nastavni materijali za predavanja i seminare iz …...• lingvistička disciplina koja proučava...
TRANSCRIPT
Nastavni materijali za predavanja i seminare iz kolegija
Teorija jezika
doc. dr. sc. Ana Mikić Čolić
Sadržaj
Predavanja ................................................................................................................................ 1
1. ZNANOST .......................................................................................................................... 2
2. MJESTO JEZIKA: INTERDISCIPLINARNE PERSPEKTIVE ....................................... 9
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA ............................................................... 17
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA .......................................... 24
5. JEZIČNA RANOLIKOST I SRODNOST ....................................................................... 30
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA .............................................................................. 41
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA ............................................................................... 47
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA ................................................................................... 57
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA ............................................ 62
Seminari .................................................................................................................................. 70
1. PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ ...................................................... 71
2. ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE .......................................................................... 79
3. NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE ...................................................................... 87
4. EVOLUCIJA PISMA ....................................................................................................... 98
5. IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA ........................................................................ 108
6. JEZIČNA POLITIKA ..................................................................................................... 115
7. JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET ................................................................................. 123
8. FONETIKA I FONOLOGIJA ........................................................................................ 130
9. MORFOLOGIJA ............................................................................................................ 136
10. GENERATIVNO-TRANSFORMACIJSKA GRAMATIKA ...................................... 138
11. KOMPONENCIJALNA ANALIZA ............................................................................ 142
PREDGOVOR
Poštovani studenti,
pred vama su nastavni materijali za obvezni kolegij Teorija jezika na preddiplomskom
jednopredmetnom i dvopredmetnom studiju Hrvatskoga jezika i književnosti. Tijekom
desetogodišnjeg izvođenja nastave predavanja i seminara na Teoriji jezika primijetila sam da se
studenti pripremajući ispit i kolokvije koriste brojnim skriptama, prepunima netočnih i
polovičnih informacija što me potaknulo na sastavljanje autoriziranih i recenziranih nastavnih
materijala.
Materijali koji su pred vama strukturom prate dva oblika nastave na tom kolegiju ‒ predavanja
i seminare ‒ a temeljeni su na obveznoj literaturi za Teoriju jezika, propisanoj studijskim
programima, odnosno donose njezin pregled. Na kraju svake tematske jedinice nalazi se popis
literature iz kojega su materijali pripremljeni te kojima se trebate poslužiti učeći za ispit. Dakle,
materijali nisu predviđeni kao jedina literatura za ispit iz Teorije jezika, nego kao pomoć i
orijentir u učenju.
Nadam se da će materijali ispuniti svoju svrhu!
U siječnju 2019.
Ana Mikić Čolić
Predavanja
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 2
1. ZNANOST
Znanost je neobična pojava u ljudskom iskustvu: nije ideologija, a brani svoje interese;
nije politika, a donosi sudbonosne odluke; nije pravo, a ima stroge norme; nije etika, a zahtijeva
moralno vladanje; nije religija, a vjeruje u svoju metodu; nije filozofija, a s njom se stalno spori;
nije umjetnost, a otkriva sklad svijeta; nije tehnika, a njezine istine se pretvaraju u tehnologiju;
nije mit, a ipak to postaje; nije magija, a stvara čuda; nema veliku moć, ali moćnici zavise od
nje; jest organizacija, ali svaki njezin član je sposoban; jest institucija, ali sumnja u sve; nije
dogmatična, ali ima pretpostavke; ima autoritete, ali nije autoritarna; otkriva zakone, a ne
propisuje ih; ispituje pojedinačnu stvar, ali joj saznanje pojedinačnog nije cilj; upoznaje
dijelove stvarnosti, ali joj cjelina ostaje nepoznata; proučava čovjeka ali ga ne razumije; otkriva
istine, ali se one jednoga dana pokažu kao zablude.
• iskru znatiželje i istraživačkoga duha nosimo u sebi od najranijega djetinjstva
• već u mladosti, svi smo se suočili s unutrašnjom potrebom za otkrivanjem nepoznatoga
• stanje duhovnog nemira, traženje boljeg i cjelovitijeg razumijevanja svega što nas
okružuje ‒ temeljna osobina ljudskoga roda
Što je znanost?
„Imaginarno utemeljenje novih ideja i njihovo razvijanje u racionalnu teoriju, koja funkcionira
te omogućava nova predviđanja - smatra se mentalnom aktivnošću, koja je u najmanju ruku
vrijedna kao i umjetnost. Ali, znanost može ići i mnogo dalje, omogućavajući dominaciju nad
prirodom, da ne spominjemo intelektualnu radost i zadovoljstvo... Zato je znanost najuzvišenija
djelatnost od svih, i najveća od svih umjetnosti.” (Simonić 2001)
• etimološki, naziv znanost potječe od izraza znati
• u najopćenitijem smislu, znanost označuje sveukupno znanje
• „Znanost je znanje ili stanje znanja.”
• „Znanost je zajedničko, koherentno, organizirano i usustavljeno znanje ljudskog roda.”
• „Znanost je izgradnja principa koji će omogućiti da se uočljive činjenice mogu
determinirati.” (Simonić 2001)
Budući da se unutar sveukupnog ljudskog znanja nalaze i znanstveno neprovjerene spoznaje,
znanost u užem smislu označava organizirani sustav ljudskog znanja stečen opažanjem procesa
i pojava u prirodi i društvu ‒ koji je obrađen racionalnim, znanstveno prihvatljivim metodama.
• znanost NE uključuje: nadosjetilna saznanja, religijsku istinu, osjetilnu spoznaju,
filozofsko znanje, umjetničku spoznaju...
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 3
S empirijskog stajališta:
„Znanost je objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama,
pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima. Stečeno je i provjereno egzaktnim promatranjem,
organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem.” (Simonić 2001)
Podjela znanosti:
• prirodne znanosti
• tehničke znanosti
• biomedicinske znanosti
• biotehničke znanosti
• društvene znanosti
• humanističke znanosti
Prirodne znanosti:
• biološke znanosti
• fizika
• kemija
• znanost o zemlji i pridružene znanosti o okolišu
• matematika i informatika
Tehničke znanosti i tehnologija:
• arhitektonika
• elektrotehnika i elektronika
• ostale
Biomedicinske znanosti:
• temeljne medicinske znanosti
• kliničke medicinske znanosti
• zdravstvene znanosti
• veterinarska medicina
• stomatologija
• farmacija
Biotehničke znanosti:
• agronomija
• šumarstvo
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 4
• biotehnologija
• prehrambena tehnologija
Društvene znanosti:
• psihologija
• ekonomija
• pedagogija
• edukacijsko-rehabilitacijske znanosti
• kineziologija
• demografija
• pravo
• politologija
• antropologija
• sociologija
Humanističke znanosti:
• povijesne znanosti
• arheologija
• jezikoslovlje
• filozofija
• znanost o umjetnosti
• etnologija i antropologija
• teologija
• znanost o književnosti
Jezikoslovlje
• prema tradicionalnoj definiciji ‒ znanost o jeziku
• u užem smislu, znanost koja jezik i govor, shvaćene kao dva aspekta čovjekove jezične
djelatnosti, istražuje u svim njihovim oblicima i međusobnim relacijama
Jezična djelatnost ili jezična praksa
• jedan od oblika čovjekove komunikacijske prakse
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 5
• njome ljudi međusobno prenose obavijesti i spoznaje o svim oblicima prakse,
njihovim procesima, objektima i odnosima i pri tome upotrebljavaju poseban sustav
znakova ‒ jezik
• jezična je djelatnost totalni društveni fenomen čija stalna dinamika obilježuje sve
društvene grupacije
Jezik
• sustav znakova koji ljudi upotrebljavaju u jezičnoj djelatnosti
• po svojem karakteru, kao i svaki sustav, jezik je apstraktan, a govor je njegovo
konkretno ostvarenje u materiji
• jezik uništava govor svojom težnjom za statičnošću, a dinamika govora razgrađuje
jezični sustav
• iz te njihove interakcije proizlazi jezična kreativnost: sposobnost govora i jezika
da se neprestano prilagođuju novim potrebama jezične prakse
Što je (jezični) znak?
