O demokraciji(Robert A. Dahl)

1. UVOD

Gdje se i kako razvila demokracija?

Shvaćanje da se demokracija više ili manje neprekidno razvijala od njena izuma u staroj Grčkoj prije dvije i pol tisuće godina, potpuno je netočna i to iz najmanje dva razloga. Prvo, nakon uspona narodne vlasti u Grčkoj i Rimu u prvim stoljećima, demokracija je počela slabjeti da bi na kraju potpuno nestala. Drugo, demokracija nije izumljena jednom za svagda poput parnog stroja. Demokracija je izumljena više puta i na više mjesta. Dahl vjeruje da je određeni oblik demokracije postojao još u nekim plemenima, davno prije pisane povijesti. On vjeruje da su se u uvjetima postojanja grupnog identiteta, neznatnog vanjskog uplitanja (pleme ne smeta nitko izvana) i postojanja pretpostavke jednakosti (npr. među starijim članovima plemena koji smatraju da su podjednako kvalificirani) mogle pojaviti demokratske tendencije. Nastojanje oko demokratske participacije omogućuje nastajanje logike jednakosti koja potiče sustav u kojem veliki broj članova (npr. plemena) sudjeluje u donošenju odluka. To znači da je određeni oblik primitivne demokracije tisućama godina mogao biti "najprirodniji" politički sustav.

Nakon što su se ljudska bića na neprekinuto vrijeme skrasila u stalnim zajednicama (ponajviše zbog poljoprivredne proizvodnje i trgovine), uvjeti grupnog identiteta, neznatnog vanjsko uplitanja i pretpostavka jednakosti postali su sve rjeđi, te je na kraju to razdoblje završilo. Odjednom su "prirodnijima" postali hijerarhija i dominacija koju su naslijedile sve monarhije, despotski, aristokratski i oligarhijski režimi - režimi zasnovani na rangiranju i hijerarhiji.

Oko 500. godine prije Krista, na pojedinim se mjestima ponovno pojavljuju povoljni uvjeti i malene skupine ponovno počinju stvarati sustave vlasti koji pružaju mogućnost sudjelovanja u kolektivnim odlukama. Primitivna je demokracija "ponovno" izumljena u nešto naprednijem obliku. Najznačajniji primjeri pojavili su se u Europi – tri na obalama Mediterana, a ostali u Sjevernoj Europi.

Mediteran

Prvi sustavi vlasti koji velikom broju građana omogućuju sudjelovanje u vladanju nastaju u Klasičnoj Grčkoj i Rimu oko 500. godine prije Krista.

Atena, najpoznatija među grčkim gradovima-državama, sustav narodne vlasti prakticira od 507. godine prije Krista i to traje oko 200 godina (zatim ih je podjarmila Makedonija). Riječ demokracija ili demokratia (demo – narod, kratos – vladati) vjerojatno su skovali Atenjani koji su njome označavali sustav vlasti u Ateni, ali i drugim grčkim gradovima. Atenska demokracija bila je najpoznatija i još se uvijek smatra najboljim primjerom participativne demokracije. Ipak, pošto je skupština (koja je birala najvažnije službenike) bila sastavljana po

1

principu ždrijeba, političke institucije grčke demokracije potpuno su odbacivane u razvoju suvremene predstavničke demokracije.

U Rimu se narodna vlast pojavila gotovo isto kada i u Ateni, s time da su Rimljani svoj sustav nazvali republika (res – stvar ili posao, publicus – javni). Pravo sudjelovanja u vladanju Republikom isprva su imali samo aristokrati (patriciji), a kasnije i prosti puk (plebejci) – i to, kao i u Grčkoj, samo muškarci (kao u svim kasnijim demokracijama i republikama sve do 20. stoljeća). Iako je republika kroz ratove i osvajanja teritorijalno i po broju stanovnika rasla i proširila se, Rim nikada nije prilagodio svoje institucije – skupštine su se i dalje održavale na Forumu koji je bio preskup ili predalek za veliku većinu građana. Republika je potrajala do oko 130. godine prije Krista, kada su je uništili građanski nemiri, ratovi, korupcija… Padom Republike u južnoj je Europi potpuno nestala narodna vlast.

Oko 1100. godine, u gradovima sjeverne Italije ponovno se pojavljuje narodna vlast – kao i u starom Rimu, pojavljuje se u malim gradovima-državama, prava isprva imaju plemići, zemljoposjednici i sl., a tek kasnije i običan puk (popolo). Oko 1300. godine republikanska je vladavina u pojedinim važnijim gradovima počela uzmicati pred starim neprijateljima – ekonomskim rasulom, korupcijom, oligarhijom, otimanjem vlasti od strane autoritarnih vladara… i pred pojavom nadmoćnije nacionalne države!!! Grad-država je zastario, i postao je podčinjena jedinica vlasti.

Sjeverna Europa

Grčkoj, Rimu ili Italiji nedostajale su barem tri temeljne političke institucije – nacionalni parlament sastavljen od izabranih predstavnika te lokalne vlasti izabrane od strane naroda a koje su podčinjene nacionalnoj vlasti. Takav spoj političkih institucija pojavio se Britaniji, južnoj Škotskoj, Skandinaviji, Švicarskoj i drugim krajevima sjeverno od Mediterana. Pojednostavljeno, punopravni građani i plemići sudjelovali su u radu lokalnih skupština, a tim su skupštinama kasnije dodane regionalne i nacionalne skupštine sastavljene od zastupnika među kojima su neki ili svi poslije bili birani.

Od skupština do parlamenta

Vikinzi su, primjerice, održavali svoje lokalne skupštine (ting) na način da su se slobodni ljudi sastajali oko prstena kamenih blokova – na Tingu su se izglađivale svađe, prihvaćali ili odbacivali zakoni ili religije, čak se izabirao i sam kralj.

Vikinzi su svoju političku praksu presadili na Island, gdje su oko 930. godine učinili i nešto više, pa su utemeljili neku vrstu nadtinga (Althing) - nacionalnu skupštinu koja je puna tri stoljeća ostala izvor islandskog prava. Parlament je postepeno postajao nova stvarnost i konačno se pojavio u srednjevjekovnoj Engleskoj (Dahl navodi kako je to bio plod slijepog razvitka, a ne nekakvog plana). U 18. stoljeću, taj je razvitak urodio ustavnim uređenjem po kojem su kralj i parlament bili ograničeni autoritetom onog drugog, a unutar parlamenta moć naroda (Donji dom) bila je protuteža moći nasljedne aristokracije (Gornji dom). Zakone su donosili kralj i parlament, a provodili su ih suci koji su najčešće (ali ne i uvijek) bili nezavisni i od kralja i od parlamenta.

2

Demokratizacija: Na putu, ali samo na putu

Početkom 18. stoljeća u Europi su se pojavile političke ideje i praksa koje će postati važne u kasnijim demokratskim uvjerenjima i institucijama. U pojedinim područjima Europe1, logika jednakosti potaknula je nastajanje lokalnih skupština u kojima su slobodni građani donekle sudjelovali u vlasti (ideja da vlast mora imati pristanak onih kojima se vlada). Kao suprotnost atenskoj praksi, zastupanje nije provođeno ždrijebom ili nasumičnim odabirom nego izborom. To je iziskivalo formiranje izabranih predstavničkih zakonodavnih tijela ili parlamenata, i to na nekoliko razina: lokalnoj i nacionalnoj (po potrebi i na regionalnoj i pokrajinskoj). Ove su političke ideje i prakse stvorile osnovu s koje je demokracija mogla nastaviti svoj daljnji put.

Ipak, to je u najboljem slučaju bilo samo obećanje, jer su još uvijek nedostajali najvažniji dijelovi. Prvo, golema nejednakost bila je golema prepreka daljnjoj demokratizaciji (razlike između prava i dužnosti, utjecaja i moći, robova i slobodnih ljudi, zemljoposjednika i bezemljaša, plemića i pučana…). Drugo, parlament nije dorastao monarhu2, a sam je parlament često bio tvrđava povlastica (pogotovo domovi aristokracije i visokog plemstva). Treće, "zastupnici naroda" nisu predstavljali čitav narod jer je polovina punoljetnog stanovništva bila isključena iz političkog života (npr. žene, ali i mnogi punoljetni muškarci). Četvrto, logika jednakosti funkcionirala je tek među nekolicinom privilegiranih građana (opozicija je nelegitimna i nezakonita, nema slobode izražavanja i tiska, političke stranke su "opasne" i nepoželjne, agenti krune podmićuju glasače…). Demokracija je na svom putu doživljavala uspone i padove, i bilo je jasno da joj povijesne sile ne mogu omogućiti nesmetan razvitak.

O čemu će u ovoj knjizi biti riječi

U raspravama o demokraciji često se zaboravlja (ili ne zna) da je "demokracija" i ideal i stvarnost. Dahl navodi razgovor između Alana i Beth, gdje Alan kaže da je demokracija najbolji oblik vladavina (misleći na ideal demokracije), a Beth mu odgovara da misli kako demokratska vlast u zemlji nije demokratska (misleći na sadašnju vlast). Sudove o ciljevima i vrijednostima, i one o našoj stvarnosti i zbilji, potrebno je podijeliti na vrijednosne (moralne) sudove i empirijske sudove .

Demokratski ciljevi i stvarnost

Knjiga se bavi pitanjima Što je demokracija? Drugim riječima, koja su mjerila po kojima znamo da je neka vlast demokratska ili pak nije? Dalje, Čemu demokracija? Zbog čega vjerujemo da je ona najbolji politički sustav? Kojim vrijednostima ona najbolje služi? (ljudi joj mogu biti skloni iz mnoštva razloga – iz čiste tradicije, iz vjerovanja u lakše bogaćenje ili lakše postizanje političke karijere, zato što im je to sugerirao netko kome se dive…).

1 Skandinavija, Nizozemska, Flandrija, Britanija, i Švicarska2 Proći će još mnogo vremena prije no što nadzor nad kraljevim ministrima pređe s monarha na parlament, ili prije no što kralja zamijeni predsjednik.

