1

Elvedin Nezirović

ODAVNO JE BILO VRIJEME DA SE VRATIŠ

2

ODAVNO JE BILO VRIJEME DA SE

VRATIŠ

1.

Oca nisam upamtio. U mojoj memoriji

postoji fajl s njegovim imenom, ali osim

podsjećanja na ono što sam njegovom smrću

izgubio, u njemu nema više ničeg. Nijedne

unutarnje slike. Nijednog mirisa. Apsolutno

ničeg.

Sjećam se jednog davnog, dječačkog sna:

stojim s ocem na obali Bune i gledam kako

vjetar mreška njenu površinu. Za moju

porodicu Buna je sakralna rijeka: tu, na

njenoj obali, napravljena je naša jedina

zajednička fotografija na kojoj me on

pridržava na krovu svog Opel Rekorda.

3

„Nedostajem li ti?“ pita me. Glas mu je

dubok i prijatan, a pogled tužan i ispitivački.

Dok tako stojimo, ne promiče mi njegova

pomalo nepristojna znatiželja: na mome licu

on uporno traži crte svoga.

„Kako da mi nedostaje neko koga ne

poznajem“, odgovaram ljutito. Ta glupa i

nepotrebna ljutnja, koju sam osjećao čitavu

mladost, davno je nestala. Danas je se, ipak,

prisjećam s razumijevanjem: oni kojima život

uskrati nešto što većini drugih da, dobar dio

njega provedu tražeći krivca za taj

nedostatak.

A otac je tada, za mene, bio dvostruko

kriv: jer me je dovodio u niz nezgodnih

situacija u školi (Djeco, molim vas, nacrtajte

roditelje. Drugarice, je l' mogu ja da nacrtam

4

samo mamu? Zašto samo mamu? Jer nemam

oca. Onda nacrtaj nekog drugog. Koga? Ne

znam, nekog rođaka. Ali ja ne volim svoje

rođake. Smijeh u razredu. Na kraju nacrtam ni

krivog ni dužnog komšiju Sifeta.) i jer je zbog

njeg majka stalno plakala.

„Ti meni nedostaješ. Mnogo,“ kaže i

pažljivo spušta ruku na moje tjeme. Njegova

kretnja me zbunjuje. Ne znam da li da joj se

prepustim ili oduprem. Ali ubrzo shvatim da

nema razloga za bilo kakvu reakciju: njegov

dodir je prozračan i uopće ga ne osjetim. Kao

da me dodiruje prazan prostor. U tom

trenutku se budim, ćuteći pod jezikom

gorčinu nepostavljenih pitanja: „Zašto se onda

ne vratiš? Zašto ne pustiš film ispočetka?

Zašto? Zašto?...“

5

Otac.

Naši su životi, na neki tragičan, ljudski

način, matematički simetrični: njihov se

međusobni odnos može izraziti pomoću broja

sedam. Prvih sedam mjeseci moga života, bilo

je ujedno i posljednjih sedam mjeseci

njegovog. Unutar njih, stala je cijela naša

povijest. Sedam mjeseci. Jedna zima i jedno

proljeće. Ni jedan dan više i nijedan dan

manje.

Dugo sam se pitao šta bude s

neodživljenim životima. Sa svim onim

propuštenim prilikama koje su nas mogle

odvesti nekim drugim putem. Da smo u

određenom momentu učinili drugačiji izbor,

kako bi danas izgledao naš život? Jesu li takve

stvari uopće važne? Mislim da jesu. I ne samo

6

to: mislim da su podjednako važne koliko i

sve ono što se zbilo. Na neki sporedan način,

one su nas odredile: zbog njih smo to što sada

jesmo. Iz zabačenih predjela naše mašte one

bacaju svjetlo na sadašnji trenutak dajući mu

jedan novi, drugačiji smisao. Ljudski život bi

se, dakle, mogao definirati i kao zbir

neostvarenih mogućnosti.

Da je moj otac živ, danas bi imao 64

godine. Pokušavam da ga zamislim kako

pravi kućicu za ptice u dvorištu. Koljena ga

dobro služe iako se često žali na kostobolju. U

poznim godinama pomalo me podsjeća na

Vita Korleonea. Na licu ima ožiljak od

saobraćajne nesreće koju je doživio prije

trideset pet godina – mali podsjetnik na dan

kad su nam se životi mogli zauvijek

7

promijeniti.

Neostvarene mogućnosti nas ne prestaju

proganjati. One mogu da se dopune, srede,

ponovo zamisle. U tome i jeste njihova draž.

Da sam tada uradio to i to, sada bi sve bilo

drugačije. Da je tog vrelog lipanjskog jutra

1977. godine moj otac ostao kod kuće, da je

uzeo slobodan dan, da je uradio bilo šta samo

da nije sjeo u auto i otišao na posao, postoji

velika vjerovatnoća da bi danas bio živ.

2.

Nekoliko mjeseci nakon očeve smrti,

majka je skupila sve njegove stvari u jedan

kofer. Lična karta, vojna knjižica (služio je u

mornarici), pasoš, Priručnik za engleski jezik,

nekoliko fotografija, novčanik, crno bijela

slika tima Crvene Zvezde iz 1968. izrezana iz

8

nekih novina, telefonski imenik... Otvaram

očevu vojnu knjižicu i čitam. Lukač Alije

Rasim, stas: srednji, kosa: kestenjasta, lice:

duguljasto, oči: kestenjaste, nos: pravilan,

usta: pravilna. Kao vizuelna potvrda ovog

opisa, na sljedećoj stranici pojavljuje se očeva

fotografija. Glava mu je uzdignuta tako da mu

je iz široke vojničke košulje đikljao duguljast,

mršav vrat. Pod bradom se isticala krupna

adamova jabučica. Gledao je u objektiv

namrštenim očima iznad kojih su se pružale

dvije energične, horizontalne bore. Svojim

stavom odavao je nešto gospodski nadmoćno,

snažno, pa čak i divlje. Na toj fotografiji ima

21 godinu. Za svega nekoliko mjeseci napustit

će mornaricu i zaposliti se najprije kao radnik

na utovaru, a potom i kao vozač u mostarskoj

9

špediterskoj firmi Autoprevoz.

Obzirom na okolnosti u kojima se

odvijao, život mom ocu baš i nije mogao

ponuditi mnogo mogućnosti u pogledu izbora

zanimanja. Odrastao je kao najmlađi od

petero braće, u jednom planinskom selu

tridesetak kilometara sjeveroistočno od

Konjica. Uspio je da završi osnovnu školu, ali

srednju nikada nije upisao prvenstveno zbog

toga što je u njegovoj porodici prevladavalo

mišljenje da je sve osim rada u polju samo

isprazni gubitak vremena. Ne znam koliko je

otac ovim bio pogođen obzirom da je bio tek

prosječan učenik, ali znam da je nakon

povratka s odsluženja vojnog roka napustio

selo i, koliko mi je poznato, nikada se u njeg

više nije vratio. Naravno, to ga je dovelo u

10

nepomirljivi sukob s ostatkom porodice koja

je od tog momenta na njeg počela gledati kao

na odbjeglog sina. Nije ga iskupila ni njegova

prerana smrt, baš kao ni činjenica da je, zbog

snažne ekspanzije gradova u to vrijeme, za

svega nekoliko godina selo u kojem je rođen

ostalo potpuno pusto.

Kada je umro moj djed, otac je imao

sedam (opet taj broj sedam!) godina. Njegov

folder s očevim imenom sadržavao je više

materijala nego moj, premda, čini se, ne

mnogo više. Pitam se je li ga poslije susretao

u snovima i krivio za preranu smrt. Majka,

moja nena, nadživjela ga je za skoro trideset

godina. Imala je relativno dug vijek tokom

kojeg smo se susreli svega nekoliko puta. Bilo

bi neiskreno kada bih rekao da danas žalim

11

zbog toga. Nikada nisam uspio uspostaviti

prisan odnos s njom kao, uostalom, ni s

očevom braćom. Sve se svodilo na dva, tri

telefonska poziva godišnje i vrlo rijetke

posjete, uglavnom za moj rođendan. No, ne

bih htio da se ovo pretovri u porodično

blebetanje. Sve ovo spominjem tek onako,

usput. Moja rodbina s očeve strane jeste dio

moje priče, ali ne ove.

Ne znam kako se dogodilo da otac na

kraju završi kao vozač šlepera, ali sam

poprilično siguran da to nije bilo u njegovim

mladalačkim planovima. Njegov pogled na

pomenutoj slici otkriva samouvjerenog

čovjeka koji vjeruje da je rođen za velike

stvari. Kao da vam se obraća sa Želim biti neko

i uspjeti u životu. Zbog toga sam skloniji

12

uvjerenju da je njegovo zanimanje plod

određenog sticaja okolnosti. Ili zbira njegovih

neostvarenih mogućnosti.

Ono što me je oduvijek impresioniralo u

njegovoj priči jeste ta hrabrost da se

suprotstavi unaprijed određenom načinu

života i donese odluku o odlasku, bez obzira

je li ona konačno bila budalasta ili mudra.

Imao je petlju, to je ono što je važno.

Njegovim stopama poslije su krenula i starija

braća. Rasprodali su stoku i zemlju, podijelili

novac i rasuli se po bijelom svijetu. Mala

kamenjara na obali Rakitnice ostala je pusta.

Kada sam mnogo godina poslije, u ratu,

sasvim slučajno prošao tim surim predjelom

krov joj se još uvijek držao. Prozori su bili

zakovani daskama, a vrata, truhla i

13

razvaljena, klatila su se o jednom baglamu

koji je cvilio na najmanji podražaj.

3.

Ovo nije, uzgred budi rečeno, nikakva

kratka biografija moga oca. Biografije, ako me

pitate, više sakriju nego što saopšte.

Uostalom, mislim da svaka biografija više

govori o njenom autoru nego o onom čijim

životom se bavi. Uzmite samo Flobera.

Maxime Du Camp, Sartr, Edmond Ledu, Julian

Barnes... Lista onih koji su se proslavili

proučavajući njegov život mnogo je opsežnija

od prostora koji ovdje mogu da joj posudim.

Radi se naprosto o ljudskoj prirodi: svako od

nas stvari vidi iz svoje perspektive i na svoj

način (Ledu je čak tvrdio da se Flober ubio,

što većina Floberovih biografa smatra

14

notornom neistinom).

Ne, nisam ljubitelj biografija. Prije svega,

nisam toliko naivan da povjerujem kako se

sve ono što je u nečijem životu uistinu važno

može obuhvatiti njegovom biografijom. To bi

podrazumijevalo da čovjek posjeduje neku

vrst avionske crne kutije koju bi biograf

nakon njegove smrti otvorio i proučio. Pa

ipak... Traganje za odgovorima u sopstvenom

životu često nas navodi da čeprkamo po

tuđem. Pretpostavljam da je to razlog zbog

kojeg sam odlučio da progovorim o ocu.

4.

Jutros sam posjetio majku u bolnici. Bila

je dobro raspoložena pa sam zamolio njenog

doktora da mi dopusti da je izvedem. Pitao

sam je gdje bi željela da ode. Odgovorila je da

15

joj je svejedno. „Ionako ću uskoro umrijeti“,

dodala je odsutno.

Sunce je sijalo nisko nad rijekom i

smetalo nam očima dok sam parkirao Škodu

na isto ono mjesto na kojem je prije trideset

pet godina bio parkiran jedan stari Opel

Rekord. Buna je u kasno proljeće i tokom ljeta

plitka i zelena. Brzo je vijugala između

zaraslih obala prema malom šumarku u

daljini. Često sam, posljednjih mjeseci,

svraćao na to mjesto i tratio vrijeme kojeg

sam ionako imao napretek. Samo još tu

mogao sam osjetiti nekakav smisao i spokoj.

Majka nije ništa rekla. Demencija je

njeno sjećanje pretvorila u gomilu nejasnih i

nepovezanih refleksija. Pomogao sam joj da

izađe iz auta i sjedne na jedno oboreno stablo

16

na obali. Neko vrijeme smo šutjeli i slušali

vjetrić u visokim topolama. Na drugoj strani,

neki sredovječni par lagano je šetao uskom

stazom koja je vodila kroz rastinje. Do nas su

povremeno dopirali njihovi veseli, isprekidani

glasovi. Da ponovo usnim onaj davni dječački

san, znam šta bih rekao ocu. Odavno je bilo

vrijeme da se vratiš.

„Inžinjer“, rekla je majka.

Okrenuo sam se i upitno je pogledao. Bila

je odjevena u sasvim običnu lanenu suknju i

poprilično izlizan plavi ljetni mantil. Nisam

mogao da se sjetim kada i gdje ga je kupila.

Kosa joj je djelovala poprilično neuredno.

Otkako je pamtim imala je istu kratku frizuru,

s tim da joj je sada, umjesto pokojom sijedom,

kosa bila prošarana pokojom prirodnom

17

smeđom vlasi.

„Tvoj otac je htio biti inžinjer“, objasnila

je ne skrećući pogled. „Bio je veliki

zaljubljenik u mondene građevine.“

Pogledao sam je ne znajući gdje da

smjestim tu njenu konstataciju na skali od

potpune besmislice do pouzdanog sjećanja. U

posljednjih godinu dana nije izgovorila više

od pet smislenih rečenica. Zaustio sam da je

upitam nešto o tome, ali sam shvatio da je to

nepotrebno. Umjesto toga, instiktivno sam je

privukao k sebi i spustio usne na njen

razdjeljak. Tijelo joj je mirisalo na neku

neobično jaku medicinsku kiselinu i sedative.

Malo je osoba koje u životu istinski volite.

Problem je u tome što takvih stvari postanete

svjesni tek kad bude prekasno. Krivica koju

18

sam na trenutak zbog toga osjetio natjerala

me je da je u zagrljaju zadržim duže nego što

bi to jedan običan sinovski zagrljaj u nekoj

drugoj situaciji podrazumijevao. „Zašto nisi

poveo Emu?“, upitala je odvojivši se najzad od

mene. „Bilo bi lijepo za nas dvije da se više

družimo. Znaš, oduvijek sam smatrala da je

najbolja nevjesta koju sam mogla dobiti... “

5.

Htio bih vam govoriti o svome ocu. No,

nešto me tjera da na trenutak zaustavim

njegovu priču i kažem vam nešto o sebi. Ime

mi je Abid. Trideset šest mi je godina, više

nego što sam se nadao da ću ikada doživjeti.

Snovi koje sam imao davno su postali

ruševine; ono što je ostalo neka je bezvoljnost

koja dane lišava veselja i čini ih istima s

19

neznatnom razlikom u broju i gorčini. Prestao

sam da se zanosim životom, svjestan da je sve

manje vremena da od njeg dobijem ono što

bih htio. Davno sam shvatio da je starost

osjećaj koji nema veze s godinama: čovjek je

star onoliko koliko pokazuje njegov unutarnji

sat. A meni se, da budem iskren, sve ovo

poprilično oteglo.

Jednom sam bio oženjen, ali bilo je to

toliko davno da se više ne sjećam ni mirisa ni

dodira žene s kojom sam živio. Ostala je samo

navika da se s vremena na vrijeme sjetim

našeg braka kao što se čovjek sjeti davno

načinjene pogreške. Ne muči me nikakva

grižnja zbog toga. Život je prepun raskrsnica.

Ponekad je iznimno lako izbjeći krivi put, jer

vas znakovi upućuju u pravom smjeru. No,

20

ponekad su tu samo da vas zbune.

Ljudski život, na neki način, počinje tek

onoga momenta kada uistinu shvatimo da

ćemo jednoga dana umrijeti. Sve ono što smo

do tada proživjeli, moglo bi se nazvati

infantilnom pretposviješću stvarnoga života.

Od tog prvog poimanja vlastite prolaznosti,

čovjek biva rastrgnut između dva izbora:

živjeti u neprestanom iščekivanju smrti, ili na

nju uopće ne obraćati pažnju. Kao i u svemu

drugom, vjerujem, i tu je najbolje pronaći

sredinu.

Moj prvi, pravi susret sa smrću dogodio

se u ratu. Imao sam osamnaest godina kada

mi je na rukama umro najbolji prijatelj.

Poslije su na njima umirali i drugi. Neki od

njih bili su očevi. Neke od njih nisam

21

poznavao. Sve što mogu da kažem o tome

jeste da ne postoji ništa užasnije od pogleda

čovjeka koji u samrtnom grču pokušava

rukama zatvoriti rupu u svojoj utrobi. Probao

sam da zaboravim. Trebalo je da prođu

godine pa da shvatim kako je učinak alkohola

po tom pitanju apsolutno zanemariv. Od njeg

ste samo pijani i ništa više. Pokušao sam da

čitam. Pokušao sam da radim. Ali, na kraju,

slike bi se opet vratile. Jasnije. Bolnije. Nadao

sam se da bi zaborav mogao doći s godinama.

Znate kako kažu: vrijeme liječi sve. Ali, to nije

tačno. Godine vas samo nauče da se nosite s

tim. Istina je da nikad ne zaboravite.

Zašto vam sve ovo govorim? Nije li

zapravo ovih nekoliko redova koje sam

posvetio sebi, razlog zašto sam od početka

22

posegnuo za najbolnijom temom u mom

životu – temom očinstva?

Da, očinstvo.

Spadali smo u onih 10% parova, kod

kojih, statistički gledano, doktori ne mogu

otkriti razlog neplodnosti. Na svim

pretragama koje smo uradili rezultati su bili

savršeni. Ali, u praksi, sve je izgledalo

drukčije. Pitanje trenutka, govorili su doktori.

