noam chomsky tko vlada svijetom?

Noam ChomskyTKO VLADA SVIJETOM?

Tko vlada svijetom? AMEN.indd 1 28/10/16 14:19

Biblioteka

IzdajeNaklada LJEVAK d.o.o.

DirektoricaIVANA LJEVAK LEBEDA

UrednikKRISTIJAN VUJIČIĆ


Preveo s engleskogaDAMIR BILIČIĆ

Zagreb, studeni 2016.

NOAM CHOMSKY

TKO VLADA SVIJETOM?


Naslov izvornika:Noam Chomsky

WHO RULES THE WORLD?

Copyright © 2016 by Valéria Galvào Wasserman-Chomsky.Published by arrangement with Metropolitan Books, a division of

Henry Holt and Company, LLC, New York, USA.All rights reserved.

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2016.

Pojedini dijelovi ove knjige već su objavljeni, u drukčijem obliku, u sljedećim izdanjima i publikacijama: Al-Akhbar, Boston Review, chomsky.info, CNN.com, Mondoweiss, The New York Times syndicate, The Oslo Accords: A Critical Assessment (ur. Petter Bauck i Mohammed Omer), TomDispatch, i časopisu Z.

ISBN 978-953-303-966-4 (meki uvez)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946504

ISBN 978-953-303-967-1 (tvrdi uvez)CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946505


S A D R Ž A J

Uvod 7 1. Odgovornost intelektualaca, još jednom 12 2. Teroristi traženi širom svijeta 31 3. Dopisi o mučenju i povijesna amnezija 42 4. Nevidljiva ruka moći 58 5. Slabljenje Amerike: uzroci i posljedice 74 6. Je li Amerika gotova? 85 7. Magna Carta, njezina i naša sudbina 104 8. Tjedan u kojem se svijet zaustavio 123 9. Sporazum iz Osla: kontekst i posljedice 14010. Na pragu uništenja 15411. Izrael-Palestina: Stvarne mogućnosti 16212. „Ništa za druge“: Klasni rat u Sjedinjenim Državama 17113. Čija sigurnost? Kako Washington štiti sebe i korporativni sektor 17814. Velika sramota 192


15. Koliko minuta do ponoći? 21116. Prekidi vatre koji se nikad ne prestaju kršiti 22217. SAD je vodeća teroristička država 23218. Obamin povijesni potez 23719. „Dva moguća pristupa“ 24420. Jedan dan u životu čitatelja New York Timesa 24921. „Iranska prijetnja“: Tko je najveća opasnost za mir u svijetu? 25422. Sat sudnjega dana 26823. Gospodari čovječanstva 279

Bilješke 301Kazalo 344


U V O D

Pitanje koje postavljamo u naslovu ove knjige ne može imati jed-nostavan i jednoznačan odgovor. Svijet je za to odviše raznovrstan, odviše kompleksan. No nije teško uočiti velike razlike u sposobno-sti oblikovanja događaja u svijetu i odrediti istaknutije i utjecajnije aktere.

Među državama, još od završetka Drugoga svjetskog rata, Sje-dinjene Američke Države daleko su najistaknutije među nejedna-kima, a takvo se stanje i održava. One i dalje uvelike postavljaju okvire i uvjete globalnog diskursa, u rasponu od pitanja kao što su odnosi Izraela i Palestine, Iran, Latinska Amerika, „rat protiv tero-rizma“, međunarodno gospodarsko organiziranje, pravo i pravda, i drugih sličnih pitanja, sve do najvažnijih pitanja očuvanja civili-zacije (nuklearni rat i uništenje prirodnog okoliša). Ali i njihova se moć smanjuje otkako je 1945. dosegnula povijesno nezabilježen vrhunac. A uz to neizbježno slabljenje, moć Washingtona u odre-đenoj mjeri dijeli se unutar „de facto vlade“ „gospodarâ svemira“, da se poslužimo izrazima kojima se služe poslovni novinari – mi-sleći na vodeće sile državnog kapitalizma (zemlje skupine G7), kao i institucije koje nadziru u ovo „doba novog imperijalizma“,


8 n o a m c h o m s k y

kao što su Međunarodni monetarni fond i globalne trgovinske organizacije.1

Ti „gospodari svemira“, dakako, vrlo su daleko od pravih pred-stavnika stanovništva dominantnih sila. Čak i u demokratični-jim državama stanovništvo ima tek ograničen utjecaj na političke odluke. U Sjedinjenim Državama istaknuti istraživači nude vrlo uvjerljive dokaze o tome da „ekonomske elite i organizirane sku-pine koje predstavljaju poslovne interese imaju značajan neovisni utjecaj na politiku američke vlade, dok prosječni građani i inte-resne skupine s masovnom bazom imaju vrlo malo ili čak nimalo neovisnog utjecaja“. Rezultati njihova istraživanja, zaključuju au-tori, „značajno podupiru teorije o dominaciji ekonomskih elita, kao i teorije o pristranome pluralizmu, ali ne i teorije većinske izborne demokracije i većinskog pluralizma“. Neka druga istraživanja poka-zala su da je većina stanovništva, u donjem dijelu ljestvice prihoda/bogatstva, u biti isključena iz političkog sustava, da se službeni predstavnici i ne obaziru na njihova mišljenja i stavove, dok jedan minijaturni sektor koji je na vrhu te ljestvice ima nepojmljivo velik utjecaj, te da, u dugotrajnim vremenskim razdobljima, financira-nje kampanja iznimno dobro predviđa političke odluke.2

