5. ODRŽIVI RAZVOJ I GRADITELJSTVO

5.1. OKOLIŠNA ODRŽIVOST I ODRŽIVI RAZVOJ

• Jedan od najvećih izazova 21. stoljeća jest osigurati svim ljudima na Zemlji bolje životne uvjete uz istodobno smanjenje utjecaja ljudskih aktivnosti (antropogenih utjecaja) na prirodne ekosustave i globalni okoliš.

• Kao najizglednije rješenje za ostvarenje ovoga cilja danas se nudi univerzalni koncept okolišne održivosti (engl. Environmental Sustainability) i s njim povezan pojam održivog razvoja (engl. Sustainable Development).

• Okolišna održivost je sposobnost zadovoljenja trenutnih ljudskih potreba za prirodnim bogatstvima bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovoljavaju svoje potrebe.

• Drugim riječima, okolišna održivost je sposobnost ljudi da mogu gospodariti prirodnim bogatstvima na neograničeno vrijeme bez opterećenja koje na prirodne ekosustave, koji omogućuju održavanje života na Zemlji, nameće ljudsko društvo.

• Zbog naglog i prekomjernog porasta broja svjetskog stanovništva s pratećim antropo-genim utjecajima, globalna stabilnost okoliša, a time i koncept održivosti, je danas ozbiljno ugrožena. Stoga Zemlji kao sustavu prijeti destabilizacija sa značajnim ili katastrofalnim posljedicama.

• Ova teza postaje sve prisutnija kod znanstvenika koji zemljin sustav definiraju setom povezanih i interaktivnih fizikalnih, kemijskih, bioloških i socioekonomskih procesa koji kontroliraju globalno stanje okoliša.

Slika 5.1. Planetarne granice

• Predlaže se novi konceptualni okvir – planetarne granice za određivanje sigurnog prostora ljudskog djelovanja i funkcioniranja zemljina sustava, slika 5.1.

• Predložene planetarne granice odnose se na devet područja na kojima se temelji globalna održivost: (1) klimatske promjene; (2) zakiseljavanje oceana (mora), (3) oštećenje ozonskog omotača; (4) kruženje dušika i fosfora; (5) globalna potrošnja slatke vode; (6) promjene u korištenju poljoprivrednog zemljišta; (7) smanjenje biolo-ške raznolikosti; (8) atmosfersko opterećenje aerosolima i (9) kemijsko zagađenje.

• Da bi se izbjegle katastrofalne posljedice za okoliš, čovjekovo se ponašanje i iskori-štavanje prirodnih bogatstava mora zadržati unutar sigurnog prostora djelovanja predloženih planetarnih granica (zeleno osjenčana površina na slici 5.1).

• Međutim, čovjek je već danas prekoračio tri od devet granica: (1) klimatske promjene, (2) dopuštenu mjeru smanjenja biološke raznolikosti i (3) unos dušika u biosferu, uz primjedbu da kod utvrđivanja prekoračenja klimatskih promjena treba biti krajnje oprezan i napomenuti da današnja znanost još uvijek traži odgovor na pitanje da li se kod klimatskih pojavnosti u posljednjih nekoliko desetljeća definitivno radi o promjeni klime ili samo o njenoj uobičajenoj varijaciji.

• Postizanje održivosti u dugom (beskonačnom) vremenu pretpostavlja ostvarenje ravnoteže između tri međusobno čvrsto povezane sastavnice: (1) uravnoteženog i stabilnog ekonomskog razvoja s manjim utjecajem na daljnju degradaciju okoliša (ekonomska sastavnica); (2) ostvarenje društva koje odlikuje generacijska i među-generacijska solidarnost te u kojem se poštuju različitosti u okviru demokratskih vrije-dnosti (društvena sastavnica) i (3) očuvanje sviju sastavnica okoliša kao prirodnog dobra o kojima ovise sadašnje i buduće generacije (okolišna sastavnica), slika 5.2.

Slika 5.2. Sastavnice održivosti

• Održivi razvoj je (ekonomski) razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih, a ne ugrožava sposobnost budućih generacija da zadovoljavaju svoje potrebe.

• Time se podrazumijeva očuvanje količine i kvalitete prirodnih bogatstava ne samo za zadovoljenje sadašnjih potreba, već i nesmetano korištenje i gospodarski razvoj te osiguranje zdravog okoliša za buduće generacije.

• Kao metafora održivog razvoja nudi se stolica održivosti, slika 5.3.

• Da bi razvoj bio održiv (u dugom vremenu) potrebno je postići ravnotežu između sve tri sastavnice održivosti. Zaostajanje u razvoju bilo koje od triju sastavnica održivosti, kao i nerazmjeran razvoj pojedinih od njih, izaziva nestabilnost. Stolica održivosti postaje nestabilna čime su dovedene u pitanje njezina uporabivost i funkcija.

Slika 5.3. Stolica održivosti

• Pojmovi okolišna održivost i održivi razvoj vrlo se često koriste kao sinonimi. Međutim, između njih postoji suptilna razlika. Održivi razvoj je proces kojim se postiže održivost. Dakle, održivost se shvaća kao konačni cilj održivog razvoja, tj. stanje procesa u kojem su zadovoljeni svi postavljeni kriteriji i uvjeti održivosti.

• Održivi razvoj se kao pojam javio prije tridesetak godina, ali je u suštini, kao ideja u ljudskim razmišljanjima, prisutan već stoljećima.

• U biti, koncept održivog razvoja podrazumijeva solidarnost svih čimbenika u procesu gospodarenja prirodnim resursima. Stoga se danas sintagma održivog razvoja nudi kao spasonosno rješenje za sve probleme i dvojbe koje se na Zemlji gomilaju geometrijskom progresijom.

