OSNOVNI TEORIJSKI KONCEPTI PORODIČNE TERAPIJE

-TEORIJA KOMUNIKACIJA-

UVOD

Porodična psihoterapija je savremeni terapijski model koji obuhvata rad sa pojedincem, partnerima i porodicom. Ono što je razlikuje od ostalih je  sistemski pristup pojedincu i porodici.

Porodicu posmatra kao cjelinu koja je veća od zbira njenih pojedinačnih dijelova, tj. njenih članova. Promijena kod jednog člana porodice utiče na ostale članove, a samim tim dolazi do promijene u celom porodičnom sistemu. Tako pristupajući, porodična terapija uzima u obzir kontekst u kojem pojedinac i porodica živi i to na nivou većih sistema kao što su šira porodica, društvena zajednica, kultura, nacija, kao i na nivou subsistema kao što su roditeljski, partnerski, sibling-braća i sestre. Porodična terapija ne smatra da je pojedinac problem ili da je problem u pojedincu, već u odnosima, relacijma i interakcijama koje ostvaruje u porodici.

Porodica je jedinstveni sistem koji se kreće kroz vrijeme. Nju povezuju i u njoj se prepliću prošlost, sadašnjost, planira budućnost. U njoj rastemo, razvijamo se i mienjamo, stičemo prva iskustva o sebi i svijetu koji nas okružuje. Stičemo prva znanja, usvajamo uvjerenja, stavove i navike. Učimo pravila i rituale, stvaramo prve emotivne i socijalne veze, formiramo obrasce ponašanja, mišljenja i komuniciranja. To je naša porodica porijekla. Kada nju napustimo, porodica koju osnivamo sa izabranim partnerom naziva se nuklearna porodica. U nju, svjesno i nesvjesno, u psihološkom smislu prenosimo sve što smo stekli u porodici porijekla. To nasleđe utiče na sve odnose koje stvaramo i kao takvo, može nam biti odskočna daska ili kamen spoticanja.

Strukturu porodice možemo različito definisati – tradicionalno kao zajednicu krvnih srodnika nastalu iz bračne veze, kao jednoroditeljsku, višegeneracijsku, partnersku (bez djece), porodicu sa djecom iz različitih veza, usvojilačku, starateljsku, LGBT, porodicu komune. Sama konfiguracija porodice nije ono što je čini funkcionalnom. Funkcionalnost jedne porodice se ogleda kroz odnose njenih članova. Upravo zbog sagledavanja tih odnosa, a ne pojedinca, psiholozi su uvidjeli da su im postojeće teorije nedovoljnje za razumijevanje prodičnih odnosa. Posmatranjem psihološkog i emocionalnog funkcionisanja pojedinih članova porodice moguće je donekle razumjeti kako se članovi porodice odnose jedan prema drugom, ali nedovoljno da se govori o porodici kao jedinici. Dakle terapeutima je potreban način sagledavanja kako funkcionišu porodične grupe odvojeno od razumijevanja njenih članova. Da bi ovo ostvarili, porodični terapeuti počeli su da koriste ideje iz različitih teorija, kao što su: opšta teorija sistema, kibernetika, teorija komunikacija, teorija ućenja, teorija igara, i dr.

Teorija komunikacija

"Nemoguće je ne komunicirati u situaciji kada se dvoje ljudi vide. Jer aktivnostili neaktivnost, riječi ili ćutanje, sve ima vrijednost poruke."

Paul Watzlawick

Komunikacija je sredstvo pomoću kojeg dvije ili više osoba razmjenjuju informacije i međusobno utiču na svoja mišljenja i ponašanje. Komuniciranje i u širem i u užem smislu riječi označava razmjenu poruka, to je proces stvaranja značenja između dvije ili više osoba. Ili, nešto detaljnije, dinamičan proces namjernog ili nenamjernog davanja, prenošenja i primanja poruka između dvije i više osoba na verbalan ili neverbalan način - uključujući i upotrebu simbola.