Treba imati strpljenja. Ah, strpljenja! Ona ga

nije imala. Okrivila me je za stres, za nervozu,

za napadnost, za... Prihvatio sam krivicu.

Rastali smo se. Ako sam je i volio, danas se

toga više ne sjećam.

Sterilnost su mi dokazali dvije godine

poslije. Razlog: težak psihološki poremećaj

zbog dugogodišnjeg života pod stresom.

23

Doktor je ponudio terapiju, s malim izgledima

za uspjeh. Odbio sam. Dakako, uvijek možete

razmisliti o usvajanju, zaključio je uz ljubazan

osmijeh. Da, baš vam hvala.

Sutradan sam nazvao Emu. Osjećao sam

obavezu da joj to saopštim. „Ipak je bilo do

mene“, rekao sam polušaljivo. „Naravno da je

bilo do tebe“, odgovorila je. „Oduvijek sam to

znala.“ Nekoliko godina nakon tog razgovora

odlučila je ponuditi mi najsnažniji argument

koji joj je davao za pravo: na svijet je donijela

jednu malu djevojčicu, čiji ju je otac (ugledni

mostarski advokat) ubrzo oženio. Ne, nisam je

volio. Ako i jesam, ta je ljubav pala u zaborav.

Ne znam kako bi moj otac reagirao na

činjenicu da neće postati deda. Da li bi me

zbog toga manje volio? Majka je to podnijela

24

hrabro. Čak mnogo bolje od mene. Nije me

pokušala uvjeriti u neophodnost terapije.

Oduvijek je bila realna žena. „Mnogo si

propatio“, rekla je. „U životu postoje i druge

radosti. Krajnje je vrijeme da ih potražiš.“

6.

Policijska istraga pokazala je da otac nije

bio kriv za nesreću u kojoj je poginuo:

izbjegavajući auto koje mu je išlo u susret,

udario je u betonski zid pored puta. Novinski

izvještaji donijeli su i fotografije s lica mjesta.

Jedna od njih prikazivala je smrskanog MAN-

a kojim je upravljao, opruženog na cesti, s

točkovima okrenutim prema gore. Fotografija

je bila načinjena s otprilike nekih dvadesetak

metara, tako da se nije moglo razaznati da li je

njegovo tijelo u momentu kad je fotograf

25

pritisnuo okidač još uvijek bilo za

upravljačem.

O čemu je razmišljao u posljednjim

trenucima svoga života? Je li uopće imao

vremena za posljednju misao? Toliko puta

sam sebi postavio ova pitanja da mi se sada

čine izvještačenima. Kao da iz njih progovara

tuđa znatiželja. Bit će da protiv toga ipak ne

mogu. Sve važne stvari u životu, u

književnosti se čine tako banalnima.

Imali smo na raspolaganju sedam

mjeseci. Jednu zimu i jedno proljeće. Nije

vidio one uobičajene stvari koje svakog oca

učine sentimentalnim i ponosnim: kako mi

niču zubi, kako pravim prve korake ili

izgovaram prve razgovjetne riječi. Nije ga bilo

ni u ratu, kada mi je možda najviše trebao. Ne

26

zbog toga da obuče uniformu umjesto mene,

već jednostavno da bude tu, na mojoj strani.

Pa ipak, na neki način, cijelog svog života

osjećam njegovo prisustvo. U ljudima. U

stvarima. U snovima. U onom vječitom moglo

je biti drugačije.

Gledam u očevu Želim-biti-neko-i-uspjeti-

u-životu fotografiju iz vojničke knjižice.

Napravljena je pet godina prije nego je

upoznao moju majku i s njom započeo novi

život. Po prvi put u njegovom liku vidim

nesuđenog inžinjera. Ovakva, naizgled

nevažna otkrića, pomažu nam da iz nove

perspektive upoznamo i razumijemo one koji

su davno umrli. Možda se u ovome krije i

jedina dobra stvar u vezi s biografijama: one

uvijek na drukčiji način ožive mrtve.

27

Zahvaljujući tome, veliki ljudi i velike ideje

nikada neće izaći iz mode.

Jednom davno, u školi, trebalo je da

napišemo literarni rad na temu Moj otac. Kao i

uvijek, osjećao sam nelagodu da o tome javno

govorim, prije svega jer sam se bojao da ono

što želim da kažem niko neće razumjeti. Ne

znam koliko je godina otada prošlo, ali se još

uvijek dobro sjećam slike koju sam želio

opisati:

Otac sjedi na klupi ispred zgrade,

posmatrajući kako se dugačka kolona

automobila vuče ulicom. Nervozni vozači

pritišću sirene, proviruju kroz prozore i psuju

jedni drugima. Na pločniku, dva policajca

nemoćno odmahuju rukama. Iznenadni nalet

vjetra natjera ih da čvrsto pritisnu svoje

28

šapke. Prazna limenka coca-cole dokotrlja se

do očevih nogu. On ju podigne i baci u kantu s

otpacima.

29

STARI DRUGOVI

Priča 1/3 Kafa i đus

Zašto bih ti to ispričala? Ah, iskreno me se

jebe za tvoj blog i za one koji to čitaju. Gomila

sranja, ako mene pitaš. Moje uspomene nisu za

javnu upotrebu, kao tvoje. Obična sam, povučena

vlasnica butika, imam muža koji me voli, djecu,

prijatelje... Živim u miru s onim što je bilo,

premda se dijela vlastite prošlosti baš i ne

želim sjećati u detalje. Kontaš?

Konobar, jel'može kafa i đus?

Promijenio si se. Osijedio si. Mislim,

znam da ni ja nisam Madonna, ali ti si

očigledan dokaz da medicina još nije iznašla

lijek protiv Hačinson-Gilford sindroma.

Jebote, koliko je prošlo od naše posljednje

30

kafe? Pet, šest godina? Sedam? Čovječe! Ko bi

rekao da živimo u istom gradu? I da smo

nekad bili bliski prijatelji? A jesmo, zar ne?

Mislim, bilo je među nama malo i hemije, nije

se baš sve svodilo na tjelovježbu? He he he.

Čovječe, Elvedin Nezirović. Ko bi rekao,

nakon toliko vremena?!

Cigaretu? Oho, prestao si?! Svaka čast.

Mada, s pušenjem nikada nisi načisto. Moj

muž nije pušio tri godine, a onda je ponovo

počeo kada mu je lani umrla majka. Sada se

svojski trudi nadoknaditi izgubljeno. U

prosjeku puši skoro pola svoje plate. Ja se

mogu pohvaliti samo s nekoliko poludnevnih

pauza. Mislim, i to se računa na neki način.

Šalim se. Iskreno, što više starim, sve manje u

tome vidim neki problem. Postoji milion

31

načina da umreš, ali na kraju je jedino važan

način na koji si živio, zar ne? Ah, sasvim je

moguće da iz tvog jebenog ugla to zvuči kao

isprazno ovisničko opravdanje, ali dopusti da

ja tako vidim stvari. Uostalom, to što ćeš ti

možda dobiti koju godinu više od mene, ne

mijenja činjenicu da ćemo za pedeset godina

vjerovatno oboje biti mrtvi.

Zašto te zanima toliko ta priča? Mogao si

je napisati da me i ne pitaš. Koliko su ti tvoji

blogovi popularni, pretpostavljam da nikada

ne bih ni saznala da si takvo što uradio. Želiš

je zapisati mojim, a ne svojim riječima? He he

he. Kakva ćaknuta ideja?! Žalim slučaj, bivši.

Već sam ti rekla: ne postavljam svoje

uspomene na oglasnu ploču. Ne želim da

tamo neki klinja koji si je utuvio u glavu da si

32

ti Bukovski (tako se zvao je l' da) drka po

njima. Zbog starih dobrih vremena? Hm.

Sjedimo ovdje već deset minuta i to je

najbolje što si mogao da smisliš? Stara dobra

vremena! Čovječe! Gdje je nestao onaj cinik

koji je na sve imao spreman odgovor i koji je

prezirao i najmanji prizvuk patetike u

riječima? Ili to možda ćutim neki neugasli,

potkožni plamičak putene čežnje za starom

dobrom Selmom? A? Da li se još volimo, ili se

bojimo, neuspeha svog, neuspeha svog...? Znaš

tu pjesmu? Hajde, priznaj da me i sada

sanjaš? Barem ponekad? He he he.

Iskreno, ima dana kada se upitam jesmo

li mogli završiti drukčije, ali u suštini, ne

kajem se što sam te nogirala. Da, ja sam tebe

nogirala. Da nisam, ne bih nikada upoznala

33

Gogija. Znaš Gogija, mog muža? Baš sam ga

čekala kad si ti naišao. Radi na fakultetu.

Predaje hemiju. Družio se jedno vrijeme s

onim tvojim kolegom iz Stoca. Aha, Emir. Gogi

je najbolje što mi se u životu desilo.

Jednostavno me obožava. Od početka se

ponaša pokroviteljski prema meni. Znaš,

potiče iz dosta imućne porodice. Otac mu je

do rata bio doktor na VMA, a majka je, pokoj

joj lijepoj duši, radila kao referent u

ondašnjem Saveznom izvršnom vijeću na

Terazijama. Bila je rodom iz Beograda.

Srbijanka. Bogati ljudi. Mislim, nakon svih

protuha s kojima sam imala posla, zaslužila

sam takvog muža. Više od pola života sam se

osjećala poput rešetke na šahtu: dovoljno je

da padne kiša i sav otpad na ulici sjati se oko

34

mene. To me je koštalo dosta živaca, znaš.

Konobar, je l' može druga kafa? Bez

uvrede, ali ovu si žestoko zbaležio, prika.

Mislim, ne trebam srknuti ni gutljajčić da

bih to znala. Pogledaj, uopšte nema kajmaka.

Konobarska posla. Znam ja te fore. Napraviš

kafu, ali tako da ti je ne otkuca brojčanik na

spremniku. Prodaš je i uzmeš marku sa

strane. Kafa bude malo bljutava i bez

kajmaka, ali u većini slučajeva upali. Ljudi

šute, jer ne žele dizati nekakvu veliku frku

oko toga. I ja sam to radila. Mislim, koji

konobar to ne radi. To je jedan od razloga

zašto sam umjesto kafane, odlučila otvoriti

butik. Ne možeš danas naći poštenog

konobara, jebiga. Uostalom, puno je lakše

raditi s mušterijama. Gost u butiku je

35

kultiviraniji, želi, na neki način, promijeniti

svoju sliku u očima drugih, dok je jedina slika

koju želi promijeniti gost u kafani ona krvna.

Naravno, ne kažem da su svi koji dolaze u

kafanu alkosi. Ali većina ljudi zapravo tu dođe

da skrene koju čašicu, zar ne?

Nego da ti ispričam tu jebenu priču.

Naravno da hoću. Zar si stvarno mislio da

neću? He he he. Samo sam te htjela malo

držati u neizvjesnosti. Zbog starih dobrih

vremena, kako si maločas nazvao

dvomjesečni užas od naše veze. Znaš, nikada

ti to nisam rekla, ali sam najviše uživala u

našim svađama. Znam da zvuči malo uvrnuto,

ali je istina. Znao si se nekoć tako razljutiti, a

mene je to palilo! Dobro, nećemo o tome. Ali

prije nego počnem, imam jedan uslov. Da,

36

uslov. Smiri se, ne želim te povaliti, ako si na

to pomislio. Pretprila sam dovoljno

razočarenja od tebe u torn pogledu, ne treba

mi još jedno. Želim da se u priči zovem Selma.

Oduvijek sam se htjela tako zvati. Selma H.,

recimo. Nešto mi to zvuči, znaš. Može?

Priča 2/3 Džin-tonik i sok od breskve

Dakle, imala sam jedva dvadeset tri

godine kada sam počela raditi u toj rupi.

Zašto? Pa trebala mi je lova. S odslušanom

godinom fakulteta i nekoliko nepoloženih

ispita na Mašinstvu, kafana je bilo jedino

mjesto gdje sam je u ono vrijeme mogla

zaraditi. Rat je tek stao, stari je bio u

Njemačkoj, stara se nakon razvoda vrlo

uspješno pretvarala da u braku s njim nije

imala djece, a ja sam morala od nečega plaćati

37

jebene račune, znaš?

Kafana se zvala Lav, baš kao i čovjek koji

ju je držao. Nikada nisam skontala njegovu

genetiku. Mislim da mu je otac bio Rus, a

majka mostarska Židovka, ili obrnuto. U

svakom slučaju, karakter mu je bio neobična

simbioza i jednog i drugog: posjedovao je

rusku sklonost ka alkoholu i istančan židovski

tvrdičluk, što ga je činilo najgorim mogućim

poslodavcem.

Ubrzo mu je bilo jasno da je sa mnom

napravio odličan posao. Okolne prčvare iz

dana u dan postajale su sve praznije, a u

njegovoj se sve teže nalazilo slobodno mjesto.

Vidiš, u torn, kao i u svakom drugom poslu,

postoje određeni standardi. Kafana može da

bude lijepo uređena, jeftina i čista, ali sve dok

38

nemaš zgodnu konobaricu, šanse da uspiješ

su ti prilično male. A ako je iko bio komad u

ono vrijeme, onda sam to bila ja.

Lav je to cijenio, ali samo u teoriji. U

praksi, jedva da sam mogla preživljavati od

novca kojim me je plaćao. Čak mi je ostao

dužan neku lovu. Kreten.

Trebalo je proći svega nekoliko sedmica,

pa da shvatim da rad u kafani nije ono što

sam mislila da jeste: samo običan posao. To je

prije, recimo to tako, jedan proces tokom

kojeg na površinu isplivaju sve slabe tačke u

tvom karakteru. Mogla bih to reći i na drugi

način: kafana izvuče ono najgore što imaš u

sebi. Najčešće toga nisi ni svjestan sve do

određenog trenutka. Tada obično bude

prekasno.

39

Elem, kako bih sačuvala svoju osobnost,

ubrzo sam sastavila listu pravila kojih sam se

pokušavala pridržavati. Zvala sam ih, he he

he, Pravila za čist obraz. Još uvijek ih znam

napamet, mada ne isključujem mogućnost da

pogriješim u redoslijedu: a) raditi pošteno, b)

ne nositi izazovnu odjeću, c) ne šminkati se,

d) ne očijukati ni s kirn dok radiš, e) ne

uzimati pića kada te časte, f) ne dopustiti da

te prate kući. S vremenom, nakon što sam

upoznala jednog tipa, mislim da se zvao

Samir, pridodala sam i: g) ne zaljubljivati se.

Teta Eli, koja je radila u suprotnoj smjeni,

smatrala je da se na ovoj listi mora naći

mjesta i za ne uzimati napojnice, ali, iskreno,

šta ima loše u tome ako vam neko ostavi

bakšiš?

40

Stvari su funkcionirale dobro jedno

vrijeme. Stalni gosti su uvidjeli da nisam jedna

od onih lokalnih ofajli na kakve su navikli

nailaziti na takvim mjestima, pa su me s

vremenom počeli više cijeniti. Istina, bilo je i

onih koji su tu i tamo prelazili granice

prihvatljivog ponašanja, ali sam uvijek

pronalazila način da izađem na kraj s njima. U

kafani je jednostavno tako. Ako želite opstati

u toj enklavi muževnosti, onda morate biti

igrač. Vrhunski igrač.

Negdje početkom 1996. u Lav je ušao

čovjek koji mi se predstavio kao Faik

Kupusović. Mogao je imati između trideset

pet i četrdeset godina. Jedva primjetan

bosanski akcenat, lijepo građen, elegantno

odjeven i vrlo, vrlo šarmantan. Jedan od onih

41

za koje odmah skontaš da redovno uplaćuju

novac u penzijsko-invalidski fond i imaju

životno osiguranje. Takvi jednostavno nisu

pripadali u Lav. U onim rijetkim trenucima

predaha od gomile nepozavršavanih poslova,

koje mi, obični smrtnici, zovemo slobodno

vrijeme, tipovi poput Faika Kupusovića

nabijaju pazar gazdama mnogo otmjenijih

mjesta.

Elem, stao je za šank i naručio džin-tonik

i sok od breskve (kakva kombinacija), koje je

cijedio skoro cijeli sat vremena. Iskreno,

najviše sam mrzila kada bi gosti tako stajali

za šankom i uporno pokušavali zapodjenuti

razgovor koji bi kao po nekom pravilu

završavao pozivom za izlazak. Međutim, s

njim je bilo drukčije. Nije se motao kao mačka

42

oko vruće kaše, preturajući aktuelne teme,

iznoseći svoje dosadne analize stanja na

tržištu ovoga i onoga i slično. Bio je direktan i

odmah je pitao ono što ga zanima: ko sam, ko

su mi roditelji, jesam li udata, s kim živim, i

to. Čovjek je jednostavno znao da govori

prave stvari i da se, pri torn, ponaša kao

gospodin. Kontaš?

Iskusne konobarice u većini slučajeva

tačno procjene mušteriju kojeg prvi puta vide.

Naprimjer, lijepo odjeven, uredan i zgodan

muškarac, dakle tip poput msje Kupusovića,

zna ostaviti dobru napojnicu ako je u društvu

osobe koju želi impresionirati, najčešće

ljubavnice ili djevojke. Ako je sam, mala fajda

od njega. E pa Faik Kupusović je u torn

pogledu bio izuzetak. Platio je novčanicom od

43

sto maraka, ljubazno rekavši da kusur od

devedeset pet maraka zadržim kao napojnicu.

Da, govorim o onim starim dobrim

njemačkim markama, naravno.