• Naime, čovječanstvo se danas suočilo sa spoznajom da više nije moguće na postojeći način gospodariti okolišem. Načinjeni propusti već su rezultirali brojnim pogoršanjima i sve brojnijim ljudskim tragedijama. Cijena se počela plaćati, s velikom dozom nepredvidivosti kolika će ona biti u bliskoj i daljoj budućnosti.

• Sa snažnim industrijskim razvojem svijet se ubrzo suočio i s globalnom među-zavisnosti. Problemi koje je netko izazvao na jednom mjestu uzrokovali su negativne posljedice na vrlo udaljenim lokacijama.

• Pojam održivog razvoja danas veoma često (prečesto) rabe najrazličitije izobraženi ljudi u različitim prilikama.

• Ipak postoji opći konsenzus vezan uz razjašnjenje i uporabu tog pojma. Riječ je o želji i potrebi za efikasnijom brigom o okolišu uz istodobno osiguranje ekonomskog rasta.

• U biti, riječ je o pojmu koji je višeznačan i danas još uvijek nedovoljno razjašnjen.

• Uz to, izuzetno malen broj korisnika sintagme održivog razvoja jasno razumije njen slojevit, a često i duboko suprotstavljen smisao. Zapravo, cijeli svijet u sintagmi održivog razvoja vidi ili, bolje rečeno, želi da vidi samo pozitivne ishode do kojih će doći bez sukobljavanja, a time i bez negativnih posljedica.

• Definicija pojma održivog razvoja se često kritizira kao proturječna i neprecizna, što otvara mogućnosti za njezine različite interpretacije.

• Definicija je proturječna jer iskustvo pokazuje da ne postoji kvantitativni materijalni razvitak koji može teći beskonačno kad se zna da su prirodna bogatstva i životni prostor na Zemlji konačni.

• Time se pojam održivog razvoja može primijeniti samo na obnovljiva prirodna bogatstva.

• Zato Međunarodna unija za zaštitu prirode definira održivi razvoj kao onaj koji omogućuje življenje unutar nosivog kapaciteta okoliša (globalnog ekosustava).

• Nosivi kapacitet okoliša označava dopušteno opterećenje okoliša maksimalnim brojem korisnika popraćeno određenim djelatnostima, iskorištavanjem prirodnih bogatstava te odlaganjem otpada, koje u neograničenom periodu može podnijeti prirodni ili umjetni okoliš, a da se ne ugrozi njegova stabilnost, tj. da ne dođe do smanjenja njegovih prirodnih vrijednosti (degradacije) i ugrožavanja ljudskog zdravlja.

• Nadalje, definicija održivog razvoja traži zadovoljenje potreba, pa tako i potreba siromašnih u svijetu, a da ne utvrđuje te potrebe i tko o tome može odlučivati. Istodobno se zahtijeva ograničenje potrošnje dobara i energije, o čemu odlučuje organizirano društvo (država) utjecajem na izbor tehnologije i na socioekonomsku strukturu, a time to društvo odlučuje i o (ekonomskim) potrebama budućih generacija.

• Ipak, ono što je neosporno kod održivog razvoja jest da je to (a) sustavan proces, (b) evolutivan kroz duže vrijeme, (c) nelinearan i (d) stalno otvoren.

• Dakle, očigledno je da su se susrele dvije u biti duboko suprotstavljene sfere interesa koje bez obzira na svu dubinu jaza između njih moraju ubrzo naći kompromisna rješenja kako budućnost Zemlje ne bi postala krajnje upitna.

• Stoga se s visokom dozom izvjesnosti može pretpostaviti kako će održivi razvoj biti dugotrajan proces koji će imati snažne posljedice na sve društvene slojeve.

• Također, pojam održivog razvoja postao je mjesto konačnog i neizbježnog susreta ekologije i ekonomije. Jedna od temeljnih sastavnica ekonomije razvijenog svijeta je (slobodno) poduze-tništvo. Cilj poduzetništva je stvaranje dobiti. Zaštita okoliša zahtijeva sniženje ili trošenje te dobiti. Pretpostavka da će poduzetnik slijediti isključivo općeprihvaćene etičke norme i voditi računa o okolišu nerealna je i naivna.

• Naime, posljedice gotovo svih zahvata koje je čovjek poduzimao u okolišu pokazale su da priroda ima vrlo dugo i uglavnom bolno iskustvo s čovjekom. Razlog je ljudsko, uglavnom nerazumno i profitersko ponašanje prema okolišu i prirodnim bogatstvima.

• Sve do sada poduzete mjere u biti su vrlo malo ili ništa promijenile, tako da je danas već sasvim očigledno ugrožen čovjekov opstanak na Zemlji. Problemi efekta staklenika, kiselih kiša, ozonskih rupa, kemijski tempiranih bombi, masovnog zagađenja vode, tla i zraka, umiranja šuma, stvaranja i širenja pustinja, besmislenih kriza i ratova, širenja AIDS-a, kravljeg ludila, ptičje i svinjske gripe itd., postali su dio naše svakodnevnice. O njima se i suviše govori i piše ali se nedvojbeno ne poduzimaju odgovarajuće niti učinkovite mjere.

