USTAVNA REVOLUCIJA, DEMOKRATSKA TRANZICIJA I VLADAVINA PRAVA1

Prof.dr.sc. Branko Smerdel2

Konstitucionalizam je pokušaj političkom tehnologijom spojiti moć i pravednost (Donald Lutz, 2006.)

Da bi se okoristila iskustvima prošlosti, demokracija mora već doseći određeni stupanj civilizacije i prosvijetljenosti (Alexis de Tocqueville, 1830.)

Ustav nije uspio u onome što se od njega najviše očekivalo: uspostaviti društveni poredak siguran od šokova i kriza." (Karl Loewenstein, 1957.)

Synopsis

Ideja „ustavne revolucije“, nastala na zasadama teorije ustavnog izbora i teorije ustavnog inženjerstva pružila je, krajem prošlog stoljeća, nove nade znanosti o političkim institucijama. Teorija ustavnog izbora objašnjava proces stvaranja ustava, o čemu odlučuje narod u određenom „ustavnom trenutku“, što može biti referendum, ali i oružana revolucija. Odluka primjerice glasi: bez odgode želimo demokraciju i vladavinu prava! U odnosu na taj temeljni ustavni izbor, ustavno inženjerstvo treba shvatiti kao teoriju procesa provedbe, koji mora nužno uslijediti jer ustavne se stipulacije ne ostvaruju same od sebe. Teorija 'demokratske tranzicije' od početka je patila od dvije pogrešne pretpostavke: prvo, nemogućnosti reverzibilnog kretanja na strani uzornih sustava te, drugo, mogućnosti kontroliranog stalnog i ubrzanog napretka 'tranzicijskih društava'. Obje su se pretpostavke pokazale promašenima. Potrebna je kompleksnija i manje ambiciozna teorija koja bi bolje pojasnila odnos ciljeva i mogućnosti ubrzanog demokratskog razvitka. Teorija o znanstvenom građenju institucionalnog sustava razvija se pod različitim nazivima: ustavna arhitektura, ustavno graditeljstvo, pa čak i ustavni dizajn, s naglaskom na finom usklađivanju (pravila). Osobno dajemo prednost klasičnom terminu 'ustavno inženjerstvo 'koji bolje odražava nesavršenost tehnika i postupaka, kao i neizvjesnost rezultata. Bitnim držimo usredotočenje na izgradnju ustavnopravnih institucija putem procesa, namjesto ekscesivnih revolucionarnih očekivanja.

Ključne riječi: ustav, revolucija, povijest, demokratska tranzicija, institucionalizacija.

1 Rad je napisan za zbornik liber amicorum, u povodu umirovljenja prof.dr.sc. Mihajla Dike. Jedna ranija verzija ovog rada prezentirana je pod naslovom Central European Democratic Transition: the Paradigm of a Constitutional Revolution, na Round Table of the International Assosiation of Constitutional Law, Beograd, Srbija, 5. svibnja , 2012. WWW/ bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=en&rad=583399

2 Katedra za ustavno pravo Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet.

1. Uvod

Sintagma „ustavna revolucija“ korištena je, i koristi se u bezbroj značenja3. U ovom radu

bavimo se pojmom u onom smislu u kojem su ga koristili brojni, pretežito američki, politolozi

i ustavni pravnici početkom 90-ih godina 20. stoljeća. U tom smislu, 1990. godina, nazivana

zbog toga godinom čuda, annus mirabilis, označava početak procesa transformacije

socijalističkih režima u smjeru izgradnje demokracija po uzoru na zapadne liberalne sustave,

utemeljene na političkom pluralizmu, poštivanju i promociji sloboda i prava, te izgradnji

institucija koje osiguravaju vladavinu prava. Proces je otvoren padom s vlasti komunističkih

partija u Istočnoj i Srednjoj Europi godine 1990, putem slobodnih izbora nakon kojih je

uslijedilo donošenje novih ustava u nizu 'novih demokracija'. Govorilo se o ponovnom

rođenju demokracije4, oduševljavalo širenjem duha liberalne revolucije5, pa čak i predviđalo

'kraj povijesti' kakvu je do tada poznavalo Čovječanstvo6 . "Od Varšave do Moskve, od

Havane do Pekinga, duh koji kao da je ustao iz groba kruži svijetom - povratak

revolucionarnoga demokratskog liberalizma", pisao je Bruce Ackerman, parafrazirajući

poznatu prvu rečenicu Komunističkog manifesta iz 1948 godine.7 Pisalo se o novoj paradigmi

društvenih znanosti koja bi imala omogućiti rješavanje pitanja usmjeravanja političkog

3 Tražilica Bing ponudila je za pojam „constitutional revolution“ promptno preko 20 tisuća rezultata, a Google preko 30 tisuća, pristup 2. 11. 2012. Pojam se koristi radikalne ustavne reforme, važne ustavnosudske i druge sudske odluke u najrazličitijim zemljama i vremenima. http://www.bing.com/news/search?q= constitutional+revolution&qs=n&form=QBNT&pq=constitutional+revolution&sc=8-25&sp=-1&sk= 4 The Council of Europe: Rebirth of Democracy, Constitutions of New Democracies, Bruxelles, 1992.; Die Verfassung der Republik Kroatien: Politische Rahmenbedingungen und Grundlege Probleme, J. Kregar, Branko Smerdel, I. Šimonović, in Joseph Marko, Tomislav Borić: Die neuen Verfassungen: Slowenien - Kroatien - Serbien, Bohlau publishers, Vien - Koln - Graz, 1991, pp.205 - 246.

5 Ackerman, Bruce: The Future of Liberal Revolution, Yale University Press, 1992. V. komentar Richard Posner u East European Constitutional Review, I, 3, Fall 1992, 35. 6 Fukujamin članak 'Kraj povijesti’ objavljen je 1989. godine. Prvi sam ga put čitao u "Pregledu" časopisu Američke ambasade u Beogradu 1990. godine. Kritički i podrugljivo reagirao je Ralph Danhrendorf u svojoj knjizi Reflections on the Revolution in Europe, Times Books, Random House, London 1990. str. 37-41. O pravom značenju članka rasprava traje do danas. Međutim, politička svrha je potpuno jasna: širenje američkih ideja konstitucionalizma. 7 Bruce Ackerman: The Future of Liberal Revolution, Yale University Press, 1992. Zanimljiva recenzija Richarda Posnera u East European Constitutional Review, vol. I, br. 3, jesen 1992, str. 35 – 36.

razvoja temeljem korištenja spoznaja političke ekonomske i pravne teorije.8 Očekivanja su

bila velika i među hrvatskim politolozima i znanstvenicima javnog prava.9

Ideja ustavne revolucije je originalno američkog podrijetla i povezuje se sa temeljnim

postavkama Deklaracije nezavisnosti iz 1776.10 Prema toj koncepciji narod (the people, puk,

građanstvo) se u pojedinim povijesnim razdobljima izravno i vrlo intenzivno politički

angažira, tako da nastaju okolnosti koje mogu uroditi novim ustavnim dokumentom – ustavni

trenutak. Kada je ustav jednom uspostavljen, započinje izgradnja novog poretka na svim

razinama, od donošenja zakonodavstva do njegove primjene u svakodnevnici11.

