UNIVERZITET U SARAJEVU

SEMINARSKI RAD

TEMA : OSNOVI ORGANIZACIJE

Studenti:

Emir Bukva 68881Elma Bajrović 68945

Predmet: Organizacija Adela Bukva 69042Profesor: Elvir Čizmić Emina Borovina 68986Asistent: Elvir Šahić Emina Drugović 68999

SADRŽAJ

HISTORIJA PROUČAVANJA ORGANIZACIJE.............................................................3

ULOGA I ZNAČENJE ORGANIZACIJE..........................................................................4

ORGANIZACIJA I NJEZINI OBLICI................................................................................7

PRINCIPI ORGANIZACIJE...............................................................................................8

ORGANIZACIJSKE VRSTE............................................................................................11

METODE ORGANIZACIJE.............................................................................................13

Kompleksna analitička metoda (KAM).........................................................................14Metoda ocjenjivanja organizacije prema procesnim funkcijama..................................14Kompleksno-matrična metoda za projektiranje organizacije........................................15Matematičke metode......................................................................................................15

TEORIJE ORGANIZACIJE..............................................................................................16

Klasična teorija organizacije .........................................................................................16Neoklasična teorija organizacije ...................................................................................18Savremene teorije organizacije......................................................................................19

ORGANIZACIJA JAPANSKIH PREDUZEĆA...............................................................20

NAJNOVIJE TENDENCIJE U RAZVOJU ORGANIZACIJSKE TEORIJE..................21

ZAKLJUČAK ………………………………………………………………………….. 22

LITERATURA..................................................................................................................23

2

HISTORIJA PROUČAVANJA ORGANIZACIJE

Početci proučavanja organizacije kod Egipćana i Babilonaca koji su morali imati određena znanja o organizaciji akumulirana tokom generacija da bi se izgradila takva manumentalna djela poput piramida, hramova i sl. Pretpostavlja se da su stari Egipćani zapisivali svoja iskustva u izgradnji tako velikih objekata koji su se dugo gradili (Keopsovu piramidu je gradilo 100 000 ljudi u periodu od 200 godina).

Prvi pisani tragovi o ovakvim poduhvatima nalaze se u Hamurabijevom zakonu u kojem su određeni obrisi društvene organizacije.

U Europi prvi zapisi o organizaciji potiču od starih Grka i njihovih ustava kojima suuspostavljali pogodne organizacijske oblike upravljanja mnogobrojnim gradovima -državama. Stari Rimljani su se također bavili organizacijom (Katon, Voron).

Nakon Rima Crkva je se najviše bavila organizacijom i to prvenstveno vlastitom (Crkvena centralizirana organizacija je jedna od najdugovječnijih organizacija - stara je preko 2 000 godina).

U kasnom feudalizmu o organizaciji su pisali i Leonardo da Vinci te Galileo Galilei.

Porast složenosti organizacije rada kroz historiju je zahtijevao sve više bavljenjeorganiziranjem (samo iskustvo te povremeno bavljenje organiziranjem nije više dovoljno za poslovne zahtjeve u današnjem vremenu) => od industrijske revolucije proučavanje organizacije postaje sve intenzivnije i poprima sve izraženiji teorijski sadržaj.

Ch. Babbage (studije vremena i pokreta, praćenje troškova i efikasnosti radnika) i H. Poor (istraživanje principa organizacije te informacija i komunikacija) su bili neposredni

3

prethodnici i pripremili su gotovo sve potrebne uslove da se izvrši kvalitetan skok za prerastanje organizacije iz prakse u nauku.

ULOGA I ZNAČENJE ORGANIZACIJE

Organizacija počinje s pojavom čovjeka - čovjek se njome počeo baviti s početkom obavljanja korisnog proizvodnog rada, preoblikovanja predmeta rada u raznovrsne proizvode u cilju podmirivanja životnih potreba.

Čovjek je s kvalitetnom organizacijom uz manji napor (troškove) bolje i brže postizao mnogo veće rezultate u svim područjima svojega djelovanja.

Od prvih (slučajnih) lovačkih skupina do savremenih oblika zajedničkog rada i života, čovjek nikada nije mogao, a ni danas ne može, bez organizacije.

Čovjek se koristi i pripada organizaciji čitav svoj život - od rođenja do smrti, jer sva svoja radna i životna pitanja rješava zajedno s ljudima - dakle - organizirano. S postupnim razvojem proizvodnih snaga, koje su pratili odgovarajući društveno-ekonomski odnosi, razvijala se i organizacija, povećavao se broj i oblici organizacije sve dok nije poprimila današnje razmjere kad je već bilo nemoguće bez znanstvenog pristupa rješavati sve složenije organizacijske probleme, a isto tako uspostavljati modernu, fleksibilnu i efikasnu organizaciju.

Pojam organizacije označava, kako proces organizovanja nekih aktivnosti (poslova), tako i rezultate tog procesa kojim se oblikuju organizacijske jedinice različitih vrsta, širine i struktura u svim područjima društvenog života.

Značenje organizacije nije ograničeno samo na čovjekovu privrednu aktivnost, nego na njegovu cjelokupnu radnu i životnu aktivnost.

