Michael Coward

GALAKSIJA IZGUBLJ

Na Sartelleu su mora crvena, pijesadogodi da pada što je rijetko, a nikad tijekom dugog, toplog ljeta. Lijepo mjesto za odmor, s ogromnim ribama u moru i zrakom isčijem je svakom trenutku Kennedy uživao.

Ispružio se na tamnom pijesku, sunce je grijalo njegovo gotovo nago tijelo, zatvorio je oči pred bljeskom dok je slušao tiho mrmljanje skupine djevojaka koje su ležametara dalje. Nisu znale ili nisu marile kako se njihovi glasovi prenose pijeskom, a njihovi

ard

GALAKSIJA IZGUBLJENIH

1

Na Sartelleu su mora crvena, pijesak crn, nebo smaragdno, a kiša azurndogodi da pada što je rijetko, a nikad tijekom dugog, toplog ljeta. Lijepo mjesto za odmor, s ogromnim ribama u moru i zrakom ispunjenim mirisom ruža. Savršeno mjesto za odmor u ijem je svakom trenutku Kennedy uživao.

Ispružio se na tamnom pijesku, sunce je grijalo njegovo gotovo nago tijelo, zatvorio je i pred bljeskom dok je slušao tiho mrmljanje skupine djevojaka koje su leža

metara dalje. Nisu znale ili nisu marile kako se njihovi glasovi prenose pijeskom, a njihovi

1

ENIH

k crn, nebo smaragdno, a kiša azurna kad se uopće dogodi da pada što je rijetko, a nikad tijekom dugog, toplog ljeta. Lijepo mjesto za odmor, s

punjenim mirisom ruža. Savršeno mjesto za odmor u

Ispružio se na tamnom pijesku, sunce je grijalo njegovo gotovo nago tijelo, zatvorio je i pred bljeskom dok je slušao tiho mrmljanje skupine djevojaka koje su ležale nekoliko

metara dalje. Nisu znale ili nisu marile kako se njihovi glasovi prenose pijeskom, a njihovi

2

komentari o njemu prekoračili su granicu pristojnosti. Na trenutak se pitao da li da ustane i okrene se prema njima i možda im odgovori na neka od nagađanja, a onda odustao od toga. Tko je on bio i što je radio bila je samo njegova briga. A, mlade i nevine kao što su izgledale, djevojke ne moraju biti ono što se na prvi pogled činilo. Na Sartelleu, kao i posvuda drugdje, informacija je bila stvar koja je imala vrijednost, nešto što se moglo kupiti i prodati nekomu koga je zanimalo, a nitko poput njega nije si mogao dopustiti rizik da itko sazna više od potrebnoga.

Malo se okrenuo kad su noge zašuštale po pijesku u blizini mjesta na kome je ležao. Glas, blago moduliran, prošaptao mu je u uho.

"Poruka za vas, kapetane. Vrlo je važno i svako odgađanje je neprihvatljivo. Da im kažem da ste na moru?"

Usluga, pomislio je, otvarajući oči. Stvar zbog koje je hotel masno naplaćivao, ali je uvijek bila vrhunska. Diplomatske laži i blago iskrivljavanje istine kako bi osigurali privatnost. Ovdje su želje gostiju bile svetinja.

Bilo je iskušenje ne iskoristiti tu mogućnost, ali Kennedy je bio otporan na iskušenja.

"Hvala vam, ali ne."

"Jeste li sigurni?" Glas je postao još tiši. "Izgledali ste tako opušteni ovdje na suncu i to bi bilo samo blago iskrivljavanje istine. Brod je spreman za polazak. Mogla sam zakasniti - recimo samo minutu ili dvije."

Spomenuti je bilo jedno, predložiti drugo. Pomaknuo je glavu i pogledao je naspram sunca. Čučnula je kako bi pokazala zaobljenja golih butina, struk joj se malo naborao iznad pojasa suknje. Golotinja je bila uobičajena stvar na Sartelleu, ali sušta suprotnost njezinu golom tijelu bila je šarena maska koja je predstavljala njeno lice. Crvene i purpurne spirale presijecale su se sa srebrnim i zlatnim linijama koje su se širile od čela do ramena. Ljuskave vjeđe i trepavice bile su ukrašene sićušnim kuglicama. Kosa, u kojoj se nalazilo desetak dragulja, svjetlucala je i blistala od metalnih traka. Normalna odora hotelskog osoblja.

Ali ako je odora bila normalna, njen izraz lica nije bio.

Boja ga je prikrivala, njeno je lice bilo pretvoreno u bezizražajnu masku, ali oko očiju se nazirala mala tjeskoba, napetost usana koja tamo nije imala što tražiti ako je ona upravo ono za što se predstavljala.

Amaterka, možda, gošća kojoj je zapeo za oko i koja je željela malu avanturicu? Zaključio je da nije tako; ali ako nije prava zaposlenica, mogla je biti samo jedno.

"Poruka", ispalio je. "Od koga je?"

"Armata Chana."

Trenutni zemaljski operativac na Sartelleu i čovjek, pomislio je Kennedy mrko, koji si je u glavu očito utuvio ideje o vlastitoj važnosti. Ili je možda djevojka imala vlastite planove.

3

Kad bi mogla izvijestiti kako je odbio primiti vrlo važnu poruku to bi joj zasigurno povećalo važnost. Ili ga možda Chan samo testira - priča se da obožava takve stvari. Kennedy je po tko zna koji put prokleo rivalitete među odjelima koji su komplicirali život.

Ustao je i otresao crni pijesak sa snažnih mišića nogu i tijela. Čuo je kratak uzdah skupine koja ga je gledala i jedva prigušen vrisak.

"Rekla sam vam! Gledajte kako je visok? A ta prsa!"

"Izgleda da ste pobudili zanimanje", rekla je žena pored njega. Ona se također uspravila, i iako je bila visoka, njena je glava bila jedva nešto viša od njegova ramena. "Nije ni teško kad pogledate konkurenciju." Gledala je niz ležećih ljudi, muškarci su većinom bili debeli, postariji ogromnih trbušina i blijedi i tromi od pretjeranog ljenčarenja.

Hladno je rekao: "Tvoje ime?"

"Sharon Dale." Kuglice na njenim trepavicama uhvatile su svjetlost u malim iskricama kad je podigla pogled prema njemu. "Zanimam vas?"

"Ti ne." Namjerno je izazivao. "Armat Chan možda. Gdje ga mogu naći?"

***

Čekao je u Kennedyjevoj sobi u hotelu, nezanimljiv uredno odjeven čovjek s direktorskom aktovkom pored stolca. Ustao je kad su ušli i pogledao djevojku. Kennedy je primijetio blago, negirajuće pomicanje njene glave dok je išao prema tušu.

Armat Chan je rekao: "Stvar je izuzetno hitna, nije li to spomenuto?"

"Kome?" prasnuo je Kennedy. "Tebi ili meni? Ako je spomenuto tebi, čemu onda glupost na plaži? Nisam raspoložen za takve gluposti."

"Smatrano je poželjnim", rekao je Chan. "Na plaži, jedan čovjek u gomili, kako smo mogli biti sigurni da si ti onaj koga tražimo?"

Kennedy je zastao kod vrata kupaonice. Bacio je pogled na djevojku i rekao: "Gubi se."

"Što?" pogledala je Chana. "Gospodine?"

"Rekao sam gubi se", osorno je rekao Kennedy. "Briši!" Dok su se za njom zatvarala vrata, rekao je Chanu: "Slušaj. Ako si tako neiskusan da ne možeš prepoznati čovjeka kojeg tražiš, predlažem ti da smjesta daš ostavku. A kad smo već kod toga, daj da vidim tvoju identifikaciju."

"Ej, čekaj malo!" zapjenio se Chan povrijeđenog ponosa. "Mogu li te podsjetiti da sam ja -"

"Ne trebam podsjećanje. Želim vidjeti tvoju identifikaciju." Kennedy je prišao i zgrabio Chana za desnu ruku prije no što je mogao protestirati. Podigao je rukav, snažno pritisnuo

4

ruku i neko vrijeme pažljivo proučavao uzorak kojeg je stisak otkrio na unutarnjoj strani zgloba. "U redu je", rekao je i pustio ruku. "Sada sjedi i čekaj dok se ne otuširam i odjenem."

Oprao se i pojavio odjeven u crne hlače i košulju opšivene zlatom. Chan je stavio aktovku na stol. Otvorio ju je kad je Kennedy sjeo.

"A sada", rekao je ukočeno. "Ako si spreman, možda bismo mogli početi."

"Možda."

Chan je uzdahnuo. "Još odugovlačenja?"

"Malo. Koliko je sve ovo važno?"

"Jako važno."

"I siguran si da sam ja čovjek kojeg trebaš?"

"Jesam." Chan je bio odrješit. "Ti si kapetan Kennedy iz NZI. Ti si Neovisni zemaljski izaslanik i autoriteti su mi naložili da te kontaktiram. Nisam tražio tvoju identifikaciju jer nema potrebe. Već sam provjerio emisije tvog tijela prema bazičnim uzorcima i tvoje je ponašanje onakvo kakvo sam sam očekivao. Također mi je jasno da te ni na koji način ne mogu uvjeriti ili prisiliti. U stvari, Sharon je radila po mojim zapovijedima kad te kontaktirala na plaži. Morao sam biti apsolutno siguran."

Njegovo ponašanje, primijetio je Kennedy, malo se promijenilo. Nije više bio važni, svemoćni agent zaluđen snovima o slavi - ponašanje koje je jamčilo predvidljiv odgovor od čovjeka kojeg je došao vidjeti. Ili je možda predstava bila zbog djevojke. Ženskim operati-vcima rijetko se u potpunosti moglo vjerovati; emocije su kod njih imale preveliku ulogu.

Kennedy je bacio pogled na aktovku i rekao: "Pa, sad kad smo sve razjasnili, o čemu se radi?"

"O ovome." Chan je iz aktovke izvadio mali mehanizam. Stavio ga je na stol. "Slušaj."

Pritisnuo je dugme i soba se ispunila zvukom.

Bio je tih, sablastan, piskutava kakofonija gotovo izgubljena u popratnim atmosferskim smetnjama. S njime kao da je došla hladnoća, osjećaj beskrajne praznine i apsolutnog očaja koji je hladio sobu i na neki način uzrokovao da jarka sunčeva svjetlost koja je prodirala u sobu izgleda nekako mutnije nego prije. Bio je jezovit, zlokoban i prožet stravom. Kennedy je znao što je to.

Negdje u svemiru stradao je brod.

Šutke je slušao do kraja, a onda je Chanu mahnuo da ponovi, pri čemu je štopao vrijeme.

"Trideset četiri sekunde", rekao je kad je tišina opet zamijenila zvuk rekordera. "Je li ostatak isti?"

5

"Nema više."

"Jesi li siguran?"

"Da."

"To nema smisla", rekao je Kennedy. "Brod je na neki način oštećen i poslao je automatski poziv u pomoć. Čak i da je cijela posada mrtva, uređaj bi nastavio odašiljati signal. Oprema je samostalna i nastavila bi raditi puno duže od trideset četiri sekunde. Osim ako -"

Osim ako motori nisu dezintegrirani u nekontroliranom izljevu atomske energije koji je uništio sve u krugu od nekoliko kilometara. Ali motori nisu slučajno eksplodirali. Mogli su zakazati, naravno, ali se nikad nisu mogli pretvoriti u bombu. Osim ako nisu sabotirani.

Rekao je to na glas i Chan je kimnuo.

"To je zaključak do kojeg su autoriteti već došli."

"Sumnjaš u sabotažu?"

"To, i više." Chan se nagnuo preko stola. "Oboje je nemoguće dokazati bez konkretnih dokaza. Sabotaža, definitivno; motori nisu mogli eksplodirati pod normalnim okolnostima, a teško je zamisliti kako bi brod mogao otkazati pod normalnim uvjetima. Ali ima još. Signal je pokupio Pokretni pomoćni laboratorij i konstrukcijski autoritet. Zapovjednik Breson, možda si čuo za njega? Ne? Pa, nije važno, ali PPLKA 7 smjesta je poslao brodove na koordinate dane u signalu za pomoć. Nisu pronašli ni trag broda."

"Vrijeme?"

"Navodno su bili samo dva dana od područja. Ruta Wanklea bila je poznata. Prošli su njome, ali ipak nisu ništa našli. Da je brod oštećen, bio bi pronađen. Da je dezintegriran, bilo bi ostataka. Čak i atomska eksplozija ostavlja zamjetne tragove energije. Nisu ništa pronašli. Ni brod. Ni olupinu. Nikakav trag bilo kakve eksplozije. Koliko znamo, Wankle je jednostavno prestao postojati."

"Što bi moglo značiti", rekao je Kennedy pronicavo, "da uopće nije bio tamo."

"To je još jedna stvar koju ne možemo dokazati." Chan se naslonio i bespomoćno mahnuo. "Da je to bila normalna nesreća, signal bi nastavio funkcionirati. To , što nije tjera nas na pretpostavku da su motori sigurno eksplodirali. Pošto je to inače nemoguće, moramo spomenuti sabotažu. Ali da je to bila normalna sabotaža olupina ili neki tragovi bili bi pronađeni na danim koordinatama. Nisu pa -"

"Varka." Kennedy je pružio ruku, pritisnuo dugme i opet poslušao snimku. "Ova je poruka lažna s ciljem da vas zavara. Ali zašto? Zašto je uopće poslati? Da se slučaj zatvori", rekao je odgovarajući na vlastito pitanje. "Kako biste imali dokaz da je brod uistinu uništen. Ipak, da ste ga tražili, pronašli biste ga. Ruta je bila poznata, kažeš?"

6

"Rutinski let od Gengare do Krana. Da, ruta je bila poznata."

"Znači, ako brod nije pronađen, nije ju pratio." Kennedy je zastao i razmislio. "Mala je vjerojatnost", razmišljao je na glas, "da su kapetan ili možda posada smislili neki svoj suludi plan. Možda da ukradu brod, ili osnuju koloniju na nekom novom svijetu. Je li nosio nešto vrijedno?"

"Rudarsku opremu, dipole krilija, mutirano sjeme, koncentrate parfema, neke dehidrirane biljke - uobičajene stvari. Uglavnom lak teret; Wankle je primarno putnički brod. Zaboravi da je posada ukrala brod zbog tereta."

"A zbog otkupnine?"

"Skupina hodočasnika, nešto turista, nekoliko poslovnih ljudi, plesačka skupina." Chan je slegnuo ramenima. "Uobičajeno društvo. Pretpostavljam da je kapetan mogao poludjeti, ali ako je on poludio, što je s ostatkom posade? A da su se pobunili, poruka bi to rekla. U stvari, zašto bi to učinili? Imali su dobar, lak posao, uobičajenu rutinu; na takvom brodu život može biti lak. Uzalud se trudiš, Kennedy."

"Provjeravam sve mogućnosti kako god nevjerojatne bile", ispravio ga je. "Logično je da brod nije mogao nestati, ali je nestao, tako da smo očito nešto previdjeli. Po mom mišljenju, ostala je još samo jedna stvar - brod su zauzeli izvana."

"Zauzeli? Zauzet, opljačkan, pripremljena je lažna poruka i brod je odvezen na neki udaljeni svijet?" Chan je kimnuo. "Pomislili smo na to. Ali kako? I zašto?"

Pitanja na koja nije imao odgovore, ali ništa se u svemiru nije događalo bez razloga, i iako događaj ispočetka može izgledati neobjašnjivo, stvari postaju jasne kad se dođe do određene količine činjenica. Nedostajalo mu je podataka, zaključio je Kennedy. Ipak, bilo je tu još nečega. Njegova intuicija mu je rekla kako nešto nedostaje. Jedan brod, bez obzira kako njegov nestanak bio tajanstven, ne bi uzrokovao toliku zabrinutost na Zemlji.

Smireno je rekao: "Što mi nisi rekao?"

"O Wankleu? Sve sam ti rekao."

"Lažeš, Chane. Je li ovo još jedan od tvojih vražjih testova?"

"Ne, ja -" Chan se stresao kad je ugledao bijes u očima drugog muškarca, hladnu nepokolebljivost koja kao da mu je skamenila lice. "Nije test", brzo je rekao. "Samo sam želio vidjeti mogu li malo rasvijetliti incident. Ja -"

"Je li Wankle bio prvi?"

"Nije."

"Znači nestali su i drugi brodovi. Koliko?"

"Tri."

7

"Pod istim okolnostima?"

"Da. Ali -"

"Nema 'ali', budaletino jedna! Već smo izgubili dovoljno vremena. Pričaj mi o njima." Kennedy se namrštio dok je slušao priču. "Jedan može biti nesreća", rekao je. "Dva mogu biti slučajnost. Tri su sigurno sabotaža. Četiri -" Zastao je i namrštio se. "Svi u istom području?"

"Ne", rekao je brzo Chan. "To jest, ne baš. Svaki je brod krenuo s drugog svijeta i imao je drugo odredište. Zato to isprva nisam povezao; gubici nisu imali neku očitu vezu. Rudarski tegljač sa Xanda, privatna jahta s Lishta, hodočasnički brod sa Zangreba, a sada Wankle. Zbog prva dva se nismo zabrinjavali; vrijeme je isključilo sve nade u spas. Kod trećeg je bilo slučajno. Posada broda koji je išao istom rutom ispitana je nakon što smo primili signal. Nisu ništa vidjeli."

"Jesu li pokupili signal?"

"Ništa više od nas. Kapetan je provjerio i zaključio da je to lažni signal. Uistinu ga ne mogu kriviti. Uostalom, znaš kakvi su ti Chenenijanci; ako nešto ne mogu vidjeti, dodirnuti, namirisati i okusiti za njih to ne postoji."

Znači kapetan je bio Chenenijanac, što je značilo malo ili ništa. Na njihovu svijetu mito je bio način života i možda je čovjeku plaćeno da glumi glupsona. Kennedy se namrštio jer mu se nije sviđalo kamo razgovor vodi. Armat Chan je izgledao poput čovjeka s čvarcima na ramenima unatoč njegovu pokušaju da se ponaša prijateljski. Rivalitet, možda, iritacija koju je osjećao čovjek napuhan vlastitom važnošću u prisustvu nadređenog. Čovjek naviknut na izdavanje zapovijedi i njihovo bespogovorno izvršavanje sada je sjedio nasuprot čovjeku koji nije primao zapovijedi i koji se dokazao sposobnijim na stotine različitih načina.

Ispalio je kao iz topa: "Zašto si mi sve ovo rekao? Što želiš?"

"Nije li to jasno?"

"Možda, ali želim to čuti od tebe."

"Četiri su broda nestala pod tajanstvenim okolnostima. Želimo znati kako su i zašto nestali." Chan je oklijevao, a onda dodao: "Želimo da ti to otkriješ. To jest, moji nadređeni žele da ti to otkriješ. Osobno sam uvjeren kako mogu srediti stvar bez tvoje pomoći. Ovo povjerenje u ljude poput tebe slabi učinkovitost odjela, budimo logični: što jedan čovjek može, a tim ne može?"

"Ovisi o čovjeku", suho je rekao Kennedy. "Također ovisi o timu."

"Hoćeš reći da sam ja neučinkovit?"

"Da", rekao je Kennedy mirno. "To si pokazao od trenutka kad smo se upoznali. Što je, Chane? Zar te ovaj svijet smekšao?"

8

Bijes je bio učinkovito sredstvo i Kennedy ga je koristio kao što kirurg koristi skalpel. Njegov je vlastiti bijes uvijek bio pod kontrolom, ali Chan nije imao tako čeličnu snagu volje. Kennedy je gledao kako mu se lice zajapurilo; vitke, uredne ruke zgrčile su se oko ruba stola. Iritacija, bijes, možda i frustracija bujali su u nešto što bi moglo predstavljati zanimljivu eksploziju. Čovjek zahvaćen luđačkim bijesom bit će neoprezan, reći će više no što je mislio, izdat će se ako ima što za izdati.

"Vrijeđaju me tvoje implikacije! Zahtijevam ispriku!"

"Ti si sluga", odbrusio je Kennedy dodajući ulje na vatru. "Nemoj to zaboraviti. Rečeno ti je da nešto učiniš, onda to učini. I ne zaboravi što si. Unatoč tvojim titulama i uvjerenjima o superiornosti, ti u ovom trenutku nisi ništa više od potrčka. Teklića. I ne zaboravi još nešto. Četiri broda su nestala, a moglo bi i još. Na tim su brodovima bili ljudi koji su cijenili svoj život. Pomisli na njih, a ne na svoju zamišljenu superiornost. Prekini me smatrati rivalom. Ako nas čeka posao, idemo ga obaviti. Znači, prijeđi na stvar i prestani gubiti vrijeme."

Na trenutak je pomislio da će ga čovjek udariti pa je gledao oči, ruke. Ako je Chan uvježban, izvest će fintu kako bi prikrio pravi napad. Podizanje lijeve ruke, možda, stiskanje šake dok desna ispruženih prstiju juri prema očima. Ako pokuša nešto takvo, završit će sa slomljenom rukom.

Onda se, nevjerojatno, Chan nasmijao.

"Težak si čovjek, Kennedy. Vraški težak. Čuo sam za tebe i pitao se. Nazovi to testom ako želiš, ali -" Zašutio je i slegnuo ramenima. "Pretpostavljam da testovi mogu doći s obje strane."

Pametan, pomislio je Kennedy. Čovjek se smirio, jer nije bilo sumnje u autentičnost njegova bijesa. Pametan ili vješt ili si možda jednostavno nije mogao dopustiti luksuz bijesa. Stvar koja je sama po sebi budila sumnju.

Rekao je: "Znači, trebam otkriti zašto su brodovi nestali. Točno?"

"Da."

"Podaci?"

"Sve što trebaš znati nalazi se ovdje." Chan je potapšao aktovku i rekorder. "Poruke, posebne koordinate, detalji i spiskovi osoblja, putnika i tereta." Lice mu se razvuklo u smiješak, tanak, kiseo, lišen humora. "Siguran sam kako će to čovjeku poput tebe biti dovoljno."

"Možda."

"Ti ćeš me, naravno, izvijestiti o onome što namjeravaš učiniti. Trebam podatke u slučaju -" Zastao je zbog efekta i dobio malu zadovoljštinu.

Kennedy je završio umjesto njega. "U slučaju da se ne vratim. U slučaju da ne uspijem. Nekako mislim da bi ti se to sviđalo."

9

Chan nije odgovorio, ali je njegov smiješak postao malo vedriji. Samo malo, ali i to je bilo dovoljno. Barem je u jednoj stvari bio iskren.

2

Štanga je imala sto kila, Kennedy se sagnuo, uhvatio je i podigao u jednom tečnom pokretu i držao je iznad glave dok je trčao prema niskoj ogradi. Preskočio ju je, na trenutak izgubio ravnotežu, a onda spustio štangu.

Penza Saratov prezirno je otpuhnuo.

"Ovo nazivaš testom snage? Na mom svijetu i dijete može isto. Postaješ mekan, Kap. Trebaš tri mjeseca pod visokom gravitacijom. Kad sljedeći put dobijemo odmor, dođi sa mnom na Droom. U tren oka ću od tebe napraviti čovjeka."

"Čovjeka ili leš?"

"Čovjeka, Kap. Nekoga poput mene."

Saratov se sagnuo, jednom rukom podigao štangu kao da je grančica, preskočio visoko iznad ograde i bacio štangu desetak metara u dalj. Nacerio se i istegnuo, a koža mu je blistala na zalazećem suncu.

Pogledavši ga, Kennedy se prisjetio troglodita iz drevne zemaljske mitologije. Stvorenje gotovo široko koliko je visoko, ćelava kugla glave postavljena na debeli vrat smješten na masivnim ramenima. Ruke, trup, butine i listovi dovršavali su sliku živućeg stroja od mesa, kostiju i mišića. Div rođen, odrastao i uvježbavan na svijetu s trostruko većom gravitacijom od Zemljine.

Odjeven u svoju uobičajenu široku odjeću izgledao je poput nevjerojatno debelog čovjeka, i mnogi koji su ga smatrali takvim na vlastito su iznenađenje otkrili da je on daleko od mekane mase beskorisnog sala. Ogromno tijelo nije imalo ni grama nepotrebnog sala, sve su bili mišići i žile, trenirana i kontrolirana snaga. Njegov je um odgovarao njegovu tijelu, pronicav, inteligentan. Penza Saratov bio je najbolji brodski inženjer na kojeg je Kennedy naišao, ogromne ruke bile su čudesno spretne.

"Što se dogodilo tamo na obali, Kap? Umorio si se od ljenčarenja na suncu?"

"To, i više", rekao je Kennedy. "Reći ću ti kasnije. Jesi li se dosta nabacivao kamenjem i rušio drveće?"

"Vježba je dobra za čovjeka", ozbiljno je rekao Saratov. "To je problem u većini civilizacija. Ljudi zaboravljaju upotrebljavati mišiće, umjesto njih koriste strojeve i postaju lijeni. Postaju mekani i počinju razmišljati poput bolesnih životinja. Kažem ti, Kap, mi na Droomu ne znamo što je ludilo. Težak rad, zdrava tijela i zdravi umovi. To ne možeš nadmašiti."

10

"Mens sanci in corpore sano", rekao je Kennedy tiho. "Ti i drevni."

"Kap?"

"Zdrav duh u zdravom tijelu. Ljudima koji su kolonizirali tvoj svijet to je sigurno bila uzrečica." Kennedy je pogledao kolibu, malu čistinu, i šume koje su prekrivale brda koja su se pružala prema obzoru iza kojeg je zalazilo smaragdno sunce. Obala s crnim pijeskom i pre-debelim ljudima činila se udaljena pola galaksije. Saratov je to pokušao, nakon prvog dana izgubio strpljenje jer mu je nedostajala vježba koju je njegovo tijelo zahtijevalo.

Svakome svoje, pomislio je Kennedy. Neki su voljeli samoću udaljenih mjesta, blizak kontakt s prirodom koji je bio onemogućen onima koji su živjeli na brodovima koji su putovali među zvijezdama. Neki su voljeli gužvu i gomilu velikih populacija, šarolikost različitih civilizacija i nebrojene društvene konvencije. Drugi, poput profesora Jarla Ludena uopće nisu brinuli gdje su sve dok su mogli raditi u miru.

Sjedio je u kolibi, suhonjav, gotovo kržljav lik, njegovo vitko, tanko tijelo bilo je uredno odjeveno u bluzu s visokim ovratnikom, široke hlače i šaren pojas na struku koji mu je davao neočekivanu vedrinu. Gusta sijeda kosa bila je začešljana s čela. Oči su mu bile plave, duboke, i sjajile su inteligencijom. Usne su mu bile tanke i povijene na dolje kao da je okusio svemir, ali mu se okus nije svidio.

Okrenuo se kad su Kennedy i Saratov ušli.

"Kap, drago mi je što si došao. Baš sam te namjeravao pozvati."

"Jesi li gotov, Jarle?"

"Završio sam studiju o podacima koje si mi dao i donio određene zaključke. Jesi li izvijestio Saratova?"

"Još ne."

"Onda je bolje da ga uključiš. Chemilea također, ako ga možeš pronaći." Profesor se namrštio. "Nikad ga ne uspijevam pronaći kad ga trebam. Možda je bolje da ga odeš potražiti, Saratove. Nema smisla ponavljati ono što namjeravam reći."

Saratov je oklijevao. "Kap?"

"Učini tako, Penza."

"Zašto?" Div je bio nestrpljiv saznati što se događa. "On može sve čuti kasnije. Da ima ikakav pojam dužnosti, sada bi bio ovdje. Ne sviđa mi se ideja da budem dadilja tom blesavom idiotu."

"To", rekao je oštar glas, "je jako lijepo čuti."

Izgledalo je kao da je dio zida nestao i uzeo ljudski oblik. Veem Chemile bio je visok, vitak, neposlušne kose iznad spuštenih obrva, očiju koje su izgledale poput sićušnih točkica

11

na savršenom ovalu njegova lica. Uši su mu bile poput školjaka čvrsto priljubljenih uz glavu, svinute i šiljate poput mačjih. Na njemu je puno stvari podsjećalo na mačku. Način na koji se kretao, njegova šutljivost, sposobnost da ostane nepomičan kroz duga vremenska razdoblja. Mačka i gušter istovremeno, pomislio je Kennedy, i nijedno nije imalo puno veze s ljudima.

To nije bilo iznenađujuće kad se u obzir uzme da Chemile nije čovjek. Tvrdio je da je potomak drevne rase koja je vladala svemirom puno prije no što je ljudska rasa otkrila vatru ili nosila kože; stara, stara rasa koja je procvjetala i nestala ostavivši samo gole ostatke koji su prigrlili grubi i grabežljivi svijet.

Saratov je prorežao: "Opet se služiš svojim starim trikovima. Špijuniraš, prisluškuješ, slušaš privatne razgovore. Da je po mome obojili bismo te kako bismo uvijek znali gdje si."

"Vježbao sam", kruto je rekao Chemile. "Sposobnosti poput moje ne smije se dozvoliti da zarđa. A ako misliš da je lako nekoliko sati stajati i ne napraviti ni pokret ili zvuk, samo izvoli pokušati."

"Imam pametnijih stvari za raditi."

"Na primjer bacati kamenje i rušiti bezopasno drveće?" frknuo je Chemile. "Mišići, to je sve što imaš. Kad dođe do vještina, ja sam glavni. Je li tako, Kap?"

"Mene izostavite iz ovoga", rekao je Kennedy. Navikao je na igru između Saratova i Chemilea, svađu i dobronamjerno prepucavanje koje je nekomu tko ih ne pozna sličilo smrtonosnom rivalstvu. "Koliko si ovdje?"

"Većinu dana. Želio sam provjeriti hoće li me profesor primijetiti. Onda ste vi došli pa sam ostao."