Bila je to najveća napojnica koju sam

ikada dobila. Trebala sam Lavu odraditi devet

i po smjena za tu lovu, što je bila skoro pa

trećina moje mjesečne plaće. Šta sam u torn

trenutku pomislila? Čekaj da vidim... Šta

kažeš na: Bože, pošalji mi još ovakvih

mušterija?

Ako želiš odmoriti ruku od švrljanja po

torn usranom papiru, možemo stati na

trenutak. Dobro. Kako hoćeš.

Faik Kupusović je došao ponovo.

Sutradan. I skoro u isto vrijeme. Kad sam ga

vidjela, bilo mi je malo nezgodno. Kao prvo,

44

nisam očekivala da će se vratiti. Barem ne

tako brzo. Kroz glavu mi je progalopirala

pomisao da je došao tražiti novac koji mi je

prethodni dan ostavio? Ne bi bilo prvi put.

Bio je pijan, nije znao, nije vidio, itd. Kao

drugo, bila sam u dilemi: kako da se ponašam

prema gostu koji mi je ostavio skoro sto

maraka bakšiša? Kako da procijenim njegove

namjere? Je li u pitanju poltronsko

rasipništvo, trenutak slabosti ili nešto sasvim

treće? Postoji li neko uputstvo, neki priručnik

za kafanske radnice u kojem je taj dio

objašnjen do u tančine?

Čim je ušao, ugodan miris kolonjske vode

ispunio je buđav i ustajao kafanski zrak. Stao

je za šank, na isto ono mjesto na kojem je

stajao i dan ranije. Na podbratku je imao malu

45

posjekotinu od brijanja, koju je prekrio

komadićem rizle. Naručio je svoj džin-tonik i

sok od breskve i stao ih polako cijediti.

Povremeno bi mi uputio elgentan osmijeh, ja

bih mu ga uzvratila i to je bilo sve. Na kraju se

ponovo dogodilo isto. Platio je stotkom i

ostavio mi napojnicu od devedeset pet

maraka.

Jedan dio mene, jedan sitni mikron moga

ja, nazovimo ga ženskom intuicijom ili kako ti

već drago, iznenada se alarmirao,

upozoravajući me da se neki kurac tu događa.

Međutim, zbog zaglušujuće buke koju je u

mojoj glavi dizala pomisao da sam za dva

dana zaradila dvije trećine svoje mjesečne

plaće, taj glas je bio dalek, slabašan, jedva

čujan. Sve više sam vjerovala da je Faik

46

Kupusović neka vrst nebeskog bankara kojeg

je gospođa sudbina poslala kako bi zakrpio

ogromne rupe u mom budžetu i tako mi se u

njeno ime barem malo odužio za burno i

nesretno djetinjstvo.

Narednog dana dogodila se i druga

repriza skeča Plati Stotkom I Ostavi

Devedeset Pet Maraka Bakšiša, s tim da je

potonja izvedba imala mali epilog. Evo tog

čuvenog monologa, od riječi do riječi, koji je

na kraju, plaćajući svoj posljednji račun u

kafani Lav, donžuanski zavodljivo izgovorio

zagonetni lik Faika Kupusovića:

Selma, bit ću direktan i otvoren. Odrasla

si cura i shvatit ćeš šta ti govorim. Vidim da te

život baš i ne mazi. Na neki način ti želim

pomoći. Imam za tebe jednu ponudu. Poslovnu

47

ponudu. Zapravo je vrlo jednostavno. Kad

završiš s radnim vremenom, odvest ćemo se u

hotel, poševiti se i ti ćeš otići kući sa sedamsto

maraka u džepu, što je pretpostavljam više od

dvomjesečne plaće koju ti daje onaj pijani debil

tamo u uglu. Šta god da odlučiš, imaj na umu

da ponuda važi samo još nekoliko sati, jer

sutra odlazim i više me nikada nećeš vidjeti.

Želim da razmisliš o tome. To je jako mnogo

novca koji može biti tvoj u relativno kratkom

vremenu. U redu? Vidimo se večeras. Žuti

mercedes, preko puta, na parkingu. Bit ću

tamo. I čekati te.

Nećeš vjerovati, ali, kad je završio, bila

sam vlažna. Da, naravno, bila sam šokirana,

ljuta, ogorčena, uvrijeđena, uplašena, bila

sam sve što možeš zamisliti i još mnogo više

48

od toga, ali sam ipak bila jebeno vlažna.

Nedugo nakon što je izašao, sjetila sam

se jedne scene iz djetinjstva, za koju do tog

momenta čak nisam ni znala da je pamtim.

Kao djevojčica, često sam prisluškivala

razgovore odraslih, pogotovo one koje bi

vodila moja tetka, Almira, sa svojim

kolegicama. Jedne večeri, iskrala sam se iz

svoje sobe, bilo je prilično kasno, a njih tri

prilično pijane. Bio je tetkin red da govori na

temu Za čim žalim u životu. Žalila je, kako je

tada rekla, za samo jednom stvari: odbila je

seks s neki crncem u Barseloni prije mnogo

godina, na što su njene prijateljice zaključile

da je to, fakat, ozbiljan propust koji zaslužuje

najgoru moguću osudu: kastriranje.

Izlazeći iz kafane te večeri, odjednom

49

sam vidjela sebe u toj situaciji: sjedim sa

svojim kolegicama dvadeset godina poslije i

pričam na temu Za čim žalim u životu.

Odabirem stvar s vrha liste: žal za

neostvarenim seksom s vrhusnkim tipom, koji

bi mi pri torn, da sam pristala, platio još

sedamsto jebenih maraka, a moje prijateljice

se groze i izriču mi najgoru moguću kaznu:

život u samostanu.

Bez obzira na ono što se dogodilo poslije,

mislim da nikada nisam uistinu donijela tu

odluku. Ne, svjesno. Tijelo je jednostavno

prešlo ulicu i ušlo u žuti mercedes, bez

prethodno izdate dozvole. Ne kažem da sam

se tome protivila, ili da to jednim dijelom

sebe nisam željela, već da se jednostavno

nisam mogla odlučiti. Bila je to jedna od onih

50

pat situacija u kojoj razlozi za i razlozi protiv

postoje u istom omjeru. Na kraju je ispalo...

tako kako je ispalo. Pravila za čist obraz

postala su samo gomila prekršenih zakletvi.

Bilo je kako je i obećao. Otišli smo u hotel

i poševili se. Sve je bilo u savršenom redu,

osim što se bespotrebno trudio da cijelu stvar

okonča na brzinu, smatrajući, valjda, da će me

tako poštedjeti dugotrajnijeg poniženja. U

jednom momentu sam mu poželjela reći: hej,

u redu je, ne žuri, dobro se provodim, uspori

malo.

Kad sam krenula, pitao je da li želim da

me odveze kući. Rekla sam da nema potrebe i

zatražila zarađeni novac. Tada je ustao,

izvadio neku kovertu iz sakoa i pružajući mi

je, rekao: U koverti je pismo. Otac te selami fda

51

baš tako je rekao - selami) i šalje ti hiljadu

maraka. Evo ti sedamsto koje sam ti obećao.

Tristo sam ti već ostavio u kafani.

Priča 3/3 Samo čaša obične vode

Kao što rekoh, kafana izvuče ono najgore

što imaš u sebi. Ono čega nisi ni svjestan da

postoji, sve do momenta dok ne ispliva na

površinu. Ne znam kako bih postupila da se

ponovo mogu vratiti u tu januarsku noć.

Možda bih uradila isto, možda ne bih. Mislim

da to nikada neću htjeti da saznam. Uostalom,

davno sam prestala razbijati glavu time.

Naučila sam lekciju i to je to.

Najviše me je boljelo to što dugo nisam

imala hrabrosti pisati ocu. Na neki način bio je

sudionik u zločinu, a ja mu to nisam mogla ni

reći, ni oprostiti. Boljelo me je i to što je u

52

svojim pismima Faika Kupusovića opisivao

kao dobrog i pouzdanog prijatelja, kojemu

mirne savjesti može povjeriti jedan tako

odgovoran posao kakav je kurirski. Da, znam

šta misliš. Moj otac ima nevjerovatan talenat

za pogrešno procjenjivanje ljudi: najprije

majka, pa onda taj Faik. Bilo ih je još, ali to je

već tema za memoare. Elem, kad su proradili

telefoni i kad smo se nakon nekoliko godina

prvi puta čuli, usred razgovora sam briznula u

plač i gotovo mu ispričala šta se dogodilo. Na

kraju sam se ipak suzdržala. Mislim da bi ga

to u potpunosti uništilo.

Konobar, može čaša vode? Da, samo čaša

obične vode?

Usta su mi se osušila od brbljanja.

Odavno nisam ovoliko pričala. Siguran si da

53

nećeš zapaliti jednu sa mnom? Za jebena

stara dobra vremena? U redu. Usput, drago mi

je da sam te vidjela. Dobro, nisu mi se baš

bradavice ukrutile od svekolike sreće, ali

lijepo te je bilo ponovo sresti, za promjenu.

He he he... Slušaš li još Partibrejkerse? Još?

Onda se dobro držiš. Ja sve više mekšam. Ali,

to je problem sa životom u srednjim

godinama, zar ne? Nekako je mekši. Kao kad s

tvrdog Marlbora pređeš na Marlboro light.

Koliko god da vučeš, ne dobijaš željeni okus.

Ne, ja ću platiti. Insistiram.

Konobar, izvoli. Zadrži kusur, prika.

Zašto me gledaš kao da sam uradila nešto

loše? He he he. Ah, evo i Gogija. Idem. Naleti u

butik. Starim drugovima dajem poseban

popust. I ne zaboravi da staviš Selma H.

54

Može? Selma H.

55

PODSTANAR

1.

Devetnaest dugih dana do Afana Bralja

putovala je vijest o očevoj smrti. Adresirana

na zenički kazneno-popravni zavod, s masnim

otiskom nečijeg prsta na poleđini koverte,

valjala se ta vijest po prtljažnicima i

poštarskim torbama, sve dok, najzad, mimo

svih razumnih rokova, nije stigla na njegovu

adresu.

Leđima naslonjen o radijator na kojem se

sušila zakrapana vojnička košulja, nekoliko je

puta pročitao to šturo Rabijino pismo. Onim

svojim borniranim, nikada do kraja dozrelim

smislom za pripovijedanje kojim mu je već

56

devet godina polurazumljivo pisala o očevom

šećeru i majčinim tegobama s probavom, ta

njegova nekadašnja susjetka i ujedno jedina

spona s vlastitom prošlošću, sada mu je tu, s

nevješto odglumljenim osjećajem žalosti i

zaprepaštenja, patetično naglabala o

nekakvoj prehladi koja se, eto, prometla u

plućnu infekciju, a zatim i u jednu tihu,

potpuno neočekivanu smrt.

Obzirom na godine i dugu bolest, očeva

smrt ga uopće nije iznenadila: do njega je

doputovao tek žal što je propustio dženazu.

Bio je pomalo zbunjen pred spoznajom da ne

osjeća ništa: kao da se negdje, u dubini, nešto

odvojilo od svoje matice i otisnulo u ništavilo.

Kako li su samo ljudski životi slični a

opet, toliko je nepremostivih različitosti

57

među njima! Eto, negdje je neko također

primio vijest o očevoj smrti i taj neko je

tugovao, odjevao crninu, listao stare albume,

oplakivao uspomene, a on je stajao naspram

tog saznanja potpuno miran, bez svijesti o

gubitku, kao da je do njega doputovala vijest o

potonuću transatlantskog broda. Kako je

samo sve to surovo i ljudski neutješno?!

Ustao je i prišao prozoru. Pokušao se

natjerati da razmišlja o ocu. Zapalio je

cigaretu i zavirio u sjećanje, tek toliko da

provjeri šta je od svega ostalo.

2.

Hazim Bralj je bio proćelav i zdepast

čovječuljak koji se po mnogo čemu razlikovao

58

od drugih očeva u susjedstvu. Do svoje

pedeset i sedme godine, poživio je jednim

potpuno mirnim, nezanimljivim životom

pravnog referenta, u kojem se sve odvijalo s

matematskom preciznošću: buđenje u 6.30,

kafa i doručak između 6.45 i 7.15, odlazak na

posao u 7.30, ručak u 12.30, dolazak s posla u

15.30, pa popodnevni odmor, pa šetnja do na

Begovinu, pa večera, pa sljezov čaj pred

spavanje i tako stalno, trista šezdeset pet

dana u godini, bez povišenog tona, bez

okretanja glave za drugim ženama, bez i

najmanjeg skandala u svome urednom,

bezimenom, činovničkom životu.

To ciklično trošenje vremena po tačno

utvrđenom programu, to stalno kretanje u

sobi s ogledalima gdje se jedan te isti dan

59

preslikava do u beskonačnost, uništilo je u

njemu svaku strast za životom i svelo njegov

intelektualni interes na domen

mediokritetskih besmislica: da li je meso s

krompirima moglo biti malo pečenije, je li

bolje na zimu kiseliti krastavce ili paprike,

zašto ga od konjaka mori glavobolja a od

rakije žgaravica, šta je dobro za mamurluk a

šta za čir, i sve same gluposti i nonsensi, iza

kojih se, u nekoj bolesnoj tišini, događao cijeli

jedan svijet. I baš u tom svijetu, eto, odvajkad,

postoje svakojaki oblici života, događaju se i

traju, paralelno s njim, i milioni nekih drugih

mikro-svjetova, i čovjek se, u tom vječitom

strujanju čestica, upinje da bude sveprisutan,

da razumije, da shvati, samo se taj njegov

otac bijaše otuđio od svega kao vječiti

60

nesrazmjer, kao zasebna vrsta koja je, poput

ribe u akvariju, živjela u vlastitoj staklenoj

kutiji i koju je, dok se još to moglo, trebalo

detaljno proučiti.

Sjeća se Afan danas tog svog oca,

njegovog pepeljastog lica i poluotvorenih

kapaka kao nekog misterioznog organizma

koji je, eto, umro a da svijet nije uspio vidjeti

širom otvorenih očiju. Prolaze kraj njega

godine, miču se sjenke po avlijskim zidovima,

miriše sasušena kadulja na tavanu i šumi

vodokotlić u kasni popodnevni sat dok on,

njegov otac, drijema u fotelji od mebl-štofa i

šuti onako kako šute obični, mrtvi predmeti:

hladno i nezanimljivo. U toj je fotelji proveo

najveći dio svoga života, ona je, u svim svojim

porama i udubljenjima, vjerno čuvala oblike

61

njegovog tijela: može se reći kako je u njoj

sjedio i onda kada ga nije bilo u kući. Strašna

je bila ta fotelja i još strašnija samoća koja je

izbijala iz onog koji je, i odsutan, sjedio u njoj!

Kakav je to život i kakav je to otac kad se

sjećanje na njega može sažeti u svega

nekoliko slika, pa ti se čini da izvan njih

uopće nije ni postojao?! Smjenjuju se te slike

u Afanovoj glavi dok u njima pokušava

odvojiti ono što se zaista desilo od onog što

je, s vremenom, tim slikama pridodala

njegova uobrazilja i čini mu se kao da stoji

nad površinom rijeke i tek na momente

uspijeva, u njenim zelenim dubinama,

razlučiti stvarnost od optičkih varki.

Ide, tako, njegov otac niz Adu, tapka

sklopljenim kišobranom o izrupanu cestu i

62

nijemim klimoglavima pozdravlja stolačku

gospodu, slobodna ruka mu nezgrapno visi

niz tijelo i Afan se za nju drži napeto i

nesigurno, kao za slomljenu granu. Muči ga

bezbojnost očevog dodira, muči ga to što ga

uopće ne primjećuje i što se iz njegove

perspektive važnijim čini onaj crni, stoput

popravljani stari kišobran koji očevom

koraku daje ritam i ton, čini ga nekako višim i

važnijim, a on ga unizuje i usporava, i još mu,

k tome, dosađuje svojim glupim pitanjima o

tome ko brani bolje, Simović ili Ljukovčan, a

ona se odbijaju o njegovu šutnju kao što se

fudbalska lopta odbija o okvir gola. Pruža se

ta bezvoljna očeva ruka kroz cijelo jedno

vrijeme i on se drži za nju jer je samo po tom

ono što jest, njegov sin jedinac, a još ne zna

63

zapravo da bi je najrađe pustio i nestao u

provaliji koja se otvara pod njim.

Mučno je bilo rasti, učiti tablicu

množenja, ići na dodatne časove hemije ili

trenirati nogomet, a istovremeno željeti da ti

je otac neko drugi ili da ga uopće nemaš.

Ništa se nije promijenilo ni kada su, nekoliko

mjeseci prije nego će izbiti rat, odselili u

Austriju kod Afanove tetke, osim što je fotelju

od mebl-štofa zamijenila stolica za ljuljanje a

background očeve rezigniranosti ispunile su

televizijske vijesti o spaljenim gradovima,

poklanim civilima i neuspjelim pokušajima

sklapanja primirja. Iz tog je perioda Afan

pamtio njegove nespretne solilokvije o

važnosti fakultetske diplome u ljudskom

životu koje bi mu držao na uporno majčino

64

inzistiranje. Ti kratki, mučni monolozi uvijek

bi završavali iznenada, nekom lažnom

isprikom ili ćutanjem koje bi nastupilo u pola

rečenice, kao pobjeda jedne opće bezvoljnosti

nad iluzijom očinske ljubavi. S vremenom, to

ćutanje je postalo jedini način da jedan

drugom kažu kako se ništa u njihovim

životima nije promijenilo i kako će među

njima zauvijek sve ostati isto, bez obzira da li i

sutra živjeli u Beču, vrate se u Stolac ili odsele

na Bermudski trougao.