• Znanstvenici tvrde da je za njihovo poduzimanje ili krajnji rok ili je možda čak i prekasno. Moćnici koji vladaju svijetom i koji priznaju jedino logiku profita, nevoljko i sasvim lažno pristupaju rješavanju problema zaštite okoliša i omogućavanja održivog razvoja. Zapravo, sve ono što se danas zbiva u svijetu u suštini je primitivna vladavina dnevne politike nad stvarnim problemima čovjekovog opstanka na Zemlji. Ti problemi se u biti uopće ne rješavaju nego se sve više gomilaju, a dnevna politika i svjetski moćnici potpuno neodgovorno, koristeći moćne i manipulirane medije, uvjeravaju javnost u svoju plemenitost i brigu za prošle, sadašnje i buduće generacije.

• Održivi razvoj je, kako je već istaknuto, jedan vrlo razoran proces. Razlog tome leži u činjenici što uvođenje održivog razvoja iziskuje zamjenu dosadašnjeg načina razmišljanja i djelovanja potpuno novim. Takvi procesi ne mogu teći ni jednostavno ni brzo, niti bez popratnih neugodnih posljedica. Sadašnje vladajuće strukture u načelu žele zadržati status quo i pružaju otpor razornoj snazi nove ideje koristeći je često kao trojanskog konja, pretvarajući se da ju prihvaćaju, a u biti rade na njenom uništavanju.

• Uz dosadašnji (današnji) ekonomski sustav, u kojemu je profit bitan (često i jedini) smisao svih ljudskih djelatnosti, novoj ideji održivog razvoja suprotstavljaju se i sami znanstvenici, i to, paradoksalno, prvenstveno oni koji su u znanstvenoj zajednici postigli visoka priznanja i zaslužen ugled (autoritet).

• Naime, koncept održivog razvoja jednostavno iziskuje preispitivanje gotovo svih do danas postignutih rezultata. Već sama ta činjenica kao da je opasna prvenstveno za one koji su svoj neupitni autoritet izgradili na rezultatima što ih novi koncept dovodi u pitanje. Osim toga, novi je koncept doista interdisciplinaran, a time i multidisciplinaran, čime se procesi moraju tumačiti sa svih stajališta s posebnim težištem na utjecaju efekta mjerila (engl. Scale Effect), tako da se u razmatranje moraju uzeti mikrodimenzije, mezodimenzije i makrodimenzije vremena i prostora.

• Naime, dosadašnja je znanost išla uglavnom u smjeru superspecijalizacije i detaljnog ulaženja u jedan vid problema. Tu praksu održivi razvoj napušta kao nedovoljno efikasnu, ističući istodobno kako se ona ne odbacuje niti smatra krivom, već za današnje probleme svijeta samo nedovoljno djelotvornom i presporom.

• Zapravo, može se reći da se prije znanost, a osobito, primjerice, fizika, bavila uglavnom izučavanjem dobro organiziranih, tj. jednostavnih sustava.

• Kao izvrstan primjer potvrde ove konstatacije može poslužiti Newtonova fizika, čijom je primjenom ostvaren revolucionarni skok u znanosti, a potom i u tehnologiji, a što je sve imalo ključnu ulogu u nadolazećim društvenim kretanjima. Ključ Newtonova uspjeha leži u jednostavnosti pristupa proučavanju prirodnih sustava, tj. u jednostavnosti tumačenja ispitivanih odnosa. Odnos između sile gravitacije i mase jednostavan je i snažan, tako čvrst da dominira dinamikom nebeskih tijela. Svojstvo mu je da je inverzan.

• Međutim, Newtonov je uspjeh rezultirao krivim uvjerenjem koje je vladalo sljedećih stotinjak godina, a definitivno ga je razorio upravo koncept održivog razvoja. Uvjerenje je bilo da vještina znanosti leži u tome da očiglednu kompleksnost prirode protumači jednostavnim načelima, tj. da je ona sposobna kompleksnost reducirati na njenu bazičnu jednostavnost, odnosno izraziti je pomoću prve aproksimacije.

• Takvo što je bilo moguće učiniti samo s pojedinim fizikalnim sustavima, kojih ima vrlo malo. U proučavanju većine ostalih prirodnih sustava, odnosno procesa, uspjeh nije bio niti približno postignut, budući da se susreće s fenomenom slabo organiziranih ili difuznih sustava.

• To se najočiglednije pokazalo u ekologiji. Ekosistemi su vrlo kompleksni difuzni sustavi koje nije moguće opisati ni aproksimacijama višeg reda, a kamoli ih svesti na jednostavne principe koji bi se potom formulirali određenim aproksimacijama.

• Modeli kompleksnih difuznih sustava (problema) nemaju ulaze i izlaze u tradicionalnom smislu u kojem smo na njih navikli u dosadašnjoj znanosti. Više je riječ o interakcijama i, slikovito rečeno, o dijalogu među različitim čimbenicima. A za izučavanje takvih sustava potrebna nam je ako ne nova znanost, a ono barem bitno nov znanstveni pristup.

• Primjer tumačenja ove činjenice započinje iznošenjem trivijalnog fizikalnog događanja kada bakterija uđe u ljudsko ždrijelo. Masa jednog tijela (ljudskog) je 18 redova veličina veća od mase drugog (bakterije). Ako je bakterija patogena te ako je membrana ždrijela osjetljiva prema bolesti, to može doslovno izazvati katastrofu svjetskih razmjera. Naime, čovjek može oboljeti i umrijeti uzrokujući epidemiju velikog razmjera, koja bi mogla utjecati na tok povijesti.

• To je vrlo malo vjerojatno, ali nije nevjerojatno odnosno nemoguće. Nema zakona fizike koji taj proces (sustav) može protumačiti niti opisati, barem zasada. Masa bakterije koja bi započela taj proces iznosi oko 7x10-14 grama, a posljedice koje bi ona mogla izazvati nemjerljive su s njenom masom.