Pitanje je u kojoj je mjeri takvo određenje pojma „ustavna revolucija“ opravdano daljnjim

razvijem procesa „tranzicije u demokraciju“ sa težištem na bitna pitanja razvitka i stabilizacije

pravnog sustava? Opravdava li dva desetljeća procesa „tranzicije“ u Hrvatskoj i drugim

srednjeeuropskim „novim demokracijama“ tvrdnju da je uspostavljena nova paradigma?

Konačno i generalno, treba li se ustavno pravna znanost zadovoljiti konstatacijom kako je

„ustavni trenutak“ rezultirao novim ustavnim dokumentom, a pitanja djelotvornosti tog

dokumenta prepustiti drugim znanostima i znanstvenim disciplinama?

Naši su odgovori generalno negativni. Termin koji istovremeno obuhvaća 'ustavnost' i

'revoluciju' predstavlja tipični contradictio in adiecto. Tradicija revolucionarnog nasilja

otežava i odgađa stabilizaciju ustavnog i općenito pravnog poretka. Odvijanje procesa

„demokratske tranzicije“ u Hrvatskoj i u regiji pruža obilje dokaza za tu tvrdnju.12

Najvažnije, usvajanje novog demokratskog ustava predstavlja tek nužan, ali ne i dovoljan

uvjet za ubrzani razvitak u pravcu stabilizacije sustava vladavine prava. Ustavi, kao ni drugi

pravni akti neće se sami primjenjivati u životu. Koncepti koje društvo ne prihvaća ostaju

8 Robert Ahdieh, Russia’s Constitutional Revolution: Legal Consciousness and the Transition toDemocracy, Penn State University, Pennsylvania, 1997. 9 Profesor Dika je dao važan doprinos organiziravši prvu veliku pravničku konferenciju o ljudskim pravima i njihovoj zaštiti. Usp. Zbornik PFZ, 39, 5-6, 1989, supplement.

10 Klaus von Beyme: America as a Model, The Impact of American Democracy in the World, St. Martin Press, New York 1987.

11 William Partlett: Challenges to Russian Legal History Section: Reassessing the Founding of the Russian Constitutional Order, http://www.helsinki.fi/katti/RussianLaw-PRESENTATIONS/Partlett.pdf 12 Thomas Fleiner, Lidija Basta Fleiner: Constitutionalism in a Multicultural and Globalized World, Springer, Berlin, 2009., 484-507.

mrtvo slovo na papiru.13 Ne bi se moglo tvrditi niti da je uspostavljena znanstvena paradigma

ustavne revolucije, u smislu „općenito prihvaćenog modela povezanih ideja koje čine

konceptualni okvir u kojem se odvijaju znanstvena istraživanja i rješavaju praktični

problemi“.14 Takav model općenito ne postoji, niti su posljednja dva desetljeća, započeta

obećanjima 'novog svjetskog poretka' pridonijela njegovom uspostavljanju. Neumorni

istraživač Vincent Ostrom, zaključio je nakon pedeset godišnjeg promišljanja, kako

„Čovječanstvo na kraju 20. stoljeća nije bliže znanstvenom pristupu ustavnom poretku nego

što je to bio Alexis de Tocqueville u svojim knjigama objavljenim početkom prethodnog

stoljeća.“15

2. Ideja radikalne promjene: ustavni trenutak

Novi su ustavi tijekom povijesti uspostavljani u političkom procesu, koji je uključivao

različite kombinacije rata, socijalnog nasilja i slučajnosti, a u koju su pristaše

konstitucionalizma oduvijek pokušavali unijeti čvrste principe racionalnog izbora. Ideja

ustavne revolucije javila se nakon iskustava 'pravih' nasilnih revolucija, dok su sjećanja na

nasilja, zločine i žrtve bila još svježa, te su sudionici, odnosno preživjeli sa svih strana u

sukobu, tražili odgovore na pitanja, koja pojednostavljeno glase: u kojoj mjeri rezultati

odgovaraju proklamiranim revolucionarnim ciljevima i jesu li se rezultati mogli postići

razboritim procesom planiranja ustavnog uređenja, odnosno na civiliziraniji način? Nisu li se

promjene mogle postići brže i bez onog što se jezikom suvremenog novinarstva uobičajilo

nazivati „kolateralnim žrtvama“? Ukoliko su promjene ograničene na promjenu vladajuće

elite, odlučne da u ime revolucionarnih proklamacija koristi državni prisilu za očuvanje svog

položaja, djelotvornost ustavnog poretka u smislu poštivanja načela vladavine prava često se,

za duga razdoblja, vraćala ispod ranije dostignute razine.

Ugledni francuski autor Maurice Duverger usporedio je Veliku francusku revoluciju sa

socijalnim potresom ogromne snage i dimenzija. U vremenu koje je uslijedilo, on je

razlikovao slijedeća razdoblja: prvo, veliki šok, od 1789. do 1799; drugo, potraga za 13 Smerdel, Branko: Pravne i političke značajke hrvatskog ustavnog poretka na 20. obljetnicu donošenja 'Božićnog Ustava', Ustav RH, 16. izdanje, Informator, Zagreb 2010., 152.

14 Thomas Kuhn’s “Structure of scientific revolutions”, 1962, dostupno na http://books.google.hr/books?id=xnjS401VuFMC&printsec=frontcover&hl=hr#v=onepage&q&f=false

15 Ostrom, Vincent: Transformation of Institutions: Some Critical Reflections, Institutional Change, Buenos Aires, July 1991; Ostrom, V.: The Meaning of Democracy and the Vulnerability of Democracies. A Response to Tocqueville’s Challenge, The University of Michigan Press, Ann Arbor, 1997, 31-60.

kompromisom i stabilnošću, koju on uspoređuje sa brojnim manjim potresima što obično

slijede velike potrese, traje sve do druge polovice 20. stoljeća, da bi Ustavom iz 1958. godine

bili postavljeni temelji za postupnu socijalnu stabilizaciju. Nerazmjer između dviju razdoblja

je zaista fascinantan, jednako kao i broj ustavnih dokumenata, odnosno političkih režima koji

su svoje utemeljenje nalazili u idealima revolucije.16 Kada to uzmemo u obzir, postaje

jasnijom rezervirano stajalište konstitucionalista, prema ideji 'ustavne revolucije', posebno

onih suvremenih u zemljama koje obilježava tako zvani „tranzicijski konstitucionalizam“.17