• jezik je sustav znakova
• znak je poseban proizvod čovjekove prakse koji mora posjedovati dvostruku
sposobnost: s jedne strane, to je sposobnost da se u njega preslika podatak iz
izvanjezične stvarnosti dobiven različitim oblicima čovjekova djelovanja, a s druge
strane, sposobnost da bude prenijet drugim sudionicima komunikacijske prakse
• zbog toga znak ima dva nerazdvojiva dijela:
o plan sadržaja ‒ u koji se preslikava izvanznakovni fenomen
o plan izraza ‒ prikladan da se ostvari u nekom obliku materije i da se tako
prenese u komunikacijskom procesu
Jezikoslovne discipline:
• fonologija i fonetika
• morfologija
• sintaksa
• semantika
• leksikologija i leksikografija
• stilistika
Fonologija
• proučava hijerarhijski najniže razine jezičnoga sustava na planu izraza, a to su
razine niže od razine znaka
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 6
• proučava razinu distinktivnih obilježja
• fonem ‒ najmanja jedinica plana jezičnoga izraza koja se linearno više ne može
analizirati na manje dijelove
• fonemu ne odgovara ništa na planu jezičnoga sadržaja, ali izmjene fonema izazivaju
promjene u sadržaju jednoga znaka, pa fonem tako ima distinktivnu ili razlikovnu
ulogu
Fonetika
• proučava glasove i njihove kombinacije u govoru s fizikalnog, akustičkog,
artikulacijskog i psihoakustičkog stajališta
• glas je, u tom slučaju, artikulirani zvuk u govoru koji se u komunikacijskom
procesu ukazuje kao materijalna realizacija nekog fonema
Morfologija
• lingvistička disciplina koja proučava jezične znakove nižih razina ‒ morfeme i
riječi
• morfem je najmanja jezična jedinica koja ima i plan izraza i plan sadržaja; on je,
dakle, najmanji jezični znak
Sintaksa
• izučava jezične znakove na razinama višim od razine riječi
• može se podijeliti na: sintagmatiku, sintaksu rečenice i sintaksu diskursa
• sintagma ‒ autonomni je kompleksni jezični znak ili dio rečenice koji ima
određenu sintaktičku ili semantičku samostalnost
• diskurs ‒ jezična jedinica najviše razine u kojoj postoje bilo kakve zavisnosti među
njezinim dijelovima
Semantika
• proučava plan sadržaja u jeziku i govoru
Leksikologija i leksikografija
• bave se morfološkim i semantičkim izučavanjem rječničkog sustava nekog jezika
ili usporedbom tih sustava u dva ili više različitih jezika
Etimologija i stilistika
• etimologija ‒ grana lingvistike koja analizira podrijetlo i razvoj pojedinih riječi te
ih uspoređuje sa srodnim riječima iz drugih jezika, rekonstruirajući njihovu povijest
i njihovo najstarije stanje
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 7
• stilistika ‒ na rubu sintakse i semantike, proučava stil, dakle način, sredstva i
postupke kojima govornici odabiru i upotrebljavaju u govoru jezične jedinice
Grane lingvistike
• opća lingvistika ‒ njezin su objekt sve jezične pojave, dakle jezik i govor u svim
svojim kompleksnim odnosima i u svim pojedinačnim jezicima (još se naziva i
teorijska lingvistika)
• primijenjena lingvistika ‒ istražuje mogućnosti primjene lingvističke teorije u
rješavanju praktičnih zadataka povezanih s jezičnim fenomenom (npr. učenje
jezika, obrada i prenošenje jezičnih informacija i sl.)
• deskriptivna ili opisna lingvistika ‒ opisuje stanja jezika u jednom vremenskom
presjeku
• normativna lingvistika ‒ izučava jezične fenomene s težnjom da formulira i
propiše pravila o uporabi jezičnoga sustava u govoru
• dijakronijska ili historijska lingvistika ‒ bavi se vremenskom dimenzijom
jezičnih pojava, odnosno opisom razvoja jezika tijekom vremena
• komparativna ili poredbena lingvistika ‒ bavi se međusobnom usporedbom
bilo kojih jezika, srodnih ili nesrodnih, iz vremenske perspektive ili izvan nje, i
istražuje sličnosti i podudarnosti među njima
• geografska ili arealna lingvistika ‒ analizira raspodjelu jezika i manjih
komunikacijsko-lingvističkih cjelina u prostoru i njihova razgraničenja i
prožimanja
• psiholingvistika ‒ kombinirajući psihološke i lingvističke metode, analizira
psihofizičke procese i uvjete pod kojima se, u različitim situacijama, ostvaruje
čovjekova jezična djelatnost
• sociolingvistika ‒ proučava sve mnogobrojnije odnose između društvenih i
jezičnih struktura, njihove međusobne uvjetovanosti i interferencije
• pragmalingvistika ‒ izučava jezičnu djelatnost i njezine odnose prema
izvanjezičnoj situaciji u kojoj se ona upotrebljava, sa stajališta ljudi koji sudjeluju
u komunikacijskome procesu
Filologija
• drevna znanost koja se bavi jezičnom pojavom, a osobito u starije vrijeme bila je
sinonim za lingvistiku
1. ZNANOST
TEORIJA JEZIKA 8
• pomoću jezika i kroz jezik, ona otkriva kulturne i civilizacijske determinante
nekog društva sadržane u jezičnim dokumentima i spomenicima, posebno onima
s literarnom vrijednošću
LITERATURA:
1. Simonić, Ante 2001. Znanost ‒ najveća avantura i izazov ljudskog roda, Vitagraf,
Rijeka.
2. Škiljan, Dubravko 1994. Pogled u lingvistiku, Naklada Benja, Rijeka.