3

Nadalje, Koje su političke institucije nužne za idealnu demokraciju? Demokracijama i republikama su se u povijesti nazivali politički sustavi koji su imali potpuno različite političke institucije. Te su se demokratske institucije razlikovale zbog svoje prilagođenosti golemim razlikama u veličini političkih zajednica – zemljopisno, prema broju stanovnika, ili oboje. Međutim, od 18. stoljeća ideja demokracije primjenjuje se i na zemlje (države). Tu se vidi da institucije prikladne za neki grad mogu biti potpuno neprikladne čak i za veoma male zemlje. Kao posljedica toga, u 19. i 20. stoljeću pojavile su se nove političke institucije, koje čine sasvim nov politički sustav (iako su slične institucijama u ranijim demokracijama i republikama).

Kod pitanja koje su institucije neophodne, moramo naglasiti da ako su stanovite institucije neophodne, to ne znači da su i dovoljne za ostvarenje "savršene demokracije". U svakoj zemlji postoji golema razlika između stvarne i idealne demokracije – uvijek se mogu iznaći načini da demokratske zemlje učinimo još demokratskijima!!!

2. Idealna demokracija

Što je demokracija?

U raznim demokratskim zemljama ustavi se razlikuju u mnogim važnim pojedinostima.3 Npr., ustav SAD silnu moć daje i predsjedniku i kongresu (te dvije grane vlasti su neovisne jedna o drugoj), dok većina europskih zemalja prednost daje parlamentarnom sustavu u kojem premijera bira parlament. Sada se može postaviti pitanje Je li jedan od tih sustava demokratskiji od drugog? Što je to uopće demokracija?

Kriteriji demokratskog procesa

Dahl vjeruje da postoji barem pet kriterija (mjerila) po kojima se može zaključiti da li je proces upravljanja nekom udrugom (grupom) demokratski ili nije. Prvi kriterij je djelotvorna participacija tj. svi članovi moraju imati jednake i djelotvorne mogućnosti da upoznaju druge članove o svojim shvaćanjima i pogledima na politiku udruge. Drugi kriterij je jednakost u glasovanju tj. svaki član udruge mora imati jednaku i djelotvornu mogućnost glasovanja. Treći kriterij je obaviješteno razumijevanje tj. svaki član udruge mora imati jednake i djelotvorne mogućnosti da unutar nekog vremenskog roka bude upozna s alternativnom politikom i njenim posljedicama. Četvrti kriterij ja kontrola nad dnevnim redom tj. članovi moraju imati ekskluzivnu mogućnost da odlučuju na koji će način i koje teme staviti na dnevni red. Peti kriterij je obuhvaćenost punoljetnih osoba tj. svi ili većina punoljetnih

3 Dahl ustav prikazuje slikovito nam ga opisujući kao statut neke grupe ljudi, do kojeg se došlo dogovorom, razgovorom, raspravom…

4

osoba sa stalnim prebivalištem trebaju imati sva građanska prava što ih impliciraju prva četiri kriterija.

Zašto ti kriteriji?

Postoje li opravdani razlozi da prihvatimo ta osobita mjerila za demokratski proces? Odgovor je potvrdan, jer ako se krši bilo koji od tih zahtjeva, članovi udruge tada nisu politički jednaki.

Primjeri:Ako se nekim se članovima pruže veće mogućnosti za izražavanje njihovih pogleda, vjerojatnije je da će u grupi prevladati njihova politika – osiguranje od toga je kriterij djelotvorna participacije. Pretpostavimo da se nejednako broje glasovi članova, npr. da se važnost glasova određuje prema bogatstvu koje posjeduje glasač – osiguranje je jednakost u glasovanju.Stjecanje obaviještenog razumijevanja omogućuje da se svi upoznaju sa materijom koja je pred udrugom i to kroz istraživanje, rasprave i rasuđivanja.Kontrolirajući dnevni red manjina koja ima "nečasne planove" može spriječiti iznošenje bilo kojeg prijedloga koji nije u njihovu interesu – osiguranje je kontrola nad dnevnim redom.

Neka presudna pitanja

Iako ovi kriteriji ne daju odgovor na pitanje Što je demokracija?, oni daju dobar početak i otvaraju mnoštvo novih pitanja. Prvo je pitanje Da je li ove kriterije moguće primijeniti na vlast neke države?4 Odgovor je ponovno potvrdan, štoviše, od samih početaka demokracije u Grčkoj i Rimu političke institucije koje su karakteristične za demokraciju, i bile su stvarane baš kao sredstvo za demokratiziranje vlasti u državi. Drugo je pitanje Može li ijedno stvarno udruženje ikada udovoljiti ovim kriterijima i tako postati potpuno demokratsko? Odgovor je potpuno jasan – vrlo vjerojatno da ne može. Treće pitanje glasi Da li su ovi kriteriji sve što nam je potrebno za oblikovanje demokratskih struktura? Odgovor je negativan – barem četiri kriterija povremeno se međusobno suprotstavljaju pa je potrebno uspostaviti ravnotežu među njima.

Čemu demokracija?

U usporedbi s bilo kojom ostvarivom alternativom demokracija ima barem deset prednosti:1. Izbjegavanje tiranije – demokracija sprečava vlast okrutnih i pokvarenih autokrata. Nije ni potrebno objašnjavati na što mislimo kad govorimo o Staljinu, Hitleru ili Pol Potu. Ipak i narodna vlast (demokratska) nije bez nedostataka, pogotovo njeno nepravedno i okrutno ponašanje prema strancima, stanovnicima kolonija i sl. A što je sa "tiranijom većine"? Svaki zakon nužno nanosi štetu nekim ljudima - neki su bili protiv njega, ali ga je ipak izglasala većina. Stvar je u tome da će na dulje staze ova mala nepravda demokratskog procesa manje naškoditi temeljnim pravima i interesu svojih građana, nego bilo koja nedemokratska alternativa.

4 Pod "država" podrazumijevamo udrugu koja na nekom teritoriju ima jurisdikciju nad osobama koje žive na tom teritoriju i to uz pomoć sredstava prisile i prinude.

5

2. Temeljna prava – demokracija jamči građanima niz temeljnih prava koja im nedemokratski sustavi vlasti ne jamče. Demokracija nije samo proces vladanja ona je i sustav prava. Prava kao pravo participiranja ili pravo glasovanja moraju biti djelotvorno nametnuta i pristupačna svim građanima inače sustav nije demokratski (njemu je demokracija samo fasada).3. Opća sloboda – demokracija građanima osigurava širi raspon osobnih sloboda od bilo koje druge provedive alternative. Takva je sloboda npr. sloboda izražavanja. Anarhisti bi mogli tvrditi da bi ukidanje države dovelo do još veće slobode, ali kako nije realno očekivati da bi se bez postojanja države, odluke među ljudima donosile jednoglasno i na miran način, vrlo vjerojatno bi došlo do nemira, nasilja i nereda među ljudima, te nadmoći nekih nad drugima. 4. Samoodređenje – demokracija pomaže ljudima u zaštiti njihovih vlastitih temeljnih interesa. To nitko nije bolje primijetio od Johna Stuarta Milla, koji je rekao da čovjek može zaštiti svoja prava i interese od zloporabe vlasti samo ako u potpunosti može participirati u određivanju ponašanja vlasti, i ako to doista čini.5. Moralna autonomija – samo demokratska vlast pruža ljudima maksimalnu mogućnost korištenja slobode samoodređenja tj. življenja po zakonima koje su sami odabrali. Čovjek mora slijediti stanovita pravila ili prakse grupe kojoj pripada i mora im se pokoriti. Kako ljudi mogu odabrati pravila koja ih prisiljavaju poštovati skupinu kojoj pripadaju? Tako što će pokušati usvojiti proceduru za donošenje odluka o pravilima i vrlinama koja zadovoljava neke razumne kriterije (prije donošenja zakona svi građani mogu upoznati druge sa svojim shvaćanjima, svi mogu sudjelovati u raspravama, pregovorima…, donosi se zakon koji dobije najviše glasova).6. Ljudski razvitak – samo demokratska vlast pruža maksimalne mogućnosti za očitovanje moralne odgovornosti. Biti moralno odgovoran znači samostalno donositi odluke o pitanjima koja imaju moralnu težinu. Demokratski proces čovjeku pruža mogućnost da živi pod zakonima u čijem je donošenju sudjelovao - omogućuje mu da djeluje kao moralna odgovorna osoba. 7. Zaštita temeljnih osobnih interesa – demokracija potiče ljudski razvitak više nego ijedna druga moguća alternativa. Samo demokratski sustavi omogućuju punoljetnim građanima zaštitu interesa, preuzimanje odgovornosti za donošenje odluka ili slobodno sudjelovanje u traženju najboljih rješenja zajedno s drugima – sve su to kvalitete koje odrasla osoba mora posjedovati. Nedemokratski režimi to onemogućuju.8. Politička jednakost – samo demokratska vlast potiče visok stupanj političke jednakosti. 9. Težnja miru – suvremene predstavničke demokracije ne vode međusobne ratove. Od 34 rata koja su se vodila između 1945. i 1989. godine niti jedan se nije vodio između demokratskih država. Ipak, demokratske su se države uplitale u zbacivanje nejakih nedemokratskih vlada, ali i u potpomaganje vojnih diktatura (SAD-Gvatemala, 1954. godine).10. Blagostanje – zemlje sa demokratskom vlašću imaju tendenciju da budu bogatije od onih sa nedemokratskom vlašću. Objašnjenje ove činjenice je u povezanosti predstavničke demokracije i tržišne ekonomije – tržišta nisu regulirana, radnici slobodno mijenjaju poslove, poticanje obrazovanja što je važno za inovacije, pravna država (zaštita vlasništva i ugovora), olakšano komuniciranje i kolanje informacija…

Čemu politička jednakost? (1)

6

Jeli jednakost sama po sebi očita

Najvažnije pitanje demokracije glasi – Zašto bi prava, koja su nužna za proces vladanja, bila udijeljena jednako svim građanima? Dahl navodi riječi iz američke Deklaracije o nezavisnosti: …Smatramo očitim istinama što ih ne treba dokazivati da su svi ljudi stvoreni jednakima, da im je njihov stvoritelj podario stanovita neotuđiva prava, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom…

Kritičari su izjavu da su svi ljudi jednaki smatrali praznom retorikom i licemjernom, pošto ni žene, ni robovi, ni urođenici nisu imali ne samo politička prava, nego niti ona neotuđiva prava bitna za život, slobodu i težnju za srećom, a sam je tvorac Deklaracije (jedan o njih) posjedovao robove. Dahl zaključuje da je dovoljno samo pogledati oko sebe da se zaključi kako je nejednakos t, a ne jednakost, prirodno čovjekovo stanje.