Dvojbe oko teških poremećaja socijalne stabilnosti izazvanih rušenjem režima nisu novijeg

datuma, niti pripadaju povijesti. Britanci su veliki kompromis iz 1688. godine zabilježili kao

Glorious Revolution. Američki su Utemeljitelji smatrali kako im je povijesnu priliku da

pokažu kako se novi politički poredak, koji su oni nazivali republikanizmom, a Tocqueville

odredio kao demokraciju, može izgraditi na znanstvenim osnovama (reflection and choice)

umjesto na sili i slučajnosti (accident and force).18 Konstitucionalisti su iz povijesnog

iskustva naučili kao duža razdoblja nasilja i terora redovito vode uspostavljanju diktatura i

netolerancije prema političkom pluralizmu, suprotno očekivanjima prihvaćanja načela

vladavine prava u djelovanju vlada i ostalih državnih tijela.19

Naravno, nitko ozbiljan neće negirati kako su oduvijek postojale i uvijek se ponovno javljaju

takve nepodnošljive društvene situacije u kojima radikalne i brze političke promjene pod

svaku cijenu, postaju imperativom za veliku većinu populacije. Niti možemo očekivati da u

odlučivanju o političkim porecima trajno prevlada razboritost mirnih graditelja ustavnog

poretka, koji izbjegavaju pozivanje na nasilje jer znaju da ono neće doprinijeti ostvarenju

njihovih ciljeva. Zastupnici političkih ideja demokratizacije i vladavine prava moraju uzeti u

obzir prevagu ciljeva nad sredstvima. Od tuda, čini nam se, dolazi sklonost davanju

simpatičnih nadimaka ponekad vrlo nasilnim političkim prevratima. Tako je prvi val

demokratizacije u Zapadnoj Europi 70-ih godina 20. stoljeća započeo rušenjem desničarskih

diktatura: „revolucijom karanfila“ u Portugalu, „monarhističkom revolucijom u Španjolskoj“ i

„revolucijom mladih“ u Grčkoj. Slično tome, rušenje jednostranačkih komunističkih diktatura 16 Duverger, M.: Institutions politiques et droit constitutionnel, I, Themis, Paris, 1975, 9-116

17 Ovu dvojbenu kovanicu je stvorio R. Teitel, cit. kod Arsen Bačić: Hrvatska pred izazovima konstitucionalizma, Književni krug, Split, 2001., 65.

18 Alexander Hamilton: The Federalist esej broj 2., cit. Vincent Ostrom: The Political Theory of a Compound Revolution, 2nd ed., University of Nebrasca Press, 1987., 31. Politička teorija složene republike, prijevod i uvodna studija Branko Smerdel, Informator, Zagreb 1989.

19 „Everything happened differently than expected“, požalio se jugoslavenski komunistički revoluconar i disident Milovan Djilas u svojoj knjizi „The New Class“, (originalno objavljenoj u engleskom prijevodu).

započelo je „baršunastom revolucijom“, nastavljeno kao „liberalna revolucija“, da bi

terminologija bila stabilizirana usvajanjem općenitijeg termina „ustavna revolucija“.

Početkom 21. stoljeća, diktatorski režimi su rušeni „narančastom revolucijom“ u Ukrajini i

„revolucijom ruža“ u Gruziji. „Arapsko proljeće“ koje je još u tijeku u ključnim državama,

pripada istoj kategoriji socijalnih prevrata sa, gledano s pozicije uspostavljanja vladavine

prava, krajnje neizvjesnim ishodom u brojnim važnim državama.20

Korištenje ustavima kao sredstvima ostvarivanja radikalnih socijalnih promjena

problematične je naravi, na što ukazuje baš slom komunističkih režima. Reformistički zakoni,

koje su posljednjih nekoliko godina donosile komunističke elite, nisu spriječili kolaps sustava

koji je malo tko predvidio; baš kao što nisu dovele do uspostave demokracije, niti mirne

preobrazbe, što je bila, barem službeno iskazana, namjera njihovih tvoraca.21 Njihovo

donošenje imalo je druge, s intencijama zakonodavaca nevezane učinke, na koje je još u

svojoj raščlambi uzroka francuske revolucije iz 1789. ukazivao Alexis de Tocqueville, naime

da je ublažavanje najbolji nagovještaj skorog pada autokratskih režima.22

Temeljna ideja ostaje u osnovi ista: korištenjem pravnih sredstava za usmjeravanje socijalnog

razvitka u poželjnom smjer koji možemo označiti kao vladavina prava, demokracija i

poštivanje ljudskih sloboda i prava. Kada (i ako) vladajuća elita, pod pritiskom vlastitog

stanovništva uz pomoć i pritisak izvana, ustupi pred zahtjevima za slobodnim i kompetitivnim

izborima, proces ima započeti pisanjem i usvajanjem novog ustava i najvažnijeg (organskog)

zakonodavstva. Ustav se smatra strateškim planom socijalnog, ekonomskog i političkog

razvoja za nadolazeće dekade. Pretpostavljalo se kako, kada je ustav jednom usvojen i na

snazi, neće biti ozbiljnih smetnji razvoju slobodnog tržišnog gospodarstva i političke

demokracije s osloncem na vladavinu prava.

U konceptu "ustavne revolucije" imanentna je sklonost da se normativno stanje uzima kao

stvarno, odnosno, drugim riječima, da se smatra kako je bitna društvena promjena izvršene

20 Primjerice: www.hrw.org/news/2012/10/08/ egypt -fix- draft - constitution -protect ... 21 Predviđanja sloma komunističkih sustava javljaju se, istina, u mnogim politološkim analizama reformskih procesa, ali u obliku "certus an incertus quando". Rasprava o tome tko je predvidio slom ubrzo je uslijedila. Zbigniew Brzezinski ukazuje u predgovoru drugom izdanju knjige The Grand Failure. Macmillan New York 1990. kako su se njegove ocjene pokazale opravdanima. Ralph Dahrendorf , citirajući svoje ranije zaključke kako suvremena mješavina autokracije i birokracije, nazvana realnim socijalizmom, ne može trajali, napominje kako je još sedamdesetih planirao, ali nikada nije napisao knjigu pod naslovom "1989". u kojoj je želio pokazati kako niti svijet opisan U Orwelovoj "1984" ne može biti trajan.

22 V. A.de Tocqueville, The Old Regime and the French revolution, Anchor Books, New York 1955, str. 180-187. prvo izdanje 1856.

samim donošenjem novog ustava i odgovarajućeg zakonodavstva. Uzmimo na primjer, jedan

zaključak značajan za tu vrstu rasprava: "Unatoč svemu tome, (tj. prethodno opisanoj

dvojbenoj situaciji u nekim novim demokracijama) dogodio se izvanredno značajan razvoj.