Jedna je od posljedica i takozvana apatija: ljudi se ni ne trude glasati. A takvi stavovi pokazuju značajnu korelaciju s klasnom pripadnošću. O vjerojatnim razlozima za to prije trideset pet go-dina pisao je jedan od vodećih stručnjaka za izbornu politiku, Walter Dean Burnham. On je apstinenciju povezao s „ključnom komparativnom jedinstvenošću američkog političkog sustava: s potpunim izostankom socijalističke ili radničke masovne stranke kao organiziranog natjecatelja na izbornome tržištu“, što, ustvrdio je on, objašnjava velik dio „apstinencijske stope uzrokovane kla-snom pripadnošću“ kao i umanjivanje broja i značaja političkih opcija koje može poduprijeti opća populacija, ali koje su suprotne interesima elita. Ta opažanja sežu sve do sadašnjosti. U jednoj po-mnoj analizi izbora 2014. Burnham i Thomas Ferguson pokazuju


t k o v l a d a s v i j e t o m ? 9

da stope glasanja „podsjećaju na prve dane 19. stoljeća“, kada su glasačka prava bila praktički ograničena na muškarce s imovinom. Njih dvojica zaključuju da „i izravni glasački dokazi i zdrav razum potvrđuju da je velik broj Amerikanaca danas oprezan kad su u pitanju obje glavne političke stranke i da ih sve više uzrujavaju izgledi koji im se nude dugoročno. Mnogi su uvjereni da tek šačica velikih interesnih skupina nadzire cjelokupnu politiku. Žude za učinkovitim načinima djelovanja kako bi preokrenuli dugoročni trend gospodarskog propadanja i pomahnitalu ekonomsku nejed-nakost, ali ništa od toga u potrebnim razmjerima neće im ponuditi ni jedna od vodećih američkih stranaka koje pokreće novac. To bi samo moglo ubrzati raspad političkog sustava koji je bio očit već i na izborima za Kongres 2014. godine“.3

U Europi je propadanje demokracije podjednako izraženo, jer se odluke o presudnim pitanjima prebacuju u nadležnost briselske birokracije i financijskih interesnih krugova koje ona u najvećoj mjeri predstavlja. Prijezir prema demokraciji razotkriven je žesto-kom, upravo divljačkom reakcijom, u srpnju 2015. godine, na samu pomisao na to da bi narod Grčke mogao imati kakvo-takvo pravo glasa u određivanju sudbine vlastitoga društva, razorenoga okrutnom politikom štednje „trojke“ – Europske komisije, Eu-ropske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda (oso-bito MMF-ovih političkih aktera, a ne njihovih ekonomista, koji kritiziraju destruktivnu politiku). Ta politika štednje nametnuta je s proklamiranim ciljem smanjenja grčkoga duga. Ipak, takav je pristup zapravo povećao dug u odnosu na BDP, dok je grčko druš-tveno tkivo raskomadano, a sama Grčka poslužila za usmjeravanje mjera financijskog spašavanja na francuske i njemačke banke koje su izdale riskantne kredite.

Malo toga ovdje iznenađuje. Klasni rat, koji je obično jedno-stran, ima dugotrajnu i mučnu povijest. U osvit suvremenog doba državnog kapitalizma Adam Smith osudio je „gospodare čovječan-stva“ svojega doba, „engleske trgovce i proizvođače“, koji su „dale-



ko najveći autori“ politike i koji dobro paze da se „najviše vodi ra-čuna“ o njihovim interesima, bez obzira na to koliko je „ozbiljan“ učinak na druge (ponajprije žrtve njihove „divljačke nepravde“ u inozemstvu, ali i na velik dio engleskog stanovništva). Neoliberal-no razdoblje prethodnog naraštaja dodalo je vlastite diskretne ele-mente toj klasičnoj slici, pri čemu se gospodari regrutiraju iz naj-viših slojeva sve monopoliziranijih gospodarstava, gargantuanskih i nerijetko grabežljivih financijskih institucija, multinacionalnih tvrtki koje štiti državna moć, kao i iz redova političkih moćnika koji u velikoj mjeri zastupaju vlastite interese.

U međuvremenu, gotovo da i nema dana bez novih izvještaja o zlokobnim znanstvenim otkrićima o brzini uništavanja prirod-nog okoliša. Čovjek baš ne osjeća osobitu utjehu dok čita da se „na području središnjih geografskih širina na sjevernoj hemisferi prosječna temperatura povećava tempom koji odgovara premje-štanju na jug za oko 10 metara na dan“, što je „oko 100 puta brže od većeg dijela klimatskih promjena koje opažamo u geološkoj povijesti planeta“ – i možda 1000 puta brže, prema nekim drugim tehničkim istraživanjima.4

Podjednako sumorno izgleda i sve veća opasnost od nuklearnog rata. Upućeni bivši ministar obrane William Perry, koji nipošto nije prorok, izglede za nuklearnu katastrofu danas smatra većima nego u vrijeme Hladnoga rata, kada je izbjegavanje nezamislive katastrofe bilo gotovo pravo čudo. U međuvremenu velike sile ustrajno nastavljaju provoditi programe „nacionalne nesigurno-sti“, da se poslužimo vrlo prikladnim izrazom dugogodišnjeg ana-litičara CIA-e Melvina Goodmana. Perry je ujedno jedan od onih specijaliziranih stručnjaka koji su pozvali predsjednika Obamu da „prekine razvoj novog krstarećeg projektila“, nuklearnog oružja s poboljšanim ciljanjem i manjim oslobađanjem energije, izraže-nim u kilotonama, koji bi mogao potaknuti „ograničeni nuklearni rat“, što bi vrlo brzo eskaliralo do razine dobro poznate dinamike i dovesti do krajnje katastrofe. Što je još gore, novi projektil ima



i nuklearnu i nenuklearnu verziju, pa tako „napadnuti neprijatelj može pretpostaviti da se događa najgori mogući scenarij i reagira-ti pretjerano, te tako pokrenuti pravi nuklearni rat“. No gotovo nema razloga smatrati da će netko poslušati savjete, jer Pentagonov plan o bilijun dolara vrijednome poboljšanju sustavâ nuklearnog naoružanja napreduje onako kako je i zamišljen, pri čemu manje sile poduzimaju vlastite korake u smjeru završnog armagedona.5