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 9
2. MJESTO JEZIKA: INTERDISCIPLINARNE PERSPEKTIVE
Mjesto lingvistike među znanostima
• najapstraktnija matematika pruža čovjeku sredstva boljeg poimanja
• najviša lingvistika može mu otkriti samo sredstva poimanja kojima on već raspolaže, a
kojima se neće bolje služiti ako ih poznaje nego kad ih ne bi poznavao
• tako je lingvistika ‒ učena gramatika ‒ znanost koja čovjeku ne donosi nikakvu novu
snagu
• od svih znanosti, lingvistika je najmanje pragmatična
• s druge strane, ona je ta koja vodi čovjeka najdalje u poznavanju sredstava kojima naša
misao postiže u sebi samoj jasno shvaćanje svojih vlastitih postupaka
• pa ipak, činjenica da poznajemo ta sredstva, da ih razlučujemo, nimalo ne povećava
našu sposobnost mišljenja i izlaganja naših misli
Mjesto lingvistike među znanostima o čovjeku
• jezik je strukturiran sustav znakova čija je svrha društvena komunikacija
• kao takav, povezan je i sa svim slično strukturiranim sredstvima s pomoću kojih mi ljudi
komuniciramo te s našom biosocijalnom prirodom
• na temelju takvoga shvaćanja, razvija se interdisciplinaran model u čijem je središtu
lingvistika i koji se širi prema drugim komunikacijskim znanostima te, naposljetku,
prema prirodnim znanostima
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 10
• kako je shematski prikazano na slici, lingvistika (proučavanje komunikacije s pomoću
bilo koje verbalne poruke) obuhvaća poetiku (proučavanje pjesničkih verbalnih
poruka), a sama je obuhvaćena semiotikom (proučavanjem komunikacije bilo kojom
porukom)
• semiotika je pak dio širega proučavanja komunikacija, koje obuhvaća društvenu
antropologiju, sociologiju i ekonomiju
• autonomija lingvistike bila je krilatica koju je 1928. godine na Prvom kongresu lingvista
lansirao i propagirao Antoine Meillet
• ipak, vrlo brzo utvrđeno je da se jezikoslovci moraju sve više zaokupljati mnoštvom
antropoloških, socioloških i psiholoških problema koji prodiru na područje jezika
• ipak, dva komplementarna pojma ‒ autonomija i integracija ‒ moraju se dovesti u
usku međusobnu vezu
• drugim riječima, jednaka se pozornost mora posvećivati specifičnostima i strukture i
razvoja svakoga danoga znanstvenog područja, a povrh toga i njihovim zajedničkim
temeljima i razvojnim linijama te njihovoj uzajamnoj ovisnosti
• teži se interdisciplinarnom okupljanju znanosti o čovjeku čiji je problem međuodnosa
ponajprije usmjeren na lingvistiku
• tomu je tako zbog neuobičajeno pravilna i neovisna ustroja jezika te zbog osnovne uloge
koju on igra u okviru kulture
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 11
Semiotika: tipovi semiotičkih sustava
• jezik kao jedan od znakovnih sustava i jezikoslovlje kao znanost o verbalnim znakovima
samo su dio semiotike, opće znanosti o znakovima
• dakle, jezik je središnji i najvažniji ljudski semiotički sustav ‒ lingvistika daje glavni
doprinos semiotici
• odnos između verbalnoga sustava i drugih vrsta znakova može se uzeti kao polazno
načelo interdisciplinarnog grupiranja
• jedna inačica semiotičkih sustava sastoji se od raznih zamjena za govoreni jezik; primjer
je za to pismo
• pismo je sekundarna i neobvezatna stečevina u usporedbi sa sveljudskim govorom
• daljnje proučavanje semiotike obuhvaća širok raspon idiomorfnih sustava (npr. geste)
koji su tek neizravno povezani s jezikom
• unatoč tomu što gestikulacija i verbalni iskazi obično idu zajedno, između tih dvaju
sustava komunikacije nema jednakovrijednosti u smislu jedan-prema-jedan
• unatoč nedvojbenoj strukturalnoj samosvojnosti onih ljudskih znakovnih sustava koje
smo označili kao idiomorfne, i za njih vrijede ovi zaključci:
• fonetski jezik ima prednost pred svim drugim vrstama komunikacijskoga
simbolizma
• jezik je simbolička ekspresija par excellence i svi drugi sustavi komunikacije
izvedeni su iz njega i pretpostavljaju ga
Lingvistika i druge komunikacijske discipline: društvena antropologija, ekonomija, sociologija
• ako je prva kružnica koja obuhvaća lingvistiku kružnica semiotičkih disciplina, sljedeća
je, šira koncentrična kružnica ‒ sveukupnost komunikacijskih disciplina
• kad kažemo da jezik ili bilo koji drugi znakovni sustav služi kao sredstvo za
komunikaciju, istodobno moramo upozoriti na neprikladnost svakog restriktivnog
poimanja komunikacijskih sredstava i ciljeva
• konkretno, često se previđalo da je, pored opipljivijega, interpersonalnog vida
komunikacije, jednako važan i njezin intrapersonalni vid
• tako je, primjerice, unutarnji govor ključan čimbenik u mreži jezika i služi kao naša
osobna veza s prošlošću i budućnošću
• društvo nipošto nije statična struktura, nego se pojavljuje kao vrlo složena mreža
djelomičnih ili potpunih razumijevanja među članovima
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 12
• dakle, teži se ostvarenju cjelovite znanosti o komunikaciji, koja bi obuhvaćala društvenu
antropologiju, ekonomiju i lingvistiku, ili ‒ da zamijenimo potonji izraz širim nazivom
‒ semiotiku
• u svakome društvu komunikacija operira na trima različitim razinama:
o razmjene poruka,
o razmjene roba i
o razmjene partnera.
• dakle, lingvistika, ekonomija te proučavanja srodstva i braka pristupaju istovrsnim
problemima na različitim strateškim razinama i zapravo se odnose na isto područje
• sve nabrojane razine komunikacije temeljnu ulogu pridaju jeziku:
o impliciraju pretpostojanje jezika,
o sve spomenute oblike komunikacije prate određena verbalna i/ili semiotička
ostvarenja i
o ako su neverbalizirani, svi se oni mogu verbalizirati, tj. prevesti na verbalne
poruke u iskazanome ili bar unutarnjemu govoru
• jezik je očito sastavnica kulture, ali u cjelokupnosti kulturnih pojava funkcionira kao
njihova podstruktura, temelj i univerzalan medij
• nadalje, jezični je okvir nužno sredstvo udvaranja, braka te pravila srodnosti
• ekonomija u temeljnom smislu te riječi jest proučavanje onoga sektora neverbalne
komunikacije koji se sastoji od kruženja posebne vrste poruke koja se obično naziva ‒
roba
• pokazuje se dakle da je komunikacija partnera te dobara i usluga u velikoj mjeri
razmjena pomoćnih poruka, pa cjelovita znanost o komunikaciji obuhvaća semiotiku u
strogome smislu te riječi, tj. proučavanje samih poruka
• u svakome slučaju semiotika zauzima središnji položaj unutar cjelokupne znanosti
o komunikaciji i na njoj se temelje sva druga područja te znanosti
• semiotika sama kao svoj središnji odjeljak obuhvaća lingvistiku, koja utječe na sva
druga semiotička područja
• tri integrirane znanosti u takvu su odnosu da svaka obuhvaća prethodnu i općenitija je
od nje kako slijedi:
o proučavanje priopćavanja verbalnih poruka = lingvistika
o proučavanje priopćavanja bilo kakvih poruka = semiotika (implicira se i
priopćavanje verbalnih poruka)
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 13
o proučavanje priopćavanja = društvena antropologija zajedno s ekonomijom
(implicira se priopćavanje svih poruka).
Lingvistika i psihologija
• odnos između psihologije i lingvistike ili, generički, psihologije i komunikacijskih
znanosti bitno se razlikuje od međuodnosa triju razmotrenih koncentričnih krugova:
priopćavanja verbalnih poruka, priopćavanja bilo kakvih poruka i priopćavanja općenito
• pod psihologijom jezika podrazumijeva se primjena kriterija i metoda psiholoških
istraživanja na proučavanje jezika
• odnos tih dviju disciplina je dvojak: moguće je na temelju jezičnih elemenata izvoditi
zaključke od općeg značenja za psihologiju, a moguće je i koristiti se psihološkom
analizom za razumijevanje prirode jezika
• neka značajna pitanja: govorno opažanje, opažateljeva pozornost i zamor, redundancija
kao lijek protiv psihološke buke, neposredno pamćenje, zadržavanje i zaboravljanje
verbalnih informacija, povezanost usvajanja jezika s različitim stupnjevima
intelektualnoga razvoja i sl.