Organizacija omogućava realizaciju najsloženijih zadataka, proširuje obim čovjekove individualne snage, jer organizacija od tih individualnih snaga stvara društvenu snagu, ubrzava proces ostvarivanja zadataka odnosno skraćuje potrebno radno vrijeme za

4

njegovo izvršenje, te se odgovarajućom organizacijom relativno smanjuju troškovi postizanja istih rezultata.

Organizacija ima i negativnu stranu – u određenoj mjeri sprječava čovjeka i dovodi ga u podređen položaj, jer mu ponekad nameće zadatke koji nisu uvijek u skladu s njegovim fizičkim sposobnostima ili se protive njegovu poimanju rada.

Rješavanje problema u organizaciji (kao instituciji ili aktivnosti), je praktički nemoguće bez znanstvenih istraživanja - što organizaciji daje znanstveni karakter.

Organizacija kao naučna disciplina je uključena u nastavne planove gotovo svih visokoškolskih ustanova, održavaju se seminari i sl.

Bez obzira na važne tehničke komponente, organizacija je ipak društvena nauka (njom ljudi nastoje ne samo uspostaviti skladne odnose između elemenata proizvodnje, ekonomično se koristiti sredstvima i racionalizirati svoj rad, već njome uspostavljaju odgovarajuće društvenoekonomske odnose i osiguravaju njihovu reprodukciju).

Nauka o organizaciji, kao nauka veoma bliska ekonomskim naukama, ima izrazito klasno obilježje jer pomaže u

oblikovanju organizacije u kojoj se direktno i neposredno uspostavljaju odnosi među njezinim sudionicima kakve želi vladajuća klasa (kroz historiju održavanje uloge subjekta organizacije - omogućavanje oblikovanja ili održanja odnosa podređenosti u organizaciji).

Danas je situacija drugačija - organizaciji se u modernom društvu mora pokloniti puna pažnja da bi se pravilno koristila u ostvarivanju svih poslovnih ciljeva, ali i omogućila realizacija sve humanijeg procesa rada.

Kroz historiju usmjerenje na proizvodnju, odnosno njenu kvantitativnu i kvalitativnu stranu - društvena strana proizvodnje je bila potpuno zanemarena.

U novije vrijeme dolazi do znatnog napretka pa se i društvenoj strani poklanja sve veća pažnja - danas nema nijednog poduzeća u visokorazvijenim zemljama u kojem se ne vodi računa o položaju čovjeka, uslovima rada i života.

5

Pojam organizacije je kompleksan i obuhvata mnoge aktivnosti - od upravljačkih do pripremnih, izvršnih i kontrolnih u raznovrsnim područjima društvenog i privrednog života.Stoga organizacija i predstavlja važnu polugu društvenog i privrednog života.Jedan od najdiskutabilnijih pojmova u teoriji i praksi je upravo pojam organizacija. U stručnoj literaturi ima mnogo raznovrsnih definicija organizacije. Možemo reći da gotovo nema autora koji se bavio ovim područjem, a da nije pokušao dati svoju definicijuorganizacije.

Ovisno o autorima postoje bitne razlike koje karakterišu njihova shvatanja organizacije:

organizacija u užem (ostvarivanje privrednih ciljeva) i širem smislu (ostvarivanje bilo kojih zajedničkih ciljeva).

organizacija kao nauka (formulacija principa za postizanje optimalnih rezultata) i kao vještina (čovjekova sposobnost korištenja sredstava i metoda za postizanje postavljenih ciljeva)

organizacija kao stanje (trenutna situacija) i kao proces (promjena određenog organizacijskog stanja)

organizacija - isključivo bavljenje ljudima i njihovim odnosima ili skladno povezivanje ljudi i sredstava

organizacija kao način uspostavljanja hijerarhijskih odnosa ili način reguliranja rada i života svih pripadnika neke zajednice.

Bitna obilježja organizacije:

cilj odnosno zadatak koji se želi ostvariti, skladnost materijalnih sredstava i ljudskog potencijala i njihova racionalna upotreba.

Organizacija = svjesno udruživanje ljudi kojima je cilj odgovarajućim sredstvima ispuniti određene zadatke s najmanjim mogućim naporom na bilo kojem području života.

6

ORGANIZACIJA I NJEZINI OBLICI

Organizacija rada = udruživanje ljudi radi ispunjavanja ekonomski, odnosno proizvodnih zadataka.

Stara je koliko i čovjekov rad, no u početku nije imala ni približno takvo značenje kakvo je poprimila u savremenom društvu.

U današnjem društvu iskustvo, koje je nekada bilo dovoljno za organiziranje, danas jenedovoljno za uspostavljanje najdjelotvornije organizacije rada.

Svakom stepenu razvoja proizvodnih snaga i društvenih odnosa odgovarao je određenioblik organizacije rada - razvijanjem proizvodnih snaga razvija se i organizacija rada kojapostaje sve složenija, a složeniji su i oblici u kojima se ostvaruje.

Organizacija rada = svjesna čovjekova djelatnost kojom se usklađuju svi činioci(materijalni i ljudski) proizvodnje radi postizanja optimalnih rezultata.

Činioci proizvodnje u svakom trenutku moraju biti usklađeni; kvantitativno i kvalitativno, vremenski i prostorno, odnosno, moraju biti integrirani u jedinstvenu proizvodnu ili poslovnu cjelinu - inače će proizvodnja biti moguća, ali ne i optimalna.

Poslovna organizacija preduze ć a ≠ organizacija rada zbog različitih udjela elemenataproizvodnje.

