noćne besjede - stipe b. mlikotić

172
Noćne besjede | 1

Upload: stipe1993

Post on 24-Oct-2021

3 views

Category:

Others


0 download

DESCRIPTION

Deset eseja filozofsko-teološke tematike.

TRANSCRIPT

Page 1: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 1

Page 2: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 2

NOĆNE BESJEDE

Filozofsko-teološki ogledi

Page 3: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 3

NOĆNE BESJEDE

Filozofsko-teološki ogledi

Autor: Stipe B. Mlikotić

Naslov djela: Noćne besjede. Filozofsko-teološki ogledi

Naklada: Vlastita naklada autora

Naslovnica: Diogen, Jean-Léon Gérôme, 1860.

ISBN: 978-953-49603-2-5

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije

umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem

obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne suglasnosti

izdavača.

© Stipe Mlikotić, 2021.

Izdano 2021. godine u Hrvatskoj.

Page 4: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 4

Stipe B. Mlikotić

NOĆNE BESJEDE Filozofsko-teološki ogledi

Split, 2021.

Page 5: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 5

(stranica namjerno ostavljena prazna)

Page 6: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 6

Sadržaj

O filozofiji .............................................................................. 9

Sloboda ................................................................................ 32

Riječi i zbilja ......................................................................... 38

Vjera i(li) nevjera ................................................................. 47

Protiv liberalizma ................................................................ 84

O kritici ............................................................................... 105

Religiozno-kulturne metamorfoze ..................................... 114

Uvod u Meditacije o prvoj filozofiji .....................................121

Smisao života je… ............................................................... 132

Znanost i religija ................................................................ 164

O autoru ............................................................................. 170

Page 7: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 7

(stranica namjerno ostavljena prazna)

Page 8: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 8

Mom ocu

Page 9: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 9

O filozofiji

Na početku svakog govora o filozofiji leži činjenica koju uvijek

valja imati na umu kada se hoće govoriti tome što je zapravo

filozofija. To je činjenica da ne postoji opća i sveobuhvatna

definicija filozofije koja će biti univerzalno prihvaćena od strane

svih filozofa. Filozofija je različito definirana od strane filozofa

još od svojih antičkih početaka pa sve do modernih vremena,

tako da precizno definiranje filozofije kao znanosti jest u svojoj

biti, gubitak vremena. Dobar primjer toga jest Aristotelova

definicija filozofije. On je definirao filozofiju kao „potragu za

istinom“, no tu se može postaviti pitanje – što je istina? – i tako

se može ići u nedogled. Ono što se o filozofiji sigurno može reći

jest to da ona neupitno postoji kao znanost i kao način življenja

i da čini razliku u usporedbi sa svim ostalim znanostima.

Naime, za razliku od svih ostalih akademskih znanosti

filozofija nema isključivi predmet svoga proučavanja. Na

primjer, biologija se može definirati kao znanost o životu;

matematika kao formalna znanost o oblicima; psihologija kao

znanost o ljudskom ponašanju, itd. Svaka od tih znanosti ima

jasno definiran predmet i metodu svoga pručavanja – filozofija

to nema! Predmet pručavanja filozofije jest sveukupna zbilja. Ili

drugim riječima – sve što postoji. Filozofija se bavi fizikom,

biologijom i matematikom pa na kraju krajeva i samim mišljem

uopće. Druge znanosti za razliku od filozofije imaju svoju

Page 10: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 10

metodu i metodologiju po kojoj dolaze do spoznaje, filozofija

pak, nema isključivu metodu iz koje crpi svoje zaključke.

Dapače, čak je i sama metoda odnosno način na koji dolazimo

do određene spoznaje – predmet filozofskog diskursa.

Iz činjenice da je i sama metoda jedan od mnogih predmeta

filozofije proizlazi nekoliko problema. U fizici i matematici

metode su jasne. Logičan slijed događaja ide ovako: hipoteza –

eksperiment – zaključak. U filozofiji toga nema. Istina, nekad je

kvalitetan silogizam bio dovoljan da se određena stvar dokaže

kao valjana, no danas više nije tako. Danas je postmodernistička

paradigma od filozofije napravila narativu. Tako da danas

svatko može imati svoju narativu. No upravo zato treba reći što

je bitno za bavljenje filozofijom. Možda se ne može precizno

reći što je ona ili što točno proučava, no sigurno se može reći

što je potrebno da se bude filozof. Ne bi bilo pogrešno kada bi

se reklo da je filozofija na neki način i sama metoda odnosno

put (methodos na grčki i znači put) uz pomoć kojega se dolazi

do istine. Sokrat se služio ironijom i majeutikom kako bi

dokazao određene stvari, Hegel se služio dijalektikom, a

Husserl fenomenološkom metodom. No svaki od tih načina

spoznaje određenih filozofskih problema ne predstavlja cijelinu

spoznaje, nego uvijek ima još nešto što se može proučiti

odnosno uvijek postoji makar jedno pitanje na koje se nije u

potpunosti odgovorilo. Filozofija je ljudski način shvaćanja

svijeta, ona je oruđe homo sapiensa i niti jednoga drugog nama

poznatoga bića.

Prvi kršćani potekli su iz židovskog miljea te kada su

navještali evanđelje poganskim Grcima evanđelje su zvali –

pravom filozofijom. Naime, oni su poistovječivali grčku

filozofiju sa kršćanstvom, tako da se može reći kako je u jednu

ruku Blaise Pascal bio u krivu kada je rekao da Abrahamov,

Page 11: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 11

Izakov i Jakovljev Bog nije bog filozofa. Dapače, Abrahamov,

Izakov i Jakovljen Bog jest Bog filozofa. To se najbolje vidi na

primjeru Tome Akvinskog i njegovih pet puteva, gdje je

Aristotelovog nepokrenutog pokretača (ὃ οὐ κινούμενον κινεῖ)

poistovjetio sa kršćanskim Bogom i to onim istim Bogom koji se

utjelovio po Isusu iz Nazareta u Duhom Svetim.

No, da se shvati zapravo u kakvom se stanju nalazi

današnja filozofija potrebno je poznavati njenu povijest, ali i

povijest teologije i povijest uopće. Jer su sve nabrojene

discipline usko povezane i tvore one znanosti koje su proizvod

ljudskoga duha, a zovu se humanističke. Srednji vijek je imao

vrhunac filozofske i teološke misli u Tomi Akvinskom i

pariškom sveučilištu, ono je smatralo da su razum i vjera

koherentni i da zajedno tvore konvergentnu točku kojoj je cilj

isti, a to je spoznavanje istine, a istina je Bog (usp. Iv 14,5). Iako

je filozofija tada branila određene kršćanske vjerske istine, to ne

znači da je manje vrijedna u odnosu na današnju filozofiju.

Filozofi poput Descartesa, Lebniza i Malbranchea su

proizašli iz srednjovjekovne filozofije, i time označili

novovijekovnu prekretnicu koja nije raskinula sa prijašnjom

tradcijiom, nego je nastavila tamo gdje su skolastici stali,

oslanjajući se na ono što je bilo prije.

No, da se shvati moderni pristup metafizici koji je

negativan i koji smatra metaziku zastarjelom i nesigurnom

spoznajom, a time i religijske istine kao takve, moramo se sjetiti

odakle je takav stav došao odnosno gdje je imao svoje uporiše.

Tu se postavlja pitanje – iz čega su proizišle filozofije koje su

htjele prekinuti ili bolje rečeno ukinuti filozofiju? Odgovor na

to pitanje je jednostavan: u srednjemu vijeku, naravno. Dok su s

jedne strane metafizičari poput Tome i Duns Scota radili

filozofsko-teološke sisteme, drugi su opovrgavali iste, te čak i

Page 12: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 12

sam razum pretvarali u nešto što je, po sebi, nesigurno.

Najpoznatiji filozof koji se smatra filozofom u punom smislu te

riječi, a koji je smatrao razum kao takav nedostatnim – što je

svojevrsni paradoks, jer je razum glavno oruđe filozofije, jest –

William Ockham. Upravo je on, za razliku od Tome Akvinskog,

smatrao da se razumom Bog kao takav ne može spoznati, te se

takvo metafizičko biće može jedino spoznati vjerom. Takav stav

je bio prologomena za luteranski princip sola fide.

Doista, upravo je teolog napravio prvi raskid sa

metafizikom! Taj isti raskid koji je najviše utjecao na razvitak

protestantske teologije koja je zastupljena u Luthera i Calvina i

koja je prouzčila niz različith filozofskih struja, koje su

međusobno različite, no slažu se samo u jednom, a to je da

metafiziku kao takvu treba zaboraviti i ostaviti ju da biva u

srednjemu vijeku. Iz nominalističke filozofije Williama Ochama

su se rodile, neke na izravan, a neke na neizravan način,

sljedeće filozofske struje: britanski empirizam – koji je nastao

pod utjecajem toga da je Henrik VIII. napravio svoju vlastitu

Crkvu i napravio raskid sa Katoličkom Crkvom, a time i

teološkom tradicijom koju je ista baštinila. Najbolji dokaz toga

jest glavno djelo Thomasa Hobbesa Levijatan u kojemu brani

Anglikansku crkvu i smatra da na vrhu crkve treba biti kralj tj.

monarh, a ne rimski biskup tj. papa. Nakon Francuske

revolucije 1789. godine nastale su mnoge filozofije koje su

napadale metafiziku, jer je sama riječ ››metafizika‹‹ zvučala

suviše religijski, tako da je iz prosvjetiteljstva nastao

pozitivizam Augusta Comta, ali i francuska sekularna tradicija

čiji su baštnici Jean-Paul Sartre i Albert Camus koji su poznati

po svom ateizmu i nijekanju metafizike.

U drugim zemljama redom su nastajale; njemački

idealizam, marksizam, nihilizam, logički-pozitivizam,

Page 13: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 13

egzistencijalizam, postmodernizam i naturalizam. Sve

nabrojene filozofske struje imaju jednu stvar zajedničku – ne

podnose metafiziku. Nije slučajno da su prve zemlje koje su se

protestanizirale bile one koje su geografski bile smještene dalje

od Rima (Vatikana), a kasnije su te zemlje odnosno njihovi

mislioci naginjali ateizmu i skepticizmu prema religiji. Ono što

je uistinu zanimljivo jest to da je jedna paradigma zamijenila

drugu. Više nije filozofija sluškinja teologije kako je rekao Petar

Lombardski, nego je postala sluškinja prirodnih znanosti ili

određene ideologije (marksizam, nacizam, itd.). Čak je i sam

Hegel raskinuo sa tradicionalnom logikom, po njemu

proturiječnost ne postoji i upravo je takva filozofska misao bila

fundament za razvoj marksizma – ideologija koja je pruzročila

smrt nekoliko milijuna ljudi u dvadesetome stoljeću.

Upravo zato je potrebno uvijek i neprestano ponavljati

što je to zapravo filozofija. Ona će se razumjeti najbolje tako da

se najprije shvati što je sve potrebno da se netko može baviti

njome i zvati filozofom. Jedna od stvari kojom se filozofija bavi

su temelji, a njezini, leže u staroj Grčkoj počevši od Talesa iz

Mileta i traje sve do danas. Da se netko bavi filozofijom mora

imati nekoliko stvari koje su svakome urođene; nekome u

manjoj mjeri, nekome u višoj. No ne samo to, potrebno je i ››biti

pozvan‹‹. Naime, Mudrost kao takva treba zvati onoga koji će se

zvati filozofom – kao i uvijek, ona je ta koja bira (usp. Iv 15,16).

No, na početku svakog mudrovanja ili filozofiranja

nužno mora stajati čuđenje. Jer, upravo je čuđenje ona

unutrašnja motivacija što potječe čovjeka da se bavi filozofskim

mišljenjem. Čovjek od malena gleda svijet oko sebe i ››čudi se‹‹.

Čuđenje je misaono-konteplativna radnja uma. Platon je

smateao da je čuđenje bitno za bavljenje filozofijom, dok je

Aristotel smatrao da je bitno čuđenje i dvojba. Ono, iako izaziva

Page 14: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 14

dojam da je pasivno, zapravo je veoma aktivno i tjera naše biće

na spoznaju, a nabolji primjer toga je postavljanje pitanja. Kada

čovjek postavlja pitanja znači da nema odgovor i da ga traži.

Svaki čovjek ima neka pitanja koja ga zanimaju, a na koje nema

odgovor. A kada čovjek pita to znači da i traži, da ga zanima, ali

i priznaje da ne zna. No i sama činjenica da ne zna sve

odgovore, govori da opet nešto zna, samim time što je pitao.

Američki filozof Daniel Dennett čak smatra i da je čar filozofije

u pitanju pitanja, a ne davanju odgovora. Mi se nećemo složiti s

tim mišljenjem, jer je poznata činjenica da filozofija odgovara

na pitanja koja je postavila, no jednom kada da zadovoljavajući

odgovor na određeno filozofsko pitanje, ono isčezava iz

područja filozofije te postaje svoja vlastita disciplina. Tako da su

sve današnje znanosti izuzev matematike nastale iz filozofije.

Osim početnog čuđenja što je svojevrsni temelj za

filozofiju bitan je i razum. Razum je svojstven ljudima, iako ga i

druge životinje posjeduju u manjoj mjeri. On se može definirati

kao diskurzivno-analitički način ››gledanja‹‹ stvarnosti. Uz

pomoću razuma čovjek je sposoban baviti se matematikom,

trgovinom, ustrojom države, obrazovanjem i sve što čini

civilizaciju uopće mogućom. Uz pomoć razuma čovjek može

rasuđivati i raditi, činiti alfabet i gramatiku. No nije dovoljno

imati razum da se netko bavi filozofijom, jer i za druge znanosti

je bitan razum, kao i za život općenito. Trgovcu je bitan razum

ako želi nešto prodati i zaraditi, on će morati uz pomoć razuma

zaključiti što kupci vole i kako im prodati određeni proizvod.

Druga stvar koja je potrebna za filozofiju jest valjano

zaključivanje, tj. logika. Čovjek razumom može zbrajati i

oduzimati velike brojke, ali postoji granice preko koje ne može

ići. Isto je i sa zaključivanjem. Čovjek može bez poznavanja

principa logike stvarno mnogo toga precizno reći, no nikada ne

Page 15: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 15

može doći do pravih visina zaključivanja kojim svaki istinski

filozof teži. Logika je znanstvena disciplina koja nas uči kako

misliti. Koja nas uči kako stvoriti dosljedan i valjan zaključak.

Tri logičga načela su: načelo neprotuslovlja, načelo indentiteta i

načelo isključenja treće opcije, ili nešto jest ili nije. Tipičan

primjer logičkog zaključivanja jest načelo neprotuslovlja, to

znači da ne može u isto vrijeme nešto biti i ne biti, formalno

prikazano: A ne može u isto vrijeme biti njegova negacija –A. To

jest, vrijedi da A=A.

Treća stvar potrebna za bavljenje filozofijom jest pojam

– ono je možda i jedna od stvari koja i čini sadržaj filozofije kao

takve. Naime, fizičar koji pručava prirodan svijet i zakone koji

postoje u njemu nikad ne istražuje prirodu tih zakona. Dapače,

oni su njemu kao fizičaru početni aksiom koji uopće omogućava

njegovu znanost. Polazište fizike kao znanosti jest pretpostavka

nepromjenjivog bitka. Ako nema prirodnih zakona, onda nema

fizike. No što bi se dogodilo kada bi se upitali što je to zapravo

zakon? Što to čini njega nepromjenjivim? Zašto je baš takav?

Odakle on dolazi? To su pitanja kojima se ne bavi fizičar, nego

upravo filozof. Što znači zakon? Koja je razlika između

državnog zakona i prirodnog zakona? Što je to život? Što je

Bog? Jedna od bitnih komponenti filozofije jest bavljenje

pojmom. Što je točno to što smo sada rekli. Znati pravu bȋt

predmeta znači znati predmet kao takav odnosno istinu o

njemu.

Na kraju dolazimo i do četvrte stvari koja je bitna za

filozofiju, od tu dolazi i porijeklo njezina imena. Naime, stari

Grci su definirali filozofiju kao ljubav prema mudrosti (filia

(ljubav)+sophia (mudrost)=filosophia). Čak su se i prije oni

fakulteti koji se dans zovu ››Filozofskim fakultetima‹‹ zvali

››Mudroslovnim fakultetima‹‹. Upravo je to bitna komponenta

Page 16: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 16

filozofije kao takve. Filozofija se ne može odijeliti od mudrosti,

iako se takva pogreška danas često radi. Naime, označavati

nešto kao ljubav prema nečemu znači da se to ne može kao

takvo posjedovati, koliko vrednovati ili težiti tomu. Mudrost

ovdje ne predstavlja enciklopedijsko sveznanje koje se skoro pa

uvijek predstavlja kao nekakva stručnost ili znanstvena

kompetentnost. Mudrost u svojoj biti nije ni način na koji se

riješavaju određeni tehnički problemi, što je više stvar

inteligencije koja je logičko-matematičkog tipa. Mudrost je sve

to, ali i mnogo više, ono je način pomoću kojeg se zahvaća cijeli

bitak. Odnosno to je želja za sintetičkim shvaćanjem svijeta u

njegovoj dubini i širini.

Kao što smo spomenuli već prije, mudrost bira čovjeka,

a ne obrnuto. Koliko god se to pitanje izbjegavalo ipak se treba

suočiti s njime. Što je to u nekim ljudima da im istina kao takva

toliko toga znači, a većini ljudi je nebitna? Zašto postoje ljudi

koji su spremni ići i u smrt samo kako bi sačuvali istinu? Možda

je upravo to dokaz da mudrost bira, a oni dovoljno hrabri da se

odluče za takvo putovanje, bivaju izdvojeni iz svijeta i de facto

svijetu više i ne pripadaju tom svijetu, te iako su fizički prisutni

među ljudima, njihov duh je zapravo odsutan te se nalazi

negdje drugdje.

I na kraju bitno je spomenuti mišljenje kao takvo, bez

njega nema filozofije. Mišljenje nije nekakva ustaljena praksa

nego je stvaralački čin. Upravo je mišljenje neizostavna karika i

početni aksiom svake filozofije. Tko se želi baviti filozofijom,

treba željeti i znati misliti, a to znači da treba izaći iz svoga

ustaljenog nazovimo znanja i nastojati shvatiti Drugog. Znanost

ne bi nikada napredovala da nekolicina izabranih ljudi nije

sumnjala u znanstvene sustave koji su bili prevladavajući. Nešto

u svijetu uvijek nedostaje, a upravo je na filozofu pronaći – što

Page 17: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 17

je to? Upravo je tako i nastala filozofija u staroj Grčkoj, kada je

mitološko objašnjenje stvarnosti – koje je bilo manjkavo –

zamjenjeno materijalnim objašnjenjem stvarnosti. Tu i nastaje

prijelaz iz takozvanog mythosa u logos.

Na samom početku filozofije, kako se to obično smatra,

nalazi se Tales. Šetajući jedne zvjezdane noći Tales ne gledajući

ispred sebe završi u jami, te biva ismijan od jedne žene koja mu

kaže: „Talese htio bi spoznati nebo, a ne možeš spoznati niti

ono što je ispred tebe“. To je početak filozofije, a kako biva

danas i njezin svršetak.

Filozofiju se uvijek smješta u određeno vremensko

razdoblje koje bi trebalo označavati njezin početak. Gotovo

uvijek u filozofskim udžbenicima zapadna filozofija počinje u

Joniji u gradu Miletu sa već poznatim filozofom Talesom –

takozvanim prvim filozofom koji je smatrao vodu kao početnim

principom. Razum je zamijenio mitologiju, a ključno pitanje je

bilo – zašto?

Ali kada bi bili iskreni, filozofske početke kao takve

mogli bi staviti mnogo ranije, čak puno prije nego li je došlo do

indoeuropske seobe iz koje su se razvili svi europski narodi.

Nastanak filozofije mogli bi staviti tamo gdje je nastupila prva

nam poznata civilizacija. Iako nemamo puno podataka o

Sumeranima niti o njihovom načinu života, sumerska

civilizacija prva nam je poznata civilizacija koja je imala svoje

vlastito klinasto pismo. Kao što znamo, riječ jest misao

prenešena na papir, tako da je misao kao takva preduvijet za

pisanu riječ uopće.

No ako već moramo početi od grada Mileta kao početka

filozofije, onda moramo kazati kako ni to nije slučajno. Naime,

grad Milet se nalazio na zapadnoj strani Male Azije i bio je lučki

gradić smješten na obalama Egejskoga mora. U tom gradu koji

Page 18: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 18

je prvenstveno bio lučko-trgovinski grad, osim prve filozofske

škole, svoj je početak imala i još jedna akademska disciplina, a

to je povijest. Otac povijesti Herodot upravo je u Miletu živio i

pisao svoju Historiu Apodeksis.

Da se shvati kako je došlo do tolikog utjecaja i golemog

intelektualnog razvitka i to puno prije nego li je Atena uopće

postala dominatan faktor kulturnog razvitka Grčke, mora se

shvatiti da je to najprije rezultat kolektivnog napretka

civilizacije, a ne induvidualnog kako se općenito smatra.

Filozofija, iako je za razliku od religije, uvijek čin mislećeg

pojedinca, ipak, taj pojedinac ne bi mogao biti to što jest bez

društva koje ga okružuje, jer upravo mu ono na jedan

indirektan način omogućuje dokolicu što je po Aristotelu

„majka filozofije“.

Boetije je definirao osobu kao „induvidualnu supstanciju

razumne naravi“, dok je već prije njega Aristotel ponudio puno

bolju definiciju čovjeka. Iako se čovjek uzdiže iznad drugih

životinja svojim razumom, ipak ono što čini njegovu veličinu

jest socialna struktura koja mu omogućava da napravi toliko

složenu civilizaciju i države, a na kraju i apstraktne pojmove

poput nacionalnosti, samo kako bi u tome kao induvidua

mogao ostvariti svoju sreću. Bez razuma, nema kolektiva, jer je

on potreban da se shvati kako se ne može nepredovati bez

zajedničke sloge, ali bez kolektiva nema ni filozofije. Da se to

shvati potrebno se uputiti u daleku ljudsku prošlost koja nam

govori mnogo toga o čovjeku, prvenstveno o tome kako je

čovjek postao oblikovatelj (ne stvaratelj!) vlastitog svijeta.

Neolitska revolucija jedna je od teorija za koju se

pretpostavlja da se dogodila prije nekih 6000 godina i koja je

zauvijek promijenila svijet, a govori nam o tome kako je čovjek

napokon mogao odustati od nomadskog načina života lovca

Page 19: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 19

sakupljača i ostvariti se na drugačiji način, tj. sjedilačkim

načinom života. Takav način života omogućio je čovjeku da

nagomilava resurse potrebne za preživjeti i omogućila mu da se

bavi drugim stvarima. Upravo tu leži početak svake filozofije – u

dokolici i dosadi. Naime, tek u dosadi može se početi razmišljati

o onim stvarnima koje su više teorijske naravi, nago li praktične.

No valja biti oprezan, jer kao što je istina da dokolica jest

„majka filozofije“, tako ista može biti i velika opasnost za

čovjeka, jer upravo u dokolici čovjek biva u iskušenju. Nije bez

razloga Isus Krist iskušan od strane đavla upravo u pustinji.

Pustinja predstavlja dokolicu. Kada čovjek ne zna što da radi sa

sobom, a ima vremena u izobilju tada mu sulude ideje dolaze.

Kako smo vidjeli da je čovjek postepenim napretkom

prešao sa nomadskog načina života na sjedilački, tako je kasnije

i oformio gradove i trgovačke putove. Milet je bio trgovačko

središte koje je bilo plodno tlo za intelektualnu sjeme koje je

stvorilo grčku filozofiju. To nije slučajno, kao i sve u povijesti

ima svoju uzročno posljedičnu vezu. Bogati gradovi ili države

rađaju dobre filozofe: Milet – Atena – Rim – Paris. Postoji dobar

razlog zašto filozofija nije nastala na krajnjem sjeveru europe ili

u centralnoj Americi. Kada samo usporedimo civilizaciju Asteka

koja je vladala u 15. i 16. stoljeću sa europskom civilizacijom koja

je tada prevela skoro pa cijelu antičku literaturu na latinski,

osnovala sveučilišta i unaprijedila logiku, onda nam je sasvim

jasno da je ta ista civilizacija i pokorila domorodačke narode

centralne i južne Amerike. Iako ovo zvuči kruti i jest kruto, ipak

današnji sociobiolozi čak i opravdavaju kolonijalizam u svjetlu

teorije evolucije (Vidi: Sociobiology od E. O. Wilsona).

Filozofsko mišljenje nastaje tamo gdje su zadovoljene

primarne ljudske potrebe; za hranom, piće, zaklonom i

sigurnošću od neprijatelja. To se sve postiže u državi, zato su

Page 20: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 20

grčki gradovi-države (polisi) bili tako plodonosni u rađanju

filozofskog mišljenja. Kada čovjek nema više prioritet razmišljati

kako preživjeti, onda počinje razmišljati. Odnosno, sa

animalnog prelazi u intelektualno. Postavlja si pitanja i traži

objašnjenja. Što je ovo? Zbog čega nastaje ovo? Koja je svrha

ovoga? Temeljno filozofsko pitanje jest – zašto? To je pitanje

koje uvijek traži dostatan razlog. Aristotel tu radi dihotomiju

između pitanja „kako“ i pitanja „zašto“, gdje je ovo potonje

pitanje na koje odgovora filozofija, a ovo prvo pitanje kojom se

bavi filozofija prirode (physis). Nastojeći objasniti temelje svega

postojećeg filozofija se bavi i totalitetom bitka – što je ono od

čega je sve napravljeno (arkhé). U svojoj biti filozofija nije samo

normativna disciplina, nego je zapravo spekulativna, što znači

da je jedna od bitniji komponenti filozofije metafizika, jer se

bavi onim što ljudski razum transcedentira.

Tu dolazimo do jedne od disciplina filozofije, a to je

teologije. Bitno je razlikovati dogmatsku teologiju koja

proučava Sveta pisma i prirodnu teologiju ili filozofsku teologiju

koja se bavi filozofskim govorom o Bogu, njegovim atributima i

odnosnu Boga i svijeta. Doista je teško danas u govoriti o

odnosu teologije i filozofije. Gotovo kao da odnosa više i nema,

pogotovo nakon prosvjetiteljstva, i suvremenog sve više

sekularnog i sekulariziranoga svijeta. Sav govor o teologiji jest

za neke filozofe nakon Francuske revolucije ostavljen u

ropotarnici povijesti. Filozofija se nastavila razvijati kao

autonomna akademska disciplina – koja to nije bila u srednjem

vijeku – a teologija se vratila u samostane, te se mučila sama sa

sobom.

Kamen spoticanja ne postoji između filozofije i prirodne

telogije, jer je potonja jedna od mnogobrojnih grana filozofije,

tako da su filozofija i prirodna teologija dvije strane istog

Page 21: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 21

novčića. No, problem donekle postoji u shvaćanju odnosa

dogmatske teologije, kojoj je glavni autoritet objava koja se

nalazi u Svetome pismu ili Bibliji i filozofije. Raskid sa srednjim

vijekom i poznata uzrečica Immanuela Kanta: ››Sapere audi!‹‹

napravila je moderni odmak od teologije. Teologija po takvoj

mjeri ne može dati adekvatno objašnjenje stvarnosti, jer ne

istražuje ništa novo. Odnosno svaka teologija u biti ima svoju

vlastitu istinu, koja je sadržana u Svetome pismu. Mnoge

filozofe takav stav je naveo na mišljenje da teologija i nije uopće

znanost i da se ona ne bi trebala studirati na sveučilištu,

prvenstveno zato što je dogmatske naravi. Taj stav iako

pogrešno shvaćen ima smisla, ipak nije u potpunosti iskren sam

sa sobom. Jer, isto se može reći i za filozofiju.

Naime, svaka znanost može biti studirana dogmatski.

No, što to znači? Kada se reće za nešto da je dogmatičko, to

znači da se određene činjenice ili vjerovanja ili načini na koji se

nešto do tada podučavalo ili objašnjavalo – ne propituje, jer je

nepogrešno. Teologija ima mnogo takvih stvari, no s druge

strane imaju ih i druge znanosti. Ekonomija recimo može biti

jednako dogmatična kao i teologija; pretpostavimo da se

nalazimo u nekoj socialističkoj državi istočne Europe u

dvadestom stoljeću, i da se samo usudimo propitati ili

usporediti sociolistički model upravljanja sa kapitalističkim,

činjenica je da ne bi dobro završili, bili bi sretni ako bismo

uspjeli doći kući sigurno na ručak.

Prigovor koji se često koristi kada se teologiju usporedi s

ostalim znanostima jest da ona svoje istine ne dokazuje

razumom, već autoritetom objave. No, u čemu je onda razlika

između teologije i povijesti? Istina, teologija razmatra svoje

spoznaje koje se tiču povijesti, etike i antropologije na temelju

Svetoga pisma, no to čini i povijest kada se uči na sveučilištima.

Page 22: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 22

Sveto pismo je prvenstveno povijesna knjiga u kojoj se nalaze

mnoge osobe koje su potvređene da su postojale u o kojima ima

mnogo podataka iz izvora koje nemaju veze sa kršćanstvom, to

se ne može reći za sve stare tekstove. Povijest uzima podatke iz

veoma diskutabilnih antičkih knjiga i na temelji njih tvori cijelu

narativu na temelju koje se pišu znanstvene publikacije i slično.

Koliko se zapravo može znati o starim vremenima

Mezopotamije ukoliko imamo toliko oskudne podatke o tom

vremenu? Još je možda bolji primjer slavni rimski pisac Tit

Livije i njegovo djelo Ab Urba Condita Libri u kojoj je zapisano

kako je 49. godine prije Krista Julije Cezar dolazeći iz Galije

prešao rijeku Rubikon govoreći: Alea iacta est! To se uči i

ponavlja generacijama, no kako itko može to smatrati istinitim?

Je li ima neki drugi zapis o tome koji to dokazuje? Da li je Tit

Livije bio tu kraj Julija Cezara pa je to vidio svojim očima?

Možda je i sve to izmislio, no to se svejedno uči i ponavlja -

generacijama. Nitko ozbiljan u to ne sumnja niti se bavi time

ozbiljno kako bi dokazao neistinitost te tvrde, jer se i ona sama

ne može dokazati, kao niti grčko-perzijske ratove za koje znamo

iz Herodovih knjiga koje su veoma upite znanstvene valjanosti.

Teologija kao sve znanosti (humanističke pogotovo)

vuče svoje korjenje iz povijesne tradicije; to čini povijest i

filozofija. Filozofija ne počinje nikada iz početka bila ona

analitičke ili kontinentalne tradicije. Nego nastavlja na već od

prije poznatom putu, a ako se i dogodi razlaz, on je skoro uvijek

nastao iz nečega što je već prije bilo mišljeno. Kakvu ulogu igra

razum u shvaćanje teološke doktrine najbolje pokazuje

skolastika koja je shvaćena kao sinteza vjere i razuma, odnosno

objašnjenje vjerskih istina putem razuma. No, najveći od svih

skolastičara Toma Akvinski bio je mišljenja da čovjek pomoću

razuma može spoznati vječne stvari, to jest one koje su prisutne

Page 23: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 23

u Svetome pismu, iako nikad na savršen način kao što su

izložene u objavi. Ne postoji nikakva prepreka između vjere i

razuma, odnosno teologije i filozofije, jer jedna nadopunje

drugu.

Ako se prihvati da je Biblija povijesna knjiga koja sadrži

određene antropološke istine kao na primjer istinu o ljudskoj

naravi koja sigurno nije bliska Jean J. Roussouvom plemenitom

divljaku, nego više Hobbesovoj atropološkoj teoriji i

Dawkinsovom sebičnom genu te ako se shvati da je kršćanstvo

nastalo na temeljima semitske i starogrčke misli, što se najbolje

vidi u prologu Ivanova evađelja, onda se svakako Bibliju može

prihvatiti kao određeni nadahnuti izvor na temelju kojega se

Bog objavio čovjeku i utemeljio u Isusu Kristu. Naravno, za isto

je potrebna vjera, koja je teološkim riječnikom – dar Božji. Da

vjerske istine budu prihvaćene, potrebno je vjerovati u Boga, a

za to se ne mora biti teologom i time se zapravo ne bavi

dogmatska teologija, već filozofija. Znači, ako se može dokazati

da Bog postoji putem filozofskih argumenta, a po Descartesu i

Leibnizu može, onda ne bi postojao intelektualan razlog da se i

određene teološke istine ne prihvate. Npr. da postoji jedan Bog i

da je Bog stvoritelj svega svijeta i da je dobar.

Moderna paradigma je iskrivila filozofiju i njen sadržaj

pručavanja. Iako ova izjava zvuči pretjerano, potrebno je vrlo

malo pručavanja onoga što se zove „suvremena filozofija“ da se

shvati kako uistinu postoji takvo nešto što se zove sekularna

filozofija. Naime, ta posebna filozofija je nastala odnosno

proizašla iz prosvjetiteljstva, čiji se epilog dogodio 1789. godine

u događaju koji je poznat pod imenom Francuska revolucija, a

zadnji pečat je udaren završetkom Drugoga svjetskog rata 1945.

Dva događaja koja su navedena imala su velik utjecaj na

razvitak filozofije, te promjenu njezine znanstvene paradigme.

Page 24: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 24

Iako je provjestiteljstvu prethodila reformacija, ipak valja uzeti

ono kao prvotan uzrok sve veće sekularizacije filozofije.

Kada se kaže da je država sekularna misli se na

odvojenost Crkve i Države odnosno činjenicu da država više nije

pod ingerencijom Crkve. To znači da država ima vlastitu

autonomiju i time vlast ne proizlazi više od Boga (gratia Dei),

nego od naroda (vox populi). Narod bira pomoću

parlamentarnih izbora vlast, koja će ga prestavljati u Saboru.

Crkva jest samo jedna od mnogobrojnih religioznih institucija o

kojima brine država, ali ona kao takva nema nikakav utjecaj na

donošenje zakona. Zato postoje izbori, gdje se političari

anonimno biraju i predstavljaju sav narod kao jedan – bez

obzira na spol, religiju ili rasu. S ovim navedenim vjerovatno se

velika većina ljudi slaže, bili oni vjernici ili nevjernici. No, gdje

se nalazi problem?

Nijedna država zapravo ne postoji sama po sebi. Ona je

zapravo „proizvod“ ljudi kao i kultura. Država ne može postojati

bez ljudi, jer je njezina prvobitna svrha pomoći čovjeku da u

njoj ispuni svoje čovještvo. Postoji vrlo dobar razlog zašto su

prve civilizacije nastale upravo u pustinji, gdje su uvijeti za

preživljavanje bili oskudni, a ne tamo gdje je bilo obilje hrane i

vode. Zato što je čovjek da preživi morao surađivati s drugim

ljudima, tako je i nastala civilizacija. Čovjek je shvatio da život u

zajednici ima mnoge prednosti koje samački život nema;

potraga za hranom, čuvanje posjeda, razmnožavanje, odgajanje

djece, itd. Postepenim napretkom čovjek je sve više razvijao

društvo, ali time i samoga sebe. Jednom kada je sebi omogućio

hranu i vodu, počeo se baviti drugim stvarima, poput znanosti,

umjetnosti, sporta, itd. Oduvijek, kroz cijelu povijest

čovječanstva, bitan komponent društva i civilizacije općenito

bile su vrijednosti – koje su temeljni atribut ljudskog opstanka.

Page 25: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 25

Jer, sjetimo se, ljudi su ubijali za hranu, ali su i umirali za istinu

koja je nematerijalna, ali vječna. Sama činjenica da mnogi koji

su imali mnogo izobilja, a sve im to nije puno značilo, koliko

Živa Riječ, trebalo bi biti dovoljno za mogućnost postojanja

duhovnog.

Kako smo već rekli, država ne postoji per se, nego

isključivo kao pomogalo čovjeku, iako danas mnogi političari

nisu svijesni te činjenice, ona svjedno ostaje tu prisutna kao i

stvarnost religije. Vrijednosti koje smo spomenuli, oduvijek su

svoje utočište nalazile u religijama i time imale značajan

fundament svoje stvarnosti. Ako je ubiti čovjeka samo pravilo

koje je od pragmatične naravi, a ne grijeh koji nas odijeljuje od

najvećeg dobra i koje nije stvoreno od čovjeka kao i kuća, već je

stvarnost iznad njega koja mora uvijek biti poštovana – koji je

onda smisao morala – ako se netko može izvući ili ako je netko

jači i moćniji?

Zašto u čovjeku postoji težnja za pukim apstrakcijama,

poput; pravde, istine, ljubavi, ukoliko su one zemaljske, a ne

transcedentne, tj. vječne? Upravo te apstrakcije su i stvorile

vrijednosti koje čine ljudskost, a to je sama bit čovjeka – ono što

čini čovjeka čovjekom. Većina tih vrijednosti se nalazi u

religijama, koje su jedine znale očuvati, pravila morala i države

u neko davno doba. No, napretkom čovječanstva, a time i

države, ne znači nužno da se tek tako može napraviti rascijep

između svetog i profanog.

Da malo pojasnimo o čemu govorimo. Svaki pojedinac

jest i cjelina kolektiva, jer kolektiv ne može postojati bez mnogo

pojedinaca, time je svaki pojedinac ujedno i tvoritelj kolektiva –

hegelijanski rečeno: mjenjanjem kvantitete, mjenja se i

kvaliteta. Mnogo ljudi čine državu i time su oni sadržaj te

tvorevine, a sama država i njen tkz. birokratski aparat, koji se

Page 26: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 26

očituje u zakonima jest forma – to je ono što oblikuje narod, ali

time da ga narod stvara.

Prirodni zakon postoji po sebi. On ne ovisi o čovjeku te

njegovim psihofizičkim potrebama, ali čovjek svakako ovisi o

njemu. Prirodni zakoni su postojali prije ljudi, baš onakvi kakvi

su sada – nepromjenjivi. S druge strane državni zakoni su počeli

postojati s prvim zajednicama ljudi. Ljudi su ih stvorili, kako bi

se znalo što činiti i što ne činiti. Kako danas suvremeni svijet

živi u demokratski uređenim državama, to bi trebalo značiti,

ukratko, da većina odlučuje kakvi će biti zakoni. Zanimljivo je

da većina ljudi koji žive u zapadnim europskim državama uopće

nema takav osjećaj. Zašto je to tako?

Danas zakon postoji sam za sebe. Zakon više nije tu da

pomogne čovjeku, nego da stvara društvo po mjeri onih koji

upravljaju njime, to su različite korporacije koje financiraju

političke kampanje i na kraju imaju glavnu riječ u vođenju

države. Takav slučaj jest makar sa velikim zemljama, dok one

male služe kao sateliti velikim državama, gdje je jedino bitno

odabrati ljude bez vlastite osobnosti i mišljenja, koji će biti

savršeni birokrati i biti uspiješni kotačići u onome što Hannah

Arend zove ››banalnost zla‹‹.

Država kao sadržaj nema primat, jer ona samo postoji

kao stvorenje, kao jedno apstraktno stvorenje, na isti način kao i

broj 5. Nema nigdje kupiti broj 5, nego mi tek tom simbolu, koji

ovako izgleda ››5‹‹ dajemo značenje.

Sad da se vratimo na sekularnost kao takvu. Iako je ona

poželja poradi Crkve i društva, jer Isus nije za badava rekao

„Bogu Božje caru carevo“, ipak to ne znači da religija kao takva

mora de facto i de jure izaći iz državnih okvira. Razlog tomu jest

činjenica da državu čine ljudi, a ti isti ljudi štuju neke

vrijednosti koje se mogu nazvati religioznima i pripadaju

Page 27: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 27

određenim religijskim zajednicama i time oni imaju apsolutno

demokratsko pravo, kao i svaki drugi punoljetni građanin ili

seljak određene države, zastupati one vrijednosti koje oni

smatraju da su najbolje. Na temelju kojeg argumenta netko

smatra da Katolička Crkva u zemlji u kojoj se preko 80%

stanovnika izjašnjava katolicima, ne bi bila financirana iz

državnog proračuna? Ukoliko KC nema legitimitet, onda

nemaju niti političaru koji su izabrani sa puno manjim

postotkom, a primaju plaću i donose zakone za sve ljude; i one

koji su ih birali i one koji ih nisu birali. Onda niti članstvo u EU

nema legitimitet, jer je manje od 50% sveukupnih glasača

glasalo za istu.

Ovo je trebao biti mali uvod da se lakše shvati pojam

sekularna filozofija. Htjeli smo pokazati kako odvojenost države

od Crkve, ne znači i odvojenost osobnih ideja od kolektiva, jer u

demokraciji bi svatko trebao imati pravo zastupati svoje ideje

ukoliko one nisu isključivi govor mržnje. Određeni militantni

sekularisti se ne bore za veću sekularnost kako to uvijek vole

reći, već za potpuno uklanjanje religijskih obilježja iz državnih

ustanova, iako je većina državljana te iste države religiozna, to

je ideologija koja se zove ››sekularizam‹‹. Borba za

sekularizaciju počela je već za vrijeme reformacije, kada su se

određeni teolozi složili oko jednoga, a to je da Katolička Crkva

nikako ne može biti glavni autoritet, već Sveto pismo (sola

scriptura), no glavni događaj koji se borio za veću sekularizaciju

bila je Francuska revolucija. U tom događaju ubijeno je oko

4.000 francuskih svećenika i časnih sestara. Zapaljene su i

desetkovane mnoge Crkve, te je sve imovina u Francuskoj

oduzeta KC, to su isto radili i fašisti, nacisti i komunisti i to sve

pod krinkom sekularizacije.