U neobičnom, poluživom stanju njegove tjelesne funkcije su usporile; njegova koža, prekrivena sitnim krljuštima fotoosjetljivog tkiva, poprimila bi boju pozadine ispred koje se nalazio. Kameleon veličine čovjeka s beskrajno superiornim zaštitnim mehanizmom razvijenim na okrutnom svijetu na kojem je rođen. Prikriveni talent, možda, koji je njegova rasa uvijek posjedovala, ali sada razvijen do visokog stupnja savršenstva. Svjesno kontroliran i čudesno prilagodljiv.

Rekao je: "Ne morate me izvijestiti. Znam što si rekao profesoru, Kap. Nema potrebe za ponavljanjem."

"Ti znaš", prasnuo je Saratov. "Ja ne znam. Reci mi prije no što te bacim na zid i obojim." Fućkao je dok je Chemile pričao o nestalim brodovima. "Što ti misliš, Prof?"

Profesor je pedantno rekao: "Došao sam do zaključka kako imamo problem s više od jedne varijable. Prvo, možemo eliminirati mogućnost nesreće. Drugo, jednostavnu sabotažu. Ona postoji, prirodno, ali to nije jednostavno uništenje brodova iz nekih osobnih ili političkih razloga. Ako ništa drugo, onda lažni pozivi u pomoć isključuju jednostavan i slučajan čin višestrukog uništenja. Kad smo već kod poziva, nisam zadovoljan s donesenim i prikazanim zaključcima u priloženim podacima. Mogu biti pravi, i mislim da jesu." Podigao je tanku ruku

12

kako bi onemogućio proteste. "Činjenica što brodovi ili tragovi uništenja nisu pronađeni na danim koordinatama ne poništava taj zaključak. Pozivi mogu biti pravi. Saratove, kako signal za pomoć u stvari funkcionira?"

"Na dva načina", rekao je div. "Ručnim ili automatskim kontrolama. Ako je ručno, kapetan - ili najviši časnik ako je kapetan mrtav - snima poruku i šalje je kao komprimirani signal. To jest, poruka je ubrzana i emitirana u kratkom impulsu koji je raspoloživom energijom pojačan do najvišeg stupnja. Naravno, koristi se kod; riječi su podložne distorziji zbog udaljenosti koju treba proputovati."

Luden je pritisnuo dugme i sablasno bipkanje i cviljenje ispunilo je prostoriju.

"Ručni?"

Saratov je zatresao glavom. "Ne."

"Kako možeš biti tako siguran?"

"Ovo je prevedena poruka, točno?" Nastavio je kad je Luden kimnuo. "Signali su standardne automatske emisije. Ručno konstruirana traka imala bi razlika, detaljnije podatke, odraz osobnosti pošiljatelja. Što god da se dogodilo tim brodovima, dogodilo se prebrzo da bi takva traka mogla biti napravljena. Zamislite situaciju", predložio je. "Nešto se pokvari na brodu. Kapetan čini sve što je u njegovoj moći da ispravi pogrešku, ali ne uspijeva. Odlučuje poslati poziv u pomoć. Odrezao je traku i dao sve bitne podatke, stavljaju u odašiljač i čeka ili dok se brod ne uništi ili ne dođu spasitelji. Želim reći ovo: Ne postoje dva čovjeka koja bi isto odrezala traku. I nijedan čovjek nikad neće odrezati traku sličnu automatskom signalu."

Kennedy je tiho rekao: "Čak ni namjerno?"

"Krivotvoriti automatski signal?" Saratov je slegnuo ramenima. "Moguće je, naravno, ali nije lako. Svaki brod ima vlastiti kod utisnut u kristal automatskog odašiljača koji je također vezan na pogon i sustav za održavanje života kojim upravlja brodski kompjutor. Da bi krivotvorio automatski poziv morao bi točno odrediti brodski kod utisnut u kristal. Kako bi to učinio moraš rastaviti uređaj a, osim ako si vrlo vješt i pažljiv, samo rastavljanje bi aktiviralo signal. U svakom slučaju, čemu trud? Ako želiš poslati lažni poziv, zašto ne odrezati traku?"

"Pitanja nisu odgovori", prasnuo je Luden. "Ali podupro si moju tvrdnju. Bilo bi previše problema u krivotvorenju pravog, automatskog poziva u pomoć, a to bi bilo nepotrebno pošto snimljeni poziv također može poslužiti. Zbog toga zaključujem da su signali pravi. Sljedeće pitanje je, naravno, ako su signali pravi, brod ili neki trag nisu pronađeni? Zapovjednik Breson s PPLKA 7 je iskusan čovjek. Njegovi su brodovi istražili područje dva dana nakon prijema signala. Ako nije ništa pronašao, onda se nije imalo što pronaći."

Zanimljiv zaključak, o kojem je i Kennedy razmišljao. Onda mu se nisu sviđali zaključci, a nisu mu se sviđali ni sada. Oštećen brod je jedna stvar. Oštećen i uništen brod koji je nekako nestao druga.

13

Saratov je zamišljeno rekao: "Automatski signal se šalje kad brodski kompjutor zaključi da za brod nema spasa. Pogon je uništen, na primjer, sustav za održavanje života ne radi. Šteta, ipak, mora biti velika i nagla, inače bi posada imala prigodu za pokušaj popravka."

Chemile je predložio: "Možda eksplozija u strojarnici? Pokvareni atomski strojevi koji prijete eksplozijom?"

"Da. Ili nešto slično. Nešto veliko i naglo."

"Imamo vremenski element", rekao je Luden. "Trideset četiri sekunde. Nešto je aktiviralo automatski signal i onda, nešto malo više od pola minute kasnije uništilo uređaj. Bi li eksploziji strojeva trebalo toliko? Odgovor je, uz pretpostavku kako strojevi uopće mogu eksplodirati, ne. Znači, imamo situaciju u kojoj je brod upao u probleme, poslao poziv u pomoć, a onda je, trideset četiri sekunde kasnije, ili u takvoj potpunosti uništen da nije moguće pronaći nikakav trag, ili je u potpunosti uklonjen iz tog dijela svemira. Prvo je, zaključili smo, nemoguće. Drugo je, po sadašnjim saznanjima, nezamislivo. Što nam ostaje?"

"Alarm je aktiviran, zaustavljen, a brod punom brzinom poslan potpuno drugačijim kursom", odmah je rekao Chemile. "Piratstvo. Alarm je upotrijebljen kako bi spriječio potragu."

"Signal je varka", rekao je Saratov. "Sonda s odašiljačem i bomba sa satom. Mogao ju je ispustiti bilo koji brod koji je prošao tim putem. Ili je možda izbačena dok je navodno uništeni brod krenuo u nepoznatom pravcu. Mala sonda ne bi ostavila puno tragova - sigurno ne dovoljno da ih pokupe oni koji traže veliki brod."

Luden je uzdahnuo. "Niste slušali", požalio se. "Ne bavimo se jednim brodom, nego s najmanje dva, možda četiri. I nijedan brod nije imao ništa vrijedno što bi namamilo pirate ili izazvalo pobunu. Kap?"

Kennedy je prišao s mjesta na kojem je stajao i slušao navalu ideja. Vani je padao mrak, smaragdne zrake prošarane žutom i plavom blistale su na obzoru dok je sunce odlazilo na počinak. Svjetla su se upalila kad je pritisnuo prekidač, svjetlost je treperila na neravnim zidovima, stolu, mehanizmima koje je Luden sastavio. Predmeti od čelika i plastike, kristala i žice. Pomoć ljudskom umu, nikad ne bi mogli biti više od toga, korisni, ali u nemogućnosti pružiti rješenje nečemu što je izgledalo kao da nema odgovora. Ali na kraju je u biti samo jedna stvar imala vrijednost. Ljudski um, vještina, inicijativa, mašta, koji je stvarao ljepotu pomiješanu sa sredstvima uništenja, moć koja ih je uzdizala iznad zvijeri.

Rekao je: "Previše brinemo o mehaničkim detaljima. Važno je znati kako to učinjeno, s tim se slažem, ali važnije je znati zašto je to u stvari učinjeno. Piratstvo ne hoda, ucjena također. Onda politika? Ludene!"

Svjetla su prigušena kad je profesor posegnuo prema svojim instrumentima. Nova je svjetlost obasjala zid, crvena, zelena, plave mrlje. Pojavile su se blistave bijele točke, a tanke linije iscrtale su paukovu mrežu na tamnoj pozadini.

14

"Područje nestanka brodova", rekao je profesor iz sjene. Njegovo usko lice obasjano raznim tonovima izgledalo je kao da se mijenja, transformira - u jednom je trenu to bilo lice svećenika, u drugom šarenilo šašavog klauna. "Svijetle točke, zaokružene, su polazišta, druge su odredišta. Crte su rute kojima su brodovi trebali putovati." Pojavile su se dvije ljubičaste točke. "Položaji posljednja dva broda prema signalima za pomoć. Kao što vidite blizu su."

"Zaključak?"

"Trenutak, Kap." Još se svjetlosti pojavilo na zidu, vrtlozi narančaste i purpurne maglice. "Narančasto je domena utjecaja Zemlje. Tamo vidite PPLKA 7 zapovjednika Bresona. Purpurno je domena Deltanaca. Kao što vidite, rute oba broda prolaze kroz ono izbočeno područje. Nismo u svađi s Deltancima; u stvari, blisko surađujemo. Njihovi brodovi ulaze u naš sektor, naši u njihov. Ipak, ako bi netko sa strane želio izazvati sukob, uništenje brodova koji prolaze tim sektorom bilo bi dobar početak. Zbog neizbježnog širenja glasina s vremenom bi prestali svi direktni svemirski letovi. Putovanja bi postala duža jer bi brodovi morali raditi kružni obilazak, porasle bi cijene prijevoza tereta, nastao bi razdor. Došlo bi do pritiska da se prijetnja eliminira. Ako bi naše snage došle tamo, Deltanci bi se, naravno, usprotivili. U tom slučaju, ako nijedna strana ne popusti, ne smije se zanemariti vjerojatnost rata." Luden je zastao, a onda dodao: "Ta je vjerojatnost vrlo velika. Zemlja je u tim regijama slaba i previše je svjetova slabo naseljeno. Okupacija jednog mogla bi započeti lančano uništenje koje bi moglo doći i do same Zemlje."

Zemlje s njezinim napučenim gradovima, parkovima i igralištima, rekreacijskim područjima i ogromnim muzejima. Srž zemaljske kulture i utjecaja koji se trudi održati mir među zvijezdama. Kennedy je zamislio užas rata kako stiže do nje, zlokobne obrise atomskih projektila koji mogu kontinent smrviti u prah. Užasavajući zaključak donesen iz gubitka nekoliko brodova, a ipak male stvari mogu uzrokovati stravične rezultate. Virus je mali, a on ipak može uništiti svijet, sustav. Veličina je kod svih stvari relativna.

Tiho je rekao: "Može li Armat Chan biti agent koji radi da do toga dođe?"

Luden je mudro pitao: "Sumnjaš u njega?"

"Od početka me pokušavao iritirati. Dopustio sam mu da pomisli da je uspio i dao sve od sebe da mu dignem živac. Njegovi su postupci mogli biti smišljeni da me odbiju od projekta, ili da me, s druge strane, ponukaju na njegovo prihvaćanje. Ali zašto se ne ponašati normalno? Trebao je samo dostaviti poruku. Nije bilo potrebe za sukobom." Zastao je, razmislio i dodao: "Ispada da su u najvećoj opasnosti brodovi koji prolaze putem na kojem su drugi navodno nestali. Onda je logična stvar biti u brodu koji prolazi blizu tog područja."

Saratov je zagrmio: "Ej, čekaj malo, Kap. Ako namjeravaš učiniti ono što mislim, onda si ziher lud. Što možeš postići u brodu koji nestaje?"

Kennedy se nasmiješio. "Najvjerojatnije dvije stvari: saznat ću što se dogodilo i kamo su brodovi odvezeni."

15

"A ako nisu nikamo odvezeni? Ako su jednostavno nestali u oblaku radioaktivne prašine?" Div je zatresao glavom. "Ne. Sigurno postoji drugi način. Ono što predlažeš je siguran način samoubojstva."

Luden je staloženo rekao: "Moram te savjetovati protiv toga, Kap. Kao što je Saratov istaknuo, opasnost je velika, iako moram priznati kako bi bilo zgodno imati istražitelja na licu mjesta, taj istražitelj ne bi bio od koristi ako je mrtav."

"Imaš bolji plan?"

"Poslati brod u blizinu mjesta nestanka. Gledati, snimati, pažljivo promatrati."

"Znanstvena metoda", složio se Kennedy. "Ali spora, a mi si ne možemo dopustiti gubljenje vremena. Zasada je ova stvar tajna, ali ako nestane još nekoliko brodova, tko može reći što će se dogoditi? I još jedna stvar." Pokazao je na svjetlost na zidu. "One točke na kojima su brodovi nestali samo su prividno blizu zbog mjerila koje koristiš. Koliko su u stvari udaljene? Četvrt svjetlosne godine?"

"Nula cijelih dvadeset tri, da budemo točni."

"Dovoljno blizu i predaleko bez obzira kako na to gledao. Gdje ćeš ti smjestiti svoj brod? Ili ćeš pratiti svaki brod koji uđe u područje?"

Luden je zatresao glavom. "To je nemoguće, Kap. To ne možemo učiniti."

"Ne, ali možeš pratiti jedan. Točno?" Kennedy je bacio pogled na ostale i vidio da su shvatili. "Shvatili ste. Ja ću putovati sljedećim brodom koji ide prema sumnjivom području. Vi ćete me pratiti u Mordainu. Ako se nešto dogodi, bit ćete tamo i vidjeti. Možda ćete čak moći i pomoći. U svakom slučaju to je najbolje što možemo učiniti."

Chemile je kašljucnuo. "Jedna stvar, Kap. Ako ti putuješ, ja idem s tobom. Trebat ćeš me", inzistirao je. "Mogu se šuljati, slušati što se događa, saznati što očekivati."

"Nema teorije!" zagrmio je Saratov. "Ovo traži inženjera. Ako netko ide s Kapom, onda sam to ja." Podigao je jednu ogromnu stisnutu šaku. "I oko toga ne želim raspravu. Ti imaš mozak, Veeme, priznat ću to ako moram, imaš lukavost, ali ovaj posao zahtijeva snagu." Mudro je dodao: "Bolje je da ostaneš ovdje i paziš na Armata Chana. Stoj u njegovom uredu i pretvaraj se da si dio zgrade. Možda saznaš nešto bitno."

Chemile je molećivo rekao: "Kap?"

Kennedy nije namjeravao povesti nikoga, ali div je bio u pravu. Mogao je biti samo na jednom mjestu, a pomoglo bi imati čovjeka obučenog za provjeru strojeva. A u slučaju gužve, Saratov je bio očiti izbor.

"Ti si navigator, Veeme", rekao je. "Najbolji kojeg znam. Ako itko može pratiti brod i proračunati kurs, to si ti. Ostani s Ludenom na Mordainu. Saratove, ti ideš sa mnom." Glas mu je postao čvrst poput čelika. "Nema rasprave! To je zapovijed!"

16

3

Nije bilo ničeg posebnog oko Hedlande. Brod nosivosti tisuću tona i s mjestom za sedamdeset osam putnika i članova posade. Mali brod koji je za život zarađivao kao transporter leteći među bliskim svjetovima i obavljajući posao koji bi za veće brodove bio neprofitabilan. Poslužitelj je bio oličenje uslužnosti.

"Na ovom ste putovanju sretni, gospodine. Nema puno putnika pa ne morate dijeliti kabinu." Uzeo je Kennedyjevu torbu i stavio je u ormarić. "Mogu li vam nešto donijeti? Piće, nešto za jelo, nešto za zabavu?"

"Ne, hvala vam."

"Imamo nekoliko osjet-traka ako vas zanima." Poslužitelj je namignuo. "U stvari, puno njih. Puna stimulacija i potpuna pokrivenost osjeta. Ako želite skijati niz planinu, boriti se s lavom, posjedovati vlastiti harem - pa, samo mi recite ako vam bude dosadno."

"Hoću." Kennedy je gurnuo novčanicu u već spremnu ruku. "Kad krećemo?"

"Za sat vremena."

"Postoji li šansa za razgledavanje broda?" Kennedy je izvadio još jednu novčanicu. "Ja sam bivši pilot i volio bih pogledati most. Tko je kapetan? Hoće li me htjeti primiti na most?"

Poslužitelj je oklijevao. Putnicima nije bilo dopušteno u kontrolnu sobu, ali bilo je nešto u ovom čovjeku, osjećaj prave sposobnosti koja je govorila o srodstvu s onima koji su putovali svemirom. A bio je i velikodušan. Na putovanju poput ovog, s malo putnika, napojnice će biti male kao i zarada. Vješto je uzeo drugu novčanicu.

"Ne mogu ništa obećati, gospodine, ali dat ću sve od sebe. Kapetan Thromb je prilično krut, ali prema kolegi časniku, pa, ne mogu učiniti ništa više osim pitati."

I to je bilo dovoljno. Kad je čovjek izašao iz kabine, Kennedy ju je pregledao. Izgledala je kao što je i očekivao. Hedlanda nije bila luksuzan brod i kabina je to pokazivala. Kreveti na kat, dva ormarića, stolac, mali stol i svjetla na podešavanje. Hrana će se posluživati u salonu; bit će neke vrste zabave, filmova, glazbe, i neizbježna kockanja. Pića također, i uobičajena društvenog kontakta s ostalim putnicima.

Normalan brod koji se trudi zaraditi za život. Teret je bio gomila raznih stvari, nijedna od velike vrijednosti. Putnici su bili šaroliko društvo. Ništa što bi privuklo pirate, a pogotovo ništa što bi izazvalo potencijalnu pobunu, ali bio je to prvi brod koji je prolazio Deltanskim sektorom i, kao što je Luden zaključio, proći će blizu mjesta Wankleova nestanka.

Mamac, mrko je pomislio Kennedy. Jedini način da se otkrije što se događalo u pustoši među zvijezdama. Ako će ovaj brod nestati kao i ostali, i on će nestati s njim. Ako preživi, zagonetka će biti riješena.

17

Brod je, kao što je najavljeno, krenuo za sat vremena. Motori su zaurlali dok su gradili polje, nevidljive energije borile su se s gravitacijom koja ih je držala, grmljavina je postajala sve jača dok su uzlijetali. Period u kojem je brzina rasla a onda lagani trzaj, neobičan osjećaj iskrivljenja i dosegli su i premašili brzinu svjetlosti.

Penza Saratov je uživao u salonu. Nosio je raskošnu odjeću, jarku maramu oko pojasa, blistave dragulje na prstima. Izgledao je debelo, bucmasti trgovac s više novca nego pameti, a glas mu je grmio prostorijom.

"Još vina ovamo! Najbolju berbu koju ova kada ima! Brže!"

Sjao je kad je poslužitelj dotrčao, podigao do vrha pun pehar i iskapio ga u jednom gutljaju.

"Za život!" grmio je. "Za zdravlje! Za brz put i nježno slijetanje! Pijte sa mnom, prijatelji moji! Pijte!"

Gospođa kiselog lica uzdahnula je stojeći blizu Kennedyja.

"Ti ljudi! Stvarno mislim da bi časnici broda poput ovog trebali biti pažljiviji u izboru putnika. Ovaj čovjek nije ništa drugo do neotesanac!"

Djevojčica koja je bila s njom nasmiješila se i rekla: "Pa, nisam baš sigurna. Mislim da je uistinu smiješan."

I drugi su dijelili njeno mišljenje. Stol za kojim je Penza sjedio u trenu su okružili oni željni njegove gostoljubivosti. Platit će im vino, povesti razgovor, postići da se opuste, ali će cijelo vrijeme slušati i gledati. Čekati neobičnu riječ, upozoravajući pogled, male znakove koji će otkriti činjenicu da navodni stranci nisu ono što se prave ili da neki putnik nije ono što se na prvi pogled čini.

Kennedy se pridružio društvu, uzeo čašu vina i počeo se s njome šetati. Za jednim se stolom kockar igrao špilom karata i strpljivo čekao svoje vrijeme. Kad je Kennedy prišao, nasmiješio se i mahnuo prema stolcu.

"Jeste li za koju partijicu da ubijemo vrijeme?"

"Čega?"

"Vi recite. Bakara, hidalgo, poker, slijepo oko." Kockar je slegnuo ramenima."Meni je svejedno."

"Poker. Sa sedam karata."

Kennedy je izvadio novac i sjeo dok je kockar dijelio. Bio je dobar, nije se trudio varati ovako rano na putu, više ga je zanimalo sakupiti krug igrača nego tražiti potencijalnu žrtvu. Kennedy je izgubio, opet izgubio, dobio tri dijeljenja za redom, onda izgubio još dvaput.

Rekao je onako usput: "Jeste li primijetili nešto neobično na ovom putovanju?"

18

"Kako to mislite?"

"Samo se pitam. Stalno idete ovim brodom, točno? Čuo sam nekoliko glasina. Pitao sam se jesu li na neki način utjecale na vas."

Kockar je podijelio dvije karte licem na dolje, treću s licem na gore.

"Vaš kralj", rekao je. "Vi ulažete." Gledao je dok je Kennedy stavljao novac na stol. "Te glasine? Nešto o nestalim brodovima?"

"Tako je." Kennedy je gledao dok je čovjek dijelio još karata. Opet je bio njegov red za ulog. "Čuli ste ih?"

"Nešto malo." Kockar je nastavio dijeliti. Imao je par petica. Uložio je, Kennedy je podigao ulog, kockar je stao i podijelio još karata. "Ništa od toga. Samo glasine. Znate kako je, brod kasni i počinju priče. To je sve, samo priče." Posljednju kartu je stavio licem prema dolje. "Dvadeset."

"Neka bude pedeset." Kennedy se nagnuo preko stola. "Ima li na ovom putovanju nove posade? Mislim, ako su brodovi oteti, nekoliko čuvara bi djelovalo umirujuće."

"Vaših pedeset i podižem za dvadeset." Kockar se namrštio. "Nema nove posade i nema potrebe za njom. Ništa se neće dogoditi ovom brodu, gospodine. Držite me za riječ. Sve je kao i obično. Osim njega, naravno." Kimnuo je prema mjestu gdje je Penza zabavljao društvo. "Ne viđate često ljude poput njega. Idete li?"

Kennedy je dobio, uzeo novac i okrenuo se kad ga je poslužitelj dodirnuo po ramenu. Čovjek je progovorio vrlo tihim šaptom.

"Mislim da sam sredio određenu stvar, gospodine. Molim vas, budite dobri i pođite sa mnom."

Kapetan Thromb bio je okorjeli veteran svemira raščupane kose, izborana lica, a vratom i bradom protezao se stari ožiljak radijacijske opekotine. Ispružio je ruku kad je Kennedy prišao. Stisak mu je bio čvrst.

"Shvatio sam da vas zanima Hedlanda, gospodine. Inače ne primam putnike na zapovjedni most, ali poslužitelj mi je rekao da se zanimate s profesionalnog stajališta."

"Tako je, kapetane." Kennedy je bacio pogled po kontrolnoj sobi i vidio poznate uređaje svemirskog broda. Glavni panel nalazio se ispod širokih ekrana s kontrolnom stolicom ispred sebe, podčasničke su se nalazile sa strane. Navigacijski instrumenti bili su s jedne, komunikacijska oprema s druge strane. "Vidim da ste opremljeni s Larvik-Shawovim detektorom prostornih anomalija. Smatrate li ga jako korisnim?"

Thromb je zatreptao, i malo se opustio na ovaj dokaz znanja. "To je nedavna akvizicija. Godinama sam upravljao brodom bez njega, ali znate kako je. Neprestani napredak. Imate li vi iskustva s njim?"

19

"Malo." Kennedy je prišao mehanizmu i podesio kontrolu. Na ekranu su se pojavile linije, zatreperile i poravnale se. "Imali smo ga na Charneu", rekao je nehajno. "Bio sam drugi časnik. Nekoliko nam je puta bio koristan. Jednom kad je antimaterija udarila u asteroid i drugi put kad je svemirsko strujanje stvorilo magnetni vrtlog. Da nije bilo Larvika, uletjeli bismo točno u središte anomalije." Potapšao je glatki uređaj. "Mogli smo se riješiti turbulencije, možda, ali je uvijek bolje ostati na rastojanju."

"Recite to još jednom", rekao je osjećajno Thromb. "Charne, kažete?"

"Brod Killmore Linea. Eastarch druge klase. Radili smo u Sektoru Sheem, teret, putnici, uobičajene stvari. Meni se posrećilo na Hondinijanskoj kombinaciji pa sam odlučio putovati." Kennedy je opet potapšao uređaj. "Ali, povremeno, stara se strast vraća. Kad je čovjek jednom letio svemirom, to nikad' ne zaboravlja. Lijepo što ste me primili, kapetane. Hvala vam."

"Premladi ste da biste odustali", rekao je Thromb. Glas mu je bio topao, prijateljski, sada kada je bio siguran da je Kennedy kolega po struci. Bez pitanja je prihvatio izmišljenu prošlost. "Svemir treba odvažne ljude. Nije lako putovati vakuumom osobito kad -" Stao je, svjestan da govori previše. "Pa, pretpostavljam da želite vidjeti ostatak broda?"

"Da", rekao je Kennedy. "Ako smijem."

"Nema problema." Thromb je pritisnuo dugme. Poslužitelju koji se javio rekao je: "Dopusti ovom gospodinu slobodno razgledanje cijelog broda." Onda Kennedyju: "Ako nešto želite, samo recite."

Poslužitelj je pred kontrolnom sobom uz smiješak uzdahnuo.

"Definitivno ste stekli prijatelja, gospodine. Naravno, ja sam se založio za vas."

"Neću to zaboraviti", rekao je Kennedy. "Imate li posla?"

Čovjek je oklijevao. "Pa -"

"Samo razglasite da mogu slobodno razgledati cijeli brod." Kennedy je izvadio novac i tutnuo ga u spremnu ruku. "Jednostavno želim tumarati kad poželim i sve pogledati. U redu?"

"U redu, gospodine", blistao je poslužitelj. "Kako vi kažete."

Kennedy je sam lutao brodom, prošao pored salona, kuhinje, zatvorenih komora, odjela za posadu, zastao kod radionice i puno vremena proveo u strojarnici. Bilo je kasno kad se vratio u kabinu i nepokretno legao na gornji krevet, očiju zamišljenih dok je zurio u strop.

Kucanje ga je smjesta vratilo u stanje pripravnosti. Penza Saratov uvukao se kroz vrata poput jegulje.

"U redu je", brzo je rekao dok je Kennedy zatvarao vrata. "Nitko me nije vidio. Imam kabinu s druge strane prolaza i svi misle da sam pijan ko letva." Prešao je rukom po svojoj ćelavoj glavi i nacerio se. "Čovječe! Kako smo trusili ono vino, nije ni čudo."

20

"Jesi li nešto saznao?"

"Još ništa", priznao je Penza. "Puno je napetosti i nešto priče o glasinama, ali svi su izgleda ono za što se predstavljaju. Sumnjao sam u dvojicu trgovaca, ali oni rade na metodi za poticanje potrošnje. Jedna žena tvrdi da je deset godina mlađa no što jest, i čovjek za kojeg mislim da bježi od zakona, ali to je sve. Ti?"

"Ništa." Kennedy je otvorio ormarić i izvadio mali uređaj iz torbe. Stavio ga je na stol i okrenuo prekidač. Nježno je okretao dugme i slušao, ali nije čuo ništa osim blagog žamora. "Nema nikog u kabinama sa strane. Netko je u kabini četrnaest, dvoje ljudi u kabini osam."

"Starica koja je otišla rano u krevet i dvoje mladih na medenom mjesecu", odmah je rekao Penza. "Već sam provjerio. Na brodu nema nikoga tko bi bio višak."

"Dobro je biti siguran." Kennedy je podigao uređaj, skinuo ploču s dna i postavio ga na trup. Gumeni pipci su ga čvrsto držali. Kad ga je podesio, visoki, prodorni šum došao je iz njega. Zvuk strojeva uhvaćen i pojačan vibracijama u metalu.

Penza je zagunđao kad ga je čuo.

"Ti strojari bi trebali natrag u školu. Svatko, čak i sa slabijim sluhom može reći da te zavojnice nisu savršeno sinkronizirane. Daj mi nekoliko sati i nešto alata i povećat ću učinkovitost najmanje za deset posto."

"Ti si pijana, debela budala", rekao je Kennedy smireno. "Ne inženjer. Barem ne dok si na ovom brodu, pa zaboravi da ćeš strojarima reći kako da obavljaju svoj posao." Koncentrirao se na zvuk. "Možeš li reći je li dodano viška tereta? Mislim na vremenski uređaj koji bi uzrokovao kompletan i nagli raspad sustava."

Penza se namrštio. "Nemoguće je reći, Kap. Teret bi bio mali i sa zavojnicama kakve jesu ne bi bio opažen. Možda kad bih mogao osobno pogledati?"

"Ne možeš." Kennedy je maknuo uređaj s trupa, vratio ploču na dno i stavio ga u torbu. "Ako je uopće postavljen, to se dogodilo na doku tijekom rutinskog održavanja. Provjerio sam sve što sam mogao i sve izgleda normalno."

"I gdje nas to ostavlja, Kap?"

"Kao što bi profesor rekao, negativna informacija može biti od vrijednosti. Znamo da su putnici ono za što se predstavljaju. Posada je normalna i uložio bih život da kapetan Thromb nema namjeru ukrasti ili uništiti ovaj brod. Koliko možemo zaključiti, brod je u redu koliko se to može očekivati. Što znači da je što god da se dogodilo Wankleu i ostalim brodovima došlo izvana." Kennedy je zamišljeno zastao. "Problem je, što to može biti?"