• Treba istaknuti da je takvih slučajeva epidemija već bilo te da današnji svijet nije ničim obranjen od njihove ponovne pojave.

• Dakle, za ekologe (biologe) ništa nije a priori neznatno. Oni «ne znaju» Newtonove prve aproksimacije. Cijeli sustav i sve njegove komponente, ma koliko bile malene, moraju biti uzete u razmatranje.

• U biti, koncept održivog razvoja donio je pred ljudsku zajednicu ideju kompleksnih difuznih sustava i nužnost njihovog shvaćanja i proučavanja za što će, kako je istaknuto, biti potrebno razviti novu znanost.

• To ne treba čuditi. Riječ je o sasvim normalnom procesu, normalnom slijedu stvari. Trebalo je u prvome redu istražiti i objasniti sustave kod kojih je moguće izdvojiti pojavu ili proces jedne fizičke prirode koja ovisi o sasvim malom broju varijabli i još manjem broju njihovih međudjelovanja. Rezultate takvih istraživanja bilo je moguće predstaviti u obliku dobro interpretiranih, najčešće fizički jasno zasnovanih, funkcionalnih veza, kojima se zbog toga pripisivala uloga apsolutnih zakona.

• Zato će 21. stoljeće biti stoljeće snažnog izučavanja slabo organiziranih sustava, odnosno sustava koji se čovjeku čine slabo organizirani.

• Okviri koji su prethodno izneseni očigledno su za svakodnevnu inženjersku praksu preširoki te ih je potrebno «prizemljiti», tj. približiti praksi i svakodnevnim inženjerskim problemima, što u bliskoj budućnosti predstavlja veliki izazov. Prema velikom cilju, izgradnji modela nove generacije, treba ići postupnim, pragmatičnim, inženjerskim koracima.

• Stoga održivi razvoj predstavlja dugotrajni proces koji traži ozbiljne ekonomske i sociološke promjene kao i promjene u pristupu okolišu.

• Pri tome postoje tri glavna načela koja će biti potrebno poštovati želi li se osigurati održivi razvoj, odnosno stabilnost sjedalice održivosti.

• Prvo je načelo posebnosti (specifič-nosti). Njegovo je značenje protuteža snagama jednolikosti (uniformnosti) ko-je proizlaze iz globalizacije. Jednolikost nikako ne smije prijeći neki prag i mora se zadržati poštivanje povijesnih, kultu-roloških, religijskih, populacijskih, eko-nomskih i drugih raznolikosti.

• Drugo je načelo predostrožnosti i/ili opreza. S obzirom da je budućnost puna nepredvidivih iznenađenja, neophodno je uvijek razmatrati i držati u pripremi brojne genetske, ekološke, socijalne i kulturološke opcije te ih koristiti ako neka od prihvaćenih opcija zakaže.

• Treće je načelo prilagodljivosti. Česta iznenađenja traže kreativne i brze akcije na neočekivane reakcije biosfere i tehnosfere.

☺☺☺

• Sukladno prethodno iznesenom, očito je kako je u ostvarivanju održivog razvoja jedan od bitnih činitelja cjelovitost i uzajamnost ekonomije i zaštite okoliša.

• Nažalost, dugo se godina razmišljalo kako su ekonomski i ekološki sustavi odvojeni i da stoga nema potrebe proučavati ih međuovisno. Ekonomisti su mislili da je ekonomski sustav odvojen od prirode, a znanstvenici prirodnih znanosti kako je prirodni sustav odvojen od ljudi.

• Ukupna prirodna bogatstva su velika, ali ipak ograničena za sve brži rast ekonomskog sustava.

• Posljedice takvog ubrzanog ekonomskog rasta jesu:

▪ u posljednja dva desetljeća došlo je do sve bržeg iscrpljivanja prirodnih bogatstava. Time obnovljiva bogatstava nemaju dovoljno vremena za obnavljanje, tako da čovječanstvo zapravo sve više živi od glavnice (kapitala) Zemlje, a sve manje od njezinih kamata;

▪ sve veći porast stanovništva i pretjerano iskorištavanje prirodnih bogatstava dovodi do uništavanja pojedinih dijelova okoliša: područja pogodna za poljoprivredu pretvaraju se u pustinje, šumska bogatstva u oskudne pašnjake, slatkovodne močvare u zaslanjena tla;

▪ pretjeranim i pogrešnim iskorištavanjem prirodnih bogatstava dolazi do onečišćenja/zaga-đenja zraka, tla i vode, često tvarima koje se vrlo dugo razgrađuju ili se praktički uopće ne razgrađuju.

• Stoga se u cilju očuvanja prirodnog kapitala i načela održivosti ekosustava treba pridržavati

sljedećih temeljnih smjernica:

• za obnovljiva prirodna bogatstva obrok korištenja nikad ne smije prijeći veličinu obroka obnavljanja;

• količina ispuštenog otpada iz nekog proizvodnog pogona ne smije prijeći veličinu prihvatne sposobnosti prijemnika;

• kod neobnovljivih prirodnih bogatstava smanjenje neobnovljivih izvora treba pratiti razvoj odgovarajućih obnovljivih zamjena za te izvore.

• Za današnje stanje neuravnoteženog razvoja na Zemlji karakteristična je velika koncentracija ekonomskog rasta u razvijenim (visoko industrijaliziranim) zemljama i porast stanovništva u zemljama u razvoju.