Za šest bečkih godina Hazim Bralj

nijednom nije spomenuo riječ Stolac, niti ju je

na bilo koji način svojim šutnjama

podrazumijevao, kao da je neko hirurški

precizno iz spektra njegovih interesa

odstranio cijeli jedan život u pokušaju da na

65

privremenost, u kojoj se silom prilika zatekao,

nakalemi drugi. Već prvih mjeseci, kada je

postalo izvjesno da će njihov boravak u Beču

potrajati duže od planiranog, badžanak Vlado

mu je našao posao u Demelu, najvećoj bečkoj

slastičarni, pa je svakim danom osim nedjelje,

Bečlijama dostavljao čokoladne rolate i

Sacher torte. I sve se u njegovoj realnosti

ponovo počelo odvijati u ustaljenim

ciklusima, od kafe u 6 i 30 do sljezovog čaja

pred spavanje, samo su šetnje Kärntner

Straßeom zamijenile popodnevne izlete do na

Begovinu, no tu razliku Hazim Bralj kao da i

nije opažao.

I tako je, u toj prozirnoj kapsuli, pedest i

sedam godina trajao jedan život, odolijevajući

svakom kiptanju krvi i eksploziji nerava, kao

66

predmet kojem je dato da se kreće i govori, a

onda je, dvadeset osam mjeseci nakon

povratka u Stolac, u onoj strašnoj noći

Afanovog priznanja, taj isti predmet pokazao

prve simptome ljudskosti kada je, laganom

kretnjom, ne gledajući nigdje određeno i ne

govoreći ništa, u tišini koja je razdirala uši,

gurnuo čašu preko ruba stola a ona pala na

pod, ne razbivši se. Nije rekao ni riječ, nije ni

trebao, jer je, tu, pod zelenkastim svjetlom

sjenila, po prvi put njegova šutnja dobila boju

i Afan je jasno osjećao njegov prijezir i

mržnju kao nož pod vlastitim grlom.

Najzad je odložio pismo pustivši da mu

iz svijesti iščili i posljednja pročitana riječ:

nije želio pamtiti ništa osim golog trenutka.

Eto, oca više nema, samo što nije bio siguran

67

je li ga izgubio tog dana, prije dvije i po

sedmice ili prije devet godina. Pogledao je

kroz prozor uz koji je predvečerje stiskalo

svoj hladni, grimizni obraz. Kada bi mogao

biti taj vjetar: bez tijela i krvi, samo zrak koji

struji ka nekoj dalekoj, večernjoj hladnoći.

3.

Sutradan je nazvao na posao i rekao da

ima zapaljenje grla. Cijelo jutro je preležao u

krevetu osjećajući umor u kostima, u glavi, u

mislima, u svemu. Vani je padala kiša, čulo se

kako automobili slinavo kližu po mokroj cesti

i kako nekakvi duboki, promrzli glasovi pod

prozorom razgovaraju o politici. Nije više

razmišljao o ocu. Uspomena na njeg bila je

68

odveć hladna i daleka pa mu je lako iskliznula

iz misli.

Odbija tako sat na zidu, već je pola

jedanaest i već stanom odzvanjaju groteskne

kretnje nagluhe gazdarice Iris, a Afan još

uvijek bezvoljno gleda u žute plafonske fleke i

prisjeća se onih dugih kišnih agonija tokom

kojih bi mu robijaški dani tako nepodnošljivo

nalikovali jedan na drugi da je jedva uspijevao

zadržati svijest o kretanju vremena. I upravo

je ta zaglavljenost u vremenu i prostoru, gdje

slika vanjskoga svijeta postoji samo kao

sporadični zvuk iza golemog kišnog zida,

najjeziviji i najodvratniji doživljaj zatvora koji

je nosio u sjećanju.

A zašto, uopće, postoje zatvori i šta svi ti

slomljeni, bivši ljudi rade po tim usranim

69

betonskim brlozima, to je pitanje proganjalo

Afana već godinama i on mu nije nalazio

nikakvog smislenog odgovora. Ako u svemu

tome postoji nekakva ideja, onda bi trebalo da

se u tim smrdljivim zgradetinama krvnici

prevaspitavaju u ljude, ali je on, iskusivši na

vlastitoj koži svu besmislenost tog procesa,

vrlo dobro znao da, kad jednom kročiš među

one tmaste zidove, svaka ljudskost iz tebe

zauvijek iščili i čovjek se, ako to i nije bio,

nakon izvjesnog vremena, prometne u

krvnika. I ko više zna gdje i kada se obrnuo

taj proces i otkada sve to postoji kao jedan

veliki civilizacijski paradoks, a opet, svako

šuti i niko ništa ne poduzima, kao da se radi o

najnormalnijoj stvari na svijetu.

I njega je zatvor zauvijek promijenio, i to

70

korjenito, iznutra. Nešto se u onim

beskonačno dugim zatvorskim noćima

ušunjalo kroz njegova čula i čini mu se da

sada ima nečega novog i njemu potpuno

stranog u načinu na koji leži u krevetu i sluša

taj opskurni, sitni svijet kako protiče ulicom.

Doktori, profesori, šnajderi, trudnice,

studenti, sve te beskrajne ljudske gomile

vuku se pločnicima, odjekuju njihove male,

sumorne sudbine u sivom novembarskom

jutru kao tonovi pokvarene harmonike a Afan

osjeća da se tu, između njih, u nekom

nevidljivom, suštinskom nervu koji ih spaja,

desio nekakav poremećaj.

Ko su, zapravo, sva ta strana, nepoznata

lica i po čemu je on jedan od njih?

Ležao je tako Afan i gubio se u vrtlozima

71

misli, sve dok se vrata sobe nisu naglo

otvorila i među truhlim, drvenim štokovima

pojavilo se iscijeđeno lice gazdarice Iris.

Postajala je nekoliko časaka u iznenađenju,

bez riječi, kao da se upinje prepoznati

polugolog muškarca izvaljenog na uski,

rasklimani krevet, a onda se zbunjeno

naklonila: „Oprostite. Nisam znala da ste tu“, i

svoj tupavi, krezubi osmijeh iznijela iz sobe.

Presječena Irisinim ulaskom u sobu, nit

njegovih misli bespovratno se izgubila u jutru

i Afan je još neko vrijeme ležao u krevetu,

naprežući se da od šumova kiše odvoji njene

kretnje u kuhinji. Nalazio je u tom zveckanju

porculana jednu davno izgubljenu melodiju

doma, akustični fragment prohujalog

djetinjstva u kojem se, tako kristalno jasno,

72

odražavahu ruine njegova života. Po prvi put

otkako je izašao iz zatvora, poželio je onako

iskreno, sinovski, vidjeti majku.

4.

Mokar, kao da je tek izašao iz kade, Afan

je, negdje o ručku, ušao u bistro Lira i naručio

sendvič. U jednom od ona dva mala separea

koji su činili stražnji dio bistroa, izbila je tog

podneva tuča i sve je još bilo prepuno

slomljenog stakla i krvi, a dvije su radnice i

jedan muškarac – gazda Tref, koji se Afanu

ispričao zbog nereda – žurno radili kako bi

stvari doveli u normalno stanje. „Sat vremena

smo čekali policiju“, par puta je naglasio Tref,

kao da je u tome želio pronaći razlog zašto

73

pospremanje traje toliko dugo, a onda ga

odveo do jednog od onih finih, drvenih

stolova u slobodnom separeu za kojima je

obično sjedio kada bi dolazio ovamo na objed.

Otkidajući svojim kvarnim zubima

zalogaje prepečene lepine i osjećajući kako

mu se mokrina slijeva niz kožu, Afan je

shvatio kako je zapravo u kafani jedini gost i

kako je možda ispao nepristojan što je ostao.

Bilo je već kasno da se predomisli a držao je

potpuno neumjesnim da tako sjedi, bezbrižno

žvaće svoj sendvič od piletine i pretvara se da

ne primjećuje ništa osim sopstvene gladi.

Stoga mu je laknulo kada su u bistro ušli

jedan poprilično neuredan, crvenokosi tip

njegovih godina i jedna ljepuškasta, kratko

ošišana, mlada djevojka, s velikom, okruglom

74

halkom u nosu.

Za trenutak mu se djevojka učinila

poznatom, no vrlo brzo je shvatio koliko je ta

pomisao suluda. Desetak godina ga nije bilo u

ovome gradu i jedina stvar koja se otada nije

promijenila je ono crno, nabreklo nebesko

vime koje tamo napolju, kao na slikarskom

platnu, jedan te isti kišni trenutak umnožava

do vječnosti. U to je vrijeme ta djevojka

vjerovatno bila puka djevojčica koja nije ni

slutila da će jednom iz njenog slinavog nosića

izrasti ta potpuno suluda, srebrna kandža. Pa

ipak, bilo je nečeg lascivnog u njenom

držanju, u tim njenim senzualnim i pomalo

oholim kretnjama kojima je doticala

predmete, nečega što mu je bilo blisko i za šta

je bio siguran da je već negdje vidio.

75

Sjedio je tako Afan u separeu bistroa Lira

i dovršavao svoj prepečeni sendvič

razmišljajući o tome koliko zapravo i sam

mora da je jedna enervanta, neobična,

dvonožna pojava. S tom svojom fiks-idejom

da je u zatvoru zauvijek izgubio neposredni

kontakt s ostalim svijetom i tim svojim

nesnalaženjem među događajima i stvarima,

bio je svjestan da ni sam nije ništa drugo nego

jedna obična ljudska olupina koja, nošena

nekom latentnom strujom, usprkos svim

zakonima prirode još uvijek pluta ka svome

kraju.

A gdje je taj kraj i kuda sve to zapravo

vodi, Afan uopće nije mogao naslutiti. Ono

čega se oduvijek najviše grozio bilo je to

postojanje u kojem je sve tako banalno

76

svedeno na puko guranje tijela kroz prazan

prostor, gdje podilaženje navikama treba da

nadoknadi nedostatak životne suštine:

ispijanja capuccina, ustajanja u pola osam,

odlasci na posao, žuljevi na rukama, svo to

pretjerano žvakanje i lučenje crijeva, šta je

zapravo sve to bez jednog šireg konteksta,

bez nekog višeg cilja kojemu sve to treba

podrediti, šta je, dakle, sve to ako nije jalovi

pokušaj čovjeka da nadživi svoju sudbinu?

Ljudi se oko njega tuku, drže kafane, piju,

čiste podove, buše noseve, naprosto: žive, a

on još uvijek stoji u onom istom zapećku u

kojem se zaustavio prije četrnaest godina ne

misleći ni o čemu drugom već o tome koliko

bi, zapravo, bilo bolje umrijeti nego živjeti

ovako kako živi sada: bez jasnog cilja i

77

razloga!

U odsustvu bilo kakvog dubljeg interesa,

prosto iz želje da odgonetne šta je na toj

mladoj ženi privlačilo njegovu pažnju, Afan je

promatrao kako djevojčin prozračni dlan

nestaje u gvozdenom stisku krupne, dlakave

šake crvenokosog muškarca kao miš u

zagrljaju pitona. Bila je to ljubav u kojoj su se

spajale somatske krajnosti: on, visok i

krupan, ona sitna i krhka kao stabljika cvijeta.

Na kraju, nije to imalo nikakve veze s

njom: bilo je to nešto što je došlo iznutra, iz

nekakve tjeskobe, ali je bilo dovoljno jako da

ga natjera na neodgodivu akciju. Ustao je i u

tri koraka prešao preko dijela bistroa koji se

upravo polirao osjetivši u nosnicama

prodoran vonj sredstva za čišćenje. Zastao je

78

za šankom i zatražio od gazde Trefa da plati

račun. „Danas ja častim“, rekao je Tref, a u

samom kutu njegovih usana, sred

porculanske vilice, zablistao se jedan zlatni

zub. Izlazeći, pogledao je posljednji put

prema stolu gdje je djevojka nešto šaputala

svome ljubavniku vidjevši trenutak kada se

preko njegovog lica prelio bjelusni titraj

njenog osmijeha.

5.

Afanu Bralju nije trebalo devet godina

zatvorskog užasa da shvati kako je pogriješio:

znao je to još istog onog jutra dok je sutkinja

Vlaja Ždrinčić čitala presudu, a kroz prozor

novosarajevskog Opštinskog suda caklilo se

79

plavo nebesko staklo i mirisala vrela zemička

na stolu sudskog zapisničara. Imao je tada 26

godina, bio je svršeni diplomac ekonomskog

fakulteta i želio je jednoga dana upisati

doktorat, ali mu je sudbina poslala Anu

Bašlak, vitku, crnokosu Albanku ciganske

krvi, zbog koje je izgubio i karijeru i snove i

pamet, a izgubio bi i život da je metak

dugogodišnjeg direktora sarajevske filijale

Privredne banke, Milana Veprovića, gdje je

Afan odrađivao svoju drugu pripravničku

godinu, bio samo malo precizniji. I, zaista, nad

svim njegovim protraćenim godinama, nad

svim brodolomima, bivšim životima i

srušenim kulama, osjećao se sočni otrov

Aninog mesa.

A ko je bila ta njegova Ana Bašlak, to,

80

zapravo, ni danas nije znao. Probudila se

jednoga jutra u njegovom krevetu po

prostom zakonu slučaja, u inerciji jedne

divlje, alkoholom zamućene noći, baš kao što

se mogla probuditi i u krevetu nekog od

njegovih kolega s kojima je u hotelu Evropa

proslavljao sklapanje posla s nekom velikom

švicarskom bankom. I van svake pameti, Afan

je u toj priprostoj i polupismenoj cigančici

amazonske ljepote i divlje naravi - koja je u

njegov suhoparan i nemaštovit život,

spiritualno podređen poslu i karijeri, unijela

usplahireno i zaognjeno tijelo mlade ženke -

prozreo svoj usud.

U prvom stadiju svoje propasti, Afan je

tu svoju la femme fatale počeo opsjedati

skupim poklonima koje je najprije kupovao

81

svojim, a kada je potrošio sve moguće kredite

i počeo se uvaljivati u dugove, novcem koji bi

uspio prokrijumčariti s računa Privredne

banke. Krivotvorio je mjenice, varao

klijentelu i sklapao protivzakonite ugovore

samo da udovolji njenoj taštini i da je samo

noć duže zadrži u svome životu, sve dok se, u

velikom finalu vlastite gluposti, nije počeo

povlačiti po sudnicama i zatvorskim

samicama, postajući samo jedan obični

ljudski ispljuvak.

Istina, u početku se intenzivno pitao šta

to on, mladi i talentirani bankar u usponu,

dokazani stranački kadar koji je, kako se to

govorilo: napustio život na zapadu da bi

svojim talentom potpomogao domovinski

prosperitet, uopće radi s torn jadnom

82

djevojčicom koja, pa to već svi znaju, svake

noći liježe s drugim, šta on tu ima da troši i

uništava sebe zbog nekakve fufice kada će mu

ona već prvom prilikom zabiti nož u leđa? Pa

ipak, šta je taj glas razuma bio u usporedbi s

onom razuzdanom radošću koja mu je plavila

tijelo pri svakom susretu s njom.

I tako, već više od devet nesnosno dugih

godina Afan u sebi nosi ono krvavo,

raspolućeno, dječačko srce, raspada se u

njemu cijelo jedno smetljište najintimnijih,

neostvarenih snova, još se u pijesku njegove

prošlosti blista crna školjka očeve mržnje i

ono kratko, kao nožem odsječeno, majčino:

„kući se više ne vraćaj“! Sve to negdje još

treperi i komeša se u njegovoj glavi kao

bolesni košmar, a iznad svega toga, u gnjilini

83

jednog nezdravog života, kao bijela, jutarnja

izmaglica, ruta se dugo skrivano, nikada

izgovoreno dječačko pokajanje.

Teško je objasniti šta je to Afana toliko

uznemirilo u prizoru dvoje zaljubljenih u

bistrou Lira: djevojka ni po čemu nije

nalikovala ženi koja mu je upropastila život.

No sam pokušaj usporedbe, ta nehotična

unutarnja kretnja koja je u njegovim mislima

iznenada oživjela onaj davno sahranjeni lik

Ane Bašlak, u njemu je izazvala neslućenu

paniku. Razmišljajući o ženama koje je sretao

po prljavim, zatvorskim hodnicima i

dvoranama za posjete, gledajući ih kroz

čelične rešetke kako odlaze u svoje tople,

sanjive daljine, on se već devet godina

bezuspješno nosi s tim osjećajem usporedbe

84

kao sa kakvim čudovištem koje živi u njemu!

Nikada poslije Ane nije volio nijednu; o

ženama je danas mislio u zbiru: kao o gomili

gorućeg mesa. I prostitutka Soraja u čijem je

krilu, onako jadan i smeten, potražio utjehu

odmah po izlasku s robije, i ta mlada djevojka

s velikom halkom u nosu koja sjedi za stolom

bistroa Lira, i njegova zamamna, prevrtljiva

Ana, sve je to danas za njega samo kvantitet

običnog, ženskog mesa o kojem treba

razmišljati posve somatski, bez emocija.

6.

Misao o posjetu majci bubrila je u Afanu

nečujno ali sigurno, poput žitnog sjemena u

zemljinoj utrobi. Deset je dana prošlo otkako

85

je saznao za očevu smrt i on se vratio poslu

keramičara (zanat koji je izučio u zatvoru) ali

je onaj tegobni umor i dalje osjećao. Nosio ga

je u svome tijelu kao zametak jedne duge,

neobjašnjive bolesti, kao kiptanje živaca i

nemoć krvi, zbog čega je sve češće zapadao u

neurastenične krize.

