nesvodljiva moć umjetnosti..., Žarko paić

7/30/2019 Nesvodljiva mo umjetnosti..., arko Pai

1/36

arko Pai

19

Nesvodljiva mo umjetnosti:Izmeu totalne politike i estetskoga poretka

Dosegao sam najvee dubine impersonalnosti.

J.Joyce, Pisma bratu u Dublin, Pula, veljaa 1905.

Boansko nasilje ili o tri paradigme terora

Uokruju sumranoga Korinta jo{ iz doba mitske Grke prebiva temeljnarije suvremenoga doba teror. Zastra{ivanje i prijetnja smru lanovimazajednice bezrazlonim inom rtvovanja u ime neeg {to prethodi utemeljenjupolitike zajednice nije tek fenomen moderne povijesti od jakobinskoga teroraFrancuske revolucije. Ve podrijetlo latinske rijei (terror, terroris, strava ineuveni strah, jeza, uas) upuuju na ne{to posve udovi{no i otuda uzvi{eno usvojem zastra{ujuem postojanju. Kralj Edip suoava se sa strahotnim teroromSfinge. U Euripidovoj najmranijoj tragedijiMedeja smrtonosna ljubav dovodido rtvovanja djece uz samoubilaki in Medeje ili ene u crnome. Strahotnai udovi{na priroda terora jest u tome {to mu je bestemeljnost slobodepretpostavka za bezrazlonost nasilja. A ono unosi razdor u temelj svijeta.Teror kao ni sloboda nema svoj temelj. Nije ni sredstvo niti svrha politikogaopstanka zajednice, a uvijek se (zlo)rabi u ime neke (ne)odreene svrhe kaosredstvo. Pragmatika znaenja ba{ kao u teoriji novih medija odluuje onjegovom stvarnome karakteru. Ako se ideologija pojavljuje u etiko-politikomeznaenju terora, onda je razvidno da se apsolutna redukcija suvremenoga dobakao globalnoga poretka korporativne moi tehno-znanosti i politike dogaa usvoenju svih heteronomnih sfera ivota na ideologiju. Kada sve ima znaajke

ideologijskoga djelovanja/dogaanja u svijetu kao tvorbi ideja sredstvima


2/36

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

20

politike moi, tada se nalazimo u zaaranome krugu svodljive nesvodljivostiumjetnosti, politike, religije, znanosti, tehnologije, samoga ivota na ne{toudovi{no i zastra{ujue. To nije ni{ta drugo negoli doivljaj raskorijenjenostisvijeta bez temelja.

Heidegger u raspravi emu pjesnici?, navodei stihove Hlderlina iz elegijeKruh i vino, kae da mrano razdoblje svijeta postaje iskustvo bezdana bitkatubitka. Kada vi{e ni{ta nema svoje tlo i svoj temelj svijet luta u mranomerazdoblju napu{tenosti. Nestanak Herakla, Dioniza i Krista iz svijeta svjedoiNo svjetskoga razdoblja. Ono je oskudno jer je boanskost svijeta nestala,a bia su napu{tena u svojoj bestemeljnosti od onoga boanskoga. Tadanastaje potreba za onim {to nadilazi ovo udovi{no iskustvo napu{tenosti ioskudnosti. Ali u svekolikome bezdanu ne moe se mesijanski oekivati dae nadolazei bog biti novi bog koji e nadomjestiti stare bogove. Heideggermisli ovo temeljno ontologijsko iskustvo bezdana uistinu iz najdublje mogueperspektive nemogunosti bilo kakvoga povratka starome svijetu, ali i bilokakvog brzopletoga stvaranja novih svjetova. Dogaaj je ono {to umjetnostipodaruje rije i {utnju pred udovi{nim dobom bezdana i svjetske noi.1 Pjesnicii mislioci otvaraju svjetove i kad se ni{ta od toga ne vidi i ne uje. Sainjanje(poiesis) i mi{ljenje (philosophia) stoga pripadaju jednom iskonskome dogaajusabiranja (legein) onog bitnog kao mogunosti nadolaska samoga dogaajabitnog vremena svijeta. U moderno doba umjesto racionalnoga upravljanja

sustavima svjedoimo obrat u samoj biti stvari. Ni{ta nema svoju autonomijui sve je heteronomno u sloenosti svojih emergentnih praksi. Posljedica takvogstanja jest da suvremeni globalni poredak moi poiva na fundamentalnom terorusame mree subjekata/aktera, kako onih koji vladaju tako i onih kojima se vlada.

Zaarani krug binarnih opreka uporabe terora u krajnje svrhe totalne politikevladavine vidljiv je ve u jezgri kako u revolucionarnome teroru jakobinaca tako i ukontrarevolucionarnome teroru rojalista. Neki teoretiari i kritiari neoliberalnogaglobalnoga poretka, a meu njima i filozof dekonstrukcije Derrida, na isti naingovore o sukobu ideologija Zapada i njegovih neprijatelja. Mo dravnoga teroranad tzv. rogue states (lupe{kim dravama) u ogranienim ratnim operacijama

1

M. Heidegger, Wozu Dichter?, u: Holzwege , V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8.

nepromijenjeno izd. str. 269.


3/36

Zenike sveske

21

u ime humanitarnih prava proizvodi islamski fundamentalizam s al-Quaedom kaoparadigmom globalnoga terorizma. Ne radi se o izjednaenju razliitoga u politicii ideologiji suvremenoga doba. Posve suprotno, binarne opreke apsolutnoga

vladara i njegova Drugoga govore o samoj strukturiranosti mree poretka. Iz takve

matrice nuno slijedi radikalan teror jer na njoj poiva i legitimira ga istodobnosvojom totalnom politikom iskljuenja mogunosti promjene strukturalnostisame strukture.2 Zato treba odluno kazati: teror nije odgovor na neki uzrok udru{tvu, politici, kulturi. Rije je o udovi{nome dogaaju. Njime se uspostavljamogunost, zbilja i nunost totalne politike kao anti-politike. Za{to anti-politike?Odgovor je jednostavan: zato {to je rije o razaranju smisla politike kaodjelatnosti dosezanja najvi{ega dobra u zajednici. Aristotelova odredba politike

moe se smatrati ak i u modernim devijacijama pojma politikoga odlunom zasvako daljnje shvaanje politike. Mogli bismo parafrazirati Derridau i njegov stav:

religija? Ne pitanje, nego odgovor. Teror! Ne odgovor, nego pitanje. U oba sluajaje odgovor na pitanje nuno apsurdan. Vjeruje se poput Tertulijana - credo quia

absurdum, a teror se dogaa zato {to se dogaa to da je dogaaj terora pitanje omranom dobu apsurdne logikeNovoga svjetskoga poretka.

Ona je poput binarnoga kda digitalnih novih medija logika sintetikeukljuenosti iskljuenih. Da bi binarne opreke djelovale, nuno je da sustav djelujekao metajezik Zakona (beskrajne istine, pravde i slobode).Novi svjetski

poredak poiva na ideologijskome strukturiranju moi kao brutalne prirodediferenciranja bogatih i siroma{nih, demokracije i diktature, slobode i ropstva. Naisti nain valja razumjeti avangardnu umjetnost. Ona oznaava radikalan dogaajprekida s kontinuitetom povijesnoga razvitka umjetnosti. Avangardna umjetnost

nije tek zahtjev za totalnim umjetnikim djelom. S njom se dogaaj radikalnerealizacije ivota putem estetske konstrukcije odigrava u procesu totalne politiketerora. Staljinizam i fa{izam su otuda nuno realizacija totalne politike. Kao etiko-ideologijski in ona totalnome umjetnikome djelu podaruje nadomjestak zanepovratno nestalu metafiziku auru umjetnosti. Taj je nadomjestak ni{ta drugonegoli sama ideologija totalne politike u formi estetske revolucije svakodnevice.

Ako ne{to ovdje uope jest autonomno nakon {to je razorena autonomija moderneumjetnosti kao sustava ideja, poretka diskursa i institucija umjetnikoga djelai djelovanja, tada to vi{e nije ni djelo niti ivot sam u koji se upisuje umjetnost,

2

J.Derrida,Rogues: Two Essays on Reason, Stanford University Press, Stanford California, 2005.


4/36


22

nego apsolutni dogaaj totalnoga terora kao politike bez subjekta. Do danas se napitanje o biti suvremene umjetnosti ne moe odgovoriti bez odgovora na pitanje:emu uope suvremena umjetnost ako potreba za njom ne proizlazi iz najvi{epotrebe duha (Hegel), ili iz nune mogunosti umjetnosti protiv mahnitosti bez

utjehe moderne tehnike (Heidegger), nego iz udovi{noga dogaaja slobode u igriprelaska granica neivoga i ivoga, beskonanoga i konanoga, smrti i ivota? Za{toonda uope taj teror hiperpolitizacije suvremene umjetnosti i odakle potreba zatim nadomjestkom metafizike aure koji unaprijed ima negativni prizvuk ideologijskeslube neemu profanome i nedostojnome ideji umjetnosti i umjetnika?

Nestanak temeljnoga subjekta u doba postmoderne kao {to je nacija-drava,suverenost, identitet, dovodi do toga da je u doba pluralnih subjekata/akterasvih podruja ivota politika postala politizacijom, estetika estetizacijom, a vjerafundamentalizmom. Kraj subjekta oznaava prelazak u doba struktura, matrica imrea sloenih odnosa.3 Prema tome, trijumf procesa u suvremeno doba pokazujeda je na djelu desupstancijaliziranje kako politike tako i umjetnosti, kako religije

tako i filozofije. Teror kao suvremena ideologija zastra{ivanja pretpostavlja

da je ovjek uhvaen u zamku vlastite lakovjernosti o sigurnosti egzistencije umodernome dru{tvu. No, to je tek izvanjska slika stanja stvari. Hoe li se izvestiistinska dijagnoza raspada metafizikih temelja povijesti koji su utkani u sve na{evizije i snove o nadolazeemu kao onom spasonosnome, moe se posegnutiza onim {to Walter Benjamin na tragu Carla Schmitta naziva najveim teroromuope, apsolutnim ili istim terorom. Rije je, kao {to je poznato, oboanskome

nasilju. S onu stranu Zakona i s onu stranu legitimnosti i legalnosti uope onoutemeljuje Zakon s pomou udovi{ne sile. Njezino je mjesto izvan opreka prava(uma) i sile (nasilja). Izvanredno stanje iznimku pretvara u pravilo. Kada se todogaa tada je jedini istinski povijesno-epohalan dogaaj samo u tome da sve iznjega proizlazi kao {to Platon kae da sve veliko stoji u oluji. Iz boanskoga nasiljaproizlazi logika apsolutne kontingencije dogaaja.4

[to iz toga slijedi? Ili posvema{nja otvorenost povijesti ili katastrofinidogaaj nestanka ovjeka i njegove slobode. Logika ili-ili, meutim, neutralizira

3

G.Deleuze/F.Guattari,A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London,1987.

4

W.Benjamin,Zur Kritik der Gewalt und andere Aufstze, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.


5/36

Zenike sveske

23

se u doba posthistorijskoga stanja kada se politika mo nastanjuje izvan sredi{tanacije-drave u razmje{tenim strukturama korporativnoga kapitalizma mrea ineoimperijalnih konglomerata moi.5 Postoje tri paradigme terora koje sukladnosvojim metodama i ciljevima odgovaraju kretanju svjetske povijesti, a istodobno

se ogledaju i u promjenama paradigme umjetnosti (slike). To su: (1) politiki terormoderne totalne drave protiv svojih izmi{ljenih Drugih. U nacizmu-fa{izmu rijeje o ideologijsko-politikoj figuri unutarnjega neprijatelja kao {to su idovi kojiugroavaju opstanak vladajuega naroda pojmljenog u kategorijama biologizmakao arijevske rase gospodara. U staljinizmu rije je o figuri unutarnjega neprijateljakao {to je to razvla{tena graanska klasa koja ugroava vladavinu radnike klaseposredovane apsolutnom moi Partije i drave; (2) etiki teror koji progla{avavladajui moral vladajue klase-naroda-zajednice obiajnosnim Zakonom zlai nasilja te u ime njega elje Drugih za vlastitim priznanjem potiskuje u podrujemranoga nesvjesnoga. Kao reakcija na etiki teror dispozitiva moi vladajuegaporetka pojavljuje se nuno in subverzije koji ima svoj anti-politiki karakteretikoga terora preuzimanjem moralnoga imperativa djelovanja pojedinca; (3)ideologijski teror koji sredstvima dravno-politike moi suspendira druge ideologijekao neprijateljske i subverzivne jer ugroavaju djelovanje sustava, poretka iinstitucija moi. Ali radikalna je promjena djelovanja sada u tome {to vi{e nije rijeo ugroenosti ovog ili onog sredi{ta svjetskoga poretka hegemonije i dominacijekapitalizma, demokracije i liberalnoga shvaanja slobode. U pitanju je obrana tzv.univerzalnih temelja zapadnjake civilizacije kao apsolutnih vrijednosti svijeta.