"Pirati?" Penza je zatresao glavom. "Ne, to smo isključili. U svakom slučaju, pirat bi se pokazao na ekranu, osim ako se ne može učiniti nevidljivim. Ej, Kap, što kažeš na to? Chemile se može stopiti s pozadinom, može li brod?"

21

"Još bi uvijek imao masu", podsjetio je Kennedy. "I još bi uvijek stvarao turbulenciju. Ne, brod to ne može."

"A što je onda, Kap?"

"Ne znamo", rekao je Kennedy mrko. "Ali kroz nekoliko dana, ako se opet dogodi, saznat ćemo."

4

Vrijeme je prolazilo, Penza je nastavljao svoju ulogu, a Kennedy je neprestano provjeravao svaki centimetar broda dok se Hedlanda približavala području tajanstvenih nestanaka. Obojica su bila svjesna rastuće tenzije, profinjenog osjećaja napetosti kao da je sam svemir odjenuo neko stravično ruho. Glasine, zanemarivane pod sigurnošću poznatog sunca sada više nisu mogle biti ignorirane.

Kennedy je rekao: "Kapetan zna. Onaj Larvik-Shaw detektor nedavno je postavljen. A ako on zna, znaju i časnici. Hodaju poput miševa u strahu od mačke."

"Ako časnici znaju, zna i posada." Penza se naslonio na trup. Došao je u Kennedyjevu kabinu vičući i mašući bocom vina, varka u slučaju da netko gleda. "I, sviđalo ti se to ili ne, stvar koja može svakoga zahvatiti. Mogu je namirisati među putnicima. Zadah straha. Teško mi je čak i naći nekoga da ga počastim vinom."

"A još uvijek ništa?"

Saratov je zatresao glavom. "Ti?"

"Ništa." Kennedy se ukočio na zvuk kucanja. Hitro je rekao: "Vino!"

Začuo se prasak i tekućina se zapjenila kad je div nagnuo flašu nad dvije čaše. Podigao je jednu kad je Kennedy, smijući se, otvorio vrata, i pričao kao da nastavlja započeti razgovor.

"... i rekao sam mu da odvuče svoja šugava krzna i nagura ih negdje gdje će biti od koristi. Nazivao se trgovcem! Vidio sam bolje trgovce u močvarama Aidellea gdje nisu imali ništa za prodaju i ništa ..."

Glas mu je odzvanjao nastavljajući varku u slučaju potrebe. Putnici mogu biti pravi, posada također, ali osnovne mjere opreza bile su mu urođene.

U prolazu je stajao poslužitelj. Bacio je jedan pogled na diva, a onda Kennedyju rekao: "Ispričavam se, gospodine. Kapetan Thromb šalje pozdrave i moli vas da budete ljubazni i pridružite mu se u kontrolnoj sobi."

"Naravno." Kennedy je pogledao Penzu zaposlenog ispijanjem vina. "Čim ..."

"Stvar je hitna, gospodine", prekinuo ga je poslužitelj. "A kapetan čeka."

22

"Što je bilo?" Penza se nagnuo naprijed i počeo žmirkati poput sove. Prolio je vino po svojoj bluzi. "Tulum? Želite da moj prijatelj ode na tulum? Zašto bi išao na tulum? Imamo ga i ovdje. Želite li nam se pridružiti? Uđite i popijte malo vina."

Poslužitelj je oklijevao. "Gospodine?"

"Uđite", rekao je Kennedy. "Odvedite ga do njegove kabine ako uspijete. Ja idem do kapetana."

Thromb je bio uznemiren. Stajao je pred komunikacijskim panelom čvrsto stisnutih usana dok su mu mišići na bradi titrali. Kad je Kennedy ušao u kontrolnu sobu, rekao je radistu: "Pokušaj opet."

Kennedy je rekao: "Nešto nije u redu?"

"Ne znam." Thromb je podigao ruku i protrljao ožiljak. "Zato sam vas pozvao. Ponekad su dvije glave bolje od jedne. Nešto je tamo vani, brod mislim, ali ne odgovaraju na naše signale."

"Brod?" Kennedy je bacio pogled na ekrane, ali nije mogao vidjeti ništa osim uobičajenog mnoštva zvijezda, blistave točkice u svemirskoj tmini.

"Pogledajte ovo." Thromb je pokazao prema Larvik-Shaw detektoru. Ekran je pokazivao uzorak valovitih linija. "Što god bilo, drži se prilično daleko. Da nije detektora, ne bih ga primijetio, i u normalnim okolnostima ne bi me brinuo. Ali sa stvarima kakve jesu, pa, jednostavno mi se ne sviđa."

Mordain, naravno, a Chemile je prišao preblizu. A ipak, nije ga trebalo u potpunosti kriviti. Bez novog detektora kapetan nikako ne bi bio u stanju primijetiti malu anomaliju uzrokovanu prolaskom broda.

Kennedy je tiho rekao: "Zašto vam se ne sviđa, kapetane? Zato što se približavamo mjestu nestanka brodova?"

"Znate za to?"

"To i više, kapetane." Kennedy je pogledao uokolo. Osim Thromba i njega u kontrolnoj su sobi bili radist i navigator. Rekao je: "Možemo li razgovarati nasamo?"

Thromb ga je na trenutak gledao u oči, a onda je odlučio i uljudno kimnuo.

"Frane, Elgare, ostavite nas." Kad su se vrata zatvorila, rekao je: "A sada, gospodine, idemo položiti karte na stol. Promatrao sam vas. Mogu shvatiti zanimanje starog letača za brod, ali nikad nisam vidio nekoga da razgledava brod poput vas. Očekujem da objasnite."

"Nemam što objašnjavati", polagano je rekao Kennedy. "Recimo samo da sam istražitelj. Ako ovaj brod nestane, želim znati kako i zašto. Možda sam vas trebao ranije obavijestiti, ali nije bilo potrebe. Pretpostavljam da je posljednja stvar koju želite izgubiti

23

zapovjedništvo. Problem je što drugi možda nemaju iste namjere. Zato sam želio s vama nasamo razgovarati."

"Nemate povjerenja u moje časnike?"

"Nije stvar u povjerenju", oštro je odgovorio Kennedy. "Pričamo o životima. Vašem, mojem, životima posade i putnika. A u slučaju da se pitate, moja je istraga službena." Blažim je glasom dodao: "Nemojte se žestiti, kapetane. Kad brodovi počnu nestajati bez nekog očitog razloga, to je briga svih nas. Koliko smo blizu točki nestanka?"

"Ne znam." Thromb je opet protrljao ožiljak. "Kao što sam vam rekao, samo sam čuo glasine. Stvari se iskrive. Možemo biti blizu, ali još uvijek možemo biti prilično daleko. Možda smo je i prošli, ali sumnjam. Kad ste u svemiru dugo poput mene dobijete osjećaj za te stvari." Njegov se spokoj razbio kako bi ispod željezne fasade pokazao osjećaje. "Prokletstvo! To je najgori dio. Neznanje. Kad nisi siguran."

Uznemiren čovjek, zabrinut za dobrobit svog broda, putnika i posade. Pomalo bespomoćan i više nego malo prestrašen.

Kennedy je rekao: "Barem vam to mogu reći. Dozvoljavate li, kapetane?"

Uljudan zahtjev kao melem na ranjeni ponos, ali bilo je to više od formalnosti. Ovo je Thrombov brod i njegovo zapovjedništvo i Kennedy je sada trebao njegovu suradnju, a možda će je trebati i kasnije.

Kad je kapetan kimnuo, prišao je komunikacijskom panelu, pritisnuo nekoliko prekidača i glasno rekao: "Ovdje Kennedy. Preblizu ste. Udaljite se i više nemojte riskirati. To je zapovijed."

Kratka tišina, a onda Chemileov glas: "Ispričavam se, Kap. Pretpostavljam da smo se pomalo zabrinuli. Hedlande je skoro na nultoj točki."

"Smjesta se udaljite!"

Ludenov glas, suh, odrješit: "Sada kad smo prekinuli komunikacijsku šutnju. Kap, imaš li što prijaviti o stanju Hedlande?

"Ništa. I brod i posada su čisti. Putnici nisu umiješani. Možda ispadne da je ovo uzaludan put, ali za svaki slučaj nastavite motriti. I držite razmak. Je li to jasno?"

"Jasno, Kap."

"Koliko do nulte točke?"

"Nema nulte točke", ljutito je prasnuo Luden. "To je Chemileov izum. Prikladan naziv, možda, ali varav. U stvari, područje je slabo definirano i veliko. Ipak, središte maksimalne vjerojatnosti je minutu i sedam sekundi od - sada!"

"Dobro!" rekao je Kennedy i pogledao na svoj sat. "Kraj!"

24

Prekinuo je vezu i okrenuo se Thrombu. Kapetan je zamišljeno trljao ožiljak.

"Ja bih trebao postavljati pitanja", rekao je. "Ali to može i kasnije. Najprije bih želio znati kako običan istražitelj može imati osobni brod. Ako je vaš." Kennedy nije odgovorio na nepostavljeno pitanje. "Znači, imamo oko minutu. I to je to?"

"Minutu do maksimalne vjerojatnosti, ali to ne mora puno značiti. Moramo proći cijelo područje prije no što budemo sigurni."

"To je - koliko?" Thromb se namrštio. "Četvrt svjetlosne godine? Pola? Za to će nam našom brzinom trebati oko -" Zastao je i razrogačio oči. "Što je, do vraga,to?"

Bljesak svjetlosti pojavio se u kontrolnoj sobi. Projurila je prostorijom, a onda se na njihovu nevjericu zaustavila u središtu sobe. Bila je visoka, treperava, blistava vijugava stvar, izobličena u grotesknu ljudsku figuru.

Kad je nestala, Thromb je ispustio glasan uzdah.

"Duhovi! Bogovi svemira! Duhovi!"

Pojavila se još jedna, treća, još, lebdjele su i treperile u parodiji plesa. Jedna je pogodila kapetana, prošla kroz njega, naišla na trup i iščezla kroz njega. Na kontrolnom panelu lampice su bljeskale, a s Larvik-Shaw detektora dolazio je visok, prodoran pisak upozorenja.

"Pogledajte ga!" Thromb se u nevjerici okrenuo. "Poludio je! Prema ekranu cijeli se svemir raspada!"

Kennedy je bacio pogled na njega, skočio do radija i pritisnuo prekidače. Nije bilo vremena za komunikaciju s Mordaineom, ali uzvik, povik, nekakva vrsta signala možda bi mogla naći put do pratećeg broda. Bacio je pogled na brojače kontrolnog panela. Svi su izgledali besmisleno, pokazivači i svjetla oscilirali su divljački konfuzno. Neobični svjetleći likovi sakupili su se oko njega, kao da su se zgušnjavali s odlučnom zlobom.

Znao je da ima samo nekoliko sekundi za akciju.

Zbrka u koju je brodski kompjutor upao sigurno je već aktivirala automatski poziv u pomoć. Signal s Wanklea trajao je samo trideset četiri sekunde. Recimo trideset da budemo sigurni. Već je prošlo više od dvadeset. Za deset sekundi će Hedlanda i sve što je nosila nestati kao da nikad nije ni postojala.

"Kennedy!" Thromb se bacio na kontrole. "Moj brod! Pusti me da -"

Kennedy ga je odgurnuo u stranu. Prasnuo je: "Idi do radija, javi što se događa. Kreni!"

Uskočio je u mekani stolac, zakopčao sigurnosne pojaseve i objema rukama zgrabio kontrole. Brod se oko njega izvijao, izgledao je kao da se istovremeno uvija, širi i sakuplja, kao da se uvukao sam u sebe dok je bio izdužen u beskonačnost. Osjetio je strahovit pritisak u prsima, rastuću tamu u očima, a onda je cijeli svemir oko njega eksplodirao u blistavom vrtlogu sunaca i vatrenih kometa.

25

Na Mordaineu je Chemile tupo rekao: "Jarle, nestala je. Hedlanda je nestala!"

"Budi precizan!" U Ludenovom se glasu osjećala zabrinutost s većom žestinom no obično. "Kako to misliš, nestala? Je li ostavila normalan trag leta? Što?"

"Jednostavno je nestala." Chemile je mahnuo prema ekranu. "Gledao sam ju i odjednom je samo nestala. Jarle! Što se dogodilo?"

"Još ne znam. Provjeri automatski prijamnik za nekakav signal u pomoć. Provjeri ima li na snimljenim trakama bilo kakvih informacija koje su poslali. Neka kompjutor provjerava sve relevantne podatke dok ja provjeravam uređaje. Ne možemo ništa učiniti dok ne povežemo sve dostupne podatke. I pobrini se da zadržimo svoj relativni položaj u svemiru."

Posljednji nalog nije bio problem. Mordain je bio opremljen automatskim uređajima koji su eliminirali potrebu za velikom posadom. Chemile je prepustio svu kontrolu kompjutoru i onda se bacio na niz provjera i proračuna. Bilo mu se teško koncentrirati, pogled mu je neprestano bježao na ekran, bez oreola sad kad nisu bili u hiperpogonu, sjale kao da se rugaju ljudskim pokušajima razumijevanja nepromjenjivog djelovanja svemira.

Napokon je završio i pošao se pridružiti Ludenu koji je sjedio u svom malom laboratoriju. Profesor je bio zaokupljen, proučavao je grafikone, prsti desne ruke lebdjeli su nad tipkovnicom malog kompjutora, poništavali rezultate kako bi postavili nove jednakosti.

Bez da je podigao pogled, rekao je: "Jesi li provjerio komunikacijske trake?"

"Jesam."

"I?" Luden je nestrpljivo prasnuo. "Jesu li sadržavale ikakvu poruku? Bilo što?"

Chemile je bez riječi stavio traku u rekorder i pritisnuo dugme. Kroz pozadinu kaotične statike probio se tihi glas, a onda još jedan.

"Kap!" Luden se namrštio. "Ali čiji je prvi glas? Nije Saratov; njegova grmljavina je prepoznatljiva. Kapetan možda?" Premotao je traku i pustio je od početka.

"Moj brod! Pusti me da -" Drugi glas, poznat. "Idi do radija, javi što se događa. Kreni!"

"To je Kap!" rekao je Chemile. Zašutio je kad se jači glas začuo iz zvučnika.

"Duhovi! Napali su nas duhovi. Od svjetlosti su i -"

Na traci više nije bilo ničega. Luden je podigao obrve.

"Je li to sve?"

"Da."

"Zanimljivo, iako jedva informativno", suho je prokomentirao Luden. "Šteta što se sam Kap nije mogao javiti radijem umjesto, pretpostavljam, kapetana Hedlande. Čovjek je očito bio šokiran, što ga je učinilo gotovo nerazumljivim. Duhovi, ma daj! Likovi od svjetlosti.

26

Zašto se praznovjerje uvijek pojavljuje u trenucima stresa? Ovo drugo mogu prihvatiti, određene elektromagnetske sile očituju se u svjetlosnim uzorcima. Ali duhove? Nikad!"

"Nemojmo cjepidlačiti", prasnuo je Chemile. "Kap je izgubljen, Penza također, a ti sjediš ovdje i buniš se što je neki jadnik polulud od šoka odabrao poznate riječi kako bi opisao neopisivo. Kako znamo što je vidio? Možda je uistinu vidio duhove. Ili nešto što je smatrao duhovima. Uostalom, kako oni izgledaju?"

"Poput bilo čega što čovjek zamisli." Luden se zamišljenog pogleda naslonio. "Ali imaš pravo, Veeme. Svjetlosni uzorak ljudskog obličja može izgledati, čovjeku u stanju šoka, poput stravične maštarije iz djetinjstva. Ali što to može uzrokovati? Možda udar velike količine energije u mrežnicu? Filtrirajući efekt metala samog broda na zraku intrasvemirske energije koja se, slučajno, raspala na opisane svjetlosne oblike? Moram razmisliti o tome."

"A dok razmišljaš, što je s Kapom?"

"Nisam ga zaboravio", rekao je Luden tiho. "Nemoj se ni usuditi pomisliti da sam ga zaboravio. Završio sam prvu grubu procjenu dostupnih podataka i rezultat nije povoljan. Koliko mogu odrediti, sam svemir se promijenio na mjestu gdje je Hedlanda nestala. Zamisli, ako možeš, tkaninu preko koje se kotrlja kugla. Tkanina je svemir, kugla je brod. Sada zamisli da je tkanina na neki način poderana. Mala poderotina tik ispod kugle. Kugla će nestati, a ako se poderotina zakrpa, sve će izgledati kao i prije."

"Samo neće biti kugle. Neće biti broda." Chemile se namrštio. "Ali nekamo je otišao. Na drugu stranu platna. Točno?"

"Analogija je gruba. Svemir nije dvodimenzionalan, ali da, shvatio si bit. Problem je u ovome: što je uzrokovalo pucanje svemira? Što se nalazi s druge strane? Može li se spriječiti njegovo ponavljanje?"

"Nešto si zaboravio", rekao je Chemile napeto. "Postoji još jedan problem, važniji od svih ostalih. Kako ćemo Kapa i Penzu vratiti odande?"

Luden je tiho rekao: "Ako su živi."

"Zar sumnjaš?"

Luden je posegao za rekorderom. Izvadio je traku koju je Chemile donio i ubacio drugu. Uobičajeni, sablasni bipovi i piskovi automatskog signala ispunili su mali laboratorij.

"Hedlandin signal. Automatski, naravno. Usporio sam ga i vrlo temeljito ispitao harmoniju i ton. Bojim se da je zaključak neizbježan. Oboje pokazuju pad prema nižoj skali."

Chemile je uzdahnuo. "Dopplerov efekt."

"Točno." Luden je napućio usne, maska kako bi sakrio emocije. "Signali koji dolaze iz nepomičnog izvora ne bi imali taj efekt. Ali ako se izvor od nas udaljavao vrlo velikom brzinom, onda bi došlo do pada tona. Naravno, suprotno bi bilo da nam se približavao, ali to nije bio slučaj. Vrijeme između signala je malo, ali mjerljivo. Povećava se prema kraju

27

poruke, što govori o nevjerojatnoj akceleraciji. Iz relativno statičnog položaja Hedlanda je odvezena u nepoznat predio fantastičnom brzinom."

Zastao je, a onda sumorno dodao: "Koliko mogu odrediti iz Dopplerovog efekta poruke, akceleracija je bila dovoljno velika da smrvi sve živo na tom brodu."

5

Penza Saratov nije bio mrtav i nije mu bilo jasno zašto. Bio je u svojoj kabini kad su se svjetla pojavila, istrčao je van čuvši viku i vriske prestrašenih muškaraca i žena i zveket oružja. Potrčao je prema strojarnici, prema unaprijed dogovorenom planu, sudarajući se s članovima posade koje je odbacivao u stranu kao da su pera. Vrata su bila zaključana, ali ih je razvalio i utrčao u strojarnicu dok se brod naginjao i počeo luđački vrtjeti. Vidio je gomilu metala, ispravljač, iščupan iz svog ležišta kako leti prema njemu. A onda je svemir eksplodirao.

Zastenjao je, osjećao je ogroman pritisak na prsima, leđima i ramenima i u jednom se ludom trenu zapitao nisu li ga smatrali mrtvim i uistinu pokopali. Onda je pomaknuo noge, osjetio udar čizama po metalu i znao da ne može biti u uskoj kutiji, nego je sigurno još na brodu.

Razbili smo se, pomislio je. Onaj komad metala sigurno me onesvijestio i sada me drži prikovanog za pod. Ali zašto je tako mračno? Svjetla za nuždu trebala bi raditi, osim ako svi ostali nisu mrtvi, trebalo bi biti nekakvih zvukova.

Instinkt ga je tjerao na borbu s pritiskom koji ga je držao, da upotrijebi snagu i izvije se u slijepom pokušaju bijega. Umjesto toga mirno je ležao, čekao da mu se razbistri glava, da dio bolova nestane. Ležao je potrbuške, zarobljenog tijela, mogao je micati samo nogama i glavom. Ruke su mu bile sa strane, čvrsto priljubljene uz tijelo. Ležao je, pretpostavio je, na mjestu gdje su se spajali trup i paluba, gomila metala koja ga je prikliještila tvorila je drugu stranu trokuta. Možda je bila oslonjena na trup i tako formirala uski zatvor koji ga je čvrsto držao.

Polagano je privukao koljena, čvrsto se odupro o palubu i gurnuo. Osjetio je kako je težina malo popustila, grebanje metala, a onda, kad se malo pomaknuo naprijed, nešto čvrsto priljubilo mu se na glavu.

Trup, pretpostavio je, na mjestu gdje se spaja s palubom. Bio je zarobljen u kutu sa samo jednim izlazom. Ali u nemogućnosti da koristi ruke, nije se mogao odgurnuti unatrag i težina na njegovu tijelu čvrsto ga je držala.

Saratov je na trenutak tiho ležao, duboko disao s namjerom da obogati krv kisikom. Glavobolja je prešla u tupi bol, a mogao je osjetiti da mu je tijelo prilično natučeno. Čekao je, disao, svjestan znoja koji mu je oblijevao lice, metalna masa ga je čvrsto držala. Težina koja bi zdrobila običnog čovjeka, ali njegovi mišići i kosti stvoreni su na svijetu velike gravitacije.

28

Polako je privukao koljena, čvrsto ih pritisnuo na palubu dok je, koncentrirajući se na tjelesni napor, izvio leđa.

Opet se čulo grebanje metala, nevoljno popuštanje pritiska oko njega. Nastavio je gurati okrenute glave, jedan obraz bio mu je priljubljen uz palubu, masa mu je pritiskala vrat i gornji dio ramena. Došao je do malo prostora i pomaknuo ruke ispod sebe, opružio je dlanove dok su veliki bicepsi preuzeli napor. Metal iznad njega je protestirao, pomaknuo se i pao u stranu dok je on od zamaha ustao i zadihan se naslonio na trup.

Sada je mogao vidjeti. Prigušena svjetlost prolazila je kroz vrata, blijedoplava svjetlost Kell lampi za nuždu, žarulja je bila netaknuta unatoč nesreći. Saratov je krenuo prema njoj, poskliznuo se i umalo pao kad je nagazio na nešto mokro. Uhvatio je ravnotežu i pogledao dolje na jedva prepoznatljiv oblik. Jedan od inženjera bio je zahvaćen rotacijom, odbačen na motor i sada je ležao mrtav u lokvi vlastite krvi.

Jedan mrtav, pomislio je mrko Saratov. A bit će ih još. Kap, možda? Zabrinutost ga je natjerala na trku kroz brod prema kontrolnoj sobi.

Kennedy je bio u velikom stolcu, obješen na sigurnosnim pojasevima. Postolje se polomilo i stolac se nagnuo na jednu stranu. Oči su mu bile zatvorene, disanje polagano, ali na prvi je pogled bio neozlijeđen.

Saratov je pronašao vodu, pljusnuo je u Kennedyjevo lice i snažnim, ali nježnim prstima počeo masirati živce i mišiće vrata.

"Kap!" Zagrmio je od olakšanja kad je Kennedy otvorio oči. "Na trenutak sam pomislio da si mrtav. Možeš li se micati?" Sa strepnjom je gledao dok je Kennedy pomicao ruke i noge. Pojasevi su pali i ustao je. "Što se dogodilo, Kap? Što nas je pogodilo?"

"Svjetla ljudskog oblika. Stvorili su kaos u kompjutoru i onda -" Kennedy je zastao i namrštio se. "Ja sam preuzeo kontrolu", polako je dodao. "Sve je izgleda poludjelo i sigurno sam se na neko vrijeme onesvijestio.

Onda sam vidio luku, ili neko područje omeđeno svjetlima i nekakvim strojevima; nije bilo vremena za više od letimičnog pogleda. Sve smo brže gubili kontrolu. Uspio sam izravnati brod i spustiti ga. Bilo je planina, brežuljaka, nisam ih mogao izbjeći."

Saratov se namrštio. "Luka, Kap? Jesi li siguran?"

"Nisam", priznao je Kennedy. "To je bilo vrlo kratko. Moja prva briga bilo je spašavanje broda. Pokušao sam ga spasiti; očito nisam uspio. Jesi li provjerio brod?"

"Još ne, Kap."

"Bolje da to smjesta učinimo. Možda još nekome treba pomoć. Kapetanu kao prvo. Bio je ovdje. Pronađimo ga."

29

Nevjerojatno, Thromb je bio živ i neozlijeđen. Krhki paneli komunikacijskog sustava pali su oko njega i formirali štit pri udaru. Trznuo se kad ih je Saratov odbacio u stranu, sjeo i podigao jednu ruku kako bi dodirnuo ožiljak, sljepoočnicu.

Stresao se i rekao: "Moja glava! Negdje se nalazi plava kutija s lijekovima. Kad biste ju pronašli ..."

Kutija je bila oštećena, ali sadržaj je ostao čitav. Kapetan je progutao tri ljubičaste tablete, popio malo vode i nesigurno stao na noge. Tupo je zurio po kontrolnoj sobi.

"U frci smo. Jesu li ostali još živi?"

"Ne znam", rekao je Kennedy. "Idemo vidjeti."

Salon je bio u ruševinama, strojarnica također, kabine su bile uništene gotovo do neprepoznatljivosti, ali čuda su se događala. Radist je preživio, poslužitelj, kockar, jedan od dvojice trgovaca. Sakupili su se u kontrolnoj sobi, blijedi, potreseni, još uvijek otupljeni žestinom nedavnih događaja.

"Samo sedam preživjelih." S gorčinom je rekao Thromb. "I nije ih udar sve ubio. Neke od onih žena bile su na sigurnom u svojim ležajevima. Kako su stradale?"

"Potres", brzo je rekao Saratov. "To sam već vidio. Izvana nema traga ozljedi, ali šok je razorio unutarnje organe. Točno, Kap?"

"Da", rekao je Kennedy. "Najvjerojatnije je to."

Kockarevo je ime bilo Jukan. Slegnuo je ramenima. "Sreća", rekao je. "Neki su preživjeli, drugi su stradali. Možda ispadne da su oni sretniji. Tu smo, nasukani Bog zna gdje, s uništenim brodom i bez ikakve ideje kako se vratiti kući. Pa, što ćemo sada?"

"Tako je." Trgovac je bio mršav, nosio je jeftinu odjeću, lice mu je bilo izborano vječnom neodlučnošću. Zadrhtao je i protrljao ruke. "Zar ne možemo uključiti grijanje?"

"Nemamo energije", rekao je radist. "Samo Kell lampe za nuždu."

"One koriste struju, zar ne? Zašto ne možemo upotrijebiti dio za grijanje?"

"Kell lampe ne koriste struju. One su prozirni spremnici koji su iznutra prevučeni fluorescentnom smjesom. Radioaktivni izotop čini da svijetle. Shvaćate?" Govorio je strpljivo, kao djetetu.

"Ne shvaćam." Trgovac je bio mrzovoljan. "Uvijek sam mislio da je svjetlost toplina. Te bi nas lampe mogle grijati. Ja -"

Poslužitelj je bio ozlijeđen, slomljena rebra su disanje pretvarala u agoniju. Rekao je: "Slušajte, gospodine, zašto lijepo ne zašutite i -"

"Dosta je, Troy!" Thromb je bio oštar, svjestan neophodnosti discipline. Svjestan da je šok mogao različito djelovati na ljude. Trgovac nije navikao na svemirske brodove i nije ga se

30

u potpunosti moglo kriviti zbog neznanja. A postajalo je hladno. Njegov je dah već počeo stvarati paru u zraku.

Kennedy je rekao: "Moramo se organizirati. Ne možemo ostati na brodu, to je jasno. Predlažem da sakupimo svu toplu odjeću koju uspijemo pronaći. Spremnike za vodu, hranu i ostale stvari koje će nam trebati." Pogledao je radistu. "Ti se zoveš Elgar, točno? Vidi što možeš učiniti s komunikacijskom opremom. Sklepaj nekakav prijamnik, odašiljač također ako uspiješ."

"Bez energije?"

"Ne trebaš energiju za kristale. Ako netko emitira, možda bismo mogli pokupiti signal. Jukane, povedi našeg prijatelja, Vendellea, zar ne?"

Trgovac je kimnuo.

"Idi s Jukanom i pronađite toplu odjeću. Odjenite što god možete i ne zaboravite da se moramo kretati pa nemojte na sebe previše natrpati. Troy, skidaj se, želim ti pogledati rebra."

Dok su svi krenuli ispunjavati svoje zadatke, prenuti žestinom Kennedyjeva glasa, on je nježno položio ruke na Troyevo tijelo. Čuo je škripu kostiju, brz bolan udah i popustio stisak.

"Loše," rekao je, "ali moglo je biti i gore. Pluća nisu probijena. Penza, daj mi nešto što će poslužiti kao zavoj."

Dok se tkanina parala u velikim divovim rukama, Kennedy je čeprkao po kutiji s lijekovima. Pronašao je tablete i uljastu tekućinu. Brzo je njima napunio injekciju i ubrizgao brzoliječeću smjesu u područje polomljenih kostiju. Tablete su bile protiv bolova. Dao je čovjeku četiri dok mu je Saratov čvrsto omotavao trake platna oko golih prsa.

"Ne prečvrsto", prasnuo je kad je čovjek zastenjao od bola. "Kosti želimo samo imobilizirati, ne ih smrviti."

Saratov je popustio zavoje. "Bolje?"

Troy je kimnuo. "Pa, mislim da će biti u redu. Definitivno se osjećam bolje. Hvala."

"Nađi nešto tople odjeće", zapovjedio je Kennedy. "I pronađi hranu. Sve što ima. Kasnije ju možemo razvrstati." Dok je čovjek odlazio, pitao je Thromba: "Što je s oružjem?"

"Oružjem?"

"Imate ga, zar ne?"

"Samo uobičajeno oružje za brodske probleme." Mislio je na pobunu, mogućnost da živi teret pobjegne iz tovarnog prostora, eventualnu potrebu da se umiri član posade ili putnik koji je prolupao. "Zaključano je u arsenalu."