Page 28: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 28

Važno je znati da je ona, iako je prvotno nastala kao

crkveni instrument u borbi protiv investiture za vrijeme pape

Grgura VII. i njegovih reformih te se time Crkva i prva zapravo

zalagala za sekularizaciju (svoje vrste), ipak je zauzela središnje

mjesto u demokratskoj borbi protiv bilo kakvog oblika religije

od strane ireligijskih osoba.

Sekularna filozofija jest upravo to. Može se najbolje

opisati kao kripto-filozofija, jer istinska filozofija to nije. To se

najbolje može prikazati u tzv. filozofskim strujama poput:

logičkog pozitivizma, naturalizma, feminizma, rodne teorije,

postmodernizma i marksizma. Spomenute filozofske struje su

skoro pa dominantne u humanističkoj znanostima.

Kada bi se trebalo okarakterizirati sekularnu filozofiju i

prikazati njene atribute, to bi prvenstveno bili: opskurnost i

proturiječnost. Naime, netko tko ima analitičan um i tko pazi

na cijelovitost filozofskog sistema, a i na njegovu vjerovatnost

da je istinit, a koji se može provjeriti putem razuma koji se služi

logikom i prirodnim znanostima, veoma će brzo vidjeti koliko

tzv. „filozofije“ poput feminizma i rodne teorije – nemaju

smisla. To nisu samo oblici mišljenja ili ideologije, to su naime

filozofski sistemi koji se vrednuju kao i svi sistemi po određenoj

metolodologiji. Isti je slučaj i sa logičkim pozitivizmom – koji je

u svojoj biti proturječan – mada je on priznao svoju pogrešku.

Iako bi filozofija trebala biti čista i jasna svakome tko se

dovoljno potrudi isčitavati retke i retke teških tekstova,

postmodernistička filozofija, onakva kakvu su pisali Foucault i

Derrida, za neke je filozofe (Chomsky, Searl, Lane Craig)

neporobojna. No, ne zato što je „duboka“, već zato što je

namjerno opsukrna da bi zadovoljila čitatelje i da bi zvučala

››duboko‹‹. Treći atribut koji krasi sekularnu filozofiju jest

činjenica da ona svoje početne premise ne gradi na želji za

Page 29: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 29

istinom, nego upravo obrnuto, ona je dogmatska u svojoj biti. A

ta početna dogma zove se: protiv Katoličke Crkve. Želimo reći

da je ideološki obojena i kao takva već ima odgovore na pitanja

koja sama sebi postavlja – što nije u skaldu sa slobodnim

filozofskim mišljenjem.

Sekularna filozofija gradi cijeli svoj indentitet na temelju

opozicije kršćanstvu, napose Katoličkoj Crkvi. Epistemologija,

etika, ontologija, antropologija, estetika; bez obzira na

filozofsku disciplinu, ona će graditi svoj sistem samo i isključivo

u opoziciji spram kršćanstva. Početna permisa sekularne

filozofije glasi: kršćanstvo nije točno i šteti svijetu sa svojim

moralnim učenjem koje ide protiv čovjeka – time bilo koja

konkluzija koja proiziđe iz dane premise je de facto točna, iako

zdrav razum govori da ono u stvarnosti ne stoji. Nekada se

dogodi da određeni filozofi koji pripadaju sekularnim školama

filozofije dođu do konkluzija koje su koherentne sa kršćanskim

učenjem, no onda ti isti filozofi bivaju odmah proglašeni;

pomračenog uma, nazadnima ili senilnima kao što je u slučaju

Thomasa Nagela – najcitiranijeg filozofa dvadeset i prvog

stoljeća koji je kao ateist zaključio da teizam (kršćanstvo) nudi

bolje odgovore na pitanje moralnih vrijednosti i svijesti kao

takve nego li redukcionistički darwinizam na kojega se mnogi

ateisti pozivaju.1

Osim što se sekularna filozofija bori protiv kršćansih

vrijednosti, ona se nastoji svim silama odmaknuti i od

tradicionalne filozofije koja je svoje početke imala u staroj

Grčkoj. Razlog k tome jest činjenica da se originalna filozofska

misao koja je svoj vrhunac imala u Platonovom i Aristotelovom

misaonom sustavu, savršeno uklopila u novi misaoni sustav koji

1 Vidi: THOMAS NAGEL, Mind & Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False, Oxford University Press, New York, 2012.

Page 30: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 30

je tada nastao – kršćanstvo, a time i napravila sintezu, semitske

i grčke misli, te pripravila put onomu iz čega će proizići

moderna zapadna civilizacija. Tako da se sekularna filozofija ne

bori samo protiv kršćanstva kao takvog već i protiv vrijednosti

na kojima leži cjelokupna zapadna civiliacija, upravo zato

postoje mnogi ljudi – koji primarno i nisu kršćani – no

indentificiraju se s kršćanstvom zbog toga, jer se time i

indentificiriju sa vrijednostima zapadne civilizacije.

Iako se činilo na početku dvadeset i prvog stoljeća da će

se religija još smatrati neozbiljnom disciplinom zbog

raznoraznih utjecaja filozofija i kritike na koju religija nije bila

spremna odgovoriti, ona ipak u posljednje vrijeme doživljava

svoju istinsku renesansu. Nekoliko je razloga za to, no dva su

veoma bitna. Kao prvi valja istaknuti utjecaj Drugog

Vatikanskog Koncila (1962.-1965.), koji je dopustio studiranje

teologije i laicima, a ne samo klericima i time otvorio vrata

teološko-filozofskog promišljanja Crkve, ali i općenito

kršćanskoga svijeta sekularnoj paradigmi. Utjecaj laika na

prihvaćanje teološke misli jest neupitan. Klerici koji su inače

zaokupljeni svojim poslovima u župama možda i nisu uvijek bili

na razini jednog intelektualnoga govora o apologiji vjere ili

filozofskog govor o Bogu. S druge strane laici koji su u

modernom sekularnom društvu bolje prihvaćeniji od svećenika

te žive „svjetovne živote“, mogu možda više pridonijeti

shvaćanju Crkve i kršćanskih vrednota, a time i više približiti

istinu evanđelja ljudima svoga vremena.

Drugi razlog je svojevrsni paradoks. Naime, sve veći

sekularizam (koji treba razlikovati od sekularnosti) koji je bio

prisutan u istočnom bloku zbog marksizma, gdje više nije cilj de

jure odvajanje Crkve i Države, već potpuni otklon religijskog iz

bilo kakvog oblika društvenoga života zahvatio je sve pore

Page 31: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 31

društva doživio je slom. Nakon pada berlinskoga zida 1989. i

uspostave demokracije koja bi trebala tolerirati religiju u javnoj

sferi, broj vjernika je porastao. Dapače, nekad vodeće

marskističke zemlje poput: Poljske, Rumunjske, Rusije,

Mađarske i Hrvatske, sada su zemlje sa preko 85% vjernika

kršćanske vjeroispovjesti. Ako ljudi traže Boga i On im se na

misterijozne načine objavljuje, onda ne iznenađuje činjenica da

broj vjernika u određenim zemljama raste. Govor o religiji u

javnom prostoru danas izgleda puno bolje nego što je izgledao

prije nekoliko desetljeća. Činjenica je da se u povijesno

pokazalo da nakon velikog civilizacijskog šoka ljudi postanu

puno religiozniji, tako da se može reći da je moderan čovjek

doživio jedan generacijski šok uslijed kojega se vratio svojim

religlijskom korjenima, a time je i sama teologija kao

akademska disciplina postala prihvatljivija.

Page 32: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 32

Sloboda

Danas se slobodu kao takvu uzima zdravo za gotovo, nekoliko

je razloga zbog čega je tako. Nesumnjivo prvi jest činjenica da

velika većina svijeta živi u u tzv. liberalnoj-demokraciji koja

svoje korjenje ima u Francuskoj revoluciji (1789.), ali i završetku

Drugoga svjetskoga rata (1945.) kada je uspostavljena nova

paradigma svijeta u kojemu živimo. Što se tiče kršćanstva,

napose Katoličke Crkve, sloboda i otvorenost k svijetu što se

pod pojmom „sloboda“ i podrazumjeva, u dvadesetom stoljeću

doživjela je svoj vrhunac na Drugom vatikanskom koncilu

(1962.-1965.) koji je donio mnoge promjene u Crkvi, kako u

liturgiji, tako i u odnosu prema laicitetu, ali i svijetu općenito

(Vidi: pastoralana konstitucija o Crkvu u suvremenome svijetu –

Gaudium et spes). To je prvi Koncil na kojemu Crkva nije

osuđivala hereze, nego je nastojala svojim višestoljetnim

učiteljstvom i tradicijom doprinijeti svijetu ono što je istom

nedostajalo – a to je Radosna vijest po Isusu iz Nazareta, tj.

shvatiti čovjeka po misteriju Isusa Krista.

Kada se danas govori o slobodi, može se govoriti na

nekoliko različitih načina. U striktno filozofskom govoru o

slobodi razlikujemo negativno shvaćanje slobode sloboda od i

pozitivno shvaćene slobodne sloboda za. Negativno shvaćena

sloboda je zastupljena kod engleskih liberalnih teoretičara

poput J. S. Milla i J. Locka, koji shvaćaju slobodu pojedinca kao

Page 33: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 33

najviši ideal čovječanstva, gdje je sloboda pojedinca ispred

slobode društva tj. zajednica ne može nikako ograničavati

slobodnu pojedinca. Takvo shvaćanje slobode je i omogućilo

ideju potpune slobode tržišta koju je razvio A. Smith, tkz.

laissez faire. Suprotno tomu stoji pozitivno shvaćanje slobode,

takve ideje je propagirao francuski prosvjetiteljski filozof J. J.

Rousseau. Sloboda za nastoji shvatiti slobodu kao društvenu

komponentu, gdje pojedinac istinski postaje slobodan tek ako

postane dio zajednice i tako svojom voljom sudjeluje u kreiranju

opće volje.

Negativno shvaćanje slobode se manifestira na različite

načine, no jedan od najboljih primjera je u kulturi. Gdje se pod

pojmom „sloboda“ nastoji legitimizirati govor mržnje, religijska

netolerancija, i posebno fenomen „umjetničke slobode“, no

nekako se zaboravlja da sloboda u društvu ipak ima ograničenja,

a ona počinju ondje gdje počinje provokacija i otvorena mržnja

prema onome što neka skupina ljudi smatra svetim. Sloboda

zahtjeva i odgovornost. Zaboravlja se na zlatno pravilo: „Ne čini

drugome, ono što ne želiš da drugi čini tebi!“. O slobodi se

redovito govori i u filozofiji, pogotovo etici, gdje o načinu

shvaćanja granica ljudske slobode ili ne-slobode ovisi cijeli

sistem moralne filozofije. Određeni filozofi smatraju da čovjek

nije slobodan, te da je determiniran odnosno da je svaka

njegova radnja posljedica nekog uzroka, te da ne postoji istinska

sloboda, nego da čovjek djeluje poput nekog stroja. Dok drugi

pak smatraju da je čovjek slobodno biće, te da pomoću

slobodne volje sâm bira dobro ili zlo i tako oblikuje svoj život.

Pojam „slobodna volja“ ipak nije postojao u tzv. poganskoj

filozofiji. Smatra se da je tek Aurelije Augustin prvi počeo

upotrebljavati pojam slobodna volja (De libero arbitrio) koju po

njemu ima svaki čovjek i time je potpuno slobodno biće koje u

Page 34: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 34

svojoj slobodi pristupa Bogu, no ta sloboda se može i

zloupotrijebiti, tako da je i ona izvor moralnog zla u svijetu.

U teologiji se s druge strane o slobodi govori samo na

jedan način. Sloboda kao dar Božji čovjeku odnosno čovjek koji

je kao biće stvoren slobodan, jer je stvoren na sliku Božju (usp.

Post 1,27) i time je slobodan da odabere dioništvo u Božjoj

ljubavi. Biti slobodan ne znači raditi što god mi hoćemo, nego

biti slobodan znači, biti otvoren Bogu, suobličiti se u Sinu

Njegovom Kristu, te postati baštinikom Neba. Čovjek, kako je

ranjen Istočnom grijehom (peccatum originale), ne može se sâm

spasiti, nego isključivo posredništvom Isusa Krista koji je za nas

ljude te za naše grijehe dao zadovoljštinu i rekao „da“ Bogu Ocu

za nas i to u obliku križa, tj. patnje i smrti.

Kršćanska teologija smatra da čovjek ne može biti

slobodan bez Krista, jer je u Njemu jedinom potpuna sloboda, a

slobode nema bez istine – koja je sâm Krist (usp. Iv 14,6).

Utoliko se smatra da čovjek može imati sva bogatstva ovoga

svijeta, no to mu neće značiti ništa ukoliko nije vjeran Bogu u

kojemu je jedina sloboda. Kada je Isusu pristupio mladić

pitajući ga: „Što moram činiti da baštinim kraljevstvo nebesko?“

Isus mu je nabrojao zapovjedi iz Zakona (Petoknjižja), te ga na

kraju upitao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj

siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za

mnom.“ (Mt 19,21) Mladić se nakon toga razočarao, jer je bio

bogat, a na to je Isus direktno rekao: „Zaista, kažem vam, teško

će bogataš u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 19,23).

Ovdje se jasno vidi da biti bogat, ne znači i biti

slobodan. Mnogi ljudi današnjice svoju slobodu vide u

neumjerenosti u jelu i piću, cigaretama, narkoticima, alkoholu,

medijima, seksu, nasilju, itd. No to je sve prividna „sloboda“

ukoliko se tako uopće može nazvati. Ovdje se može postaviti

Page 35: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 35

pitanje: „Kakva je to sloboda koja vodi do ropstva?“ Jer upravo

današnje poimanje „slobode“ vodi u doslovno ropstvo. Mladi

koji uživaju u drogama, cigaretama i alkoholu, pod krinkom

„slobode“ često bivaju kasnije u starosti robovi tih istih poroka u

kojima su vidjeli svoju slobodu. Porok ovisnosti je duhovno,

fizičko i psihološko ropstvo iz kojega, jednom kada se uđe,

teško je izaći. I ne postoji za badava izjava: „Lakše je mrtvoga

oživjeti, nego grešnika obratiti!“.

Da ne govorimo o pravom modernom ropstvu, tzv.

dužničkom ropstvu. Suvremeni čovjek kako je otuđen od svoje

prave prirode koja je u Bogu, ali i samoga sebe, često se nalazi

izgubljen u svijetu ili Heideggerovski rečeno „bačen“ (geworfen).

Tako postaje lakom metom kapitalizma, čiji je modus operandi

poznata izjava Niccole Machiavellija: „Cilj opravdava sredstvo!“.

Moderni kapitalizam ne vidi čovjeka kao neponovljivog

pojedinca kako ga vidi Katolička Crkva, nego kao broj odnosno

sredstvo pomoću kojega će ostvariti cilj, a to je kapital. Tako

čovjek u pomodarstvu za novim i skupim stvarima koje se

reklamiraju preko medija, često u sebi ima osjećaj praznine, te u

neprestanom kupovanju vidi svoju slobodu, ali i duhovnu

„hranu“ pomoću koje će ispuniti duboku egzistencijalnu

prazninu u sebi. Tako često ljudi ulaze u nepotrebne kredite i

bivaju zarobljeni od onih istih banaka u kojima su vidjeli svoj

spas.

Tu dolazimo do dvije distinkcije u poimanju slobode.

Jedna je vanjska sloboda koja se manifestira kupovnom moći

pojedinca ili društvenog uređenja u kojemu se živi, te nutarnje

slobode. Potonja se najbolje vidi u neopterećenosti svjetovnim

stvarima, unutrašnjim mirom, askezom, te životnim žarom koja

priliči čovjeku koji je istinski slobodan. Ukoliko ne razlikujemo

te dvije slobode, često ćemo doći do paradoksa koji je

Page 36: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 36

suvremenom čovjeku neobjašnjiv; da imućan čovjek bude

nesretan, a s druge strane skroman čovjek bude sretan. Ono što

je važno naglasiti jest da nutarnja sloboda pretpostavlja sreću i

obrnuto. A k tome (sreći) svi streme, pa i sama politička struja

koja je i dobila ime po slobodarskim vrijednostima

(liberalizam). Jedan od najboljih primjera nutarnje slobode, a

time i manifestacije vanjske sreće su kršćanski mučenici.

Spremnost da se poradi Krista izgubi svoj život, ne samo da je

hvale vrijedna zbog toga što je Krist to rekao: „Tko hoće život

svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene,

taj će ga spasiti.“ (Lk 9,24), nego i zato što je to dokaz da čovjek

koji ima istinsku vjeru i odnos s Bogom je istinski i slobodan, do

te mjere, da se ne boji i onoga čega se čovjek po prirodi boji – a

to je smrt.

Paradoksalan prikaz „slobode“ nalazi se i u filmu Soba

(eng. Room) iz 2015. Dječak zarobljen sa majkom u podrumu

nije znao za vanjski svijet, te mu je taj podrum, koji je zapravo

bio tamnica, njemu bio pravi dom u kojemu se igrao i spavao.

Jednom kada je pobjegao iz podruma, tj. tamnice u stvarni

svijet, imao je problem nositi se s istim. U njemu se rađala

određena nostalgija za podrumom, jer je tamo ipak proveo

mnogo vremena, gdje je bilo i lijepih trenutaka. To nam govori

kako je i naš pojam „slobode“ uvijek subjektivan na neki način,

te su nam potrebni često i drugi ljudi da nas trgnu iz „sna“ i da

nas vrate u javu. Mnogi ovisnici smatraju da su tek istinski

slobodni u narkoticima ili alkoholu, no to je zapravo njihova

tamnica. No ne smije se zbog takvih slučajeva sloboda kao takva

relativizirati. Sloboda je objektivna i sastoji se u tome da čovjek

sebe ostvari na najpotpuniji način, tj. za ono na što je pozvan, a

to je su-odnos s drugim ljudima. Čovjek je biće zajednice i samo

se tako može istinski i ostvariti.

Page 37: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 37

Na kraju valja reći kako je čovjek stvoren da bude

slobodan, no sloboda zahtjeva i odgovornost. Prvo odgovornost

prema sebi – čovjek se sastoji duše i tijela, a ne samo duše kako

je to shvaćao Platon i kasnije Descartes, tako da se moramo

skrbiti za nas. U Prvoj poslanici Korinćanima piše: „Tijelo vaše

hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te

niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u

tijelu svojem!“ (1 Kor 6,19-20), to znači da moramo čuvati svoje

tijelo, a tako i um od nečistoća, poroka i grijeha. Druga

odgovornost je prema drugima. Kako je čovjek po prirodi

društveno biće (usp. Aristotel, Politika, I., 1253a), on ne može

činiti što god hoće, jer treba uvijek imati obzira prema drugima,

jer ipak, živimo u zajednici jednakih pred zakonom, ali i

dostojanstvom. I na kraju valja ponoviti da se jedina prava i

istinska sloboda nalazi u Bogu te samo uz Njegovu pomoć

možemo biti spašeni od grijeha, tj. ropstva ili zarobljenosti.

Page 38: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 38

Riječi i zbilja

Kada se pitamo o smislu riječi uopće pitamo se za njihovo

značenje i njihovu pripadnost u zbilji. Riječi kao takve su ništa

više nego zvučni simboli pomoću kojih se mi ljudi

sporazumijevamo. Kada stavljamo riječi u isti koš kao i simbole

onda ih možemo promatrati kao oruđe odnosno kao motiku

kojom obrađujemo polje. Motika nam pomaže da

nadomjestimo ono što nam naše ruke ne mogu, ali motika iako

primarno napravljena za obrađivanje polja, može služiti i za

nešto drugo - isto je i sa riječima. Riječi su evolucijski produkt

pomoću kojih ljudi komuniciraju, jer čovjek je biće koje

funkcionira u grupi kao i mravi - tek u društvu ostvaruje svoj

bitak odnosno smislenost. Riječi imaju upravo ono značenje za

koje su napravljene, tako ako promotrimo najstarije pismo koje

znamo, a to je sumersko klinasto-piktografsko, vidjet ćemo

kako su se prve civilizacije koristile riječima u obliku simbola.

Svaka riječ je bila simbol koji je označavala neku pojavu koja je

bila za čovjeka u to doba vrijedna, kao npr. voda, drvo, neka

životinja, itd. Riječi nemaju neku smislenost osim one koju im

mi dajemo, a to upravo vidimo na primjeru iz prvih civilizacija,

gdje je svaka riječ bila simbol za neki događaj ili predmet i tako

je postupno napredovala sa svojom funkcionalnošću i

složenošću.

Page 39: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 39

Simboli općenito mogu biti različiti tako da su se nekada

umjesto riječi koristili crteži, jer je tako bilo jednostavnije

prikazati ono na što se želi ukazati. Crtež prethodi pismu, a

potonje je nastalo od crteža. Jedan dobar primjer su životinje u

ovom slučaju majmuni koji žive u Africi. Majmuni nemaju neke

osobite govorne vještine, jer im grlo nije razvijeno za to, ali

imaju jaku riku i kada uoče opasnost mogu proizvesti

zapanjujuće jaku riku koju čuju ostali majmuni tako da im se

signalizira opasnost. Dakle, ako se majmuni koji su veoma

daleko od kognitivne sposobnosti čovjeka mogu sporazumiti,

onda za jedno biće poput čovjeka sporazumjevanje kao takvo

dolazi do puno kompleksnije naravi.

Simboli mogu biti zvučni kao potonji primjer, znakovni

kao jezik za gluhe i pisani simboli poput crteža i riječi. Crteži su

najjednostavniji primjer simbola, to možemo vidjeti i u

pećinama diljem Europe gdje su neandertalci crtali različite

životinje poput jelena, konja, itd. To je bila njihova pismenost,

tj. način izražavanja. Tada se pismo nije poznavalo i jedini način

na koji su se ljudi mogli sporazumjeti bili su crteži, jer za crteže

nije bila potrebna gramatika ili poznavanje alfabeta, nego se

jednostavno trebalo preslikati onaj predmet na koji se u glavi

mislilo odnosno onaj koji se u prirodi vidio. Jedan dobar primjer

gdje možemo naići na malo kompliciranije pismo, a da su u

pitanju crteži nečega poznatog su egipatski hijeroglifi. Egipćani

su imali alfabet od nekoliko simbola koji su bili u obliku

životinja, jer su živjeli blizu obale rijeke Nila gdje obitavaju

mnoge životinje po kojima su napravili svoje simbole, kao šakal,

roda, zmija, itd.

Ti simboli su služili za uspostavu društva koje se može

sporazumiti kada radi na nekim projektima. Tako da je riječ u

prvobitnom obliku bila simbol koji je sa slike prešao na riječ i

Page 40: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 40

sustavno se razvijao kroz povijest. Danas kada govorimo o tome

što je riječ govorimo o značenju te riječi, tj. semantici. Riječ kao

riječ, u ontološkom smislu ne postoji pa sebi, nego samo kao

nešto na što nas upućuje. Riječ je ono Nešto, neki predmet,

pojava, ali ne i sama riječ, jer riječ kao riječ nema smisla – nego

samo kao pisani ili govorni simbol Onoga na što nas upućuje.

Riječ ima značenje, ono koje joj društvo odredi, neke riječi

imaju drugo značenje, ali isti oblik kao npr. u hrvatskom jeziku

nema apostrofa kao u francuskom, tako da se riječ „Luka“ –

osobna imenica i „luka“ – mjesto gdje su brodovi usidreni,

izgovaraju isto (po gramatičkoj strukturi), makar ne bi trebali.

Način izgovora je drugačiji u nekih ljudi, no to je

pogrešno ako se pišu identično, izuzev toga što se osobna

imenica piše velikim početnim slovom. No i „luka“ kao sidrište

se može pisati velikim početnim slovom na početku rečenice,

no tada se neće misliti na nekog čovjeka koji se zove „Luka“.

Nego će se uzeti u obzir kontekst riječi u rečenici. Tako se uče i

strani jezici. Kontekst riječi je jako bitan za shvaćanje riječi kao

takve, a i strukture rečenice. U nekim se jezicima to se

naglašava sa apostrofima, ali ne i u Hrvatskom, gdje isti oblik

ima drugo značenje. Tu postavljamo pitanje – kako ćemo onda

znati na što se misli?

Mnoge riječi zbog svoga oblika – a pod oblik smatramo

načinom na koji se piše – znače drugu stvar, ali se stavljaju u

kontekst gdje se na osnovu riječi koje su do nje, može intuitivno

spoznati na što se misli. Npr. rečenice: "Luka je dobar čovjek." i

"Luka u Rijeci je najveća u Hrvatskoj.". Imamo dvije kompletno

iste riječi koje imaju drugačije značenje jedna od druge. Ako

riječ promatramo kao riječ za sebe, onda nećemo nikako moći

spoznati na što se odnosi, jedino ako ubacimo u gramatiku neki

apostrof koji označava da se jedna riječ „luka“ drugačije

Page 41: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 41

izgovara od druge riječi „luka“, ali toga nema, tako da iz same

riječi ne možemo nikako spoznati značenje odnosno ispravno

tumačenje onoga na što se odnosi. Ali u rečenici ćemo vrlo lako

spoznati značenje riječi i to tako da ćemo vidjeti druge riječi, i

shvatiti u kakvom su odnosu, jedna riječ sa drugom. Tako da je

za spoznavanje značenje riječi u rečenici bitan odnos jedne

riječi s drugom, pogotovo ukoliko se radi o istoj riječi.

Kada govorimo o simbolima govorimo o označavanju

nečega, ne za bilo koga, nego za čovjeka, jer čovjek je napravio

simbole isto kao i kotač da mu služi kao oruđe da se bolje snađe

u svijetu u kojem se nalazi i učini svoj život produktivnim.

Simboli uvijek nešto označuju, imaju neko svoje unutrašnje

značenje. Svaka riječ ima više značenja, ali moramo razlikovati

riječi koje imaju svoj empirijski predmet i riječi koje imaju svoj

funkcionalni predmet. Riječ koja ima svoj empirijski predmet

jest riječ "Sunce" kada mislimo na tu riječ možemo misliti na

mnoge stvari, npr. majka za svoje dijete može reći: „Sunce

moje“, no to je metaforički govor. Riječ „Sunce“ ima stvarno

empirijsko značenje, a to je zvijezda u svemiru oko koje se

planet Zemlja vrti. Sva ostala značenja riječi "sunce" iako imaju

svoju praktičnu vrijednost, nemaju empirijsku, kao kada baka

kaže svojoj unuci: "sunce moje malo", baka ne misli na Sunce –

zvijezdu bez koje život na našoj planeti ne bi bio moguć nego u

alegorijskom smislu rabi tu riječ koja označava toplinu i

svjetlost, a te riječi bude sreću, osmjeh i veselje, tako da ih rabi

kako bi primijenila neke komplimente svojoj unuci rabeći riječ

koja ne označava empirijsku činjenicu – nego ljudski fenomen.

Postoje mnoge takve riječi. Neke od njih poput: dobar,

lijevo, ništa, smisao – nemaju empirijsku činjenicu, tj. ne može

ih se nigdje u prirodi naći osim u ljudskom jeziku. Ono što čini

empirijske riječi jest njihova egzistencija u prirodi; one su

Page 42: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 42

stvarne, može se pokazati na njih, bez obzira na jezik ili narod

one postoje i uvijek su postojale. To su one stvari koje čine

prirodni svijet poput rijeke, brda, stabla, knjige, auta, cigarete,

itd. Dok funkcionalne riječi postoje samo za čovjeka i čovjeka

kao takvog. One ne postoje za vuka kao što postoji rijeka za

vuka – nego isključivo samo za čovjeka, a služe mu za

snalaženje u svijetu oko sebe i sporazumijevanje čovjeka sa

čovjekom.

Te riječi nemaju stvarnu vrijednost, one ne postoje u

prirodnom empirijskom svijetu, nego samo u umu čovjeka.

Postavlja se pitanje – kako je moguće da postoje takve riječi?

Sjetimo se, nama riječi služe kao oruđe, to je njihova prava

vrijednost – za to postoje, ne za kasnije filozofiranje i stvaranje

općih pojmova koji su apstraktni, tako kada mislimo na riječi

mislimo na simbole kojima označavamo neke događaje ili

predmete. Svaka riječ ima svoje značenje, jer riječi za to služe –

da daju stvarima značenje, da ih etiketiraju, kako bi ljudi

međusobno mogli sporazumjeti. Ali čovjekov način poimanja

stvarnosti nije nepogrešiv, to nam pokazuje povijest znanosti,

filozofije i povijest općenito. Način ljudske percepcije nije

istoznačan tako da to dovodi do mnogih ne slaganja i rasprava.

Riječi koje koristimo danas nisu se uvijek koristile, nego su se

postepeno razvijale, kao i neke riječi koje su u prošlosti imale

značenje, a danas nemaju. Na primjer: riječ "iphone" postoji tek

od 21. stoljeća, prije toga nije postojala, jer predmet koji

označava nije postojao, pa tako ni riječ – jer riječi su simboli

kojima mi označavamo predmete.

Kada govorimo o funkcionalnim riječima govorimo o

riječima koje isključivo služe ljudskome rodu, jer postoje samo

radi nas samih. Iako sve riječi postoje radi nas i našeg govora i

odnosa, neke riječi-simboli ipak postoje u svijetu kao npr. riječ

Page 43: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 43

"auto". Ono označava metalni pokretni objekt na kotačima, koji

služi za prijevoz od točle A do točke B. Riječ "auto", istina, ne

znači ništa za mačku, ali itekako postoji, toga su svjesne mnoge

mačke koje prelaze cestu. Neke riječi koje mi nazivamo

funkcionalnim služe samo za odnosne radnje, tj. snalaženje u

prostoru, ali ne postoje u isustvenoj stvarnosti. Takve riječi su:

lijevo, ništa, objektivan, dobar.

Riječ "lijevo" ne označava neki predmet ili pojavu, nego

ljudsku orijentiranost u prostoru. Iz ljudskog subjekta izlazi ono

"lijevo", ali negdje u stvarnosti ne postoji. Kada bi netko tko ne

poznaje ljudski govor upitao: „što lijevo označava?“ ili „gdje je

lijevo?“, što bi mu mogli odgovoriti? Možda ovo: „Lijevo je s ove

strane, to je kada se pomakneš na ovu stranu, ne tu - desnu, ne

nego ovu na drugoj strani, itd.“ Neupitno možemo objasniti što

riječ "lijevo" simbolizira – prostor gledano sa ljudske strane ili

ono što se kaže na engleskom first person view. Ali ne možemo

pokazati tu riječ kao što možemo pokazati riječ "grmljavina". Jer

ona postoji samo kao ljudski fenomen gledanja na stvarnost, da

se razumijemo nitko neće ovdje poricati da riječ "lijevo" nema

značenje – jer očigledno ima. Ali osim čovjeka kao bića ne

postoji negdje drugdje – osim u čovječjem svijetu. Iako riječ

„lijevo“ nema empirijsko vrijednost nego samo funkcionalnu,

riječ "objektivan" nema ni jednu ni drugu.

Naime, kada mislimo na riječ "objektivan", svatko će

drugačije misliti na značenje te riječi, zbog toga što može

značiti više stvari, ali u principu kada kažemo "objektivan"

mislimo na nešto opće, ono što nije subjektivno, tj. njegovu

suprotnost. Ali čovjek je veoma subjektivno biće – po svojoj

naravi – do te mjere da je čovjeku teško "izaći" iz sebe i sagledati

stvar drugačije. Kada netko kaže "objektivno gledajući Angela je

najljepša djevojka", on govori nešto što on sâm nikako ne može

Page 44: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 44

spoznati. Problem je uvijek bio sa etičkim, estetskim, ali i

religijskim vrijednostima – one nikada nisu bile objektivne.

Čovjek, ne može donositi objektivan sud u predmetima koji se

tiču estetike, etike i religije. Čovjek može reći svoje mišljenje o

nečemu i to je sasvim u redu, on može govoriti o bilo čemu što

u principu ima svoju stvarnu vrijednost.

Ali riječ "objektivan" ide u suprotnost biću kao što je

čovjek, čovjek je konačno-ograničeno biće, i kao takav sav govor

o "objektivnom" gubi svu vrijednost. Ona ne postoji – ukoliko ju

se definira, a to opet ovisi o tome kako se definirala. Može imati

vrijednost, ali u obliku u kojem se najčešće koristi, a to je oblik

koji smo naveli, ona ne može imati nikakvu stvarnu vrijednost.

Tako iako riječ "lijevo" nema stvarni prirodni predmet osim što

služi čovjeku za odnos spram prostora, riječ "objektivan" i u tom

žargonu u kojem se koristi nema nikakvo značenje i potpuno je

besmislena, naravno ukoliko se uzdamo samo u razum.

Već je John Lock u svojim Ogledima o ljudskom razumu

smatrao da neke riječi poput "supstancija" se ne mogu niti

misliti, tako da je sav razgovor o njima gubljenje vremena. Mi

ćemo navesti još dvije riječi, a to su "dobar" i "ništa". Riječ

"dobar" je moralna osnova religijskog sistema ili etike kao

filozofije morala, ali kako nam ta riječ može postojati igdje

drugdje osim u razumu. U moralnosti takva vrsta riječi

označava pozitivno djelovanje kojemu treba težiti, to je

djelovanje koje ne izaziva konflikt, patnju, nego njihovu

suprotnost. Ali kada kažemo da je netko dobar u moralnom

smislu te riječi (jer može se rabiti na mnogo drugih načina) mi

samo nastojimo dati ocjenu vrijednosti njegovog ponašanja, dok

sama riječ ne označava nikakav objekt izvan sfere ljudskog

razmišljanja, niti događaja koji nije povezan sa ljudskim

Page 45: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 45

shvaćanjem života. To znači da je semantička struktura riječi

„dobar“ proizvoljna.

Valja spomenuti i riječ "ništa" koja u filozofskoj definiciji

znači: "odsutnost svega". Sad, treba postaviti pitanje – možemo

li mi pojmiti odsutnost svega? Kada je jedini svijet za koji mi

znamo sastavljen od nečega, a ne ničega, jer ono samo po sebi je

negacija svega. Čak i da postoji “ništa“ mi nikako ne možemo

znati, a kamoli misliti ono. Dobra vježba je pokušati zamisliti

"ništa". Svaki čovjek, vjerujemo, drugačije će pojmiti i maštati o

„ništa“. Najpopularniji prikaz „ničega“ je slika beskonačne crne

praznine. Međutim, to nije ništa, jer crno je akromatska boja,

prostor je nešto – i tu dolazimo opet do toga da je odsutnost

svega, tj. ništa – pojam koji je se ne može zamisliti i kao takav je

nemoguć za misliti uopće. Riječ "ništa" u svakodnevnici služi

samo kao izraz u situacijama, kao kada netko upita: "jesi li mi ti

uzeo ključeve od auta?“, a upitani odgovori: „ne ja nisam ništa

uzeo". Baš takva situacija zahtjeva riječ koja će objasniti

negaciju nečega, ali pojam riječi odnosno njezino ontološko

značenje, njezin smisao stvarni u prirodi ne postoji i kao takav

trebalo bi ga zanemariti u filozofskom diskursu dok netko ne

dokaže suprotno. Misliti pojam „ništa“ je isto kao i misliti

okrugli trokut.

Da ponovimo, riječi su simboli i trebamo ih tretirati kao

takve, a ne im pripisivati neko značenje koje u stvarnosti ne

postoji. Čovjek je biće činjenice i kao takav se treba odnositi

prema svijetu, a same riječi nemaju značenje same po sebi, osim

onog koje im mi dajemo. Neke riječi poput "crveno" označava

prirodni fenomen koji je različit za svako biće uopće. Boje se

mjere u spektrima, neke životinje poput bumbara vide puno

veći spektar boja nego li čovjek, isto je i s ljudima svatko je

fizički različit i kao takav ima drugačiju percepciju stvarnosti.

Page 46: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 46

Isto je i s riječima, dok Hrvati koriste riječ "jabuka" za jedno

određeno voće, isto voće Englezi zovu "apple" – isti predmet –

različiti simbol. Nekada se čovjek osjećao kao da se ne može

izraziti – kao da mu riječi koje ima u vokabularu nisu dovoljne

da se izrazi na način na koji on to želi, u tom slučaju kao i što

Wittgenstein kaže – najbolje je šutjeti.

Page 47: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 47

Vjera i(li) nevjera

U svijetu postoje vjernici i nevjernici. Prvi su ljudi koji vjeruju u

Boga, bogove, kozmičku silu ili prirodan red koji čini život

smislen. Drugi su ljudi koji nevjeruju, oni smatraju da sve što

postoji može se sumirati u sljedećem: svijet bez Boga ili bogova,

bez uzroka ili objektivnog smisla, priroda i samo priroda bez

ikakvih duhova ili nadiskustvenih sila. Mnogi se razni termini

poput; deizma, teizma, agnosticizma, ateizma; upotrebljavaju za

jedne i druge koji nastoje što preciznije definirati njihov

svjetonazor. Iako se ljudi različitih svjetonazora prihvaćaju, jer

na kraju i nemaju drugog izbora kada su primorani na suživot,

ipak između njih postoji diferancia specifica u pitanju onoga što

se zove život. Mnogi će poreći da razlika uopće postoji pod

krinkom da je „sve to isto“, te ponavljajući već poznatu mantru

da jedni i drugi lažu, kradu, ubijaju, itd. Mi ćemo u ovome

tekstu nastojati pokazati da je ontološka razlika između

vjernika i nevjernika – onako kako mi shvaćamo zadane

pojmove – neupitna i da čini znatnu razliku u životu pojedinca i

njegov odnos s ljudima koji ga okružuju i da je jedina stvar koja

ih razlikuje zapravo –volja, a ne emocije ili intelekt, kako se to

obično misli.

Sada ćemo malo preciznije objasniti što mislimo pod

pojmom – vjernik. Kakva je to osoba? Što ona čini i čime se

razlikuje od osobe koja nije vjernik? Što ona misli? I kakve su joj

Page 48: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 48

bitne karakteristike? Nakon toga ćemo isto napraviti i za pojam

– nevjernik. Odnosno u kratkim crtama ćemo objasniti što znači

vjerovati i nevjerovati, putem ćemo proći nekoliko pojmova, te

ih razraditi da što preciznije možemo doći do razlike koju

tražimo.

Prvenstveno ćemo definirati što je to vjera. U poganskoj

literaturi poput one kanadskog psihologa Stevena Pinkera

posebice u njegovoj knjizi „Enlightenment now“

(Prosvjetiteljstvo sada) vjera se definira kao nešto što je samo po

sebi iracionalno. On shvaća vjeru kao nešto u što se vjeruje, a ne

može se dokazati, dapače, čak je u u suprostnosti sa razumom i

činjenicama koje imamo o svijetu. Naime, Pinker hvali razum

kao ono najuzvišenije što čovjek ima, a razum kao takav je

posebno hvaljen u kulturnoj epohi koja je poznata kao

Prosvjetiteljstvo (Sapere aude!) i time želi reći kako ono što nije

racionalno, jest iracionalno. Tako kada se vjeruje u nešto,

vjeruje se zato jer nema dokaza za to, te se ne podudara sa

razumom i samim time jest ne razumno ili iracionalno. Steven

Pinker jest kontroverzni psiholog koji je u svojoj struci –

psihologiji – najviše poznat po tome što se bavi teorijom jezika.

Ali je popularno poznat po kritici religije, kao i tome da su

njegove knjige često doživjele tešku kritiku od recenzenata,

upravo zbog njegove pogrešne logike zaključivanja, brzopletosti

i intelektualne lijenosti.2

Ovdje ćemo pokušati predstaviti stručnu definiciju

pojma, a ne ideološku definiciju. Iako pojam kao takav svaki

čovjek i religija drugčije definira, to ne znači da ne možemo

2 Vidi: KEVIN SHAU, Critique of Steven Pinker’s Idea of Enlightenment (02. ožujka 2019.), URL: https://medium.com/@kevinshau/critique-of-steven-pinkers-idea-of-enlightenment-c438ce64544e (09. prosinca 2019. ). Također kritiku onoga što on zastupa kao napredak: IAN GOLDIN, The limitations of Steven Pinker’s optimism (16. veljače 2018.), URL: https://www.nature.com/articles/d41586-018-02148-1 (09. prosinca 2019.). Osam grafova koji pokazuju zašto je Steven Pinker u krivu: JEREMY LENT, Steven Pinker’s ideas are fatally flawed. These eight graphs show why (21. svibnja 2018.) , URL: https://www.opendemocracy.net/en/transformation/steven-pinker-s-ideas-are-fatally-flawed-these-eight-graphs-show-why/ (09. prosinca 2019.).

Page 49: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 49

naći zadovoljavajuću definiciju koja najbolje objašnjava ono što

se misli pod vjerovanjem. S tim valja naglasiti da pobožnost i

doktrina koja se često mješa sa vjerovanjem (Npr. Nicejsko

vjerovanje) kao i znanje, nije isto što i vjera. Pobožnost je više

pridavanje posebne pažnje nekim specifičnim religijskim

obilježima, a znanje jest akumulativno prikupljanje činjenica,

„Ako se netko bavi samo Torom, isto je kao da on nema Boga“

(b Avoda zara 17b, usp. Kidušin 40b; Berahot 7b; j Pesahim

III,7). Vjera se ne dokazuje kao neki teorem ili argument, već se

ona svjedoči.