Prvi teror jemimetikizato {to se zasniva na golom nasilju politike u formipartijsko-dravnoga izvanrednoga stanja protiv proskribiranih etniko-religijskihskupina i klasa. Drugi je reprezentacijski jer se odnosi na kritiku dravno-dru{tvenoga poretka koji poiva na instrumentalnom karakteru ljudskogatijela u zajednici. Zato je uvijek rije o dru{tvenim ulogama subjekata koji nisustvarni ljudi, nego kao {to je to pokazao Marx karakterne maske dru{tveneperverzije kapitalizma. Etiki teror je stoga uvijek metapolitiki jer eli radikalnoprijei granice samozadane forme politike u ideji naelne odvojenosti liberalno-demokratske drave i graanskoga dru{tva. Takav je teror paradigmatski onaj

5

M.Castells, Communication Power, Oxford University Press, Oxford New York, 2009.


6/36


24

njemakoga R.A.F.-a s kljunom figurom univerzalne rtve Ulrike Meinhof.6Trei je integralni teror kraja povijesti. U svojem istom obliku diskurzivno-vizualne moi on pretvara ekonomiju i politiku globalnoga poretka neoliberalizmau prirodno stanje nunosti. Permanentno izvanredno stanje svjedoi neem

krajnje neoekivanome - stabilnosti u krizi. U prvom je sluaju rije o modernomkonceptu totalne politike izvanrednoga stanja i permanentne revolucije protiv

liberalno-demokratske drave i dru{tva. U drugom je, pak, tei{te na prelaskuiz totalitarne situacije u stanje neutraliziranja zahtjeva za prevladavanjemautoritarne drave u liberalnoj demokraciji. Trei upuuje, na posljetku, na to dau suvremenom dobu preobrazbe ideologijskih sukoba u nove kulturalne ratovesama ideologija postaje diskurzivno sredstvo/svrha opravdanja poretka.7

Namjesto mesijansko-apokaliptike logike izvanrednoga stanja ulazimo u stanjepermanentne krize novoga. Zato je rije o logici i-i koja odlikuje sintetiko doba novihmedija: i mesijansko doba i apokalipsa, i spas i propast, i revolucija i entropija.8 Usvim mitologijskim poretcima vrhovni Bog u pluralnome svijetu bogova djeluje istimnasiljem samo zato da bi dokazao svoju apsolutnu mo koja se uspostavlja kaoZakon. Pitati ima li Bog pravo na svoje nasilje ne samo da je teologijski besmisleno,nego jest i alogino. Tko bezrazlono stvara taj i bez-razlono razara! Teologijskoodreenje stvarala{tva u formuli creatio ex nihilo odgovara definiciji umjetnika kaodemijurga novoga. U drugom obratu Goethe kae uFaustu: Alles was besteht, istwert dass es zu grunde geht! Nasilje je stvaralako-razaralaki in uspostave novogau svijetu. Nasilje kao takvo, transcendentno koje se imanentno ne moe opravdatinikakvim instrumentalnim karakterom, jest nasilje koje ima uvijek dvostruku funkciju:(1) uspostave vjere u kontingenciju Boga i svih njegovih metafizikih atributa poputdobrote, istine, singularnosti, bia i ljepote, {to su sve transcendentalije u realizmusrednjovjekovne tomistike teologije, koje kao univerzalne ideje dre ono {to jepreostalo od svijeta u vjenoj metastabilnosti; (2) regulacije dru{tvenih odnosa

6

Vidi o tome: K.Silvermann, Tijelo mog tijela, Tvra, br. 1-2/2011., str. 183-206. S engleskogapreveo M. \urevi i L.Kova, Tbingenska kutija, Tvra, br. 1-2/2011., str. 169-182.

7

O preobrazbama shvaanja koncepta ideologije danas vidi: S.iek, The Parallax View, TheMIT Press, London New York, 2006. i .Pai,Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, IzdanjaAntibarbarus, Zagreb, 2005.

8

Vidi o tome: .Pai,Posthumano stanje: Kraj ovjeka i mogunosti druge povijesti, Litteris, Zagreb,

2011.


7/36

Zenike sveske

25

izmeu ljudi kao tehnikih odnosa izmeu stvari zahvaljujui onoj strukturalnostistrukture koja djeluje kao uzvi{ena Stvar u raspuklini izmeu prirode i kulture,transcendentnoga i imanentnoga, Zakona i elje, uma i tijela.

Boansko je nasilje bestemeljna univerzalna forma totalnoga terora strukturai matrica Stvari nad virtualnim poretkom kaosa elja. Teror stoga nema funkcijupukog sredstva za neku uzvi{enu i neprikazivu svrhu, nego jest sama svrhaboanskoga nasilja, njegova vizualna semiotika u samome kolektivnome tijelurtve.9 Teror ne moe biti pukim medijem pravde ili istine kao temeljnih naelapolitike zajednice. Preobrazba iz medija u medijalnost oznaava prijelaz izlogike sredstvo-svrha, {to obiljeava novovjekovnu politiku i znanost, u logikuemergencije i heteronomije, {to pak obiljeava suvremenu umjetnost totalneizvedbe tijela. Ovaj obrat pokazuje ne{to gotovo zapanjujue: umjetnost prethodirevoluciji dru{tvenih uvjeta moderne tako {to radikalno mijenja poredak stvari.Nije li u samoj biti pokreta povijesne avangarde izreena misao o radikalnojrevoluciji svijeta i vremena kao uvjeta mogunosti nastanka novoga ovjeka inovoga dru{tva? Revolucionarno-apokaliptiki naboj avangarde sjedinjuje stogaideju radikalne politike i estetske revolucije.10 Sloboda novoga zapoinjanja,odvajanje od nadodreenih struktura, kontingencija i emergentno polje vibracijanadolazeega otvaraju mogunosti da se svijet uope vizualizira kao tehno-znanstvena politika izvedbe tijela.11 To znai da logika boanskoga nasilja usuvremenom svijetu totalne politike globalnoga poretka neoliberalne ekonomije

i svih oblika dravne vlasti (demokracija, autokracija, plutokracija, diktatura)nije iznimkom, ve permanentnim stanjem krize i entropije. Kao dogaaj krizei entropije, teror u svim svojim formama anti-politikoga terorizma jedina jezbiljska prijetnja sustavu. Ali s druge strane teror je i njegova unutarnja za{tita

od jedine prave opasnosti - strukturalne revolucije poretka kao apokaliptikogadogaaja nadolazee zajednice.12 Kako je to uope mogue?

9

O vizualnim aspektimaNovoga svjetskoga poretka kao terorizma vidi: W.J.T.Mitchell, What DoPictures Want? The Lives and Loves of Images. University of Chicago Press, Chicago, 2005.

10

.Pai, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.

11

Vidi o tome: B.Massumi,Parables for the Virtual: Movement, Affect, Sensation, Duke UniversityPress, Durham London, 2002.

12

Vidi o tome: G.Deleuze/F.Guattari, Capitalism: A Very Special Delirium, u: S.Lothinger (ur.),

Chaosophy, Autonomedia/Semiotext(e), New York, 1995.


8/36


26

Ako je teror istodobno sekularizirano boansko nasilje bez druge svrhe osimzastra{ivanja graana/dravljana, tada je njegovo suvereno pravo razaranja samesigurnosti opstanka modernoga dru{tva istodobno autoimunizacija sustava od

neposredne prijetnje revolucionarne promjene.13 U oba sluaja je bjelodano da se

terorom ne moe nazivati bilo koja politika, nego samo i jedino moderna politikaiskljuenja javnoga djelovanja graana/dravljana u demokratskome konsenzusu oslobodi, pravednosti i jednakosti zajednice. Totalna politika moderne kao ideologija

totalitarizma poiva na strukturalnim pretpostavkama terora prema unutra iprema vani. Pritom je razlika izmeu mimetikoga terora totalitarne drave spramreprezentacijskoga terora anti-politike u autoritarnim poretcima liberalne demokracije

u tome {to je prvi teror onaj koji se provodi odozgo kao uvjet mogunostilegitimnosti sustava nasilja, a drugi se provodi odozdo protiv uvjeta mogunostisustava nasilja. Individualni teror dru{tva protiv kolektivnoga terora drave pokazujesamo to da se totalna politika danas nastavlja kao integralni spektakl korporativne

ekonomije gologa ivota u samoj matrici i mrei globalnoga dru{tva i drave. To jeparadigma autoimunogaNovoga svjetskoga poretka. U neomarksizmu Guy Deborda

i njegove teorije reprezentacije modernoga dru{tva kao dru{tva spektakla problem

odreenja genealogije spektakla zastire se metafizikim izjednaenjem triju stadijaspektakla unato njihovih bitnih razlika: (1) koncentracijski spektakl (fa{izam,nacizam i staljinistiki model komunizma); (2) difuzni spektakl (liberalni kapitalizamAmerike); (3) integrirani spektakl (globalni kapitalizam koji sintetiki svodi sve razlikeu kulturi na logiku estetizirane potro{nje).14

Izvan logike feti{izma robe kapitalizma kao dru{tvenih odnosa koji sepredstavljaju odnosima izmeu stvari tehniki karakter socijalne i kulturalnekomunikacije u vizualnosti novih medija postaje bit svake mogue komunikacije,a jezik postaje pragmatiki performativ uinkovitosti znanja kaoknow-how nepostoji ni{ta vi{e no uvjet mogunosti perverzije totalne slobode u totalnu politikuposredovanja slobode univerzalnim terorom posredovanja. Reprezentativni

13

J.Derrida, The Best and the Sovereign, Vol. I (The Seminars of Jacques Derrida), University ofChicago Press, Chicago, 2009. Vidi o tome: R.Esposito, Bios: Biopolitics and Philosophy, University ofMinnesota Press, Minneapolis London, 2008.

14

G.Debord,Dru{tvo spektakla& komentari dru{tvu spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga

preveo G.Vujasinovi. Vidi o tome: A.Jappe, Guy Debord, University of California Press, Berkeley - Los

Angeles - London, 1999.


9/36

Zenike sveske

27

karakter moderne politike kao spektakla totalne moi ideologije u formi totalitarnepolitike svoj konani stadij stoga neizbjeno poprima u boanskome nasiljuintegralne stvarnosti.

Ona postaje sama univerzalnim terorom. Spektakl slike dru{tvenih odnosau formi novih medija bri{e razliku izmeu forme i sadraja feti{izma robe. Na tajse nain teror vi{e ne moe razumjeti izvanjskom Stvari modernih dru{tvenihporedaka vladavine i artikulacije ekonomsko-politiko-kulturalne Moi. Teror jeupravo dispozitiv paradoksalnoga djelovanja suvremenoga doba. To je negativni

subjekt stabilnosti dru{tvenoga sustava, politikoga poretka i kulturnih institucijau neprestanim preobrazbama. rtva pritom vi{e nema status niti subjektaindividualnoga muenika za Stvar transcendencije i vjenosti u oima vlastitekulturalno-politike zajednice. S druge strane kolektivna rtva kao objekt terorizmanema ni{ta vi{e osim sjeanja svojih suvremenika na dogaaj totalne bezrazlonostii kontingencije zla u povijesti.15 Komemoracija rtvama integralnoga terorizmakao {to je to sluaj sa rtvama napada al-Quaede na New York 11. rujna 2001.godine dogaaj je komemoracije integriranoga spektakla. U njemu je svaka rtvaanonimna, a katarza postaje kolektivnim iskustvom muzealiziranja virtualno-

realnoga dogaaja. Kao {to u suvremeno doba novih medija teror nije sredstvopolitike nego politika svrhe bez smisla isto sekularno boansko nasilje ili nasiljekao takvo -, tako ni rtva nema smisla jer je rije o pukom kolektivnome objektu(samo)ubilakoga napada. U tom smislu je u pravu Andr Glucksmann kada pojampolitikoga nihilizma bez subjekta povezuje uz suvremeni terorizam. Subjekt teroraje masovni ubojica bez imena, a objekt bezimeni masovni ubijeni. Suvremena

umjetnost spomenike plastike izgrauje za njega imaterijalno-materijalni rtvenik uformi, dodu{e, uzvi{enoga kafkijanskoga paragrafa.Nomen est omen.