Dahl se pita što su zapravo htjeli reći sastavljači Deklaracije (pod uvjetom da nisu ni licemjeri niti neupućeni) kad su smiono izjavili da su svi ljudi stvoreni jednakima.

Intrinzična jednakost: moralni sud

Jednakost i nejednakost mogu se očitovati na mnogo načina – jedno je nejednakost u sposobnosti da se pobijedi u maratonu, a posve je drugo nejednakost u mogućnosti glasovanja. Kada ponekad govorimo jednakosti, mi ne iskazujemo činjenični sud (ne opisujemo što vjerujemo da jest ili da će biti istinito) nego moralni sud - kazujemo što vjerujemo da bi trebalo biti. Kada ovo primijenimo na Deklaraciju, mi kao na moralnom sudu inzistiramo na tvrdnji da život, sloboda i sreća jedne ljudske osobe nisu ni superiorniji ni inferiorniji životu, slobodi ili sreći neke druge osobe.

Zašto bismo trebali prihvatiti načelo intrinzične jednakosti

Time je rečeno da se prema svim ljudima treba odnositi kao da imaju jednako pravo na život, slobodu i sreću, kao i na sva druga temeljna dobra i interese – ovaj moralni sud Dahl je nazvao načelom intrinzične jednakosti .

Da bi bismo ovo načelo mogli primijeniti na vlast u nekoj državi, moramo mu dodati još jedno načelo, koje podrazumijeva da u donošenju odluka vlast mora podjednako uvažiti dobro i interese svih osoba na koje se te odluke odnose.

Intrinzična jednakost kao načelo vladanja, za većinu je ljudi opravdano s obzirom na moral, razboritost i prihvatljivost . S obzirom na moral zato što većina ljudi na svijetu vjeruje da svi ljudi Božja djeca (tako ih uče judaizam, kršćanstvo, islam, a slično i budizam), pa stoga ne vjeruju u superiornost ničijeg života, slobode ili sreće. S obzirom na razboritost zato što vladanje državom osim velike koristi može donijeti i veliku štetu, pa je možda pametnije da "moji interesi budu uzeti u obzir koliko i tuđi". S obzirom na prihvatljivost zato što će načelo koje je razborito i prihvatljivo jednom čovjeku biti prihvatljivo i mnogim drugim ljudima – proces koji svima jamči podjednako vođenje računa, vjerojatnije će osigurati pristanak i svih drugih čija nam je suradnja potrebna kako bi ostvarili naše ciljeve.

7

Čemu politička jednakost? (2)

Čak i kada prihvatimo naravnu jednakost i podjednako uvažavanje interesa kao razborite moralne sudove, mi nismo dužni prihvatiti demokraciju kao najbolji način vladanja državom. Zašto? Zamislimo da član neke malene skupine naših sugrađana kaže: "Mi, kao i vi, vjerujemo u intrinzičnu jednakost i odani smo općem dobru, ali mi znamo bolje od drugih kako ostvariti to opće dobro. Sposobniji smo za vladanje od većine drugih ljudi, i ako nam dadete ekskluzivno pravo da vladamo, mi ćemo svu svoju mudrost i znanje uložiti u služenje općem dobru, i tako ćemo jednako skrbiti za dobro i interese sviju."

Protutraženje čuvarstva

Ideja da se vlast prepusti ekspertima (Platon ih je nazvao "čuvarima") oduvijek je bila glavni takmac demokratskim idejama. Zastupnici ideje "čuvarstva" prihvaćaju intrinzičnu jednakost ljudskih bića u smislu moral-razboritost-prihvatljivost, ali ne priznaju da su obični ljudi sposobni vladati sobom. Nadalje, oni ne smatraju da su interesi "čuvara" superiorniji interesima drugih ljudi – oni smatraju da će "čuvari", kao eksperti u vladanju, bolje od drugih znati što je opće dobro i kako ga ostvariti.

Mi ekspertima, npr. liječnicima, dopuštamo da vode naše liječenje i odlučuju o njemu. Zašto im onda ne prepustimo i da vode vladu? Zašto da im ne prepustimo vlast? Zato što ideja o potrebi "čuvarstva" umjesto demokracije ima neke krupne nedostatke!!!

1. Povjeriti donošenje manje važnih odluka stručnjacima (npr. liječniku liječenje) nije isto što i prepustiti kontrolu nad glavnim odlukama. Stara izreka kaže da stručnjaka treba imati pored sebe a ne iznad sebe. Jedno je kad vladini službenici traže pomoć stručnjaka, a drugo je kad ti stručnjaci, kao neka vrsta političke elite, imaju moć o odlučivanju o zakonima i politici.2. Osobne odluke što ih donose pojedinci nisu ekvivalentne onima što ih donosi vlast. Razumno je prepustiti vođenje nekih poslova odvjetniku ili računovođi, ali nije razumno prepustiti političkoj eliti moć da kontrolira najvažnije odluke državne vlasti (koje se, ako treba, mogu nametati prisilom, zatvorom ili prijetnjom smrću).3. Za ispravno vladanje državom nije dovoljna samo strogo znanstvena spoznaja. Gotovo sve važne odluke koje se tiču politike (osobne ili vladine) traže etičku prosudbu tj. sud, a etički sudovi nisu "znanstveni" sudovi. Prosudbe koje nisu striktno znanstvene potrebne su jer se ljudi često slažu oko ciljeva političkih odluka, ali gotovo uvijek se sukobljavaju kad je riječ o sredstvima za ostvarivanje tih ciljeva.5

4. Ispravno vladanje državom iziskuje više od znanja – to što eksperti mogu pomoći u donošenju odluka, ne znači da su kvalificirani da budu nečiji vladari – znanje je jedna stvar, a vladanje sasvim druga!!! Vladajuća elita koja je trenutno časna, za nekoliko godina može poželjeti zlorabiti povjerenu joj moć vladanja - …vlast ima tendenciju da korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno!!!

5 Koliko je potrebno žrtvovati od jednog cilja da bismo ostvarili neki drugi. Npr., odluka o očuvanju prirode nekog kraja može stajati posla rudare ili drvosječe koji rade u tom kraju – empirijski su dokazi važni i neophodni, ali nikako nisu dovoljni (odluka o čuvanju prirode ili otkazu rudarima je i etičko pitanje).

8

5. Jedno je oblikovati utopiju, a drugo je tu utopiju ostvariti. Kako uvesti čuvarstvo? Tko će sastaviti ustav? Tko će ga primjenjivati? Kako će biti izabrani prvi čuvari? Na koji će način biti opozvani čuvari koji zlorabljuju svoj položaj?

Kompetentnost građana za vladanje

Među punoljetnim građanima nitko nije toliko kvalificiraniji od drugih da bi mu trebalo povjeriti potpunu ili konačnu vlast u državi!!! Osim u rijetkim slučajevima reguliranih zakonom, svakog punoljetnog građanina, podložnog zakonima države u kojoj živi, treba smatrati dovoljno kvalificiranim za sudjelovanje u demokratskom procesu vladanja tom državom!!! Nama ne trebaju vladati čuvari – mi sami moramo vladati nama samima!!!

U većini pitanja skloni smo vjerovanju da svaki punoljetni građanin treba imati mogućnost da sam prosuđuje što je za njegovo dobro i interese najbolje. Ta se autonomija ne priznaje djeci (djeca nisu sposobna samostalno odlučivati), ali i nekim punoljetnim osobama za koje se smatra da nemaju normalnu sposobnost da se brinu sami za sebe. Kod oduzimanja takve autonomije odraslim osobama postoje mogućnosti zloporabe, pa je u tim slučajevima potreban neovisan pravorijek, neka vrsta sudskog procesa.

Peto demokratsko mjerilo: obuhvaćenost

Zaključak na koji argumentacija iz ovog poglavlja upućuje glasi: Ako se vašem glasu ne pridaje ista važnost kao drugim glasovima u vladanju državom, vrlo je vjerojatno da vašim interesima neće biti poklonjena jednaka pažnja kao interesima onih čiji se glas može čuti.

Dahl dalje zaključuje da interesi punoljetnih osoba kojima je uskraćena mogućnost sudjelovanja u vladanju neće biti na odgovarajući nači zaštićeni i promicani od strane onih koji vladaju – tome nas uči povijesno iskustvo!!!6 Iskustvo nas uči da nijedna skupina punoljetnih građana ne može bez štete za svoje interese drugima povjeriti moć da vladaju nad njima.

To nas dovodi do zaključka da potpuna obuhvaćenost znači da građansko tijelo u državi s demokratskom vlašću mora obuhvatiti sve ljude koji su podložni zakonima te države, osim osoba koje su u njoj privremeno te osoba koje se dokazano ne mogu brinuti za sebe!!!

Neriješeni problemi

Javno politika često je toliko složena da nijedna vlast ne može donositi zadovoljavajuće odluke bez pomoći eksperata. Građanima bi u participiranju u vlasti, osim eksperata, trebale pomoći i neke političke i društvene institucije, npr. institucije za obrazovanje (zato je obrazovanje važno za demokraciju) – ako su te institucije slabe, treba ih osnažiti.

6 John Stuart Mill je 1861. godine tvrdio da zbog toga što radnička klasa nema pravo glasa nitko u vlasti ne zastupa njezina interese.

9

Dahl zaključuje da smo do sada prihvatili načelo intrinzične jednakosti , to smo načelo primijenili na državnu vlast , zatim smo odbacili čuvarstvo kao nezadovoljavajući način primjene tog načela i umjesto njega smo prihvatili načelo potpune obuhvaćenosti.

