zbirka priča

Otoks pričom

Otok s pričom

Predgovor Ivica Prtenjača

Otok s pričom, drugi put! Kad smo prošle godine započeli ovaj natječaj

što smo mogli očekivati? Ta riječ je o nečemu vrlo neobičnom i jedin-

stvenom, na njega se mogu javiti svi, ravnopravno i turisti i domaćini,

svi oni kojim žele produžiti osjećaj koji ih obuzme prvog dana boravka na Loši-

nju, a napušta sporo, tek mjesecima kasnije. Ili ne napušta, pa tad nastaju priče.

Ovogodišnji natječaj donio je opet zanimljive glasove sa svih strana Europe,

različite spisateljske intime, iskustva, znanja i namjere. Kad smo većkod na-

mjera, treba reći često vrlo slične, odnose se najviše na konzerviranje, nado-

gradnju nekog osjećaja ljepote kojem prethodi iskustvo otoka, ovog puta Loši-

nja. On je doista otok s pričom, ima je svatko od nas koji po njemu hodamo, uz

njega plivamo. Njegove su priče mnoge, velike i malene istovremeno, one su i

njegove i naše, zajedničke, i one su ponuđene.

A ponuđen je i ovaj veseli, demokratični i mnogoglasni natječaj. Sad je sve

na nama.

Sadržaj

IMPRESUM

©2015. Val Lošinjwww.val-losinj.hr • val@val-losinj.hr

Dizajn i grafička priprema: Borovac i Bence d.o.o. • www.borovac-bence.hr

SIOSTRY Z LOŠINJ / SESTRE IZ LOŠINJA .................................. 05Joanna Roś

NAKAZNI APOKSIOMEN ......................................................... 06Ivan Katičić

GOSPA OD CUKRA ................................................................... 07Senka Staniševski

'KO TO PRIČA? OTOK PRIČA! ................................................ 11Andrea Igaly

ARGONAUTI .............................................................................. 12Romana Kuzmanić Oluić

BITI MAJKA NA OTOKU LOŠINJU .......................................... 15Martina Krajina

ONIMA KOJI PLOVE ................................................................. 16Darko Veršić

IMMORTELLE ............................................................................ 17Nives Matijević

KAK SI RIBICA? ........................................................................ 18Vjeran Vukašinović

14 DANA RAJA ......................................................................... 19Robert Mlinarec

OTOK DOBRIH LJUDOVA ......................................................... 20Pavel Zrnić

LJUBAV SA ČIKATA .................................................................. 21Lajčo Perušić

NEBESKO CVIJEĆE ................................................................... 23Nika Fazlić

OTOK BITI .................................................................................. 27Renata Veličan

PORUKA U BOCI ....................................................................... 29Blanka Radan

UVALA ........................................................................................ 31Dražen Kujundžić

PRIČA OD NEREZIN .................................................................. 33Marija Lena Jensch

TAGESZEITEN / DOBÂ DANA ................................................... 34Pichler Carolin

OTOK / OTOK ............................................................................. 35Franjo Frančič

ZADNJI MEJNIK KOPNEGA / ZADNJI MEĐAŠ KOPNA ........... 38Primož Lampič

MOJA KRATKA ZGODBA / MOJA KRATKA PRIČA ........................39Mateja Vlašič

V ZAVETJU SPOMINOV / POD OKRILJEM USPOMENA ............40Majda Arhnauer Subašič

NOČNÍ PLAVBA / NOĆNA PLOVIDBA ...................................................41Pavel W. Petkov

zbirka priča

Otoks pričom

Otok s pričom

Uvod Ivica Prtenjača

Što reći nego i ove godine uspjeh? Na drugom natječaju Otok s pričom

nagrađene kratke proze odišu autorskom raznolikošću, ali i trenucima

uzajamnih bliskosti, oni su smješteni u sjećanje, nostalgiju, svijet koji po-

malo ili zauvijek nestaje. U tom smislu književnost može biti i često jest ljeko-

vita. Prvonagrađena priča Sestre iz Lošinja krasne je lirska minijatura u kojoj

se zrcali intima onog otoka u nama i onog oko nas. Nakazni Apoksiomen spaja

priču iz djetinjstva i jedno davno prijateljstvo s ranom tog divnog Rimljanina,

tek nedavno nađenog u morskom plavetnilu, otkrhnute šake. Gospa od cukra

donosi toplinu razgovora i opet, naravno sjećanja. Otok s pričom je otok uspo-

mene, ali i nade u ponovni susret. Tako i ovaj natječaj, ove nagrađene, ali i sve

zaprimljene priče na ovaj natječaj govore o budućnosti, o trećem izdanju, ra-

zvoju, sljedećem ljetu, nekoj toploj i ugodnoj nadi. A oko nas sunce pada u more

i mi raznosimo lošinjsku sol. Neka sunca, neka soli!

5

Otok s pričom # 1. nagrada #

Siostry z Lošinj Joanna Roś

Sestre iz Lošinja11. kolovoza 2015.

Jednoga dana nijedna od sestara neće se sjetiti slika Ivana Generalića prekrivenih komadićima

žalfije, zaboravit će jadranski vrt, od kojeg u pam-ćenju ostaju jedino glavice šparoga. To, zapravo, i nije ništa čudno – već stoljećima po svim važnim mjestima ostaju samo slamnati šeširi veslača koji se ljujaju slatkom monotonijom našeg otoka. Zato i ne smeta nijednoj od njih što će se uvijek vraćati u prošlost kada u čašu vode iscijede sok od grožđa. Jutra u Lošinju nižu se jedan za drugime.

U vrč, koji držimo u zgnječenom ledu, umačem drvenu žlicu, miješam slatko-kiseli liker od zele-nih šljiva koje nisu za pojesti. Njihove kožice koje blistaju u vodi sliče sestrama na bombone, možda čak i na perle. Pčele zuje iznad krizantema dok ja po rukama prevrćem metalnu breskvu besmrtno-sti s pokvarenim mehanizmom, pristiskač papira s mišem koji je osjetio jabuku koju je načeo mali glodavac ili vrijeme.

Već je osam. Svetica riđave kose koja s nama stanuje pokušava ukrotiti svoju grivu hladnom su-rovošću žena u crnini koje stoje s obje strane ulaza u grobnicu kraj crkve Sv. Martina. Kao da prolazi kroz prozor, kažiprstom desne ruke, koji podsjeća na uspavani cvijet lotosa, moli za trenutak tišine i mira, drugim dlanom pokazuje svijetlozelene mr-lje na riđozlatnoj pozadini pločica i bršljan koji ra-ste na krovu s grančicom različka.

Noću čujem kako sestre šapću: „Spavaš li? Da-nas na placu uočila sam izlog pun šarenih lepti-ra, staro obojeno lutkarsko kazalište sa zastorom i nekoliko lutaka. Ti?” „Devetnaestoljetna izdanja drama u kožnom uvezu, koja neće tako skoro uskr-snuti iz prašnjavog kartona.”

Sestre velikim očima gledaju kroz ključanicu. U tim su očima smještene i druge – majušne. Doga-đalo se da pitaju kad mijenjam njihovu posteljinu na ovu u cvijetiće: „Ovo je jastuk ili livada?” A kada im pokazujem na noktu bijelu kožicu breze, one se žele njom pokriti i zgužvati je.

Izvlače neuhvatljive mušice iz omiljenog kov-čega i hraneći ih zrakama svjetla koje prodiru, kažu: „Pišeš o Lošinju kada pišeš o nama”. Na ulici se smješkaju prolaznicima i orošena čela trče pre-ma pijesku.

11 sierpnia 2015

Któregoś dnia żadna z sióstr nie przypomni sobie obra-zów Ivana Generalićia zasłoniętych przez plamki szał-wi, zapomni o adriatyckim ogrodzie, z którego i tak w

jej pamięci wystają jedynie główki szparagów. Nic w tym dziwnego – od wieków po wszystkich ważnych miejscach zostają tylko słomiane kapelusze wioślarzy z lekka kołyszą-ce słodką monotonią naszej wyspy. Dlatego nie przeszkadza żadnej z nich, że nigdy nie skończy się marnotrawienie pa-mięci, kiedy wypełniają kubek wodą i wyciskają do niego sok z pęku winogron. Poranki w Lošinj wysypują się jeden po drugim.

W dzbanku, trzymanym w kruszonym lodzie, zanurzam drewnianą łyżkę, mieszam słodko-kwaśny likier z zielonych śliwek-niejadek. Ich błyszczące w wodzie skórki przypo-minają siostrom cukierki, może koraliki. Pszczoły uwijają się nad chryzantemami, kiedy obracam w dłoniach meta-lową brzoskwinię nieśmiertelności z zepsutym mechani-zmem, przycisk do papieru z nasłuchującą myszą na jabłku uszczkniętym zębem małego gryzonia lub czasu.

Już ósma. Ceramiczna, rudowłosa święta, która z nami mieszka, oburza swoją splątaną burzą włosów bezosobową surowość żałobnic po obu stronach wejścia do grobowca przy Kościele Świętego Marcina. Jakby wychodząca z okna, wskazującym palcem prawej dłoni, przypominającym śpiący kwiat lotosu, prosi o chwilę ciszy i zadumy, drugą wskazuje na seledynowe zacieki na rudo-złotym tle kafli i bluszcz za-sadzony na dachu z gałązką chabru.

W nocy słyszę, jak siostry szepczą: „Śpisz? Dzisiaj na ba-zarze wypatrzyłam gablotę pełną kolorowych motyli, stary malowany teatrzyk lalkowy z kurtyną i kilkoma pacynkami. A ty?” „Dziewiętnastowieczne wydania dramatów oprawio-ne w skórę, jeszcze nie oczekujące w zakurzonym kartonie na kolejne wcielenie”.

Siostry patrzą swoimi wielkimi oczami przez dziurkę od klucza. W tych oczach mieszczą się też inne – wielkości szpilki. Bywa, że kiedy zmieniam ich pościel na tę w kwia-ty, pytają: „to poduszka czy łąka?”, a kiedy pokazuję im na paznokciu biały naskórek brzozy, pragną się nim przykryć i zgniatają go w garści.

Wyciągają skrzydlate, gryzące jętki z ulubionej szkatułki i dokarmiając je pianą światła, zaczerpniętą z powietrza, mó-wią: „Piszesz o Lošinj, kiedy piszesz o nas”. Na ulicy uśmie-chają się do przechodniów i biegną, z kroplą potu, w stronę piasku.

6

Nakazni Apoksiomen Ivan Katičić

Od cijelog Apoksiomena, umjetničkog savršenstva, ja buljim u njegovu kr-nju šaku. Odlomljeni prst. Zašto uvijek tražimo mane, nedostatke i nesa-vršenstva? Možda zato što nas prisjećaju na naše vlastite?

Podsjeća me na Aljošu, prijatelja iz djetinjstva.

Igramo na iza sebe. Nitko ne želi biti golman, svi bi igrali. Osim toga, golman dobiva i jake udarce, jer svi raspaljujemo po lopti kao da nam život o tome ovi-si. Ima nešto oslobođajuće kod divljačkog napucavanja nogom i nanošenja boli drugome.

U nadmetanju i dokazivanju jedno drugome, tko bi trebao braniti, Vibok prvi gubi živce i odlazi na branku. Trening je pri kraju, a mi trčimo puni snage kao da je tek počeo. Najžustrije duele vodimo ja i Aljoša. Uklizujemo jedan drugome, čupamo se za majice, pa i za kosu bi da nije tako skliska od znoja.

Od suigrača dobivam loptu. U šprintu se uspijevam nekako othrvati Aljoši. Spremam se opaliti, već je vidim unutra, čisti zicer, a Vibok bojažljivo stavlja jednu ruku na genitalije, da spasi što se spasit da.

I onda, Aljoša uklizuje. Lopta leti visoko, preko Viboka i njegova pimpeka, i preko branke, pa i preko ograde terena.

Grizem usnu od bijesa, a Aljoša ponosno prima čestitke suigrača.

„Ajde sad lipo po balun”, kažem mu.

„Šta? Pa ti si ga kenda, ne ja!” buni se.

„Ne zanima me, od tebe se zadnjeg odbilo. Izvoli lijepo po njega”, ravnodušno mu odgovaram dok u meni kipi.

Ekipa se opet dijeli, na one koji smatraju da trebam ja ići po balun i na one koji su još bijesni na moj promašaj i Aljošino ometanje.

„Ajde dobro, ja ću ić po balun”, kaže s podsmijehom, „ja barem nisam falia onakav zicer.”

Oprezno se prebacuje preko dvometarske ograde, onakve s očicama u obliku rombova kakve se obično nalaze oko skladišta i gradilišta. Kratko traži balun u šašu koji povija vjetar, pa nam ga dobacuje nazad. I onda, krik.

„Šta je Aljoša, šta si sta ko drvena Marija”, netko dobacuje uz neizostavni smijeh cijele ekipe.

A Aljoša šuti i gleda u dlan. Tek sada vidimo da mu fali mali prst na lijevoj ruci. Leži na travi i natapa je krvlju. Nevjerojatno koliko puno krvi može teći iz tako malog komadića. Uperen je prema meni kao da me optužuje.

Otok s pričom # 2. nagrada #

7

Was is das? – najmlađi od dva unuka, mali Gabo, podvukao je ruku pod

stakleni rub stola i izvukao knjigu otrcaniju od najstarije Biblije u ko-

joj je dida Luka čuvao spise iz svoje mladosti.

Šjor Luka nikad nije bio od velikih riči, a pogotovo ne sa najmlađim unukom

koji bi ga zajedno sa ocem, šjor Lukinim sinom posjećivao direktnim letom iz

Munchena - jednom godišnje kako bi eto, i mali vidija mora. Majka je govorila

da je to zbog Gabinog zdravlja jer je opće poznato da more liči i najteže bolesti,

a šjor Luka je znao da u pozadini priče samo želi utočit svoju guzicu u slanu vodu

i faliti se svojim, jednako finim švabskim prijateljima o predivnom ljetovanju

na hrvatskom priobalju.