Čini mi se da ove napomene ocrtavaju razmjerno nepristran prikaz glavnih aktera. U poglavljima koja slijede nastojim istražiti pitanja o tome tko vlada svijetom, kako ti vladari djeluju kako bi ostvarili ciljeve i kamo oni vode – i kako „potlačeno stanovništvo“, da se poslužim vrlo korisnim izrazom Thorsteina Veblena, eventu-alno može pokušati nadvladati moć velikih tvrtki i nacionalistič-kih doktrina te, kako se on izrazio, „oživjeti i postati sposobnima za život“.

Vremena je malo.


12

1

Odgovornost intelektualaca, još jednom

Prije nego što počnemo razmatrati odgovornost intelektualaca, bilo bi korisno pojasniti na koga točno mislimo.

Pojam „intelektualaca“ u suvremenome smislu počeo se če-šće koristiti 1898. godine, s pojavom „Manifesta intelektualaca“ iz pera dreyfusovaca, koji su, nadahnuti otvorenim prosvjednim pis mom Émilea Zole francuskome predsjedniku, osudili i namje-štenu optužnicu za veleizdaju francuskome topničkom časniku Alfredu Dreyfusu, kao i zataškavanje od vojske koje je uslijedilo. Stav Dreyfusovih zagovornika odražava sliku o intelektualcima kao braniteljima pravde koji se hrabro, pošteno i časno suočavaju s vlašću. Ali u to vrijeme na njih se baš i nije tako gledalo. Kao manjinu unutar obrazovane klase, njih je glavnina intelektualne elite ogorčeno osudila, a to se osobito odnosi na istaknute poje-dince među „besmrtnicima izrazito protudreyfusovske Académie Française“, kako navodi sociolog Steven Lukes. Romanopiscu, po litičaru i predvodniku protudreyfusovaca, Mauriceu Barrèsu, dreyfusovci bili su „anarhisti s katedre“. Jednome drugome od tih besmrtnika, Ferdinandu Brunetièreu, već je sama riječ „intelektu-alac“ označavala „jednu od najapsurdnijih ekscentričnosti našega



doba – a pritom mislim na pretenciozno uzdizanje pisaca, znan-stvenika, profesora i filologa na razinu nadljudi“ koji se usuđuju „prema našim generalima odnositi kao prema idiotima, prema našim društvenim institucijama kao apsurdnima i prema našim tradicijama kao nezdravima“.1

Tko su, dakle, bili ti intelektualci? Manjina koju je nadahnuo Zola (osuđen na zatvor zbog klevete, pa je pobjegao iz zemlje) ili besmrtnici iz Akademije? To pitanje, u ovom ili onom obliku, odjekuje kroz povijest.

INTELEKTUALCI: DVIJE K ATEGORIJE

Jedan odgovor pojavio se tijekom Prvoga svjetskog rata, kada su istaknuti intelektualci sa svih strana gorljivo pružali potporu svojoj državi. U „Manifestu devedeset trojice“, vodeći pojedinci jedne od najprosvjećenijih zemalja pozvali su Zapad da „vjeruje u nas! Vjerujte da ćemo nastaviti ovaj rat do kraja kao civilizirana zemlja kojoj je naslijeđe jednoga Goethea, Beethovena i Kanta jednako sveto kao i vlastito srce i dom“.2 Njihovi kolege sa su-protne strane intelektualnih rovova jednakom su gorljivošću po-držali plemenite ciljeve, ali su ih nadmašili u samoobožavanju. U časopisu New Republic ustvrdili su da je „djelotvorne i odlučne poteze u korist rata ostvarila… klasa koju je nužno sveobuhvatno, ali i okvirno opisati kao ‘intelektualce’“. Ti napredni pojedinci smatrali su da jamče da Sjedinjene Države ulaze u rat „pod utjeca-jem utvrđenoga moralnog stava, nakon najvišeg stupnja odvagi-vanja promišljanju sklonijih pripadnika zajednice“. A zapravo se radilo o žrtvama „kuhinje“ britanskog Ministarstva informiranja, koje je u tajnosti nastojalo „usmjeriti razmišljanje najvećeg dijela svijeta“, ali osobito usmjeriti razmišljanje američkih naprednih intelektualaca koji bi mogli pomoći da se u pacifističkoj zemlji stvori ratna groznica.3



Johna Deweyja silno se dojmila velika „psihološka i obrazovna pouka“ rata, koja je dokazala da ljudi – točnije „inteligentni pri-padnici zajednice“ – mogu „preuzeti pitanja koja se odnose na čo-vječanstvo i njime upravljati… promišljeno i inteligentno“, kako bi ostvarili željene ciljeve.4 (Deweyju je trebalo tek nekoliko godi-na da od odgovornog intelektualca Prvoga svjetskog rata postane „anarhistom s katedre“, koji osuđuje „neslobodne medije“ i pita „do koje su mjere istinska intelektualna sloboda i društvena od-govornost mogući u nekim većim razmjerima u sklopu postojećeg ekonomskog režima“.5)