Od spomenika poginulim u vijetnamskome ratu u Washingtonu kao taktilne(i)materijalnosti besmrtnika u samome zidu do spomenika rtvama Holokaustau Berlinu arhitekta Petera Eisenmana pitanje rtve postavlja se jedino pitanjemmemorijalne muzealizacije dogaaja koji se ve uvijek dogodio u formi masovnogazloina. Problem sjeanja i arhiviranja rtve u suvremenoj umjetnosti uistinu

15

Bilo da se poziva na dravu kao na Boga na zemlji, ili je pod kapom nebeske nepogre{ivosti,teroristika diktatura eli biti svemona i sveznajua. A.Glucksmann, Trea smrt Boga, Tvra, br.

1-2/2002. str. 151. S francuskoga prevela J.Milinkovi


10/36


28

potvruje postavke Borisa Groysa da je temeljni problem suvremene umjetnostiu doba biopolitike tek tehniki problem dokumentacije dogaaja.16 Iz svega jerazvidno da teror osim {to jest unutarnja mo totalne politike fa{izma-nacizma ikomunizma, preostaje unutarnjom snagom ouvanja globalnoga poretka entropijei stabilnosti u odnosu liberalne demokracije, totalitarizma i fundamentalizma.Teror uva umreeno dru{tvo spektakla kao njegov politiko-etiko-ideologijskidispozitiv moi od unutarnje destrukcije i izvanjske revolucije. Zato je prava istinasvake mogue redukcije suvremene umjetnosti na politiku-etiku-ideologiju samoova: ostavite svaku nadu vi koji elju za radikalnom promjenom svijeta izvoditeiz onog {to je sustavu izvanjsko! Problem je u tome {to je bit totalne politike

istodobno i estetski poredak suvremenoga doba. A budui da u biti politike nemani{ta politiko, kao {to u biti tehnike nema ni{ta tehniko, kako kae Heidegger,onda je jedino vano razotkriti kako se bit totalne politike u svojoj pojavnoj formiestetike dogaaja zbiljski uope dogaa.

U biti je ovog terora bez svojeg sublimnoga izvora u Drugome (Bogu iliuniverzalnome oznaitelju) jednostavno da je to isti teror kao takav. Jo{preciznije, to je anti-politiki teror koji u svojoj destrukciji zadobiva formuestetizacije politike i politizacije estetike. Zato takav univerzalni anti-politikiteror nije ni sredstvo niti svrha transformacije svijeta ili njegove revolucije.Njegovo je djelovanje rezultat unutarnje struktura proizvodnje neprijatelja isubverzije poretka koji se ideologijsko-politiki prikazuje kao neprikaziva Stvarsama u svojoj paranoino-shizofrenoj prirodi stvari.17 Euripid uMedeji izokreecjelokupni poredak vladavine poetskoga kao estetskoga i Zakona politike grkezajednice (polisa). ena koja smrtonosnu ljubav pretpostavlja Zakonu zajedniceuzima za sredstvo svoje osvete vlastitu djecu da bi dovela poredak stvari do

krajnje metastabilnosti boanskim nasiljem. rtva je univerzalna i kolektivna.elja uzima Zakon za predmet svoje razaralake negacije.18 Umjetnost i politikau doba terora podjednako su reducirane forme osjetilnosti (aisthesis) i djelovanja

16

B.Groys, Kunst im Zeitalter der Biopolitik: Vom Kunstwerk zur Kunstdokumentation, u: Topologieder Kunst, C.Hanser, Mnchen, 2003., str. 146-160.

17

Vidi o tome: E.Hammel/R.Heinz:Jean Baudrillard: Das reine Teror Gewalt von rechts, Passagen,Wien, 1993.

18

Vidi o tome: R.Hidalgo-Xirinachs, Euripidova Medeja: Prilog psihoanalizi enske agresije i

autonomije, Tvra, br. 1-2/2009., str. 243.266. S njemakoga preveo D.Torjanac


11/36

Zenike sveske

29

(praxis) na ne{to s onu stranu osjetilnoga djelovanja uope. to to moe biti akone bezuvjetni etiki obrat estetsko-politike djelatnosti kojim se individualnopreuzima odgovornost za distribuciju boanskoga nasilja u mree dru{tvenihodnosa nadolazee zajednice!? Korak k etikome obratu, koji istodobno u sebi

sjedinjuje estetski i politiki zahtjev beskrajnoga prava subjekta da djelujesvagda onda kad je ugroen bezuvjetni moralni poredak zajednice, odgovara nesamo suvremenoj repolitizaciji umjetnosti, nego i arhajskome tragikome inu.19Paradoksalno je da oba ina sjedinjuju u sebi teror i revoluciju, logiku sredstva/svrhe i logiku emergencije i heteronomije.

Na jednom mjestu rasprave o posljedicama etikoga obrata u suvremenojumjetnosti na primjeru filmova Larsa von Triera Dogville i Clinta EastwoodaMistina ri jeka Rancire vjerodostojno pokazuje da je Lacanova inverzijaFreudove opsesije s Edipom kao nesvjesnim djelovanjem Zakona u realnosti

u opsesiju s Antigonom kao terorom etike bezuvjetnosti uspostave eljeza istinom Zakona, koja zajednicu prisiljava na svjesni izbor rtve ene kaosimbola revolucije u samome pojmu realnoga - in radikalne promjene oznaiteljaelje. Umjesto junakinje na{ega, simbolike figure ideologije ljudskih prava,koju je stvorio liberalni demokratski poredak, za Lacana je Antigona idealnom

teroristkinjom. Ona pokazuje kako je simboliki ili tajni teror u temelju stvarnogaterora politiko-ekonomskoga poretka Zapada.

20

Krajnje radikalno: umjestopitanja {to znai biti s onu stranu Lacanova tumaenja Antigone kao moderneheroine subverzivnoga terora etike rigoroznosti, valja se zapitati a {to ako niteror niti revolucija ne pogaaju bit odnosa umjetnosti i politike u suvremenodoba, nego tek skrivaju ono jedino bitno u posvema{njoj transparenciji totalne

politike kao estetskoga poretka izvedbe ivota u svojoj tehno-znanstvenojpokorivosti? [to, dakle, ako je etiki obrat u suvremenoj politici umjetnosti samortvovanje supstancije bez subjekta ili, drukije reeno, nestanak dru{tva bezdru{tvenih odnosa hegemonije i dominacije kapitala? Nemamo vi{e dru{tvokoje predstavlja bit kapitalizma, ali imamo poredak ideologijsko-politike moi

19

M.C.Nussbaum, The Fragility of Goodness: Luck and Ethics in Greek Tragedy and Philosophy,Cambridge University Press, 2001. 2. izd.

20

J.Rancire, The Ethical Turn of Aesthetics and Politics, u:Dissensus: On Politics and Aesthetics,

Continuum, London, 2010., str. 187.


12/36


30

univerzalnoga terora kapitala uope!21 Gotovo da bi se ovdje moglo kazati kakoje analogija s Marxovom kritikom etiki utemeljenih socijalizama (feudalnih,utopijskih, fundamentalistikih) nain razumijevanja suvremene situacije.Politiko djelovanje u srcu moderne liberalne demokracije predstavlja nunu

transgresiju samoga terora moderne politike kao sredstva/svrhe vladavinekorporativnoga kapitalizma. Zato je neodgodivo potrebna nova radikalna kritika

svake pseudo-politike revolucije dru{tva i njegove demokratizacije. Nedemokratizira se dru{tvo, nego se politiki u prevladavanju formi odvojenostipolitike drave i graanskoga dru{tva otvara mogunost stvaranja totalnezajednice. Ova zajednica, naime, politiki mora nuno radikalno raskrstiti sazabludama svake prirodne utopije ili natprirodne heterotopije.

[to to konkretno znai? Ni{ta drugo negoli da treba bezuvjetno i neodgodivoradikalno preboljeti sve djeje bolesti aktivistike buntovnike anti-politike,etike i ideologije malih pria poput anarhizma, ekologizma, feminizma,enviromentalizma, multikulturalizma. Treba napustiti iluziju o repolitizaciji

umjetnosti stoga {to svaki povratak politikoj ontologiji subjekta previa da jetzv. politiki subjekt otpora sustavu ve subverzivno proizveden djelovanjemsamoga paranoidno-shizofrenoga sustava, poretka i institucija korporativnogakapitalizma.22 Debord na jednom mjestu Dru{tva spektakla kae da su irazoaranje i pobuna ve uraunati u djelovanju biti spektakla. Politika subjektaradikalne repolitizacije umjetnosti u krajnjoj konzekvenciji izgleda nemonomi uzaludnom estetikom otpora. Ponajprije je to stoga {to je konstruirana iz biti

totalne politike i njegovih triju paradigmi terora: mimetikoga, reprezentacijskogai integralnoga. Suvremena umjetnost u svojem vizualnome spektaklu slike otuda

nuno poprima karakter terora integralne stvarnosti samoga ivota umjetnosti.Tehno-znanosti proizvode ivot koji je biogenetski stvoren i tehnopolitiki zatvorenu svojim posthumanim strukturama kognitivnoga kapitala: korporacije, dravei sveuili{ta. Kao {to teror integralne stvarnosti vi{e nije medij posredovanjapolitike i ideologije dru{tva i drave, nego sama slika ivota koji je postao tehno-

21

M.Foucault, The Birth of Biopolitics (Lectures at the College de France), Palgrave MacMillan, NewYork, 2008.

22

Politike ontologije novoga subjekta revolucije predmet su mi{ljenja osobito Badioua i ieka.Vidi: A.Badiou,Being and Event, Continuum, London, 2005. i S.iek, The Ticklish Subject: The Abstent

Centre of Political Ontology, Verso, London, 2000.


13/36

Zenike sveske

31

znanstveni spektakl dogaaja ivota samoga, tako ni suvremena umjetnost vi{ene proivljava krizu reprezentacije subjekta. Ona je sada suoena sa svojimjedinim bitnim pitanjem smisla opstojnosti: odakle proizlazi uope potreba zaumjetno{u u svijetu koji poiva na temelju tehno-znanosti u prostoru totalne

politike kao estetskoga poretka ivota? To nije vi{e neko usputno pitanje. Pitanjepogaa smisao suvremene umjetnosti. Umjesto da je ispunila program i vizijeavangarde o ozbiljenju totalnoga umjetnikoga djela u ivotu, ona prebiva kaokonstruktivno-destruktivni dodatak/nadomjestak (supplementkako ga odreujeDerrida u svojoj Gramatologiji) muzealizirane dogaajnosti korporativnogakapitalizma. Suvremena je umjetnost totalni estetski pogon korporativnoga

kapitalizma u svoja dva naizgled suprotstavljena lika avangarde i dekadencije,funkcije i ornamenta, politike i estetike.

O tome svjedoe tri velike konceptualne izlobe suvremene umjetnosti.Istodobno je rije o tri paradigmatska teorijska pristupa ovom problemu. Jedanje Lyotardova izlobaImmatriaux1985. godine u pari{kome centru Pompidou,drugi Viriliova izloba Ce qui arrive zaklade Cartier 2002. godine, a treiLatourova/Weibelova izlobaIconoclash u Centru za kulturu i medije u Karlsruheu2002. godine. U sva tri sluaja kustosi izlobi su teoretiari suvremenoga doba(filozofi, sociolozi, antropolozi, povjesniari umjetnosti). U prvom sluaju Lyotardpropituje mogunosti pojma uzvi{enoga u doba tehno-znanosti i kibernetikihtehnologija informacija i komunikacija.23 U drugom Virilio provokativnorealizira ideju da je suvremeni svijet vizualna implozija terora i katastrofe kao

spektakla performativno-konceptualne informatike bombe koja dokida razlikuimaginarnoga, simbolikoga i realnoga.24 Dok je jo{ Lyotardova izloba smje{tenau klasini prostor mjesta moderne umjetnosti kao {to je muzej, Viriliova jerazmje{tena na screenove i displayeve aerodroma kao ne-mjesta suvremene

civilizacije. Ono {to je nadolazee uvijek je ve aktualizirana mogunostapokalipse kao dogaaja terora i katastrofe. Politiki teror i tehnika katastrofapripadaju u isti sklop. Trea je izloba totalni koncept susreta teorije i realizacijeumjetnosti kao totalne politike-etike-ideologije u teroru slike kao transparencije

23

A.Wunderlich,Der Philosoph im Museum: Die Ausstel lung Les Immatriaux Jean-FranoisLyotard, Transcript, Berlin, 2008.