• u psihologiji jezika, posljednjih godina, posvećuje se velika pozornost problemima
jezičnoga razvoja kod djece
• proučavanje dječjeg jezika može mnogostrano osvijetliti probleme jezika uopće,
djelomično i stoga što su potrebe djece za komunikacijom i izražavanjem mnogo
primitivnije nego potrebe odraslih ljudi
• na isti način, proučavanje jezika primitivnih naroda pruža dokaze o osnovnim
osobinama jezika, koje su u procesu civilizacije potisnute, pa ih je teško dosegnuti i
analizirati
• nema sumnje da, kada je riječ o ovladavanju jezikom, djeca prolaze kroz iste stupnjeve
razvoja kroz koje je prolazila i ljudska rasa (treba napomenuti da tu nema doslovne
podudarnosti)
Lingvistika i prirodne znanosti: biologija ‒ ljudski jezik i životinjska komunikacija
• kad sa specifično antropoloških znanosti prijeđemo na biologiju ‒ znanost o životu koja
obuhvaća sveukupni organski svijet ‒ različite vrste ljudske komunikacije postaju tek
puki odsječak mnogo obuhvatnijeg područja proučavanja
• taj širi raspon može se nazvati načinima i oblicima komunikacije koje
upotrebljavaju raznovrsne žive stvari
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 14
• ne samo jezik nego i svi drugi ljudski komunikacijski sustavi bitno se razlikuju od svih
komunikacijskih sustava koje rabe stvorenja bez sposobnosti govora, jer čovječanstvu
je svaki sustav komunikacije u suodnosu s jezikom; a unutar sveobuhvatne mreže
ljudske komunikacije jeziku pripada najistaknutije mjesto
• nekoliko bitnih svojstava vidljivo odvaja verbalne znakove od svih vrsta životinjskih
poruka:
o imaginacijska i stvaralačka moć jezika,
o sposobnost baratanja apstrakcijama i fikcijama te bavljenja stvarima i
događajima udaljenima u vremenskome i/ili prostornome smislu, za razliku od
„sada i ovdje“ životinjskih signala,
o dvostruka artikulacija, odnosno raščlanjivost jezičnih znakova.
Lingvistika i prirodne znanosti: biologija ‒ biološki i kulturni aspekti jezika
• priroda i kultura isprepletene su i u usvajanju jezika u djece: prirođenost tvori nužnu
osnovu za artikulaciju, no hijerarhija je tih dvaju čimbenika suprotna: za djecu je
određujući čimbenik učenje, a za piliće, štenad i drugu mladunčad ‒ nasljednost
• malo dijete ne može početi govoriti bez kontakta s govornicima
• ljudski je jezik, dakle, specifičnost vrste
• u svakome malome djetetu postoje prirođene dispozicije, odnosno sklonosti prema
učenju jezika njegove okoline
O predmetu lingvistike
• postoji cijeli niz disciplina koje iz jednog ili drugog pravca zadiru u područje jezika
• primjerice, za filozofa jezik je prije svega instrument mišljenja, a za psihologa put prema
otkrivanju strukture ljudskog uma
• antropolog u njemu vidi dio kulture, sociolog oblik društvenog života
• od svih nabrojanih disciplina lingvistika se razlikuje po tome što ona nema nužne
vanjske motivacije, već prilazi jeziku iznutra, u cilju proučavanja njega samoga
• ako bi se lingvistika shvatila u punoj širini, kao znanost koja obuhvaća sve aspekte i sve
faze jezika u svim njegovim manifestacijama, onda bi se ona stopila sa svim već
spomenutim i mnogim drugim područjima istraživanja
• ipak, danas ne samo pojedinac, nego često ni cijela jedna disciplina ne može pratiti sve
pravce u kojima se širi određeni predmet
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 15
• s druge strane, vrlo je teško odrediti što bi bio „jezik sam po sebi“ kao predmet
proučavanja lingvistike
• o tome postoje brojne rasprave unutar same discipline iz čega slijedi da se njezin opseg
ne može uže odrediti tako da bude svima prihvatljiv
• unutarnje razgraničenje lingvističkih tema: jezik prema jezicima, jezik prema govoru,
sinkronija prema dijakroniji, mentalno prema materijalnom, jedna razina jezičnih
struktura prema drugoj i sl.
Starost lingvistike
• ako se početkom lingvistike smatra već prvi sačuvani fragment nekoga spisa koji bi se
mogao nazvati gramatičkim, ona je jedna od najstarijih disciplina
• ako bi se utvrdilo, nešto realnije, da se početkom može smatrati prva deskriptivna
gramatika nekog pojedinačnog jezika, onda bi lingvistika bila osjetno mlađa, ali još
uvijek vrlo stara jer bi datirala od Indijca Paninija, odnosno njegova približnog
suvremenika Platona
• novi i još veći skok dogodit će se pri stajalištu da se o lingvistici zapravo ne može
govoriti prije sustavnih komparativnih i povijesnih proučavanja, jer svega toga nema
prije XIX. stoljeća
• dakle, tek tada dolazi do prvih tipoloških proučavanja svjetskih jezika, do poredbenih
gramatika, do praćenja povijesnih razvoja jezika i jezičnih skupina
• napokon, ako bi se uzelo da je istinska lingvistika nezamisliva bez strukturalističke
koncepcije jezika, njezin pravi početak bio bi u XX. stoljeću (Saussure)
• najopćenitiji i najmanje sporan zaključak o starosti lingvistike jest da su i ovdje, kao i
kod mnogih drugih znanstvenih disciplina, dijelovi stariji od cjeline
• ocjena starosti discipline ovisi o tome koji će se dio cjeline smatrati najmjerodavnijim
• krećući se po dijelovima, moglo bi se uvjetno reći da filozofija jezika počinje s
Platonom, deskriptivna gramatika s Paninijem, normativna gramatika europskog tipa s
Dionizijem i Varonom, povijesna lingvistika s Franzom Boppom, opća lingvistika s
Humboltom, a teorijska lingvistika u suvremenom smislu s Ferdinandom de
Saussureom
• prirodno je da među lingvistima nema ujednačenog stava
• ipak je najraširenije uvjerenje da je istinsko konstitutivno razdoblje lingvistike XIX.
stoljeće, uz napomenu da do oformljivanja toga područja kao autonomne znanstvene
2. MJESTO JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 16
discipline s autentičnim i zasebnim predmetom proučavanja, s vlastitom teorijom i
metodologijom, dolazi tek u prvim desetljećima XX. stoljeća
LITERATURA:
1. Bugarski, Ranko 1972. Jezik i lingvistika, Nolit, Beograd.
2. Guillaume, Gustave 1988. Principi teorijske lingvistike, Globus, Zagreb.
3. Jakobson, Roman 2008. O jeziku, Disput, Zagreb.
4. Malmberg, Bertil 1979. Moderna lingvistika, Slovo ljubve, Beograd.
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 17
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
Funkcije jezika
• različite svrhe u koje se jezik može upotrijebiti
• često se navodi da jezik ima komunikacijsku funkciju
• međutim, jezik ima različite funkcije, a samo se neke mogu donekle smatrati
komunikacijskima
Primjeri različitih funkcija jezika:
• prenošenje činjeničnih obavijesti drugim ljudima,
• uvjeravanje drugih ljudi što da učine,
• zabavljanje sebe ili drugih ljudi,
• izražavanje pripadnosti određenoj skupini,
• izražavanje vlastite osobnosti,
• izražavanje raspoloženja i osjećaja,
• izražavanje dobrih ili loših odnosa s drugim ljudima,
• stvaranje mentalnih slika o svijetu.