7

Organizacija rada je s jedne strane stara koliko i sam rad (društvo), dok je poslovnaorganizacija s druge strane stara koliko je staro i poduzeće (nastanak poduzeća).

Organizacija rada - usklađivanje činilaca proizvodnje u samom procesu rada ≠ organizacija preduzeća - cjelokupno poslovanje preduzeća, odnosno organizacija rada je samo dio, iako osnovni, poslovne organizacije preduzeća.

Preduzeće (kao oblik organizacije proizvodnje) izloženo je neprestanim promjenama okojima valja voditi računa prilikom oblikovanja njegove poslovne organizacije, što se ogleda u promjeni odnosa između pojedinih elemenata, ali i u promjeni kvalitete svakog pojedinog elementa (slika).

PRINCIPI ORGANIZACIJE

Od Taylora pa do dan danas svaki autor stvara svoje vlastite "principe" organizacije.

Prvi ozbiljni pokušaj sistematizacije principa organizacije nakon Taylora, izvršio je H. Fayol nabrajajući 14 principa organizacije (smatrao je da su mnogi principi iz francuske vojske primjenjivani na organizaciju).

Kasniji autori su također nastojali što većim brojem principa obuhvatiti širi broj organizacija i spriječiti prigovore na vlastite sistematizacije.

S obzirom na broj autora također postoje i velike razlike u poimanju principa organizacije.

Kao najvažniji principi organizacije mogu se navesti sljedeći:

princip podjele rada i specijalizacije princip povezivanja činilaca

proizvodnje princip koordinacije princip dobrovoljnog uključivanja u

organizaciju

8

Princip podjele rada i specijalizacije - Jedno od najvažnijih principa organizacije. Da bi organizacija obavila svoj zadatak što efikasnije i racionalnije, odnosno, postigla boljerezultate; mora raščlaniti svoj zadatak sve do elementarnih dijelova - do radnih mjesta.Osim višestrukih koristi koje donosi proces podjele rada i specijalizacije (povećani radniučinak pojedinca, skupina, organizacijskih dijelova; realnije planiranje i praćenje rezultata rada, veći prostor za inovacijsku djelatnost), isti proces može rezultirati negativnim učincima na fizičko i psihičko stanje radnika, ako se bezobzirno provodi.

Princip povezivanja č inilaca proizvodnje - Sve radnje s kojima se stalno vrši njihovomeđusobno usklađivanje kao i usklađivanje unutar svakog pojedinačnog. Danas osobitoveliko značenje ovog proncipa je u eri stvaranja i primjene sve većih proizvodnih agregata koji bitno utiču na promjenu strukture organizacije.

Princip koordinacije - Veze i odnosi između i unutar činilaca proizvodnje. Da bi se zadaci uspješno izvršavali i postigli očekivani rezultat, potrebno je koordinirati rad svih radnika koji su angažovani u njihovoj organizaciji. Tu ulogu preuzimaju rukovodioci na svim organizacijskim razinama. Koordinacija može biti horizontalna i vertikalna, te je neophodna u svim fazama izvršavanja proizvodnih (poslovnih) zadataka.

Princip dobrovoljnog uklju č ivanja u organizaciju - Za ispunjavanje svoje zadaće,organizacija treba odgovarajuće velik i strukturno kvalitetan kolektiv zaposlenih. Prinudnog uključivanja gotovo da više i nema, a dobrovoljno se ostvaruje u različitim stepenima. U oblikovanju organizacije treba (u skladu s mogućnostima) osmisliti takva rješenja koja osiguravaju što viši stepen dobrovoljnog uključivanja, jer se time u pravilu postiže čvršće međusobno djelovanje svih zaposlenih u preduzeću. Najviši stepen međusobnog djelovanja postiže se onda kad se podudaraju interesi zaposlenih i interesi preduzeća.

Što je veće preduzeće, što su veća sredstva kojima raspolaže, što je veći broj radnika kojezapošljava, što je veći broj različitih proizvoda, dijelova, sklopova i različitih materijala za njihovu proizvodnju - organizacija postaje sve opsežnija i složenija.

Međusobno usklađivanje elemenata proizvodnje u ovakvim organizacijama bi bilo praktično nemoguće bez eliminisanja ili smanjenja svega onoga što je suvišno i nepotrebno u cilju ujednačavanja i uspostavljanja reda koji će omogućiti dobar pregled elemenata i njihovo smišljeno povezivanje.

Ovo ujednačavanje i red se postiže danas vrlo korištenim postupcima standardizacije itipizacije.

Standardizacija - specifičan postupak pronalaženja optimalnih rješenja, odnosno utvrđivanja svojstava koje mora imati proizvod, materijal, tehnološki postupak i sl. Standardi mogu biti zakonski i interni (specifikacije) te obično obuhvaćaju oblik, kvalitet, sadržaj, funkcionalnost, pakovanje, način transporta i sl. Uz standarde se utvrđuje i dopušteno odstupanje od propisanih svojstava - tolerancija.

9

U organizaciji se upotrebom standarda postiže bolja upotreba kapaciteta proizvodnihsredstava, raspoloživog fonda radnog vremena, veća iskorištenost materijala, boljaspecijalizacija i sl.