Taj se sindrom Stepskog vuka u Afanu

znao pojaviti niotkud i otrovati njegov

stomak naglo i potpuno; činilo mu se da pred

tim beskrajnim, zamagljenim prostorima

svojih bivših i budućih života oduvijek stoji

potpuno sam: ni majke, ni oca, nikoga nema u

toj pustoj, vučjoj samoći.

Nije taj osjećaj imao nikakvu zbiljsku

konkretnost, nije se vezao ni za jednu

određenu situaciju, pojavu ili predmet –

86

moglo ga je izazvati bilo šta i bilo kad: umor,

lice na ulici, kloparanje vjetra u prozorima,

mlaz otvorene slavine, dodir bilijarskih kugli,

zvuk kašike koja struže o dno tanjura, bat

keramičarskog čekića, ili pak neki određeni

miris, preliv dana, pa čak i misao dnevno

frivolna i obična.

Ta samoća koju je osjećao nije bila ona

ista na koju se već odavno bio navikao i koju

je, na kraju krajeva, zavolio: ona u koju se

godinama svjesno povlačio pred svijetom

najrazličitijeg zatvorskog šljama i grozotama

jednog korumpiranog i pokvarenog

tranzicijskog društva, ispunjena knjigama i

kamenim figuricama koje je grnčao s

predanošću i strpljenjem čovjeka kojem je

ubijanje vremena jedina zadaća u životu. Ova

87

druga, nova samoća, koja je u njegov život

prodirala poput prljave vode, bila mu je

nekako tegobno besprostorna i posvudašna u

isto vrijeme, jer se ticala jednog drugog,

mnogo većeg svijeta: svijeta njegove slobode.

A taj njegov svijet, na kraju, u svome

zbiru, to je bila jedna sakralna, duboko

intimna melanholija od koje mu je u

posljednje vrijeme sve češće treperilo srce:

vidjeti majku, objasniti se s njom, ponovo

osjetiti one njene tvrde, naborane dlanove na

svome licu, zaspati opijen mirisom mlijeka u

njenom krilu, utješiti je sada kada je sama i

slomljena…

Majka!

Znao je Afan da su to sve samo puke

melanholije i fantazme buntovnog sina i da

88

mu ta krhka, bolećiva žena, koja je cijeli svoj

život provela nastojeći usrećiti one s kojima

živi, nikada neće oprostiti onaj neshvatljivi

zločin kojim je za sva vremena zaprljao i sebe

i nju. I oca.

7.

Kao smrt prazne Irisine oči, Afan je prvi

puta vidio jednog od onih žarkih

augustovskih dana, na samom početku svoga

novog, mostarskog života. Iz nekih mračnih,

eonskih daljina, preko gomile svježih jabuka

poslaganih na daščanu plohu pijačnog štanda,

iz jutra u jutro, pratila su ga ta dva krupna

ugarka kao brončane oči kakvog kipa ili lutke,

a da zapravo ni sam nije mogao naslutiti šta

89

te oči žele i zašto prate baš njega. A onda je

jednoga jutra na onim svojim dugim,

vižljastim nogama koje su nekom nevidljivom

mladošću prkosile staračkoj tromosti i

kostobolji, Iris Mrgan iskoračila preda nj, kao

zloduh, govoreći svojim glasnim i poprilično

nerazgovjetnim altom koji je brujao u masi

kao raspuklo zvono, kako je čula da gospodin

traži smještaj, a jedna je soba u njenom stanu

trenutno prazna, ako je potrebno ona će je

pospremati i čistiti, i opet ga neće koštati

mnogo, tek stotku mjesečno, ali samo ako se

odmah useli jer novac joj treba hitno i

neodgodivo.

Slušajući fijukanje vjetra u velikim,

nezaliječenim šrapnelskim rupama na

iskasapljenoj fasadi, dok se iz porculanske

90

šolje u njegovim rukama dimilo podgrijano

mlijeko, Afan se često pitao nije li zapravo

pogriješio što se uselio u taj potpuno

rastureni prostor, koji je, nekoć, za zlatnih

vremena porodice Mrgan, od mostarske

duhanske fabrike na korištenje dobio

rahmetli Izet, Irisin muž. Tri se mjeseca već

tako zlopati i smrzava kao kakvo štene među

tim žutim, natečenim zidovima ironično

ukrašenim kojekakvim goblenima i

girlandama, a samo zbog toga što zna da je

sve to ekonomska računica koja jedno

posvojeno, bolesno, šestogodišnje dijete

možda može spasiti sigurne smrti.

Tu neobično tihu, poluživu djevojčicu

bolesne krvi, Lunu, koja se, u onim danima

vikenda kada bi izlazila iz bolnice, za svojom

91

maćehom vukla kao sjenka, Afan je imao

priliku već nekoliko puta sresti i nakon

svakog susreta, u njemu je još dugo ostajalo

nešto duboko razoreno i pusto. Njena

potpuno gola glava prekrivena plavom

maramom i njene velike akvamarinske oči,

bili su najdublji doživljaj života koji je osjetio

u tri mjeseca svoje slobode. Spram tog milog,

bolesnog djeteta on je od prvoga trenutka

gajio jednu iskrenu simpatiju koja se javila na

liniji njene teške sudbine: rodila se u sedmom

mjesecu trudnoće, smrtno bolesna, doktori joj

nisu davali velike šanse ni za izlazak iz

inkubatora, no već više od šest godina, to je

dijete trajalo i odolijevalo smrti kao jedan

neobjašnjivi životni fenomen.

U samo jedanaest mjeseci, kada je imala

92

dvije godine, umrli su Luni najprije majka od

astme, a potom i otac od srčanog udara, i ona

je ostala sama sa svojom bolešću koja se

svakoga dana sve intenzivnije množila u

njenoj modroj, nevinoj krvi. I ko zna šta bi se

s tim jadnim, nesretnim djetetom dogodilo da

je k sebi nije uzela Iris Mrgan, dugogodišnja

radna kolegica njene majke, žena kojoj je

suđeno da voli djecu a da nikad ne zanese, i

kojoj je u ratu granata zauvijek oduzela i

muža i sluh. Već pet godina vodila je Iris to

ubogo dijete i hodžama i doktorima, vukla se

od vrata do vrata tražeći da mu se presadi

koštana srž, da se ne sjedi i ne čeka ono

najgore, ali je i sama sve jasnije u pozadini te

drame osjećala jednu tihu i neizbježnu smrt.

U odsječenom i potpuno razrušenom

93

Afanovom životu, na tim pustim zgarištima

njegovih samoća iz kojih već odavno ništa

nije htjelo da nikne, u tom stalnom traženju

nekakvog novog početka, pojavilo se to dijete

najprije kao običan motiv, a poslije kao jedna

intenzivna tragedija koja ga je teško ali ipak

sigurno pokretala iz dugogodišnjeg ležišta. I

šta sad on može da uradi za tu svoju milu

Lunu, osim da vjeruje u njeno ozdravljenje, u

taj teško izvodivi ali i jedini mogući Irin plan

o presađivanju koštane srži: šutke,

pretvarajući se da je sve u savršenom redu,

on je podnosio i hladnoću, i kišu, i led, ne

želeći ih napustiti i ostaviti bez jedinog

sigurnog izvora novca.

8.

94

Stoji Afan tako jednog jutra pored

otvorenog prozora i razmišlja o tome kako su

sunčana jutra najljepša i najmirisnija u onim

tamnim sobičcima gdje je život najtjesniji a

ljudi

najsiromašniji. Nedjelja je i u daljini se

spokojno ljuljaju crkvena zvona, ispran kišom

zrak je lagan i proziran, a u skeletima krošnji

mirišu prvi zameci proljeća. Jučer je dobio

pismo od majke i sada je u magnovenju tog

neočekivanog događaja udisao ožujsko jutro:

plavo nebo, akacije u saksijama na susjednom

balkonu, čovjek što zastaje pred izlogom

juvelirnice i namješta kačket, Luna koja s

vidnim naporom preskače gumu u dvorištu s

onu strane ceste, spuštene roletne na

95

prozorima i potpuno prazni autobusi što

tužno kruže ulicama grada.

U pismu nije pisalo Bog zna šta: tek

nekoliko jedva čitljivih riječi kojima je

izražena nada za skorim susretom. No, pisala

mu je majka i to su bile prve riječi koje mu je

uputila nakon one sudbonosne januarske

noći prije skoro deset godina kada se u idili

doma, za večerom, posve iznenada i

neočekivano, iz njegovih prljavih usta, poput

bljuvotine, prosulo ono bolno i dugo skrivano

priznanje. Devet godina Afan sluša kako u

njegovom dalekom, izgubljenom domu lupaju

vrata, pršti porculan i lomi se staklo, kako

sijevaju psovke i međusobno se optužuju

ljudi koje još uvijek nije prestao zvati

roditeljima, sve se prosipa i nestaje, a ničemu

96

zapravo nema kraja, sve je jedno dugo

besprostorno propadanje.

Ohrabren majčinim pismom, najzad je

odlučio otputovati kući, u Stolac. Spremiti

stvari, uzeti taksi i odvesti se ravno u majčino

naručje: sve je to izgledalo pomalo nestvarno

da se s pravom upitao nije li zapravo sve

samo jedan suludi san. Ali, on osjeća: opet je

živ, stoji na prozoru i udiše zrak, kroza nj

opet kola krv, vrela, kipuća, i sve se gubi u

treptanju jedne stare, intimne čežnje.

Spustio se izrazbijanim haustorom čuvši

kako iza zatvorenih vrata na strujnom kolu

šišti nečiji pretis lonac i kako u predsoblju

Karoline Jandriček pjeva onaj njen veseli žuti

kanarinac. Izašao je u tiho ožujsko jutro kao u

bajku, i tu, vani, pod niskim, prizemnim

97

balkonima, svojim umilnim mjaukanjem,

pozdravila ga je nečija mačka. A onda se,

iznenada, sve pogasilo: nastala je tama, i u toj

tami kao titraj dalekog svetionika, zasjale su

plave Lunine oči. Lice mu se izdužilo u dugi,

sablažnjivi krik: zbacio je plašt jutarnje sreće

i ne razmišljajući ni časka iskočio na cestu.

Obmotao se oko tog krhkog dječijeg tijela kao

kakva tvrda, neprobojna masa osjećajući njen

jedva čujni dah na svome licu. Vidio je još

kako ga, umrljan krvlju, s ceste začuđeno

gleda odlomljeni automobilski far i kako

preko vjetrobranskog stakla, kao preko

sječiva sjekire, prelazi izgubljeni tračak

jutarnjeg sunca. Negdje daleko, u nečemu što

je zauvijek ostajalo iza, posljednji put čuo je

Lunin tihi plač koji se pod njim ubrzo otvorio

98

kao grobnica.

99

SVIJEĆA ZA ALFONSA BERBERA

1.

Četrnaest godina Elena Šimunović nije

bila na tom starom, prigradskom groblju, a

sve je još tu, podjednako sablasno i jezivo,

živjelo onaj svoj tihi zaborav: i stari, ruševni

zvonik, i mračna, devastirana kapelica, i talozi

paučine na željeznoj kapiji, i posivjele

mermerne ploče, i obogaljeni kameni križevi,

i divlja, samonikla stabla, i u kupinu zarasle,

blatnjave staze... Četrnaest godina je, eto,

prošlo otkako je poželjela da se više nikada

ne vrati na to mjesto a sada je ponovo bila tu,

s onim istim osjećajem krivnje i tom groznom

mišlju da je sve u životu uradila pogrešno.

100

Sunce je s neba prosipalo blagost

miholjskog dana i Elena je znala još istog tog

jutra prije nego se i zaputila tu, kako će se,

poput davno sklopljene grobnice, pod tim

suncem rastvoriti tamno krilo javorove šume,

kako će njegovi oštri snopovi iz izbledjelih

mramornih ploča izvući posljednje iskre sjaja

i kako će se žitka gnjilež jeseni preliti preko

žute grobljanske pustoši.

Bojala se da će pri tom čistom danjem

svjetlu i njena muka biti jasnija, da će

miholjske zrake oživjeti one davno zakopane

uspomene, ona morna, zamagljena lica što su

prije četrnaest godina, upravo na tome

groblju, na plus četrdeset, u vječna lovišta

ispraćala Alfonsa Berbera, profesora

matematike.

101

Cijelo je jutro, negdje u njenoj

podsvijesti, odzvanjao telefon, stalno ju je,

iznova, budila ta ravnomjerna i opasna

sinoćnja zvonjava od koje je, kao nekoć od

granata, podrhtavalo svako staklo u kući. Taj

je kasni trenutak još treperio u njenoj svijesti:

negdje u dubini, odjeknula je kazaljka sata;

nešto je teško i mračno odbrojavalo trenutke

između svakog odzvona. Sjetila se kako se

odluka da podigne slušalicu dugo i tegobno

otkidala od nje, postavši na kraju jedna

osamljena i pobunjena noćna kretnja.

Krajičkom svojih zaleđenih čula, u trenutku

dok je slušalicu prinosila uhu, čula je

pucketanje posljednjih žižaka ćumura u

smedervcu i lahor jugovine u krošnjama pod

prozorom, kao da je, strahujući od vlastite

102

sudbine, željela duboko u sebe upiti te

kristalne trenutke noćnog spokoja.

2.

Saša je govorio bez bilo kakvog osjećaja i

pojma o tome da je s onu stranu telefona

kasna noć i da tamo, negdje daleko, u zemlji

njegove mladosti, probuđena i probodena

strahom od kasnih noćnih poziva, strepi žena

koja ga nikada nije uspjela preboljeti. Bolest

ga je potupno zaslijepila, sve je u njegovoj

percepciji, osim činjenice da će ubrzo

umrijeti, bilo nejasno i iskrivljeno, nepotpuno

i nerealno, sve je već odavno postalo daleko,

besmisleno i odvratno.

Govorio je uz osjetan umni i fizički napor,

rečenice i njihov smisao, sve se to gubilo u

mučnim naletima kašlja, u dugim, bolnim

103

pauzama ispunjenim glasnim i teškim

hroptajima. Elena je naslutila njegovu

nevješto sakrivenu težnju da taj mučni

razgovor završi što prije, zato je šutjela,

pustivši ga da je, bez suvislih riječi i

poetiziranja, zamoli za posljednju uslugu,

kako bi se što hitnije mogao vratiti svome

brzom i neodgodivom umiranju.

Tako je, sada, pred njom stajao taj

nezahvalni posljednji zadatak kojim se, čini

se, ipak svršavalo sve: trebalo je nakon

četrnaest godina ponovo doći ovdje, na

mjesto odakle je sve počelo i zapaliti svijeću

na grobu njegovog oca za kojeg to niko drugi

nije imao uraditi.

3.

Dugo je Elena živjela u svjesnom

104

uvjerenju da već odavno bješe zaboravila i

ovo groblje, i njega, i ono ludo djevojačko

doba, i staru pivnicu, i njegov miris, i kosu, i

usne, pa ipak, kada mu je sinoć čula glas,

shvatila je da je, zapravo, cijelo vrijeme bio tu,

skriven u njenim bezdanima i da ga nikad, ni

za jedan trenutak, nije prestala čekati.

Četrnaest godina bez ikakvog prava, bez

ikakve utemeljene nade, čekala je taj poziv i

sada, kada je stigao, uopće nije mogla

dokučiti je li to čekanje napokon završilo ili je

samo dobilo neki novi, drugačiji smisao.

Zašto je baš sada morao uskrsnuti, pitala

se umorna i iscrpljena od neprospavane noći,

znajući koliko je opasnosti, koliko gorčine i

preboljenog užasa u svojim sumnjama krila

svaka misao o njemu. Pa ipak, nije mogla

105

odoljeti onoj ludoj, ustreptaloj, iznenada

probuđenoj, djevojačkoj radoznalosti: nije li

se, u nakani da joj povjeri taj čudni zadatak,

koji samo čovjeku na samrti može pasti

napamet, mogla nazrijeti iskra nekog davnog,

neizgovorenog pokajanja, dugo potiskivana

želja za oprostom ili, možda, prešućeni izliv

neke prošle i zauvijek izgubljene ljubavi? Nije

li zbog toga trebala biti sretna, barem malo,

nekim pogrešnim, skrovitim i osvetoljubivim

dijelom sebe? Ili je sve bilo tako savršeno

jednostavno i odvrtano do ironije?

Cijeli jedan život nije je bilo na tome

groblju, a opet, sve je bilo kao da se ništa u

međuvremenu nije dogodilo. Stameni čempres

pod čijom su hladovinom, onako iznemogli od

žege i umora, ljudi u pogrebnoj povorci

106

zastali da povrate dah, još je bio tu,

podjednako naheren i oblijepljen smolom.

Jasno su pred njom iskrsla ta suncem

opaljena, znojna lica što su, smorena žegom,

sve glasnije preklinjala dan kada su upoznala

Alfonsa Berbera.

A kako se samo ona obradovala toj

smrti!

Kako se, odjednom, ni iz čega, izrodila ta

mahnita nada – doći će! Ta otac mu je!

Kako je samo zatreperila i kako je

nesnosno dugo trajalo to dvodnevno čekanje:

a, onda, kako je samo bilo sablasno i pusto to

podne, kako je bilo teško to modro olovno

nebo nad tim grobljem i kako je jezivo bilo to

razočarenje, ta pomisao da nije došao, i da,

sigurno, neće doći više nikad.

107

4.