• Oko 20 [%] najbogatijeg stanovništva Zemlje koristi više od 70 [%] svjetski proizvedene energije. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća za proizvodnju energije na Zemlji utrošeno je 10x109 [t] goriva – ekvivalent ugljena. Prema procjenama, 2025. bit će na Zemlji 8x109 stanovnika, pa bi uz iste potrebe trebalo izgorjeti 14x109 [t] ekvivalent ugljena. Nadalje, kad bi svi stanovnici Zemlje koristili energiju kao razvijene zemlje, 2025. bi se spaljivalo oko 55x109 [t] ekvivalent ugljena. To je više od peterostruke današnje potrošnje fosilnih goriva, što je već izazvalo efekte staklenika, kiselih kiša, itd…

• Upravo zbog ovakvih i sličnih procjena neodrživog stanja ekonomije i okoliša (ekologije), kao što je već istaknuto u uvodnom poglavlju, Svjetska komisija za okoliš i razvoja je u svom izvještaju Naša zajednička budućnost naglasila potrebu uvođenja koncepta održivog razvoja.

• Jedan od pokazatelja kojim države mjere učinak ekonomske politike je bruto domaći (nacionalni) proizvod (BDP), koji između ostaloga sadrži i parametre iscrpljivanja prirodnih bogatstava.

Tako u zemljama u razvoju iscrpljivanjem prirodnih bogatstava, primjerice sječom šuma i/ili eksploatacijom nafte i plina, povećava se BDP i stječe se dojam o ekonomskom uspjehu. Međutim, takvom se metodologijom ne iskazuje smanjenje «prirodnog» kapitala te gubitak prihoda koji će nastati kad se prirodna bogatstva iscrpe.

Zato su neke zemlje (npr. Norveška, Francuska, Japan) uspostavile sustave obračuna u kojima se uračunava gubitak prirodnih bogatstava.

Tako su američki ekonomisti na primjeru Indonezije pokazali da službeni ekonomski rast od 1971. do 1984. ne iznosi deklariranih 7 već samo 4 [%] kad se uračuna amortizacija nafte, šuma (drvene građe) i obradivog tla. Time je očito da se u sistemima otvorenih tržišta uz troškove proizvodnje moraju uračunati i troškovi zaštite okoliša.

• Naime, u dosadašnjoj praksi i poduzeća i države u cijenu proizvoda nisu uračunavali troškove zaštite okoliša, koji su nazivani vanjskim (eksternim) troškovima.

• Primjerice, kod elektrane na ugljen troškovi ugrožavanja ljudskog zdravlja, oštećenja građevina, uništavanja šuma i jezera, a sve uslijed ispuštanja otpadnih plinova (dimova), ne uračunavaju se u cijenu proizvedene energije. Takve troškove u konačnosti snosi cijela država, odnosno društvena zajednica.

• Uračunavanje troškova zaštite i očuvanja okoliša u ukupne troškove poslovanja naziva se uračunavanjem pune cijene. Zato postoje napori da se odrede pune cijene onečišćenja/zaga-đenja kao i oštećenja prirodnog okoliša.

• Nažalost, pri tome se ne mogu uvijek točno odrediti svi troškovi, kao primjerice cijena oštećenja (uništavanja) ozonskog omotača.

• Da bi se poduzetnici potaknuli na uračunavanje pune cijene proizvoda, najčešće se primjenjuju sljedeće mjere:

▪ (a) propisi (npr. zakoni propisi, standardi, norme) i nadzor, ▪ (b) ekonomski instrumenti (npr. naknada za korištenje prirodnih bogatstava; naknada za

ispuštanje otpadne tvari/energije; namet za proizvode štetne za okoliš i to kod njihove primjene u proizvodnji, potrošnji i/ili ispuštanju/odlaganju – fosilna goriva, deterdženti, umjetna gnojiva, pesticidi i dr.; dozvola o visini onečišćenja s kojima se može trgovati; financijska pomoć ili subvencija i sl.).

• Time poduzeća postupno povećavaju i svoju ekološku učinkovitost (ekoučinkovitost), što pojednostavljeno označava povećanje omjera količine sirovina za proizvod i količine otpada proizvedene tokom proizvodnog postupka.

• U tom su smislu ilustrativni sljedeći primjeri:

▪ Kod Nippon Steel Corporation u proizvodnji jedne tone čelika bilo je 1987. ispušteno 75 [%] manje sumporovih oksida i 90 [%] manje prašine nego 1970.;

▪ Od 1960. kemijska industrija Dow Chemical smanjila je proizvodnju opasnog otpada s 1 [kg] po 1 [kg] proizvoda na 1 [kg] otpada po 1 [t] proizvoda;

▪ U Njemačkoj je kemijska industrija od 1970. do 1987. smanjila ispuštanje teških metala za 60 do 90 [%], uz istodobno povećanje proizvodnje za 50 [%].

• Polazeći od nužnosti promjena načina proizvodnje i općenito poslovanja Svjetski poslovni savjet za održivi razvoj (engl. WBCSD – World Business Council for Sustainable Development) je 1992. utvrdio sedam točaka kojima se postiže ekoučinkovitost poduzeća:

1. smanjiti uporabu sirovina za proizvode i usluge; 2. smanjiti uporabu energije za proizvode i usluge; 3. smanjiti rasipanje otrovnih tvari; 4. povećati recikliranje proizvoda; 5. povećati najviše moguće održivu uporabu obnovljivih dobara; 6. produžiti vijek trajanja proizvoda; 7. povećati mogućnost popravaka proizvoda. • Navedene preporuke usmjeravaju proizvođače na promjene u

korištenju sirovina kao i proizvodnih postupaka.

• Kao prvi primjer navode se iskustva Swiss Eternit Group (SEG) u proizvodnji azbest cementnih proizvoda.

