oko reporter broj 15

OKO Reporter o ratnim zločinima

Broj 15

2012

Одсјек kривичне oдбране Odsjek krivične odbrane Criminal defence section

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA

(2012) 15 OKO RRZ 2

Napomene

OKO Reporter je kvartalna publikacija, koja nije indeksirana u relevantnim bibliografskim bazama podataka i ne podliježe naučno-izdavačkim standardima vezanim za recenziju i kategoriziranje u naučni rad. OKO Reporter sadrži nekategorizirane radove (prikazi, izvještaji, informacije) te autorska djela koja po svojim karakteristikama spadaju u pravno-istraživačke priloge iz struke, čija je jedina namjera informisanje branilaca i deseminacija podataka relevantnih za kvalitativno unaprijeđenje odbrana u predmetima ratnih zločina pred Sudom

BiH. U ovom broju, između ostalog, donosimo

izvještaje sa seminara kontinuirane stručne edukacije održanih u toku 2012. godine, članke o primjenjivom pravu pred Sudom BiH, te nove i bitne odluke međunarodnih sudova.

Nadamo se da će vam ovaj broj Reportera biti koristan i očekujemo vaše prijedloge i sugestije za naredna izdanja.

Redakcija

Jasmina Pjanić Njuhović, glavni i odgovorni urednik

Džanela Salkić Mršević, izvršni urednik


Odsjek krivične odbrane (OKO)

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

[email protected]

www.okobih.ba

+387 33 560 260

Saradnici

Zahvaljujemo se pravnicima i pripravnicima OKO-a koji su učestvovavali u pripremi ovog broja. Zahvaljujemo se i autorima stručnih članaka, koji su dali saglasnost za objavljivanje članaka u OKO Reporteru.

Prijava i objava članaka

Vaši članci o aktuelnim pitanjima i dešavanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, od značaja za unaprijeđenje rada branilaca i odbrane predmeta ratnih zločina su dobrodošli. Za detalje, molimo kontaktirajte urednika.

Citiranje

OKO Reporter o ratnim zločinima može se citirati i to po godini, broju izdanja i stranici. Ova stranica u verziji na lokalnom jeziku je citirana kao (2012) 15 OKO RRZ 2, a ekvivalent na engleskom jeziku je (2012) 15 OKO WCR 2.

Sadržaj

Novosti

Seminari u organizaciji OKO-a 3

Članci

Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika 4

Objelodanjivanje materijala 10

Postupak pribavljanja materijalnih dokaza 19

Braniti se šutnjom ili ne 23

Unakrsno ispitivanje 31

Informacije

Interesantni primjeri prakse Suda BiH 35

ESLjP: Šimšić 37

ESLjP: Del Rio Prada 39

Analiza Odluke Ustavnog suda RH 39

3

OKO WAR CRIMES REPORTER

(2012) 15 OKO WCR

Seminari u organizaciji OKO-a

U skladu sa mandatom predviđenim Poslovnikom o radu Suda BiH i godišnjim planom, OKO je u toku 2012. godine organizovao sljedeće seminare:

u prvom kvartalu 2012. godine

jednodnevni seminar kontinuiranog stručnog usavršavanja na kojem je učešće uzelo 49 advokata. Seminar je organizovan u Sarajevu 23.03.2012. godine na temu „Pritvor”, na kojem su učesnici imali mogućnost da analiziraju brojne aspekte ovog instituta, uključujući sudsku praksu Suda BiH, Ustavnog suda BiH, ESLJP, te MKSJ. Predavači na ovom seminaru su bili sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH, sudija Phillip Weiner i sudija Patricia Whalen.

u drugom kvartalu 2012. godine

7 seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja u trajanju od otprilike 64 sati na kojima je učešće uzelo 247 advokata. Organizovani su seminari na specijalizirane teme, kao što su:

„Objelodanjivanje i zakonitost dokaza” u Vlasenici 06.04.2012. godine,

„Upotreba izjava svjedoka iz drugih predmeta” u Sarajevu 27.04.2012. godine,

„Praksa Ustavnog suda BiH - pravo na pravično suđenje” u Sarajevu 04.05.2012. godine,

„Pravni lijekovi” u Banja Luci 15.06.2012.,

dvodnevni „Napredni seminar: vještine zastupanja” u Sarajevu 22. i 23.06.2012. god,

„Istraga odbrane” u Sarajevu 29.06.2012. godine i

„Nova praksa Apelacionog vijeća MKSJ” u Sarajevu 06.07.2012. godine u saradnji sa projektom „Pravda i ratni zločini“ koji finansira Evropska Unija, a implementira Ured za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE)..

u trećem kvartalu 2012. godine

4 seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, u trajanju od cca.32 sata rada, na kojima je učešće uzelo 150 advokata. Organizovani su seminari na specijalizirane teme kako slijedi:

„Oblici odgovornosti u praksi Apelacionog vijeća MKSJ” u Sarajevu 06.07.2012. godine u saradnji sa projektom „Pravda i ratni zločini“ koji finansira Evropska Unija, a implementira Ured za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE),

„Pravičnost suđenja” u Sarajevu 14.09.2012. godine,

„DNK dokazi: dokazna snaga i zakonitost” u Bijeljini 21.09.2012. godine,

„Upotreba izjava svjedoka iz drugih predmeta, identifikacija i kontaminacija sjećanja svjedoka” u Banja Luci 28.09.2012.

Odsjek krivične odbrane će i u narednom periodu organizovati niz seminara za advokate u cilju njihovog daljeg profesionalnog usavršavanja. Očekuje se i održavanje šeste po redu Godišnje konferencije Odsjeka krivične odbrane.

Sa seminara održanog u Banja Luci


(2012) 15 OKO RRZ 4

Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika Pripremio Ahmed Mešić

1.1. Uvod

Historija je obilježena ratovima i sukobima. Neovisno od uzroka nastanka posljedice su uvijek iste i u najvećoj mjeri pogađaju one koji sa ratom nemaju dodirnih tačaka.

Imajući u vidu razvoj i modernizaciju oružja i ograničavanja upotrebe sile kako bi se smanjio gubitak ljudskih života, primjetno je da se i dalje pored svih preduzetih mjera predstrožnosti kao kolateralne žrtve pojavljuju civili i druga lica koja ne učestvuju u oružanim sukobima. Na stradanja i gubitke života u ratovima, odgovoreno je razvitkom i primjenom međunarodnog humanitarnog prava. Najveću prekretnicu u modernom ratnom pravu imao je Drugi svjetski rat, jer je upravo jedan od ishoda ovog rata donošenje i usvajanje Ženevskih konvencija kao najvažnijeg izvora međunarodnog humanitarnog prava, odnosno Dodatnih protokola Ženevskim konvencijama. Donošenjem Ženevskih konvencija pokušalo se kodificirati dosadašnje postojeće humanitarno međunarodno pravo i običaji ratovanja, a sve sa ciljem poboljšavanja zaštite kategorija koje su obuhvaćene odredbama ovih konvencija. U ovoj zaštiti otišlo se i korak dalje donošenjem dva protokola na Ženevske konvencije i to Dopunskog protokola I o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) i Dopunskog protokola II o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), donesenim 12.01.1977. godine.

Oružani sukob koji se desio disolucijom SFRJ, u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do kraja 1995. godine, odnio je veliki broj života i donio velika stradanja. Neminovna posljedica rata i učešća više oružanih snaga, imala je za posljedicu kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava, a samim tim i veliki broj ratnih zločina koji su počinjeni u BiH. Svakako da veliku pažnju zavređuju ratni zločini počinjeni u velikim razmjerama kao što su genocid i zločini protiv čovječnosti, koji u svojim osnovama imaju teške posljedice po civilno stanovništvo. Ali, u isto vrijeme ne treba zanemariti i druge oblike krivičnih djela usmjerenih protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, kao što je između ostalog krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. KZ BiH.

1.2. Pravni osnov inkriminacije ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika

Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika predstavlja krivično djelo koje je propisano u članu 174. KZ BiH. Zajedničko za ovo djelo i ostala djela ratnih zločina jeste da je ono blanketne prirode, te da osnov za inkriminaciju čine povreda međunarodnog humanitarnog prava.

Ovo krivično djelo kao i druga krivična djela kojim se povređuju pravila međunarodnog prava kao što je genocid, zločin protiv čovječnosti i drugi ratni zločini, svrstano je u glavi XVII KZ BIH.

Kako je ovo krivično djelo blanketne prirode, pravni osnov za inkriminaciju ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika predstavljaju dvije Ženevske konvencije i to Ženevska konvencija o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na kopnu (I Ženevska konvencija)

1 i Ženevska konvencija o poboljšanju

položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika na moru (II Ženevska konvencija)2, kao i dva Dopunska

protokola.

Krivično djelo ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika u domaćem zakonodavstvu sadržano je u članu 174. KZ BiH u kojem su naznačena opća obilježja djela i predviđena krivičnopravna sankcija, te se u istom članu navodi: „Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili učini koje od ovih djela:

lišenja drugih osoba života (ubistva), namjerna nanošenja osobama snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;

nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja;

protupravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.3“

1 http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_konvencija_1_lat.pdf 2 http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_konvencija_2_cir.pdf 3 U KZ SFRJ inkriminacija krivičnog djela ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika nalazi se u članu 143. i neznatno se razlikuje od inkriminacije iz člana 174. KZBiH. Razlika ne samo da se ogleda u visini zapriječene krivične sankcije već i u samoj zakonskoj definiciji djela gdje postoje određene razlike u opsegu zaštite i načinu izvršenja djela.

http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_konvencija_1_lat.pdf

http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/zen_konvencija_2_cir.pdf

5


(2012) 15 OKO WCR

Na osnovu zakonske definicije djela može se zaključiti da postoje dva oblika krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, a koja se razlikuju po vrsti oštećenog dobra.

Prvi oblik djela obuhvata radnje izvršenja kojima se napada na život ili tjelesni integritet, odnosno nehuman i nečovječan tretman osoba koje imaju status zaštićenih lica po odredbama I i II Ženevske konvencije.

U ovu grupu radnji izvršenja spadaju tačka a) i b) člana 174. KZBiH :

A) lišenja drugih osoba života (ubistva), namjerna nanošenja osobama snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;

B) nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja; Zaštitni objekt ovog krivičnog djela jesu posebne kategorije lica. Ranjenici i bolesnici su osobe kojima je zbog ozljede, bolesti ili drugih poremećaja potrebna medicinska pomoć ili njega i koje uživaju posebnu zaštitu za oružanih sukoba, neovisno o tome nalaze li se pod vlašću svoje ili protivničke države

4.

Drugi oblik usmjeren je na zaštitu materijala i sredstava koji su od značaja i nužni za zaštitu ranjenika i bolesnika, odnosno brodolomnika, a riječ je o materijalima, sredstvima sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica. Zaštitom gore navedenih materijala i sredstava na indirektan način vrši se zaštita ranjenika, bolesnika i brodolomnika. Ovaj oblik krivičnog djela nalazi se u tački c) člana 174. KZBiH gdje je navedeno :

C) protupravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica,

Iz zakonske definicije vidljivo je da pored posebnih okolnosti da je djelo izvršeno u vrijeme rata ili oružanog sukoba, potrebno je i da je postupanje izvršioca bilo protupravno i nezakonito, samovoljno, u velikim razmjerama i da nije opravdano vojnim potrebama kako bi se radilo o ovom obliku krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika.

1.3. Posebne karakteristike ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika

Pored općih elemenata djela ratnih zločina koje ovdje nećemo detaljnije obrazlagati, u odnosu na krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika potrebno je navesti dva elementa koja su karakteristična za ostvarenje ovog krivičnog djela i to vrijeme izvršenje djela i zaštićene kategorije.

a) Vrijeme izvršenja djela

Vrijeme izvršenja krivičnog djela kod predmeta ratnih zločina predstavlja jedno od bitnih obilježja ove grupe krivičnih djela. Neke inkriminacije ratnih zločina se mogu počiniti i za vrijeme mira, tj. odsustva oružanih sukoba, dok se druga krivična djela kojim se povređuje međunarodno pravo mogu izvršiti samo za vrijeme rata ili oružanog sukoba.

Tako se npr. krivično djelo iz člana 175. KZBiH5 ratni zločin protiv ratnih zarobljenika može počiniti kako za

vrijeme rata, ili oružanog sukoba, tako i u miru. Ovo je i razumljivo imajući u obzir odredbe III Ženevske konvencije budući da ratni zarobljenici imaju status zaštićene osobe sve do trenutka repatrijacije, a u skladu sa članom 5. Konvencije. Naime potpisivanjem mira i okončavanjem sukoba između strana u sukobu, ne mora nužno doći do repatrijacije ratnih zarobljenika. U tom vremenu do njihove repatrijaciju iako je nastupio mir može doći do kršenja pravila međunarodnog prava od strane sile koja drži u svojoj vlasti ratne zarobljenike.

S druge strane za krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. KZ BiH posebno je obilježje da se isto može izvršiti samo za vrijeme rata ili oružanog sukoba, a bez kojeg obilježja neće se ostvariti radnja izvršenja ovog djela. Da je bitni element za postojanje djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. KZBiH postojanje rata, ili oružanog sukoba, proizilazi iz formulacije djela gdje stoji „ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba...“.

b) Zaštitne kategorije

Objekt zaštite kod krivičnog djela iz člana 174. KZ BiH, predstavljaju prije svega ranjenici, bolesnici, brodolomnici, sanitetsko osoblje, te materijal, sredstva sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica. Prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu i druga Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru, i pripadajući Dopunski protokoli u čine pravni osnov krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika u našem pravu.

4 Grupa autora, Pravni Leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006, str. 1372 5 Kvalifikacija krivičnog djela iz člana 175. KZBiH počinje : ko kršeći pravila međunarodnog prava..., za razliku od formulacija krivičnih djela iz čl.174. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, ili čl. 173. ratni zločin protiv civilnog stanovništva gdje stoji : ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba...


(2012) 15 OKO RRZ 6

Na ovom mjestu izostavit ćemo odredbe koje se odnose na materijale i sredstva sanitetskog transporta, te sanitetsko i vjersko osoblje, a obratit ćemo pažnju na odredbe Ženevskih konvencija koje se odnose prije svega na definiciju ranjenika i bolesnika. Ove dvije konvencije, sadrže opće odredbe, primjenu, definiciju i položaj zaštićenih osoba, kao i radnje koje čine teške povrede konvencija.

U članu 12. konvencije navedeno je da pripadnici oružanih snaga i lica iz člana 13. konvencije koji budu ranjeni ili obole uživaju zaštitu. U članu 13. konvencije

6 nabrojane su kategorije koje uživaju zaštitu prema odredbama ove konvencije.

Ova konvencija će se primjenjivati na ranjenike i bolesnike u sljedećim kategorijama:

1) na pripadnike oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnike milicije i dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga;

2) na pripadnike ostalih milicija i pripadnike ostalih dobrovoljačkih jedinica, podrazumjevajući tu i pripadnike organizovanih pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u sukobu i koji dejstvuju izvan ili u okviru svoje sopstvene teritorije, čak i da je ta teritorija okupirana, pod uslovom da te milicije ili dobrovoljačke jedinice, podrazumjevajući tu i ove organizovane pokrete otpora, ispunjavaju sljedeće uslove:

a) da na čelu imaju lice odgovorno za svoje potčinjene;

b) da imaju određen znak za razlikovanje i koji se može uočiti na odstojanju;

c) da otvoreno nose oružje;

d) da se pri svojim dejstvima, pridržavaju ratnih zakona i običaja;

3) na pripadnike redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju nije priznala Sila u čijim se rukama nalaze;

4) na lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su civilni članovi posada vojnih vazduhoplova, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili službi čija je dužnost da se staraju o udobnosti vojske, pod uslovom, da su za to dobila dozvolu od oružanih snaga u čijoj se pratnji nalaze;

5) na članove posada, podrazumjevajući tu komandante, pilote i učesnike trgovačke mornarice i posade civilnog vazduhoplovstva strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na osnovu drugih odredaba međunarodnog prava;

6) na stanovništvo neokupirane teritorije koje se usljed približavanja neprijatelja, dobrovoljno diže na oružje da bi pružilo otpor neprijateljskoj najezdi a koje nije imalo vremena da se organizuje kao redovna oružana sila, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i običaje.

Značajna je i odredba člana 14. konvencije koja garantira da će ranjenici i bolesnici jedne zaraćene strane koji su pali pod vlast protivnika biti ratni zarobljenici i da će se na njih primjenjivati pravila međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima.

Nepružanje zaštite, nečovječan postupak i nepoštivanje kategorija iz člana 12. i 13. konvencija predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika.

U narednom dijelu u cilju približavanja zaštićenih kategorija po odredbama ove dvije Ženevske konvencije navest ćemo primjere iz sudske prakse.

1.4. Sudska praksa

a) Dizdarević Zuhdija

Kantonalni sud u Bihaću donio je dana 06.05.2011.godine pod brojem 01 0 K 005154 11 K presudu kojom se optuženi Dizdarević Zuhdija oglašava krivim za počinjeno krivično djelo zločin protiv ranjenika i bolesnika

7 iz

člana 143. preuzetog KZ SFRJ.

Kantonalno tužilaštvu u Bihaću optuženom je stavilo na teret izvršenje krivičnog djela koje ima kvalifikaciju ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika. U optužnici je navedeno da je optuženi svojim radnjama za vrijeme rata, oružanog sukoba kršeći pravila međunarodnog prava i to Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim sukobima u ratu od 12.augusta l949, čime je počinio djelo iz člana 143. preuzetog KZ SFRJ.

Optuženi je osuđen za dvije tačke optužnice i to :

1. Dana 06.03.1995. godine u rejonu Kumarica općina Velika Kladuša u toku izvođenja borbenih dejstava i

6 Ženevske konvencije I i II u članu 13 imaju skoro identične odredbe o zaštićenim kategorijama, stim što je u II konvenciji naznačeno da se ova konvencija primjenjuje na brodolomnike, ranjenike i bolesnike na moru 7 Optužnica Kantonalnog tužilaštva Bihać broj KT- 630/96-RZ od 30.12.2010.godine

7


(2012) 15 OKO WCR

prilikom zauzimanja dijela teritorije koju su tada držali pripadnici 5.Korpusa Armije RBiH pronašao ranjenog pripadnika 5.Korpusa Armije BiH ostale generalije nepoznate a potom u namjeri da ga liši života ispalio iz mitraljeza M-84 jedan kraći rafal u predjelu njegovih grudi koji je od zadobijenih povreda odmah na licu mjesta umro.

2. Dana 07.03.1995.godine u rejonu Kumarica općina Velika Kladuša nakon što su pripadnici 502. Sbbr u sastavu 5.Korpusa Armije RBiH povukli se sa tog teritorija, prilikom „čišćenja“ tog terena pronašao ranjenog pripadnika 502. Sbbr Dizdarević Derviša, a potom u namjeri da ga liši života ispalio u predio njegovih grudi i glave više metaka iz mitraljeza M-84 koji je od zadobijenih strelnih rana glave, mozga i grudnog koša odmah umro.

Dizdarević Zuhdija je radnjama iz optužnice, kako se to navodi u izreci citirane presude, za vrijeme rata u Republici Bosni i Hercegovini kršeći pravila međunarodnog prava, izvršio ubistvo dva ranjenika – borca.

Sud je u obrazloženju presude prije svega konstatovao da je djelo počinjeno za vrijeme oružanog sukoba, te da je djelo izvršeno prema licima koja uživaju zaštitu po zajedničkom članu 3. Ženevskih konvencija.

Dajući razloge zašto optuženog nalazi krivim za tačku 1 optužnice sud između ostalog citira iskaz jednog od svjedoka koji navodi da su u tranšeju naišli na ranjenog pripadnika 5.Korpusa kojem ranjenom pripadniku je Sadiković Mehmed kao bolničar prišao da mu ukaže pomoć bez obzira što se radilo o pripadniku „neprijateljske vojske“ te je Sadiković Mehmed postupao na način kako treba da postupi svaki „sanitetlija“ s tim da je od njemu nepoznatih osoba otjeran a potom neposredno da je izvršeno o paljenje i pucanje u pravcu ranjenog pripadnika 5.Korpusa i tom prilikom da je doslovce čuo da neko od pripadnika NO AP ZB koji su stajali iznad tranšeja je rekao „ubi Zule čovjeka“.

Također vezano za odlučne razloge iz tačke 2 optužnice sud je utvrdio izvan razumne sumnje da je optuženi Dizdarević Zuhdija kao pripadnik NO AP ZB i to 1.bataljona učestvovao u tzv. „čišćenju terena“ 07.03.1995.godine nakon što je prethodnog dana došlo do borbi između pripadnika 5.Korpusa Armije BH i NO AP ZB te da je prilikom tzv. „čišćenja“ naišao pored svojih suboraca iz IDV „Metalni“ koji su naišli na jednog pripadnika 5.Korpusa koji je bio ranjen te da je čuo razgovor vođen putem motorole da je komandant bataljona Sarajlija Senad rekao da im ne trebaju ranjeni zarobljenici te da je upravo tada optuženi pucao u pravcu ranjenog pripadnika 5.Korpusa ispostavilo se da se radi o Dizdarević Dervišu kojeg je usmrtio.

Na kraju Sud daje zaključak da je izvan razumne sumnje optuženi kršenjem Pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba između Armije BH i Narodne odbrane AP ZB pojačane sa pripadnicima Vojske SAO Krajine pucanjem iz mitraljeza M-84 usmrtio dva pripadnika – borca 5.Korpusa koji su bili ranjeni i to dana 06.03.1995.godine za kojeg borca se nije utvrdio identitet a dana 07.03.1995.godine u borca za kojeg se utvrdio identitet i radi se o Dizdarević Dervišu stoga je ovaj sud optuženog Dizdarević Zuhdiju oglasio krivim da je učinio krivično djelo ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana l43. preuzetog KZ SFRJ.

Presudom Vrhovnog suda FBiH djelimično je potvrđena presuda Kantonalnog suda u Bihaću, a nakon održanog ponovljenog postupka. Vrhovni sud postupajući po žalbama je optuženog Dizdarević Zuhdiju oglasio krivim da je za vrijeme rata u BiH kršeći pravila međuanrodnog prava izvršio ubistvo ranjenika-borca, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 143. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ.

Isti je osuđen za tačku 1. optužnice i to ubistvo ranjenog pripadnika 502. Sbbr Dizdarević Derviša, dok je oslobođen za tačku 2. optužnice kojom se isti teretio da je u namjeri da liši života pronađenog ranjenika pripadnika 5. korpusa istog htio lišiti života, pucajući mitraljezom u njegove grudi čime bi počinio počinio krivično djelo ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 143. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ.

b) Izet Smajić

Sud BiH zaprimio je optužnicu Tužilaštva BiH broj KT-RZ 35/08 od 24.04.2009.godine, kojom se optuženom Izetu Smajiću stavlja na teret počinjenje krivičnog djela zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) KZBiH.

Optužnica je potvrđena dana 06.05.2009.godine, a optuženog se tereti da je dana 15.05.1992.godine počinio ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika na način da je navedenog dana prišao ranjenom vojniku JNA na raskrsnici Brčanska Malta i pucao u njega, te mu tom prilikom nanio teške tjelesne povrede.

Sud BiH je na prijedlog Tužilaštva BiH donio rješenje broj X-KR-09/710 od 05.06.2009.godine kojim se vođenje postupka protiv optuženog prenosi na mjesno nadležni sud u Tuzli.

Kantonalni sud u Tuzli je nakon okončanog dokaznog postupka i završnih riječi donio presudu kojom se optuženi Izet Smajić oslobađa optužbi da je iz pištolja pucao u usta ranjenom vojniku JNA Radovanu Krstiću prilikom izlaska JNA kolone iz Tuzle na Brčanskoj Malti dana 15.05.1992.godine, čime bi optuženi počinio djelo ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika.

Ova presuda je potvrđena od strane Apelacionog vijeća Vrhovnog suda FBiH8.

8 Presuda Vrhovnog suda FBIH broj 03 0 K 001656 11 Kž od 16.02.2011.godine


(2012) 15 OKO RRZ 8

c) Milan Marinković

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. K-DO-28/11 od 10.05.20119. optuženi su Milan

Marinković, Jovan Jakovljević, Dragan Rakanović, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović. Stavljeno im je na teret zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca Zvonimira Mekovića, Dalibora Križanovića, Boška Crčića-Kurtanjeka i Ivana Komšića 2.05.1991. u Borovu Selu tj. izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. KZ RH. Rješenjem Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2.12.2011. u odnosu na optuženog Milana Marinkovića razdvojen je postupak od postupka prema ostalim optuženima koji su nedostupni pravosudnim tijelima Hrvatske, te je tužilaštvo izmjenilo i uskladilo optužnicu.

Dana 1.02.2012. objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku10

kojom je optuženi Milan Marinković proglašen krivim i kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci.

Riječ je o prvostepenoj presudi na koju postoji mogućnost ulaganje žalbe.

Optuženi Milan Marinković proglašen je krivim što je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz čl. 121. i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. KZ RH.

U optužnici se navodi da je optuženi kao pripadnik paravojnih srpskih postrojbi, ranjene pripadnike policijske uprave Osijek, a koji su bili ranjeni vatrenim oružjem od strane nepoznatih pripadnika srpske paravojske, a koje povrede su bile teške naravi, bez da im je pružio medicinsku pomoć i tretman zarobio. Tako ranjene pripadnike zajedno sa drugim pripadnicima srpske paravojske tukao letvama, rukama, nogmaa po tijelu usljed čega su ranjeni policajci uz naprijed navedene, zadobili i druge povrede, trpeći pri tome snažnu bol.

Optuženi dalje se navodi je kršeći pravila međunarodnog prava, postupajući protivno odredbi člana 2., 3., 12. i 15. Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama od 12.08.1949.godine počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 121. KZ RH.

d) Ilija Jurišić

Optužnicom Tužilaštva za ratne zločine Srbije od 09.11.2007.godine, a koja je izmjenjena dana 18.09.2009

11.godine optuženom Iliji Jurišiću na teret se stavlja izvršenje krivičnog djela iz člana 148. stav 2. u

vezi sa stavom 1. KZ SFRJ12

.

U dispozitivu optužnice između ostalog navedeno je da je optuženi kršeći pravila Međunarodnog prava iz čl.19. Ženevske Konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu od 12.08.1949.godine (I Ženevska Konvencija - koja je ratifikovana od strane FNRJ „Sl. list FNRJ“ br.24/50) i pravila iz čl.21. i 37. st.1. Dopunskog Protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949.godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), neposredno izdao naredbu za napad na kolonu JNA i tako upotrebio nedozvoljen način borbe zabranjen po međunarodnom pravu. U trenutku izdate naredbe središnji dio marševske kolone nalazio se u Skojevskoj ulici i raskrsnici Brčanska Malta. U ovom dijelu kolone nalazilo se i nekoliko vojnih sanitetskih vozila vidno i propisno obilježenih. U drugim vojnim vozilima kao i u sanitetskim vozilima prevozio se veći broj vojnika JNA i sanitetskog osoblja bez spremnosti za borbu i odbranu i ne očekujući napad. Kao štetna posljedica prilikom napada došlo je do vidno i propisno obilježenih sanitetskih vojnih vozila, te ubistva i ranjavanja jednog broja vojno-sanitetskog osoblja.

Presudom Okružnog suda u Beogradu KV 5/2007 od 22.09.200913

.godine, vijeća za ratne zločine optuženi je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

U obrazloženju presude označeno je da su u koloni tom prilikom napadnuta i uništena vidno i propisno obilježena sanitetska vojna vozila i ubili i ranili jedan broj pripadnika JNA koji su se prevozili u tim vozilima.