Vlade su uspjele da se donese golem broj zakona temeljne vrijednosti, a društveni poredak se

nije urušio. Trenutačna krizna situacija je vjerojatno neizbježna i mnoga pitanja ostaju

neriješena. Po mome mišljenju, međutim, glavno je pitanje riješeno - nema povratka na

prijašnje stanje stvari."23

Pokušavajući predvidjeti rezultate započetog procesa, još početkom 90-ih godina smo

upozorili: „Znanost se mora pitati što slijedi, uz punu svijest da tekstovi novih ustava i zakona

ostaju mrtvim slovom ako društvenim djelovanjem ne postanu institucijama koje se štuju.

Obmane kako su donošenjem novih ustava, i zakonodavstva, problemi u temelju riješeni,

zanemaruju povijesno iskustvo većine srušenih režima u kojima su ustavi služili samo kao

demokratska fasada zbiljskih političkih procesa. Njihovo donošenje tek je početak pokušaja

uspostave novoga društvenog poretka, njihovo značenje nemoguće je prosuđivati bez uvida u

zbiljske posljedice koje izazivaju. Naglasimo još jednom taj, moglo bi se kazati aksiom

znanosti o političkim institucijama, koji se tako često zanemaruje. Klasik američke znanosti o

politici Harold Lasswell piše: 'Postojanje formalne legalne strukture nije dovoljno za juridičku

vladavinu. Pluralizam centara moći važniji je u tom pogledu, od formalnih ograničenja vlasti'.

Carl Friedrich to kaže vrlo jednostavno: „svaka moć podliježe zloporabi, ali koncentriranu

moć je mnogo lakše zlouporabiti, nego podijeljenu vlast'. Ali, naravno, postoji optimalni

stupanj disperzije vlasti, preko kojeg je vjerojatnija anarhija, i time tiranija.“24

3. Ideja usmjeravanog razvoja: ustavno inženjerstvo

U potrazi za značenjem pojma revolucije namjerno smo zaobišli ogromnu raspoloživu

literaturu marksistički orijentiranih autora. Razlog je bio jednostavan: na početku

'demokratske tranzicije' ta se literatura a priori smatrala neznanstvenom, a pozivanje na nju

neuvjerljivim.25Jedan od uzroka sloma komunističkih režima bila je nesposobnost političkih

23 Usp. Juddy Batt: Eastern and Central Europe: From Reform to Transformation, str. 273. u Gilbert Rozman, Seizaburo Sato i Gerald Segal (eds.): Dismantling Communism: Common Causes and Regional Variations, John Hopkins University Press, Baltimore 1992.24 Smerdel, Branko: Nove demokracije, konstitucionalizam i organizacija vlasti, Zakonitost, 3-4/1993. 25 Dakako, time ne namjeravamo suditi o vrijednosti radova Karla Marxa i njegovih analitičara. Jednostavno, kao izraz oficijelne ideologije, ogroman je procent te literature zaista bio napisan za svrhe koje bi teško bilo nazvati znanstvenima, premda su donosile akademske položaje i nagrade. Činjenica je da se u vrijeme kada smo pisali rad naveden u prethodnoj bilješci, jedan dio autora te literature javno odricao svojih radova, a pozivanje na te radove do danas smatra nepristojnim. Još 80-ih su ozbiljni autori pokušavali ozbiljno vrednovati marksističku literaturu. Ponovni interes za Marxa i njegovu teoriju početkom 21. stoljeća u potrazi je za znanstvenim

vođa da, uslijed ideološkog zaglupljivanja, utvrde aktualne probleme i alternativne odgovore

na te probleme. 26 Okrenuli smo se klasičnim autorima liberalne političke i pravne znanosti.

„Harold Lasswell razlikuje, prema dubini provedenih promjena, reformu od transformacije, a

revoluciju od reforme prema kriteriju primijenjenih metoda, to jest s obzirom na to jesu li one

radikalne ili umjerene. Reforma se odlikuje time što se odvija unutar postojećeg režima i

provodi umjerenim metodama; sukcesija ima težište na osobnim promjenama na vrhu

ustrojstva vlasti, programska reforma zahvaća u šire područje. Revolucija je pak, po definiciji

radikalna i nasilna promjena postojećeg političkog režima: politička revolucija je radikalna

promjena ustrojstva vlasti; socijalna revolucija je nasilna promjena sustava vladanja društvom

i u njoj uvijek izravno sudjeluju mase pučanstva.27

Ugledni britanski povjesničar prava Harold Lasswell istraživao je velike socijalne

revolucije u europskoj povijesti u vrlo zapaženoj knjizi „Pravo i revolucija“. Zajednička

obilježja tih događanja sistematizira na slijedeći način: (1) temeljne promjene sustava, (2)

ubrzani tijek tih promjena, (3) nasilne promjene, (4) trajne promjene. Pribjegavanje nasilju

opravdava se: (1) prirodnim pravom, (2) dalekom prošlošću, (3) apokaliptičkom projekcijom

budućnosti. Rezultati svake od velikih povijesnih revolucija bio je novi pravni sustav koji je

utjelovio neke od ciljeva revolucije i izmijenio pravnu tradiciju Zapada, ali istovremeno ostao

dijelom te tradicije. 28

U teoriji, ustavna revolucija, kao početak ubrzanih socijalnih promjena usmjeravanih

pravom, započinje donošenjem fundamentalnih ustavnih odluka. Različiti su oblici u kojima

se te odluke donose, ali svi oni obuhvaćaju jasno izraženu volju većine građana. Od javnih

skupova do ustavotvornih skupština i referenduma, pojavljuje se „ustavni trenutak“ u kojem

se voljom velike većine donosi novi ustav. Nakon toga, smatralo se, uslijediti će temeljne

ustavne odluke o izbornom sustavu i ustrojstvu vlasti.29 No i to se pokazalo kao simplifikacija.

odgovorima na pitanja prijetećeg sloma svjetskog gospodarskog sustava. 26

Reformske ideje bile su opasne čak i u samom vrhu vladajuće elite, kada je već postalo jasno kako je situacija za nju neodrživa. Knjiga reformski orijentiranog Generalnog sekretara Komunističke partije SSSR-a je originalno objavljena na Engleskom u SAD. Usp. Gorbachev, Mihael: Perestroika, A New Thinking For Our Society and the World, Harper Collins, New York, 1987.

27 Lasswell, Harold: Power and Society: a Framework for Political Inquiry, Yale Universitv Press, New Haven, 1950, 268-280.28 Harold Berman: Law and Revolution. The Formation of the Western Legal Tradition, Harvard University Press, London, 1983., 18-19.