Svaka religija ima svoju definiciju vjere – pojam koji se

pogrešno zamjenjuje sa pojmom vjerovanje - a pod to se skoro

uvijek u organiziranoj religiji smatra doktrina te religije,

bazirano na izvorima svoje religije uopće. Tako na primjer

temeljni princip vjerovanja Hinduizma su Vede i ostala

filozofsko-tradicionalna baština. Na temelju onoga u što Hindu

vjeruje kao polazna točka on kasnije bazira ostatak svoga

vjerovanja i tako ga proširuje, to je najbolje objasnio Katolički

svetac Aurelije Augustin svojim geslom credo ut intelligam

(Vjerujem da bih spoznao). Vjera nikad ne znači da se vjeruje u

bilo što ili bilo koga, nego to uvijek mora biti iskonsko biće koje

se u svim religijama drugčije zove i sadržajno razlikuje, ali se

formalno misli pod istu stvar ili osobu, a to je Bog – izvor

cjelokupne datosti. Sama riječ Islam koja je arapskog podrijetla

znači predanost Bogu, kao stvoritelju svijeta i čovjeka.

Za daljnje razmatranje razlikovati ćemo dvije bitne

komponente koje će nam pomoći u definiciji vjere kao pojma. U

širem značenju postoji dva načina na koji se može gledati na

religiju.

Prvo: Organizirana religija kao sociološko funkcionalni

fenomen. Gdje religija služi kao utilitaristički model pomoću

Page 50: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 50

kojega čovjek nastoji u zajednici ispuniti svoju ulogu ovisno o

potrebama. Takav način gledanja primjeren je u političkom

diskursku. Religija može biti ontološka istina, ali i ne mora,

kako bih ispunila svoju svrhu. Čovjek u njoj pronalazi ljude

slične sebi. Netko može karakterno biti ćudoredne naravi ili

kulturno odgovjen u određenoj vjeri. Organizirana religija usko

je povezana i sa etnicitetom, jer se određeni narodi

poistovjećuju sa određenom religijom zbog kulturno-povijesnih

procesa. Npr. Talijani sa katolicizmom, Nijemci sa luteranstvom

i katolicizmom, Indijici sa hinduizmom, Turci sa islamom, itd.

Religija u ovom smislu shvaćena je u opasnosti da izgubi ono

metafizičko u sebi, jer često zna biti korištena kao sredstvo za

napredak određenih političkih opcija koji poistovljećuju naciju

ili etnicitet sa određenom religijom, prozivajući svakoga

drugčijeg mišljenja izajicom vlastita naroda. Tu je najveća

opasnost za religiju, jer se često i religija mjenja ovisno o

političkom diskursku, to je dobar primjer i kako su nastali

protestanti.

Drugo: Neorganizirana religija jest religija shvaćena u

bez posebne objave. Ovakva vrsta religije nije nešto što se

događa primarno u društvu, nego u samom pojedincu, a na nju

se glada kao na psihološko-fenomenološki problem. Jedan od

najpoznatijih psihoanalitičara Carl Jung smatrao je da religija

nije nešto što se treba odbaciti ili smatrati iracionalnim. Već

samim time što postoji kao dio prirode i čovjeka, treba ju

proučavati i shvatiti zašto čovjek ima potrebu vjerovati.

Prije nego krenemo na daljnje razmatranje o

oragniziranoj i neorganiziranoj religiji, moramo shvatiti što je

religija uopće? Naime, religija se često pogrešno shvaća. Skoro

uvijek se smatra da je usko povezana sa nekakvom institucijom

poput Crkve, Sinagagoge ili Džamije. No to nije dovoljno

Page 51: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 51

precizno. Religiju se može promatrati, a tako i definirati

osovisno o stajališta sa kojeg se pručava. Tako možemo religiju

posmatrati sa sociološkog stajališta i psihološkog stajališta.

Jedan i drugi su povezani, te čine jedan pojam koji zapravo

religija jest. No da bismo objasnili religiju kao jedan fenomem

ljudskoga postojanja – koji ona zasigurno jest, moramo

ustanoviti njezino etimološko podrijetlo.

Iako ne postoji točna etimološka derivacija pojma

religija, ono ipak vuče svoje korijenje u antici. Tako podrijetlo

pojma religije nalazimo u Cicerona. On je derivirao „rĕ“ (opet,

natrag) + glagol „lēgo“, što znači (izabrati, skupiti). Tako bi

rĕlēgo značilo ponovno izabrati. No moguće je i da potječe od

„re“ + „lĭgo“, (rĕlĭgo) što znači svezati ili povezati. No postoje i

drugi pojmovi koji su usko povezani poput: religare, religavi,

religatus, relegare, itd.3

Iz toga možemo zaključiti kako je religija nekakva

povezanost s nečim ili nekim. Ovdje se može misliti na nekoliko

stvari. Povezanost s Bogom, prirodom ili kozmosom. To je sve

jedna vrsta religijskoga ponašanja. Osoba koja ima takva

ponašanja za nju se kaže kako je religiozna. Po Teološkome

rječniku pojam „religiozan“ označava:

[…]duševno stanje, ponašanje, stil života ili šire, okolinu ili mjesto, koje u

religiji nalaze svoje nadahnuće ili odredište. […]u kršćanskoj antici i ranome

srednjemu vijeku označavo je određeni tip osoba koje su se s posebnom

zauzetošću posvećivale duhovnom životu i bogoslužju, slijedeći put čistoće,

strogosti i molitve.4

Religiozna osoba može biti svaka osoba koja svoje

nadahnuće nalazi u onome što smo definirali pod pojmom

3 Služili smo se: Latin dictionary (https://www.online-latin-dictionary.com/) (09. prosinca 2019). 4 SKUPINA AUTORA, Enciklopedijski teološki rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., s. v. „religiosus“.

Page 52: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 52

Boga. To može biti prirodan red, bog filozofa, itd. Ono što je

bitno naglasiti jest to, da religija nije istoznačnica sa vjerom ili

moralom. Iako su navedeni pojmovi doista slični i imaju mnogo

zajedničkog sadržaja, ipak nisu isti i treba ih razlikovati.

Moralom se bavi filozofska disciplina – etika i bilo bih

neprecizno smatrati kako je religija izvor morala ili da je religija

potrebna da se bude moralan. Primjerice drevna civilizacija –

Asteka - je bila veoma religiozna, te je imala svoju organiziranu

religiju, koja je u sklopu svojih religijskih rituala između ostalog

i žrtvovala ljude. Tako da netko može biti religiozan i amoralan,

a netko može biti ne-religiozan i moralan – naravno ukoliko je

moral shvaćen onako kako ga se obično shvaća u klasičnoj etici.

Također valja istaknuti kako religija nije nastala prvotno kao

skup moralnih pravila kako se to obično misli, nego iz puno

dubljeg razloga koji se zove – vjera.

Religija prvenstveno označava pripadnost nekoj

zajednici, tako je makar shvaćena iz sociološke pozicije.

Francuski sociolog Emile Durkheim smatrao je da diferencia

specifica između magije i religije upravo ta društvena

komponenta kakva krasi religiju. Organizirana religija u svojoj

suštini se ne može živjeti bez zajedince u nekakvoj fomri, dok

za neorganiziranu religiju to ne možemo reći. Durkheim smatra

da religija zahtjeva rituale i prakse u kojima sudjeluje zajednica

ljudi, te ukoliko ono nije prisutno onda se ne može govoriti o

religiji uopće. Za Durkheima religija jest socialni fenomen. No

međutim, to ne mora biti nužno točno, takav zaključak je

proizvod njegovog ograničenog shvaćanja religije i religioznosti

kakav je bio prisutan u vrijeme devetnaestome stoljeću. Gdje se

religija usko vezala jedino uz zajednicu ili organizaciju,

vjerovatno zbog činjenice da je velika većina ljudi pripadala

Page 53: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 53

kršćanskim – katoličkim i protestantskim - ili židovskim

zajednicama.

Iako nije pogrešno tvrditi da jedan dio religijskoga

zahtjeva društvo kao takvo, pogrešno jest tumačiti da je to

najbitniji ili jedini dio religije. Emile Durkheim unatoč tome što

nije bio religiozan, shvaćao koliko je religija kao sociološki

fenomen – koji postoji isključivo zbog društva – bitna

komponenta koja utječe na sklad u društvu. Za njega je religija

fenomen koji je dio ljudske zajednice i čini ju mogućom, a to

znači i da je dio prirode.5

No, tako shvaćena religija ne može objasniti potrebu

čovjeka za samoćom i konteplacijom ili istočnjački shvaćenim

pojmom - meditacijom. Jer, upravo u samoći čovjek dobiva

„prosvjećenost“ koja se može definirati kao da je religijske

naravi. Budha na primjer, nije proizvod zajednice6, kao ni

Mojsije.

Mojsije koji se inače smatra osnivačem židovske religije

kada je sa svojim narodom pobjegao iz egipatskoga sužanjstva

proveo je četrdeset dana na brdu Sinaju, gdje je primio dekalog.

Upravo je to jedna od biblijskih potvrda koliko je samoća

duboko religiozne naravni, jer Mojsije je potpuno sam bio

četrdeset dana na Sinaju, naravno ukoliko ne računamo Boga

kao uvijek sveprisutnog (usp. Izl 24,17–18).

Filozofija je također shvatila korist samoće. Već je u

sedmome poglavlju „Države“, Platon nagovjestio da svjetina

uvijek ismijava prosvjećene, a ono dolazi u velikoj boli i

promjeni – a to se najbolje može opisati svjedočanstvom

jednoga obraćenika. Frederich Nietzsche je u svom poznatom

djelu „Tako je govorio Zaratrusta“ opisao religijsko-mitološki lik

5 Više o ovome vidjeti sociološka istraživanja Émile Durkheima na području religije. 6 U Budhinom slučaju zajednica je na njega djelovala negativno, jer je u njoj vidio mnogo patnje koja ga je odvratila od života u istoj. No, unatoč tomu, da nije bilo zajednice vjerovatno nikada ne bi bio „prosvjećeni“.

Page 54: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 54

Zoroastera kao mudraca koji je stekao svoju mudrost bivajući

dugo vremena sam na planini, okružen jedino životinjama, tj.

prirodom.

Isus je također promišljao u samoći. U Matejevom

evanđelju piše: “Duh tada odvede Isusa u pustinju… I

propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje”

(Mt 4,1–2). Isus je s razlogom bio u pustinji – koja predstavlja

oskudnost i samoću – u iskušenju. Nije za badava u religijskim

zajednicama, od kršćanstva, pa do budizma samoća toliko

ozbiljno shvaćena. Tako da temeljiti religijsko kao isključivo

život u zajednici - iako se to samo po sebi sporazumije, jer je

čovjek društveno biće - ipak je pogrešno temeljiti ju isključivo

kao sociološki fenomen bez onoga osobnog ili iskustvenog.

Religija se shvaća i kao rast u zajednici s drugima, te

poštovanje određenih tradicija, te njihovo uzdizanje ovisno o

znakovima vremena. Ali i kao osobni odnos s Tajnom koja može

biti shvaćena u imanentnom ili transcedentnom smislu.

Psihologija nam može tu štošta reći o religiji i osobnoj

potrebi čovjeka za njome. Upravo tu nalazimo dihotomiju

sociološkoga gledanja na religiju i psihološkoga, jer jedan

smatra da je ona proizvod društva, a druga pojedinca – no

činjenica jest da društvo postoji zbog mnogo pojedinaca koje

međusobno veže isti cilj – a to je preživljavanje. Ali sa druge

strane pojedinac može opstati i bez društva ukoliko je ono

iskrivljeno i ne moralno. Međutim, valja spomenuti i opovrgnuti

jednog velikog filozofa koji se ne bih složio s nama, to je

naravno Aristotel. On je smatrao kako je cjelina prvotnija od

djela, a država predstavlja cjelinu – kao i društvo, a pojedinac

predstvalja dio države i kao takav čovjek ne može bez države, te

ukoliko je u državi ne pripada samome sebi nego državi, tj. ima

Page 55: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 55

određene dužnosti napram nje. To se najbolje vidi u sljedećem

citatu:

Onaj pak tko se ne može združivati ili mu ništa ne treba zbog

samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.7 […]ne smije

se smatrati kako ijedan od građanina pripada sebi samome, nego svi pripadaju

državi, jer je svaki dio države.8

Bitno je napomenuti kako je Aristotel pripadao vladajućoj

oligarhiji, kako mu je otac bio liječnik na dvoru makedonskoga

kralja Filipa, tako je i on bio učitelj Alexandra Velikog. Može se

pretpostaviti da je imao nekoliko razloga zašto da brani jaku

državu koja kontrolira pojedinca, sličan slučaj možemo vidjeti i

u odnosu Hegela i Napoleona.

Takav pristup nije intelektualan pristup, ali ima

religijske osnove, jer se zahtjeva gotovo pa slijepa i iracionalna

pouzdanost u nešto što mi ne kontroliramo. Ali da obranimo

religiju i njezin isključivi sociološki kontekst prikazati ćemo

nekoliko ljudi koji su išli „protiv struje“. Nekoliko filozofa je

poznato po tkz. građanskom neposluhu koji se odnosio i na

državu kao formu i na društvo kao njen sadržaj. Povijest pamti

mnoge pojedince koji su nazadovolji društvom u kojem su

živjeli otišli u osamu i bili zadovoljni ili su se pobunili protiv

prevladavajućeg sistema u društvu. Najpoznatiji jest svakako

Henry David Thore, pisac i filozof, koji je otišao iz civilizacije i

proveo tri godine sam u šumi. U svome poznatome romanu

„Walden“ pripovjedio je kako čovjeku ne treba mnogo u životu

osim hrane, vode i odjeće. Kao i osnivač klasičnog liberalizma

John Locke, Thoro je smatrao da ukoliko vlast postane

7 ARISTOTEL, Politika, Globus, Zagreb, 1988., I., 1253a, 28-29. 8 Isto., VIII., 1337a, 29-30.

Page 56: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 56

despotska ili neprijateljska prema svojim građanima, tada oni

imaju dužnost na neposluh.

Što želimo ovime reći? Religija jest ljudski fenomen koji

prožima njegov osobni život, ali i društveni, te se prakticira na

različite načine; što društveno - preko pučkih pobožnosti ili

blagdana, što osobno - preko molitve, meditacije ili misaonog

promatranja (grč. theoria, lat. conteplatia).

Marxistički psihoanalitičar židovskog podrijetla Erich

Fromm u djelu „Psihoanaliza i religija“, religiju je definirao kao:

„[…]bilo koji sustav misli ili djelovanja zajednički nekoj grupi,

koji pojedincu daje temeljnu orijentaciju i objekt predanosti.“9

Čovjek se po njemu ne može odvojiti od religijskog. Svaki

ljudski ideal jest njegova potreba za nečim prema čemu se može

poistovjetiti ili nešto prema čemu može biti odan.10 Bila religija

svjetovne ili ljudske naravi, ona je bitni dio čovjeka i služi

čovjeku u svakodnevnom životu. Upravo zato, Fromm je

smatrao kako nije bitno biti samo religiozan11, već čovjek mora

imati ideale koji ga čine bolji čovjekom u svakoj mjeri njegova

postojanja. Fromm kaže da: „Nije pitanje da li se vjeruje ili ne,

nego, koja je to vrsta vjere, da li takva koja potpomaže čovjekov

napredak, razvoj njegovih specifično ljudskih snaga, ili takva

koja ih paralizira.“12

Upravo je tu Fromm i vidio podudarnost teologa i

psihologa, nastojeći objasniti da imaju zajednički cilj, ali

različitu metodu.13 Sada kada smo razjasnili što je to religija, te

razjasnili da ona nije isključivo društveni fenomen; niti

duhovno svojstvo pojedinačnog čovjeka. Nego je sinteza

9 ERICH FROMM, Psihoanaliza i religija, Vitrail, Zagreb, 2000., str. 29. 10 Usp. isto., str. 32. 11 Usp. isto. 12 Isto., str. 33. 13 Usp. isto.

Page 57: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 57

jednoga i drugoga. Možemo nastaviti objasniti razliku između;

organizirane religije i ne organizirane religije.

Organizirana religija jest osobna duhovnost uzdignuta

na društvenu razinu, pomoću ljudi koji imaju zajednički cilj, a

koja svoju bit ispunjava običajima i ritualima koji su svrsishodni

njezinoj povijesti ili izvoru. U svakoj organiziranoj religiji nešto

se smatra svetim ili poželjnim i profanim ili nepoželjnim.

Većina organiziranih religija ima svoje svete spise koji su veoma

stari i koji se čuvaju predajom i interpretacijom onih koji se

smatraju dostojnima, poput svećenika, redovnika ili proroka.

Osim toga ono što čini najbitniju razliku organizirane religije i

ne organizirane relgije jest – institucija koja predstavlja tu

religiju i ima autoritet nad samom religijom, odnosno ono što

doktrina religijske institucije to je mjerodavno za sve ljude koji

hoće biti dio nje.

Primjerice. Reformacija je kulturno-političko-religiozni

proces koji se dogodio u šesnaestome stoljeću u njemačkoj i koji

je predvodio do tada katolički svećenik Martin Luther. Pravno i

činjenično gledajući Martin Luther je bio katolički svećenik sve

do onda kada je prihvaćao tri zavjeta kakve imaju skoro svi

svećenici u Katoličkoj Crkvi izuzev dijacezanskih svećenika. To

je zavjet siromaštva (dijacezanskih ih nemaju), čistoće i

poslušnosti rimskome biskupu. Ti zavjeti nisu ništa novo bili,

niti su bili plod srednjega vijeka, već su nastali tisuću godina

prije nego li se Martin Luther rodio. Kada je on objavio svojih

devedeset pet teza, on još nije bio isključen iz Katoličke Crkve.

Tek kada je odbio poslušnost papi Leonu X. odbivši da povuče

„teze“ koje je službena Katolička Crkva smatrala da su

krivovjerne, te kada je zapalio papinu bulu „Exurge Domine“,

tek tada je bio izopćen iz Crkve i proglašen heretikom, tj.

Page 58: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 58

krivovjercem. Izopćenje se smatra najtežom kaznom za

ponašanje, a prema Teološkom rječniku izopćenje jest:

To je ljekovita kaznena mjera kojom se vjernika isključuje iz zajedništva s

Crkvom i pravno lišava duhovnih dobara. (…) Izopćenje može biti latae ili

ferendae sententiae (unaprijed izrečeno ili prepušteno izreci), ovisno o tome

događa li se s dovršenjem čina ili nakon besplodne opomene, na osnovi

pravne ili kaznene odredbe. Izopćenje prestaje njegovim opozivom koji čini

nadležna vlast.14

Martin Luther izopćen se nije smatrao po definiciji,

pravno gledajući, pripadnikom Katoličke Crkve. Jer u temeljima

Katoličke Crkve stoji da svaki vjernik treba biti poslušan

pontifexu maximusu, odnosno papi i učenju Crkve. Ukoliko

toga nema, onda niti ne postoji veza između vjernika i Crkve ili

institucije i jedan se ne može smatrati da je pripadnik te

institucije.

Što to znači? To znači da svaka religijska institucija ima

svoja pravila koja se trebaju poštovati ukoliko se želi smatrati

pripadnikom te intitucije. Postoje mnogobrojne institucije koje

se smatraju da štovaju određenu religiju i da su samo one u

pravu. Dok s druge strane postoje i institucije poput Katoličke

Crkve ili nekih muslimnskih ogranaka koje smatraju da se u

njezinim učenjima nalazi punina Istine, dok se u drugim

religijma nalazi samo dio iste.

Najpoznatije religije koje se smatraju kao organizirane

religije kao smo mi definirali su: Katolička Crkva, Judaizam i

Islam. Od troje navedenih religija svaka ima svoje običaje i

sadržajno su različite, ali sve su monoteističke, tj. vjeruju u

jednoga Boga, te imaju zajednički izvor, to je praotac Abraham i

zato ih se zove da su abrahamske religije.

14 SKUPINA AUTORA, Enciklopedijski teološki rječnik, s. v., „izopćenje“.

Page 59: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 59

Ne organizirane religije karakterizira ne postojanje

autoriteta. Što to znači? Ne postojanje autoriteta znači da

čovjek svoju religioznost temelji na onome što se zove – duh.

Biti religiozan, može značiti i biti duhovan, kao i

spiritualan. Jer su, manje-više, sve to istoznačnice. Po

kršćanskoj tradiciji da netko bude vjernik, njemu je potrebna

milost od Boga, koja se dobiva putem Duha svetoga (Spiritus

sancti). Iako se pojam spiritualan sve češće upotrebljava kada se

govori o primitivnim religijama. Ipak to ne predstavlja njeno

izvorno značenje. Engleska riječ „spirit“ u doslovnom prijevodu

znači duh. A za religioznost i duhovnost gotovo sigurno

možemo reći kako su to dva pojma koji imaju isti sadržaj. Svaki

čovjek ima sposobnost biti duhovan, te osjećati duboko

povezanost s nečim ili nekim. Takva manifestacija može se zvati

samostalnom religijom ili jednostavno reći da je takva osoba

religiozna ili duhovna – što znači da ona de facto pripada

onome što smo mi nazvali neorganizirana religija.

Pripadnik neorganizirane religije nema neke običaje ili

rituale kakave imaju pripadnici određene religijske institucije.

Oni se ne moraju držati strogih pravila, osim ukoliko ih sami

sebi ne stave kao cilj koji će im pomoći u uzdizanju i kreposti

njihovog duha. Oni nemaju nikakve posebne tekstove koji im

služi kao izvor njihove vjere, jer se nijhova vjera za razliku od

oreganiziranih religija ne temelji na objavi.

Upravo je tu jedna od bitnijih razlika između

organizirane i neorganizirane religije. Prva se temelji na objavi

koja je sadržana u svetim spisima ili nekim drugim filozofskim

tekstovima, a druga se temelji na prirodi. No, kako pomoći

prirode spoznati Boga?

Uglavnom, čovjek je dio prirode i ako je ona stvorena od

Boga kao i čovjek – onda je moguće spoznati Boga i putem

Page 60: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 60

naravne datosti. Postoji nekoliko način na koji se može spoznati

Boga, bez objave.

Prvi. Putem razuma (ratio). Bog je stvorio čovjeka i

njegov razum koji ga je uzdigao iznad drugih živih bića. Služeći

se njime čovjek može spoznati Boga. Ovaj način spoznaje nije

izvorne religijski, niti duhovni, već isključivo filozofski, a svoje

korijenje je imao u antičkoj Grčkoj u rukopisu nekolicine

filozofa čiji su misaoni sustavi postali temelj filozofije.15 Doista,

čak je i veliki Rene Descartes na prvim stranicama svojih

„Meditacija o prvoj filozofiji“ napisao sljedeće: „Uvijek bijah

mnijenja da su dva pitanja – ono o Bogu i ono o duši – glavna od

onih koje bi više valjalo dokazati filozofijom nego li

teologijom[…]“16 Descartes je smatrao da se pitanjem Božje

opostojnosti više trebaju baviti filozofi, nego li teolozi i to je

djelomice točno. U filozofiji postoji grana koja se bavi isključivo

Božjim atributima, djelovanjem i problemom zla, a zove se

prirodna teologija ili naravno bogoslovlje.

Drugi. Emocionalna inteligencija. Način na koji ljudi

međusobno funkcioniraju kako u privatnom, tako i u

profesionalnome životu bitna je komponentna ukoliko se hoće

raspravljati o religioznosti. Za dobru religioznost možda je čak

najbitnija komponenta emocionalna inteligencija, unatoč

mišljenju da prevladava diskurzivna. Naime, emocije nas mogu

definitivno udaljiti od stvarnosti, te nas dovesti u jednu vrstu

iluzije. No, ukoliko su dobro vođene, od strane razuma,

naravno. Jer, ipak se zove emocijonalna inteligencija, a ne samo

emocije. Nego emocije koje su inteligentno vođene, što znači da

se razum kao takav pretpostavlja. Onda nas mogu dovesti do

15 Tu valja spomenuti Platonovu ››Ideju Dobra‹‹, Aristotelovog ››Nepokrenutog pokretača‹‹ i Plotinovo ››Jedno‹‹, sve te filozofske koncepcije su zapravo ono što se zove Bog filozofa, ali još nije Bog religije jer se tu radi o osobnom Bogu. 16 RENÉ DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, Izvori i tokovi, Zagreb, str. 187.

Page 61: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 61

mnogo dobrih stvari, među kojima je intuitivna spoznaja,

požrtvovnost, plemenitost, razboritost, hrabrost, pravednost, te

pobožnost.

Treći. Svijest. U ovaj način spoznaje Apsoluta koji se

može definirati kao Bog smjestiti ćemo i apriornu spoznaju

Boga. Odnosno spoznaju za koju nije potrebno empirijsko

iskustvo. Ljudi se rode i žive daleko od civilizacija, pa svejedno

imaju religiozni stav prema svijestu oko sebe. U ovu kateogoriju

spada moral. Kako spoznajemo što je to dobro, a što loše. Zašto

se ljutimo na nepravednost i zašto smatramo istinu kao nešto

hvale vrijedno. Upravo zato što su to idealne forme koje se

mogu naći jedno u najsavršenijem biću ili nečemu drugome

izvan nas, a u kojem mi imamo udjela, a to je Bog. Čovjek je

svjestan da Bog postoji i da je stvaran putem svakodnevnoga

života ili putem duhovnog iskustva u prirodi ili u graničnim

situacijama (teške bolesti, smrt, itd.). Osjećaj prisutnosti

božanskog duha je u čovjeku samim tim što postoji, te mu

nikakva objava nije potrebna.

Četvrti. Priroda. Katolička Crkva je na Prvom

Vatikanskom Saboru 1870. godine na II. sjednici donijela

dogmatsku konstituciju „Dei Filius“ koja je izdana 24.. travnja

iste godine. U njoj piše:

Ista Sveta Majka Crkva, drži i uči da se Bog, početak i kraj svih stvari, sa

sigurnošću može spoznati iz stvorene stvarnosti svjetlošću ljudskog

razuma[....]17

Naime, ova nam dogmatska konstitucija želi reći kako se

Bog može spoznati na dva načina; jedan je putem prirode, a

17 PRVI VATIKANSKI KONCIL (1869./70.), Dogmatska konstitucija Dei Filius, br. 2: Eadem Sancta Mater Ecclesia

tenet et docet, Deum, rerum omnium principium et finem, naturali humanae rationis lumine e rebus creatis certo cognosci posse.

Page 62: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 62

drugi putem objave. Katolička Crkva naglašuje kako Objava nije

bitna za Božju objavu, ali ju nadopunjuje, jer ona nadomješta

ono što čovjek putem razuma ne može shvatiti. To znači da

svaki čovjek i bez svetoga pisma može pomoću stvorenih stvari

spoznati Boga i njegovu prisutnost. Upravo je to i bit,

neorganizirane religije.

Što se tiče toga – da li je bolje ili ispravnije pripadati

organiziranoj ili neorganiziranoj religiji – u to nećemo ulaziti, to

je tema koja se ne tiče našega rada. Naš je cilj bio da objasnimo

što je to zapravo religija i kako se dijeli u širem smisli, samo

zato kako bih došli do onoga što nam je prvotno bio cilj, a to je

vjera ili vjerovanje.

Vidjeli smo da iako postoji u širem smislu dva načina na

koji se može gledati na religiju; prva je kao prirodni fenomen,

odnosno neorganizirana religija kakva je svojstvena svim

ljudima ili većini njih, a drugi način jest religija kao društveni

fenomen za koji se isto tako može reći da je nužan zbog toga što

je čovjek biće koje tek u društvu može ostvariti svoj cilj.

Pokazali smo da religija nije samo društveni fenomen – kako je

smatraju određene sociološke škole, nego se u svakoga

pojedinca filozofski javljaju temeljna egzistencijalna pitanja koja

se svakako mogu karakterizirati i kao religijska, jer označavaju

potragu ili težnju čovjeka za Beskonačnim. To su pitanja poput:

Zašto ja postojim? Zašto postoji išta, a ne ništa? Što je dobro, a

što zlo? Religija je prirodni fenomen ljudskog postojanja, te se

na nju može gledati kao na konglomeraciju svih pitanja koja su

svojstvena čovjeku, a na koji ne može naći zadovoljavajući

odgovor - s jedne strane - a s druge, kao na urođeni stav čovjeka

prema božanskome. Potonje znači da temeljni uzrok ili zbilja

svih stvari postoji, i on se u čovjeka iskazuje kroz religiju; bilo

organiziranu ili neorganiziranu.

Page 63: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 63

Organizirana religija to čini kroz rituale i pučke običaje.

A neorganizirana religija kroz poštovanje prema prirodi,

svemiru, nebesima i životu uopće. Neorganizirana religija jest

fenomen koji je možda nije shvaćen ozbiljno, jer nema

instituciju iza sebe ili striktno učenje, ali se na različite načine

može iskazati. Neki od tih načina su: opojne droge (ayahuasca,

kanabis, LSD, psilocibinske gljive, itd.)18, umjetnost (glazba,

slikarstvo, kiparstvo, književnost)19, svakodneva zahvalost

Prirodi koja je shvaćena kao cjeloviti organ koja osjeća. To je

drevno vjerovanje u „Majku prirodu“ ili Geu, koja se i danas

iskazuje na različite načine. Neki od njih su: vegeterijanstvo,

veganstvo, udruge za zaštitu životinja20, ekološke udruge i

različite humanističke udruge21.

Sada kada smo pobliže prikazali razlike između

organizirane i neorganizirane religije, prijeći ćemo na

pokazivanje njihovih sličnosti. Odnosno odgovorit ćemo na

pitanje: U čemu se točno one podudaraju?

18 TERENCE MCKENNA (1946.-2000.) je amerčki filozof koji je poznat po tome što je proučavao psihodelične droge. Svakako se može pretpostaviti da je to oblik religioznosti (duhovnosti), jer se pojedinac koji konzumira opojne druge osjeća „uzvišeno“ i „spojeno“ s prirodnom, te kao da ima nekakv oblik „druge spoznaje“. Osim toga često konzumenti istoga to rade redovito, pa se skoro može i reći da imaju svoj osobni svakodnevni ritual, koji prerasta u zajednice „štovanja“ istoga. 19 HERMAN HESSE u svom poznatom djelu Stepski vuk opisuje „vječnost“ religioznim motivima: „Radi se o onom što ja nazivam vječnošću. Pobožni to nazivaju božjim carstvom. Mislim: svi mi ljudi sa većim zahtjevima, sa čežnjom, sa jednom dimenzijom više ne bismo mogli ni da živimo da osim duha ovog svijeta nema i drugog duha u kome može da se diše, da osim vremena ne postoji još i vječnost, a to je carstvo prvih ljudi. Tamo dolaze i Mozartova glazba i pjesme tvojih velikih pjesnika, tamo dolaze svetci koji su činili čuda, umirali mučenickom smrću i ljudima pružali svet primjer.“. 20 Koje nemaju smisla ukolih ih se gleda u svijetlu teorije evolucije, po kojoj je 99% svih živih bića koja su ikada postojale izumrle. Naime, sama činjenica da teorija evolucije zahtjeva – borbu za ostanak i prirodnu selekciju – de facto znači da neke životnje jednostavno neče preživjeti. No to ne spriječava razne aktiviste koji prosvjeduju protiv iskorištavanja životinja i biljaka, te ekperimentiranje na njima. Upravo tu se nalazi jedna dihotomija između prirodne i čovjeka. Čovjek može prihvatiti da će neke životinje i biljke izumrijeti i da je patnja kao takva neizbježni dio prirode, no on to odbija, vodeći se time da je svaki život jednak u otnološkome smislu, koji neupitno ima temelje u religioznosti – odnosnu poštovanju svetoga. 21 Humanističke udruge također čine jednu proturiječnost prema prirodi, jer shvaćaju čovjeka kao nešto posebno, a ne samo još jedno biću u lancu razvitka života. Bertrand Russel je smatrao da je svaki oblik humanizma (marksizam, kršćanski humanizam, sekularni humanizam), antropocnetričan i kao takav u suprotntosti sa prirodnim znanostima, prvenstveno teorijom evolucije. Valja napomenuti kako se humanizam zasniva na tome da je čovjek biće koje ima vrijednost po sebi. Iako to nije u skladu s mnogim stvarima iz prorodnih znanosti koje su upravo rabili protivnici religije, jer je religija kao takva previše antropocentrična, sad sekularni humanisti rabe isti argument. Čovjek nadasve, te pozivajući se na temeljna ljudska prava ignoriraju činjenicu da nema bitne ontološke razlike između čovjeka i nižih životinja, tj. jedino one u stupnju razvoja.

Page 64: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 64

Organizirana i neorganizirana religija se podudaraju u

nekoliko stvari od kojih je daleko najbitnija ona koja čini religiju

mogućom. A to je metafizički svijet. Kako to znamo? Iz

jednostavne činjenica da je čovjek, za razliku od svih drugih

životinja, biće koje se ne može u potpunosti zadovoljiti

naravnim svijetom. Jer, da može, religija kao takva ne bih

postojala. Odnosno, čovjek ne bih imao potrebu za njom. Kao

što je C.S: Lewis napisao: „Ako prihvatimo činjenicu da nas ništa

u ovome svijetu ne može zadovoljiti, najjednostavnije

objašnjenje jest to, da očito nismo stvoreni za ovaj svijet.“

Ukoliko je čovjek stvoren za ovaj svijet ne bih imao toliku

potrebu za Onostranim, koje se može na različite načine

manifestirati kako smo već nabrojali. Čovjek bih u tom smislu

bio zadovoljan samim sobom. Društvo bi postojalo kao i

mravinjak. Radilo bih se, gradilo samo da se može živjeti i

raditi. Svijet ne bih težio estetičkom, apstraktnom i etičnome.

No teško je to sve shvatiti, jer takav svijet ne postoji. Iako su

neke ideologije (marxizam) pokušale napraviti takav svijet.

Svijet bez metafizike, no on jednostavno nije bio moguć, jer nije

točan. Odnosno, u suprotnosti je sa temeljnom antroplogijom.

Nije li sama poezija izlaz iz ovoga svijeta? Svijeta koji ne

zadovoljava čovjeka, već ga tjera na patnju i užas, ali ne užas od

smrti, već užas od patnje.

Iako većina ljudi vidi pojam Boga kao izlaz iz ovoga

svijeta, odnosno bijeg od smrti, to ipak nije sasvim točno. Pravo

razlog nastajanja religije i religijskog krije se u činjenici da je

običan čovjek izložen svakodnevnoj nepravdi, počevši prvo od

sebe, a zatim i od bližnjih, čovjek vidi da svijet u kojemu živi

nije onakav kakav bih trebao biti. Sama ta činjenica koja u

čovjeku posvješćuje suosjećanje i istančan prijezir prema svakoj

vrsti nepravde, dovoljno govori o tome da svijet osim vidljivoga

Page 65: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 65

se neupitno sastoji i od nevidljivoga, platonski rečeno idealnim

oblicima. Među kojima su i pravda, istina, itd.

Osim metafizičkoga svijeta koji je nužni temelj za svaku

religiju, a tako i vjerovanje, podudarnost nalazimo i načinu na

koji vidimo svijet. Odnosno u njegoj naravi. Naime, ili svijet ima

smisla ili nema, treće mogućnosti nema. Upravo je potonja

rečenica nužna da se zapravo shvati temeljna razlika između

vjere i nevjere.

Vjernik je osoba koja ima unutrašnje povjerenje u

svrhovitu narav svijeta u kojemu živi. On (vjernik), kako smo

rekli, ne mora pripadati određenoj religioznoj instituciji,

dapače, čak može imati i prijezir orema istoj. Biti vjernik znači

imati povjerenje da će stvari bez obzira kako trenutno

(negativno) izgledale, na kraju izaći kao pozitivne. Ta

svrhovitost koju smo spomenuli, ne nalazi se samo u dobrim

stvarima ljudskoga života, gdje čovjek mia potrebu biti zahvalan

zato što postoji. Iako je to možda čak i glavni način na koji se

može shvatiti organizirana religija. U kršćanskoj tradiciji

euharistija jest temeljni način na koji se štuje Gospodina.

Naime, ona u Katoličkoj Crkvi predstavlja doslovno blagovanje

tijela i krvi Isusa Krista, koje se postiže transupstancijacijom.

Grčka riječ euharistija znači prinošenje zahvale ili zahvaljivanje,

što nam mnogo toga govori. A najvažnije od svega jest, da je

vjernik, prvenstveno, osoba koja je upoznala Boga kroz ljubav i

dobro. Te mu se zahvaljuje na darovanom životu, bez obzira na

sva zla koja dotaknu ljudski život, jer kako reče Job o Bogu

nakon što je bio na kušnji, „Jahve dao, Jahve oduzeo!

Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1, 22-23) Ukoliko postoji neka

kozmička sila u svijetu koja se općenito definira kao Bog. Onda

Page 66: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 66

svijet mora imati svrhu.22 Ta svrhovitost se ne nalazi samo u

svakodnevnici, nego i u posebnim slučajevima gdje čovjek pati.

Ako je čovjek stvoren kao slobodno biće, onda on kroz tu patnju

može upoznati bolje sebe i druge oko sebe. Naravno, ukoliko

ostaje ustrajan u vjeri u smisao patnje. U Bibliji se patnja gotovo

pa poistovječuje sa vjernikom. Nitko nije rekao: „Bog postoji,

moraš biti sretan!“ Doista, u mnogim psalmima se vidi ljudski

jad i gubitak vjere. A sama vjera se doživljava kao milost Božja

koja je darovana i koja čini čovjek – ne sretnim – već blaženim,

odnosno, proizvodi čin u čovjeku gdje on sam vidi da ovo nije

sve, tj. da svijet unatoč patnji i nepravdi ima smisla, jer Bog

postoji. Psalam 116, 10 reče: „Ja vjerujem i kada kažem:»Nesretan

sam veoma.«“

Tu dolazimo i do odnosa između muškarca i žene u

braku, tj. kada na vjenčanju svećenik upita: „Uzimaš li… i u

dobru i u zlu?“ Što to znači i kako se to može povezati sa

shvaćanjem odnosa vjernika sa Bogom?

Pa, kao što smo rekli, osim što se Boga ili kozmičku

svrhovitost može upoznati kroz ljubav; može ju se, dakako,

upoznati i kroz patnju. Jer, upravo je patnja za mnoge ljude i

znak da svrhovitost postoji, a time i Bog. Ljudi kada pate, tu

patnju ne mogu nekada racionalno objasniti. Gubitak voljene

osobe, izdaja bliskih ljudi, itd. Patnja se jedino može objasniti,

nekad i uz slijepo vjerovanje, da će, bez obzira na sve, ona ipak

imati nekakvu svrhu, koja nam sada možda nije očita, ali s

22 Što se misli pod time, da svijet „mora“ imati svrhu, ako Bog postoji? Iako je autor ovoga teksta upoznat s činjenicom da Bog može biti i zao. I da Bog može postojat, ali da ga nije briga za ljude. Mi ovdje govorimo o pojmu „kozmičke sile“, „Boga“, „prirodnog reda“, koji pretpostavlja da odnos čovjeka i svijeta nije negativan po sebi. Odnosno, čovjek je biće koje je stvoreno od nekog Višeg bića i kao takvo ima svoju duhovnu (metafizičku) narav, koja je iskonska, i ima svoju zemaljsku narav koja je nadodana. Težnja čovjeka mora biti u toj duhovnoj. Zato se i koriste epiteti poput: spiritualan, duhovan, religiozan, vjernik, itd. Dualizam kao narav dvaju svjetova je nužna karakteristka koja objašnjava dihotomiju između vjernika i nevjernika. Po mišljenju autora, religija mora biti metafizička, inače, nije religija. Iako postoje mnoge doktrine koje se smatraju da su religije, a ne vjeruju u metafizički svijet. Za njih se može reći da su više filozofske škole, a ne religije. Neki kritičari marxizma vole zvati da je i sam marxizam bio religija, no to nije točno. Treba razlikovati, religiju, od ideologije i filozofske škole. Kršćanstvo može biti i filozofija i religija. Jer, religija zahtjeva da se čovjek „preda“ Nepoznatome ili Ononstranome; koje nije u-svijetu, već van-svijeta.

Page 67: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 67

vremenom će biti. Vjernik, lak i kada pati ima odnos sa

svijetom, te na tu patnju ne gleda istim očima kao i nevjernik,

već u njoj vidi drugoga sebe. Vidi napredak i svrhu. Kada se

supružnici uzmu i obećaju jedno drugomu kako će biti i u

dobru i u zlu. Oni samo govore da će bez obzira na sve voljeti tu

osobu. To ne znači da će oni u vrijeme prehlade kuhati čaj

svojoj drugoj polovici, već i da će je voljeti, čak i ako jedan

supružnik mrzi drugoga. Iako se to može prozvati

mazohizmom. Ontološka ljubav, tj. ljubav u pravom smislu to i

jest.

Patnja je sastavni dio života i nitko nije imun na nju. No

shvaćanje patnje je drugačije u osobi koja se smatra vjernikom i

osobi koja se smatra nevjernikom. Nevjernik – netko tko smatra

da je svijet takav kakav jest i ne može biti drugačiji, odnosno, ne

postoji dublji smisao, nikako ne može smatrati patnju kao nešto

pozitivno ili smisleno. Pravi dokaz toga i jest način života većine

ljudi koja se smatra nevjernikom. Osim ne postojanja grijeha,

bijeg od patnje najviše se nalazi u raznim porocima koji su

posljedica hedonizma koji je svjevrsni nevjenički odgovor na zlo

u svijetu.