Dalje se navodi da je tom prilikom napadnuta i uništena vidno i propisno obilježena sanitetska vojna vozila, kao i lišili života najmanje 50, a ranili najmanje 44 pripadnika JNA. Na osnovu izvedenih dokaza sud je utvrdio da su oštećeni bili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, kojima je ulivano povjerenje da neće biti napadnuti kritičnom prilikom, a koji su se mirno izvlačili iz kasarne „Husinska buna“ u Tuzli odobrenim pravcem kretanja, u koloni sa vojnim vozilima među kojima su bila i sanitetska vozila vidno obilježena, te je nesporno da su kao takvi bili zaštićeni I Ženevskom konvencijom i I Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije. (strana 143)

Apelacioni sud u Beogradu, odjeljenje za ratne zločine donijelo je presudu broj KŽ 1 Po2 2/10 od 11.10.2010.godine ukinulo je prvostepenu presudu i predmet vratilo na ponovno suđenje pred izmjenjenim vijećem

14.

9 http://www.centar-za-mir.hr/uploads/Milan_Marinkovic_i_dr._optuznica_2011.pdf 10 Presuda Županijskog suda u Osijeku broj KRz 05/11 od 01.02.2012.godine 11 http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2012/02/Precizirana-optužnica.pdf 12 Upotreba nedozvoljenih sredstava borbe 13 http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2012/02/Tuzlanska-kolona-prvostepena-presuda-28.09.2009..pdf 14 http://www.bg.ap.sud.rs/cr/articles/sudska-praksa/pregled-sudske-prakse-apelacionog-suda-u-beogradu/krivicno-odeljenje/ratni-zlocini/kz1-po2-5-10.html

9


(2012) 15 OKO WCR

1.5. Zaključak

Krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. KZBiH nije zastupljeno u procesuiranju pred sudovima kao neki drugi oblici ratnih zločina. To ne znači da nije bilo činjenja ovog oblika ratnog zločina tokom oružanog sukoba u BIH.

Diskreciono pravo Tužilaštva je da određuje pravnu kvalifikaciju djela, odnosno u konačnici Sud je taj koji zauzima pravnu kvalifikaciju djela koje se optuženima stavlja na teret. U praksi će postojati situacije gdje bi se moglao primjeniti kvalifikacija djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. KZ BiH, umjesto neke druge postavljene pravne kvalifikacije

15.

U predmetu Suda BiH protiv Dragana Crnogorca16

koji je osuđen za zločin protiv čovječnosti jedna od radnji izvršenja je da je zajedno sa još nekoliko pripadnika njegove jedinice sudjelovao u ubistvu više zarobljenih lica koja su ležala na travi, pri čemu su neki od njih bili i ranjeni. Također, primjer predmeta Trbić Milorad

17 koji je

osuđen za genocid gdje jedna od radnji izvršenja da je 14. jula 1995. ili približno tog datuma, jedanaest ranjenih muškaraca Bošnjaka prebačeno iz bolnice u Milićima u bolnicu u Zvorniku, po naređenju iz Glavnog štaba VRS, da bi nekoliko dana kasnije, ti muškarci Bošnjaci bili prebačeni iz zvorničke bolnice u stacionar Zvorničke brigade, te je 20. jula ili nedugo poslije tog datuma, VRS odvela 10 (desetoricu) tih muškaraca Bošnjaka iz stacionara Štaba Zvorničke brigade i pogubila po prijekom postupku; imena žrtava su navedena u tekstu gore.

Radnje izvršenja u navedenim predmetima podudaraju se sa inkriminacijama krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. KZ BiH. Razlog zbog čega nije upotrebljena ova pravna kvalifikacija zajedno sa nekom drugom kvalifikacijom je u cjelosti u domenu tužilaštva, odnosno suda.

Stim u vezi od značaja je posjedovati i znati prepoznati elemente i specifičnosti pojedinih djela ratnih zločina, a kako bi se na najbolji način obezbjedila adekvatna i efikasna odbrana osumnjičenim, optuženim za ta djela.

15 Tako se u prvostepenoj presudi u predmetu Gasal i dr. broj S1 1 K 003485 07 od 22.11.2011. u paragrafu 114. navodi sljedeće : Iako se u optužnici navode događaji na koje bi se ovaj član mogao odnositi- naime, situacije kada su neke od osoba koje su bile na prinudnom radu povrijeđene, a bila im je uskraćena medicinska pomoć- može se reći da je taj događaj obuhvaćen i članom 173.... 16 Presuda Suda BiH broj S1 1 K 00 5805 11 Kri od 13.05.2011.godine 17 Presuda Suda Bih broj X-KR-07/386 od 16.10.2009.godine


(2012) 15 OKO RRZ 10

Objelodanjivanje materijala Pripremili Nina Kisić i Radivoje Lazarević

Kada je riječ o objelodanjivanju1 materijala

2, u ovom radu će biti analizirana trenutna situacija pred sudovima u

BiH, są posebnim osvrtom na praksu Suda BiH. Imajući u vidu da praksa pred sudovima u BiH kada je riječ o objelodanjivanju nije konzistentna, biće ponuđena kratka analiza prakse MKSJ kao suda čija praksa na međunarodnom nivou predstavlja kompilaciju najboljiih praksi i može ponuditi određena praktična rješenja pravosuđu BiH. Također, putem deteljne analize sudske prakse ESLJP će biti ponuđena određena rješenja problema koji su evidentni u praksi sudova u BiH, a tiču se objelodanjivanja materijala, s obzirom da odluke svih sudova u BiH podliježu konačnoj kontroli ESLJP.

Istražni postupak odbrane je ograničen činjenicom da, iako odbrana može zatražiti dodatno objelodanjivanje materijala od tužilaštva, ne postoji mehanizam kojim se može saznati koje sve dokumente tužilaštvo ima u svom posjedu. To otežava sposobnost odbrane da zatraži dokumente koje joj mogu pomoći pri istrazi

3.

Jasno je da se obaveza objelodanjivanja u ovom trenutku razlikuje od faze postupka u kojoj se predmet u određenom trenutku nalazi. Što se tiče pravnog okvira, na državnom nivou to su član 6. stav (2)

4 ZKP-a BiH,

član 145. ZKP-a BiH, te član 47

6. ZKP-a BiH. Pravo na objelodanjivanje materijala se pred ESLJP veže za

pravo na jednak tretman stranaka pred sudom, kao i pravo na uslove za pripremu odbrane.

ESLJP je u svojim odlukama (koje se tiču kako prava na pravično suđenje u krivičnim, tako i prava na pravično suđenje u građanskim predmetima) više puta naglasio važnost prava na ravnopravan tretman stranaka pred sudom. Jednakost sredstava i pravo na optužni postupak podrazumijeva da svatko tko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uslovima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama se mora uspostaviti pravična ravnoteža

7.

Opće je stajalište da je apsolutna ravnopravnost stranaka veoma važan element zahtjeva pravičnog suđenja.

1 Pod objelodanjivanjem se smatra omogućavanje pristupa odbrani materijalu koji je pribavilo tužilaštvo tokom i u vezi sa istragom. Radi se materijalu koji tužilaštvo ne namjerava upotrijebiti tokom iznošenja svog slučaja. Može se raditi o materijalu koji upućuje na nepostojanje krivnje, umanjuje krivnju, dovodi u pitanje kredibilitet dokaza tužilaštva, ili može odbranu navesti na “tragove” tokom istrage odbrane. 2 Ovdje je namjerno upotrijebljen izraz materijal, s obzirom da obavezi objelodanjivanja podliježe i materijal koji iz nekih razloga nije podoban da postane dokaz u predmetu. 3 Priručnik-odbrana u krivičnim predmetima, najbolje prakse MKSJ, UNICRI/ADC, 2011.;

4 Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. 5 Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

6 Član 47

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumntaciju

(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(4) Sudija, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.

(5) U slučaju iz stava 3. i 4.ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

7 ESLJP: Presuda od 24. februrara 1997., De Haes i Gijsels protiv Belgije;

11


(2012) 15 OKO WCR

Obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koje ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Ovo je naročito važno u krivičnom postupku gdje, objektivno gledano, postoji fundamentalna nejednakost stranaka. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda

8.

Svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovo načelo

podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze. Pravo na

pravično suđenje također uključuje i pravo na optužni postupak, što u načelu znači mogućnost da strane na

suđenju u krivičnim ili građanskim predmetima budu upoznate i mogu davati komentare ne sve dokaze ili

opservacije priložene u spis9. U ovom kontekstu posebna važnost se daje dojmu pravičnosti u vođenju

predmeta10

.

U krivičnim predmetima, pravo na optužni postupak i pravo na ravnopravan tretman stranaka pred sudom se preklapaju sa nekim od posebnih jamstava iz člana 6(3), ali nisu i ograničeni samo na te aspekte postupka. Npr. u predmetu Bönisch protiv Austrije

11, ESLJP je smatrao da, ako sudskom vještaku kojeg je imenovala

obrana nisu pružene iste pogodnosti kao i onome kojeg je imenovala optužba ili sud, postoji kršenje člana 6(1). Slično i u predmetu Feldbrugge

12 kad podnosilac predstavke nije dobio priliku da se očituje o nalazu i

mišljenju vještaka.

U predmetu Kurup protiv Danske13

nije ustanovljeno kršenje kada je branilac bio pod obvezom da ne otkrije identitet nekih svjedoka svom klijentu. Ovo nije bila restrikcija koja je utjecala na pravo podnosioca da pripremi svoju obranu u mjeri da je mogla predstavljati kršenje člana 6(3)b ili d. Nadalje, ESLJP je također smatrao da jedna država može ograničiti pristup sudskom spisu braniocu

14. Ograničenja stavljena na otkrivanje dokaza

podnosiocu su prihvatljiva ako postoji jak razlog u svrhu provođenja pravde, čak iako se tvrdi da su dokazi značajni za obranu

15.

Dakle, kada se osoba nađe u statusu osumnjičenog, u skladu są trenutnim propisima i praksom, ima pravo da se upozna są osnovama optužbe protiv sebe. Kada je riječ o praksi, problemi nastaju u situaciji u kojoj tužilaštvo stavi prijedlog za određivanje pritvora. Uz prijedlog za određivanje pritvora, tužilaštvo dostavlja i dokaze (ili dokazne prijedloge) na kojima bazira postojanje osnovane sumnje da je neko lice počinilo neko krivično djelo, kao osnovni eliminatorni razlog za pritvor. Praksa je veoma nekonzistentna kada je riječ o dostavljanju ovih materijala odbrani, često se pozivajući na član 47. stav 1. ZKP-a BiH, odnosno interese istrage kako određeni materijal ne bi dostavilo odbrani. S druge strane, kada je riječ o odbrani, ista ima pravo osporavati postojanje osnovane sumnje kao osnovnog pritvorskog razloga. U praksi se dešavaju situacije u kojima sud uvaži kao validne argumente odbrane koji se tiču postojanja osnovane sumnje kao osnovnog razloga za određivanje/produženje pritvora, te na osnovu dokaza koje tužilaštvo priloži donese odluku da ne postoji osnovana sumnja kao razlog za određivanje/produženje pritvora

16.Upravo ovakvi primjeri dodatno

osnažuju argument odbrane da bi, u svhe osiguranja prava na pravično suđenje, odbrani trebali biti dostavljeni svi dokazi koji se odnose na postojanje osnovane sumnje koji se dostavljaju i sudu.

Prema sudskoj praksi ESLJP, postupak koji se vodi na osnovu člana 5. stav 4. EKLJP u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, također zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih

17.

U tom smislu, [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja

18 i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim

19.

8 ESLJP: presuda od 24. februara 1995., McMichael, A.307-B, str. 53-54; 9 ESLJP Presuda od 23. juna 1993., Ruiz-Mateos protiv Španije, § 63 (u ovom predmetu se odnosilo na pravo strane da se upozna sa i da komentira podneske i tvrdnje druge strane građanskim postupcima, te je nađeno kršenje člana 6); 10 ESLJP: Presuda od 30. oktobra 1991., Borgers protiv Belgije, § 24 (predmet Borgers se odnosi prvenstveno pravo odbrane da se očituje na podneske i tvrdnje suprotne strane); 11 ESLJP: Presuda od 6. maja 1985., Bönisch protiv Austrije; 12 ESLJP: Presuda od 29. maja 1986., A.99. Str. 17-18; 13 ESLJP: Presuda Kurup protiv Danske, 42 D&R. 287; 14 ESLJP: Presuda od 21. septembra 1992., Kremzow protiv Austrije; 15 ESLJP: Presuda Kurup protiv Danske, 42 D&R. 287; 16 Sud BiH: predmet Mitar Lažetić et al, rješenje od 18.11.2011., koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH kojim se odbacuje žalba Tužilaštva BiH kao neosnovana; 17 vidi, mutatis mutandis, ESLJP: presuda u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. augusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94;

18 ESLJP: Lamy protiv Belgije [1989. god.];

19 ESLJP: Niedbala protiv Poljske [2000. god.];


(2012) 15 OKO RRZ 12

U iznad spomenutom predmetu Lamy protiv Belgije, radilo se o situaciji gdje je aplikantu određen pritvor, ali niti on, niti njegov branjenik tokom prvih 30 dana pritvora nisu mogli pregledati niti jedan dio spisa, a posebno ne izvještaje istražnog sudije i policije. Ovo se posebno odnosilo na aplikantovo prvo pojavljivanje pred sudom, koje se ticalo potvrđivanja naloga za hapšenje, a prilikom kojeg ročišta aplikantov branilac nije imao mogućnost da efektivno dovede u pitanje izjave i dokaze.

20 Pristup ovim dokumentima je bio ključan za

aplikanta u ovoj fazi postupka, kada je sud odlučivao da li da bude zadržan u pritvoru ili pušten. ESLJP je zaključio da je bilo neophodno pregledati dokumente, kako bi se zakonitost lišenja slobode mogla efektivno dovesti u pitanje. Dok je suprotna strana u potpunosti bila upoznata sa cijelim spisom, procedura nije dala aplikantu mogućnost da adekvatno dovede u pitanje razloge na kojima je počivalo njegovo zadržavanje u pritvoru. Pošto je propustila da osigura jednakost oružja, ova procedura, po stavu ESLJP, nije bila adversarna. ESLJP je zaključio da je u ovom slučaju došlo do kršenja člana 5. stav 4. EKLJP

21.

U sličnom predmetu, Ustavni sud BiH je zaključio da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud BiH je naveo da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredbi ZKP BiH, te da su apelanti i njihovi branioci, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog (branilac apelanata je na ročištu ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni). Iz navedenog proizlazi da su apelanti, u smislu navedenih stavova Evropskog suda za ljudska prava, imali uvid u očitovanja koja su podnesena i imali „stvarnu mogućnost davati primjedbe“ na navode Tužilaštva BiH vezane za donošenje odluke o produženju pritvora, te su ih u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije mogli i osporiti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelanti neosnovano pozivaju na to da im nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti nesporno bili upoznati sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji dokazi apelantima, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice

22.

ESLJP je zaključio da član 5. stav 4. EKLJP propisuje da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavistan i nepristan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu

23.

Jasno je da može postojati određeni materijal, posebno kod kompleksnih istraga, koji u fazi istrage ne može biti objelodanjen odbrani i osumnjičenom bez bilo kakvih ograničenja, jer bi teoretski moglo doći do ugrožavanja same svrhe istih. Kada je o ovome riječ, treba razmotriti nekoliko mogućih praktičnih rješenja ovog problema: jedan od njih je objelodanjivanje samo braniocu, uz obavezu istog da są sadržajem određenog materijala ne smije upoznati branjenika. Druga opcija je da se sav relevantan materijal objelodani, ali pod uslovom da branilac i osumnjičeni potpišu izjavu u kojem prihvataju na uvid materijal čije bi javno objelodanjivanje moglo ugroziti interese istrage

24.

Naravno, posljednja opcija, koja je možda najmanje poželjna svim stranama u postupku, ali se u ovom trenutku čini najednostavnijom, je da sud, prilikom razmatranja prijedloga za određivanje/produženje pritvora

20 ESLJP: Lamy protiv Belgije, par.29; 21 ESLJP: Lamy protiv Belgije, par.29; 22 Ustavni sud BiH: Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 41/11; 23 ESLJP:De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77; i Ismoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145; 24 Relativno je lako kontrolisati krug lica kojima su na raspolaganje stavljene određene informacije, od kojih su sva lica svjesna da otkrivanje takve informacije predstavlja krivično djelo. Jednostavnim potpisivanjem izjava o prijemu određenih informacija, zajedno sa kontrolom kruga lica kojima su informacije učinjene dostupnim, uz striktno primjenjivanje odredbi krivičnog zakona koje se tiču otkrivanja službene tajne bi sa sigurnošću dovelo do osiguranja povjerljivosti ovakvih informacija.

13


(2012) 15 OKO WCR

jednostavno ne uzima u obzir (dakle, ni na uvid) materijal na koji odbrana nije imala mogućnost da se izjasni.

Naravno, do ovog trenutka, riječ je isključivo o dokazima koji idu na teret osumnjičenom. Kakogod, dešava se da i u ovoj fazi tužilaštvo prikupi dokaze koji idu u korist osumnjičenog, i koje ima zakonom propisanu obavezu dostaviti braniocu.

Sljedeće faza koja mora biti razmotrena je faza nakon potvrđivanja optužnice. S obzirom na pravo odbrane da uloži prethodne prigovore na optužnicu, a jedan od najčešćih prethodnih prigovora je prigovor zakonitosti dokaza, odbrana mora što prije nakon potvrđivanja optužnice biti u prilici analizirati dokumente na kojima tužilaštvo bazira optužnicu, te dokaze koje namjerava iznijeti tokom glavnog pretresa.

U skladu sa praksom ESLJP, sudija je obvezan osigurati poštivanje načela ravnopravnosti stranaka u postupku, što znači da svaka strana mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svojih argumenata u uslovima koji je neće dovesti u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. U predmetu Krčmár i drugi protiv Češke Republike ESLJP je smatrao da: «Strana u postupku mora imati mogućnost da se upozna sa dokazima koji su predočeni sudu, isto kao i mogućnost davanja komentara na njihovo postojanje, sadržaj i autentičnost u odgovarajućoj formi i u odgovarajućem vremenskom roku, a ako je potrebno, u pismenoj formi i unaprijed.

25»

U ovoj fazi, počinje već i istraga odbrane, te tužilaštvo ima obavezu odbrani dostaviti i sve ostale dokaze pribavljene u istrazi određenog incidenta, a koji nisu priloženi uz optužnicu iz bilo kojih razloga.

Uobičajeno, pred MKSJ26

, na tužilaštvu je da na osnovu pravila 66(A)(i) Pravilnika o postupku i dokazima (u daljem tekstu: Pravilnik) objelodani optuženom u roku od trideset dana od njegovog prvog stupanja pred sud, kopije popratnog materijala koji je bio priložen uz optužnicu kad je ona podnesena na potvrdu. Slična obaveza važi kada se optužnica izmijeni na osnovu Pravila 50.

Pred MKSJ je, prema Pravilu 68 Pravilnika utvrđeno da Ured tužioca podliježe obavezi objelodanjivanja svog materijala, te se gotovo nikada nije postavilo pitanje da li Ured tužioca podliježe obavezi objelodanjivanja, nego se razmatralo u kojem obimu postoji obaveza objelodanjivanja, u kojim rokovima, i u kom stepenu se optuženim licima ima omogućiti pristup povjerljivim materijalima iz drugih predmeta. Naime, Pravilo 68 Pravilnika propisuje kontinuiranu obavezu tužioca da "što je prije moguće odbrani objelodani sve materijale koji po njegovim stvarnim saznanjima mogu upućivati na nevinost, odnosno ublažiti krivicu optuženog ili uticati na vjerodostojnost dokaza optužbe"

27.

Pred MKSJ je ustanovljeno da je dobro utvrđeno načelo Međunarodnog suda da postupci trebaju biti vođeni javno, u onoj mjeri u kojoj je to moguće

28. U izuzetnim okolnostima, vijeće može ograničiti pristup javnosti, kao

i pristup strani u postupku, određenim materijalima u skladu s odredbama Pravilnika o postupku i dokazima29

. Takav povjerljivi materijal može biti kategorizovan u tri vrste: inter partes, ex parte i na osnovu pravila 70. Materijal može biti podnesen ex parte zato što suprotna strana ne bi trebala biti informisana o nekim podnescima, niti dobiti pristup istima. Ovo se čini iz nekog konkretnog razloga, kao u slučajevima kad se podnesak tiče, na primjer, lošeg zdravlja optuženog

30. Vijeća MKSJ su jasna da ona, kada se podnesci u

predmetima podnose ex parte, pažljivo uzima u razmatranje mora li druga strana biti upoznata s informacijama koje se u njima nalaze. Premda vijeća uvažavaju važnost višeg stepena povjerljivosti koji se pridaje ex parte podnescima, ono isto tako uvažava i važnost prava optuženog da dobije pristup informacijama u predmetu. Prema tome, Vijeća reklasifikuju i nastaviće da reklasifikuju određene podneske kao povjerljive i inter partes, tamo gdje je to neophodno i primjereno

31.

Pravilo 66(A)(ii) Pravilnika takođe obavezuje tužilaštvo da stavi na raspolaganje kopije izjava svih svjedoka koje tužilac namjerava da pozove da svjedoče na suđenju. Međutim, te obaveze objelodanjivanja nisu apsolutne. Posebno, pravilo 69(A) predviđa da "u izuzetnim okolnostima" pretresno vijeće može naložiti da se ne objelodanjuje identitet žrtve ili svjedoka koji može biti u opasnosti ili izložen riziku sve dok se ta osoba ne stavi pod zaštitu Međunarodnog suda.

25 ESLJP: presuda od 3. aprila 2000., Krčmár i drugi protiv Češke Republike (ovaj predmet se odnosi na ravnopravan tretman strana u građanskim postupcima u svjetlu prava na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP); 26 Praksa MKSJ nije analizirana u odnosu na fazu istrage, s obzirom da su lica pred sudije MKSJ dolazila u 99% slučajeva nakon što je protiv istih potvrđena optužnica. 27 MKSJ: Tužilac protiv Blaškića, predmet br. IT-95-5-14-A, Drugostepena presuda, 29. juli 2004., par. 267; 28 Pravilo 78 propisuje: "Svi postupci pred pretresnim vijećem, osim samog vijećanja sudija, otvoreni su za javnost ukoliko nije drugačije predviđeno." 29 MKSJ: Tužilac protiv Đorđevića, predmet br. IT-05-87/1-PT, Odluka po zahtjevu Vlastimira Đorđevića za pristup svim materijalima u predmetu Tužilac protiv Limaja i drugih, predmet br. IT-03-66, 6. Februar 2008., par. 6; 30 MKSJ: Odluka po zahtjevu Jovice Stanišića za pristup povjerljivom materijalu u predmetu Karadžić, 20. maj 2009., par. 8; 31 MKSJ: Tužilac protiv Karadžića, Odluka po zahtjevu optuženog za pregled i objelodanjivanje ex parte podnesaka, 14.septembar 2011.godine, par.6;


(2012) 15 OKO RRZ 14

To postavlja izazov uspostavljanja prave ravnoteže između prava optuženog i bezbjednosti žrtava i svjedoka. Dok se zaštitne mjere na osnovu pravila 75 odnose na ograničenje objelodanjivanja javnosti, pravilo 69 se bavi ograničenjima objelodanjivanja informacija o identitetu svjedoka samom optuženom, što je veće ograničenje pošto može da utiče na sposobnost optuženog da pripremi svoju odbranu. MKSJ ima u vidu da na osnovu pravila 69(C) i uzimajući u obzir odredbe pravila 75, "identitet žrtve ili svjedoka mora se objelodaniti dovoljno rano prije početka suđenja da bi se ostavilo dovoljno vremena za pripremu odbrane". Ovo pravilo omogućava Pretresnom vijeću da ispuni svoju obavezu na osnovu člana 21(4)(b) da obezbijedi da optuženi ima odgovarajuće vrijeme i uslove za pripremu odbrane.

Nekoliko pretresnih vijeća, posebno pretpretresno vijeće u predmetu Brđanin i Talić, razradilo je šta je potrebno da se opravda korištenje pravila 69(A). Posebno, tužilaštvo mora dokazati postojanje "izuzetnih okolnosti", što će reći, nešto više od samih okolnosti koje su vladale u bivšoj Jugoslaviji

32:

a. Objektivna vjerovatnoća da će se na svjedoka vršiti pritisak kao posljedica objelodanjivanja optuženom.

Tužilaštvo mora dokazati da postoji vjerovatnoća da će doći do pritiska na konkretnog svjedoka ili da će on biti podvrgnut zastrašivanju kada njegov identitet bude objelodanjen optuženom i njegovom timu odbrane, bez obzira na obaveze optuženog i njegovog tima odbrane u vezi s objelodanjivanjem trećim stranama. Nije dovoljno dokazati da se svjedok izlaže riziku da se na njega vrši pritisak, što proizilazi iz objelodanjivanja njegovog identiteta javnosti i medijima

33. Vjerovatnoća miješanja mora biti objektivna: mada svjedok može

lično osjećati da su on/ona izložen(a) riziku, svaki subjektivni strah koji je izrazio svjedok "nisu sami po sebi dovoljni da se pokaže da postoji stvarna vjerovatnoća da bi mogli biti u opasnosti ili izloženi riziku"

34. Da bi se

opravdalo ugrožavanje u prava optuženog, ti strahovi moraju dobro biti potkrijepljeni činjenicama.

b. Konkretna umjesto opšte osnove zahtjeva. Moraju postojati "konkretni dokazi o postojanju takvog rizika u

odnosu na određene svjedoke", umjesto nedefinisanog rizika koji se odnosi na svjedoke uopšte35

. Pretresno vijeće se mora uvjeriti da je zahtjev tužilaštva podnijet kako bi se zaštitile pojedinačne žrtve i svjedoci na konkretnom suđenju, umjesto da se podstiču potencijalni svjedoci da se jave za svjedočenje, čime bi se u budućnosti lakše pokretale istrage protiv drugih lica

36. Pretresno vijeće u predmetu Brđanin i Talić uzelo je u

obzir da bi prihvatanje zahtjeva zasnovanog na ovom drugom obrazloženju previše pomjerilo ravnotežu u korist efikasnosti budućih istraga nauštrb cijene pravičnog suđenja optuženom

37.

Dužina vremena prije suđenja kada mora doći do objelodanjivanja optuženom38

. Pretresna vijeća su uzimala u obzir da je "mogućnost vršenja pritiska na svjedoka tim veća što je više vremena prošlo između objelodanjivanja identiteta svjedoka i trenutka svjedočenja"

39. Razumni vremenski rok zavisiće od prirode

svjedočenja svakog od svjedoka; na primjer, svjedok koji iznosi dokaze koji direktno impliciraju optuženog da je imao nadređena ovlaštenja ili da je pomagao i podržavao može zahtijevati veću zaštitu njego svjedok koji iznosi dokaze koji se ne impliciraju na optuženog direktno

40.

Pri odlučivanju da li neka strana može da dobije pristup povjerljivom materijalu, pred MKSJ je uvriježeno pravilo da Pretresno vijeće mora "pronaći ravnotežu između prava strane da ima pristup materijalu za pripremu dokazivanja svoje teze i potrebe da se zajamči zaštita svjedoka"

41. U tu svrhu uvriježeno je da strana u

postupku može dobiti povjerljive materijale iz drugog predmeta koji će joj pomoći u pripremi izvođenja dokaza ako je (a) "identifikovana ili opisana opšta priroda zatraženog materijala" i ako je (b) "dokazana legitimna forenzička svrha" za taj pristup

42.