Kameni zid, koji je u nepravilnom i

izlomljenom krugu opasavao asimetrične i sa

zemljom poravnate grobove, iako na

mjestima urušen i obrastao u kupinu, još

uvijek je postojao. Pred tim je zidom, sjetila

se, zastala ne mogavši dalje. Srce joj je sašlo u

listove, koljena su joj klecala od umora a gust

ljetni zrak lijepio joj se za kožu poput vreloga

tijesta. Sjela je u hlad i pogledala dole, niz

stazu kojom su se popeli: u daljini, tamo kroz

bijelu podnevnu tamu, treperili su zeleni

rubovi grada.

Sjetila se s koliko pažnje i razumijevanja

joj je prišlo ono blijedo fratarsko lice, kako su

je brižno dotakli mekani i znojni svećenički

dlanovi, sjetila se i kako ju je strašno zaboljela

108

glava, kako je mutno i nejasno oko nje počela

igrati slika tog groblja...

Nikada prije i nikada poslije nije osjetila

takvu mučninu.

Sjetila se i lica mlađahnih pogrebnika,

njihovih krhkih ramena i napora s kojim su

nosili lijes boje mjedi, sjetila se i neke stare

debele žene koja se, uz glasan protest, vratila

kući i čovjeka s dugim sijedim brkovima i

urom u malom džepiću samtnih pantalona

koji joj je pružio čuturicu s vodom; sjetila se

kako ju je stiskala njena vlažna, svilena, samo

za tu priliku kupljena košulja, sjetila se i one

tegobe u prsima, u zadahu suhe, iskopane

zemlje, u pomisli da će zauvijek ostati sama s

tim milim čudovištem što se, iz dana u dan sve

jače i sve smjelije, pomjeralo u njenoj utrobi...

109

Četrnaest godina ju je, krišom, eto,

proždirala krivnja, nejasna, bezrazložna, tiha

i skrovita kao ovo groblje, ali stvarna i

sigurna, kao bol u želucu, kao ničim izazvana

glavobolja, kao pomisao na vlastitu smrt. Sada

je posve jasno u sebi osjećala njene blijede

obrise, njenu probuđenu, nezadrživu snagu i

svoju tupu, plastičnu nemoć.

Krivnja.

Koliko je samo toga u njenom životu

objašnjavala ta glupa riječ!

Iznad cijelog njenog života stajao je oreol

krivnje kao jedina dostojna mudrost, kao

gorka životna pouka.

I stara kapija, koja se kao i onda, uz

žestoki otpor brave i stravičnu vrisku

baglama, teško otvorila, kao da je, i sama,

110

zauvijek htjela ostati zatvorenom – bila je ista,

sa ulupljenim ramom i rijetkim tragovima

boje na zahrđaloj željeznoj konstrukciji. Sred

groblja, na istome onom mjestu gdje je prije

četrnaest godina na vječni počinak ispraćen

Alfons Berber, sada se nalazila izlizana

mermerna ploča, sa urešenim likom,

datumom rođenja i smrti i imenom čovjeka

koji je, prije nego je uspio izdahnuti, poželio

da bude sahranjen baš ovdje – na jedinom

gradskom groblju na kojem nije imao nikoga

svoga, vjerujući da će tako u smrti pronaći

mir od onih od kojih to za života nikako nije

mogao.

5.

Četrnaest godina na grobu Alfonsa

Berbera nije gorjela svijeća. I njegovo ime, i

111

datumi, i biblijski epitaf, i isklesano, zlaćanom

bojom obrubljeno, isusovo raspelo, i pomen

da spomenik diže njegov daleki, pobunjeni

sin, i njegov strogi lik, nazubljen vremenom i

ispran kišama, sve je to nezaustavljivo

nestajalo u sivilu mermera, postajući samo

jedno prazno, bezimeno, kameno naličje.

Četrnaest godina, intenzivno, u nepogrešivo

tačnim godišnjim ciklusima, odvijao se taj

skroviti zaborav: svake jeseni, grob bi

prekrilo jasenovo lišće, a onda, prvih dana

aprila, duboko iz utrobe, šiknula bi kupina,

neobično oštra, divlja.

Elena već odavno nije osjećala ništa

prema tom čovjeku. Sjetila se koliko ga je

samo nekoć bezrazložno mrzila, no, ta se

sumanuta, djevojačka santa mržnje istopila u

112

nepreglednim okeanima vremena postavši

samo jedan neprimjetni, davno zacijeljeli

ožiljak.

Iz te je zbrke Eleninih uspomena,

iznenada, isplivala još jedna, sasvim daleka i

beznačajna: dan kada ga je prvi puta vidjela.

Bilo je to u onom smrdljivom, polumračnom

stubištu stare, radničke petospratnice na

Tržnici iz koje su se, uskoro, i on i njegov sin

jedinac zauvijek iselili. Sjetila se kako je bez

riječi prošao pored nje, ljutit i mrk kao sam

đavo, sjetila se i one njegove ogromne,

orahove lule iz koje su se, kao iz fabričkog

dimnjaka, izvijali gusti dimni oblaci, sjetila se

pogužvane kragne na njegovoj košulji, sjetila

se i njegove raščešljane, prosijede kose koja

se prkosno otimala neravnim rubovima

113

šešira, sjetila se i one hladne oštrice njegovog

pogleda od kojeg su je još dugo noćima,

podilazili žmarci, sjetila se i koliko joj je stida

navrlo u obraze kad joj je Saša, poslije, rekao

da je to bio njegov otac.

Njegov ludi otac.

Ko bi rekao da će jednoga dana ona biti

njegov jedini anđeo?

6.

Iz postave svoga krznenog kaputa,

izvadila je svijeću, običnu, najobičniju koju je

mogla pronaći, i postavila je na betonsko

postolje. Negdje dole, u dubini, gotovo u isti

mah, odjeknuo je ezan s munare i krijesnulo

crkveno zvono: nekako su joj jasnije, sa više

čistoće, u toj tišini prilazili glasovi grada.

Tamo, pod Brijegom, na nekom radilištu,

114

uporno, kao julski zrikavac, zujao je veliki

građevinski kran: nedaleko odatle, šiknula je

prigušena i davno otekla rijeka njenog

djetinjstva. I, da, tamo (kako bi to ikada

mogla zaboraviti!), nekoliko blokova dalje, u

onoj staroj, napuštenoj pivnici koje već

odavno nema, on ju je ljubio, nabijen strašću

kao puška barutom, a ona je ćutala kako se na

njeno tijelo sručuje pomahnitala paljba

njegovih poljubaca, kako, nemoćna da joj se

odupre, i sama izgara u toj vatri dok se,

negdje u mračnim dubinama njene svijesti,

nemirno, poput crva u zagnojenoj rani,

koprcala misao da čini nešto strašno i

nedopsutivo. Nije uradila ništa da ga spriječi,

nije niti mogla niti željela, pustila ga je da je

uzme do kraja, do srži, onako mladu i nevinu

115

poput ovnujske krvi, prepolovljenu tjelesnim

užitkom i nutarnjim poniženjem, pustila ga je

da je ubere kao ružu i odbaci čim mu

prestane mirisati.

Iz džepa je izvadila šibicu i, vješto, kao

da cijeloga života i ne radi ništa drugo nego u

vjetrovite jesenje dane pali svijeće po tuđim

grobovima, prikresala drvce. Ubrzo je miris

spaljenoga voska ispunio prohladan,

popodnevni zrak.

Pomislila je na dijete koje nikada nije

rodila.

Na njegov sunčani, nerođeni osmijeh.

Krivnja.

Je li ga trebala žaliti što umire? Njega,

koji nikada nije saznao za taj veličanstveni

plod jedne bezazlene, mladalačke avanture?

116

Za to Sjeme koje nikada nije postalo Čovjek?

Ili ga je, zapravo, trebala iznova početi mrziti

zbog hiljadu starih i do gađenja izlizanih

razloga: jer ju je iznevjerio, pogazio,

iskoristio, povrijedio, jer je otišao bez

pozdrava, bez najave, bez i najmanje

mogućnosti da mu kaže da nosi njegovo

dijete, ostavljajući joj i suze, i krivnju, i

porugu, i to malo nedužno stvorenje, jer od

tolikog samoljublja nije vidio ništa – ni Boga,

ni ljude, ni nju, niti bilo kojeg drugog stvora,

već samo sebe i svoga oca, kao da od njihove

glupe svađe oko Bog zna čega, nije bilo

važnije i preče stvari na svijetu. Zbog toga što

je odabrao život bez nje koja ga je voljela

svim svojim bićem, zbog četrnaest dugih

godina u kojima se trzala na svaku zvonjavu

117

telefona, na svaki sumnjivi korak, na svako

kucanje, na svaki dolazak poštara?

7.

Klečala je nad svijećom misleći na njegov

umirući glas koji je, usprkos kašlju što ga je

trgao na duge i bolne pauze, s jedankom

ljepotom, i nakon toliko vremena, izgovarao

njeno ime. On će uskoro umrijeti, možda je

već mrtav, no za nju to neće biti nikakva

novost. Ustala je i prekrstila se, izgovorivši

nekoliko molitvi za dušu njegovog oca –

upravo onako kako mu je i obećala.1

1 Priča je dobila 3. nagradu na Konkursu Zija Dizdarević u Fojnici, 2009. godine.

118

SVADBA

Što više razmišljam o ljudima, sve sam

skloniji uvjerenju da čovjek, u svojoj

mentalnoj evoluciji, nikada nije odmakao

dalje od trogloditskog stadija! Nisam nikakav

čovjekomrzac ni sangvinik i ne kažem to ni u

kakvom napadaju ludila, već, prije svega, pri

punoj svijesti i s iskustvom onoga kome je taj

krvoločni, pećinski gen u ljudskom biću

odgrizao cijelu jednu mladost.

Još od rata, kupi se u mojim nervima ta

kolerična spoznaja: čovjek, vrhunac Božije

kreativnosti, po svemu senzibilno i

inteligentno biće, hodi ovom zemljom

opsjednut idejom o intergalaktičkim

putovanjima, a taj ga mračni, animalni instikt

već vijekovima vuče natrag u zvjerinjak, u

119

njegov šumski predživot. I sve se to već

poprilično dugo oteže i traje kao jedan

beskonačni, kosmički presedan, a on sam, u

tom munjevitom zvjezdanom galopu, idući za

vlastitim iluzijama, zaboravlja suštinu svoga

bitka.

Vukući svoju obogaljenu sudbinu po

smrdljivim krčmama, igrajući šnaps i

ispijajući vermut s raznoraznim ništarijama,

kurvama, ratnim veteranima i propalim

talentima, posmatrajući, dakle, ovo društvo iz

njegove najdublje kaljuže, i imajući, na kraju

krajeva, za sobom to patološki mučno,

traumatično iskustvo jednoga bolesnog,

perfidnog rata, u meni se, s vremenom, počelo

javljati jedno duboko i intenzivno gađenje

spram svega što je ljudsko. Jer šta je danas taj

120

naš l'homme moderne ako ne fakultetski

obrazovan terminator, jedna određena

fizionomija ispunjena slamom vlastitih

interesa, meso koje gori jednu tihu, intimnu

samoću svemira?

Iako već godinama s prikrivenim

animozitetom posmatram ljude, ne znam da li

bih ikada svoje misli artikulirao na ovaj način

da nije bilo Almirove svadbe, ili, da budem

precizniji, one razvaljene, paradentozne vilice

mladog gospodina Sefera Grozdenovića,

gradskog vijećnika, ekonomiste po zanimanju,

ambicioznog sina novoimenovanog

federalnog ministra pravosuđa, jednog od

onih samoproklamovanih čuvara naših

nacionalnih interesa.

Sjedim tako za stolom, u agoniji pučkih

121

svirala, na svadbi mog najboljeg prijatelja i

osjećam strašnu pobunu svog unutarnjeg bića

dok gledam, kako se, s druge strane

svadbenog stola, pod ogromnim,

raskokodakanim zvučnikom, okružena s

nekoliko sitnih trabanata „naše“ cijenjene

Stranke, kakvi se uz takve pojave, kakva je

Sefer Grozdenović, obično javljaju u ulozi

poslušnih statista, ta njegova otromboljena,

porculanska vilica pohlepno hrve s osjećajem

vlastite sitosti. To odvratno, mesoždersko

orgijanje tjera me na bunt, između ostalog, i

zbog toga što mi se ta slika čini prirodnim

nastavkom ratnih užasa: silovanih žena,

strijeljane djece, golobradih mladića koji pod

poplunom patriotizma jurišaju na mitraljeska

gnijezda i ne sanjajući da će, upravo tu, na

122

nekoj ocvaloj planinskoj padini, među

visokim mirisnim travama, još dugo, u svome

besmislu, truhnuti njihove mlade i zažagrene

kosti.

Iznad dugog, svadbenog stola zuje

ugojeni rujanski komarci, večer je sparna,

tropska, srebri se beskrajna noćna praznina

izvan neonske elipse veselja, osjećam kako

me ispod svojih svatovskih maski motre

povampirene oči prisutnih i moj nemir se, u

torn patetičnom panoptikumu, rascvjetava

kao artičok u proljeće; lagano, kao morfij,

ćutim kako mi venama struji opojna mržnja

spram tih odvratnih lica. Čovjek je životinja,

vidim tu drevnu misao, čini mi se, jasnije

nego ikada prije, čujem je kako odzvanja u

toploj daljini kao kukurijek; trve se pijana

123

tijela s vlastitim pokretima, miješa se miris

prepečenog mesa s mirisom staja i pokošenog

žita, s mirisom nekog budućeg pečenja, pije se

i razbija, u obezglavljenoj igri tresu se

raspojasane grudi ženki, oko njih, kao

strvinari, oblijeću kurati mužjaci, i sve se

stapa u jednu neobuzdanu, podivljalu masu

koja se u ritmu loše odsviranih akorda

bezglavo kotrlja kroz dugu, rujansku noć.

Sjedi moj prijatelj na čelu stola kao

Apostol, sa svatovskim rupcima na oba

revera, u njegovoj ruci počivaju krhki

djevojački prsti, pod bijelim velom igraju dva

krupna crna dragulja, oko njih svita rodbine i

prijatelja koji se goste i nazdravljaju, pjeva

gologuza pjevaljka o majci koja ženi sina,

vrište raskalašena djeca, a mladi gospodin

124

Sefer Grozdenović žvaće novi komad bravlje

podrebrice. Nagriza me misao, posve

nelogična i opasna: trebao bih

demonstrativno ustati i napustiti to jeftino

noćno pozorište, lupiti šamarčinu svim tim

pajacima, ali ne mogu, prečvrsta je spona koja

me veže za ulogu koju, očigledno, slabo i

neuvjerljivo igram: ja sam kum, to mi je ime i

prezime među ovim maskama, smiješna titula

pod kojom večeras živi moje i Almirovo

prijateljstvo.

A ono nije s ovog svijeta, ono se kalilo u

krvi, u snježnoj, bjelimićkoj močvari, pod

vatrenim kresivom, u strahu od artiljerijskih

plotuna i neprijateljskih bajoneta, od užasa

oštre planinske zime, od milion drugih,

mirnodopskom umu nepojmljivih stvari kojih

125

se samo mogu bojati golobradi klinci

bespoštedno gurnuti u bijelu nirvanu smrti.

Rat je jedna ogromna klaonica, sveopće ludilo

izazvano vjekovnim množenjem zla u

ljudima, i u toj se Pandorinoj kutiji, s

podjednakim žarom, stiču i zakleti

neprijatelji, ali i vječni prijatelji. Preživjeli

smo nas dvojica mnoga vatrena krštenja,

sahranili mnoge drugove, plakali i smijali se

nad vlastitom mukom, svađali i mirili, a da

nikad jedan drugom nismo okrenuli leđa.

Prohujao je otad cijeli jedan život, glupo,

moglo bi se reći, u stalnom pokušavanju da se

nadoknadi ono što je ratom nepovratno

izgubljeno; od svega su ostale samo magle s

okusom votke i vermuta i vlažan okus

bezimenih ženskih usana, jedne januarske

126

noći, u nekoj hladnoj ulici bez imena i

rasvjete. Negdje u tom dimu, nestale su i

godine našeg studiranja; od tog posljednjeg

pokušaja da se sustigne vrijeme, da se učini

nešto s preostalim životom, ostala je samo

diploma, kao materijalni dokaz koji prkosi

sjećanju i koja je ujedno najbeskorisnija stvar

što je ovdašnji, pošteni čovjek, zapleten u

mrežu zakulisnih intriga, kriminala,

rodbinskih veza i političkih interesa, može

imati.

I evo nas, na njegovoj svadbi, u

neimaštini našeg prijateljstva nad kojim se

proteže svemoguća ruka Almirovog rođaka

Sulejmana, bogatog industrijalca, koji se čitav

život promovira kao njegov mecena, a u

stvari je, ta svi za stolom to znaju, nezasitni

127

arivist s maskom humanista i dobrotvora,

oko nas se razliježu rafali ljudske gluposti,

smiju nam se i nazdravljaju svatovi koji ni o

nama ni o našem prijateljstvu ne znaju ništa,

a ja još uvijek gledam kako Sefer

Grozdenović, diplomirani ekonomist s

osmijehom lažnog sveca, galantno poziva

harmonikaša, zatiče mu za naprtnjaču

sedmičnu plaću građevinskog radnika i u

ekstazi vlastitog samoljublja, punih usta i

masnih prstiju, poručuje jednu davnu,

otrcanu patriotsku pjesmu:

Modra boja na bijelome platnu

šest ljiljana vezenih u zlatu,

to je zastava naša bosanska....

