novele o zeni

8/12/2019 Novele o Zeni

1/22


2/22

Ivo Andri u Rimu 1920. godine


3/22

Novele Ive Andria

K N K N

Od istog pisca:B

P S P T P

Copyright 2012 Zadubina Ive Andria, Milutina Bojia 4,Beograd

Copyright 2012 Izbor Zadubine Ive Andria, MilutinaBojia 4, Beograd

Copyright 2012 ovog izdanja, LAGUNA


4/22

Put Alije erzeleza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Mara milosnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

Anikina vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113

Nemirna godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . .187

Jelena, ena koje nema . . . . . . . . . . . . . . . .229

Renik turcizama, provincijalizamai manje poznatih rei i izraza . . . . . . . . . . . .259

Hronologija ivota i rada Ive Andria . . . . . . .277

Napomena uz ovo izdanje . . . . . . . . . . . . . .291

Napomena izdavaa . . . . . . . . . . . . . . . . .295

SADRAJ


5/22

PUT ALIJE ERZELEZA


6/22

U hanu, kod viegradske umrukane, sakupilo se, malo-

-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su iodnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve nanekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravljali argati i

robijai. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavljali

su se u hanu kraj umrukane i ekali da se dogradi most ikako-tako oprave putevi.

Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kaoip. Sobe su bile uske i zbijene kao elije u sau, a ispred svih

soba okolo-naokolo ila je uska i klimava drvena divanana;po njoj su bez prestanka kripali i odjekivali koraci putnika.

Cio je han zaudarao talama i bravetinom, jer su se u dnuavlije svaki dan klali ovnovi, a koe im se suile, razapete

po zidovima.Raznolika su bila eljad koja su tu zapela na svom putu.

Suljaga Dizdar, sa trojicom aralija, koji je putovao slubeno.

Dva fratra iz Kreeva koji su ili u Stambol na neku tubu, ta

li. Grk kaluer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada

erzelez u hanu


7/22

I A12

i lijepa ena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu

kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od pae izSarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se drali povuenoi izgledali otmeno i sumnjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja,sa sinom, visokim utljivim mladiem, nezdravo crvenihobraza. Dva trgovca iz Livna i kiridije im. Neki begovi,Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne kole u Carigradu sa

stricem. Tri Arnauta, salebdije. Jedan Foak to prodajenoeve. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodaiz Bihaa, a uistinu ini se da putuje svijetom kud ga vodemutni i strani nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise,nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. Iitava gomila kiridija, dambasa, pretrglija i Cigana.

Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan doma-i mladii, bogati i dokoni Turci. I povazdan se ula ala,smijeh, pljesak, glas defa i argije ili zurne, zvuk kocaka nasuhoj dasci od igre ebe, roktanje i cika putene i besposle-ne eljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijancisamo na kratke etnje, i to svi zajedno.

Meu posljednjima je stigao erzelez. Pjesma je ila pred

njim. Na bijelu konju krvavih oiju, on je jahao ravnalukom,crvene su kite ble bijelca po oima, a dugi, istim zlatom

vezeni evkeni na erzelezu sjali su i poigravali na vjetru.Doekalo ga utanje, puno udivljenja i potovanja. On jenosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah;svi su bili uli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on pro-

jahao svoju mladost izmeu Travnika i Stambola.Oko kapije se sakupie stranci i domai. Sluge mu pri-

hvatie konja. Kad sjaha i poe prema kapiji, vidjelo se daje neobino nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoraenokao ljudi koji nisu navikli da hode pjeice. Ruke su mu bile


8/22

Put Alije erzeleza 13

nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhabai ue

u kahvu. Sad kad je siao s konja, kao s nekog pijedestala,poe da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednaio s osta-lima, poee mu prilaziti i zapoinjati razgovor. On je radorazgovarao, zanosei malo na arnautsku, jer se mnogo godinavrzao oko Skoplja i Pei. U govoru je bio nevjet, svaki asmu je nedostajala rije, kao to to biva kod ljudi od djela, i

onda bi irio svoje duge ruke i kruio precrnim oima, kaou kunia, u kojima se nije razlikovala zjenica.

Za nekoliko dana posve je iezao arobni krug oko er-zeleza; jedan po jedan, pribliavali su mu se ovi bjelosvjetskiljudi s nesvjesnom eljom da se s njim izjednae, ili da gapodrede sebi. A erzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se.