Svi, dakako, nisu tako poslušno stali u vrstu. Istaknuti pojedinci kao što su bili Bertrand Russell, Eugene Debs, Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht bili su, poput Zole, osuđeni na zatvor. Debs je ka-žnjen osobito strogo – deset godina zatvora jer je počeo postavljati pitanja o „ratu za demokraciju i ljudska prava“ predsjednika Wilso-na. Wilson je po završetku rata odbio amnestirati ga, iako je pred-sjednik Harding na koncu popustio. Neki disidenti, poput Thor-steina Veblena, doživjeli su prijekore, ali odnos prema njima nije bio toliko strog. Veblen je dobio otkaz u Upravi za hranu nakon što je pripremio izvještaj kojim je pokazao da bi se nedostatak radne snage na farmama mogao riješiti okončanjem Wilsonova nesmilje-nog progona sindikatâ, a osobito sindikata Industrijskih radnika svijeta. Randolphu Bourneu više nije bilo omogućeno da piše u naprednim časopisima nakon što je kritici podvrgnuo „savez bene-volentno imperijalističkih zemalja“ i njihova uzvišena nastojanja.6

Takav obrazac pohvala i kazna dobro je poznat tijekom cijele povijesti: oni koji se stave u službu države obično dobivaju pohvale opće intelektualne zajednice, dok one koji se odbiju tako svrstati uz državu očekuje kazna.

Istaknuti znanstvenici kasnije će eksplicitnije razlikovati dvi-je kategorije intelektualaca. Apsurdne ekscentrike tako se naziva „intelektualcima usmjerenima na vrijednosti“ i oni su „izazov de-mokratskoj vlasti koji je, barem potencijalno, jednako velik i oz-



biljan kao i izazovi koje su ranije predstavljale aristokratske klike, fašistički pokreti i komunističke partije“. Među ostalim nedjelima, ta opasna stvorenja „posvećuju se umanjivanju vrijednosti vodstva, suprotstavljanju autoritetu“, pa čak i sukobljavanju s institucija-ma odgovornima za „indoktrinaciju mladih“. Neki se spuštaju čak i toliko nisko da sumnjaju u plemenitost ratnih ciljeva, poput Bournea. Takvo ocrnjivanje neposlušnika koji se odupiru autori-tetu i uspostavljenome poretku iznijeli su i stručnjaci iz liberal-ne i internacionalističke Trilateralne komisije – Carterova vlada velikim je dijelom sastavljena iz njezinih redova – u istraživanju Kriza demokracije iz 1975. godine. Poput onih naprednih pojedi-naca iz New Republica tijekom Prvoga svjetskog rata, i oni pojam „intelektualca“ šire preko Brunetièreovih okvira, tako da obuhvaća i „tehnokratske intelektualce kao i intelektualce koji su usmjere-ni na politiku“, odgovorne i ozbiljne mislioce koji se posvećuju konstruktivnome radu oblikovanja politike unutar odavno ukori-jenjenih institucija, kao i jamstvima za to da će se indoktrinacija mladih nastaviti po zacrtanome planu.7

Stručnjake iz Trilaterale osobito je uzbunio „višak demokraci-je“ u doba nemirâ, šezdesetih godina 20. stoljeća, kada su inače pasivni i apatični dijelovi stanovništva ušli u političku arenu kako bi se založili za pitanja koja su ih brinula: manjine, žene, mladi, stari, zaposlene osobe… ukratko, oni dijelovi populacije kojima ponekad pripisujemo „posebne interese“. Njih valja razlikovati od onih koje je Adam Smith nazvao „gospodarima čovječanstva“, a koji su „glavni projektanti“ vladine politike i koji se povode za svojom „izopačenom maksimom“: „Sve za nas i ništa za druge.“ 8 U knjizi Trilateralne komisije o ulozi gospodarâ u političkoj areni ne govori se s prijezirom, niti se uopće govori, po svoj prilici jer su ti gospodari predstavnici „nacionalnog interesa“, poput onih koji su sami sebi pljeskali jer zemlju vode u rat „nakon najvišeg stupnja odvagivanja promišljanju sklonijih pripadnika zajednice“ koji su tako donijeli „moralnu presudu“.



Kako bi nadvladali pretjerano velik teret koji državi nameću posebni interesi, trilateralisti su pozvali na više „umjerenosti u de-mokraciji“, povratak pasivnosti onih koji zaslužuju manje, možda čak i povratak u ono sretno doba kada je „Truman mogao vladati zemljom uz suradnju razmjerno malenog broja odvjetnika i ban-kara iz Wall Streeta“, pa je demokracija tako cvjetala.

Trilateralisti su bez problema mogli tvrditi da se pridržavaju izvornih namjera zapisanih u Ustavu, „duboko prirođeno aristo-kratskome dokumentu čiji je cilj bio obuzdati demokratske sklo-nosti tog doba“, prepuštanjem vlasti „boljem soju“ ljudi i onemo-gućujući „one koji nisu bogati, nisu uzvišenog podrijetla, niti su se istaknuli obnašanjem političkih funkcija“, da se poslužimo rije-čima povjesničara Gordona Wooda.9 Ali u njegovu obranu mora-mo reći da je Madison imao pretkapitalistički mentalitet. Kad je ustvrdio da bi vlast trebala biti u rukama „bogatstva nacije“, „spo-sobnije skupine ljudi“, mislio je na pojedince po uzoru na „pro-svijetljene državnike“ i „benevolentne mislioce“ iz zamišljenoga rimskog svijeta. Oni bi tako bili „čisti i plemeniti“, „inteligentni i domoljubni ljudi s imovinom i neovisnim okolnostima“, „čija mudrost na najbolji način može odrediti istinske interese vlastite zemlje i koji će zahvaljujući domoljublju i ljubavi prema pravdi biti najmanje u iskušenju da ih žrtvuju privremenim ili pristra-nim interesima“. Tako obdareni, ti ljudi „unijeli bi profinjenost i proširili javne stavove“, čuvajući javni interes od „nepodopšti-na“ demokratskih većina.10 Slično tome, napredni wilsonovski intelektualci mogli su se tješiti otkrićima bihevioralnih znanosti, koja je 1939. objasnio psiholog i pedagoški teoretičar Edward Thorndike:11

Za čovječanstvo je velika sreća što postoji značajna korela-cija između inteligencije i moralnosti, pa tako i dobrona-mjernosti prema drugim živim bićima… Stoga su oni koji su nam nadmoćni po sposobnostima u prosjeku i naši do-



bročinitelji i često je sigurnije vlastiti interes povjeriti njima nego nama samima.