3. Stvarna demokracija

Kakve politčke institucije zahtijeva demokracija u velikim razmjerima

Do sada ništa nije rečeno o temeljnim institucijama koje su neophodne za promicanje demokracije, te o uvjetima (društvenim, ekonomskim i dr.) koji potiču njihov razvitak i održavanje. U ovom poglavlju Dahl se usredotočio na političke institucije u velikim razmjerima, tj. na institucije koje su neophodne za u demokratskoj zemlji. Pri tom je uvijek imao na umu da nijedna postojeća demokracija nikada nije u potpunosti zadovoljila onih pet demokratskih kriterija – 1. djelotvorna participacija, 2. jednakost u glasovanju, 3. obaviješteno razumijevanje, 4. kontrola nad dnevnim redom, i 5. obuhvaćenost punoljetnih osoba.

Kako možemo znati?

Dahl se pita kako možemo znati koje su institucije neophodne za demokraciju u velikim razmjerima. Prvi je način da ispitamo prošlost zemalja koje su bile prisiljene promijeniti svoje političke institucije. Drugi je način da analiziramo zemlje koje novinari, znanstvenici ili njihovo stanovništvo smatra demokratskima. Treći je način da zamislimo neku određenu zemlju ili skupinu zemalja, ili neku zamišljenu zemlju, te da si probamo predočiti kakve su joj političke institucije potrebne u ostvarenju demokratskih ciljeva. Sve te metode dovode nas do jedne te istih demokratskih institucija!!!

Političke institucije suvremene predstavničke demokracije

Institucije suvremene predstavničke demokratske vlasti su: 1. birani dužnosnici – nadzor nad političkim odlukama što ih donosi vlast ustavno pripada dužnosnicima koje su izabrali građani.2. slobodni, pošteni i učestali izbori – dužnosnici se izabiru na učestalim i poštenim izborima bez uporabe sredstava prisile.3. sloboda izražavanja – građani imaju pravo iskazati svoje mišljenje o najširim političkim pitanjima bez opasnosti da budu kažnjeni ili kritizirani od strane dužnosnika, vlasti, režima...4. pristup alternativnim izvorima informacija – građani imaju pravo tražiti alternativne i neovisne izvore informacija koji su zakonski zaštićeni i koji su izvan nadzora vlasti ili bilo koje druge skupine koja želi utjecati na političko mišljenje.

10

5. autonomiju udruženja – građani imaju pravo osnivanja relativno nezavisnih udruženja ili organizacija, uključujući političke stranke i interesne skupine, kako bi ostvarili svoja različita prava.6. sveobuhvatno građansko pravo – nijednoj punoljetnoj osobi koja ima stalno prebivalište u zemlji i koja je podložna njezinim zakonima, ne smiju se osporiti prava iz prvih pet točaka (pravo da biraju i budu birani, pravo na slobodno izražavanje itd...)

Perspektiva političkih institucija

Po pravilu ove institucije ne nastaju odjedanput. Vrijeme nastanka i slijed pojavljivanja ovih institucija veoma se razlikovao od zemlje do zemlje, ipak, u "starijim" demokracijama nalazimo jedan te isti model. Prvo su se pojavili izbori za zakonodavna tijela (Britaniji već u 13. st., SAD u 17/18.st.), nakon te prakse uslijedilo je širenje prava građana u smislu iskazivanja mišljenja te traženja i razmjene informacija. Potkraj 18. stoljeća Thomas Jefferson i James Madison stvorirli su prvu izbornu stranku na svijetu čiju je bazu sačinjavao narod – zvala se Republikanska stranka, a danas se zove Demokratska stranka. Sada je posvuda nedostajala samo šesta temeljna institucija – sveobuhvatno pravo glasa. Pravo glasa još ivijek nije imala polovina punoljetnog stanovništva – afroamerikanci, žene, siromašni ili nepismeni muškarci... Žene su pravo glasa dobile oko 1920. godine, a negdje tek nakon II. svjetskog rata (Belgija, Francuska i Švicarska).7

U svim demokracijama i republikama tijekom 25 stoljeća, sve do 20. stoljeća, pravo na potpuni politički angažman bilo je ograničeno na manji dio punoljetnog stanovništva. Ovih šest političkih institucija ne tvori samo novi tip političkog sustava, nego i novu vrstu narodne vlasti – taj novi tip demokratske vlasti na širokoj osnovi ponekad se naziva poliarhijskom demokracijom . 8 Ovih šest političkih institucija poliarhijske demokracije nastalo je kao reakcija na zahtjeve uključivanjem i participacijom u političkom životu.

Faktor veličine

Političke institucije što ih zahtjeva demokratska vladavina ovise o veličini jedinice. Ovih šest institucija razvilo se zato što su potrebne za vladanje zemljama, a ne manjim jedinicama. 9 Poliarhijska demokracija je demokratska vladavina na razini nacionalne države ili zemlje. Političke institucije poliarhijske demokracije neophodne su demokraciji na razini države iz ovih razloga:

U velikoj jedinici kao što je država potrebne su ove političke institucije poliarhijske

demokracije...

...da bi se zadovoljili ovi demokratski kriteriji

1. izabrani zastupnici... djelotvorna participacija, kontrola dnevnog reda (DK)

2. slobodni, pošteni i učestali izbori... jednakost u glasovanju, kontrola dnevnog reda (JK)

7 Prve zemlje u kojima su žene dobile pravo glasa bile su Novi Zeland (1893.) i Australija (1902.).8 Riječ "poliarhija" nastala je od dviju grčkih riječi koje znače "mnogo" i "vladati" tj. "vladavina mnogih" (nasuprot "monarhije" – vladavina jednoga, ili "oligarhija" – vladavina nekolicine). Dahl i jedan njegov kolega izraz su uveli u upotrebu 1953. godine kako bi opisali politički sustav sa šest demokratskih institucija.9 Nekom klubu, udruzi ili malenom gradiću nisu potrebni izbori ili stranke da bi donošenje zakona, odluka ili upravljanje u njima doista bilo demokratsko.

11

3. sloboda izražavanja... djelotvorna participacija, obaviješteno razumijevanje, kontrola dnevnog reda (DOK)

4. alternativne informacije... djelotvorna participacija, obaviješteno razumijevanje, kontrola dnevnog reda (DOK)

5. autonomija udruženja... djelotvorna participacija, obaviješteno razumijevanje, kontrola dnevnog reda (DOK)

6. sveobuhvatno građansko pravo... potpuna obuhvaćenost (PO)

1. Zašto i kada demokracija zahtjeva birane predstavnike?

Kada broj građana i njihova geografska raspršenost u nekoj zemlji postane prevelika, oni ne mogu djelotvorno participirati u vlasti tako da se okupljaju na jednom mjestu – npr. nekima je to mjesto predaleko od mjesta življenja, pa im je stoga preskupo da dođu do njega. Kako građani mogu biti sigurni da đužnosnici na odgovarajući način razmatraju pitanja koja su njima najbitnija? Kako građani mogu kontrolirati dnevni red?

Jedino i nesavršeno rješenje jest to da građani izabiru najviše dužnosnike i da ih drže odgovornima za ispunjavanje ili neispunjavanje njihovih očekivanja (na sljedećim izborima mogu ih ponovno izabrati ili "otpustiti").

1861. godine, John Stuart Mill piše: "...očigledno je da jedino vlast u kojoj sudjeluje čitav narod u potpunosti zadovoljava sve važne potrebe određenog društvenog stanja, ali kako ne mogu svi koji žive u zajednici većoj od manjeg gradića sudjelovati u javnim poslovima (osim u neznatnoj mjeri), jasno je da idealni tip savršene vlasti mora biti predstavnički!!!"

2. Zašto demokracija zahtjeva slobodne, poštene i česte izbore?

Politička jednakost podrazumijeva jednaku i djelotvornu mogućnost glasovanja svih građana te jednakost njihovih glasova. Nadalje, jednakost u glasovanju traži poštene i slobodne izore, a kako građani ne bi izgubili visok stupanj nadzora nad izabranim službenicima, izbori moraju biti česti (zamislimo da se oni biraju na rok od 20 godina!?).

Ostaju dvojbe da li glasovanje treba biti javno ili tajno (danas je praksa tajno glasovanje, dok se javno glasovanje može smatrati znakom nepoštenih izbora), i da li je pošteniji razmjerni ili većinski izborni sustav (za oba postoje razumni argumenti).10

3. Zašto demokracija zahtijeva slobodu izražavanja?

Sloboda izražavanja je pravo da vi nešto kažete drugima (da objasnite sugrađanima ili zastupnicima svoja shvaćanja i uvjerite ih da ih prihvate) i da čujete što drugi kažu. Osim toga, sloboda izražavanja omogućuje obaviješteno razumijevanje djelovanja i politika vlasti, te omogućuje utjecanje na dnevni red odluka vlasti – "...šutljivi građani su idealni podanici autoritarnih vladara, ali i prava katastrofa za demokraciju...".

10 Osim u Velikoj Britaniji i SAD, u većini demokratskih zemalja na snazi je razmjerni izborni sustav.

12

4. Zašto demokracija zahtijeva alternativne i nezavisne izvore informiranja?

Zato da bi građani mogli dobiti informacije o važnim političkim pitanjima (obaviješteno razumijevanje), te kako bi mogli djelotvorno participirati i utjecati na prioritetne političke teme (dnevni red).

5. Zašto demokracija zahtijeva postojanje nezavisnih udruženja?

Nezavisna udruženja su izvor građanskog obrazovanja i prosvijećivanja, omogućuju stjecanje političkog iskustva, pružaju mogućnost sudjelovanja u raspravama, omogućuju informiranost… Ako gledamo na udruge u smislu političkih stranaka, one omogućuju natjecanje na izborima i političko djelovanje između dvaju izbora (na zakonodavna tijela, opće dobro ili određenu politiku može se utjecati neprekidno, bez obzira je su li u tijeku izbori ili ne).