Komunicira se ne samo s namjerom, nego i bez nje, jer se izbjegavanjem komuniciranja s nekim, šalju, takođe, određene poruke. Kroz način na koji komuniciramo, smještamo se u određene društvene kontekste, kreiramo proces socijalizacije i bivamo socijalizovani. Jedino adekvatna komunikacija omogućava zauzimanje adekvatnog mjesta i uloge u određenim društvenim strukturama.Sebe možemo definisati i realizovati jedino u odnosu s drugima, a taj odnos

je nemoguće uspostaviti ukoliko se ne uđe u proces komuniciranja.

Kao ishodišnu tačku svoje teorije komunikacije Paul Watzlawick ističe upravo odnos između pojedinaca i svojstva tog odnosa. Svako od nas, naime, sebe doživljava tek u odnosu s drugima, u svojem djelovanju na druge i u djelovanju drugih na nas same.

Porodica, kao primarna jedinica društva, predstavlja prvu socijalnu grupu u kojoj induvidua komunicira sa drugim osobama, kroz koju se, potom, susreće i suočava sa širim društvenim okruženjem i drugim društvenim jedinicama-institucijama.

Novorođenčad se rađaju kao sasvim bespomoćna bića i razvijaju se znatno sporije i kompleksnije nego druge životinjske vrste i iz tog razloga razvoj unutar porodične zajednice  nam osigurava i obezbjeđuje najranije biološke i psihološke potrebe, i ne samo to: ljudi ostaju vezani sa tom porodicom na razne načine cijelog svog života.  Stoga je nemoguće razumjeti pojedinca, ako ga izdvojimo iz porodice, niti je moguće razumjeti porodicu ako njene članove izdvojimo iz razumijevanja konteksta u kojem je nastajalo njihovo pojedinačno pamćenje prošlosti i sadašnjosti.

Članovi porodice medjusobno utiču jedni na druge. Ponašanje pojedinca u porodičnom sistemu oblikuje te pojedince, tako da ponašanje i način komunikacije bilo kog člana utiče na ponašanje i komunikaciju ostalih članova sistema, kao što je i taj pojedinac pod uticajem ostalih članova.

Iz teorije i prakse porodične psihologije i psihoterapije saznajemo sve više o komunikacijskim aspektima koji uslovljavaju pojavu simptoma u porodici. Biološki faktori doprinose da dođe do nekih ozbiljnih simptoma iz spektra mentalnog zdravlja, razvoja shizofrenije, teške depresije, ali nesumnjivo je da porodična komunikacija igra važnu ulogu u razvoju i održavanju, ne samo navedenih, već i drugih simptoma.

Dobra komunikacija je jedan od stubova svake uspješne porodice.   Komunikacijski proces sastoji se od četri osnovna elementa: pošiljaoca poruke, poruke,primaoca poruke i konteksta. Svaka komunikacija ima svoju izražajnu

komponentu (saopštavanje onoga što već postoji) i uticajnu komponentu (ostvarivanje još nepostojećeg). Paul Watzlawick i D. Jackson su opisali tri aspekta ljudske komunikacije: sintaksu, semantiku i pregmatiku.

Sintaksa se odnosi na razgovor gdje su reči sastavljene u rečenice i paragrafe da bi se izrazilo neko značenje.

Semantika se bavi značenjem riječi principa koji vladaju odnosima između riječi ili rečenica, jasnoćom jezika i njegovom upotrebom u određenim situacijama. U velikom broju porodica postoje privatni jezici i zajednički komunikacioni sistemi, koje je ophodno da upozna svaki terapeut koji namjerava da radi sa porodicom.

Pragmatika je proučavanje ponašanja koje proističe iz komunikacije.