• sve su te funkcije važne i teško je utvrditi da su pojedine važnije od ostalih
• tako je npr. proučavanje razgovora u restoranima i barovima pokazalo da se tako u
pravilu razmjenjuje vrlo malo obavijesti, a da je društvena funkcija najvažnija
• naravno, sveučilišno predavanje ili novinski članak imat će drukčija obilježja
Govorni događaj i funkcije jezika
• jezik se mora istraživati u svoj raznolikosti njegovih funkcija
• svaki govorni događaj obuhvaća nekoliko sastavnih čimbenika, u svakome činu
verbalne komunikacije
POŠILJATELJ šalje PORUKU PRIMATELJU. Da bi poruka bila djelotvorna, ona iziskuje
KONTEKST na koji se odnosi, koji je shvatljiv primatelju i koji je ili verbalan ili takav da se
može verbalizirati; zatim KOD koji je u cijelosti ili bar dijelom zajednički pošiljatelju i
primatelju; i naposljetku, KONTAKT ‒ fizički kanal ili psihološku vezu između pošiljatelja i
primatelja ‒ koji obojici omogućuje ulazak u komunikaciju i ostajanje u njoj.
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 18
Grafički se to može prikazati ovako:
Šest čimbenika govornoga događaja
• svaki od tih šest čimbenika određuje različitu funkciju jezika
• iako razlikujemo šest osnovnih aspekata jezika, teško bismo mogli naći verbalne poruke
koje bi imale samo jednu funkciju
• raznolikost nije povezana ni s kakvim monopolom bilo koje od tih funkcija, nego s
njihovim drukčijim hijerarhijskim poretkom
Referencijalna funkcija jezika
• verbalna struktura poruke u prvome redu ovisi o prevladavajućoj funkciji
• no iako je stanovita usmjerenost na REFERENT, orijentacija prema KONTEKSTU ‒
ukratko tzv. REFERENCIJALNA FUNKCIJA ‒ glavna zadaća brojnih poruka, svaka
analiza mora uzeti u obzir i popratno sudjelovanje drugih funkcija u takvim porukama
• odnosi se na predmet poruke, tj. izražava odnos između poruke i referenta
• budući da joj je u prvom planu prenošenje poruke, odnosno što objektivnije i točnije
informiranje o referentu, ona je najčešće funkcija svake poruke
• karakteriziraju ju „neutralna“ jezična sredstva, objektivnost odsutnost emocionalno-
ekspresivnih elemenata, dominiraju oblici u trećem licu te bezlične i pasivne
konstrukcije
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 19
• ova rečenica ima primarno referencijalnu funkciju:
Danas je u Osijeku padala kiša.
Emotivna funkcija jezika
• takozvana EMOTIVNA ili „ekspresivna“ funkcija, usredotočena na POŠILJATELJA,
ima za svrhu izravno izražavanje govornikova stava spram onoga o čemu govori
• ona naginje tomu da proizvede dojam određene emocije, bilo istinske bilo hinjene
• izražava govornikov subjektivni stav prema poruci, ona je usmjerena na izražavanje
govornikovih emocija (stvarnih ili onih koje on želi uputiti uz poruku)
• ova je funkcija dominantna u porukama u 1. licu jednine, u iskazima s emocionalno-
ekspresivnim elementima na različitim jezičnim razinama
• primjeri:
Toliko sam sretna da bih mogla pjevati na sav glas!
Da-aaa-aj, maa-maaa! Dii-i-ivno je!
Joj, joj! Hm, hm...!
Baš mi idu na živce te ručerde!
• čisto emotivni sloj jezika čine uzvici
• oni se razlikuju od sredstava referencijalnoga jezika i svojom glasovnom strukturom
(neobičnim glasovnim nizovima ili čak glasovima koji bi drugdje bili neobični) i svojom
sintaktičkom ulogom (nisu sastavni dijelovi rečenica, nego njihovi ekvivalenti)
CCC!!! Grrrrr!!!
• emotivna funkcija, ogoljena u uzvicima, u određenoj mjeri daje začin svim našim
iskazima, na njihovoj foničkoj, gramatičkoj i leksičkoj razini
• analiziramo li jezik sa stajališta informacije koju nosi, pojam informacije ne možemo
ograničiti na isključivo spoznajni aspekt jezika
• koristeći se ekspresivnim obilježjima kako bi naznačio svoj ljutit ili ironičan stav,
čovjek priopćuje “tobožnje” informacije
Konativna funkcija jezika
• usmjerenost na PRIMATELJA ‒ KONATIVNA FUNKCIJA ‒ nalazi svoj najčišći
gramatički izraz u vokativu i imperativu, koji sintaktički, morfološki, često čak i
fonemski odstupaju od drugih imeničkih i glagolskih kategorija
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 20
• dolazi do izražaja u onim komunikacijskim situacijama u kojima se iskazom želi na neki
način djelovati na primatelja poruke, odnosno „apelirati“ na njega te izazvati određenu
reakciju
• u verbalnoj poruci njezina su tipična jezična sredstva vokativ, drugo lice jednine i
imperativ
• primjeri:
Zatvori prozor, djevojko!
Gledaš li ti ikada oko sebe?
Dodaj mi to, brzo!
Dobra večer, dragi gledatelji.
• imperativne rečenice bitno se razlikuju od izjavnih: druge jesu, a prve nisu podložne
provjeri istinitosti
• npr. Pij! ‒ taj se imperativ ne može osporiti pitanjem: Je li to istina ili nije?
• takvo se pitanje međutim bez problema može postaviti nakon rečenica kao što su: Pilo
se., Pit će se....
• tradicionalni model jezika bio je ograničen na te tri funkcije ‒ EMOTIVNU,
KONATIVNU i REFERENCIJALNU ‒ i na tri vrha toga modela ‒ prvo lice pošiljatelja,
drugo lice primatelja i „treće lice“ ‒ točnije, netko ili nešto o čemu je riječ
• model je proširen kako slijedi
Fatička funkcija jezika
• postoje poruke koje u prvome redu služe uspostavi, produženju ili prekidu
komunikacije, provjeri kanala (Halo, čujete li me?), privlačenju sugovornikove
pozornosti (Slušate li?)
• ta usmjerenost na KONTAKT, ili FATIČKA FUNKCIJA, može se izraziti obilnom
razmjenom ritualiziranih formula, tj. čitavim dijalozima kojima je jedina svrha
produženje komunikacije
• dominantna je u svakodnevnim situacijama kojima nije cilj razmjena informacija, nego
održavanje komunikacije
• jedno od tipičnih fatičkih pitanja jest: Kako ste?
• na to pitanje obično dajemo predvidljiv odgovor: Dobro, hvala. Nije loše. Pa, eto tako!
Gura se...
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 21
• svaki opširan odgovor s detaljnim opisom zdravstvenog ili nekog drugog stanja
neočekivan je jer u slučajnim susretima to pitanje ne zahtijeva informaciju, već pokazuje
dobronamjernost govornika
• na ovoj jezičnoj funkciji počivaju obredi, svečanosti, ceremonije, obiteljski ili ljubavni
razgovori, ukratko, situacije u kojima se ponavljaju ustaljene fraze, geste, formule
• primjer:
’Ha!’ reče mladić. ‘Ha!’ reče ona. ‘Ha, tu smo’, reče on. ‘Tu smo’, reče ona. ‘Nismo li?’ ‘Rekao
bih da jesmo’, reče on. ‘I-haj! Tu smo.’ ‘Ha!’ reče ona. ‘Ha!’ reče on.