Upravo je svrha ili smisao glavna zajednička točka u

kojoj se nalaze organizirana religija i neorganizirana religija.

Pitanja poput: Kako je nastao svijet? Postoji li zlo? Isplati li se

biti dobar? Zašto postoji išta? Da li patnja ima smisla? Postoji li

pravda? Iako se potonja pitanja redovno koriste u filozofskom

diskursu, ona su u svojoj suštini religiozne naravi; transcediraju

sam razum i stvarnost, te se na neke od njih odgovor uistinu ne

može ogovoriti oslanjajući se samo na razum. Granična pitanja

na koje čovjek još nije ili nikada neće odgovoriti, uvelike imaju

utjecaj i na to, hoće li netko sebe moći opravdati kao vjernika ili

nevjernika.

Page 68: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 68

Svrhovitost ne treba uvijek imati eshatološku doktrinu

kao što to ima na primjer Katolička Crkva ili Islam. No mora se

voditi za tim, da je čovjek biće koje ima značenje izvan sebe. U

tom smislu shvaćena svrhovitnost opravadava i humanizam kao

takav. Jer se humanizam gradi na sličnoj ideji, samo bez

metafizičkog koncepta koji je nužan za ontološko shvaćanje

čovjeka.

Sada kada smo djelomično obradili ono što čini čovjeka

vjernikom, te koje sve dimenzije ljudskog postajanja to

obuhvaća, možemo prijeći na drugu stranu kovanice, a to je

čovjek koji sebe smatra da je nevjernik. Tu se postavlja pitanje

da li se čovjek rodio kao nevjernik ili on to postaje? Iako smo mi

na to pitanje već dali svoj vid, ipak ćemo pokušati razmotriti i

druge mogućnosti.

Činjenica jest, da je to veoma teško pitanje na koje se ne

može precizno odgovoriti. Većina ljudi su vjernici, bili praktični

ili nepraktično. No, kada ih se pita: Vjeruju li? Redovito će

odgovoriti pozitivno. No trn u očima svih vjernika diljem svijeta

nije mnoštvo religija niti znanost, već ljudi koji jednostavno

nevjeruju. Što čini čovjek nevjernikom?

Iako je to teško priznati, većina ljudi polazeći od svojih

emocionalnih stavova koji su nastali pukim slučajem u

djetinstvu ili kasnije; nastoji ih u životu opravdati razumom,

bez ikakvog kritičkog stava prema njima uopće. Zato i postoje

razne „teorije“ u prirodnim znanostima koje su toliko ne-

emprijiske i možemo slobodno reći metafizičke, da više

pripadaju u područje filozofije prirode, nego li u područje

znanosti.

Kao što smo rekli čovjek može vjerovati u mnogo

različitih fenomena koji su neobjašnjivi razumom i svrstat ih u

kategoriju boga, ali može i vjerovati na temelju mnogih drugih

Page 69: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 69

stvari, kao: razuma, prirode, ekstaze, itd. No sve to za

nevjernika nije dovoljno. Čovjek koji nevjeruje u smisao, ne

može vjerovati ni u pojam Boga kakvog smo opisali. Iako

tehnički može biti deist, ipak u svrhovitost svijeta kao cjelinu,

pa tako i svoj vlastiti život - nevjeruje. Zanimljiva je sličnost u

tome što netko tko smatra da je svijet besmislen, ujedno je i

nevjernik. Zaista, jedno ne ide bez drugoga. Jer, tradicionalni

opis Boga u svom smislu i zahvaća svrhoviost kao takvu. Tako

da se postavlja sljedeće pitanje: Da li je netko nevjernik

prvenstveno zato što nevjeruje u Boga ili zato što nevjeruje u

svrhovitost svijeta?

Ono što nas zanima jest. Kako je netko postao nevjernik

i ostao takav. Intelektulnom svemoći? Emocionalnom slabosti?

Ili jednostavno slobodnom voljom? Mi u ovome tekstu hoćemo

naglasiti razliku – koja postoji – između vjernika i nevjernika.

No koje su to?

Prvo.

A) Vjernik je čovjek koji smatra da svijet ima određeni red ili

svrhu.

B) Nevjernik je čovjek koji prvenstveno nevjeruje u metafizički

svijet, ali u slučaju da vjeruje, onda nikako nevjeruje u

svrhovitost kao takvu.

Drugo.

A) Vjernik se smatra religoznom ili duhovnim osobom samim

tim što se osjeća „povezanim“ sa svijetom oko sebe. Zna da je tu

s razlogom, pa čak i ako je trenutno nesretan. Odnosno, on u

patnji može vidjeti smislenost.

B) Nevjernik unatoč svemu dobrome što vidi u religijama, ne

prihvaća ih. Čovjek je pogreška prirode. Nastao je slučajem i

jedini mu se spas nalazi u tome da uživa u svijetu i da izbjegava

Page 70: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 70

bol. Smrt prihvaća samo zato, jer služi kao još jedan bijeg od

surove stvarnosti.

Treće.

A) Vjernik je otvorenog uma. Iako može upasti u

fundamentalističku zamku u organiziranoj, ali i neorganiziranoj

religiji. Ipak, je otvorenog uma, utoliko čita i istražuje, te

podjenako vrednuje tekstove koji se slažu s njegovim

svjetonazorom i one koji se ne slažu.23

B) Nevjernik nije osoba koja će se svakodnevno moliti ili

meditirati. To je osoba koja smatra da je čovjek materijalno biće

i kao takvo, najbitnije jest zadovoljiti mu primarne potrebe. A

nakon toga, svatko ima pravo raditi što god želi. Zatvoren je u

smislu istraživanja. Odnosno, ono istraživanje koje se ne uklapa

u njegov način shvaćanja svijeta, proglasit će pseudoznanošću.

Nakon što smo donijeli nekoliko usporedbi. Sada ćemo u

tablici prikazati kako bi vjernik i nevjernik – općenito govoreći –

odgovarali na određena pitanja.

STAV vjernik nevjernik agnostik

Svijet je nastao… stvaranjem slučajem ne zna

Čovjek je… duša, duh i tijelo životinja ne zna

Smisao jest… ljubav u vjeri nema smisla ne zna

Iza smrti je… novi život kraj ne zna

Vjera je… prirodna pojava i

Božji dar

praznovjerje ne zna

Bog… postoji ne postoji ne zna

Ljubav je… Bog neuroni u

mozgu

ne zna

Tablica br. 1.

23 Autor teksta je ovakav zaključak donio na temelju svoga privatnog istraživanja. Naime, na studijima teologije se studiraju i ateistički filozofi i teistički – podjenako. Dok, takav slučaj nije prisutan u sekularnim studijima koji su pretežno „lijevo-liberni“. Gdje se studiji teističkih filozofa skoro i ne postoji.

Page 71: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 71

Iako prikazana tablica nije vjerodostojno sociološko

istraživanje, ipak treba biti iskren i priznati kako bi ovako

najvjerovatnije izgledala provedena anketa među populacijom

koja se smatra da vjeruje i ona koja se smatra da nevjeruje.24 No

kada smo kod potonjeg pojma, bitno je naglasiti zašto smo uzeli

baš pojam nevjera, umjesto recimo ateizma. Razlika je mala, no

postoji. Naime, ateizam je pojam koji je sve više prisutan u našoj

kulturi, a njegova definicija je odviše poznata svima. Iako je

pojam kao takav jasan svima, ipak treba reći kako se u zadnje

vrijeme nastoji re-definirati. Odnosno, ateist više nije osoba

koja nevjeruje u Boga, već osoba koja nema „vjere“ uopće ili

kojoj nedostaje vjere ili nema potrebu za njom i slično.

No to nije točna definicija. Takva definicija pojma ateist

zapravo ne govori ništa o tome kakav je svijet, nego niječe

vlastito mišljenje o istomu. Pitanje Boga ili kozmičke sile, nije

samo intuitivno-emocionalno pitanje, nego je i razumsko.

Pitanja sa kojima se jedan nevjernik susreće svakoga dana su:

Tko sam ja? Odakle dolazim? Kako je nastalo ovo što zovemo

„svijet“? Zašto ono ima zakone? Ima li ikakvu objektivnu svrhu?

Zašto burno reagiram na nepravdu? Zašto dobri ljudi pate?

Postoji li Istina? Zašto imam potrebu „pronaći“ sebe? Što će biti

sa mnom kada umrem? Hoću li prestati postojati? Kako je to sve

moguće?

Zbog načina na koji moderan svijet funkcionira, počevši

od kapitalizma, konzumerizma i globalizma; on polako, ali

sigurno odvraća pažnju suvremenog čovjeka od sama sebe! Što

je tragično kad bolje razmislimo. Čovjek danas nema vremena

za mišljenje; o sebi, a kamoli o ičemu drugome i time je zapravo

žrtva sustava koji to sve planirano provodi. Kao što smo već

24 S obzirom da mnogi poplarni pisci koji se smatraju nevjernicima (Dennet, Dawkins, Harris, Pinker, Krauss), ad hominem napadaju vjernike i etiketiraju ih bez argumenta kao: zaostale, lažljive, glupe, protuznanstvene; autor smatra da je potrebno istaknuti neke činjenice koje i oni sami ne negiraju.

Page 72: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 72

spomenuli, samoća je bitna komponenta postizanja vlastite

duhovnosti, koja se kasnije samotranscedentira i prelazi u

religiju, a kasnije i u neki oblik organizirane religije bez kojeg

društvo ne može funkcionirati. Kao i sve u svijetu, tako i

duhovnost ima razine. Nije dovoljno biti duhovan, već i shvatiti

gdje nas to vodi i koliko je istinito. Jednostavno, bez samoće,

nema duhovne osobe. Upravo zato, nikad kao danas nije bilo

teže uspostaviti „duhovnu“ komunikaciju ili vezu između ljudi,

a glavni krivac zbog čega je tako su društvene mreže i sve teži

poslovi, zbog kojih ljudi postaju otuđeni jedni od drugih i

umorni, te na kraju i nezainteresirani.

Nevjernik je po definiciji čovjek koji nema povjerenje da

u prirodi ili svemiru postoji sila koja je svjesna sebe i svijeta, te

koja ima moć iznad čovjeka i prirode, a time i određeni odnos

napram ljudi. Čovjeka s druge strane smatra živim organizmom

koji – jednostavno postoji; bez ikakvog značajnog uzroka ili

svrhovitosti. Čovjek nije ništa „više“ u ontičkom smislu od žabe,

konja ili krave. Nego je jednostavno kognitivno napredniji, a to

duguje procesu koji je nasumičan i slučajan, a zove se –

evolucija.

Kada upitan - za religiju, Boga, besmrtnost duše, smisao

života i čovjeka - osoba koja se smatra nevjernikom tvrdi

nekoliko sljedećih stvari:25

1. Sve religije su ljudski proizvod, tj. nastale su pradavno,

još kada ljudi nisu znali zbog čega se umire, zašto grmi ili kiši,

itd. I takvim, prirodnim fenomenima davali su posebna

obilježja, jer ih nisu mogli objasniti razumom. Kasnije su takvim

fenomenima davali antropomorfna obilježja i tu je nastao mit.

No kada je čovjek prerastao i tu fazu – mitološku, te kada je

25 Primjeri uzeti od slavnih ateista: Lawrenca Kraussa, Neil de Grassa Tysona, Steven Weinberga, Sam Harrisa, Daniela Denetta, Karla Marxa, Sigmund Freuda, Fredericha Nietzschea, itd.

Page 73: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 73

napokon imao potrebu, ali i sredstva objasniti prirodne

fenomene razumom, onda je nastala filozofija, koja je svoje

korjene imala u antičkoj Grčkoj.

Religija je za „preživjela“ sve do sada iz nekoliko razloga:

a) Zato što je stoljećima bila usko vezana uz državu ili kraljeve,

tako da su svijetovne i crkvene institucije surađivale na štetu

naroda.

b) Zato što je pružala utjehu ljudima i opčinjavala ih „drugim“

svijetom, a ljudi nesretni u ovome rado su u to vjerovali, bila je

tkz. „opijum za narod“.

c) Posjedovala je jaku organizacijsku moć, pa je time bila

pragmatična za civilizaciju općenito.

d) Ljudi su oduvijek bili primitivni i nisu imali izbora sve do

suvremenog doba. Sada kada svijet postaje sve više

sekulariziran, religijskome ima sve manje prostora, kako u

državi kao formi, tako i u narodu kao sadržaju te forme.

2. Bog ne postoji (ateizam), a ako i postoji ne može se

spoznati (agnosticizam), a ako se ne može spoznati, onda o

tome nema smisla niti govoriti (logički pozitivizam). Za

nevjenika je sve jasno. Vjernik možda i dvoji tu i tamo, ali

nevjernik nema potrebe se zamarati takvim pitanjima, jer

odgovor je njemu već dan. Ili Boga nema, ili se Boga ne može

spoznati, a potonji se stav nekada zove i „pristoji ateizam“. Iako

je agnosticizam intelektualno prihvatljiva pozicija, ipak, ateizam

to doista i nije. Tvditi da „nešto“ ne postoji, zahtjeva

argumentaciju i dokaze. Doista, može li se sa izvjesnošću tvrditi

da Bog ne postoji? Jer ako može, onda se takva konstatacija

mora i dokazati. Ateisti su godinama pokušavali kao i sada

pronaći intelektualno zadovoljavajuću poziciju objašnjenja

svijeta, koja u svojoj formuli nema prisutnu varijablu Boga kao

Page 74: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 74

pojma ili neke druge religiozne naznake.26 Ovdje se time

nećemo baviti, jer je to posve druga tema koja je opširna i koju

je potrebno valjano i pošteno ispitati.

3. Najzanimljivije od svega jest to što netko može biti

ateist, pa čak i antiteist27, a svejedno držati čvrsto uvjerenje da

smrt nije kraj. Odnosno, da postoji život nakon smrti. Iako ovo

može zvučati ne koherentno, ono to ipak jest. Jer, pitanje

dualizma – propadljivog tijela i besmrtne duše, iako je steklo

svoju popularnost u religijama, pogotovo Katoličkoj Crkvi, to

ipak nije u svojoj izvornosti religijsko pitanje, već strogo

filozofsko, iako je u svojoj biti i jedno i drugo. Netko može

smatrati da Bog ne postoji, i da je svijet nastao slučajem, ali

svejedno može smatrati da je duša ili svijet, nematerijalne

naravi. Odnosno bezbožnost, ne znači nužno i bezduhovnost.

Najbolji primjer za to jest platonizam. To je učenje koje smatra

da bog postoji, ali u obliku demijurga, odnosno bića koje nije

svemoguće i sveznajuće, kao na primjer kako se to smatra u

kršćanstvu.

Platonov bog, je bog sa malim početnim slovom, ono

predstavlja tek jedna od kotačića u svijetu, ali ne i Actus purus.

Platonizam smatra da postoji svijet u kojemu ljudi žive i to zove

osjetilni svijet, svijet sjena, koji je samo privid, onoga istinskog,

pravog svijeta – svijeta ideja, kojeg čovjek može spoznati samo

prisjećanjem, jer je njegova duša koju sada posjeduje i koja je

zatočenik njegova tijela, nekada bivala u tom svijetu ideja.

Prema tom učenju, ljudska duša nakon smrti tijela se vraća u

26 Neki od argumenata koji ateisti često ističu kao materijal za bezbožnost svijeta su: teorija evolucije, zlo i patnja u svijetu koja je nepotrebna, spolni moral, raznolikost religija, Crkva kao tajna institucija koja želi zavladati svijetom i kontrolorati ga (opus dei, templari, Vatikan, itd.), teorija o više svemira, Big bang teorija i naravno suprotnost znanosti i vjere. 27 Osoba koja militantno ili bijesno napada vjeru, posebice Katoličku vjeru. Iskazuje prema njoj prijezir i veliko neprijateljstvo, kao i prema ljudima koji se smatraju da su vjernici. Njih često ad hominem etiketira i diskreditira kao; zaostale, doktrinirane i neintelignetne ili čak namjerno lažljive. Najpoznatiji antiteist svih vremena jest Richard Dawkins, dok je prije njega to mjesto držao francuski pisac Volteire.

Page 75: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 75

svijet ideja, ukoliko se tijekom života pripremala za to. Tako da

ne postojanje svemogućeg Boga koji intervenira u svijetu za

ateista, ne mora značiti i ne postojanja dulazima i besmrtne

duše.

Britanski filozof A. J. Ayer, koji je bio deklarirani ateist, a

i pripadnik filozofske struje poznatoj kao logički pozitivizmam,

koja je poznata po tome što su se pripadnici te škole oštro borili

protiv svakog oblika metafizike, te su smatrali rečenice poput:

„Bog postoji“, besmislenom, kao i imperativ, „Ne ubiji!“,

besmislenom, doživio je „iskustvo života poslije smrti„. Inače

valja spomenuti kako je takav oblik mišljenja kojeg je navedini

filozof zastupao, odavno izumro, te boravi u ropotarnici

povijesti kao veliki antifilozofski promašaj. Najviše zbog toga

što se bazirao na principu verifikacije28. Problem s tim principom

jest što sam sebe nije mogao dokazati istinitim!

A. J. Ayer je svoje iskustvo koje je doživio dok je bio u

kliničkoj smrti opisao ovako:

Suočio sam se s crvenim svjetlom, izrazito svijetlim, a također vrlo

bolnim čak i kad sam se okrenuo od njega. Bio sam svjestan da je to svjetlo

odgovorno za vladavinu svemira. Među njegovim ministrima bila su dva bića

koja su im bila zadužena za upravljanje svemirom. Ti su ministri povremeno

pregledavali svemir i nedavno su izveli takvu inspekciju. Oni, međutim,

nisu uspjeli obaviti svoj posao kako treba, što je rezultiralo da prostor, poput

loše uklapane slagalice, malo izmiče. Daljnja posljedica bila je ta što su zakoni

prirode prestali djelovati onako kako su trebali. Osjetio sam da je na meni da

ispravim stvari. Imao sam i motiv da nađem način da ugasim bolno svjetlo.

Pretpostavio sam da signalizira da je svemir zbunjen i da će se ono isključiti

kada se uspostavi red. Nažalost, nisam imao pojma kamo su čuvari svemira

otišli i bojao sam se da čak i ako ih nađem, ne bih mogao biti u mogućnosti

komunicirati s njima.29

28 To je doktrina da je prijedlog samo kognitivno smislen ako se može definitivno i konačno odrediti da je istinit ili lažan. 29 Vidi: A. J. AYER, „What I Saw When I Was Dead“, URL: http://www.philosopher.eu/others-writings/a-j-ayer-what-i-saw-when-i-was-dead/ (01. travnja 2021.)

Page 76: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 76

Iako je ostao ateist, A. J. Ayer je promjenio svoje

mišljenje o životu poslije smrti. Zanimljivost ovoga svjedočenja

jest to što se ovdje ne radi o religioznoj osobi niti o

indiferentnoj osobi. Nego o anti-teistu odnosno čovjeku koji je

smatrao da je sve metafizičko ujedno i besmisleno, utoliko

njegovo svjedočanstvo iskustva poslije smrti ima veću težinu.

4. Smisao života za jednog čovjeka koji se smatra da je

nevjernik u onom značenju koji smo mi predstavili, nalazi se u

svakodnevnome životu. Ustajanje, tuširanje, pranje zubiju,

doručak, škola, kasnije fakultet, posao, brak, djeca, hipoteka,

mirovina, hemroidi, smrt, itd. Smisao života jest življenje, i to

nije pogrešno po nikakvoj mjeri, ali je samo po sebi nedostatno

za biće kao što je čovjek. Život sam po sebi, ima svrhu, čak i u

malim svakodnevnim stvarima, kao što su; šalica kave sa

majkom, topla riječ od neke nepoznate osobe, smjeh koji biva

upućen nama ili možda ljubav, ako nam se dogodi. Svijet je

svakako smislen u malim prelijepim stvarima koje nitko osim

nas ne zna i koje su beznačajne na kozmičkoj razini.

Problem nastaje tamo gdje se to ne nalazi. Kako

razložno objasniti nekom djetetu koje umire od leukemije da

život ima svrhu? Kako unatoč svim ratovima i patnji u svijetu,

koja je užasna i zbog koje mnogi ljudi, ali i životinje pate, naći

smisao? Kako reći nekome tko osjeća veliku bol i parzninu u

svom životu, da je to jednostavno tako i da neće biti bolje? Ti

odgovori ujedno i vode k pitanju objektivne svrhe. Tako da

prvenstveno treba razlikovati subjetkivnu i objektivnu svrhu.

Subjektivnu svrhu smo već spomenuli, nalazimo ju u

svakodnevnim stvarima koje imaju značaj samo za naš maleni

ljudski život, ali na kozmičkoj razini one se beznačajne.

Uzmimo na primjer postizanje fakultetske diplome. Iako to

Page 77: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 77

znači mnogo za jednog čovjeka, pa i za njegovu užu i širu

obitelj, pa možda i za samu obrazovnu instituciju u kojoj je

stekao diplomu, promatrajući na kozmičkoj razini, tj.

objektivnoj razini – to (postizanje diplome) nema nikakvu

svrhu.

Razmislimo, svemir u kojemu živimo vjerovatno je

nastao prije 13,7 milijardi godina, u procesu koji se zove Veliki

prasak. Nakon toga se počeo ubrzano širiti iz točke neizmjerne

gustoće sve do danas, a tako će i nastaviti i nakon naše smrti.

Kako se svemir sve brži širi on time postaje sve hladniji, iako mi

ljudi to ne primjećujemo, za nekoliko milijardi godina itekako

će se osjetiti razlika u temperaturi. Kako je toplina jako bitna za

život, nedostatak iste djelovati će na sve, pa tako i na živi svijet

u cijelome svemiru. Jednom kada temperatura bude ista u

cijelome svemiru, te kada ne bude razlike – koja je bitna za

različite procese – u temperaturi, više se ništa neće događati.

Zvjezde će umirati, svaki život će nestati u nedostatku topline u

jedino što će ostati jest velika smrt, praznina i svemir koji je

ispod ništice.

Kada „pogledamo u oči“ ovome što smo sada rekli, a što

je opće prihvaćena hipoteza u znanstvenim krugovima koja se

zove „Toplinska smrt svemira“ i stavimo u kontekst diplome

koju je stekao neki John Smith na Harvardu, vidimo da diploma

kao takva iako veličanstveno priznanje za konačni i kratki

ljudski život, ipak predstavlja jedno veliko Ništa prema

kozmičkom načinu gledanja na stvari. John će jednoga dana

umrijeti, kao i svi njegovi unuci i unuke i svi ljudi na svijetu će

nestati, kao i sva ostala živa bića u svemiru. Manje-više, cijela

povijest i svi znanstveno-tehnološki napredak koje je

čovječanstvo dostiglo, nakon kozmičke smrti kao da se nikad

nije dogodilo. Na kraju neće nitko ostati da to zna. Nitko neće

Page 78: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 78

znati za patnju, za ljubav, za tragediju, za istinu. Jednom kada

se to dogodi, a definitivno je moguće – kako išta možemo

nazvati smislenim, pa i život sam?

Za nevjernika objektivnog smisla života jednostavno

rečeno – nema. To je brutalna činjenica. Iako nevjernik ne mora

nužno smatrati da su navedeni iskazi točni, on ipak mora barem

nekako opravdati svoj „nedostatak“ vjerovanja u smisao. Netko

može prihvatiti navedene hipoteze kao istinite i time racionalno

„pravdati“ svoj svjetonazor, a netko može jednostavno nijekati

sve, objektivni smisao, navedene hipoteze kao neprovjerene i

braniti se indiferentnošću.

Više do svega, navjerniku je još veći problem braniti zlo

u svijetu i patnju, nego li teologu, iako se često smatra obrnuto.

To je jedna od najvećih logičkih pogrešaka u intelektualnom

svijetu! Misliti da je dobri i svemogući Bog, proturječan sa

patnjom u svijetu. To nije naša tema, pa ju nećemo detaljno

obrađivat,i nego ćemo spomenuti zašto je zlo pitanje na koje

prvenstveno mora nevjernik odgovoriti, a ne teolog.

Ukoliko nema Boga, kako itko može smatrati da postoji

zlo? Ukoliko postoji, kako ga razlikovati od dobra u svjetlu

teorije evolucije, koja se poziva na preživljavanje najsposobnijih

i na surovu borbu za opstanak u kojoj će neke vrste zbog

manjakavosti jednostavno morati izumrjeti? Zašto je patnja

negativna? Naime, cijela teorija evolucije se temelji na patnji

nekih i napredovanju drugih, pa kako se u etici patnja može

smatrati da je negativna sama po sebi? Citirajući Nietzschea

najbolje se pokazuje rečena misao: „Nemoralna nije priroda, ako

je bez sućuti za degenerirane…Pravo altruizma ne može se

svesti na fiziologiju, baš kao ni pravo za pomoć, na jednakost

sudbina: sve su to premije za degenerike i one prikraćene.“30

30 FRIEDRICH NIETZSCHE, Volja za moć, Mladost, Zagreb, 1988., str. 32.

Page 79: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 79

Patnja jednostavno postoji. Izlaz ne postoji osim u

izbjegavanju, to jest hedonizmu, razvitku poroka, itd. Zlo je

samo društveno neprimjereno ponašanje. Ono ne postoji u

ontološkoj zbilji. To je samo privid, kao i grijeh. Nevjerniku je

puno teže nositi se sa živitom nego li vjerniku i to se mora

priznati. Kako netko tko je iskreni nevjernik, jer postoje i oni

prividni, može sebi opravdati svoj život i život, kao i patnju i

smrt svojih bližnjih? Kako on trpi svu nepravdu, kako uopće

može misliti o nepravdi – što je to? Čak i ako se usudi smatrati

da postoji nešto poput Istine, Pravde i Ljubavi. Kako će to

dokazati, ako sam odbija već jedan metafizički princip koji se

nalazi u religiji?

Vjernik s druge strane ima dobru osovinu zbog koje

može podnijeti muku, laž, izdaju i patnju. Ne ulazeći u teološku

problematiku samog pitanja zla u svijetu, vjernik vjeruje da ovaj

svijet nije sve što postoji. On vjeruje i u Onostrano. U

neiskazivu tajnu koja pogađa svakog čovjeka kada se susretne sa

patnjom svojih bližnjih. Naime, patnja jest, zapravo jedan od

puteva k Bogu. Bog jest odgovor na patnju. Ukoliko postoji Bog,

a u njemu i kozmički red, onda i mora postojat pravda za dobre

i kazna za loše. Dokaz toga jest upravo netrpeljivost i

razočaranost čovjeka prema svijetu. Suprotno većinskom

mišljenju, pitanje – kako opravdati Boga u svijetu koji je

ispunjen patnjom - nije pravilno formulirano, jer je samo

postojanje Boga već odgovor na nju.

5. I napokon dolazimo do čovjeka. Što je to čovjek?

Antropološka konkluzija izvučena iz svjetonazora koja gleda na

čovjeka kao na biće koje nema svrhu može biti jedino ona koja

vidi biće poput svih drugih bića. Humanizam ili bila kakav

antropocentrični stav koji gleda na čovjeka kao na krajnu svrhu

ovog a svijeta nije moguća. Sve političke ideologije koje gledaju

Page 80: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 80

prvenstveno na dobrobit čovjeka iznad svih drugih bića, poput

liberalizma i republikanizma, itd. Nisu istinite, zato ih treba

odbaciti.

5. Čovjek je prema nevjerniku biće kao i svako drugo.

Jedina razlika je u tome što je čovjek pametniji od konja, ali

konj je brži. Hoće se reći da ne postoji razlika u-sebi, već samo

po načinu manifestiranja života. Život je isti, bio to život pčele

ili čovjeka. Po takvom načinu mišljenja, čovjek nema pravo jesti

meso ili uzimati (krasti) životinjske produkte. Kada to radi,

čovjek itiskorištava životinje, primjerice pčele ili krave, kako bih

od njih dobilo med ili meso, a to nije etičko. Često aktivisti koji

brane potonje stavove koriste analogiju sa ljudima. Na primjer,

ako netko smatra da je u redu ubiti svinju kako bi ju mogao

pojesti, da li ta osoba smatra da je u redu ubiti i čovjeka? Peter

Singer je jedan od takvih intelektulaca. Iako je kotroverzni

filozof ateist i vegeterijanac, najviše je poznat po stavu da bi

gorile i čimpanze trebale biti smatrane kao osobe, te da u

slučaju da se rodi hendikepirano dijete, roditelji mogu odlučiti

hoće li ga ubiti ili ne u nekom određenom razdoblju nakon što

se rodi! Ovakav način mišljenja i slični stavovi koji vode sve

većoj usporedbi čovjeka sa primitivnim životinjama, a time

otvara raspravu da li ljudski život uopće vrijedi više do života

jednoga vepra, vodi k činjeničnoj dehumaniziaciji čovjeka i

novom totalitarizmu.

Realnost jest takva da mnoge životinje napotrebno pate,

i protiv toga se treba boriti, ali smatrati da je život jednog pilića

ontički na razini djeteta, neće dovest do toga da će se na pilića

gledati kao na dijete i time mu spašavati život. Doista, već će se

gledati na dijete kao na pilića. Životinja neće biti čovjek – to je

činjenica. Ali po nekima čovjek može biti životinja –

nečovječan. Nacisti su imali sličan način mišljenja, za njih

Page 81: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 81

Židovi nisu bili ljudi, pa ako nisu ljudi, onda njihov život i ne

vrijedi. Pitanje se postavlja – treba li još jedan rat ili holokaust,

kako bi se ljudi napokon osvijestili i spoznali da se nikako ne

bih smjelo smatrati čovjeka tek još jednom životinjom?

Po Peteru Singeru čovjek je primat, biće kao i svako

drugo i po ničemu ne bih se trebao njegov život vrednovati više

od života svinje ili patke. Zagovornici sličnih stvari mogu se

prepoznati po tome što kada bih imali izbor i birali između

spašavanja psa ili djeteta. Najvjerovatnije bi se odlučili za psa.

Čovjeka se dehumanizira i miče mu se paradigma koja ga je

pratila više stoljeća, pa i tisućeljeća, a to je biblijska istina da je

čovjek Božje stvorenje. U knjizi Postanka piše: „Načinimo

čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama

morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim

gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog

čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“

(Post 1,26-27) U ovom primjeru vidimo kako je čovjek – nastao

od zemlje – ipak nešto više, ta Bog mu je udahnuo dušu (ruah).

Time dostojanstvo čovjeka ostaje netaknuto, kao i životinja koje

su tu da služe čovjeku, ali ne da ih čovjek izrabljuje ili da ih

muči. Već da živi u skladu s njima.

Nakon što smo razmotrili nekoliko bitnih postavki što

određuje razliku i čini nekoga vjernikom, a nekoga

nevjernikom. Sada ćemo razmotriti pitanje – kako je moguće da

bude tolika ontološka razlika između dvoje ljudi, odnosno što to

točno određuje čovjeka da bude vjernik ili nevjernik?

Kada se postavi pitanje nekom vjerniku – kako to da

postoje nevjernici? – bude se neki odgovori poput; odgoj,

neznanje, emocijonalna neuravnoteženost, grijeh, manjak

spoznaje, povrijeđenost, itd. Za vjernika, postojanje Boga ili

Prirodnoga Reda, neupitna je činjenica koja bih trebala biti svim

Page 82: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 82

ljudima očigledna, upravo tu i dolazi do problema – što je s

ljudima koji nevjeruju? Kako se na njih gleda sa jedne teološke

perspekitve? Ako je Bog dobar i hoće da se ljudi spase, kako je

moguće da neki ljudi nevjeruju da On postoji? Odgovor na to

pitanje krije se u samoj naravi religije. Pogotovo ako se radi o

objavljenoj religiji, napose o kršćanstvu. Bog je stvorio ljude

slobodne, te Ga oni mogu spoznati na dva načina koja smo već

spomenuli. Naravni i nadanaravni. To je činjenica koja vrvi sa

empirijskim dokazima.

U slučaju da netko nije spoznao Boga, treba upitati tu

osobu, želi li to uopće. Ako ne želi, onda je tu problem, a ako

želi, a ne može, treba vidjetu u čemu je problem. Da li je on

racionalne prirode? Ne može pomiriti odnos vjere i znanosti. Da

li je emocijonalne? Naime, pokazalo se da je za vjeru bitna

emocionalna inteligenacija, netko povrijeđen, teško će moći

ostvariti kvalitetan kontakt s ljudima, te će imati jedan nezdravi

odnosn i sa samim sobom. A krivca za svoje probleme često će

nalaziti upravo u Stvoritelju, te će imati izrazitu odbojnost

naspram Boga. Razlog može biti i odgoj. Najbolji primjeri za to

su bivše komunističke zemlje, poput: Hrvatske, Srbije,

Mađarske, itd. Zemlje koji imaju izrazitu kršćansku povijesnu

baštinu u jedno vrijeme su bile zatočenice totalitarnih

socialističkih režima, koji su u svojoj ideologiji bili izrazito

materijalističko-ateističko nastrojeni. Netko odrastao u tom

okruženju, bez da je bio izložen Crkvi, kršćanskom učiteljstvu i

teologiji uopće, te svakodnevno doktriniran u školi i kod kuće

marxizmom, razvio je jednu iluzornu sliku svijeta i kao takav je

nekompetentan da iskreno pristupi fenomenu religioznog.

Jednom kada takva osoba „otkrije“ religiju, ona nalazi samo

otpor u sebi, jer religija nema veze sa njezinim djetinstvom.

Otpor dolazi zato što duboko u sebi vidi da je to nešto

Page 83: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 83

pozitivno, za pojedinca i društvo, ali kako nije odgojena u tome,

teško je „raskrstitit“ sa prošlošću, pogotovo ako su roditelji

odgajani u duhu nečega drugoga. Takve osobe, su često

nesretne i vidno agresivne prema svakom obliku religije, a

jedino zadovoljstvo pronalaze u veličanju nečega drugog,

ponajprije znanosti ili neke druge ideologije.

Jedan od mogućih razloga je i grijeh. Naime, ako je

duhovan svijet stvaran, onda odsutstvo Boga u svakodnevnom

životu može itekako imati posljedice. Prema Katoličkoj Crkvi,

svatko tko je u smrtnome grijehu nije u milosti Božjoj. Čovjek

treba tražiti spasenje od Boga i moliti se. Time biva zahvaćen

Duhom Svetim i silom koja dijeluje na njega pozitivno. Sama bit

vjere jest pouzdanje u Svevišnjeg. Čovjek se mora otvoriti

mogućnosti i pozvati Boga u svoj život, a to je ništa drugo doli

čin volje ili htjenja. Čovjek mora htjeti to! To je jedna od razloga

zašto ne postoje ili ih je veoma malo; ljudi koji sebe smatraju

nevjernici, a veoma pozitivno gledaju na religiju – to je skoro pa

nemoguće! Upravo iz razloga što čovjek ima priliku odabrati

put u svojemu životu, hoće li to biti put vjere ili nevjere. Volja je

ta koja odlučuje, a razum kasnije nalazi argumente kako bi

opravdao svoju savijest.

Knockdown argument. Netko bijesan i netrpeljiv prema

nečemu što govori o ljubavi (Bog je ljubav), pravednosti,

jednakosti, istini. Što ukazuje na nepravdu u svijetu i na

izopačensto ljudi. Netko tko je militantan protiv toga, ne može

biti svjestan svijeta u kojem živi. Nikako. Osobe koje su

postojanje religije shvatile toliko osobno, da na svaki njen

spomen primjenu izraz lica, nikako ne mogu biti mjerodavne u

ičemu doli u mržnji. Tko to mrzi Boga, osim ljudi koji su ljuti na

njega?

Page 84: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 84

Protiv liberalizma

U zadnje vrijeme svjedoci smo čestih radikalnih rasprava u

društvu preko medija, od televizije do novina. Te rasprave u

kojima se tako radikalno raspravlja o određenim temama

pobuđuju sve veću svijest u ljudima – što se tiče njihovih

stavova oko određenih pitanja. Zanimljivo je kako političari

uvijek nastoje izbjeći svjetonazorska pitanja pod krinkom, da je

jedino ekonomija bitna, no koplja se prelamaju uvijek oko

svjetonazorskih pitanja. Nitko ne dvoji oko toga da li svi ljudi

trebaju jesti, no je li je abortus moralno prihvaljtiv čin –

mišljenja se razilaze. Sad će neko reći – pa svaka tema koja se

tiče pojedinca tako i države zaslužuje da se o njoj raspravlja – jer

to i priliči jednoj demokratskoj državi. Doista, nisu sve teme

jednako bitne niti se svi razumiju u tematiku predmeta o kojim

se vodi rasprava.

Ukoliko se radi o predmetu koji se tiče ekonomije i

njezinog utjecaja na gospodarstvo države, time će se baviti

ekonomisti i oni će sudjelovati u javnim diskusijama preko

medija, jer su oni jedini legitimni raspravljati o temama koje se

tiču njihove struke, u ovom slučaju ekonomske. Sloboda govora

omogućila je da svaki čovjek ima pravo da se izrazi, ali javnost

bi trebala biti bolje informirana od strane medija, tko je

kompetentan (školovan), a tko ne za određenu tematiku.

Da pojasnimo što zapravo želimo reći.

Page 85: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 85

Živimo u svijetu gdje postoje različite znanosti, ne

mislim na znanosti uopće, nego o znanjima kao takvim, gdje

svako područje nudi neko određeno znanje. Ljudi koji se

posebno školuju za neke određene struke, tj. zvanja, su

stručnjaci u njima i kao takvi jedini kompetentni da

komentiraju i razlučuju o problemima koji se tiču tih predmeta.

To ne znači da jedan fizičar ne može komentirati literalno

umijeće Marka Marulića ili Fjodora Dostojevskoga, ali neće

pisati radove o tome, ali i ukoliko ih piše ti radovi neće dobiti na

jednakoj važnosti kao da ih piše profesor hrvatskog jezika, to

isto vrijedi i da profesor hrvatskoga jezika da komentira Opću

teoriju relativnosti, nasuprot školovanog stručnjaka za tu temu,

to jest, profesora fizike.

Uvod u ovu raspravu služi tomu da se pokuša shvatiti

kako znanje funkcionira uopće, a tako bi i trebalo funkcionirati

u javnom prostoru, naravno na poticaj relevantnih znanstvenika

u tom polju i političara koji bi trebali imati ulogu rasvijetliti

stvarnost, a ne ju zamagliti svojim demagoškim i veoma

pristranim stajalištima u simbiozi s medijma.

Liberalizam koji se kao politička teorija nameće još od

prosvjetiteljstva u medijma kao politička teorija ili svjetonazor

od kojega de facto bolji ne postoji. Tako da one stranke koje

pripadaju ili se svrstavaju kao liberalne, samim time, imaju

naklonost medija – što je svojevrsni paradoks ukoliko vidimo da

većina ljudi ne smatra određene ideje liberalizma dobre. Kada

se govori o liberalizmu mora ga se svrstati u određeni kontekst.

Iako je nastao za vrijeme prosvjetiteljstva, danas se ipak znatno

promjenio od svoga izvornog mišljenja. Najveći utjecaj na to

imao je marksizam i njegove pristalice koje su pogotovo u

Europi, ali i u SAD-u, nakon pada berlinskoga zida i sloma

istočnoga bloka – odjednom se prešaltali u liberale – no

Page 86: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 86

mentalni sklop je ostao isti. Zatim valja razlikovati ekonomske

liberale (koji se iz pozicije europskog ljevičara smatraju

desničarima) koji se zalažu za slobodu tržišta laissez faire i

svjetonazorske liberale koji imaju zajedničku komponentu sa

markistima, a to je da su contra svega religioznoga.

Da ne ulazimo u širinu o liberalizmu uopće, mi ćemo ga

pojednostavniti, i prikazati kao svjetonazor, a ne kao poliičku

teoriju. Tako u teologiji postoje tzv. „liberalni teolozi“ – što je

nestručan i potpuno pogrešan pojam, jer je pojam liberalan –

političke naravi i kao takav se ne bi smio koristiti u teologiji –

no koristi se kako bi se takva teologija, pokazala otvorenom, tj.

slobodnom ili slobodarskom, a to znači, bar teološkim jezikom

– heretične, jer nastoje ići protiv određenih višestoljetnih

dogmi. Tako ćemo i mi shvatiti pojam liberalizma – ne kao

političke teorije, nego kao svjetonazora, tako liberalan čovjek

može biti političar, frizer, liječnik, teolog, filozof, itd. Iako

svjetonazorski liberalizam, istina, vuče svoje korjene iz političke

teorije liberalizma, ipak, područje koje ono zahvaća je znatno

šire. Vladimir Anić u Rječniku hrvatskog jezika liberalizam

definira kao:

[…]pristalica liberalizma ili Liberalne stranke(…) sustav ekonomskim i

političkih nazora u kojem su prava pojedinaca najviša vrijednost;

slobodoumnost, slobodno mislilaštvo.“ i „1. slobodouman, slobodarski,

slobodnomislilački, bez predrasuda napredan 2. koji se odnosi na liberale i

liberalizam, koji je svojstven liberalizmu.31

Vidimo kako je bitna komponenta liberalizma ideja

slobode i napretka. Što je zanimljivo, jer sloboda i napredak

definitivno nešto dobro po sebi i pozitivno. Svaki čovjek želi biti

slobodan i imati autonomiju nad svojim životom, a napredak je 31 VLADIMIR ANIĆ, Rječnik Hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb, 1994., s. v., „liberalizam“.