Žalbeno vijeće MKSJ je utvrdilo da zahtjevi za pristup "svim povjerljivim materijalima" mogu biti dovoljno

32 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 11; 33 MKSJ: Druga odluka u predmetu Brđanin; par 22; Treća odluka u predmetu Brđanin, par. 16; 34 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 26; vidi takone: Druga odluka u predmetu Brđanin, par. 19; Tužilac protiv Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, "Odluka po dvanaestom zahtjevu tužilaštva za zaštitne mjere za žrtve i svjedoke", 12. decembar 2002. godine, par. 8; 35 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 28; 36 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 29;

37 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 30-31;

38 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 24, 28; Druga odluka u predmetu Brđanin, par. 18; Treća odluka u predmetu Brđanin, par. 13; 39 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 24; 40 MKSJ: Prva odluka u predmetu Brđanin, par. 34; 41 MKSJ: Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure, predmet br. IT-01-47-AR73, Odluka po žalbi na odbijanje zahtjeva da se odobri pristup povjerljivim materijalima iz drugog predmeta, 23. april 2002., str. 2; 42 MKSJ: Odluka u predmetu Blaškić, par. 14; Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, predmet br. IT-02-60-A, Odluka po zahtjevima za pristup povjerljivom materijalu, 16. novembar 2005. par. 11;

15


(2012) 15 OKO WCR

konkretni kako bi zadovoljili standard za identifikaciju43

. Relevantnost takvog materijala može se utvrditi "pokazivanjem da postoji neksus između podnositeljevog izvođenja dokaza i prethodnog predmeta iz kojeg se materijal traži"

44.

Što se tiče drugog uslova standardi za prihvatanje razlikuju se za svaku kategoriju povjerljivog materijala. Što se tiče povjerljivih inter partes materijala, "legitimna forenzička svrha" za objelodanjivanje u kasnijem postupku biće demonstrirana ako je podnosilac u stanju da pokaže da je materijal relevantan i od suštinske važnosti

45.

Kako bi se uspostavio neksus, od podnosioca se traži da pokaže da postoji "geografsko, vremensko i drugo suštinsko preklapanje" između dva postupka

46.

U predmetu Jespers protiv Belgije47

Komisija (ESLJP) je smatrala da načelo jednakosti sredstava, uzeto zajedno sa članom 6(3), nameće obvezu na tužilaštvo i istražne organe da iznesu sav materijal kojim raspolažu, ili koji im može biti na raspolaganju, koji bi mogao pomoći okrivljeniku da se oslobodi krivice ili postigne smanjenje kazne. Ovo načelo proširuje se i na materijal koji bi mogao narušiti kredibilitet svjedoka optužbe.

Često korišteni argumenti tužilaštva kada odbrana zatraži objelodanjivanje materijala su da se o istom događaju vodi više istraga, te da je neki materijal pribavljen u sklopu druge istrage, a odbrani ne može biti objelodanjen jer određeni tužilac ne zna za materijal drugog tužioca, te da bi to moglo dovesti do ugrožavanja te istrage. Jedan od problema są ovim argumentom je naravno činjenica da obavezi objelodanjivanja ne podliježe neki tužilac lično, kao pojedinac, nego tužilaštvo kao organ. S druge strane, kada je riječ o interesima istrage, u praksi ESLJP je striktno navedeno s kojom pažnjom se mora donositi ovakva odluka, odnosno, odluka da neki materijal podliježe izuzetku od obaveze objelodanjivanja.

U praksi međunarodnih sudova, nesumnjivo je utvrđeno da se obaveza objelodanjivanja proteže na cijelo trajanje glavnog pretresa, sve do okončanja apelacionog postupka. Žalbeno vijeće MKSJ je naglasilo da tužiočeva obaveza objelodanjivanja dokaza na osnovu pravila 68 Pravilnika traje i nakon izricanja prvostepene presude u nekom predmetu, te tokom postupka pred Žalbenim vijećem

48. Riječ je o trajnoj obavezi koja se

odnosi, bez razlike, kako na javne tako i na povjerljive dokaze49

.

Ono što također treba razmotriti je obaveza objelodanjivanja na strani odbrane. U našim zakonima o krivičnom postupku to nije striktno propisano, ali je jasno da se na početku slučaja odbrane tužilaštvu moraju objelodaniti budući dokazi odbrane, ako ništa u smislu identiteta svjedoka odbrane. Kada je o ovom pitanju riječ, zanimljivo je pitanje činjenice da odbrana obično ne uzima pismene izjave od svjedoka koje planira pozvati da svjedoče u korist odbrane. U tom svjetlu, pomalo je nejasno koliko tužilaštvo uopšte ima mogućnost da svjedoke odbrane podvrgne unakrsnom ispitivanju. S druge strane, česti su prigovori odbrane da sudovi nisu uzeli (ili nisu dovoljno uzeli u obzir) svjedočenja svjedoka odbrane. Možda bi rješenje za ove probleme bilo da odbrana, uzimajući pismene izjave od svojih svjedoka, koji bi onda mogli biti podvrgnuti smislenom unakrsnom ispitivanju, „ojača” svoje dokaze. Također, čini se da je neophodno nametnuti i odbrani obavezu da tužilaštvu blagovremeno dostavlja materijale koje planira/namjerava upotrijebiti na suđenju, kako bi se i druga strana mogla adekvatno pripremiti. Jasno je da odbrana ima obavezu i sudu i tužilaštvu najaviti tzv.”specijalne odbrane”, odnosno, odbrane alibijem, prinudom, krajnjom nuždom, duševnim poremećajem, s obzirom da u odnosu na ove odbrane tužilaštvo ima pravo da vrši dodatnu istragu.

43 MKSJ: Odluka u predmetu Brđanin, par. 11; Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, predmet br. IT-02-60-A, Odluka po zahtjevu Momčila Perišića za pristup povjerljivom materijalu u predmetu Blagojević i Jokić, 18. januar 2006., par. 8; Tužilac protiv Blaškića, predmet IT-95-14-R, Odluka po zahtjevu odbrane Rasima Delića za pristup svim povjerljivim materijalima predmetu Blaškić, 1. juni 2006., str. 12; 44 MKSJ: Tužilac protiv Limaja i drugih, predmet br. IT-03-66-A, Odluka po Zahtjevu Haradinaja za pristup, Balajevom zahtjevu za pridruživanje i Balajevom zahtjevu za odobravanje pristupa materijalima u predmetu Limaj, 31. oktobra 2006., par. 7; 45 MKSJ: Odluka u predmetu Blaškić, par. 14; Prva odluka u predmetu Blagojević i Jokić, par. 11; V. takođe Nalog u predmetu Delić, str. 6; Odluka u predmetu Đorđević, par. 7; 46 MKSJ: Odluka u predmetu Blaškić, par. 15; Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-A, Odluka po zahtjevu Hadžihasanovića, Alagića i Kubure za pristup povjerljivom propratnom materijalu, transkriptima i dokaznim predmetima u predmetu Kordić i Čerkez, 23. januar 2003., str. 4; 47 ESLJP: Presuda Jespers protiv Belgije, 27 D.R. 61; 48 MKSJ: Odluka od 26. septembra 2000. u predmetu Blaškić, par. 32; 49 Vidi Tužilac protiv Blaškića, Mišljenje o odluci vijeća koje raspravlja o predmetu Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza donesenoj 12. prosinca 1998., predmet: IT-95-14-T, od 16. decembra 1998., podneseno 22. decembra 1998., str. 3. U toj odluci, Pretresno vijeće kaže da je: "...Tužiteljstvo i dalje dužno nastaviti da Obrani redovno prosljeđuje svaki materijal koji bi optuženog mogao djelomično ili u potpunosti osloboditi krivnje ili koji bi mogao dovesti u pitanje vjerodostojnost optužujućeg dokaznog materijala [...] ukoliko je jedan svjedok zaštićen, tužitelj time nije oslobođen ove obveze". (str. 5). U drugoj odluci, isto Pretresno vijeće je ocijenilo da tužiočevoj obavezi objelodanjivanja na osnovu pravi la 68 i oslobađajućem karakteru povjerljivih dokumenata treba dati prednost pred njihovom povjerljivošću, pod uslovom da se nastave primjenjivati iste ili povećane zaštitne mjere za svjedoke. Vidi Tužilac protiv Blaškića, Odluka u vezi sa zahtjevom tužioca od 25. januara 1999. i zahtjevom odbrane od 25. marta 1999., predmet IT-95-14-T, 22. april 1999., str. 4;


(2012) 15 OKO RRZ 16

Na kraju, ostaje razmatranje koja je posljedica ukoliko se ispostavi da je došlo do kršenja obaveze objelodanjivanja. Ukoliko se radi o "nenajavljenom"dokazu neke od strane, sud može jednostavno zabraniti izvođenje tog dokaza, imajući u vidu da isti nije dostavljen na provjeru suprotnoj strani. Međutim, u nekim predmetima zaista dođe do situacija kada se radi o kasno otkrivenom dokazu određene strane, čije bi neizvođenje na glavnom pretresu dovelo u pitanje interese pravde. U ovim slučajevima, čini se da praksa ESLJP i MKSJ podržava izvođenje ovakvih dokaza na glavnom pretresu, pod uslovom da su isti objelodanjeni drugoj strani čim je to bilo praktično moguće.

Međutim, može doći do situacije u kojoj se naknadno otkrije da je tužilaštvo imalo na raspolaganju određeni materijal, koji bi, da je bio poznat odbrani, bio od uticaja i na strategiju odbrane u cjelini, ali i na kredibilitet dokaza tužilaštva.

Naravno, jasno je da se posljedica ovakvog postupanja mora pažljivo razmotriti u svakom predmetu pojedinačno. U praksi MKSJ, odgovor na ovo pitanje polazi od obaveze optuženog da mora "iznijeti prima facie dokaz o mogućem ekskulpatornom ili ublažujućem karakteru" dotičnih materijala, kako bi se ustanovilo kršenje ove obaveze od strane tužioca

50.

Iako je uobičajeno da odluka o tome koji je materijal potencijalno oslobađajući i treba biti objelodanjen u skladu s pravilom 68 Pravilnika predstavlja procjenu zasnovanu na činjenicama u okviru diskrecionog ovlaštenja tužioca, mogu postojati primjeri u kojima tužiočev stav o tome šta nije potencijalno oslobađajuće nije u saglasnosti sa stavom optuženog ili Vijeća

51.

Tako npr.u predmetu Tužilac protiv Kupreškića, postavilo se u žalbi na presudu pitanje kasnog objelodanjivanje od strane Tužilaštva identiteta zaštićenog svjedoka H. Žalbeno vijeće je u presudi zaključilo: S tim u vezi, Žalbeno vijeće napominje da je odluka tužioca da formalno ne optuži Zorana i Mirjana Kupreškića upravo za napad na kuću Šuhreta Ahmića bila, čini se, motivisana ekspeditivnošću. Tužilac je prije i za vrijeme suđenja tvrdio da su dokazi o napadu na kuću Šuhreta Ahmića (svjedokinja H) došli u posjed Tužilaštva tek u veoma kasnoj fazi, i da se nastojalo na tome da se početak suđenja ne odgodi zbog mijenjanja već izmijenjene optužnice. Po mišljenju Žalbenog vijeća, ne bi se smjelo dozvoliti da ekspeditivnost kao cilj prevagne nad temeljnim pravom optuženog na pravično suđenje. Ako je za tužioca prioritet bila ekspeditivnost, onda je trebalo da se odrekne svjedočenja svjedokinje H na suđenju. U svjetlu gorenavedenog, Žalbeno vijeće nije uvjereno u ispravnost argumenta tužioca da su zahvaljujući “samom mehanizmu optužnog postupka, informacijama dostavljenim u pretpretresnom podnesku i putem objelodanjivanja dokaza” Zoran i Mirjan Kupreškić dovoljno obaviješteni o činjeničnom osnovu na kojem se temelji optužba za progon, tj. napad na kuću Šuhreta Ahmića i ubistva koja su uslijedila. Žalbeno vijeće prihvata, s obzirom na raspravu u sudnici 3. septembra 1998., da su Zoran i Mirjan Kupreškić tada već bili obaviješteni o tome da je navod o napadu na kuću Šuhreta Ahmića relevantan za optužbu za progon. Ipak, informacije koje su date tog dana nisu na odgovarajući način objasnile relevantnost iskaza svjedokinje H za optužbu za progon. Nije se moglo sa sigurnošću zaključiti u kojoj će se mjeri Pretresno vijeće osloniti na te dokaze prilikom utvrđivanja krivične odgovornosti Zorana i Mirjana Kupreškića za progon. Ono što se dogodilo pretposljednjeg dana suđenja samo potvrđuje neizvjesnost u vezi s ovim pitanjima. U ovakvim uslovima, neizbježno se nameće zaključak da je ta nesigurnost na bitan način uticala na mogućnost Mirjana i Zorana Kupreškića da pripreme svoju odbranu. Nadalje, zabrinutost Žalbenog vijeće izaziva i činjenica da je između tužiočevog objelodanjivanja izjave svjedokinje H Zoranu i Mirjanu Kupreškiću i početka suđenja proteklo vrlo malo vremena. Nakon naloga Pretresnog vijeća, izjava svjedokinje H objelodanjena je tek negdje sedmicu do sedmicu i po prije suđenja, a manje od mjesec dana prije svjedočenja svjedokinje H u sudnici. Razlog zbog kojeg je Pretresno vijeće prihvatilo zakašnjenje u objelodanjivanju iskaza svjedokinje H bio je taj da se kasni s izjavom samo jednog svjedoka i da stoga odbrani nije nanesena nikakva šteta. Iz današnje perspektive, očigledno je da u ovom slučaju pitanje štete nije zavisilo od broja iskaza svjedoka sa čijim se objelodanjivanjem zakasnilo, nego od važnosti iskaza tih svjedoka za pitanje krivične odgovornosti Zorana i Mirjana Kupreškića. S obzirom na važnost svjedočenja svjedokinje H, vrijeme objelodanjivanja tog iskaza bilo je izuzetno važno za pripremu odbrane Zorana i Mirjana Kupreškića. Već u tužiočevom zahtjevu za odgodu objelodanjivanja bio je vidljiv značaj tog iskaza. Međutim, ne može se isključiti da je mogućnost Zorana i Mirjana Kupreškića da pripreme odbranu, naročito unakrsno ispitivanje svjedokinje H, bila umanjena time što je objelodanjivanje izvršeno tako kratko vrijeme prije početka suđenja i svjedočenja svjedokinje H u sudnici. Žalbeno vijeće takođe ima na umu radikalnu “transformaciju” teze optužbe protiv Zorana i Mirjana Kupreškića. Na osnovu Izmijenjene i dopunjene optužnice, trebalo je da oni svoju odbranu koncentrišu na navode optužbe o nizu raznih kažnjivih radnji usmjerenih protiv muslimanskih civila na području Ahmići-Šantići tokom sedam mjeseci, kao što su namjerno i sistematsko ubijanje, sveobuhvatno razaranje domova i imovine i organizovano lišavanje života i protjerivanje.

50 MKSJ: Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-A, Presuda, 17. decembar 2004., par. 179;

51 MKSJ: Odluka po 49 i 50 Zahtjevu optuženog u vezi sa kršenjem obaveze objelodanjivanja, Tužilac v.Karadžić, 30.jun 2011.godine, par.39;

17


(2012) 15 OKO WCR

Međutim, to nisu bile teze koje je tužilac nastojao da dokaže na suđenju. Umjesto toga, tužiočeva strategija na suđenju bila je da dokaže da su Zoran i Mirjan Kupreškić krivi prvenstveno za progon, i to na osnovu njihovog učešća u dva pojedinačna napada (na kuću Šuhreta Ahmića i na kuću svjedoka KL). Imajući u vidu ovu drastičnu promjenu teza optužbe, zajedno sa dvosmislenošću u pogledu relevantnosti iskaza svjedokinje H za optužbu za progon i kasnim objelodanjivanjem iskaza svjedokinje H, Žalbeno vijeće ne može prihvatiti da su Zoran i Mirjan Kupreškić bili dovoljno detaljno obaviješteni o optužbama protiv njih i da su time bila ispravljena manjkavost Izmijenjene i dopunjene optužnice koju je konstatovalo Žalbeno vijeće

52.

U predmetu Dowset protiv UK pred ESLJP, aplikant je osuđen za ubistvo od strane porote, a određeni materijal mu je objelodanjen neposredno prije ročišta za odlučivanje po žalbi. Tužilaštvo je tvrdilo da dio materijala nije objelodanjen jer se radilo o zaštiti javnog interesa, a dio je navodno podlijegao “pravnoj i profesionalnoj tajni”. Taj materijal se odnosio i na paralelno vođenu istragu u vezi prevare s nekretninama protiv određenog broja lica (uključujući i saučesnike/svjedoke protiv aplikanta). Aplikant je situaciju sa kasnim objelodanjivanjem iznio pred Žalbenim sudom, koji ovaj argument nije smatrao dovoljno bitnim za usvajanje žalbe, mada je konstatovao da je do objelodanjivanja trebalo doći prije. Razmatrajući predmet, ESLJP je zaključio da pravo na objelodanjivanje relevantnog materijala nije apsolutno pravo, jer se u svakom predmetu mogu pojaviti suprotstavljeni interesi, kao što je nacionalna bezbjednost ili potreba da se zaštite svjedoci. Kakogod, ove mjere ograničavanja prava odbrane su dozvoljeno samo ako su striktno neophodne. Nadalje, da bi se osiguralo da optuženi ima pravično suđenje, bilo kakve poteškoće uzrokovane odbrani usljed ograničenja njihovih prava moraju biti dovoljno balansirane od strane sudske vlasti

53. ESLJP je smatrao neprihvatljivim

argument Vlade UK da je aplikant mogao tražiti da Žalbeni sud pregleda materijal koji nije bio objelodanjen tokom prvostepenog suđenja, i to iz razloga što, za razliku od prvostepenog suda, sudije Žalbenog suda nisu vidjeli svjedoke, i samo su pred sobom imali transkripte svjedočenja. Nadalje, prvostepene sudije su bile u poziciji da prate potrebu za dodatnim objelodanjivanjem tokom suđenja, u situacijama kada je kredibilitet ključnih svjedoka tužilaštva mogao biti doveden u pitanje tokom unakrsnog ispitivanja. U kontrastu toga, Žalbeni sud je svoj prosudbu donosio ex post facto i možda je nekada, u određenoj mjeri, nesvjesno, bio pod uticajem činjenice da je aplikant od strane porote oglašen krivim, te je bio sklon podcijeniti važnost neobjelodanjenog materijala

54.U skladu s gore navedenim, ESLJP je zaključio da je došlo do povrede prava na

pravično suđenje, odnosno, do kršenja člana 6 stav 1 EKLJP u vezi sa članom 6 stav 3 (b)55

.

Pravne lijekove dostupne odbrani propisuje pravilo 68bis Pravilnika MKSJ-a. Sa stajališta odbrane jedna smislena sankcija u slučaju kasnog objelodanjivanja od strane tužilaštva je zabrana tužilaštvu da koristi dokumente koji nisu pravovremeno objelodanjeni tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka odbrane. Međutim, kako sve ima dvije strane, u takvom slučaju odbrana može rizikovati da će sudije ovo shvatiti kao način zaštite vjerodostojnosti svjedoka na osnovu proceduralne greške, što se može obiti o glavu odbrane

56.

Praksa ESLJP je jasna i konzistentna po ovom pitanju, pa se tako u presudi Edwards protiv UK navodi:”Sud smatra da je zahtjev pravičnosti u skladu są stavom 1 člana 6 (član 6-1), upravo onaj koji je prepoznat u engleskom pravu, da tužilaštvo odbrani treba objelodaniti sve materijalne dokaze za ili protiv optuženog, te da propust da se to uradi u ovom predmetu predstavlja grešku u suđenju.

57”

U predmetu Foucher protiv Francuske58

, Sud je smatrao da činjenica što optuženom koji je želio da sam sebe zastupa nije optužba dozvolila uvid u sudski spis, ni kopije dokumenata koji su bili u njemu, te se prema tome nije mogao adekvatno pripremiti za obranu, predstavlja kršenje načela jednakosti sredstava uzetog zajedno sa člankom 6 (3).

Predmet Rowe i Davis protiv UK59

odnosi se na dva podnosioca i trećeg muškarca koji su bili optuženi za ubistvo, napad sa teškim fizičkim povredama i po tri tačke razbojništva. Optužba se uglavnom oslanjala na iskaze male grupe ljudi koji su živjeli sa podnosiocima, kao i na svjedočenje djevojke jednog od podnosioca. Tri muškarca su osuđena za djela za koja su terećeni, a žalbeni sud je potvrdio presude. Tijekom suđenja podnosiocima na prvostepenom sudu, optužba je odlučila, ne obavijestivši suca, da uskrati neke od dokaza tumačeći to javnim interesom. Na početku žalbenog postupka, koji su poveli podnosioci, optužba je obavijestila obranu da su neke informacije bile uskraćene, ne otkrivajući o kakvom se materijalu radi. Nadalje, u dva navrata žalbeni sud je preispitivao uskraćene dokaze na ex parte raspravi, uz podneske optužbe, ali u odsustvu obrane. Ovaj sud je odlučio u prilog neobjavljivanja. ESLJP je istakao da pravo na objavljivanje relevantnih dokaza nije apsolutno pravo i da mogu postojati sukobljeni interesi, kao što je zaštita svjedoka ili

52 MKSJ: Presuda Apelacionog vijeća u predmetu Kupreškić, pars.119-121; 53 ESLJP: predmet Dowset, par.42; 54 ESLJP: predmet Dowset, par.48; 55 ESLJP: predmet Dowset, par.52; 56 Priručnik-odbrana u krivičnim predmetima, najbolje prakse MKSJ, UNICRI/ADC, 2011.; 57 ESLJP: Edwards protiv UK, presuda od 16.decembra 1992.godine, serija A 247-B, par.36; 58 ESLJP: Presuda od 18. marta 1997., Foucher protiv Francuske; 59 ESLJP: Presuda od 16. februara 2000., Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstva;


(2012) 15 OKO RRZ 18

ne otkrivanje policijskih metoda u istrazi zločina. Međutim, jedine mjere koje ograničavaju pravo obrane koje su dopuštene po članu 6. su one koje su strogo neophodne. Sud je smatrao da procjena optužbe u vezi važnosti zadržanih informacija nije bila u saglasnosti sa načelima o optužnom postupku i jednakosti oružja. Postupak pred žalbenim sudom nije bio dovoljan da ispravi nepravičnost koja je prouzrokovana. Do ovoga je došlo zato što su i tu suci ovisili u svom shvaćanju moguće relevantnosti neotkrivenog materijala u transkriptima sa prvog suđenja i na temelju pitanja kako ih je samo optužba predstavila. Uslijed toga je postojalo kršenje člana 6(1).

U građanskim postupcima član 6. u određenim okolnostima zahtijeva pravo strana da unakrsno ispituju svjedoke

60. Načelo jednakosti oružja je prekršeno i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na

pismene podneske koje je domaćem sud podnio državni pravobranilac61

.

U predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske62

, podnosilac, kompanija sa ograničenom odgovornošću, povela je postupak protiv jedne banke kako bi dokazala da je postojao usmeni sporazum između nje i ove banke o davanju određenih kreditnih olakšica. Samo dvije osobe prisustvovale su sastanku na kojem je ovaj sporazum navodno postignut, jedna od njih ispred podnosioca, a druga ispred banke. Međutim, domaći sud je dopustio saslušanje u svojstvu svjedoka samo za jednu osobu, to jest onu koja je predstavljala banku. Kompanija, koja je podnosilac, nije mogla pozvati osobu koja ju je tom prilikom predstavljala, jer ju je sud identificirao sa samim podnosiocem, odnosno kompanijom. Europski sud je, međutim, našao, da su u konkretnim pregovorima učestvovala dva predstavnika koji su bili ravnopravni i ovlašteni da nastupaju svako ispred svoje strane, tako da je bilo teško shvatiti zašto obojica nisu mogli dati svoje iskaze. Time je kompanija koja je bila podnosilac stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na banku, što je predstavljalo kršenje člana 6(1). Iznoseći svoj stav ESLJP je zaključio: „da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika”.

Slično i u predmetu Bricmont, zbog toga što nije bilo suočenja optuženih osoba i člana belgijske kraljevske porodice, kao strane koja je tražila odštetu, utvrđeno je kršenje čl. 6. st. 1. i 3

63.

I na kraju, predmet Van Orshoven protiv Belgije64

koji se odnosi na jednog ljekara koji je bio uključen u disciplinski postupak. Podnosilac se žalio na odluku da se briše iz spiska, a sud je odbio ovu žalbu. On se žalio da niti u jednoj fazi postupka pred žalbenim sudom nije imao priliku da odgovara na podneske državnog tužitelja, niti su mu isti ikada dostavljeni. Sud je smatrao da s obzirom koji je interes podnosioca bio i kakva je bila priroda podnesaka državnog tužitelja, činjenica da Van Orshoven nije mogao odgovoriti na podneske prije kraja suđenja predstavlja kršenje njegovog prava na optužni postupak. Ovo pravo, naglašava Sud, značilo je mogućnost za obje strane u postupku da budu upoznate i da mogu davati svoje komentare na sve dokaze ili primjedbe koje su uključene u spis. Prema tome radilo se o kršenju članka 6(1).

U BiH bi, u skladu sa članom 327. stav 1. tačka f) Zakona o krivičnom postupku BiH, moglo doći do ponavljanja postupka u korist osuđenog lica, ukoliko bi Ustavni sud BiH ili Evropski sud za ljudska prava utvrdio da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju, a u svrhu ovog rada, dakle, ukoliko bi kršenje obaveze objelodanjivanja dovelo do kršenja člana 6. Evropske konvencije.

60 ESLJP: Presuda X protiv Austrije, 42 CD 145; 61 ESLJP: Presuda od 23. juna 1993., Ruiz-Mateos protiv Španije; 62 ESLJP: Presuda od 27. oktobra 1993., Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske; 63 ESLJP: Presuda od 7. jula 1989., A.158, str.29-31; 64 ESLJP: Presuda od 25. juna 1997., Van Orshoven protiv Belgije;

19


(2012) 15 OKO WCR

Postupak pribavljanja materijalnih dokaza Pripremili Anaid Redžović i Ahmed Mešić

Uvod

Cilj svakog krivičnog postupka je da se utvrdi da li je optužena osoba kriva za krivično djelo kojoj joj nadležno tužilaštvo stavlja na teret, a koje je u obavezi da dokaže krivičnu odgovornost optuženog. Ukoliko sudsko vijeće

1 ustanovi da je optužena osoba odgovorna za krivično djelo koje joj se stavlja na teret, obaveza suda

je da joj se izrekne odgovarajuća krivično pravna sankcija.

Sudsko vijeće utvrđuje krivičnu odgovornost optuženog isključivo na osnovu dokaza svih strana u postupku izvedenih na glavnom pretresu, a koji mogu biti objektivne ili subjektivne prirode, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze u vezi. Najčešći dokazi u krivičnom postupku, pa tako i u predmetima ratnih zločina, su svjedoci koji imaju neposredna ali i posredna saznanja o počinjenom krivičnom djelu, izvršiocu, oštećenom i drugim okolnostima bitnim za predmet.

U procesuiranju predmeta ratnih zločina, dug vremenski period između događaja i svjedočenja može učiniti nepouzdanim čak i sasvim iskreno svjedočenje, a posebno imajući u vidu da je 20 godina koliko je prošlo od ratnih sukoba na prostorima BiH izuzetno dug period. Iz tog razloga je korištenje materijalnih dokaza sa ciljem da bi se potkrijepili iskazi svjedoka tužilaštva i odbrana optuženih u predmetima ratnih zločina neophodno, kako bi takvi iskazi imali svoju dokaznu snagu pred sudom.