Tipizacija - postupak selekcije i redukcije kojim se sužava izbor standardiziranih proizvoda na minimalan broj, odnosno na određen broj tipova proizvoda koji svojim svojstvima zadovoljavaju određen raspon potreba, u cilju racionalnije proizvodnje ili neke druge koristi.

Dok je standardizacija u pravilu obavezna, tipizacija je mnogo elastičnija - odnosno ona se tiče samo određenog preduzeća, racionalnosti njegove proizvodnje i želja njegovih kupaca.

U opće postupke racionalizacije ubrajaju se:

uklanjanje štetnih razmaka i hodova (uklanjanje prostornih, vremenskih razmaka, praznih hodova => maksimalna neprekinutost i izjednačenost odvijanja procesa u jednom smjeru => smanjenje gubitaka i veća efikasnost).

predviđanje (planiranje, odnosno utvrđivanje svih okolnosti koje bi u budućnosti mogle utjecati na odvijanje dijela ili kompletnog poslovnog procesa).

priprema (pripremom se realizira ono što je planiranjem predviđeno, odnosno izvršavaju se sve potrebne predradnje koje se odnose na činioce proizvodnje).

ujednačavanje (nastojanje da proizvodni proces od početka do kraja bude što ujednačeniji, odnosno sastavljen od ujednačenijih elemenata)

spajanje jednakih elemenata ili jednakih procesa (postupak spajanja jednakih poslova ili jednakih radnih operacija u jednu operaciju ili što više vremensko i prostorno približavanje)

10

ORGANIZACIJSKE VRSTE

Pod organizacijskim vrstama se podrazumijevaju (ubrajaju) različiti pristupi u provođenju organizacije.

Među najvažnije se ubrajaju sljedeće vrste organizacije:

prema obimu - potpuna i djelimična prema načinu na koji se provodi - individualna i shematska prema koncepciji rukovođenja (upravljanja) - centralizirana i decentralizirana Prema trajanju rada na organizaciji - jednokratna i postupna s obzirom na postojanje organizacije - organizacija i reorganizacija

Da bi se nabrojane vrste organizacije mogle uspješno primjenjivati u izgradnji organizacije, potrebno je da svako preduzeće ima svoj dugoročni plan organizacije.

Dugoročni plan organizacije je neophodan za razvoj, unapređenje i usavršavanjeorganizacije => nije samostalan, sastavni je dio dugoročnog plana razvoja i izrađuje se natemelju odluka o dugoročnoj politici poslovanja.

Dugoročni plan organizacije izrađuje se za određeno razdoblje, obično 3-4 godine, te se svremena na vrijeme nadopunjuje i usklađuje ovisno o trenutnim razvojnim tendencijama.

Potpuna organizacija - odnosi se na cjelokupno poslovanje, upotrebljava se u preduzećima koja se nalaze u osnivanju ili kod velikih rekonstrukcija i modernizacija u cilju uspostavljanja optimalne organizacijske strukture između i

11

unutar pojedinih elemenata proizvodnje. Bitno je da ovaj proces ide od cjelokupne organizacije prema pojedinim dijelovima, a ne obrnuto.

Djelimična organizacija - kod manjih organizacijskih promjena u preduzećima ili promjena na ograničenom području. Također pažljivo pristupiti njenom izvršavanju zbog velike ovisnosti pojedinih područja ili dijelova o postojećoj organizacijskoj strukturi i pojedinim funkcijama.

Individualna (specifična) organizacija - organizacijskim problemima se prilazi na individualan, specifičan način, analizirajući sve pozitivne i negativne strane postojećih rješenja i usvajajući samo one promjene koje vode poboljšanjima. Uspjeh ove organizacije ovisi o držanju koraka s razvojem i potrebama dijelova/preduzeća u cjelini; inače predstavlja veću opasnost nego korist (okamenjavanje).

Shematska organizacija - organizacijski zahvati i promjene se vrše prema unaprijed utvrđenim shemama, a subjektivni utjecaj pojedinih ljudi u organizaciji se ovim putem eliminiše. Provodi se u velikim preduzećima koja žele da svi njihovi dijelovi posluju na istim organizacijskim principima.

Centralizacija - vrsta organizacije u kojoj se rukovođenje i upravljanje nekim poslovima ili čitavim preduzećem fokusira na vrh hijerarhijski utvrđene organizacijske strukture. svako mjesto u ovoj organizaciji ima tačno utvrđene zadatke i odnose nadređenosti i podređenosti.

Decentralizacija - upravljanje i rukovođenje se prenosi sa centralnih organa na niže organe. Niži organi imaju imaju veću samostalnost u organizaciji i načinu obavljanja poslovanja. Današnji razvoj tehnike i tehnologije i razvoj društvenih odnosa u preduzeću vodi sve većoj i široj decentralizaciji upravljanja i rukovođenja.

Danas se više ne radi o pretežnoj upotrebi jedne ili druge, odnosno o suprostavljanju ovihdviju vrsta organizacije kao nekada => sve više dolazi do izražaja njihova kombiniranaupotreba.

Jednokratna organizacija - upotrebljava se prilikom rješavanja pojedinih organizacijskih problema ili funkcija, odnosno problema na jednom ograničenom području u relativno kratkom roku. Opasnost kod ove organizacije je kampanjski rad koji u pravilu nije utemeljen na znanstvenim osnovama te se time zanemaruje cilj i mjesto jednokratne organizacije u izgradnji cjelokupne organizacije.