Komunikacija je uspješna ako namjera, misao i izgovorena poruka pošiljatelja poruke odgovara primljenoj poruci primatelja poruke. Tek kad je primatelj poruke interpretira i shvati upravo na određeni način, ona djeluje na njega i na njegovo ponašanje. Metakomunikacijom, tj. komunikacijom o našoj komunikaciji i komunikacijskim feedbackom tj.međusobnom razmjenom povratnih informacija jedino nam mogu objasniti što se zapravo događa u našoj komunikaciji. Usklađivanje poslane i primljene poruke u toku razgovora između članova porodice osnovni je zadatak uspješnog razgovora.

Paul Watzlawick je u svojoj teoriji postavio nekoliko aksioma (pravila) komunikacije:

1. nije moguće ne komunicirati;

2. svaka komunikacija sastoji se iz sadržajnog i odnosnog aspekta;

3. narav odnosa uslovljena je interpretacijom ponašanja komunikatora;

4. komunikacija može biti verbalna i neverbalna;

5. komunikacija može biti simetrična ili komplementarna

Nije moguće ne komunicirati

Nije moguće ne komunicirati, jer svako ponašanje u interpersonalnoj situaciji ima karakter poruke. Odbijanje komunikacije takođe je komunikacija. Čak i ćutanjem šaljemo poruku.

Svaka komunikacija sastoji se iz sadržinskog i odnosnog aspekta

Uspješno komunicirati sa sadržajnog aspekta znači znakovima i/ili simbolima kojima se komunicira pridavati isto značenje. Sadržinski aspekt govori o značajkama objekta informacije. Sa odnosnog aspekta, uspješna komunikacija ostvaruje se ako je među komunikatorima uspostavljena klima međusobnog povjerenja i saradnje.

Odnosni aspekt govori o stavu prema informaciji, komunikatorima, dakle, vezan je uz odnose između osoba koje komuniciraju i utiče na sadržinski aspekt. Naime, aspekt sadržaja i aspekt odnosa u komunikacijskom procesu u stalnoj su uzajamnoj vezi, jedan na drugoga djeluju, jedan drugoga učvršćuju ili oslabljuju. Ne može ih odvajati niti negirati njihovu naizmjeničnu i obostranu prisutnost u svakoj komunikaciji.

U svojoj teoriji Watzlawick je postavio šest temeljnih karakteristika komunikacije kao odnosa:

1. pojedinca posmatrati u odnosu s drugima;

2. međuljudski odnos proučavati kroz komunikacijski proces, jer komunikacijomdjelujemo jedni na druge, određujemo jedni druge, doživljavamo sebe u odnosu

3. prema drugima i prema samome sebi;

4. povratna informacija (feedback) bitna je za ponašanje i uslovljava ga, naime,ponašanje svakog pojedinca uslovljava ponašanje drugog i njegovo je ponašanjeuslovljeno ponašanjem svih drugih;

5. međusobni uticaj osoba koje su u nekom odnosu uslovljen je situacijom i na

6. nju djeluje, dakle, kontekst situacije utiče na odnos, koji opet utiče na kontekst;

7. postoje različiti nivoi svjesnosti o pravilima koja vladaju našim ponašanjem,što je neobično važno za pravilan i objektivan pristup ljudskom ponašanju;

8. komunikacija je čitavo ponašanje i utiče na ponašanje.

Narav odnosa uslovljena je interpretacijom ponašanja komunikatora

Često od drugih očekujemo određeno ponašanje, ponašamo se u skladu s našim ili tuđim očekivanjima, te svojim ponašanjem uslovljavamo očekivano ponašanje drugih.

Svaki komunikator za početak određenog komunikacijskog toka identifikuje svoju polazišnu tačku prema kojoj svojoj verziji pripisuje ključnu ulogu za razumijevanje uzroka i posljedice. Različita interpretacija određenog interpersonalnog zbivanja pojedinog komunikatora može biti razlog interpersonalnog konflikta .

Komunikacija može biti verbalna i neverbalna

Interpersonalna komunikacija stalno teče na dva nivoa. Jedan je verbalni, a drugi neverbalni. Ta dva dijela komunikacijskog procesa, kako ističe Watzlawick, nemoguće je dijeliti i odvajati, jer uz verbalnu paralelno teče i neverbalna komunikacija. Samo što je ova poslednja nije uvijek pod svjesnom kontrolom.