Dok, na primjer, mali Luka- unuk drugog sina koji nikad nije napustio granice

otoka, a kamoli države već zna lovit ribu golim rukama, prodavat je na pazaru

crnim Talijanima, pretrčavat najopasnije grebene i čistit palubu brodice a isto

nije bio od velikih riči, baš ka i dida Luka. Ali, familija se voli jednako, jel'te, pa

je ipak podigao žut brk i razvukao:

„To je...Moja mladost, sinko.” Gabrijel, od milja Gabo nije bio zadovoljan od-

govorom. Iz okoričenih spisa izvukao je požutjeli novinski članak iz jugoslaven-

skih novina u kojem je uz kratki tekst stajala i fotografija muškarca sa žutim

brkovima, nalik na didu Luku.

To si ti, grenpa? Hlapljivo je raširio velike muljave švabske oči i drveno ih

uprtio u starca koji je bio nervozan jer je danas dan za penziju, a poštara nigdi.

„Ne sinko, to je moj otac Luka, tvoj pradida.” A u štampi je jer...Pa, to je duga

priča.”

Mali je čekao i dalje. Dida Luka nije imao izbora. Morao je ispričati legendu o

šjor Luki i Gospi od cukra. Možda je i najbolje da to čuje od njega, jer sad već po-

kojni šjor Luka, otac dida Luke, i pradida unuka Luke i Gabrijela bio je navelike

poznat na otoku. Svi su znali legendu o njemu koja se proširila i preko morskih

granica zahvaljujući mornarima i kapetanima švercerima.

Bilo je to davnog ljeta 1970 i neke, kad su kao i svakog davnog ljeta 1970 i

neke uživali u sutonskim strastima pod tijelima jeftinih Čehinja, mada su se u

to vrijeme osjećali kao turisti u vlastitoj zemlji tražeći kruha od Amera kojima

je novčanik uvijek bio pun, a glava, uvijek prazna. Šjor Luka je bio poznat kao

Gospa od cukra Senka Staniševski

Otok s pričom # 3. nagrada #

8

Otok s pričom # Gospa od cukra #trgovac a trgovine nikad vidio nije. Bio je švercer svega što mu je dopalo pod

ruku, ali njegova prava strast bilo je kolekcionarstvo. Ne tipično, zapravo; nisu

ga zanimali antikviteti niti satovi i prsteni velikana već samo ono što bi priroda

podarila raznim oblicima koji su podsjećali na nešto ili nekoga a da ljudska ruka

nikad taknula nije taj plod predivne mašte majke prirode. Znao je donositi kući

odronuli komad zemlje sa planine što podsjeća na viteza sa zemljanim oklo-

pom, koralj koji je oblikom bio identičan grudima Marlin Monro, kamen sa plaže

koji bi uz slab vid lako zamjenili za siluetu druga Tita. Na tavanu je imao neu-

rednu, usmrdjelu kolekciju čuvanu sa dva lokota i vječno budnim očima babe

Mande koja se potiho nadala da bi mogla dobiti pozamašnu svotu za nju nakon

šjor Lukine smrti.

Jednog jutra davne 1970 i neke, Sunce je uprlo inateći se s visoka kad se šjor

Luka sletio iz konobe i sjeo na sam dok, okovan kapima znoja i vonjem slanih

srdela. Mornarica samo što nije stigla a sa njom pet vreća cukra iz Istarske šeće-

rane koje je ujak Boro krao sa radnog mista i slao šjor Luki da preproda glupim

Amerima. Zaradu su dogovorno djelili pola-pola, mada je šjor Luka uzimao po-

tajice deset, nekad i dvadeset posto više jer ipak ga je češao jezik od laži koje su

morale proći preko usta ovog inače pravednog mjesnog trgovca, kako bi prodaja

bila uspješna - zbog čega je mora ić bar jednom tjedno na svetu ispovid kod

fratara- pa su i oni uvijek očekivali veću lemojzinu. Bog je na nebu, ali šoldi su

na zemlji, jedan od fratara bi ga prekorio svaki put kad bi došao praznih dže-

pova na misu. No ova pošiljka je bila posebna, nikad prodana. Preuzeo je robu

i namignuo kapetanu, preskočio špagu zavezanog broda, spustio se niz liticu i

otišao u legendu.

Ribarskim rukama sa prstima tvrđim od devine kože dovukao je vreće šećera

iza otvorene kapije, spustio ih na polu nakrivljenu bankinu i već uvježbanim

potezom otvorio jednu. Zastao je. Opet pogledao u vreću. Zatim je šjor Luka

počeo plakati.

Whats was in vreća, grenpa? - Gabo je sjeo na didove papuče i očekivao na-

stavak priče sa čudovištima, vilama ili sličnim paranormalnim stvorenjima koji

su bili glavni junaci playstation igrica, Gabine najveće preokupacije zbog čega

ga rvacki dida i nije puno simpatizirao, za razliku od malog Luke koji je rukama

vata ribu.

Šjor Luka nikad nije ušao sporije u kuću kao tog jutra. Manda ga ne bi ni čula

da nije jecao. Rastvorenih dlanova pridržavao je grumen šećera pazeći da ih ne

pomakne dok je preskakao dva skalina što su djelila kužinu od hodnika.

9

Otok s pričom # Gospa od cukra #„Mando! Mando gledaj!” - podigao je nježno ruke sa grumenom cukra. Manda

je potražila naočale koje su već bile nataknute na nos, a zatim pružila ruke da

uzme to, što god da je njen muž držao tako nježno. Poslije je pričala po otoku da

je taj grumen cukra cilu noć držao nježnije od nje prve bračne noći.

„Nisam reka da pipaš već da gledaš!” Histeričnim podizanjem obrva ju je na-

tjerao na oprez.

Baba Manda je navikla na njegove fiks ideje pa joj je sve ovo bilo normalno

iako i dalje nije vidjela ništa osim grumena cukra na njegovim hrapavim dla-

novima.

– Što vidiš, Mando?

– Erm, cukar.

– Cukar. Vidiš cukar. Da Gospa nije u blizini sad bi ti opsova te slipe oči. Nabij

čaline i pogledaj opet.

Baba Manda je samo razmišljala o ribljoj čorbi koju je tek pristavila na najja-

ču vatru i koja bi mogla izgoriti ako se ne vrati u kužinu.

– Oš mi reć šta triban vidit? Ručak će mi izgorit!

Šjor Luka je bio vidno razočaran ali ne i iznenađen jer njegova Mandica je

uistinu bila vrsna kuvarica ali priprosta i nepismena žena koja je školu vidila

samo u prolazu kad bi vodila krave na ispašu.

– Gospa, Mando, Gospa!, podigao je svoj tenorski ton na lagani pjev slavuja za

vrijeme parenja i sa dozom straha ponovo pogledao na svetost koja je spavala

na dlanovima.

– Oša si ti, gospe mi, njena hladna nezainteresiranost podigla je pulsiranje

srca u bijesnu glavu šjor Luke.

– Jel ne vidiš oči? Gospine oči. Pogledaj. Samo je na trenutak milimetar spu-

stio ruke Mandi pod nos. Pogledom ispod teških naočala debelih rubova soko-

lovski je prešla preko dvije male udubine na povećoj grudi cukra.

– I taj plašt, rukom drži plašt, vidiš Mando, nastavio je, osjećajući da je pri-

dobija.

– Da, vidim. Sad odo dovršit užinu, neće mi čorbu tvoja Gospa napravit. – Brzo

se okrenula na peti i preskočila oba skalina kao neka mlada nevjesta.

Nakon što je odnio – lagano spustio uz graške znoja i iznenadan napad eu-

forije i visoke temperature- na poseban pijadestal, na vrh jugoslavenskih ča-

10

Otok s pričom # Gospa od cukra #sopisa razbacanih po starom hrastovom stolu koji je dominirao u skučenom

prostoru ustajalog tavana – odmah je popio kavu sa rakijom - nije silazio, zvao

je Mandu da mu donese dižestiv u najvećoj šalici kako se ne bi morao odvajati

od svoje Gospe. Kroz glavu su mu prolazile sve loše misli, sva ljudska zla, sve

patnje za Čehinjom s kojom je u mladosti imao tajnu vezu i tajno dite koje nikad

nije vidija. Gospa me gledala sve to vrime, pomisli i ta misao ga je opčinila.

Danima nije silazio s tavana. Čak su kapetani poslali mornare novake da ga

traže po Otoku. Manda je svaki dan u kavu natakala rakije za prst više. Kad su

zbunjeni, mršavi momci u plavome povukli veliko mjedeno zvono na samom

ulazu kapije, Manda nije znala što im reći. Da je bolestan? Da je otišao van

Otoka? Na kraju nije imala vremena za ništa drugo nego za istinu koju su ti isti

momci, sa par uljepšanih riječi i dodatnih uskličnika prenjeli svom kapetanu.

Šjor Luki se ukazala Gospa. Čudo na Otoku.

Jugoslavenske novine prenjele su legendu, koju ti Gabo, upravo držiš u ruci,

vidiš, odmah tu poslije teksta o košarkaškom prvenstvu starih amatera Juge,

o tvom pradidu, Gospi od cukra koja je godinama poslije toga bila zahvalna za

čudna izlječenja, iznenadna ozdravljenja i ostale pizdarije koje su se dešavale

pod maglom misterije na Otoku. Najveća od svih da sam ja poslan vlakom u pa-

ketu iz Češke tvom pradidi, tu istu večer kad je nijema Gospa ušla u kuću. Mater

me poslala sa komadom pogače kao slijepog putnika svom pravom ocu. Tajno

dite - Dida Luka je zabio donje zube u žuti brk, efekt tuge i nostalgije skorio se

na starčevom srcu.

I were ist Gospa?

Manda je prodala odma poslije očeve smrti – barbi Antiši, splitskom zlataru,

za tri groša i par iljada dinara. Antiša veli da se raspala odmah nakon primopre-

daje, a ja mislim...da možda još uvijek negdje postoji. I da nas čuva. Znaš... neki

kažu da se zato i dan danas kaže fraza, Gospa od Cukra.

Gabo je i dalje zamišljao Gospu kao ratnicu sa posebnim moćima, strateškom

obranom i četom metalnih vojnika iza sebe a šjor Luka se naglo ustao, zvono se

čulo dva put.

Poštar, penzija. Još jedno Gospino čudo, pomisli i spusti se na kapiju.

„Morat ću odvojit cener pa kupit sviću za oca i pokojnu Mandu, sve mi se čini.

Gospa uvik gleda.”

11

Otok s pričom

Sjedimo na plaži. Žmirim i slušam valjanje kamenčića. Volim zvuk valjanja

oblutaka, to me smiruje. Smiruje me i mir na Mirni. Ostali smo na Mirni

samo mi − moja djeca, moj muž, moj pas i ja. Pričamo i divimo se smira-

ju dana, divimo se danu koji je bio, veselimo se danu koji će biti. Ispred nas je

more, najljepše more na svijetu. Želim da svi znaju da je naše more najljepše

na svijetu, da svi to znaju.

Odlazimo s plaže, iz mira Mirne u žamor mjesta. Priča more, ljudi pričaju,

slušaju jedni druge. Slušaju?

Pogled upućujem prema Osoršćici. Divim se bojama neba. I nebo nam priča

svoju priču. Sutra planiram otići do Svetog Gaudenta. Želim ponovno čuti priču

koju nam priča Osoršćica. Želim se ponovno diviti drveću, lišću, cvijeću, kadulji,

smilju, kamenju, pogledima. Želim ponovno osjetiti mir i sreću koju osjećam na

toj šetnji kroz prirodu. Možda produžim po hrptu do Svetog Mikule pa se odande

spustim u Nerezine.

U nizini, na Studencu, ljudi. Sjede, pričaju sretne priče, pričaju tužne priče.

Isprepliću se priče, ispunjaju nas, neke nas oplemenjuju, neke nas uznemiruju.

Povezuju ono što je bilo s onim što će biti. A mi smo danas tu da vežemo jedne

s drugima u priču o Lošinju.

Lošinj je priča. Lošinj priča.

'ko to priča? Otok priča!Andrea Igaly

12

Otok s pričom

Iznerviran zbog loših prometnih veza ne nužno uvijek, ali ovog puta da, gle-

dao je u krupne oči, činilo mu se da su upravo popile mrak, recepcionarke.

Odloživši na stranu polupusteni šešir nalaktio se k pultu i osjećao jest je,

kako se rose divni predjeli nad njenom gornjom usnom i u trenu se samo ogr-

nuo tišinom. Mladi glas u Aurori, naglo ga je prenuo: „soba 7”, no mogli su to

biti i galebovi i sirene brodova. Suspregnuo je svaki oblik odgovora koji bi tijelo

moglo počiniti osim nezatomljene pristojnosti što se od svakog gosta, zalutala

ili pak namjernika kakav je on upravo bio, i očekivalo.

Uronio je potom znojnih pleća i isluženih robusnih cipela, u sobu u kojoj

se neugledni blijedozeleni ranac, poguran nogom vlasnika, odmah našao ispod

nevelika platnena tronošca. Po svemu rečenom, jest, vidimo ga i bio je putnik

namjernik i jedan od onih svatova, kojemu biste rado povjerili nešto na čuva-

nje. Što još doznajemo? Da su mu, iako po prvi puta, žene strane ali i da im je u

popudbinu ostavio više bola no što bi i sam mogao podnijeti. I da je dobro, eto,

što su ga one žene, odlučile prepustiti prirodi njegove mučaljivosti, uvidjevši

kako je godinama taloženo i brižljivo pospremano u nutrini istovremeno i vje-

što branjeno od njihova pristupa.

Pred zrcalom, opipavao je mladalački izgled i par dubljih bora koje su nagla-

šavale više vertikalnosti u izrazu. Zaustavivši na čas disanje i naslonivši prst na

usne, prepozna se iako maglovito kao Poiccard – ali on je ovdje bio posve sam,

ipak ne i očajan, i zasigurno bez ičije Patricie te došavši ponovo do daha prisili

posljednju misao da mine i virom sklizne u nepoznata prostranstva. I najed-

nom, u odrazu otkriva sebe s brončanim mačem teških kožnih korica i pomno

sapeta u gusti oklop svojih „samurajskih priča” – ispisa, nacrta, skica i čitavih

pasaža zagušenih i zgušnjavanih ispravcima masne tinte, čije je pokušaje držao

u kutiji pod krevetom i kojima je i bez ozbiljne kritike, stalno nešto nedostajalo.