Po okončanju krivičnog postupka sud svoju odluku odnosno presudu donosi isključivo na osnovu dokaza koji su izvedeni u toku glavnog pretresa. Isti je dužan da cijeni svaki dokaz pojedinačno i sve u vezi. U članu 14. ZKP BiH stoji da je Sud dužan da sve strane u postupku tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Cilj ovog članka je da odbrani približi mogućnost pristupa i pribavljanja materijalnih dokaza koji se nalaze pri različitim institucijama. Zakon o krivičnom postupku predviđa mogućnost da odbrana bude pasivna i u svoju odbranu ne izvede niti jedan dokaz. Ipak to u praksi nije slučaj i upravo radi poboljšanja procesnog položaja odbrane dajemo ovaj prikaz postupka pribavljanja materijalne dokumentacije iz različitih izvora sa opisanom procedurom pribavljanja i obraćanja tim institucijama.

a) Pristup dokumentaciji Ministarstva odbrane BiH

Imajući u vidu posebnu važnost materijalne dokumentacije s kojom raspolaže Ministarstvo odbrane BiH, a posebno beneficije koje su odbrane imale korištenjem tih dokaza u krivičnim postupcima pred Sudom BiH, to je posebna pažnja usmjerena na postupak pribavljanja dokaza upravo od ove ustanove.

U procesu pristupa dokumentima koji se nalaze pri arhivima Ministarstva odbrane BiH, obzirom da se radi o instituciji koja ima stroga pravila u vezi ustupanja i objelodanjivanja arhivske građe i materijala, potrebno je ispoštovati određene procedure kako bi se došlo do traženih dokumenata. Trenutna procedura pribavljanja materijalnih dokaza, sastoji se od obraćanja Sudu BiH sa molbom da isti izda naredbu Ministarstvu odbrane BiH za dostavljanje traženih dokumenata.

Zaključcima usaglašenim između Ministarstva odbrane BiH, Suda BiH, Ureda Registrara BiH i OKO-a od 12.01.2011. godine, utvrđeno je da će, ukoliko Ministarstvo odbrane BiH utvrdi da je dokumentacija koju zahtjeva odbrana za potrebe krivičnih postupaka pred Sudom BiH, zaštićena oznakom tajnosti, za njeno dostavljanje biti tražena saglasnost od Suda BIH

2.

Na taj način uspostavljen je sistem „kontrole“ zahtjeva koji se upućuju Ministarstvu odbrane BiH kako ne bi dolazilo do određenih problema i eventualnih zloupotreba pribavljenih dokaza. Vrlo bitno obilježje ove procedure pribavljanja dokaza je u tome što tražena dokumentacija mora biti jasno precizirana.

U praksi je vrlo čest slučaj da Ministarstvo odbrane BiH u svojim odgovorima na zahtjeve odbrane ističe problem preširokog postavljanja zahtjeva i traži da se preciznije odrede dokumenti koji se zahtjevaju. Tako u odgovoru Ministarstva odbrane BiH Sudu BiH od 17.10.2011. godine stoji da je branilac optuženog u predmetu Dronjak i dr. tražio pristup arhivskom depou vojske RS u Banja Luci pri kasarni Kozara, ali da nije jasno

Puni naziv članka: “Postupak pribavljanja materijalnih dokaza za potrebe odbrane u predmetima ratnih zločina”

1 Član 24. stav 1. ZKP BiH glasi: U prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja Suda sastavljeno od trojice sudija. 2 U odluci broj S1 1 K 003420 10 Kri od 07.02.2011, godine Sud BiH pozivajući se na navedene zaključke izdaje saglasnost odbrani optuženog Ratka Dronjka da od Ministarstva odbrane BIH može pribaviti dokumente koje je odbrana tražila u podnesku upućenom Sudu BiH.


(2012) 15 OKO RRZ 20

precizirao dokumentaciju koju traži. Branilac je morao precizirati svoj zahtjev tako što je naveo listu dokumenata za koje je samo pretpostavio da bi se mogli nalaziti u navedenom depou

3.

Ovakav način pribavljanja dokaza predstavlja veliki problem odbranama optuženih, jer iste nisu u mogućnosti predvidjeti koji će to dokazni materijal pronaći prilikom uvida u određene arhivske depoe, odnosno koji se dokumenti nalaze u arhivama Ministarstva odbrane BiH, pa se postavlja logično pitanje kako je odbrana u mogućnosti tražiti određene dokumente ukoliko nije u prilici vršiti uvid raspoloživih dokumenata u arhivama Ministarstva.

Pri Ministarstvu odbrane BiH nalaze se arhivski depoi u kojima je sadržana cjelokupna dokumentacija oružanih formacija koje su bile oformljene i djelovale na području Bosne i Hercegovine tokom oružanog sukoba 1992. godine. Ova dokumentacija uključuje i podrazumjeva odgovarajuće arhive vojske AR BIH, HVO-a i VRS-a. U ovim arhivama se nalaze između ostalog, redovni i vanredni borbeni izvještaji, naređenja za izvođenje operativnih akcija i dejstava, izvještaji jedinica, naredbe, odluke o postavljenjima i druga dokumenta od značaja za funkcionisanje oružanih formacija

4.

Svi ovi nalazi i dokumentacija mogu biti stavljeni u funkciju odbrane i poboljšanja procesnog položaja optuženog u krivičnom postupku. Tužilaštvo BiH također koristi arhive Ministarstva odbrane BiH kao jedan od osnovnih i glavnih izvora na osnovu čega potkrepljuje navode iz optužnice. Tokom dokaznog postupka može se tačno uočiti koja dokumenta je Tužilaštvo zaprimilo i pronašlo u arhivu jer su ista ovjerene kopije od strane ministarstva i sadrže obično na poleđini potvrdu da je riječ o dokumentu pribavljenom iz ove institucije.

Da su se odbrane koristile pristupom i traženju materijalnih dokaza iz arhiva pri Ministarstvu odbrane BiH pokazuju i sljedeći predmeti koje navodimo u nastavku.

Aktom Ministarstva odbrane BiH od 10.12.2010. godine OKO je za odbranu u predmetu Selimović i dr. dostavljeno ukupno 25 dokumenata koji se sastoje prvenstveno od izjava oštećenih koje bile uzimane od strane službe vojne bezbjednosti

5. Narednim aktom Ministarstva od 03.11.2010. godine odbrani je dostavljeno

ukupno 110 dokumenata koji se sastoje od više naredbi, evidencija, izvještaja o radu bataljona vojne policije, naredbi o prebacivanju ratnih zarobljenika, dozvolama, izvještajima i sl. Dodatni dokazi su dostavljeni i trećim aktom ministarstva od 23.08.2010. godine i to ukupno 55 dokumenta.

Ministarstvo odbrane BiH dostavilo je dokaze i odbrani u predmetu Alije Osmića6 i to aktom od 10.05.2010.

godine ukupno 240 dokumenata, a koji se sastoje od dnevnih i borbenih izvještaja jedinica. Aktom od 09.03.2010. godine u istom predmetu ranije je dostavljeno 15 dokumenata koji se odnose na službene zabilješke događaja iz optužnice.

Također u predmetu Suda BiH protiv optuženog Ante Kovaća7 odbrana je podnijela zahtjev Sudu za izdavanje

naredbe Ministarstvu kako bi se pribavile dvije izjave svjedoka koji su tokom pretresa izjavile da su bile saslušane od strane organa bezbjednosti odmah nakon razmjene. Ministarstvo je odlukom broj 13-04-1-66-13/10 od 20.10.2010. godine odbrani dostavilo tražene izjave a na osnovu izdate naredbe Suda BiH

8.

U nastavku članka slijede primjeri obraćanja i pribavljanja dokaza od nekih drugih, za potrebe odbrane često vrlo bitnih institucija i ustanova, kao što su bolnice, ministarstva za pitanja boraca, okružni i kantonalni sudovi itd.

b) Pristup dokumentaciji drugih institucija

Nesporno je da je najveći dio relevantne dokumentacije i materijalnih dokaza koji se odnose na jedan predmet ratnog zločina moguće naći, odnosno potraživati od Ministarstva odbrane BiH.

Ali u isto vrijeme ne treba zanemarivati i druge institucije koje mogu posjedovati oslobađajući i koristan materijal za odbranu. Svakako da je postupak podnošenja zahtjeva isti i da će uvijek uključivati obraćanje Sudu BiH, te ćemo na ovom mjestu predložiti i druge izvore koji posjeduju dokaze materijalne prirode.

Treba istaći da podnošenjem zahtjeva direktno instituciji i pozivanjem na Zakon o slobodi pristupa informacijama

9 ne predstavlja garanciju da će institucija postupiti po ovakvom zahtjevu. Odnosno i kada bi

postupila, moguće je da dostavi tražene dokumente kada bude već kasno, te odbrana ne bude u mogućnosti

3 Odgovor na dopis Ministarstva odbrane BiH u kojem odbrana dostavlja preciziranu listu traženih dokumenata od 17.10.2011. godine S1 1 K 003420 10 Krl 4 Dio dokumentacije vojnih jedinica izuziman je od strane SFOR-a, KFOR-a i većina takve dokumentacije se može pronaći u arhivama Tužilaštva i MKSJ-a, a odbrane mogu uz pomoć OKO-a imati pristup tim dokumentima. 5 Obzirom da se svi dobiveni dokumenti povjerljivi i u skladu sa etikom i kodeksom Odsjeka krivične odbrane ovdje nećemo nabrajati dokumente i iznositi sadržinu istih, već ćemo samo dati određene naznake o prirodi dokumenata koji su dobiveni iz arhiva Ministarstva odbrane BiH, a isto važi i za dokumente pribavljene iz drugih izvora. 6 X-KR 09/781 7 X-KRŽ-08/489 8 U više predmeta ratnih zločina pred Sudom BiH odbrana je uspješno pribavljala dokaze od Ministarstva odbrane BiH, a riječ je o predmetu Ratko Dronjak, Gojko Kličković i dr. 9 Službeni glasnik FBiH 32/01, Službeni glasnik BiH 28/00

21


(2012) 15 OKO WCR

da ih iskoristi na najbolji način tokom glavnog pretresa. Ovdje napominjemo i mogućnost da Tužilaštvo prigovori autentičnosti i zakonitosti dokaza pribavljenih na ovaj način, tj. direktnim obraćanjem instituciji, dok ovaj prigovor neće biti osnovan kada su dokazi pribavljeni putem naredbe Suda

10.

Dakle, pored Ministarstva odbrane BiH kojeg smo već naveli u tekstu, postoje i drugi izvori materijalnih dokaza koji su od značaja za odbranu u predmetima ratnih zločina i od kojih se može potraživati materijalna dokumentacija u skladu sa prethodno objašnjenom procedurom, a neke od njih navodimo u nastavku teksta.

- Bolnice

Prije svega tu spadaju bolnice od kojih se može potraživati medicinska dokumentacija za oštećene koji su bili zbrinuti, medicinska dokumentacija i potvrde o liječenju za optuženog, zatim medicinska dokumentacija za svjedoka u smislu njegove diskreditacije i sl.

U predmetu Selimović i dr11

. odbrana je posredstvom Suda BiH i zahtjeva za dostavljanje dokumentacije pribavila više medicinskih kartona za oštećene-svjedoke iz ratnog perioda kako bi osporila tezu Tužilaštva da ta lica nisu imala adekvatnu liječničku pomoć i tretman.

U predmetu Zečević i dr12

. odbrana je uložila medicinski karton sa dijagnozom psihičke bolesti za jednog od svjedoka Tužilaštva kako bi ukazala na nepouzdanost iskaza, a u istom predmetu odbrana Radoslava Kneževića je kao dokaz koristila medicinske nalaze iz ratnog perioda kojim je dokazivala da je optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio na liječenju i postoperativnom tretmanu, te je imao poštedu.

- Federalno ministarstvo za pitanje boraca i Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS-a

Ova ministarstva, u ovisnosti o kojoj se vojnoj komponenti radi, posjeduju evidencije o vojnom statusu, jedinične i matične kartone, potvrde o invalidnosti usljed ranjavanja ili oboljenja zadobijenih tokom oružanog sukoba. Odbrana će biti u prilici koristiti dokaze koje posjeduju ova ministarstva kada žele osporiti civilni status oštećenih, odnosno kada osporavaju ulogu u pripadništvu branjenika određenoj vojnoj formaciji.

Tako je u predmetu Sulje Karajića13

odbrana dokazivala, jediničnim i matičnim kartonima koji su pribavljeni iz evidencija Ministarstva za pitanje boraca, da su oštećeni bili pripadnici AR BiH, a ne pripadnici formacije AP Zapadna Bosna.

Dalje odbrana je u predmetu Alije Osmića14

uvela kao materijalni dokaz jedinične i matične kartone za svjedoka Tužilaštva kojima je dokazivala da je u vrijeme naznačeno u optužnici svjedok bio pripadnik HVO-a.

Prema tome izvodi iz evidencija koji se odnose na ratni i vojni staž nekada će biti od izuzetne važnosti za odbranu optuženih u predmetima ratnih zločina, te je bitno znati gdje se isti mogu naći.

- Institut za traženje nestalih lica BiH

Institut za traženje nestalih lica BiH sadrži evidencije iz kojih se može doći do pregleda žrtava na određenom području, mjesta ekshumacije, datuma ekshumacija, vrsta grobnica, broj ekshumiranih i broj identifikovanih lica.

Ovi podaci mogu biti od koristi prilikom diskreditacije iskaza svjedoka, odnosno dokazivanja tvrdnji navoda odbrane. Tako je odbrana u predmetu Selimović i dr

15. pribavila pregled žrtava i grobnica kako bi osnažila

tvrdnju da su oštećeni prilikom ispitivanja davali tačne podatke, a ne da su izmišljali lokacije i žrtve.

- Istraživačko dokumentacioni centar ( IDC)

IDC16

je nevladina institucija koja ima zadatak da istražuje i sakuplja dokumente, činjenice i informacije o genocidu, ratnim zločinima i svim oblicima kršenja ljudskih prava. Ovaj centar posjeduje ogromnu bazu dokumenata, audio i video materijala te izjava preživjelih i očevidaca pojedinih događaja. Kao takva institucija koja prikuplja materijalnu dokumentaciju vezanu za ratna dešavanja u BiH, ona predstavlja potencijalan i važan izvor za odbrane koje postupaju u predmetima ratnih zločina.

Pred Sudom BiH se vodio krivični postupak protiv optuženog Dolić Darka17

koji se teretio da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH. Odsjek krivične odbrane je dana

10 U predmetu Sulje Karajića odbrana je pribavila izvode iz kaznene evidencije za nekoliko svjedoka Tužilaštva. Tužilaštvo je prigovorilo da su ovi dokazi pribavljeni nezakonito jer se shodno odredbama KZ FBiH i KZ BiH izvodi iz kaznene evidencije nisu javni i da mogu biti pribavljeni od suda, tužilaštva i organa MUP-a, te drugih državnih organa, kao i na zahtjev lica na čije ime evidencija glasi. 11 X-KR-08/522 12 X-KR-09/741 13 X-Krž-07/336 14 X-KR-09/781 15 X-KR-08/522 16 http://www.idc.org.ba/ 17 X-KR-09/783

http://www.idc.org.ba/


(2012) 15 OKO RRZ 22

03.03.2010. godine uputio zahtjev IDC-u u kojem se traži da se izvrši pregled arhive i baze podataka IDC-a kako bi se utvrdilo da li isti raspolaže pismenim izjavama svjedoka iz optužnice Tužilaštva BiH

18.

Dana 11.03.2010. godine odbrana je zaprimila odgovor IDC-a u kojem stoji da prilikom pregleda arhive i baze podataka nije pronađena niti jedna pismena izjava svjedoka sa dostavljene liste, ali da IDC raspolaže sa pismenom izjavom svjedoka koji nije na listi, ali se u njegovoj izjavi spominju pojedini svjedoci Tužilaštva BiH.

Nakon uvida u ovu izjavu odbrana je istu preuzela od IDC-a i istu uvrstila u sudski spis kao materijalni dokaz odbrane pod rednim brojem O-25. Bitno je naglasiti da je optuženi u ovom predmetu pravosnažno oslobođen optužbi, te da je ovaj materijalni dokaz bio jedan od ključnih za njegovu odbranu koja je kroz čitav krivični postupak dokazivala da se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni identiteta.

- Okružni i kantonalni sudovi

Pred okružnim i kantonalnim sudovima, te Osnovnom sudu Distrikta Brčko vode se, ili su se vodili krivični postupci za krivična djela ratnih zločina. Moguće je da se desi situacija da već postoje brojni iskazi svjedoka koji su bili saslušani i davali izjave još pred tadašnjim vojnim sudovima u vremenskom periodu bližem kritičnom događaju. Jasno je da su ovakvi iskazi koji su davani kada je bilo svježije pamćenje svjedoka značajni i da bi bili od koristi odbranama.

U predmetu Planinčić i dr19

. svjedoci su tokom svojih iskaza naveli da su bili saslušani u predmetu koji se vodio još 1993. godine pred vojnim sudom u Banja Luci protiv određenih lica koja su se sumnjičila da su počinila ratni zločin na području općine Kotor Varoš. Temeljem ovih saznanja odbrana je podnijela zahtjev Sudu da izda naredbu kojom bi se obavezao Okružni sud Banja Luka da dostavi odbrani kompletan istražni spis u kojem se nalaze iskazi ovih svjedoka, naredba za sprovođenje istrage, zapisnici sa lica mjesta i drugi materijalni dokazi. Isto tako u predmetu Albine Terzić

20 odbrana je došla do saznanja da je pred Okružnim

sudom Doboj donesena presuda po istom događaju protiv drugih lica i posredstvom Suda BiH zatražila je dostavljanje kompletnog krivičnog spisa Okružnog Suda Doboj.

U predmetu protiv optuženog Predraga Prošića21

odbrana je posredstvom OKO-a podnijela Sudu BiH zahtjev za izdavanje naredbe Kantonalnom sudu Bihać za dostavu sudskog spisa koji se vodio povodom istog događaja, a protiv drugog optuženog. Vijeće je usvojilo zahtjev odbrane te je braniocu dat spis na uvid i ustupljene su mu kopije izjava i dokumentacije koje se nalaze u tom sudskom spisu.

Zaključak

U članu 2. ZKP-a BiH sadržano je jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, načelo zakonitosti, a koje je u uskoj vezi povezano sa drugim načelima, ali i zakonom o krivičnom postupku u cjelini. Da li će Sud nakon što se okonča dokazni postupak donijeti osuđujuću presudu ili osloboditi optuženog od krivične odgovornosti zavisi u cjelosti od dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. I za jednu, i za drugu vrstu presude, potrebno je nekada vrlo malo i sudska odluka može da prevagne na drugu stranu. S tim u vezi na odbrani je zadatak da obezbjedi svoje dokaze, kako one subjektivne, tako i dokaze objektivne prirode.

Informacija gdje se nalaze potencijalni dokazi je u startu prednost, i poznavanje procedure pribavljanja tih dokaza vodi ka boljem položaju optuženog u predmetu. S toga, saradnjom odbrana sa OKO-om u postupku podnošenja zahtjeva za pribavljenje dokaza, uvećavaju se mogućnosti da će se doći do traženih materijalnih dokaza.

Upravo ovo i jeste svrha ovog članka, da se odbrane upoznaju sa načinom obezbjeđivanja materijalnih dokaza i to prvenstveno onih koji se nalaze u posjedu Ministarstva odbrane BiH, kao jednog od najznačajnijih i najvažnijih izvora materijalnih dokaza, ali su na ovom mjestu predočene i neke druge ideje, kao i praktični primjeri gdje bi se mogli iznaći drugi kvalitetni dokazi. Ono što je od važnosti je da su procedure i metod identični.

Preduzimanjem svih koraka od strane odbrane u osiguravanju dokaza koji će se izvesti na glavnom pretresu osigurava se pravo na odbranu optuženog i uveliko ima uticaja na konačnu sudsku odluku.

18 Dopis IDC-a br. 01-178/2010 od 11.03.2010. godine 19 S1 1 K 007511 11 KRI 20 S1 1 K 005665 11 KRI 21 S1 1 K 008161 11 KRO

23


(2012) 15 OKO WCR

Ključno pitanje i dilema koja se postavlja pred osumnjičenim, odnosno optuženim osobama je da li iskoristiti svoje pravo da se brane šutnjom ili ne. Osumnjičenom, odnosno optuženom se ovim pravom pruža mogućnost odbrane, a istovremeno, dolazi do izražaja i njegov stav prema optužbi. Osumnjičeni iz istog razloga nije obavezan da odgovara na opšta pitanja, isto kao i na pitanja o samoj krivičnoj stvari. Propisivanje obaveze odgovora na opšta pitanja moralo bi povući i propisivanje sankcije za neispunjenje obaveze što je neprihvatljivo, a u isto vrijeme, i nepotrebno. Razlog je u tome što tužilaštvo može dobiti na većinu pitanja sigurne odgovore i bez saradnje osumnjičenog, odnosno optuženog. Pored toga, ako bi osumnjičeni davao neistinite odgovore na pitanja o njegovim ličnim podacima, to ne povlači štetne posljedice za osumnjičenog

1.

Također, polazeći od prava i dužnosti ovlaštenih službenih osoba, i one su dužne poučiti osumnjičenog prilikom ispitivanja na njegova prava, pa tako i na pravo da nije dužan dati iskaz niti odgovarati na postavljena pitanja (čl. 219. st. 3. ZKP BiH)

2.

Braniti se šutnjom ili ne Pripremila Alma Limo

1 Čl. 78. ZKP BiH: Član 78. Pouka osumnjičenom o njegovim pravima

(1) Kad se osumnjičeni prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Osumnjičeni će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah saopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozorit će se i na posljedice ako po tome ne postupi. (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima: da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom, da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, da ima pravo na besplatne usluge prevoditelja ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja. (3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branitelja ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim zakonom. (4) U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branitelja, a kasnije izrazi želju da uzme branitelja, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branitelja ili mu se branitelj postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja. (5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist. (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga Člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka. 2 Član 219. Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 218. ovog zakona, ovlaštena službena osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; poduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i poduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka. (2) Pri prikupljanju izjava od osoba, ovlaštena službena osoba može izdati pismeni poziv osobi da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Osoba ne mora dati nikakvu izjavu ni odgovarati na pitanja koja joj ovlaštena službena osoba postavlja, osim davanja osobnih podataka, o čemu će ga ovlaštena službena osoba poučiti. (3) Prilikom prikupljanja izjava od osobe, ovlaštena službena osoba će postupiti u skladu s članom 78. ovog zakona, odnosno u skladu s članom 86. ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim izjavama mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku. (4) Osoba prema kojoj je poduzeta neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu Tužitelju u roku od tri dana. Tužitelj će provjeriti osnovanost pritužbe i ako utvrdi da su se u poduzetim radnjama ili mjerama stekla obilježja krivičnog djela ili povreda radne obaveze, postupit će prema pritužbi u skladu sa zakonom. (5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlaštena službena osoba sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o poduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlaštena službena osoba poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužna je prikupljati potrebna obavještenja i izvještaj o tome kao dopunu prethodnog izvještaja odmah predati Tužitelju. (6) Tužitelj može prikupljati izjave i od osoba koje se nalaze u pritvoru ako je to potrebno radi otkrivanja drugih krivičnih djela iste osobe, njezinih saučesnika ili krivičnih djela drugih učinitelja.


(2012) 15 OKO RRZ 24

Stoga ovaj članak ima za cilj pružiti osvrt na pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da ne iznosi svoju odbranu uopšte, odnosno pravo da je iznese u cjelosti ili djelimično, što je u skladu sa principom akuzatornosti (optužnim načelom) koji obavezuje tužilaštvo da dokazuje krivicu osumnjičenog, optuženog van razumne sumnje, dok – nasuprot tome – osumnjičeni, optuženi nije dužan da dokazuje svoju nevinost.

U smislu odredbe člana 78. stav 2. tačka a), Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH), „Osumnjičenom se saopštava zašto se optužuje i osnovi sumnje koji postoje protiv njega i postavlja pitanje šta ima da navede u svoju odbranu, ali mu se, u isto vrijeme, saopštava da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na pojedina pitanja. Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima: a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

3”

Osumnjičeni, odnosno optuženi nema dužnost već pravo da odgovara na postavljena pitanja. Cilj je ispitivanja da se osumnjičenom stave na znanje osnovi sumnje i dokazi, da bi od optužbe mogao da se brani, a dokaze da opovrgne. Jedina prinuda koja bi se mogla primijeniti u pogledu ispitivanja osumnjičenog jeste da se pod uslovima iz člana 125. (Naredba za dovođenje) ZKP BiH

4 dovede na ročište određeno za saslušanje.

1. Pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja

U raspravljanju o pravu osumnjičenog, odnosno optuženog na šutnju i o privilegiju protiv samooptuživanja, potrebno je uvodno naglasiti da je osumnjičeni, odnosno optuženi oslobođen tereta dokazivanja i da mu pripada privilegij protiv samooptuživanja, kao i pravo na šutnju. Dakle, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo, ali ne i dužnost da se brani.

Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) naglašava tijesnu povezanost privilegija protiv samooptuživanja i pretpostavke nevinosti polazeći od toga da su pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja međunarodni standardi koji leže u srcu ideje poštenog postupka u smislu člana 6. EKLJP. Njihova je namjera zaštiti osobu od neprimjerene prisile vlasti, doprinoseći time izbjegavanju zloupotreba u pravosuđu i ispunjavanju ciljeva iz člana 6. EKLJP

5, odnosno ciljeva pravičnog suđenja.

S obzirom da se pravo čovjeka da sam sebe ne optužuje prije svega odnosi na poštovanje volje osumnjičenog, odnosno optuženog da šuti, to se naročito naglašava da privilegij protiv samooptuživanja znači da u krivičnom postupku optužba ne smije prikupljati dokaze korištenjem prinude ili sile protiv osumnjičenog, odnosno optuženog

6. Također, ESLJP upozorava da je veza između navedenih prava osumnjičenog, odnosno

optuženog i presumpcije nevinosti tako tijesna i značajna da se u slučaju kršenje prvog stava člana 6. (pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja) uzima, bez daljnjeg ispitivanja, da je prekršen i stav 2. člana 6. (presumpcija nevinosti)

7. Uzimajući u obzir da su pravo na šutnju i privilegij protiv samooptuživanja u

neraskidivoj vezi s presumpcijom nevinosti i iz nje izvedenog pravila da je teret dokazivanja na tužiocu, nedvojbeno proizilazi da ograničavanje tih prava, pa i uz saglasnost optuženog (kao što bi to bilo u slučaju saslušanja optuženog kao svjedoka, pri čemu bi se optuženi upozorio na dužnost istinitog svjedočenja i pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju) predstavlja narušavanje prava na pravično suđenje i presumpcije nevinosti, te prenošenje tereta dokazivanja i na optuženog. S tim u vezi, pravo optuženog na iznošenje činjenica i izjašnjavanje o činjenicama ne može se negirati i ono se u bosanskohercegovačkom procesnom pravu ostvaruje kroz iskaz optuženog u okviru dokaza odbrane, u obliku slobodnog izlaganja izjašnjenja o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret. Ovaj dokaz mora biti izveden po pravilima prema kojima se izvode drugi dokazi odbrane koji se sastoje u iskazima osoba.

Dakle, nakon što je optuženi, prethodno upozoren na prava odbrane, iznio svoju odbranu i tako se izjasnio o činjenicama i dokazima koji su na štetu ili u njegovu korist, može se pristupiti direktnom ispitivanju od branioca, zatim unakrsnom ispitivanju od strane tužioca, te dodatnom ispitivanju od strane branioca. Sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća, također, mogu ispitati optuženog

8.

3 Član 78, stav 2, tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH), Službeni glasnik BiH br.3/03; 4 Član 125. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH), Službeni glasnik BiH br.3/03; 5 U okviru čl. 6. EKLJP, pomenuto pravo nije izričito naglašeno, ali ono proizilazi iz prakse sudskih tijela u Strasbourgu, u smislu da se pravo na šutnju izvodi iz načela pravičnog postupka. Pravo na šutnju i sloboda od samooptuživanja predviđeno je čl. 14. st. 3. tač. g. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u smislu da svako kome se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela ima pravo da ne svjedoči protiv sebe i ne prizna krivnju. 6 Tijesna povezanost presumpcije nevinosti i privilegija protiv samooptuživanja naglašena je, npr., u predmetu Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, tač. 68. i 69. Pomenuta prava se ne šire na upotrebu materijala dobivenih od osumnjičenog, odnosno optuženog, kao što su uzimanje krvi ili drugih tjelesnih uzoraka za potrebe DNK analiza. 7 V. odluke Bernard protiv Francuske, 23. 4. 1998, Izvještaj 1998-II, tač. 37 ili Heaney i McGuiness protiv Irske, 2000, predstavka 34720/97, tač. 40.