Verbalna komunikacija koristi se za razmjenu informacija znakovima/simbolima koje svako može razumjeti na isti način. Tako se razmjenjuje sadržajni aspekt poruke.

Neverbalna komunikacija se služi znakovima/simbolima koji omogućuju približno isto razumjevanje i njome se prenose poruke o odnosu. Jedna od šire prihvaćenih definicija opisuje neverbalnu komunikaciju kao "proces signaliziranja značenja u interpersonalnoj komunikaciji, koji ne uključuje izgovorene riječi." Obično se pri komunikaciji usresređujemo na ono što se govori riječima. Međutim, neverbalna komunikacija otkriva i ono što se ne želi reći. Radi se o tzv. "govoru tijela takve poruke tokom komuniciranja obično nisu svjesne, ali drugi komunikatori mogu ih "čitati" kao da su izgovorene.

Komunikacija može biti simetrična ili komplementarna

U simetričnim odnosima teži se za sličnošću, razvija se odnos ravnopravnosti i jednakosti, a izbjegava različitost. Komplementarni odnos podrazumijeva različito, ali nadopunjavajuće ponašanje.

Simetričnost i komplementarnost međuljudskih odnosa u okviru naše komunikacije s drugima predstavljaju stvarnost i nužnost. U interpersonalnom odnosu to moraju biti fleksibilne kategorije, te moraju odgovarati određenim sposobnostima i karakteristikama pojedinca u određenoj situaciji.

Velika važnost interakcije i komunikacije u porodici vidi se upravo u činjenici da se komunikatori (primaoci i davaoci poruka) nalaze u specifičnom međuodnosu. U tom odnosu djeca mijenja ulogu iz primaoca u davaoca poruka, bivajući čas jedno, čas drugo, često istodobno, međutim, uvijek ostaju u zavisnom i, može se reći, komunikacijski inferiornom položaju u odnosu na roditelje. Stoga je, primjerice, u procesu vaspitanja, u komunikaciji roditelj-dijete, važno "poznavati ne samo načine na koje se kodiraju, emituju i dekodiraju ljudske poruke, već i mehanizme koji na to utiču, jer postoje individualne i socijalno-kulturne determinante komuniciranja."

Postoje četiri komunikacijske "pozicije" kao opšti okviri unutar kojih se odvija porodična komunikacija:

1. kooperativno komuniciranje (ja sam OK; ti si OK) – članovi se međusobnoodnose s uavažavanjem, razumijevanjem, strpljivošću, te nastoje saradnjom iusaglašavanjem riješavati nastale probleme;

2. inferiorno komuniciranje (ja nisam OK; ti jesi OK) – član se prema drugimponaša nesigurno, s nevjericom u sebe i svoje sposobnosti;

3. superiorno (ja sam OK; ti nisi OK) – član se prema drugima ponaša "s visine",omalovažava, podcjenjuje; utakva osoba sklona je nametanju autokratizma i strahopoštovanja;

4. osporavajuće (ja nisam OK; ti nisi OK) – u porodičnoj komunikaciji je sasvim disfunkcionalno;to je tzv. negatorsko, nihilističko komuniciranje, koje spada unajnepoželjnije "pozicije" komuniciranja.

U kontekstu ranije objašnjene važnosti interakcije i interakcijske povezanosti u kvalitetnoj porodičnoj komunikaciji, kooperativno komuniciranje predstavlja najpoželjniji način komuniciranja.

Za kvalitetno komuniciranje u porodici jednako je važan proces davanja, kao i proces primanja poruka, odnosno sposobnost slušanja. to podrazumijeva "slušatidrugoga, razumjeti o čemu nam govori, saosjećati s njim.".