Postupna organizacija - upotrebljava se kod većih organizacijskih zahvata (organizacija cjelokupnog poduzeća), te uključuje sistematski rad na rješavanju organizacijskih problema. također se može reći da je ova organizacija ustvari

12

provođenje dugoročnih organizacijskih promjena prema unaprijed utvrđenoj koncepciji.

Sličnost s potpunom i djelimičnom organizacijom => djelimična organizacija se provodijednokratno dok se potpuna organizacija provodi postupno => kod jednih je prostorni a kod drugih vremenski kriterij podjele.

Organizacija i reorganizacija - jedina razlika između organizacije i reorganizacije je u tome što se reorganizacija odnosi na postojeće, a organizacija na novoosnovano preduzeće.U praksi je sve prisutnije izjednačavanje ova dva pojma; odnosno dileme da se radi o dvjema zaista različitim vrstama organizacije postaju sve opravdanije, s obzirom na gore navedenu jedinu razliku.

METODE ORGANIZACIJE

Kako uspostaviti i provoditi organizaciju? Koju metodu upotrijebiti da bi se postiglioptimalni rezultati?

Metode organizacije, uprkos izuzetnoj važnosti gore navedenih pitanja, su područje koje se uvijek samo usputno i sporazumno rješavalo, te mu se nije poklanjalo dovoljno pažnje ni u domaćoj ni u stranoj literaturi.

Dio odgovora se nalazi u tome da se uvijek u ovom području/području organiziranja polazilo od iskustva. Drugi dio odgovora se nalazi u raširenom stavu da organizatori u svojim istraživanjima koriste iste metode koje se koriste i u drugim naukama, te se stoga te metode nisu posebno izdvajale ili isticale.

Univerzalne metode kao što su indukcija, dedukcija, analiza i sinteza; se koriste u svimnaučnim disciplinama pa tako i u organiziranju.

Posebne metode kao što su anketna metoda i metoda intervjua koriste se u nekolikonaučnih područja.Svaka od ovih metoda u pojedinoj znanstvenoj disciplini koristi se na poseban način i sposebnim ciljem, pa su se tako neke od spomenutih počele prilagođavati potrebamaispitivanja i ocjenjivanja organizacije preduzeća, pa se stoga nazivaju analitičke metode.

Nakon određenog vremena došlo je do saznanja da je za kvalitativno oblikovanje noveorganizacije, neophodno pored analitičkih metoda, prilagoditi, odnosno pronaći odgovarajuće metode za oblikovanje kvalitetne poslovne organizacije.

13

Kompleksna analiti č ka metoda (KAM) - prvi ju je izložio V. Dešić '60.g.

Pokušaj permanentnog uvida u sve elemente poslovanja, predstavlja svojevrsnukombinaciju analitičkih metoda, što je čini elastičnom u pogledu primjene.

Postupak ocjenjivanja nivoa organizacije po ovoj metodi počinje s raščlanjivanjemukupnog poslovanja preduzeća ili njegovog dijela na poslovne funkcije

poslovne funkcije se raščlanjuju na određeni broj elemenata te se utvrđuje njihova međusobna povezanost (frekvencije)

ustanovljavaju se neophodni organizacijski potencijali po organizacijskim jedinicama

na temelju neophodnih se utvrđuju stvarni organizacijski potencijali (neophodni org. potencijal x ocjena stanja poslovanja nekog elementa)

vrijednosti dobivane ovom jednadžbom pokazuju kakva je organiziranost cjelokupnog preduzeća, odnosno kakav je nivo organiziranosti po organizacijskim jedinicama/funkcijama.

Metoda ocjenjivanja organizacije prema procesnim funkcijama

Analitički postupak približno isti kao i kod KAM-a, no kod KAM-a osnova raščlanjivanja su funkcije, dok su kod ove metode osnova procesne funkcije. KAM ima više faza, mnogo je složenija od metode procesnih funkcija te se može koristiti i za oblikovanje organizacijskih rješenja.

14

Ocjenjivanje organizacije pomoću metode procesnih funkcija je kraće, ali ipak dovoljno kvalitetno i pouzdano.

Postupak odvijanja procesne metode počinje:

izborom i definiranjem procesnih funkcija (najčešće procesne funkcije u svim područjima rada su: evidentiranje, obavještavanje, usklađivanje, organiziranje i izvođenje)

svakom području rada i svakoj procesnoj funkciji dodijeliti određena značenja koji izražavaju poželjnu vrijednost

isti postupak za izračunavanje prosječnih ocjena stvarnog stanja područja rada prema procesnim funkcijama

dobivene prosječne ocjene pokazuju stvarni stepen organiziranosti, koji je uvijek niži od potrebnog.

Kompleksno-matri č na metoda za projektiranje organizacije ( Š . Ivanko)

raščlanjivanje cjelokupnog poslovanja do takvog nivoa zadataka koji omogućava da se za njihovo izvršavanje zaduže konkretno sektori, odjeli, pogoni, pojedinci itd.

grupisanje koje se sastoji u određivanju izvršnih radnih mjesta na najnižim organizacijskim nivoima, zatim se izdvajaju rukovodna mjesta i na kraju ako je potrebno i stožerni organi.

oblikovanje organizacijskih jedinica koje su prikladne za uspješno obavljanje povjerenih im zadataka

uspostavljanje međusobnih veza između organizacijskih jedinica te također veza sa organizacijama u okolini

projektiranje organizacijskog modela s odgovarajućom dokumentacijom kojom se regulira ustrojstvo i funkcioniranje organizacije.