Ve sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s prat-njom u odaju. Nakaljao se i udario rukom po koljenu idvaput je viknuo za njom:

Aman!erzelez je planuo. On je skakao od same pomisli da se ti

njeni zglobovi kre u njegovim prstima. Bol mu je zadavalata njenost i ljepota u njegovoj blizini. erzelez se zanio i,

naravno, postao smijean. Graani i skitnice su mu odmahstali prilaziti s te slabe strane. Stali su ga svjetovati, nagova-rati, odgovarati i zadirkivati, a on je samo blaeno irio rukei sijevao oima.

Uto se dogodi da od Rogatice stie i Bogdan Cincarin,pjeva poznat u po Bosne; im on zapjeva, osvoji odmah i

zanese vas han. I fratri su oslukivali iza prozora, a erzelezizgubi mjeru i pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi meumjetanskom momadi i hanskim gostima, pred njim siri rakija; oni se izmjenjuju, odlaze i dolaze, a on bez pre-stanka pije, nareuje i pjeva, krivo i nisko, svojim tekim i


9/22

I A14

predubokim glasom. Alaci se rugaju s njim ve bez imalo

straha i obzira. Bogdan Cincarin, mlad a posijedio, zabacujeglavu (gornja mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, aerzelezu se ini da mu duu vue i da e, sad n , izdahnutiod prevelike snage ili prevelike slabosti. A onaj lola Foaksjedi do njega i ruga mu se da se svi krive od smijeha, samoga erzelez blaeno, razrogaeno gleda, grli i cjeliva u rame,

dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkinji. Hoe daide po nju, da je otme i posadi kraj sebe. Handija se ve pri-bojava skandala, ali ga Foak sa objeenjakim, nadmonimsmijekom zaustavlja.

Kud e, bolan? Nije ono handinica s Metaljke, a nidizlija sarajska. Gospodsko je ono, heej!

A erzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavlja da pije,pui, pjeva i plaa, dok mu se i momi to posluuje krevelji

iznad glave.Dva dana tereveni erzelez s drutvom i doziva Vene-

cijanku i uzdie i pria svima svoju ljubav, mucavo, nejasnoi smijeno; ljudi ga tapu po ramenu, lau da mu je poruila

ovo ili ono, a on se odmah die da ide gore po nju, dok gaFoak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi,svjetujui ga i magarei, da se vas han trese od smijeha.

Treeg dana, nekako o uini, porjekae se Foak i er-zelez, bezrazlono, kao ljudi u piu i besposlici. Foak seeretski uozbiljio.

A kao zato da ne bi ona mogla i moja biti? Jok, jok, danum! dere se erzelez, a lice mu sja od

zanosa to mu je neko osporava i to moe da se za nju bori. Bogme, ko prije djevojci, onog i djevojka uvjerava

jedan sa strane.


10/22


Krila da ima, krila da ima, more! vriti erzelez

Foaku, unosei se i kazujui vie rukama nego rijeima. A vi se potecite; metnuemo jabuku na koiju, pa ko

prije jabuci, onoga je djevojka svjetuje ih posve ozbiljnojedan Mostarac, udeavajui tako dogovorenu komediju.

erzelez odmah ipi na noge, omahnu oko sebe spremanda se bije, da tri ili baca kamena, ne znajui vie ta radi ni

zato radi i sav presrean da je doao as kad e snaga daprogovori.

Izioe na ravan, pred han. Na direk od ljuljake obje-sie o koncu uvelu crvenu jabuku, zategoe kanap ispreddvojice trkaa i iskupie se svi, podgurkujui jedan drugog ineprikriveno se smijui. Jedni se uurbali oko trkaa, a drugi

gledaju izdalje. Foak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sveoko sebe, a erzelez se raskopao i glavu povezao evrmom,pa doao jo zdepastiji i manji. Jedni se klade za erzeleza,drugi za Foaka. Mostarac dade znak; kanap pue, a obatrkaa jurnue.

Leti erzelez kao krilat, a Foak se nakon dva-tri korakazaustavio i tape nogama na mjestu, kao da varamo djecuda trimo toboe za njima. erzelez tri kao da zemlju nedira, Foak tape rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha.Pljesak, vrisak i smijeh.

Ha, erzeleze! Akosum, magare! Ha, poteci, erzeleze, sokole!

Aferim, kenjino!Odmie erzelez i biva sve krai, kao da mu noge ulaze u

tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, ini mu zadovoljstvo ovajnapor, meka ledina i svjea struja zraka. ini mu se kao daosjea za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga


11/22

I A16

podstrekava i goni. Kad b kod direka, mai se rukom za

jabuku, ali alaci objesili jabuku hotimice visoko, pa je nedohvati prvi put nego se morade zaskoiti i onda je otre skoncem zajedno.