No u sobi se, od sve te ratničke opreme ljeskala tek futrola foto-aparata i pod-

sjećala na stvarni karakter ove nagle zamjene kopna s otokom.

Nakon junaka, vratimo se u ishodište ili motiv. Dan nakon što se dohvatio

šestara i nasumično pogodio u otočnu destinaciju, u njegov san ulaze Argonauti

nošeni velikim velikim nizbrdičnim valom i drvenim brodovljem koje je vidio,

sav jasan, i koje je čuo isto tako jasan, kako se hitro u hipu i bez ostatka vjere

u kormilarenje približavaju naglo uzdignutim hridinama ovog novo-nastalog iz

Argonauti Romana Kuzmanić Oluić

13

Otok s pričom # Argonauti #srca mora otoka. Uočavamo, kako na ovom mjestu tijek radnje ide k izvjesnosti

i kako se otok i Argonauti stapaju u motiv, ako ne već i u priču. Nalazimo ga kako

se poslije sna posve prepadnut, zadihan, lud od ovog sna, krupan i bosonog, ne-

spretno i uslijed progonstva oluje drži za drveni kuhinjski štok pogledom tražeći

utočište.

A do Argonauta, za koje jedva i da je do sna čuo, morao je brodom preko

mora, a od preko mora i još kopnom preko kopna do Aurore. Pa makar bili oni

i samo igla u plastu sijena, tražit će neki, ako je i nesiguran, trag. U danu koji

prethodi povratku na kopno, uputio se lagano i sa šeširom o boku na obalu,

prevrtao je mokrim nogama klizavo morsko kamenje, razmišljajući o tome jesu

li oni Argonauti nakon olujne havarije ovdje stupili na kopno, ili je kopno negdje

bilo niže, posebice pri jugu. Razmišljao je o naplavinama, o slojevima koje je

more nanijelo; jesu li oni svjedočili o Zlatnom runu, i je li ono stvarno bilo tako

zlatno? „Pozlate su u srcu”, dodao je onako za sebe, te je otišao u šume, dublje još

u šume tražiti, dok nisu prestajali biti vidljivima niski obronci zasuti travama i

oštrim šparožjem i nije znao, nije imao koga pitati jesu li Argonauti slušali sla-

vuja ili zlokobni huk sove i kojim su načinom kremenom ili trenjem palili male

vatre. I opat kojeg je sreo na molu i na prijelazu u suton, nije s velikom izvjesno-

šću, a ni radošću, doticao se njih, Argonauta.

S večernjim povratkom u Auroru, znao je da mu preostaje samo još jedna

prilika. Jedan kadar u filmu, kratki rez i gotovo. No, sipljiva grozničavost koja

je navirala i mutila mu teško stečeni mir činila ga je življim i prisutnijim za svu

izvjesnost budućeg susreta.

I tad opirući se svjetlu što se rasipalo iz jeftinih neona, opipljiva sjeta u nje-

nim dubokim očima bivala je sve gušćom. Na početku razgovora on saznaje de-

talje, poučne i instruktivne za svakog turista, što pak ne uzima danak ovoj priči.

Ruka koju vidimo kako kreće sama posegnuti za otkrivenim izvorom blagosti,

ostaje u kretnji koja prolazi kroz kosu i nehajice popravlja obod već zgužvana

šešira….I evo ga sad, gdje misao mu kruži usred priče, gdje njene rečenice su-

stižu jedna drugu, gdje je već iza nas Amfilon i Eufem, Melaj, Nestor pa i Orfej

koji lirom u olujnoj borbi Argonauta nije upokojio morske sile i gdje dok ona

razgovijetno izgovara riječi „veliki veliki val” pa potom „drveno brodovlje” on već

vidi opasne scile, i ona onda silaznom putanjom klizi po bridu legende o bijegu

Argonauta na brodu Argo i o onome što on u snu nije stigao dosanjati – o uboj-

stvu i zvjerskom komadanju lijepog Apsirtova tijela od zaslijepljenih mržnjom

progonitelja Jazona i Medeje i o nastanku izduljenih Apsirtskih otoka iz njegova

14

Otok s pričom # Argonauti #okrutnom osvetom uzeta bića. I u tom trenu, to za njega biva taj kratki rez. Ka-

dar u filmu. „The end”.

Jutrom, napušta jezgro raspleta – otok, dom Argonauta. I kada ključ s pom-

njom polaže na njen dlan, razmjenjuje dug pogled i osjeća kako ugodom drhturi

po marginama nutrina ali i kako se one još posve ne okreću k svijetlosti. Čas

poslije, vidimo ga kako se na pramcu broda koji ostavlja oštru modru brazdu na

mjestima povijesnih priča, postepeno udaljava od Apsirtih otoka, a nad kojima

se u moćnom graktežu i ponad beskonačne struje niskog oblačja ostaju u slo-

bodi divlje kovitlati galebovi.

15

Otok s pričom

Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hra-

brost. Već na samom početku, još dok se dijete razvija u majci, nala-

zimo se u situacijama koje su majkama na kopnu nerazumljive. Jedan

ginekolog na više od osam tisuća stanovnika Lošinja i još tri tisuće stanovnika

Cresa. Bez rodilišta. Samo jedna, ali vrijedna pedijatrica. Možda brojke ne zvuče

strašno, no kada zamislite da se najbliže rodilište nalazi na 2,30 sata vožnje do

Rijeke, uključujući trajekt koji povezuje otoke Cres i Krk, onda to sve poprima

malo drugačiju dimenziju. I postaje puno jasnije koje se sve komplikacije mogu

putem dogoditi.

Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost.

Uz veliku predanost i ljubav prema svom poslu, te uz podršku koju navedena gi-

nekologinja pruža, većina majki uspješno se porodi u Riječkom rodilištu i vraća

se na Lošinj. Pritom se znaju dogoditi medijski zanimljive situacije poroda na

trajektima, u malološinjskom Domu zdravlja, ali u globalu, to su rijetkosti.

Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost.

Za tu hrabrost energiju crpimo u dugim šetnjama po centru, po Čikatu i Sun-

čanoj uvali, po Velom Lošinju i novouređenoj Poljani. Pješačimo kroz više od

220 kilometara uređenih šetnica duž otoka. Vodimo djecu u parkove, učimo ih

važnosti očuvanja prirode, pričamo im o snazi valova i o bogatoj povijesti malo-

lošinjskih pomoraca i kapetana. Potičemo ih na sportsku aktivnost, na kreativ-

nost, na čitanje i učenje, a najviše od svega težimo tome da izrastu u kvalitetne

mlade ljude.

Biti majka popriličan je izazov. Biti majka u maloj otočnoj sredini je hrabrost.

Zato prošećite našim gradom, pogledajte sve te hrabre žene, one mlade i no-

vopečene majke, ali i one starije koje su svoju djecu već odgojile. Izvana su ra-

zličite, ali iznutra sve su majke. Hrabre, odvažne, strpljive, za svoju djecu uvijek

nasmijane. One su majke na otoku Lošinju.

Biti majka na otoku LošinjuMartina Krajina

16

Otok s pričom

Vozio sam tog proljetnog popodneva otočkom magistralom prema jugu

kao što plovi jedrilica na valu mezonave - lako, opušteno i sigurno. Ispod

brojčanika kilometar-sata, ostao je ucrtan jedan auto-put, jedan most,

jedan otok, trajekt pa još jedan otok. U stopu velik kao prvi. Onaj treći, toliko

željeni, tek se u slutnji ljuljuškao.

Premda sam vozio prilično brzo, nekoliko je automobila prozujalo pored

mene kao da milim po cesti. Zašto žure? Žurba i otok mi ne izgledaju kao likovi

iz iste priče.

Stigao sam u Osor minutu prije pet. Na pustim ulicama spazih tek jednog

čovjeka u radnom kombinezonu koji mi maše i požuruje neka prijeđem preko.

Odmahujem i ja njemu, zahvaljujem, ali ipak zastajem. Želim vidjeti i to čudo.

Na obalama kanala okupilo se desetak znatiželjnika. Prohladno je, kao da će

kiša. Nad Osorščicom romore oblaci, u Osoru svečana tišina. Znatiželjno pogle-

davamo barbu u kombinezonu koji će zasigurno pritisnuti čarobni botun i most

će u hipu reći hop! Ipak ne, barba sasvim mirno, ali snažno i sigurno, vlastitim

rukama počinje okretati metalnu ručku. Most se zakreće elegantno poput ple-

sača tanga, kao da želi reći - izvolite!

Brodovi koji su do tada strpljivo čekali u redu, jurnuli su kanalom. Delfin je

zaplovio prema sjeveru, Sanjar prema jugu.

Pomislivši na još jedan most između otoka koji se nekada otvarao, a danas

stoji čvrsto zavaren i nepomičan, imobiliziran kao slomljen čovjek u gipsu, a

sve kako drski brodovi ne bi ometali promet pristojnim automobilima, shvatio

sam da u ovom činu postoji duboka simbolika. Sasvim netipično za današnja

vremena, osorski se most otvara u čast onima koji - plove.

Snažni barba u kombinezonu je na isti način kao i pet minuta ranije, vratio

most na svoje mjesto. Preplavila me toplina. Preda mnom je stajao otok koji je

mirisao na dom.

Onima koji plove Darko Veršić

17

Otok s pričom

Stajala je u parfumeriji i držala preskupu kremu za lice. „Sadrži ulje smilja”,

pisalo je. Immortelle! Besmrtni cvijet! Cijena je grozna, ali sastav obećava!

U srednjim četrdesetim ne može se više mazati Niveom, opravdavala se.

Otvorila je „tester” i nosnice joj je ispunio miris smilja. Nasmiješila se sjetivši

se grmičaka žutoga cvijeća koji su u kasno proljeće na Lošinju intenzivno miri-

sali, najviše kad bi pirkalo. Nije se mogla nadisati tog mirisnog vjetra.

Miris smilja pokušavala je sačuvati i ostatak godine. Hodali bi po kamenjaru,

brali cvijeće pa ga uvezivali u buketiće i vješali naopako da se osuši. Mirisni bu-

ket trajao je gotovo do novog cvijeća. Ako bi ga tko u prolazu okrznuo, cvijeće

se otrusilo i imalo se što usisavati. Ali, usnuti uz miris smilja jamčilo je da će sve

loše što se zbilo taj dan do jutra biti izbrisano.

Kreme prodaju obećanja o pomlađivanju, ali bila je gorko svjesna da je mla-

dost prošla. Sjetila se davnog razgovora s jednom bakom koja je prešla deve-

desetu:

- Bako, kako to izgleda živjeti 90 godina? Je li vam dosadilo?

- Draga moja, to ti prođe kao jedan san!

I njoj se činilo da je tako. Nije se još smatrala starom, ali kad bi se ujutro pro-

budila zgužvana od sna s nosom u jastuku, crtama od spavanja trebalo je po dva

sata da se ispeglaju. A za trježnjenje od sve rjeđih pijanstava umjesto jednog

sad su trebala dva dana.

U ogledalu je skoro svaki dan proučavala lice i razmišljala kako će ono star-

jeti. Lica starih gospođa dijelila je na one s „blaženim” izrazom, one s grčem

strogoće, one koje je život totalno smlavio i one kojima je zločestoća izbila na

lice i od njega načinila strašnu masku, kao za šamanske rituale.

- Kartica ili gotovina? Imate li našu loyalty karticu? Ako imate, za rođendan

dobivate 10 posto popusta!

Prokleti, jebeni, rođendani!

Immortelle Nives Matijević

18

Otok s pričom

Ništa se ne događa, pomislio je jedan otok, možda da negdje otputujem,

da krenem ispočetka i odselim u neko zanimljivo tropsko more. Na istom

tom otoku ljetovao je Stjepan, dječak koji je tog jutra pomislio kako je

kraj ljetnih praznika pravo vrijeme da se napravi neko novo sranje. Imao je par

odličnih ideja koje su mu padale na pamet svaki puta kada bi se sjetio prodika

svojeg oca. Nije volio puno razmišljati o tome pa je otišao do Slavena i Debelog

da ih nagovori da skupa s njim naprave sranje za pamćenje. Okomito iznad njih

lebdila je velika žuta kugla, zvijezda kako kažu, koja se obradovala kada je ko-

načno mogla svjedočiti nekom događaju u pol bijela dana. Posljednjih godina

nisu joj dale mira misli kako je se svi klone, čim se približi selu svi se mještani

uvijek razbježe po kućama. I tog dana svi su bili povučeni u hladovinu pa su dje-

čaci pod okriljem umora odraslih odvezali nečiju barku s mola. Barka je pomi-

slila konačno neka akcija, bila se bojala da će joj strunut sve daske od stajanja

na ovom mjestu. Zadubljena u misli tukla je po valovima, more se mreškalo nad

svojom ogromnom dubinom, a Stjepan je Debelom udarao čvrge dok je Slaven

upravljao barkom. Kad su se dovezli do jedne usamljene bove Stjepan je iz mora

podigao kavez s nekoliko ulovljenih riba. Jednu od tih riba opsjedale su teške

misli o besmislu, misli o tome kako će završiti poslužena na tanjuru nekog Ta-

lijana s krumpirima i malo blitve. Kada ju je Stjepan dohvatio da s njom pogodi

u glavu Debelog, riba to više nije mogla podnjijeti pa je pukla i zagalamila. Otok

je na to pomislio kako bi bilo lijepo nekome govoriti o svojim mislima, a dječaci

su ostali plutati na sred namreškanog dubokog mora. Crvenili su se kao rakovi

- opečeni prevrućim zrakama znatiželjnog nijemog Sunca.

Kak si ribica? Vjeran Vukašinović

19

Otok s pričom

U zrcalu vidim sredovječnog muškarca, preplanule puti i prosijede brade.

Jesam li to ja?

Da, dok se okreneš prođe petnaest godina.

Uvala Čikat. Jutro. Maja iznenadnim skokom u more spašava leptira kojeg

je val prevario i smočio mu krilo. Max, u hladu, otpalom borovom grančicom

usmjerava gusti promet mrava. Zabavlja se time satima. Vesna spokojno drije-

ma, no povremeno podiže kapak da vidi je li s djecom sve u redu.