Matematičke metode se u zadnje vrijeme vrlo često koriste uz upotrebu računara.

Napredak u tehnici, tehnologiji i nauci omogućava da se pri oblikovanju organizacijeuspješno koriste kvantifikacije znatno većeg broja utjecajnih faktora pomoću savremenihračunara i modernijih organizacijskih metoda.

Povećana kvantifikacija omogućuje stalno vršenje inovacija, anticipaciju pojedinih rješenja, oblikovanje fleksibilnijih rješenja te znatno plićih organizacija

15

TEORIJE ORGANIZACIJE

KLASI Č NA TEORIJA ORGANIZACIJE

Razvoj industrijskih preduzeća, praćen snažnom mehanizacijom i primjenom elektricitetatijekom 19.stoljeća je omogućio da se postupno zaokruži konzistentan teorijski pristuporganizaciji pod nazivom klasična teorija organizacije.

Prekretnica u proučavanju organizacije se dogodila objavljivanjem dijela F.W. Taylora "Upravljanje pogonom" 1903.g.

Taylor je izučavao način na koji se rad obavlja, uvjete u kojima se obavlja, ulogu radnika i rukovoditelja te sistem plaćanja radnika. Njegova saznanja su bile da je krivnja lošeg rada na rukovoditeljima, koji su pasivni i nemaju utjecaja na izvršavanje posla jer puštaju da radnik radi kako zna.

Taylor uvodi pojam znanstvenog upravljanja pod kojim podrazumijeva četiri principa:

upotreba istinske nauke umjesto oslanjanja na iskustvo selekcija radnika na znanstvenim saznanjima i njihovo sustavno obučavanje za

izvršavanje određenih zadataka prenošenje svih rezultata naučnih istraživanja na radnike razvijanje podjele rada i odgovornosti između radnika i rukovoditelja

Uprkos poštenim subjektivnim namjerama Taylor je vrlo brzo došao u sukob s radnicima(zamjerali su mu eksperimentiranje s najboljim radnicima i zanemarivanje sindikata) ikapitalistima (njegovi pogledi na rad su mu se činili nategnutima te ih je prisiljavao nadodatne napore).

Zbog ovih razloga njegov pristup, iako se brzo razvijao i širio svijetom, u praksi nikada nije u potpunosti primijenjen.

Taylorov naučni pristup organizaciji kasnije su dorađivali i kritizirali mnogi teoretičari te su nastajale mnoge škole koje su unosile nove spoznaje o organizaciji (H. Ford, supružnici Gilberth, H.L. Gantt, Emerson, J.D. Mooney, L.P. Alford i mnogi drugi).

U Europi, za razliku od SAD-a, karakterističan je bio deduktivni (problemi cjelokupneorganizacije, a zatim pojedinih dijelova) pristup organizaciji. Najpoznatiji europski klasični teoretičari organizacije su H. Fayol i M. Weber.

16

Dok se Taylor okupirao problemima upravljanja proizvodnjom - Fayol razmatra probleme upravljanja svim aktivnostima i preduzećem u cjelini.

Po Fayolu ("Opće industrijsko upravljanje" - 1916.g.) postoji jedinstvena teorijaupravljanja preduzećem, te on poslovanje preduzeća grupira u šest osnovnih funkcijaod kojih je administrativna zauzima centralno mjesto jer povezuje i usklađuje sve ostale (tehničku, komercijalnu, financijsku, računovodstvenu i sigurnosnu).Administrativnu funkciju dijeli na 5 elemenata: predviđanje, organiziranje, komandiranje,usklađivanje i kontroliranje.Također je uveo i funkcionalno-štabni sustav rukovođenja te se bavio problemimaizgradnje organizacijske hijerarhije (dva modela: izvršni radnici => 15 radnika na 1poslovođu; na ostalim razinama => 1 nadređeni na 4 podređena).

Fayolov pristup nije nije brzo ni lako prihvaćen kao Taylorov jer njegova rješenja nisuvodila brzim i mjerljivim rezultatima.

Za Fayola, centralizirana organizacija koja se temelji na naređenjima, je bila prirodan način organiziranja preduzeća.

Osnovna preokupacija svih pripadnika klasične teorije, bez izuzetaka je tehnička stranaorganizacije, odnosno postizanje maksimalne efikasnosti proizvodnje i poslovanja sraspoloživim resursima.

Da bi ovo postigli, pretežno se orijentišu na podjelu rada, koordinaciju poslova, rukovođenje ljudima i raspon kontrole, kompleksnu strukturu preduzeća i sl.; dok ljudskom faktoru nisu poklonili nikakvu pažnju (radnik ne zna raditi, nije zainteresiran za rad, treba ga neprestano kontrolirati).Osnovna slabost klasične teorije organizacije je njena jednostavnost, jer zanemarujesloženost ljudskog ponašanja i nove industrijske sredine pa time dolazi u položaj da o njima donosi sudove samo na osnovu pretpostavki.