Meu gledaocima urnebes. Jedni suze, a drugi polegli potravi pa se samo valjaju od smijeha. Debeli beg iz Posavinedri se rukama za trbuh i othukuje. I suhi, slubeni Dizdar-

-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima.erzelez je stajao asak onako s jabukom u ruci, a onda

se okrenu, vidje da nema Foaka i odmjeri ih, kao da ih izdaljine bolje vidi. Nisu mu mogli razabrati izraz lica, ali tajpogled je bio opasan. U jedan as kao da svi osjetie da supretjerali. Daljina i odstojanje su mu vraali sve to je izgubio

u drutvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka dalekood njih i valjao se prema njima, mrk i teak, kao da ih nagloosvijesti taj razmak; i najbezbrinije meu njima ispuni strah.

Vie nije bilo sumnje da je srdit i da neto smilja. Prvi iezeMostarac, a zatim jedan po jedan stadoe otpadati u svojesobe. Neki zaoe za han i izgubie se u ljeskovoj umi.

Dok se erzelez primakao, ne osta na ledini ni ive due.U travi se bijelila jedna marama, ostavljena u hitnji i strahu.Ta praznina ga dokraja razljuti.

Onako raspojas i zadihan, on je razroko, jo u nedomici,gledao u kapiju gdje su se izgubili. I pod tom tvrdom, debe-lom lubanjom kao da se poelo galiti i svitati: da se tu s nekim

ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjaka komedija.

Na tu ga misao svega proe plamen. Bijesno i neodoljivozaelje kaurkinju, da je vidi, da je ima, da zna na emu je, iliinae da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajuise umorno u bokovima i maui rukama, prolazio poredkapije, ukaza mu se najednom, pred zamagljenim pogledom,


12/22


uvrh stepenica, iroka zelena haljina i bijel veo. On samo to

jeknu i, onako razgolien i uzrujan, prui ruke put nje, da sadva skoka dotri do nje, kad se zelena haljina lagano zanjiha iieznu za sobnim vratima iza kojih se u jasno klju u bravi.

erzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu idahnui vas znojem i mukom snagom stajao tako asak,mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao ta da pone

i na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade rum ilom. Neko dijete koje se, ne znajui ta je, ne bjee sakrilo,ispusti iz ruku ugum i pobjee pod minderluk ispod kojegsu mu virile bose i ispucale noge. ue se konji u talama,a u svem ostalom hanu nije bilo ni make; sve se ivo posa-krivalo i uutalo od straha i zorta. Ta tiina je erzeleza jo

vie draila i izazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kaoukleta, zatvorena.Ne znajui ni sam, od srdbe, ta ini, stao je sedlati konja

i puniti bisage. Opremio se sve zagledajui ne bi li koga vidioi onda je, trgnuvi estoko dizginom, izveo uzrujana bijelcana avliju i zajahao s panja na kom se meso sijee. Konj ga jeponio; na njemu zveknu srma i oruje; odmah se u njemustao slijegati gnjev. Otpljunu, izjaha iz avlije i kao u snu poeledinom koju je maloprije pretrao. A kad malo poodmae,on vidje, i nehotice, u samom uglu hana udubljen njen pro-zor. Gledajui taj prozor, zatvoren, hladan i zagonetan, kaoenski pogled i ljudsko srce, die se u njemu svom snagom

ve zaboravljen gnjev i jad; i u bezumnom prohtjevu da

ubija i vrijea, pa ma koga, on die ruku s dlakavom akomput toga prozora i mahnu njom, rastvarajui pesnicu kao dabaca kletvu.

Kuko! Kuko!Glas je bio tup od ljutine.


13/22

I A18

Jahao je kasom, mekotom i preacem; da on vidi kakvi su

ti provaljeni puti i koji su to otplavljeni mostovi koje on nemoe prei! Da on vidi!

Za njim je ostajao han, jo uvijek u prestraenom utanju.


14/22

Na Uvcu je erzelez preskoio rijeku i podbio konja tako da

su imali svi binjedije i pribojski dambasi posla; privijali sumladu balegu na kopita i prali ih mokraom od muka dje-teta, a erzelez je samo utao, sagibao se, ogledao kopita, inije smio da u oi pogleda konju. Nudio je zdravu mededijuko mu ga izvida i povrati mu stari kas.