Page 87: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 87

ono čemu se svi ljudi teže. Nitko ne želi stagnirati pa tako ni

neko društvo – nego želi da svaka generacija bude bolja od

prijašnje. Iako nam zdrav razum govori kako slobodu i

napredak nitko ne može svojatati pod svoje, pogotovo ne

određena politička teorija, jer znamo da politika nije etika, nego

je umjeće samo sebi dovoljno, ipak, liberalizam je to učinuo i

time na jedan način deklasirao svoje političke neistomišljenike.

Upravo zbog toga čovjek koji se osjeća kao liberalan može vrlo

lako promicati ideje koje nisu slobodarske niti napredne, a reći

za sebe da je liberal i etiketirati svoje neistomišljenike kao

nazadne – jer se protive napretku i konzervativne, jer su protiv

slobode – što naravno nije istina, ali je odličan alat za političke

poene u medijma i nametanje svoje ideologije drugima.

Liberalizam kao ideja potječe od prosvjetiteljstva koje je

počelo sa svojim djelovanjem u 17. stoljeću, a eskaliralo je

francuskom revolucijom i padom Bastille. Prosvjetiteljstvo je

pokret koji je zahvatio novovjekovnu Europu te unio promjene

u njoj na kulturnom, moralnom, religioznom, književnom,

filozofskom i na kraju političkom području. Neki od idejnih

predstavnika prosvjetiteljstva su: Voltaire, J.J. Rousseau, John

Locke te francuski enciklopedisti. Oni su zastupali ideje koje se

danas zovu humanističkim, utoliko što zastupaju prava

pojedinca, sekularizam odnosno odvojenost Crkve od države, te

pravo čovjeka na autonomiju, slobodu i samoopredjeljenost.

Većina idejnih začetnika prosvjetiteljstva na kojem se

današnji liberalizam temelji, zastupali su ideje da čovjek

nasuprot religiozne istine i državne politike, određuje sam sebe

naspram svijeta, da je rođen dobar (Rousseau) i da ga svijet,

odnosno institucije pokvare i da postaje rob njihovih režima,

tako jedini način da se oslobodi tog ropstva države i crkve jest

››Siècle des Lumières‹‹, to jest, da unese svijetlo razuma u svijet

Page 88: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 88

koji je prožet raznim dogmatičnim i nazadnim teorijama. U tom

povijesnom razdoblju nastala je današnja a-intelektulana

politička podjela na lijeve i desne koja više nema smisla.

Ono što je bitno za prosvjetiteljstvo jest to da je većinom

pozitivnom utjecalo na povijest i čovječanstvo, čovjek je

spoznao sebe i svoju važnost u svijetu naspram težnje da je

čovjek samo sluga Božji i utoliko sluga Božjih predstavnika tj.

klera. Politička oligarhija koja se zajedno sa Crkvom služila

vlastitim interesima, a ne interesima naroda kako bi i trebala,

jer tome vlada i služi, postala je nemoćna pred narodom i

njegovoj samosvijesti o sebi. Ono što je negativno proizašlo iz

prosvjetiteljstva jest relativnost mišljenja, to jest, ukoliko je

čovjek subjekt koji sam sebe određuje u svijetu i kao takav, on je

jedini sposoban spoznati istinu o sebi, on više ne određuje samo

sebe, nego i svijet, sada se svijet određuje prema subjektivnom

čovjeku i njegovom pogledu i smislu, a ne prema znanosti koja

nam nudi objektivnu spoznaju.

Znanstvena revolucija koja je prethodila prosvjetiteljstvu

u njezinoj ideji i omogućila prosvjetiteljstvo kao takvo, pozivala

se na autoritet znanosti po izrekom Francisa Bacona: "Znanje je

moć!", s kojim je prosvjetiteljstvo nastupilo na pozornicu kao

osloboditeljica Istine (Razum) koja je robovala Autoritetu

(Monarhiji) i Dogmi (Crkvi). Znanstvena revolucija je

omogućila svijetu „metodu“ odnosno temelj na kojemu možemo

eksperimentalno potvrditi naše teze o prirodnom svijetu, jer

samo takav i postoji za određene ljude tog vremena poput

Lemmetrea koji je napisao knjigu Čovjek stroj u kojem piše kako

nema puno razlike između čovjeka i mehaničkoga sata, tj.

funkcioniraju na temelju istih mehanicističkih zakona koji su

predvidljivi i tu nema mjesta Bogu, duši i slobodi niti ičemu

metafizičkom.

Page 89: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 89

Ta revolucija jest negativno utjecala na autoritet Crkve i

njezinu vjerodostojnosti u znanstvenom pogledu na svijet i

pridonijela razvoju bunta, što filozofskog, a tako i razumskog,

političkog te kulturnog. Znanstvena revolucija započeta je u 16.

stoljeću, a omogućili su je umovi poput Galileja, Kopernika i

Newtona. Ona je pridonijela odvajanju prirodnih znanosti, tada

prirodne filozofije i crkvenog učenja o prirodnoj stvarnosti.

Crkva je izgubila vjerodostojnost o svojoj nepogrešivosti i

božanskom autoritetu u području prirode, a povjerenje je dobila

prirodna filozofija na temelju znanstvene metode koju

nazivamo eksperiment. Primat je dobila kvatitativna metoda

nasuprot spekulativne koja je prevladavala u srednjemu vijeku.

Znanstveni autoritet je uvelike doprinio raznim

filozofskim spekulacijama koje su svojim kritičkim gledanjem

na tada dani svjetonazor dobivale veliki politički i idejni značaj,

te oblikovao prosvjetiteljstvo kao jedan pokret, koji je rezultirao

Francuskom revolucijom 1789. i djeljenjem političkih opozicija

na lijevu i desnu. Ono što moramo istaknuti ovdje jest od da je

upravo znanost, međuostalom, ta koja je bila uzrok pobuni u

tadašnjem prevladavajućem svjetonazoru i dala poticaj za

Revoluciju. Možemo prikazati proces sekularizacije društva

ovim slijedom:

Sada, kada smo ukratko objasnili povijest liberalizma,

njegov uzrok i tijek kako se provodio kroz povijest, lakše nam je

pratiti u suvremenome svijetu njegovu ne-dosljednost na kojoj

se temelji. Mi ćemo u daljnjem tekstu objasniti kako liberalizam

djeluje danas, što zastupa, na koji način, kakav utjecaj imaju

ideje koje liberali zastupaju na društvo i koliko su te ideje

utemeljene u znanosti.

Da izlaganje bude lakše i preglednije ograničit ćemo se

na Hrvatsku i njezinu političku i svjetonazorsku scenu, a tako i

Page 90: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 90

njezine liberalne stranke koje su redom: HNS, IDS, HSLS i

stranka Pametno. Iako sve redom nabrojene stranke jedva

prelaze izborni prag, često budu prisutne u medijskom prostoru

i postulira ih se kao napredne i oslobođavajuće od vladajućeg

konzervativnog i klerikalnog političkog miljea. Sve nabrojene

stranke pripadaju Savezu liberala i demokrata za Europu, a HNS

je zajedno sa HDZ-om vladajuća "većina" u Saboru.

U javnom su prostoru često bili eksponirani liberali koji

se tako mučno bore za ljudska prava. Čovjek pomisli da se samo

oni i bore za ljudska prava, a da ih Katolička Crkva i svi ostali

otuđuju. No, pravo na slobodu govora i slobodnu pojedinca –

koja je temelj liberalizma uopće, često ti isti tzv. liberali,

drugima tu istu slobodu zakidaju, to jest u ime slobode

oduzimaju slobodu neistomišljenicima, toga smo bili svjedoci i

u povijesti, pogotovo u raznim ideologijama, a najviše

komunizmu koji se trebao temeljiti na jednakosti i ljudskoj

solidarnosti, a u njegovo ime je oduzeto najviše ljudskog

dostojanstva. Ono što ćemo iznijeti su ideje koje zastupaju

liberali i njihovu utemeljenost u znanosti, a znanosti zato što je

znanost ta koja je oblikovala liberalizam i dala mu temelj kao

prosvjetiteljstvu.

Političku propagandu koju liberali zastupaju ograničiti

ćemo na javne diskusije koje su se događale, a još se događaju u

Hrvatskoj. Nećemo navest točno program liberala, nego

političku propagandu.

Politički liberalizam se protivi:

o Braku kao zajednici muškarca i žene

o Vjeronauku u školama

o Potpunoj zabrani abortusa

Page 91: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 91

o Rod-u (muškarac, žena) kao biološkoj uzrokovanosti

svog postojanja, a ne kulturnog.

Prije nego li krenemo sa objašnjenjem istaknut ćemo

kako na određene teme gledaju sa lijeve strane. Liberali na brak

ne gledaju kao na zajednicu jednog muškarca i jedne žene, već

kao na zajednicu ljudi koji se vole. Ljubav je ambivalentan

pojam, uistinu, tako da se po njima dva muškarca mogu

jednako voljeti kao i muškarac i žena. Što se tiče vjeronauka u

školama, liberali koji su zapravo bivši marksisti zastupaju ideju

sekularnosti. Međutim, oni pod isto guraju svoju ideologiju

sekularizma koja nastoji doslovno isjerati sve religiozno iz

naroda. Što ne bi bio problem da se ne radi o 10% njih, naspram

90% vjernika-kršćana. Abortus ne smatraju grijehom jer u isti

ne vjeruju pod krinkom da žena ima pravo na svoje tijelo.

Liberali vjeruju kako je i dijete u majčnoj utrobi njezino

vlasništvo, a ne život sam po sebi važan, te ga time ima pravo i

abortirati. I na kraju valja istaknuti kako je pojam rod za njih

različit od spola. Rod je društveni konstrukt, tako da se nitko ne

rađa kao muškarac ili žena nego se ono postaje. Tako netko tko

ima penis može biti žena, a netko tko ima vaginu može biti

muškarac.

Razlaganje.

o Obitelj kao zajednica muškarca i žene

Građanska udruga U ime obitelji (u daljnjem tekstu:

UiO), 2013. godine pokrenula je referendum na nacionalnoj

razini sa pitanjem: "Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske

uđe definicija brak je zajednica između muškarca i žene". Ta

Page 92: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 92

definicija iako već odavno pohranjena u Obiteljskom zakonu

RH, pokrenula je lavinu rasprava u svakoj pori društva, gdje se

opet propitivalo što zapravo znači brak, čemu služi, koju ulogu

ima u društvu i treba li ga unositi u Ustav. S jedne strane bila je

inicijativa UiO i sve religiozne institucije u RH, a s druge strane,

radi logičke iskrenosti nećemo reći sve, ali dobra većina civilnih

udruga, koje su bile protiv inicijative i referendumskog pitanja i

tada vladajući SDP, koji je pokušao uzurpirati referendum i

propitivati njegovu ustavnost, čak dovodeći u pitanje i

demokraciju.

Kada je inicijativa UiO prikupila više od 700 000 potpisa

i tako pridonijela demokraciji u RH provodeći tada prvi

referendum od samostalnosti, napadi su bili još žešći, gdje su sa

ad hominem prešli na fizičke. Tako su volontere udruge UiO

napadali i vrijeđali, što je prijavljeno policiji, Željku Markić koja

je zastupala interese UiO javno na televiziji njezini sugovornici

umjesto da vode civilizirani i akademski dijalog, propitivali

njene osobne interese u pokretanje referenduma umjesto

artikulirane argumente koje je rabila da iznese i obrani svoje

razloge za referendum.

Raznim pristranim obavještavanjem i neistinom

izloženoj na javnoj televiziji i većini medija. Mediji su pokazali

da nisu za objektivnosti i ravnopravnost u iznošenjem činjenica,

nego oni već imaju program koji moraju slijediti, a to je

liberalni, jer su i plaćeni tim novcem, a nacionalna televizija

koja je tada upravljana od SDP, jer je on držao vladu i sastavljao

"politiku", bila je na strani liberalnih udruga za "zaštitu"

ljudskih prava, a ne činjenica i argumenta te demokracije kao

takve.

Pitanje demokracije odlučeno je na referendumu gdje je

inicijativa UiO uspjela izravnom demokracijom dati ljudima

Page 93: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 93

izbor da se odluče i izjasne po pitanju koje ima velikog utjecaja

na civilizaciju i kulturu. U Ustav je ušla definicija da je brak

zajednica muškarca i žene. Razlog zbog kojeg je inicijativa UiO

pokrenula referendumsko pitanje jest ta, da su se zabrinuli s

obzirom na Francusku i zapadne zemlje koje su promijenile

definiciju braka i tako omogućile istospolnim osobama ne samo

da uđu u brak nego i da posvajaju djecu kao heteroseksualni

parovi. Za detaljnije istraživanje o odnosu kulture i spolnog

morala vidi knjigu od Josepha Daniela Unwina, znanstvenika

koji je istraživao više od osamdeset domorodačkih plemena

kako bi ustvrdio da postoji pozitivna korelacija između raspada

određene kulture i njezina odnosa prema konzervativnom

moralu ili liberalnom. Naime, što je spolni moral restriktivniji to

će kultura biti produktivnija (Vidi: J. D. Unwin, Sex and Culture,

Oxford University Press, 1934.).

U javnosti se 2013. pojavila bojazan da kao što se u

Francuskoj dogodilo to da se bez ikakve javne rasprave ili

referenduma promjenila definicija braka kao zajednice

muškarca i žene u zajednice jednog roditelja i drugog roditelja,

to se moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Da se bez izravne

demokracije i javnog diskursa promjene neke činjenice koje je

hrvatski narod oduvijek čuvao u svojim kulturnim aspektima

svoga postojanja, bude nametnuto od strane jedne ideološke i

pseudoznanstvene politike kakvu zastupaju stranke lijeve

političke prominencije. Argument koji ide u prilog toj

zabrinutosti je taj da je odmah nakon referenduma SDP donio

Zakon o životnom partnerstvu, koji omogućuje istospolnim

zajednicama jednaka prava kao i heteroseksualnim.

o Vjeronauk u školama

Page 94: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 94

Država je sekularna ukoliko dogme Crkve ne utječu

izravno na zakone koja ta država donosi, odnosno ne pozivajući

se na nadnaravnu istinu koja je iznad naravne. To ne znači da

Crkva nema ulogu i u politici, jer Crkva je politička institucija

od početka i kao takva zastupa određene Istine na kojima se

temelji i koja ima pravo zastupati u sekularnom društvu, kao i

sve ostale zajednice, bile religiozne, kulturne, civilne, itd.

Hrvatska je sekularna država to joj omogućuje pluralitet

mišljenja u javnom prostoru, a i demokratska je na temelju čega

i postoji višestranačje koje se na svoj način bori za svoje ideje.

Tu dolazimo do pitanja vjeronauka u školama i je li se on može

opravdati. Ovdje postoje dvije pozicije:

1) Vjeronauku nije mjesto u školama, nego religioznim

institucijama (vjeronauk u župi/crkvi).

2) Vjeronauku je mjesto u školama ukoliko većina stanovništva

želi da njihova djeca uče vjeronauk, a za ostale država treba

neki drugi predmet, npr. religiozne znanosti.

Kada govorimo o vjeronauku, govorimo o katoličkom

vjeronauku jer je samo takav i moguć u Hrvatskoj. Hrvatska je

većinom Katolička zemlja to ne govori samo statistika, nego

svjetonazor koji se ogleda u kulturi i javnom mišljenju, ali i

povijesti. Drugi oblici vjeronauka su nemogući, zbog čiste

statističke mogućnosti, odnosno koliko je moguće da jedna

zemlja Katoličke većine uči vjeronauk Islamske vjeroispovijesti i

obrnuto. Znači ukoliko govorimo o mogućnosti vjeronauka u

školama jedino je moguć Katolički vjeronauk. Dakako u sklopu

katoličkog vjeronauku učit će se i o drugim religijama što je i

propisano u udžbenicima iz vjeronauka.

Page 95: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 95

1) Vjeronauku nije mjesto u školama

Ljudi koji zastupaju ove interese nisu nužno liberalni, ali su

ireligizone osobe, koje smatraju da je vjera osoba stvar i kao

takva nije joj mjesto u javnom prostoru. Istina, postoji određeni

broj i religioznih osoba koji su poprilično naivno pristali na

mišljenje da je vjeronauk marginalan predmet i da njemu nije

mjesto u školi. Međutim, zaboravljaju da oni, ako se smatraju

istinakim i pravovjernim katolicima, imaju svetu dužnost prema

svojoj djeci, koja im je dana krštenjam, da ih odgajaju u

katoličkoj vjeri. Tako da time i država ima dužnost obezbjediti

svojim stanovnicima i vjeronauk u školi. Ukoliko se deklariraju

kao vjernici onda opet pripadaju manjini, jer katolicizam

naročito nalaže da se vjera živi ne samo u osobnom nego i u

javnom prostoru, vjera se mora, svakako, živjeti javno. Tako da

osobe koje zastupaju propoziciju da Katolički vjeronauk ne bi

trebao biti u školama, mogu biti:

ireligiozni

ateisti

neka druga vjerska manjina (npr. protestanti,

muslimani, itd.)

Manjina koja zastupa poziciju da vjeronauku nije mjesto

u školama često spominje argument da je vjeronauk obvezan

predmet i kao takav je nametnut djeci i roditeljima bez izbora

druge mogućnosti i njegova jedina namjena jest indoktrinacija

klerikalizma djeci od najmanje dobi kada nisu sposobna kritički

razmišljati.

Page 96: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 96

Tu postoje dvije nedosljednosti, Vjeronauk je izboran

predmet u osnovnim i srednjim školama te kao takav nije

obavezan, ukoliko netko ne želi ići na vjeronauk može izabrati

etiku kao drugi izborni predmet u školama. Istina, vjeronauk je

obavezan u osnovnim školama jer ne postoji drugi predmet kao

zamjena, ali tu nije problem Vjeronauka kao takvog, niti Crkve,

nego školstva i Vlade.

Druga nedosljednost jest indoktrinacija za koju mi

vjerujemo da ne postoji. Jer u tom slučaju sve je indoktrinacija,

od modernog znanstveno-tehničkog mišljenja, do temeljnih

ljudskih prava i ja li ona uopće postoje u ontološkom smislu.

Jedan način mišljenja za koji oprečna strana smatra da je

pogrešna nužno je indoktrinirana, ali u tom slučaju obrat nije

moguć u svom kritičko-razumskom aspektu, ukoliko

indoktrinacija postoji onda je ne moguće da vjernik postane

ateist, ali ukoliko je netko ateist i postane vjernik na temelju

znanstvenih dokaza (kao npr. svojedobno Anthony Flew koji

slovi kao najpoznatiji ateist dvadeset i prvog stoljeća) – kako je

onda on indoktriniran?

Ateisti smatraju da vjeronauku nije mjesto u školama jer

nema Boga i kao takav vjeronauk gubi smisao, ali to je druga

tema, ono što ćemo mi ovdje govoriti jest povijesna stvarnost

religije i njezin utjecaj na čovjeka i čovječanstvo u cjelini, kao

takava religija ne smije biti zanemarena u bilo kakvom pogledu,

religioznom ili ireligioznom.

2) Vjeronauku je mjesto u školama ukoliko većina stanovništva

želi da njihova djeca uče vjeronauk, a za ostalu djecu država

treba omogućiti neki drugi predmet, npr. religiozne znanosti ili

etiku.

Page 97: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 97

Demokracija omogućava pluralnost mišljenja, time se

konstituira vladajuća većina u sabora koja je izabrana od naroda

na legitimnim izborima i donosi zakone u toj državi. Ukoliko

većina stanovništva gaji neke religiozne osjećaje i žele da

njihova djeca uče vjeronauk u školi i da to bude dana stvarnost

bez obzira na istinu na koju se svi pozivaju, a nitko je ne zna i

kao takav ne posjeduje – zašto se ne bi vjeronauk učio u školi?

Doista, treba omogućiti djeci čiji roditelji ne žele da

njihova djeca uče u školi vjeronauk, da uče neki drugi predmet

koji će to nadomjestiti, a to nije etika koja se trenutno uči u

srednjim školama kao zamjena za vjeronauk. Etika je filozofija

morala, koja nema istinu i ako išta uči jest relativnu spoznaju.

Ali mi ovdje ne govorimo o moralu niti vjeri, nego religiji kao

datoj stvarnosti isto kao i povijesti, filozofiji i politici. Kritika

kakva je upućena vjeronauku je nesmotrena i kao takva se može

uputiti i drugim predmetima. Npr. zašto bi se povijest učila u

školi? Bila je pa prošla, nema praktičnu vrijednost kao niti

književnost ili tjelesni, pa ako ćemo iskreno mnogo matematike

nema praktičnu vrijednost, ali tako stvari ne funkcioniraju, zar

ne?

Čovjek je kulturno biće, stvara i oblikuje svoju kulturu

prema svojim potrebama, a to znači da religija kao takva je

imala utjecaja na ljudsku povijest od njenih početaka do danas i

još djeluje i kao takvu bilo bi ju apsurdno zanemariti, tj. ukoliko

demokracija zahtjeva vjeronauk, samo ga diktatura može

zabraniti.

o Potpuna zabrana abortusa.

Pitanje abortusa je jedno od krucijalnih pitanja kako u

svijetu tako i u Hrvatskoj, pitanje relativizacije braka počinje od

Page 98: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 98

relativizacije života. Utoliko se mora postaviti pitanje života

uopće. Pitanje abortusa ima dva odgovora, a ona se mogu naći u

bioetici, to je nova disciplina koja je nastala zbog tehničkih

inovacija u medicini, najviše u genetskom inženjeringu i koja

propituje čovjekovu moralnu odgovornost u medicini, jer

ukoliko je ima u znanosti koja doprinosi ratovanju i ekološkim

katastrofama, zašto se ne bi dotakla i medicine kao takve?

Mnogi ljudi se bore za prava životinja, jer su i oni živa

bića kao i mi. Životinje ne zaslužuju da ih se ubija iz zabave ili

da ih se muči, jer su to stvorenja kao i mi sposobna osjećati

patnju i bol, naravno, ne na našoj kognitivnoj razini, ali ipak

patnja koju čovjek može spriječiti trebao bi, jer to što čini

čovjeka čovjekom jest dio gdje on na temelju svoga moralnog

djelovanja, ali i obveze ima dužnost da djeluje po svojoj savjesti,

odgovorno i u skladu sa svojim moralnim načelima.

Pitanje abortusa nije jednostavno pitanje, ali je pitanje

od velike egzistencijalno-moralne vrijednosti i krajnje pitanje na

temelju kojeg će čovjek odlučiti u kojem smjeru on želi ići u

budućnosti i na kojim vrijednostima želi oblikovati društvo

odnosno civilizaciju koju on predstavlja. Abortus obuhvaća

biološke podatke tj. znanstvene u području molekularne

biologije, koja već danas govori u prilog tome da je i najmanja

stanica život i kao takva ima svoj DNK zaseban od svakog

drugog (mislimo na čovjeka). S druge strane, osim biološkog, to

je etičko pitanje vrijednosti ljudskog života i života uopće.

U ovome tekstu obraditi ćemo tri pitanja, o potpunoj zabrani

pobačaja, a to su:

1. Je je moguća?

2. Ukoliko jest, krši li žensko pravo na izbor?

Page 99: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 99

3. Hoće li doći do nje?

1. Je li je moguća?

Poljska nam može dati pozitivan odgovor na to pitanje,

oni su izglasali zakon gdje se uvodi potpuna zabrana pobačaja

osim u slučaju incesta, silovanja ili ako je majčin život ugrožen.

Poljska, većinom katolička zemlja sa dugom tradicijom i

povijesti, zemlja koja je jedna od najviše pogođenih zemalja u

Drugom svjetskom ratu, rekla je ne relativizaciji života i da

životu kao takvom te otvorila novo poglavlje u bioetičkim

vrijednostima i zadala jak udarac liberalnoj politici Europske

unije. Ljudi moraju znati da pobačaj ne dolazi iz suvremene ili

tzv. napredne Europe, on je nasljedstvo totalitarnih režima 20.

stoljeća (nacizama i komunizma) koje su prakticirale eugeniku i

kulturu smrti, gdje je čovjek ništa više nego stvar slučaja koja

nema vrijednosti niti dostojanstvo.

U Hrvatskoj je još na snazi zakon iz 1978. godine, koji je

nastao u totalitarnom režimu koji nije bio sklon ljudskom

životu. Naime, dvadeseto stoljeće je stoljeće vladavine

sekularnog humanizma, kako u Europi tako i u svijetu.

Komunistički režim, kao i nacistički, bili su režimi protiv Boga,

te su bili skloni jakoj državi – odnosno može se reći kako su

ostvarenje Hobbsova Levijatana. U tim režimima, vršila se

eugenika i progon neistomišljenika i upravo su ti režimi

propagirali abortus. Danas, pod krinkom liberalne politike,

vlada jedna pseudoliberalan duh koji u svome temelju ima

markističke vrijednosti – to se najbolje vidi po tome što se brak

kao temelj društva napada sa svih strana, a upravo je Karl Marx

svojedobno u svom Komunističkom manifestu zajedno sa

Page 100: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 100

Engelsom napisao kako treba srušiti tradicionalno poimanje

braka.

2. Ukoliko jest, krši li žensko pravo na izbor?

Ukoliko smatramo da čovjek ima slobodnu volju, to jest,

da on sam odlučuje o svojoj sudbini i kroji svoju budućnost,

onda izbor svakako postoji. Kad muškarac i žena spavaju

zajedno i žena zatrudni, embriji ima u začetku, to jest kada se

spoje, muška (spermij) i ženska (jajna stanica) spolna stanica,

nastaje DNK koji je drugačiji od ženskog i muškog, tj. biće samo

za sebe. U biološkom, a tako i filozofskom smislu to je novi

život, doista jest, a medicina i biologija to potvrđuju. Žena kao

biće jednako je vrijedna kao i muškarac, oboje imaju neke

kvalitete koje drugi nemaju, muškarac jes jači i to ga krasi;

dominantnost, a žene krasi majčinstvo i emocionalnost koje su

vrline, a ne feministička izmišljotina podređenosti.

Doista, žene su bile kroz povijest potlačene i njihova

ljudskost im se uskraćivala, Crkva je nažalost, bolje rečeno,

pojedinci u njoj, i doprinijela tome u prošlosti, ali sada je

problem gdje liberalizam kroz borbe za ženska prava oduzima

ono što čini ženu ženom, a to je njeno majčinstvo i potreba za

brigom. Ovdje nije napad na žene da moraju rađati ili one koje

ne rode da su manje žene, ovo je samo biološka činjenica koja

statistički ide u prilog tome da muškarac i žena nisu kulturni

proizvod, već biološki, a iskrivljavanje informacija dovodi do

zablude i lutanja, te ljudi danas zbunjeni bivaju često žrtve sami

sebe, jer gubitkom svoga identiteta, gubi se svoj položaj i smisao

u svijetu.

2.1. Gdje je problem?

Page 101: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 101

Problem je ideološke prirode, ne znanstvene ili pitanje

ljudskih prava. Stupanjem u odnos dvoje ljudi, muškarac i žena,

trebaju znati da seksualni odnos služi prvenstveno za

prokreaciju, to znači da kada muškarac i žena imaju seksualan

odnos, nužno slijedi oplođivanje žene, ukoliko aberacije ne

postoje, a time i čin razvijanja djeteta od embrija pa do smrti.

Život postaje i to ne rođenjem, nego spajanjem muških i

ženskih spolnih stanica, to je osnovna biologija, ukoliko se to

odbaci, odbacuje se ono što nas je izdiglo iz tzv. „mračnog“

srednjeg vijeka. Žensko pravo izbora je liberalna koncepcija

stvarnosti, gdje se život relativizira i temeljni princip života jest

hedonizam i korisnost, koji zagovaraju mnogi relativisti života

uopće. Jedan od argumenta koji ćemo ovdje iznijeti u prilog

tome da je ovo čista ideološka propaganda, jest taj da mnogi

političari i intelektualci kad ih se pita što misle o zabrani

abortusa, proturječe sami sebi. Tako da se često kaže: „Osobno

sam za život i protiv pobačaja, ali nisam za zabranu.“.

Zanimljivo, upravo se te ljude treba upitati – zašto su protiv

pobačaja s jedne strane i za legalizaciju s druge?

3. Hoće li doći do nje?

Pitanje se odnosi na RH naravno, javno mišljenje ide

prema tome da neće doći do potpune zabrane, nego

potvrđivanje postojeće, možda male prilagodbe, ali sumnjam da

će obje strane (za/protiv) biti zadovoljene, ali najbitnije jest da

se o tome govori kao nečemu lošem; život i obitelj su temelj

čovječjeg svijeta i kao takav ga treba čuvati.

3.1. Logika i abortus

Page 102: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 102

Jednostavni silogizam na pitanje zabrane abortusa, koji

po svojoj logičkoj validnosti slijedi. Prihvaćanjem dvije premisa,

konkluzija nužno slijedi, ne prihvaćanjem prve premise negira

se suvremena molekularna biologija, a negiranjem druge negira

se Ustavni zakon RH, treće jest opća definicija ubojstva, iako bi

bolje zvučalo kao namjerno oduzimanje života, četvrto je

normativni zakon države uopće, peto je definicija abortusa.

Silogizam protiv abortusa tj. u prilog zakonskoj

zabrani abortusa:

Život počinje začećem

Svako ljudsko biće ima pravo na život

Ubojstvo je kažnjivo djelo protiv života

Ubojstvo je zakonom zabranjeno

Abortus je prekid života u majčinoj utrobi

Abortus treba biti zakonom zabranjeno

Iz zadanog silogizma nužno slijedi konkluzija, gdje bi

država ukoliko štiti život zakonom, morala i štiti onaj koji se

sam ne može braniti. Jedino što je ovdje bitno jest definicija

života, te zakon da li regulira život. Jedina bojazan postoji da

ljudi neprihvaćanjem života kao definicije koja počinje začećem

idu protiv biologije, te su na strani pseudoznanosti, a ne

prihvaćanjem ovoga silogizma ide se protiv logike, a to je

zakonitost mišljenja.

Ono što nas treba zapravo brinuti jest, ne to da ljudi ne

prihvaćaju biološku definiciju života, nego smatraju da život

››koji se ne čuje‹‹, nije bitan niti vrijedan kao onaj koji se čuje na

sve strane i ovo ne govori puno o znanosti ili logici, koliko o

Page 103: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 103

našim vrijednosti i što to zapravo cijenimo u životu. Ne istinu i

pravednost, nego hedonizam i utilitarizam, gdje je jedino bitno

biti sit i u toplome, bez briga i mišljenja uopće. To, figurativno

rečeno, može nas podsjećati na neka druga vremena, vremena

eugenike i nacizma, gdje se znala znanost i filozofija, ali se

ljudskost i život nije poštovalo i čovječji život nije imalo veću

vrijednost od raketa, brzih auta, ega ili autoriteta.

o Rod-u (muškarac i žena) kao biološkoj uzrokovanosti

svoga postojanja, a ne kulturnog.

Zadnja u nizu rasprava koje bdiju nad medijskim nebom

jest o Istambulskoj konvenciji. To je dokument Vijeća Europe, a

služi za zaštitu žena što je poohvalno, no ima i jednu poteškoću,

a to je da mijenja pojmove roda. U Knjizi Postanka piše da je

Bog stvorio muškarca i ženu, a i u biologiji to dvoje sudjeluje u

prokreacijskom stvaranju novog života i razvitku života uopće

odnosno po muškarcu (xy) i ženi (xx), evolucija je uopće

moguća. Nova navala liberalnih propagandi nastoji uvesti nove

rodove, od neutralnih, pa sve do trideset i nešto koliko ih ima.

To je još jedna pseudoznanstvena teza koja je ne utemeljena, a

ide ovako: rod ne postoji u ontološkom smislu odnosno nema

nikakve veze muškarac sa ››xy‹‹ kromosomima ili žena sa ››xx‹‹

kromosomima, to je sve biološko-evolucijska teorija zavjere, a

prava stvarnost jest ta da su rodovi uvjetovani društvom,

odnosno kulturom. Treba reći da u pozadini ovakve rodne

teorije stoji marksistička antropologija. Sad, da se mi

razumijemo, ovo jest prava definicija i ne da se kosi sa

modernom molekularnom biologijom, kognitivnoj znanost,

evolucijskoj psihologiji, sociobiologiji i nadasve genetici uopće,

ona doslovno tumači pojmove subjektivistički!

Page 104: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 104

Npr. neki Ivan je rođen kao muškarac sa određenim

brojem kromosoma i testosterona i po svojem "osjećaju" smatra

da je žena, onda je on žena. Zanimljivo je da često kada

predstavljaju ovu ideju, nikad je ne predstavlja neki medicinski

stručnjak, već je uvijek riječ o aktivistici za ljudska prava; nikad

doktor ili biolog, nego uvijek aktivist koji zagovara nešto čega

vjerojatno nije niti sâm svjestan.

Ono što možemo zaključiti jest da borba koja se vodi

ovdje ide u dva različita pravca, jedan biva ljudski život i

njegova stvarna vrijednost, a drugi je relativizam i

prevladavajući subjektivizam naspram objektnom stvarnom

istinom o svijetu i čovjeku. Tu istinu ljudi gaje od pamtivijeka,

ali uvijek je bivala izložena napadima kao i danas, u toj mjeri da

ljudi koji zastupaju slobodu pojedinca i toleranciju, više nego

itko drugi vrijeđaju i proganjaju, nameću svoju ideologiju bez

ikakvog javnom diskursa, odbacuju znanost i logiku.

Vrijedno je primjetiti. Kad vidiš da netko zastupa

određenu svjetonazorsku misao, i većinom vidiš iste ljude da

raspravljauju oko točno određenih tema, a isti nisu stručni za

njih, tj. školovani. Oni ne zastupaju svoje interese već tuđe

interese, a tu su ne jer gaje osjećaje prema pravdi i istini, nego

moći i novcu. Isti ljudi zastupaju uvijek iste teme i nikad nisu

makar jednom diskutirali zajedno, kao liberali. Isti ljudi, iste

teme, sve ove koje smo nabrojili, do korijena, to ne priliči na

razum. Naime, ukoliko se teolozi raspravljaju, a raspravljaju, i

ne slažu se oko mnogih tema – zašto ne bi i liberali?

Page 105: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 105

O kritici

Pod kritikom nekoga ili nečega, općenito se smatra dovođenje

određenog čovjeka ili doktrine pod ponovno pre-ispitivanje,

analizom njenih dosadašnjih dobro utvrđenih činjenica.

Kritiziranjem određene stvari mi zapravo dovodimo u pitanje

narav te stvari, čime želimo postići preciznost i još veću točnost

u vezi našega stava o njoj. Dakako, ukoliko je riječ o zdravo-

razumskoj kritici, a ne kritici poradi kritike ili ad hominem

kritici. Kritika u svojoj istinskoj naravi je pozitivan stav prema

svijetu, znanosti pogotovo, jer pomoću nje, možemo sve stvari

dovesti u pitanje i tako dobiti širi i dublji uvid, tj. in media res.

Cijela znanost se temelji na kritici. Povijesničar se bavi prošlom

zbiljom, on iako otprilike može pretpostaviti što se u određeno

vrijeme dogodilo, može uvijek sâm sebi postaviti pitanje: „da li

se stvarno to dogodilo?“ – kasnije može postaviti hipotezu te

ako ima dovoljno dobre argumente koji su potkrepljeni

dokazima uvjerit znanstvenu zajednicu da je to istina – odnosno

da to što je on predložio je vjerovatnije od onoga što se dosada

smatralo istinitim za tu određenu stvar.

Pitanjem: „o čemu se tu zapravo radi?“ – dolazimo do

istinske filozofije. Svaka filozofija bi trebala biti i kritika, jer

ukoliko se gradi neki novi misaoni sustav, tada se mora ukinuti

stari, a to se može samo argumentiranom kritikom. Kritika je

ponovno ispitivanje dosadašnjeg znanja, a to je zapravo cijela

Page 106: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 106

povijest filozofije koja je i počela ispitivanjem te nadilaženjem

mitologije i polaganim koračanjem do razuma kao glavnog

autoriteta u zaključivanju. Utoliko je sav drugi autoritet

podložan kritici. Ali treba naglasiti, jedan od paradoksa

filozofije jest taj da se i sâm razum kao glavno oruđe filozofije

može podložiti kritici, što je svojevrsni circulus vitiosus. Razum

shvaćen kao apsolut je faktički veoma teško dokazati, jer

ukoliko je razum nepogrešan, onda bi i filozofija bila, no to,

dakako, nije istina.

Međutim, kritika može imati i negativan predznak

ukoliko se njena istinska narav zamrači te ju se pretvori u

ideološku metodu koja ima jedan zadatak, a to je ne govoriti o

biti same stvari, već što više blatiti, lagati, vaditi iz konteksta,

plagirati, kriti i proizvoditi emocionalne, a ne logički

koherentne zaključke u vezi određenog čovjeka ili doktrine.

Onda se i kritika kao takva može upropastiti, te iz jedne

kvalitetne metode koja dovodi sve u pitanje, pa i samo pitanje –

dovodi do dobrog oruđa za provođenje određene ideologije. To

je pogotovo opasno u današnjem suvremenom društvu koje

obiluje medijma, te lažnim vijestima i pogrešnim informacijama

koje često umjesto da informiraju služe da dezinformiraju

javnost.

Mnogo napretka čovječanstvo je postignulo sa kritikom

prvog reda. To je kritika koju je najviše rabio Sokrat kada bi

svaki pojam doveo u pitanje, a kako znamo da definicja nekoga

pojma u sebi ne smije sadržavati sam pojam, onda se naše

znanje o samim stvarima tim više razvija. Na primjer, rečenica:

„dobro je biti dobar.“ – u biti je nekoherentna rečenica.

Rečenica sama po sebi nema smisla, jer sadrži dva pojma koja su

ista. Filozof bi upitao: „što je to dobro?“ Odgovorivši na to

pitanje tek onda bi se moglo ići dalje u propitkivanju i

Page 107: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 107

zaključivanju. No bez kritike ne dolazimo do razrješenja pojma.

Iako danas, kao i uvijek, ljudi uzimaju zdravo za gotovo

pojmove i sudove koje svakodnevno koriste iako ni sami nisu

svjesni da ne znaju značenje pojma kojega koriste. No nekad

nije ni potrebno znati svako semantičko značenje riječi, jer su

riječi oruđe našega razuma, a time i tijela.

Tako kada kažemo: „Ivan je normalan.“, te nas netko od

nadobudnih filozofa upita: „što znači biti normalan?“, mi mu ne

moramo odgovoriti nekakvim teorijskim odgovorom već ga

trebamo uputiti na intenciju onoga što smo rekli. Biti normalan

znači obavljati svakodnevne stvari kako priliči većini ljudi na

planetu. To znači: jesti kad smo gladni, spavati kada smo

umorni, očistiti sobu kada je prljava, ići liječniku kada nas boli,

učiti prije ispita, ne krasti čak i kada imamo korist od toga – jer

nas uvijek mogu otkriti i tada nas mogu osuditi i uništiti nam

život – piti vodu kada smo žedni, odgovoriti kada nas netko

nešto upita, itd. Normalnost postoji i nemojmo se zavarati da je

drugačije iako nas mnogi uvjeravaju da to nije istina.

Iako postoje iznimke, čovjek je ipak organsko biće kao i

svako drugo, te ima određene radnje koje su genetski

nasljeđene, a i samo društvo nas uvjetuje – htjeli mi to priznati

ili ne. Mi svakoga dana ispunjamo određene obrasce koji

nastaju tako da mi reagiramo na određeni podražaj. Dječak koji

ide u osnovnu školu – radi ono što bi trebao raditi i njegove

radnje se sasvim uklapaju u obrasce društva koji se smatraju

općim za dječaka od te dobi. Dječak koji ne ide u školu, a trebao

bi, ne mora značiti da nije normalan, dapače, no onda se mora

kritički preispitati: zašto on ne ide u školu, dok njegovi vršnjaci

idu? Ukoliko je riječ o tome da on hoće ići u školu, a pritom je

onemogućen od roditelja ili bolest – onda je dječak neupitno

normalan. No, ukoliko je okruženje oko njega u redu i poticajno

Page 108: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 108

je prema njemu, a on ne ide u školu te ju izbjegava zbog

kojekakvih kriminalnih radnji, onda se možemo sasvim

slobodno zapitati – je li dječak ima određeni problem? Iako se

danas nastoji sve svesti na sociološke uzroke, a i danas u

današnjem postmodernističkom svijetu „biti normalan“ nikad

nije bio širi pojam, ipak treba reći kako je opasno relativizirati i

sve prihvaćati kao „normalno“.