24

P.Virilio,Laccident originel, Galile, Pariz, 2005.


14/36


32

znanosti, tehnologije i politike nasilja.25 Zato su ratovi slika u suvremenoj kulturiNovoga svjetskoga poretka dokaz da totalna politika nije vi{e stvar moderne/postmoderne igre oko praznoga sredi{ta moi liberalno-demokratske i autoritarnedrave. To je dogaaj totalne konstrukcije ivota kao sluaja korporativnogakognitivoga kapitalizma, njegove entropije i njegove emergencije. S onu stranudru{tva i drave totalna politika se dogaa u imaterijalno-virtualnome prostoruintegralne stvarnosti bez subjekta i bez supstancije. Ova postavka oiglednoima prizvuk Schmittove teorije politikoga s onu stranu modernoga razdvajanjaekonomije i politike, graanskoga dru{tva i politike drave od Lockea do Hegela.

Rije je o dogaaju manihejskoga sukoba binarnih opreka sustava,poretka i institucija mree s onima koji su unutar mree postavljeni u slubinegacije sustava, poretka i institucija. Ne postoji dijalektika sinteza kaoprevladavanje/dokidanje binarnih opreka. Uvijek je, naprotiv, rije o negativnojeshatologiji Zakona, koji djeluje eljom za dovr{enjem i ispunjenjem ivota kaoZakona i njegovih temeljnih pravila. U sva tri sluaja, Lyotardovom istraivanjuuzvi{enoga u udovi{noj Stvari suvremene tehno-znanosti i njezine kibernetiketehnologije, Viriliovom povezivanju terora i katastrofe kao performativno-konceptualnoga dogaaja i Latourovom/Weibelovom konceptu suvremenogaikonoklazma kao totalne politike-etike-ideologije suvremene umjetnosti s onu

stranu znanosti i tehnologije rije je o poniranju u srce tame. S onu stranuintegralne stvarnosti dogaaja bez smisla, dogaaja kao takvoga, dogaajaistoga terora kao boanskoga nasilja u kojem vi{e nema ni{ta ni gore nitidolje, ni izvan niti unutra, u kojem se dovr{ava metafizika kao povijesno-epohalan dogaaj svijeta i ovjeka koji je odreivao sve {to jest, umjetnostu suvremeno doba ini se kao da je smrvljena u svojoj hiperproduktivno-hiperreproduktivnoj nemoi slobode da iz sebe otvori novi svijet kao dogaaj istoga je u svojoj nikad toliko slavljenoj dogaajnosti poniena do krajnjega stupnjaisu{ivanja smisla i potrebe za njom. Ponienje se ogleda u trijadi banalnosti,trivijalnosti i estetizacije okolnoga svijeta.26 Nastankom totalnoga dizajnapostindustrijskoga dru{tva koji vi{e ne uljep{ava stvarnost nego je konstruira

25

B.Latour/P.Weibel (ur.),ICONOCLASH: Beyond the Image Wars in Science, Religion, and Art, TheMIT Press, London, 2002.

26

Y. Michaud, Umjetnost u plinovitu stanju: Ogled o trijumfu estetike, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004. S

francuskoga prevela J. Milinkovi


15/36

Zenike sveske

33

u binarnim oprekama ornamenta i funkcije dolazi do posljednje mutacije

umjetnosti i ivota. Dizajn preobraava ivot okolnoga svijeta u umjetniko djeloornamentalnoga funkcionalizma. Politika estetskoga poretka moderne savr{enofunkcionira i u okruju postindustrijskoga dru{tva totalnoga dizajna biotehniki

generirane stvarnosti. Koji su uope mogui izlazi iz ove svodljivosti umjetnostina totalnu politiku i estetski poredak?

Otpor i subverzija umjetnosti:

Brochov etiki rigorizam

Problem o kojem se iznova vodi suvremena filozofijska rasprava pripada jo{

drevnoj pro{losti. Moe li se, naime, sloboda umjetnikoga djelovanja i stvaranjartvovati zbog interesa zajednice? Ili drukije reeno, ima li umjetnost legitimnopravo sebe postaviti na oltar politikoga i politike u ime neeg {to je vi{e odnje i {to je nadilazi? Sluba umjetnosti politici u na{e se doba mora s gnu{anjemodbaciti. Ali ini se da to ipak nije sluaj. tovi{e, nisu rijetki poku{aji da sesuvremena umjetnost u svojoj heterogenosti i heteronomiji podvrgava novojvrsti politizacije. Mnogo je primjera za ovu tvrdnju. U suvremenoj estetici postoje

vjerodostojni zagovaratelji repolitizacije umjetnosti. Najznaajniji su, dakako,Badiou i Rancire. Oni misle da se metapolitikim djelovanjem umjetnostimoe spasiti njezino izgubljeno dostojanstvo sfere osjetilnosti. Ve je za Hegelaumjetnost prestala biti najvi{om potrebom duha u njegovoj istini.27 Budui dasuvremena umjetnost pripada vremenu aktualnosti i da ga istodobno nadilazi,

bjelodano je da je opsesija s novim svijetom i ovjekom unutarnji pokretasvih zaokreta i obrata spram onoga {to je, metafiziki govorei, uvjet njezinemogunosti.28 Ali u samoj je suvremenoj umjetnosti ne{to uistinu problematino.Ponajprije je rije o neodreenosti podruja koju zaposjeda, a potom oneodreenosti njezinih imanentnih kategorija u odnosu spram perspektivenadolazeega vremena.

Aporija je teorije suvremene umjetnosti {to je njezina povijesnost

27

A.Badiou,Abrg de mtapol itique, Seuil, Pariz, 1998. i J.Rancire, Aux bords du poli tique,Gallimard, Pariz, 2004.

28

B.Groys, On the New, u:Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008.,

str. 23-42.


16/36


34

konstruirana aktualnost iz ideje novovjekovne znanosti i tehnike. Te kategorijenisu dobivene iz autonomne moderne umjetnosti, nego iz metodologije modernihznanosti: eksperiment, istraivanje, procesualnost, projekt.29 U odnosu spramtehno-znanosti koje suvereno odreuju proizvodnju stvarnosti danas, suvremena

je umjetnost osuena na neprestanu inscenaciju otpora i subverzije spramvlastite bestemeljnosti. To ini sredstvima, upravo paradoksalno, tehno-znanostii kulture kao nove ideologije. Pritom je kultura sama postala tehnologikom ivotakao estetskoga oblikovanja okolnoga svijeta (dizajn) i istodobno tehnopolitkomneutralnoga rje{avanja dru{tvenih odnosa kao odnosa izmeu stvari. Kao{to je danas u teoriji novih medija pragmatizam gotovo vodeom teorijskomorijentacijom, tako je svaka tehnopolitika u svojem pragmatinome voenjudru{tva i drave ideologijski neutralna. Tajna neoliberalne biopolitike gologaivota jest u tome {to sve ideologijske sukobe subjekata/aktera u globalnojentropiji odnosa moi razmatra ili sa stajali{ta racionalnoga izbora pojedincai zajednice, ili, pak, sa stajali{ta pragmatike koristi pojedinca i zajednice ubudunosti. Ideja zajednikoga dobra koja od Aristotela stoji u temelju svakepolitike i forme vladavine kao {to je demokracija postaje korporativno dobro

instrumentalno shvaene zajednice. Otuda ideologija neoliberalizma tehnopolitikiodreuje ideju dobra u smislu maksimalne racionalnosti sloene igre interesasubjekata/aktera na tri{tu.30 Ne ini se nimalo pretjeranim kad Gilles Deleuzekae: Ue nas da korporacije imaju du{u, {to je najstravinija stvar na svijetu.

Razliiti oblici otpora i subverzije ne govore ni o umjetnosti niti o politicisuvremenoga doba, budui da su obje sfere poprimile karakter neeg {to je sonu stranu estetskoga i politikoga tehno-znanstvenu proizvodnju formi ivota.Eksperimentalna priroda suvremene umjetnosti u susretu s dizajniranimokolnim svijetom zatvara krug rada i dokolice u jedinstveni svijet sustava-

ivota. Zato su otpor i subverzija nekovrsne figure dogaaja permanentnoga

29

D.Mersch, Kunstmaschinen. Zur Mechanisierung von Kreativitt, www.dieter-merschiD.Mersch,Ereignis und Aura. Untersuchungen zu einer sthetik des Performativen, Edition Suhrkamp,Frankfurt/M., 2002.

30

Vidi o tome: M.Foucault,Power/Knowledge (Selected Interviews and Other Writings 1972-1977),

(ur.. C.Gordon), Pantheon Books, New York, 1980.


17/36

Zenike sveske

35

razvitka muzealiziranja revolucije kao politikoga ina transformacije svijeta.31Otpor se uvijek dogaa kao subverzija sustava vladavine, poretka diskursa iinstitucionalnoga odreenja umjetnosti u suvremenome dru{tvu ideologijsko-politike moi globalnoga neoliberalnoga kapitalizma. Da bismo to stanje

posthumane logike djelovanja samoga sustava-poretka-institucija preciznoodredili u ovom emo se razmatranju dotaknuti pitanja odnosa terora i etike ito kroz dva naizgled posve razliita i ak disparatna umjetnika pristupa. Obasu k tome jo{ i vezana uz modernu knjievnost proze, ali uz refleksivnu analizuproblema nesvodljivosti moi umjetnosti: Broch i Kafka. Prethodno je potrebnorazvidjeti odnos tehnosfere i biosfere suvremene umjetnosti u odnosu na iskustvototalne politike. Taj pojam, naime, povezuje totalitarizme 20. stoljea i suvremenubiopolitiku. Obje sfere, tehnosferu i biosferu, pogaa iskustvo totalne politikekao estetskoga poretka. U njegovu okruju kategorije moderne umjetnosti poputautonomnoga djela, slobode stvaranja, institucije dru{tvene forme estetske

konfiguracije ovjeka postaju neoperabilnima. U ime ivota i dobra politikezajednice potrebno ih je suspendirati.

To nas vodi do prve odlune postavke ovoga razmatranja.Moderna umjetnostkao i moderna politika su u svojem zahtjevu za praktinom autonomijomtek djelatnosti neuspjele emancipacije, ali ne i radikalne slobode dogaajanovoga poetka zajednice. Emancipacija moderne umjetnosti i politike dogaase kao emancipacija modernoga dru{tva i drave od religije i teologije kaotranscendentnoga podruja realizacije ivota u zapadnjakoj povijesti. Modernapolitika postaje suverena politika moi u doba politikih revolucija i sekularizacijeEurope, a moderna umjetnost je proces emancipacije od Zakona transcendencije

kojim institucija religije upravlja kao svojim estetskim sredstvom moi u uspostavihomogenoga poretka svijeta. Politika se emancipira od teologije politike, aumjetnost od sakralnoga estetskoga poretka. Ve je Marx u spisu Uz kritikuHegelova dravnoga prava sagledao ovaj proces kao proces nune redukcijeemancipacije na graansku emancipaciju od religijske partikularnosti u djelovanjumoderne drave.32 Emancipacija je uvijek reduktivna jer se sloboda u svojem

31

Vidi o tome: .Pai,Mo nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb,2006. Epilog: Muzej nepokornosti, str. 273.-290.

32

K.Marx, Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie, u: Marx/Engels, Ausgewlte Werke, sv, I,

Dietz, Berlin, 1981., str. 9-25.