Bio je utljiv i nemiran i, to je rijetko bivalo, erzelez nije

mogao da jede! Otkako je iz Viegrada, odbila mu se hrana.On je sjedao za sofru i puio bez svake mjere mnogo, ali muse gadilo i od same pomisli na jelo.

Drugo vee je iziao iz kahve, prigledao konja i bio zado-voljan jer je vidio da ide nabolje. Uputio se nekim puteljcimaprema drumu. Bila je tamna no s mnogo zvijezda, i stude-no. Vrludao je dugo, a vraajui se hanu sustie na drumu

jednog kaluera. Bio je poguren, ili se samo pravio, da biizgledao stariji.

Jesi li ti, papas, odavde? Nisam, bee, nego zanoio veli kaluer meko, a nikako

mu nije drago to se sreo ovako dockan s ovolikim Turinom.

erzelez na putu


15/22

I A20

erzelez je koraao napred i sam se udio to govori s

kaluerom. A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vaim knjigama,

je li unah po vaem zakonu da djevojka vae vjere gledaTurina?

Kaluer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konano,valjda vidjevi da je Turin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno

ne zavri nekom priom: kako je Bog dragi stvorio svakojakaarena cvijea, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smosvi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i uinio, a ovako kad jeOn tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svomzakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru.

Kao i uvijek kad slua drugog, erzelezu se inilo da govo-

ri pravo. U razdraljivoj utnji on je nastavio put. Nije mislioni na ta. Najedanput se okrenu lice u lice kalueru, kao daga pita za neto to je on lino skrivio.

A reci ti meni zato se vae ene ne kriju? Eto tako u nas zar taki adet, ta li. Ko ti zna; enska

orava posla. To mi kalueri ne znamo; nemamo ena pa i

ne znamo. Hm!Jo jedan as ga je gledao, a onda se hladno okrenu i poe

bre. U tiini se ulo kako mu rkipi koa na bensilahu itozlucima. Kaluer je, u udu, kaskao za njim. Kad su bili kod

hana, erzelez poe uz basamake; jo se jednom obazrije.

Laku no! Bog ti na pomo, beg-efendija; ejsadile! vikao je kalu-

er odmiui brzo.Ujutro su erzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh

i pjesma. To su bile Ciganke to su se umivale ispod mlinova,


16/22


prskale vodom, i uz vrisku ibale vrbovim granicama. Bio

je urevdan.U kahvi zatee dva brata Moria. To bijahu sinovi onog

starog sarajskog Moria to je bio uven zbog svog bogatstvai svoje pobonosti i to je umro na hadiluku. A oni bijahulole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

Mlai je uio stambolsku medresu, pa pobjegao im mu

je otac urmo, i dao se s bratom na skitnju i rasputen ivot,ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svihstranih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao to jebilo, golobrado i rumeno s napuenim usnama kao u raz-maena djeteta, samo su mu oi, needne i zelene, starilei pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio

visok i blijed, nekad najljepi momak u cijelom Sarajevu, stekim crnim brkom i velikim tamnim oima u kojima jeuvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad ve njegovo lice bilohladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, aniko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga

je lijeio hapovima i kadovima, a nikom nije htio rei od egaih pravi. Ali u posljednje vrijeme nisu braa smjela u Sara-jevo, jer su douli da je na sve tube zbog njihovih zulumai ispada stigao iz Stambola konaan odgovor: da se obojicaMoria uhvate i posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva trailezaptije i vezirove Toske. A i inae su bili ve pri kraju. Sve sukmetove bili isprodavali, jo im je ostao samo veliki han naVaroi i njihova uvena morievska kua na Kovaima. U

toj kui im je ivila stara majka i jedina sestra, malo, grbavoi boleljivo djevoje.

Upitae se za zdravlje (oni su bili stari znanci) i uzee piti.Braa opazie promjenu na njemu i stadoe ga zapitkivati idraiti.


17/22

I A22

ta je, ta si se smrko? Ostarilo se, erzeleze, bogami!

Pozdravila te Darinka iz Pljevalja; kae, otkako si ti otiospava sama.

erzelez je utao. Stariji Mori je govorio neveselim ipomalo dobrostivim tonom oajnih propalica; i sa samimerzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mlai setek smijeio.

Asli si unup jutros smije se stariji Mori, bezglasnoi kratko.

A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno, bol se slegaoi srdba se ohladila, samo mu je jo teko. Gleda ih i dolazemu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio

tanku Vlahinju, u irokoj haljini od zelena somota, s malom

glavom iznad okovratnika od krzna. On je utao. Nagovaralisu ga da iza podne pou na dernek. On se nekao. Tek poslijeruka osjeti dosadu, popusti i pristade.