Bio je to mali ormarić postavljen u kutu palube. Brava je bila uništena. Saratov ju je otvorio snažnim udarcima štangom koju je izvukao iz gomile krša uz trup. Unutra su bila dva

31

hetdin projektora i četiri Dionea. Projektori su bili uređaji malog dometa koji su izbacivali energetsku zraku koja je poremetila središnji živčani sustav i trenutno paralizirala. Dione pištolji bili su teški, dugih, perajastih, na vrhu proširenih cijevi. Pritisak na okidač ubacio je malu kuglu nestabilnih elemenata u komoru gdje je izbacivala energiju. Stalni magneti stvarali su polje koje je preuzimalo tu energiju, preusmjeravali ju i ispaljivali kao prst debelu fokusiranu, užarenu energiju. Očito oružje za upotrebu na svemirskom brodu gdje bi teže oružje oštetilo opremu i probilo trup. Rudari na asteroidima koristili su ih kao priručno oruđe za spektroskopsku analizu. Drugi, manje miroljubivi, koristili su ih za ubijanje životinja i ljudi.

Kennedy je uzeo jedan, provjerio naboj, i dao ga Saratovu. Sam je uzeo jedan, ostale dodao Thrombu i Elgaru. Hetdin projektore koristit će poslužitelj i kockar. Vendelle će morati ostati nenaoružan, ali sumnjao je da bi trgovac znao rukovati oružjem.

Saratovu je rekao: "Idemo van. Vrijeme je da saznamo gdje se nalazimo."

"Želite da idem s vama?" Thromb je zakoračio naprijed, ali je zastao kad je Kennedy zatresao glavom.

"Ne. Vi ostanite ovdje i organizirajte stvari. Znate što se mora učiniti." Mrko je dodao: "Ne znamo što nas tamo vani čeka. Nema smisla da svi istovremeno budemo mete. Ostanite pored komore. Možda ćemo se morati vratiti u žurbi. Spreman, Penza?"

"Ako si ti spreman, Kap."

Zajedno su izašli iz broda.

Krajolik je bio - tuđinski.

Nikad nije vidio nešto takvo i Kennedy se prisjetio drevnih slika koje je vidio u starim muzejima na Zemlji, djela Dalija, Picassa, Bruneta i ludog umjetnika Emmanuela Smitha koji je modificirao vid elektronskim podražajima tako da nije vidio ništa što vidi normalno oko.

Čuo je kako je pored njega Saratov udahnuo, i s nevjericom izdahnuo.

"Kap! Što -"

Obojica su vidjela brojne svjetove, obilje sunaca, terene uništene čudovišnim potresima i planete različitih fauna. Ali nijedan nije vidio ono što se pružalo pred njima.

Tlo se ispod njihovih nogu lagano spuštalo do doline. Zemlja je bila grbava, neravna i valovita kao da je preorana pilom, tako da je izgledala poput divovske turpije, vrhovi, udubine, zaobljenja i kosine blago su svjetlucali kao da su posuti sićušnim draguljima tako da se blistanje stapalo s dugama koje su se pretvarale u sumaglicu i treperenje dokle je pogled sezao. Vegetacija je bujala u fantastičnoj raznolikosti, vitka debla otežana trokutastim lišćem, paprati koje su se otvarale u geometrijske oblike, motke, stošce, piramide, spirale, vijugave stupove. Nebo je bilo tamno, istočkano blistavom svjetlošću, tri velika diska poput srebrnih

32

mjeseca jahala su zenitom, drugi, crveni, zeleni, žuti i plavi postavljeni na istom razmaku iznad obzora.

Mjeseci, šareni i srebrni, svjetlucave točke koje su sigurno zvijezde, samo tlo osvjetljavalo je prizor hladnom, uznemirujućom sablasnom svjetlošću; i preko svega je lebdio osjećaj distorzije, osjećaj da se drugi objekti nalaze tik iza vidokruga, da drugi oblici vise na deblima, motkama i stupovima neobične vegetacije.

I bilo je hladno.

Kennedy je osjetio štipanje hladnoće kroz odjeću i smrzavanje daha. Čuo je Saratova kako mumlja, pljeskanje ruku i škripanje čizama dok je pocupkivao.

"Nismo odjeveni za ovo, Kap. Smrzavam se."

"Možeš neko vrijeme izdržati."

"Ali mi se ne mora sviđati." Div je pogledao nebo, pa tlo. "Gdje je, do vraga, ovo? Nikad nisam vidio nešto ovakvo. Što se dogodilo brodu, Kap? Gdje smo?"

"Ne znam." Kennedy je bio zamišljen. "Ali sumnjam da više nismo u normalnom svemiru. One zvijezde izgledaju u cijelosti nepoznato. Ne samo njihov raspored, nego sve u vezi njih. A oni su mjeseci suprotnost svim astronomskim dokazima. Ako su mjeseci", dodao je. "Možda su nešto drugo. Sateliti, izvori energije, čak i tvrđave. Volio bih da je Mordain ovdje. Želio bih izvesti neke testove koji su nemogući bez specijalizirane opreme."

"Ja također želim da je ovdje", rekao je uzbuđeno Saratov. "Unutra bi barem bilo toplo." Dodao je. "I sigurno. Ona tijela na brodu, Kap. Jesi li primijetio?"

"Da. Kao i ti. Nisu svi stradali za vrijeme ili prije nesreće. Thromb je sumnjao, ali ti si brzo dao odgovor. Drago mi je zbog toga. Imamo dosta problema i bez stvaranja panike."

"Nešto ih je ubilo", rekao je div. "Ali što? I kako?"

"Ne znamo što, a možemo samo nagađati kako, ali mislim da znam zašto." Kennedy se okrenuo i zurio u brod. Ležao je u podnožju lanca brežuljaka, iza su se uzdizale planine čiji su vrhovi blistali od reflektirane svjetlosti. Udar je iskrivio nos i polomio trup od salona do strojarnice. Još je više štete bilo u stražnjem dijelu, ogromna lokva smrznute tekućine poput ogledala ispod ogromne rupe.

"Kontrolna soba je neoštećena", rekao je Kennedy. "Ti si bio zarobljen metalom. Drugi su ili bili u kabinama koje su bile zatvorene i cijele ili djelomično okružene potpornjima. Ostali, koji su stradali bez očitog razloga, bili su na neki način izloženi vanjskim utjecajima."

"Bili smo zaštićeni", rekao je Saratov zamišljeno. "Oni nisu." Ruka mu se spustila do drške Dionea koji je zataknuo za pojas. "Nešto je ušlo na brod dok smo bili onesviješteni. To, oni, su ga pretražili. Metal ih iz nekog razloga plaši, ali oni do kojih su mogli doći postali su lak plijen. Ali oni nisu pojedeni, Kap. Nema tragova ozljeda. Nema ugriza, nema uboda, ničega."

33

"Mrtvi su", podsjetio ga je Kennedy.

"A nešto ih je ubilo." Saratov je mrko gledao uokolo, malo je spustio ramena, mišići su mu bili napeti i spremni za akciju. "A to nešto još bi uvijek moglo biti u blizini. Točno, Kap?"

"Točno", rekao je Kennedy. Gledao je gore, zamišljena pogleda, dok mu se dah smrzavao. "I to nije jedino. Pogledaj!" Podigao je ruku i pokazao. "Nešto se kreće gore. Brod!"

6

Poput krajolika, i to je bilo nešto što nikad nisu vidjeli, poliedar istočkan krnjim stošcima i u cjelini okupan treperavom oreolom zelenih iskri. Klizio je preko planina, ponirao, uzdizao se, trzavo se kretao, izgledalo je kao da nestane samo da bi se pojavio na drugom mjestu. Iz njega je dolazio lagani, prodorni šum, zlokobni zvuk kojeg ispušta osa u lovu.

"Tuđinski brod", prodahtao je Saratov. "Kakve li strojeve imaju? Kakav pogon?" Profesionalna znatiželja zadržala mu je pogled na nebu, škiljio je dok je promatrao neobičnu letjelicu. "Ono zeleno treperenje sigurno je antigravitacijsko polje. Neka vrsta zaštitnog polja. Možda nas traže. Kap?"

"Vraćaj se u brod!" prasnuo je Kennedy. "Brzo!"

"Ne želiš da nas vide?"

"Nešto nas je dovuklo kroz prostor iz našeg vlastitog svemira. Možda su oni odgovorni. Ako je tako, sumnjam da su prijateljski raspoloženi. Ulazi u brod. Miči se!"

Hodao je kroz komoru i izdavao zapovijedi, primitivni instinkti vrištali su upozorenja zbog bliske opasnosti. Neobični brod je lebdio, kao da traži nešto, a on je definitivno znao što. Ako nije u pravu, neće biti problema. Ako je u pravu, njihov jedini spas je u brzini.

"Iznesite hranu van. Vodu. Izbacite svaki komad odjeće, sve vrijedno. Brže, k vragu! Požurite!"

"Problemi?" Thromb ga je uhvatio za ruku. "Jeste li vani nešto vidjeli?"

"Jesam. Mislim da nas traži." Kennedy je uzeo smotuljak odjeće i izbacio ga kroz vrata komore. Za njim je bacio paket hrane. "Svi vi. Slušajte. Sad idemo van. Uzmite koliko možete i trčite niz padinu. Krenite prema vegetaciji koja sliči tupim stošcima. S jedne se strane nalazi udubina. Uđite u nju i sakrijte se. Penza, ti ih povedi."

Elgar je podigao pogled s opreme na kojoj je radio.

"Samo trenutak! Moram ovo iznijeti van i -"

"Zaboravi!"

34

"Ali -"

"Učini kako sam rekao!" Kennedy je zgrabio čovjeka za ruku i gurnuo ga prema otvorenim vratima. "Van! Ako vam je život mio!"

Trčali su niz neravnu padinu, posrtali, ispuštali stvari, zaustavljali se kako bi ih pokupili dok su pratili diva prema plitkom udubljenju pored neobične vegetacije. Kennedy je krenuo posljednji, zgrabio je kutiju s lijekovima i dodatne naboje za Dione. Skočio je pored Saratova dok je tuđinski brod ponirao i spustio se niže nad planinske vrhove. Tihi šum postao je glasniji kad se stvar umirila i poput smaragdne pahulje lebdjela iznad uništene Hedlande.

Iz vrhova tupih stožaca izbile su zrake treperavog zelenog plamena.

Pogodili su kamen planine i svojim dodirom podigli gejzire krša, oblake prašine, stijene su bile polomljene, spaljene i bačene u vis i u stranu iz novonastalih kratera. Plamen je stigao do olupine broda, dodirnuo ju i razorio metal i kamen u fontani koja se podigla, pala i opet podigla u stravičnoj grmljavini uništenja. Nekoliko dugih minuta tuđinski je brod ponirao i lebdio, slao smaragdni plamen koji je plesao okolnim terenom, razarao tlo, kamenje, i sam brod u nešto neprepoznatljivo.

A onda se uzdigao, zaškripao, zašištao, nagnuo, podigao i postojano krenuo prema smaragdnom mjesecu koji je blistao na nebu.

Thromb je podigao glavu i proizveo dubok grlen zvuk.

"Nema je", rekao je. "Hedlanda je uništena. Ništa nije ostalo."

Ništa osim onoga što su uspjeli ponijeti sa sobom. Dok su navlačili dodatnu odjeću, cvokoćućih zuba, tijela zgrčenih pod naletom opake hladnoće, Kennedy je provjerio što imaju. Nešto hrane, nešto vode, malo lijekova, nekoliko pištolja, malo špage, tanku, jaku uzicu koja se nekako našla u jednom od zamotuljaka, dvije boce konjaka i kutiju uzoraka. Podigao je poklopac i pogledao poredane bočice parfema.

Vendelle je rekao. "To je moja zaliha za trgovinu. Ako to izgubim, neću imati što prodavati."

"Što, do vraga, očekuješ da ćeš ovdje prodati?" Troy je pao, povrijedio slomljena rebra i nije bio baš raspoložen. "Kakve je korist od tog smeća? Ne možemo ga pojesti. Ne možemo ga popiti i neće nas zagrijati."

"Možda hoće", rekao je Kennedy. "Otapalo može poslužiti kao gorivo."

Jukan, kockar, nesigurno je rekao. "Ne bismo li trebali krenuti? Onaj se brod može vratiti. Nakon onoga što su učinili, ne želim ih sresti."

"Krenuti kamo?" Elgar je trljao ruku; Kennedy nije bio nježan. "Pogledaj ovo mjesto. Smrznuti pakao iz noćne more. Da ste mi dali vremena da pokupim nešto opreme, možda bih uspio sklepati nekakav radio."

35

"Nije bilo vremena", rekao je Thromb. Opet je pogledao mjesto na kojem se nalazio njegov brod, ali sada je vidio samo gomilu krša. "Pretpostavljam da je uzaludno tražiti nešto korisno. Ne mogu vidjeti čak ni komadić metala, cijeli je brod sigurno pretvoren u šljaku." Zvučao je bespomoćno, slomljeno, izgubljen bez svog zapovjedništva. "Nemojte me pitati što ćemo sada. Nemam pojma."

"Idemo", rekao je Kennedy. "Osvijestio sam se dok smo padali i vidio sam nekakvu svemirsku luku. Onaj brod je sigurno došao iz nje i krenuo je prema zelenom mjesecu. Pretpostavljam da luka leži u tom smjeru. Pronaći ćemo je - i možda očitati bukvicu onomu, tko god da je uništio Hedlandu. Ali najprije ćemo jesti. Onaj brod je obavio svoj posao i neće se vraćati. Hranu je lakše nositi unutra nego vani, a trebat će nam sva toplina i snaga koju imamo. Troy, ti si poslužitelj, znaš li kuhati?"

"U kuhinji, na štednjaku, s opremom, da."

"Ne trebamo ništa raskošno. Samo nešto toplo, ukusno i hranjivo. Vidi što možeš pronaći. Jukane, ti i Vendelle donesite nešto one vegetacije. Elgare, idi s kapetanom pa pokušajte naći plosnati kamen i nešto sitnijih kamenčića. Trebalo bi ih biti puno tamo gdje je bio brod."

Vegetacija je bila kašasta, meka masa koja je omotavala unutarnju strukturu čvrstu poput čelika. Saratov ju je lomio pod nogom i napravio gomilu na koju je Kennedy izlio malo parfema. Udaljio se, izvadio Dione i pritisnuo okidač. Plamena zraka izletjela je iz proširene cijevi, udarila u plosnati kamen koji su Thromb i Elgar pronašli, suknula u zrak kad je parfem planuo i zapalila kašastu masu. Za nekoliko minuta su čučali oko vatre.

Troy je pogledao gomilu manjeg kamenja.

"Što ću s njima?"

"Zagrij ih u vatri. Kad se dobro zagriju, ubaci ih u spremnike za vodu. Voda se do sada smrzla, ali će se otopiti." Kennedy je uzeo dvije deblje unutarnje grane koje je ostavio. "Upotrijebi ovo za rukovanje spremnicima i kamenjem. Koliko još za hranu?"

Jeli su rukama i komadima kamenja, skutreni blizu topline vatre, gotovo komični u naslagama razne odjeće. Ali nije bilo ništa komično u njihovoj situaciji, kao što je Kennedy dobro znao. Udaljio se od ostalih, očima je pretraživao nebo i područje iza vatre.

Saratov je stajao pored njega, div u gomili odjeće, ali nečujan unatoč veličini.

Gledao je vatru i rekao: "Riskirao si, Kap. Što god ubilo one na brodu, može biti privučeno plamenom."

"Znam, zato stražarim."

"Nadaš se da će napasti, Kap?"

"Ne volim zagonetke. Imamo dosta problema pred sobom i bez razmišljanja o neprijatelju koji vreba. Uostalom, možda se boji vatre."

36

"Možda." Saratov je zastao, a onda rekao: "Nije dobro, zar ne? Pretpostavljam da smo u najtežoj mogućoj situaciji. Pitam se kakve bi nam šanse Jukan dao da ćemo se izvući živi i zdravi."

Možda ću ga pitati, pomislio je Kennedy. Ali ne još. Ne dok vatra i topla hrana imaju prigodu iskoristiti svoje magično djelovanje. Gladan, promrznut i prestrašen čovjek teško je stvorenje za kontrolirati. Toplina, hrana i plan akcije mogu puno značiti. Poželio je da može malo odspavati, ali nije bilo ni govora o tome. San će doći kasnije, ako uopće i dobiju šansu za spavanje.

Prišao je vatri, stao i čekao sve dok im nije privukao pažnju.

"U redu, jeli ste, ugrijali ste se, a sada je vrijeme za pokret. Koliko do sada možemo biti sigurni o onome što se dogodilo, na neki smo način odvučeni iz našeg svemira u drugu dimenziju. Drugi svemir. Nama nepoznatu regiju - ne mogu to objasniti bolje. Nešto je sigurno uzrok tome, ne mislim da je ovo slučajnost jer nismo prvi. Svi ste vidjeli što se dogodilo brodu; tuđinski ga je brod uništio. Krenuo je prema zelenom mjesecu. Kao što sam vam rekao, vidio sam svemirsku luku dok smo padali. To znači da tamo ima brodova, a ako ima brodova, postoji šansa da pobjegnemo s ovog mjesta. To je jedina šansa koju imamo. Moramo riskirati."

Pozitivne zapovijedi, kratke rečenice, situacija izložena u lako razumljivom obliku. Kennedy je bio majstor psihologije.

"Imamo oružje", prasnuo je. "Toplo nam je, siti smo, odlučni. Ako ostanemo ovdje, smrznut ćemo se. Želite li se smrznuti? Ne. Onda ustajte i krenimo."

Bilo ih je sedam, Kennedy na čelu, Thromb i Troy iza, između njih nenaoružani trgovac. Elgar i Jukan bili su na začelju sa Saratovom. Mala skupina ljudi, pretrpana odjećom zbog žestoke hladnoće, s ruksacima na leđima, marširala je tuđinskom ravnicom pod tuđinskim nebom.

Put je bio težak, teren tvrd, nepopustljiv, tako da su posrtali i padali, psujući ustajali, daha smrznutog na licima i rubovima odjeće tako da su im brade otežale od leda. Prošli su sati bez znaka napretka osim što je izgledalo da se planine iza njih smanjuju, nakupine vegetacije su se približavale, postajale veće i onda se počele smanjivati iza njih.

Vendelle je pao, jecajući ustao da bi opet pao i ostao ležati s licem na zemlji.

Thromb je kleknuo, okrenuo ga i zurio u zgrčeno lice.

"Iznuren je", objavio je. "Iscrpljen. Ako se ne odmori, umrijet će."

"Neće biti jedini." Troy se trznuo kad je kleknuo. "Rebra me ubijaju."

"Mekušci", zagrmio je Saratov u Kennedyjevo uho. "Ne mogu izdržati. Moramo se odmoriti, Kap."

37

"Još ne." Kennedy je pružio ruku. "Tamo se nalazi nekakvo veće drveće. Tamo ćemo se zaustaviti. Dat će nam mali zaklon. Možemo i upaliti malu vatru i prikriti je grmljem. Ti nosi Vendellea, a ja ću pomagati Troyu."

Prerano su stali, premalo su prešli, ali nije bilo pomoći. Kasnije će, možda, kad tijela očvrsnu, biti bolje. Kennedy je odredio straže i odradio svoju smjenu. Nakon što ga je Saratov zamijenio, pronašao je zaštićeno mjesto malo udaljeno od vatre.

Probudio se kako bi ugledao Thrombovo zabrinuto lice.

"Elgar", prošaptao je kapetan. "Mrtav je."

Kennedy je smjesta ustao. "Kako?"

"Ne znam. Bio sam malo nemiran. Znate kako, kad ste navikli na stražarenje na neki način znate kad je vaš red. Elgar me trebao probuditi. Krenuo sam ga potražiti.

Nisam ga primijetio, a onda sam se spotaknuo o nešto." Thromb je progutao knedlu. "Bio je to Elgar."

"Gdje je?" Kennedy je pogledom ispratio ruku. "Probudite Saratova i neka mi se pridruži. Neka Jukan ustane i pazi na ostale."

Elgar je ležao u podnožju drveta, pogleda usmjerenog prema treperavom nebu. Izgledao je vrlo smireno. Dione koji je nosio ležao je sa strane, nekoliko centimetara od njegove ispružene ruke.

"Isto", prošaptao je Saratov kad ga je pregledao. "Kao i ostali na brodu. Ni traga nečega na njemu, a ipak je mrtav."

"Nije mogao samo umrijeti", mirno je rekao Kennedy. "Sigurno ga je nešto ubilo."

"Istina, ali što?" Saratov je bespomoćno pogledao uokolo. Neprijatelja kojeg vidi napao bi golim rukama, ali sada je bio izgubljen.

"Možda je zaspao", rekao je Kennedy. "Sjeo, pa legao i umro. Isparenja, možda?" Kleknuo je, približio lice tlu i pažljivo pomirisao. "Ne mogu ništa otkriti. Ima li što u ustima?" Namrštio se kad je Saratov zatresao glavom. "Znači, nije jeo vegetaciju. Alkaloidi iz vegetacije mogli su to učiniti, ali nikako ako nije dirao biljke. I zašto mu pištolj leži sa strane?"

"Možda ga je ispustio kad je pao", predložio je Saratov. "Događa se -" Zastao je i zagledao se u drveće. "Kap! Što je, do vraga, ono?"

Bilo je to treperenje, svjetlosni uzorak koji se nadimao, promijenio boju, promijenio oblik. Lopta, romb, spljošteni disk. Pulsirao je i treperio, jarko bi zasvijetlio, a onda jedva tinjao. Kretao se kao da lebdi u zraku, ljuljao, trzao prije no što se zaustavio.

Zračio je divljom prijetnjom.

38

Kennedy je spustio ruku, podigao je držeći Dione, a prst mu je pritiskao okidač kad je uperio proširenu cijev na tajanstvenu svjetlost. Zagrmjelo je, bijesna energija je oslobođena, sablasna svjetlost oko njih raspala se pod udarom vatrene stihije. Prošla je između stabala, pogodila treperavi oblik, prošla kroz njega i zapalila stablo.

Saratov je viknuo: "Kap! Pazi!"

Stvar je pulsirala. Jarko je iskrila, očito neozlijeđena vatrenom zrakom. Prije no što je Kennedy mogao opet pucati kliznula je do vatre, spustila se i na trenutak visjela poput spuštene zavjese iznad skutrenog Vendelleova lika. Opet pucati značilo bi ubiti trgovca. Kennedy je viknuo kockaru.

"Hetdin projektor! Upotrijebi ga, čovječe! Upotrijebi ga!"

Paraliza će boljeti, ali neće biti smrtonosna. Jukan je petljao s oružjem, podigao ga do pola, a onda potrčao kad se svjetlucava stvar podigla i krenula prema njemu. Saratov ga je zgrabio kad je prolazio, oteo mu oružje iz ruke i pucao. Vrištavi šum bio je neugodan poput škripe čavla na limu, nevidljive energije izbačene su iz cijevi prema stvoru koji se nalazio blizu vatre. Odskočio je u stranu.

Kennedy i Thromb istovremeno su pucali.

Dva vatrena koplja pogodila su točno u centar, prošla, i prekrižila se poput prstiju ruke. Saratov se opet pridružio, kompleksan valoviti uzorak hetdin projektora narušavao je svjetlucavi oblik. Uvio se, naduo, a onda, dok je Kennedy i dalje pucao, eksplodirao naglim zasljepljujućim bljeskom.

A onda se činilo kao da je zrak ispunjen uzdasima, stenjanjem, šaptom, valovima složenih emocija koje su sve ostavile zapanjene.

Thromb je promuklo rekao: "Jeste li vidjeli? Osjećam - ne znam što osjećam. Ali mi se ne sviđa."

"Plakalo je", rekao je Jukan. "Molilo i istovremeno se smijalo, naslađivalo. Što je, za ime Božje, to bilo?"

"Stvorenje koje je ubilo Elgara. Vendellea također." Kennedy je ustao od trgovčeva tijela. "Isti stvor koji je ubio one na brodu. Žderač života. Hranio se psihičkom energijom. Pretovarili smo mu metabolizam, nahranili ga s previše sirove energije, a hetdin projektor sigurno je pomogao. Jednostavno je eksplodirao i, kad se to dogodilo, osjetili smo ostatke onoga što je apsorbirao."

"Ali zašto nije krenuo i ubio nas sve?" Saratov je odgovorio na vlastito pitanje. "Pištolji. Svi smo osim Vendellea nosili metal. Elgar je napadnut kad je ispustio svoj Dione."

"Sigurno nas je pratio", rekao je Troy. Disao je isprekidano, u prsima mu je škripilo. "Pratilo nas je sve od broda. Nismo ga primijetili zbog blistanja. Ili je možda samo jedan od mnogih. Ako je tako, mislim da nećemo doći daleko."

39

"Doći ćemo daleko koliko budemo morali." Kennedy je pogledao uokolo. Vatra se gotovo ugasila, tinjajući žar u središtu tabora. Ljudi su bili budni. Dobro vrijeme za pokret.

7

Tlo se promijenilo, nazubljeni vrhovi i turpijasti teren postali su glađi kao da je zemlja uredno iščetkana i počešljana. Visoka vegetacija zamijenjena je gljivastim ispupčenjima prekrivenim trnjem koje su se na dodir noge nadule i pretvorile u prašinu. Nisu bile korisne kao zaklon ili gorivo, a nije bilo ničeg drugog.

Kennedy je pronašao uzak kanal, propuzio njime i ustao na njegovu kraju i tupo zurio u pustoš. Iznad njega, tri srebrna mjeseca nisu promijenila položaje; blistavi diskovi iznad obzora bili su na istome mjestu kao i na početku putovanja. Nisu vidjeli ni traga brodu, ničega što bi im reklo da idu u pravom smjeru.

Okrenuo se i osjetio malu slabost, kao da su se oči zaratile s mozgom. Profinjena nepravilnost svega što je vidio. Kao da tlo nije baš ono što je vidio, rijetke gljive nešto drugo, a ne prirodni proizvod tuđinskog okoliša.

Samo je hladnoća bila stvarna, ukočenost koja im je oduzimala snagu, studen koja im je smrzavala usta i svaku sekundu pretvarala u noćnu moru.

Pričekao je ostale. Thromb je bio na čelu, Jukan na začelju, Saratov je među njima izgledao groteskno, Troy je poput djeteta jahao na njegovim masivnim ramenima. Poslužitelj je bio bolestan, slomljena rebra i napor su ga svladali; sada je bio u poludeliričnom stanju, groznica ga je štitila od hladnoće.

"Društvo od petnaest ljudi", tiho je mrmljao. "Pobrini se da dobiju vrhunsku uslugu. Bez ribe za glavnog, i lagano s crnim vinom. Dobre napojnice ako odigramo kako treba."

Nacerio se, proživljavajući trenutak prošlosti.

"Dobar trgovac, i kako bi do vraga razlikovao geladanijansko vino od lokalnog? Zašećeri ga i dodaj malo začina. Petsto posto zarade i nema problema. Još pet ovakvih putovanja i moći ću u mirovinu." Zaljuljao se i zamalo pao, samo ga je Saratovljeva brza ruka održala gore. "Oprostite", promrmljao je. "Bože, kako sam žedan!"

"Spusti ga", zapovjedio je Kennedy.

Saratov je progunđao. "Ne brini za mene, Kap. Mogu nositi još petoricu kao on."

"Spusti ga dolje."

Kennedy je ispod odjeće, gdje se nalazio uz njegovo tijelo, izvukao mali spremnik s vodom, sadržaj je bio zagrijan njegovim tijelom. Sredstva protiv bolova gotovo su nestala, ali ubacio je posljednju u suha usta i zalio je s malo vode.

40

"Još!" uzdahnuo je Troy. "Još!"

"Nema više." Kennedy je skinuo led s odjeće oko usta, ubacio komade u spremnik i opet ga stavio ispod. Otopljeni komadi dat će malo vode. "Kako se osjećaš, Troy?"

"Loše." Lijekovi su počeli djelovati; delirij je nestao. Vratit će se, umirenje njegova jada, ali zasada je bio svjestan. "Prsa mi gore, istovremeno mi je vruće i hladno. Koliko još moramo ići?"

"Još malo."

"Što prije dođemo, tim bolje. Trebala bi mi topla kupka, mekan krevet i najveći obrok koji ste vidjeli. Jednom sam ga i poslužio, na banketu princa od Pelaira. Čovječe! Trebali ste to vidjeti! Dvjesto različitih jela, fontane vina, zabavljači s desetak svjetova." Troy je jezikom obliznuo suhe usne. "Pazi na led!" prasnuo je. "I pazi na one kolače! Požuri s voćem! Kasnije, dušo, idemo dovršiti ovo."

Opet se izgubio, našao je utočište u ugodnim sjećanjima.

Dok ga je Saratov podizao na ramena, Jukan je rekao: "Umrijet će. Šanse su mu iste kao grudi snijega u paklu."

Kennedy je šutke hodao iza diva.

"Slušajte ga", rekao je kockar. "Prolupao je. Sanjari o piću i ženama." Spotaknuo se i opsovao dok je lovio ravnotežu. "Čemu nositi već mrtvog čovjeka?"

"Dobit će svoju šansu."

"Za što? Da nas povede sa sobom?" Jukan je protrljao lice i umorne oči. "Znate li kakve su nam šanse? Nikakve. Ama baš nikakve. Zašto jednostavno ne odustanemo i prihvatimo ono što nas čeka?"

"Jer smo ljudi", rekao je Kennedy osorno. "Jer ako postoji šansa, ma kako mala bila, moramo pokušati."