6. Zašto demokracija zahtijeva sveobuhvatno građansko pravo?

Sveobuhvatno građansko pravo potrebno je kako bi se neprestano moglo povećavati razinu demokratizacije nekog društva – neke zemlje tako mogu dostići razinu demokratizacije koja postoji u poliarhijskoj demokraciji, a ovi koji već imaju tu razinu žele je još više podići… Bez sveobuhvatnog građanskog prava nema poliarhijske demokracije.

Varijanta 1.

Postoje li različite varijante demokracije? Ako postoje, koje su to varijante? Nije nužno da demokratske kriterije mogu zadovoljiti samo institucije poliarhijske demokracije – kod malih jedinica ili malih udruženja neovisnih od države te institucije nisu neophodne ili su čak i neprikladne. U velikim jedinicama (državama) institucije poliarhijske demokracije mogu se razlikovati s obzirom na izborne mehanizme, stranačke sustave… To što su te institucije neophodne , ne znači i da su dovoljne!!!

Demokracija: Grčka protiv suvremene

Usporedimo li grčku demokraciju (atensku) sa suvremenom predstavničkom demokracijom, odmah ćemo uočiti dvije bitne razlike – Grcima su kriteriji obuhvaćenosti punoljetnih osoba i biranja predstavnika bili potpuno neprihvatljivi. Dahl kaže kako bi se grčki politički sustav mogao nazvati primarna demokracija, skupštinska demokracija ili demokracija zbora građana.

Skupštinska demokracija protiv predstavničke demokracije

Zagovornici skupštinske demokracije svjesni su da predstavnička demokracija ima sumnjivu prošlost – ona nije nastala kao demokratska praksa, već kao izum uz čiju su pomoć nedemokratske vlasti (uglavnom monarsi), mogle prigrabiti poreze, prihode i druge resurse

13

kako bi npr. vodili nekakav rat. 11 Ova je nedemokratska institucija naknadno nakalemljena na demokratsku praksu i teoriju. Još je ozbiljniji prigovor da predstavnička demokracija u velikoj jedinici ne omogućuje građanima uključivanje u proces vladanja samima sobom, dok im skupštinska demokracija u maloj jedinici kao što je grad to omogućuje.

Predstavljanje je već postojalo

Imajući na umu očigledne prednosti, kako je došlo do toga da starije shvaćanje demokracije bude preoblikovano i prilagođeno instituciji koja je na samom početku nije imala demokratska obilježja? Odgovor nam ponovno daje povijest. U državama u kojima je praksa predstavnika postajala od prije, demokratski su reformatori uvidjeli sjajnu priliku da širenjem izborne baze zakonodavno tijelo ili parlament preobraze u istinsko predstavničko tijelo koje će služiti demokratskoj svrsi. Bili su u pravu! Upravo je proces širenja konačno doveo do predstavničke vladavine zasnovane na sveobuhvatnom demosu i tako nam pomogao stvoriti naš suvremeni pojam demokracije.

Francuski mislilac de Tracy primjećuje da je predstavnička demokracija demokracija koja postaje provediva na dugo vrijeme i na golemim područjima! Ovim idejama oduševljen je i John Stuart Mill koji smatra da predstavnički sustav veliko otkriće našega doba.

Još jednom: O veličini i demokraciji

Što je preveliko za skupštinsku demokraciju? Što je dovoljno maleno? Dahl zamišlja odbor od deset članova ili selo od dvjestotinjak stanovnika, i pita se što će biti ako svaki od njih poželi govoriti samo deset minuta ili pola sata? Takve skupštine trajale bi 2, 5 ili možda 16 sati, što je dva radna dana po 8 sati. Dahl je zaključio da su dva radna podosta i da to nije nemoguće, ali to svakako nije ni lako za ostvariti.

Ali, što se događa kada zasjeda skupština većeg grada ili zemlje, čije stanovništvo broji 50 000, 100 000 ili još i više stanovnika – ta bi skupština trajala tjednima, mjesecima ili godinama – situacija postaje apsurdna!!! Situacija ostaje apsurdna čak i ako da na skupštinama gotovo nikada ne govore svi sudionici (neki imaju tremu, neki nisu kompetentni itd.), pretežno ih govori nekoliko ili nekoliko desetaka - ostali u raspravi sudjeluju slušajući ili ne slušajući govornike, a kada dođe vrijeme izbora oni glasaju ili ne glasaju. Ovom možemo dodati i da se rasprave o javnim pitanjima mogu odvijati i na neformalnim sastancima ili, u moderno doba, putem elektronskih pomagala – preko neke granice to ipak i dalje ostaje apsurdno!!!

Problemi skupštinske demokracije su u tome što veće građansko tijelo znači manju mogućnost participacije tj. iako veliki broj građana može u raspravi participirati slušanjem, vrlo malen broj dobiti će priliku da govori. Nadalje, istinski sudionici rasprave javljaju se za riječ i time postaju zastupnici onih građana koji "šute i slušaju" (koji se na javljaju) - iz ovoga proizlazi da u jedinici sa skupštinskom demokracijom ipak postoji neka vrsta predstavničkog sustava!!! Nadalje, ni po čemu nije sigurno da građani koji se javljaju za riječ predstavljaju

11 Sjeti se Dahlova opisa o tome kako monarhu treba pristanak predstavnike cehova ili udruga kako bi se mogli uvesti novi ili povisiti postojeći porezi tesarima, krojačima, kovačima…

14

one koji apstiniraju - ako građani žele predstavnike, oni će ih sigurno radije izabrati na slobodnim i poštenim izborima.

Demokratska ograničenja predstavničke vladavine

Po ovome, čovjek bi mogao zaključiti da je predstavnička demokracija u prednosti naspram skupštinske – ali, to nije istina! Pokušajmo zamisliti koliko bi vremena zastupnik (izabrani predstavnik) morao potrošiti ako se žali na samo deset minuta sastati sa svakim građaninom iz svog izbornog okruga. Brojevi bi i u ovom slučaju bili apsurdni!

Zaključak je da je participacija građana u obje demokracije skopčana s neizbježnim ograničenjima. Što je u nekoj demokratskoj jedinici više građana, to su mogućnosti izravne participacije građana u odlukama vlasti manje, i oni su sve više prisiljeni prenositi vlast na druge ljude!!!

Temeljna demokratska dilema

Dilema između participacije građana i djelotvornosti sustava glasi:

Što je demokratska jedinica manja, to je mogućnost participacije građana veća i to manje građani imaju potrebu prenositi teret donošenja odluka na predstavnike. Što je demokratska jedinica veća, to je veća njezina mogućnost za rješavanje najvažnijih problema građana, i to je veća njihova potreba da prenesu donošenje odluka na predstavnike..

Maleno je katkad lijepo

Iako zborovi građana i nisu pravi uzor participativne demokracije, na tim raspravama ne dominiraju samo bogati i obrazovani – svatko tko je odlučan nešto reći može se javiti za riječ i govoriti, barem na kratko. Dahl to prikazuje na primjeru oko 1200 zborova građana održanih u državi Vermont između 1970. i 1994. godine.

Loša strana predstavničke vladavine: pogađanje među elitama

Loša strana predstavničke vladavine je tašto građani često drugim građanima (zastupnicima) daju prevelike diskrecijske ovlasti u donošenju najvažnijih odluka. Oni te odluke na taj način ne prenose samo na njih , već neizravno i na birokrate, državne dužnosnike i suce, pa čak i međunarodne organizacije. Svemu ovome treba pridodati i nedemokratski proces pogađanja između političkih i birokratskih elita. Iako, se to pogađanje odvija u nekim granicama, te su granice često nejasne, a nadzor građana nije uvijek djelotvoran.

Mogu li međunarodne organizacije biti demokratske?

Glede izazova da se međunarodne organizacije demokratiziraju, Dahl nije pretjerano optimističan. Čak i u državama gdje demokratske institucije i praksa postoje dugo vremena,

15

građanima je vrlo teško djelotvorno kontrolirati odluke vanjske politike, a još teži slučaj su međunarodne organizacije. Vrlo rječit primjer ovoga je Europska unija.

U EU postoje demokratske strukture kao što su narodni izbori i parlament. Ipak, najvažnije odluke donose se kroz pogađanje političkih i birokratskih elita. Ishod je određen hijerarhijom, tržištem (briga o posljedicama odluka na nacionalno i međunarodno tržište), te mogućnošću pregovarača da prisile onog ili one druge na ovu ili onu odluku. Osim kod ratificiranja rezultata pogađanja, demokratski procesi ne igraju gotovo nikakvu ulogu.

Da bi se međunarodne organizacije približile stupnju kontrole kakvu narod ima u demokratskim zemljama, politički vođe morali bi stvoriti institucije koje će građanima omogućiti političku participaciju, utjecaj i kontrolu koji je jednak onima koji imaju demokratske zemlje, građani bi se morali zainteresirati za političke odluke međunarodnih organizacija i upoznati s njima kao što su upoznati s odlukama u vlastitim zemljama itd… Nadalje, problem je i u broju zastupnika koji bi imala pojedina zemalja – pošto zemlje imaju različite brojeve stanovnika, nijedan sustav ne bi osigurao jednaku težinu glasu svakog građanina, a isto tako ne bi mogao spriječiti da velike zemlje nadglasaju one manje. Bilo bi potrebno stvoriti i zajednički identitet, određenu političku kulturu kao potporu institucijama ...

Sve u svemu, Dahl ne vjeruje da je to ostvarivo.

Snažno pluralističko društvo u demokratski zemljama

Iako ne treba očekivati da će demokracija biti moguća na međunarodnoj razini, svakoj demokratskoj zemlji, pa i onim najmanjima, potrebne su manje samoupravne jedinice poput općina, distrikata, pokrajina, regija, saveznih država – sve ovisi veličini zemlje.

Svakoj je zemlji potrebna široka lepeza nezavisnih udruženja i organizacija tj. pluralističko civilno društvo!!!

Varijanta II.

Ustavna rješenja

Stil i oblik demokratskih ustava veoma je različit od zemlje do zemlje. Opisujući ustave i ustavna rješenja,12 Dahl će te pojmove rabiti u veoma širokom značenju kako bi oni mogli obuhvatiti i važnu praksu koja ne mora biti specificirana u ustavu, kao što su npr. izborni i stranački sustavi. Koje su te važne razlike među demokratskim ustavima i koliko su važne?