Podne. Sjena stoljetnih borova. Veseli trk dječjih nožica do škrinje sa sladole-

dom. Max trči s novčanicom koja vijori na vjetru poput zastave, a Maja tek koji

korak za njim. Zrikavci u crescendu, miris smole i soli u zraku.

„Hvali sunce, drž se hlada”, sa smiješkom dodaje stariji bračni par. Povlačimo

se još dublje pod borove.

***

U smiraj dana krećemo u šetnju gradskim ulicama. Djeca zaviruju u vrtove i

iza škura, istražuju. Pitanja se redaju, nastavljaju, odgovori pojašnjavaju, razgo-

vor postaje sve nevjerojatniji. Ne znam odgovore na mnoga pitanja, kao primje-

rice, koliko nafte brodu treba do Amerike, koji je najveći jedrenjak na svijetu,

koliko igračaka stane u čamac za spašavanje, možemo li plivati s dupinima,

spašavaju li oni ljude od morskih pasa, zašto ne kupimo tvornicu sladoleda ili

barem neku kapetansku vilu kad imaju tako lijepe vrtove…

Sretna smo obitelj koja je u dobrom raspoloženju pronašla slobodno mjesto u

kafiću. Djeca piju sok, roditelji pivo. Napokon, Max umoran od plivanja, pitanja

i hodanja, klone glavom na stolić. Ručicama je u snu zagrlio moju kriglu piva.

Zamrznuo sam te slike u sjećanju… i čuvam ih.

***

Prolaze dani, a godine lete.

Maja dolazi iz škole, veselo pozdravlja nas ukućane i s vrata dovikuje: „Usvo-

jila sam lošinjskog dupina. Zove se Jop!”

14 dana raja Robert Mlinarec

20

Otok s pričom

Lošinj je meni zasigurno najmirisniji otok! Taj mi je miris ostao u nosu

i svake me godine vodi natrag do njega, a očito je i mnoge dobre ljude

već privukao k sebi jer to je stvarno najsimpatičniji otok. Svake godine

ljetom kada boravim u Nerezinama uvjerim se u to jer se sprijateljim s novim

super ljudima. Krenuvši od centra tog malog najgradića evo nas i stigli smo do

knjižnice i ljubazne Knjižničarke koja uvijek zna preporučiti dobru knjigu i ne

ljuti se ako je malo zakasnimo vratiti! Stigosmo i do crkve koja je vrlo blizu naše

kućice, a poznajemo i Svećenika koji na prvi pogled izgleda ozbiljno i strogo, ali

kada ga se bolje upozna vidi se kako je on ustvari šaljiv i blag! Još jedna kućica

dalje i evo Slikarice koja je čak promijenila i rodnu državu da bi bila na ovom

rajskom otoku, a njen pesek svakog podneva zavija zajedno sa zvonima jer se

uvijek pravi važan. Slijedimo cesticu i evo nas kod našeg darežljivog Susjeda

koji nam ponekad donese ribu koju je friško ulovio. Produžimo korak i dođemo

do lučice gdje uđemo u kuću jedne posebne osobe i njene obitelji. To je naša

Prijateljica koja je uistinu jako brižna za nas Zagrepčane te je spremna sve uči-

niti da nam bude što bolje. Tako smo bili kod nje na slasnom roštilju, a o broju

palačinaka i svega ostalog finog da i ne pričam. Hodajući još malo dalje, uz putić

okružen suhozidom, makijom i ovčicama, dok na vidiku imamo prizor bistrog

mora, probijamo se kroz razne mirisne lošinjske grmiće pikavce i dolazimo do

meni najdražeg lošinjskog mjesta – galbočanskih stijena i borove šumice gdje

provodim svoje najljepše ljetne dane. I ovaj otok i njegovi dobri ljudovi dijelom

me grade i čine ovakvim kakav jesam.

Otok dobrih ljudovaPavel Zrnić

21

Otok s pričom

Iznad Čikata je noćas pala jedna zvijezda i njoj iz oka ispila zadnji svjetluca-

vi sjaj. Otišla je kao topli dah u mrazno jutro duž zavojite morske šetnjice,

a kosa joj se njihala sukladno koraku hoda. U noćnoj svježini more je zbog

samoće uzavrelo, uz kraj žala kapljice zatreperile. Nastade tama. Usne njezine

učinile su me zatočnikom i sad, s rukama zarivenim u glavu, spuštenih kapaka

gledam u daljinu. Pohlepno srčem čikatski noćni zrak. Otišla je kao dah upravo

kad postah vrelo.

Nakon čekanja u bestežini, nakon svijesti koja mi ni sidro nije mogla osigura-

ti, s morem postah huk. Sam sam. Goli huk. Postah bezglasni pjevač praćen or-

guljama već zaspalih valova. Ne preosta mi ništa do li sjetno drhtavim prstima

skupljati mirise što mi ih je prethodno, namjerno, ali kradom, razasula po stazi

zavodljive ljubavi čikatske plaže. Njeni neukroćeni mirisi toliko su me opčinili

da sam postao plijen u Stolnici njezina smješka. Znam. Željela ih je pohraniti

u mene za još jedan, bilo kada, ili zadnji zvonki poljub. Ali, zaluđena migom, u

pomami posrnu opčinjena zviždukom Neznanca. S njenim nevidljivim prstima

zarivenim u moju kosu, zaspah. Pred jutro mi, poslije budna sna, sonata razdra-

ganih, pučinom zadovoljenih galebova, zagluši uši.

Svakodnevno sam, potom, obrednim činom pun srčane srsi brojao dane, re-

dao prst uz prst i čekao kad će Sunce sedmi put osvanuti u mom ružičastom

vrtu Nade. Tog, doživljenog jutra, pomolim se Sreći da se ponovno nađem u

Miomirisnom vrtu ne bih li, iako bez realnog očekivanja, sreo još neki zaostali

trag njezina osmijeha, ili bar mirisa ruže, smilja ili jorgovana s njena lica. Makar

stručak izgubljena žara, jer samo je naš žar mogao usplamtjeti visinom i sna-

gom Mojsijeva Gorućeg grma.

Zvona.

Začujem zvona obližnje crkve. Pogled preko šarenih razgolicanih lošinjskih

krovova ovog nadasve dražesnog grada, uokolo do blistavog crkvenog tornja,

ulije mi strah. Strah pravednika. I pravednik ima strah. Onaj nepotkupljiv.

Pred oltarom Ona s Neznancem. Lica okrenuta od mene. Okrenuta je da joj

ne vidim oči. Stoji licem k licu Prečiste Marije. Znam, zjene su joj vlažne dok

prebire sjene iz svojih ispremiješanih misli, dok lista knjigu, onu ilustriranu sli-

kovnicu s naše klupe na Čikatu.

Ljubav sa Čikata Lajčo Perušić

22

Oh! Ona i dalje uporno stoji uz Neznanca. On željezo, ona bisernica školjka.

Znam da me vidi iza svojih leđa, znam da joj dah podrhtava, znam da se u suzi

koju upravo, tobože, nehajno otpušta iz svoje svijetle zjene crnih očiju, skriva

ogledalce u kojem vidi mene. Tà, darovao sam joj Vječnost, ona meni Vrijeme.

Darovao sam joj More, ona meni tek Vrutak. Darovao sam joj Žalo, ona meni Ka-

menčiće, one oble šljunčiće što smo vrhovima prstiju odbacivali. Ja njoj Život,

ona meni Umiranje.

Rekla mu je: DA!

Blijedi joj pogledi, udrobljeni u osmjeh sreće, bunovno su se raspršili hra-

mom, hvatali su bilokakav podražaj da bi oživjeli, a mene prepustili da se stro-

valim u grotlo samoće.

Zvona oglasiše kraj. Sve otiđe u nehaj. Meni osjećaji jurnuše uzduž lošinjskih

ulica. Bezglavo. Smušeno. Besciljno.

Napuštam Zemljinu putanju. Raskvašen kalju nepokorene Nade, odlučih iz-

baciti iz sebe umiranje. Ponovno zaživljen, ipak, u ovom svijetu letim k tebi u

krilo, čitatelju, u liku priče. Moje nujne priče.

Jer ostade mi samo ona.

Ova priča.

Ona živi dalje.

Samo priča umire zadnja!

Otok s pričom # Ljubav sa Čikata #

23

Otok s pričom

”U zoru na lošinjskom nebu cvjeta neven.” Zapisala je na papir i pogledala u daljinu. Sjedeći na stijenama prisjećala se svog djetinjstva. Uvala Čikat zbilja se promijeni-la, ali more je ostalo čisto i plavo. Borovi su se i dalje zelenili. Uzdahnula je, umorna

i tužna jer si je godinama unazad dopustila da ode s ovog otoka. Naslonila se na stijene i zatvorila oči. Prisjetila se šesnaestogodišnje sebe. Tada je ljetne noći provodila skitajući se ulicama i sve se vrtilo oko ljubavi. Ljeto je, naravno, najbolje vrijeme za ljubav.

Prvi put kad ga je ugledala na nebu je, kao i na livadama, raslo smilje. Točno

u podne, 16. srpnja 2015. godine. Sjeća se točno u trenutak jer joj je vrijeme on

izrekao, kada ga je upitala koliko je sati. Iz nekog razloga, on je odlučio izgovo-

riti i sat i datum, tako da su to postale njihove prve riječi. Zbilo se to na Boriku,

u moru. „Hvala,” bilo je sve što mu je rekla. Kasnije je, razmišljajući, shvatila

da nije imao dobar naglasak pa se zabrinula u slučaju da nije Hrvat i da nije

razumio njeno „hvala”. Prijateljicama se nije usudila ispričati o dječaku koji na

pitanje „koliko je sati?” odgovara s punim datumom. Njoj je to bilo baš slatko

pa je dan provela razmišljajući o njemu. Naravno da joj se nije sviđao. Samo je

bio simpatičan... zgodan... lijep... drag... Zacrvenjela se. Srećom bio je sumrak

i sama je šetala rivom pa gotovo nitko nije obraćao pozornost na nju. Spustila

je pogled, posramljena svojih misli. Niti minutu kasnije, sudarila se s nekim.

„Jao!” uzviknula je „Oprosti! Nisam te vidjela. „Podignula je pogled i oči su joj

se susrele sa začuđenim pogledom dječaka. Isprva ga nije prepoznala, ali kad je

on izgovorio „nije problem” svojim čudnim naglaskom, odmah je znala tko je.

Naravno da se to baš meni događa - pomislila je. „Pa ti si!” uzviknuo je kad ju je

prepoznao. „Ja sam,” ona mu je odgovorila. „Ti si lijepa,” najednom je rekao. Oči

su joj se raširile, a čeljust joj je skoro pala na pod od iznenađenja. Detektivski

ga je promotrila, pokušavajući dokučiti šali li se on. Njegov je osmijeh isijavao

iskrenošću, a njegove su je oči hipnotizirale tako da je gotovo zaboravila odgo-

voriti. „Hvala,” tiho je rekla. „Ti živiš tu?” pitao je. Kimnula je glavom. „Ja sam iz

Amerike. Znaš Miami?” upitao je i počeo hodati. „Čula sam, da. Htjela bih jed-

nom otići onamo,” odgovorila mu je. „Možeš sa mnom!” izgovorio je uz osmijeh.

Ona je nosila plavo-bijelu haljinu, a on plave kratke hlače i bijelu majicu. Čak

su im i koraci bili usklađeni. Pogledala je u nebo. On je popratio njen pogled, a

zatim se vragolasto nasmiješio. „Na lošinjskom nebu u sumrak cvjetaju crvene

ruže,” rekao joj je i ugrabio jednu ružu iz nekog dvorišta na Velopinu. Okrenuo

se prema njoj i pružio joj cvijet. Oči su joj blistale. Ovo je san - pomislila je, no

Nebesko cvijeće Nika Fazlić

24

kad je primila ružu i osjetila bockanje trnja, shvatila je da ne sanja. Sjeli su na

žal i gledali Sunce kako zalazi. Sretno je pomislila kako joj je drago da su zalasci

Sunca tako romantični na Lošinju. „Prekosutra odlazim,” izustio je kad je Sunce

zašlo. Sa Suncem je i njeno raspoloženje palo u vodu, dobro, more. Okrenula je

glavu prema njemu i pogledala ga svojim velikim smeđim očima. Skoro ga je

upitala ako se šali. „Zar već?” upitala ga je nakon malo razmišljanja. Stegnulo ju

je oko srca. „Već sam ovdje dva tjedna. Volio bih da smo se ranije sreli,” rekao je

tužno. „Hej! Nemoj tako. I ovo malo vremena može se iskoristiti,” pokušala ga je

razveseliti, iako je u sebi također bila tužna. Cijelu noć proveli su pričajući i smi-

jući se. Pokušavali su ne obraćati pozornost na činjenicu da im nije puno ostalo

da se upoznaju. On joj je pričao o životu u Miamiju, a ona njemu o svojim krea-

tivnim načinima da ispuni sumorne dane. Slagali su se kao prst i nokat. Obećao

joj je da će probati njen recept za palačinke, a ona njemu da će poraditi na svom

znanju engleskog. Njoj se počelo spavati pa ju je on otpratio do kuće. Mahnuli

su si na rastanku. Ružu je stavila u vazu s vodom na noćnom ormariću.Prešat ću je prije nego uvene - pomislila je jer je odmah znala da nikada ne želi zaboraviti

tu večer. Oboje su te noći sanjali jedno drugoga. On da ostaje na Lošinju, a ona

da leži na plaži u Miamiju.

Sljedećeg je dana, čim se ustala iz kreveta i odjenula, napravila dva sendviča

i otrčala na Borik. Nadala se da će on i tog dana biti tamo. Dva je sata čekala,

no nitko nije došao. Tužna, ali ustrajna, odlučila je proći sve plaže od Borika do

Kampa Čikata. U Zlatnoj je uvali bilo toliko ljudi da je petnaestak minuta provje-

ravala nije li tamo. Tri kupača imali su istu frizuru kao on, a jedan se baš smijao

slično. Kada se uvjerila da nije, nastavila je potragu. Na stijenama stotinjak me-

tara od Zlatne uvale prema Čikatu učinilo joj se da ga je vidjela, i skoro mu je

krenula mahati kada je shvatila da to nije on. Uskoro joj je postalo vrlo vruče pa

je odlučila da će se okupati kod crkvice Annunziate. Skinula se u kupaći kostim i

ostavila torbu na stijenama. Namazala je debeli sloj kreme koja je navodno šti-

tila od UV zraka. Sjela je na trenutak i popila gotovo svu vodu iz velike boce koju

je potom položila između dvije stijene. Krenula je prema moru i zastala na rubu.