17

NEOKLASI Č NA TEORIJA ORGANIZACIJE

Klasična teorija nije mogla pružiti zadovoljavajuća rješenja za novonastalu situaciju (porast industrijske proizvodnje nakon prvog svjetskog rata rezultirao je stvaranjem velikih i izuzetno velikih preduzeća s razvijenom organizacijom u vertikalnom i horizontalnom pravcu) jer nije bila dovoljno fleksibilna.

Prijelomni trenutak u nastanku neoklasične teorije se smatra provođenje eksperimenata u pogonu Hawtorne kompanije od 1927. - 1932.g. koje je proveo E. Mayo sa suradnicima.

Eksperimentima se pokušalo utvrditi međuzavisnost učinaka radnika i uvjeta rada te utjecaj različitog odnosa rukovoditelja na ponašanje radnika => rezultati su pokazali da radnik nije motiviran isključivo novčanim stimulansima.

Mayo i suradnici su se javili sa svojim rezultatima prije II. svjetskog rata, ali najvećepriznanje i najveći broj sljedbenika dobili su poslije rata - odnosno, '50-tih.20. stoljeća neoklasična teorija organizacije je dominirala.

Osnovna postavka neoklasične teorije organizacije da ponašanje radnika pri radu ne ovisisamo o ekonomskim motivima, već i o odnosima koji vladaju u preduzeću, uvjetima rada, te emocijama kojima je radnik izložen.

Neoklasična teorija unosi nov pogled na čovjekovu ulogu u organizaciji - ne tretira ga kao "homo oeconomicus-a" nego kao kompleksnu ličnost čije ponašanje nije uvijek predvidljivo.

Ova teorija ne odbacuje sasvim principe klasične teorije i njezine metode; ona ih humanizira dajući im prihvatljivu formu.

18

SAVREMENE TEORIJE ORGANIZACIJE

Daljnjim rastom obima i kompleksnosti poslovanja poduzeća, javila se potreba za pogodnijim organizacijskim rješenjima od onih koje su mogle pružiti klasična i neoklasična teorija organizacije => izgrađuje se savremena teorija organizacije.

Najveća promjena koje se dogodila u novijim pristupima organizacije preduzeća jedecentralizacija organizacije (stvaranje profitnih centara te prenošenje sve većeg brojaodluka, posebno onih rutinskih na niže hijerarhijske nivoe). No ova decentralizacija se prihvaća samo do određene mjere, odnosno njena primjena je veoma oprezna.

Sljedeća velika promjena je skupno odlučivanje (složenost organizacije tjera rukovodioce da poduzimaju složene međuzavisne akcije) odluka o kojima se donosi na sastancima, odnosno komisijama.

Skupno odlučivanje se sve više širilo prema nižim rukovodećim nivoima => kretanje prema participativnom odlučivanju.

Može se reći da nema ekonomski razvijene zemlje, u kojoj se učešće radnika u odlučivanju ne poklanja dužna pažnja.

Savremena teorija organizacije svoja prilagođena rješenja tretira kao privremena, odnosno smatra da će novi tehnički uvjeti zahtijevati nova rješenja za efikasnije rukovođenje.

U posljednjih dvadesetak godina velike rasprave su se javile o sistemskom ili kibernetskom pristupu organizaciji preduzeća (poduzeće se promatra kao kompleksan, dinamičan i otvoren sustav, koji je s jedne strane sastavljen od određenog broja podsustava, a s druge strane, predstavlja podsustav nekog drugog sustava višeg reda).Fokus na uspostavljanju pravilnih odnosa između pojedinih dijelova preduzeća te dijelova i preduzeća u cjelini.

Značenje savremene organizacijske teorije sve snažnije dolazi do izražaja ubrzanim razvojem tehnike i tehnologije te njihove automatizacije i robotizacije => nastaju nove i razvijaju se i kvalitetno unapređuju mnoge komponente sistemskog pristupa organizaciji (veća otvorenost okruženju, međuzavisnost te međusobni odnosi dijelova te dijelova i cjeline, teorija odlučivanja, informacijski podsustavi, participacija u odlučivanju, projektno-matrični i timski način organizovanja itd.)

19

ORGANIZACIJA JAPANSKIH PODUZEĆA

Japan - odvojen razvoj teorije i prakse organizacije od razvoja istih u drugim zemljama, u zadnjih 40-tak godina ima najuspješniji ekonomski razvoj.Svojstva koja su utjecala na ovakav odvojeni razvoj teorije i prakse organizacije u Japanu:

racionalno uplitanje države u ekonomski život zemlje, pa i preduzeća putem planskog usmjeravanja

uspostavljane skladnih odnosa između kapitala i rada, kako unutar preduzeća, tako i na nacionalnom planu

duhovna tradicija Japana - nesebično angažovanje svih u cilju izvršavanja radnih, odnosno poslovnih zadataka koji vode napretku preduzeća/zemlje u cjelini.

Organizacijska nauka se u Japanu javila sa zakašnjenjem, te joj je težište bilo na rješavanju praktičnih organizacijskih problema - znatno je više usmjerena na proizvodno poslovno područje i sistem zajedničkog odlučivanja.

Japanska organizacija i upravljanje preduzećem predstavlja vrhunsko dostignuće.

U japanskim preduzećima struktura je slična strukturama preduzeća u ostalim razvijenimzemljama, ali s mnogim specifičnim organima upravljanja i odnosima među sudionicimau radu (mješoviti organi upravljanja, unutarnji odnosi tako postavljeni da je gotovonemoguće da dođe do težih nesporazuma između manadzmenta, radnika i sindikata).