18/36


36

oslobaanju od jednoga temeljnoga naela pribliava robovanju drugome naelu.Ono je samo formalno vi{e u stupnju ozbiljenja umnih sadraja slobode. UMarxovoj kritici rije je o emancipaciji od religije kao uvjetu mogunosti voenjamoderne liberalno-demokratske politike. Pretpostavka komunizma kao zajednice

s onu stranu kraja povijesti jest, dijalektiki izvedeno, emancipacija od formalnihstruktura liberalno-demokratske politike. Demokracija zato ne moe biti stvarnomdok nije prevladan njezin formalni okvir tek politike jednakosti. Partikularnauniverzalnost graanske drave prevladava univerzalnu partikularnost religije. Na tajnain se pokazuje da emancipacija ima regulativno znaenje. Sloboda kao apsolutse oslobaa okova svoje negativne slobode. Ali u tom oslobaanju ona preostajeformalnom i nesadrajnom openito{u same ideje slobode.

Apsolutna autonomija uma u formi subjekta-supstancije realiteta uope uHegela postaje zbiljski apsolut slobode. Prema tome, samodjelatnost emancipacijeje tek redukcija metafizikoga sklopa povijesti na modernu autonomiju politike i namodernu autonomiju umjetnosti. Paradoks je ove emancipacije u tome da moderna

umjetnost kao i moderna politika u emancipaciji od kapitalistike ekonomijenisu autonomne. Autonomno predstavlja tek negativnu slobodu. To je estetska

autonomija djela. Iz nje se izvodi ideja umjetnika kao dekadentnoga subjekta

transgresije dru{tva i kulture odreene vladavinom politike ekonomije u dobamodernoga kapitalizma. Walter Benjamin u svojem eseju Zentralpark za figuruove estetske autonomije umjetnosti opravdano uzima Baudelairea. No, problem jeu tome {to je autonomna umjetnost moderne kao i autonomna politika modernoga

doba privid estetske autonomije i privid politike autonomnosti u odnosu na razornonaelo modernosti uope. To ne moe biti ni{ta drugo negoli znanstveno-tehnikikarakter apsolutnoga rada u formi svoje totalne apstraktne konkretnosti kapitala i

kapitalizma. Tehnologika odreuje dru{tvu njegov karakter, a ne obratno.33

Rezultat je ove redukcije u tome da politika i umjetnost u doba neoliberalne

globalizirane mree dogaaja gube svoju drugu autonomiju u korist apsolutnemoi korporativne ekonomije gologa ivota. Ona se sada brutalno iskazuje kaobiopolitika ekonomija ivota kojoj ni moderna politika niti moderna umjetnost vi{euope ne trebaju u svojem totalnome vladanju svijetom. Politika postaje kibernetika

33

V.Sutli,Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mi{ljenje kao kritika kriptofilozofijskog

ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. pro{ireno i popravljeno izd.


19/36

Zenike sveske

37

globalizirane ekonomije, a umjetnost autopoietika mrea dogaaja koja ima svojene-mjesto i ne-vrijeme samo zahvaljujui sintetikoj logici novih medija. Ne-mjestoi ne-vrijeme je uronjenost u digitalno okruje virtualne stvarnosti mree (network).Drukije reeno, suvremeni svijet vladavine informacijsko-komunikacijskih

tehnologija pretvara politiku u totalni spektakl virtualne igre moi bez subjekta,a umjetnost u desupstancijalizirani i deteritorijalizirani dogaaj puke estetskerazbibrige i razonode od uniformnosti gologa ivota kapitalistike proizvodnjerealnosti. Kao {to politika gubi svoje subjekte reprezentacije (tradicionalno govorei,politike stranke, sindikate, sfere drave i graanskoga dru{tva), tako i umjetnostgubi svoju supstanciju (od nepredmetnosti slikarstva Maljevia iready-madeaDuchampa do posthumanizma performativno-konceptualnoga obrata Stelarca,primjerice).34 Ovo nije niti doba velike politike kao {to je to predviao Nietzscheu svojim vizijama metafizikoga prebolijevanja epohe nihilizma, a niti doba velikeumjetnosti. Politika postaje intermedijalnost izvedbe tehnosfere, a umjetnosttransmedijalnost izvedbe biosfere. Tako je rezultat paradoksalan: umjesto istinskepolitike imamo estetsku metapolitiku, a umjesto istinske umjetnosti imamo

politiku metaumjetnost, Obje su podjednako lo{e: ili bolje, obje su podjednakonemone alternative onome {to se dogaa u znaku totalne vladavine korporativnesvjetske ekonomije gologa ivota.

Od Foucaulta do Agambena se paradigmom biopolitike naziva ta djelatnost

apsolutnoga svoenja autonomije duha na reprezentaciju moderne epistemeu formi discipline i nadzora nad cjelokupnim samopotvrivanjem ovjeka.Dispozitivi moi sjedinjuju stoga u sebi tehno-znanstveni diskurs i nadzor nadsvijetom ivota kao umjetnim/umjetnikim dogaajem slobode. Strahotnoiskustvo totalitarnih politikih poredaka u 20. stoljeu kao {to su fa{izam istaljinizam s njihovom idejom i zbiljom totalne politike, koja se simbolikiodreuje toponimima Auschwitza i Kolime, naizgled je dostatan dokaz da sezauvijek prekine s iluzijom o mogunostima umjetnosti kao uzvi{ene politikemoi u etikome obratu mesijanske nade i spasa u doba tehno-znanostii posljednjih preostataka dru{tva na temeljima vladavine kapitalistikogaustrojstva svijeta. Ipak, ovdje treba napomenuti da valja razlikovati izmeupolitike umjetnosti kao ideologijske propagande i autentine umjetnosti koja

34

Vidi o tome: .Pai,Posthumano stanje: Kraj ovjeka i mogunosti druge povijesti, Litteris, Zagreb,

2011.


20/36


38

se referira na politike dogaaje.35 U prvom je sluaju uvijek rije o estetskojpodjarmljenosti umjetnosti zahtjevima politike, a u drugome o prijelazu izestetskoga angamana u etiko-politiki prostor preuzimanja odlunostipraktine akcije. Drevno iskustvo odnosa totalne politike moi naspram slobode

umjetnikoga djelovanja postaje parabolom moderne umjetnosti koja gubi svojuautonomiju pred zahtjevima politikoga i politike. U romanu Hermanna BrochaVergilijeva smrtdijalog izmeu rimskoga cara Augusta i pjesnika Vergilija prelazigranice metafore, alegorije ili simbolikoga govora o demonskoj moi politike inevinoj moi ma{te umjetnosti. U pitanju je ne{to {to nadilazi cara i pjesnika udoba imperijalnoga ovladavanja svijetom. Paradoks je u tome {to August nastoji

spasiti zajednicu od propasti uvoenjem izvanrednoga stanja. Ono suspendirarepubliku uvoenjem neograniene politike moi imperatora s idejom uspostaveRimskoga carstva na neodreeno vrijeme. Pitanja politike vladavine republikaili diktatura? mjere se sa stajali{ta povijesne trajnosti ideje Rima uope. CarAugust stoga usrdno moli pjesnika Vergilija da ne spaliEneidu. Spjev uzvi{enoga

govora utemeljuje smisao ivota Rima kao ideje univerzalne politike slobode.Jezik mitske poezije stvara duh naroda. Ta metafizika ideja o jeziku koji politikojzajednici omoguuje bitak prisutna je sve do suvremene preokupacije mi{ljenjanadolazee zajednice.36 Od umjetnikoga djela ini se da ovisi sudbina svijeta.Paradoks je i neuveni cinizam dijaloga izmeu cara i pjesnika u tome {to politikapreuzima ovlasti umjetnosti, a umjetnost postaje bezobzirnom politikom terora.

U krajnjoj instanciji, Vergilije posee za fiktivnim terorom samoubilakoga inaspaljivanja svojega djela da bi zajednicu spasio od degeneracije slobode utotalitarnu politiku Voe.

Etiki in rtvovanja autonomije djela u ime vi{e istine no {to je estetski in

35

J. Rancire, The Paradoxes of Political Art, u:Dissensus: On Politics and Aesthetics, Continuum,London, 2010., str. 134-151. Vidi i razgovor Rancirea s P.Hallwardom: Politics and Aesthetics,Angelaki:

Journal of the theoretical humanities, Vol. 8, br. 2/2003., str. 191-211. Zanimljivo je da suvremeni belgijskislikar Luc Tuymans, za kojeg se vee etiketa politikoga umjetnika zbog portreta Condoleezze Rice,biv{e dravne tajnice State Departmenta u administraciji predsjednika SAD-a Georga W. Busha, kao inajpoznatijeg njegova rada, slike Mrtva priroda izloene na Documenti u Kasselu, a koja se izravno referirau simboliko-reprezentativnome znaenju na teroristiki in ru{enja Twinsa u New Yorku 11. rujna 2001.godine, u jednom razgovoru odluno tvrdi da nije politiki umjetnik. A potonju tvrdnju obja{njava time da jepolitika propaganda, a ne umjetnost.

36

G.Agamben,Die kommende Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003.


21/36

Zenike sveske

39

dogaaja ljepote kao kontemplativnoga uitka u slobodnoj igri ma{te sa sobomprelazi granice danas opstojeega postajanja politike mesijanskim dogaajemnade i spasa u nadolazeoj zajednici, kakvu zastupa, primjerice, Agamben.37 Ovdjese neemo upu{tati ni u kakvo tumaenje Brochova romana. Bit e dostatno

podsjetiti da je njegov radikalni in progla{enja estetike i politike istom logikomraspada vrijednosti u moderno doba put spram onoga arhajskoga i istodobnoproblematinoga rje{enja sukoba izmeu moi totalne politike i autonomijeumjetnikoga djelovanja.38 Odmah valja kazati da se pod pojmom umjetnikogadjelovanja misli na jedinstvo ivota i umjetnosti kao djela koje zadobiva svojuformu i materijalnost u prostoru i vremenu apsolutnoga dogaaja. U tom smisluBrochov je odgovor in etike nesvodljivosti umjetnosti. Ona pripada sferinegativne slobode umjetnosti, a ne pozitivnome samoutemeljenju etikogaina. Teror je ovdje simboliki izveden iz rtve koju pjesnik ima na raspolaganjuu sudaru s onom vrstom moi u zajednici, a koja sebe predstavlja jedinolegitimnom i moguom. Apsolutna kontingencija totalne politike umjetnost nepodvrgava tek svojim instrumentalnim svrhama. U doba moderne politike tei sepotinjavanju svakog fenomena onom vi{em ak i vlastitome samoodreenju.August nije vladar neke suverene moderne drave. Suveren Rimskoga carstvaje iznad zakona. Politiko se u doba imperijalne suverenosti utemeljuje inomboanskoga nasilja suspenzijom republikanskoga poretka na neodreenovrijeme. Suveren bez suverenosti moe vladati samo ako Rimsko carstvo - kaosamoutemeljenje ideje svjetske moi politike - poiva na ideji republikanizmaslobodnoga graanina/dravljanina. Paradoks je naizgled u tome {to je nespojivostdvaju politikih pojmova u spojivosti njihovih sadraja: republika pretpostavljacarstvo za svoje samoodreenje slobode iz duha prosvjeivanja barbara.Umjetnost, tonije epsko pjesni{tvo, u svojem arhajskome zazivu bogova upravoje taj jedino preostali in duhovnoga utemeljenja politike. Beskrajno carstvoslobode jest apsolutna sloboda s onu stranu moderne dijalektike dru{tva-drave.Vano je istaknuti da se moderna politika ne moe svesti na tehnologiju moivladanja masama. Posrijedi je ne{to mnogo vi{e od instrumentalnoga karakteravladavine. Iskustvo totalitarizma uistinu je ovdje udovi{no zato {to paradigmalogora kao topologije moderne ne odgovara ideji modernosti uope.

37

G.Agamben, State of Exception, The University of Chicago Press, Chicago London, 2005.