Navrh breuljka bila je zelena ravnica okruena velikimi rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je biociganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udaralekrnete i argije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog danasu igrale boje arenih ciganskih haljina; prevladavala je crve-na. Pilo se, jelo, tralo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo.

Kraj jedne vatre sjedili su erzelez, Morii i neki momci iz

Priboja. Pili su rakiju; erzelezu se isprva inilo da je kisela.Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilose, i kad god bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih

borova kako se njiu na proljetnom nebu.Upravo mu je jedan bakal govorio: Kad sam uo, da-

num, da si ti doo, zatvorio sam namah duan; idem, rekoh,da ga vidim, pa eto kad ga prekidoe pljesak i smijeh,i svirka se zbrka i pomijea: na ljuljaku se popela Zemka.


18/22


Ta Zemka je bila putenica, i to ve po trei put, vitka,

zelenih oiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kau, nikojoj nije mogao nakraj stati.

Ljuljaka je bila svezana na jednoj takii i vila se visokozajedno sa Zemkom, s lea su je otiskivale Ciganice, a onase raskriljenih ruku vrsto drala za konopac i uzimala svevei zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oi, prelazila

je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije suse plele i vile u sto nabora, leprale i ibale nebo. erzelez je,sjedei nisko kraj vatre, pratio oima njen zamah i svaki putkad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraalau strmom padu u dubinu, njega je prolazila neka slatka tje-skoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljaci. Pio je bre

i veselije.Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teko die i daje bljea, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila unajvioj taki otvorila bi oi da u slatkom uasu pogledaoranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi utke udivlje-no gledali, ali domalo zapoe smijeh i pijana graja. Cigani ipribojski momci poee podvriskivati i dovikivati eni kojanije nita ula.

Aha! Vamo pogledaj, Zemko! Nemoj, pae, jadna! Ako, na meko e! Evo joj jastuka! Ha, ha, ha-a-a-a!

Jih! Ljuljni, Zemko!A Zemka se umorila. Ciganice je prestadoe otiskiva-

ti, zamasi su bivali sve manji, jo se njihala samo svojomroenom teinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge nedotakoe trave i ona sie, zanesena i nasmijana.


19/22

I A24

erzelez sjedi i gleda, topi se i iri ruke zbogom pame-

ti! ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od dambasmeto lepraju kao barjak i mijeaju se sa vrhovima borova i s

vedrim nebom. Kao da se njegovoj alosti prohtjelo da sesva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan asmu b nekako ao i stidno to se tako brzo odrie svoje tugei one gnjevne odluke s druma da nee u svojoj blizini vie

nikad nita to je ensko Ni make! Ni make! Alinajednom Ciganke, poslije duga saaptavanja i dogovora,slono zapjevae:

Razbolje se erzeleze,aman, aman!

Die se hajnak i vriska, svi pogledae u njega, a on nevidje vie nikoga. Oi mu zaagrile i lice sja, a osjea da jenemoan, i lak je, a nikako ne moe da se digne.

Tu su pjesmu ispjevale srebrnike Ciganke neke godine,kad je erzelez sve proljee leao u Srebrnici, jer ga je nekomuke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj keri

pod pender. A on se ne sjea ni onog petka, ni pendera,ni Nuribegove keri, koju je davno zaboravio. Samo se sjeakako je slab i ranjen leao; ispod otvorena prozora mu pljuska

i umi nabujao potok, na brijegu je urevdanski dernek iCiganke prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje bri-jeg brijegu, jei i umi sva srebrnika kotlina od pjesama i

potoka, a on lei i tako je slab da ne moe sam ni matrafu slimunadom da ustima prinese. Sjea se, sjea, ali ne moe darazdvoji ovaj dernek od onoga to ga je bolestan sluao, negomu se sve mijea, pjesme i svirka i pie i eljad od onda i odsada, a preko svega toga se ljulja Zemka u velikom smjelom


20/22


luku, i on je lovi oima i jeza ga prolazi, as vrela as hladna,

ispod slabina.U posljednje dane nije gotovo nita jeo, pa ga pie obu-

zima naglo. Sunce je zalo. Ide hladan vjetar, ume borovi:dim sa vatara biva modar, sumrak se sputa.

erzelez nareuje Ciganinu da mu svira vie glave, natanku icu, pa svaki as uzmahuje rukom i hoe da ga bije

i psuje mu emane i onoga ko mu ga je napravio, a starijiMori mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se die pa hoe daide da hvata Zemku. Zadravaju ga Morii i smiju se; osmje-

lili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, aerzelezu se jezik plete.