• fatička funkcija je prva verbalna funkcija koju usvajaju mala djeca; ona su sklona
komuniciranju prije nego što postanu sposobna slati ili primati informativna priopćenja
Metajezična funkcija jezika
• kad god pošiljatelj i/ili primatelj osjete potrebu provjeriti rabe li isti kod, govor se
usredotočuje na KOD: vrši METAJEZIČNU FUNKCIJU (tj. funkciju tumačenja)
• Ne razumijem vas ‒ što želite reći? ‒ pita primatelj. A pošiljatelj, predviđajući takvo
povratno pitanje, sa svoje strane pita: Razumijete li što želim reći?
• zastupljena je u iskazima u kojima sudionici u komunikacijskom događaju provjeravaju
koriste li se istim kodom
• primjer:
Što podrazumijevate pod tim?
Kad kažem bljak, mislim da mi se to ne sviđa.
Semiologija je znanost o znakovima.
Zamislite ovakav iritantni dijalog:
Brucoš je ljosnuo. Što to znači ‒ ljosnuo? Ljosnuo znači isto što i roknuo. A roknuo? Roknuti
znači pasti na ispitu. A što je brucoš? ‒ ustrajava pitalac, potpuno neupućen u studentski
rječnik. Brucoš je student prve godine.
• sve navedene rečenice prenose informacije samo o leksičkome kodu jezika; njihova je
funkcija strogo metajezična
• svaki proces učenja jezika, osobito usvajanje materinskoga jezika u djece, obilato se
koristi takvim metajezičnim operacijama
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 22
Poetska funkcija jezika
• usmjerenost na PORUKU kao takvu, usredotočenost na poruku radi nje same,
POETSKA je FUNKCIJA jezika
• ta se funkcija ne može plodonosno proučavati izvan dodira s općim problemima jezika,
a pozorno ispitivanje jezika, s druge strane, zahtijeva potanko razmatranje njegove
poetske funkcije
• usmjerenost poruke na samu sebe, pri čemu poruka prestaje biti sredstvo komunikacije
i postaje njezin cilj
• lingvistika se pri bavljenju poetskom funkcijom ne može ograničiti na područje poezije,
dok se s druge strane lingvističko proučavanje poezije ne može ograničiti na poetsku
funkciju
• primjer:
Zašto uvijek kažeš Ana i Margita, a nikad Margita i Ana? Je li ti Ana draža od njezine sestre
blizanke? Ni govora, samo mi nekako bolje zvuči.
• u nizu od dvaju usklađenih imena, pod uvjetom da problemi ranga ne igraju nikakvu
ulogu, govorniku - a da to on sam ne može objasniti - odgovara stavljanje kraćega imena
na prvo mjesto kao dobro uređen oblik poruke
• primjer:
Neka je djevojčica običavala reći „ona grozna Greta“. Zašto grozna? Zato što je mrzim. A
zašto ne strašna, užasna, odbojna, odvratna? Ne znam zašto, ali grozna joj bolje pristaje.
• djevojčica se, ne znajući, držala pjesničkoga sredstva paronomazije
3. GOVORNI DOGAĐAJ I FUNKCIJE JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 23
LITERATURA:
1. Jakobson, Roman 2008. O jeziku, Disput, Zagreb.
2. Katnić-Bakaršić, Marina 1999. Lingvistička stilistika, Open Society Institute, Budapest.
3. Trask, Robert Lawrence 2005. Temeljni lingvistički pojmovi, Školska knjiga, Zagreb.
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 24
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
„Kad pomislim da moj jezik više ne živi u ustima ljudi, prođe me jeza dublja od one koju mi u
kosti tjera pomisao na moju vlastitu smrt, jer su u njemu okupljene smrti svih mojih.”
James Kelman
Smrt jezika
• procjenjuje se da je više od polovice svjetskih jezika na samrti, odnosno ne prenose se
adekvatno budućim generacijama
• ako se engleski bude i dalje širio kao sada, jednoga dana on će biti jedini jezik, a to će
biti najveća intelektualna katastrofa u povijesti svijeta
• zašto je smrt nekog jezika važna?
• može li se išta učiniti da se smrt jezika spriječi?
• treba li uopće išta činiti?
• izraz „smrt jezika“ zvuči dramatično i neopozivo kao i svaki drugi u kojemu se javlja ta
neugodna riječ
• kad se kaže da je neki jezik umro, to doista znači i da je čovjek umro jer gdje nema ljudi,
nema ni jezika
• dakle, jezik umire kad više nema tko njime govoriti
• ipak, pitanje je i je li jedan govornik znak života nekog jezika?!
• ako ste posljednji govornik nekoga jezika, onda je vaš jezik, ako na njega gledamo
isključivo kao na komunikacijsko sredstvo, već mrtav ‒ jer jezik je živ samo ako imate
s kim razgovarati na tom jeziku
Koliko jezika ima na svijetu?
• podaci o postocima jezika koji umiru imaju smisla samo ako se mogu staviti u nekakav
okvir, odnosno ako se mogu povezati s ukupnim brojem jezika koji danas žive na svijetu
• većina novijih udžbenika govori o šest do sedam tisuća jezika iako je starija literatura
baratala brojkama od tri do deset tisuća
• zašto su odstupanja tako velika?
• do sredine XX. stoljeća bilo je vrlo malo istraživanja pa su procjene uglavnom počivale
na nagađanjima
• 1974. godine objavljen je Etnolog ‒ najveći suvremeni registar koji navodi 5687 jezika
• trinaesto izdanje Etnologa iz 1996. navodi brojku od 6703 jezika
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 25
• Međunarodna enciklopedija znanosti o jeziku iz 1992. spominje 6300 živih jezika
• Atlas jezika svijeta iz 1994. spominje 6796 jezika
• za 6703 jezika na Etnologovoj listi postoji čak 39 304 imena!!!
• odnosi li se ime na jedan jezik ili dijalekt?
Jezik ‒ dijalekt
• s čisto lingvističkog stajališta, dva govorna sustava mogu se smatrati dijalektima
jednoga jezika ako njihovi govornici mogu (uglavnom) razumjeti jedni druge
• s druge strane, društveno-politički argumenti mogu obezvrijediti lingvističke argumente
pa se srećemo s jezicima čiji se govornici razumiju, ali smatraju se različitim jezicima
Smrt jezika
• koliko je govornika potrebno da bismo jezik mogli smatrati živim?
• sam broj govornika beskoristan je ako se ne stavi u odgovarajući kontekst
• u nekim, na primjer izoliranim zajednicama, već 500 govornika može značiti optimizam
• s druge strane, u manjinskim zajednicama koje žive u rubnim naseljima velegrada,
mogućnost da će 500 govornika očuvati svoj jezik zanemarivo je mala
• podaci pokazuju da osam svjetskih jezika ima po 100 milijuna govornika (mandarinski,
španjolski, engleski, bengalski, hindu, portugalski, ruski i japanski) što ukupno čini
gotovo 2,4 milijarde govornika
Stupanj ugroženosti
• jezici se prema stupnju ugroženosti mogu podijeliti na:
o sigurne,
o ugrožene i
o ugašene.