38

H.Broch, Vergilijeva smrt, SN Liber, Zagreb, 1979. S njemakoga prevela T. Stama i H.Broch,Duh

i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemakoga preveo N.Petrak


22/36


40

Naime, logor nije tek dokidanje suverenosti nacije-drave u totalitarnomeshvaanju politike. Posrijedi je dokidanje bilo kakve ukorijenjenosti i zaviajnostiprirode u samoj ideji ljudske prirode. S logorom u srcu modernoga shvaanjanacije-drave nestaje razlikovna priroda ivotinje i ovjeka u stroju za masovnoistrebljenje.39 Logori nisu stvar neke odreene nacionalne politike moderne,bila ona fa{istika ili komunistika. Radi se o prevladavanju/dokidanju granicamodernoga poretka nacija-drava i uspostave svjetskoga carstva moi bezikakve veze s prirodom i kulturom. Najznaajnija je konzekvencija teorijetotalitarizma u djelu Hannah Arendt stoga ne{to dalekoseno za suvremenorazumijevanje (ne)mogunosti politike kao etikoga ina obrata vrijednosti.Naime, njezina je temeljna postavka ta da totalitarizam razara moderni poredak

dravnih politika i u svojoj permanentnoj ontologijskoj revoluciji zahtijevauspostavu totalne zajednice/carstva na temelju ideologije nacije-rase (fa{izami nacizam) ili ideologije besklasne zajednice rada (komunizam).40 Kraj povijestikao povijesti razlike izmeu pojma i zbilje politike razrje{ava se totalnompolitikom udovi{ne zajednice u formi logora. Univerzalni stroj homogenosti kojipotrebuje umjetnost samo kao estetsku tehnologiju moi u svojoj udovi{nojuzvi{enosti bez subjekta sada preuzima posljednju formu perverzije. Radi se o

zabrani govora o svojem zloinakome karakteru u ime neprikazivosti samogadogaaja bilo kakvim estetskim sredstvima. Etiki in zabrane govora o tomdogaaju neuvenoga zloina nad ovjeno{u postaje uvjetom mogunostisvake budue metapolitike. Tek iz lingvistikoga ikonoklazma estetikeuzvi{enosti nastaje obrat iz etike u politiku dogaaja. Formulirajmo to ovako:bez zabrane govora o udovi{noj prirodi Holokausta ne postoji mogunostbilo kakve politike dogaaja u formi estetske metapolitike. Drugim rijeima,bez politikoga ikonoklazma liberalne demokracije kao zabrane govora ovlastitim crnim rupama sukrivnje za povijesni dogaaj neovjenosti uope, nepostoji mogunost repolitizacije umjetnosti. Svaka je repolitizacija umjetnostinuno estetsko-politiki dogaaj obnove onog {to sam Benjamin u svojemformalno neutralnome spisu i istodobno teorijski dalekosenom za suvremenuumjetnost Umjetniko djelo u razdoblju njegove tehnike reproduktivnosti iz1935/1936. godine postavlja kao credo svih dana{njih refleksija o nadolazeoj

39

G.Agamben,Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford California, 1998.

40

H.Arendt, The Origins of Totalitarianism, Harcourt Brace, Jovanovich, New York, 1973.


23/36

Zenike sveske

41

zajednici (Agamben, Nancy, Derrida). Radi se, kao {to je poznato, o postavcida se film kao paradigmatska umjetnost modernoga doba i kao medij nestanka

aure umjetnikoga djela (autonomnosti umjetnosti) mora shvatiti istodobnopropagandom i dogaajem nadolazee zajednice komunizma protiv istoznaneuporabe filma propagandom fa{izma. Avangardna je umjetnost u ideji stogabitno radikalna politizacija estetike. Ve je u Benjamina pitanje estetizacijepolitike i znaenje filma kao tehnologije i kulture odluno ideologijsko-politikopitanje: kako i na koji nain nadolazea zajednica istinske politike komunizmatreba djelovati da bi masovni subjekt umjetnosti (publika) bio u stanju doivjetiono {to sam dogaaj umjetnikoga djela reproduktivno izvodi na scenu svjetskepovijesti? To je svetkovina dogaaja nadolazee aure suvremene umjetnosti. Onapostaje politiko-estetskom revolucijom samoga ivota.41

Spor izmeu postmoderne estetike uzvi{enoga u Lyotarda i radikalnerepolitizacije umjetnosti kao novoga estetskoga poretka suvremene umjetnosti

u Rancirea preostaje i nadalje izazovom za izlazak iz zaaranoga kruga etike,politike i estetike. O toj kontroverziji i implikacijama na pitanje o bestemeljnosti

suvremene umjetnosti u odnosu na medijski proizveden svijet znakova bez

znaenja bit e jo{ govora na drugom mjestu. Napomenimo tek ovdje da je svakipolitiki konstruktivizam istodobno i estetski dekonstruktivizam, {to znai da jesvaka estetizacija suvremene politike nuno i repolitizacija suvremene umjetnosti.Budui da je rije o istome u ideologijsko-politikim razlikama bjelodano je dase radi o binarnim oprekama desne i lijeve kulture kao politike artikulacijeideja. Nemogue je da u repolitizaciji umjetnosti moe doi do uskrsnua idejeo novome ovjeku III. Reicha, kao {to je nemogue da u estetizaciji politikekao spektakla moe doi do obnove Staljinova kulta u formi postmodernogamedijalnoga cirkusa. Prva je lijeva politika kulture, a druga desna kulturnapolitika. Dogaaj koji im daje relacijsku osnovu jest doba koju Jonathan Beller natragu Marxa, Deborda i Deleuzea nazivakinematikim nainom proizvodnje.42 Gdjeje rije o estetizaciji i politizaciji nedostaje estetika i nedostaje politika dogaajasamoga. Gdje je, pak, rije o nesvodljivosti etikoga ina ispred estetike i politike,

41

Vidi o tome: .Pai, Povratak aure, u: Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti,Litteris, Zagreb, 2006., str. 101-127.

42

J.Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle ,

Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.


24/36


42

kao u sluaju Brochove razorne metafizike vrijednosti, koja se suprotstavlja kiuestetsko-politikoga projekta totalitarne vladavine fa{izma, problem je u tome {tose etika uvijek svodi na bezuvjetnu logiku performativnoga ina trebanja. Ono{to je ovdje potreba ne proizlazi iz vrijednosne kritike umjetnosti kao politikoga

kia u bilo kojoj formi dravne umjetnosti (Nazi-Kunst ilisoc-realizam), nego izstrukturalne nunosti prevladavanja potrebe za etikim inom male kritike. Ucjelini, pitanje odnosa moi politike i moi umjetnosti jest temeljno pitanje oontologijskome karakteru zajednice koja poiva na razdvojenosti etike, politikei umjetnosti. U tom pogledu je Brochov rigorozni etiki esteticizam istovjetanmesijanskome teroru: Da, treba zapalitiEneidu jer je Rim nedostojan njezinenadideologijske veliajnosti! Problem je samo u tome {to suvremeni svijet kaorealizacija tehno-znanstvene utopije/distopije o vladavini udovi{nih strojevaivota u formi kapitalistikoga razvitka vi{e uope ne potrebuje utemeljenje kojeim je podarivala umjetnost u jeziku poezije i slikarstva. Zajednicu vi{e ne odreujepolitika mo refleksivnoga uma, nego tehno-geneza u formi mitopoetskevizualizacije. Ona sada iz same sebe, dakle, imanentno i kibernetiki opravdavasvoju bestemeljnost. Politika i umjetnost postaju medijalne prakse globalnoga

stroja samoproizvodnje svijeta, konstruktivno-destruktivne mree komunikacijebez konanoga smisla i bez vidljivih subjekata izvedbe. Sve funkcionira savr{enometastabilno i entropijski funkcionalno zato {to svijet ne odreuje otvorenostbitkovno-povijesnoga dogaaja, nego mahnitost konstrukcije bia iz duha totalneproraunljivosti i izmjerljivosti bezmjernoga. Metafizika, novovjekovna znanost imoderna tehnika ine trijadu povijesno-epohalne moi.43 Samo se u toj trijadi odnovoga vijeka moe opravdano govoriti o pojmu svijeta kao metafizikoga sklopa.

Na taj nain mit o umjetnosti kao nesvodljivoj moi ma{te s onu stranu dobra izla profane ideologije svijeta postaje sam etika ideologija bezuvjetne rtve i otudanekovrsni estetski teror s pozitivnim predznakom. Broch je u raspadu vrijednosti vidioponajprije totalni raspad metafizike cjeline svijeta (Bog, bitak, bit ovjeka). Buduida se tom raspadu ne moe suprotstaviti ni{ta partikularno, nikakva autonomnaumjetnost larpurlartizma, tada je ve sam in desupstancijaliziranja umjetnostipotraga za novim subjektom revolucije svijeta kao etiko-estetskoga dogaaja.

43

M.Heidegger,Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und

der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.


25/36

Zenike sveske

43

Nakon Joycea ne moe se vi{e pisati roman!44 Rezultat je ove zamjene poloajada umjetnost ne postaje politikom, kao {to ni politika ne postaje umjetno{u. Upitanju je, naprotiv, jedna te ista logika djelovanja. Na dva razliita naina eli sedoi do ozbiljenja krajnjega cilja: totalnoga prostora-vremena dogaaja vibracije

beskonanosti u konanome i konanoga u beskonanome. Negativna eshatologijatotalne politike moi svoje djelovanje zato nuno mora razumjeti ili kao permanentniteror ili kao permanentnu revoluciju. Formalno govorei, prvo odreuje nacizam, adrugo staljinizam. Moderna nacija-drava vi{e nema svoje utemeljenje ni u emudrugome negoli u bezdanu vlastite sudbine koja smjera s onu stranu konanostisvih granica suverenosti. Problem je, dakle, u tome {to se izlaz iz ovoga sraza titanaapsolutne moi i anela bez moi pokazuje u nemogunosti stvarne alternative uonom nesvodivo etikome. Umjetnost kao ni politika ne pronalaze svoje rje{enje uetikome inu, nego ga naizgled paradoksalno omoguuju time {to suspendiraju bilokakvu njegovu djelotvornost osim kao rtvovanje vlastite autonomije (umjetnosti idjela) inom terora spram totalne politike, koji sam postaje anti-politiki in jedneuniverzalne politike terora. U Brochovu romanu Vergilije nakon spekulativno-dijalektikoga pregovora s carem Augustom etiki biva nagovoren na poraz vlastiteetinosti. U ime arhajske i nadolazee zajednice on pristaje svoje djelo predatisuverenu drave-imperija kao zalog smisla povijesti. Da bi zajamilo vjenostRimu djelo njegova estetskoga utemeljenja mora preostati bez obzira na spor

44

Ispada gotovo da je pjesni{tvo/knjievno stvarala{tvo moralo proi kroz svaki pakao lart pourlarta, prije nego {to se moglo podvrgnuti iznimnoj zadai da sve estetsko prebaci pod vlast etikog, gotovokao da je sve vrijednosne sveze trebalo stvarno proivjeti do kraja, kako bi iz raspada patetinosti moglonastati ono komino sastavnica koja inae u Goetheovoj totalnosti nedostaje. Jer i novoj ozbiljnosti, novojmetafizici i umjetnikom djelu, svoj toj novoj odgovornosti pjesnikog, moralo je prethoditi jedno sveopemrvljenje, ona duboka skepsa koja nije samo goetheovska nego i kantovska. Joyce je u potpunosti nasebe preuzeo tu golemu odgovornost. Uliks zacijelo nije nikakavBildungsroman u goetheovskom smislu,njemu je s time zajedniko samo to {to predmnijeva autorovu najdublju izgraenost i njegovu najradikalniju

univerzalnost. Ali kako se sve etiko, ako nee zapeti u nekom dogmatskom moraliziranju, mora zasnivatina nekom nadreenom sustavu, i jer sve satirino i komino, ako se hoe podii u jednu nadreenu ivaeu sferu, mora biti ukorijenjeno u totalnosti ivota, i jer se ta totalnost moe postii i odrediti samoiz onog ja, ili kaimo upravo iz transcendentalne svijesti, to i umjetniko djelo koje je na sebe u cijelostipreuzelo novu zadau spoznaje, mora jednom zauvijek uvrstiti svoje logino mjesto u krajnjoj sferi togaja, u sferi kozmikog humora. To je sfera platonovskog, a time i samog filozofskog. Zbog toga je i takobezuvjetno potrebno da kozmogonija kojoj Joyce stremi sa svim svojim vladanjem stilskim sredstvima, sa

svim pokazivanjem bia i svom ironijom, da ta kozmogonija koja se razvija iza Uliksa naposljetku rezultiraplatonovskim sustavom, prerezom svijeta, koji pak nije ni{ta drugo nego presjek kroz jedno ja, kroz ja koje

je ujedno i sum i cogito, logos i ivot istodobno koji su opet postali jedno, simultanost kroz koju se ljeskajedinstvo religioznog po sebi. H.Broch, James Joyce i sada{njost, u:Duh i duh vremena: eseji o kulturi

moderne, str. 72.