8 S obzirom da nacionalno krivičnoprocesno pravo ne sadrži odredbe o tome u kojem dijelu glavnog pretresa optuženi može dati svoj iskaz (naravno ukoliko odluči da na glavnom pretresu da iskaz o činjenicama za koje se tereti i o onima koje mu idu u korist), praksa u BiH je različita. Prema jednom dijelu sudske prakse, optuženi, ukoliko želi da iznese svoju odbranu i da se izjasni o činjenicama za koje se tereti i o činjenicama koje mu idu u korist, svoj iskaz treba dati u

25


(2012) 15 OKO WCR

1.1. Procesna pravila o pravu na šutnju i privilegij protiv samooptuženja

Zakonodavstvo u BiH predviđa procesna pravila o pravu osumnjičenog, odnosno optuženog na šutnju i privilegiju protiv samooptuživanja. Ta procesna pravila potvrđuju da pomenuta prava osumnjičeni, odnosno optuženi ima u toku cijelog krivičnog postupka

9. U tom smislu, odredba člana 6. stav 3. ZKP BiH je jedna od

najznačajnijih u ostvarivanju osnovnog prava osumnjičenog, odnosno optuženog – prava na odbranu10

. Pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da odluči hoće li dati iskaz ili ne, predstavlja garanciju za obezbjeđenje slobode odbrane i kao takvo isključuje upotrebu bilo kakvog sredstva prinude prema osobi. Zato je u vezi s ovim pravom i zabrana upotrebe sile, prijetnje ili drugih postupaka (npr. obmane, varke) kako bi se došlo do iskaza osumnjičenog, odnosno optuženog. Ako je iskaz osumnjičenog, odnosno optuženog pribavljen na zabranjen način, na njegovom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka (čl. 10. i 77. st. 2. i 3. ZKP BiH)

11.

Drugim riječima, osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da se brani, niti da pruža dokaze za svoju odbranu. Zato ga prilikom ispitivanja nije dozvoljeno podsticati na odbranu. Odbijanje davanja iskaza ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost. Važno je istači da, ukoliko se osumnjičeni, odnosno optuženi odluči na davanje iskaza, on nije dužan dati istinit iskaz

12.

Dakle, osumnjičeni, odnosno optuženi je slobodan prilikom davanja iskaza u krivičnom postupku i u iznošenju svoje odbrane, te za svoj iskaz krivično ne odgovara ako se utvrdi da je iskaz lažan. Naravno, osumnjičeni, odnosno optuženi je obavezan da pravo na odbranu ne zloupotrebljava za vršenje krivičnih djela, odnosno da se kreće u određenim granicama i da svojim izjavama ne nanosi štetu drugim osobama

13. Pouka da nije dužan

dati svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja mora se dati izričito, kako bi osumnjičeni, odnosno optuženi slobodno odlučio da li će dati iskaz ili će koristiti pravu na šutnju. Preciznost pri unošenju u zapisnik pouke o pravu na šutnju i odgovora osumnjičenog, odnosno optuženog je vrlo značajna s obzirom na stroge procesne sankcije koje se primjenjuju u slučaju da se nije postupilo u skladu sa zakonom. Naime, ako je postupljeno protivno zakonu, na iskazu osumnjičenog, odnosno optuženog ne može se zasnivati sudska odluka

14. Kao što je već rečeno, pravo na šutnju i sloboda od samooptuživanja garantuje se tokom cijelog

krivičnog postupka. Zbog toga, policijski organi moraju ovu pouku dati odmah nakon što su osumnjičenu osobu lišili slobode (čl. 5. st. 1. ZKP BiH)

15. U toku krivičnog postupka, ovom obavezom je vezan tužilac prilikom

ispitivanja osumnjičenog u istrazi.

Zatim, kao potvrda kontinuirane primjene pomenutih prava je i dužnost sudije za prethodno saslušanje kad uzima izjavu o krivnji da pouči optuženog o pravu na šutnju, dakle ako se optuženi ne želi izjasniti o krivnji

dokaznom postupku u okviru dokaza odbrane i to u svojstvu optuženog, i tada se podvrgava direktnom i unakrsnom ispitivanju. Suprotno ovom stavu, Sud BiH zastupa stav da optuženi na glavnom pretresu, ako to zahtijeva, svoj iskaz o činjenicama, daje u svojstvu svjedoka: "Kada u toku glavnog pretresa odbrana stavi prijedlog da optuženi svjedoči u svoju korist, optuženi će se saslušati u svojstvu svjedoka i biti ispitan direktno i unakrsno, ukoliko se dobrovoljno odrekao prava na šutnju i kada odluči dati informacije u pogledu činjenica i okolnosti koje se odnose na predmet suđenja." Ovaj zaključak Opšte sjednice Suda BiH od 26. 4. 2005. godine, objavljen je u Pregledu sudske prakse Suda BiH, broj 1/2005. Detaljnije Filipović, Lj., op. cit. u bilj. 35, str. 203. V. i SijerčićČolić, H., op. cit. u bilj. 5, str. 300-301., Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., op. cit. u prim. 11, str. 672. – 674. 9 Član 6. i 7. ZKP BiH, Službeni glasnik BiH 3/03; Naravno, pružanje dokaza od strane osumnjičenog, odnosno optuženog je njegovo pravo i sastavni dio aktivnosti koje se nazivaju pravo na odbranu.

10 Čl. 6. ZKP BiH: Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti

obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u

daljnjem toku postupka. (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i

dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. (3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije

dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

11 Član 10., 77. stav 2 ZKP BiH; 12 Čl. 235. KZ BiH: „ (1) Svjedok, vještak, prevodilac ili tumač koji u sudskom, prekršajnom, upravnom ili disciplinskom postupku pred institucijama Bosne i Hercegovine da lažan iskaz, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se stranka koja pri izvođenju dokaza ispitivanjem stranaka u parničnom ili upravnom postupku pred institucijama Bosne i Hercegovine da lažan iskaz, a na tom je iskazu zasnovana odluka donesena u tom postupku. (3) Ako je lažan iskaz dat u krivičnom postupku učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (4) Ako su zbog krivičnog djela iz stava 3. ovog člana nastupile naročito teške posljedice za okrivljenog, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (5) Ako učinilac dobrovoljno opozove svoj lažni iskaz prije nego što je donesena konačna odluka, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci, a može se i osloboditi od kazne. 13 U odnosu na krivična djela koja osumnjičeni, odnosno optuženi učini izvan davanja iskaza i odgovaranja na postavljena pitanja (dakle, izvan prava na odbranu), odgovoran je prema normama materijalnog krivičnog prava (npr., za krivična djela sprečavanja dokazivanja, povrede tajnosti postupka ili lažnog prijavljivanja). Osumnjičeni ima do šest mjeseci, a može se i osloboditi kazne.” Za krivično djelo davanja lažnog iskaza v. čl. 342. KZ BDBiH, čl. 348. KZ FBiH i čl. 365. KZ RS.

14 Pozitivno pravo (za razliku od procesnog zakonodavstva koje je bilo na snazi do 2003. godine) ne predviđa mogućnost da organi krivičnog postupka pouče osumnjičenog, dnosno optuženog da odbijanjem davanja iskaza, odnosno odgovora na postavljena pitanja može otežati prikupljanje dokaza u svoju odbranu.


(2012) 15 OKO RRZ 26

uzima se da se izjašnjava da nije kriv, odnosno da poriče krivnju. To je potvrda da se pravo optuženog da ne iznosi svoju odbranu primjenjuje i u stadiju optuživanja (čl. 229. st. 1. ZKP BiH). Neposredno prije početka glavnog pretresa, sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je, između ostalog, poučiti optuženog da ima pravo izjasniti se o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, kao i da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja (čl. 259. ZKP BiH)

16.

Važno je istači da ukoliko optuženi na glavnom pretresu ipak ne želi iznijeti svoju odbranu, odnosno brani se šutnjom, u skladu sa značajem i osobinama prava na šutnju i privilegija protiv samooptuživanja, njegov iskaz(i) iz istrage se ne može(mogu) koristiti kao dokaz(i) na glavnom pretresu. Dakle, optuženom se na glavnom pretresu ne može predočavati raniji iskaz, niti razlike u iskazima.

U odnosu na pravo optuženog da se brani šutnjom, navest ću primjer iz sudske prakse Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu MKSJ) u predmetu Tužilac protiv Rasima Delića, gdje se paragrafu 25. presude, u odnosu na pravo optuženog da se brani šutnjom navodi da „Član 21(4)(g) Statuta predviđa da se optuženi ne može primorati da svjedoči protiv samog sebe. U ovom predmetu Rasim Delić je iskoristio svoje pravo da ne svjedoči. Iz te njegove odluke nije izveden nikakav zaključak na njegovu štetu

17”

Ovim se potvrđuje da je pravo na odbranu najvažnije pravo osumnjičenog, odnosno optuženog i da se to pravo ne može umanjiti ili oduzeti ni u jednom stadiju krivičnog postupka

18. Neophodno je podsjetiti da se iskaz

osumnjičenog iz istrage ne može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu ako optuženi nije prisutan na glavnom pretresu, jer se glavni pretres odlaže, a suđenje u odsustvu je zabranjeno (čl. 246. i 247. ZKP BiH)

19.

1.2.Procesna pravila o pravu osumnjičenog odnosno optuženog da iznese svoju odbranu (pravo da ne

koristi pravo na šutnju)

U vezi s prethodno izloženim, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da tokom ispitivanja iznese svoju odbranu i odgovara na postavljena pitanja (dakle, ne koristi pravo na šutnju). S tim u vezi, na glavnom pretresu razlikuju se sljedeće procesne situacije.

Iskaz(i) osumnjičenog iz istrage može(mogu) se koristiti kao dokaz(i) na glavnom pretresu prilikom ispitivanja optuženog (direktnog, unakrsnog ili dodatnog), naravno pod uslovom da optuženi pristaje da da iskaz na glavnom pretresu i da se izjašnjava o pravno relevantnim činjenicama (čl. 273. st. 1. ZKP BiH)

20. Pri tome,

optuženom se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Dakle, predočavanje iskaza iz istrage dozvoljeno je nakon davanja usmenog iskaza na glavnom pretresu, odnosno uslov za korištenje iskaza iz istrage na glavnom pretresu je da se optuženi ispituje na glavnom pretresu. S obzirom da sud nije vezan niti ograničen posebnim dokaznim pravilima nego dokaze cijeni po slobodnom uvjerenju, faktičko je pitanje u svakom konkretnom predmetu da li će prihvatiti raniji ili kasniji iskaz, pojedine dijelove jednog ili drugog iskaza ili odbaciti sve iskaze kao neprihvatljive.

14 Pozitivno pravo (za razliku od procesnog zakonodavstva koje je bilo na snazi do 2003. godine) ne predviđa mogućnost da organi krivičnog postupka pouče osumnjičenog, dnosno optuženog da odbijanjem davanja iskaza, odnosno odgovora na postavljena pitanja može otežati prikupljanje dokaza u svoju odbranu. 15 Član 5. ZKP BiH: Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. 16 Čl. 259. ZKP BiH: „Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja saoptuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima.“

17 Prvostepena presuda u predmetu Delić, predmet br. IT-04-83-T, 15.septembar 2008.par. 25; 18 Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, op. cit. u bilj. 11, str. 694-

695. 19 Član 246. ZKP BiH: „ (1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne done niti svoj izostanak opravda, sudija, odnosno predsjednik vijeća će odložiti glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju. (2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor. (3) Protiv rješenja o određivanju pritvora, dopuštena je žalba koja ne odlaže njegovo izvršenje. (4) Ako ne bude ranije ukinut, pritvor traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana.“ Isto i čl. 246. ZKP BD BiH, čl. 261. ZKP FBiH i čl. 253. ZKP RS. Za čl. 247. ZKP BiH v. bilj. 18.

20 Čl. 273. ZKP BiH: „ (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na obijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.“ V. čl. 273. ZKP BD BiH, čl. 288. ZKP FBiH i čl. 280. ZKP RS.

27


(2012) 15 OKO WCR

Važno je naglasiti da pravo odbrane osumnjičenog pretpostavlja utvrđivanje obima i granica toga prava, jer je očigledno da to pravo ne može biti neograničeno, iako mora biti dovoljno obuhvatno da bi bilo efikasno. Osumnjičeni je u punoj mjeri slobodan da se opredijeli u pravcu postavljanja svoje odbrane, to je njegovo lično pravo i niko mu ne može nametnuti koncepciju odbrane (ni branilac, ni srodnici iz člana 39. stav 3. ZKP BiH)

21.

1.3. Pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u toku istrage da iskaz, a zatim na glavnom pretresu

koristi pravo na šutnju

S obzirom na iskustva iz sudske prakse (u vremenu od 2003. godine kad stupa na snagu novo procesno zakonodavstvo u BiH do danas) u smislu da osumnjičeni u toku istrage daje iskaz i izjašnjava se o činjenicama i dokazima, a zatim na glavnom pretresu koristi pravo na šutnju, promjenilo se ovo zakonsko rješenje na sljedeći način: naime, već prilikom prvog ispitivanja osumnjičeni se pouči o pravu na šutnju, ali i o tome da ukoliko da iskaz da se taj iskaz može koristiti u kasnijim stadijima krivičnog postupka (naravno, naročito se misli na glavni pretres).

Pretpostavlja se da su izjave koje su optuženi dali u prisustvu branitelja date nakon što su bili upoznati s pravom da se brane šutnjom

22. Optuženi se ne može pozivati na svoje pravo da samog sebe ne inkriminiše

kako bi spriječio da se izjave koje je dao slobodno nakon što je bio upoznat s pravom na šutnju uvrste u sudski spis

23.

2. Iskaz optuženog i njegov uticaj na prava saoptuženih u istom predmetu – primjeri iz sudske prakse

MKSJ

U kontekstu dokazne vrijednosti iskaza optuženog koji treba uvrstiti u spis, potrebno je voditi računa o tome na koji način taj dokaz, odnosno iskaz utiče na prava drugih saoptuženih u istom predmetu, kako bi se na odgovarajući način zaštitila prava svih saoptuženih, presuditelj o činjenicama je dužan da pažljivo odvaga dokaznu vrijednost ispitivanja dotičnog optuženog koje treba uvrstiti u spis, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta

24.

Kako se u Odluci po žalbama na Odluku o prihvatanju materijala u vezi s Borovčaninovim ispitivanjem navodi da ispitivanje optuženog nije bilo prihvatljivo protiv saoptuženih unatoč činjenici da su predmeti spojeni po zahtjevu tužilaštva i da stoga saoptuženi nisu mogli unakrsno ispitati optuženog u odnosu na njegovu izjavu. Međutim, u određenim okolnostima bi moglo biti primjereno da Pretresno vijeće preduzme dodatne mjere u svrhu obezbjeđenja prava nekog od saoptuženih razdvajanjem postupaka, izuzimanjem određenih dokaza i pozivanjem ili ponovnim pozivanjem određenih svjedoka da budu ispitani u sudnici.

25“

Kada bi se odbrana pozivala na stav tužilaštva da se izjava optuženog ne može uvrstiti u spis protiv saoptuženih, Pretresno vijeće ne bi uvrštavalo takve izjave i nakon odluke Žalbenog vijeća kojom se dozvoljavalo takvo korištenje izjava

26.

Pravilnik MKSJ jasno pravi razliku između saslušanja svjedoka (Pravilo 90. „Svjedočenje svjedoka“), te ispitivanja osumnjičenog (Pravilo 42., „Prava osumnjičenog za vrijeme istrage) kojom prilikom je jasno naznačeno o čemu sve osumnjičeni prilikom ispitivanja od strane tužioca mora biti upozoren, te koja prava ima. Također, Pravilnik sadrži posebna pravila koja se odnose na vanpretresne iskaze (Pravilo 71)

27.

U pogledu prava osumnjičenog odnosno optuženog na šutnju i na privilegij protiv samooptuživanja, odnosno ukoliko je osumnjičeni, odnosno optuženi osoba koja je dala izjavu pred MKSJ koja bi ga mogla inkriminisati, svjedok se svakako može usprotiviti davanju takve izjave, odnosno svjedok može staviti prigovor na bilo kakvu izjavu koja bi mogla imaju tendenciju da ga inkriminiše, ali Vijeće ga može primorati da da odgovor na pitanje koje bi ga moglo inkriminisati. Ali, u smislu odredbe Pravila 90 E) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, iskaz dobijen na takav način, odnosno uz primjenu prinude, se ne može upotrijebiti kao dokaz u kasnijem krivičnom postupku protiv svjedoka, osim lažnog svjedočenja. Pravilo 90 E) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, glasi:

(E) „Svjedok se može usprotiviti davanju svake izjave koja bi ga mogla inkriminisati. Međutim, vijeće može primorati svjedoka da odgovori na pitanje. Svjedočenje dobijeno takvom prinudom ne može se

21 Član 39. stav 3. ZKP BiH; 22 Tužilac protiv Halilovića, br. IT-01-48-AR73.2, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s uvrštavanjem u spis razgovora s optuženim koji je na usvajanje ponuđen izravno u sudnici (19.08.2005.), tačka 15. 23 Tužilac protiv Halilovića, br. IT-01-48-AR73.2, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi s uvrštavanjem u spis zapisa razgovora so optuženim koji je na usvajanje ponuđen izravno u sudnici (19.08.2005.), tačka 15. 24 Tužilac protiv Popovića i dr, br. IT-05-88-AR73.1, Odluka po žalbama na Odluku o prihvatanju materijala u vezi s Borovčaninovim ispitivanjem (14.12.2007.) tačka 51. 25 Tužilac protiv Popovića i dr, br. IT-05-88-AR73.1, Odluka po žalbama na Odluku o prihvatanju materijala u vezi s Borovčaninovim ispitivanjem (14.12.2007.) tačka 46. 26 Tužilac protiv Milutinovića i dr., br. IT-05-87-T, Odluka o korišćenju razgovora tužilaštva s optuženima (20. 05.2008.) 27 Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ, Pravilo 90. „Svjedočenje svjedoka”, Pravilo 42. „Prava osumnjičenog za vrijeme istrage , Pravilo 71. Vanpretresni iskazi;


(2012) 15 OKO RRZ 28

upotrijebiti kao dokaz u kasnijem krivičnom postupku protiv svjedoka za bilo koje krivično djelo osim za davanje lažnog iskaza

28”.

Naravno, situacija pred MKSJ-om je drugačija. Svjedoci koji se pojavljuju pred MKSJ mogu biti primorani da svjedoče, ali imaju i određene mjere zaštite. Član 21. Statuta MKSJ-a uključuje i pravo da optuženi ne svjedoči protiv sebe.

U krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, svjedoci su na početku svog svjedočenja informisani o svojim pravima, uključujući i privilegij protiv samooptuženja.

3. Pravo optuženog da svjedoči u svoju odbranu, odnosno u svoju korist

U ovom dijelu članka daje se osvrt na pravo optuženog da svjedoči na suđenju u svoju odbranu, odnosno u svoju korist

29.

U Drugostepenoj presudi u predmetu Galić, Žalbeno vijeće MKSJ je potvrdilo da optuženi ima pravo da svjedoči na suđenju u svoju odbranu

30.

U stavu C pravila 85 Pravilnika nema ni riječi o bilo kakvom parametru koji bi iole ograničavao pravo optuženog da se na svom suđenju pojavi i u ulozi svjedoka. Neke najosnovnije smjernice u tom pogledu mogu se izvesti iz pravila 85(A) i 86 Pravilnika, u kojima se naznačuje da bi optuženi morao da svjedoči tokom izvođenja dokaza odbrane. Osim ovoga, jedina izričita odredba Pravilnika u tom smislu jeste ta da, kako je već navedeno, ne smije biti narušeno pravo optuženog da svjedoči na sopstvenom suđenju. Iako pravilo 85(C) Pravilnika pravo optuženog da svjedoči ne ograničava na određenu fazu odbrane, odsustvo takve odredbe ne kosi se sa mogućnošću da pretresno vijeće svoja ovlašćenja za upravljanje postupkom iskoristi na način da samo odredi neko ograničenje u ovom smislu ako to smatra opravdanim

31.

Žalbeno vijeće MKSJ je također konstatovalo da to pravo ne sprečava Pretresno vijeće da koristi svoje ovlašćenje da kontroliše odvijanje suđenja određujući uslove u pogledu prava svjedočenja na suđenju pod uslovom da te odredbe ne utiču u nerazumnoj mjeri na pravo svjedočenja

32.

U predmetu Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, jedini uslov koji je nametnut Blagojeviću u pogledu njegovog prava da svjedoči na suđenju bio je taj da će za njegovo ispitivanje biti odgovoran njegov branilac. Žalbeno vijeće primjećuje da je Blagojević izjavio kako će odgovarati na pitanja koje mu postave strane koja “obuhvataju i glavno ispitivanje i unakrsno ispitivanje” i da mu je potrebna pomoć u pripremanju iskaza

33. U tim

okolnostima nije bilo nerazumno to što je Pretresno vijeće tražilo da Blagojevića, ako se odluči da svjedoči, ispituje dodijeljeni mu branilac, bez obzira na njegovo uporno odbijanje da komunicira sa gospodinom Karnavasom. Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće učinilo velike napore da obezbijedi da se Blagojević obavijesti o posljedicama svjedočenja i da mu se da prilika da svjedoči ili da na drugi način bude saslušan prije kraja postupka

34. To što Blagojević na kraju nije svjedočio posljedica je upravo njegovog neopravdanog i

jednostranog odbijanja da komunicira sa braniocem koji mu je dodijeljen, a ne nekog postupka ili neopravdanog ograničenja koje bi Pretresno vijeće postavilo u pogledu njegovog prava.

Prema tome, Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da su uslovi koje je postavilo Pretresno vijeće u pogledu Blagojevićevog prava da svjedoči u svoju korist, to jest da njegov branilac vodi ispitivanje, u tolikoj mjeri nerazumno uticali na njegovo pravo da svjedoči i da je to predstavljalo povredu njegovog prava na pravično suđenje.

Značajno je pomenuti da MKSJ pravi jasnu razliku između optuženog koji može dati iskaz u svoju korist i svjedoka. Žalbeno vijeće napominje da se termin “svjedok” prema pravilu 90 Pravilnika ne odnosi uvijek na

28 Ibid, Pravilo 90 E); 29 Primjeri ove prakse ispred Suda BiH jesu predmeti Mandić Momčilo, Lalović Radoje i drugi, Srpko Pustivuk, Marjanović Zoran. 30 Drugostepena presuda u predmetu Galić, predmet br. IT-98-29-A , od 30. novembar 2006., par. 19, 22. 31 Drugostepena presuda u predmetu Galić, predmet br. IT-98-29-A , od 30. novembar 2006., par.19; 32 Drugostepena presuda u predmetu Galić, predmet br. IT-98-29-A , od 30. novembar 2006., par. 19, 20, 22. U drugostepenoj presudi u predmetu Galić, ograničenje o kojem je riječ odnosilo se na vrijeme svjedočenja optuženog. 33 Blagojević i Jokić, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, predmet br. IT-02-60-A, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, 30. jul str. 7-8, 10. 34 Pretresno vijeće je Blagojeviću ponudilo i mogućnost da dâ izjavu pod zakletvom ili bez zakletve pod kontrolom Pretresnog vijeća. Blagojević je objasnio Pretresnom vijeću da ne želi iskoristiti tu mogućnost jer je Pretresno vijeće navelo da to možda neće imati istu težinu kao i svjedočenje na suđenju pod zakletvom i podložno unakrsnom ispitivanju i daljnjem ispitivanju od strane Pretresnog vijeća. Vidi Blagojević i Jokić, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, predmet br. IT-02-60-A, Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, 30. jul str. 7, 10. Međutim, Žalbeno vijeće primjećuje da se objašnjenje Pretresnog vijeća da bi izjava mogla imati manju težinu izričito odnosilo na situaciju kad izjava ne bi bila data pod zakletvom. Osim toga, iznoseći tu konstataciju, Pretresno vijeće nije navelo da bi svakako takvoj izjavi dalo manju težinu, naročito ako bi bila data pod zakletvom. Blagojević nije iznio argumente u pogledu toga da bi to bila nerazumna alternativa ispitivanju od strane branioca ili da time ne bi bilo zadovoljeno njegovo pravo da svjedoči na suđenju u svoju odbranu.

29


(2012) 15 OKO WCR

optuženog koji odluči svjedočiti. Postoji fundamentalna razlika između optuženog koji može dati iskaz u svojstvu svjedoka, ukoliko tako odluči, i svjedoka. Međunarodni sud “pravila koja se odnose na druge svjedoke, ne primjenjuje refleksivno na optuženog koji odluči dati iskaz u svom predmetu”

35. Kada optuženi

daje iskaz u vlastitu odbranu, on je svjestan konteksta tužiočevih pitanja i tužiočevih navoda ukoliko je pravovremeno obaviješten o optužbama i o pravno relevantnim činjenicama na kojima se zasnivaju

36.

a) Uvodna riječ optuženog

Pravilo 84bis(A) Pravilnika predviđa da optuženi može da izabere da održi uvodnu reč koja nije svečana izjava niti podleže unakrsnom ispitivanju. Kada daje izjavu, bez obzira na to da li je ona pod zakletvom ili ne, optuženi prihvata da Pretresno veće “odlučuje o eventualnoj dokaznoj vrednosti takve izjave” po pravilu 84bis(B) Pravilnika. Ocena izjava koje nisu svečane po pravilu 84bis Pravilnika, prema tome, spada u diskreciona ovlašćenja Pretresnog veća. Takvoj izjavi se, načelno, pridaje nešto manja težina nego svedočenju pod zakletvom koje podleže unakrsnom ispitivanju i pitanjima tročlanog sudskog vijeća

37.

b) Prihvatljivost "neprihvatljive" izjave Pred MKSJ, Tarčulovski je iznio stav da je Pretresno vijeće pogriješilo u primjeni prava i utvrđivanju činjeničnog stanja uvrstivši u dokaze tri izjave (dalje u tekstu: Izjave) koje je Tarčulovski dao Istražnoj komisiji za bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (dalje u tekstu: BJRM). Žalbeno vijeće je izrazilo mišljenje

38 da

“nema ničeg protivrječnog u tome što je Pretresno vijeće najprije prihvatilo dokaze procijenjene kao ‘očigledno vjerodostojan zapis toga kako optuženi gleda na te događaje’

39, a zatim odbacilo gotovo sve što je u datoj

izjavi rečeno”. Ono je zaključilo da je Pretresno vijeće “imalo pravo da prihvati Izjave kao tačan prikaz svjedočenja Tarčulovskog pred Istražnom komisijom”

40. Takođe je iznijelo sljedeće mišljenje:

Prijedlog koji je iznio Tarčulovski, naime da bi Međunarodni sud trebao uvesti privilegovano pravilo neprihvatanja izjave date u toku nacionalne istrage o pretpostavljenim ratnim zločinima, bitno bi ugrozio diskreciono pravo Međunarodnog suda da prihvata dokaze u skladu s pravilom 89 Pravilnika. Takvo izuzeće bi moglo spriječiti Međunarodni sud da razmatra ključne dokaze i time dovesti u pitanje ostvarenje mandata Međunarodnog suda da krivično goni osobe optužene za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine

41.