Utješna doktrina, iako će neki možda zaključiti da je Adam Smith bio pronicljiviji.

IZOKRETANJE VRIJEDNOSTI

Razlika između dviju vrsta intelektualaca služi kao okvir za odre-đivanje „odgovornosti intelektualacâ“. Taj je izraz dvosmislen: od-nosi li se na njihovu moralnu odgovornost u ulozi čestitih ljudskih bića, koja su u mogućnosti iskoristiti povlastice i status i tako se zalagati za pitanja slobode, pravde, milosrđa, mira i drugih sličnih sentimentalnih pojmova? Ili se izraz odnosi na ulogu koja se od njih očekuje u svojstvu „tehnokratskih intelektualaca, kao i inte-lektualaca koji su usmjereni na politiku“, pri čemu ne ocrnjuju vodstvo, nego mu služe, baš kao i etabliranim institucijama? Bu-dući da vlast najčešće u pravilu odnosi pobjedu, upravo se inte-lektualce u toj potonjoj kategoriji smatra „odgovornim intelektu-alcima“, dok se one prve olako odbacuje ili ocrnjuje – dakako, na domaćem planu.

Kad je riječ o neprijatelju, razlika između tih dviju vrsta inte-lektualaca zadržava se, ali su vrijednosti izokrenute. U nekadaš-njem Sovjetskom Savezu Amerikanci su intelektualce orijentira-ne na vrijednosti smatrali časnim disidentima, dok smo prijezir iskazivali prema aparatčicima i komesarima, tim tehnokratskim intelektualcima usmjerenima na politiku. Slično tome, u Iranu slavimo odvažne disidente, a osuđujemo one koji brane klerikalni establišment. Isto, općenito, vrijedi i drugdje.

Na taj se način časni izraz „disident“ koristi selektivno. Ne od-nosi se, dakako, s tim pozitivnim i poželjnim konotacijama, na domaće intelektualce orijentirane na vrijednosti, kao ni na one



koji se bore protiv tiranije u inozemstvu koja ima američku pot-poru. Zanimljiv je slučaj Nelsona Mandele, koji je sa službenog popisa terorista koji je vodio američki State Department skinut tek 2008., te mu je tako omogućeno da bez posebne dozvole do-putuje u Sjedinjene Države. Dvadeset godina prije bio je, prema izvještaju Pentagona, kriminalac i vođa jedne od „zloglasnijih te-rorističkih skupina“ na svijetu.12 Upravo je zbog toga predsjednik Reagan morao podupirati režim utemeljen na apartheidu, pove-ćavati trgovinsku razmjenu s Južnom Afrikom unatoč sankcijama Kongresa, te podupirati južnoafričko haranje susjednim zemlja-ma, koje je, prema jednome istraživanju Ujedinjenih naroda, iza-zvalo smrt 1,5 milijuna ljudi.13 Bila je to tek epizoda u ratu protiv terorizma koji je Reagan proglasio radi suzbijanja te „pošasti su-vremenoga doba“, odnosno, kako se izrazio državni tajnik George Shultz, „povratka barbarstva u suvremeno doba“.14 Tome bismo, među ostalim postignućima, mogli pridodati stotine tisuća ubi-jenih u Srednjoj Americi i još desetke tisuća na Bliskom istoku. Nije ni čudo da znanstvenici iz Hoover Institutiona tog Velikog Komunikatora slave kao kolosa čiji „duh kao da se nadvio nad cijelu zemlju i promatra nas poput dobronamjerne i prijateljski nastrojene prikaze“.15

Slučaj Latinske Amerike vrlo je znakovit. Oni koji su se u La-tinskoj Americi zalagali za slobodu i pravdu nemaju pristup pan-teonu slavljenih disidenata. Na primjer, tjedan nakon pada Berlin-skog zida šestorici vodećih latinskoameričkih intelektualaca, odre-da isusovačkih svećenika, raznesena je glava, u skladu s izravnom zapovijedi vrhovnog zapovjedništva vojske Salvadora. Počinitelji su pripadali elitnoj jedinici koju je naoružao i obučio Washington, a koja je iza sebe već bila ostavila jezovit trag krvi i užasa.

Ubijene svećenike ne slavi se kao disidente, kao ni ostale nji-ma slične pojedince širom zapadne hemisfere. Slavi se one disi-dente koji su se zalagali za slobodu na neprijateljskim područjima Istočne Europe i Sovjetskog Saveza – i ti su mislioci nedvojbeno



patili, ali ni približno koliko i njihovi kolege u Latinskoj Americi. Tu tvrdnju nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Kao što u knji-zi Cambridge History of the Cold War piše John Coatsworth, od 1960. do „urušavanja Sovjetskog Saveza 1990. godine broj politič-kih zatvorenika, žrtava mučenja i smaknuća nenasilnih političkih disidenata u Latinskoj Americi u velikoj je mjeri nadmašio broj takvih žrtava u Sovjetskome Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitima“. Među smaknutima su bili i mnogi vjerski mučenici, a zabilježena su i brojna masovna smaknuća, koja je redovito podu-pirao ili poticao Washington.16

Čemu onda takvo razlikovanje? Moglo bi se reći da je to što se događalo u Istočnoj Europi neusporedivo važnije od sudbine globalnog Juga koji je stradao od naših ruku. Bilo bi zanimljivo vidjeti jasno iznesenu argumentaciju te vrste, kao i argumente ko-jima se objašnjava zašto bismo trebali odbaciti elementarna mo-ralna načela kad razmišljamo o američkome sudjelovanju u me-đunarodnim odnosima, među njima i načela koja kažu da bismo nastojanja trebali usredotočiti na ona područja na kojima možemo ostvariti najveću dobrobit – obično ondje gdje smo suodgovorni za to što se čini. Nije nam ni najmanje teško zahtijevati da se i naši neprijatelji drže takvih načela.