Pjeva sisata plavojka taj stari narodnjački

šlager koji je u smrt ispratio cijelu jednu

128

generaciju dječaka, razbijaju se pivske flaše,

tekbiraju pijana grla kao mahniti vukovi što

urlaju na mjesec, slavi se ime Sefera

Grozdenovića koji je pomor te iste Bosne

mirno odgledao na televizijskom ekranu, u

udobnom berlinskom stanu njegovog oca, kao

pravi bosanski patriot. Čovjek je životinja,

opija me ta misao dok smišljam način kako da

ustanem od stola, da se izgubim prije nego

postane kasno i za mene, i za takvog jednog

nitkova kakav je Sefer Grozdenović, jer ljudi

poput njega ogadili su mi i ovu zemlju, i

naciju, i kompletan ljudski rod - ostalo je još

samo da mi ogade vlastiti život!

Klepće deformisana vilica našeg

gradskog vijećnika razvučena u domoljubni

smiješak, tresu se nebesa u masovnoj erekciji

129

nadriopatriotizma, sve je na nogama, pijano,

vulgarno, psihotično, puca se i kliče kao usred

pravog pravcatog rata, a ja šutim, zadubljen u

bunar plastične čaše ispred sebe želeći da se

što prije u njemu utopim. (ne pijem, ali...

)Trebalo bi ustati i oteti mikrofon toj

amuzikalnoj seoskoj ludi i reći javno, pred

svima, ono što ih sleduje: da su najobičniji

idioti i da je gospo'n vijećnik prvoklasna hulja

koja im perfidno prodaje svoj kukavičluk pod

krinkom iskrenog domoljublja; trebalo bi im

to reći sada, dok su u transu, ravno u lice, i

onda s ćeifom oćutiti tu gotovo lirsku tišinu,

taj dugi grozničavi muk koji će odjeknuti u

rujanskoj noći kao nadolazeća katastrofa!

Slučaj je htio da našeg cijenenjenog

Vijećnika, ili tačnije svu njegovu moralnu

130

izopačenost i političku moć, prvi puta

upoznam tri godine prije te večeri, kada je na

konkursu za radno mjesto u jednoj školi,

umjesto mene, koji sam imao najbolje stručne

kvalifikacije, protivno svim mogućim

zakonskim aktima, a po njegovoj ličnoj

intervenciji, ad verbum, primljen izvjesni

Džemaludin Vreco, dokazani stranački kadar,

zakulisini smutljivac i prefigant, kojeg je, u

znak zahvale zbog dugogodišnjeg

poltronstva, trebalo trajno uhljebiti. Godinu

sam se dana povlačio po sudovima, vjerovao

advokatima i inim pravnim savjetnicima da je

odluka Školskog dobora nezakonita i da se -

uz malo novca i političke volje, i pogotovo

,,ako bi se cijela ta stvar mogla pogurati na

višim instancijama vlasti“ - može oboriti, a

131

onda sam, razočaran i dekintiran, odustao od

svega, konačno shvativši da se pravda u ovoj

zemlji može dobiti samo na recept nekog

političkog atamana.

Nije to bilo prvi put da mi ispred nosa

otimaju posao i tako me kažnjavaju za moju

apolitičnost, još davno mi je moj komšija,

Avdo đipa, opštinski sekretar, u povjerenju

došapnuo: „učlani se u Stranku i tvoj će

problem biti riješen za pet minuta“, ali ja

nisam kameleon, politika mi je oduvijek bila

odiozna, a protiv svojih principa ne mogu, ne

znam i neću. Zbog ljudi kakav je Sefer

Grozdenović ja sam cijeli jedan život, dakle, s

diplomom profesora maternjeg jezika i

književnosti, prokonobarisao za kafanskim

šankovima, čistio klozete po javnim

132

ustanovama, miješao malter i skupljao pet

ambalažu, kao intelektualno ruglo, budala

koja nije htjela u kolo s liferantima i

mešetarima, pa je, kao takva, zauvijek

obilježena vlastitom bijedom.

Trebalo bi, dakle, zaplivati protiv struje,

sam, i jednom za svagda zaustaviti ovu

svadbenu lavinu, trebalo bi to učiniti zbog sve

one mladosti koje više nema, trebalo bi zarad

svih budućih ratova i nepravdi ovim

trogloditima najzad pokazati ogledalo i reći:

eto, to ste vi! To je sve što je ostalo od ove

nacije i od Ademovog roda!

Ili bi možda trebalo isključiti sebe iz

svega, prosto, po zakonu metka, ispaliti se iz

ovog ogavnog svijeta, zauvijek?

I, zaista, kako bi bilo prosuti vlastiti

133

mozak po tom uneređenom svadbenom stolu,

baciti raspuklu lobanju ravno u tanjir pred

gospo'n Grozdenovića, pred njegove kvarne

zube koji već odavno, s termitskom

upornošću, glođu njenu zdravorazumsku

nutrinu, natovariti vlastitu smrt na savjest

tom moralnom čudovištu, u završnoj epizodi

jednog progona koji traje toliko dugo da u

sjećanju više ničeg nema osim mržnje, boli i

razočarenja, a ako i ima, onda je sasvim

daleko, nejasno i prigušeno?

To sam mislio one noći na Almirovoj

svadbi, gledajući Sefera Grozdenovića među

svojim plitkoumnim obožavaocima, a onda

sam ustao i odmakao se od stola, ne imajući

pojma ni kuda ni gdje to idem; prepustio sam

se strujanju vlastitih koraka kao i bezbroj

134

puta do tad, potpuno pasivan, bez misli, da

bih se nekoliko minuta ili sati poslije, zaista

ne znam, našao na jednoj maloj kamenoj

ćupriji, nad rijekom koja je proticala, dole, u

mjesečinom obasjanoj udolini. Iza mene, van

domašaja mojih očiju, ali još uvijek prisutna u

svijesti, gorjela su svjetla udaljenog seoceta i s

njima, u kratkim intervalima, stizala je do

mene pijana svatovska pjesma. Stao sam i

zagledao se u tu protičuću, rubinsku bezdan.

Kroz glavu mi je, potpuno neočekivano,

prošao jedan Miljkovićev stih, kojeg je, negdje

u noćnoj intimi moje male predratne sobe na

Aveniji, iz zvučnika telefunkenovog

kasetofona, izgovorio elegični glas Rade

Šerbedžije: „Ti znaš: voda protiče, ali ne kaže

ništa“.

135

Jednom, u ratu, gazio sam nabujalu

rijeku, noću, njeno korito bilo je obrubljeno

bjelinom snijega, a njena ledena voda vitlala

me je snažno i hirovito kao moćna, nevidljiva

sila. I tada sam se, kao i te noći, sjetio

Miljkovićevog stiha, Radinog glasa,

telefunkenovog kasetofona i moje male,

predratne sobe na Aveniji – ukratko, vremena

kad je svijet bio bolji ili, barem, drukčiji. I tada

sam, kao i te noći, išao protiv struje i mislio na

smrt: šta je to, kako izgleda i šta biva nakon

nje, ako uopće nešto biva? Prestaje li tamo

ovozemna patnja, ili se nastavlja u nekom

drugom obliku, u nekoj drugoj priči? Bilo je

dovoljno samo sklopiti oči, ne činiti ništa,

prepustiti se toj vodenoj struji da me odnese

tamo gdje je Orfej išao po svoju Euridiku i svi

136

bi mi se odgovori, vjerovatno, vrlo brzo

obznanili.

Ali nisam.

Dugo sam još stajao na tom zabačenom

seoskom mostu i, gledajući tu zaboravljenu

ratnu sliku, pitao se: zar, na neki način, čovjek

ne umre svaki put kad pomisli na vlastitu

smrt? I koji, onda, ovo život živim i koji to,

Bože, po redu put umirem?

137

PISMO

1.

Bilo je to u ono fino vrijeme kada su nam

glasovi dragih osoba stizali u bijelim,

zgužvanim kovertama s namjerom da još

dugo, u nekoj vitrini, natkasni ili tajnom sefu,

čuvaju spomen na datume i događaje o kojima

govore. Vijesti koje su nam dolazile na takav

način uvijek su, po nekom pravilu, bile dobre

baš kao što su bili dobri oni koji su nam pisali

i kao što je već dobra i utješna spoznaja da

negdje u svijetu postoji neko s kim možeš

podijeliti vlastitu sreću. I kako takve vijesti

nikada nisu stare, tako ni pisma koja su ih

nosila nikada nisu kasnila, uvijek se na

138

vrijeme znalo ko se to tamo, u tim daljinama,

ženi a ko udaje, čija je žena zanijela a čija je

već rodila, ko se uskoro vraća a ko je kupio

novi stan.

Istina, u to fino vrijeme nismo bili

pretplaćeni samo na dobre vijesti, bilo je i

loših, naravno, možda čak i više nego danas,

ali se o njihovoj težini sudilo na drugi način i

u nekom drugom kontekstu. Dolazile su nam,

uglavnom, u telegramima, saopštene hladno i

bez mnogo pojedinosti, i uvijek s onim glupim

i iritirajućim stop između svake rečenice. Ili

bi, ko zna kako i na koji način, za njih

odjednom doznao čitav komšiluk pa bi tek na

kraju, kad se više ne bi imao ko nad njima

iščuđavati, najzad dospjele i do onih kojih se

izravno tiču.

139

Upravo jedne od tih godina, negdje

početkom sedamdesetih, Hanka Avdagić

primila je pismo od svoga muža, Karima,

nepuna tri mjeseca nakon što se prijavio u

Sovjetski Savez na privremeni rad. Pisao joj je

da se nalazi u gradu Soči, na obali Crnoga

mora, da je dobro i da se ne brine za njegove

proširene vene. Nije to Fatnica pa da po

Heparin moraš ići u Bileću, veliki je to grad i

apoteka je toliko da bi se čovjek od dragosti

razbolio. Uostalom, proširenje vena i nije

neka bolest, nema zidara koji je ne boluje, i

pitanje je da li bi svi ti neboderi što ih zida

braći Sovjetima bili tako savršeno ravni i

pravi da su mu, kojim slučajem, noge samo

malo mlađe i zdravije.

Još je Karim Avdagić, u tom svom pismu,

140

spomenuo kako će od silnih rubalja koje

zaradi napraviti kuću s poslovnim prostorom

i velikim, betonskim lođama kakvih nema na

cijelom Divinu. Znala je Hanka da ta kuća

nikada neće biti sagrađena, da je Karim od

onih koji cijeli život idu od kafane do kafane i

zidaju kuće u koje se nikada neće useliti, ali

taj je put željela vjerovati da će biti drukčije.

Možda zbog toga, što su tako napisane, te

lijepe riječi bile lišene onog govorničkog žara

svojstvenog ljudima koji cijeloga života jednu

te istu laž pokušavaju pretvoriti u istinu.

Takva laž je lijepa samo kada se izgovori prvi

put, a njoj je zazvučala upravo tako: kao da je

nikada ranije nije čula. Možda je zato u tim

riječima prepoznala nekog drugog Karima,

onog koga je srela jednom davno, na proslavi

141

Dana oslobođenja Bileće, pred Domom

kulture, kad ju je, krećući se u raspjevanoj

masi, sasvim slučajno dodirnuo, a ona se od

tog dodira stresla i posrnula. Znala je već tada

da će biti njegova, da će pristati na sve što od

nje bude tražio, pa i na to da napusti grad,

odseli se s njim na Fatničko Polje i tamo mu

rodi sina.

O tom je davnom mladiću mislila Hanka

svaki put kad bi pročitala to pismo i svaki bi

joj put ta kuća s poslovnim prostorom i

betonskim lođama izgledala veća i stvarnija.

Dugo je čekala da joj se Karim ponovo javi, pa

da od prvih rubalja koje joj pošalje odmah

plati njegovom bratu Veliji i Faiku, njegovom

sinu, da joj iskrče šumu dole uz Vrutak, na

najljepšem komadu zemlje koji su imali.

142

Htjela je da je u novoj kući budi klokot vode i

da svakom ko zastane kraj izvora zaigra srce

od umijeća Karimovih ruku.

Ali prolazili su dani i mjeseci, prošla je i

godina, na Fatnicu više nije stiglo nijedno

pismo iz Sovjetskog Saveza, a ako i jeste, onda

na njemu sigurno nije bila adresa Hanke

Avdagić. Možda nema vremena da piše,

možda ne želi priznati da slabo zarađuje ili se,

ipak, razbolio, a i taj vražji Soči, nije to Bileća

pa da ti pismo stigne za dva dana, uostalom,

ko zna kako ovi današnji poštari rade svoje

posao, kao da je njih briga za one koji ih

željno iščekuju – svaki je dan donosio novo

objašnjenje, a sretan ishod cijele priče bivao je

sve neizvjesniji. I tako, Avdagića njive ubrzo

zarastoše u ledinu, glad potisnu dječiju

143

znatiželju o očevom izbivanju, a Hanka, kad se

već umorila od tješenja same sebe, tiho, da je

niko ne čuje, pođe proklinjati dan kad su

partizani oslobodili Bileću.

2.

I kako nema nevolje koja može ostati

skrivena, tako se i za Hankinu ubrzo saznalo.

Komšije je počeše sućutno gledati i iskazivati

joj pažnju bez nekog posebnog razloga.

Govorili su joj da će se Karim ubrzo vratiti,

mada je po njihovom glasu znala da ne vjeruju

u to. Istina, ni ona više nije vjerovala, ali ju je

boljelo to što je na svakom koraku sretala

svoj usud. Najradije bi se, do nekakvog

selameta, odselila s tog prokletog mjesta, ali

144

niti je imala gdje otići, niti je znala kako bi

tada izgledao njen život, i njoj i onima koji

ostaju.

A onda se jedne večeri na njenim vratima

pojavio Velija. Hanka je, začuđena, pustila

djevera unutra i poslala sina na spavanje, a on

je sjeo na divan i prstima počeo prebirati

tespih. Njemu i Karimu zajednička bješe samo

loza od koje su potekli, mada je selom kružila

priča da su i tu nejednaki, jer je Veliju,

navodno, pravio neki Savo, bilećki kovač, a

Karima Ramiz, onaj koji je obojici dao

prezime. Iako ga nikada niko nije čuo da o

tome govori, za Veliju se oduvijek znalo da je

protiv Tita i partije, pa mu je narodna vlast

oduzela sve imanje i osudila ga da preživljava

kopajući ljudima čatrnje i septičke jame.

145

U tuđe kuće i kafane Velija Avdagić nije

zalazio, a pričao je samo kad se šutnjom ne bi

umio sporazumjeti s drugima. Uglavnom je

sjedio kući i prstima prebirao stari tespih,

kao da će jednom, kad pređe tačno određen

broj krugova, sve na ovom svijetu biti

drukčije, ili će, ako propusti samo jedan,

zauvijek ostati isto.

I te je večeri Velija otpočeo razgovor

šutnjom od koje se Hanki dizala kosa na glavi.

Kada je već pomislila da tome nema kraja i da

će šutjeti do ujutro, izvadio je iz džepa duhan,

zamotao cigaru i, pripalivši je, ravnodušno

rekao:

– Neće ti se, bona, onaj hajvan nikad

vratit. Nije on otišo da radi već da pobjegne

otebe i ođece. Da je stio radit, mogo je i ođe.

146

Niko mu nije branio.

Hanka je u polutami lojanice nervozno

posmatrala putanju užarenog vrha Velijine

cigarete, od usta do pepeljare i natrag. Nije se

usuđivala pogledati ga u oči, jer se bojala onog

što bi mogla vidjeti u njima.

– Nije on otišo što je stio. Poslalo ga. Taki

je poso koi radi. A i vratiće se. đe mu ima

ljepše?

Velija nije ničim pokazao da je čuo

Hankine riječi. Opet je oćutao nekoliko

minuta, čulo se kako među njegovim prstima

dogorijeva cigara i kako negdje van domašaja

njenih očiju pucketaju zrnca starog tespiha.

Potom je vrh cigarete pritisnuo o dno

pepeljare, žar se rasuo u hiljade malih iskri, a

Hanka je melanholično pomislila kako se

147

miris duhana u kući nije osjetio još od

Karimovog odlaska.

Nije joj se sviđao način na koji je Velija

govorio o njemu, nije joj se uopće sviđalo to

što ga vidi u svojoj kući, jest joj on djever i

jesu im avlije odijeljene zidom, ali otkako je

na Divin došla prag joj je triput prešao, i to

svaki put kad mu je nešto trebalo. I sad mu

nešto treba, garant, i to nešto ima veze s njenim

mužem, jer ne bi ga on radi njenog dobra u usta

uzimao. I baš kad je htjela da mu oteža stvar,

da otjera priču što dalje od svoje nesreće i

kaže možda nešto prosto i glupo, poput „kiša

će“ ili „kako poso“, Velija se značajno nadnese

nad sto i poče govoriti odvažno mašući

tespihom kao da maše materijalnim dokazom

koji potvrđuje svaku njegovu riječ:

148

– Nego, da ja ne duljim puno... To što si

brez pameti i što misliš da će se ona

budaletina vratit, to je tvoja stvar. Ali dotad

moraš mislit na dijete. Treba ti para da ga

nahraniš i obučeš, a nemaš jih. Elem, niko

nema sve. Zato Bog i jes dao ljudima da trguju.

Ja, vidiš, para imam, istina, jok koliko bi stio,

al meni i mom Fajki dovoljno. Al zato nemam

ono što svaki drugi čojek na Fatnici ima...

– Odma da znaš, đevere, zemlju niti mogu

niti smijem prodavat bez onoga čija je. Džaba

ti svi dinari koje imaš. Ne ljuti se, ali da znaš

da je tako.