Žalbeno vijeće MKSJ također smatra da bi uvođenje gorepomenutog privilegovanog pravila moglo stvoriti neželjeni imunitet, koji bi osobama odgovornim za počinjenje ratnih zločina omogućio da se podvrgnu nacionalnim istragama i da se nakon toga pouzdaju u izuzeće inkriminirajućih dokaza iz sudskih postupaka koji bi uslijedili. Nadalje, Žalbeno vijeće konstatuje da Tarčulovski nije naveo “opšte pravno načelo” kojim bi potkrijepio svoj argument. To što Izjave nisu bile prihvatljive pred sudovima u BJRM nije dovoljan argument za tvrdnju da takvo opšte pravno načelo postoji. U tom kontekstu, Žalbeno vijeće napominje da se vansudske izjave optuženog smatraju prihvatljivim u više anglosaksonskih

42 i kontinentalnih

43 pravnih sistema.

4. Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava u pogledu prava osumnjičenog, odnosno

optuženog da se brani šutnjom i na privilegij protiv samooptuženja

Osumnjičenom, odnosno optuženom mora biti omogućeno da svoju odbranu ne iznese, da uskrati davanje iskaza ili davanje odgovora na pojedina pitanja. Iako nije izričito navedeno u članu 6. EKLJP, pravo na šutnju i pravo da se ne svjedoči protiv sebe, također je garantovano ovom odredbom. U slučaju Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva

44 podnosilac predstavke je, prema zakonu, bio prinuđen da daje izjave tokom istrage o

privrednoj prevari. Ovu istragu sprovodili su nezavisni inspektori u skladu sa Zakonom o preduzećima. Izjave koje je podnosilac predstavke dao optužba je koristila na kasnijem suđenju u krivičnom postupku. U vezi opštih

35 Prlić i drug predmet br. IT-04-74 -T , Odluka od 5. septembra 2008., par. 11; 36 Žalbeno vijeće će se odvojeno pozabaviti pitanjem odsustva najave, vidi niže Poglavlje VIII(D) i Poglavlje X. 37 V. predmet Blagojević i Jokić predmet br. IT-02-60-T , Odluka po usmenom zahtjevu Vidoja Blagojevića, 30. juli 2004., str. 7; 38 Ibid., Drugostepena presuda, par. 187; 39 Odluka od 10. decembra 2007. [Tužilac protiv Ljubeta Boškoskog i Johana Tarčulovskog, predmet br. IT-04-82-T, Odluka po Zahtjevu tužilaštva za uvrštavanje dokumenata MFI P251, P379 i P435 u dokaze, 10. decembar 2007. (povjerljivo)], par. 41; 40 Drugostepena presuda, par. 188; 41 Član 1 Statuta MKSJ; 42 Evidence Act/Zakono dokazima/ iz 1995.,odjeljci 81 i 82(Australija); Police and Criminal Evidence Act/ Zakon o policiji i dokazima u krivičnim predmetima / iz 1984., odjeljak 76, i Criminal Justice Act/Zakon o krivičnom pravosuđu/ iz 2003., odjeljci 114 i 118 (Velika Britanija); predmet R. v. C. (B.), (1993) 62 O.A.C. 13, par. 12 (Kanada); Law of Evidence Amendment Act/Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dokazima/ br. 45 iz 1988., odjeljak3(1), i Criminal Procedure Act/ Zakon o krivičnom postupku/br. 51 iz 1977.,odjeljak 219A (Južnoafrička Republika). 43 Code de procédure pénale/Zakon o krivičnom postupku/(Francuska), član 427;Keiji sosho ho(/Zakon o krivičnom postupku/) (Japan), član 322. 44 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17. decembar 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka ESLJP,1996-VI, str. 2064 2065., st. 68-69.;


(2012) 15 OKO RRZ 30

načela Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) je napomenuo: „ESLJP podsjeća da, iako nisu izričito predviđena članom 6. EKLJP, pravo na šutnju i pravo da se ne svjedoči protiv sebe spadaju u opštepriznate međunarodne standarde, koji su u srži pravičnog postupka iz člana 6. Njihova svrha, između ostalog, jeste da zaštite optuženog od nepravilne prinude od strane vlasti i na taj način doprinese da se izbjegnu greške u dijeljenju pravde i da se ostvare ciljevi člana 6.

45”

Evropski sud za ljudska prava je dosljedno smatrao da je, u skladu sa pravom na pravično suđenje, značajno pravo optuženog, pravo da se ne inkriminira, odnosno da se brani šutnjom.

Kao što je navedeno u predmetu Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva da "iako u članu 6. Konvencije nije posebno spomenuto ..., pravo na šutnju i pravo da optuženi sebe ne inkriminira općenito je priznato međunarodnim standardima na temelju člana 6. (pravičan postupak) .... Pravo da osoba sebe ne inkriminira, pretpostavlja da tužilaštvo u krivičnom predmetu nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv optuženog bez pribjegavanja dokazima dobivenim putem metoda prisile protiv volje optuženog. U tom smislu pravo optuženog da se ne inkriminira, odnosno da se brani šutnjom, je usko povezano sa pretpostavkom nevinosti iz člana 6. stav.2. Konvencije

46.... Sudeće vijeće je također izjavilo "da se opći zahtjevi pravičnosti, sadržani u članu 6.,

primjenjuju na sve faze u krivičnom postupku, bez obzira na vrstu krivičnog djela“.

Pravo da se ne svjedoči protiv sebe posebno podrazumijeva da bi optužba u krivičnom postupku trebalo da dokaže svoje tvrdnje protiv optuženog, bez upotrebe dokaza koji su pribavljeni upotrebom sile ili prinude da bi se slomila volja optuženog. U ovom smislu, ovo pravo je tijesno vezano za pretpostavku nevinosti u članu 6. stav 2. EKLJP.

Pravo na šutnju nije apsolutno i Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP) prihvata zaključke izvedene iz šutnje: ”Prema mišljenju ESLJP, uzimajući u obzir težinu dokaza protiv podnosioca predstavke, kao što je navedeno, izvođenje zaključka iz njegovog odbijanja tokom hapšenja, tokom ispitivanja u policiji i tokom suđenja da objasni šta je radio u kući, predstavlja pitanje čiste logike i ne može se smatrati nepravičnim ili neopravdanim u datim okolnostima. Kao što je delegat iz Komisije naglasio, sudovi u velikom broju država u kojima se o dokazima vrši slobodna procjena, mogu uzeti u obzir sve relevantne okolnosti, uključujuči i način ponašanja optuženog ili način na koji vodi svoju odbranu, prilikom procjenjivanja dokaza u određenom predmetu”

47.

S druge strane, član 6. stav 1. EKLJP ne sprječava policiju da uzima otiske prstiju, uzorke DNK, urina i krvi, čak koristeći i prinudu: „Pravo da čovjek sam sebe ne optužuje prvenstveno se tiče poštivanja volje optuženog da šuti. Kao što se to obično podrazumijeva u pravnim sistemima država potpisnica EKLJP, a i drugdje, to pravo se ne odnosi na upotrebu materijala u krivičnim postupcima, koji se mogu pribaviti od optuženika putem prinude, ali koji postoje neovisno od volje osumnjičenog, kao što su, inter alia, dokumenti pribavljeni u skladu sa nalogom, alko-testovi, uzorci krvi, urina i tkiva za potrebe testiranja DNK”

48.

U predmetu Serves v. France49

se navodi da je osumnjičeni odbio položiti zakletvu u tri navrata zbog straha od samoinkriminacije i bio je dužan da plati novčanu kaznu zbog odbijalja polaganja zakletve. Naime, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da nema povrede prava na privilegij protiv samooptuženja, jer polaganje zakletve predstavlja samo način da se osigura davanje istinitog iskaza i da ne predstavlja prisilu.

5. Pravilo „Niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe” (NEMO PRODERE SE IPSUM)

Pravilo da „niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe” (pravilo nemo prodere se ipsum) nastalo je u engleskom procesnom pravu kao reakcija na zloupotrebe koje su se javljale kod ispitivanja okrivljenih lica pred crkvenim sudovima i sudom „Zvjezdane komore” (Star Chamber).

U savremenom procesnom pravu navedeni princip ima širi domen primjene, jer se odnosi na cijeli tok krivičnog postupka, a ne samo na glavni pretres kao u commom law sistemu u kome se ustalio tek oko 1700. godine. Potreba za jasnim određivanjem ovog principa javila se i zbog njegovog, često, pogrešnog tumačenja u teoriji i sudskoj praksi. Prije svega, smatraju se opravdanim samo ona tumačenja ovog principa koja njegov domet ograničavaju na dokaze koji su dobijeni aktivnom saradnjom osumnjičenog sa organima krivičnog postupka. Drugim riječima, pravilo «nemo prodere se ipsum» je značajno samo za verbalno izražavanje osumnjičenog pred organima koji vode postupak.

U ovom ograničenom djelokrugu smisao navedenog pravila je u tome da se pod njim podrazumijeva da organi postupka ne smiju prisiljaviti osumnjičeno lice da samo pruži dokaz protiv sebe. Zbog toga se u teoriji osnovano ističe da ovo pravilo treba shvatiti kao instrument za razgraničenje dozvoljenih od nedozvoljenih

45 Presuda Funke protiv Francuske od 25. februara 1993. godine, Serija A broj 256-A, strana 22, stav 44. i presuda John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. februara, Izvještaj presuda i odluka ESLJP 1996-I, strana 49, stav 45.;

46 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19187/91, § 68, ECHR 1996-VI;

47 John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda ESLJP od 8. februara 1996. godine, RJD 1996-I, broj 1;

48 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda ESLJP od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, broj 24, stav.69;

49 Serves v.France, presuda ESLJP, 1997-VI. godine, no.53;

31


(2012) 15 OKO WCR

pritisaka na osumnjičenog. Ukoliko bi se ovo pravilo protumačilo drugačije, tj. sa najširim spektrom njegove primjene, onda bi bilo onemogućeno saznanje istine i utvrđivanje činjenica korištenjem osumnjičenog kao pasivnog dokaznog sredstva. To bi, onda, značilo i zabranu svih aktivnosti koje se mogu preduzimati i bez pristanka osumnjičenog (npr. tjelesni pregled i druge medicinske intervencije, posebne istražne radnje itd). Prema tome, pravilo «nemo prodere se ipsum» ima smisla jedino ako ga shvatimo kao zabranu da se osumnjičeni prisiljava da verbalnim manifestacijama pruža dokaze protiv sebe, kao i zabranu da se na njegovu volju djeluje tako intenzivno da on izgubi kontrolu nad svojim ponašanjem.

Zaključak

Koliko god da izbor odbrane šutnjom može izazvati zaključke da osumnjičeni, odnosno optuženi na taj način ne pokazuje dovoljno emotivnog i intelektualnog napora, odnosno ne prolazi svojevrsnu katarzu shvatanja učinjenog, što uglavnom ostavlja utisak nedostatka svijesti o učinjenom u kontekstu pogrešnog, pravo na odbranu šutnjom je zagarantirano i neprikosnoveno i stručni pristup ne smije korištenje istog posmatrati u kontekstu paušalnih zaključaka o nedostatku interesa.

Imajući u vidu poziciju osumnjičenog odnosno optuženog i inkriminirajući rizik izlaganja u postupku dokazivanja, nesporno je postojanje potrebe da osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se šutnjom kao elementarno procesno pravo, bez rizika da se korištenje ili pozivanje na to pravo tumači kao otežavajuća okolnost uobličena pretpostavkama, odnosno, ukratko, tumači izvan konteksta stručnog pristupa samom procesu.

Unakrsno ispitivanje: pitanja u korist vlastitih tvrdnji Pripremila Nina Kisić

Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka ključni su segmenti iznošenja dokaza stranaka u akuzatornom postupku. Pri tome bi uspješno direktno ispitivanje, strani koja poziva svjedoka, trebalo omogućiti da od njega dobije sve relevantne činjenice koje će podržati njen predmet, odnosno, da prezentira sudijama činjenice koje potkrepljuju tvrdnje te strane.

S druge strane, efikasno unakrsno ispitivanje omogućava poništavanje ili slabljenje dokazne snage iskaza protivne strane datih na glavnom (direktnom) ispitivanju, kao i pribavljanje informacije koje idu na ruku strane koja vrši unakrsno ispitivanje.

Dodatno ispitivanje je proces u kojem se strani koja je izvršila direktno ispitivanje svjedoka dopušta da postavi pitanja s ciljem da ispravi određene navode ili da se pozabavi novim činjenicama koje su se javile tokom unakrsnog ispitivanja.

Svi praktičari slažu se u jednom: Efikasno unakrsno ispitivanje predstavlja iznimno važan instrument koji može imati niz različitih ciljeva. Može se desiti da strana koja vrši unakrsno ispitivanje želi da pokaže da svjedok nije vidio ono što tvrdi da je vidio ili nije čuo ono što tvrdi da je čuo. Cilj može biti i da se otkrije da je svjedok dao izjavu na osnovu posrednih dokaza, ili da nije u stanju da objasni pojedinosti događaja o kojem govori. Strana koja vrši unakrsno ispitivanje također može imati za cilj da pokaže da je svjedok koji je nešto identificirao, zapravo, pogriješio i da se njegovo svjedočenje ne slaže sa verzijom događaja koju je dao ranije. Također može imati za cilj da vješto iznese sve što svjedok nije naveo, što je izostavio ili namjerno zaboravio da spomene. Cilj unakrsnog ispitivanja je da se pokaže da se svjedoku pod zakletvom ne treba bezrezervno vjerovati i/ili da njegov iskaz nije tačan ili pouzdan. U tom smislu, svjedoka je moguće unakrsno ispitati o njegovim prethodnim osudama i prošlosti

1.

Značaj unakrsnog ispitivanja za pravičnost sudskog postupka u cjelini, a posebno za ocjenu dokaza, sudska praksa MKSJ ubjedljivo obrazlaže i navodi da je za utvrđivanje dokazne vrijednosti relevantna nemogućnost da se unakrsno ispita osoba koja je dala izjave, kao i to da li se radi o iskazu iz „druge“ ili „treće“ (ili još dalje) ruke. Isto tako, žalbeno vijeće priznalo je da će se takvom iskazu obično pripisati manja težina ili dokazna vrijednost nego kada je u pitanju svjedočenje pod zakletvom, uz unakrsno ispitivanje

2,.....

1 Priručnik o odbrani u predmetima međunarodnog krivičnog prava, Praksa Udruženja branilaca koji postupaju pred MKSJ, Pripremljen u sklopu projekta Pravda i ratni zločini, str.120

2 Odluka Pretresnog vijeća MKSJ, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka o prihvatljivosti dokaznog materijala, od 30. septembara 2002.


(2012) 15 OKO RRZ 32

U predmetima ratnih zločina, vrlo su česte situacije u kojime je neka osoba pozvana na sud u svojstvu svjedoka jedne strane, obično tužilaštva, ali je istragom druge strane, obično odbrane, utvrđeno da ta osoba ima značajna saznanja o činjenicama koje su od značaja za teoriju slučaja te strane. Upravo ove situacije su predmet ovog članka, odnosno, mogućnost strane u postupku da prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka suprotne strane prezentira sudu činjenice koje dokazuju navode te strane.

Ova mogućnost je posebno važna za odbranu, imajući u vidu teret dokazivanja. Naime, s obzirom na činjenicu da tužilaštvo uvijek ima teret da dokaže krivnju optuženog van razumne sumnje, odbrana nema nikakvu obavezu da uopšte prezentira bilo kakve dokaze. U slučaju da odbrana efikasnim unakrsnim ispitivanjem svjedoka tužilaštva uspije unijeti razumnu sumnju u tezu tužilaštva, moguće je donošenje presude odmah nakon iznošenja dokaza tužilaštva

3.

Ovo je samo jedan od brojnih razloga zbog čega bi sudovi u BiH trebali dozvoljavati (odnosno, kakva je trenutna situacija ne spriječavati) stranke u postupku da u unakrsnom ispitivanju koriste mogućnost da svjedoke ispituju izvan okvira direktnog ispitivanja, odnosno, da ispituju u korist vlastitih tvrdnji.

Drugi razlozi uključuju razloge finansijske prirode (nema razloga da se plaćaju troškovi da isti svjedok više puta pristupa na sud na svjedočenje, ukoliko se strankama omogući da ga ispitaju u korist vlastitih tvrdnji i prilikom jednog svjedočenja), traumatizacije svjedoka (svako svjedočenje predstavlja dodatnu traumu za svjedoka, te nema razloga da se ovakvoj traumi svjedoci bespotrebno podvrgavaju više puta), efikasnost suđenja (organizovanje dodatnih ročišta da bi se svjedoku postavilo samo nekoliko pitanja), itd.

Trenutna praksa Suda BiH, a koja se tiče pitanja u korist vlastitih tvrdnji (koja naravno moraju biti na neki način vezana sa predmetom optužnice), odnosno, ograničavanja iskaza svjedoka na izdvojene aspekte događaja o kojima ispituje jedna strana u postupku, pri čemu protivna stranka ne može unakrsnim ispitivanjem proširiti okvire ispitivanja, može lako dovesti do potrebe da se svjedok poziva na sud u nekoliko navrata da daje iskaz o fragmentima svojih zapažanja, umjesto da u kontinuiranom vremenskom slijedu da iskaz o svemu što mu je poznato.

Nije sporno da u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH, u sklopu unakrsnog ispitivanja, strana može postavljati pitanja u korist vlastitih tvrdnji (član 262. stav. 1 ZKPa BiH: Pitanja svjedoku od suprotne strane ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja). Kako je jasno iz prakse sudova u BiH, uključujući i Sud BiH, nije problem u postojanju bilo kakvog ograničenja u sistemskom smislu, nego u pogrešnoj primjeni procesnog prava.

Pred sudovima u BiH se često dešava da sudovi zabranjuju stranci pitanja koja izlaze izvan okvira direktnog ispitivanja, ne prihvatajući argument da je pitanje postavljeno u korist vlastite tvrdnje. U ovim situacijama, sudovi često sugerišu stranci koja pokušava postaviti svjedoku suprotne strane pitanje u korist vlastite tvrdnje da predmetnog svjedoka ponovno sasluša u svojstvu vlastitog svjedoka, te da mu predmetna pitanja postavi u okviru direktnog ispitivanja

4.

Ovakva sugestija je pogrešna iz najmanje dva razloga: apsolutno je suprotna odredbama ZKP-a, te je suprotna i principu efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka. Oba ova kršenja dovode i do kršenja člana 6. EKLJP, odnosno, prava na pravično suđenje.

Naime, postavljanje pitanja u korist vlastite tvrdnje (dakle, tvrdnji koje se “uklapaju” u teoriju predmeta strane koja unakrsno ispituje svjedoka) je dopušteno u skladu sa ZKP-om BIH, te je jedino što eventualno može biti sugerisano strani koja želi postaviti ovakva pitanja to da treba iznijeti svoje tvrdnje sudu i svjedoku. Nadalje, pozivanje istog svjedoka da se dva puta pojavljuje pred sudom je apsolutno neopravdano i sa ugla efikasnosti i sa ugla ekonomičnosti postupka

5.

3 Naravno, uz pretpostavku da se odbrani ovakva hrabra strategija učini oportunom. Pred MKSJ se odbrana u predmetu Tužilac protiv Ramusha Haradinaja odlučila da neće iznositi nikakve dokaze odbrane, imajući u vidu da je zaključila da Ured tužioca MKSJ nije dokazao krivnju optuženog van razumne sumnje. U ovom predmetu je ovakva strategija uspjela i Ramush Haradinaj je oslobođen optužbe (istina, presuda je ukinuta od strane Apelacionog vijeća MKSJ, i trenutno se odvija ponovno djelomično suđenje; međutim, nužno je imati na umu da je presuda ukinuta iz potpuno drugih, proceduralnih razloga;)

4 Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 09 0 K 001427 09 Kž 11 od 22.04.2010. godine: Time što je predsjednica vijeća nižestepenog suda uputila odbranu da svoja pitanja u korist vlastitih tvrđenja koja prevazilaze opseg odgovora nekih svjedoka datih prilikom direktnog ispitivanja može realizirati i postavljati nakon što predloži njihovo ispitivanje kao svojih svjedoka, ne predstavlja nametanje neke obaveze dokazivanja nevinosti, već mogućnost i način da se dobiju odgovori na ta pitanja.

5 Eventualne izmjene redosljeda izvođenja dokaza, kojima povremeno pribjegavaju određeni sudovi, pokušavajući poštovati principe ekonomičnosti i efikasnosti krivičnog gonjenja, je apsolutno pogrešno rješenje, s obzirom da dovodi do nedopustivog mješanja suda u strategiju predmeta strane u postupku, odnosno, do kršenja načela ravnopravnosti stranaka u postupku.

33


(2012) 15 OKO WCR

Čini se da sam termin „unakrsno“ ili „kontra“ ispitivanje uzrokuje zabunu o cilju ovog ispitivanja. Jasno je da strana u postupku u ovoj fazi ispitivanja ima pravo dovesti u pitanje svjedokov iskaz, ali čini se da vlada zabluda da se unakrsno ispitivanje treba odvijati tako da se sugestivnim pitanjima provjeri iskaz koji je dat u direktnom ispitivanju, uz eventualnu upotrebu prethodnih nekonzistentnih izjava.

Naravno, ovo nije tačno. Prije svega, sugestivna (navodeća) pitanja su samo dozvoljena opcija u unakrsnom ispitivanju, a ne imperativna obaveza, kao što se povremeno tumači. Također, svjedok koji dolazi na sud je svjedok o činjenicama, a ne svjedok strane u postupku, i generalno postoje činjenice u svjedokovom znanju/sjećanju koje mogu ići u korist strane koja unakrsno ispituje.

Ono što može biti donekle problematično je upoznavanje suda sa vlastitim tvrdnjama u cilju omogućavanja sudu da adekvatno prati suđenje. Jedan od načina je da obje strane odmah na početku postupka iznesu uvodnu riječ, u kojoj će ukratko upoznati sud sa svojom teorijom predmeta (odnosno, sa svojim tvrdnjama). Drugi način je da strana koja želi postaviti pitanja svjedoku suprotne strane, a u korist vlastitih tvrdnji, svakom pojedinom svjedoku iznosi svoja tvrđenja. Pred MKSJ obje strane, prije početka suđenja sudu predaju Predpretresni podnesak

6 u kojem navode svoju teoriju odbrane.

Iako krivični zakoni u BiH i zakoni o krivičnom postupku u BiH po kojima postupaju sudije pred sudovima u BiH nisu identični Statutu MKSJ i Pravilima o postupku i dokazima MKSJ, treba imati u vidu da su sva stanovišta i rješenja u tim pravnim instrumentima bazirana na osnovnim pravnim vrijednostima i moralnim normama prihvaćenim na međunarodnom nivou.

Iz prakse Suda BiH proizilazi značaj sudske prakse ad hoc tribunala u postupcima pred sudovima u BiH: „Jurisprudencija MKSJ, iako neobavezujuća za pretresno vijeće, u dosadašnjoj praksi Odjela I za ratne zločine ovog Suda korištena je kao relevantna iz razloga što predstavlja primjer primjene međunarodnih standarda i osnovnih principa na kojima se u suštitni temelji i EKLJP i ZKP BiH. S tim u vezi, stav je ovog Vijeća da se u slučaju postojanja pravnih praznina nameće značaj sudske prakse kao supsidijarnog izvora prava, odnosno da sudska praksa MKSJ djeluje posredstvom "snage argumentacije", imajući u vidu da su u istoj sadržana najnovija dostignuća, kako iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava, tako i krivičnog procesnog prava u pogledu primjene temeljnog prava na odbranu zagarantovanog članom 6. EKLJP.

7”

U Pravilniku o postupku i dokazima MKSJ postoji pravilo 90 (H) (i) i (ii), koje propisuje: (H) (i) Unakrsno ispitivanje mora se ograničiti na predmet glavnog ispitivanja i pitanja koja se tiču vjerodostojnosti svjedoka, a u slučaju da svjedok može dati iskaz relevantan za navode strane koja ga unakrsno ispituje, na predmet tih navoda. (ii) Prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka koji može dati iskaz relevantan za navode strane koja ga unakrsno ispituje, pravni zastupnik mora takvom svjedoku iznijeti prirodu navoda strane koju zastupa koji su u protivrječnosti sa svjedočenjem tog svjedoka.

U praksi MKSJ se navodi “osnovna svrha ovog pravila je da “pospješi pravičnost postupka davanjem mogućnosti svjedoku [...] da ocijeni kontekst pitanja strane koja ga unakrsno ispituje i da iznese svoj komentar u vezi s protivrječnim verzijama dotičnih događaja

8”.

U vezi sa pravilom 90(H)(ii) Pravilnika MKSJ-a, Žalbeno vijeće MKSJ-a je prethodno navelo da ono nastoji da omogući pravedno i efikasno iznošenje dokaza, pri čemu svjedoku koji se unakrsno ispituje pruža mogućnost da objasni one aspekte svog svjedočenja koji su u suprotnosti s navodima druge strane u postupku i time spriječava bespotrebno ponovno pojavljivanje svjedoka da bi to učinio, te Pretresnom vijeću omogućava da tačnije procijeni vjerodostojnost svjedokovog iskaza na osnovu objašnjenja samog svjedoka ili njegovog pravnog zastupnika

9.

Shodno tome, Žalbeno vijeće se slaže da je osnovna svrha dotičnog pravila “da pospješi pravičnost postupka davanjem mogućnosti svjedoku da ocijeni kontekst pitanja strane koja ga unakrsno ispituje i da iznese svoj komentar u vezi s protivrječnim verzijama dotičnih događaja

10”.

6 Tzv.Pre-trial brief; 7 Predmet S11 K00791412 Krž4, Rješenje od 15.maja 2012.godine, str.6; 8 Vezano za ovo pitanje, Žalbeno vijeće prihvata formulaciju Pretresnog vijeća u predmetu Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T, Nalog kojim se utvrđuju smjernice za proceduru u skladu s pravilom 90(H)(ii), 6. mart 2007. (dalje u tekstu : Nalog u predmetu Popović), par. 1. 9 Tužioc protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-AR73.7, Odluka po Interlokutornoj žalbi na Odluku Pretresnog vijeća, kao takvu, 6. juni 2002., str. 4. 10 ICTR: Drugostepena presuda u predmetu Karera, par. 25; Tužilac protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T, Nalog kojim se utvrđuju smjernice za proceduru u skladu s pravilom 90(H)(ii), 6. mart 2007. (dalje u tekstu: Nalog kojim se utvrđuju smjernice u predmetu Popović i drugi), par. 1 (naknadno istaknuto). V. takođe Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odluka po Zahtjevu optuženog Radoslava Brđanina da se pravilo 90(H)(ii) proglasi ništavnim u onoj mjeri u kojoj se kosi sa članom 21 Statuta Međunarodnog suda, te po podnescima optuženog Momira Talića u vezi s pravilom 90(H)(ii), 22. mart 2002. (dalje u tekstu: Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Brđanin i Talić), par. 13, 17.


(2012) 15 OKO RRZ 34

Za ispunjenje kriterijuma koje postavlja ovo pravilo, nije potrebno da strana koja vrši unakrsno ispitivanje objasni svaku pojedinost protivrječnih navoda. Nadalje, ovo pravilo dopušta određenu fleksibilnost zavisno o okolnostima suđenja

11. To, stoga, podrazumijeva da, ukoliko je prema okolnostima predmeta očigledno da se

svjedokova verzija dovodi u pitanje, nije potrebno da strana koja vrši unakrsno ispitivanje troši vrijeme iznoseći svjedoku svoje navode

12.

Žalbeno vijeće naglašava da je za ispunjavanje uslova iz pravila 90(H)(ii) Pravilnika dovoljno da strana koja vrši unakrsno ispitivanje iznese svjedoku prirodu svojih navoda, to jest opštu suštinu svojih navoda koji se kose s iskazom svjedoka, i to uglavnom zbog toga da bi se taj svjedok zaštitio od svake eventualne konfuzije

13.

Nema potrebe da strana koja vrši unakrsno ispitivanje objasni svaku pojedinost kontradiktornih dokaza, a ovo pravilo dopušta izvjesnu fleksibilnost, zavisno od okolnosti suđenja

14.