Kritika drugog reda bila bi kada neki učenjak propitkuje

određenu akademsku32 „istinu“. Naime što se dogodi kada jedan

povjesničar sjedne za svoj stol te otvori knjigu i počne čitati:

…„Vlast Demetrija Falerskog nad Atenom imala je veliku

važnost, ne samo za lokalnu povijest Atene, nego i za povijest

odnosa između Grka i Makedonaca.“33. Prvo što će napraviti jest

zapitati se: "je li je navedeni citat točan?" Da to provjeri prvo

mora vidjeti kada je vladao Demetrije Falerski, te vidjeti kakav

je bio odnos između dvije sile u ono vrijeme? I naravno

provjeriti svoje izvore. Tko je prvi spomenuo Demetrija? Koliko

ima izvora što govore o njemu? I na kraju doći će do zaključka

do kojega ga je dovelo njegovo istraživanje. Znači prvo hipoteza

koja je produkt kritičkog razmišljanja koje uvijek počinje sa

mišljenjem – što ako ovo nije točno ili što ako se ovo može

razumjeti na drugačiji način? Tako da biti filozof, znači biti

kritičar i to svega postojećeg, pa tako i svog vlastitog

32 Ovdje je navedena akademska, a ne znanstvena istina, jer znanstvene istine ovise o trenutnoj akademskoj paradigmi. Najbolji primjer za to jest vrijeme u kojemu su nastala sveučilišta – srednji vijek – koji je obilovao teologijom, te je Sveto pismo bilo najveći autoritet u znanosti općenito. Bolje rečeno: sve što se nije uklapalo u određenu paradigmu, odbacilo se kao hereza. Sličan, ako ne i indentičan slučaj imamo i danas u određenim akademskim krugovima. Postoje sveučilišta koja se otvoreno etiketiraju kao „lijeva“ (Berkely), te pogotovo u humanističkim znanostimo, odbaciju sve kao zaostalo ili pseudo, što god se ne uklapa u njihov obrazac. Slično je i sa scientistima, koji smatraju da je jedino znanje ono koje se postiže u prirodnim znanostima, a da sve ostale znanosti – koje nisu prirodne – nisu znanosti. Time se postiže ne pravo znanje, već svojevrsna ideologija. Gdje postoji više istina, time što se sve druge mogućnosti odbacuju kao pseudo-hereze, bez ikakvog kritičkog propitkivanja svojga sustava vrijednosti. 33 ENRICO CRAVETTO (ur.), Povijest. Helenizam i rimska republika, sv. III., Europapress holding, Zagreb, 2007., str. 184-184.

Page 109: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 109

svjetonazora. Što znači da netko tko želi biti dobar filozof, mora

biti advocatus diaboli34.

Postoji još jedan način u kojem se koristi kritika, tj.

kritičko mišljenje, ali samo kao pojam – bez sadržaja. Naime

takav aspekt kada govori o doktrini ili osobi koju „kritizira“

tvrdi da se koristi kritika ili kritičko mišljenje kao jedan modus

operandi što zapravo nije točno, već se nameće jedan stav koji

nije uopće argumentiran, što se prikriva konstantim i bolje

rečeno militantnim verbalnim napadom na svjetonazor ili

osobu koju se ne podnosni. Takav pristup se nikako ne može i

ne bi se trebao zvati kritika – jer on to nije! Već bi se trebao

zvati svojim pravim imenom, a to je diskvalfikacija.

Prigovori na ovu teoriju mogu biti takvi, da netko može

reći da je teško razlikovati kritiku od diskvalifikacije, no uistinu

nije. Naime, kritika je razložno i nadasve znanstveno

propitkivanje dosadašnjih stavova, ona vrijedi za sve znanstvene

discipline. Temelji se na argumentima koji nisu populistički te

koji su izneseni u ozbiljnim i stručnim člancima i knjigama – te

koji su dobili pozitivnu ocjenu od stručnjaka u tome

znanstvenom polju. Takve kritike iznesene su polako i

profesionalno, bez ikakvih medijskih pompi jer njihova točnost

se tek mora utvrditi. Tako da ukoliko se te kritike pokažu

opravdanima, plod njihovih ruku lagano, ali sigurno počinje

rasti i mijenjati pardigmu iz koje su proizišle, ali koju su

kritizirale i to opravdano.

S druge strane, diskvalifikacija nečega ili nekoga najbolje

se može prepoznati – kao i sve drugo – po njihovim plodovima.

Ukoliko se netko služi kvarljivom retorikom koja se najbolje

može opisati retorikom populizma, strasti i emocija, bez ikakvih

34 Đavolji odvjetnik. U Katoličkoj crkvi, osoba koja pri proglašavanju nekoga svecem ili blaženikom iznosi prigovore i proturazloge (koje mora pobiti advocatus Dei: Božji odvjetnik). U ovom slučaju osoba koja iznosi prigovore na tvrdnju koja se smatra opće priznatom.

Page 110: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 110

razložnih argumenata te se žestoko obračunava sa svojim

neistomišljenicima onda je najbolje te ljude prozvati –

profesionalnim prodavačima magle. Profesionalnim zato što

zarađuju na temelju toga prodavajući svoje primjerke knjiga

koje nisu niti znanstvene niti ozbiljne, a služe dvijema svrhama:

1) da zarade novac na slobodnom tržištu, gdje svatko može bilo

što prodati i 2) da obmane ljude i da na jeftin način skupe

„obožavatelje“ koji se ne razumiju u tematiku, ali koji rado

prihvaćaju sve što je mainstream i koji će im naposljetku biti

odani kupci njihove robe. Zanimljivo je vidjeti da takve osobe

nikad i apsolutno nikad ne mjenjaju svoje mišljenje bez obzira

na sve. Te zastupaju svoje mišljenje iako bez argumenta pa čak i

kada im se odgovori na neke njihove argumente, svejedno

ostaju slijepo odani svojoj „tezi“. Postoji dobar razlog zašto je

tako, a zove se Parettovo načelo, koje međuostalom tvrdi da se

80% prihoda postiže od prodaje po uzorku od 20% kupaca.

Što to znači? Pa činjenicu da netko tko prodaje knjige

zna koje je njegovo tržište i što mora reći da ono ostane tako.

Upravo iz tog razloga u diskvalifikatora ne postoji moment kada

se makar oko jedne teme koju zastupaju promjeni njihovo

mišljenje – jer bi inače izgubili novac. Ponavaljanjem nečega

kao papiga znači da će 80% prihoda biti zadovoljeno 20%

potrošača kojima odgovara takva retorika.

A prodavačima magle, zato što govore u prazno bez

ikakvih kvalifikacija govoriti o nekoj stručnoj temi, makar u

akademskome svijetu trebala bi biti blasfemija. Zanimljivo je to

kako su danas, kao nikad prije, odjednom svi postali stručnjaci i

kompetentni za sve. I to zbog jedne stvari, a zove se internet.

Generacija interneta koja je odrasla na World Wide Web-u

uistinu misli da se na internetu nalaze svi odgovori na pitanja i

da su svi oni apsolutno točni. Dapače, čak će dovesti u pitanje

Page 111: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 111

knjige i akademske članke, te kredibilitet autora koji su ih

napisali, ali ne zato što stvarno vjeruju u to. Nego samo zato što

se ne uklapa u njihov svjetonazor. Tako da tim ljudima nije

bitna Istina, kakva god ona bila. Nego im je bitno svoj

svjetonazor, bez obzira bio on točan ili ne, prenijeti na druge i

zastupati ga. Na kraju se ipak mora postaviti pitanje – vjeruju li

ti ljudi u to ili to čine iz niskih strasti? Ukoliko vjeruju u to,

onda je obrazovni sustav uistinu zakazao.

Kada se komunicira s nekim, bilo to pisanim ili

verbalnim putem veoma je bitno jasno izložiti ono što se misli.

To znači da ide nekoliko premisa, pa zaključak, sa jasno

izloženim dokazima koji podupiru premise i navede tvrdnje.

Govor mora biti smiren i učiteljski nastrojen, a ne govornički.

Upravo tu dolazimo do načina na koji se najlakše može

prepoznati kritičar, od diskvalifikatora. Potonji nema

profesorski šarm ugodnog prenošenja znanja i uvažavanja

suprotne pozicije, nego pokušava pobijediti u raspravi svojim

govorničkim umijećem, tj. erističkom dijalektikom – koja iako

ugodna uhu, nije i ugodna istini.35 U tog čovjeka, ne

prevladavaju argumenti, nego emocije, strasti i ljutnja spram

Suprotnog. On na Suprotno gleda kao na smrtnog neprijatelja

kojega mora poraziti, a da to učini uspiješno mora i sve druge

oko sebe uvjeriti da to što on radi je točno i pravedno. Sličnu je

stvar radio i Geobbels kada je uvjeravao Nijemce da su za sve

njihove probleme krivi Židovi. Suprotno je za njega nešto

vrijedno prijezira i omalovažavanja, a sama indentifikacija sa

Suprotnim jest za njega nemoguć zadatak. On je poštopoto u

pravu, a da to dokaže spreman je i omalovažiti indentitet

35 Ne mora nužno biti istina. Postoje ljudi koji zbog svog temperamenta se „zapale“ lako. U takvom slučaju treba obratiti pažnju na argumente koje se iznose, jer su oni zapravo i najbitniji. Nekada ljudi takvoga temperamenta (sangvinik i kolerik) znaju strastveno iznostiti istinu. No to nisu njihove emocije nego vatrena težnja za pravednošću koja, teološkim riječnikom, može biti poticaj od Duha Svetoga.

Page 112: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 112

čovjeka koji stoji njemu nasuprot i time omalovažiti i dokinuti

čovjeka kao takvog.

Takav način diskvalificiranja koji se često naziva kritika,

a to nije, u ljudima stvara pomutnju, te čini samu kritku

negativnom. Takav način dikreditiranja nečijeg svjetonazora ili

osobe jest prvenstveno netočan, ali i jako nemoralan, jer je

upravo takav modus operandi bio na snazi u totalitarističkim

sustavima dvadesetog stoljeća.

Kao što smo rekli, kritika je opravdani način

razmišljanja, dapače, čak i prirodni način na koji čovjek dolazi

do istine. S druge strane diskvalifikacija je jedan od najgorih

načina na koji netko može zastupati bilo kakvu ideju ili

svjetonazor, ali ipak valja imati nešto na umu – tko tako

nastupa, to mnogo govori o njegovom svjetonazoru. Čovjek koji

je siguran u ono što vjeruje i misli, zasigurno to neće militantno

nametati drugome niti će na drugo gledati kao na manje

vrijedno. Štoviše, nastojat će – ako je iskren – uvidjedti i

argumente s druge strane, ne bi li dobio konačnu sintezu teprije

ili ih lako odbacio.

Jedan od najčešćih primjera diskvalifikacije osobe jest

kada se profesora smatra nestručnim i nekvalitetnim jer nije

udovoljio „studentskim“ kriterijma ocjenjivanja. Ocjenjivanje

profesora danas je standard na svim fakultetima, no da li je to

pravedno? Da studenti ocjenjuju profesore? Što ako neki

student namjerno da negativnu ocjenu profesoru, samo zato što

mu nije dobro „sjeo“ – hoće li to utjecati na profesora i njegov

posao, a možda i njegovu obitelj? No to vrijedi i vice versa,

koliko li smo samo svjedoci od vrtića pa preko osnovnih škola i

sve do fakulteta, naklonost nekih teta u vrtiću, učitelja i

profesora nekim učenicima i studentima. Zbog toga se dobiva

viša ocjena, onda bolji posao itd. Zato je bitno kada se ide

Page 113: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 113

kritizirati da se to čini ispravno, sa logičkim argumentima i

zaključcima koji nužno slijede iz dokazanih premisa. Sve

suprotno od toga jest diskvalifikacija nekoga ili nečega.

Postoji još jedna poznata vrsta diskreditacije nekog

svjetonazora, tj. argumenta, a zove se ad hominem36, što je

latinska izreka koja u doslovnom prijevodu znači „protiv

čovjeka“. Poznata je u krugovima koje smo već spomenuli,

obiluje uvredma i negiranjima čovječnosti neke osobe. Najčešće

se rabi u političkom diskursu, no nije joj stran ni filozofski ni

bilo koji drugi. Na primjer: „Krešimir je loš teolog zato što puši

cigarete svaki dan“. Ovdje je logička pogreška zaključiti da je

netko loš u teologiji ili da je loš teolog pa time i vjernik, samo

zato što puši cigarete. Drugi primjer: „Monika je

promiskuitetna, zato je loša umjetnica“. Sve su to pogreške u

zaključivanju, koje nastoje diskreditirati čovjeka ne bi li time i

diskreditirali sam argument. Izmišljena „Monika“ može biti

odlična umjetnica i biti promiskuitetna – što naravno ne

preporučujemo, jer šteti čovječnosti te osobe.

Kritika za razliku od diskvalifikacije je veoma bitna

komponentna svakoga društva i njezina prisutnost čini društvo

sve toleratnijim na različitosti, ali i spremnijim na izazove koji

se svakodnevno nalaze pred znanstvenicima. Propitikivanje je

nužno za svaki napredak i za akumulaciju novog znanja, ali i za

mjenjanje paradigmi. Društvo u kojemu nema kritike je

totalitarno društvo kojemu je bitno samo održati status quo bez

obzira na posljedice, a takvo društvo je osuđeno na propast.

36 Pokušaj je negiranja istinitosti neke tvrdnje ukazivanjem na negativne karakteristike ili vjerovanja osobe koja je iznijela tvrdnju kao takvu.

Page 114: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 114

Religiozno-kulturne metamorfoze

Odnos vjere i razuma bio je jedan od glavnih problema filozofije

srednjega vijeka. Kako uskladiti diskurzivni razum pomoću

kojega čovjek razmišlja u svijetu i nadnaravnu Objavu koju je

primio i koju treba shvatiti kao nepromjejniv i savršen prikaz

Božje istine, a time i ljudske? Teolog i filozof Toma Akvinski

riješio je ovaj problem tako da je razlikovao ono Božje u koje

moramo vjerovati (Objava) i koje ima primat, time što je

objavljena Riječ Božja, i ono ljudsko (razum) koji nam je jedno

od sredstava pomoću koje spoznajemo vječnu istinu, a to je Bog.

Kasnije je i Katolička Crkva na Prvom vatikanskome koncilu

1869/70. donijela dogmatsku konstituciju Dei Filius u kojoj je

rečeno da postoje dva načina spoznaje Boga: naravan i

nadnaravan, a to je najbolje objasnio papa Ivan Pavao II. u

enciklici Fides et ratio gdje već u prvoj rečenici stavlja razum i

vjeru u istobitan položaj, gdje piše: „vjera i razum su kao dva

krila pomoću kojih se zajedno uzdižemo do istine“.

Problematika se nalazi upravo u tome, što skolastici razum i

vjeru ne shvaćaju kao istobitne faktore, a ova dva crkvena

dokumenta shvaćaju. Znači očigledno možemo reći da se radi o

rascijepu u katoličkoj teologiji koji je poistovjetio razum i vjeru

odnosno odbacio racionalizam i fideizam.

Za razliku od Tome Akvinskog, koji je u svom djelu

Summa teologije, izričito navodi kako Objava ima primat u

Page 115: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 115

odnosu na razum, Fides et ratio tvrdi drugačije. Prema T.

Akvinskom, čovjek pomoću razuma može doći do istine Boga,

Toma navodi da su najbolji primjer za to poganski filozofi,

poput: Platona i Aristotela. No razum ipak ima ograničenja, i

time, nikad neće biti precizan kao Objava. Toma je to

vjerovatno zaključio pomoću razuma, koliko god se to

paradoksalno činilo. Kako postoje mnoge različite filozofije te

su mnoge time i nesukladne jedna s drugom, činjenica jest, da

ne mogu sve biti istinite – time razum ima ograničenja. Toma je

hvaljeni katolički filozof, kojemu je nauk proglašen svetim u

enciklici Aeterni pastor. Protestanti su s druge strane, apsolutno

odbacili razum, kao nešto što je po svojoj prirodi – kao i tijelo –

grešno. Iako postoje danas, mnogi protestantski filozofi oni u

biti ne mogu predstavljati originalan protestantizam iz

šesnaestog stoljeća, jer su svi vodeći reformatori toga doba

(Luther, Calvin, Zwingl) odbacivali prirodnu teologiju, čak i kao

mogućnost iste.

Tada je s jedne strane postojalo kršćanstvo koje smatra

da je razum bitna komponenta što se tiče vjerskih pitanja, to je

zato što je prva Katolička Crkva bila pod utjecajem grčkih

filozofa, a protestantizam je smatrao razum kao nešto đavolje.

Ako je ljudsko tijelo grešno, a Pavao eksplicitno govori o tome,

onda je i razum grešan, a kršćanstvo je razvodnjeno poganskom

(grčkom) filozofijom. Vjera je po njima bila dovoljna za

spoznaju. Upravo zato mnogi protestantski filozofi koji danas

brane kršćanstvo pomoću razumskih logičko-filozofkih

argumenata, odstupaju od svoje protestantske tradicije nastale

u šesnaestom stoljeću. Za njih se može reći da i nisu baš dobro

shvatili svoje korjene. No valja ipak naglasiti kako razum

shvaćen u religiji uvijek će imati žustrog protivnika, a to je

Page 116: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 116

primitivizam koji se najbolje može vidjeti u uvijek prisutnome

fideizmu.

Naime, svaka se vjera po definiciji zasniva na vjeri,

odnosno fideizmu i samim time je svaka kritika – koja počiva na

razumu – opravdana, ali i potrebna da se bolje razumije sama

stvarnost, ali i vjera kao takva. Vjernici prečesto upadaju u

zamku fideizma te nastoje živjeti ono što niti sama njihova vjera

ne propovjeda, a to je slijepo pouzdanje u autoritete ili

određena vjerska pravila. Međutim, ako neka vjera ustraje u

tome, da je to potrebno da bude ispravno, onda ona u svojoj biti

ide protiv čovjeka, a svaka vjera ili telogija (u ovom diskursku

shvaćeno kao istobitnice) koja ide protiv čovjeka, biblijskim

riječnikom ide i protiv Boga.

Francuska revulucija, koja je zapravo kulumnacija

događaja, ali i kulturno-intelektualnog duha koji joj je

prethodio, napravila je dinsktinciju između sekularnog i

religioznog. Gdje je otvoreno smatrano kako su međusobno

navedeni pojmovi nepodudarni i u svojoj biti proturiječni.

Nemoguće je da religija koja se zasniva na istinama vjere i koja

mora biti dogmatski shvaćena, bude u komplementarna

novome otvorenome svijetu koji je nastao na temeljima

Francuske revolucije i slogana: bratstvo, sloboda i jednakost,

koja je izričito naglašavala Razum kao najbitniji dio čovjeka i

onaj dio koji je ne spojiv sa religijom – stavovi su velike većine

prosvjetitelja (Didero, Rousseau, Voltaire).

U antici Platon, na primjer je bio religioznni filozof, koji

je u mnogome nadahnut pitagorejcima i njihovom mističnom

školom; Plotin, je također bio nadahnut mistikom. Osim nijh,

koji nisu uopće dovodili u pitanje opostojnost religije, a time i

vjere, postojali su i oni skeptični prema svemu tome; kao na

primjer: sofisti, atomisti, epikurejci, te možda i sâm Sokrat, kao

Page 117: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 117

i kasnije Piron i Sekst Empirik. No, njihova sumnja je bila više

metodološki orijentirana, i utemeljena na epistemologiji, a ne

ontologiji, djelom je tako bilo i kod nekih prosvijetitelja koji su

bili deisti, a ne ateisti ili anti-teisti.

Razdvojenost religije i civilnog života uslijedila je

postepeno; prvotno je bila zagađena religija kao takva u

srednjem vijeku sa raznim investiturama, indulgencijama i

eskomunikacijama radi političkih, a ne religioznih svrha te je

bila trn u oku istinskim vjernicima. Da bi potom prvo raskol

zapadne Crkve za vrijeme Reformacije, koja je neupitno kamen

temeljac sekularizma, omogućila proboj sekularne misli. Iako su

reforomatori vjerovali da ono što rade jest Božja volja, oni su

zapravo i dokazano, napravili toliku štetu kršćanskoj religiji, da

od tada pa do danas nikad nije bila ista. Šteta koja je urodila

plodom za vrijeme prosvjetiteljstva, kada su intelektualci vidjeli,

ako se može bez autoriteta Katoličke Crkve, zašto se ne bi

moglo i bez kršćanstva uopće i k tome je put bio otvoren prema

deizmu. Bilo je dovoljno vjerovati da Bog postoji i da se može

spoznati razumom, a svaka organizirana religija je bila

nepotrebna.

Tek u osamnetom stoljeću – pod utjecajem znanstvene

revolucije, ali i reformacije – prvo u Engleskoj, a zatim i u

Francuskoj pojavio se pokret koji i ne smatra religiju kao

neupitni autoritet nad prirodnim svijetom. Takav način

mišljenja najbolje se vidi u britanskom filozofu David Humeu.

To je sve bila samo uvertira u ono što će nastati iz toga, a to je

Prosvjetiteljstvo, kao jedan kulturni fenomen, te na kraju i

potpuni raskid sa Crkvom, koji je prva napravila Francuska

poveljom o jednakosti i pravim čovjeka, te dokidanjem i

uništavanjem, mnogih Crkvi koje su kasnije stavljene u

Page 118: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 118

vlasništvo države, a poznata katedrala Notre Dame je

„obnovljena“ kao Hram Razuma.

To je očekivano lagano, ali sigurno mijenjalo paradigmu.

Reformacija je ponajviše u Njemačkoj naštetila kršćanstvu i to

ne samo katoličkom, nego općenito kršćanstvu. Uz pomoć

reformacije ljudi su bili sve kritičniji prema religiji, naravno,

sada su bile dvije velike konfesijske – proturiječne – religije, te je

u mnogim ljudima pobunilo i kritičko razmišljanje, pogotovo

prema izvorima nastanka religije, ali i određeni bunt prema

istoj. Čovjek radi religije, koja predstavlja svojevrsnu ontološku

istinu, spreman je učiniti što god je potrebno, pa čak i podnijeti

mučeničku smrt. Kako su protestanti i katolici, ali i židovi bili

veće konfesijske religije u tadašnjoj – predindustrijskoj –

Njemačkoj. Razlike su dovodile do većih sukoba, a time je mir

bio narušen. Upravo se u tom kulturnom miljeu počela razvijati

prva kritika kršćanstva.

David Strauss sa svojim poznatim djelom Život Isusov je

doveo u pitanje kršćanstva uopće, a time i katolicizma i

protestantizma, time što je sumnjao da je Isus kao povjesna

osoba uopće postojao. Sigurno se može reći da je to i „proizvelo“

mislioce poput Feuerbacha, Marxa, Engelsa, Nietzschea, i

mnoge druge kojima je prvi aksiom u stvaranju njihove vlastite

filozofije bio taj, da Bog ne postoji, a time su i religije samo

sredstvo s kojima se ljudi kontroliraju, gdje Crkva i država rade

u simbiozi, a teologija je zapravo antropologija.

Zadnji kulturni „preporod“ ateizma i agnosticima, koji je

inzistirao na sekularnoj kulturi, ali i oštro kritizirao religiju

uopće, bio je pokret nastao na početku dvadeset i prvoog

stoljeća pod imenom „novi ateizam“. On se sastojao od ljudi koji

nisu bili stručni za religiju niti teologiju općenito, nego za druge

znanosti, od koje su većinom bile prirodne. Tako da se taj

Page 119: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 119

pokret može smatrati da je bio utemeljen na scijentizmu, koji je

svojevrsni nastavak onih filozofija koje smo već spomenuli, a

začete su u reformaciji. Scientizam je pokret koji je proizvod

logičkog pozitivizma i mislioca iz Bečkog kruga, a čiji je uročni

filozof zasigurno bio David Hume koji je svojom poznatom

rečenicom na kraju svojeg djela Istraživanje o ljudskom razmu,

gdje je napisao da sve knijge koje se ne temelje ne emprijskom

istraživanju treba spaliti, tu je mislio na knjige iz teologije i

filozofske knjige koje pišu o metafizici. Iako kontradiktorno

tome u te knjige bi spadale i povijesne knjige – jer povijest nije

egzaktna znanost, a Hume je bio, međuostalom, i povjesničar.

Za nastanak scientističke filozofije zaslužan je sociolog August

Comte, koji je osnovao pokret koji se zove pozitivizam, i koji se

bazira se na pozitivnim znanostima koja se mogu istraživati, čak

je i osnovao crkvu i on je, naravno, bio glavni svećenik.

Sveprisutni scijetizam u prirodnim znanostima zapravo

degradira prirodne znanosti, te ih svodi na empirijsko iako

znamo da bez metafizičkih temelja nema prirodnih znanosti,

bar u onom smislu u kojem danas postoje. Određeni

prirodnoznanstvenici smatraju, kako pomoću kemije, fizike i

biologije možemo odgovoriti na sva pitanja, pa i ona koja se ne

tiču prvenstveno predmeta koji te znanosti proučavaju.

Primjerice scijentizam smatra da nam fizika, biologija i kemija

može dati odgovor na pitanja poput: zašto postoji išta, a ne

ništa? Što je zlo, a što je dobro? Postoji li Bog? Kako je svijet i

život nastao? Iako su to duboko metafizička pitanja, što znači

da po svom sadržaju kojim se bave, prevazilaze emprijski svijet,

i time de facto prirodne znanosti kao takve. A ako već govorimo

o metafizici. Scijetizam istu negira i to očigledno, no čudno je

da je tako, jer je astronomija koja pripada teorijskoj fizici, i

Page 120: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 120

smatra se „suvremenom religijom“ većinski spekulativna

znanost.

Oni pokreti kojima je zajednička osnova kritika religije

više se ne sastoje od toga da se religiju pokuša shvatiti niti da ju

se prihvati kao integralni dio društva, nego da ju se potjera iz

javne sfere. Religiji po novome ateizmu više nije mjestu u

društvu, ne zato što ona nije istinita, nego zato što je ona

zapravo izvor zla. Iako je to teško shvatiti, po novom ateizmu,

svijet bi bio bolje mjesto bez religije. Bio bi puno humaniji i

puno zdraviji. Suprotno mišljenju većine, da nije bilo religije ne

bi bilo većine ratova i drugih zala. Može se reći da je to ona –

radikalnost – što odvaja novi ateizam od drugih kritika religije

do sada. Za razliku od Voltarevog – da nema Boga trebalo bi ga

izmisliti – mislioci poput Dawkinsa i Hitchensa smatraju da bi

bilo bolje da nikad nije postojala i da bi ju trebalo ukinuti i to ne

samo u javnom nego i u privatnom životu.

Page 121: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 121

Uvod u Meditacije o prvoj filozofiji

Ako postoji filozof koji označava onu novovjekovnu prekretnicu

koju je filozofija i znanost doživjela u šesnaestom i

sedamnaestom stoljeću to bi bio Rene Descartes. Osim filozofije

bavio se fizikom i optikom, u fizici je poznat po koordinatnome

sustavu, a što se tiče same optike tu i nije baš doživio veliku

slavu. Descares pripada onoj generaciji mislilaca poput Leibniza

i Spinoze, koju osim mehaničko-geometrijskog pogleda na svijet

spaja i racionalizam, pravac u filozofiji oprečan empirizmu koji

smatra da se istinsko znanje spoznaje samo razumom, a ne

iskustvom, jer citirajući Leibinza: „Ništa nije bilo u razumu prije

iskustva, osim samog razuma“. Što se tiče filozofije kao takve,

Descartes se bavio različitim stvarima, ali one koje su ga

obilježile su bile su: pitanje Božje egzistencije i različitost tijela i

duha.

Ta pitanje je obradio u svojim djelima koji se

međusobno nadopunjuju, to su: Meditacije o prvoj filozofiji i

Rasprava o metodi. Descartes je svoju knjigu nazvao Meditacije

o prvoj filozofiji (dalje: Meditacije) po uzoru na Stagiranina i

njegovo poimanje metafizike kao discipline koja proučava

nadiskustvenu zbilju, a nazvao ju je prva filozofija (de prima

philosophia). Iako vjernik/katolik Descartes smatra da je pitanje

Božje egzistencije i besmrtnost duše više filozofske naravi, nego

li teološke. Na njega je veliki utjecaj imao Toma Akvinski kojega

Page 122: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 122

je puno čitao, jer je upravo Toma prvi napravio distinkciju

između teologije koja pručava objavu tj. Sveto pismo i filozofije

koja razumom nastoji objasniti stvarnost.

Po uzoru na Bibliju smatra da čovjek osim nadnaravne

spoznaje Boga ima i naravnu spoznaju Boga i u svom duhu te se

može reći kako anticipira 1. vatikanski sabor, Descartes piše:

„sve ono što se može znati o Bogu ne treba razlozima tražiti

nigdje drugdje nego nam može otkriti naš vlastiti duh.‟37

Već u početku Meditacija nastoji istaknuti da se svi

argumenti protiv Boga temelje na dva principa, a to je davanje

Bogu ljudskih atributa, ili to da mi ljudi pokušavamo odrediti

što bi Bog trebao činiti. Kada pogledamoto doista i jest tako.

Danas kada netko pokuša opovrgnuti Boga često postavlja

pitanja poput: kako je Bog mogao dopustiti patnju? ili zašto je

Bog napravio tako? – međutim Descartes smatra da to nisu

dobra pitanja, jer nastoje oduzeti Svemoćnom biću njegovu

svemoćnost kao atribut. Naime, kako mi, ljudi, kao ograničena

bića, možemo pitati Boga – zašto si nas stvorio takve i takve, a

ne takve i takve? – to su naše ljudske želje i naše poimanje koje

nije u skladu sa božanskim, utoliko takva pitanja nisu dobra

pitanja. Osim toga, Descartes ističe kako antromoporfizacijom

Boga, tj. davanjem Bogu ljudskih atributa, čovjek prigovara

Bogu iz njegove ljudske perspektive i zamjera mu – što je suludo

ukoliko je Bog Stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog. Davanjem

Bogu ljudskih atributa mi Boga svodima na ono ljudsko, a to je

konačno i nesavršeno, i na taj način ukidamo Bogu božansko.

Cilj Desartovih Meditacija jest nastojanje da se pokaže

da je spoznaja Boga i duha najsigurnija spoznaja od svih, te da

do te spoznaje dolazimo umom odnosno razumom, a ne

osjetiloma koja su nepouzdana, s toga Descartes piše:

37 RENÉ DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, Izvori i Tokovi, Zagreb, 1975., str. 188.

Page 123: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 123

…da ljudi imaju tijela i slično, u što nije nikad ozbiljno sumnjao nitko zdrave

pameti, nego jer se razmišljajući o njima spoznaje kako oni nisu tako čvrst ni

tako bjelodani kao što su oni spomoći koji dolazimo do spoznaje o našem

duhu i bogu; stoga što su ti najsigurniji i najbjelodaniji od svih koje može

spoznati ljudski um.38

Descartes nastoji dokazati da je spoznaja razumom

istinska spoznaja, a ne spoznaja osjetilima, jer su ona varljiva, za

primjer uzima razliku između jave i sna, kada spavamo mi smo

sigurni da je to stvarnost sve dok se probudimo, tako da taj

princip namjenjuje i za ovaj „stvarni“ svijet. Desartes indirektno

postavlja jedno veoma zaniljivo pitanje – što je stvarnost? Kako

se može razaznati od jave koja se čini jednako tako stvarna.

Odgovor na to pitanje pronalazi u razumu, odnosno

diskurzivnom mišljenju koji se temelji na a priori idejama.

Da dokaže svoju tezu on nastoji provesti eksperiment

tako da na mjesto Boga koji je izvor sve istine i točnosti, stavlja

obmanjivača koji će ga zavaravati u svemu, tako da će Descartes

sumnjati u sve što postoji, nastojeći otkriti da li možemo

spoznati išta sigurno i jasno: „odbacujući – naime – sve ono što

bi se i najmanje moglo posumnjati, ništa manje tako kao da bih

otkrijo da je u cijelosti lažno; i nastavit ću tako sve dok ne

spoznam što god sigurno ili ako pak ništa drugo, barem da

spoznam, zasigurno kako ništa nije sigurno.‟39

Odbacivajući svu spoznaju koja nije sigurna dovodi ga

do potpune skepse u stvarnost gdje sumnja u nebo, tijela i

vlastitog sebe, gdje dolazi do novovjekovne prekretnice.

Poznata kartezianska sumnja nastoji time što sumnja u sve, doći

do jedne neupitne istine u koju se ne može sumnjati. Čovjek

može sumnjati u sve što postoji, ali ne i u samoga sebe, jer je on

taj koji sumnja, ukoliko mi i neznamo što postoji, apsurd je

38 Isto., str. 197. 39 Isto., str. 203.

Page 124: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 124

tvrditi i da mi ne postojimo, jer tko misli. „Ja jesam, ja

egzistiram, koliko god puta izrekao ili duhom poimao, nužno

jest instinit.‟40 Odatle poznata uzrečica: Cogito, ergo sum!

Descartes iz svoga mišljenja dolazi do svoje egzistencije.

Ovdje se postavlja jedno pitanje, a i Descartes ga anticipira,

ukoliko je mišljenje nužno povezano sa egzistencijom: znači li

to da prestankom mišljenja dolazi i do prestanka egzistencije?

„…a može biti: prestanem li sa svakim mišljenjem, prestajem

odmah i sa svim bitkom.‟41 Nije odgovorio na ovo pitanje, ali

nije ni trebao, jer je i sam rekao o kojoj temi piše, a da se

drugim neće baviti, to je ostavio nama. Desartes je smatrao da i

kad sanjamo mislimo, naravno, to je neki drugi oblik mišljenja.

Descartes je mišljenjem (res cogitas) smatrao osnovnim

bitkom čovjeka uopće odnosno čovjek može biti napravljen od

protežnog tijela koje se može promatrati, okusiti, oblikovati,

dok sam duh nema mnoge atribute koje tijelo ima, tako da to

tijelo ne čini čovjeka čovjekom. U svojoj biti on može biti i bez

njega, jer čovjek može izgubit nogu ili ruku, pa postojat, dok,

ako prestane misliti - prestane biti. Descartes nije napravio

distinkciju između razuma, duha, intelekta, uma i duše. Nije ih

baš posebno razdvojio, ali nastoji definirati čovjeka kao biće

koje ovisi o razumu više nego li tijelu.

Čovjeka nastoji predočiti kao biće koje niječe, sumnja,

hoće, ističe razliku od sebe (subjekta) onoga „Ja“, misleće stvari

i tijela – svijeta – objekta, protežne stvari. Descartes je ovdje

naglasio razliku dvije stvarnost, one unutarnje koja je razum i

vanjske koja je svijet, tu dolazimo do karakterističnog

kartezijanskog dualizma, koji razlikuje dvije supstancije res

cogitas i res extensa.

40 Isto., str. 204. 41 Isto., str. 205.

Page 125: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 125

Ta razlika dviju supstanciji i njihovih atributa i esencija po

Johnu R. Searlu izgledala bi ovako:

Supstancija

um Tijelo

Esencija mišljenje,

svijest

protežnost

Atributi

slobodno,

nedjeljivo,

najlakše

spoznato

determinirano,

uništivo, djeljivo

Slika 1.42

Ovdje je veoma bitno naglasiti razliku koju možemo

interpretirati od onoga „ja jesam“, možda je samo riječ o

pogrešci u ljudskom pismu i izražavanju kao što tvrdi B. Russell

ili je nešto drugo u pitanju. Kada se kaže ja mislim, onda postoji

ono ja i radnja mislim, to možemo objasniti poput radnje koja

je poput probave koja obavlja zadaću za koju je stvorena -

mišljenje i probavljanje - su u formi iste stvari, jer obrađuju

nekakve podatke. Dok ono ja, je nezavisno od radnje mislim -

ima ulogu u mišljenju kao crijeva u probavi, odnosno ono ja je

oruđe pomoću kojeg je mišljenje uopće moguće.

Bertrand Russellova interpretacija riječi ja ide u prilog

tome da neki filozofski problemi uistinu ne postoje nigdje

drugdje nego u jezku, kojim se očigledno neke pojave u

stvarnosti ne mogu izraziti pravilno. Polazeći od analitičke

filozofije koja razlikuje semantiku od sintakse Russell piše:

42 JOHN R. SEARLE, Mind: A Brief Introduction, Oxford University Press, New York, 2004., str. 16.

Page 126: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 126

„Riječ „ja“ pogodna je gramatički, ali ne označava ono što je

dato. Kad dalje kaže: „Ja sam stvar koja misli“, on je već

nekritički upotrebio aparat kategorija koji mu je stavila na

raspolaganje skolastika. On nigdje ne dokazuje da je mislima

potreban mislilac, a ne postoji ni neki drugi razlog da se u to

vjeruje, osim u izvjesnom gramatičkom smislu.‟43 Valja

napomenuti i Kantov opis samosvjesti, jer ono „Ja mislim“ jest u

biti deduktivni zaključak o svjesnosti sebe – razlike subjekta

(mene, ja, sebe) i objekta (svijet, cjelina, ono, tamo) naspram

svijeta „subjekat koji misli istovremeno svoj svojstven objekat‟44

Alegorijom voska Descartes anticipira Kantove apriorne

zorove, gdje nastoji objasniti da vosak ima određenu struturu

koju mu je on dao svojim uvidom duha (solius mentis inspectio),

a ono što je zapazio osjetilima nije stalno, jer kad približimo

vosak ognju on se rastopi, promjeni boju čime gubi prvobitnu

formu, tako da se Descartes pita – što je zapravo vosak?

Pokušava objasniti da se stvari koje spoznajemo osjetom

promjenjive i nesigurne, pa piše: „valja primjetiti, on [vosak]

nije spoznat ni gledanjem, ni diranjem, ni zamišljanjem – niti

ikad bijaše, iako se tako prije činilo – nego samo uvidom

duha.‟45

Descartes je spoznaju odredio kao refleksivo

promatranje našega duha vanjskoga svijeta, osjetila nisu

pouzdana niti služa za spoznaju nego više kao oruđe duha

kojim on zahvaća predmet i razumjevanjem ga spoznaje. Od

svih spoznaja ona koja je najviše jasna i bjelodana je spoznaja

samoga sebe.

Searlova interpretacija Descarta ide u prilog činjenici da

je doživljavanje vanjskoga svijeta putem osjetila predodžba koju

43 BERTRAND RASEL, Istorija zapadne filosofije, Kosmos, Beograd, 1962., str. 547. 44 IMMANUEL KANT, Kritka čistog uma, Kultura, Beograd, 1958., str. 397. 45 R. DESCARTES, Nav. dj., str. 207.

Page 127: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 127

doživljavamo po mjerilima već zapisanima u duhu, a ne stvari

po sebi „I perceive not the hand in itself, but rather a certain

visual representation of the hand, a kind of mental picture of

the hand. (Ja ne doživljavam ruku po sebi, nego kao vizualnu

reprezentaciju moje metalne slike o ruci)‟46.

U trećem poglavlju Meditacija Descatres razvija svoj

argument za Božiju opostojnost koji je preuzeo od Anselma

engleskog nadbiskupa iz 11. Stoljeća.. Mnogi filozofi ne

prihvaćaju argument za Božju opostojnost koji se zove ontološki

kako ga je Kant nazvao, kako od Anselma tako ni od Descatresa

i Leibniza koji su ga usavršili. Descatres ima dva slična

argumenta kojima želi dokazati Boga, prvi se nalazi u trećoj

meditaciji, a drugi u petoj.

Da se bolje razumije argument u trećoj meditaciji

moramo izložiti sve ono što Descartes smatra da je potrebno da

ga se razumije. Mnogi filozofi odbijaju ovakvu vrstu argumenta

iz njegove jednostavnosti, što Descartes naglašava, argument

jest jednostavan zato i jest bjelodan i točan po Descartesu.

Po Descartesu, misli možemo podijeliti u dva reda, prvi

su ideje, to su sve one slike koje predočavamo kada mislimo o

nekim predmetima poput neba, psa, sladoleda – svakom

predmetu odgovara neka ideja. Druge vrste misli su one koje

koristimo kada se bojimo, hoćemo, volimo, ljutimo se, od tih

misli jedne se zovu voljama druge sudovima. Ovdje valja

naglasiti da razlikujemo ideju – volju – sudove.

Ideje same po sebi nisu loše kad ne djeluju jedna na

drugu, volje isto tako jer htjeti nešto čega nema ne mora značiti

da ono nije istinito, dok sami sudovi mogu pogriješiti samo ako

ih promatramo u odnosu na nešto odvojeno od mene. Descartes

razlikuje tri vrste ideja, jedne su one koje su urođene, druge su

46 J. R. SEARLE, Nav. dj., str. 22.

Page 128: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 128

došle od nečega vanjskog, a treće su one koje mi sami

proizvodimo, iako ni sam nije potpuno siguran odakle sve ideje

dolaze.

Stvari koje su urođene su one koje on smatra da su

nezavisne od vanjskih poticaja, to su istina, mišljenje, ljubav,

dobro. Jer čovjek koji je slijep zna šta je dobro ima osjećaj za

dobro, a to nije nešto prodošlo niti stvoreno od čovjeka. One

stvari koje mi proizvodimo su kentauri, demoni, anđeli, jer ih

proizvodimo u svome umu pomoću spajanja jednostavnih ideja

u složene ideje. Najbolji je primjer koji je David Hume naveo:

dvije jednostavne ideje poput planine i zlata, tvore jednu

složenu ideju – zlatnu planinu, ona ona postoji samo u našemu

umu, a ne u zbilji. I treće ideje su one stvari koje dolaze izvana,

a to su toplina sunca, šuštanje lišća, itd.