29 Liphart, Aarend: Constitutional choices for new Democracies, Journal of Democracy, I, 2, (1990).

U velikom broju 'novih demokracija' na prvom mjestu je bilo pitanje državnosti, ustvari

razgradnje komunističkih federacija i uspostavljanja nezavisnih država. Te su odluke,

donesene na općenarodnim referendumima, utjecale na sve bitne ustavne odluke koje su

uslijedile, a sve do danas utječu na proces primjene ustavnih odredbi.30 Uslijedili su i oružani

sukobi kraćeg ili dužeg trajanja.31

Možemo, dakle, zaključiti kako ideja revolucije bitno proturječi ideji ustavnog poretka i

prijeti produženim razdobljem nezakonitosti i nereda. To, dakako, nije bila namjera

reformskih političkih snaga. Zbog toga novo uspostavljeni revolucionarni režimi moraju

odmah pristupiti konsolidaciji i stabilizaciji ustavnog poretka. O tome smo napisali:

„Odredimo li konstitucionalizam kao skup teorija kojima je zajednička ideja kako vlast u

državi ima djelovati podvrgnuta ograničenjima i kočnicama utvrđenima ustavnim pravom, i

tako biti odgovorna pred svojim građanima, tada pod konstitucionalističkim pokretima

mislimo na one političke snage koje, u pretpostavljenom institucionalnom vakuumu (upravo

mješavini novih i starih institucija) nastoje na uspostavljanju novoga društvenog poretka

utemeljenoga na vladavini prava. Ideja vladavine prava u uskoj je vezi s konceptima

predstavničke i odgovorne vladavine; diobe vlasti kao instrumenta uzajamnog nadzora

nositelja najviših vlasti; nezavisnog sudstva kao jamca štovanja i zaštite ljudskih prava; i

lokalne samouprave kao temelja razvoja političke kulture građana u njihovim temeljnim

životnim zajednicama. Novi društveni poredak međutim, kao što sam naziv ukazuje, zahtijeva

društveni red i društvenu stegu, na temelju temeljnog konsenzusa o prihvaćanju pravila igre -

konstitucionalnog okvira - unutar kojih su rezultati tekućih političkih odluka nepredvidivi, ali

prihvatljivi upravo zbog prihvaćanja temeljnog shvaćanja o pravednosti okvira. Nužnost

ustavnog ustrojavanja sustava uključuje ograničenja svih nositelja dužnosti same

parlamentarne većine, pa čak i većine naroda institucionalnom zaštitom prava manjina. Ideje

različitih političkih grupacija o naravi toga novog poretka, međusobno su vrlo različite, što je

normalno, ali zabrinjava ono što se čini zajedničkim većini od njih: prosudba ustavnih

institucija i poretka u cijelosti, isključivo prema vlastitom, usko shvaćenom izravnom

30 Branko Smerdel: Republic of Croatia: Three Fundamental Constitutional Choices, Croatian Political Science Review, I,l, 1992, str. 60-79. 31 U Bukureštu je režim srušen u prosincu 1989. godine oružanim sukobom snaga sigurnosti i vojske. U Moskvi je, u rujnu 1993. godine, ustavni konflikt između Predsjednika i Dume razriješen tek nakon što je oružana pobuna parlamentaraca zbog odluke o raspuštanju, ugušena višednevnim granatiranjem Parlamenta od strane elitne tenkovske brigade. Na području bivše SFRJ uslijedilo je desetljeće ratova okončano intervencijom međunarodne zajednice.

interesu, koji ustave pretvara u sredstva dnevne politike, umjesto u okvir u kojem se politička

borba ima voditi. Simptomi su, pokušat ću pokazati, vidljivi svugdje.“32

Ralph Dahrendorf je o upozoravao: "Demokracija, u smislu pitanja narodu neka odluči, ne

može popuniti taj vakuum. "Mi, narod" može se dignuti protiv neprihvatljivog režima

eksploatacije i ugnjetavanja, ali "mi, narod" ne može vladati. Demokratska iluzija kako

postoji nešto kao vladavina naroda, uvijek je bila poziv uzurpatorima i novim monopolima.

Najvažnije je ograničiti i uravnotežiti vladajuće skupine, i povremeno ih zamjenjivati mirnim

sredstvima, kao što su izbori. Izvan toga, takve su skupine nužno potrebne. Demokracija je

oblik vladavine, a ne parna kupelj popularnih osjećanja. Ona treba one koji vode, baš kao i

one koji mogu zaustaviti političke greške i aroganciju vlasti“ 33

Ciljeve stabilizacije uz pomoć ustavne tehnologije, Donald Lutz formulira na slijedeći način:

(1) vladavina prava, (2) politička demokracija, (3) očuvanje javnog dobra. U osnovi, to je

klasična tvrdnja o „neotuđivom pravu na život, slobodu i potragu za srećom“, ali izražena

modernim jezikom: „Istinska svrha je uvođenje u socijalni život krucijalno važnih inovacija,

koje imaju služiti održivom razvoju, objedinjavajući razvitak materijalnih dobara sa

razvitkom društvenog morala.“ Zbog toga se primjenjuju spoznaje socijalnih znanosti o

korištenju prva u svrhe ustavnog inženjerstva, ustavne arhitekture ili ustavnog dizajna.34

Dakako, teško je tu govoriti o egzaktnoj znanosti i mogućnostima previđanja. Zato se Tom

Ginsburg upozorava: „Ustavni dizajn je više umijeće nego znanost i uvijek postoji milijarda

faktora koji mogu interferirati sa najboljim planovima“35. Uz postojanje čvrsto definirane

političke volje, radilo bi se više o građevinskom inženjerstvu, nego o arhitekturi.36 Po našem

mišljenju, u pitanju je vrlo grubo usmjeravanje koje više podsjeća na zanatski nego znanstveni

32 Smerdel, Nove demokracije, op.cit., 9. 33 Op. cit., 12-13. Događaji u Europi 1989. i 1990. smatra Dahrendorf, podsjećaju najviše na događaje iz 1848. godine, o kojima su nezaobilazne analize ostavila dva pisca - Karl Marx i Alexis de Tocqueville. Utvrđujući naravno pogrešnost Marxovih zahtjeva za akcijom klase, on podcjenjuje i Tocquevilleovo svjedočenje, uobičajenim obrazloženjem o Tocquevilleovoj opsesiji da objasni uzroke pada aristokracije kojoj je pripadala njegova obitelj, 30.

34 Lutz, Donald D.: Principles of Constitutional Design, Cambridge University Press, 2006, 5. 35 Ginsburg, Tom (ed.): Comparative Constitutional Design, Cambridge University Press, 2012, 5.