• Sedamdesetih je godina prošlog stoljeća utvrđeno da radnici u pogonima s azbestom obolijevaju od fibroze (pretvaranje drugih tkiva u vezivna tkiva) te je bilo sve više dokaza da se udisanjem azbestnih vlakana povećava rizik od raka pluća. U SEG-ovoj podružnici u Kostariki istraživanjem je utvrđeno da se vlakna azbesta mogu zamijeniti mješavinom celuloze, recikliranog novinskog papira i rabljenih kutija za pakiranje banana. Novi proizvod je nazvan Plycem. Trebalo je uložiti 1.5x106 USD za istraživanja te još 3.7x106 USD za nabavu opreme u pogonu. Međutim, postignuto je smanjenje godišnjeg troška uvoza azbesta od 0.7x106 USD. Novo se gradivo pokazalo vrlo dobrim, uz mogućnost uporabe i kod namjena gdje se azbest cement prije nije koristio (npr. za pregradne zidove u zgradarstvu). Proizvodnja i prodaja je porasla s 3x106 USD 1983. na 6x106 USD 1991. Tvrtka je 1993. uložila novih 1.5x106 USD za povećanje proizvodnje gradiva od Plycema.

• Drugi je primjer uklanjanje fosfata iz deterdženata za rublje. Naime, već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća je utvrđeno da zbog sadržaja fosfata u deterdžentima dolazi do eutrofikacije u jezerima i drugim vodnim ekosustavima s malom izmjenom vode. Stoga je tvrtka Henkel također krajem šezdesetih započela s istraživanjima zamjene za fosfate u deterdžentima.

• Nakon uloženih 76.5x106 USD kroz desetljeće istraživanja Henkel je proizveo najbolju

zamjenu za fosfate pod nazivom sasil.

• Usporedno, sedamdesetih godina SAD su donijele propise o ograničenju fosfata u deterdžentima. U Njemačkoj je 1984. dodatno ograničena uporaba fosfata u deterdžentima, tako da je količina fosfata smanjena s 2.75x105 [t] u 1978. na ništa u 1991.

• I treći je primjer smanjenja potrošnje energije u proizvodnji primjenom novih i čišćih tehnoloških postupaka (što zahtijeva dodatna ulaganja), odnosno povećanje energetske efikasnosti usavršavanjem i povećanjem znanja poslovodstva i radnika.

• Tako grupacija Holder Bank, koja ima 24 podružnice u svijetu, godišnje proizvodi 4x107 [t] cementa, 4.2x107 [t] agregata te 1.1x107 [m3] betona. Troškovi energije za proizvodnju cementa iznosili su 40 – 50 [%] ukupnih troškova poslovanja. Voditelji tvrtke odlučili su smanjiti potrošnju energije povećanjem energetske efikasnosti. Primjenom tečajeva za osposobljavanje poslovodstva i radnika uz podršku novog informatičkog sustava uspjelo se uz neznatna ulaganja godišnju potrošnju energije smanjiti za 13 [%]. Postojali su i programi kojima bi se dostigla ušteda do 28 [%] godišnje, ali uz nešto veća ulaganja kapitala.

5.2. NAČELA ODRŽIVOG RAZVOJA U GRADITELJSTVU

• Postoji više značajki graditeljskih djelatnosti koje ukazuju na mjesto i značaj tih djelatnosti u procesu održivog razvoja.

• Kao prvo, graditeljstvo je jedna od ljudskih djelatnosti koja se odvija neposredno u prirodnom okolišu, tako da kao posljedica tih djelatnosti mogu proisteći značajni utjecaji na stanje okoliša, uključivo promjene pojedinih ekosustava od vodnih u kopnene i obrnuto.

• Druga je značajka graditeljskih tvorevina da se rasprostiru na velikim površinama tla, prometnice i cjevovodi ponekad i na stotine (pa i tisuće) kilometara duljine, a gradovi pokrivaju površine od nekoliko desetaka do stotine četvornih kilometara.

• Nadalje, građevine su dugotrajne tvorevine, od više desetaka pa i stotine godina, a u posebnim slučajevima neke (poput rimskog akvedukta na području Splita i Solina) upotrebljavaju se već gotovo dvije tisuće godina.

• Jednom poremećeni i oštećeni ekosustavi trebaju dugo vremena, pa i mnogo uloženih sredstava i napora, kako bi se poboljšalo njihovo stanje. Uzme li se, kao potpuno teoretski primjer, potreba uklanjanja neke hidroelektrane, tada se vrijeme za rastavljanje i odvoženje strojeva i opreme može izraziti danima. Za rušenje i odvoz građevinskog materijala potrebni su mjeseci, dok su za ponovno uspostavljanje kopnenog ekosustava, približno sličnog prijašnjemu, potrebna desetljeća.

• Može se zaključiti da se utjecaji graditeljskih djelatnosti (i) zbivaju na velikim prostorima, (ii) da su dugotrajni te (iii) čine značajne promjene uvjeta staništa prirodnih ekosustava.

• Nadalje, vrlo se često pod pojmom graditelja podrazumijevaju neposredni izvođači radova na građevinama, uključivo možda i projektante tih građevina. Međutim, djelatnost je graditelja znatno šira, sa znatno većom odgovornošću za očuvanje okoliša.

• Naime, graditelji su uključeni u pripremu strategija i programa gospodarskog

i prostornog razvoja. Uz to, graditelji neposredno obavljaju poslove izrade urbanističke dokumentacije, izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola. Graditelji također upravljaju mnogim, za život važnim, sistemima kao: cestovnim, željezničkim, hidrotehničkim, stambenim, komunalnim i drugim. U pojedinim gospodarskim granama graditelji održavaju građevine u svrsishodnom stanju te često puta o ispravnosti pojedinih građevina ovisi i djelatnost pogona.