26/36


44

etike (umjetnosti) i politike (moi). Umjetnost preuzima na taj nain etiku moprevladavanja konanosti u beskonanosti, vremenitosti u vjenosti. Drugi koji jeiz posve drukijih razloga htio zapaliti svoje djelo, ako nas svjesno ne vara njegovprijatelj Max Brod sauvav{i rukopise iDnevnikiPisma koji su svjedoanstvo bitiumjetnosti s onu stranu aporije modernosti, jest, dakako, Franz Kafka.45

Kada elja postaje Zakonom ili

o nemogunosti iskupljenja: sluaj Kafka

No, dok se u sluaju Brochove metafizike alegorije radi o odnosunesvodljive moi umjetnosti i totalne politike kao odnosu nesvodljive etikedimenzije umjetnikoga djelovanja djelo i dogaaj ivota su jedinstvototalnoga performativnoga ina umjetnika u Kafkinu sluaju parabolapostaje paradigmom mi{ljenja/pisanja s onu stranu metafizikih oprekaZakona (transcendencije) i procesa istraivanja razloga krivnje subjekta bezsupstancije. Nemogunost etikoga djelovanja koje prevladava nunost Zakona(transcendencije) i elje subjekta kao tijela bez organa (imanencija) dovodi dotemeljne aporije suvremenoga doba. Ona se moe odrediti na sljedei nain:umjetnost i politika postaju preobrazbe totaliteta ivota u ne{to samome ivotuudovi{no {to tek omoguuje metafizike opreke moraliteta (savjesti i krivnje)i praktinoga djelovanja transformacije dru{tvenih odnosa (subverzija Zakona).Ono udovi{no je mrea rizomatske strukture ivota. Iz nje proizlazi nadzornimehanizam moi, koji prethodi slobodi djelovanja. Aporija je, dakle, u tome {tou Kafkinu sluaju umjetnost kao elja same slobode u njezinome pisanju tijelanuno mora sebe reproducirati kao dogaaj preobrazbe samoga tijela slobode.Ako je proces preobrazbi beskrajan te se stoga ni jedno bie ne moe zaustaviti usvojem fiksnome identitetu, tada je problem odnosa umjetnosti i politike u tome

{to vi{e ne vrijede nikakva pravila metafizike i nikakvi etiki obrati subverzije irevolucije. Ako tako ne{to ne vrijedi, {to jo{ uope pokree mraan svijet bezsmisla u kojem kljune rijei parabolizma nemogunosti kretanja i dosezanja ciljaodgovaraju kljunim rijeima suvremene umjetnosti procesu i preobraaju?Ne treba zaboraviti da je Kakfina knjievnost uvod u tehno-bestijarij svijeta kaonadzornoga mehanizma reprodukcije bia u stalnim mutacijama. Ono spram egase kretanje etikoga ina elje za pravdom i istinom usmjerava, u praznoj se

45

F. Kafka, Odabrana djela: Dnevnik, Zora, Zagreb, 1968. S njemakoga prevela T. [egedin


27/36

Zenike sveske

45

eshatologiji vremena pomie u nadolazee. Ono se neprestano odgaa, a samokretanje postaje istina procesualnosti. Iza vrata uvijek su druga vrata, a dvorac

je uvijek negdje s onu stranu. Problem s kojim se susreemo u razumijevanjuodnosa umjetnosti i politike u svjetlu Kafkina metafizikoga parabolizma

Zakona i slobode/elje nedvojbeno je problem tzv. postmetafizikoga obrata.Kako misliti i autopoietiki djelovati u svijetu u kojem vi{e ni{ta nema snaguZakona transcendencije osim samoga Zakona imanencije kao preostale moiredukcije svetoga na svjetsko-povijesne derivate metafizike? Umjesto Zakona(transcendencije) ija su vrata zatvorena, nalazimo se u situaciji otvorenosti bezvrata, ali uz djelovanje snage neiskazivoga/neprikazivoga umnaanja Zakona. Ujednom od Ulomaka iz Apokrifnih Evanelja Borges kafkijanski kae: Vratabiraju, ne ovjek! Ve je Benjamin u svojem eseju o Kafki iz 1934. godineobjavljenim u asopisuJdische Rundschau postavio odluno ovaj problem tzv.tumaenja Kafkinih djela: Postoje dva naina proma{aja smisla Kafkinih djela.Jedan je tumaiti ih onim prirodnim, a drugi natprirodnim. Oba, i psihoanalitiko iteologijsko tumaenje, jednako proma{uju ono {to je bitno.46

O emu je zapravo ovdje rije? Benjamin ne govori ni o emu drugome negoli oproma{aju tumaenja Kafkinih djela. Nije li paradoksalno da je povijest tumaenjaKafke povijest proma{aja tumaenja onog jedinoga {to je bitno - nesvodljivemoi umjetnosti naspram nesvodljive moi religije, politike, filozofije, znanosti. Uisku{enju smo da isto primijenimo i na povijest tumaenja Benjaminova mi{ljenja.Ne samo stoga {to je danas Benjamin kanoniziran kao ne-marksistiki mislilacidovske eshatologije i mistike, koji u suvremeno doba izaziva pozornost zato {toje predskazao vladavinu tehnologije nad estetskim preostatkom u suvremenojumjetnosti medija (film i fotografija), nego jo{ vi{e zbog njegovih analiza nasiljai politike u okruju totalitarnih poredaka s mesijanskim rje{enjem svjetskepovijesti kao kraja povijesnoga vremena i kao vladavine vremenitosti vjenogatrenutka ekstaze (Jetz-zeit). Ako se, dakle, Kafka ne moe razumjeti nikakvimpsihoanalitikim kljuem, tako se jo{ vi{e ne moe iscrpiti njegova zagonetkau teologijskome shvaanju eshatologije i mesijanstva. Nije li to svojevrstanhod u mjestu i unutarnja samokritika Benjamina koji Kafki prilazi otvoreno sonu stranu prirodnoga i natprirodnoga? Dok je za Benjaminovo reduktivno

46

W. Benjamin, Franz Kafka, u:Illuminations, (ur. i predgovor H.Arendt), Schocken Books, New

York, 1969., str. 127.


28/36


46

kanoniziranje usuprot tragova Marxa i zapadnoga marksizma frankfurtske kritiketeorije dru{tva (Horkheimer, Adorno, Marcuse) zasluan njegov ivotni prijatelj iidovski teolog Gerschom Scholem,47 postoji jedno posve drukije itanje Kafke.S Benjaminom ono dijeli stav o kritikome prolazu i prijelazu kroz ove dvije

redukcije: psihoanalitiku i teologijsku. Rije je o knjizi Deleuzea/Guattarija oKafki. Osnovne postavke knjige smjeraju radikalnome ovosvjetovnome obratuspram Zakona (transcendencije) kao ispunjenja elje subjekta za pravdom iistinom u procesu postajanja svijetom preobrazbi bivanja/postajanja.48

Umjesto teologijsko-metafizikih spekulacija, koje jo{ krase i itanjeBenjamina o Procesu i Dnevniku , sada se poku{ava otvoriti mogunostnesvodljivosti upravo onih dimenzija moderne umjetnosti koje naizgled sKafkom nemaju nikakve dodirne sveze. To su podruja politikoga, etikogai ideologijskoga. Zaudno djeluje kada se zna da Deleuze/Guattari u svojimdjelima antihegelovske i antipsihoanalitike usmjerenosti nastoje umjetnostiak i za razliku od filozofije kao konceptualne arhitektonike podariti najveumo novoga, ne polazei od njezine prividne autonomije, nego, naprotiv, odtemeljnoga stava povijesne avangarde o postajanju ivota umjetnikim djelom/dogaajem.49 {to se ovdje podrazumijeva pod pojmovima politikoga, etikogai ideologijskoga? U skladu s Deleuzeovim mi{ljenjem imanencije, ne postojini{ta fiksno i bitkovno opstojee. Svaka mogua ontologija umjetnosti veje uvijek procesualno strukturiranje bitka kao dogaaja postajanja/bivanja.Umjesto hegelovske dijalektike s kljunim pojmom posredovanja negacije dokonanoga stadija dokinute i prevladane negacije negacije, uspostavlja sezakon imanencije samih pojava u tjelesnoj umreenosti dogaaja. Na taj senain ono metafiziko preobraava u naelo fiziko-ekspresivnoga. To znai dapostajanje/bivanje u procesualnosti strukturira sam dogaaj. U dogaaju se

47

G. Scholem, Walter Benjamin i njegov Aneo, u: W.Benjamin,Novi Aneo, Izdanja Antibarbarus,Zagreb, 2008., str. 127-172. S njemakoga prevela S. Kneevi

48

G. Deleuze/F. Guattari, Kafka: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press,Minneapolis London, 1986.

49

G. Deleuze/F. Guattari, What Is Philosophy?, Columbia University Press, New York, 1994. Vidi otome: .Pai, Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti, u:Posthumano stanje: Krajovjeka i mogunosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-272. i .Pai, The Body-Image asan Event: Deleuze and Vibrations of Contemporary Art,Diapositiva-Phainomena, Vol. XX/79, November

2011., str. 69-94.


29/36

Zenike sveske

47

razlika i ponavljanje zbivaju na nain refleksivne razlike. Iz nje se, pak, izvodi mosimultane reprodukcije virtualne stvarnosti onog {to jest.

U biti procesualnosti, pak, dokinuta je metafizika shema vladavine

novovjekovnoga naela kauzalnosti i teleologije (uzrok-svrha). Dokinuemtemeljne metafizike sheme novovjekovlja, postaje bjelodanim da se vi{e ne moemisliti odnos jedne sfere spram druge kao odnos nadreenosti i svodljivosti, negokao odnos emergencije i autopoietike proizvodnje same stvarnosti. Politika se nemoe uspostaviti pukom ovosvjetovnom djelatnosti promjene stanja u dru{tvui dravi. Naprotiv, ono politiko istodobno ini virtualnu mogunost promjeneobjektivnoga stanja i subjektivne situacije umreenih aktera dogaaja. Isti jenain mi{ljenja onoga etikoga i onoga ideologijskoga. Problem je u tome {tose politiko-etiko-ideologijsko ne moe vi{e misliti radikalnim nadomje{tanjempsihoanalitiko-teologijskoga kao metafizikoga s onim postmetafizikim. Politikapostaje politizacija dru{tva onda kad je dru{tvo kao moderni stroj artikulacije

moi klasno-socijalne diferencijacije u stanju entropije. Teror i revolucija usamom srcu dru{tvene entropije omoguuju mu novu formu stabilnosti upermanentnim krizama. Vano je naglasiti da se Deleuzeova filozofija imanencijene moe reducirati na postmetafiziko mi{ljenje novoga empirizma ili, pak,novoga realizma.50 Iz toga slijedi da u Deleuze/Guattarijevom itanju Kafkinihdjela na putu spram minorne knjievnosti ono {to jest razlika i nesvodljivadrugost jest istodobno sam koncept pisanja u formi asemblaa i stroja tjelesnihinskripcija procesualnosti dogaaja. Dogaaj je to preobrazbe samoga dogaajau svojoj biti. Pritom je pitanje nesvodljive drugosti posve drukije negolirazumijevanje pojma etiki nesvodljivoga Drugoga koji omoguuje bezuvjetnuljubav spram blinjega (Lvinas). Nesvodljiva je drugost ono {to Deleuze jo{od svojeg prvoga spisa Nietzsche i filozofija otvara kroz ontologijski koncept

vjene preobrazbe odnosno bivanja/postajanja (Werden) bitka u procesualnosti.51Nesvodljiva drugost ne moe biti Drugi koji je ne{to bitkovno fiksno, isti identitetbez razlike, nego neprestano drugi Drugi, ono umnoeno i beskrajno nesvodljivomjesto susreta konanoga s beskonanim. Umjetnost je za Deleuzea upravo ono

50

Vidi o tome: A.Badiou, Deleuze The Clamor of Being, The University of Minnesota Press,Minneapolis London, 2000., i .Pai, Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija, u: Zaokret, Litteris,Zagreb, 2009., str. 211-381.

51

G. Deleuze,Nietzsche et la philosophie, P.U.F., Pariz, 2005.


30/36


48

isto {to Kafka prikazuje u svojim djelima minorne knjievnosti. Imenovat emoto procesualno{u preobraaja ili emergentnim dogaajem vjene preobrazbeistoga u razlici.