12 Dahl će se pozivati na ustavna rješenja dvadeset i dvije starije demokracije gdje demokratske institucije postoje neprekidno od 1950. godine: Australija, Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Irska, Island, Italija, Izrael, Japan, Kanada, Kostarika, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, SAD, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

16

Razlike među ustavima

Pisani ili nepisani ustav? Iako je pisani ustav postao ustaljena praksa, u nekim zemljama određene izgrađene institucije i praksa smatraju se ustavnog sustava iako nisu propisani u jedinstvenom dokumentu koji je prihvaćen kao ustav te države (npr. Velika Britanija, Izrael, Novi Zeland).

Povelja prava? Iako izričita povelja prava unutar ustava nije uobičajena za starije demokracije, ona je sada praksa (s iznimkom Velike Britanije).

Socijalna i ekonomska prava? Ustavi demokratskih država naslijeđeni iz 19. stoljeća ne govore eksplicitno o socijalnim i ekonomskim pravima, dok ustavi nastali nakon Drugog svjetskog rata redovito obuhvaćaju i ta prava (makar su ponekad simbolična).

Federalni ili unitarni ustav? U federalnom sustavu vlastima saveznih država, pokrajina ili regija zajamčena je trajnost i znatan opseg ovlasti, dok u unitarnim sustavima njihovo postojanje i ovlasti ovise o središnjoj vlasti.

Dvodomno ili jednodomno zakonodavno tijelo? Parlamenti su najčćešće dvodomni, ali npr. Izrael nikada nije imao drugi dom, a nakon 1950. godine četiri skandinavske zemlje te Finska i Novi Zeland ukinuli su svoje gornje domove.

Sudska revizija? Sudska revizija je postupak kada sud proglašava neustavnim zakon što su ga usvojili nacionalni parlament, kantonalno zakonodavstvo, pokrajinsko zakonodavno tijelo... Sudska revizija uobičajena je u demokratskim zemljama s federalnim ustrojstvom, a poanta je u tome da je nacionalni ustav nadređen zakonima što ih donose kantoni, pokrajine, federalne jedinice... Samo polovica zemalja sa unitarnim sustavom ima ovaj ili onaj oblik sudske revizije.

Doživotni ili ograničeni sudski mandat? U SAD članovi federalnog (nacionalnog) sudstva prema ustavu imaju doživotni mandat. Prednost je nezavisnost sudaca od političkih pritisaka, ali ako suci uz doživotni mandat imaju i moć sudske revizije, onda oni mogu npr. Spriječiti reforme (to se u SAD događalo), i to je očiti nedostatak.

Referendum? U Švicarskoj su referendumi o nacionalnim pitanjima dopustivi, a o ustavnim amandmanima i obavezni. Druga krajnost su SAD gdje Ustav SAD ne predviđa referendum (ali u saveznim državama oni su uobičajeni).

Predsjednički ili parlamentarni sustav? U predsjedničkom sustavu šef izvršne vlasti bira se neovisno o zakonodavnoj tijelima (parlament) i ima jake ovlasti, dok u parlamentarnom sustavu šefa izvršne vlasti bira i smjenjuje parlament (predsjednički sustav je SAD, a prlamentarni UK). U većini demokratskih zemalja u kojima su se demokratske istitucije razvile tijekom 19. i 20. stoljeća na snazi su različite varijante parlamentarnog sustava.

Izborni sustav? O izbornom sustavu ovisi u kolikoj je mjeri broj zastupničkih mjesta u parlamentu tj. njihova raspodjela među strankama zaista odraz volje glasača. Primjerice: hoće li stranka čiji kandidati na izborima dobiju npr. 30% glasova dobiti i otprilike 30% zastupničkih mjesta, ili će se dogoditi da dobiju 15% mjesta.Iako nije nužno da izborni sustav bude specificiran u "ustavu", zbog načina na koji on utječe na druge dijelove ustava, korisno je izborni sustav smatrati dijelom ustavnog sustava.

17

Koliko su ustavi važni?

Kako možemo procijeniti koji je tip ustava poželjniji od nekog drugog? Očito, za to su potrebni neki kriteriji!

Stabilnost – ustav omogućuje stabilnost temeljnim demokratskim političkim institucijama, te osigurava neophodna prava i jamstva što ih zahtijevaju temeljne političke institucije.Temeljna prava – ustav štiti prava i većine i manjine.Neutralnost – ustav osigurava neutralnost među građanima države, osigurava da postupak formuliranja zakona ne favorizira niti kažnjava shvaćanja ili legitimne interese bilo kojrg građanina ili skupine građana.Odgovornost – ustav omogućuje građanima da unutar "razumnog" vremenskog razdoblja političke vođe drže odgovornima za njihove postupke, odluke ili ponašanje.Pravična zastupljenost – što zapravo znači "pravična zastupljenost" u demokraciji predmet je beskrajnih rasprava, a dijelom i zato što ona utječe na dva slijedeća kriterija.Obaviješteni konsenzus – ustav pomaže građanima i političkim vođama u postizanju obaviještenog konsenzusa, i to tako što ih potiče na pregovaranje, prilagođavanje i stvaranje koalicija koje olakšavaju usklađivanje različitih interesa.Djelotvorna vlast – djelotvorna je ona vlast koja nastoji, na način koji građani smatraju odgovarajućim, rješavati najvažnija pitanja i probleme s kojima se oni suočavaju.Kompetentne odluke – ustav mora vlasti omogućavati djelotvornost (odlučno i energično djelovanje), ali isto tako joj ne smije spriječavati da upotrijebi svo raspoloživo znanje (odlučno djelovanje nije dobra zamjena za mudru politiku).Transparentnost i razumljivost – djelovanje vlasti mora biti otvoreno javnosti te dovoljno jednostavno da građani mogu shvatiti što vlast čini i na koji način.Elastičnost – ustavni sustav ne smije biti tako kruto izgrađen, a ustavni tekst i tradicija tako nepromijenjivi da se ne mogu prilagoditi novim situacijama.Legitimnost – kada bi ustav zadovoljio ovih deset kriterija, građani i političke elite smatrali bi ga legitmnim i to bi mu dugoročno osiguralo opstanak.

Koliko su važne razlike?

Jesu li postojeće razlike među ustavima doista važne? Ako su uvjeti za stabilnost temeljnih demokratskih institucija vrlo povoljni, demokracija u zemlji biti će očuvana bez obzira na to kakvo je ustavno rješenje prihvatila ta zemlja. Međutim, postoji i treća mogućnost. U zemlji u kojoj ti uvjeti nisu ni vrlo povoljni ni krajnje nepovoljni, izbor ustavnog rješenja može se pokazati vrlo važnim. U takvoj zemlji s miješanim uvjetima,dobro osmišljen ustav može pomoći očuvanju demokracije, dok loše osmišljen može pridonijeti njezinu slomu.

Ipak, ma koliko bila važna stabilnost demokratski institucija, stabilnost nije jedini važan kriterij.

18

Varijanta III.

Vjerojatno niti jedna politička institucija ne oblikuje politički krajolik neke demokratske zemlje više od njezina izbornog sustava i njezinih političkih stranaka (stranački sustav).Također niti jedna institucija ne pokazuje veću raznolikost od ove dvije institucije.

Izborni sustavi

Razlike među izbornim sustavima su "bezbrojne". Jedan od razloga te raznolikosti jest u tome što nijedan izborni sustav ne zadovoljava sve kriterije prema kojima biste ih željeli ocijeniti. Ako se odlučimo za jedan izborni sustav, neke vrijednosti možemo ostvariti samo na štetu drugih vrijednosti. Zašto je tome tako? Kako bi odgovor bio kraći, Dahl je zbunjujuće mnoštvo mogućnosti sve na dvije.

Sustav razmjerne zastupljenostiStarije demokracije najčešće imaju izborni sustav koji omogućuje veliku podudarnost između ukupnog broja glasova što ih je stranka osvojila na izborima i broja zastupničkih mjesta što ih je stranka dobila u zakonodavnom tijelu (npr. ako je stranka dobila 53% glasova, dobila je i 53% zastupničkih mjesta). Takav sustav obično se zove sustav razmjerne zastupljenosti ili RZ.

"Prvi kroz cilj"Neke su zemlje pak, prihvatile izborni sustav koji stranci koja je na izborima osvojila najviše glasova može dati puno veći broj zastupničkih mjesta (osvojili su 53% glasova a 60% zastupničkih mjesta). Tako se npr. u UK ili SAD bira jedan kandidat i pobjeđuje onaj s najvećim brojem glasova. Zbog sličnosti sa konjskim trkama, taj se sustav katkad naziva "prvi kroz cilj" ili PKC (u SAD se naziva i većinskim izbornim sustavom).

RZ protiv PKCKritičari PKC tvrde da taj izborni sustav ne zadovoljava kriterij poštene zastupljenosti – 1997. godine Laburisti su u UK osvojili 44% glasova, a 66% mjesta! Kako dolazi do takvih razlika između postotaka?

Dahl zamišlja zemlju od 1000 stanovnika, jednako podijeljenih u 10 okruga (svaki ima 100 stanovnika), a u svakom okrugu izabire se samo jedan zastupnik. U svakom od tih deset okruga 51 stanovnik glasovao je za Plavu, a njih 49 za Ljubičastu stranku. U svih deset okruga pobijedila je Plava stranka, dobiva 100% mjesta i "većinu" u parlamentu u odnosu 10:0! Takav PKC izborni sustav ne bi zadržala niti jedna demokratska zemlja.

Ono što sprečava ovaj bizarni i nedemokratski ishod jest to što podrška strankama nije ravnomjerno raspoređena u čitavoj državi (u nekim okruzima Plavi će dobiti 60%, a u nekim samo 40% glasova). Ako želimo da PKC izborni sustav rezultira poštenom zastupljenošću, podrška strankama ne smije biti podjednako raspoređena u čitavoj državi.