Dakako da dio navedenih i drugih poslova graditelji obavljaju ili samostalno ili sve češće u suradnji sa stručnjacima drugih struka. Naime, u posljednje je vrijeme sve složenije donositi odluke o upravljanju prostorom te s tim u vezi zaštitom okoliša. U formiranim skupinama stručnjaka raznih zanimanja graditelji sudjeluju u radu, a često su i voditelji takvih skupina.

• Pri tome je jedna od bitnih spoznaja da ne postoji isključivost struke, ili jednostavnost rješenja. Napušten je uobičajeni pristup s ocjenom projekta temeljem jednog ili dva mjerila (kriterija).

• Prosudba prihvatljivosti rješenja, odnosno vrednovanja projekta obavlja se na temelju višekriterijske analize, pri čemu je bitno da se kao mjerila koja zadovoljavaju ciljeve projekta uključe i mjerila za očuvanje okoliša kao i mjerila za zaštitu zdravlja ljudi.

• Složenost pristupa rješenju, odnosno projektu, proizlazi iz potrebe procjene utjecaja na ukupan

ekosustav.

• S tim u vezi nužno je promatrati utjecaj za dugoročna razdoblja, uzimajući u obzir da se ekosustavi vremenski stalno mijenjaju (sukcesije). Konačno, granice utjecaja treba vrlo pažljivo odrediti. U načelu, utjecaj se rasprostire na mnogo širem prostoru od uobičajenih umjetnih granica koje su pretpostavljene projektom zahvata.

• Iz navedenoga slijede daljnje promjene u vezi s uobičajenim pristupom planiranju pojedinih graditeljskih zahvata. Promjene koje izazivaju graditeljski projekti nisu predmet samo pravnih ili upravnih postupaka nego i vrlo složenih socioloških postupaka. Uključivanje javnosti u odlučivanje već u najranijim razdobljima planiranja pojedinih zahvata, nužan je i koristan postupak, kako bi se kasnije izbjegle mnoge nesuglasice.

• Zbog toga graditelji ne mogu svoje projekte ocjenjivati samo prema isplativosti zahvata. Brzina kojom će se vratiti uloženi kapital ne može biti odlučujuće mjerilo za donošenje odluke o izvedbi projekta. Time graditelji ne smiju djelovati tako da čitav okoliš podrede svom projektu.

• U postupcima upravljanja prostorom, odnosno u gospodarenju prirodnim bogatstvima, od graditelja se očekuje da, sukladno konceptu održivog razvoja:

• U fazi planiranja razmotre trase i/ili mjesta izgradnje, uzimajući u obzir moguć složeni utjecaj na okoliš, kako onaj s obzirom na dulje razdoblje tako i s obzirom na širi prostor;

• U fazi projektiranja primijene načine ostvarivanja građevine koji u cijelosti zadovoljavaju očuvanje prirodnih ekosustava. U tom smislu treba primjenjivati one oblike građevina koji možda prividno povećavaju troškove izgradnje, ali u ukupnim troškovima zaštite i očuvanja okoliša pokazuju povoljne ishode;

• U fazi izvedbe građevina primjenjuju načine izgradnje i građevne materijale koji ne dovode do pogoršanja stanja okoliša u užem i širem prostoru. Posebnu pažnju treba usmjeriti na zaštitu kakvoće zraka, voda (naročito podzemnih) te očuvanja tla od erozije, odnosno degradacije biljnih vrsta, a posebno šuma.

• Također, graditeljstvo je jedna od proizvodnih grana u kojoj se troše znatne količine sirovina i energije.

• Kao sirovine koriste se prirodna bogatstva kao što su: kamen, pijesak, šljunak, glina, vapnenac, rude, drvo i druga.

• Tako su npr. za proizvodnju betona i asfalta, te izvedbu cestovnih zastora, potrebne velike koli-čine kamenog agregata (drobljenca). Procije-njeno je da je tokom devedesetih godina pro-šlog stoljeća bilo proizvedeno kamenog agregata: u SAD, 7.74 [t/stanovnik]; u Engle-skoj, 5.56 [t/stanovnik]; u Francuskoj, 2.45 [t/stanovnik]. Uz to, procijenjeno je da od ukup-ne površine tla koje se koristi za građevinsko zemljište (urbanizaciju) oko 20 [%] zauzimaju kamenolomi.

• Graditeljstvo troši i znatne količine drva. U istom prethodnom periodu je za potrebe graditeljstva bilo proizvedeno, odnosno posječeno u šuma-ma drvene građe: crnogorice, 3.73x108 [m3]; listopadne, 1.24x108 [m3]. Za navedenu količinu drvene građe bilo je potrebno posjeći oko 6x106 [ha] šuma.

• Daljnji značajan potrošač sirovina, a i energije, je proizvodnja građevinskih materijala. U graditeljstvu se kao gradiva naročito koriste: cement, cigla, crijep, vapno, čelik, bakar, olovo, staklo, boje te razni sintetski materijali.

• Između ostaloga, u graditeljstvu se troše znatne količine metala što svakako doprinosi bržem smanjenju ukupno raspoloživih metala na Zemlji. Temeljem ukupne potrošnje metala u svijetu tokom 1990. procijenjeno je moguće vrijeme korištenja, odnosno rezervi sljedećih metala: bakra, 62 godine; cinka, 40 godina; olova, 36 godina; kositra, 28 godina.