– Šta će meni bona zemlja? Da mi je

država ope jamije? Neću ja zemlju Hanko,

dosta je meni ono malo moje bašče. Ako Fajko

hoće nek kupuje. Eto ga tamo. Nego, otkako

149

mi je hanuma umrla žensku se nisam

približijo. Pa sam mislijo: ja tebi pare, a ti

mene pusti da te malo omilujem... Jel

pošteno?

Hanka ga slušala i domišljala se jesu li

mu sve daske na broju. Kako zao i lud čovjek

mora biti pa da, pored živa brata, rođenu

nevjestu na blud navodi.

– Ne ljuti se. Ti moje pare moreš potrošit

a ja tvoje tijelo ne mogu. Koliko god uzmem,

opeće ostat dovoljno onom kojeg čekaš. Ako

se vrati. A neće. Bog zna. Evo, dajem ti deset

hiljada dinara. S tim parama moreš godinu

dana življet. I godinu i po, ako razvučeš...

Velija je izvadio novac iz džepa i stavio

ga na sto, pa ga onda pažljivo gurnuo pred

Hanku. Hanka je opazila kako na zelenkastoj

150

površini masnog papira titra nemirna sjenka

lojanice, a potom je neki čudni nemir natjera

da ustane i zagleda se kroz prozor. Učini joj se

da uz basamake pohitaše dječiji koraci i sve

što je željela u tom trenutku jeste da se

dogodi nešto, bilo šta, samo da jednom za

svagda prestane to jednolično zveckanje

Velijinog tespiha.

3.

Šta se dogodilo dalje za ovu priču možda

nije ni važno. Važno je znati da se Hanka i

Velija više nikada nisu pogledali u oči. Ni

nasamo, ni pred drugima. Svako je živio sa

svoje strane zida i iz svojih razloga čuvao dio

tajne koji mu pripada. Sve do tog proljeća

kada je Veliju ubila sopstvena mina dok je

Milanu Manjuri kopao septičku. Je li to bila

151

kazna za onu noć ili je samo loše procijenio

proporciju između razdaljine na kojoj se

nalazio i količine postavljenog trotila Hanka

nije znala, ali je od toga dana sve češće

zavirivala u svoju tajnu kao da želi ustanoviti

postoje li razlozi za krivicu koju osjeća ili je

ljudska duša podešena tako da se čovjek, bez

obzira na svoju nevinost, uvijek osjeća

pomalo krivim.

Ubrzo je došlo ljeto, iza ljeta opet je

stigla jesen, a sa prvim zimskim danima

vratio se i Karim Avdagić. Čim je kročio u

selo, svi su rekli da to više nije onaj isti

čovjek. Umršao i ublijedio, prestao zalaziti u

kafane i veseliti se, sav se nekako skupio i

uvukao u sebe kao košulja poslije pranja. S

njim je, ruku pod ruku, došlo i hiljadu raznih

152

priča, gdje je bio i šta je radio, zašto se nije

vratio ranije i što se vratio baš sada, s kim je

sve drugovao i kako je, usput, izgubio sebe.

Bilo je i onih koji su ga o tom izravno pitali,

ali Karim Avdagić je uglavnom šutio. Ostalo je

upamćeno da je Milanu Manjuri jednom, dok

su na bilećkom kolodvoru čekali prijevoz za

Fatnicu, kratko i jasno odsjekao kako je

čovjeku najljepše tamo gdje je rođen, sve

ostalo je iluzija.

Kuću je zidao dugo i preko volje, kao da

otplaćuje neki stari, zaboravljeni kredit, a kad

ju je najzad završio, ženi i sinu je svečano objavio

da je njegova misija na ovom svijetu završena i

da ga uopće nije briga ko će u njoj živjeti. Nije

bio siguran želi li im na taj način reći da ga se

njihovi životi više ne tiču, ili da postoji trenutak

153

kada čovjeku više ništa ne bude važno osim

nade da će smrt biti brza i laka.

Hanka je ubrzo postala boležljiva i sjetna,

za sitnicu bi pustila suzu, a bilo je dana kada

mu se činilo da u njoj stanuje neka daleka,

nedokučiva tuga. Tada bi ga nježno, kako

samo žene umiju, molila da je više ni dana ne

ostavlja samu. Ne trebaju joj ni novci ni kule,

njoj treba ljubav i pažnja, sve će drugo u

životu doći, a i ako ne dođe uvijek imaju

jedno drugo i uvijek se, po svakoj kiši i

alametu, jedno za drugo mogu zakloniti.

Dugo se pravio da uopće ne primjećuje

te njene povremene izlive ljubavi. Kao i

uvijek, smatrao je kako iza svega stoji njena

težnja da ga posjeduje. I one noći kad se

posljednji put razboljela, bio je siguran da se

154

pretvara kako bi privukla njegovu pažnju.

Sutra ju je, onako reda radi, više da ispoštuje

neku nepisanu bračnu proceduru nego iz

brige za njeno zdravlje, odveo u bilećku

ambulantu gdje mu je doktor, visok i stamen

Šumadinac, Rajko, hladno i bez imalo sućuti

saopštio da Hanka neće dočekati Novu

godinu. Ako je i dočeka, bit će joj to, defi

nitivno, posljednja Nova godina u životu.

Doktorove riječi su ga iznenadile. Sve do

tog trenutka vjerovao je da će on otići prvi. Na

kraju krajeva, on je bio taj koji je cijeloga

života smrt nosio u venama, pa je nakratko

povjerovao da ga to pred vlastitim očima

rođena smrt napušta i izdaje. Istina je da niko

ne živi vječno, ali na šta će ličiti ta smrt koja

će ga pronaći onemoćalog i samog, jedne

155

nedjelje dok iz kreveta po ko zna koji put

bude gledao isti komad neba zalijepljen za

prozor ili možda kunjao uz vatru čitajući

„Oslobođenje“, svejedno. Nije osjećao tugu, ni

bol, osjećao je samo da je prevaren, iako

zapravo nije znao ni ko ga je prevario ni

zašto.

Hanka je izgurala ne samo Novu godinu

već i čitavu zimu. Umrla je prvog dana

proljeća, dok se po bilećkim poljima topio

posljednji snijeg. Suh i tegoban kašalj, poput

zvona, najavio je njenu smrt. Na kraju, od nje

nije ostalo ništa osim kostiju na koje je smrt

navukla svoj tanki ružičasti mantil.

Sahranili su je u utorak. Na seoskom

haremu ne bješe puno svijeta, tek toliko da se

ne kaže kako nije bilo nikoga. I oni koji su

156

došli, činilo se, nisu došli da se pozdrave s

Hankom, već da svojim mrkim pogledima

optuže Karima za njenu smrt, iako ne bješe

nikog ko bi pravo umio objasniti njegovu

krivicu. No njemu je ionako bilo svejedno.

Stajao je pored otvorenog groba i gledao kako

se toplo proljetno sunce zrcali na prljavo-

bijelim zimskim krpama. U jednom trenutku

pomislio je kako sve u ovom životu ide

nekako ukrug. Jer, eto, već je proljeće, a

uskoro će opet stići zima i ničega neće biti

osim snijega.

4.

Već dugo vremena pokušavam uvjeriti

sebe da postoje priče za koje je nemoguće

ustanoviti gdje, kada i kako završavaju.

Možda im je suđeno da ostanu neispričane, a

157

možda za njih još uvijek nije smišljen

odgovarajući kraj. Uvijek se pojavi nešto što

priči da nastavak i to baš onda kada mislite

da ste stavili i posljednju tačku. I tako u

nedogled.

Kada sam se nakon sedam godina

izbivanja vratio na Fatnicu, učinio sam to

vjerujući da ću na zgarištu jedne prošlosti

pronaći bilo kakav dokaz o svom ranijem

postojanju, očevu mistriju, majčine naočari,

drvenu igračku, u najboljem slučaju možda

neku davnu crno-bijelu fotografi ju na kojoj

se svi skupa smiješimo kao velika, sretna

porodica. Ljudi idu za vremenom, svijet se

mijenja i sve je teže uvjeriti i sebe i druge da

vrijeme u kojem živimo nije jedino, nego je i

ranije bilo nekih ljudi i nekih vremena. Nije u

158

prirodi čovjeka da dugo i precizno pamti, već

da brzo i selektivno zaboravlja.

Bio je april i lila je kiša. Zaustavio sam

kola neposredno ispred ulaza u dvorište, a

zatim sam odsjedio skoro pola sata čekajući

da prestane. Čovjek koji jednom ostane bez

doma, nikada i nigdje se ne žuri. On zna da je

svaki trenutak života i previše dragocjen da

bi ga potrošio žureći tamo gdje više nikada

neće stići.

Pušio sam cigaretu za cigaretom i

razmišljao o kiši. O tome kako ne pada, nego

pucketa. Kao da, negdje gore, anđeli peku

kokice. Na radiju je svirala neka stara pjesma,

a ja sam gledao kuću koje više nije bilo i

sklapao oči pred gomilom kamenja koja je

bila na njenom mjestu. Nisam osjećao ništa.

159

Ništa.

Iz sna me prenuo mobitel. Vesnin broj.

Nisam imao živaca da se javim. Postoje

trenuci kada teško pronalazim zajednički

jezik s drugim ljudima. Pogotovo s onima koje

volim. Ili je iskustvo rata i fi zičkog gubitka

zauvijek promijenilo moju defi niciju ljubavi,

ili se s ljudima u međuvremenu nešto

dogodilo pa se danas teže podnose što se više

vole.

Kiša je već bila prestala i ja sam izašao

napolje. Miris mokre zemlje miješao se sa

smradom mačje lešine i ljudskog izmeta.

Pomislio sam kako su nekada svakom ko bi

prošao pored naše kuće mirisale ruže i

bosiljci iz sofe uz avlijski zid. Kad bi pirnuo

vjetar, ruže bi se zarumenile, a bosiljci

160

zazvonili. Sada u toj istoj sofi, mahovina plete

vijenac pustoši.

Svuda po dvorištu bili su razbacani

ostaci bivšeg života: slomljena daska kauča,

zahrđali oklop veš-mašine, odlomljena ručka

starog lonca, utikač s nekog produžnog kabla,

između dva velika kamena virio je rub ćebeta

s etiketom „Ambasador“... Prepoznavao sam u

tim krhotinama nekog davnog, izgubljenog

sebe. Bio sam dječak koji još uvijek ne zna da

stvarnost ponekad može biti užasnija od

svake fikcije.

Skoro sat vremena stajao sam na tom

zgarištu čekajući da ponovo počne padati kiša

pa da se vratim odakle sam i došao. Ali nebo

je, čini se, čekalo da sam shvatim kako je ono

što tražim nemoguće naći. To što sam izgubio

161

ostalo je zauvijek u jutru kada sam u koloni

izbjeglica, skupa s umirućim ocem, napustio

svoju kuću i svoj život. Otad se pokušavam

sjetiti ko sam.

Kada ti neko minira prošlost, ostatak

života provedeš pokušavajući i sebi i drugima

dokazati vlastiti identitet. Najmanje je važno

ono što o tebi govore ime i prezime, matični

broj, zdravstvena knjižica, izbjeglički karton

ili diploma. Ljudi smo po onom što ostaje iza

nas kao neoboriv dokaz da se iza krute

faktografi je krilo jedno određeno lice, boja

očiju ili sudbina. Čovjek bez prošlosti živ je

samo sada, u prezentu. A to je kao da i nije

čovjek, nego stvar za jednokratnu upotrebu.

Palidrvce. Ili možda kondom.

A onda sam, pod jednim kamenom,

162

primijetio drveni sandučić i odmah se sjetio

majke koja je u njemu čuvala sve ono što

nikome u kući, osim valjda njoj, nije bilo

važno. Jednom sam u toj kutiji pronašao

djedov pokvareni sat. Mjerio je neko davno

zastalo vrijeme o kojem nisam znao ništa.

Zato mi se ta majčina navika oduvijek činila

neobično glupom. Jer kome, zaboga, treba

pokvaren sat?

Uz veliki napor, uspio sam nekako

pomjeriti kamen i izvući sandučić. Bio je

lagan, ili mi se možda nakon fizičkog napora

takvim učinio. Dugo sam ga držao u rukama

prelazeći prstima preko njegove rezbarije. U

porama je bilo naslaga prašine koje sam samo

djelomično uspio očistiti. Potom sam ga

otvorio. Ne znam da li sam očekivao dedin sat,

163

sveti gral ili nešto sasvim treće, ali sam se

poprilično razočarao kada sam u njemu

našao pismo.

Ono koje je otac poslao majci iz Sočija,

grada u kojem je našao nekog drugog sebe i

kojeg se do smrti nije odrekao. U tom joj je

pismu tako lijepo obećao da će sagraditi kuću

kada se vrati, a ona povjerovala da će održati

obećanje.

164

OČI2

Tanja je bila apsolventica arhitekture i

život je zamišljala kao ogromni prostor kojeg,

prije nego mu da svrhu i smisao, treba

pažljivo projektirati. Vjerovala je samo u

egzaktne stvari, klela se Titom i čitala knjige

od kojih su me često podilazili žmarci, poput

Psihologija ljubavi: Kako ostvariti savršenu

ljubavnu vezu? Bez obzira na pet neuspjelih

pokušaja, ja sam, s druge strane, bio siguran

da još uvijek mogu položiti prijemni ispit na

Akademiji scenskih umjetnosti. Iz nekog

glupog razloga, vjerovao sam da sam rođeni

glumac pa sam zanemarivao sve drugo u

životu.

2 Priča je dobila 1. nagradu na Konkursu Izdavačke kuće „Laguna“ 2011. godine za najljepšu ljubavnu priču.

165

Ne sjećam se kada smo donijeli odluku

da živimo skupa niti se sjećam dana kada sam

na poleđini pisama, koja sam redovno slao

roditeljima u inostranstvo, počeo pisati njenu

adresu. Sjećam se onog čega se ljudi u vezama

obično ne sjećaju i uopće ne znam zašto je to

tako: žute fleke na njenoj košulji od tvida

(kojoj je uzalud pokušavala utvrditi

porijeklo), lepeta golubijih krila na

otromboljenim limenim klupicama ili žute

susjedove mačke...

Njen stan nalazio se u Lenjinovoj, u

potkrovlju s malim, polukružnim prozorima i

zidovima s kojih se ljuštila farba. Zvala ga je

šupak. U početku nas je zaokupljala misao da

ga uz njen osjećaj za prostor i moju

ušteđevinu možemo učiniti pristojnim

166

porodičnim domom. Tri puta nedjeljno čistio

sam izloge u dragstoru preko puta i brinuo se

o šlagiranoj majci nekog ginekologa kako

bismo mogli plaćati sve te silne majstore koji

su nam, poput džohara, rovali po stanu, ali je,

uprkos svom uloženom trudu, ta prokleta

rupa sve vjernije odgovarala njenom opisu.

Nekoliko spratova niže, stanovao je pisac

i profesor, profesor i pisac, drug đuro Galski.

Noću, u kratkim predasima između

iscrpljujućih rundi naših poljubaca, mogao

sam čuti otkucaje pisaće mašine iz njegove

sobe. Profesor Galski. Alkoholičar. Pisac kojeg

je ostavila žena. Katkad bih ga sreo u stubištu

i on bi me pozdravio, iako sam bio siguran da

me se ne sjeća. Profesor Galski, visoki zalisci,

naočare s debelim sočivima i grba na leđima

167

kao u Quasimoda. Čovjek zbog kojeg sam

ponavljao drugi razred gimnazije i zbog kojeg

sam poželio postati bilo šta samo ne pisac. A

onda je, početkom aprila te godine, na grad

pala prva granata i živote nam pretvorila u

ruševinu. Tanja je jedne večeri rekla: „Ako

ostanem ovdje, neću preživjeti! Jer ne ubiju li

me granate, ubit će me ovo ludilo“, a ja sam

jedninu u njenoj rečenici još dugo ćutao kao

nož među rebrima.

Grad smo napustili onoga dana kada je

ona trebala braniti svoj diplomski. Krenuli

smo u neku hladnu skandinavsku zabit,

uvjereni da smo dobili priliku za novi

početak. Za razliku od nje, ja sam uspio stići

samo do prve granice. Ona je produžila dalje

uz obećanje da će mi poslati garantno pismo

168

čim stigne. Otad je na hiljade pisama stiglo u

grad, ali ni na jednom nije bila moja adresa.

Prvih sam godina čuvao neke njene

stvari: knjigu Vlati trave, recimo, obilježenu

celofanom iz kutije Tokata na stranici broj 68.

Ploču Cindy Lauper, ili malog plišanog zeku

koji je još dugo mirisao po njenom parfemu.

Dugo sam se bojao da ću, ako se odreknem tih

nježnih sitnica koje su ostale iza nje, zauvijek

izgubiti nadu da će mi se žena koju volim

jednom vratiti. S dolaskom novog milenija, iz

mog sjećanja počeo je da iščezava njen

osmijeh. Potom sam zaboravio njenu kosu,

onda nos... Najduže sam pamtio njene oči.

Posljednji put sam ih vidio one zime, kada je

umro profesor Galski. Stojeći na kiši, pored

rake u koju su pogrebni radnici spuštali

169

njegov lijes, vidio sam trenutak kad su se

zauvijek sklopile.

170

SADRŽAJ

Odavno je bilo vrijeme da se vratiš ....... 2

Stari drugovi ............................................... 10

Podstanar....................................................... 17

Svijeća za Alfonsa Berbera ...................... 30

Svadba ............................................................ 37

Pismo ............................................................... 43

Oči ..................................................................... 51