Rijetkima je među nama stalo, ili treba biti stalo, do toga što Andrej Saharov ili Shirin Ebadi govore o američkim ili izraelskim zločinima. Divimo im se zbog toga što govore i čine u vezi sa zlo-činima u vlastitoj zemlji, a taj zaključak daleko više vrijedi za one koji žive u slobodnijim i demokratičnijim društvima, pa stoga imaju neusporedivo veće prilike za učinkovito djelovanje. Zanim-ljivo je da je, u većini uglednih krugova, praksa praktički suprotna onome što nalažu elementarne moralne vrijednosti.

Američki ratovi u Latinskoj Americi od 1960. do 1990. godi-ne, zanemarimo li posve užase koje su izazvali, imaju i dugoročno povijesno značenje. Da se pozabavimo samo jednim važnim as-pektom, to su značajnim dijelom bili ratovi protiv Katoličke cr-



kve, pokrenuti kako bi se ugušila užasna hereza koja je 1962. pro-glašena na Drugome vatikanskom koncilu. Papa Ivan XXIII. u to je vrijeme „uveo novo razdoblje u povijesti Katoličke crkve“, kako se izrazio istaknuti teolog Hans Küng, vraćajući nekadašnju ulo-gu učenjima iz evanđeljâ koja su dokinuta kada je car Konstantin u 4. stoljeću kršćanstvo proglasio službenom religijom Rimskog Carstva, te je tako uveo „revoluciju“ kojom je „progonjena crkva“ postala „crkvom koja progoni“. Herezu Drugoga vatikanskog kon-cila preuzeli su i latinskoamerički biskupi, koji su prihvatili „prefe-rencijsku opciju za siromašne“.17 Svećenici, redovnici i laici potom su počeli siromasima prenositi radikalnu pacifističku poruku evan-đeljâ te im pomagati da se organiziraju kako bi poboljšali nemilu sudbinu na područjima američke moći.

Te iste godine, 1962., predsjednik John F. Kennedy donio je nekoliko ključnih odluka. Jedna od njih bila je promijeniti misiju vojska u Latinskoj Americi tako da s „obrane hemisfere“ (riječ je o anakronizmu iz Drugoga svjetskog rata) prijeđu na misiju „unu-tarnje sigurnosti“ – u biti ratovanja protiv domaćeg stanovništva, ako bi podignulo glavu.18 Charles Maechling Jr., koji je od 1961. do 1966. predvodio američko planiranje protuustaničkih mjera i unutarnje obrane, nimalo neočekivane posljedice te odluke iz 1962. opisuje kao prijelaz s toleriranja „nezasitnosti i okrutnosti latinoameričkih vojska“ preko „izravnog suučesništva“ u njihovim zločinima, do američke potpore „metodama istrebljivačkih odre-da Heinricha Himmlera“.19 Jedna od najvećih inicijativa bio je vojni udar u Brazilu, uz potporu Washingtona i proveden nakon atentata na Kennedjya, a koji je u toj zemlji stvorio ubilačku i nesmiljenu državu nacionalne sigurnosti. Ta represivna pošast po-tom se proširila cijelom hemisferom, obuhvativši i prevrat kojim je 1973. otpočela Pinochetova diktatura u Čileu, a kasnije i naj-izopačenija od svih diktatura, novi režim u Argentini – omiljeni latinskoamerički režim Ronalda Reagana. Srednja Amerika – i to ne prvi put – na red je došla osamdesetih godina 20. stoljeća, pod



vodstvom „te dobronamjerne i prijateljski nastrojene prikaze“ iz ocjena stručnjaka iz Hoover Institutiona, a kojeg se sada slavi zbog njegovih postignuća.

Ubojstvo isusovačkih intelektualaca u vrijeme pada Berlinskog zida bilo je završni udarac u porazu hereze teologije oslobođenja, kulminacija desetljeća pravih užasa u Salvadoru koje je počelo s atentatom, manje-više istih počinitelja, nadbiskupa Óscara Rome-ra, „glasa onih koji nemaju glas“. Pobjednici u ratu protiv Crkve s ponosom su preuzeli odgovornost. School of the Americas (u međuvremenu preimenovana), poznata po obučavanju latinskoa-meričkih ubojica, objavila je kao jednu od „točaka za raspravu“ da je teologija oslobođenja potaknuta Drugim vatikanskim koncilom „poražena uz pomoć američke vojske“.20