Kakogod, u praksi se navodi i konkretno, ako je na osnovu okolnosti predmeta očigledno da se svjedokova verzija događaja osporava, nema potrebe da strana koja vrši unakrsno ispitivanje traći vrijeme na iznošenje svojih navoda tom svjedoku

15.

Ovo je izuzetno značajno u svjetlu sudske prakse pred sudovima u Bosni i Hercegovini, odnosno, da u komparativnoj praksi, ne samo da nije sporno postojanje mogućnosti da se svjedoku suprotne strane postavljaju pitanja u korist vlastitih tvrdnji, a koja su generalno praćena i iznošenjem vlastitih tvrdnji, nego i da postoje situacije u kojima nije nužno čak niti iznositi vlastite tvrdnje svjedocima.

Pravilo da se svjedoku mogu postavljati pitanja koja nisu obuhvaćena direktnim ispitivanjem strane koja ga je pozvala je dodatno potkrijepljeno i pravom strane da obavi razgovor sa svjedokom suprotne strane prije samog svjedočenja: „S obzirom na to da tokom unakrsnog ispitivanja odbrana može od svjedoka optužbe tražiti da iznese informacije koje su relevantne za njezinu tezu i koje prevazilaze obim direktnog ispitivanja od strane optužbe, odbrana može imati legitimnu potrebu da obavi razgovor s tim svjedokom prije suđenja radi odgovarajućeg pripremanja svoje teze.

16“

Ukoliko sudovi u BiH nastave sa dosadašnjom praksom ograničenja stranaka prilikom unakrsnog ispitivanja, na način da se stranke ograničavaju na način da se unakrsno ispitivanje svodi na postavljanje sugestivnih pitanja vezano striktno za predmet direktnog ispitivanja, te zabranjujući pitanja koja se tiču opšteg konteksta događaja iz optužnice ili pitanja koja se tiču kredibiliteta svjedoka, pravičnost suđenja, propisana članom II 3 e) Ustava BiH i ESLJP i razvijena sudskom praksom Ustavnog suda BiH i ESLJP- biti će značajno dovedena u pitanje.

Pred ad hoc tribunalima je ustanovljena sudska praksa koja može biti od pomoći prilikom argumentiranja prava na postavljanje pitanja u korist vlastitih tvrdnji: Kada obrađuje neki argument koji se odnosi na modalitete ispitivanja, unakrsnog ispitivanja ili ponovnog ispitivanja, Žalbeno vijeće mora utvrditi da li je Pretresno vijeće ispravno ostvarilo svoje diskreciono pravo, a ako utvrdi da ono to nije učinilo, ono mora utvrditi da li je to u znatnoj mjeri uticalo na odbranu optuženog17.

Prilikom argumentiranja ovog pitanja, a u svjetlu sudske prakse ESLJP, čini se da se pitanje uskraćivanja prava na pitanja u korist vlastitih tvrdnji u fazi unakrsnog ispitivanja može vezati za jednu od povreda prava na pravično suđenje povredom prava na odbranu ili paušalnom primjenom procesnog prava.

11 Vezano za ovo pitanje, Žalbeno vijeće prihvata formulaciju Pretresnog vijeća u predmetu Tužilac protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića, predmet br. IT-99-36-T, Odluka po Zahtjevu optuženog Radoslava Brđanina da se pravilo 90(H) (ii) proglasi ništavnim onoj u mjeri u kojoj je kosi sa članom 21 Statuta Međunarodnog suda te po podnescima optuženog Momira Talića u vezi s pravilom 90(H)(ii), 22. mart 2002. (dalje u tekstu : Odluka u predmetu Brđanin), par. 13, 14; Tužailc protiv Nasera Orića, predmet br. IT-03-68-T, Odluka po djelomično povjerljivom zahtjeva odbrane kojase odnosi na posljedice po stranu koja je propustila iznijeti svoje navode svjedocima u skladus pravilom 90(H)(ii), 17. januar 2006., str. 1-2; Odluka u predmetu Popović, par. 2. 12 Žalbeno vijeće napominje da se u predmetu Browne protiv Dunna (na koji se oslanja Odluka u predmetu Brđanin potvrđena od strane Žalbenog vijeća) navodi da pravilo koje nalaže da se svjedoku iznesu vlastiti navodi nije prmjenjivo ako je “inače potpuno jasno da mu je prethodno u punoj mjeri dato na znanje da će se osporavati vjerodostojnost njegove verzije priče. Naravno, ja nipošto ne poričem da postoje slučajevi u kojima je svjedok toliko jasno i nedvojbeno obaviješten, pri čemu je dio njegovog iskaza koji je sporan i koji će biti osporen toliko očigledan, da nije ni potrebno trošiti vrijeme ispitujući ga o tome”. Browne protiv Dunna (1893.) 6 R. 67 (H.L.).

13 Tužilac protiv Nasera Orića, predmet br. IT-03-68-T, Odluka po djelimično povjerljivom Zahtjevu odbrane koji se odnosi na posljedice po stranu koja propusti iznijeti svoje navode svjedocima u skladu s pravilom 90(H)(ii), 17. januar 2006. (dalje u tekstu: Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Orić), str. 1-2. V. takođe Nalog kojim se utvrđuju smjernice u predmetu Popović i drugi, par. 2; Tužilac protiv Stanislava Galića, predmet br. IT-98-29-T, T. 6465 (2. april 2002.); Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Brđanin i Talić, par. 13, 17.

14 Drugostepena presuda u predmetu Karera, par. 26; Odluka u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Brđanin i Talić, par. 14. V. takođe Odluku u vezi s pravilom 90(H)(ii) u predmetu Orić, str. 1-2, i Nalog kojim se utvrđuju smjernice u predmetu Popović i drugi, par. 2.

15 V., npr., predmet Browne protiv Dunn-a, (1893) 6 R. 1894, 67 (koji je prihvaćen kao vodeći predmet u vezi s ovim pitanjem u anglosaksonskim pravosudnim sistemima /common law/ u kojima je usvojeno pravilo slično pravilu 90(H)(ii) Pravilnika), u kojem je lord Herschell (L.C.) na str. 71 konstatovao da se uslov da se svjedoku iznesu navodi ne primjenjuje u slučajevima kada je inače savršeno jasno da je on unaprijed bio potpuno obaviješten o namjeri da se pobije vjerodostojnost iskaza koji daje. Naravno, ni na trenutak ne poričem da postoje predmeti u kojima je takvo obavještenje svjedoku dato na toliko jasan i nedvojben način, a pitanje u vezi s kojim se njegov iskaz pobija i u vezi s kojim će on biti diskreditovan je toliko očigledno da nije potrebno gubiti vrijeme ispitujući ga o tome.

16 MKSJ, Odluka u vezi sa izdavanjem naloga SUBPOENA, Tužilac protiv Sefera Halilovića, od 21.06.2004. godine, stav 14; 17 MKSR: Drugostepena presuda u predmetu Rutaganda, par. 99 i 102.;

35


(2012) 15 OKO WCR

Izvodi interesantnijih primjera sudske

prakse

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

KRIVIČNI ZAKON BOSNE I HERCEGOVINE

Zločin protiv čovječnosti- Primjena materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela

Član 4a i 172 stav 1. KZ BiH

U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, imajući u vidu načela propisana članovima 3., 4. i 4a. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pravilno je primjenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine kada je optuženi oglašen krivim da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. navedenog zakona.

Iz obrazloženja:

“U vezi sa primjenom materijalnog zakona u ovom krivičnom predmetu, sud smatra relevantnim dva zakonska načela: načelo zakonitosti, prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZ BiH) i načelo vremenskog važenja krivičnog zakona, prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primjenit će se zakon koji je blaži za učinioca (član 4. KZ BiH).

Načelo zakonitosti je takođe propisano članom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljem tekstu: MPGPP).

Član 7. stav 1. EKLJP propisuje: „Nitko ne može biti proglašen krivim za krivično djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po domaćem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao krivično djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.“ Na drugoj strani član 15. stav 1. MPGPP propisuje: „Niko se neće smatrati krivim za krivično djelo počinjeno činom ili propustom, koji, u vrijeme počinjenja, nisu predstavljali krivično delo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Isto tako, neće se izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je krivično djelo bilo izvršeno. Ako se, nakon što je djelo počinjeno, zakonskom odredbom predvidi izricanje blaže kazne, to će ići na korist počinioca“.

Prema tome, ove odredbe propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Međutim, stav 2. člana 7. EKLJP propisuje da „Ovaj član ne sprečava suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda“. S druge strane, stav 2. člana 15. MPGPP glasi „ništa u ovom članu ne sprečava suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u vrijeme počinjenja predstavljao krivično djelo prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica“.

Član 7. stav 2. EKLJP i član 15. stav 2. MPGPP sadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na pravilo utvrđeno članom 7. stav 1. EKLJP i članom 15. stav 1 MPGPP.

Konačno, isti izuzetak je sadržan u članu 4a) KZ BiH kojim je propisano da članovi 3. i 4. KZ BiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. EKLJP i člana 15. stav 2. MPGPP i omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. To je upravo slučaj u ovom postupku protiv optuženog, jer se upravo radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava.

Država Bosna i Hercegovina je kao nasljednica bivše Jugoslavije ratificirala EKLJP i MPGPP, pa su ovi sporazumi za nju obavezujući i vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove, moraju ih primjenjivati. Stoga je član 4a) KZ BiH samo domaći pravni podsjetnik, jer on nije neophodan da bi se primjenjivali ovi sporazumi. Iz istog tog razloga, ovi sporazumi su obavezujući za sve bosansko-hercegovačke sudove, pa odredba kao što je član 4a) KZ BiH, nije neophodna za njihovu primjenu.


(2012) 15 OKO RRZ 36

Članom 172. KZ BiH propisano je krivično djelo Zločini protiv čovječnosti, koji je članom 5. Statuta MKSJ definisan kao određena posebna djela, „kada su ona počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog, bilo unutarnjeg kakraktera i usmjerena protiv bilo kojeg civilnog stanovništva“. U vrijeme počinjena djela, Zločin protiv čovječnosti nije eksplicitno bio predviđen krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini.

Običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo počinjenje u periodu 1992. godine, potvrđen je, od strane Generalnog sekretara UN

1, Komisije za

međunarodno pravo2, kao i jurisprudencijom MKSJ i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR)

3. Ove

institucije ocijenile su da kažnjivost Zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ili jus cogens

4, zbog čega je nesporno da je u 1992. godini Zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog

međunarodnog prava. Ovaj zaključak je potvrdila i Studija o međunarodnom humanitarnom pravu5 koju je

izradio Međunarodni komitet crvenog križa/krsta. Prema toj studiji „teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava predstavljaju ratni zločin“ (pravilo 156), „pojedinci su krivično odgovorni za zločine koje počine“ (pravilo 151) i „Države moraju istraživati ratne zločine koje su navodno počinili njihovi državljani ili njihove oružane snage, ili koji su počinjeni na njihovoj teritoriji, te u slučaju potrebe, krivično goniti osumnjičene. Takođe moraju istraživati i druge ratne zločine koji su u njihovoj nadležnosti, te, u slučaju potrebe, krivično goniti osumnjičene.“ (Pravilo 158) Član 4a) KZ BiH govori o “općim načelima međunarodnog prava”. Član 7. stav 2. EKLJP govori o „općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda“, a član 15. stav 2. MPGPP o „općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica“. Kako međunarodno pravo, kao ni EKLJP, ne poznaju identičan pojam onom koji se koristi u članu 4. a) KZ-a BiH, to ovaj termin predstavlja ustvari kombinaciju, s jedne strane “principa međunarodnog prava” kakav poznaje Generalna skupština UN i Komisija za međunarodno pravo i “općih principa prava priznatih od strane zajednice naroda” kakve poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7. stav 2. EKLJP, kao i član 15. stav 2. MPGPP-a. Principi međunarodnog prava kako ih poznaje Rezolucija Generalne skupštine 95(I) (1946) i Komisija za međunarodno pravo (1950) odnose se na “Nirnberšku povelju i presudu tribunala”, dakle i na zločine protiv čovječnosti. “Principima međunarodnog prava priznatim u Povelji Nirnberškog tribunala i u presudi tribunala”, koje je Komisija za međunarodno pravo usvojila 1950. godine i podnijela Generalnoj skupštini, Principom VI.c. predviđen je Zločin protiv čovječnosti kažnjiv kao zločin po međunarodnom pravu. Principom I određeno je da: “Svaka osoba koja počini djelo koje predstavlja krivično djelo po međunarodnonom pravu, odgovorna je, prema tome i podliježe kažnjavanju”. Principom II određeno je da: “Činjenica da domaći zakon ne predviđa kaznu za djelo koje je kažnjivo po međunarodnom pravu, ne oslobađa osobu koja je počinila to djelo odgovornosti prema međunarodnom pravu”. Praksom Evropskog suda za ljudska prava naglašena je primjena odredbe stava 2. člana 7. u odnosu na primjenu stava 1. člana 7. EKLJP u nekoliko sličnih predmeta

6 u kojima je predmet

rasprave upravo bilo postojanje i kažnjivost Zločina protiv čovječnosti kao krivičnog djela. U predmetu Kolk i Kislyiy protiv Estonije, Evropski sud „se prisjeća da tumačenje i primjena domaćeg zakona u načelu spada u nadležnost domaćih sudova

7, a što je primjenjivo i kada se domaći zakon odnosi na pravila općeg

međunarodnog prava ili međunarodnih sporazuma.

Prema tome, krivično djelo Zločina protiv čovječnost može se u svakom slučaju podvesti pod „opća načela međunarodnog prava“ iz člana 4a) KZ BIH. Dakle, bez obzira da li promatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili stanovišta „principa međunarodnog prava“, nedvojbeno je da je Zločin protiv čovječnosti predstavljao krivično djelo u inkriminisanom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Pri tome ne treba zanemariti ni činjenicu da se krivičnopravne radnje nabrojane u članu 172. KZ BiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantom vremenskom periodu (u vrijeme izvršenja djela), i to u članovima 134., 141., 142., 143., 144., 145., 146., 147., 154., 155. i 186. KZ SFRJ, odnosno da su radnje optuženja bile kažnjive i po tada važećem krivičnom zakonu. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. EKLJP, sud zapaža da primjenu člana 4a) dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila u primjeni u vrijeme izvršenja djela, čime je zadovoljena i primjena principa vremenskog važenja krivičnog zakona, odnosno primjena „zakona koji je blaži za počinitelja“.”

(Iz presude Apelacionog vijeća Odjela I Suda BiH br KRŽ-05/49 od 13. 12. 2006. godine)

1 Izvještaj GS UN-a u vezi sa stavom 2. Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 808, 3.maj 1993. paragraf 34-35 i 47-48

2 Komisija za međunardono pravo, Komentar na Nacrt zakona o zločinima protiv mira i sigurnosti čovječanstva (1996), član 18. 3 MKSJ, Apelaciono vijeće, Tadic, Odluka o prijedlogu odbrane za interlokutorni prigovor na nadležnost, 2. oktobar 1995. paragraf 141; MKSJ, Pretresno vijeće, presuda Tadić od 7. maja 1997. paragraf 618-623; 4 Komisija za međunarodno pravo, Komentar na nacrt teksta članova o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela (2001), član 26. 5 Jean-Marie-Henchaerts and Louise Doswald-Beck; Međunarodno običajno pravo, MKCK, Cambridge University Press, 2005. 6 Vidjeti npr. presudu ESLJP u predmetu Naletilić v. Hrvatska, 51891/99 i presudu 7 Vidjeti Papon protiv Francuske br. 54210/00, ESLJP 2001-XII i Touvier protiv Francuske, br. 29420/95, odluka Komisije od 13.I.1997. godine.

37


(2012) 15 OKO WCR

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Odluka: Boban Šimšić protiv BiH

1. 14. avgusta 2007. godine, apelaciono vijeće Suda BiH proglasilo je Bobana Šimšića krivim za progon kao zločin protiv čovječnosti prema članu 172. stav 1(h), u vezi sa tačkama (a), (e), (f), (g) i (i) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, te ga osudilo na 14 godina zatvora zbog zločina počinjenih na području općine Višegrad tokom 1992. godine. Bivši pripadnik rezervnog sastava policije u Višegradu, poslijeratni policajac, je proglašen krivim za sudjelovanje u napadima na sela Kuka i Velji Lug u junu i julu 1992. godine. U ovim napadima, više civila Bošnjaka je poginulo, a preživjeli su protivzakonito zatvarani u improvizovane pritvorske objekte u Višegradu. Šimšića je Apelaciono vijeće osudilo i za “podvođenje žena i djevojaka” koje su bile zarobljene u Osnovnoj školi “Hasan Veletovac” drugim pripadnicima srpske vojske.

Sud je Šimšića oslobodio optužbi za napad na selo Žlijeb, te hapšenje i odvođenje Bošnjaka iz ovog sela 17. juna 1992. godine. Oslobođen je i optužbi za silovanje deset mlađih žena u Vatrogasnom domu u Višegradu, kao i za odvođenje grupe Bošnjaka iz Vatrogasnog doma, od kada im se gubi svaki trag. Apelaciono vijeće je Šimšića također oslobodilo optužbi za “prisilno oduzimanje novca i nakita” od zarobljenih civila u Osnovnoj školi “Hasan Veletovac”, kao i učestvovanje u premlaćivanju zarobljenih Bošnjaka u ovoj školi.

Boban Šimšić (39) dobrovoljno se predao u januaru 2005. godine. Optužnica protiv njega potvrđena je 8. jula 2005, a glavni pretres je počeo dva mjeseca nakon toga. U julu 2006. godine prvostepeno sudsko vijeće Suda BiH, osudilo ga je na pet godina zatvora, ali je presuda odlukom apelacionog vijeća poništena u januaru 2007. godine te je pokrenut obnovljeni postupak već u martu.

Ovo je bila sedma pravosnažna presuda pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH.

2. 24. decembra 2007. godine odbrana podnosi apelaciju Ustavnom sudu BiH. Ustavni sud je 14. aprila 2010. godine preispitao slučaj u vezi sa čl. 6., 7. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i članom 2. Protokla br. 7. Ustavni sud BiH tom prilikom nije utvrdio povredu navedenih odredbi. 3. 26. augusta 2010. godine, Boban Šimšić, posredstvom branioca Veljka Ćivše, advokata iz Sokoca, podnosi apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava. Apelant je uložio žalbu na osnovu člana 7 Konvencije iz razloga što zločini protiv čovječnosti, za kojeje oglašen krivim, nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu koji je bio na snazi u periodu rata 1992-95. Nadalje, uložio je žalbu na osnovu člana 2 Protokola br. 7 jer nije imao pravo da mu viši krivični sud razmotri drugostepenu presudu kojom je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda za krivično djelo progona kao zločina protiv čovječnosti. Konačno, uložio je žalbu na osnovu člana 1. Protokola 12 Konvencije jer je državni sud preuzeo njegov predmet, za razliku od nekih drugih predmeta, od nadležnog entitetskog suda. 10. aprila 2012. godine, nakon vijećanja Evropski sud za ljudska prava odlučuje kako slijedi: A. U vezi sa navodima o kršenju člana 7. EKLJP “1. Niko ne može biti proglašen krivim za krivično djelo počinjeno radnjom ili propustom koji, u vrijeme počinjenja prema unutrašnjem ili međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao krivično djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je primjenjiva u času kad je krivično djelo počinjeno. 2. Ovaj član ne spriječava suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neko djelo ili propust koji je u vremenu počinjenja predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda. (Član 7., EKLJP) Sud ponavlja da garancija obuhvaćena članom 7., koja je suštinski element vladavine prava, zauzima istaknuto mjesto u Konvenciji kao sistem zaštite. Ovo se naglašava radi činjenice da nije dozvoljeno nikakvo izuzeće od primjene prema članu 15. za vrijeme rata ili bilo koje druge javne uzbune. Treba je tumačiti i primijeniti onako kako to proizlazi iz njenog cilja i svrhe, kako bi se osigurali efektivne mjere zaštite protiv proizvoljnog sudskog progona, osude i kažnjavanja (vidjeti Kononov v. Latvia [GC], br. 36376/04, § 185, ECHR 2010). Jasno je da Sud nije pozvan da odlučuje o pojedinačnoj kaznenoj odgovornosti apelanta, koja je prije svega pitanje procjene domaćih sudova. Njihova funkcija prema članu 7. stavak 1. je da razmotre da li djela apelanta, u vremenu kada su počinjena, sadrže krivična djela definirana s dovoljno dostupnošću i predvidivošću prema domaćem ili međunarodnom pravu Streletz, Kessler i Krenz v. Njemačke [GC], brojevi. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, § 51, ECHR 2001‑II; K.-H.W. v. Njemačke [GC], br. 37201/97, § 46, ECHR 2001‑II; i Korbely v. Međarske [GC], br. 9174/02, § 73, ECHR 2008). Sud opaža da je apelant 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u vezi s djelima koja su desila 1992. godine. Kako pobijana djela nisu sadržavala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona BiH 2003. godine, evidentno je iz relevantnih međunarodnih dokumenata

1 da su pobijana djela, u vremenu kada su bila počinjena, sadržavala zločin protiv čovječnosti

prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su svi elementi krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, u ovom slučaju ispunjeni: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada s ciljem na civilno stanovništvo i apelant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore navedeni stavci, §§ 83-85). Apelant je tvrdio da nije mogao predvidjeti da su njegova djela mogla sadržavati zločin protiv


(2012) 15 OKO RRZ 38

čovječnosti prema međunarodnom pravu. ESLJP primjećuje da je apelant počinio ova djela kao policijski službenik i u vezi s tim ističe da drži da se osobe koje obavljaju profesionalnu dužnost moraju procesuirati s najvećim stupnjem opreza slijedeći njihovo zanimanje, te se može očekivati da dobiju posebnu pažnju u procjeni rizika koju je ta aktivnost povlačila za sobom (vidjeti Kononov, gore navedeno, § 235). Nadalje s obzirom na flagrantno nezakonitu prirodu njegovih djela, kao što su ubistva i mučenje Bošnjaka u okviru široko rasprostranjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva opštine Višegrad, čak i površno razmišljanje apelanta moglo je biti dovoljno da shvati da postoji rizik da ta djela predstavljaju zločin protiv čovječnosti, za koji bi mogao krivično odgovarati. Sud zaključuje da su djela apelanta, u vremenu kada su izvršena, sadržavala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu. Zbog toga je žalba po ovom osnovu, očigledno neosnovana i mora se odbiti prema članu 35. stavovima 3(a) i 4. Konvencije. B. U vezi sa navodima o kršenju člana 2. Protokola br. 7 Konvencije 1. Svako osuđen od suda za kazneno djelo ima pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje svoje presude ili kazne. Ostvarenje tog prava kao i razlozi iz kojih se ono može vršiti se uređuju zakonom. 2. Od ovog prava mogu se zakonom propisati iznimke za lakša krivična djela, ili u slučajevima kad je nekoj osobi u provom stepenu suđeno pred najvišim sudom ili ako je osuđena povodom žalbe protiv oslobađajuće presude. (Član 2. Protokola br. 7) Prvi stav garantira pravo svakom osuđenom za krivično djelo da ima pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje presude ili kazne. Međutim, drugi stav dozvoljava iznimke. Apelant se žalio da nije imao pravo od višeg suda tražiti razmatranje drugostepene odluke, iako je ta odluka poništila njegovu oslobađajuću presuda na prvoj instanci u vezi progona protiv čovječnosti. Kako ovo pitanje jasno potpada pod iznimke predviđene u drugom stavu člana 2. Protokola br. 7, tako je žalba po ovom osnovu očito neosnovana i zbog toga, mora biti odbijena. C. U vezi sa navodima o kršenju člana 1. Protokla br. 12 Konvencije 1. Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status. 2. Nikog niti jedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojemu osnovu, kao što je navedeno u stavu 1. (Član 1. Protokola br. 12 EKLJP) Ocjenjeno je da apelant nije naveo ovo pitanje u svojoj apelaciji Ustavnom sudu BiH Također je ocjenjeno da je otvoreno za diskusiju da li je ustavna apelacija ponudila razumne izglede uspjeha u smislu pravosuđa po ovom pitanju (vidjeti Odluku Ustavnog Suda od 19. juna 2006. godine u slučaju Maktouf u kojoj Sud ne nalazi nikakvu povredu u zabrani diskriminacije i broja slučajeva koji su uslijedili u kojima je isto rezoniranje bilo primijenjeno). Međutim, od ESLJPa se ne traži da odluči da li je sadašnji apelant trebao koristiti taj domaći pravni lijek, budući da Sud drži da je ova žalba, u svakom slučaju, očito neosnovana zbog sljedećih razloga: Pojam diskriminacije se dosljedno tumačio u sudskoj jurisprudenciji u odnosu na član 14. Konvencije. Posebno je ova jurisprudencija jasno objasnila da “diskriminacija” znači različito tretiranje, bez nekog objektivnog i razumnog opravdanja, osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji. Autori koriste isti termin, diskriminacija, u članu 1. Protokola br. 12. Bez obzira na razlike u obimu ovih odredbi, značenja ovog termina u članu 1. Protokola br. 12 je namijenjeno da bude isto kao i ono u članu 14. (vidjeti Sejdić i Finci protiv. Bosne i Hercegovine [GC], brojevi 27996/06 i 34836/06, § 55, ECHR 2009). S obzirom na veliki broj ratnih zločina u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, neophodno je da se ovaj teret podijeli između entitetski sudova i Suda BiH. U suprotnom, odgovorni sud neće biti u stanju ispoštovati svoje obaveze iz Konvencije da dovede pred pravdu one koji su odgovorni za ozbiljne povrede međunarodnog prava unutar razumnog vremenskog perioda (vidjeti Palić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, 15. februar 2011. godine) Budući da je Sud BiH odlučio preuzeti ovaj slučaj sa entitetskog suda prvenstveno na osnovu objektivnih i razumnih kriterija (kao što su osjetljivost i kompleksnost slučaja), a na osnovu apelantovih osobnih karakteristika (kao što je, porijeklo njegove religije), ne postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 (analogno vidjeti, Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva br. 28135/95, § 50, ECHR 2000‑VI). Zbog toga je žalba, i po ovom osnovu, očito neosnovana i mora biti odbijena. Iz svih ovih razloga Evropski sud za ljudska prava većinom glasova proglašava cjelokupnu apelaciju u predmetu br.51552/10 Boban ŠIMŠIĆ protiv BiH- nedopustivom. Napomena urednika: Cjelovitu odluku na engleskom jeziku možete preuzeti sa stranice Evropskog sud a za ljudska prava na sljedecem linku: http://www.echr.coe.int/ECHR/EN/Header/Case-Law/Decisions+and+judgments/HUDOC+database/

1 ESLJP se u svojoj odluci poziva na stavove 8.-13.odluke to jest, sljedeće instrumente međunarodnog karaktera: Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945); Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine UNa o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnmbeškog suda (1946); Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i Odluci Nirnbeškog suda (1950); Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968); Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993); Statut Međunarodnog krivičnog suda (1998).

39


(2012) 15 OKO WCR

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Odluka: Del Rio Prada protiv Španije

Evropski sud za ljudska prava je donio odluku (samo na francuskom jeziku), prema kojoj je Španija prekršila član 7. (nema kazne bez zakona) i član 5.1 (pravo na slobodu i sigurnost) Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR).

Ove povrede su rezultat retroaktivne primjene “Parot doktrine”, na pripadnicu ETA-e, Inés del Río, koja je osuđena na preko 3000 godina zatvora za krivična djela terorizma.

U vrijeme kada su počinjena krivična djela maksimalna kazna zatvora prema važećem zakonu bila je ograničena na 30 godina (član 70. Krivičnog zakona Španije, 1973). Tokom 2000. godine, National Audience/Državni sud/, sud u čijoj nadležnosti su krivična djela terorizma, spojio je višestruke kazne na koje je osuđena Inés del Río i zaključio da bi ona trebala odslužiti maksimalnu kaznu zatvora od 30 godina.