36 Raynolds, Andrew (ed.): The Architecture of Democracy, Oxford University Press 2002.

pristup.37 Zbog toga preferiramo realističniji termin 'ustavno inženjerstvo'38, premda je on u

hrvatskoj javnosti pretežno vezan uz uobičajene manipulacije izbornim sustavom.39

4. Kriterij procjene rezultata: 'zbiljski ustav'

Kriterije za prosudbu rezultata 'ustavne revolucije' i 'tranzicijskog konstitucionalizma' treba

graditi sa polazeći od srodnog koncepta, također razvijenog u američkoj znanosti, ali po

našem mišljenju mnogo korisnijeg, a to je koncept zbiljskog ili živućeg ustava. Za provedbu

složenih temeljnih ustavnih koncepata, kao što je vladavina prava ili dioba vlasti, potrebno je

da građanstvo, vladini dužnosnici, i obični građani, poznaju temeljna ustavna načela, te da ih

shvaćaju ozbiljno, kao temeljna pravila života u političkoj zajednici i kao najbolje sredstvo

zaštite svojih interesa. Samo građani koji vjeruju u svoje političke institucije bit će ih spremni

promicati, založiti se za njih, štititi ih i kada je to potrebno, boriti se za njih protiv svakog

presizanja nositelja vlasti. Na taj način, tijekom vremena, razvija se stabilan, zbiljski ustavni

poredak, koji preživljava ograničenja jednoga naraštaja. Ustavi se, kao što naglašava Proslov

američkoga Ustava, pišu "kako bi uspostavili pravdu, ostvarili mir u zemlji, osigurali

zajedničku obranu, unaprijedili opću dobrobit i očuvali blagoslov slobode za nas i za naše

potomstvo".40 To nas dovodi do pojma zbiljskoga ustava.41

Zbiljski ustav nastaje, održava se i razvija u svakodnevnom životu, Kao što piše američki

povjesničar Arthur Schlesinger "život pod Ustavom, odredio je značenje Ustava".42 Ustavne se

norme tumače i prilagođavaju životnim potrebama na svakoj od ravni implementacije: (1) 37 Di Palma, Giovanni: To craft democracies, University of California press 1990.

38Sartori, Giovanni: Comparative Constitutional Engineering: an Inqury Into Structures, Incentives and Outcomes, Macmillan Press, London, 1994. 39 Ustavno, kao i svako drugo inženjerstvo i tehnologija, može biti korišteno i u manipulativne, nedemokratske svrhe. Zbog toga je pojam u Hrvatskoj zadobio negativne konotacije te se poglavito koristi za označavanje manipulacija vlasti izbornim zakonodavstvom, dok je izvorno značenje potpuno potisnuto iz političkog govora. No to je slučaj sa svakom teorijom, a posebno onom koja je usmjerena na primjenu tehnologije vlasti. Američki utemeljitelji smatrali su da je vlast „sredstvo zla koje, ako se nadzire, može donijeti mnogo dobra“.

40 Ustav SAD (prijevod i uvodna studija B. Smerdel), Panliber, Osijek 1994., 21.

41 Američki autori ističu opinio constitutionis kao temelj dugotrajnosti Ustava. Woodrow Wilson opisuje tako

osjećaje svojih sugrađana prema Ustavu kao an undiscriminating and almost blind worship of its principles. Usp. Congressional Government, Princeton Universitv Press, 1967., str. 17; Navodi se i 'obožavanje Ustava' Edward S. Corvin: The Worship of the Constitution, Constitutional Review, vol. 4, 1920. Od suvremenih pisaca vidjeti Sanford Levinson: Constitutional Faith, Princeton University Press 1988. U Hrvatskoj je to izrazio davno zaboravljeni slogan iz 1990. godine koji je 'Božićni Ustav' označio kao "Svjetovnu Bibliju".

42

Arthur F. Schlesinger Jr.: Imperial Presidency. Houghton-Mifflin. Boston 1973., 18.

tijekom razrade u zakonodavstvu; (2) kroz pravorijek i nadzor sudbene i ustavno sudbene

vlasti; (3) kroz postupke najviših državnih tijela zakonodavne i izvršne vlasti i stabiliziranje

njihovih međusobnih odnosa, te (4) najvažnije, kroz postupke građana, koji drže ustav

poštenim okvirom zaštite njihovih sloboda i prava i promicanja njihovih interesa u odnosima s

drugim građanima i s državnom vlasti.

Na taj način ustavne norme tek postaju zbilja, kroz pozivanje na njih, sučeljavanje i tumačenje

jer, poznato je kako ex facto jus oritur. Primjena ustava odvija se u političkom procesu

sučeljavanja političkih interesa i borbe ustavnim sredstvima i unutar ustavnoga okvira.

Ustavni sustav, kao što piše Herman Pritchett, nije odvojen od političkoga sustava, već čini

njegov nužni dio, obavljajući vitalnu funkciju unošenja reda i strukture u proces donošenja

političkih odluka.43 Zbiljski je ustav, možemo zaključiti, ono što "živi muškarci i žene misle

da ustav jest, pa ga kao takva štuju, pozivaju se na njega i pokoravaju mu se. 44 Ili, rečeno

modernijim jezikom političke znanosti, zbiljski ustav obuhvaća "cjelovitu mrežu shvaćanja,

normi, ponašanja i očekivanja među elitama i javnosti, koja okružuju i podupiru pisani

dokument."45

5. Dva desetljeća hrvatske demokratske tranzicije

U analizi perspektiva pravne civilizacije, pravni filozof Lon L. Fuller nabraja slijedeći popis

„osam putova koji vode propasti svakog pravnog sustava“: (1) Nepostojanje pravnih pravila,

koje vodi pravnoj nesigurnosti, a obilježava je ad-hoc i nekonzistentna sudska praksa; (2)

Neobjavljivanje ili nebriga o upoznavanju s pravnim propisima; (3) Nejasno ili zamršeno

zakonodavstvo koje je teško razumjeti; (4) Retroaktivno zakonodavstvo (5) Proturječja unutar

zakonodavstva (6) Zahtjevi koji prelaze mogućnosti adresata pravnih propisa, (7) Nestabilno

zakonodavstvo sa svakodnevnim promjenama zakona. (8) Razlika između sudske ili upravne

provedbe i zakonodavstva.46 Nije teško prepoznati sve te „putove u propast“ koji desetljećima

43

Herman Pritchett: Constitutional Law, International Encyclopaedia of the Social Sciences, vol. 3., 1968., 298.44

Usp. Charles A. Beard: The Living Constitution, Annals of the American Academy of Political and Social Sciences, 185 (1936), 34.

45

Usp. Walter Dean Burnham The Constitution, Capitalism and the Need for Rationalized Regulation, u Robert A. Goldwin i William A.Schambra (eds.) How Capitalistic is the Constitution, American Enterprise Institute for Public Policy Research. Washington D.C., 1982, 78.

46 Fuller, Lon I.: The Morality of Law, Yale University Press, 1969, 33-38.

dominiraju hrvatskim pravnim sustavom. Na dugi rok, nedjelotvornost pravnog sustava i zbog

toga, arbitrarna vlast, prijeti samoj demokraciji.