Ta ubojstva iz studenoga 1989. zapravo su bila gotovo posljednji udarac. Ipak je trebalo uložiti još nešto napora. Godinu poslije održali su se prvi slobodni izbori na Haitiju, a na veliko iznenađe-nje šokiranog Washingtona – koji je očekivao laku pobjedu svoje-ga kandidata, odabranoga iz redova povlaštene elite – organizirana javnost u slamovima i u brdima odabrala je Jean-Bertranda Ari-stidea, popularnog svećenika posvećenoga teologiji oslobođenja. Sjedinjene Države odmah su počele potkopavati izabranu vladu, a nakon vojnog udara kojim je nekoliko mjeseci kasnije svrgnuta, pružile su značajnu potporu izopačenoj vojnoj hunti i njezinim podupirateljima iz elitnih krugova koji su preuzeli vlast. Trgovi-na s Haitijem se povećala, unatoč međunarodnim sankcijama, a dodatno se povećala za vladavine predsjednika Clintona, koji je usto naftnu tvrtku Texaco ovlastio da opskrbljuje ubijanju sklone vladare, u suprotnosti s vlastitim uputama.21 Preskočit ću sramo-tan epilog, o kojem se opširno pisalo i drugdje, i samo istaknuti da su 2004. godine dva tradicionalna mučitelja Haitija, Francuska i Sjedinjene Države, kojima se ovaj put pridružila i Kanada, još jed-nom žestoko intervenirali, otimajući predsjednika Aristidea (koji je u međuvremenu ponovno izabran), te ga otpremili u središnju



Afriku. Aristideu i njegovoj tvrtki potom je praktički zabranjeno da sudjeluju u farsi od izbora 2010./11., a to je samo najnovija epizoda u stravičnoj povijesti koja traje stotinama godina i o kojoj se ne zna gotovo ništa među onima koji su odgovorni za zločine, onima koji više vole priče o posvećenim nastojanjima da se narod koji pati spasi od sumorne sudbine.

Još jedna sudbonosna Kennedyjeva odluka iz 1962. bila je slanje specijalnih snaga, pod zapovjedništvom generala Williama Yarborougha, u Kolumbiju. Yarborough je kolumbijskim sigurno-snim snagama savjetovao da poduzmu „paravojne, saboterske i/ili terorističke aktivnosti protiv poznatih zagovornika komunističkih ideja“, aktivnosti koje „trebaju imati potporu Sjedinjenih Drža-va“.22 Značenje izraza „zagovornici komunističkih ideja“ nedvo-smisleno je pojasnio ugledni predsjednik kolumbijskog Stalnog odbora za ljudska prava, bivši ministar vanjskih poslova, Alfredo Vázquez Carrizosa, koji je napisao da je Kennedyjeva vlada „ulo-žila velik trud u to da našu redovnu vojsku pretvori u protupo-bunjeničke brigade, prihvaćajući novu strategiju vodova smrti“ i uvodeći

ono što se u Latinskoj Americi naziva doktrinom nacionalne sigurnosti… [ne] obranu od vanjskog neprijatelja, nego način na koji vojna elita počinje gospodariti cijelom igrom… [uz] pravo da se bori protiv unutarnjeg neprijatelja, kao što je utvrđeno brazilskom doktrinom, argentinskom doktrinom, urugvajskom doktrinom i kolumbijskom doktrinom: riječ je o pravu na bor-bu protiv i istrebljenje društvenih radnika, sindikalista, muška-raca i žena koji ne podupiru establišment i za koje se pretpo-stavlja da su komunistički ekstremisti. A to se moglo odnositi na sve, pa tako i na aktiviste koji se zalažu za ljudska prava kao što sam ja.23



Vázquez Carrizosa živio je pod jakom zaštitom u svojoj rezi-denciji u Bogoti kad sam ga 2002. posjetio u sklopu misije Amne-sty Internationala, koji je upravo bio pokrenuo cjelogodišnju kampanju zaštite boraca za ljudska prava u Kolumbiji, tako reagi-rajući na stravične napade u toj zemlji na aktiviste posvećene ljud-skim pravima i sindikalnoj borbi, kao i uglavnom uobičajene žrtve državnog terora: siromašne i bespomoćne.24 Teror i mučenje u Kolumbiji zamijenio je kemijski rat („zaprašivanje“) u provinciji, pod izlikom suzbijanja uzgoja i preprodaje droge, što je dovelo do velikih tragedija i masovnog bijega preživjelih u urbane slamove. Kolumbijsko ministarstvo pravosuđa danas procjenjuje da su pa-ravojne snage, koje su često djelovale u tijesnoj suradnji s vojskom koju je financirao SAD, ubili više od 140 000 ljudi.25

Tragova pokolja ima posvuda. Godine 2010., na gotovo nepro-hodnome zemljanom putu do jednoga izoliranoga sela u južnoj Kolumbiji, moji suputnici i ja prošli smo kraj malene čistine s mnoštvom jednostavnih križeva koji su označili grobove žrtava na-pada paravojnih snaga na lokalni autobus. Izvještaji o ubijanjima više su nego zorni i bolni. Kad provedete malo vremena s preživje-lima, nekima od najljubaznijih i najsuosjećajnijih ljudi koje sam ikada imao čast upoznati, slika postaje još živopisnija i samo još bolnija.

Ovo je tek najkraći mogući prikaz užasnih zločina za koje Ame-rikanci snose nemalu odgovornost i koje smo u najmanju ruku lako mogli ublažiti i poboljšati stanje. No ugodnije je uživati u pohvalama za odvažno prosvjedovanje protiv zloporaba koje čine službeni neprijatelji: to je zgodna i ispravna aktivnost, ali ne i pri-oritet intelektualca usmjerenog na vrijednosti koji ozbiljno shvaća odgovornost i dužnosti takvoga stava.