Pri tome je od velike važnosti što manje "nečiste komunikacije", tj. dvostrukih poruka, odnosno da se riječima kaže jedno, a neverbalno (pogledom, mimikom i sl.) drugo; što manje "ti" poruka (zapovijed, prijetnja, kritikovanje, izrugivanje), jer su one jezik neprihvaćanja osobe s kojom se na taj način komunicira; dok su najpoželjnije "ja" poruke – jezik prihvaćanja (saslušavanja, savjetovanja, tješenja), tj. "čista komunikacija" u kojoj članovi porodice zajedno problem definišu i rješavaju upravo komunicirajući.

Na kraju kada se jedna osoba obraća drugoj , druga može odgovoriti na tri načina i to:

1. prihvatanjem komunikacije (na adekvatan način)2. odbijanjem komunikacije (osoba ne odgovara na obraćanje već nastavlja da

čita, sluša nešto drugo)3. nepotvrđivanje (davanje nasumičnih, nelogičnih odgovora).

ZAKLJUČAK

Komunikacija u porodici je nešto o čemu ne razmišljamo previše. A, u stvari, dobra komunikacija jeste jedan od stubova svake uspješne porodice, kao i svakog uspješnog kolektiva. Da bi se dobra komunikacija ostvarila potrebno je uspostaviti temelj postojanih, pozitivnih i brižnih odnosa u porodici, odnosno posjedovati osjećaj za prepoznavanje i ostvarivanje tuđih potreba. Sledeće studije navodim kao pomoć u razumijevanju koliko je porodična komunikacija važna, pogotovo između roditelja i djece.

Studija koju je proveo Strommen (1974,prema LeCroy, 1988) pokazuje da svaka peta mlada osoba, u podacima koje je dala, ukazuje na neki vid poteškoća u porodici. Nedostatak komunikacije s roditeljima i osjećaj da ih roditelji ne razumiju uočeni su kao osnovni problemi u porodicama. Hall (1984, prema LeCroy, 1988) ukazuje da sukobi roditelj-dijete nastaju zbog tri stvari: poteškoće u komunikaciji, loše vještine rješavanja problema i loše vještine pregovaranja.Istraživanja ističu da je najbolji odnos dijete-roditelj okarakterizovan s mnogo pozitivne komunikacije i interakcije. Zadovoljni roditelji i djeca komuniciraju svakodnevno, a ne samo kada se pojavi problem ili konflikt.

Istraživači vjeruju da kada roditelj ostane u "kontaktu" s djetetom kroz pažnju i razgovor, dijete te rijeđe manifestirati nepoželjna ponašanja, odnosno ponašanja koja stvaraju konflikte ili zahtijevaju disciplinu.

Programi namijenjeni porodicama, koji se bave učenjem važnih vještina za jačanje porodice, pa tako i vještine komunikacije najčešće koriste Trening porodičnih vještina ili Bihevioralnu porodičnu terapiju kao multi-komponentni pristup koji uključuje trening za roditelje, trening životnih vještina za djecu i promovisanje odnosa u porodici . Važnost uključenosti svih članova porodice u trening komunikacijskih vještina je u uticaju (preko svih članova porodice) na porodični sastav u cjelini. Rad samo s djecom ili samo s roditeljima ne pokazuje toliku učinkovitost kao jedan ovakav sveobuhvatni pristup.

LITERATURA:

1) Sorta-Bilajac I., Sorta J.; Primjena teorije komunikacije Paula Watzlawicka na praksu komuniciranja u medicini i zdravstvu;2013; JAHR ; Vol. 4 ; No. 7

2) Žitinski-Šoljić, M. (2001.), Teorija komuniciranja i govorništvo. Dubrovnik: Veleučilište u Dubrovniku.

3) Matejević, M., Todorović, J. (2012). Funkcionalnost porodičnih odnosa i kompetentno roditeljstvo. Niš: Filozofski fakultet

4) Milojković M., Srna J.,Mićović R.(1997); Porodična terapija; Beograd; Centar za brak i porodicu