Univerzitet u BanjaluciFilološki fakultetFrancuski jezik i književnost

Seminarski rad iz teorije književnosti:Osnovne napomene o strukturalizmu

Student: Dragana DakićProf. Saša Šmulja

1 | P a g e

Osnovne napomene o strukturalizmuf. structuralisme, e. structuralism, nj. Strukturalismus

Budući da se smješta na presjecištu koncepcijskih pretpostavki de Saussureove lingvistike, klasične retorike te Peirceove semiotike, u prikazu strukturalizma posebno će mjesto pripasti opusu Romana Jakobsona. Polazeći od premještanje naglaska s dijakronijskog slijeda na sinkronijske međuodnose, kako unutar pojedinog djela, tako i u sistemu književnosti u cjelini, izložit će se ključni pojmovi i problemski interesi “strukturalističke djelatnosti” (Barthes), dok će Lotmanov analitički model poslužiti kao ogledni primjer strukturalističkog shvaćanja književnog djela. Značaj primjene pojma strukture kao “autonomne cjeline unutarnjih ovisnosti” (Hjelmsljev) u različitim sferama ljudskog djelovanja pokazat će se na primjerima iz djela Foucaulta i Lévi-Straussa, dok će se njezin značaj za razumijevanje uvjeta mogućnosti značenja književnog teksta analizirati kroz radove autora kao što su Barthes, Todorov i Mukařovský.

Strukturalizam se u savremenoj književnoj teoriji razvio na tečevinama Moskovskog kružoka I ruskog formalizma u slavenskom podneblju (usp. Praška škola I Taturska škola), a pod Jakobsonovim uticajem I u Francuskoji u Americi 60-tih godina. Tijesno je povezan s kibernetikom, teorijom informacija, transformacijsko-generativnom gramatikom, teorijom komunikacije te sa semiotikom I poststrukturalizmom kao školama-nastavljačima, koliko god das u se one postavljale kritčki prema nekim njegovim rezultatima.

U Danskoj je porodio Kopenhagensku glosematičku školu, a u Sjedinjenim Američkim Državama Jelski deskriptivizam. U Francuskoj su mu stožernim nositeljima bili antropolog C. Levi-Strauss, povjesničar ideja M. Foucault, psiholog J. Piaget, psihoanalitičar J. Lancan, a među književnim teoretičarima R. Batrhes, Tz. Todorov, G. Genette A. J. Greimas, M. Riffaterre, N. Rruwet I dr. Na tragu de Saussureovih lingvističkih zasada , srtukturalizam svraća na pozornost strukturnu međupovezanost elemenata u sinkronijskim presjecima, a odvraća je od dijakronijskog istraživanja odvojenih elemenata. Ona svojim kodirajućim operacijama stvara dojam da pojave što ih opažamo imaju svoju “bit” ili “fizičku

2 | P a g e

pojavnost” iako su one zapravo samo znakovi. Zbog toga strukturalizam odbacuje interpretacijuu korist analize kao načina dopiranja do uvijeta mogućnosti značenja.

Drugi smjer strukturalističkog ineteresa povezan je sa obnavljanjem retorike. Dok se Poljski strukturalizam razvio iz stilističke tradicije poljske naouke o književnosti obilježene imenima K. Woycickoga I K. Budzyka. Obilježen je širokim rasponom innteresa za koji su zaslužni prije svega Budzykovi učenici J: Slawinski I M. Glowinski. Premda u Varšavskom krugu postoje I teoretičari usredotočeni na strukturu teksta, ipak dominiraju istraživanja socio-antopologiskog I pragmatičkog apsekta kjiževne komunikacije. Tradicija je prisutna u svakom dijelu preko implicitne structure književnih normi ugrađene u njega u obliku “genotipa”. Na razvedenost poljskih strukturalističkih strujanja uticale su jake tendencije fenomenologiskih I formalističkih proučavanja, a svakako I implicitan dijalog sa “službenom” marksističkom kritikom.

Utemeljitelji i još današnji vođe modern evropske lirike jesu Francuzi 19. vijeka, naime Rimbaud i Malarme. Između njih i pjesništva naše suvremenosti postoji zajedništvo koje nije moguće tumačiti kao utjecaje, a tako ih ne treba tumačiti ni ondje gdje su ti uticaji prepoznatljivi. To zajedništvo jeste zajedništvo iste strukture, tj. istog osnovnog ustrojstva, koje se s upadljivom ustrojnošću neprestano vraca u raznolikim pojavama moderne lirike. Nakon mnogih početaka, od kojih neki sežu do 18. vijeka, ta se struktura 1850. u teoriji pjesništva, a oko 1870. i u pjesničkoj praksi, sabrala u jednu cjelnu koja je doduše vrlo kompleksna ali istodobno ivrlo dosljedna.

Naturalna unutrašnjost umjesto čuvstva, mašta umjesto stvarnosti, krhotine svijeta umjesto njiegove cjeline, izmješanost heterogenoga, kaos, fasciniranost tamom i magijom jezika ali i jedno staloženo hladno operiranje analogno matematici, što udaljuje ono prisno; to je upravo ona struktura unutar koje će se posve uklopiti Baudelaireova teorija pjesništva, lirika Rimbauda, Mallarmea i današnja lirika. Ta se struktura nayire i ondje gdje pojedine njene članove valja izostaviti ili nadopuniti.