• Također, graditeljstvo je veliki potrošač sintetskih materijala. Procijenjena je potrošnja sintetskih materijala u Europi tokom 1992. na 5.1x106 [t], a tokom 2010. na 8x106[t].

• Potrebna energija za proizvodnju građevinskih materijala može se procijeniti sukladno podacima iz Nizozemske prema kojima je u 1990. za proizvodnju sljedećih gradiva potrošeno energije: aluminija, 200 – 250 [GJ/t]; plastike, 50 – 100 [GJ/t]; bakra, više od 100 [GJ/t]; nehrđajućeg čelika, više od 100 [GJ/t]; stakla, 12.25 [GJ/t], cementa, 5.8 [GJ/t]; vapna, 3 – 5 [GJ/t]; cigle, 2 – 7 [GJ/t].

• Osim za proizvodnju gradiva, energija se u graditeljstvu troši za prijevoz, najčešće cestama, i pogon građevinskih strojeva na gradilištu.

• Neki od proizvoda graditeljstva, kao npr. zgrade, također su značajni potrošači energije za grijanje i/ili hlađenje te pripremu tople vode. Potrošnja ovisi o klimatskim prilikama, ali i o fizikalnim svojstvima građevine, tj. izolaciji zidova, krovišta, prozora …

• Prema podacima iz Engleske, potrošnja energije u stambenim je zgradama iznosila 30 [%] od ukupno proizvedene energije. Od toga je 60 [%] bilo potrebno samo za grijanje zgrada. Razlika u kvaliteti toplinske izolacije zgrade vidljiva je također iz engleskih podataka. Za grijanje obiteljske stambene zgrade bilo je godišnje potrebno kod slabo toplinski izolirane zgrade 13 000 [kWh], a kod dobro toplinski izolirane zgrade 4 000 [kWh].

• Stoga se danas energetski učinkovito projektirane zgrade razvrstavaju prema godišnjoj potrošnji energije na:

▪ niskoenergetske zgrade, s godišnjom potrošnjom energije ≤ 40 [kWh/m2]; ▪ pasivne zgrade, s godišnjom potrošnjom energije ≤ 15 [kWh/m2]; ▪ nulenergetske zgrade, s godišnjom potrošnjom energije ~ 0 [kWh/m2] (razlika između godišnje

količine energije preuzete iz sustava javne elektroopskrbe i godišnje količine vlastito proizvedene energije isporučene u sustav javne elektroopskrbe).

• Na osnovu navedenog moguće je odrediti temeljna načela održivog razvoja i u graditeljstvu:

▪ smanjiti (minimizirati) potrošnju (primarnih) prirodnih bogatstava, primjenom inovativnih tehnoloških rješenja, naročito sirovina za proizvodnju građevinskih materijala i energije, ▪ poticati uporabu sekundarnih sirovina i lokalnih građevinskih materijala, ▪ promicati uporabu obnovljivih prirodnih bogatstava u odnosu na neobnovljive, vodeći pri tome računa da kod onih obnovljivih izvora koji nisu vječni (npr. voda, drvo, tlo) obrok njihovog obnavljanja uvijek bude veći od obroka potrošnje (promatrano u istom periodu), ▪ povećati (maksimizirati) energetsku učinkovitost građevina, odnosno štedjeti energiju, primjenom energetski učinkovitih građevinskih materijala, uređaja (opreme) i unaprijeđenim oblikovanjem građevina, uz istodobno zadržavanje visokih standarda kvalitete građevine, ▪ smanjiti (minimizirati) emisije – ispuštanje ili istjecanje tvari (u tekućem, plinovitom ili krutom stanju) i/ili ispuštanje energije (buka, vibracije, zračenje, svjetlost, toplina) u okoliš, koje imaju štetne učinke na ljudsko zdravlje i ekosustave, odnosno zagađuju sastavnice okoliša (zrak, vode, tlo), uključujući i upotrebu građevinskih materijala koji imaju iste učinke, ▪ u postupcima gospodarenja građevinskim otpadom primijeniti koncept 6R + 3E, ▪ izborom povoljnih lokacija, konstrukcija i građevnih materijala smanjiti rizik od posljedica prirodnih nepogoda (npr. poplava, potresa, požara), ▪ povećati trajnost građevina (sposobnost posjedovanja zahtijevane razine nosivosti i uporabljivosti u određenom razdoblju), ▪ smanjiti (minimizirati) ukupne troškove građevine, ▪ maksimalno osigurati zdravlje, poštovanje i kvalitetu življenja (udobnost i zadovoljstvo boravka, rada) korisnicima građevina.

☺☺☺

• Zaključno istaknimo kako razvoj znanosti i tehnologije, te potreba usklađivanja budućega gospodarskoga razvoja, uz očuvanje prirodnih bogatstava za buduće naraštaje, zahtijevaju i određene promjene u naobrazbi stručnjaka građevinskih znanosti.

• Naime, od stručnjaka graditelja ne očekuje se samo poznavanje uskog specijalističkog znanja, već sagledavanje širih problema održivog razvoja, općih promjena uvjeta života na Zemlji, odnosa prema okolišu te s tim u vezi socioloških pitanja.

• Takvi su zahtjevi mogući samo uz primjenu trajnog (cjeloživotnog) obrazovanja. Osim redovitog studija nužna je primjena dodatnog prijenosa znanja putem kratkih tečajeva, seminara i sl.

• U redovitom studiju graditelji moraju dobiti opća znanja o očuvanju i obnavljanju

prirodnog okoliša kako bi se svaka grana graditeljstva u svom djelovanju temeljila na načelima ODRŽIVOG RAZVOJA.