PKC izborni sustav omogućava i malverzacije. Tako je u SAD bilo slučajeva "gerimanderizma". Gerimanderizam ili oblikovanje izbornih okruga ime je dobilo po Elbridgeu Gerryju koji je, kao izabrani guverner države Massachusetts, 1812. godine prekrojio granice izbornih okruga za biranje zastupnika u zakonodavno tijelo države kako bi

19

demokrati mogli i dalje imati većinu. Slično se događalo i sa okruzima gdje su pretežito živjeli afroamerikanci.

Dvostranački protiv višestranačkih sustavaZagovornici PKC izbornog sustava tvrde da on proizvodi i dvije poželjne posljedice. Naime, PKC sustav pogoduje stvaranju dvostranačja kome su građani u demokracijama engleskog govornog područja vrlo skloni. Jedna od prednosti dvostranačja je u tome što ono manje opterećuje birače tako što oni biraju između samo dvije mogućnosti (zagovornici RZ sustava tvrde da takvo reduciranje alternativa ozbiljno umanjuje slobodu izbora birača). Nadalje, proširujući većinu koju pobjednička stranka ima zakonodavnim tijelima, PKC izborni sustav otežava manjinjskoj stranci formiranje koalicije koja bi mogla spriječiti većinsku stranku u ostvarivanju njezinih ciljeva – na taj način, kažu zagovornici, PKC pomaže vlastima u zadovoljavanju kriterija djelotvornosti. Nasuprot tome, u nekim zemljama RZ sustav kao posljedicu ima toliko suprotstavljenih stranaka i saveza u parlamentu da je vrlo teško teško formirati većinske koalicije koje su uz to i vrlo nestabilne – posljedica toga je smanjena djelotvornost vlasti.

Nekoliko temeljnih opcija za demokratske ustave

Stvaranje novog ili redizajniranje postojećeg ustava zahtijeva najbolje talente u državi, a ako ustavne inovacije trebaju potrajati, s njima se moraju složiti oni kojima se vlada. Dahl navodi primjere pet mogućih kombinacija izbornih sustava i najviše izvršne vlasti.

1. Opcija karakteristična za kontinentalni dio Europe – parlamentarna vlada s RZ izbornim sustavom.2. Britanska (westminsterska) opcija – parlamentarna vlada s PKC izbornim sustavom (naziva se britanskom jer je nastala u demokracijama engleskog govornog područja – UK, Kanada, Australija i Novi Zeland, koji je taj model napustio 1993. godine).3. Američka opcija – predsjednička vlada s PKC izbornim sustavom (među svim starijim demokracijama samo SAD primjenjuju ovaj model).4. Latinskoamerička opcija – predsjednička vlada s RZ izbornim sustavom.5. Miješana opcija – nekoliko je starijih demokracija (npr. Francuska, Njemačka i Švicarska) prihvatilo rješenja koja umanjuju neželjene posljedice "čistih tipova", a čuvaju njihove prednosti. Francuzi biraju predsjednika koji ima znatnu moć i premijera koji je odgovoran parlamentu. Francuska je modificirala i PKC sustav, pa se tako u okrugu u kome niti jedan kandidat nije dobio većinu glasova održava drugi krug izbora, u kojem se može natjecati svaki kandidat koji je u prvom krugu dobio više od 12.5% glasova. U Njemačkoj se polovina članova parlamenta bira po PKC sustavu, a druga polovina po RZ izbornom sustavu. Švicarci su stvorili pluralnu izvršnu vlast koja se sastoji od sedam vijećnika koje na rok od četiri godine bira parlament.

Razmišljanje o demokratskim ustavima: neke smjernice

1. Nikakav ustav neće očuvati demokraciju u zemlji u kojoj su uvjeti za demokraciju krajnje nepovoljni. Ipak, tamo gdje su uvjeti miješani, dobar ustavni model može pomoći u očuvanju temeljnih demokratskih institucija.

20

2. Očuvanje temeljne demokratske stabilnosti, ma koliko bilo važno, nije jedini relevantan kriterij za procjenjivanje kakvoće nekog ustava – pravična zastupljenost, transparentnost, razumljivost itd., također su vrlo važni.

3. Svako ustavno rješenje ima neke nedostatke pa tako ne zadovoljava sve potrebne kriterije – ne postoji savršen ustav.

4. Iako američki politički sustav uspješno funkcionira već dva stoljeća, on je kompliciran i u nekoj drugoj zemlji ne bi mogao tako dobro funkcionirati.

5. Neki stručnjaci tvrde da je latinskoamerička kombinacija uništila demokracije u republikama Sredenje i Južne Amerike – bilo bi razborito izbjegavati latinskoameričku kombinaciju.

Bilo dobro kada bi demokratske zemlje svakih dvadesetak godina okupile stručnjake za ustavno pravo, političke vođe i obaviještene građane koji bi ocijenili vrijednost njihovih ustava.

4. Povoljni i nepovoljni uvjeti

Koji uvjeti pogoduju demokraciji?

Iako su tijekom 20. stoljeća propali mnogi nedemokratski sustavi ili režimi, poput nacizma, fašizma, komunizma, lenjinizma i sl., u mnogim dijelovima svijeta zadržali su se nedemokratski režimi – Afrika, jugoistočna Azija, Kina, Srednji istok, države stvorene na ostacima SSSR-a... Primjeri demokratske tranzicije, konsolidacije i sloma demokracije pokazuju nam da pet uvjeta snažno utječe na izglede za demokraciju u nekoj zemlji.

Uvjeti bitni za demokraciju:1. Nadzor nad vojskom i policijom od strane izabranih obnašatelja vlasti.2. Demokratska uvjerenja i politička kultura.3. Nepostojanje snažne inozemne kontrole koja se neprijateljski odnosi prema demokraciji.

Uvjeti koji pogoduju demokraciji:4. Suvremena tržišna ekonomija i društvo.5. Nerazvijen subkulturni pluralizam.

Strana intervencija

Nije vjerojatno da će se demokratske institucije razviti u zemljama koje su izložene intervenciji druge države, a koja pokazuje neprijateljstvo prema demokratskoj vlasti u toj

21

zemlji. Primjeri toga su Sovjetsko uplitanje u Čehoslovačkoj, Mađarskoj ili Poljskoj, ali i SAD tijekom 1960-ih u Latinskoj Americi (konkretno u Gvatemali, 1964. godine). Potkraj 20. stoljeća, a pogotovo nakon pada SSSR-a, SAD i međunarodna zajednica počeli su se suprotstavljati diktaturama i pružati potporu razvitku demokratskih institucija širom svijeta. Nikada u ljudskoj povijesti međunarodne sile (ekonomske, kulturne i političke) nisu u tolikoj mjeri podržavale demokratske ideje i institucije.

Nadzor nad vojskom i policijom

Ako u nekoj zemlji vojska i policija nisu pod potpunim nadzorom demokratske vlasti, u njoj se teško mogu razviti i održati demokratske političke institucije. Bez civilnog nadzora nad vojskom i policijom demokracija nema prevelike šanse (primjer je Srednja Amerika gdje velik broj vlada u Gvatemali, Salvadoru, Hondurasu ili Nikaragvi na vlast došla uz pomoć vojnog puča).

Sukobi među kulturama slabi su ili ih uopće nema

Demokratske političke institucije lakše će se razviti i održati u zemljama koje su ukulturnom pogledu homogene, a teže će se razviti u državi u kojoj se subkulture oštro razlikuju i međusobno sukobljavaju (sukobi među kulturama često mogu provaliti u političku arenu). Različite kulture najčešće nastaju zbog razlika u jeziku, religiji, rasi, etničkom identitetu ili zbog razlika u ideologiji.

Pripadnici određene kulture svoje političke zahtjeve vrlo često smatraju pitanjem načela, religioznog uvjerenja ili pitanjem opstanka vlastite skupine. Oni svoje zahtjeve smatraju odveć važnima da bi radili kompromise - o njima se ne pregovara! Međutim, pošto u miroljubivu demokratsku procesu razriješavanje političkih sukoba zahtijeva pregovaranje, pomirenje i kompromis, ne treba nas čuditi da su starije demokratske zemlje uglavnom uspjele izbjeći sukobe među kulturama.

AsimilacijaJedan od načina za rješavnje sukoba među kulturama je asimilacija koju su primjenile SAD. Unutar samo jedne ili najviše dviju generacija, doseljenici pristigli u SAD ili njihovi potomci, u tolikoj su mjeri postali sastavni dio prevladavajuće kulture koju su utemeljili bijeli doseljenici iz Velike Britanije da je njihova politička lojalnost i identitet postao dominantno američki. Ipak američko iskustvo otkriva i neke ključne nedostatke asimilacije.

Veliki broj doseljenika koji je uspješno asimiliran dolazio je iz Irske, Skandinavije, Poljske, Njemačke ili Italije - ti su se useljenici željeli asimilirati, htjeli su postati pravi amerikanci! Asimilacija je bila dragovoljna. Kod primjera domorodaca, afroamerikanaca ili doseljenika iz Azije, prisilno nametnute granice zasnovane na rasnim razlikama, onemogućile su asimilaciju.

Asimilacija nije uspjela premostiti niti razlike u subkulturama amerikanaca koji su živjeli u sjevernim i zapadnim državama, i onih koji su živjeli u južnim državama – razlike u načinima života sjevernjaka i zapadnjaka, te južnjaka čija je subkultura bila zasnovana na ropstvu, bile su nepremostive pa je izbio građanski rat. I nakon pobjede sjevera u tom ratu, subkultura južnjaka ponovno je bila zasnovana na podčinjavanju afroamerčkih građana uz pomoć prijetnji i terora.

22

Odlučivanje konsenzusomOvaj način izbjegavanja sukoba među kulturama primjenjuje se u Švicarskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Radi se o tome da se bilo koja odluka vlasti koja značajno utječe na neku od subkultura, može donijeti samo ako se s njom izričito usuglase predstavnici te skupine u vladi ili parlamentu. Zahvaljujuću načelu konsenzusa što su ga te države usvojile, članovi vlade iz svake subkulture mogu staviti veto na bilo koju odluku s kojom se ne slažu. Takva rješenja politolozi nazivaju "konsocijacijskom demokracijom".