Od Descartova shvaćanja ideja i kako se one razlikuju

dovodi ga do argumenta koji izvodi iz definicije Boga kao

beskonačnoga i savršenog bića. Ukoliko je čovjek konačno biće

on ne može imati u sebi urođenu ideju beskonačnoga bića, bar

nikako sâm od sebe. Jer kako nešto konačno, određeno u

vremenu i prostoru i spoznaji same stvarnosti može imati ideju

beskonačno svemogućega bića od kojeg se ništa veće ne može

zamisliti? Tako da isto čovjek tu ideju beskonačnoga bića ne

može ni sâm proizvesti. Ideje koje sami prozvodimo se opet

nadovezuju iz urođenih apriornih zorova razuma i osjetilnih

predmeta koje spoznajemo tim razumom. Descartes ponavlja

kako ni sam nije siguran za spoznaju osjetilnih stvari niti može

razlikovati da li je toplina neka supstancija ili je samo lišenosti

hladnoće, a konačno biće kakvo je čovjek nije sposobno

proizvesti ideju koja je u svome pojmu beskonačna i misliti istu,

a ta ideja (misao) postoji, onda očigledno dolazi izvan čovjeka

samog, to jest vanjskim utjecajem. Dakle, Descartes piše: „Jer

Page 129: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 129

iako je u meni ideja supstancije zbog samog toga što sam

supstancija, ipak – budući sam sam konačan – ne bi bilo ideje

beskonačne supstancije, da ona ne potječe od neke druge

supstancije koja je istinski beskonačna.‟47 Ta beskonačna

supstancija od koje nam potječe ideja beskonačne supstancije

zove se Bog.

Za sve one koji sumnjaju u mišljenje savršenog i

beskonačnog, Descartes ističe da sam pojam da čovjek nešto

želi, hoće, ima čežnju za nečim, sumnja ili misli dolazi do

konkluzije o beskonačnoj savršenosti, ili potrazi čovjeka za

onim što mi zovemo Bogom. Bog je a priorna spoznaja u

čovjeku samom koji ga održava, jer čovjek ne može biti – sam

po sebi – već samo po nečemu većem od njega. Nedostantci

ljudski upućuju na moguće savršenstvo, a Boga čovjek nije

izmislio jer mu ništa ne može oduzeti niti pridodati.

U četvrtoj meditaciji Descartes pravi razliku između

istinitoga i lažnoga, odnosno pokušava opravdati ljudske greške

u mišljenju, pa se on pita da li nas to Bog obmanjuje, ali

naravno to je nemoguće jer je Bog dobar, a odgovor nalazi u

razlici između razuma i volje.

Dok je mnogo bolje na pitanje volje (voluntas) i razuma

(intellectus) odgovorila religija. Descartes nastoji pokazati da

čovjek nikada neće pogriješiti ako uskladi razum i volju, jer

razlog naše pogreške leži u tome što naša volja nadilazi razum i

tako dolazimo do sudova koje ne spoznajemo jasno i odjelito te

griješimo, Descartes piše: „…volja doseže dalje od razuma – ne

zadržavam je u istim granicama, nego je protežem i na one

stvari koje ne razumijem; a kako pri tome biva neodlučna, lako

odstupa od istinitog i dobrog, te se ja tako varam i griješim.‟48

47 R. DESCARTES, Nav. dj., str. 215. 48 Isto., str. 223.

Page 130: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 130

Smatramo da ova razlike volje i razuma jasno predočava

mnoge ljudske probleme koje zahvaća sve pore života. Kada

nešto jako želimo naša volja prednjači i zamagljuje razum koji je

mora vodit slijepu volju. Pomoću razuma možemo sve one loše

posljedice nečega shvatiti i spriječiti, dok volja funkcionira više

kao slijepi nagon, koji uopće ne računa posljedice našeg

djelovanja kako prema drugima tako i prema nama samima.

Volja je čin ljudski kada ima htjenje prema nečemu u svojoj biti

je dobra, jer nam pomaže da idemo prema nečemu, ali samo

ako je u skladu s razumom koji služi kao pametni „prijatelj“ te

nas spriječava neželjenih posljedica htjenja, tj. želje.

U petoj meditaciji Descartes izlaže drugi dokaz za Božju

opostojnost tzv. ontološki argument, onaj kojeg je prije njega

iznio Anselmo, a kojega je kasnije Leibniz nadogradio da bi ga

Kant označio kao nevaljan jer egzistencija sama po sebi nije

predikat koji se može dodati nekom biću i njegovom pojmu. U

20. stoljeću Alvin Plantinga je pomoću modalne logike iznio

svoju verziju ontološkog argumenta koji je po logički valjan.

Descartes svoju verziju ontološkog argumenta izlaže

ovako: Bog je najviše biće, najsavršenije i najbeskonačnije, Bog

ima u svom pojmu sva svršenstva - jedno od tih savršenstava je i

egzistencija – Bog je jedino biće koje u svojoj esenciji odnosno

biti ima egzistenciju – odatle proizlazi da Bog postoji. Argument

kao takav stoji, iako ga Immanuel Kant ne prihvaća. Ukoliko je

Bog kao pojam predstavljen kao najsavršenije biće, onda to biće

baš zato što je najsavršenije nužno i treba postojati, jer ne bi

bilo najsavršenije. Ako postoji samo u razumu, onda nije

stvarno biće, time je svako biće koje postoji u stvarnosti bilo

veće i savršenije od bića koje postoji samo u umu. Ako bi to biće

postojalo samo u našem mišljenju to bi značilo da svako biće

koje postoji u stvarnosti je veće biće od onoga koje postoji samo

Page 131: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 131

u mišljenju, a iz toga proizlazi da biće iznad kojeg nije moguće

ništa veće misliti jest biće iznad kojeg jest moguće misliti nešto

veće - a to je protuslovno. No, činjenica da čovjek kao konačno

biće može misliti o najsavršenijem biću, onda to biće nužno

mora i egzistirati – jer čovjek o njemu ne bi mogao niti misliti –

ovdje se oba Descartova argumenta nadopunjuju.

Kada se govori o utjecajnom filozofijama onda se mora

spomenuti i Descartesa koji je zadužio svijet filozofije i svijet

kao takav time što je napokon shvatio posebnost ljudske

induvidue. Kasnije se njegova filozofija neprecizno interpetirala

u jedan iduvidualistički sustav, koji teži bezboštvu, no Descartes

to svakako nije imao na umu i sam vjernik, ostao je do groba

vjeran Katoličkoj Crkvi iako su njegova djela stavljena na popis

zabranjenih knjiga. Razlog tomu jest činjenica da se njegov

kartezijanski dualizam ili supstancijalni dualizam, gdje su duša i

tijelo različiti i potpuno nespojivi – u suprotnosti s onim što

naučava Katolička Crkva koja tvrdi da čovjeka nakon smrti u

eshatonu čeka tjelesno uskrsnuće – što znači tijelo i duh, dok je

Descartes tijelo, kao i Platon prije njega, odbacivao kao nešto

samo po sebi grešno i mehanično. Sveti papa Ivan Pavao II.

ispravio je veliku grešku kršćanskog učenja koje je stoljećima

bilo pod utjecajem neoplatonizma time što je ljudsko tijelo

proglasio sakramentom.49

49 Vidi: teologija tijela od pape Ivana Pavla II. u djelu: Muško i žensko stvori i, sv. I. i II. u izdanju Verbuma u Splitu 2012. i 2013. godine.

Page 132: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 132

Smisao života je…

Smisao života je pitanje svih pitanja; filozofskih, religioznih i

političkih promišljanja. Ono zvuči veoma poznato, skoro

svakome dostupno pitanje na koje - po nekima - nitko nikad

nije dao „smislen“ odgovor. Iako su mnogi mislioci kroz povijest

davali svoje mišljenja o tome što je Smisao; počevši od drevnih

plemena bliskog istoka smještenih između međuriječja Eufrata i

Tigris, pa sve do današnjih dana, u vremenu koje odiše

napretkom, znanosti i tehnologijom – pitanje Smisla skoro pa

nikad nije bilo aktualnije, a postoje i dobri razlozi za to.

Prva prepreka na koju se nailazi kada se govori o Smislu

jest odnos subjekta i objekta. Činjenica jest da je čovjek

subjektivno biće. To je veoma bitno za metafizičke, religiozne i

etičke sudove, jer, u svijetu koji odiše potragom za „teorijom

svega“, odnosno objektivnošću samog svijeta, pitanje Smisla više

ne može biti subjektivno pitanje – jer onda ruši cijelu

paradigmu kao takvu. Razmislimo, odnos čovjek-svijet je prvi

odnos uopće; čovjek je uvijek gledao na svijet iz svoje ljudske

perspektive, priroda je bilo nešto strano. Odmak od toga

postignut je kulturno-intelektualnim pokretom koji se zove

Prosvjetiteljstvo. Time je postignuto da čovjek više ne prometra

svijet koji mu je stran. Već da on i postaje svijet. Čovjek je svijet

i svijet je čovjek. Takva misao se najviše očituje u klasičnom

njemačkom idealizmu. Filozofiji koja niječe razliku Bitka i bića i

Page 133: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 133

koja postavlja subjekta kao stvaralački čin objekta. Istina je u

čovjeku, time čovjek više ne mora tragati za ničim doli onim što

već nosi u sebi. Prosvjetiteljstvo iako je primarnu kritku imalo

protiv religije, njezini mislioci i nesvjesno išli su i protiv

znanosti, iako su naglašavali uporabu razuma.

Upravo je prosvjetiteljstvo težilo napretku i znanosti iz

koje je kasnije proizašao tehnologizirani svijet kakav nam je

danas poznat. Prosvjetiteljstvo nije donijelo znanost niti je

napustilo praznovjerje. Ne, nikako! Nego je jedno praznovjerje

zamjenilo drugo. Slijepa vjera u napredak, no napredak čemu?

Što je to napretak – nikad nam nije odgovoreno! A znanost je

postalo samo ono što što odgovara vladajućoj paradigmi. Doista,

prosvjetitetlji su se borili protiv jednog sistema koji je

privatizirao intelektualno-kulturnu sferu čovjeka; koji je

oslikavao sve svoje neistomišljenike kao neprijatelje – drugim –

koji je sadržajno drugčiji, no formalno indenetičan.

Gdje se tu dogodio diskontinuitet? Kako je čovjek

„stvoren na sliku Božju“, došao do ontološke istovjetnosti sa

nižim primatima? Nekad je čovjek bio centar svemira i prijatelj

s bogovima. U toj mitološko-filozofskom miljeu bio je ipak

nešto više od puke životinje. Imao je duh, dušu, razum, intelekt

– sve ono što čini jednog čovjek teološkim jezikom svetim

(izdvojenim). No, čovjek odavno više nije centar planeta Zemlje,

a kamoli svemira. On je zapravo samo jedno biće u oceanu bića

koja su postojala, koja postoje i koja će kad-tad izumrijeti, i čiji

je Smisao uvjetovan, odnosno determiniran.

Slobodna volja danas se u intelektualnim krugovima, što

filozofskim, što teološkim (kalvinizam) i prirodoznastvenim,

smatra fantastikom koja ima religiozne pretpostavke, a time ne

odgovara trenutoj paradigmi. Dva su glavna razloga za to. Prvi

Page 134: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 134

je anti-religiozni utjecaj prosvjetiteljstva, a drugi tehničko-

znanstvena paradigma svijeta.

1. „Mračni“ srednji vijek niti je bio mračan niti je bio

protu-znanstven niti dogmatski drijemež kako gospodin Kant

voli zvati sve ono što ne razumije. Srednji vijek je bilo jedno

vrijeme u povijesti čovječanstva koje je živjelo najbolje u danim

mogućnostima. Ljudi prelako zaboravljaju da KC nije kriva što u

srednjemu vijeku nije bilo neke druge organiziranije i

kozmopolitskije institucije osim nje. Naime, obično se smatra

da srednji vijek počinje padom Zapadnog Rimskoga Carstva ili

krunidbom Karla Velikog. To je vrijeme velikih migracija

istočnih naroda i vrijeme veliko oskudice; hrane, knjiga,

higijene, medicinske skrbi, tehnologije i najbitnije – nade.

Jedina institucija koja je mogla u to specifično razdoblje

ljudskog postojanja sve to pružiti bila je KC. Ona je jedina težila

jedinstvu civilizacije bez obzira na spol ili narodnost. Istina,

zahtjevala je da svi budu kršteni, no mala je to „kazna“ s

obzirom što se sve dogodilo nakon srednjega vijek, kada je

nastupio tkz. vrijeme apsolutizma (o dvadesetom stoljeću

nećemo niti govoriti.)

Prosvjetljenje koje je udarilo zadnji pečat europskom

feudalizmu 1789. godine, prozvalo je sve ono prije – „mračnim“.

Jer, ako su oni svjetlo razuma – iluminares – onda su njihovi

intelektualni neistomišljenici predstavljali mrak spoznaje,

odnosno ne-spoznaju. Upravo zato je dan danas toliko

negativnih stajališta izraženo protiv bilo kakve religije. Štoviše,

iako je srednji vijek, što se tiče ratova i toliko „omiljene“

inkvizicije bio puno blaži i humaniji od apsolutizma, gdje je

puno više ljudi umrlo od gladi i u ratovima, svejedno je puno

negativnosti usmjereno na nj. No, neki će spomenuti „vjerske

ratove“ koji su vođeni u ime religije, posebice Katoličke, pritom

Page 135: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 135

zaboravljajući da su „Katolička“ Francuska i Osmansko Carstvo

bili u savezu dvijestopedeset godina, sve dok naposljetku nisu

oslabili Habsburšku monarhiju.

Čovjek je razumno biće i kao takvo nastoji na temelju

empirijskog i promišljenog donijeti konačan zaključak o svijetu.

Nažalost po pitanju KC skoro pa uvijek je pogrešan. Zašto je to

tako? Odgovor je suviše jednostavan; moderni ubrzani svijet, u

kojem čovjek nema vremena za svoju obitelj, a kamoli za

ozbiljnu studiju o povijesti, filozofiji ili teologiji; intelektualna

lijenost, čije je uzrok konzumerizam, odnosno unutrašnja

praznina u čovjeku koja nastoji pronaći vječitost za koju je

stvorena u materijalim stvarima, time nikad zadovoljna upada u

začarani krug kupovanja i bacanja; te naposljetku i mediji.

Američki lingvist židovskog podrijetla Noam Chomsky u svojoj

knjizi Mediji, propaganda i sistem izrekao je nešto veoma

zabrinjavajuće; naime, ono što u totalitarnim društvima –

nacističkog i komunističkog - služi za kontrolu stanovištva, a to

je sila, odnosno, vojska i policija, u demokratskom su mediji.

Tko ima medije on kontrolira svijet. Time i čovjeka. Upravo

zato velika većina ljudi koji nikad nisu studirali povijest,

ozbiljnu filozofiju ili teologiju, a puna su im usta argumenata

protiv Crkve, religije i Boga, su toliko dezinformirani. Naime,

kako netko tko niti jedan znanstveni članak o srednjemu vijeku

ili Križarskim ratovima nije pročitao, može uopće govoriti o

tome? Kakvim se on ili ona informacijama služi? Kad upalimo

televiziju ili internet portale, odgovor je jasan. Tako dolazimo

do jednoga paradoksa suvremene civilizacije; umjesto da

budemo što informativniji i obrazovaniji, ljudi su sve više

automatiziraniji (to uključuje i viskoko obrazovane) i

dezinformiraniji.

Page 136: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 136

2. Postoji nekoliko različitih pojmova u filozofskoj

terminologiji, a svi imaju indentično značenje. Rabljeni su u

različitim povijesnim razdobljima, a uvijek su ih rabili anti-

metafizičari. Ljudi koji su smatrali da jedini svijet, ili tehnički

rečeno – objekt – koji postoji jest onaj svijet koji empirijski

možemo dožvijeti. To je svijet kvantitativnog mjerenja,

eksperimenta i prirode, te svijeta koji je nastao igrom slučaja.

Iako postoje neke razlike, one su toliko minimalne, da možemo

sa sigurnošću reći kako su materijalisti, atomisti, nominalisti,

pozitivisti i naturalisti, dio jednog te istog novčića. Zanimljivo je

to što, iako volimo misliti da živimo u postmodernoj kulturi,

zapravo se nismo makli od dobrog starog modernizma. Jer,

danas u tkz. postmodernom svijetu nitko ne smatra da riječi

nemaju objektivno značenje kada je u pitanju neki lijek ili otrov

za štakore, no kada su u pitanju religijski i etički sudovi,

relativizam kao takav dolazi brže nego li svjetlo. Ali to nije

postmodernizam, nego modernizam, odnosno intelektualna

„elita“ nije se makla od francuskih materijalista.

Današnji svijet je duboko prožet napretkom u nešto što

nitko ne zna što, ali svi vjeruju da je moralnije, bolje i

smislenije. Scientizam je napokon dobio svoje mjesto u svijetu

spoznaje; po njemu sve što se ne može znanstveno dokazati

nema smisla. A nešto što nema smisla je bezvrijedno. Odavno je

poznato svim slobodnim umovima da znanstvena spoznaja

svijeta jest zapravo jedna vrsta metode, ništa drugo. Znanost

nam ne može ništa reći o estetskim, etičkim ili metafizičkim

sudovima. Čak je i matematika kao takva apstraktna pojava koju

se ne može znanstveno verificirati. Nitko ne može ući u dućan i

kupiti broj 5 ili deset kilograma kvarkova, ali nitko ne sumnja u

njihovo postojanje. Zašto je onda stvar drugačija za metafiziku

ukoliko je bazirana na logici i zdravom razumu?

Page 137: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 137

Odgovor na to pitanje se krije u naivnosti Aristotela i

njegovog pogleda na znanost. „Svaki čovjek po prirodi teži

znanju“, reče on i ostade živ. Bilo bi zanimljivo slušati odgovor

koji bi dobili od njega kada bi znao kako je nastala

Enciklopedija Britanica. Naime, Enciklopedija nije nastala zbog

nekog plementog čina koji u samom centru svoga etnosa stavlja

znanje i intelektualni napredak, već zbog volje za moć kako

Nietzsche reče. Englezi koji su višestoljetni neprijetelji Francuza

čuvši kako su oni po prvi put u povijesti izdali sumu do tada

cjelokupnog znanja u više svezaka poznatoj tzv. Enciklopediju

od Diderota i D`Lamberta, englezi su brže bolje samo iz inata

Francuzima napravili svoju verziju Enciklopedije i nazvali je

Britanica. Činjenica je da znanost iako teži kao i svako znanje

objektivnosti, ipak je često alat u rukama vladajuće ideologije i

kao takva je pristrana. Odnosno, sve ono što ne ulazi u

vladajuću paradigmu odbacije se kao nekakvu vrstu hereze.

Ogledni primjer toga jest filozofsko djelo Thomasa Nagela: Um i

kozmos (2012.), u kojem on kao ateist i priznati filozof koji se

bavi problemima svijesti, odnosno filozofije uma; kritizira

modernu paradigmu redukcionističkoga darwinizma koje neke

činjenice naše svijesti jednostavno ne može objasniti. No on tu

ne staje, naime, on tvrdi da je trenutkna paradigma toliko kriva

da ide u koaliziju sa nekim empirijskim činjenicama. On navodi

primjer kako prirodna selekcija nikako ne može objasniti

vrijednosti u ljudima, npr. zašto je ljudima žao kada neka vrsta

nosorga izumre, itd. Iako postoji jedna kvazi disciplina koja se

time bavi, a zove se sociobiologije, ona je nažalost logički

nekohorentna, tj. aljkava filozofija. Koja na pitanja zašto je to

tako, a ne nekako drugačije odgovara puno lošije nego li i

najgori teolog. Nagel polemizira i dolazi do jednog veoma

„zastrašujučeg“ zaključka. Naime, po Nagelu teizam ima bolja

Page 138: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 138

objašnjenja, nego li darwinizam, pogotovo na pitanja iz

područja morala, vrijednosti, osobnog indentiteta, svijesti, itd.

Ukoliko je sve determinirano kako nas moderna znanost

uči (bez obzira na kvantnu mehaniku) čovjek ne može biti

slobodan. Odnosno, sloboda kao takva jest samo privid i ništa

više. Mi smo organska bića i kao takva podložni smo prirodnim

zakonima do te mjere da postoji nekakva ultra pametna

znanostvena formula koja ima sve varijable, mogli bi smo

izračunati što mislimo, što ćemo napraviti i kada ćemo umrijeti.

Naravno, zagovornici ovakvih ideja kada su primorani obraniti

svoja stajališta nemaju nikakve racionalne argumente i upadaju

u nekakvu vrstu spoznajne rupe, gdje rade ono isto što

prigovaraju teolozima.

Kada na primjer neki nadobudni student filozofije pita

starog župnika da mu objasni nešto iz Biblije što mu nije jasno,

župnik ako ne zna odgovor nikad neće reći ne znam, nego skoro

uvijek će nastojati objasniti iako ni sâm ne zna pozivajući se na

Božju svemoćnost i dobrotu. Identičnu stvar rade i znanstvenici

kada ih se stjera u kut. Primjetite jednu stvar, scientisti vjeruju,

tako je, vjeruju, da će znanost jednog dana moći odgovoriti na

sva pitanja. Što je lijepo? Što je dobro? Što je istina? I kada ga

upitate kako to zna ili mu kažete da znanost nije riješila tisuću

godina stare zagonetke, on će jednostavno reći da – još nije, ali

hoće. Kao i liječnici, kada ne znaju uzrok neke bolesti, sve će

prepisati genetici. No, kada ih pitate kako zna da je genetika,

reći će nema šta drugo bit, odnosno liječnik je riješio vaše

pitanje odgovorom koji znači sve, ali ne znači baš ništa.

Moderna je fizika tako napokon došla do svojih

metafizičkih korijena ultra popularnom teorijom po kojoj osim

našeg, postoji više svemira, skoro pa beskonačno mnogo

svemira, tzv. multiverse teorija. Iako ta teorija nikad neće biti

Page 139: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 139

dio kurikula prirodnih znanosti jer prevazilazi empriju kao

takvu, ona je svejedno popularna svaki put kada se raspravlja o

vječnom pitanju Boga. U ovom stadiju kakvim smo sada čovjek

je drugotan u odnosu na svijet, tako da možemo jednostavnom

formulacijom vidjeti kako je odnos svijet – čovjek temelj

današnje paradigme, tj. objekt je točan i nezavisan od nas samih

koji smo samo učesnici u njegovm djelovanju. Uzdizanjem

svijeta, a minoriziranjem čovjeka dolazi se do nekoliko

nepoželjnih stvari.

Prva je dehumanizacija samog čovjeka, gdje on više nije

biće nad bićima, makar u sekularno humanističkom svijetu. Već

zagađivač i potrošač, ubojica životinja i nazadna primitivna

beštija koja samo vodi ratove i vjeruje u izmišljene bogove.

Zanimljivo je da su nekad originalni renesansni humanisti

uzdizali čovjeka i njegovu ontološku vrijednost, nekad čak i

ispred samog Boga. Dok su danas tzv. humanisti zapravo

mrzitelji ljudskog roda, iz jednostavne činjenice jer su

poistovječili čovjeka sa životinjom. Tako se australski filozof

Peter Singer zalagao za pobačaj i ubojstvo nerođene i rođene

djece ako imaju nekakav hendikep, dok se s druge strane borio

za prava životinja i davanje statusa „osobe“ čimpanzi i gorili.

Gdje je tu čovjek? Postavlja se pitanje, kada je sve ostalo postalo

važnije od samog čovjeka. Okoliš, svemir, znanost ne da nisu

važni, dapače, ali stavit ih ispred Homo sapiensa jest velika

greška koju su počinili samo farizeji u Jeruzalemu kada su

smatrali blasfemijom kada je Isus Krist rekao da čovjek nije

stvoren za subotu, već subota za čovjeka odnosno čovjek mora

biti na prvom mjestu ispred propisa i svijeta koji su stvoreni za

čovjeka ne da ih izrabljuje nego da ih čuva.

Druga nepoželjna stvar je podizanje objekta više od

samog subjekta, odnosno svijeta kao takvog, ispred čovjeka

Page 140: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 140

nalazi se u induvidualizaciji smisla kao takvog. No što to znači

induvidualizacija smisla? Nije li to dobro? Svatko će sam moći

naći svoj smisao? Upravo se tu krije jedna velika laž i obmana.

Stavljanjem objekta kao prvotnog čovjekov um postaje ništavan,

zanemaren i slučajan. Poznati Hegelov citat, „Sve što je zbiljsko

je umno i što je umno je zbiljsko“, okarakterizira epohu

klasičnog njemačkog idealizma, koji je sa svim svojim manama

ipak težio iznijeti činjenice koje su prisutne u ovome svijetu, a

to je da ljudski um stvara. Prologomena u Ivanovom evađelju:

„Riječ je tijelom postala“, kao da teološki oslikava ono što je

Hegel nastojao reći, zapravo je u suprotnosti sa trenutnom

paradigmom svijeta kao apsoluta. Svijet postoji to je sigurno, ali

i mi postojimo u njemu i neke činjenice koje su pristutne u

ljudskome duhu, a nisu u svijetu nikako ne bi smijele biti

zanemarene kao nepostojeće.

Upravo u znanstveno-tehničkom svijetu riječ poput

Smisla nema smisla, odnosno značenja. U hrvatskom jeziku

riječ Smisao ima značenje samo po sebi odnosno nema drugih

značenja kao u drugim jezicima. Primjerice, u engleskom jeziku

smisao se može reći na dva načina: 1) meaning, u doslovnom

prijevodu bi označavalo – značenje, (eng. The meaning of life

is…) u prijevodu: „Smisao života jest…“, odnosno ukoliko bi

prevodili samu riječ, ne bi označavala ono za što se uobičajeno

rabi, a to jest smisao kao takav, tj. (eng. The meaning of this

and that). „Meaning“ dolazi od engleske riječi „means“ što se

doslovno prevodi kao „znači“. Nitko neće u kontekstu s drugim

riječima, „meaning“, prevoditi kao značenje, nego kao smisao.

Ono može biti istovjetno s još nekoliko pojmova poput: suštine

ili biti. Drugi pojam koji se u engleskom jeziku rabi za osjećaj

smisla jest 2) purpose, na hrvatskom „svrha“, primjer u rečenici

može biti: The purpose od this, u prijevodu: svrha ovoga je. No,

Page 141: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 141

svrha je sličan pojam kao i smisao, a najbolje se može definirati

kao težnja k nečemu. Na starogrčkom τέλος (telos) znači svrha,

a predstavlja metafizički pojam koji smatra da sve na svijetu ide

k nekom cilju, odnosno da postoji s nekim specifičnim

razlogom (suprotnost je slučajnost). Tako da možemo slobodno

reći kako u anglosaksonskom govornom području riječ smisao

je usko povezana sa značenjem. No to nije slučaj samo sa

engleskim jezikom talijanski ››significato‹‹ može se prevesti i

kao značenje i kao smisao, ovisno o kontekstu, odnosno osjećaj

(il senso, sense, der Sinn(njem. smisao)). Da se odgovori na

pitanje smisla uopće, prvo se mora odgovoriti što to znači,

odnosno koje je značenje same te stvari.

U njemačkom jeziku imamo sličnu stvar, zwek, ziel,

bestimmung, su istoznačnice, a prevode se kao svrha ili cilj. No

to ne mora značiti metafizički cilj kao takav, već osjećaj koji

vodi k nečemu, npr. cilj utrke jest završiti je u određeno vrijeme

da se postigne što bolji rezultat. No, postoji još jedan pojam koji

označava svrhovitost kao što smo rekli, a to je smisao.

Njemačka riječ „der Sinn“ može se prevesti kao smisao, ali ona

zapravo etimološki vuče slične korjene kao i engleska riječ

„sense“ ili talijanska riječ „il senso“, što znači osjećaj ili čulo.

Osjećaj nečega, a u teleloškoj terminologiji se rabi kao osjećaj

svrhe ili smisla. Na isti način njemački pojam „bedeutung“, se

prevodi kao značenje, no na njemačkom može imati označavati

više pojmova poput „smisla ili važnosti“. Zašto je nešto važno?

Što to čini posebnim? Jer kada se govori o smislu nečega; svijeta,

čovjeka ili svemira, može se slobodno govoriti i o značenju. Koje

je značenje svijeta? Koje je značenje čovjeka? Koje je značenje

jezika? Na potonje je odgovor lagan, značenje jezika jest u

sporazumjevanju. A opet pitanje značenja nije pojam sam za

Page 142: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 142

sebe, nego sam taj pojam pretpostavlja određeno teleloški

smisao koji odgovora na pitanje – k čemu?

Najbolje ćemo moći to opisati analogijom sa stolicom.

Ukoliko čovjek ili svemir ima smisao, onda ga ima i stolica. Koji

je smisao stolice? Prvo ona kao sve stvari u ovom svijetu nije

proizišla iz sebe, tj. niti je stvorena iz ničega niti je samu sebe

stvorila. Stolica za svoje postojanje mora imati nekoliko uzroka.

Aristotel ih navodi četiri. Materijalni, formalni, djelatni i

svrhoviti. Iako zastarijela teorija primjenjiva je u ovom slučaju.

Što je materijalni uzrok jedne stolice? Drvo, brokve ili lijepilo,

itd. Formalni jest oblik koji će poprimiti, koji naravno ne ovisi o

njoj, nego o onome tko ju oblikuje – što je djelatni uzrok, a to je

čovjek, i na kraju dolazimo do naše teme svrhovitog uzroka.

Koja je svrha stolice? Jednostavno, da se sjedi na njoj. Utoliko je

to i njezina priroda, ako se tako može nazvati, jer zato je

stvorena i zato služi. I dok god se može sjediti na njoj, ona je

svrhovita. Tada ona ima značenje u ontološkom smislu. Riječ

stolica označava svaku stvar na kojoj se može sjediti, a

izgledom, materijom i svrhom čini stolicu; ima nogare, podlogu

za sjedenje i napravljena je od čovjeka. Sokrat bi rekao ono što

čini stolicu je stoličarstvo, to je njena bit. Ali i na kamenu se

može sjediti, je li je i on stolica? Naravno, da ne. Prvenstveno jer

kamen nije stvoren od čovjeka da se sjedi na njemu. Niti ima

nogare. Istina on može poslužiti za sjedenje, ali nije napravljen

za to. Kao i što britvica nije stvorena za rezanje papira, nego

brade, no, po potrebi, ona može i rezati papir. Ako se na

kamenu primjerice ne može sjediti jer je oštar, vruć ili previše

hladan, on je i dalje kamen. Ako se sa britvicom ne može rezati

kamen, a može brada, ona je svejedno britvica.

Neke stolice imaju tri nogare, a neke četiri, neke imaju

naslonjač, a neke ne. Postoje i stolice izgrađene od kamena. Sve

Page 143: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 143

stolice su stvorene s namjenon da se na njima sjedi i dok se god

to može, one su stolice. Zamislimo sad na trenutak da imamo

kod kuće staru stolicu koja je pripadala našemu djedu. I da

jednoga dana poslije posla sjednemo na nju kako bi se malo

opustili i doživimo pad s nje. Nogar od stolice se slomio. U tom

trenutku, ukoliko se više ne može na stolici sjediti ona više nije

stolica. Sokratovski rečeno, izgubila je stoličarstvo. Jer je svrha

stolice sjediti na njoj, jednom kad se više ne može sjediti na

njoj, ona nije stolica, nego je hrpa slomljenog drveta. Možemo

slobodno reći kako je značenje stolice ili njezin smisao u onome

da služi čovjeku kako bi mogao sjesti, jer je prvotno zato i

stvorena.

Pojmovne sličnosti koje smo zapazili sa riječima smisao,

svrha, značenje i osjećaj, tvore jednu cjelinu u čovjeku koja se

može opisati kao – ono što čini čovjeka čovjekom, tj. ono što

čini njegovu bit (esse), te ono čemu njegova bit kao takva teži..

Tako da čovjek može po čovječnosti zaključiti upravo gdje se

nalazi njegov smisao. Tako da na pitanje smisla može se jedino

odgovoriti ako odgovorima na temeljno antropološko pitanje –

što je čovjek?

U ovom tekstu o tome nećemo razglabati, ali ćemo

nastojati objasniti kako čovjek ima svrhu u tome što živi svaki

dan, jer filozofsko gledano, ako čovjek nema smisao života onda

ne bi ni bio. Upravo smisao čini njegovu bit, odnosno njegovu

prirodu. A smisao tako shvaćen može se definirati kao - ono što

mu daje argument ili vjeru za nastavak života kakav je živio,

kakav sada živi i kakav će u budućnosti živjeti.

Razmotrimo što smo to napisali. Argument ili vjera su

dvije strane istog novčića, iako mnogi od nas smatraju da

postoji znatna disktincija između dva pojma, ukoliko bolje

promotrimo, nje doista i nema. Na primjer, neki ljudi će reći da

Page 144: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 144

argument ili dokaz ne može biti nikako isto što i vjera, jer se

potonja zasniva na iracionalome, odnosno onome što se ne

može dokatati nego se slijepo u to vjeruje. S druge strane

argument ili dokaz jest nešto što je jednostavna činjenica

zasnovana na logici zaključivanja i u što se nikako ne bih

smijelo sumnjati. To i nije baš tako. Karl Popper veliki mislilac

dvadesetog stoljeća čije je područje ekspertize bilo upravo iz

područja filozofije znanosti, smatrao je da niti u prirodnim

znanostima nema izvjesne istine, to jest onoga što je neupitno

tako kako jest. Već se radi samo o vjerovatnosti da tako jest, ali

to ne mora nužno značiti da ću uvijek tako biti. Na primjer: da

teorija relativnosti bude funkcionalna potrebno je da brzina

sunčeve svjetlosti bude konstanta – što se nikako ne može

znanstveno dokazati. Brzina svjetlosti se ne može izmjeriti od

točke A do točke B, nego se mjeri u svom kružnom gibanju,

tako da se jedna od najvećih teorija dvadesetog stoljeća temelji

na vjerovatnosti, ali ne i izvjesnosti. Ona funkcionira i to je

najbitnije fizičari će reći, istina, ali i religija funckionira, država

funkcionira, obrazovanje funkcionira, no to ne znači da je ono

što one predstavljaju je istina. Isti je slučaj sa teorijom evelucije

i njezinim motom koji je skovao sociolog Herbert Spencer,

„preživljavanje najsposobnijih“, što je zapravo tautologija, jer

kada se postavi pitanje kako ćemo znati po čemu su ti sposobni,

odgovor je zašto što su preživjeli!?

Kada se govori o argumentima ili dokazima, oni u

najboljem slučaju predstavljaju činjenicu za onoga koji vjeruje u

njih. Pravo se temelji na dokazima i argumentima koji se koriste

kao materijali na sudovima, pa svejedno sud nekad može

donijeti krivu odluku u vezi presude. Što znači da čak ako netko

trenutno i ima dokaze ili bolje argumente ne mora značiti da

posjeduje i Apsolutnu Istinu. Teolozi koriste argumente za

Page 145: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 145

dokazivanje Božje opostojnosti, to su logičko-racionalni

argumenti koji su koherenti, pa svejedno ateisti odbacuju

tvrdeći da nisu racionalni i da su loši. Tu se može postaviti

jedno veoma zanimljivo pitanje, a to je: kako je to moguće da su

nekoj osobi jedni argumenti valjani, a drugoj nisu? Logika je

uvijek ista, za sve ljude, pa svejedno velika većina znanstvenika,

to uključuje i profesionalne logičare ima različita stajališta o

bitnim temama.

U raznim znanstvenim disciplinama kada se govori o

dokazima i činjenicama, govori se jezikom struke koji razumije

samo stručnjak u tom područuju. Upravo zato velikoj većini

ljudi ono što nije jasno poput; kvantne mehanike, diferencijalne

jednadžbe, teorije evolucije, analogija proporcije,

fundamentalna ontologija, itd. - moraju prihvatiti na temelju

vjere u institucije, obrazovanje i znanost kao takvu. Cijela se

znanost kao takva temelji na vjeri u nepromjenjive prirodne

zakone ili bolje rečeno metafizici kako je smatrao nobelovac

Werner Heisenberg.

Vjera može imati više značenja ovisno o ljudima, tako

prema nekim koji još nisu upoznali vjerodostojnost vjere kao

takve ona ne predstavlja ništa više od pukog pejorativnoga

značenja, dok za neke poput Henry D. Thoroa može značiti

nešto predivno, pa čak i samu bit čovjekova života. On kaže da

je bolje imati i najmanje sjeme vjere, nego li najveće voće sreće.

Jer vjeru kao takvu - nešto neizvjesno, a opet čvrsto, prirodno

utemeljenje da će nešto biti onako kako mi to mislimo - stavlja

ispred sreće. Definicija vjere ne leži u iracionalnome, primjerice

čovjek koji ima stotinu i pedeset kilograma i visine od jedan

metar i četrdeset sedam centimetara, vjeruje da će biti brži od

Usaina Bolta, ako bude gledao treninge atletičara na youtubeu.

Page 146: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 146

To nije vjera. Nikako. Čak je i intelektualno lijeno misliti da se

cijela religiozna tradicija temelji na iracionalnome.

Vjera je fundament ljudskoga bića, jer bez nje čovjek ne

može temeljiti svoju svakodnevnicu. Odnos muža i žene,

dvojice prijatelja, roditelja i djece, zaposlenika i poslodavaca,

vlade i naroda, ne može se temeljiti na izvjesnosti ili

činjenicama. On se jedino i isključivo može temeljiti na

vjerovanju, odnosno u povjerenju. Narod vjeruje u vladu koja je

izabrana demokratskim putem da će činit ono što je najbolje u

svojoj moći kako bi država funkcionirala. Jer, da nije tako, zašto

bi imali demokraciju i zašto bi uopće imali vladu. Znanstvenik

ima vjeru u svoj razum i svoju nepristranost kada piše

znanstveni rad. On na temelju, vjere, a ne izvjesnosti –smatra

da će stvari biti takve i takve kako je previdio ovisno o svojim

istraživanjima. Jer da posjeduje izvjesnost ne bi uopće bilo

znanosti, jer znanost postoji upravo zato što ljudi ne znaju.

No netko će reći da to nije vjerovanje nego racionalni

stav o zbilji. Što se tiče zbilje i racionalnosti pokus koji je

proveden 1905. godine nam potvrđuje da čovjek ne može biti

pouzdan u svoju racionalnu intuiciju. Iako scientisti vole

smatrati da se cijela znanost bazira na objektivnim principima

dovoljno je pogledati povijest napretka znanosti i dovesti u

pitanje sve one principe koji su nekad tvrdili da imaju

Apsolutnu Istinu. Poput eugenike, ženskih prava (što nikad nije

bila crkvena dogma, ali je velika većina znanstvenika vjerovala

da su žene manja bića od muškaraca – vidi Aristotela, Niccolu

Machiavellia, itd.), rasizma, antisemitizma, marksizma odnosno

ideologija o ne postojanju privatnog vlasništva koji ima

„znanstveno“ utemeljenje da ga svima i oduzme. Sve što smo

nabrojali nekad je imalo svoje utemeljenje u znanosti, kao što i

danas imaju brojne hipoteze koje nisu provjerene.

Page 147: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 147

U zadnje vrijeme astronomi ili kozmolozi svoju profesiju

pretvaraju od spekulativnog, tj. teorijskog u zbiljno. Iako se zna

da postoji teorijska fizika i eksperimentalna, gdje je

eksperimentalna ona „prava“ znanost u smislu onoga što je

testirano putem eksperimenta – što je metoda koja je odvojila

teorijsku znanost od praktične znanosti. Ipak teorijski fizičari

koji se bave postankom svemira, često na temelju ex cathedre

misle da mogu prezentirati ono što je spekulativno u ono što je

činjenično. Time koristeći svoj akademski autoritet koji je

stečen završenim fakultetom, često govore stvari koje nisu

znanstveno potkrijepljene kao da se radi o strogim dogmatskim

činjenicama, iako to nije slučaj. Riječ vjera niti jednom ne

spominju u svojim promišljanjima iako je ona sastav istih. Nitko

ne može racionalno ili emprijski reći što se dogodilo prije

milijardu godina, čak i povijesničari koji se bave suvremenom

poviješću imaju problema sa shvaćanjem kako su se stvari

odvijale prije nekoliko desetljeća. Tako da govor o tome što se

dogodilo prije više milijarda godina, ne da nije emprijski ili

racionalan, već nije ni filozofsko-spekulativni govor, jer se on

uvelike primjenjuje na ono što dolazi, a ne ono što se dogodilo.

Vjera je tako sastavni dio života svih ljudi koji nije

iracionalan, tj. koji ne vjeruje u ono što nije logički moguće. To

znači da se vjera nikad ne bi smijela temeljiti na stvarima koje

su u suprotnosti sa logikom; primjerice vjerovanje da postoji

okrugli četverokut ili da stvari nastaju iz ničega, što je po

prirodi logike proturječno ili kako je rekao Parmenid: ex nihilo

nihil fit.

Vjera je čvrsto povjerenje u nešto za što imamo dobre

dokaze da je istinito. Naime, vjera kao i znanost temelji se na

čvrstom uvjerenju u nešto (primjerice Boga, slobodu, pravdu,

istinu, itd.) za što postoje dobri argumenti; što racionalni, što

Page 148: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 148

empirijski. Više od svega vjera za razliku od znanosti ili sreće

nije statično stanje za koje je potrebno imati samo razum

(ratio), nego i dinamično stanje za koje je potrebna volja

(voluntas). Ljudska volja koja tjera čovjeka da poštuje zakone

države ili da poštuje određenu kulturu ili osobu s kojom se

druži jest ono što čini moral mogućim. To je jedan od razloga

zašto se često religija i etika spominju u zajedničkom diskursu,

jer su obje nemoguće bez čina volje, za koji velika većina ljudi

vjeruje da je autonoman. Odnosno da mi sami odlučujemo o

tome što ćemo uraditi i kako ćemo svoj život voditi. Tu postoji

određena dihotomija između prirode i čovjeka, odnosno

eksperimantalne znanosti (biologije, kemije, fizike) koje su u

svojim istraživanjima poprilično determinantne i duhovnim ili

humanističkim znanostima (teologije, filozofije, povijesti) koje

u dobroj mjeri smatraju da je čovjek slobodno biće.