U teoretskim rasparavama Baudelaire je otišao mnogo dalje. One upućuju na jednu liriku koja se za volju magičnih zvukovnih moći sve više odriče svarnog, logičkog, afektivnog pa i gramatičkog poretka, te dopušta da joj se sadržaji nadaju iz

3 | P a g e

implusaa riječi, sadržaji koji inače, planskim razmišljanjem, ne bi bili pronađeni. Sadržaji su to abnormalnog smisla, na granici ili onkraj granice razumljivosti. Ovdije se krug zatvara, ovdije se pokazuje daljini zakoniti put u strukturi moderne lirike. Pjesništvo čiji je idealitet prazan, izmiče stvarnosti stvaranjem neke nepojmive tajanstvenosti. Tim se prije ono može osloniti na magiju jezika.

Pod prirodom Baudlaire razumjeva ono vegetativno ali i banalno uniženje čovjeka. Njima se posredstvom anorganskih tvorevina nadređuje simbol apsolutnog duha u tolikoj mjeri da se ponovo javlja disonantna napetost. To nalazimo i u slikara 20. Vijeka. Sadržajima njihovih slika sastavljenih iz kubova ili irealnih boja odgovaraju njihove riječi; nprimer Maca, Beckmanna i drugih; o prirodi kao o nečemu nečstu i kaotičnu; prisila je to strukture, a ne uticaj. U Baudlaireovim očima anorgansko poprima najviše značenje onda kada je ono materijal umjetničkog rada.

Zastršujuća je i slavna Mallarmeova lirika. Nju valja odgonetnuti iz jezika kojim je pisao samo i jedino taj pisac. Pa ipak, biva jasno: i ta lirika pripada strukturi pjesništva, čiji pojedini udovi sežu natrag sve do u romantizam i koje je od Baudlairea pa nadalje postajao sve izrazitije.

Rousseau, Diderot, Baudelaire i Rimbaud su pisci koji su maštu postavljali sve odlučnijekao snagu nadmoćnu realnosti, dapače kao snagu koja njome vlada. Mallarme je, međutim, uzdiže na još veću visinu poimajući je kao mjesto što ga apsolutni bitak zahtjeva za svoju duhovnu egzistenciju. Zapanjujuća je dosljednost kojom se sve to nastavlja na prijašnje stepene; ta dosljednost još jednom potvrđuje strukturalno jedinstvo modernog pjesništva i modernog mišljenja o pjesništvu. Isto tako, Mallarmeov pojam fantazije potvrđuje osnovnu crtu takvog pjesništva: razaranje realnosti.

U jednom pismu iz 1867. on piše kako je svoje djelo stvorio samo odstranjivanjem, te kako je na taj način sve dublje prodirao u iskustvo “apsolutne pomračine”, a zatim aludirajući na Dantea: “Razaranje je postalo moja Beatrice.”

Ukoliko se Mallarmeovo pjesništvo još uopšte dotiče pojavnog svijeta, ono ga preokreće i uklanja iz normalna prostornog i vremenskog reda stvari. U tome je njegova strukturalna srodnost sa Rimbaudom uza svu različitost njihovih osnova.

4 | P a g e

Strukturalna sličnost onih današnjih s njihovim prethodnicima pokazuje se i ondje gdje nije vldao takav uticaj. To dokazuje činjenicu -uostlom opštepriznatu- da nekom epohom vlada prinuda stila i strukture. U našem slučaju to je ona prislila koja određuje evropsku liriku gotovo već stotinu godina.

Uputimo napokon i na jednu paralelu sa suvremenom muzikom, a time i na sveobuhvatno strukturalno jedinstvo svekolike moderne umjetnosti. U Poetique musicale od Stravinskoga stoje sledeće misli vodilje: svaki umjetnički rad mora se odvijati u “ne yasjenjenom svijetlu” poetike, tj. u znanju o onome što se čini; ujetnik je najviši tip homo fabra ; njegov je bog Apolon, a ne Dioniz; nadahnuće je stvar od drugogstepenog značaja; prvenstvo ima operirajuće otkrivenje koje na mjesto improviziranja stavlja konstrukciju, na mjesto kaotične slobode “kraljevstvo umjetničkog ograničavanja” u kojem sama melodija pronalazi svoj osmijeh; međutim, u svom najdubljem temelju poetika jest jedna “ontologija”.

Stoga je modernu liriku moguće prepoznati po njenoj strukturi, pa i ondje gdje ona govori najzagonetnije ili gdje se ponaša najsamovoljnije. No dokaz kvalitete nekog liričara i neke pjesme jest i unutršanja dosljednost u težnji za izlaženjem iz stvarnosti i normalnosti te sama vlastita zakonitost i najsmionijih jezičnih odstupanja.

Zaključak:

Tekstovima ne vlada ‘središnja inteligencija’ i prenosivi su iz medija u medij (adaptacije).Konstanta je amrofni tekst koji nema uređene ‘slojeve’.Moderne književnosti zahtijevaju sređen metajezični opis.Interpretacija pojedinačnosti djela u odnosu prema cjelini ustupa mjesto analizi nadidivudualnih osobina djela kao pretpostavljane cjeline – strukture.Povratak poetike, ali ne discipline koja normira, nego kao analitičke discipline:Ona uzima u obzir presudne osobine koje uvjetuju i omogućuju struktuiranje književnih djela.Praški lingvistički krug: Jan Mukarovski i Roman Jakobson: proučavanje estetske funkcije jezika

5 | P a g e

Literatura:

1. Vladimir Biti; POJMOVNIK SUVREMENE KNJIŽEVNE TEORIJE2. Hugo Friedrich; Struktura moderne lirike3. www.google.com 4. www.wikipedija.com

6 | P a g e