Ona je moj dumanin.

Otima se, die, iri ruke i polazi put Zemke, koja stojimeu Cigankama kraj ljuljake i gloe crvene arnautskeeerleme. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se akire,a ionako kratke noge mu izgledaju jo krae i jo deblje;otpasao mu se pojas od ibriima vinjeve boje pa se vue zanjim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se dri na

nogama, krivuda i smjera as lijevo, as desno. Ciganke vriteod smijeha, i Cigani se obezobrazili. Svirka staje.

Ha, dri ga, zemljo! Povuci, potegni! Jaalah!A Ciganad to su se ispela po granama gaaju ga iz potaje

suhim iarkama. Vraa se, sjeda i pije i upada u pjesmu.Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Morie i njihovo

drutvo tek poduzelo pie, terevene i jednako tjeraju alus erzelezom, koji napree oi da u mraku razazna Zemkinlik, dok mu se sve pred oima pomie i kovitla. Svirai hoe


21/22

I A26

da im odu; oni ih zaustavljaju najprije lijepim pa onda na

silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih,naizmjence.

Dockan je, pustite nas, slatke age! Ne vidi se, more, daleko nam je kuama, izginuemo!Najednom mlai Mori skoi, njegovo je golobrado lice

problijedilo i dolo podbulo i zlo kao u ovjeka koji je na

sve spreman. Posvijetliu ja vama sad, za duu vam se firaunsku!On se die i uze veliku glavnju smrevine; drei je u stra-

nu, jer ga je dim guio i iskre obasipale, uputi se, lagano sepovodei, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku jestajao plast sijena, ograen plotom od evara i oupan i izgri-

zen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate. Nae plastu mraku, ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena;tek kad nalomi suvih granica od plota i naloi ispod sijena,primi se uokrug plasta vatra koja se sve vie penjala, dok sekonano ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetruirio i naliio na ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile

se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalueljad. Svi se stadoe razilaziti, kud koje. Svirai su drhtali.

Aman, aga, ta uini? Povjeae nas kadija sve. Sikter, more, i ti i kadija. Ne, nee oni na vas, nego nas Cigane; rei e: eto, Cigani

zapalili kadijino sijeno. Uh!

I one arilije se prepale, ako su i pijane, vide: odvie je.Samo oba Moria sjede, pucaju iz malih puaka, pijuckaju igledaju u plamen trepui.

A erzelez posre, podalje u polumraku, za posljednjimCigankama i lovi Zemku. Usiljava se da tri to bolje i bijae


22/22


je dobro pristigao, kad ona najednom zakrenu nalijevo i

izgubi se na putu koji vodi izmeu njiva. erzelez se nijenadao tako naglom zaokretu; onako krut, teak i pijan, kadse jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pree obronak

ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprvase doekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija,izgubi ravnoteu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod

rukama osjeti vlano kamenje i glib, i odmah poe da se die.U oima mu je jo titrao sjaj, ali tu je bilo mrano. Napipavodu i stade da hladi ruke i elo. Tako je sjedio dugo. Noje odmicala.

U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribrase i odlui u tupoj glavi da se izvue iz potoka. Penjao se i

otiskivao, pridravao rukama za travu i ogranke, odupiraose koljenima, idui sve vie nalijevo gdje je obala bila manjestrma; i sve je to inio kao u snu.

Nakon duga vremena i mnogo napora on se nae na ruburavnice na kojoj ve davno nije bilo ive due. Bilo je tamno.Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemoepotpuno. On pade na koljena, doeka se na ruke i osjetineto toplo i prhko pod sobom; bio je iziao na mjesto gdjeje izgorio plast sijena. Tako je leao potrbuke, odupirui sena ruke. Bilo mu je muno. Pod njim je u hrpi crnog garabljesnula jo gdjekad pokoja iskra. ulo se kako psi ree iglou ostavljene kosti. Sa jednog bora pada iarka i dokotrlja

se do njega. On se osmjehnu.

Ne gaaj se, Zemko, rospijo vamo doi!Nikako ne moe da se sabere. Prisjea se da je htio nekog

da bije; htio je nekog da upita ta je ovo s njim, ali bilo senaoblailo, i kasna no; i nikog nije bilo, ni koga da pita, nis kim da se bije.

novele o zeni

Documents