Premišljala se hoće li skočiti ili se, kao bakica, prvo malo močiti u moru. Odlučila

se za prvu varijantu (da se malo pravi važna svojim skokom na glavu). Baš kad

se spremala skočiti, učinilo joj se da čuje kako netko trči prema njoj. „Hej! Si to

ti?” uzviknuo je poznat glas. Okrenula se i ugledala ga kako joj nespretno prilazi,

zapinjući bos za stijene. „Hej! Da, ja sam,” rekla je i nasmiješila mu se. „Baš mi

je drago da smo se sreli,” sramežljivo je rekao „nisam znao da se ovdje kupaš.”

Na to je ona pocrvenila kao paprika. Što da mu kažem? - pomislila je. „Pa... uh...

Otok s pričom # Nebesko cvijeće #

25

naravno. Ovo mi je najdraže mjesto za se rashladiti,” promucala je. Nasmiješio

joj se, a njeno srce je zalupalo kao ludo. Rukom joj je, kao pravi džentlmen, si-

gnalizirao da prva krene u more. Stala je na rub, spremala se skočiti, a on ju je

gurnu s leđa. Pljus! - čulo se uz njegov gromoglasan smijeh. „HEJ!” povikala je

iz mora i počela ga prskati vodom. Uskoro je i on bio mokar koliko i ona, iako je

sjedio na stijenama i smijao se. „Što je? Bojiš me se?” pitala ga je, pošto on nije

ulazio u more. Na to je ustao i potrčao prema moru. Skočio je tako da je sve oko

sebe poprskao vodom. Neki su ih ljudi mrko gledali, ali njih dvoje nije marilo.

Sati su prolazili kao minute pa su oboje uskoro bili gladni. „Imam ja dva sen-

dviča,” rekla mu je cijedeći more iz svoje duge smeđe kose. „Super, ja imam so-

kove,” rekao je i otišao po svoje stvari. Dok ga nije bilo, brzo je izvukla mobitel

iz torbe kako bi provjerila kako izgleda. Nervozno se nasmijala svom mokrom

odrazu prije nego je mobitel spremila natrag u torbu. Kada se vratio sa svojom

torbom, pružila mu je onaj sendvič za koji je mislila da je bolji. „Nadam se da je

u redu,” izgovorila je i ugrizla se za usnicu, čekajući dojmove. „Odličan je!” uskli-

knuo je punih ustiju. Nasmijala se, sretna kao da je sama izradila salamu, sir,

uzgojila krastavce i ispekla kruh. Srećom se to sve može kupiti u trgovini - pomislila

je. „Sok je super,” našalila se. Nasmijao se, a oči su mu zasjale - zbog sunca ili

nečeg drugog? Nije znala. „Zar stvarno trebaš otići sutra?” upitala ga je kad su

pojeli sendviče. „Žao mi je što je tako, ali avionsku kartu smo kupili prije neko-

liko mjeseci. Vratit ću se sljedeće godine, obećajem. Do tada se možemo dopisi-

vati,” odgovorio je. Tužno je uzdahnula. Okinuli su nekoliko fotografija za uspo-

menu i razmijenili adrese. „Razvit ću ih i poslati ih poštom,” rekla mu je. Htjela

mu je pokazati Srebrnu uvalu pa su spremili stvari i krenuli laganim korakom.

Kod kipa Ambroza Haračića su sjeli da se odmore. Zatvorili su oči i naslonili se

na klupu. Vjetar im je mrsio kosu, a sunce ih je grijalo. 

„Znaš li natjerati vrijeme da stane?” pitala ga je kad su stigli do Srebrne uvale.

Gledala je u veliki sat na ruci i mrštila se. Nasmijao se kad je čuo pitanje. „Volio

bih to naučiti,” na kraju je rekao. Ručnike su rasprostrli po kamenčićima i legli

na njih. Bilo je šest sati popodne i više si nije mogla izbaciti iz glave činjenicu

da će se uskoro morati zauvijek pozdraviti s njegovom kratkom crnom kosom

i bijelim zubima. „Obećaj mi da ćemo se ponovno vidjeti,” rekla mu je, gleda-

jući ga duboko u oči. „Obećajem,” izgovorio je, ozbiljan. Na to se ona nasmijala,

ustala i potrčala u more, pljuskajući sve naokolo. On je potrčao za njom. Ronili

su, pokušavali uhvatiti ribice i natjecali se u plivanju.

U osam je sati počeo padati mrak. S mrakom je palo i nekoliko njenih suza.

Otok s pričom # Nebesko cvijeće #

26

„Nemoj plakati,” rekao je tiho. „Nedostajat ćeš mi,” prošaptala je. Zagrlio ju je.

Zaspala je na njegovim rukama.

Probudila se na stijenama. Podigla je ruke, ali više nisu bile šesnaestogodiš-

nje. Ruke su joj bile teške, a koža na dlanovima i prstima oštećena od godina

pranja posuđa i robe. Kiselo se osmjehnula. Na mobitelu je pisalo 13:40 pa je

odlučila ustati se i krenuti natrag u hotel. Zašto je prodala obiteljsku kuću? Sada

joj to nije imalo smisla. Popela se uz stepenice gledajući u pod i razmišljajući

o papirima koje mora riješiti kad se vrati s odmora. „Ispunio sam obećanje,”

rekao je promukao glas dugokosog čovjeka kojeg nije ni primijetila dok se uspi-

njala. „Molim?” upitala je umorno. „Ispunio sam obećanje,” ponovio je. Pogleda-

la ga je. „Znamo li se?” rekla je arogantno i hladno, ali neki dio nje je zadrhtao.

„Pretpostavljam da su te sve ove godine promijenile. Sjećam se kada ti nije bio

problem pričati sa strancima. Štoviše, bez problema bi ih pitala koliko je sati,”

izgovorio je čovjek. Osmjehnuo se i pogledao u more. Najednom, kao da se zbi-

lo čudo, osmjehnula se poput djeteta. Bore umora i brige nestale su, a sreća se

pojavila na njenom licu. „Jesi to ti?" pitala je. „Da, ja sam,” odgovorio je. Zagrlila

ga je i nije ga htjela puštati. „Petnaest godina je prošlo, možeš li vjerovati?” re-

kao je, bradom naslonjen na vrh njene glave. „Godine su stale onda kada smo

se prvi put upoznali, a sada se nastavljaju” odgovorila mu je.

Otok s pričom # Nebesko cvijeće #

27

Otok s pričom

Proljeće je. Godina 2015. Putujem za Rijeku. Dok se pred mojim očima nižu

prizori ljepote krajolika kojima prolazi pruga stara 142 godine razmišljam

kako napisati priču o Otoku kada je taj isti Otok toliko inspirativan da se

o njemu može napisati cijeli roman. U plavetnilu Jadranskog mora pruža se u

ljepoti koja ga čini posebnim i jedinstvenim otokom Kvarnera. Krajičkom oka

gleda na obale Istre, otvorenim pogledom na beskrajnost pučine, susjedskom

dobrotom okrenut je prema najvećim hrvatskim otocima Cresu i Krku, ali svoju

gracilnu siluetu poput prsta pijaniste pruža i prema manjim otocima u okruže-

nju priljubljenim uz njega: Unije, Srakane Vele i Male, Susak, Zabodaski, Murtar,

Koludarc, Ilovik, Kozjak, Orjule Male i Vele, Oruda, Veli Osir.

Želim biti Otok - Otok Biti! U prirodi je čovjeka da želi biti kao drugi?! Postat

ću Otok! Izolirat ću se od ovoga svijeta izgubljenih vrijednosti, toliko okrutnog i

bezosjećajnog, otići barem na trenutak i vidjeti što to ima tako lijepog u dijelu

kopna okruženog morem, što to magično ima na tom komadiću Svijeta zvanom

Otok? Da li je to ljepota prirode, da li su to zvukovi i mirisi, da li je to pogled u

plavetnilo beskrajnog neba i njegove visine ili je to magična obgrljenost mora i

njegove dubine, da li je to osjećaj slobode pune beskraja i ograničenja, da li je

to ljepota ljubavne povezanosti ili duge odvojenosti?! Što je to i kako je to Otok

biti?

Posebni su oni do kojih nije lako doći. Oni obgrljeni velom tajnovitosti i ne-

dokučivostima. Da bi se njima približili puno se toga treba dogoditi, sjediniti i

prepoznati. Strpljenje, tolerancija, otvorenost, razumijevanje, iskrenost, po-

vjerenje. Treba znati slušati, gledati, osjetiti, opipati, dodirnuti, zagrliti. Treba

razumjeti. Cijeniti različitosti. U različitostima uživati. Poštujući ih vrednovati.

Vrijednostima poticati. Mogućnostima ne ograničavati. Postat ću zato na tre-

nutak Otok - da bi ga mogla shvatiti, da bi ga mogla razumjeti, jer kako nekog

razumjeti i poštovati ako bar na trenutak ne proživiš s njim nekoliko minuta

njegova življenja. Iz svijeta stabilne bez perspektive krenuti i prihvatiti izazove

perspektive. Prepustiti se prirodi i ljudima, nebu i moru, suncu, vjetru i kiši. Kao

i Otok. Otok biti.

Bar na čas. Bar na tren.

More me nekoliko dana valovima nježno grlilo i škakljalo, donosilo s pučine

pjesme „malih sirena” i glasove mornara i putnika, stapalo plavetnilo neba u

Otok Biti Renata Veličan

28

Otok s pričom # Otok Biti #svoja njedra. Bili su to dani radosti, razigranosti, lepršavosti i bezbrižnog vese-

lja. Sve dok jednog dana male bijele nebeske ovčice nije protjerao siv, tmuran,

olovno težak oblak, pun gorčine i nebeskih suza. Donio je olujni vjetar, valove

koji su ranjavali mene, uvale i obale mojeg Otoka. Teške kapi kiše udarale su i

ranjavale nas. I ne samo to. Tupkale i lupkale sve do boli, ali… izdrži se, pretrpi

se, odolijeva se. Istovremeno Zemlja kao Duša upijala je te teške suze Neba u

svoja njedra, kao da je htjela te boli Otoka ublažiti da bi u svoj ljepoti zelenila,

boja i mirisa procvjetala prirodna posebnost. Zamirisao je ružmarin i mirta,

alepski bor i šmrika. Zapjevali cvrčci i zrikavci. Na pučini, u svom Plavom svi-

jetu, zaplesali dupini: Jop, Tac, Ivan i Santiago. Najljepšim bojama procvjetali

vodoljubi, bijele i dugolisne naglavice; kokice pčelice i bakreni kaćuni kao da su

htjeli reći: „Ljepota ljubavi rađa se i stvara u boli!”. Kišne oblake i olujni vjetar

zamijenilo je sunce i lagani maestral. S pučine mora na obale i u luke pristizali

su brodovi. Usidrili bi se u Velom i Malom Lošinju i ostajali neko vrijeme. S nji-

ma su na Otok stizali i ljudi. Znani i neznani. Dolazili bi već u proljeće, posebno

s ljetom. Dolazili udahnuti i odahnuti. Uživati, trošiti, veseliti se, opuštati, od-

marati, liječiti, krijepiti, šetati. Da li je itko od njih razmišljao što Otoku donosi

i odnosi!? A On je bio tu. Davao sebe. Miran, tih i postojan. Promatrao ljude.

Podnosio njihovu razigranost koja je ponekad bila na granici boli, moralnosti i

normalnosti jer ljudi mijenjaju svoje ponašanje, mišljenje i ćud i što je danas

(ne)normalno i (ne)moralno?! Ali… uz sve to, On u svojoj biti ostaje postojan,

stabilan i čvrst. Ne mijenja se lako i sve strpljivo podnosi. Postaje nijemi svje-

dok vremena vječnosti – vidi i čuje, ali ne govori. Otok – ta stabilna ljepota čvr-

stoće okružena (ne)mirom (ne)predvidivog mora. Ostaje svoj, zauvijek i za sva

vremena – Otok Lošinj, Čikat i njegove žene koje u molitvi i nadi očima čežnje

na pučini traže brod. …La Nave… Otvorila sam oči i vratila se u stvarnost, a On

je ostao bez riječi, u igri biti Života, poseban i svoj, postojan i čvrst, drugačiji od

drugih, Otok Biti – Lošinj Otok Moj.

29

Otok s pričom

To je bio odličan dan, sve se poklopilo, odlično vrijeme, super društvo i pri-

jatelji, vladalo je odlično raspoloženje. Ne volim galamu u prirodi, niti kad

se ne mogu opustiti, biram si kratku šetnju radije nego slijedeću zdravicu.

Nazdraviti ću Svjetioniku.

Hodam po plaži bosa, malo umočim nogu u more, pa si mislim... „Ne, ne

usuđujem se uči, voda mi nije dovoljno topla.” Zaključujem više mi odgovara

šetnja,oblačim barolete, pa gazim velikim koracima po kamenjima, prepuštam

se zvukovima, mirisu mora i aromatičnih biljaka, svako toliko zgnječim koji list

ispod palca i kažiprsta,tek tako da pusti miris, pa si razmišljam, ako ne znam

ime, dajem neko svoje ime, izmislim ga, pa se nasmijem sama sebi mojim smi-

ješnim imenima! Ah, da ovo je mažuran..da, ovo je koromač...ovo je smilje.

Uvijek me isti mirisi podjećaju na djetinjstvo kad se jedva čekalo ljeto i kupanje,

opuštanje i uživanje.

Zanimljivo je hodanje po plaži, uvijek neka čudna kamenja, naplavine drva,

pa tu i tamo neki predmet koji nebi niti smio biti u moru. Kako je uopće tamo

dospio? Odmah si zamislim situaciju lika koji gubi šlapu dok se penje po barci,

pa psuje sam sebi kako je nespretan,.. „Ahahah, kakva blesava scena.”