Objektivni svijet koji ne ovisi o nikomu osim o sebi, tj.

slučajnosti i znanost koja objektivno proučava svijet i koja je

jedina kadra za spoznavanje istine, veliki je problem za Smisao

kao takav. Jer, kako se god novčić okrene smisao ili svrha

postoji. On ne mora uvijek biti dobar, nego je čista forma. Npr.

nacisti sve što su činili to su radili iz nekakvog smisla, tj. svrhe

koju su oni smatrali da je istinita, kao i katolički svetci; sav post

i askeza imala je svrhu utoliko je ona bila težnja za vječnim i

milosrdnim Bogom.

Znanostveno-tehnološki pogled na svijet isto ima svrhu.

Ona leži u omalovažavanju svake druge spoznaje osim one

znanstvene u strogom smislu. Tako da filozofsko promišljanje,

povijesno istraživanje, psihološka analiza, itd. Nemaju čistu

znanostvenost u onoj mjeru kakvu imaju fizika ili kemija. No,

vidjeli smo da to nije točno. Scientisti, ljudi koji zagovaraju da

postoji samo jedan način spoznaje, a to je znanstveni, odnosno

Page 149: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 149

empirijski, nisu niti svjesni toga, te cijelokupni svoj svjetonazor

temelje na nekoliko stavova, koji je opet pretpostavka bez

dokaza.

1. Jedino postoji prirodan svijet, tj. onaj koji se može

empirijski istraživati.

2. Ne postoji nikakav metafizički ili duhovni svijet koji nije

podložan znanstvenoj metodi.

3. Znanstvena metoda je jedini legitiman način spoznaje.

4. Humanističke znanosti nemaju vrijednosti jer nisu

eksperimentalne.

5. Svijet je objekt ljudskog proučavanja, a čovjek subjekt u

njemu čije kognitivne sposobnosti nisu valjane za

istinitu spoznaju.

6. Time znanstveno-tehnološki svjetonazor je jedini

istiniti.

Iako u mnogome ovo što smo nabrojali je proturiječno,

ono ipak pripada svjetonazoru kakvoga imaju mnogi

znanstvenici pogotovo u području fizike, kemije i biologije.

Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan, upravo zbog ne

poznavanja drugih disciplina, odnosno ne interdicipliniranosti

kakva se nekada davno provodila i bila poželja na sveučilištima.

Jedan prisječni renesansni znanstvenik između ostalog učio bi;

prirodnu filozofiju (danas fizika, biologija), retoriku, logiku,

glazbu, teologiju, filozofiju, pravo i medicinu. Istina, tada

pojedničane znanosti nisu toliko napredovale kao u zadnjih

nekoliko stoljeća što je prouzrokovalo toliku zbrku upravo u

znanstveno-akademskome svijetu. Danas svaka znanost ima na

desetke svojih disciplina, svaka od tih disciplina ima nekoliko

Page 150: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 150

disciplina, itd., i tako se niz nastavlja sve do jedne male grane

proučavanja koja nema ni širinu ni dubinu.

Netko može svoj cijeli znanstveni rad temeljiti na

jednom jedinome području, npr. iz onkologije. I tu može biti

svjetski stručnjak; pisati članke, liječiti ljude, pisati udžbenike,

itd. Dok za sva ostala područja znanosti nema ekspertizu niti

općenito znanje. Netko može doktorirati iz humanističkih

znanosti i biti doktor filozofije. No je li je on stvarno stručan za

cijelu filozofiju, ako mu je tema rada iz doktorske disertacije

obrada jedne teme ili jednog filozofa?

Čovjek je sada kao i uvijek predmet proučavanja, no za

razliku od nekad, gdje je u srednjovjekovnoj Europi imao status

„stvorenog na sliku Božju“, sada je nakon takozvane

sekularizacije, koja je doprinijela samo i isključivo na

dehumanizaciji čovjeka, postao još jedno biće u lancu koji se

zove evolucija. Kritičari prosvjetiteljstva i moralnog nihilizma

koji je on predstaljao poput Friedricha Jacobia nastojali su

kritizirali taj metafizički napredak, jer su se pitali gdje to on

vodi? Naime, teološko razmišljanje o čovjeku, njegovom načinu

života i eshatologiji, veoma je poznato svima. No,

prosvjetoteljsko-znanstveni „napredak“ vodi k čemu? Na to

pitanje još nitko nije pozitivno odgovorio. Ali postoje neke

naznake gdje bi, ako se ovako nastavi, mogao voditi.

To je u rasčovječenje čovjeka kao bića. Čovjek po njima

je predmet čija svrha leži u preživljavanju, tj. hrani, pići,

spavanju i užitcima. Naravno potrošačka filozofija kapitalizma

podržava to i prihvatila je to široke ruke, odobravajući takav

način života koji trenutačna paradigma potkrepljuje kao

znanstveni. Upravo tako znanost i politika, odnosno korporacije

surađuju u tome da je čovjek biće svrhe kao i pas. Ovdje ne

želimo od pasa napraviti nešto manje vrijedno biće. To je biće,

Page 151: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 151

koje pripada svijetu i koje traži svoje mjestu u njemu kao i svako

drugo biće. No, ontološka je činjenica da je čovjek biće nad

bićima. To ne mislimo u onom smislu da čovjek ima pravo

gospodariti i iskorištavati prirodne resurse ili omalovažavati

druga bića koja su na nižoj kognitivno-duhovnoj sferi. Nego

jednostvano iznosimo činjenicu da čovjek u tom lancu napretka

ima posebno mjesto, a time i posebnu svrhu. Poistovjećivati

njega i druge hominide, ili pogotovo druge sisiavce jest

neznanstveno jer nije u skladu sa razumom.

Što to čovjeka razlikuje od drugih životinja?

Prvenstveno to što posjeduje govor. Priča, raspravlja,

piše, stvara. Jezik je omogućio velike socialne zajednice poput

države, unija, federacija, itd. Knjige, prenošenje znanja, učenje,

kognitivni razvitak, moć apstrakcije koji stvara umjetnost:

nadrealizam, kubizam, poezija, arhitektura, gotika, barok,

gregorijanski koral, romantizam, klasicizam, ali više od svega

moć zaključivanja odnosno rasuđivanja, što se najviše vidi u

prirodnim znanostima i filozofskom mišljenju. Niti jedno drugo

biće igdje to nije sposobno činiti. Činjenica. Nigdje na svijetu

niti u svemiru nije pronađeno biće koji može išta od ovoga

raditi. No, postoji još jedna stvar koja čini ogromnu razliku

čovjeka i drugih bića. To je religija ili vjerovanje. Filozofski

rečeno: čovjek ima moć i potrebu za transcedentnim.

Kako to znamo?

Postoji nekoliko primjera, što racionalnih, što

emprijskih. Izložiti ću potonje. Vlasnici pasa i mačaka, ili bilo

kojih drugih životinja domaćih ili divljih (bez obzira što divlje

životinje uhvaćene u savani ili šumi izgube neke od svojih

instinkta, one su svejedno zadovoljne u zatočeništvu iz nekoliko

razloga; lavovi i tigrovi imaju siguran ulov odnosno hranu, jer u

divljini imaju samo 25% šanse za uspijeh i većinom su gladni

Page 152: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 152

nego li siti, isto vrijedi i za antilope i slične životinje koje se ne

moraju bojati predatora poput hijena i lavova; zanimljiv je

primjer i čimpanzi koji su inače veoma agresivne, patrijahalne i

dominantne u prirodi, u zatočeništvu pokazuju kognitivni

napredak u učenju i ponašanju) zna kada im se da hrana i kada

ih se pomazi, da spomenute životinje pokazuju znakove radosti.

To se najviše vidi u tome što mačka prede, pas maše repom i

slično. Tako je sa svim životinjama. Hrana, piće, smještaj i

dobro im je, tzv. kućni ljubimci.

S druge strane imamo toliko primjera da ih ne možemo

sve nabrojati, koji u ljudskoj vrsti pokazuju doista različito

ponašanje. Čovjek kada ima sve u onom materijalnom i prijeko

potrebnome poput; stalnog posla, dobrog auta, nove kuće,

dobre žene, dobrog supruga, itd. Opet nije zadovoljan. Toliko je

bogatih ljudi svojm životom bilo nezadovoljno da se

dobrovoljno odreklo svoga bogatsva kako bi se mogli posvetiti

životu u siromaštvu, jer po njima upravo takav život jedino

može služiti kao putokaz do Onostranog. Egzeplarni primjer

toga je Franjo Asiški svetac Katoličke Crkve, koji je iz plemićke

obitelji, odrekao se svega kako bi bio siromašan i poslušan.

Što se to krije u čovjeku kada ima sve dovoljno da fizički

preživi i svejedno ima potrebu za nečim višim, drugim? Čežnja

koja se krije u njegovoj dobini ne da mu mira, te čovjek nikad

zadovoljan ukoliko nije pronašao svoj smisao u vjeri kao takvoj,

često se zna odati porocima, koji ga uništavaju tjelesno i

duhovno. Čovjek je duhovno i religiozno biće, oduvjek je bio, te

nema niti jedna civilizacija iz staroga vijeka koja nije bila

religiozna. Sumerani, Asirci, Egipćani, itd. Čovjeku ovaj svijet

jednostavno nije dovoljan. Ne može zadovoljiti njegovu

unutrašnju potrebu koju kao biće ima. To se zove potreba za

Bogom. Za višim smislom ili sjedinjenjem sa Stvoriteljem.

Page 153: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 153

Empirijski dokaz postojanja metafizičkog svijeta leži u nekoliko

činjenica.

1. Religija postoji

2. Čovjek ima potrebu za religijom

3. Čak i oni ljudi koji nisu religiozni (ne pripadaju niti

jedno organiziranoj religiji) imaju potrebu za

duhovnošću

4. Različite religije znače samo različita spoznaja, kao i

jezici; sadržaj je različit, ali je forma ista. (nismo

pluralisti)

5. Velika većina ljudi su bili i jesu religiozni, to uključuje i

neke od najvažnijih znanstvenika, kao i filozofa.

Ukoliko smo vidjeli da je neupitno da postoji duhovni

svijet, možemo zaključiti da je čovjek osim što je fizičko biće, jer

mora jesti, spavati i ići na zahod. On je i metafizičko biće, jer

ono što ga može zadovoljiti u potpunosti ne nalazi u ovome

svijetu, što bi prema C.S. Lewisu značilo da je „stvoren za drugi

svijet“.

Ukoliko je to istina, a mnogi primjeri pokazuju da jest.

Onda pitanje smisla ili značenja mora ležati u čovjeku kao

duhovnom, a zatim i tjelesnom biću. Postoji dobar filozofski

razlog zašto postoji duhovno prvenstvo nad tjelesnim, iako

oboje, tijelo i duh ne idu jedno bez drugoga.

Čovjek može biti duhovan i ispunjen živjeti u skromnim

uvjetima; skučen stan, malo hrane, bez bračnoga druga, itd. Ali

ne može živjeti ispunjeno bez duhovnoga života. Duhovan život

je jamac Smisla, odnosno dubljeg značenja kojega čovjek steče o

sebi i svijetu. No, čovjek koji nije duhovan ili religiozan to

nema, i on je nekako „zarobljen“ u svijetu iz kojega ne može

Page 154: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 154

uteći. On ne vjeruje u život poslije smrti, u svemoćnog Boga, u

oproštenje grijeha, pa živi sa velikom krivnjom na svojim leđima

ukoliko je napravio veliko zlo. Naravno, on je poprilično tužna

osoba, jer vidi zlo u svijetu, ali ga ne može objasniti nikako osim

da je svijet takav. A ako je svijet tužan, besmislen, depresivan,

pun jada, a izlaza iz njega nema, jer je to sve što postoji, jedino

čime si može pomoći su poroci – koji su svojevrsni bijeg od

stvarnosti. Kocka, promiskuitet, alkohol, narkotici, izbjegavanje

sama sebe gdje postanu nesvjesni tko su ni što su i na kraju

postanu savršeni čovjek kakav je tražen u ovakvoj paradigmi, a

to je – čovjek bez stava, tj. gube svoje čovještvo ili ono što ih

čini osobama.

Čovjek bez stava samo živi i kupuje. On ništa ne brani,

jer u ništa ni ne vjeruje. Savršeni model za oblikovati putem

medija i politike. Čiji je cilj na kraju dovesti čovjeka u ono stanje

koje psihjatri zovu – apatijom. Ravnodušnost je gora od

sablazni. Čovjeku relativizam nije prirodan, jer je čovjek biće

vrijednosti. Ima obitelj, ima svoj stav, ima razum s kojim može

rasuđivati. Biti svejedno nekom čovjeku je jednako kao ne

postojati.

No ta indiferentnost prema spoznaji i istini nije nova u

zapadnome svijetu.

Ništa ne postoji, a ako nešto postoji onda se ne može

spoznati, a ako se može spoznati onda se ne može priopćiti –

riječi su antičkog sofista Gorgije. Inače sofizam se smatra

logičkom pogreškom, a dobio je ime po sofistima. To su

učenjaci koji su zavaravali narod retorikom na atenskim

trgovima u staroj Grčkoj. Čovjek koji se raspravljao s njima i

uspiješno ih pobijao bio je Sokrat koji je za razliku od njih bio

spreman umrijeti za ono u što vjeruje, a to je istina.

Page 155: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 155

Francuski filozof Albert Camus bio je iskren, te je kao i

drugi ateisti poput Jean Paul Sartrea i Fredericha Nietzschea,

pisao o besmislu života. Na taj besmisao može se gledati na dva

načina; oni ne vjeruju u Boga i zato je život besmislen, jer bez

boga koji služi kao objektivni moralni i životni standard, život

kao takav nema smisla. Dostojevski rečeno: „bez boga sve je

dopušteno“. Drugi način gledanja na to jest da oni prvenstveno

smatraju život besmislenim ili nihilističkim i zato ne vjeruju u

Boga. Potonji stav je moguć, ukoliko se radi o iduviduama koji

su veći dio svoga života proveli živeći raskalašeno, bez istinskog

oslonca poput obitelji, pravih prijatelja, vrijednosti, što povijest

i medicinski podatci dokazuju da je tako.

U svom poznatom eseju Mit o Sizifu, Camus je naglasio

„kako je samo jedan ozbiljan filozofski problem, a to je

samoubojstvo.“ Naravno, razlog k tomu je taj što je

samoubojstvo posljedica, a uzrok je gubitak smisla. U

nedostatku smisla, čovjek nema za što živjeti, pa se onda

najbolje ubiti. Upravo i zato koristi analogiju modernoga

čovjeka sa mitološkim bićem Sizifa koji je gurao kamen na

planinu, koji bi se nakon toga skotrljao opet na dno i tako

iznova. Što naglašuje i samu bit Camusove filozofije, a to je

apsurd. Ali, apsurd ne može nastati tek tako niti je uvijek

postojao. Već je apsurd kao takav, posljedica kada čovjek ne vidi

razlog svoga postojanja. Tako da se svaki čovjek koji zapadne u

ovakvu filozofiju može slobodno upitati: zašto ja postojim? koji

je smisao mog postojanja? postoji li smisao života uopće?

Fizika, kemija i biologija ne mogu dati odgovor na to

pitanje, jer to pitanje prevazilazi predmet proučavanja tih

znanosti i metodu. U većini tih struka vlada scientistički

svjetonazor tako da je po većini znanstvenika, makar onih koji

su prisutni u medijma, svijet nastao kao plod slučaja u

Page 156: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 156

kozmičkom događaju koji se zove Veliki prasak prije 13,8

milijardi godina. Svemir se postepeno širio i još se ubrzano širi,

sve dok na kraju planete ne budu toliko odvojojene jedna od

druge gdje će na kraju svega biti velika kozmička smrt, jer u

svemiru više neće biti topline. Zemlja je nastala prije 4,6

milijardi godina, a život iz anorganskog iz organskog organizma

se razvijo prije 3,5 milijardi godina, proces kojim su se razvijala

živa bića zove se evolucija pomoću mehanizma koji se zove

prirodna selekcija, a može se definirati pomoću dvije rečenice:

borba za opstanak i preživljavanje najsposobniji. Smisao kao

takav ne postoji osim što čovjek mora jesti i piti da preživi, te

širiti svoje gene putem razmnožavanja.

Iako se sve nabrojano smatra „zlatnim teletom“ moderne

znanosti, uz rijetke, ali postojeće prigovore drugih znanstvenika

ono je ipak u koliziji sa svime što znamo iz područja

humanističkih i društvenih znanosti. Time je zacrtan put svim

drugim znanostima koje poručavaju čovjeka; filozofiji,

sociologiji, psihologiji, medicini, pa čak i teologiji. Ono što je

filozofija bila u srednjemu vijeku teologiji (služavka) sada su

postale humanističke znanosti prirodnim znanostima,

podređuju joj se i mjenjaju bit svoga predmeta prilagođavajući

se trenutnoj paradigmi.

Čovjek u znanstveno-tehnološkom svijetu ne može

nikako imati smisao niti značenje više od potrošne robe. To se

vidi u eksploataciji radnika u tvornicama ili trgovinama, žena u

modnoj industriji, muškaraca u sportu, itd. Mediji oblikuju naš

svijet bez trnuke kritike prema tehnologiji ili znanosti koja nije

dokazana, već predstavljena. Jedina i isključiva kritika

suvremene kulture je kritika jedine institucije koja nudi Smisao

i to već preko dvije tisuće godina, a to je Katolička Crkva.

Primjetnimo jednu činjencu, kada se govori o sekularizaciji,

Page 157: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 157

gotovo nikad se ne govori o sekularizaciji Indije, Turske,

Indonezije, itd., nego uvijek o zapadnim državama koje su

pretežito kršćanske. Nikada se ne spominje koliko je Kanada ili

Francuska ili Njemačka neprijateljski raspoložena upravo prema

Katoličkoj Crkva, a ne toliko prema drugim kršćanskim

denominacijama ili nekršćanskim religijama. Te se gotovo nikad

ne spominje Kinu koja je najsekularnija država na svijetu, a

svakodnevno brutalno i nemilosrdno krši ljudska prava.

Smisao se jedino može pronaći i živjeti tamo gdje ljudski

život ima značenje. A značenje može imati samo tamo gdje se

na čovjeka, ali i na druga živa bića gleda kao svrhu, odnsno cilj,

a ne sredstvo. Samo onaj svjetonazor koji vidi zajedništvo u

induvidalnosti i individualnost u zajedništvu može imati

kapacitet shvaćanja dubine ljudskoga bića. A smisao jest upravo

težnja k tome.

Odnosno, smisao života jest, uzdizati se tjelesno i

duhovno u punini Istine, koja je nama objavljena pomoću

prirodnoga svjetla i svete Objave – koja više od dvije tisuće

godina navješta spasenje ljudskoga roda putem Isusa iz

Nazareta, te ju aktualizirati u vlastitome životu, ovisno o našim

mogućnostima kako bismo postigli već sada blaženstvo i

razboritost.

Razmotrimo što smo napisali. Uzdizanje kao takvo

predstavlja put k nečemu, a ne puko bivanje kao takvo. Ono je

suprotno pasivnosti koja je obilježje istočnjačkih filozofsko-

religijskih nauka, ali i samoj antropologiji kao takvoj. Naime,

čovjek nije biće stajanja i sjedenja, nego je biće napretka i

doista, čak i prosvjetiteljstvo kao takvo teži nečemu –

manjakavost potonjeg leži u nemogućnosti izrečene težnje, koja

nužno vodi k relativizmu. Ali kao i znanost koja po svojoj

prirodi napreduje i biva sve složenija i razgranatija, tako i u

Page 158: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 158

čovjeku leži sjeme Aktivnosti. Francuski filozof Maurice Blondel

pisao je slično, on je smatrao da samo Bog može ispuniti

čovjeka i da čovjek svim svojim bićem tome teži. (Za više vidi:

L’Action, I–II, 1944–46). Čovjek u svom biću duboko ima čežnju

za nečim, ili bolje rečeno čovjek cijeli svoj život teži biti svjestan

svoga postojanja, tj. traži sama sebe. Stari grci su to objedinili i

napisali na ulazu u hram u Delfima svojevrsni moto antike:

„spoznaj sama sebe!“ (grč. gnothi seauton).

No spoznati sebe, znači spoznati svijet, a spoznati svijet

znači pronaći svoje mjestu u njemu, jedno ne ide bez drugoga.

Za ostvarivanje čovjeka i ispunjenje onoga što se zove Smisao,

potreban je put. Kao što je sveti Bonavatura kršćanstvo smatrao

put duha k Bogu, tako ćemo i mi shvatiti pitanje odgovora na

Smisao kao takav. Odnosno, da čovjek spozna sebe, svijet i

smisao, treba metodu na temelju koje će moći to ostvariti. Ta

metoda se objedinjuje u dvjema stvarima. Prva je najbolje

raspoređena stvar na svijetu, zdrav razum ili bolje rečeno samo

razum, jer pitanje zdravog razuma vuče neke druge lingvističke

poteškoće, a druga je sveta Objava.

Što je razum? Odgovor na ovo pitanje svakim je novi

otkrićem sve teže, ali bez razuma – prirodnoga svijetla kojeg

baštini svaki čovjek u onoj mjeri koji mu je dovoljan za

rasuđivanje, svijet kakvog imamo ne bi uopće bio moguć.

Čovjeka razum ne definira, jer da je to slučaj malouni ljudi ne bi

bili ljudi, ali to nitko ne smatra istinom. Razum shvaćem u

onom smislu za koji vjerujemo da služi jest oruđe. Možemo reći

da je razum kao platonovski demijurg koji nastoji već stvorenu

materiju raspodijeliti i oblikovati svijet. Razum je oruđe

poomoću kojega mi razumijemo svijet, a svijet je intelgibilan a

takav ne može biti po nama, nego samo po nekome drugome.

Sama razumljivost svijeta trebala bi biti dokaz Stvoritelja. Bez

Page 159: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 159

razuma čovjek ne bspoznao matematiku, a bez matematike ne

bi mogli graditi mostove, imati logiku, proizvoditi automobile,

itd. Bez razuma na kraju nema niti filozofije niti mišljenja uopće

– jer svako mišljenje koje proizlazi iz ljudskih usta je proizašlo

iz filtra razuma. Na kraju ovisi o tom filtru kakva je kvaliteta i

kakvo će to mišljenje biti, jer činjenica jest, da ne posjeduje

svatko isti kapacitet za razumsko promišljanje, najbolji primjer

za to je njemačka demokracija dvadesetog stoljeća.

Paradigma koja danas nastoji sve svesti na razum,

zaboravila je na emocije koje igraju važnu ulogu u onome što se

zove humanizam – ako još vjerujemo u takvo nešto. Sveta

Objava upravo tu dobiva mjesto kao jedna od metoda kojom se

ostvaruje Smisao. No, ne putem emocija, upravo zato je razum

postavljen na prvo mjesto. On je nužan i izuzetno bitan, ali ne i

jedina metoda putem kojom se stječe Smisao. Dobar su primjer

za to mnogi sretni ljudi koji i nisu baš učeni, ali po njihovim

djelima i životom možemo sigurno reći da su bili sretni, a sreća

kao takva nužno je povezana sa smislenim životom.

Kada ubacimo kategoriju Svetoga pisma i počNEmo

govoriti o objektivnosti, onda nam često oslabi smisao za

evangelizaciju koja nam je dana upravo u njoj. Kako pomiriti

razlike različith vjerovanja? Kako znati da je Biblija, a ne Quran

uistinu prava objava? Na ta pitanja odgovor ćemo dobiti putem

razuma i emocija. Naime, mnogi ljudi smatraju da je razum

nešto objektivno te da su emocije uvijek subjektivan osjećaj. No

je li zaista tako? Velika većina ljudi će na umjetničku sliku

reagirati isto bila ona lijepa ili užasna, ali na nekakvu

matematičku jednadžbu različito. Emocije su objektivnije nama

ljudima, nego li mi to mislimo. Ta sveza emocija i razuma,

pomaže nam da se kao bića-ljudi odlučimo za svoj život

odnosno da odgovorimo na pitanje – kako ćemo živjeti?

Page 160: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 160

Komparativna religija ispituje razlike i sličnosti

određenih religija, no jedno je sigurno – naš razum i naše

emocije nas uvijek šalje u onom smijeru koji je za veliku većinu

ljudi Smislen. Muslimani kao i Kršćani vjeruju u molitvu, post,

grijeh, pravdu i jednoga Boga. Sličnost je neupitna, ostalo je

stvar teološko-filozofsko-povijesnih razmatranja koja ćemo

ostaviti sa strane. Kao i odnos razuma i emocija na religiju.

Nakon što smo razmotrili uzdizanje kao prirodnog

stanja ljudske naravi, te dvije metode pomoću kojih upravljamo

to uzdizanje kao takvo, vrijeme je da objasnimo čijnenicu da

moramo uzdizati ne samo duhom i dušom, kako se to obično

misli, već i tijelom. Apostol Pavao je naglašavao kako je naše

tijelo ništavno, a Franjo iz Asiza ga je takvim i tretirao. Vrijeme

je da se kaže kako je to teološki pogrešno. Duh neupitno ima

primat, Pavao tu jest u pravu kada govori o tome, ali čovjek ima

svoje tijelo koje mu je darovano i koje treba čuvati kao da se ne

radi o njegovom vlastitom tijelu, nego o Božjem tijelu. Jer naše

tijelo je Hram (usp. 1 Kor 6,19-20).

Crpiti svoje tijelo do granice kada počinje patiti i

raspadati se ne može nikako biti odlika nečega dobroga. Isus je

patio na križu i bivao je izbičevan, ali on to nije tražio, nego je

to nešto na što je on pristao. Upravo se u Uskrsnuću vidi

važnost ljudskoga tijela. To nije samo duh ili duša, već i tijelo

koje se može dodirnuti. Čovjek je više-dimenzionalno biće,

njega krase mnoge druge vrednote koje su dobre i u kojima se

čovjek upotpunjuje. Da je čovjek samo duh, molitva bi bila

dovoljna za njegovo održavanje, hrana i piće mu ne bi bili

potrebi, kao niti san. Čovjek ima potrebu dodirnuti nekoga i

osjetiti ljudsku toplinu pa makar i u rukovanju s nekim ili u

kratkom pogledu koji nije fizički dodir, ali djeluje kao jedan.

Čovjek je seksulano biće, Bog je stvorio muško i žensko da se

Page 161: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 161

sjedine jedno s drugim i postanu jedno tijelo. Važnost tijela se

očituje i u tome što ga kršćani na euharistiji jedu, i to pravo

Kristovo tijelo i pravu Kristovu krv. Bog koji je sišao s nebesa i

Utjelovio se. On se nije Produhovijo, jer je sam već bio do tada

Duh, ali se Utjelovio, postao je čovjek. Zato svaki čovjek koji želi

živjeti smislenim životom neka čuva svoje tijelo, neka se brine o

njemu koliko god to može, jer napoljetku – tijelo je dar.

Prvi Vatikanski koncil je donio odluku da čovjek

spoznaje Boga na dva načina: 1) Naravnim putem i 2)

Nadnaravnim putem.

Naravni put bih bio ono što smo već rekli, a to je razum,

um, emocijonalna inteligencija, spoznaja prirode i njezinih sila,

itd. A nadnaravni jest Objava, tj. Sveto pismo. To znači da nam

je punina Istine, kako definiramo sveukupnu cijelinu svega

postojećeg, već dana, i sve što moramo jest donijeti duhovnu

odluku da tražimo Istinu ma kakva ona bila, a Istina je tamo

gdje je i ljubav, a ljubav je Bog. Doista, spoznaja Boga u kojemu

leži sav smisao kao takav – jer napoljetku Bog i smisao su

istoznačni.

Ali čovjek ne živi samo nadajući se niti misaono

promatrajući, već on sudjeluje u svijetu svaki dan kao dio njega.

Upravo zato je bitno da čovjek aktualizira sebe u svijetu, jer

tako osim što sebi osigurava smislen život, on pomaže drugima

koji na njegovu primjeru mogu naučiti što to znači živjeti život

koji ima Smisao. Aktualizirati svoj smisao znači buditi se ujutro

sav oduševljen novim danom i avanturom koja nas čeka. To

znači vidjeti dobro u svima i oprostiti sebi manjakavosti koje

smo imali u prošlosti, jer kako je apostol Pavao rekao, naše

tijelo je grešno i to je nešto što ne možemo promjeniti, ali se

možemo truditi i raditi na tome, naravno u skladu s našim

mogućnostima.

Page 162: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 162

Nemamo svi iste mogućnosti. Netko ima više netko ima

manje i svi moramo raditi u skladu s tim što smo dobili. Netko

je pametan i treba mu manje vremena da shvati neki ozbiljni

filozofski tekst, no od njega će se i očekivati više i s tim će

pritisak biti veći, a neostvareni potencijal je jedna od najvećih

žalosti koje čovjek znade imati u svojoj starosti. Harmonija i

umjerenost jest ono što čovjek treba biti. Ako netko nije

imućan, on ne treba žaliti ako ne može dati mnogo novaca u

dobrotvorne svrhe, kao neki imućnici koji daju. Netko ima

novčano manje, ali je sretniji od onoga koji ima više. Zašto?

Zato što žovo u skladu sa svojim mogućnostima, ne preko toga

niti ispod toga.

Smisao života nije kako su mnogi mislili, uključujući i

Platona kada u svojemu dijalogu Fedon kaže da bi se svaki

istinski filozof trebao veseliti smrti i čak ju isčekivati, odnosno

prezirati ovaj sadašnji trenutak. Budućnost je ona kojom

težimo, ali to ne znači da moramo sadašnjost prezirati, dapače,

upravo zato, zbog budućnosti, trebamo sada biti sretni.

Isčekivanje je samo jedan od oblika ljudskog postojanja, ali ne i

onaj definitivni. Čovjek treba shvatiti da je Smisao upravo u

tome da se sada, ovdje, bude blažen i razborit.

Zašto razborit? Kako reče Aristotel: čovjek je životinja,

ali nije samo životinja. Čovjek je tijelo, ali nije samo tijelo. Ali

čovjeka i životinju razlikuje um. Razlikuje ga ono što mu

omogućuje filozofiju, što mu omogućuje religiju i što mu

omogućuje umjetnost po Hegelu. Upravo zato danas više no

ikad u povijesti čovječanstva čovjek mora biti mudar. Jer biti

pametn može biti i glup čovjek po Kantu. I budala može naučiti

nešto i položiti ispit. I ostvareni znanstvenik može izgovoriti

glupost iz svojih usta. Ali samo mudrac može rasuđivati i

odlučiti kako će živjeti svoj život. Samo je mudar čovjek

Page 163: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 163

pravedan čovjek, a mudrost ne traži govore niti puko čitanje,

već osluškivanje.

A zašto blažen. Pa zbog najboljeg govora ikad održanog

na svijetu. Govora na gori, gdje je Isus Krist rekao da će i

siromašni i progonjeni biti blaženi. Jer nada leži upravo u srcu

Smisla. Nada koja se najbolje oslikava Isusovim Uskrsnućem.

Naime, Bogočovjekom, koji je pobijedio smrt i ukazao ljudima

da na kraju svega ovoga što se zove život – a koji je u biti suzna

dolina – stoji nada. Zato je i vjera velika komponenta čovjekova

smisla, jer on ograničen duhom i tijelom, ne može prevagnuti

svoj nužni konačni svijet. No, nitko mu ne brani da vjeruje i dok

god čovjek ima vjere, smisao ga čeka na kraju njegova

ovozemaljaskog života koji je po mnogima zapravo istinski

početak. Kako reče Sokrat: „Bojati se smrti je ništa drugo nego

vjerovanje da smo mudri, kada nismo; i umišljati da znamo ono

što ne znamo. U realnosti, niko ne zna smrt; niko ne može reći,

ali ona može biti i najveća dobrobit čovječanstva; a opet je se

ljudi boje, kao da znaju sa sigurnošću da je najveće od svih

zala.“.

Page 164: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 164

Znanost i religija

Danas postoji u nekim kvazi-intelektualnim krugovima sumnja

da je nemoguće biti vjernik i znanstvenik u isto vrijeme. Takav

stav nije oduvijek bio prisutan, dapače, velika većina

znanstvenika u povijesti bili su vjernici, neki čak i svećenici.

Upravo se franjevac Roger Bacon koji je živio u 13. stoljeću

smatra jednim od začetnika prirodnih znanosti i

eksperimentalne metode uopće. Nadalje, ne treba niti govoriti o

mnogim znanstvenicima kojima je upravo religija bila poticaj za

bavljenje znanošću. Postoji vrlo dobar razlog i nije slučajan

zašto je znanost kakvu danas poznajemo nastala upravo na

prostoru kršćanske Europe, a ne recimo dalekog istoka.

Novovjekovna znanost je upravo nastala na temelju kršćanstva.

Znanstvenici tadašnjeg doba odnosno filozofi, vjerovali su da je

Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo, a kako je planet Zemlja

jedno od najvećih vidljivih Božji stvorenja shvatili su da je

najbolji način za pručavanje Boga i njegove naravi – vidljivi

svijet. A to su prirodni zakoni koje se najbolje proučavaju na

temelju ekperimentalne metode.

Ne treba uopće niti spominjati činjenicu da je upravo

Katolička Crkva osnovala većinu europskih sveučilišta. Postoje

mnogi dokazi koji potvrđuju tezu kako zapadni svijet u kojemu

danas živimo i koji vrvi od obilja, ne bi postojao odnosno ne bi

bio moguć bez kršćanstva. Jedan od dokaza koji govore tome u

Page 165: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 165

prilog jest i knjiga sociologa Maxa Webera koji nije bio sklon

religiji, ali jest znanosti – Protestantska etika i duh kapitalizma.

Upravo u toj svojoj poznatoj knjizi Weber objašnjava kako se

moderni kapitalizam ne bi mogao razviti bez kršćanskog duha

koji je smatrao vrlinom – rad i napredak.

Rascijep između znanosti i vjere nastao je za vrijeme

prosvjetiteljstva i krvoločne Francuske revolucije u kojoj je

religija i sve religiozno bilo napadnuto. Tada su Crkvi oduzeti

svi posjedi u Francuskoj te je u katedrali Notre Dame

postavljena božica Razuma. Immanuel Kant poznat je po izjavi:

„Sapere aude!“, što se smatra i krilaticom prosvjetiteljstva uopće

od kada je počeo tzv. „sukob“ vjere i znanosti. Time se htjelo

reći kako je čovjek napokon nadišao Boga i kako mu vjera nije

potrebna, nego kako bi se trebao služiti pomoću svoga razuma

koji treba biti i jedini autoritet u spoznaju svijeta. Nasuprot

razumu, po prosvjetiteljima, stajala je božanska objava, koja se

odbacivala zbog svoje dogmatičnosti. To je bio začetak

sekularnog humanizma i ideologija koje su proizašle iz njega,

gdje nije bilo mjesta za Boga, a posljedice toga su upravo viđene

kada su bezbožne ideologije došle na vlast i gledale na čovjeka

kao na sredstvo, a ne na cilj i time učinile masovne pokolje.

Vjerovatno najpoznatiji „slučaj“ koji se smatra dokazom

kako je Crkva bila protiv istine, a time i znanosti jest slučaj

Galilea Galilei. No da objasnimo kako je sve to pogrešno

shvaćeno i kako je Galileo stvarno bio u krivu, potrebno je

navesti određene činjenice. Kako Biblija nije znanstvena knjiga i

ne odgovara na pitanja: kako i zašto? – treba uzet u obzir kako

znanstvenici koji su se tada bavili prirodnim svijetom nisu to

činili na temelju onoga što piše u Bibliji, nego onoga što vide u

prirodi. Crkva se nikada službeno nije bavila sa znanošću – jer

to nije njezino poslanje – nego je navještala Radosnu vijest i

Page 166: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 166

spašavala duše. Tako da se Crkva – kao što čini i sada – držala

po strani što se tiče znanosti općenito.

Naravno, jedno ukoliko su bila dovedena u pitanja

određene postavke koji ruše temelje Biblije kao takve, onda se

Crkva miješala i većinom je bila u pravu. Ono što je bitno

naglasiti jest to da je istina da se u srednjem vijeku smatralo da

je Zemlja u centru svemira i da Sunce kruži oko nje. No to nije

nikada bio službeni stav Crkve niti to ima ikakve veze sa

Biblijom. To je preuzeto iz ptolomejskoga sustava koji potječe iz

stare Grčke i što je zapravo bila tadašnja mainstream znanost.

Čak je i Aristotel naučavao da je Zemlja u centru Svemira – no

to nije nikad bilo učenje Crkve, iz jednostavnog razloga što se

ona time ne bavi. Crkva je samo priznala grčku znanost (kao što

prizaje i današnju bez velikog upliva u istu) i kada je Kepler

(inače svećenik) došao do spoznaje o heliocentričnom sustavu,

sama Crkva s tim nije imala problema što je i dokaz julijanski

kalendar pape Grgura VIII. Protiv Galilea je pokrenut

inkvizicijski proces jer je prekršio pravilo zato što je objavio

knjigu koja nije imala dostatne dokaze o tome, a na kraju je

osuđen na kućni pritvor, te je umro kao kršćanin u zagrljaju

svoje kćerke.

Najpoznatija znanstvena teorija osim teorije velikog

praska jest teorija evolucije čiji začetnik nije kako se to obično

misli Charles Darwin, jer je teorija kao takva stara nekoliko

tisuća godina, no Darwin je prvi koji je sistematizirao teoriju i

potkrijepio ju dokazima. Sama teorija jednom kada je obavljena

u knjizi O postanku vrsta iz 1859. godine izazvala je brojne

reakcije, što pozitivne, što negativne. Potonje su dolazile

najčešće iz protestantskih denominacija, napose Anglikanske

crkve. Danas se sasvim neopravdano tereti Katolička Crkva da je

bila protiv znanosti i da je nastojala umanjiti trud Charlesa

Page 167: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 167

Darwina ismijavajući ga i prikazujući ga kao majmuna u

karikaturama. Međutim, to nije nikako bilo djelo Katoličke

Crkve, a dokaz tomu jest činjenica da je tada (i sve do Drugog

Vatikanskog Koncila 1962.-1965.) u Crkvi postojao takozvani

Indeks zabranjenih knjiga punim imenom Index librorum

prohibitorum, u kojem je Crkva stavljala sva ona djela čije je

učenje bilo protiv Katoličke doktrine. Zanimljivo je da krunsko

djelo Charlesa Darwina O postanku vrsta nije nikada bilo tamo!

No, osim toga valja svakako napomenuti kako je i sâm

Darwin bio po vokaciji teolog! Upravo u to vrijeme bio je još

jedan znanstvenik-svećenik Greogory Mendel koji se inače

smatra ocem genetike, na kojega se Darwin rado pozivao, što

nam samo govori o tome koliko je Katolička Crkva bila za

znanost i koliko je svećenstvo doprinijelo istomu.

Da potvrdimo kako je kršćanski nauk o stvaranju svijeta

koherentan sa modernom znanošću, pogotovo astronomijom

koja pripada teorijskoj fizici koja se bavi proučavanjem svemira,

navest ćemo u kratkim crtama kako je nastala teorija velikoga

praska (eng. Big Bang theory) i zašto je upravo ona dokaz da su

vjera i znanost sasvim komplementarne. Naime, danas kada se

u javnom diskursu govori o međusobnoj isključivosti znanosti i

vjere, skoro pa uvijek se to pitanje postavlja fizičarima koji se

bave svemirom. No ono što je zanimljivo jest da mnogi ljudi koji

se dive tehnološkom napretku i znanosti uopće, nisu niti svjesni

da je najveći fizičar 20. stoljeća bio katolički svećenik rodom iz

Belgije, njegovo ime je Georges Lemaître. Upravo je on

uvjerio velikog A. Einsteina da svemir ipak nije beskonačan

kako se do tada mislilo, nego da ima vremenski i prostorni

početak, što je prvi i matematički dokazao kako bi poslije

njegova teorija bila i eksperimentalno potvrđena Hubbelovim

telekskopom kojim se dokazuje kako se planeti svake godine sve

Page 168: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 168

više udaljavaju jedan od drugoga što znači da su davno bili

spojeni u jednu gustu masu koju je Lemaître nazvao

praatomom. Usporedimo li tu činjenicu sa prvim riječima

Biblije: „U početku…“ (Post 1,1), dolazimo do činjenice kako ono

što je teologija govorila stoljećima – da je svemir imao svoj

početak – da je to moderna fizika sada i dokazala odnosno svi

dokazi upućuju na to. Što znači da se vjera i znanost

međusobno nadopunjuju. Naravno, uvijek će biti onih kojima

činjenice neće odgovarati njihovoj tezi, a kako je slavni Hegel

rekao: „… tim gore po činjenice.“.

Page 169: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 169

Page 170: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 170

O autoru

Stipe B. Mlikotić rođen je u Splitu 18. 12. 1993. godine.

Završio je Elektrotehničku školu u Splitu. Studirao je

povijest, filozofiju i teologiju. Ovo mu je treća knjiga. Do

sada je objavio dvije zbirke pjesama: Promenada i Okidač

neizmjerne tišine.

Page 171: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 171

Page 172: Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić

Noćne besjede

| 172

ISBN 978-953-49603-2-5