• neki jezikoslovci dodaju još jednu kategoriju: jezici na samrti koja se odnosi na one
jezike koje djeca više ne uče kao materinje
Stupanj ugroženosti
• vitalni jezici ‒ imaju populaciju koja je dovoljno velika tako da njihov opstanak nije
ugrožen
• vitalni, ali mali jezici ‒ imaju oko 1000 govornika i govore se u zajednicama koje su
izolirane ili imaju čvrstu unutarnju strukturu
• ugroženi jezici ‒ govori ih dovoljan broj ljudi, pa je opstanak takvih jezika moguć, ali
samo u povoljnim uvjetima
• gotovo izumrli jezici ‒ govori ih mali broj starijih ljudi i njihov opstanak je nemoguć
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 26
• izumrli jezici ‒ jezici čiji je posljednji govornik umro, pa nema izgleda za njihovo
oživljavanje
Stupanj ugroženosti ‒ klasifikacija ugroženih jezika
• potencijalno ugroženi jezici ‒ društveno i ekonomski marginalizirani jezici, pod
snažnim utjecajem većeg jezika, broj djece koja ga uče sve je manji
• ugroženi jezici ‒ malo djece ih uči, a najmlađi govornici koji dobro vladaju tim jezicima
već su odrasli ljudi
• ozbiljno ugroženi jezici ‒ najmlađi govornici koji njima govore imaju najmanje 50
godina
• jezici na samrti ‒ njima dobro govori svega nekolicina vrlo starih govornika
• izumrli jezici ‒ nemaju ni jednog govornika
Ugroženi jezici
• takvi su svi oni jezici koje zajednica u cjelini sve manje upotrebljava, a neke funkcije
koje je taj jezik isprva imao ili se gase ili ih postupno preuzima neki drugi jezik
• dakle, riječ je o ugroženosti s lingvističko-funkcionalnog stajališta
Zašto nas se smrt jezika uopće tiče?
• zato što nam je različitost potrebna
• zato što su jezici izraz identiteta
• zato što su jezici „skladišta povijesti“
• zato što jezici obogaćuju ukupno ljudsko znanje
• zato što su jezici zanimljivi sami po sebi
Različitost je potrebna
• jezična različitost može se usporediti s biološkom raznolikošću
• ako je čovječanstvu kulturna raznolikost bila preduvjet za uspjeh, onda je i očuvanje
jezične raznolikosti od velikog značaja jer se jezik nalazi u srcu onoga što uopće
smatramo čovjekovim osnovnim odlikama
• ako je razvijanje različitih kultura značajno, onda i jezik tu ima presudnu ulogu jer se
kulture uglavnom prenose jezikom
Jezici su izraz identiteta
• identitet je ono po čemu prepoznajemo da određeni ljudi pripadaju istoj zajednici
• on je ukupnost svih onih odlika koje zajednicu čine baš onakvom kakva ona jest
• to mogu biti fizičke odlike, mogu imati veze s lokalnim običajima, vjerovanjima,
ritualima i najrazličitijim modelima ponašanja
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 27
• od svih navedenih fenomena, jezik je prisutan u svima
Jezici su „skladišta povijesti“
• jezici čuvaju povijest tako što svojom gramatikom i leksikom izražavaju i opisuju
događaje iz povijesti
• ljudi se moraju oslanjati na pisani jezik da bi stekli znanje o korijenima i razvoju svojega
naroda
Jezici obogaćuju ukupno ljudsko znanje ‒ „Onoliko vrijediš koliko jezika znaš!“
• od drugih jezika može se naučiti mnogo, u drugim jezicima može se uživati, a sve to
uskraćujemo sebi ako ne naučimo bar još jedan jezik uz svoj materinski
• tko god je bar malo putovao, osjetio je ograničenje koje donosi neznanje
Jezici su zanimljivi sami po sebi
• svaki jezik predstavlja novi susret zvukova, gramatike i rječnika; zajedno oni tvore
sustav za komunikaciju koji je, iako ima određene univerzalne organizacijske principe
i strukturu, jedinstven događaj koji na neponovljiv način artikulira jedan specifičan
pogled na svijet
• što više jezika proučavamo, to će potpunija biti naša predodžba o mogućnostima koje
se kriju u čovjekovim jezicima
Zašto jezici umiru?
• jezici su umirali tijekom cijele čovjekove povijesti
• kako su se kulture razvijale i nestajale, tako su i njihovi jezici jačali i nestajali
Zašto je onda to danas problem?
• rašireno stajalište da je smrt jezika sve češća pojava počiva uglavnom na uopćenim
argumentima: tijekom XX. stoljeća države su znatno ojačale, s afirmiranjem države
povezano je i priznavanje službenih jezika, u isto je vrijeme došlo do jačanja globalnih
zajedničkih jezika
• uslijed svega, manjinski su se jezici našli pod velikim pritiskom
Činitelji koji ljude ugrožavaju fizički
• jezik umire ako umru svi ljudi koji njime govore
• sve što neposredno ugrožava ljude kao govornike nekog jezika, ugrožava i sam jezik
• na broj govornika mogu utjecati: prirodne katastrofe, bolesti, glad, genocid, dakle,
politički i ekonomski činitelji
Činitelji koji utječu na kulturu
• jezici mogu umrijeti i ako ljudi prežive
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 28
• ova druga skupina činitelja koja vodi do smrti jezika ne stoji u neposrednoj vezi s
fizičkom sigurnošću govornika: pripadnici neke zajednice živi su i zdravi, često i dalje
žive na svom povijesnom teritoriju, ali njihov jezik počinje slabjeti, a na njegovo mjesto
dolazi drugi
• kulturna asimilacija
• jedna kultura dolazi pod utjecaj neke jače kulture i lagano gubi svoj karakter zato što
njezini pripadnici prihvaćaju nove načine ponašanja i običaje
• dominantnost jednoga naroda nad drugim može biti posljedica demografskih promjena,
vojne ili ekonomske nadmoći...
• kad se jedna kultura tako stopi s drugom, slijed događaja koji dovode do ugroženosti
jezika isti je u svim dijelovima svijeta
• ima tri glavna stadija
• prvi je veliki pritisak na ljude da govore dominantnim jezikom i taj pritisak može biti
političke, društvene ili ekonomske naravi
• može se govoriti o pritisku „odozgo“ (zakoni, preporuke, inicijative), ali i o pritisku
„odozdo“ (modni trendovi, utjecaj vršnjaka...)
• bez obzira na podrijetlo pritiska, rezultat je (i ovo je ujedno drugi stadij) razdoblje sve
učestalijeg bilingvizma ‒ ljudi sve tečnije govore dominantnim jezikom iako još uvijek
vladaju i starim, odnosno materinskim jezikom
• uskoro se bilingvizam gubi te se stari jezik počinje povlačiti pred novim (treći stadij)
Što se još može učiniti?
• što navodi pripadnike neke jezične zajednice da rade u korist svojega jezika?
• zašto se neke zajednice angažiraju, a neke ne?