Umjesto metafizikih spekulacija o krivnji i iskupljenju u eshatologijsko-mesijanskome prostoru Posljednjeg suda kao vremena ispunjenja Zakona u

pravdi i istini totaliteta ivota, naglasak je premje{ten na ne{to imanentno samojKafkinoj ideji pisanja. To je heterogenost elje bez transcendentalnoga oznaitelja.Mit o iskupljenju nestaje ve samim inom nemogunosti krivnje kao etikogaina refleksije bez politiko-ideologijskoga sustava i diskursa institucionalnereligije. Ona, dakako, uvijek djeluje kao utjelovljeni Zakon. emu iskupljenjeako ovjeka na to ne prisiljava moralni Zakon? A on ne moe biti po definicijiZakonom uope jer ve u sebi ima vi{ak onog moralnoga, {to znai da je samZakon ideologijsko-politiki prisila svijesti kao unutarnje savjesti da se kaje zbogonog {to je poinjeno u vremenu. Zlo nije, dakle, stvar Zakona, nego djelovanja sonu stranu zakona kao utjelovljene zabrane elje uope. Priroda je stoga podrujeonog {to Zakon nuno zabranjuje sfera nevinosti i okrutnosti, aneoski pakaopostajanja/bivanja drugim u formi stroja kao tijela bez organa. No, Deleuze/Guattari suprotstavljaju se i svakom daljnjem itanju Kafkinih djela u svjetlunihilizma i rezignacije mogunosti djelovanja. Namjesto anihilacije, destrukcijei negacije, {to su sve kategorije avangardne umjetnosti koja tei promijenitiivot estetskom revolucijom ivota uope, u Kafke je posrijedi nestanak negacijekao stvaralakoga naela. Zato je logino da ako nema vi{e metafizikoga nebatranscendencije, niti Zakon ne moe biti transcendentalni oznaitelj. Promjenaporetka oznaavanja odigrava se na taj nain {to sada umjetnost umjestopsihoanalitiko-teologijskoga kljua svoje zagonetke otkljuava vrata njezinihovosvjetovnih nesvodivih malih oznaitelja: politiko-etiko-ideologijskih.Ne utapa se umjetnost u politiku, niti se iscrpljuje njezino djelovanje etiko-ideologijskim inom. Kada umjetnost gubi autonomiju, politika postaje totalnimdogaajem terora i revolucije.52

Potpuno je jasno da kod Kafke nema heroja etikoga terora koji bi izlazio izokvira politike i ideologije svijeta, a koji poiva na totalnom tehno-znanstvenom

52

B. Groys, The Total Art of Stalinism: Avant-garde, Aesthetic Dictatorship, And Beyond, Princeton

University Press, New Jersey, 1992.


31/36

Zenike sveske

49

oblikovanju stvarnosti i u kojem postoji nadzorni mehanizam poretka svoenjaovjenosti na strukture i funkcije napretka i razvitka samoga sustava.U takvoj knjievnosti nema ni metafore ni alegorije niti onoga simbolikogajer vi{e ne postoji ni jedan dostatan razlog za ontologijsku opstojnost Boga.

Kafkin je parabolizam svojevrsna negativna teologija suvremene umjetnosti.Naravno, ona nije vi{e autonomna, kao {to to nije ni politika niti religija. Ono

{to jest autonomno nije ni{ta drugo negoli sam poredak generiranja struktura

nadzora poretka. Ono autonomno jest u heteronomiji djelovanja sustava kaoautopoietikoga poretka znakova bez znaenja, iste integralne stvarnosti kojafunkcionira kao proces i preobrazba stvari i pojava u neprestanim krizamavlastite unutarnje i izvanjske okoline. Integralna stvarnost je upravo ono {to

Baudrillard oznaava posljednjim stadijem dokidanja razlike predmeta i znaka.Spektakl terora postaje teror spektakla u svojoj totalnoj transparentnosti medijske

inscenacije dogaaja koji se, naravno, nije dogodio.53

Kafkino je djelo stoga revolucija u samome jeziku desupstancijaliziranjasvijeta. Takav svijet vi{e ne potrebuje metafizike spekulacije o krivnji iiskupljenju zato {to je svaki psihoanalitiko-teologijski in tumaenja stvarnostiproma{aj same stvarnosti. Problem je u tome {to Kafka u svojim djelima ne

prikazuje niti predstavlja nikakvu objektivnu ili subjektivnu stvarnost. Zatoje svako prizivanje sablasti Oca/Zakona kao okrutnoga vladara nad eljomsvojega objekta prazna pria tumaenja. Umjesto mranoga podzemljaelja i aure uzvi{enih vizija nalazi se pukotina. Zauzima ju pisanje kao mi{ljenjeneizrecivoga/neprikazivoga dogaaja. Takav se dogaaj moe izrei/prikazatisamo negativno, ali zato negacija nije naelo stvaranja svijeta. To da se dogaajmoe izrei/prikazati samo negativno radikalno se suprotstavlja estetsko-politikoj dogmi na{ega doba da se o dijabolikome zlu kakav je bio Holokausti Auschwitz ne moe vi{e ni{ta rei i da je zabrana govora o tome jedini nainetike i estetske nesvodljivosti dogaaja kao umjetnike istine. Kafka nadilaziovo zabranjeno podruje uzvi{enoga objekta zabrane govora time {to negativnomteologijom svijet dovodi do transparencije dogaaja. U njemu vi{e ni prirodaniti natprirodno ne odgovaraju na pitanje o karakteru bezrazlonoga zloinanad subjektom: Kao psa posljednje su rijei Jozefa K. uProcesu. Deleuze/

53

J. Baudrillard,Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga

preveo L.Kovaevi


32/36


50

Guattari otuda legitimno odbacuju sveto trojstvo metafizike u Kafkinu djelu: (1)transcendenciju Zakona; (2) internaliziranje krivnje i (3) subjektivnosti objave.54

Odbacivanje transcendencije Zakona, internaliziranja krivnje i subjektivnosti

objave oznaava poetak procesa otvorenosti struktura samoga iskustvaslobode. Sve se to odvija unutar tijela-teksta te zahtijeva vlastito suvereno pravona nesvodljivost na bilo kakvu drugu Stvar, neovisno o tome bila to politika-etika-

ideologija. Zato su to tek male prie postmetafizikoga obrata suvremeneumjetnosti. Ostavljena na milost i nemilost svoje slobode drugoga zapoinjanjasuvremena umjetnost vi{e nema pred sobom praznu autonomiju, ili kako to

sjajno kae Hugo Friedrich za cijelo iskustvo moderne poezije od Mallarma isimbolista do danas praznu transcendenciju55 - nego se pred njom rasprostirepustinja heteronomije bez ikakvog drugog obzorja osim jezika kazivanja minorneknjievnosti. S Kafkom je otvoreno neizvjesno podruje preklapajuih diskursajezika i slikovnosti iste tjelesnosti dogaaja kao parabolizma kretanja u mjestu,neprestane odgode nadolazeega, arhitekture bez-mjesta i vremena apsolutnenemoi jezika bez svojeg transcendentalnoga oznaitelja. S Kafkom jezik postajedispozitiv ili aparat kraljevske (ne)moi subjekta u njegovoj igri sa svijetom kaoeksperimentom totalne slobode.

Na{a druga odluna postavka ovog razmatranja sada glasi: Svodljivostmetafizike umjetnosti kao psihoanalitiko-teologijskoga zakona djelovanja napolitiku-etiku-ideologiju u suvremeno doba ne oznaava samo poraz autonomijeumjetnosti pred strojem moi totalnoga nadzora nad slobodom ovjeka. Ovdjeje rije o trijumfu udovi{ne strukture i matrice svijeta u formi ivota kao stalnepreobrazbe stanja (condition), koju odreuje nastanak tehnosfere i gdje svakamogua politika i ideologija ve ima etiki moment sveze ivota, tehnologije ipolitike. Biotehnologija nuno stvara biopolitiku, a ona neizbjeno proizvodi svojubioetiku u svijetu koji je postao mrea fraktalnih odnosa moi. Cjelokupni seporedak u ovom politiko-etiko-ideologijskome obratu metafizike izmeu Zakonai elje (natprirodnoga i prirodnoga) u samom Kafkinome djelu dogaa kao odgoda

54

R. Bensmaia, Foreword: The Kafka Effect, u: G. Deleuze/F-Guattari, Kafka: Toward a MinorLiterature, str. xviii

55

H. Friedrich, Struktura moderne lirike: od Baudelairea do danas, Stvarnost, Zagreb, 1969. S

njemakoga preveo A.Stama


33/36

Zenike sveske

51

nadolazee realizacije elje za zakonom u formi elje same (tijela). Ona sadahoe pravdu i istinu zbog same pravde i istine, a ne zbog moraliteta i legalitetas onu stranu ivota samoga. Taj obrat je toka revolucionarnoga otpora u tijelusamome, a ne u inteligibilnome nebu ideja. Budui da je ideja uvijek utjelovljena

mo promjene stanja iz vremenske ekstaze nadolazeega, onda je svaka istinskaumjetnost negativna eshatologija dogaaja. Ni politika niti ideologija ne odreujunjezinu autonomiju. Sam dogaaj pravde i istine jest elja za autonomijomslobode. Leibniz tu potrebu ili elju metafiziki odreuje pojmovimaperceptio i

appetitus (zamjedba i elja). Subjekt elje nije prazan i slijep. Takav je subjekt onajkoji vi{e ne moe rtvovati svoj ivot ovdje i sada za nedoglednu budunostmesijanskoga iskupljenja. Kafka je pisac protiv svakog moraliteta kajanja i krivnje

u formi iskupljenja. Ekstremno ista i autonomna proza modernoga doba Kafkinaje knjievnost bez iskupljenja. Suvremenu umjetnost ona oslobaa emancipacijeod Boga za neki njegov isprazni simulakrum moi kao {to je politiko, etiko iideologijsko djelovanje bez refleksije o samom smislu djelovanja. Benjaminpogaa izravno u bit stvari kad kae: U svojoj dubini Kafka dodiruje dno koje mune daju ni mistino znanje predaka ni egzistencijalna teologija.56

[to to uistinu dodiruje Kafka? Benjaminova su daljnja obja{njenja odveprofana. Naime, on kae da je to dno u narodnoj idovskoj kulturi, u onompodzemnome i ivotno nepokorivome koji je Kafka upio i ba{tinio u svojem djelu.Meutim, problem nije nipo{to u toj nesvodljivosti iskonskoga traga minorneknjievnosti. Formulacija Benjamina o doticanju samoga dna otvara temeljnopitanje. No, sam bezdan bez dna, to je ne{to mnogo dublje od doticanja dna s

onu stranu mistike tradicije i egzistencijalne teologije.

Mi pjevamo u pustinji

ini se da odgovor na pitanje o radikalnom prebolijevanju svodljivostiumjetnosti, a onda i svih drugih raspadnutih sfera poput politike, dru{tva, religijeu njihovoj svodljivosti u moderno doba bez supstancije i subjekta, valja potraitiu samome pojmu dogaajnosti dogaaja onoga {to se naziva ivotom u bezdanu,dubljem od bilo kojeg dodira dna. Da bi se uope moglo osloboditi prostor zaotvorenost nadolazee zajednice koja potrebuje umjetnost vi{e negoli ovo

56

W. Benjamin, O Kafki, u:Novi Aneo, str. 35.


34/36


52

suvremeno doba totalne politike i estetskoga poretka, potrebno je promisliti u

emu se umjetnost za razliku od svih drugih sfera ivota utemeljuje, odnosno uemu je njezina bit. Pitanje o umjetnosti neizbjeno postaje pitanje o biti ili smislubitka, ovjeka i svijeta. Kao {to je na svojem misaonome putu to najprodornije

postavljao Heidegger za samu stvar koja se ovdje otvara, jasno je da takvopitanje jest bitno pitanje o vremenu. U vremenu se otvara mogunost drukijegaili drugoga mi{ljenja kao poetka druge povijesti.57 Pitanje o umjetnosti zato jefundamentalno pitanje o smislu ivota. Kad je ivot pretvoren u slubu totalnojpolitici ili u slubu totalnoga estetskoga poretka, na djelu je opasnost nestankabiti ovjeka. Oboje kao politiko-estetsko djelovanje biosfere u funkciji je jednogaapsoluta monijeg od svih moi uope tehnosfere. Sluba tehno-znanstvenomenainu isporuivanja bitka (informacije kao energije i mase) pokazuje se uvremenu totalne kvantifikacije i racionalizacije bia. Na t

nesvodljiva moć umjetnosti..., Žarko paić

Documents