Već sam dobrano odmakla od društva, nemam namjeru ostati još dugo, samo

još da podignem ovaj kamen. Račići su posvuda, razbiježali se u hipu. Instin-

ktivno stavljam ruku u vodu i lovim raka po škrapi. Ne mogu ga stići ali zabavlja

me ovo podizanje kamenja. Super. Uspio se spasiti. Ma ionako bih ga poštedjela.

Baš kad sam odlučila vratiti se nazad društvu, pogled mi se zaustavi na jed-

nom sjajnom predmetu, približim se, kad ono boca i smotuljak u njoj. Čekaj,

stvarno prava boca sa porukom! Kako dobro...pomislim...već mi u glavi ideja

kako ću se vratiti i svima u društvu reći da nas čeka potraga za blagom. Već

nas vidim sve u gusarskom izdanju, u glavi mi se vrti film „Goonies” , razvlačim

kartu i pokazujem crveni križić na otoku koji ne postoji u pomorskim kartama.

Dobro, saberi se, pomislim, prvo treba otvoriti bocu. Šteta.. u bocu je ušla voda,

hoću li uopće moći poruku spasiti?- pitam se.

Uspijevam otvoriti bocu, razvlačim poruku, napisana je na engleskom jeziku.

Dobro, još mi je malo rukopis problematičan, ali uspijevam razumijeti.Poruku

čitam na glas.

„Hello, we are young couple travelling around these beautiful islands, we are

Poruka u boci Blanka Radan

30

Otok s pričom # Poruka u boci #on the boat from Ilovik, eating calimari and potatos. Having great time...” ne-

što piše, ali ne vidim više slova....If you have found these bottle please send

us e-mail and we will ...ne prepoznajem više slova,voda ih je isprala, papir je

propao...pomislim, „Što će mi?”- poslati bocu vina-Što?. Bez veze, propao mi

je plan o gusarskom poduhvatu i otkrivanju blaga. Razmišljam da bocu vratim

u more, ali nema nikakvog više smisla, hoću li je uzeti za reciklažu u stakleni

otpad, odlučila sam.

Razigrao me ovaj događaj pa sam se u društvo vratila nasmijana od uha do

uha, držeći bocu u ruci oni su me čudno pogledali. Smiješna mi je bila ova si-

tuacija da sam im odlučila ispričati priču o boci ali sa gusarskom tematikom,

oduševili su se svi, te su svi bili spremni na avanturu!

Razočarano su prihvatili da se ne radi o poruci sa blagom već o pozdravu ra-

zigranih turista, dala sam im prijedlog da napišemo svoju poruku u boci pa smo

produžili druženje još dugo u noć uz vatricu i gusarske priče.

31

Otok s pričom

Namažeš mi leđa molim te.

Dok je trackao mlijeko za sunčanje, ona je pogledavala uokolo.

– Lana ljubavi, mama će i tebe sada namazati, a tata bi nam mogao otići

po sladoled.

Utrljavala je visokozaštitni faktor u kožu kćerke, koju je zanijela nakon što je

odustala od umjetnih oplodnji. Trudnoću je čuvala mirno ležeći mjesecima.

– Kako je meni ovdje lijepo. A ti si htio opet kod Darka. Dobro da sam nava-

ljivala. Ma Vir nije ni sluga Lošinju. Pogledaj samo ovu uvalu, kako se ono zove?

– Čikat, uvala Čikat.

– Prekrasna je, te boje, mirisi, pješčana plaža, a i sinoć smo super jeli u gradu.

Baš mi se sviđa onaj restoran, hoćemo i večeras tamo?

– Može.

Napuhao je jastuk i stavio Lani pod glavu kako bi ležeći vidila more, pa joj

namjestio naočale i poljubio u čelo. Uzvratila mu je razvučenim usnama.

– Odoh po sladoled - tiho reče.

Plaža se sve više ispunjavala smjehom, pričom, trčećim nožicama. Iz mora

su virile smeđe, plave, crvene i crne glave. Pričajući u mobitel polako je šetao

ispod borovih iglica.

– Nedostaješ mi.

– I ti meni, ali proći će to brzo, vidjet ćeš, probaj uživat bar malo. Kako Lana?

– Dobro, mislim da joj već godi promjena. Šta ima na Viru?

– Klasika, čačkamo oko kuće. Znaš moje starce, uvijek nešto.

– Volio bih da sam tamo.

– I ja isto.

– Kad ti stižu djeca?

– Za nekih tjedan dana.

– Super, biće vam veselo.

Uvala Dražen Kujundžić

32

Otok s pričom # Uvala #– Posebno baki. E šibni mi adresu hotela, htio bih Lani nešto poslati za sedmi

rođendan.

– Ne čujem te, nešto prekida.

I prekinulo je, nazvao je opet, ženski glas jednolično je rekao: „Korisnik je

privremeno nedostupan”.

Vratio se sa tri sladoleda i ugledao suprugu kako priča sa visokim dlakavim

muškarcem.

– Ovo je Tomislav, moj kolega sa tečaja, zamisli i on ljetuje tu. Kako je svijet

mali - kaže i sva se nasmiješi.

33

Otok s pričom

Spristaništa se Merag dolazi do Malog Lošinja. Prvo su naselje toga otoka

Nerezine. U povijesti „nerezi”, neobrađena zemlja. Mjesto je to u kojem

živim.

Na ulasku je u selo franjevački samostan, kloštar, nastao za potrebe latinizi-

ranog svećenstva. Zna se da je slika šestoprste Marije koja drži Dijete restau-

racija seoskog mazala. U podu su grobnice plemića među kojima i Kolana Dra-

že, graditelja misteriozne Kule, vidikovca, koju danas možemo vidjeti pođemo

li poljskim putem k drevnom Halmacu. Blizu je groblje iznad čijeg se visokog

zida vidi samo nebo sa svojim mijenama. Dalje možemo šetati Rapoćom, oba-

lom koju Nijemci zovu „Affenfelsen”, majmunsko stijenje napučeno kupačima

u vrele ljetne dane. S cijele istočne strane sela pogled se pruža prema creškoj

zelenoj obali i arhajskoj Punti Križa, omiljenom lovištu lopatara i divljih svinja.

Ovim putem dolazimo do Vele luke koja je, vremenom, dovukla staro, raštrkano

po okolnim brdima (Hlcu, Bardu), selo na obalu i učinila kružni trg Studijenac

središtem poljoprivrednog, ribarskog i turističkog naselja. Prima i tisuću ljudi u

svoj zagrljaj, a živo je, pulsirajuće srce od Nerezin. Sve svadbe, krštenja, pričesti,

krizme, pučke procesije i pogrebi spuštaju se na nj iz crkve Gospe od Zdravlja.

Pozornica je uzbudljivog Muaja.

Skulirana stoljećima šaptanim molitvama, smještena sjeverozapadno uz ce-

stu, je 1507. sagrađena, crkv(ic)a Marije Magdalene. Ovog ću ljeta u njoj znati-

željnima pokazivati izložbu o glagoljici u mome kraju.

Fureštima je romantično.

Mladih šačica. Zato, ponekad, mislim da ne volim ovdje živjeti.

Vraćati se odnekud, usrećuje me!

Priča od Nerezin Marija Lena Jensch

Otok s pričom

34

Wenn die Sonne sich über den Hügeln erhebt,

beginnt ein neuer Tag. Die Möwen und dahin-

tuckernde Schiffe holen einen sanft aus dem

Schlaf.

Der Tag grüßt: Pinienduft, die Dächer aus grünen Nadeln,

welche hinleiten zu zerklüfteten Stränden mit dem türkisen

Meer, das in jeder Bucht in einer anderen Farbe schillert.

Die Augen zieht es zum Horizont; die Delfine machen den

suchenden Blick hin und wieder bezahlt.

Der Wind drängt sich dazwischen; mal mehr, mal weniger

peitscht er das Meer auf und lässt sich doch hin und wieder

besänftigen. Dann zieht der Hafen der kleinen türkisen Stadt

die Schiffe an und sanfte Gitarrenklänge leiten den Abend

ein, eine Zeit des Zusammenkommens. Frischer Fisch bietet

sich an, Spezialitäten. Man trifft sich, tauscht sich aus und

vergisst die Zeit, das Lachen hallt in den Gedanken wider.

Geht der Tag zu Ende, nimmt man es mit Wohlwollen hin;

denn man weiß: morgen wird es wieder so sein, die Möwen,

die Schiffe, die frische Meeresluft; es verfliegt nicht; genau

wie die Erinnerung an die Insel, die für immer in der Seele

lebt.

Dobâ dana

Kad se sunce stane izdizati iznad brežuljaka, za-počinje novi dan. Galebovi i brodovi zabrunda-

lih motora prenut će nas nježno iz sna.

Dan nam šalje pozdrave: miomiris pinija, kro-vovi sazdani od zelenih iglica, koji nas vode do razvedenih žalova s morem boje tirkiza, što u svakom zaljevu svjetluca u drukčijim nijansama. Pogled u svojem traganju luta prema obzorju; zai-grani delfini pobrinut će se zgodimice da se pogled isplati.

Vjetar se gura među sve to; čas jače, čas sla-bije uzburkat će more, a ipak će se tu i tamo dati umiriti. Potom pristanište maloga tirkiznoga grada doziva brodove na počinak, a nježni zvukovi gitare uvode nas u večer, vrijeme za susrete, okupljanja, kad se posvuda nudi svježa riba, specijaliteti. Tu se ljudi nalaze, razmjenjuju misli i zaboravljaju na vrijeme; smijeh zvonko odjekuje u njihovim mi-slima.

Kad se dan stane primicati svome završetku, to se prihvaća s odobravanjem; jer zna se, sutra će sve opet biti po starome; galebovi, brodovi, svjež morski zrak; ništa od toga ne iščezava, baš kao ni otok, koji će zauvijek živjeti u duši.

Tageszeiten Pichler Carolin

35

Otok s pričom

Johan K. je s počasnim korakom stopil mimo mestnih vrat in se po ozki ulici opotekel proti glavnemu trgu. Za njim je bila dolga pot. V mandraču so se na valovih juga

pozibavali čolni, gajete in ribiške barkače. Zrak je bil ta večer v vročini nasičen in težak. Kot sunek ga je udarilo v trebuh.

Prekleto življenje, prekleto ime, ki so mi ga nadeli!

Tujost samotnosti, jalovost in čudna vdanost, kolobarje-nje, beg, sta že davno

postala način preživetja. Lahko bi si rekel, lahko bi si la-gal, da se je umaknil, da je zbežal iz velikega mesta na otok, lahko bi preigral obrambne mehanizme, samo vseeno mu ne bi nič pomagalo pred resničnostjo zgrešenosti, zavože-nosti življenja, ki je bilo za njim. Ne samo, da ga je druži-na izobčila, bil je brez prijateljev, preteklost je bila grozeča gmota, polna strašljivih podob.

S težavo je v temi s pogledom poiskal svetlobo oljenk in redkih sveč, ki so brlele na okenskih policah. V eni izmed mnogih krčem so pijani mornarji metali karte in igrali moro skupaj z mestnimi ribiči, ki so mrtvo sezono utapljali v ne-skončnih popivkah. Enako kot oštirji so prežali na svoje žr-tve, ki so imele vsaj toliko pod palcem, da je bilo za čašo rujnega ali še bolje za kupo tropinovca z žižolami, ki je s svojim pekočim strupom mehčal možgane in zabrisal ostre robove sveta. Mestni veljaki, mešetarji in trgovci so se od-pravljali v postelje, po deseti uri je po mestu vladala samo še sodrga. Rdeče prosojna svetloba je vabila v grešno hišo in Gina si ta večer ni obetala kaj prida strank. Vse je šlo narobe to poletje, ribiški ulov je bil nikakršen, trgovina s soljo in olivnim oljem je zamrla, iz večjih krajev beneške republike so prihajala črnoglede novice o koleri, črni kugi, ki je trkala na vrata obalnih mest.

A otok bo preživel, kot je preživel vsa stoletja.

Izza mestnega obzidja je bilo slišati klicarjev glas, ki je naznanjal, da je bilo troje vrat zaprtih in vse do zore tujec ali popotnik ni mogel vstopiti v mesto, ki je bilo ovito v meglico sopare.

Gina je razprostrla hladno laneno tkanino preko stare hrastove postelje, ki je kraljevala v vegasti sobi za goste. Veliki zidni kamni so se preko dne segreli in zdaj so vse do jutra žarčili toploto. Vsi prostori so imeli mala rešetkasta okna, vonj po plesni, urinu in iztrebkih se je v smradu širil po ulicah.

Johan K. je prvič šibko potrkal na lesena vrata z malo lino. V trenutku so se mu odvrtele podobe zadnjih dni, ko se je

Otok Franjo Frančič

Otok

Johan K. sporim je korakom prošao pored grad-skih vrata te se uskom ulicom uputio prema

glavnom trgu. Za njim je bio dug put. U mandraču su se na valovima juga ljuljuškale brodice i ribar-ske barke. Zrak je te večeri bio zasićen vrućinom i težak.

Kao grom ga je udarilo u trbuh.

Prokleti život, prokleto ime koje su mu nadje-nuli!

Otuđenost samoće, jalovost i čudna pomire-nost, uzaludno kretanje u krug, bijeg, već su davno postali način preživljavanja. Mogao bi reći, mogao bi lagati, da je uzmaknuo, da je pobjegao iz veliko-ga grada na otok, mogao bi prevariti obrambene mehanizme, ali svejedno, ništa mu ne bi pomoglo pred stvarnošću izgubljenoga, promašenog života koji je bio iza njega. Ne samo da ga je obitelj izop-ćila, bio je bez prijatelja, prošlost je bila užasava-juća masa, puna zastrašujućih slika.

Teško je u tami pogledom pronašao svjetlost uljanica i svijeća koje su titrale na prozorskim okni-ma. U jednoj od mnogih krčama pijani su mornari bacali karte i kartali zajedno s mjesnim ribarima, koji su mrtvu sezonu utapali u beskonačnim pijan-kama. Kao i krčmari, vrebali su svoje žrtve koje bi imale barem toliko u džepu da bi dostajalo za čašu crvenog ili, još bolje, za kupicu rakije sa žižulama, koja svojim ljutim otrovom rastapa mozak i briše oštre rubove svijeta. Pristojni građani, mešetari i trgovci spremali su se u postelje, nakon deset sati gradom je vladao još samo ološ. Crvena prozračna svjetlost pozivala je u grešnu kuću, a Gina se te večeri nije nadala dobrim mušterijama. Sve je išlo naopako toga ljeta, ribarski ulov bio je nikakav, tr-govina solju i maslinovim uljem je zamrla, iz mno-gih dijelova Mletačke Republike stizale su zlosutne vijesti o koleri, crnoj kugi, koja je kucala na vrata obalnih gradova.