Kad je riječ o žrtvama koje su u domašaju naše moći, za razliku od žrtava u neprijateljskim zemljama, one se ne samo ignoriraju i brzo zaboravljaju nego se još i cinično vrijeđaju. Jedan od istaknu-tijih primjera te činjenice pojavio se nekoliko tjedana nakon uboj-



stva latinskoameričkih intelektualaca u Salvadoru, kada je Václav Havel posjetio Washington i obratio se zastupnicima u oba doma Kongresa. Pred opčinjenom publikom Havel je na sva usta hvalio „branitelje slobode“ u Washingtonu koji „razumiju odgovornost koja proistječe“ iz činjenice da je riječ o „najmoćnijoj zemlji na svi-jetu“ – a osobito važno: odgovornost za okrutan atentat na njego-ve kolege u Salvadoru samo nekoliko tjedana ranije. Klasu liberal-nih intelektualaca njegov je govor ushitio. Havel nas je podsjetio da „živimo u romantično doba“, oduševljeno je napisao Anthony Lewis u New York Timesu.26 I drugi istaknuti liberalni komenta-tori oduševljeno su govorili o Havelovu „idealizmu, ironičnosti, humanosti“, dok „propovijeda tešku doktrinu individualne odgo-vornosti“ i dok je Kongres „očito ispunjavalo bolno poštovanje“ prema njegovoj genijalnosti i poštenju, te se pitao zašto Americi nedostaje intelektualaca koji moral „tako uzdižu iznad vlastitih interesa“.27 Ne moramo se previše baviti razmišljanjem o tome kakve bi reakcije bile da je otac Ignacio Ellacuría, najistaknutiji među ubijenim isusovačkim intelektualcima, izgovorio takve riječi u ruskoj Dumi nakon što su elitne jedinice koje je naoružao i obu-čio Sovjetski Savez ubile Havela i još šestoricu njegovih suradnika – takav bi nastup, dakako, bio nezamisliv.

Budući da gotovo i ne vidimo što nam se događa pred očima, nije neobično da su nam događaji koji se odvijaju na malo većoj udaljenosti krajnje nevidljivi. Jedan poučan primjer: slučaj kada je predsjednik Obama u svibnju 2011. u Pakistan uputio sedamdeset devetoricu komandosa da provedu nešto što je očito bio planirani atentat na glavnog osumnjičenika u terorističkim napadima 11. rujna, Osamu bin Ladena.28 Iako je bio meta operacije, nenao-ružan i bez zaštite, iako ga je bilo lako uhititi, jednostavno su ga ubili, a tijelo mu bez obdukcije bacili u more – bio je to „prave-dan i nužan“ potez, čitamo u liberalnim medijima.29 Neće biti suđenja, kao što ga je bilo u slučaju nacističkih ratnih zločinaca – tu činjenicu pravni autoriteti u inozemstvu ne previđaju. Oni



su opravdali operaciju, ali su se usprotivili takvoj proceduri. Kao što nas podsjeća profesorica na Harvardu Elaine Scarry, zabrana ubojstava i atentata u međunarodnome pravu vuče korijene još od Abrahama Lincolna, koji je snažno osudio takvu praksu, po-zive na takvo ubijanje 1863. godine nazivajući „međunarodnim odmetništvom“, „skandalom“ na koji „uljuđene nacije“ gledaju s „užasom“ i koji zaslužuje „najstrožu moguću odmazdu“.30 Od tog smo doba prevalili velik put.

U vezi s operacijom bin Ladenove likvidacije trebalo bi reći još puno toga, pa tako i spomenuti spremnost Washingtona da se su-oči s ozbiljnom opasnošću od velikog rata, pa čak i curenja nukle-arnog materijala džihadistima, kao što sam već navodio drugdje. Ali zadržimo se na odabiru nomenklature: bila je to operacija Ge-ronimo. Taj je naziv izazvao veliko ogorčenje u Meksiku, a protiv njega prosvjedovale su i autohtone skupine u Sjedinjenim Država-ma, no čini se da nitko drugi nije primijetio činjenicu da Obama bin Ladena uspoređuje s poglavicom indijanskog naroda Apaša koji je predvodio odvažan otpor svojih sunarodnjaka osvajačima. Tako nepromišljen odabir naziva podsjeća na lakoću kojom oružje kojim ubijamo nazivamo prema žrtvama vlastitih zločina: Apache, Blackhawk, Cheyenne. Kako bismo reagirali da je Luftwaffe svoje lovce nazivao „Židov“ i „Ciganin“?

Poricanje tih „odvratnih grijeha“ ponekad je eksplicitno. Spo-menut ćemo samo nekoliko skorašnjih slučajeva. Prije dvije go-dine, u jednome od vodećih ljevičarsko-liberalnih intelektualnih časopisa, The New York Review of Books, Russell Baker iznio je osnove onoga što je doznao iz djelâ „junačkog povjesničara“ Ed-munda Morgana. Radilo se, naime, o zaključku da su Kolumbo i prvi istraživači dolaskom u Novi svijet zatekli „neizmjeran kon-tinent rijetko naseljen poljodjelskim i lovačkim narodima… U bezgraničnome i neokaljanome svijetu koji se prostirao od tropske džungle do zaleđenoga sjevera, jedva da je bilo nešto više od mili-jun stanovnika“.31 Takav proračun pogrešan je za mnogo desetaka



milijuna, a to „neizmjerno“ obuhvaćalo je i napredne civilizacije diljem tog kontinenta. Nije bilo nikakvih reakcija, iako je uredniš-tvo četiri mjeseca poslije objavilo ispravak, navodeći da je u Sjever-noj Americi tada možda živjelo čak 18 milijuna ljudi – ipak, i dalje su nespomenutima ostali još deseci milijuna „od tropske džungle do zamrznutoga sjevera“. Sve je to bilo dobro poznato još prije više desetljeća – pa tako i napredne civilizacije i zločini koji će tek uslijediti – ali nisu bili dovoljno važni čak ni za usputno spominja-nje. Godinu poslije, u časopisu London Review of Books, ugledni povjesničar Mark Mazower spomenuo je američko „zlostavljanje autohtonog stanovništva“, što također nije izazvalo nikakve ko-mentare.32 Bismo li prihvatili riječ „zlostavljanje“ za jednake zloči-ne koje su počinili naši neprijatelji?


noam chomsky tko vlada svijetom?

Documents