog iznjeti i sledeći razlozi:

Odredbom člana 169. Zakona o parničnom postupku predviđeno je da se može tražiti

obezbjeđenje dokaza, ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti, ili će

njegovo docnije izvođenje biti otežano, a takav prijedlog se može staviti u toku kao i prije

pokretanja parnice.

Očigledno je da ovakvom prijedlogu nema mjesta, jer se pitanje poreske obaveze ne

raspravlja u parnici, već u upravnom postupku, pa u tom postupku treba utvrđivati činjenice,

koje su od značaja za odlučivanje, a kako se vidi, to je nadležni organ odlučivao.

Obezbeđenje dokaza za stvari o kojima rješava upravni organ vrši se u tom postupku,

kako je predviđeno propisima Zakona o upravnom postupku.

Vještačenje je dokazno sredstvo koje se koristi kad je za utvrđivanje ili razjašnjenje

neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Stručnim znanjem za

razumjevanje i primjenu prava sud mora rasolagati i zato niko osim sudskog vijeća ne može

tumačiti materijalno pravo. Vještak može pomoći sudu samo kod utvrđivanja određenih

činjenica ali ne može preuzeti vršenje sudske funkcije. Povjeravanje vještaku da ocjenjuje

pravilnu primjenu prava, znak je nemoći sudskog vijeća da kvalifikovano obavlja svoju

funkciju a takvo vijeće nije pravilno sastavljeno.

35


Slobodna ocjena dokaza u sebi sadrži ovlašćenja ne samo za slobodnu ocjenu rezultata

dokazivanja, već i za slobodan izbor dokaznih sredstava.50

50 Ristić V. – Ristić M., Praktikum za parnicu, četvrto izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1995, str. 215., str. 216.

36

Silvija Đekić Parnično procesno pravo ZAKLJUČAK: Nakon izlaganja teme ovog diplomskog rada proizilazi sledeći zaključak:

Dokazivanje je proces kojim se postupno utvrđuje niz činjenica koje se povezuju u

argumentaciju. Niz činjenica koje je sud utvrdio odgovaraju nizu činjenica koje postoje u

stvarnosti. Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode, na osnovu kojih se utvrđuje

činjenično stanje, a na osnovu koga se izvode relevantni zaključci u pogledu zahtjeva

stranaka.

Sam događaj određuje vrstu dokaza i karakter dokazivanja. Svaki događaj ostavlja

tragove na stvarima ili u svjesti očevidca. To su prvi izvori iz kojih crpimo obavještenja o

nekom zbivanju.

Dokazivanje u parničnom postupku je prvenstveno procesna kategorija. Pod

dokazivanjem se podrazumjeva procesna aktivnost koja obuhvata niz parničnih radnji

procesnih subjekata koje idu za utvrđivanjem istinitosti tvrdnji o činjenicama koje se

dokazuju.

Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su u datom postupku važne za donošenje

odluke.

Nužno je dobro poznavanje materijalnog prava sadržanog u pravnim propisima kako bi

sud znao koje je sve činjenice potrebno utvrditi radi odlučivanja o zahtjevu stranaka.

Nepoznavanje materijalnog prava dovodi do pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja.

Životno i sudijsko iskustvo govore da je priznanje u parnici najčešće istinito i da je za

sud sigurniji izvor saznanja nego drugi dokaz.

Uloga suda je da vrši selekciju dokaza i daje vrednosnu ocjenu dokaza što je svakako

najteži dio procesne aktivnosti u postupku odlučivanja.

37

Silvija Đekić Parnično procesno pravo LITERATURA:

[1] Stanković G. i Račić R., Parnično procesno pravo, Trebinje, 2008.

[2] Rajović V., Živanović M. i Momčilović R., Građansko procesno pravo,

Banja Luka, 2001.

[3] Markićević A. i Vračar D., Priručnik za sudske postupke – pravni vodič,

Šid, 1986.

[4] Ristić V. i Ristić M., Praktikum za parnicu, četvrto izmjenjeno i dopunjeno

izdanje, Beograd, 1995.

ZAKONSKI PROPISI:

[1] Zakon o parničnom postupku Republike Srpske iz 2003, Službeni glasnik,

br. 58.

38


39


40


41


42


43

parnično procesno pravo

Documents