A otok će preživjeti, kao što je preživio stolje-ćima.

Iza gradskih zidina začuo se stražar koji je ob-znanjivao da su troja vrata zatvorena te sve do zore stranac ili putnik ne može ući u grad obavijen sparnom izmaglicom.

Gina je rasprostrla hladnu lanenu tkaninu pre-ko stare hrastove postelje koja je kraljevala u otr-canoj sobi za goste. Veliki kameni zidovi su se ti-jekom dana zagrijali i sada će sve do jutra isijavati

36

toplinu... Sve prostorije imale su rešetkaste prozo-re, vonjale po plijesni, urinu, izmetu, te se smrad širio ulicom.

Johan K. je isprva lagano pokucao na drvena vrata s malim otvorom. U hipu su mu se odvrti-le slike posljednjih dana, u kojima se kao progo-njena divljač potucao usijanim predjelima. Ništa nije ostavljao za sobom, u gradu pod tvrđavom više nije mogao ostati, previše se bojao da ponovo ne završi iza zidova tamnice. Prvi dan pješačenja izabrao je sporedne putove, gotovo da ništa nije jeo, čitavo je vrijeme vrebao kočije i kola koja su tek rijetko putovala prema jugu. Tijekom dana se uz rijeku probio do jezera gdje je prenoćio. Kraj je postajao kamenit i neprijazan, korak sve nesigur-niji i sporiji. U putnoj bisagi imao je samo nešto odjeće, prepečenac, sol i čuturicu vode. Niti pogled na ravnu crtu morske površine koja je dodirivala obzor nije ga uzbudio kao prije kada je posjetio znanca iz djetinjstva koji je preselio iz velikog gra-da na selo. Uska staza se stalno spuštala, a vrućina je postajala sve nesnosnija, kao i smrad koji se ši-rio s obližnjeg smetlišta, što su ga prelijetali veliki, snježno bijeli galebovi.

S druge strane otoka nebo je bilo krvavo obo-jeno.

Zatim je drugoga dana pred večer ugledao ci-gansku čergu s ognjištem. Troja kola postavljena u krug, a konji su slobodno pasli. Zavidio im je, tim Ciganima, koji su slobodno putovali iz mjesta u mjesto, zavidio na slobodi, na tomu da su unatoč svemu bili međusobno povezani.

Opazio je debele žene u šarenim suknjama i lu-lama u ustima, male odrpance koji su veseli i na-smijani trčkarali ovamo-onamo, dok su muškarci nad rasplamsanom vatrom pekli operušane ptice nabodene na drvene štapove.

Zašto se nisam rodio kao Ciganin, pomislio je. I dok je treći dan putovao uz obalu, nije mogao za-obići nasade vinove loze i maslina, pse koji laju, i seljake koji su s obiteljima odlazili u polje.

Nije ni opazio da se pred njim stvorio stražar.

– Kasan je sat, hoćete li ući?

– Da, ući ću.

– Nisam Vas još vidio u našem gradu, znate, ja sve poznajem, sve znam, sigurno ste furešt.

Nije ga razumio, snažnije je zakucao o drvo i na prag je izišla Gina.

– Samo naprijed, uđite.

– Gina, prostitutka, tako je zagušljivo, zar ti ni-kada ne spavaš? A Vi, furešt, sigurno ćemo se još vidjeti.

– Molim Vas, uđite u moj skromni dom.

kot preganjana žival potikal po razbeljeni pokrajini. Ničesar ni puščal za seboj, v mestu pod gradom ni mogel več osta-ti, preveč se je bal, da znova konča za zidovi ječe. Prvi dan pešačenja si je izbral stranske poti, komaj, da je kaj zaužil, ves čas je oprezal za kočijami in vozovi, ki so mu le redko potovale na jug. Preko dne se je prebil ob reki do jezera, kjer je prenočil. Pokrajina je postajala kamnita in neprijazna, ko-rak vse bolj negotov in počasen. V popotni bisagi je imel le nekaj oblek, prepečenec, sol in čutarico z vodo. Niti pogled na ravno črto morske gladine, ki se je dotikala obzorja, ga ni vznemiril kot pred časom, ko je obiskal znanca iz otroških dni, ki se je preselil iz velikega mesta na deželo. Ozka steza se je ves čas spuščala in vročina je bila vse bolj neznosna, enako smrad, ki se je širil iz bližnjega smetišča, ki so ga pre-letavali veliki, snežno beli galebi.

Na drugi strani otoka je bilo nebo krvavo obarvano.

In potem je proti večeru drugega dne zagledal ciganski tabor z ognjem. Troje voz je bilo postavljeno v krogu, konji pa so se prosto pasli. Zavidal jim je, tem ciganom, ki so po-tovali iz kraja v kraj, svobodo, to, da so bili kljub vsemu po-vezani med seboj. Opazoval je debele ženske v pisanih krilih s pipami v ustih, male razcapance, ki so veseli in nasmejani tekali sem in tja med tem, ko so moški nad plapolajočim ognjem pekli oskubljene ptice nabodene na leseno palico.

Zakaj se nisem rodil kot cigan, je pomislil. In ko je tretji dan potoval ob obali, se ni mogel izogniti nasadom trte in oljk, bevskajočim psom in kmetom, ki so se skupaj z druži-nami odpravljali na polje.

Niti opazil ni, ko je pred njega stopil stražar.

– Pozna ura je, boste vstopili?

– Da, vstopil bom.

– Vas pa še nisem videl v našem mestu, veste, jaz vse poznam, vse vem, gotovo ste forešt.

Ni ga razumel, močneje, je potrkal ob les in na prag je stopila Gina.

– Kar naprej, le vstopite.

– Gina, putana, tako zadušljivo je, mar ti nikoli ne spiš? Vi pa, forešt, gotovo se še vidiva.

– Prosim, le naprej v moje skromno domovanje.

Na pročelju pod velbom, ki ga je krasil mali beneški lev so bile narisane tri papige in postelja. Nekaj ulic stran ob fontani je bilo slišati pijansko kruljenje.

– Prenočišče iščem.

Otok s pričom # Otok #

37

– Pri meni nudim še kaj več kot prenočišče.

– Samo spal bi rad.

– Prav, prav, le stopite z menoj.

Stopala je dva koraka pred njim po ozkem stopnišču. Sobica je bila majhna in neugledna, a čista, z zamreženim oknom, obrnjeno k morju.

– Vidite, to je moja najboljša soba, lahko rečem, da ima prekrasen razgled na morje, če vam to seveda kaj pomeni in če si boste zaželeli družbe. Saj veste, kaj mislim, sem vam na voljo, ne spim, tako slabo spim, po štiri, pet ur na noč, samo pozvonite, zvonec je na hodniku, voda in nočna poso-da enako, nisem draga, prav res ne in povem vam, še noben moški se ni pritožil.

Prav nič ga ni vznemirjalo belo, mahedravo meso pod svilnato haljo, ničesar drugega si ni želel kot to, da se konč-no naspi.

Končno je le odšla in mu naklonila kisel nasmešek.

A ravno zaradi zbitosti in utrujenosti ni in ni mogel za-spati, izgubljal se je v vročičnih prividih.

Dušenje in mrzel pot, brezoblične gmote in kričanje, od-mev udarcev biča in vreščeči ženski glas. In potem valovi, voda do ust, strah, zadušljivi strah.

Bil je galjot na ladji, ki je tonila na morsko dno, verige so ga oklepale, naj se je še tako mučil, se ni mogel rešiti železja, ki ga je vleklo na dno. Streslo ga je, v skoku je sedel na po-steljo in globoko dihal. Stopil je do okna in začutil odrešujoči hlad burina.

Saj je v redu, vse je v redu, si je ponavljal.

Otok se je kot mogočen stolp sameval v modrini neba in morja.

Na pročelju koje je krasio mali mletački lav bile su nacrtane tri papige i krevet. Nekoliko ulica dalje kod fontane mogla se čuti pijana galama.

– Tražim prenoćište.

– Ovdje nudim i više od prenoćišta.

– Samo bih se želio naspavati.

– No, dobro, dođite sa mnom.

Koračala je uskim stepenicama dva koraka ispred njega. Sobica je bila mala i neugledna, ali čista, a prozor s rešetkama okrenut prema moru.

– Vidite, to je moja najbolja soba, mogu reći da ima prekrasan pogled na more, naravno, ako Vam to išta znači i ako poželite društvo. Znate što mislim, na raspolaganju sam, ne spavam, jako loše spavam, po četiri-pet sati, samo pozvonite, zvono je na hodniku, voda i noćna posuda također, nisam skupa, zaista nisam, i kažem Vam još se ni jedan muškarac nije potužio.

Uopće ga nije uzbuđivalo bijelo, mlohavo meso ispod svilene haljine, ništa nije želio osim da se konačno naspava.

Zatim je otišla, naklonivši se uz kiseo osmijeh.

Vjerojatno zbog iznurenosti i slomljenosti ni-kako nije mogao zaspati, gubio se u grozničavim priviđenjima.

Gušenje, hladan znoj, bezoblične gomile i kri-kovi, odjek udaraca bičem i vrišteći ženski glas. I zatim valovi, voda do usta, strah, zagušujući strah. Bio je galijot na lađi koja je tonula na morsko dno, okovi su za zarobili, mučio se, ali nije se mogao osloboditi željeza koje ga je vuklo na dno. Stresao se, u hipu sjeo na postelju i duboko disao. Prišao je prozoru i osjetio spasonosnu svježinu burina.

No, u redu je, sve je u redu, ponavljao je.

Otok je kao dostojanstven stup samovao u mo-drini neba i mora.

Otok s pričom # Otok #

Otok s pričom

38

Zadnji međaš kopna

Sve je plavo, bijelo i mokro, dokle god u tom sun čanom danu seže pogled. „Dokle god” znači

samo pet metara ispred pramca, u idući prijeteći val koji stiže i lomi se. More se kotrlja, valja i pje-ni, šprica. Nemam vremena gledati naprijed jer se već pojavljuju obrisi zeleno-smeđeg otoka i uske uvale, slutnje tvrda tla pod nogama.

Naš mali gliser kojim upravlja otac posljednjim se snagama bori sa silnom snagom prirode. Nje-gova četiri metra, ultra niski kljun u obliku nosa morskog psa, snaga motora i boja Ferrarija uopće ne pomažu jer nije napravljen za plovidbu po ve-likim valovima.

„Kamo puše?”, histerično zavapi mama. Nika-mo i posvuda, mrtvo more. Osjećam se kao doma u punoj kadi kada nogama uzburkam vodu. Kako kažu domaći, „valja” nas ili „fiká”. Nemam vreme-na razmišljati, čini nam sve to, pa i više: tuče, lomi, baca u zrak, nabija, prelijeva se preko palube... Od silnih udaraca rasklimalo se kormilo koje podrhta-vajući prijeti da će se odlomiti. Samo jedan pogre-šan ulazak u val bit će presudan da nas preplavi i potopi.

Netko je rekao da je pakao vruć i suh, ali zapra-vo je hladan i mokar.

Pozadi u laguni zasvijetlio je Mali Lošinj, spaše-ni smo! Od pakla do raja.

Na molu fotoaparatom s automatskim okida-čem snimimo Selfie, iako je 1979. godina, kada ga još ni izumili nismo. Od tada na zidu spavaće sobe visi upravo ta zajednička fotografija iz Malog Lo-šinja, sveto trojstvo: tata, mama i sin – moja ma-lenkost.

Rijetko nam more dopusti dulju plovidbu. Za nas, redovite posjetitelje otoka Paga (selo Šimuni) već četrdeset godina zaredom, Lošinj predstavlja najudaljeniju točku izleta brodicom, ultimativni izazov, the final frontier. Cilj nas ne privlači „zato što je lagan, već zato što je težak”... i prije svega fatalno lijep.

„Hvali more, drž' se kraja!” Hvalili smo, ali se kraja nismo držali. Vrijedilo je.

Vse je modro, belo in mokro, kamorkoli v sončnem

dnevu seže pogled. „Kamorkoli” pomeni le pet me-

trov pred premcem, v naslednji obupni val, ki prihaja

in se podira. Morje se premika, vali in peni, šprica. Nimam

časa gledati naprej, kjer se že izrisuje zeleno rjavi trak otoka

z ožino zaliva, slutnja trdnih tal pod nogami.

Naš drobni gliser, s katerim upravlja oče, se z zadnjimi

močmi bori s silno močjo narave. Z dobrimi štirimi metri,

ultra nizkim kljunom v obliki nosu morskega psa, mu moč

motorja in barva Ferrarija nič ne pomaga, saj ni ustvarjen za

plovbo po velikih valovih.

„Kam piha?” histerično zavpije mama. Nikamor in pov-

sod, mrtvo morje. Počutim se kot v polni domači kadi, ki

sem jo z nogami temeljito razburkal. Kako že pravijo doma-

čini, nas „valja” ali „fiká”? Nimam časa misliti, dela nam vse

to in še več: tolče, lomi, meče v zrak, nabija, preliva čez pa-

lubo... Od silnih udarcev se je razmajalo krmilo, ki migetajo-

če grozi, da se bo odlomilo. Samo en napačen vstop v val bo

usoden, da nas zalije in potopi.

Mar je kdo rekel, da je pekel vroč in suh, če je vendar

hladen in moker.

Zadaj v laguni se zasveti Mali Lošinj, rešeni smo! Od pekla

do raja.

Na pomolu s samosprožilcem naredimo Selfie, čeprav se

piše leto 1979, ko ga še niti izumili nismo. Od tedaj dalje, na

steni spalnice visi točno ta skupinska fotografija iz Malega

Lošinja, sveta trojica: oče, mama in sin - moja malenkost.