Filozofija koju je kockar mogao shvatiti. Tiho je rekao: "Mislim da ste u pravu. Sve ovo me nekako ubilo u pojam." Rukom je pokazao okoliš. "Nije onako kako bi trebalo biti. Imam osjećaj da nas nešto promatra, prati. A stvari se mijenjaju. Pogledajte tlo. Koliko znamo, mogli bismo hodati po koži, a ne po zemlji. Oni mjeseci mogli bi biti oči. Oni stošci pristići. I ova prokleta hladnoća. Kad ćemo stati i jesti?"

"Ne možemo." Kennedyje bio oštar. "Hrane nema, nema goriva. Ne možemo čak ni zapaliti vatru."

"Troyu ste rekli da ne trebamo ići daleko."

"Tako je." Kennedy nije lagao. Putovanje će u svakom slučaju ubrzo završiti. Umrijet će ako ne pronađu hranu i nekakav zaklon u nekoliko idućih sati. Ako ništa drugo, hladnoća će

41

se pobrinuti za to. Metabolizam, lišen hrane koja mu daje toplinu, neizbježno je osuđen na smrzavanje.

"Završno dijeljenje", rekao je Jukan. Uzdahnuo je. "Pa, moralo se dogoditi. Ako se možda pokušamo brže kretati, trčati?"

"Ne", Kennedy je strpljivo objasnio. "Ako potrčimo, oznojit ćemo se. U ovim bi uvjetima to bilo samoubojstvo. Znoj bi se smrzao i našli bismo se prekriveni ledom. Otopio bi se, smrzao, opet otopio. Naša tjelesna toplina bila bi izgubljena i to bi bio kraj. Krećemo se najbrže što možemo."

Ali presporo. Kennedy je otišao naprijed, pogledom je tražio nešto za zapaliti, nešto što bi im dalo toplinu. Gljive su se nadimale i nestajale, na tlu nije bilo kamenja. Spustio se u malu dolinu i popeo do niskoga grebena. Iza je čuo Thrombovu viku i Saratovljevu grmljavinu.

"Kap! Počelo je sniježiti!"

Bila je to najneobičnija oluja koju je ikad vidio. Velike, blijede pahulje pojavljivale su se ni iz čega, okretale su se dok su padale, blistavi biseri osvijetljeni svjetlošću s neba. Zgusnule su se, došle do točke, pretpostavio je, oko tri metra iznad njih, gusti sag koji im je prekrivao glave i ramena, ublažavao zvukove čizama, izgledalo je kao da su zgusnule samo zrak jer je postalo teško disati, nemoguće nešto vidjeti.

"Kap!" Saratov je stao i vikao. "Ovuda, Kap! Ovuda!"

Kennedy je pratio prigušen zvuk, udario nešto što se kretalo i jaukalo. Bio je to Thromb, zaslijepljen i izgubljen, u strahu od nevidljive strave.

"Za mnom!" Uzeo je kapetana za ruku i položio je na svoj remen. "Držite se."

"Gdje je Jukan?"

"Sa Saratovom ... Penza?"

Plamen je razbio tminu, buka Dionea. Opet, i treći put kad je div pucao u zrak, zvuk i svjetlost služili su za navođenje. Mala skupina se skutrila ispod pokrivača snijega.

"Kap?" Prekriven snijegom, Saratov je izgledao golemiji nego prije. "Hoćemo li se sakriti i čekati da prođe?"

"Ne." Ako ih zatrpa, nikad neće smoći snage da se iskopaju. "Moramo nastaviti. Idemo u koloni i svatko neka drži čovjeka ispred sebe. Primijetio sam nakupinu gljiva nadesno. Mogle bi pružiti mali zaklon."

"Protiv snijega?" Thromb je bio sumnjičav.

"Moglo bi zapuhati. Ako bude tako, bit ćemo u nevolji. Držite se i pratite me."

42

Snijeg je postao još gušći, padao je u gotovo čvrstom oblaku, sakupljao im se pod nogama tako da su posrtali, ustajali i opet posrtali. Kroz nekoliko minuta pojavio se vjetar kojeg se Kennedy pribojavao, tih, prodoran zvižduk koji im je snijeg bacao u lice, peckao nos, oči i usta žestokim naletima. Pogledati ravno u njega značilo je smrznute oči; sve što su mogli učiniti bilo je kretati se, svaki osjećaj za smjer bio je izgubljen.

Kennedy se poskliznuo, otkotrljao i zaustavio na nečem glatkom i tvrdom. Ustao je, ispružio ruke i slijepo pipkao zapreku. Uzdizala se s obje strane, zakrivljena, pomalo poznata. Zgrabio je pištolj s pojasa i opalio, užareno koplje energije pogodilo je zapreku, otopilo snijeg i reflektiralo val vrućine. Snijeg je ispario i otkrio što se nalazilo ispod.

"Metal!" Thromb je bio zapanjen. "To je metal!"

"Brod!" Saratov je zagrmio dok je njegov Dione topio još snijega. "Kap! Pronašli smo brod!"

Bio je mali, ležao je u utoru, nemoguć za pronalaženje osim slučajno. Kennedy je hodao uz trup, tražio. Komora je bila otvorena, ulaz zakrčen snijegom. Nestao je pod paljbom pištolja, kiselkasti dim digao se s parom. Ušli su unutra, Saratov je Troya nosio u naručju. Spustio je poslužitelja i gurnuo vrata. Zatvorila su se uz tresak i zaustavila nalete vjetra i snijega. Kennedy je otvorio unutarnja vrata i poveo ih unutra.

Bio je polumrak, istrošene Kell lampe davale su slabu svjetlost, mali odjeljak bio je ispunjen maglovitim sjenama. Zrak je bio vlažan, ustajao bez recikliranja, ali moglo ga se udisati. Pod je bio prekriven otpacima, dijelovima elektroničke opreme, praznim spremnicima hrane, dijelovima odjeće. Vrata strojarnice bila su otvorena, unutrašnjost mračna. Ispred kontrolnog panela zurio je kostur praznih očnih duplji.

Bio je u glavnom stolcu, jedna ruka bila je na panelu, druga je visjela sa strane. Imao je odjeću, ostatke odore, plava s grimiznim obrubom, kragna je nosila oznaku drugog časnika. Kad ga je Kennedy dotaknuo, pao je na jednu stranu, glava se otkotrljala do zida.

"Pomoćna letjelica." Saratovljev je glas odzvanjao brodom. "Mali šatl s većeg broda. Ali što radi ovdje?"

Thromb je rekao: "Taj inženjer sigurno je radio na njemu kad je veći brod uništen poput Hedlande. Možda je izašao iz broda i pokušao pobjeći. Postoji li dnevnik?"

"To možemo i kasnije." Kennedy je pogledao Jukana i poslužitelja. Troy je bio u deliriju, kockar je čučao pored zida, zubi su mu cvokotali, pogledao je gore. "Trebamo toplinu. Ima li energije?"

Saratov je prišao kontrolama, provjerio ih i zatresao glavom.

"Sve je mrtvo."

"Pogon?"

"Ne znam, Kap. Trebat će mi vremena da provjerim."

43

Vremena nisu imali. Oluja je iscrpila posljednje rezerve snage; Jukan je već padao u komu, a Thromb je izgledao samo malo bolje. Kennedy je pogledao uokolo. Trup, zaključio je; zagrij to i zagrijat ćeš cijeli brod.

"Kod kontrola", zapovjedio je. "Svi."

Poslušali su ga, a on je izvadio pištolj. Pet hitaca i dio trupa se usijao. Još pet i voda je počela kapati s njihove odjeće dok se led otapao pred toplinom.

"Dobro", rekao je Kennedy. "Da vidimo ima li što za jesti."

Pronašli su nešto vode, ustajale i pokvarene, ali pištoljima je mogu prokuhati. Nešto koncentrata koji će dati juhu. Kennedy je dodao vitamine iz kutije s lijekovima i jeli su. Jukan je smjesta zaspao, glavu je položio na ruku. Thromb ga je pratio, kimajući, i napokon popustio pred godinama i iscrpljenošću. Troy je mrmljao i okrenuo se, glas mu je bio tihi šapat dok je izgovarao svoje snove.

"Trebao bi se odmoriti, Kap." Saratov je bio zabrinut. "Počinješ im sličiti." Trznuo je glavom prema lubanji. "Ovdje smo sigurni."

"Koliko dugo?" Kennedy je čitao brodski dnevnik. "Skapat ćemo bez hrane, a ne možemo vječno grijati brod."

"Istina." Saratov je napućio usne. "Jesi li pronašao nešto zanimljivo?"

"Kao što si pretpostavio, ovo je šatl, i kao što je Thromb natuknuo, prebačen je u ovaj svemir poput nas. Jedina je razlika što se nekako uspio relativno meko prizemljiti. Ali energije nema. Mrtav je. Onaj je jadnik probao sve što je znao da ga popravi, ali nije uspio. Sve što je mogao učiniti bilo je čekati pomoć koja nije došla. Na kraju se umorio od čekanja."

"Otrov?"

"Da. Nije imao grijanja i samo malo hrane. Bio je sam. Nekoliko je puta pokušao izaći van, ali teren ga je prestrašio. Stalno je viđao stvari i bio siguran kako ga žele ščepati. Zato je zatvorio unutarnja vrata i čekao."

Sam, pod sve slabijom svjetlošću Kell lampi, smrzava se, žrtva stvarnih ili zamišljenih strahova. Čovjek otet iz vlastitog prostora i vremena i bačen u okoliš nemoguć za razumijevanje. Smrt je došla kao prijatelj.

Saratov je rekao: "Još nešto, Kap?"

"O luci koju tražimo? Ne."

"One stvari koje smo vidjeli. Jesu li iste kao ona koju smo ubili? Žderači života?"

"Mislim da nisu. Nije bio previše određen, i opisuje ih na drugi način. Divovske sjenke, stvari koje se poput crva kreću zemljom, puzavo stvorenje za koje je pomislio da bi moglo biti divovski pauk." Kennedy je slegnuo ramenima. "Mašta, možda, ali ne mislim tako. Možda je

44

uistinu vidio stvari, ali nije ih mogao vidjeti onakvima kakve uistinu jesu, pa je tuđinskim prizorima pridružio poznate opise. Ipak, jedna stvar. Ovaj je brod dugo bio ovdje. Moguće je da postoji neka vrsta godišnjih doba. Tako da u različitim vremenima različiti oblici života mogu biti aktivni. Možda se spustio u to vrijeme."

"Drago mi je što mi nismo", rekao je osjećajno div. "Hladnoća je dovoljno opaka i onaj žderač života bio je nešto bez čega smo mogli. Dodaj nekoliko stvari koje je spomenuo i ne bismo preživjeli ni jedan dan." Zadrhtao je i posegao prema Dioneu. "Postaje mi hladno. Bolje da malo zagrijem."

"Ne."

Saratov je bacio pogled na spavače. "Bojiš se da ih ne probudiš, Kap? Mogu se promeškoljiti, to je sve. Previše su utonuli u san."

"Ne", opet je rekao Kennedy kad je div spustio oružje. "Ne zato što ih se bojim probuditi, nego zato što se ne smijemo previše opustiti. Nemamo hrane. Ostani predugo na toplom i omekšat ćeš i nećeš htjeti krenuti dalje. A ako bude tako, hladnoća vani svima nama bit će još gora za podnijeti."

"Nama, Kap?"

"Svima nama. Ti si snažan, Penza, ali ostali nisu. Oni ne mogu podnijeti isto što i mi - a nisam baš siguran da ja mogu još puno."

Kennedy se naslonio, zatvorio oči, u glavi mu se vrtjelo od iznenadnog napada umora. On i Saratov su predugo dijelili straže, dajući ostalima prigodu za maksimalan odmor, jeli su malo kako bi ostali imali više. Div je zbog svoje nevjerojatne snage i masivnih rezervi imao golemu prednost, kojoj je jednaka bila jedino Kennedyjeva volja za životom. Ali on je bio samo čovjek i imao je ograničenu snagu.

"Kap?" Osjetio je velike, a ipak nježne ruke na ramenima. "Moraš se odmoriti."

"Svi moramo. Provjeri je li Troyu udobno."

Saratov je oklijevao. "Ti me brineš, Kap, kad tako pričaš. K vragu, već smo preživjeli svakakve frke. Možeš ti to izdržati."

Kennedy se prisilio da se nasmiješi. To je bio napad trenutne depresije uzrokovane ekstremnim umorom; prepoznao ga je, ali je također uvidio opasnost. Moral je varljiva stvar.

"Naravno da mogu", rekao je. "Svi možemo izdržati više no što mislimo. Sada idi pogledati Troya, ti veliki majmune, prije no što izgubim strpljenje."

Poslužitelju je bilo dobro, po prvi put nakon nekoliko dana normalno se odmarao, groznica je prestala i mrmljanje je stalo. Kennedy je provjerio jesu li vrata zatvorena, na brzinu prošao brodom i onda legao na pod.

45

San je došao polako, a kad je došao bio je mučen snovima. Blistavi oblici života, tajanstveni brodovi koji rigaju zeleni plamen, beskrajne pustinje hučućih vjetrova i skrivenih opasnosti, nešto što je jaukalo, jecalo i plakalo. Odzvanjanje zvonkog glasa.

Imaš samo jednu šansu, Kennedy. Iskoristio si svu svoju sreću. Pronađi svemirsku luku ili umri. Pronađi ju ili umri. Pronađi ju ... pronađi ju ... pronađi ju ...

Probudio se i dočekao ga je smiješak lubanje.

Bilo je hladno, nestali su posljednji tragovi topline, tanak sloj leda prekrivao je pod, smrznuta voda koja se iscijedila iz njihove odjeće. Saratov je bio budan, poskakivao je, njegove velike ruke podizale su ostale na noge. Jukan se drhteći žalio.

"Ne možemo li malo zagrijati? Smrzavam se."

"Nema grijanja. Kreći se kao ja." Saratov je demonstrirao. "Neka ti krv cirkulira i zagrije tijelo. Brzo će ti biti toplo. Dobro ste, kapetane?"

"Uspjet ću." Thromb je pljesnuo rukama. Mudro je rekao: "Idemo van? Zar zato ne želite još topline?"

"Tako je", rekao je Kennedy.

"Je li oluja prošla?"

"Ako nije, ostajemo. Ako je, krećemo. Spreman, Penza?"

"Ako si ti spreman, Kap."

"Troy?"

"Dobro sam", rekao je poslužitelj. "Sada mogu hodati."

"Nosit će te kao i prije." Kennedy je otvorio unutarnja vrata, ušao u komoru i svom se težinom naslonio na vanjska. Otpala su i pogledao je van.

Vjetar je prestao i oluja je prošla. Nevjerojatno, ali snijeg je nestao, tlo je izgledalo kao i prije, glatko, uredno valovito, čvrsto pod njihovim nogama. Još jedna zagonetka koju treba pridodati ostalima; kako je snijeg nestao kad nije bilo topline koja će ga otopiti, samo smrznuta zemlja u koju je mogao biti upijen?

Sreća, pomislio je Kennedy. Još su je uvijek malo imali unatoč upozoravajućemu glasu u njegovu snu.

Rekao je: "Ovo je naša posljednja šansa. Idemo prema zelenom mjesecu. Nećemo se zaustavljati. Krećemo se bez obzira na sve jer ako stanemo, mrtvi smo. Utuvite si to u glave. Krećemo se ili smo mrtvi."

Jukan je rekao: "Što je sa spavanjem?"

46

"Spavao si."

"A što će biti ako pronađemo tu luku koju tražiš? Kako znamo da će tamo biti hrane i zaklona?"

"Ne znamo", rekao je Kennedy grubo. "Ali možemo biti vraški sigurni da ih nema nigdje gdje smo dosada prošli."

Saratov je preuzeo začelje. Dok je podizao Troya na ramena okrenuo se kako bi bacio posljednji pogled na olupinu šatla. Osjećao je malo žaljenje što nije imao priliku pregledati pogon, otkriti što ga je pretvorilo u inertnu masu metala. A pomalo je osjećao i nostalgiju za domom - šatl ga je podsjetio na Mordain.

8

Zapovjednik Breson naslonio se u svom stolcu i rekao: "U potpunosti shvaćam vašu zabrinutost, profesore, i dijelim je s vama, ali stvar nije jednostavna kao što izgleda. Uvijek moramo razmotriti političke posljedice. Točka nestanka leži u Dekanskom sektoru. Oni znaju i mi znamo da je prijetnja međuzvjezdanim letovima ozbiljna i stvarna - ipak, stvar nije objavljena u javnosti i ako dovedem još brodova u sektor to može biti shvaćeno kao čin agresije protiv Deltanaca ili kao rezultat tajnog saveza protiv, možda, drugih koji nisu s njima u prijateljskim odnosima poput nas."

"To je apsurdno!" Chemile je nestrpljivo otpuhnuo. "Nijedna inteligentna osoba ne bi pomislila nešto takvo."

Breson se u sebi složio, ali inteligencija i politika nisu uvijek išli ruku pod ruku. On je bio vojni diplomat i zapovijedao je snagama koje su mogle uništiti svjetove, ali uvijek je morao hodati po jajima. Krivi potez i oružje će zazveckati na desecima sustava. Doći će do optuživanja, male skupine koje mrze Zemlju dignut će glas. Pojavit će se sumnja, međusobno optuživanje, napetost u odnosima. Sitne zavisti će se rasplamsati i mir će biti ugrožen.

Rekao je: "Ne sviđa mi se, Veeme, kao ni tebi, ali moramo prihvatiti činjenice. Područje u kojem su brodovi nestali nije naše i ne predstavlja stvarnu prijetnju zemaljskoj domeni. Nema načina da opravdam ulazak PPLKA 7 u Deltansku domenu. Nijedan planet nije tražio pomoć zbog invazije. Nijedna vlada nije tražila tehnički savjet ili konstrukcijsku opremu. Da je područje unutar Zemljinog sektora ne bi bilo problema. Ali pošto je -" Zastao je i slegnuo ramenima. "Vi sigurno možete shvatiti situaciju, profesore?"

"Mogu", rekao je Luden tiho. "Ali mislim da prenaglašavate očito, zapovjedniče. U cijelosti sam svjestan osjetljive prirode političke atmosfere, ali također sam svjestan da područje problema ne mora ostati tamo gdje jest. U stvari, mislim kako postoji ozbiljna prijetnja da se proširi ili čak pomakne u Zemaljski sektor. U svakom slučaju, to je stvar za diskusiju. Nepobitno je da je nestalo nekoliko brodova, i da su Kap i Saratov bili na onom koji je posljednji nestao."

47

"Znam, i kad bih mogao pomoći -"

"Možete."

Luden je čeprkao po džepu i izvadio svežanj papira. Poput Chemilea i zapovjednika i on je sjedio u odjeljku velikog matičnog broda PPLKA 7. S druge strane debelog trupa, načičkane poput pčela oko košnice, nalazile su se pomoćne letjelice, Mordain među njima. Velika armada brodova, oružja i ljudi spremna za udar ili obranu raštrkanih sustava koji su činili vanjski rub Zemaljske domene. Spremna za tehnološku pomoć koja će siromašne svjetove uzdići na mjesto pod suncem.

"Učinio sam sve što sam mogao s uređajima na Mordainu", rekao je Luden. "Želim pomoć znanstvenih časnika i vaše kompjutore kako bih potvrdio svoje zaključke. Također želim desetak sondi za praćenje i malu letjelicu koju ću upotrijebiti kao glavnu sondu. Također ću trebati mali atomski projektil; X3718 bit će idealan."

Breson se namrštio. "Zašto X3718?"

"Punjenje je malo i čisto. Spektroskopski uzorak također je čist i može se detaljno proučavati. Naravno, treba mi samo bojeva glava. Na sondi ću također trebati kompletnu opremu za nadgledanje zajedno s daljinskim komandama." Suho je dodao: "Pretpostavljam da nemate nikakvih prigovora na izdavanje opreme?"

Breson se trznuo na sarkazam. Bilo koji PPLKA bio je obvezan agentu NZI omogućiti svu pomoć i opremu na njegov zahtjev. Mogao je iskoristiti svoj veto samo kad upotreba sile zbog političkih prilika nije bila mudra.

Rekao je: "Možete dobiti što god želite, Jarle, to znate. Da se radi o spašavanju Kapovog života, pokrenuo bih tisuću ljudi i k vragu s posljedicama, ali rekli ste da je mrtav. Saratov također."

"Po logici ne uspijevam vidjeti kako je moguće da su preživjeli", rekao je Luden iskreno. "Ali u znanosti uvijek postoji nepoznati faktor. U svakom slučaju, problem na koji je naišao mora biti riješen."

"A vi to možete učiniti? S glavnom i pomoćnim sondama?"

"Pomoćne sonde poslužit će za određivanje točnih granica područja anomalije", objasnio je Luden. "Također će služiti kao upozorenje drugim brodovima koji ulaze u područje. Sferično je, ali nije homogeno. Zamislite vrtlog", predložio je. "Široko područje koje okružuje vir. Svaki brod koji uđe u to područje bit će privučen u središte. Mjesto gdje je brod nestao na neki je način trodimenzionalni vir. Važno je da pronađem središte, točno mjesto gdje se nalazi pukotina u svemiru. Kad sonde budu na mjestima, stvar će biti relativno jednostavna."

"A onda?"

48

"Onda ćemo upotrijebiti glavnu sondu." Luden je ustao. "Veeme, ti nadgledaj postavljanje opreme na Mordain, a ja ću se konzultirati sa znanstvenim časnicima i upotrijebiti kompjutor. Uz vaše dopuštenje, zapovjedniče?"

Ništa se nije promijenilo. U kontrolnoj sobi Mordaina Chemile je zurio u ekrane, u prazan svemir gdje je Hedlanda nestala. S jedne strane brojni monitori pokazivali su položaj sondi, krivudave linije koje su činile stalan uzorak. S druge strane visjela je glavna sonda, provjerio je kontrole, poslao je mali brod gore i na jednu stranu, natrag i dolje da bi ga ostavio gdje jest. Ekrani su prikazivali unutrašnjost, malu atomsku glavu, namrštio se na nju pitajući se što Luden ima na umu. Profesor je. kao i uvijek bio šutljiv, nevoljan za diskusiju o mogućnostima. Samo kad je u cijelosti bio zadovoljan svojim proračunima razgovarao bi o otkrićima.

"Jesi li spreman, Veeme?" Profesorov glas došao je preko zvučnika.

"Više nego spreman." Chemile je otišao do malog laboratorija, sada ispunjenog dodatnom opremom, ekranima, analizatorima i gomilom papira na stolu.

Luden, oronuo zbog nedostatka sna, mahnuo je prema svojim otkrićima.

"Želim najbolju navigaciju za koju si sposoban, Veeme. Ona sonda mora biti poslana točno u središte vrtloga. Sigurno će biti snažne centrifugalne distorzije, ali želim da ju kompenziraš koliko god možeš. Ako poravnaš brod sa Sondom devet duž linije sa Sondom petnaest bit ćeš na optimalnom pravcu leta."

"Dobro, Jarle. Ti ćeš ostati ovdje?"

"Ne. Pridružit ću ti se u kontrolnoj sobi. Nuklearna glava mora biti detonirana u točno određenom trenutku." Luden je izvršio nekoliko završnih podešavanja. "Tako. To bi bilo to."

"Što se nadaš otkriti, Jarle?"

"Nadam se više nego potvrdi svojih prijašnjih otkrića", rekao je Luden. "Ali prije no što se možemo nadati da ću riješiti taj problem, moramo imati što je moguće više podataka. Zbog toga ću snimiti sve što će se i elektronski i vizualno dogoditi. Imamo dvadeset sekundi, Veeme. Predlažem da prestanemo gubiti vrijeme."

"Ja te zadržavam?"

"Petnaest sekundi, Veeme."

Chemile je u kontrolnoj sobi sjeo za kontrole sonde i odmaknuo je od Mordainci. Sonda 9 bila je točkica na ekranu, Sonda 15 još jedna. Poslao je sondu duž linije i povećavao brzinu dok je gledao ekran. Kontrole ispod njegovih ruku trzale su se i izvijale pod udarom nevidljivih energija.

Luden je tiho rekao: "Mirno, Veeme."

"Činim sve što mogu. Što -"

49

Svjetlosni uzorci zablistali su na ekranima. Uvijali su se, plesali, prolazili kroz trup, poprimali obličje.

"Duhovi! Stvorenja koja je kapetan spomenuo. Jarle!"

Luden je brojao. Dok se sonda približavala središtu, položio je prst na dugme. Pritisnuo ga je kad se činilo da plešući svjetlosni oblici postaju veći, činilo se da rastu.

U svemiru se otvorio pupoljak.

Procvjetao je intenzivnom svjetlošću, plava prošarana grimizom, jarki bljesak koji se raširio i progutao zvijezde. Atomska glava izbacila je megatone energije u djeliću sekunde. Chemile je gledao, zaslijepljen unatoč automatskom zatamnjenju ekrana. Jarki sjaj na trenutak se zadržao na tamnoj pozadini svemira prošaranoj zvijezdama, a onda je naglo nestao.

"To je sve, Veeme", rekao je Luden tiho. "Idemo vidjeti što imamo."

"Jesmo li ju uništili? Zatvorili pukotinu u svemiru?"

"To nije vjerojatno."

"Ali ako jesmo? K vragu, Jarle. Kap i Penza su tamo negdje. Ako smo ju zatvorili, kako će se, do vraga, vratiti?"

Luden je strpljivo objasnio. "Nismo ju zatvorili. Detonirao sam glavu na samom rubu središta. Bljesak i nešto otpada sigurno je prošlo na drugu stranu, ali to je sve. Ako je eksplozija zatvorila pukotinu, bit ću jako iznenađen."

"Ti ćeš biti iznenađen, a oni izgubljeni. Možeš li zamisliti kako im je? Izgubljeni, nema načina za povratak, računaju na našu pomoć?"

Chemile se šetkao, šarene pjege pojavljivale su se na njegovoj koži i pretvarale ga u parodiju nadrealističke slike. Emocije su stvorile kaos u njegovu kamuflažnom mehanizmu pa se činilo da treperi na rubu vidljivosti, da bi onda poprimio izgled niza pozadina. Ekrane, trup, same kontrole.

Luden je oštro rekao: "Saberi se, Veeme! Učinio sam što je moralo biti učinjeno. I nemamo razloga za pretpostaviti da su Kap i Penza još uvijek živi. To je protivno logici."

"K vragu i logika. Ne vjerujem da su mrtvi. A ti?"

"Ne želim misliti da su mrtvi", priznao je Luden. "Ali ne mogu osporiti znanstvene dokaze. U svakom slučaju, pitanje je teoretsko. Ako su, nekako, još uvijek živi, ništa što smo učinili nije ih nikako moglo ozlijediti. Ako su mrtvi, onda im ništa što smo učinili, ili možemo učiniti neće biti važno. Provjerimo otkrića."

Sat kasnije sjedili su i gledali niz fotografija projiciranih na zid. Fotografije fotografirane brzinom od dvadeset tisuća slajdova u sekundi usporile su vrijeme i kretanje.

50

"Kao što sam nagađao, oni ljudski svjetlosni oblici su razni uzorci energetskog zračenja", komentirao je Luden. "Da su rezultat stimulacije oka ne bismo ih vidjeli jer nismo bili izloženi izvoru. Ipak, oni postoje i očito su nusprodukt energija koje okružuju vrtlog. Sustav za navođenje, možda? Ako pošaljemo zraku svjetlosti u vakuum prostor, nećemo vidjeti ništa sve dok ne udari u reflektivnu podlogu. Onda će se pojaviti sjaj. Znat ćemo da je nešto tamo. Ako zraka nije svjetlosna, nego neki oblik energije koji, kad pronađe cilj, aktivira neku vrstu privlačne sile, stvar u koju je udarila bila bi privučena izvoru. Pratiš me, Veeme?"

"Pratim", mrko je rekao Chemile. "Kažeš da pukotina u svemiru nije prirodna pojava. Da ju negdje uzrokuje stroj."

"Nije sigurno. Slučajnost ne može biti isključena. Ipak, vjerojatnost da je ovo rezultat nekog prirodnog fenomena je, priznajem, vrlo mala. Provjerimo atomsku eksploziju."

Nove fotografije pojavile su se na ekranu. Vidjeli su atomsku glavu, naglo izbijanje energije, trenutnu tamu, a onda opet svjetlost kad su druge kamere zamijenile onu uništenu u sondi. Luden se nagnuo naprijed, napetog pogleda, napućenih tankih usana dok je proučavao eksploziju. Opet je pustio film, treći put; četvrti.

Chemile je nestrpljivo rekao: "Što je posebno kod toga? Već smo vidjeli atomske eksplozije."

"Ne poput ove, Veeme. Vidiš kako je eksplozija ograničena? I kako su se na samom kraju uvukla u sebe?"

"Zaštitno polje?"

"Moguće, ali sumnjam." Luden je ustao s naglom odlučnošću. "Moram napraviti temeljite analize. Ljudsko oko vrlo je slab instrument za određivanje točnih promjena, ali čini mi se da u posljednjim fazama postoji naglašeno naginjanje crvenoj. Zadrži položaj, Veeme. Ne želim se micati s ovog mjesta."

"A nakon toga? Mogu li nekako pomoći?"

"Da. Želim povećane fotografije, i svjetlosnih oblika i eksplozije." Luden je zamišljeno dodao: "Onaj kapetan bio je u pravu. Sliče duhovima. Slučajnost, naravno, ali u njegovoj situaciji vrlo zastrašujuće."

Njegovoj i svih onih s njim, posade i putnika koji ne bi znali da nešto nije u redu. Chemile je rekao: "Imaš li ikakav trag da bi Kap i Penza mogli biti živi? Nisu morali biti smrskani velikom akceleracijom?"

"Još uvijek, ne."

"Kad ćeš biti siguran?"