Izborni sustaviPolitičari koji se natječu za podršku birača, često pothranjuju razlike među kulturama, pa one znju izmaknuti kontroli. Politolozi stoga predlažu da se, u svezi izbornih sustava, usvoje rješenja koja bi onemogućila da kandidate bira samo jedna kulturna zajednica – kandidatu bi glasove trebalo dati nekoliko značajnijih kulturnih zajednica.

RazdvajanjeKad su raskoli među kulturama preduboki jedino je rješenje da se kulturne zajednice razdvoje u različite političke zajednice. Rješnje može biti federalni sustav ili potpuna nezavisnost.

Federalni sustav može biti rješenje samo ako su subkulture već od prije razdvojene jasnim teritorijalnim granicama, i ako kod građana obiju subkultura (iako žive u razdvojenim autonomnim jedinicama) postoji snažna svijest o zajedničkom nacionalnom identitetu i zajedničkim ciljevima i vrijednostima.

Demokratska uvjerenja i kultura

Prije ili kasnije svaka zemlja suočava se s ozbiljnom krizom koja može biti politička, ekonomska, vojna ili međunarodna. Želi li demokratski politički sustav potrajati on mora biti sposoban prebroditi opasnosti što ih takve krize donose. Ta je sposobnost moguća ako građani i politički vođe te zemlje snažno podržavaju demokratske ideje, vrijednosti i praksu, a najpouzdanija podrška dolazi kad su ta uvjerenja i sklonosti ugrađene u kulturu građana te zemlje (a pogotvo kad se prenose s naraštaja na naraštaj).

Ekonomski rast i tržišna ekonomija

Najpovoljniji uvjet za demokratske institucije je tržišna ekonomija u kojoj su poduzeća uglavnom u privatnom, a ne u društvenom vlasništvu – dakle kapitalistička, a ne socijalistička ili državna ekonomija, povoljan je uvjet za demokratske institucije (iako ona stvara nejednakosti među građanima u ekonomskom pogledu).

Tržišno-kapitalistička ekonomija, društvo što ga ona proizvodi i ekonomski rast što ga ona redovito prouzrokuje, iznimno su povoljni uvjeti za razvitak i očuvanje demokratskih političkih institucija.

23

Indija: nevjerojatna demokracija

Indija potvrđuje tvrdnju da ukoliko u nekoj zemlji jedan ili nekoliko, ali ne svih pet uvjeta koji pogoduju demokraciji, demokracija je neizvjesna ali ne i nemoguća.

Na prvi pogled, potpuno je nevjerojatno što je zemlja poput Indije, čije je stanovništvo toliko različito u smislu jezika, religija, kasta ili regija, uspjela toliko dugo očuvati svoje demokratske institucije. Svemu ovome treba nadodati i golemu stopu nepismenosti među stanovništvom, golemu korupciju, često kršenje temeljnih prava…

Ipak, kada je 1975. godine premijerka Indira Gandhi izvela državni udar, ukinula demokratske institucije, uvela vojnu diktaturu, suspendirala građanska prava i dr., ona je već dvije godine kasnije, na prvim relativno poštenim izborima izgubila vlast!!! Kako je moguće da su temeljne demokratske institucije ipak i dalje uspijevale djelovati?

Kao prvo u Indiji doista postoji nekoliko povoljnih uvjeta po demokraciju. Indijska vojska stvorila je i zadržala kodeks pokoravanja izabranim civilnim političarima. Utemeljitelji suvremene Indije i politički pokreti što su ih stvorili bili su privrženi demokratskim uvjerenjima. Nadalje, većina je običnih Indijaca (građana) kroz cijelo vrijeme trajanja državnog udara i diktature Indire Gandhi, pružalo potporu demokratskim institucijama – reklo bi se da je demokracija nacionalna ideologija Indije!!! Nadalje, pošto je hinduizam daleko najbrojnija religija (80% Indijaca su hinduisti), on je omogućio određen stupanj zajedničkog identiteta većini Indijaca.

Pa ipak, posvemašnje siromaštvo moglo bi biti plodno tlo za antidemokratske pokrete. Zašto se to nije dogodilo? Prvo, svaki je Indijac pripadnik neke kulturne jedinice koja je toliko sićušna da ne može predstavljati većinu ili sama vladati golemim potkontinentom. Drugo, pripadnici kulturnih manjina ne žive zajedno u jednom području, već su raspršeni po različitim indijskim regijama.

Zašto se demokracija proširila po cijelome svijetu?

Dahl je zaključio da su za uspjeh demokracije krajem 20. stoljeća najzaslužniji smanjena opasnost od stranih intervencija koje su neprijateljske prema demokraciji, mnoge zemlje bile su dovoljno homogene da izbjegnu sukob među kulturama, veliki broj ljudi pružao je potporu demokratskim idejama i institucijama, u velikoj je mjeri smanjena opasnost od vojnih diktatura (vojska je pod civilnim nadzorom), tržišni kapitalizam rezultirao je blagostanjem i ekonomskim rastom pa se tako u mnogim zemljama razvila brojna i utjecajna srdnja klasa koja simpatizira demokraciju…

U golemom broju zemalja širom svijeta raširili su se povoljni uvjeti za razvitak i očuvanje demokratskih političkih institucija!!! Dvadeseto stoljeće pokazalo se stoljećem pobjede demokracije!!!

24

Zašto tržišni kapitalizam pogoduje demokraciji

1. Poliarhijska demokracija preživjela je jedino u zemljama u kojima prevladava tržišno-kapitalistička ekonomija, u nijednoj zemlji u kojoj prevladava netržišna ekonomija demokracija nije opstala. Zašto? 2. Poliarhijska demokracija i tržišni kapitalizam povezani su zato što neke temeljne značajke tržišnog kapitalizma pogoduju demokratskim institucijama, i obratno, neke temeljne značajke netržišne ekonomije štete izgledima demokracije. Tržišni kapitalizam prouzročuje ekonomski rast, a ekonomski rast pogoduje demokraciji tako što smanjuje siromaštvo, omogućuje resurse koji mogu poslužiti za obrazovanje građana (npr. novci za proračun školstva), stvara srednje klase… Kao najveći problem centralno-planske ekonomije (netržišne ekonomije) Dahl vidi to što taj sustav sve ekonomske resurse stavlja na raspolaganje vodećim ljudima vlasti – vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno!!!

Premda su ova dva zaključka valjana, ipak ih u nekoliko ograničiti. Prvo, ekonomski rast nije karakterističan samo za demokratske zemlje, niti je ekonomska stagnacija karakteristična samo za nedemokratske zemlje – iako je najčešće tako.

Zašto tržišni kapitalizam šteti demokraciji

Iako tržišni kapitalizam znatno pogoduje demokratskim institucijama, on isto tako proizvodi i neke posve nepovoljne posljedice.

3. Demokracija i tržišni kapitalizam u neprekidnom su sukobu i međusobno se ublažavaju i ograničavaju. U nijednoj demokratskoj zemlji ne postoji tržišni kapitalizam bez regulacije i intervencije vlasti kojom se ublažavaju štetne posljedice po neke građane. Evo nekoliko primjera kako vlast SAD intervenira u ekonomiju: osiguranje za nezaposlene, mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, obrazovanje, donošenje građevinskih standarda, reguliranje prodaje duhana…

4. Tržišni kapitalizam neizbježno stvara nejednakosti u razdiobi političkih resursa kao što su blagostanje, prihodi, položaj, ugled, informacije, organizacije, obrazovanje, znanje….13 Na taj način neki građani imaju znatno veći utjecaj na politiku od drugih ljudi – time je ugrožen temelj demokracije jednakost građana.

5. Tržišni kapitalizam pogoduje razvitku demokracije do razine poliarhijske demokracije, ali zbog štetnih posljedica po političku jednakost, on nepovoljan za razvitak demokracije na razini iznad poliarhije.

13 Pod političkim resursima smatramo sve ono čime raspolaže neka osoba ili skupina osoba, a što bi one mogle iskoristiti kako bi izravno ili neizravno utjecale na ponašanje drugih osoba – npr. fizička snaga, oružje, novac, blagostanje, roba i usluge, poštovanje, ugled karizma, sklonosti, sredstva javnog priopćavanja, nadzor nad doktorima…

25

Nedovršeno putovanje

Vrlo je vjerojatno da će problemi s kojima se demokratske zemlje susreću danas postojati i u budućnosti.

Prijetnja I: ekonomski poredakNa vidiku nema nikakve kvalitetne alternative tržišnoj ekonomiji, pa je vjerojatno da će i dalje postojati (možda i u većoj mjeri) nejednakost u političkim resursima koja proizlazi iz vlasništva i nadzora nad najvažnijim ekonomskim tvrtkama. Gotovo je sigurno da će sukob između demokratskih ciljeva i tržišno-kapitalističke ekonomije trajati i dalje.

Prijetnja II: internacionalizacijaInternacionalizacija proširuje prostor odlučivanja političkih i birokratskih elita, i to na štetu demokratske kontrole (sjeti se primjera EU). Jedan od zadataka biti će osiguravanje što veće odgovornosti političkih i birokratskih elita. Na žalost , nije nimalo jasno hoće li se i na koji način to moći ostvariti.

Prijetnja III: kulturna raznovrsnostRazvitku i stabilnosti demokracije u velikom broju starijih demokratskih zemalja pogodovala je umjerena kulturna homogenost. Međutim, potkraj 20. stoljeća dva su razloga pogodovala porastu kulturne raznolikosti u tim zemljama, i oba će se, po svemu sudeći, nastaviti i u 21. stoljeću. Prvi je taj što su pojedini građani bili izloženi diskriminaciji pa su se udružili s drugim građanima sa sličnim problemom – npr. obojeni, žene, homoseksualci i lezbijke, etničke slupine… Drugi razlog je povećan broj doseljenika (legalnih i ilegalnih) u starim demokratskim zemaljma, koji su obično obilježeni etničkim, jezičnim, vjerskim i kulturnim razlikama.

Prijetnja IV: građansko obrazovanjeTemeljni kriterij demokratskog procesa je prosvijećeno razumijevanje.

26