Redko nam morje dovoli daljšo plovbo. Za nas, redne do-

pustnike otoka Paga (vasi Šimuni) že 40 let zaporedoma,

predstavlja Lošinj tisto najbolj oddaljeno točko izleta s čol-

nom, ultimativni izziv, the final frontier. Cilj nas ne privlači,

„ker je lahek, ampak zato, ker je težak”… in predvsem uso-

dno lep.

„Hvali more, drž' se kraja!” Hvalili smo, a držali ne. Bilo

je vredno.

Zadnji mejnik kopnegaPrimož Lampič

Otok s pričom

39

Moja kratka priča

Postoji Svemir, u svemiru planet Zemlja, na ze-mlji Otok, na otoku seoce, i u njemu Sreća. To

je mjesto gdje sam u srcu nedirnute prirode pro-našla čistu ljubav, sreću, potpuni mir i tišinu... naš-la sam sebe. To je mjesto gdje rastu naše stoljetne masline i buja moj čudesni mirisni vrt. Tamo gra-dimo svoje snove.

Prvi sam put otok posjetila kao malena dje-vojčica kada sam s roditeljima ljetovala u jednom od brojnih tamošnjih kampova. Osim broda kojim smo se vozili na izlet na susjedni otok, čuven po svojoj jedinstvenosti, ne sjećam se ničega. Mama i tata pripovijedali su da smo proveli lijep odmor, sve do zadnje noći kada sam ja odlučila da želim kući. Kako četverogodišnjakinji, koja je tek nedav-no osvijestila svoje ja, objasniti da noću nije mo-guće otići s otoka jer trajekti ne voze vjerojatno je pravi izazov za roditelje. Plač, inat, ćudljivost, lu-panje nogama, vrućica, očajni roditelji, a sljedećeg dana – kao da se ništa nije dogodilo. Ne čudi da je to jutro mama odlučila da sa mnom više nikada ne pođe na otok.

Petnaest godina poslije upoznala sam njega, svoju srodnu dušu, svojega muža, ljubavnika, pri-jatelja, učitelja. Njegova baka već četrdeset godina na otoku ima malenu kuću. S njim sam se vratila na otok. Pokazao mi je najljepšu pješčanu plažu koju sam ikada vidjela, kamenite plaže sa smarag-dno čistom zelenom vodom i morskim ježevima, raznovrsni svijet raslinja i životinja, od delfina koji plivaju oko otoka, prelijepih bjeloglavih orlova koji kruže visoko na nebu, jelena koji slobodno šeću i ponosno pokazuju bogate ukrase na svojoj glavi, do malih zečića koji skakuću na obližnjem otoku. Naučio me da pronađem divlje šparoge, sa stabala mi skidao češere pinije, odveo me u svijet čude-snih mirisa lavande, majčine dušice, divljeg origa-na, ružmarina, lovora... I ponovo sam se zaljubila u taj kraj i otok.

Moja kratka zgodba

Obstaja Vesolje, v vesolju planet Zemlja, na zemlji

Otok, na otoku vasica, in v njej Sreča.

Je kraj, kjer sem v osrčju neokrnjene narave našla

čisto ljubezen, srečo, popolni mir in tišino...našla sem Sebe.

Kraj, kjer rastejo najine stoletne oljke in se bohoti moj čudo-

vit dišeči zeliščni vrt. Tam gradiva najine sanje.

Prvič sem otok obiskala kot majhna deklica, ko smo se s

starši odpravili letovat v enega izmed tamkajšnjih številnih

kampov. Razen ladje, s katero smo se peljali na izlet na so-

sednji otok, znan po svoji edinstvenosti, se ne spomnim ni-

česar. Mami in ati sta povedala, da smo preživeli lep dopust,

vse do zadnje noči, ko sem se odločila, da hočem domov.

Kako štiriletnici, ki je pred kratkim ozavestila svoj jaz, do-

povedati, da ponoči ni mogoče priti z otoka, ker trajekti ne

vozijo, je verjetno pravi izziv za starše. Jok, trma, cepetanje,

vročina, obupana starša in naslednji dan kot da se ni zgodilo

nič. Ni čudno, da se je tistega jutra mami odločila, da z mano

nikoli več ne gre na otok.

Petnajst let kasneje sem spoznala njega, mojo sorodno

dušo, mojega moža, ljubimca, prijatelja, učitelja. Njegova

babica ima na otoku že 40 let majhno hišo. Z njim sem se

vrnila nazaj na otok. Pokazal mi je najlepšo peščeno plažo

kar sem jih do tedaj videla, kamnite plaže s smaragdno či-

sto zeleno vodo in morskimi ježki, raznovrstni svet rastlin in

živali na otoku, od delfinov, ki obkrožajo otok, prelepih be-

loglavih orlov, ki krožijo visoko na nebu, jelenov, ki se prosto

sprehajajo in razkazujejo svoje naglavno bogastvo, do malih

zajčkov, ki skačejo na bližnjem otoku. Naučil me je poiskati

divje šparglje, mi z dreves metal storže pinje, me popeljal v

svet čudovitih vonjav sivke, materine dušice, divjega origa-

na, rožmarina, lovorja...In ponovno sem se zaljubila, v ta kraj

in ta otok.

Mateja Vlašič

Otok s pričom

40

Pod okriljem uspomena

Lošinj... ime koje te uljuljka u okrilje uspome-na. Kao da negdje iz daljine dopre mameći po-

ziv ljepotana Apoksiomena da im se predaš. Pred tobom oživi slika otoka na kojem te dotakne duh mediterana u svom iskonskom obličju. Zanese te magijom, sakrivenom u jedva primjetnom, a svu-da prisutnom mirisu. Smirujućem, omamljuju-ćem i okrepljujuće svježem istovremeno. U njemu osjećaš harmoniju miomirisnog raslinja s dahom mora. Zatvoriš oči i dubokim udahom budiš osje-ćaj da svim svojim bićem upijaš Život. Duboko u duši pjevaš mu hvalospjev i osjećaš zahvalnost što ti je dopušteno doživjeti trenutke u kojima si po-vezan sa svojim postojanjem i svime stvorenim.Osjetiš radost u punoj raskoši. Nastojiš je utisnuti u sjećanje da bi je mogao oživjeti u sivilu zimskih dana. U duhu se pred tobom pojavi šarena paleta boja koje su kupaju u milujućim zrakama sunca. Ljubičasti cvjetovi magnolija, eterično nježna mir-ta, živo žute mimoze...

Hvala vam, hrabri moreplovci davnih vreme-na što ste sa svih strana svijeta donijeli sadnice i sjeme, kojima ste ozelenjeli svoje vrtove i razve-selili žene i djevojke koje su strepile za vas dok ste plovili dalekim morima. U sebi ste nosili pjesmu vjetra koji se poigrava u krošnjama borovih šuma, pjesmu koja je mamila uzdahe čežnje za domom. Na beskonačnim morskim širinama sanjali ste o trenucima kada ćete ispred crkve Annunzia-ta ugledati svoje izabranice koje su vas tu uvijek nestrpljivo čekale. Srce vam je zaigralo kada ste u uskim uličicama kroz portune ugledali svoje do-move te ponovo zagrlili sinove i kćeri. A jednom ste ostali za stalno. Obuzeti uspomenama u jese-ni života čekali ste povratak svojih sinova koji su otišli vašim stopama. Iz generacije u generaciju, sve do današnjih dana, kada nas vaši potomci s gostoljubivošću pozivaju da osjetimo čaroliju va-šeg otoka.

V zavetju spominov

Lošinj… ime, ki te zaziblje v zavetje spominov. Kot bi

nekje iz daljave prihajal vabeči klic lepotca Apoksi-

omena, da se jim predaš. Pred teboj oživi podoba

otoka, kjer se te dotakne duh mediterana v svoji prvinski

podobi. Prevzame te z magijo, skrito v komaj zaznavnem,

a povsod prisotnem vonju. Pomirjujoče omamnem in poži-

vljajoče svežim hkrati. V njem začutiš ubranost vonjav deh-

tečega rastlinja s pridihom morja. Zapreš oči in z globokim

vdihom predramiš čute, da z vso svojo bitjo vpijaš Življenje.

Mu globoko v duši poješ hvalnico ob občutju hvaležnosti, da

ti je dano doživeti trenutke, v katerih se počutiš povezan s

svojim bistvom in vsem stvarstvom. Občutiš radost v vsem

svojem razkošju. Skušaš si jo vtisniti v spomin, da bi jo mo-

gel podoživljati v sivini zimskih dni. V duhu se zariše pred

teboj pisana paleta barv, kopajočih se v božajočih žarkih

sonca. Vijolični cvetovi magnolij, eterično nežna mirta, živo

rumene mimoze…

Hvala vam, pogumni morjeplovci nekdanjih časov, da ste

z vseh koncev sveta prinesli sadike in semena, s katerimi

ste ozaljšali svoje vrtove in razveselili žene in dekleta, ki so

trepetale za vas, ko ste pluli po tujih morjih. V sebi ste nosili

pesem vetra, poigravajočega se v krošnjah borovih gozdov,

ki vam je izvabljala vzdihe domotožja. Na brezkončnih mor-

skih širjavah ste sanjali o trenutkih, ko boste pred cerkvijo

Annunziata zagledali svoje izbranke, ki so vas tu vsakič ne-

strpno pričakale. Srce vam je zaigralo,ko ste po ozkih ulicah

mestec skozi portune uzrli svoje domove ter spet objeli si-

nove in hčere. Nekoč ste ostali za vedno. Zapredeni v spo-

mine ste v jeseni življenja pričakovali vračanja svojih sinov,

ki so stopali po vaših sledeh. Iz roda v rod,vse do današnjih

dni,ko nas vaši potomci z gostoljubjem privabijo, da okuša-

mo čarobnost vašega otoka.

Majda Arhnauer Subašič

Otok s pričom

41

Noční plavba Pavel W. Petkov

Noćna plovidba

Petr je stigao iz Brna. Uistinu je uživao u noć-nom obilasku Lošinja. Nije ni slutio da će ono

što doživjeti prvi dan, u trenutku ukrcaja i odlaska iz marine, ostaviti trag za cijeli život.

„Prvi, drugi, treći, četvrti”, čuje Petr veseo glas prijatelja Radka, vođe ekipe.

„Svi smo na broju. Spremnik s vodom napu-njen, struja isključena, ponoćna večera za gladne mornare spremna, dovoljan broj limenki piva ta-kođer.” Oduševljeno da i bučan smijeh svih člano-va posade čuje se u daljinu.

„Prva zvijezda na nebu, more tajanstveno kao naručje žene”, Radek niže stihove kroz smijeh. „Krenimo!”

Petr je odvezao konop i znatiželjno s pramca gledao kako Radek stručno manevrira brodom i udaljuje ih od pristaništa. Pokraj njihove jedrilice počela je pristajati druga. Posada od šest muška-raca brzo i precizno izvršavala je naredbe svoje kapetanice. Mlada kapetanica plave kose do pola leđa i preplanule sportske figure vodila je mirno i sigurno svoju jedrilicu pod nazivom Agnieszka do pristaništa. U trenutku kada su se njihovi brodovi mimoilazili Petr je imao osjećaj da... more se uz-burkalo, zvijezde su se ugasile, opojan miris ljeta je iščezao, galebovi su zanijemili, veselje i žamor na obali Malog Lošinja su nestali... Kad se lijepa kapetanica kratko osvrnula, pogledala je Petra ravno u oči, nasmiješila se i letimice mu mahnula. Čak je uspio vidjeti da je brod pod hrvatskom za-stavom imao i poljsku.

Petr nije sudjelovao u sveopćem veselju tije-kom idućih noćnih krstarenja. Nestrpljivo je če-kao kad će putovanje završiti. Nadao se, čeznuo i vjerovao da će se ponovno vidjeti s plavokosom kapetanicom.

Nakon povratka u marinu jedrilici Agnieszka nije bilo ni traga. Tumarao je lošinjskom obalom do ranih jutarnjih sati. Nigdje je nije našao.

Od tada se Petr svako ljeto vraća na otok Lošinj da bi se tu nadao, gledao i čekao svoju lijepu ka-petanicu iz Poljske.

Petr přijel z Brna. Moc se těšil na noční obeplutí Lo-

šinje. Netušil, že to, co zažije první den nalodění, ve

chvíli odjezdu z mariny, ho zasáhne na celý život.

„První, druhý, třetí, čtvrtý”, slyší Petr rozesmátý hlas ka-

maráda Radka a také kapitána jejich výpravy.

„Jsme tedy všichni. Zásoby vody doplněné, elektřina od-

pojená, půlnoční večeře pro hladové námořníky nachystaná,

přiměřený počet plechovek piva též”. Nadšené ano a bouřli-

vý smích zaznívá od všech členů posádky.

„První hvězdy na obloze, moře tajemné jako náruč ženy”,

veršuje se smíchem Radek. „Odrážíme!”

Petr odvázal mooringové lano a zvědavě na přídi pozoro-

val, jak Radek zkušeně manévruje lodí od mola. Vedle jejich

odjíždějící plachetnice začala přistávat další. Posádka šes-

ti mužů na ní rychle a přesně plnila příkazy své kapitánky.

Mladá kapitánka s blond vlasy do půli zad opálené sportovní

postavy vedla klidně a jistě svou plachetnici jménem Ag-

nieszka na přistání. V momentě, kdy se jejich lodě míjely,

měl Petr náhle pocit, že... moře došumělo, hvězdy pohasly,

omamné vůně léta zmizely, racci oněměli, veselí a zábava na

nábřeží Mali Lošinj ustrnula..., když krásná kapitánka krátce

vzhlédla, pohlédla Petrovi přímo do očí, usmála se a letmo

mu zamávala. Ještě si stačil všimnout, že přistávající loď má

pod chorvatskou vlajkou vyvěšenou polskou vlajku.

Všeobecného veselí během noční plavby se Petr neúčast-

nil. Netrpělivě kontroloval hodiny, kdy už plavba skončí a oni

se vrátí zpět. Doufal, toužil, věřil, že se tam znovu setká s

blonďatou kapitánkou.

Po návratu do mariny ale nebylo po plachetnici Agnie-

szka ani stopy. Bloudil lošinjským nábřežím až do ranních

hodin. Nikde ji nenašel.

Od té doby se Petr každé léto znovu a znovu vrací na os-

trov Lošinj, aby tu doufal, hledal a čekal na svou krásnou

kapitánku z Polska.