"Kad završim analize", prasnuo je Luden. "Dotada možemo nagađati. Koliko te često moram podsjećati da u znanosti nema mjesta emocijama? Činjenice su ono što jesu, bez

51

obzira kako neugodne bile. Ne pokušavam naći nadu gdje nada po logici ne može postojati. A ipak -"

"Što?"

Luden je zatresao glavom. "Kasnije, Veeme. Sada samo učini što sam tražio."

"Koliko kasnije?"

"Nekoliko sati. Kad višestruko provjerim. A sada, molim te, učini što sam tražio. Ta uvećanja su važna."

Potrajalo je nekoliko sati, i na kraju je Luden odgurnuo grafove, uvećanja, gomilu sakupljenih podataka koje je reducirao na nekoliko jednakosti.

Uz kavu je rekao: "Ne mogu ponuditi nikakvu nadu, Veeme, ali znamo više no što smo znali. Analogija svjetlosne zrake drži vodu. Neki mehanizam, negdje, odašilje zraku energije koja svoje žarište ima u našem svemiru. Polusjena stvara vrtlog koji okružuje središte. Mislim kako je samo prošireno područje stalno aktivno, jezgra je aktivirana samo kad zraka udari u čvrsti objekt. Kao što si pretpostavio, svrha atomske eksplozije bila je određivanje Dopplerovog efekta i otkrivanje postoji li ili ne zaštitno polje. Također sam se nadao da ću odrediti smjer u kojem je sonda odvučena. Eksplozija bi ostavila trag radijacije iz kojeg bismo zaključili pravac leta."

"Jesmo li?"

Luden nije želio biti požurivan.

"Kao prvo, Doppler efekt potvrđuje moje prvotne zaključke. Srce eksplozije nevjerojatnom je brzinom pomaknuto s originalnog mjesta. Drugo, nema zaštitnog polja. Treće, smjer kretanja nije prema van, nego unutra. Kao da je sonda naglo smanjena do beskonačnosti. Eksplozija je, naravno, raspršila metal, ali ukupna masa je nepromijenjena. A ta je masa komprimirana u sebe. Teoretski, da je masa postala jako zgusnuta, ne bi imala prividno odmicanje od početnog izvora. Ipak, Dopplerov efekt je nepobitan. Očiti paradoks koji može biti objašnjen samo upotrebom Heimnanove interdimenzionalne matematike."

Chemile je rekao: "Čekaj da razjasnimo. Brod uđe u vrtlog i u trenu mu je smanjena veličina. Ako je svemu smanjena veličina u istom omjeru, onda se ni onima unutra ne bi ništa trebalo dogoditi."

"Sve je relativno", složio se Luden. "Ali u takvom slučaju postoji ograničavajući čimbenik. Elektroni bi se sudarili i ostali bi na maloj količini neutrona. U takvom slučaju ništa živo ne može preživjeti. Ipak, kao što sam rekao, izgleda da postoji paradoks. U znanosti paradoks ne može postojati. Brodovi se kreću, ali ne u smjeru našeg svemira. Odvučeni su u drugu regiju u kojoj normalni zakoni ne moraju važiti."

"Pukotina u svemiru", rekao je Chemile. "Ali to smo već pretpostavili."

52

"Pretpostavke nisu znanje", odbrusio je Luden glatko. "Spekulacija, teorija, je beskorisna kao radno tijelo sve dok nije potvrđena nepobitnom činjenicom. Sada imamo te činjenice. Znamo što se dogodilo, kako se dogodilo, na kojem se točno mjestu dogodilo. Još uvijek ne znamo zašto. Niti znamo pravu prirodu korištenih mehanizama. Možda je to stroj kojim upravlja tuđinska inteligencija ili je to produkt interdimenzionalne nesreće. A ni što se dogodilo izgubljenim brodovima. Možda su u potpunosti uništeni ili možda, čak i sada, lebde u nekom neobičnom području koje ne možemo vidjeti i do kojeg ne možemo."

"Kap i Penza! Mogli bi biti živi!"

"Vjerojatnost je mala, ali da, Veeme, mogli bi. Brzina ne ubija, akceleracija to čini, a u drugom svemiru koji se ravna po drugačijim zakonima -" Luden je zastao i napućio tanke usne. "Ne znam. Nema ničega što bi potkrijepilo takav zaključak."

"Ali nada još uvijek postoji?"

"Da", rekao je Luden, lice mu se smrklo, izdalo malo osjećaja, osjećaja koji su tu otkad je Hedlanda nestala. "Mogli bi biti živi, Veeme - ali sam Bog zna gdje."

9

Troy ju je prvi ugledao. Jašući na Saratovim ramenima imao je prednost visine, vidokrug veći od onih na tlu. Podigao je ruku pokazujući, glas mu je bio prigušen ispod krpa koje su mu štitile lice od hladnoće.

"Tamo! Zeleni sjaj. Vidim ga."

Kennedy je s čela povorke rekao: "Gdje? Naprijed?"

"Ne. Malo nadesno. Tako je. Sada ravno naprijed."

"Hrana", rekao je Jukan. "Toplina i zaklon." Spotaknuo se kad je pokušao ubrzati korak, sudario se s Kennedyjem koji ga je uhvatio prije no što je pao.

"Polako. Možemo bez slomljenih nogu."

Thromb je uzdahnuo. "Hrana", ponovio je. "Brodske zalihe. Zalihe s drugih brodova. To si tražio, Kap?"

"Ako su ovdje."

"Sigurno su ovdje." Thromb je odbijao pomisliti na alternativu. "Brodovi su se sigurno spustili. Čak i ako su uništeni, sadrže stvari koje možemo iskoristiti. Pištolji nas mogu zagrijati kao i prije. A bit će hrane, toplih umaka, juha." Molećivo je dodao: "Zašto nismo pili snijeg? Otopili ga i pili toplog?"

53

"Namirisali ste ga kad smo ga otopili u komori", podsjetio je Kennedy. "Zaudarao je po kiselini. U svakom slučaju, na ovoj temperaturi možemo duže bez vode nego bez hrane."

"Da", rekao je kapetan. "Pretpostavljam. Jednostavno nisam razmišljao. Postaje tako vraški teško razmišljati." Otkinuo je komad leda s usta i gurnuo ga u usta. Bio je smrznut, ali će se otopiti i dati vlagu. Ali koliko čovjek može živjeti na vlastitim izlučevinama?

"Ne dugo", rekao je Kennedy kad ga je pitao. "Ali je li to važno? Nemamo još puno za hodati."

Ne puno, ali i kilometar će biti dovoljno daleko, metar. Prošlo je trinaest sati otkad su napustili olupinu i nijednom nisu stali. Marširali su poput robota, koncentrirani na okrutnu zbilju stavljanja noge pred nogu, rijetko razgovarali, hodali grbavim tlom, djelovali strano na svom putu poput srebrnih mjeseca.

Sjaj se pojačao, delikatno blistanje gotovo izgubljeno pod sjajem smaragdnog mjeseca, približilo se i pojavilo kao golema ravnica okružena visokim stupovima čiji su vrhovi nosili parabolične posude, konkavne površine okrenute prema unutra i gore, koje su jarko blistale pod nebeskom svjetlošću. Zgrade su bile uredno poredane oko stupova, duge niske građevine koje su se širile prema vrhu, krovovi i zidovi od ravnih ploha postavljeni pod različitim kutovima, rubovi kristalizirani. Jedna, viša od ostalih, bila je nadvišena tornjem izduženih piramida, izbušena kugla na vrhu načičkana antenama.

Sjaj je dolazilo iz zidova zgrada, stupova, same ravnice. Blagi zeleni sjaj koji je pomalo pulsirao poput otkucaja nekog primitivnog srca.

Kennedy je stao i gledao neobično postrojenje. Nalazilo se na dnu velike, plitke doline; tanjur utisnut u grbavi teren, rubovi oštri kao da su rezani nožem. Niže dolje bilo je vegetacije, kržljava grmlja, gljiva, trokutasta lišća, stvari iskrivljenih grana i spirala, membrana koje su mogle biti lišće, trnja koje je na vrhu prolistalo. Bila je bujnija u blizini piste i prestajala stotinjak metara od zgrada, rub je bio oštar poput onoga na kojem je stajao.

Saratov je pitao: "Jesi li to vidio, Kap? Kad smo padali?"

"Da."

"To je najčudnija pista koju sam vidio."

"Tuđinska je", objasnio je Kennedy. "Poput svega u ovoj regiji."

"Napuštena je", rekao je Thromb u čudu. "Ne vidim ni znaka života." Zaškiljio je i gledao. "Jesu li ono brodovi na pisti? Nisam siguran. Ne sliče brodovima, a ipak -"

"Olupine", odgovorio je Kennedy. Pogled mu je bio oštriji nego kapetanov. "Predaleko je za procijeniti što su, ali toliko je jasno." Obratio se Troyu: "Možeš li sada hodati?"

"Nema potrebe za time", progunđao je Saratov. "Mogu ja to."

54

"Dovoljno si me nosio." Poslužitelj je skliznuo sa širokih ramena, stao i protegnuo se. "Meni se to čini ili je toplije nego prije?"

"Toplije je", potvrdio je Kennedy. "Sigurno, vegetacija nam to govori. Vidite kako je bujnija prema zgradama? Moja je pretpostavka da puno topline dolazi s one piste."

"Odlično." Jukan je protrljao ruke. "Idemo dolje. Bio sam na hladnoći dovoljno za cijeli život." Namrštio se na Kennedyjevo oklijevanje. "Idemo, zašto se zadržavamo? Ovo smo tražili, zar ne? Onda idemo."

Saratov je tiho upitao: "Nešto ne štima, Kap?"

"Ne znam." Kennedy se okrenuo i gledao put kojim su došli, pustoš smrznute zemlje. Opet je pogledao amfiteatar i rekao: "Toplo mjesto u divljini. Svjetlost i toplina, i više vegetacije nego što smo prije vidjeli. Da ste lokalni oblik života, kamo biste išli?"

"Točno tamo gdje gledaš", odmah je rekao div. "Možda zato putem nismo ništa vidjeli. Očekuješ nevolje, Kap?"

Na nepoznatom mjestu uvijek je trebalo očekivati nevolju i pripremiti se za nju, izbjeći ju ako je moguće. Ali nisu imali izbora. Vegetacija je okruživala dolinu i morali su ju prijeći. Mogli su samo poduzeti uobičajene mjere opreza.

"Držite se blizu", rekao je Kennedy. "Pištolji neka vam budu spremni. Nema priče i tiho se krećite. Ne pucajte ako ne morate, ali ako budete morali, nemojte promašiti. I ne lutajte. Ako se razdvojimo, sastat ćemo se kod zgrade s tornjem."

Poveo ih je niz padinu, pažljivo je hodao i pogledom pretraživao svaki centimetar terena ispred i sa strana. Tlo je s povećanjem topline postalo mekanije, posuda je služila kao toplinska klopka koja je zadržavala temperaturu. Došao je do prvog raslinja, niskog, oskudnog, krhkog pod nogama. Kako su napredovali postajalo je sve više, do koljena, struka, uskoro je bilo više od njih. Pratio je nešto što je sličilo putu i napustio ga kad je skrenuo ulijevo. Zavinuta grana zapela mu je za ruku, poderala odjeću, ali nije došla do kože. Skupina gljiva naglo je ispustila prah, a on je povikao upozorenje.

"Zadržite dah. Trčite!"

Iza je čuo uzdahe ostalih, Jukanov kašalj, hroptaj i pljuvanje dok se borio isprazniti pluća od kisele prašine.

Saratov ga je podigao i potrčao do Kennedyja koji je stajao iza gomile paprati koja je podsjećala na uzorak fine čipke.

"Je li dobro?"

"Udisao je kad si viknuo, Kap." Div je pljesnuo kockara po leđima. "Mislim da nije puno udahnuo."

55

Jukan je opet zakašljao i ustao brišući usta. "Kao da sam udisao slomljeno staklo", požalio se. "Poput udisanja kiseline."

"Upozorio sam vas da budete oprezni", prasnuo je Kennedy. "Drži neku krpu preko usta. Ostali učinite isto." Mrko je pogledao Troya. "Što je s tobom?"

"Vrućina." Poslužitelj je povukao odjeću oko grla. Oznojio se. "Možemo li se skinuti?"

"Ne." Kennedy je pružio ruku i pokazao poderotinu na rukavu. "Odjeća nas donekle štiti. Dobro ste, kapetane?"

"Da, jesam." Kao Troy, čovjek se znojio, i od slabosti i od vrućine koja je bila žestoki kontrast hladnoći s kojom su se tako dugo borili. A vrućina je predstavljala još jednu opasnost: Kennedy je već mogao osjetiti rastuću tromost.

Rekao je: "Svi smo umorni, ali ovo nije mjesto za odmor. Odmarat ćemo se kad dođemo do piste. Držite se zajedno i budite oprezni."

Vegetacija je postala još gušća, činilo se kao da trnje i kuke posežu kako bi zgrabili odjeću, vijugave loze hvatale su noge, listovi paprati prašili su ruke i lica. Zemlja pod nogama postala je nevidljiva, skrivena od svjetlosti rastućim stvarima. Kennedy je zastao kad je došao do otvorenog dijela.

Jukan se, spuštene glave, zabio u njega.

"Što je sada?" pitao je kockar.

"Kap?" Saratov je došao naprijed s mjesta gdje je čuvao začelje. Pomirisao je, namrštio se zbog suhog pljesnivog zadaha. "Nešto nije u redu?"

Kennedy nije odgovorio, promatrao je čistinu. Bila je savršeno okrugla, tlo je bilo lišeno vegetacije, lagano se spuštalo prema plitkom središtu. Minijaturni amfiteatar smješten u većoj posudi koja je sadržavala pistu. Otvoren prostor koji je čovjek lako mogao prehodati, životinja pretrčati. Područje koje je vabilo mogućnošću lakog napretka. Previše vabilo.

"Natrag", zapovjedio je Kennedy. "Obići ćemo u širokom luku."

"K vragu i s tim." Jukan je bio umoran i nestrpljiv. "Idemo do te piste."

Prije no što ga je Kennedy uspio zaustaviti bio je na otvorenom, hodao je lagodno, bezbrižno, pištolj mu je labavo visio u ruci. Prošao je četvrtinu puta, malo više - i zavrištao kad se divovska pandža zatvorila oko njegova struka.

Potjecala je od stvorenja koje je iskočilo iz zemlje, noćna mora pandži, trnja i gumenastih pipaka. Vrebalo je ispod, čekalo je signal za prilaženje plijena i žestoko napalo, zasljepljujućom brzinom.

Kennedy je čuo urlik, lomljenje kostiju, deranje odjeće i mesa i pucanj prije no što je kockareva krv pala na tlo.

56

U blistavom sjaju Dionea vidio je kako se pandža pruža prema njemu, drugu kako se nadnosi nad divovu glavu.

"Penza!"

Saratov ju je raznio, pogodio je zglob tako da je trzajući se pala na zemlju. Opet je pucao, njegov se pucanj stopio s Kennedyjevim tako da su zvučali kao jedan. Dvije zrake sirove energije sastale su se u vatrenom ognju. Stvorenje je bilo oprljeno, ispuštalo je smrdljivu tekućinu i ustalo iz svog skrovišta u punoj stravičnosti naspram neba.

Njegova žestina bila je nevjerojatna. Oprljeno, djelomično spaljeno, umiruće, krenulo je u napad. Treći se pištolj pridružio, četvrti, Thromb je pucao s hladnom odlučnošću, Troy očajničkom mahnitošću. Zvuk oružja uzdigao se poput grmljavine.

"Bože!" Troy je potresen zurio u tinjajuću, trzavu gomilu. "Što je, do vraga, to?"

"Nešto što možda ima par." Kennedy je ustuknuo od još uvijek trzavih pipaka. Mravojed, pomislio je. Pauk iz skrivenog prolaza. Stvor koji je evoluirao na ovom svijetu kako bi bio postavljen, možda, za čuvara piste. "Smrad može privući druge. Idemo prije no što dođu."

"Jukan?"

"Mrtav. Vidjeli ste kako umire. Čuli ste ga." Kennedy je položio ruku na poslužiteljevo rame i protresao ga. "Sam si je kriv. Upozorio sam ga da bude oprezan. Ako mu se ne želiš pridružiti, pazi kud hodaš."

"Umrijeti na takav način!" Troy je otupio od šoka. "Jednu sekundu je živ, nestrpljiv doći do cilja. Drugu -" Zadrhtao je. "Čuo sam kako vrišti. Čuo sam lomljenje njegove kičme i vidio -"

Pucanje kostiju, trganje unutarnjih organa, potoke krvi i tjelesnih tekućina. Ali smrt je barem bila brza.

Kennedy je opet zamahnuo prema poslužiteljevu obrazu, prsti su ostavili crvene tragove.

Hladno je rekao: "Dođi k sebi, čovječe. Znao si da ovo nije izlet. Saberi se i brišimo odavde prije no što ta stvar privuče društvo."

"Već je ovdje." Thromb je šutnuo nešto što je šuškalo i pucketalo. "Zemlja ih je puna."

Strvinari privučeni smrću i gladni lakog obroka. Jedan je smrskan pod Kennedyjevom čizmom dok je vodio natrag u vegetaciju, dalje od čistine. Nije gledao dolje, umjesto toga koncentrirao se na visoku vegetaciju kroz koju su se kretali. Drugi oblici života mogli bi živjeti u visokoj paprati, druge žive zamke postavljene kako bi odbile neželjene posjetitelje od piste.

Saratov je rekao: "Pištolji su napravili puno buke, Kap."

57

"Znam."

"Ako u onim zgradama ima nekoga znat će da dolazimo."

"To također znam." Kennedy je stao i osluhnuo. "Možeš li što god čuti?"

Div se ukočio, a onda zatresao glavom. "Ne."

"Ja mogu." Troy je nervozno podigao pištolj. "Dolazi odande." Pokazao je oružjem. "S mjesta gdje je Jukan umro."

"Živci", rekao je Saratov. "Pričinjavaju ti se stvari."

"Meni ne", prasnuo je Kennedy. "Budi tiho i slušaj."

Neko su vrijeme stajali, napeti, i čuli blago šuštanje. Pod blistavim srebrnim mjesecom pomaknula se visoka paprat i pukla u oblaku prašine. Nalazila se s lijeve strane čistine na kojoj su ubili zvijer. Dok su gledali skupina zapetljanih spirala se zatresla i proizvela suho klackanje kad su se sudarile.

"Nešto veliko", rekao je div tiho. "I ide ovamo. Traži besplatnu klopu, Kap?"

"Mislim da ne, strvinari su obično mali. Stvor te veličine sigurno je grabežljivac."

"Ima ih više", prošaputao je Thromb. Gledao je prema rubinskom mjesecu. "Tamo, vidite?"

Kennedy je pogledom pratio njegov ispruženi prst. Okrugli disk imao je otkinut mali luk na donjem rubu. Dok je gledao nestao je kako bi ga zamijenio srp, krnji stožac.

"Podigni Troya", prošaptao je. "Neka ti stane na ramena, Penza." Poslužitelju je rekao: "Reci nam što vidiš."

"Ništa", rekao je čovjek. "Komad tame i to je sve. Ne mogu razaznati detalje."

"A drugi?"

"Isto." Troy se stresao kad je nešto proizvelo usisavajući zvuk. "Veliko je i blizu. Preveliko i vraški preblizu. Spusti me." Obrisao je lice kad ga je Saratov postavio na noge. "Moramo nestati odavde. Ako su to isti stvorovi koji su ubili Jukana, nemamo šanse."

Kennedy se borio s nagonom da pobjegne. Stajao je, razmišljao, odvagivao mogućnosti. Rekao je: "Idemo između njih i u krug. Možda ih je privukla buka koju smo izazvali ili smrt zvijeri. Ako je tako, neće nas dirati. Ako nije, nećemo učiniti očito. Možda nas drugi čeka ispred, a ne želimo naletjeti na njega. Za mnom."

Nije im dao vremena za razmišljanje. Poput sjene je poveo put kroz masu raslinja, klizio je pored prašinarske paprati, oslobađao se kuka, loza i zavinutog trnja.

58

Pred njima se otvorio široki put, iz polomljene vegetacije cijedio se sok, tlo je bilo izorano pandžama. Na trenutak je zastao, a onda potrčao njime, naglo skrenuo i otvorio put u gustom raslinju. Zeleni sjaj piste bio mu je s lijeve strane i krenuo je prema njemu, sada je jurio, ovisio je o oštrim očima i sreći koja će ih pronijeti pored opasnosti. Oklijevanje bi rezultiralo neželjenom pažnjom. Sigurnost je ležala iza biljaka na čistini koju je primijetio oko zgrada.

"Kap!"

Saratov je pao. Ustao i počistio tanke grančice s ruku i nogu. Iznad njega se nešto kretalo samo da bi isparilo u plamenom oblaku kad je Kennedy pucao iz Dionea. Thromb je povikao, pucao, grmljavina njegovog pucnja nadjačala je Troyev mahniti krik.

"Stabla! Proklete stvari su posvuda oko nas!"

Veličine čovjekove glave, trnoviti, vitkih nogu, visjeli su na tankim lozama, čeljusti su klackale poput kastanjeta. Gorjeli su dok su četvorica muškaraca trčala i pucala, jarke zrake energije osvjetljavale su tminu. Ispred je ležao zeleni sjaj, jači, pulsiranje je bilo naglašenije sada kada su bili bliže.

"Zajedno", povikao je Kennedy. "Pucajmo zajedno. Spalimo ih s puta."

Loze su nestale, tijela su se dimila i padala, raslinje se pretvorilo u hrpice prašine. Zajedno su izbili na čistinu i mrko zurili u ono što ih je čekalo.

"Pakao", rekao je Saratov. "Odbor za doček."

10

Bila su tri, visoka dva i pol metra, krnji stošci načičkani dugim pipcima s hvataljkama i raznim završecima. Baze su im klizile dva centimetra od tla preko kojeg su klizali konstantnom brzinom. Nisu obraćali pažnju na četvoricu ljudi, kretali su se prema rubu vegetacije, biljke duž njega pretvarale su se u prah pred razmahanim pipcima.

Bilo ih je s još jedne strane. A još dalje prsten zlatnih stožaca koji su sjali zeleno u treperavoj svjetlosti.

"Roboti", rekao je Kennedy. "Vrtlarski strojevi čija je svrha držati vegetaciju na rastojanju. Ali zašto nema čuvara? Ako su stvorovi u onoj džungli bili postavljeni da zadrže neželjene posjetitelje, zašto nema čuvara na čistini?"

"Oni su čuvari." Saratov je pokazao mjesto gdje je jedan bio zaokupljen poznatim mrskim oblikom. Pipak se ispružio, zatvorio i bacio smrvljenog stvora na tlo. Kad je baza prešla preko njega, nestao je u oblaku prašine. "Bolje od ograde. Osiguravaju da nikakva biljka ne može rasti i stvor preživjeti. Stvorovi su se sigurno naučili držati podalje."

Thromb je rekao:"Primijetili su nas. Dolaze ovamo."

59

"Nisu to samo vrtlarski roboti, Kap." Saratov, čiji je inženjerski interes probuđen, gledao je kako par klizi prema mjestu gdje su stajali. "Vidite one dodatke? Dizajnirani su kao multinamjenski uređaji. Sigurno u sebi imaju neki oblik antigravitacijskog pogona koji ih čini mobilnima. Želio bih rastaviti jednoga da vidim što ih pokreće."

"Ne sada, Penza." Roboti su dolazili preblizu i Kennedy je pretpostavio da stoje u zabranjenom području. "Na pisti bi ih trebalo biti još i možda nas oni neće smatrati uljezima koje treba likvidirati."

Poveo ih je prema najbližim zgradama. Bile su poput hangara, stupovi su se uzdizali visoko poput nebodera, otvoren dio piste velik poput parka. Drugi su detalji postali uočljivi. Oko piste, postavljene na jednakim razmacima, s masivnih postolja uzdizale su se veličanstvene spirale, debeli navoji zlatnog metala okruživali su prostor dovoljno velik da primi brod.

Saratov je veselo rekao: "Ovo nije obična svemirska luka, Kap. Ono su energetske zavojnice koliko ja znam, a oni stupovi su potpornji nekog signalnog mehanizma. Ona zgrada s tornjem sigurno je kontrola, ali čemu tolike antene?"

Pitanja koja su morala čekati odgovor. Kad su stigli na rub piste, Thromb je počeo zuriti u olupine brodova.

"Gledajte!" Podigao je ruku i pokazao. "Ono je sigurno tegljač Duay sustava. Ono je moglo doći samo s Tranga. Ono je Newman šatl - a ono?" Namrštio se. "Ne prepoznajem tip."

Bila je to stvar od krila, ispupčenja, dugih motki, zbijenih ovala, sve od sjajnog crnog metala. Tuđinski brod iz, možda, još nekog tuđinskog svemira. Roboti su se sakupili oko njega, mali plamičci sukljali iz njihovih pipaka, komadići metala otpadali su da bi bili odneseni od strane drugih zlatnih stožaca. Linija zlatnih robota vodila je do ogromne rupe iz koje je dolazio pulsirajući zeleni sjaj.

"Odmaknite se od njega", upozorio je Kennedy kad je znatiželjni Saratov počeo hodati prema njemu. "Ta je rupa živa od sirove energije. To je sigurno neka vrsta pretvarača. Način za pretvaranje otpada u korisnu energiju." Pogledao je pistu. Svaki je brod oko sebe imao robote, neki su sada bili samo goli kosturi, drugi su imali trup, ali je metal u sebi imao ogromne rupe. Jedan, manje oštećen od ostalih, stajao je blizu onog sa zagonetnim zavojnicama.

"Wankle!" rekao je Thromb. "Boga mi, to je Wankle.

Sličio je lubenici koja je ispuštena s velike visine, dno je bilo spljošteno, trup išaran napuknućima, komore otvorene, s ogromnom rupom na jednoj strani. Kad su mu se približili, Kennedy je proučio tlo. Pista je bila blijedozelena, tvrda poput dijamanta, neoštećena i neo-grebena nečim što je sigurno bio stravičan udar. Pogledao je zavojnicu, brod, pokušavajući prosuditi što se najvjerojatnije dogodilo, prisjećajući se. Brod, izvan kontrole, ponire prema pisti. Što ga je natjeralo da se spusti tu umjesto da se zabije u neku zgradu ili toranj? Je li neka

60

sila izlazila iz zavojnice kako bi zarobila i navodila brod? Ista sila, možda, koja ih je zgrabila iz normalnog svemira?

Troy je rekao: "Oni roboti! Trgaju brod!"

Desetak ih se kretalo s tromom odlučnošću, ulazili su u brod kroz rupu, pojavljivali se sa stvarima u pipcima, potpornjima, odjećom, aktovkom, dijelom kontrolnog panela, a sve će biti bačeno u pulsirajuću rupu.

"Hrana", rekao je Thromb. "Zalihe."

Već je i sada moglo biti prekasno. Kennedy je stigao do otvora, prošao kroz njega, uzmaknuo u stranu dok je prolazio robot s dijelom palube u pipcima. Još je jedan došao prema njemu, jarkozlatan pod svjetlošću čudom nedirnutih Kell lampi, ispred sebe je držao kutiju koncentrata. Kad je izašao iz broda, Saratov je zgrabio kutiju i povukao.

Pipci su ju čvrsto držali.

Div je još jednom povukao i onda, čvrsto držeći kutiju, podigao noge i oslonio se na konusnu površinu. Mišići su se napeli, kutija se raspala i pao je pod tušem paketa. Robot se zbunjeno okrenuo, pipci su pretraživali, a paketi se pretvarali u prašinu kad je baza prešla preko rasute gomile.

"Hrana!" Troy se bacio kako bi spasio što može. Pipak ga je dotaknuo, drugi, oba su se čvrsto omotala oko njegova tijela i podigla ga u zrak. Robot se okrenuo i kliznuo prema pulsirajućoj rupi.

"Penza!" Kennedy je potrčao za zlatnim oblikom. "Thrombe! Moramo ga zaustaviti! Spasiti Troya!"

Poslužitelj se onesvijestio, pritisak na prsa onesvijestio ga je u valu agonije od slomljenih rebara. Milost, mrko je pomislio Kennedy. Čovjek će barem biti pošteđen strave iščekivanja. Stigao je do robota, zgrabio pipak i povukao ga, osjetio je klizanje čizama dijamantnom pistom, trzaj kad ga je vitki pipak privukao k zlatnom stošcu. Pustio se i sagnuo kad su drugi pipci zamahnuti prema njemu. Bilo je nemoguće zaustaviti stroj bez trenja. Konopac bi ga možda zadržao ako bi bio vezan za nešto čvrsto, ali nisu imali konopac, ni mjesto gdje bi ga vezali čak i da su ga imali.

Saratov je rekao: "Ako bismo ga uspjeli prevrnuti? Vas dvojica, držite me za remen."

Skočio je naprijed ponovivši prijašnji manevar, velike ruke zgrabile su pipak, čizme su bubnule u stožac malo iznad baze. Napregnuo se, napeo leđa, mišići ruku i nogu nabrekli su. Stožac se zaljuljao, teturavo kretao vukući Kennedyja i Thromba pistom dok su visjeli na divovom remenu. Ipak, trenje nije bilo dovoljno, opterećenje je bilo premalo da bi srušili zlatni oblik.

"Pusti se, Penza!" viknuo je Kennedy upozorenje kad su ostali pipci mahnuli prema divu. "Pusti se, k vragu! Pusti se!"

61

Tkanina se podrapala kad su se pandže zabile u odjeću, metalni prsti su se zatvorili i promašili meso. Iz jednog lelujavog pipka izbio je plamen, toplina namijenjena rezanju metala krenula je prema Saratovoj glavi. Napregnuo se, noge su mu se napele, ispravile, plamen je zahvati tkaninu na ruci kad je, pustivši se, pao, otkotrljao se i ustao kako bi otkinuo zapaljenu tkaninu.