Razumijevanje teorije i načela ustavotvornog inženjerstva ostalo je krajnje ograničenim

unutar pozitivistički orijentirane hrvatske pravničke elite. Tomu se ne treba čuditi jer su

pravnici, s jedne strane s radošću pozdravili oslobođenje od okova ideologije, a s druge

oslobođenje od ideje da bi pripadnici profesije trebali biti nekakva društvena savjest,

zadužena za staru ili novu pravednost. Vodeće načelo sudačke, odvjetničke i sve važnije

državno - odvjetničke grane je primjena zakona u nužnoj i sigurnoj mjeri, bez obzira na

njegovu kvalitetu. U takvoj situaciji krajnje je nepraktično okretati se Ustavu i pokretati

ustavna pitanja pred sucima koji se u presudama, u pravilu, nikada ne pozivaju na Ustav.

Uzastopne promjene vlasti nisu doprinijele očekivanom širenju ideje konstitucionalizma.

Hrvatski političari Ustav i dalje smatraju čisto teoretskim, simbolički važnim ali krajnje

nepraktičnim, a ponekad i vrlo opasnim, konceptom. Hrvatska 'politička zajednica'ili još bolje

'politička klasa' nije u potpunosti internalizirala shvaćanje o nužnosti pridržavanja Ustava. U

takvoj situaciji prevladava sveopći cinizam prema Ustavu i ustavnjaštvu, 47 onima koji se time

bave i onima koji se na Ustav pozivaju.

Ideje o prednostima stručnog pristupa stvaranju i razvijanju ustavnog sustava bile su relativno

utjecajne prilikom rada na Božićnom Ustavu. Ideje o racionalnom ili čak znanstveno

utemeljenom donošenju temeljnih političkih odluka na ustavnoj razini bile su neko vrijeme u

središtu pozornosti ustavnopravnih i drugih javnopravnih disciplina u suvremenom svijetu.

Unatoč proglašenom državnom i pravnom diskontinuitetu, strukture svijesti su, izgleda, ostale

netaknute. Nažalost, moramo ustvrditi kako u protekla dva desetljeća nije došlo do bitnih

promjena. Najnovijim razvojem u potpunosti prevladava politički pragmatizam i

voluntarizam.48

Ideja o znanstveno i stručno utemeljenim promjenama Ustava, svojedobno je našla izraz u

angažmanu Radne skupine predsjednika Republike Hrvatske, odmah nakon stupanja Stjepana

Mesića na dužnost u veljači 2000. godine, sa zadaćom da pripremi stručne osnove mogućeg

47 Mislimo da je riječ „ustavnjaštvo“ odgovarajući hrvatski prijevod riječi „konstitucionalizam“. U svakodnevnom govoru odavno je uobičajen naziv „ustavnjaci“ za one kojima je to struka.

48 Samo mjesec dana nakon što je novi 'Božićni' Ustav usvojen i svečano proglašen u Hrvatskom saboru 22. prosinca 1990. javila se prva ideja o nužnosti ustavne promjene, radi uvođenja kaznenopravnog imuniteta za ministre. Ova epizoda pokazuje kako se ništa bitno nije promijenilo u shvaćanju političke elite o Ustavu i ustavnosti kao instrumentu na raspoložbi za svakojake kratkoročne ciljeve vladajućih.

prijedloga ustavnih promjena, u skladu s temeljnim političkim zahtjevom „zamijeniti

polupredsjednički model ustrojstva vlasti, čistim parlamentarnim sustavom“. Prijedlog je

izrađen strogo po kriterijima struke, tako da u bitnom nije dovođen u pitanje u

suprotstavljanjima između Račanove Vlade i predsjednika Mesića.49

Izgledalo je kako je to početak novog pristupa Ustavu i problemu institucionalizacije, koju je i

proklamirala ondašnja politika 'novog smjera'. No ono što smo smatrali početkom, bio je

ustvari vrhunac, za koji ima malo izgleda da bi se mogao ponoviti. Nakon što je podnesen

stručni prijedlog, uslijedila je zaoštrena politička rasprava u strankama, Saboru i javnosti.

Istovremeno je djelovala i druga, politička, skupina koju su činili čelnici političkih stranaka

šesteročlane koalicije (od kojih neki i sami pravni stručnjaci). Nova koalicijska vlast odbijala

je ideju da si odmah veže ruke i podvrgne se ustavnim i zakonskim ograničenjima. Već

slijedeće godine uslijedile su nove ustavne promjene, usvojene i provedene na način kakav je

zaista rijedak u povijesti ustavnosti u svijetu.50 Prijedlozi sveobuhvatnih ustavnih reformi od

onda se periodično nude sa obje strane političkog spektra, što pokazuje kako još nije

internalizirana ideja o ustavu kao stabilnom okviru političkih procesa. Dio posljednji ustavnih

promjena iz 2010. godine bio je usvojen na zahtjev europskih pregovarača u procesu kreiranja

pristupanju Europskoj uniji51.

Zaključak

Teorija 'ustavne revolucije' i 'demokratske tranzicije' koja je imala uslijediti, od početka je

polazila od dvije pogrešne pretpostavke: prvo, mogućnosti kontroliranog stalnog i ubrzanog

napretka 'tranzicijskih društava' koja bi u tom procesu imala „stići“ tako zvane zrele

demokracije, te drugo, nemogućnosti reverzibilnog kretanja, odnosno pojave krize koja

usporava rast i razvoj samih uzornih ili modelskih sustava. Obje su se pretpostavke pokazale

promašenima. Za prihvaćanje ili internalizaciju ustavnih normi potrebno je vrijeme i

stabilnost ustavnoga sustava. U protivnom ustavi ostaju instrumentima pragmatične dnevne

politike. S obzirom na hrvatsku tradiciju, zadržala se popratna sklonost radikalnim

49 Veljko Mratović, Branko Smerdel, Arsen Bačić, Jadranko Crnić, Nikola Filipović i Zvonimir Lauc: Stručne osnove za izradu prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, 2000., 4836-4837 i 4838-4839; objavljeno i u Zborniku PFZ,50, 3 (2000); Stjepan Mesić: Politička osnova ustavnih promjena, Zbornik PFZ, 50 (2000), 4, 5-9.

50 Branko Smerdel: Hrvatski pravni sustav i ustavno načelo vladavine prava, Zbornik PFZ, 51, 6 (2001), 5-25.51

Branko Smerdel: Promjena Ustava kao politički i pravni akt: problemi formulacije, interpretacije i implementacije, Informator 5881/2010, 1-3.; Branko Smerdel: Ustav RH nakon ustavnih promjena 2010. godine, Hrvatska pravna revija, 10, (2010), 5.

promjenama i zalaganju za revolucionarnu zamjenu ustava uvijek novim dokumentima.