U praksi, prema zakonu koji se primjenjivao do 2006. godine, ovo bi značilo da bi Inés del Río bila oslobođena nakon odsluženih 18 godina zatvora, odnosno u julu 2008. godine.

Međutim, dvije godine prije tog datuma, Vrhovni sud je promijenio svoju sudsku praksu donošenjem odluke od 29.2.2006. godine u vezi sa teroristom, pripadnikom ETA-e, Henrijem Parotom. Ovom odlukom uvedena je “Parot doktrina”, prema kojoj se skraćivanje kazne primjenjuje na svaku kaznu pojedinačno.

Kada su u aprilu 2008. godine zatvorske vlasti predložile oslobađanje Inés del Río na osnovu skraćivanja kazne zbog rada u zatvoru, Državni sud je tražio od zatvorskih vlasti da ponovo izračunaju kaznu u svjetlu nove “Parot doktrine”, nakon čega je datum oslobađanja aplikantice odgođen do juna 2017.godine.

Evropski sud smatra da su prava Inés del Río iz člana 7. prekršena jer su državni sudovi primjenili novu sudsku praksu Vrhovnog suda retroaktivno, na štetu aplikantice. Prema tome, Sud osuđuje nezakonito držanje u zatvoru aplikantice, koja je u svjetlu važeće sudske prakse, trebala biti oslobođena dana 3.7.2008.godine.

Španija je objavila da će se žaliti na ovu odluku i trenutno i dalje osporava odluku Suda iz Strazbura odbijanjem da primijeni tu odluku i naredi oslobađanje aplikantice, ističući postojanje opasnosti od njenog bjekstva iz područja nadležnosti suda.

ANALIZA ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U POGLEDU OCJENE SAGLASNOSTI

SA USTAVOM RH ZKP-a RH

Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici održanoj 19. jula 2012. donio je Odluku (U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011) kojom se pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o krivičnom postupku

1 ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.)(u

daljem tekstu: Odluka), te je ukinut veliki broj članova Zakona o krivičnom postupku2. S obzirom da je

predmetni postupak pokrenut po zahtjevu advokata/branilaca3, u ovoj analizi će biti naznačeni najvažniji

dijelovi ove odluke, kada je riječ o odbrani. Na ovom mjestu je bitno naznačiti da je Odluka obimna, te da pokriva veliki broj pravnih pitanja. Ova analiza je fokusirana na pitanja koja mogu biti od koristi braniocima u BiH, odnosno, rješenja koja mogu poslužiti kao inspiracija zakonodavcima u BiH. Odredbe ili dijelovi odredaba ZKP ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.) koje su proglašene neustavnim prestaju važiti na dan stupanja na snagu izmjena i dopuna tog zakona ili novog zakona usklađenog s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci, a najkasnije 15. decembra 2013. Započinjanje i završetak krivičnog gonjenja Kada je riječ o članu 2. stavu 5. ZKP RH (započinjanje i završetak krivičnog progona) i članu 217. stavu 1. i 2. ZKP RH (provođenje istrage), Ustavni sud RH je odmah na početku zaključio da se radi o temeljnim odredbama ZKP-a koje upućuju na okvir, značenje i ciljeve prethodnog postupka. Stoga je ove odredbe zajedno razmotrio, i to s nekoliko aspekata važnih za ustavnosudsku ocjenu uređenja prethodnog postupka.

1 U ovom članku su izvršene određene terminološke izmjene, kako bi isti bio prilagođen čitaocima u BIH. Ove izmjene se nemaju shvatati kao dovođenje u pitanje hrvatskog kao jednog od službenih jezika BIH. Također, izvršeno je sažimanje određenih dijelova Odluke. Kada su dijelovi odluke verbatim citirani, to je naznačeno u tekstu, te pripadajućoj referenci. 2 član 2. stav 5.; član 10. stav 3. u dijelu koji se odnosi na pravo na dostojanstvo iz člana 10. stava 2. tačke 2.; član 34. stav 2. u dijelu koji glasi: "isključenja (član 32. stav 1.)"; član 70. stav 5.; član 75. stavovi 2. i 3.; član 76. stavovi 2., 3. i 4.; član 86. stav 1. u dijelu koji glasi: "najkasnije do završetka istrage, odnosno nakon primitka optužnice na potvrđivanje, a prije njezina ispitivanja (član 344. stav 4.)"; član 97. stav 7.; član 102. stav 1. u dijelu koji glasi: "tački 1. do 3."; član 104. stav 2. druga rečenica koja glasi: "Tako sud može odlučiti, na prijedlog državnog odvjetnika, i ako postoji ozbiljna vjerojatnost da će okrivljenik postupiti protivno uvjetima rješenja o jamstvu."; član 106. stav 3.; član 112. stav 2. druga do šesta rečenica koje glase: "Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor


(2012) 15 OKO RRZ 40

Prigovori predlagatelja su uputili na nedostatak tzv. vela sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) krivičnog gonjenja i istrage. Zakonitost (lawfulness) i zabranu arbitrarnosti (prohibition of arbitrariness) štite i Ustav i Konvencija. Stoga ih je Ustavni sud razmotrio i kao prigovore koji upućuju na strukturalne manjkavosti općeg normativnog uređenja prethodnog postupka zbog nepostojanja mehanizma sudske zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) krivičnog gonjenja i istrage. Zakonite predistražne i istražne radnje, uključujući postupanja policije, temeljne su pretpostavke i najbolja priprema poštenog suđenja koje poslije njih može uslijediti. Ustavni sud RH je zaključio da “Promotri li se hrvatski Ustav u tom svjetlu, odgovor je na postavljeno pitanje pozitivan: zakonodavac ima ustavnu obvezu propisati pravno sredstvo protiv nezakonitog (arbitrarnog) kaznenog progona i istrage i tako osigurati svakoj osobi za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo sudsku zaštitu protiv takvog progona odnosno istrage.

4”

U konačnici, Ustavni sud RH je zaključio: ”Što se tiče opsega zahtijevane sudske zaštite u predistražnoj i istražnoj fazi postupka, ta zaštita mora obuhvatiti temeljna pitanja zakonitosti prethodnog postupka. Sudovi moraju provoditi i kontrolu postojanja pretpostavki za krivični progon i kontrolu zapreka za krivični progon. To znači da bi sudska zaštita morala biti osigurana, primjerice, radi provjere: - je li djelo koje se stavlja na teret osobi protiv koje je stvarno započeo krivični progon (to jest za koju je državni odvjetnik utvrdio da je osumnjičenik odnosno da postoje osnove sumnje da je počinila krivično djelo, a koja je o tome obaviještena) krivično djelo, ili - postoje li druge zakonske pretpostavke za krivični progon, primjerice postoje li osnove sumnje da je takva osoba počinila krivično djelo, budući da je postojanje osnova sumnje zakonska pretpostavka za krivični progon, ili - je li djelo koje se stavlja na teret takvoj osobi obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem odnosno postoje li druge okolnosti koje isključuju krivični progon.

5”

Također je naznačeno da je praktična vrijednost ovakve odluke činjenica dobijanja statusa osumnjičenika (dakle, i prava koja su vezana za taj status): Sukladno prethodnim navodima, uvođenje zahtijevanog pravnog sredstva pretpostavlja obvezu državnog odvjetnika da u trenutku kad utvrdi postojanje dostatnih osnova sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, tu osobu o tome i formalno obavijesti. U tom bi trenutku ta osoba dobila pravni status osumnjičenika, neovisno o tome što je eventualna kaznena prijava protiv nje već ranije upisana u upisnik ili se njezino ime u kaznenoj prijavi nije ni spomenulo

6.

Zakonodavac je dužan, dakle, propisati obavezu da se osoba mora odmah službeno obavijestiti da je osumnjičenik i uz taj trenutak konstituirati djelotvorno pravno sredstvo zaštite protiv nezakonitog (arbitrarnog) progona. Od tog se trenutka na tu osobu protežu i pojedina procesna jamstva iz krivičnog dijela člana 29. Ustava i člana 6. EKLJP "u mjeri u kojoj je vjerojatno da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim propuštanjem da se poštuju njegove odredbe" (presuda Kuralić protiv Hrvatske, 2009., § 44.). Zakonitost dokaza Ustavni sud RH je istakao da je institut nezakonitih dokaza područje sukobljavanja dviju temeljnih tendencija savremenog krivičnog postupka, bio on mješovitog ili akuzatornog tipa. Oba pravna sistema nastoje održati ravnotežu između funkcionalnosti kažnjavanja i zaštite prava građana. Zbog obaveze zaštite temeljnih ljudskih prava na kojoj počivaju demokratska društva utemeljena na vladavini prava ustavotvorci odnosno zakonodavci

za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik."; članak 184. stav 2. točka 1.; član 186. stav 1.; član 217. stavovi 1. i 2.; član 218. stav 3.; član 229. stav 2. druga rečenica koja glasi: "U svakom slučaju smatra se da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona ako optužnica nije podignuta šest mjeseci nakon završetka istrage."; član 230. stavovi 3., 4. i 5.; član 246. stav 1.; član 247. stavovi 2. i 3.; član 251. stav 1.; član 272. stav 1. u dijelu koji glasi: "koje je narodnosti i"; član 286. Stavovi 2., 3. i 4.; član 298.; član 326. stavovi 1., 2. i 3.; član 327. Stavovi 6. i 7.; član 332. stav 2.; član 334. stav 2.; član 335. stav 3.; član 337. stavovi 1. i 2.; član 342. stav 2. u dijelu koji glasi: ", ako ukazuju na nedužnost i na manji stupanj krivnje okrivljenika i li predstavljaju olakotne okolnosti"; član 353. stavovi 2. i 3.; član 369. stav 2.; član 377. stav 1. druga rečenica koja glasi: "Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga, nisu na pripremnom ročištu predložile."; član 399. stavovi 2. i 3.; član 421. stav 2. tačka 1.; član 442. stav 1. u dijelu koji glasi: "Ako optuženik u tijeku rasprave u zasjedanju počini kazneno djelo ili"; član 459. stav 5. ; član 462. stavovi 2. i 3.; član 508. stav 1.; član 530. stav 3.; član 531. stav 2.; član 532. stav 2. u dijelu koji glasi "i 526.” 3 Odvjetničko društvo Nobilo i dr.(prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 11. februara 2009.), odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 18. septembra 2009.), odvjetnik Zrinko Zrilić iz Zadra (prijedlog broj: U-I-448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 3. februara 2009. i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 9. aprila 2009.), odvjetnica mr. sc. Laura Valković iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 5. studenoga 2010.), Igor Rzaunek iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 2. lipnja 2011.). 4 dio.39.2 Odluke, str.24; 5 dio.39.3 Odluke, str.25; 6 dio 39.7.Odluke, str.27;

41


(2012) 15 OKO WCR

određuju granice ovlasti sudija pri odlučivanju o upotrebi nezakonitih dokaza. Okosnica su izgradnje tih granica minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza. Ti su standardi na supranacionalnoj razini sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, dok su u unutrašnjim pravnim porecima propisani u nacionalnim ustavima i zakonima. Zajednički je cilj tih standarda isključenje nezakonitih dokaza iz supstrata (osnovice) za donošenje presude. Nezakoniti dokaz može se definisati kao dokaz koji se zbog povrede procesne forme njegova prikupljanja ili izvođenja, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje presude u krivičnom postupku. Bez obzira procjenjuje li zakonodavac ili sudija dokaze na kojima se ne smije temeljiti presuda, procjena se zasniva na uvažavanju dviju vrijednosti ustavnopravnog značenja. Riječ je o zaštiti pojedinih temeljnih ljudskih prava odnosno prava odbrane od arbitrarnog postupanja države te o pozitivnoj obvezi države da osigura djelotvoran krivični progon. Ustavni sud RH je u Odluci podsjetio da je u središtu rasprave o načelu djelotvornosti zaštite ljudskih prava uvijek pitanje imaju li ustavna i konvencijska prava prednost pred općim ili javnim interesom. Riječ je o vrijednostima koja su po prirodi stvari često međusobno suprotstavljena. Načelno su moguća tri modela rješavanja sukoba među njima. Prvi je model privilegiranja prava prema kojem prava trebaju imati prednost pred javnim ili općim interesom. Drugi je model privilegiranja općeg ili javnog interesa koji treba imati prednost pred pojedinačnim pravima. Treći je model postizanja ravnoteže prema kojem svaku suprotstavljenu vrijednost treba uravnotežiti prema drugoj tako da se ne daje prednost nijednoj od njih sve dok se u cijelosti ne razmotre sva relevantna obilježja konkretnog sukoba. I Ustav RH (jednako je istina i za Ustav BiH) i EKLJP u prvom redu prihvaćaju model privilegiranja prava odnosno model postizanja ravnoteže, ovisno o naravi prava o kojem je riječ. Međutim, pod određenim pretpostavkama ipak dopuštaju da zaštita općeg dobra (opći ili javni interes) prevlada nad pojedinačnim ustavnim i konvencijskim pravima. Iznimka su apsolutno zaštićena nederogabilna prava koja uvijek moraju imati prednost pred bilo kojim drugim pravima ili interesima, i pojedinačnim i općim ili javnim. Primjer je sadržan u članu 10. stavu 2. tački 1. ZKP-a RH koji bezuvjetno proglašava nezakonitim svaki dokaz pribavljen kršenjem zabrane mučenja i okrutnog ili nečovječnog postupanja koje pripada kategoriji apsolutno zaštićenih nederogabilnih prava (jednako u članu 10 stav 2 ZKP BiH). Međutim, kad je riječ o relativno zaštićenim nederogabilnim i derogabilnim pravima te o kvalificiranim pravima, u određenim okolnostima ta prava i opći ili javni interesi nisu prima facie jednake varijable koje je moguće vagati radi stvaranja ravnoteže. “Ustavni sud utvrđuje da je ljudsko dostojanstvo apsolutno, nederogabilno i nekomparabilno i nije ga moguće ni ograničavati ni vagati. Pribavljanje dokaza povredom ljudskog dostojanstva čini taj dokaz nezakonitim. Odstupanje od tog pravila nije dopušteno jer nijedno drugo pojedinačno pravo ili sloboda odnosno nijedan opći ili javni interes, pa ni onaj usmjeren na uspješno procesuiranje najtežih kaznenih djela, nije dopušteno uspoređivati niti mu je dopušteno dati prednost pred ljudskim dostojanstvom. Ta je zabrana sadržana, implicite, u člancima 17. stavku 3., 23. stavku 1., 25. stavku 1. i 35. Ustava. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da članak 10. stavak 3. ZKP-a kad se tiče dijela stavka 2. točke 2. koji glasi: "dostojanstvo," nije u suglasnosti s navedenim odredbama Ustava.” Branjenik i branilac Pravo na branitelja implicira povjerenje u odnosima između branjenika i branioca. Nema djelotvorne odbrane ako branjenik ne vjeruje svom braniocu. Jedan je od osnovnih elemenata tog odnosa povjerenja povjerljivost (tajnost) razmijenjenih informacija. Branjenik mora biti u mogućnosti povjeriti bilo koju informaciju branitelju i pritom biti siguran da ništa što je rekao branitelju neće postati poznato vlastima. Ustav RH ne dopušta mogućnost ukidanja prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem osim u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda (član 17. Ustava RH). Budući da je pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim braniocem inherentan dio tog ustavnog prava, ni njega nije dopušteno ukidati osim pod pretpostavkama propisanim članom 17. Ustava RH

7.

Razmotri li se prikladnost normativne tehnike koja je primijenjena pri uređenju tog prava, odmah se zapaža da su i član 75. i član 76. ZKP-a RH pravilno normativno oblikovani: konkretno pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim braniocem prvo se priznaje (pravilo), nakon toga se propisuju njegova ograničenja (iznimka), a na kraju se protiv tih ograničenja priznaje djelotvoran i brz put pravne zaštite pred sudom. Tako formuliran normativni okvir nije ustavnopravno sporan, budući da pravo na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem i iz njega derivirano pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom pripadaju skupini relativno zaštićenih derogabilnih ustavnih i konvencijskih prava. Sažeto, pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom nije izrijekom propisano Ustavom, nego se izvodi iz ustavnog prava na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem (član

7 Dio 44.4 i 44.5 Odluke, str.34-35;


(2012) 15 OKO RRZ 42

29. stav 2. alineja 3. Ustava RH). Dakle, nije apsolutno nego je podložno ograničenjima. Istovjetno stajalište izrazio je Europski sud u predmetu Rybacki protiv Poljske (presuda, 13. siječnja 2009., zahtjev br. 52479/99)

8.

Ustavni sud RH je ponavio da s ustavnopravnog aspekta nije sporno zakonodavčevo ovlaštenje da uredi ograničenja prava uspostavljanja veze uhapšenog lica s njegovim braniteljem propisivanjem mjere nadzora njihove komunikacije, kao ni zakonsko uređenje prema kojem taj nadzor nalaže državni odvjetnik svojim rješenjem, sve dok je riječ o iznimci i sve dok su u zakonu precizno određena kaznena djela koja svojom težinom i stupnjem opasnosti za organizirani život u zajednici i javnu sigurnost, osobito za živote građana, opravdavaju to ograničenje. U članu 75. ZKP-a RH to nije učinjeno. Nadalje, Ustavni sud RH je prihvatio prigovore predlagatelja da u članu 75. stavu 2. ZKP-a RH ne postoje pretpostavke pod kojima državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire. Taj je prigovor osnovan neovisno o tome što nije riječ o presretanju ili prisluškivanju njihovih razgovora, nego o unaprijed najavljenoj mjeri koja se provodi unutar prostora koji kontrolira nadležna državna vlast, a u kojem je smješten uhićenik. Ustavni sud u tom smislu prihvaća pravno stajalište Europskog suda da bi čak i "istinsko vjerovanje utemeljeno na razumnim osnovama da su im razgovor slušali (...) neizbježno spriječilo slobodan razgovor između odvjetnika i branjenika i omelo pravo branjenika da bude djelotvorno branjen i zastupan" (v. presudu Oferta Plus S.R.L. protiv Moldavije, 2006., § 147.). U usporedbi s tom situacijom, nedvojbeno je da čvrsta i izvjesna spoznaja da se razgovor odnosno drugi oblik komunikacije nadzire sama po sebi znači težak oblik ograničavanja slobode uhićenika na nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem. Ustavni sud RH je prihvatio i prigovor predlagatelja da iz člana 75. stava 2. ZKP-a nije jasno tko je ovlašten prekinuti razgovor između uhićenika i branitelja. Također primjećuje da nije jasna pravna priroda rokova propisanih u članu 75. stavu 3. ZKP-a (dva sata za žalbu uhićenika i šest sati za odluku suca istrage o žalbi). Budući da posljedice prekoračenja tih rokova nisu propisane, ostaje nejasno je li riječ o instruktivnim ili prekluzivnim rokovima. Ako je riječ o prekluzivnim rokovima, nisu jasne pravne posljedice koje nastaju za uhićenika kad zakasni sa žalbom odnosno kad sudac istrage zakasni s odlukom o žalbi. Konačno, nije jasno je li za nadzor svakog pojedinog razgovora potreban poseban nalog državnog odvjetnika ili je on ovlašten jednim nalogom odrediti nadzor više razgovora ili svih razgovora koji se budu održavali između uhićenika i njegova branitelja, a ako da, smije li se nalog izdati za sve razgovore tijekom cjelokupnog razdoblja u kojem branjenik ima status uhićenika ili ne. To su pitanja koja su relevantna s ustavnopravnog aspekta zaštite prava obrane uhićenika. ZKP na njih ne daje odgovore

9.

“Sukladno tome, nepostojanje pretpostavki pod kojima bi bilo dopušteno ograničiti pravo branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim braniteljem nalogom da se njihov razgovor nadzire (što uključuje i nedostatak naznake kaznenih djela u odnosu na koje bi taj nadzor bio dopušten) te uočene nepreciznosti u uređenju postupanja ovlaštenih osoba tijekom tog nadzora dovodi do zaključka da članak 75. stavak 2. ZKP-a nije u skladu sa zahtjevima koje za zakone postavlja vladavina prava, osobito sa zahtjevima preciznosti, predvidljivosti i pravne izvjesnosti (članak 3. Ustava). Zbog nedostataka koje sadržava, članak 75. stavak 2. ZKP-a prisiljava ovlaštene službene osobe da ga tumače što je uvijek povezano s rizikom pogrešaka i pojave određenog stupnja proizvoljnog postupanja. Time se otvara i mogućnost narušavanja same biti prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom, što nije u suglasnosti s člankom 29. stavkom 2. točkom 3. u vezi s općim jamstvom prava na pošteno suđenje iz stavka 1. tog članka Ustava. Zaključno, zbog težine stupnja ograničenja prava branjenika da održava povjerljivu (tajnu) komunikaciju sa svojim odvjetnikom mjera propisana člankom 75. stavkom 2. ZKP-a po naravi stvari mora biti striktno ograničena na najteže oblike kaznenih djela (primjerice, onih povezanih s terorizmom i organiziranim kriminalom ili djelima korupcije velikih razmjera) koji moraju biti navedeni u samom zakonu i moraju biti precizno određeni. Osim toga, nužno je precizno propisati pretpostavke pod kojima je ta mjera dopuštena, precizirati postupanje ovlaštenih osoba tijekom nadzora razgovora između uhićenika i branitelja i predvidjeti pravne posljedice prekoračenja rokova iz članka 75. stavka 3. ZKP-a. Pri propisivanju tih pretpostavki osobito se mora uvažavati činjenica da je riječ o uhićeniku, a da se držanju uhićenika u početnim fazama policijskog ispitivanja u pravilu pripisuju posljedice koje su odlučujuće za izglede obrane u bilo kojem kasnijem kaznenom postupku.

10”

Uvid u spis predmeta-objelodanjivanje Pravo uvida u spis predmeta i pravo na predlaganje i izvođenje dokaza osnove su prava odbrane u krivičnom postupku. Uvid u spis predmeta omogućava spoznaju o tome što se okrivljeniku stavlja na teret, koji su dokazi za to pribavljeni i druge informacije. Bez prava uvida u spis predmeta pravo na obranu je nudum ius. Djelotvornim ostvarenjem tog prava osumnjičenik odnosno branjenik dobiva aktivnu ulogu i prelazi iz "objekta istrage" u subjekt krivičnog postupka. O tom pravu u velikoj mjeri ovisi poštenost krivičnog postupka i funkcioniranja pravne države u okvirima krivičnog pravosuđa.

8 Dio 63.2 Odluke, str.46-47; 9 Dio 65 Odluke, str.49-50; 10 Dio 65.1 Odluke, str.49-50;

43


(2012) 15 OKO WCR

Ustavni sud RH je tako da odlučio da o činjenici da je osumnjičenik ispitan tako ostaje ovisno samo ostvarenje sekundarnih prava korištenja spisom, to jest prava prepisivanja, kopiranja te snimanja spisa i predmeta koji se imaju upotrijebiti kao dokaz. Ta prava Ustav RH ne jamči. S ustavnopravnog je aspekta relevantna činjenica da primarno pravo uvida u spis (prema terminologiji ZKP-a: pravo razgledavanja spisa) u praksi mora biti djelotvorno ostvarivo. Čini se nespornim da će rješenjima sadržanim u članu 184. stavu 2. tački 1. u vezi s članom 213. stavovima 4. i 5. ZKP-a zakonodavac ostvariti taj ustavni zahtjev kad unutarnju strukturu prethodnog postupka uskladi s pravnim stajalištima izraženim u ovoj odluci i tako ispuni pozitivne obveze navedene u tački 39.8. obrazloženja odluke. U tim se okvirima može ocijeniti ustavnopravno prihvatljivim dio tačke 1. stava 2. člana 184. ZKP-a koji glasi: "pod uvjetom da je osumnjičenik prethodno ispitan, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom". Budući da je članom 213. (novim) stavovima 4. i 5. ZKP-a pravo osumnjičenika na uvid u spis predmeta (to jest pravo razgledavanja spisa) "drugačije propisano", i to na način koji zadovoljava minimum ustavnopravnih zahtjeva, Ustavni sud ocjenjuje da su prigovori predlagateljica u tom aspektu postali suvišni. Međutim, Ustavni sud RH je istovremeno primjetio da nije jasan materijalni aspekt pojma "prethodno ispitan" u smislu člana 184. stava 2. tačke 1. ZKP-a. Riječ je o problemu vezanom uz tumačenje postupanja osumnjičenika kad on na ispitivanju pred državnim odvjetnikom odluči šutjeti. Zakonodavac nije jasno definirao značenje te šutnje tijekom ispitivanja osumnjičenika u smislu člana 184. stava 2. tačke 1. ZKP-a i njezin utjecaj na djelotvorno ostvarenje prava osumnjičenika na korištenje spisom predmeta. Ustavni sud naglašava da šutnja osumnjičenika tijekom ispitivanja mora značiti da je osumnjičenik ispitan u smislu člana 184. stava 2. tačke 1. ZKP-a i da odmah poslije završetka ispitivanja (tijekom kojeg je šutio) ima pravo korištenja spisom predmeta. Budući da to ustavnopravno važno pitanje zakonodavac nije uredio, Ustavni sud s tog je aspekta ocijenio tačku 1. stava 2. člana 184. ZKP-a nesaglasnom sa zahtjevima procesne poštenosti zajamčenim članom 29. Ustava i članom 6. Konvencije

11.

ZKP RH sadrži jednu odredbu koja je u vezi sa objelodanjivanjem, a koja nije sadržana u ZKP BIH: "Članak 353. (1) O novim dokazima koji su naknadno otkriveni u prethodnom postupku obavijestit će se protivna stranka najkasnije u roku od osam dana od saznanja za njihovo postojanje. (2) Ako bi obavještavanje o pojedinom dokazu važnom za obranu moglo nanijeti štetu istrazi u drugom postupku koji se vodi protiv istog ili drugih okrivljenika, vijeće će na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odobriti odgodu obavještavanja. (3) Rješenje iz stavka 2. ovog članka vijeće će donijeti i ako postoje okolnosti iz članka 294. ovog Zakona. (4) Odgoda o obavještavanju o dokazima iz stavka 2. ovog članka mora prestati prije završetka dokaznog postupka, dok odgoda iz stavka 3. ovog članka može trajati do odluke o položaju svjedoka." Jasno je da bi ova odredba dovela do veće ravnopravnosti stranaka u postupku u BiH, nego što je to sada slučaj. Bitno je naglasiti da je značajan prostor u odluci posvećen analizi odredbi koje uređuju primjenu posebnih istražnih radnji, odnosno, korištenje materijala prikupljenih na ovaj način. Kakogod, u ovoj analizi nisu prenešeni zaključci Ustavnog suda RH koji se tiču ove problematike, iz razloga što su rješenja u suštini dosta različita od BiH. Na kraju ove analize, a s obzirom na brojne spekulacije u opštoj i stručnoj javnosti koje se tiču uticaja ove odluke na neke postupke koji su izuzetno medijski propraćeni, a trenutno su u toku pred sudovima u RH, bitno je naznačiti da je donoseći ovu odluku Ustavni sud RH odlučio da ova odluka nema učinaka na postupke koji su pokrenuti ni na radnje i mjere koje su poduzete prema Zakonu o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.) za vrijeme njegova važenja, te da za vrijeme važenja Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09. i 80/11.) nitko se ne može pozivati na ovu odluku kao na pravnu osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 58. stavka 1. ili članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

11 Dijelovi 97.3, 97.4 i 97.5, str.72-73;


(2012) 15 OKO RRZ 44


OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje nekoliko puta godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Objavljen na jezicima naroda u BiH, Reporter će biti izvor informacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima, sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme koji se pojavljuju u praksi.

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične

odbrane Ureda registrara Suda BiH čiji je zadatak da

osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u

predmetima ratnih zločina.

www.okobih.ba

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Tel: +387 33 560 260

Fax: +387 33 560 270

[email protected]

www.okobih.ba

Одсјек kривичне oдбране Odsjek krivične odbrane Criminal defence section

oko reporter broj 15

Documents