"Nisam ga mogao držati", prodahtao je. "Nisam ga mogao nakriviti. Vraški je jak."

"Troy!" Thromb je pogledao rupu, sada vrlo blizu. Šeprtljavo je tražio pištolj.

Namjeravao je ubiti čovjeka, omogućiti mu laku smrt u slučaju da dođe k sebi i suoči se s pulsirajućom stravom rupe. Kennedy mu je zgrabio oružje iz ruke.

Strogo je rekao: "Posljednja šansa. Uništit ću pipke. Ulovite Troya ako padne."

Podigao je pištolj, položio ga na lijevu podlakticu, oči su hladno proračunavale dok je gledao preko proširene cijevi. Dione nije bio precizno oružje, plamena zraka će se proširiti i zračiti toplinu, ali to je bilo sve što su imali. Nanišanio je podnožje pipka blizu krnjeg stošca. Prst se zgrčio, metal se opet zadimio i rastaljeno zlato se počelo cijediti. Dok je poslužitelj padao, Saratov je pojurio, uhvatio ga svojim velikim rukama, odskočio unatrag dok se robot zbunjeno okrenuo.

"Brod", prasnuo je Kennedy. "Unesite ga u Wankle. Zabarikadirat ćemo se unutra."

"Roboti?"

"Čekat ćemo dok svi ne izađu."

Ostalo je još nešto namještaja. Kennedy je položio onesviještenog čovjeka na krevet i skidao slojeve odjeće dok je Thromb tražio vodu, a Saratov zatvarao trup. Iščupao je vrata iz ležišta, nosio krevete, pakete i gomilu raznog otpada preko otvora. Roboti su metodično napadali barijeru, polako je rezali u dijelove, bez razmišljanja, djelovali su po programu koji je unutrašnjost činio sigurnom sve dok ne bude rupe dovoljno velike da uđu.

"Ima puno vode", rekao je Thromb na povratku. "Cijeli spremnik koji nije oštećen. Hrane također, i nešto konjaka." Podigao je metalnu čuturicu. "Specijalna stvar za nekog bogatog trgovca. Pa, Troyu je potrebnija nego njemu."

Poslužitelj je kašljucnuo kad mu je Kennedy ulio malo u grlo. Pokušao je uspravno sjesti, stresao se i opustio pod Kennedyjevom rukom.

"Što se dogodilo? Onaj robot -"

"Prišao si preblizu", rekao je Kennedy. "Dodirnuo si njegovo tijelo i umiješao mu se u posao. Najvjerojatnije te smatra komadom otpada."

Troy se opet stresao. "Tako se i osjećam. Moja prsa!"

62

"To možemo srediti. Možete li pronaći ikakve lijekove, kapetane? Sredstva protiv bolova, sredstva za brzo liječenje, zavoje?"

"Pogledat ću", rekao je Thromb. "Počet ću pripremati i hranu. Neću obećati kakav će okus imati, ali bit će topla."

"Dobro, ali najprije pronađite lijekove."

Saratov se pridružio Kennedyju dok je pomagao poslužitelju.

"Trup je sređen", objavio je. "Roboti neko vrijeme neće moći ući, a mi možemo izaći kroz malu rupu na stražnjem kraju. Kako je Troy?"

"Preživjet će."

"Nema opekotina?"

"Ne. Imao je sreće. Okrenuo je glavu, a dodatna odjeća ga je zaštitila." Kennedy je pričvrstio zavoje. "Pazi malo na prsa, ne približavaj se robotima i bit ćeš kao nov prije no što misliš", obećao je. "Da vidimo tu ruku, Penza."

"Nema potrebe." Div je skinuo odjeću i s olakšanjem uzdahnuo. "Osjećao sam se kao na roštilju. Sada bi mi dobro sjela hladna kupka s puno leda."

"Nema kupanja", rekao je Kennedy. "Ali ima puno hrane ako je Thromb nije upropastio. Da vidimo je li gotova."

Jeli su u salonu, skinuli su višak odjeće kako bi im bilo udobnije, vraćali su nešto snage koju su potrošili tijekom puta. Thromb je zadrijemao, probudio se, opet zadrijemao.

"Umorni ste", rekao je Kennedy. "Bolje vam je da odspavate."

"Svi smo umorni." Kapetan je protrljao oči. "Kako je Troy?"

Poslužitelj je spavao, do pola pun tanjur ležao mu je u krilu. Saratov ga je maknuo, namjestio mu ruke i glavu kako bi izbjegao grčeve i pokrio mu ramena.

"Bit će dobro."

"Koliko dugo?" Thromb je govorio s gorčinom. "Pogledajte ovaj brod. Znao sam Wanklea kao dobar, čist, pouzdan brod. Sada je olupina. Hedlanda je gomila krša. Koliko će još brodova završiti na isti način?" Zastao je, a onda dodao: "I gdje su svi mrtvi? Pretražio sam svaki centimetar broda i nisam pronašao nijedno tijelo."

"Znam", rekao je Kennedy. "Ni ja."

"Pa? Gdje su?"

63

"U rupi, pretpostavljam. Roboti su ih sigurno pokupili kao otpad. Kratkotrajnu robu", rekao je Kennedy s gorčinom. "Neuredni predmeti kojih se treba riješiti što je moguće prije. Logika preciznog, mehaničkog uma."

"Koliko mi imamo prije no što dođe red na nas?" Thromb je sjedio, mrštio se, a jednu je ruku podigao kako bi dodirnuo ožiljak. "Oni će roboti na posljetku ući ovamo. Čak i ako pobjegnemo, kamo ćemo ići? Hrana neće vječno trajati, a onda ćemo skapati. Možda smo trebali pustiti Troya da umre. Barem ne bi bio ničega svjestan."

"Živ je", rekao je Kennedy. "A dok je života, ima i nade."

"Nade", ponovio je Thromb. Rekao je to kao da je riječ nešto gorko. "Hoće li nam nada naći novi brod? Hranu kad će nam trebati? Put s ovog mjesta natrag gdje spadamo?"

Bio je star, iscrpljen, otupljen od umora i savršeno svjestan očito nesavladivih zapreka. Olupine brodova ispunile su ga depresijom, nadovezujući se na napore tijekom putovanja. Vidio je ljude kako umiru i izgubio zapovjedništvo. Ne bi bio čovjek da nije bio očajan.

Ali bila je to emocija koja neće trajati, nije smjela trajati ako su se nadali preživjeti.

Kennedy je rekao: "Umorni ste, kapetane, inače ne biste tako razmišljali. Sada imamo bazu, mjesto na kojem neko vrijeme možemo biti sigurni. Imamo vodu, hranu i zaklon. Toplo nam je, možemo se odmoriti i povratiti snagu. I nalazimo se u svemirskoj luci. Tuđinskoj, neobičnoj, tajanstvenoj, istina, ali svemirskoj luci. Dom, kapetane. Vi ste astronaut i pripadate ovamo isto kao neki tuđinac. I nismo tako daleko došli i toliko učinili da bismo sada odustali. Imamo ruke, mozgove i snagu. Imamo znanje i uređaje s kojima ćemo raditi. Možda se ne uspijemo vratiti u svoj svemir, ali Boga mu, pokušat ćemo."

"Da", rekao je Thromb. Protrljao je oči. "Pretpostavljam da ste u pravu. Samo se osjećam užasno umorno. Želim samo leći i spavati tjedan dana." Zatvorio je oči, natjerao ih da se otvore kad se umalo prevrnuo.

"San", promrmljao je. "Ali ne mogu. Moramo stražariti. Moramo biti oprezni. Moramo ostati -"

Saratov ga je uhvatio kad se prevrnuo.

"Gotov je", rekao je. "U carstvu snova." Zijevnuo je. "Ni ja se ne osjećam baš poletno."

"U kutiji s lijekovima ima tableta protiv umora. Popit ćemo ih i ostati na straži dok se ostali ne probude. Mi možemo onda odspavati." Kennedy je pogledao kapetana. "Bolje da ga polegneš pored Troya. Onda ćemo pogledati kontrolnu sobu."

Mjesto je bilo ruševina. Udar je smrskao nos, nagurao ga prema repu i ostavio zapetljanu gomilu komponenata pomiješanu sa svijenim potpornjima, žicama i polomljenom plastikom. U neredu je bila napravljena rupa, paluba je na kraju bila zamrljana nečim smeđim.

"Osušena krv", rekao je Kennedy. "Roboti su pronašli tijelo i uklonili ga."

64

"To nije logično", pobunio se Saratov. "Stroju su meso i metal isto, smeće koje treba počistiti. Zašto bi krenuli ravno na mrtve?"

"Rekao sam ti."

"Pokvarljiva roba koju treba ukloniti." Saratov se namrštio. "To si rekao kapetanu, ali može li stroj tako raditi?"

"Znaš da može, Penza; svojevremeno si ih puno izgradio." Kennedy je bio oštar, tablete protiv umora ubijale su želju za snom, ali nisu mu vraćale strpljenje. A ipak, div je bio u pravu. Zamišljeno je rekao: "Možda postoji drugo objašnjenje. Roboti možda rade na programu temeljenom na spašavanju i preživljavanju. Da se brod sruši u normalnu svemirsku luku, što bi se dogodilo?"

"Izašla bi vozila", odmah je rekao Saratov. "Ljudi i strojevi koji će spriječiti požar, politi pogon i spasiti osoblje. Kap! Jesu li ovi roboti to?"

Strojevi koji su ispunjavali neradno vrijeme čišćenjem i održavanje luke. Spremni ući u olupinu i spasiti bilo koga živog unutra, ukloniti mrtve i onda, prateći specifične zapovijedi očistiti otpad.

"Ne, Kap." Saratov je razmišljao. "Onaj se robot spremao baciti Troya u rupu. Da si u pravu, odnio bi ga u bolnicu."

"Možda, ali ne ako ne odgovara programiranom opisu. Bi li ljudska spasilačka ekipa spasila bubu iz olupine? Riješili bi je se, naravno, ali ne bi bili nježni. A Troy nije bio u brodu. Možda nije odgovarao uzorku programiranom u robotovom mozgu. Ili je možda stroj degenerirao."

"Buba? Zar im na to sličimo?" Saratov se namrštio.

"Mogli bismo, Penza. Veličina je relativna. Ovo postrojenje je ogromno. Ljudi koji su ga izgradili mogli bi biti divovi." Kennedy je slegnuo ramenima. "Možda nikad ne saznamo. Da vidimo što možemo spasiti."

Radili su satima, golim su rukama kopali po kršu i sakupili malu gomilu dijelova iznad koje je Saratov zatresao glavom.

"Upotrebljivo", priznao je. "Možemo spojiti nove krugove ako nađemo energiju za njih. Možemo napraviti nekoliko detektora kojima energija uopće neće trebati, ali to je sve."

"Za sada", istaknuo je Kennedy. "Imamo cijeli brod na raspolaganju. Da vidimo strojarnicu."

Tamo su bili bolje sreće. Sheemar valni vodič, tri cijele Kell žarulje, nešto alata, magnetna test sonda na koju se Saratov namrštio, ali ju je pažljivo stavio na stranu.

"Staro je", prokomentirao je. "Najvjerojatnije vraški nepouzdano, ali bolje od ničega."

65

"Pogon?"

"Mrtav, Kap. Spaljen. Zavojnice su istaljene i beskorisne." Saratov je mrmljao dok je provjeravao pogon. "Prazan. Nema ni jednog jedinog atoma u cijelom uređaju. Ni akumulatorima za nuždu." Šutnuo je jednu od kompaktnih ćelija s gorivom. "Smeće, sve je smeće."

"Nema šanse za popravak?"

"Nikakve. Moramo početi iz ničega. Da imam strojeve i materijal mogao bih napraviti nove zavojnice. Mogao bih ih čak i podesiti, uz malo vremena i opreme. Ali bez goriva za startanje pogona nikad nećemo moći krenuti."

"Vani ima goriva", podsjetio je Kennedy. "U rupi. Mogli bismo ga nekako izvući, čak i spremiti."

"S ovim ne." Saratov je opet šutnuo mrtve strojeve, prazne ćelije. "Sve je beskorisno. Ćelije se ne mogu puniti; trebaju u cijelosti biti nanovo napravljene. Mogu iskoristiti neke dijelove, ali to bi zahtijevalo veliku operaciju, a mi nemamo pogone. Najviše čemu se možemo nadati je antigravitacijski uređaj. Malo bi nas podigao, ali to je sve. I to ovisi hoćemo li uspjeti izvući energiju iz one rupe." Dodao je, pomalo obeshrabreno: "Žao mi je, Kap. Ali to je to. Nasukali smo se!"

11

Kennedy se probudio i smjesta ustao na gomilu zvukova dok je Thromb šaptao: "Roboti. Ušli su u brod."

"Kako? Barijera -"

"Napravili su novi otvor. Na nosu. Barijera je još uvijek tamo, ali je sada prilično slaba. Troy pakira hranu. Saratov prikuplja opremu." Snuždeno je dodao: "Ne znam kamo je, do vraga, možemo odnijeti."

"Do zgrade s tornjem", rekao je Kennedy. "To smo odlučili dok ste spavali."

"Trebao sam raditi."

"Sada možete raditi." Kennedy se uspravio. Na podu je stajala posuda s vodom, kleknuo je i zagnjurio glavu. Mogao je uzeti još tableta, ali one su kasnije naplaćivale svoju upotrebu. A može doći do toga da mu svi osjeti budu potrebni. "Uzmite svu hranu koju možete, vodu također. Odnesite ih u strojarnicu. Tamo je rupa kroz koju možemo proći. I klonite se robota. Ako se koji približi, ostanite uspravni i izbjegavajte pipke."

Sreo je jednog pred salonom i priljubio se uz trup dok je prolazio, prašina i otpad nestali su ispod podnožja. Saratov se provlačio kroz rupu u strojarnici kad je stigao. Div je izgledao umorno, krv je curila iz ogrebotina na rukama i ramenima.

66

"Rupa je premala, Kap. Dodaj mi neku polugu."

Uzeo je metalnu štangu koju mu je Kennedy dodao, zaglavio jedan kraj u otvor i svom težinom se naslonio na drugi, mišići su nabrekli ispod kože. Štanga se malo savinula, trup je popustio, rupa se proširila i pokazala malo zelene svjetlosti.

"To će dostajati." Bacio je štangu u stranu. "Kako se osjećaš, Kap?"

"Dobro. Trebao si me probuditi."

"Trebao ti je odmor." Saratov je povikao na Troya kad se poslužitelj pojavio. "Nemoj raditi prevelike pakete. Moramo ih progurati kroz rupu."

Troy je zastenjao kad je spustio paket. "Voda će biti problem. Nema malih spremnika. A oni se roboti vraški približavaju."

"Upotrijebi plastične vrećice", prasnuo je Kennedy. "Napuni ih i zaveži krajeve. Donesi sve što možeš ovamo dolje i ne izbacuj van dok ti ne kažemo. Spreman, Penza?"

Prvi je izašao van gdje je gomila malih paketa stajala u blizini trupa. Hitro je natovario diva koristeći platnene trake kako bi vezao pakete. Još je platna držalo pakete na njegovim ramenima. Teturavim trkom je krenuo prema zgradi s tornjem.

Vrata su bila otvorena, prazan prostor koji je blistao čistoćom iza razmaknutog lišća. Nadsvođena vrata, visoka šest metara okruživala su otvoreni prostor. Bila su zatvorena. Saratov ih je pokušao otvoriti. Malo su popustila, zaglavila se, a onda se širom otvorila pred njegovom težinom. Unutra su se nalazili stol, police, stvari koje su mogle biti stolci. Globus je blistao bijelom, blijedom svjetlošću, površina je bila išarana različitim nijansama. Božanska sfera ili model svijeta. Nije bilo vremena za pobliže istraživanje.

"Stol." Kennedy je svoj teret spustio na njega. "Možeš li zatvoriti ona vrata?"

Zaškripala su iza njih dok su trčali natrag do broda. Opet su odnijeli stvari. Ostali su ih čekali na povratku.

"Ovo je posljednje što smo uspjeli uzeti." Thromb je pokazao malu gomilu paketa i vlažne vrećice s vodom. Ruka mu je bila natečena, ispod poderanog rukava nazirala se krv. "Jedna od onih vražjih stvari zamalo me uhvatila. Uspio sam se osloboditi, ali kao da sam ruku čupao iz škripca."

"Razmiljeli su se brodom", rekao je Troy. "Moraju se koncentrirati na čišćenje unutrašnjosti prije no što počnu s trupom."

Kennedy je pogledao pakete, uglavnom voda, nešto hrane. Saratov je svoj alat i opremu odnio prvi put. Čak i s onim što su do sada uzeli bilo je malo, ali nije bilo pomoći. Morat će bez onoga što su ostavili.

"Idemo do zgrade", rekao je. "Tamo ćemo barem biti sigurni od robota."

67

Potreba za očajničkom žurbom je prošla; sada je bilo vremena za pomnije istraživanje. Kennedy je stao, pogledao visoku građevinu, toranj, brušenu loptu načičkanu antenama. Nije bilo prozora; kao i ostale zgrade i ova je izgledala izgrađena u jednom komadu, samo su velika vrata narušavala cjelovitost eksterijera.

"Zašto je nisu napravili ravnom?" rekao je Troy. "Zašto je sve brušeno poput dijamanta?"

Tuđinska predodžba ljepote ili način gradnje. Stvorenja nalik kukcima gradila bi, instinktivno, pčelinju košnicu, složeni eksterijer čahure. Ili to možda ima mehaničko značenje, vanjski privid složenog stroja.

Saratov je tiho rekao: "Kap. Iznad vrata."

Urezan duboko u zlatni metal iznad vrata nalazio se poznati, vitičasti uzorak povezanih kružnica.

"Znamen Zheltyane!" Kennedy je u nevjerici zatresao glavom. "To nema smisla."

Zheltyana, tajanstvena, drevna rasa koja je diljem galaksije ostavila artefakte. Inteligentna bića koja su putovala svemirom puno prije no što je čovjek izašao iz mora. Procvjetala je i nestala bez nekog očitog razloga. Njihov je zagonetni simbol predstavljao izazov koji nijedan planetarni ili međuzvjezdani arheolog nije uspio riješiti.

Jesu li otišli u druge dimenzije? Potječu li iz drugog svemira? Jesu li evoluirali u novi i nepretpostavljeni oblik života? Pitanja na koja nitko nije mogao odgovoriti.

Thromb je tupo rekao: "Već sam vidio taj znak. Na nekoj staroj grnčariji u muzeju na Aadopolisu. I opet na čeliku pronađenom pored svemirske luke u Weemu. Drevni Znak. Znam čovjeka koji ga je nosio oko vrata na medaljonu. Kleo se da mu donosi sreću. Možda -" Zastao je i zatresao glavom. "Ne, to je nemoguće. Ne može biti trgovine između ovog mjesta i našeg vlastitog svemira. Ali ako je ima?"

"Mogli bismo otputovati", rekao je Troy. "Kupiti kartu." Glas mu je bio sarkastičan, pun gorčine. "Snovi.

Nikad nećemo otići odavde. Kad hrana nestane, voda, onda ćemo i mi također nestati. Čemu se zavaravati?"

"Još nismo pobijeđeni", rekao je Kennedy. Skrenuo je pogled sa simbola, poželio da ima kameru, uređaje za snimanje, neki način za određivanje starosti građevine. Bacio je pogled na tuđinski brod, sada samo gomilu polomljenih ploča, praznu ljušturu koja je nekoć mogla tako puno toga reći. Je li pripadala ovom svemiru ili je, poput njih, oteta iz drugog svemira? Ali nagađanje je bilo nevažno; prva je bila potreba za preživljavanjem.

"Naći ćemo sobu u zgradi i udobno se smjestiti", odlučio je. "Ti se pobrini za hranu, Troy. Rastegni ono što imamo koliko god možeš. Možda uspijemo još nešto donijeti s broda.

68

Pazite na robote, kapetane. Možda rade po uzorku. Možda odlaze na punjenje. Ako nam daju šansu, moramo je iskoristiti."

Poveo ih je u zgradu i zastao kad je čuo eksplozivnu psovku Saratova.

"Ti prokleti roboti! Jedan je ovdje!"

Glatko je klizio podom, čistio, pratio godinama staru direktivu. Dok su hodali prema sobi u koju su spremili zalihe, robot ih je pratio uzdignutih pipaka.

Troy je sa strahom rekao: "Prati nas."

"Ne nas", rekao je Kennedy. "Želi ući u onu sobu. Možda može osjetiti da tamo ima prljavštine i želi je se riješiti."

"Naša hrana i voda", zagrmio je Saratov. "Ne možemo raditi dok je tu, Kap. Kako ćemo ga se riješiti?"

"Jednostavno." Kennedy je posegnuo u paket i izvadio koncentrat. Smrvio ga i prosuo ispred robota na putu prema otvorenim vratima. Pratio je trag, hrana je nestajala pod njegovim podnožjem. Kennedy ga je izveo van, bacio koncentrat u širokom luku i vratio se kad je robot otišao.

"Zgodno." Saratov se divio lakom rješenju. "Poput psa. Volio bih da jednog odnesemo natrag sa sobom, Kap. Profesoru bi se sviđao. Možda bi ga mogao izdresirati i upotrijebiti na Mordainu. Chemile je ponekad vraški neuredan." Probudio se iz sanjarenja. "Mordain", rekao je. "Pitam se gdje je sada?"

"Čeka nas."

"Misliš, Kap?"

"Siguran sam u to. Što bi ti učinio, Penza, da su profesor i Veem nestali poput nas? Zar bi jednostavno otišao? Otpisao ih kao mrtve? Naravno da ne bi. Učinio bi sve što je u tvojoj moći da ih spasiš." Kennedy je kroz otvorena vrata pogledao tuđinsko nebo. "Moja je pretpostavka da su tamo negdje gore. U našem svemiru u blizini mjesta na kojem smo nestali. Nadajmo se da neće doći preblizu."

"Mogu bez onoga kroz što smo mi prošli", priznao je Saratov. "Mislim da profesor to ne bi mogao podnijeti i siguran sam da Veem ne bi."

"Mogli bi", rekao je Kennedy. "Kad bi morali. Ali ako Mordain prođe poput nas, bit će olupina. To neće nikome napraviti ništa dobra. Kad bismo ih barem mogli upozoriti, reći im što smo otkrili. Sam znamen Zheltyane bio bi vrijedna informacija. Činjenica što je na ovoj zgradi. Slučajnost, možda, ali ne mora biti." Zatresao je glavom prisjetivši se puno važnijih potreba. "Pa, nema veze. Ekipi stručnjaka trebalo bi desetljeće za temeljito istraživanje ovog mjesta. Više od desetljeća, cijeli život. Mi to nemamo."

Imali su, možda, dva tjedna, bio je uvjeren Troy.

69

"Možemo izgladnjeti," rekao je, "ali na ovoj vrućini ne možemo dugo bez vode. Bez obzira kako smanjili porcije, neće trajati duže od nekoliko dana. Manje ako želite ostati aktivni. Jeste li ikad radili na toplom svijetu?"

"Da", rekao je Kennedy. "Penza također."

"Onda znate o čemu pričam. Znam da kapetan zna. Na ovoj vrućini trebat ćemo najmanje litru dnevno. Četvorica nas je, četiri litre dnevno. Imamo trideset. Smanjite porcije, dodajte nekoliko dana mučenja, recimo četrnaest. I to je gornji limit. Ako naporno radite, litra neće biti dovoljna. Uspjet ćete, ali ćete dehidrirati i umrijeti. Svi ćete tako završiti", dodao je. "Dva tjedna maksimum - a onda zavjesa."

"Možda uspijemo doći do još." Thromb se namrštio od razmišljanja. "Onaj trik koji ste izveli s robotom. Možemo učiniti isto s onima oko broda. Pobacati nešto koncentrata i, dok su zaposleni, ušuljati se i napuniti još vrećica."

"Možemo probati." Saratov je već osjećao rastuću žeđ. Mašta, rekao si je, ali njegove su usne i usta bili suhi. "Još bolje, mogli bismo im izbaciti smeće da ga pokupe. Morali bi ga nositi do rupe. Ako ga bacimo dovoljno, imat ćemo praznu pistu."

Šansa da se dođe do još opreme, alata, stvari previđenih u žurbi. Bilo je vrijedno rizika.

Kennedy je poveo van. Brod je ležao ispod jedne od divovskih zavojnica, i kad je izašao iz zgrade velika zavojnica počela je ispuštati tihi, vibrirajući šum. Postao je jači, nepodnošljiv za slušanje, i penjao se više po skali do kraljevstava nečujnosti. Svjetlost je počela treperiti iznad zakrivljenog metala, smaragdni sjaj koji je prerastao u jarki plamen.

"Dolje!" viknuo je Kennedy. "Svi, dolje!"

Dok je padao na tlo zavojnica je proizvela kucaj, oštar zvuk kao da se u nju zabio tvrd predmet i brod je lebdio iznad okruglog područja u središtu.

Bio je to onaj koji su prije vidjeli, poliedar načičkan krnjim stošcima, išaran prugama iskričave zelene vatre, malo je propao, uz trzaj povećao visinu, naglo se uspeo i nestao. Svjetlost je nestala sa zavojnice. Vratila se mrtva tišina.

"Taj brod." Thromb je zurio u mjesto gdje je nestao. "To je onaj koji je razorio Hedlandu."

"Taj ili njemu sličan." Kennedy je pogledao stupove, parabolične posude. "Jesi li vidio jesu li se pokrenule, Penza?"

"Nisu, Kap. Gledao sam."

"Ali otkuda je došao?" Thromb je još uvijek gledao nebo. Svjetlost iz rupe obasjavala mu je lice, naglašavala ispijenost obraza i duboke bore oko usta i očiju. "Jednu sekundu nije bilo ničega, sljedeću je bio ovdje."

70

"Ovo mi se ne sviđa." Troy je bio nervozan, brisao je znoj koji mu je natopio lice. "Što god da je u tom brodu, ne voli nas. To znamo. Ako upravljaju ovim mjestom i vide nas, mrtvi smo."

"Ne i nismo", prasnuo je Kennedy. "Što ti misliš o tome, Penza?"

"Energetska zavojnica", rekao je zamišljeno Saratov. "Bio sam u pravu, Kap. Ta je stvar ispunjena s toliko energije da o tome ne želim ni misliti. Ne kad sam ovako blizu. A ipak, bilo je jako malo topline, što znači da sigurno postoji neka vrsta zaštitnih polja. No, u tom slučaju, kako su usmjerene? Zavojnice, naravno. Sigurno emitiraju neku vrstu energetskog vrtloga, možda rezonanciju podešenu prema udaljenom izvoru. Kap?"

"Sigurno je jasno da je cijelo postrojenje ne samo pista nego i neka vrsta transportnog uređaja. Ali ne mislim da su ga sagradili oni koji koriste zelene brodove. Brod kojeg smo vidjeli bio je previše hirovit za to. Ponirao je i zanosio se kao da je u potpunosti izvan kontrole. Drugačiji osjećaj za vrijeme ili vizualni uzorak može biti uzrok."

"Ili kašnjenje uzrokovano tranzicijskim šokom", predložio je Thromb. "Otkud god došao, putovanje je bilo brzo. Gotovo trenutno. Sigurno bi došlo do malog kašnjenja prije no što bi se pilot mogao orijentirati."

Kennedy je kimnuo i ustao. Zamišljeno je zurio u brušenu kuglu, gomilu antena.

"Brod je prošao prilično blizu tornja. Moguće je da je on, ili drugi nalik njemu, udario jednu od antena. U tom slučaju -" Zastao je razmišljajući.

"Meni nije jasno zašto je napao Hedlandu", rekao je Thromb. "Bili smo bespomoćni, olupina; to su sigurno vidjeli. Čemu uništiti brod?"

"Zašto čovjek ubije kukca?" Kennedy je slegnuo ramenima, glas mu je bio ironičan. "Ne može ozlijediti čovjeka, ali on ga ipak ubije. Nismo bili na pravom mjestu. Olupina na pisti je jedna stvar; roboti se pobrinu za nju. Tamo vani je druga stvar. Mogli su nas smatrati izvorom potencijalne prijetnje. Nečim što ne pripada."

"Na ovaj svijet, definitivno", priznao je kapetan. "Ali jesu li? Je li ovo njihov matični planet?"

"Mogao bi biti. Onaj je brod nekamo išao, možda do druge piste na drugoj strani ovog svijeta, ili do grada. Mogli bi postojati, vidjeli smo samo djelić planeta. Ili možda ovu pistu smatraju privatnim vlasništvom i stranci nisu dobrodošli." Kennedy se namrštio, nervozan; previše je pitanja ostajalo bez odgovora. Ali na barem jedno se moglo odgovoriti. "Provjeri one antene, Penza. Vidi možeš li pronaći neku koja je oštećena. Ti također, Troy, i vi, kapetane. Vidite li išta?"

Saratov je zaškiljio i gledao. "Mislim da je tamo, Kap. Broji od dna. Sedma. Duga. Vidiš?"

71

Kennedy se pomaknuo u stranu i zakoračio unatrag kako bi bolje vidio. Svjetlost je bila loša, antene su se slabo nazirale prema nebu. Opet se pomaknuo, pokušavajući ih svrstati sa zelenim mjesecom.

"U pravu si, Penza. Vidiš li je, Troy? Kapetane? Sedma odozdo, treća od podnožja kugle iznad vrata. Malo je svinuta." Spustio je pogled i proučavao toranj. "Kad bismo se samo mogli popeti gore, bolje pogledati. Trebamo nekakvo povećalo. Idemo vidjeti ima li na brodu kakvih leća."

"I vode", podsjetio je Troy. "Ne zaboravite vodu."

Ali zakasnili su. Vode nije bilo, prolivena je iz potrganih spremnika. Roboti su bili posvuda.