Politička korupcija posebno pridonosi takvim tendencijama, jer dovodi do široke potpore

idejama o radikalnu čišćenju političke scene i započinjanju razvoja ispočetka. Ako pak

prevlada, ta tendencija dovodi do slijeda revolucionarnih promjena, praćenih novim ustavima,

od kojih nijedan ne predstavlja više od praznih riječi na papiru. Takve ideje čine važan dio

hrvatske ustavne povijesti, ali zabrinjava što su u velikoj mjeri nazočne i u suvremenoj

hrvatskoj politici, što predstavlja ozbiljnu zapreku uspostavljanju stabilnoga ustavnoga

sustava i ostvarivanju temeljnih načela modernoga demokratskoga ustava, kao što je

vladavina prava. Umjesto stalnoga poticanja rasprave o temeljnim ustavnim konceptima i

zalaganja za novi Ustav, moramo se okrenuti pitanjima njegova održavanja i provedbe.

Ustav bi imao biti temeljem uspostavljanja kontinuiteta i stabilnosti demokratskoga pravnoga

i društvenoga poretka. Kako zaključuje Harold Berman: "Radikalna transformacija pravnoga

sustava je, međutim, paradoksalne naravi, jer je jedna od temeljnih svrha prava da omogući

stabilnost i kontinuitet. Više od toga, pravo u svim društvima, izvodi svoj autoritet iz nečega

izvan sebe sama, pa ako se pravni sustav ubrzano mijenja, neizbježno se javljaju pitanja

izvora njegova autoriteta. U pravu, iznenadne su promjene velikoga opsega zaista neprirodne.

Kada se to dogodi, nešto mora biti poduzeto kako bi se spriječilo da se promjena ponovi.

Novo pravo mora biti čvrsto uspostavljeno; ono mora biti zaštićeno od opasnosti novoga

prijeloma. Daljnje promjene imaju biti prepuštene postupnu mijenjanju."52

Teorija ustavne revolucije izraz je nastojanja pravnih, politoloških i drugih društvenih

znanosti da ponude alternativu ratovima, nasilju i kaosu, alternativu oslonjenu na razborito

odlučivanje i znanost. Ona je također rezultat nastojanja da se političarima koji odlučuju o

temeljnim društvenim pitanjima ponudi uvid u vjerojatne posljedice raspoloživih alternativnih

odluka. To je razlog zbog kojeg ova teorija, kao i srodne teorije, uvijek ponovno dolaze u

središte pozornosti u vrijeme sukoba i kriza. Jedan val takvih očekivanja prevladavao je

nakon završetka II. svjetskog rata. Loewensteinova pesimistička konstatacija kako „ustav nije

uspio osigurati društvo sigurno od šokova i kriza“, ustvari pokazuje kako su nevjerojatno

ekstenzivna bila optimistička očekivanja zapadnjačkih konstitucionalista onog doba.53

Najistaknutiji europski ustavni profesori, poput Petera H äberle-a, ponovno su se oslanjali na

takva očekivanja početkom 3. milenija, nabrajajući otvorena pitanja budućnosti civilizacije

52 Harold Berman. op. cit str 16.53 Loewenstein, Karl: Constitutional government and political process, Chicago, 1957, 161.

koja bi se imala riješiti novim pristupom ustavnosti.54 Aktualna kriza hrvatskog i europskog

ustavnopravnog sustava zahtijeva realističan, a nerevolucionaran pristup izgradnji institucija

vladavine prava.

Možemo, dakle, zajedno s britanskim povjesničarom Peterom Acroydom, zaključiti slijedeće:

„Kada razmatramo način odvijanja javnih poslova, velika je vjerojatnost da ćemo naići na

pogreške i konfuziju. Nastojao sam ukazati kako je pisanje povijesti najčešće drugi način da

se odredi kaos. Zaista ima razloga za tvrdnju kako je povijest Čovječanstva, kako se općenito

opisuje i shvaća, ukupnost neočekivanih posljedica … najmudriji povjesničari su oni koji

priznaju da njihovo razmišljanje i zaključci mogu biti pogrešni.”55

Summary

Constituional Revolution, Democratic Transition and the Rule of Law

The idea of a constitutional revolution had numerous proponents during the events initiated by the fall of the Berlin wall and a process of destruction of the communist regimes aimed at the “rebirth of democracy“. Since the profound political changes in the majority of such countries were brought in the legal process of competitive elections, some colleagues even have prefered to talk about “the paradigm”. The question has not been unambiguously answered since, whether such revolutions have ever actually happened; whether such a paradigm has ever been established in social sciences, and whether the process of Central European democratic transition contributes any arguments in favor of those. The author’s answer is definitely to the negative. The very notion which puts together “a revolution” and “a constitutionalism” makes a contradictio in adiecto. The two decades which followed after the asserted constitutional revolution of the last decade of the 20th century offer significant evidence to this assertion in particular in the region we are concerned with.

Constitutional orders have throughout the history been established by particular combinations of violent struggles and accidents, whereas the constitutionalists had attempted to make a reasoning and choice the dominant force in these processes. The scientific approach to the process of ‘a democratic transition’ in Central and Eastern Europe generally confirm such a conclusion. The theory of constitutional revolution is a result of an effort to

54 The World of the Constitutional State - essays in honour of Peter Häberle presented at a colloquium for his 65th birthday, Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, 2001.; Peter Häberle: Ustavna država, Politička kultura, Zagreb 2004.

55

Aycroft, Peter: The History of England, Tome I, The Foundation, Macmillan, London, 2011, 442-443.

offer the alternative to chaos which would be based on a scientific choice. It is also an attempt to advise politicians how to deal with crises caused too often by failures of presumed constitutional revolutions. That is why it ever again returns from oblivion after conflicts and crises. Pessimistic evaluations at the end of the fifties in 20th Century that ‘the Constitution has not fulfilled what was the most important expectation, to bring the social order safe from shocks and crises’56 actually demonstrate how enormously excessive expectations had been nurtured by the Western constitutionalists in the aftermath of the World War II. They have been emulated by the extremely optimistic ideas at the beginning of the 21st Century, that the very constitution might bring answers to open questions of the future of civilization.57

The dream is still with us. But ‘the revolution’ is a notion which has too often been abused during the course of recent history. In the author’s opinion, a return to constitutional approach is very important on both the Croatian and the European levels. We are in a dire need of consolidation of constitutional systems in order to respond to new challenges, while simultaneously preserving the fundamental principles of democracy, human rights and freedoms and the rule of law. This requires a different approach to the actual crisis than the traditional extensive expectations from revolutions, even the constitutional ones.

Key words: constitution, revolution, history, democratic transition, institutionalization.

56 Loewenstein, Karl: Constitutional Government and Political Process, Chicago, 1957, 161.

57 The World of the Constitutional State - Essays in honour of Peter Häberle presented at a colloquium for his 65th birthday, Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, 2001.