Još neke specifičnosti japanskih poduzeća su:

nema fluktuacije radnika ni otkaza radnog odnosa

nema nekvalificiranih radnika podjela rada jasna i tačno određena rad se izvodi timski visok stupanj discipline i

odgovornosti sustav plaćanja se donosi

kolektivnim ugovaranjem

20

NAJNOVIJE TENDENCIJE U RAZVOJU ORGANIZACIJSKETEORIJE

"Promjene se više ne mjere godinama, pa čak ni mjesecima, nego sve češće satima iminutama" => potreba za novim rješenjima u organizaciji preduzeća.Teško izdvojiti iz mnoštva novih prijedloga ona rješenja koja su odgovarala potrebama,odnosno koja su se pokazala uspješnim (nejasno formuliranje, nekorektna izvedba).

Reinovacija pomoću reinženjeringa - potpuni zaokret u oblikovanju organizacije preduzeća, istovremeno znači definitivno napuštanje nekih tradicionalnih rješenja injihova zamjena novim rješenjima prilagođenima novim uvjetima poslovanja - pažnja na proizvodno-poslovni proces u cjelini, a ne na dijelove pojedinačno.

T-oblik organizacije - napredak u tehnologiji i tehnici dopušta veći broj podređenih jednom rukovoditelju, obavljanje posla doma, oblikovanje plitke organizacije, velika fleksibilnost organizacije - no treba biti izuzetno oprezan pri izboru tehnologije (fleksibilna, a ne kruta).

Paralelni inženjering - organizacijsko povezivanje pojedinih područja (kompjuterskasinhronizacija), odnosno dijelova preduzeća u cilju skraćenja vremena, a i time smanjenjatroškova proizvodnje.

Organizacija preduzeća u obliku pčelinjih saća• 1. oblik = organizacijsko povezivanje malih preduzeća radi međusobnog ispomaganjau ostvarivanju njihovih poslovnih zadataka.• 2. oblik = u poduzećima se organiziraju polusamostalne "stanice", odnosno organizacijske jedinice koje imaju relativno zaokružene poslove.

Vitka proizvodnja - što veća decentralizacija tako da poslovne jedinice imaju što većuslobodu u poslovanju/da prestanu biti objekat čvrste kontrole - ovo se lahko postiže ako se koristi tehnologija koja vrši poslove koje su ranije obavljali zaposleni, međutim problem predstavlja držanje tih relativno samostalnih organizacijskih dijelova u jednoj cjelini.

Virtualna organizacija – organizacija proizvodnje usuglašava se što je više moguće s zahtjevima kupaca, oni su "suproizvođači" putem elektronske komunikacije i praćenja proizvodnje naručenog proizvoda.

Fraktalna organizacija - fraktali su samostalni dijelovi tvornice, odnosno proizvodno poslovni pogoni, koji imaju zaokružene programe - nema čvrste povezanosti s drugim pogonima.

21

ZAKLJUČAK

Kao što možemo zaključiti iz svega gore navedenog organizacija je proces kojim se postižu neki zajednički ciljevi, a koji kontroliše svoje vlastite performanse, te koji ima neke granice, koje ga odvajaju od okoline.

Ljudski rod je od davnina imao želju za uspostavljenjem zajedničkih veza iz različith razloga, kao što su: sigurnost, osječanje pripadnosti, konstruktivno djelovanje, uzajamno pomaganje, jednostavniji put ka zajedničkom cilju, razmjena dobara i trgovina, različito poslovanje itd. S obzirom da je čovjek društveno biće i da može napredovati jedino udruživanjem i organiziranjem, vremenom se je i način organiziranja usavršavao.

Činjenica je da pobjeđuju oni bolje organizovani, s jasnim ciljem, i s tim u vezi svako društvo stremi ka sve boljoj i boljoj organizaciji. Čak nedavne studije govore da je dobra organizacija tajna dugog života i to da ambiciozne, organizirane i savjesne osobe duže žive od impulsivnih osoba. Ovaj slučaj nam govori koliko je samo organizacija bitan faktor u ljudskom životu i koliko može utjecati na razvoj društva uopće.

Također, vjerovatno je da će se poslovne organizacije sve više usavršavati, uzimajući u obzir tehnološki napredak koji je jedan od ključnih faktora razvoja civilizacije, i doprinijeti strukturnim promjenama u organizaciji. Naravno tu je i utjecaj globalizacije na poslovanje gdje organizacije da bi opstale moraju biti konkurente na svjetskom tržištu. Preporuke u biranju organizacije bi bile: izabrati organizaciju zasnovanu se na decentralizaciji, blagoj piramidi i autonomiji. Također, organizacijska kultura treba stimulisati kretaivnost.

Sigurno je da će ljudi u budućnosti još više usavršavati organizaciju, možda do mjere robotiziranja procesa, naravno uz zadržavanje upravljačkog ljudskog faktora, ali u svakom slučaju na korist svjetske populacije.

22

LITERATURA

[1] Hadžiahmetović, Zećir; Softić, Senad; Kulović, Dženan, Organizacija : teorije, strukture, ponašanje

[2] Wikipedia

[3] Žugaj, M., Šehanović, J., Cingula, M.: Organizacija

[4] Žugaj, M., Cingula, M.: Temelji organizacije

23