12

Saratov je zastenjao, mišići su mu se napeli dok je svom težinom gurao velika vrata, nacerio se kad su se s treskom zatvorila. Svjetla s krova razbijala su tamu blijedom bjelinom, odmor od vječne zelene.

"To je to, Kap. Zatvoreni smo, ali su oni roboti zato vani. K vragu, otkud su došli?"

"S drugih brodova", rekao je Kennedy. "Wankle je bio opasnost. Bio je preblizu zavojnici i morao je biti uklonjen."

Saratov se namrštio. "Zapovjeđeno im je da dođu? Kap! To znači da negdje postoji kontrola!"

"Automatska. Kompjutorizirana poput robota, ostatka ovog postrojenja. Ovdje nema ljudi, Penza, i nikakvog inteligentnog oblika života. Da postoji kontaktirao bi nas, ili da nas ubije ili spasi. Čak i da nas prouči. Znamo da se to nije dogodilo. Samo strojevi mogu biti tako neznatiželjni."

Kennedy je pogledao oko sebe. U sobi u koju su spremili zalihe, kapetan i Troy su bili zaposleni njihovim slaganjem. Ostala su vrata bila otvorena, divova snaga je to učinila. Većina je imala samo namještaj, stolove, police, blistave sfere koje su mogle biti karte, ugravirane karte i zagonetne popise brojki urezane u metalne ploče zavarene na zid. Iz jedne je izlazila široka spirala koja se uzdizala, rampa blagog nagiba s malim naborima. Druga je sadržavala model zgrade u kojoj su se nalazili.

Kennedy ga je proučio. Bio je izrađen od nekog prozirnog materijala koji je otkrivao unutrašnjost, sobe, prolaze i spiralne rampe označene raznim bojama: crvenom, plavom, žutom, narančastom, crnom. Na gornjim razinama nalazili su se zagonetno poredani strojevi, tanki vodiči pružali su se od tornja do brušene kugle. Minijaturne antene izgledale su poput čuperaka kose. Ispred se nalazila gomila dugmadi označena neobičnim simbolima. Krov zgrade bio je okrugla bezlična hemisfera.

72

"Glavna kontrola?" Saratov se namrštio kad ju je pogledao. Model je bio postavljen na stol visok metar i pol. Nije bilo stolaca niti klupa. "Ne", odlučio je. "To je prije maketa. Kap?"

Kennedy je pritisnuo neko dugme. Jedna antena obasjala se rubinskim sjajem, tanka zraka svjetlosti koja je padala na krov. Pojavio se disk, označen novim neobičnim simbolima. Pokušao je s drugim, trećim, svaki je put dobio isti ishod.

"Oznake nisu iste", rekao je Saratov. Pritisnuo je još jedno dugme. "Pogledaj ovo. A sada ovo." Pritisnuo je drugo. "Vidiš?"

"Koordinate", rekao je Kennedy.

"Što?"

"Zamisli da si kapetan. Spustio si se, i dok se tvoj brod sređuje ili istovaruje, ti si došao ovamo. Možda predati izvješće, ili saznati stanje na raznim tržištima. Možda postoji još ovakvih mjesta. Koristili bi sobe kako bi sjeli, razgovarali, možda dogovarali razne poslove. Želiš osvježiti sjećanje ili saznati točan položaj nekog mjesta. Ne znaš kako doći do njega, ali znaš njegovo ime. Onda pritisneš pravo dugme i informacija je projicirana na zidu."

"Čekaj malo"; pobunio se Saratov. "Pričaš kao da su ljudi."

"Mogli su biti", rekao je Kennedy zamišljeno. "Ali to nije važno. Bez obzira kako izgledali, ponašali bi se na predvidljiv način. Svemirske luke nisu građene iz vica. Brodovi ne putuju bez veze. A svjetovi koji posjeduju znanje svemirskog leta uvijek ga koriste za trgovinu. Mislim da je ova cijela instalacija neka vrsta postaje. Svaka od onih antena usmjerena je prema drugoj luci, možda istoj poput ove. Brodovi putuju između njih koristeći one zavojnice kao što smo vidjeli. Vrsta prijenosa materije, možda, i u cijelosti automatizirana."

Saratov se namrštio i razmišljao. Imao je ograničenu maštu, nedostajao mu je Kennedyjev instinkt, ali njegov inženjerski mozak mogao je dodati detalje kad je slika zamišljena.

Mreža komunikacijskih točaka među kojima se brodovi mogu kretati. Skladišta za čuvanje tereta, trgovinu, postrojenja za održavanje. Statična mjesta postavljena na razne svjetove. Bilo bi neophodno postojanje lokalnih načina transporta putnika, ako ih je bilo, možda bi trebalo i desetak presjedanja do željenog odredišta, ali sustav bi funkcionirao.

Bio bi različit od onoga koji je znao, u kojem su brodovi mogli ići do bilo kojeg željenog dijela svijeta, ali funkcionirao bi.

Zapanjeno je rekao: "Ali tko ga je izgradio, Kap? Sustav, mislim? Zheltyana?"

"Njihov je simbol iznad vrata", podsjetio je Kennedy. "Možda su ga izgradili, ali ako jesu, to je sigurno bilo jako, jako davno. Ili je ovaj svijet možda na rubu sustava. Praktički napušteno mjesto, korišteno samo od broda koji smo vidjeli." Zastao je, sanjareći, razmišljajući o ogromnoj civilizaciji koja je ovdje sigurno postojala, možda još uvijek i

73

postoji na drugim svjetovima ovog tuđinskog svemira. Je li ovo dom drevne rase? Potječu li odavde, a kasnije su dolutali u njegov vlastiti svemir? Ili je slučaj obrnut?

Saratov je pritisnuo još dugmadi. Rekao je: "Možda pronađemo oštećenu, Kap. Saznamo kamo vodi. Da vidimo; bila je sedma odozdo i treća sa strane duž središta vrata." Svjetlosni diskovi u brzom su slijedu osvjetljavali zid. Deseci, stotine. Brzo su treperili kad je pritisnuo dugmad, gledao je osvijetljene vrhove antena. "Tamo!" Opet je pritisnuo dugme. "Antena svijetli, ali nema diska."

"Da vidim." Kennedy je pritisnuo pravokutnu pločicu. Svjetlost je zasvijetlila iz poda i nestala kad ju je opet pritisnuo. Druga i blistavi diskovi su utonuli u tamu. "Pritisni opet to dugme, Penza."

Zid je ostao crn.

"Ono pored njega, antene, mislim." Kennedy je kimnuo na poznate svjetlosne uzorke. Opet je pritisnuo pločicu. "Još jednom, Penza."

"Još uvijek ništa." Div je zagunđao. "Zašto ne, Kap?"

"Nije usmjeren. Signal koji emitira ne dolazi do pravog odredišta. Da postrojenje funkcionira kako treba, inženjeri bi ju dosada popravili. Još jedan pokazatelj da su ovo mjesto napustili oni koji su ga izgradili."

Kennedy je pogledao maketu, intuitivni zaključci ubrzavali su logičke procese, činjenice su se slagale u teoriju. Mentalno je vizualizirao signal koji odlazi u svemir, zraku koja više nije imala određenu kontaktnu točku.

Upotrijebljene sile sigurno su ogromne, djeluju u sferi nemogućoj u njegovu vlastitom svemiru gdje važe drugi prirodni zakoni. Zraka doseže, kida, najvjerojatnije, samo tkivo ovog tuđinskog svemira.

Rekao je: "Gledamo razlog nestanka onih brodova, Penza. Razlog zašto je Hedlanda odvučena u ovaj svemir. Kriva je ona potrgana antena. Zato smo stigli iznad luke."

"Dovučeni smo silom koja prebacuje brodove s jednog kraja ovog sustava na drugi." Saratov se namrštio. "Ali što je s tuđinskim brodom na pisti? Olupinom. Taj nikako nije došao iz našeg svemira."

"Možda ta zraka prolazi kroz više svemira", predložio je Kennedy. "Ili je to možda lokalni brod koji se ulovio u zraku. To može biti uobičajena nesreća, bilo što. Glavna je stvar da znamo što je uzrok pukotine i da nešto možemo učiniti u vezi toga."

"Uništiti antenu", rekao je Saratov polagano. "Ali kako, Kap? Ne možemo se popeti po tornju, a čak i da možemo, bilo bi samoubojstvo prići blizu. Te stvari sigurno imaju strahovitu energiju. Sama radijacija bi nas ubila prije no što bismo stigli do nje."

74

"Postoji drugi način." Kennedy je pokazao maketu. "Kontrola je sigurno na gornjim razinama. Morat ćemo pronaći vodič i presjeći ga. Ako to ne uspijemo učiniti, morat ćemo pronaći neki način da ju uništimo."

"Uništimo?"

Kennedy je hladno rekao: "Nemamo izbora, Penza. Moramo zaustaviti ono što se dogodilo Hedlandi."

"Ali, Kap, ta je zraka jedina veza koju imamo sa svojim svemirom. Ako je uništimo, izgubit ćemo sve šanse za povratak."

"Imamo dva tjedna za pronalaženje načina. Ako ne uspijemo moramo zatvoriti pukotinu." Kennedy se okrenuo kad je čuo uzvik iz sobe. "Što je, do vraga, to?"

Bio je to Thromb. Kapetan je teturajući silazio niz rampu, blijedog lica, u rukama je držao nepomičnog Troya.

"Gore su vrata", prodahtao je. "Zatvorena. Troy ih je dotaknuo i pao. Bio sam mu blizu i osjetio udar."

"Strujni?"

"Da." Thromb je spustio poslužitelja na pod. "Mislim da je ozlijeđen."

Kennedy je kleknuo pored Troya. Nije bilo pulsa, ni disanja; poslužitelj je bio klinički mrtav. Položio je dlanove na prsa i pritisnuo, podigao ih, i opet pritisnuo pravilnim, oštrim ritmom. Masaža srca stara gotovo kao i medicinska profesija.

"Disanje, Penza", zapovjedio je. "Oprezno. Nemoj mu rasturiti pluća."

Div je kleknuo, udahnuo i kroz otvorena usta izdahnuo zrak u prazna pluća. Izbačen je van kad je Kennedy pritisnuo prsa. Div je opet udahnuo zrak u nepomičnu figuru. Masaža srca i umjetno disanje, jedina nada da vrate Troya u život. Pomaknuo se nakon nekoliko minuta, teško je disao, puls mu je bio ubrzan, jačao je i poprimao ritam.

"Preživjet će." Kennedy je ustao. "Utoplite ga, kapetane. Penza, idemo vidjeti što je pronašao."

Vrata su bila čvrst komad sivog metala, na sredini su se nalazile dvije prstenaste izbočine. Kombinacijska brava izolirana od samih vrata, naboj koji je smrtonosna klopka ako ga dodirne neoprezna ruka. Penza ju je pogledao, otišao kako bi donio magnetnu test-sondu koju je uzeo s broda.

"Gadan posao, Kap. Ako ne upali, morat ćemo pronaći drugi put za gore."

"Nema drugog puta. To sam primijetio na maketi. Oprezno, Penza."

75

Nepotrebno upozorenje. Naviknut na rukovanje s "vrućim" materijalima, inženjer je posjedovao urođenu opreznost. Pažljivo je sondom dodirnuo bravu, zaškiljio prema brojčaniku, malo ga pomaknuo, pa još malo.

"Uravnotežena polja", promrmljao je. "Postavi jedno naspram drugoga određenim slijedom i vrata će se otvoriti." Opet je pomaknuo sondu, pa polagano položio prste na kvaku. "Idemo!"

Vrata su se otvorila i otkrila ogromnu prostoriju ispunjenu grbavim strojevima. Svjetla su se upalila kad su zakoračili unutra, pojačala se kako su se približavali tajanstvenim strojevima. Nije bilo zvukova.

"Nema pomičnih dijelova", promrmljao je Kennedy. "Ništa čudno. Sve mora biti nepomično i koristiti magnetna polja različite gustoće. Možeš li se sjetiti krugova, Penza?"

"Ne trebam." Saratov je pokazao niz graviranih pločica na zidu. "Sve je ovdje. Pretpostavljam da su ih stavili tu kako bi po potrebi mogli obavljati popravke. Ili to", dodao je, "ili za ukras. Iako nemam pojma što bi strojevi s tim."

"Logika", rekao je Kennedy. "Napraviš stroj. Postaviš dijagrame krugova za slučaj kvara. Strojevi se mogu pokvariti, Penza. Tko god izgradio ovo postrojenje, znao je to. Primimo se posla."

Bez dijagrama bilo bi nemoguće obaviti posao na vrijeme. Samo dani u kojima su morali svladati tajne tuđinske elektronike. Čak i uz njihovu pomoć bio je to neprestani posao u kojem je Kennedy koristio svu svoju intuiciju, svoje teško stečeno znanje, Penza svoju inženjersku vještinu.

Thromb je pomagao, skidao je poklopce sa strojeva, pratio vodove, provjeravao polja grubim instrumentima koje su ostali napravili iz dijelova spašenih s Wanklea. Primitivne stvari, nepouzdane, nekalibrirane i neprecizne, neprestano podešavane kako bi odgovarale promjenjivim potrebama.

Troy je posluživao hranu i vodu. Bio je blijed, još je uvijek bio potresen nedavnim strujnim udarom.

"Spasili ste mi život", rekao je. "Kapetan mije rekao. Da niste imali medicinsku obuku, sada bih bio hladan."

"Ali nisi", rekao je Kennedy. "Zaboravi na to. Na neki način učinio si nam uslugu. Ja sam mogao dodirnuti ta vrata, bilo tko od nas; ti si otkrio da su opasna." Pogledao je porciju vode. Bila je manja nego prije. "Koliko još imamo?"

"Nekoliko dana. Zapravo četiri. Smanjujem porcije kako bih rastegnuo ono što imamo." Liznuo je suhe usne. "Razmišljao sam. Možda ima vode u nekoj od ostalih zgrada. Ako odem prolunjati van, možda nešto pronađem."

76

"Kasnije." Šanse su bile premale. "Ne možeš ići sam, a moramo dovršiti ovo. Samo učini ono što možeš."

Napokon je bilo gotovo. Kennedy je pogledao kocku prozirnog materijala u kojoj su se nalazili moduli kristala rubinske boje. Povezivale su ih zlatne niti, spojene na smaragdnu motku s modrim stošcem.

"To je to", rekao je. "Veza s oštećenom antenom. Ako ju uništimo, zatvorit ćemo pukotinu."

"I izgubiti posljednju šansu za povratak." Thromb je slegnuo ramenima. "Pa, pretpostavljam da je ta šansa predaleka da bi se o njoj razmišljalo. Uništite ju sada, Kap, prije no što još neki brod doživi Hedlanlinu sudbinu."

Saratov je rekao: "Do toga neće doći. Mordain je tamo i upozorit će ga."

"Mordain? Kennedy je pogledao uređaj, a onda diva. "Još imamo vremena", rekao je polagano. "Možda, nekako, uspijemo poslati poruku. Koliko znam Ludena, motri područje sa svakim mogućim uređajem koji ima. Sigurno je locirao samo središte vrtloga. Kad bismo na neki način uspjeli modulirati signalnu zraku, on bi ju mogao primiti. Barem bismo mu mogli reći što se dogodilo." Zastao je, pa dodao: "A mogli bismo mu reći da će pukotina uskoro biti zatvorena. Kako više nema smisla da on i Chemile čekaju."

Da će on i Penza biti izgubljeni, mrtvi, uspomena iz prošlosti.

"Trebamo upotrijebiti intergalaktički kod", rekao je Saratov. "Nemamo ništa za gradnju mikrofona za glasovnu modulaciju. A bit će i previše distorzije. Znači, kod. Ako napravimo ključ i pričvrstimo ga ovdje, Kap, i ovdje, to će biti to. Morat ćemo operirati ručno. Poradi na poruci dok ja radim ključ."

Izmjenjivali su se, Kennedy, Saratov i Thromb. Troy koji nije znao kod nije mogao pomoći. Dva dana kasnije dao im je posljednju vodu.

"To je sve. Možda možemo preživjeti još nekoliko dana, ali neće biti lako. Predugo smo živjeli na mrvicama."

"Nema nikakvog soka u zalihama?"

"Ne. Upotrijebio sam sve što je bilo. Konjak također. Nemamo više tekućine."

Kennedy je bacio pogled prema Thrombu koji je sjedio za ključem i slao detalje o postrojenju, znamenu Zheltyane, sudbini nestalih brodova. Učinili su sve što je bilo u njihovoj moći. Ako nema vode u nekoj od zgrada, umrijet će. Prije no što se to dogodi uređaj mora biti uništen.

Ali još je uvijek bilo vremena. Ludenu se mora dati vremena da ako može dobije poruku. Teško stečene činjenice i podatke.

77

"Pretražit ćemo zgrade", odlučio je Kennedy. "Vi ostanite ovdje, kapetane. Ako se ne vratimo, znate što učiniti. Dobro, Penza, da vidimo što možemo pronaći."

Bez divove ogromne snage velika vrata nisu mogla biti otvorena. Gurnuo je jednu stranu, odškrinuo ih i izašao van gdje su se roboti polako kretali.

Zavojnica ispred njih je zasvijetlila, a onda je odozgo došla grmljavina.

Presjekla je zrak poput noža, zaglušujuća grmljavina, stlačeni zrak udario je ogromnom snagom. Visoko gore pojavio se oblik, propadao je, okrenuo se uz mali vatreni bljesak, zarotirao se, naglo promijenio smjer, usporio i zaustavio se na dijamantnoj pisti.

"Mordain!" Saratovljev je uzvik odjekivao pistom. "Kap! To je Mordain!"

13

Chemile ih je dočekao na ulazu. Blistao je, zamalo plesao od sreće, oči su mu sjajile kad je ispružio ruke.

"Kap! Penza! Bogu hvala, još ste uvijek živi!"

Luden je bio manje euforičan.

"Stvarno, Veeme, moraš li govoriti očito? Činjenica da su živi potvrđena je porukom koju smo primili. Ipak, sretan sam što ste dobro." Trepnuo je kao da ga je zapeklo oko. "Uistinu sretan."

"Ne toliko sretan kao mi što vidimo vas." Kennedy je položio ruku na koščato rame i stisnuo Chemileovu pruženu ruku. Znao je za Ludenovu čeličnu kontrolu emocija. Također je znao da čovjek nije bezosjećajan kao što izgleda. "Ali više bih volio da nismo. Zašto ste, do vraga, dopustili da vas vrtlog povuče?"

Luden je ukočeno rekao: "Uvjeravam te, Kap, bilo je to u cijelosti namjerno. Jeste li sami?"

"Još su dvojica u zgradi s tornjem."

"Samo dvojica?" Luden je napućio usne. "Bolje ih dovedite. Naše je vrijeme uistinu ograničeno. Još uvijek niste prekinuli vezu?"

"Nismo."

"To je dobro. Da jeste, i mi bismo ovdje zaglavili. Ta vaša zraka jedini je način povratka. Mora biti uništena, naravno, ali tek kad krenemo. Hoćeš li se ti pobrinuti za to, Penza? Kao što znaš, na brodu ima eksploziva."

78

Saratov se namrštio. "Moramo li ju uništiti? Mislim, ako se možemo vratiti, možemo motriti pogođeno područje. Možda se možemo čak i kasnije vratiti. Želio bih malo bolje pogledati opremu. A još uvijek nismo pregledali one zgrade."

"Nemamo alternative nego uništiti vrtlog", rekao je Luden. "Moja su istraživanja pokazala da nije nepomičan u odnosu na naš svemir. Galaktičko strujanje pomiče planetarni sustav prema njemu, i ako se ne uništi, zraka bi mogla zahvatiti naseljeni svijet. Shvaćam da imaš malo mašte, Penza, ali čak i ti možeš zamisliti što bi se dogodilo da zraka pogodi grad."

"Pripremit ćemo bombu", brzo je rekao Kennedy. "Koliko imamo?"

"Minute. Namjestite je na deset minuta. To će vam dati vremena da dovedete ostale i da krenemo." Luden je sa žaljenjem dodao: "Želio bih poći s vama, ali to ne bi bilo mudro."

"Možda ne za tebe, Jarle, ali za mene jest." Chemile je skočio do otvora. "Idemo, Penza, utrkujmo se do zgrade."

Kad su otišli, div s eksplozivom u naručju, Kennedy je rekao: "Kako, Jarle?"

"Kako smo uspjeli putovati zrakom? To je jednostavno stvar istraživanja, zaključivanja i primjene. Tvoja poruka dala mi je posljednji naputak. Modulacija je bazirana na uobičajenom uzorku slanja za naš svemir, ali primijetio sam zanimljivu varijaciju. Već sam sumnjao u pravu prirodu vrtloga i smislio provizornu metodu izbjegavanja naglog akceleracijskog tlaka. Tvoje spominjanje kompletnog energetskog izvora dalo mi je posljednji naputak. Osmislio sam heterodinsko polje koje nam je omogućilo stalnu kontrolu nad Mordainom. Priznajem da je naš dolazak pomalo nagao. Da nije bilo Veema, vjerojatno bismo se razbili. Ipak nismo i uspjeli smo zadržati energiju."

"Pomoću polja?"

"Da. Jedan od učinaka polja je oduzimanje sve energije elektronske prirode. Iz onog što si poslao u poruci, pretpostavljam kako je to dio sustava transporta koji koristi ovo postrojenje. Brod postaje negativan u energetskom smislu. Poslan je i napunjen kad stigne iznad jedne od zavojnica. To bi mu dalo ograničenu energiju, ali dovoljnu za lokalne letove i rad sustava za održavanje života. To bi također značilo, naravno, da brodovi imaju daleko veći teretni kapacitet od naših. U stvari," razmišljao je Luden, "sustav ima puno toga pohvalnog. Temeljno postrojenje bilo bi strahovito skupo, ali operativni troškovi bili bi mali."

Kennedy je strpljivo rekao: "Spomenuo si vremensko ograničenje. Pretpostavljam da polje koje si napravio slabi."

"Na nesreću, da. Uz malo vremena uspio bih smisliti neki oblik napajanja koji bi produžio naš ostanak u ovom svemiru. Jasno ti je zašto nisam želio gubiti vrijeme."

Ublažena izjava, pomislio je Kennedy. Mogao je zamisliti očajničke napore koji su upravljali životom na Mordainu. Trka s vremenom, neznanje jesu li on ili Penza još uvijek živi, ali neprihvaćanje hladne logične predaje dobivenim podacima. A onda poruka i kocka s neprovjerenom opremom. Skok u nepoznato.

79

Kompići, prijatelji, ali i on bi učinio ama baš isto.

"Gdje je Penza?" prasnuo je Luden razdražljivo. "Trebao sam znati bolje i ne pustiti Veema s njim. Sigurno skupljaju suvenire."

"Neće još dugo."

"Ponekad se ponašaju kao djeca." Luden je zatresao glavom kao u očaju, zapanjen nelogičnim ponašanjem. "Mogu shvatiti znatiželju, ali ne kada nije vrijeme za nju. Iako je Alfa-nula zagonetna -"

"Alfa-nula?"

"Tako je nazvano ovo područje. Moglo bi postojati još svemira i najvjerojatnije postoji, ali ovo je prvi koji smo otkrili. Gdje su?"

"Evo stižu." Kennedy ih je gledao kako izlaze iz zgrade, Troy, kapetan, ostali odmah iza njih. Div je u naručju nosio metalne ploče, dijagrame krugova iščupane iz zida prostorije sa strojevima. Smijao se kad ih je ugledao; Ludenove sumnje imale su dobre temelje.

Smiješak mu je iščezao kad je iznad njihovih glava na nebu ugledao brod omotan zelenom vatrom.

"Brže!" povikao je. "Veeme! Penza! Svi! Trčite!"

"Taj brod?" Luden je zurio u poliedar, krnje stošce. "Tuđinski brod?"

"Da, i opasan. Spremi se zatvoriti komoru. Neka Veem preuzme oružje. Ne." Kennedy je zastao, namrštio se. Brod je bio preuređen, moglo bi biti novih i nepoznatih kontrola, a neće biti vremena za učenje čemu služe. "Ja ću zatvoriti komoru. Ti preuzmi kontrole. Digni nas što brže možeš."

Troy je ušao posljednji. Dašćući je pao dok je Kennedy zatvarao brod i pritiskao dugme koje je javilo kontrolnoj sobi da je sve u redu. Dok se brod uzdizao okrenuo se prema kupoli. Mordain je bio naoružan i topovima i projektilima, kupola je imala i teške Dione i topove za rafalnu paljbu. Uskočio je u sjedalo, otpustio otponac i centrirao tuđinski brod na ekranu.

Trzavo im je prilazio, uzdizao se, dobivao na visini, zelena vatra kuljala je iz vrhova krnjih stožaca. Kennedy je osjetio strahoviti udar, čuo zvuk uništenog stroja, Mordain se zatresao kao da je udaren ogromnim maljem.

Pucao je, projektili su iza sebe ostavili plameni trag, trag koji je stigao i dodirnuo tuđinski brod. Crveno je procvjetalo među zelenim, energija projektila eksplodirala je pri udaru u nemogućnosti probiti trup. Zeleno treperenje sigurno je neka vrsta štita, zaštitno polje.

"Veeme!" Čuo je kako profesor poziva na interkom. "Preuzmi! Ja se moram pobrinuti za heterodinsko polje!"

80

Loše vrijeme za predaju kontrola, ali Luden je sigurno imao svoje razloge. Mordain se opet zatresao, zavrtio, tromo kao da je ostao bez energije. Kennedy je opet pucao, ovog puta Dioneom.

Pištolj je mogao raznijeti životinju veličine konja. Čovjeka pretvoriti u spaljeno, pougljenjeno ništavilo. Ovaj na Mordainu mogao je jednim hicem uništiti kuću.

Još je crvenila zamijenilo zeleno. Rastuća, šireća mrlja koja je jela metal i ispuštala ga u istaljenoj kiši. Kennedy je u nju poslao nekoliko projektila, praćenih drugim hicem iz Dionea.

Tuđinski brod na ekranu se povećao, ispario u oblaku blistave pare i postao čađava mrlja na nebu osvijetljenom srebrnim mjesecima.

"Sredio si ga!" vikao je Penza. Gledao je na ekranu kod lansirne rampe, nije mogao koristiti atomsko oružje na ovako maloj udaljenosti. "Jedan za nas, Kap! Hedlanda je osvećena!"

"Veeme!" Ludenov glas bio je napet, zabrinut. "Punom snagom, čovječe! Ulazi u zraku! Brže!"

Vrijeme je istjecalo. Bitka je predugo trajala; gubitak energije bio je prevelik. Kennedy je izašao iz kupole i potrčao do profesora koji je stajao ispred kompliciranog panela. Uređaj je bio sirov, krugovi grubo dovršeni, nepobitan dokaz očajničke žurbe.

"Problemi, Jarle?"

"Polje se ruši, a mi se ne krećemo dovoljno brzo. Ako bomba eksplodira prije no što stignemo u vlastiti svemir, vratit ćemo se u Alfa-nulu."

"Mogu li nekako pomoći?"

"Ne. Sve što možemo je čekati." Luden je zurio u kazaljku štoperice, male pokazivače raznih brojčanika. "Imali smo sigurnosnu granicu. Onaj tuđinski brod udaljio nas je od nje. Oružje koje je koristio ne samo da je iscijedilo energiju nego je stvorilo i disharmoniju u rezonantnom polju." Luden je uzdahnuo. "Sada!"

Brod se zamračio.

Bio je to nagao i potpun nestanak svjetlosti. Čak i Kellice za nuždu nisu svijetlile, kazaljke brojčanika, lampice na kontrolnim pločama, ništa.

A sa svjetlošću su nestali svi zvukovi.

Kennedy je stajao, slijep, gluh, u cijelosti odvojen od Mordaina i svega što je sadržavao. Nije ništa osjećao pod čizmama, ispod pruženih ruku. Ako su to bile čizme, ako je imao ruke. Odjednom nije bio siguran. Nije ništa mogao osjetiti, ni dodir odjeće koju je nosio, pulsiranje krvi u žilama, ulazak zraka u pluća. Srce mu nije kucalo. Nije disao. Samo mu je mozak bio svjestan.

81

Inteligencija lišena svog mesa i osjećaja lebdjela je u beskonačnoj tami.

Trajalo je sekundu, vječnost, nije bilo načina da se odredi.

A onda se svjetlost vratila, blagi sjaj koji je brzo pojačao do normalnog. Kao i tihi zvukovi, otkucaji njegova srca, disanje. Osjetio je dodir odjeće, palubu pod nogama. Pored njega, Luden se nije pomaknuo.

"Limb", prodahtao je. "Jarle, bili smo u Limbu."

"Područje između svemira", složio se profesor. Progutao je knedlu, mršavo lice bilo je preplašeno, oči umorne kao da su gledale neviđene strave. "Mjesto gdje ništa logično ne može postojati. Mogli smo onuda lebdjeti vječno, u stanju mirovanja, bez osjećaja, bez razuma."

Kennedy je čuo glasove, Penzu, Troya, kapetana, Veemov uzvik olakšanja.

"Zvijezde! Naš vlastiti svemir! Prošli smo, Kap. Kod kuće smo!"

"Bogu hvala", rekao je Luden. Zatresao je glavom vraćajući svoju čeličnu samokontrolu. "Vrlo lako je moglo drugačije završiti. Malo manje brzine i Alfa-nula bi nas povukla natrag. Ali mi spadamo u ovaj svemir i povučeni smo u njega. I, kao što je Veem rekao, kod kuće smo."

Kod kuće među poznatim zvijezdama i galaksijom za lutanje. Mirom kojeg treba održavati i Zemljom koju treba braniti. I pitanjima na koja treba odgovoriti i problemima koje treba riješiti.

A jednog dana, to će se i dogoditi.

OCR by Corry