• Crystal (2003) navodi šest činitelja koji su presudni za revitalizaciju jezika:
1. ugroženi jezik moći će ojačati ako u očima pripadnika dominantne zajednice ugled
njegovih govornika poraste
• zajednica koja govori neki ugroženi jezik mora privući publicitet, odnosno postati što
vidljivija (pristup medijima je od presudne važnosti)
2. ugroženi jezik ojačat će ako njegovi govornici steknu bolji materijalni položaj u okviru
dominantne zajednice
• ekonomija je činitelj koji najviše utječe na ugroženost jezika
• turizam je dobar primjer uslužne djelatnosti od koje ugroženi jezik može značajno
profitirati
4. BROJNOST JEZIKA, UMIRANJE I OPSTANAK JEZIKA
TEORIJA JEZIKA 29
3. ugroženi jezik ojačat će ako unutar dominantne zajednice postoji zakonska zaštita za
govornike ugroženog jezika
• posljednjih desetljeća XX. stoljeća ugroženi su jezici imali velike koristi od sve većih
simpatija koje je javnost pokazivala prema zaštiti kulturnih i jezičnih prava
• ne treba čuditi što Europa u novije vrijeme podržava višejezičnost, jer je upravo ona u
svom poslovanju i funkcioniranju usvojila ravnopravnost nacionalnih jezika
4. ugroženi jezik ojačat će ako njegovi govornici budu pravedno zastupljeni u sustavu
obrazovanja
• za svaki je jezik najvažnije da se on očuva kao jezik koji se govori kod kuće
• ipak, školsko okruženje djeci pruža sve više mogućnosti da slušaju i da govore te na taj
način zadovoljavaju zahtjeve kurikuluma, ali i da svoj jezik rabe u izvannastavnim
aktivnostima (npr. na vjerskim i kulturnim manifestacijama)
• škola kao izvor znanja o povijesti, kulturi, običajima...
5. ugroženi jezik ojačat će ako ima pismo
• opismenjavanje je jedan od glavnih zadataka obrazovanja
• pismenost ima jedinstvenu ulogu u očuvanju jezika
6. ugroženi jezik ojačat će ako se njegovi govornici znaju koristiti novim tehnologijama
• ovaj je činitelj pomalo kontradiktoran jer u onim dijelovima svijeta gdje su jezici
najugroženiji, ljudi još uvijek nemaju ni struje, a pogotovo nove tehnologije
I još...
• dominantna kultura koja će tolerirati jezičnu raznolikost,
• snažan osjećaj zajedništva unutar zajednice koja govori ugroženim jezikom,
• forsiranje obrazovnih programa posvećenih ugroženom jeziku i kulturi,
• sastavljanje bilingvalnih/bikulturalnih programa,
• obučavanje govornika kojima je ugroženi jezik materinji za poslove u nastavi,
• angažiranje čitave jezične zajednice,
• sastavljanje nastavnog materijala kojim se lako koristiti,
• razvijanje pismene književnosti, tradicionalne i nove,
• stvaranje i afirmiranje različitih situacija u kojima se ugroženi jezik mora rabiti.
LITERATURA:
1. Crystal, David 2003. Smrt jezika, XX vek, Beograd.
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 30
5. JEZIČNA RANOLIKOST I SRODNOST
Jezična raznolikost
• kad se razmatra jezična raznolikost, uobičajena je i prirodna pretpostavka da u skupu
svih jezičnih sustava koje je čovječanstvo upotrebljavalo ili ih još upotrebljava postoje
između njegovih elemenata neke razlike i kriteriji s pomoću kojih se te razlike utvrđuju
• u istraživanju jezične raznolikosti i njezinih ograničenja mogu se u najširim crtama
razlikovati dvije vrste raznolikosti:
o horizontalna raznolikost i
o vertikalna raznolikost ili stratifikacija.
Horizontalna raznolikost
• obuhvaća diferencijaciju jezičnih sustava u prostoru i obično ih interpretira u njihovoj
povezanosti s geografskim, etnografskim i političkim činjenicama
• blisko joj je i istraživanje jezika u kontaktu
Vertikalna raznolikost
• podrazumijeva diferenciranje jezičnih sustava na istom području između različitih grupa
govornika
• tu su najznačajnije sociološke determinante
Idiolekt
• u objema vrstama raznolikosti najmanju jedinicu kojom se praktično operira predstavlja
idiolekt ‒ jezični sustav pojedinog govornika
• prema nekim definicijama taj termin obuhvaća samo one dijelove individualnoga
sustava koji se razlikuju od drugih takvih sustava ‒ dakle, samo jezične osobitosti
određenog govornika
• s druge strane, neki istraživači smatraju da takav pristup nema smisla jer je jezik
ponajprije društvenog karaktera, pa prema tome mora obuhvaćati grupu govornika
• ti istraživači kao osnovnu jedinicu u skupu jezične raznolikosti obično uzimaju lokalni
ili mjesni jezični sustav, odnosno govor
Jezična raznolikost
• više različitih jezika na nekom širem geografskom području sačinjava jezični savez ili
ligu, posebno ako ti jezici, iako mogu biti međusobno nesrodni, pokazuju neke
zajedničke karakteristike
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 31
• jezici u skupu prostorne raznolikosti nisu čvrsto delimitirane cjeline: oni se neprestano
međusobno susreću, bilo da su u neposrednom dodiru tako da veće grupe njihovih
govornika stalno stanuju na susjednim prostorima, bilo tako da pojedini govornici,
mijenjajući mjesto, dolaze u nove jezične sredine
Jezici u kontaktu
• pri izučavanju jezika u kontaktu može se dodir dvaju ili više jezičnih sustava promatrati
iz pozicije govornika jednog jezika i njihova odnosa i odnosa njihovih jezika prema
drugom jeziku: sam jezični sustav koji je za nekog govornika prvo naučeno i najčešće
osnovno komunikacijsko sredstvo naziva se materinski jezik
• u tradicionalnom lingvističkom promatranju dodira dvaju jezika upotrebljava se termin
supstrat da bi se označio jezik koji se na određenom području govorio, ali ga je istisnuo
neki drugi jezični sustav, u kojemu su ostali tragovi prethodnog sustava
• novi jezik naziva se superstrat
• i supstrat i superstrat zanimljiviji su za dijakronijska istraživanja, a za sinkronijsko
promatranje jezika u kontaktu svakako je najznačajnija pojava adstrata ‒ susjednog
jezika koji utječe na sustav s kojim je u neposrednom dodiru (na primjer slovenski i
talijanski u Slovenskom primorju ili hrvatski i talijanski u Istri jedan su drugome
adstrati)
• do specifičnog slučaja kontakta jezika dolazi onda kada se dva ili više jezičnih sustava
dodiruju unutar jednog govornika ili jedne grupe govornika
• višejezičnost ‒ kada jedan govornik ili grupa njih poznaje i upotrebljava više jezičnih
sustava
• jednojezičnost ‒ kada govornik ili grupa govornika poznaje samo jedan jezični sustav
• za izučavanje višejezičnosti i fenomena vezanih uz njih najprikladnija je dvojezičnost ‒
istovremeno vladanje dvama sustavima
• suvremene teorije razlikuju dvije vrste dvojezičnosti:
o bilingvizam i
o diglosiju
Bilingvizam (dvojezičnost)
• situacija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava naizmjenično i bez ikakve
razlike s obzirom na komunikacijski kontekst dva ili više sustava (plurilingvizam ili
višejezičnost)
• može biti rani (oba jezika do 4. godine) i kasni (jedan jezik javlja se nakon 4. godine)
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 32
• može biti simetričan (ako su oba jezika govorniku jednako poznata) ili asimetričan (ako
je jedan od njih slabije poznat)
• prema stupnju poznavanja razlikuju se:
o pasivni bilingvizam (govornik razumije drugi jezik, ali ne upotrebljava ga
aktivno);
o nereceptivni bilingvizam (govornik govori drugi jezik, ali slabo ga razumije)
o pismeni bilingvizam (razumijevanje pisanog teksta, ali nemogućnost oralne
upotrebe)
o tehnički bilingvizam (poznavanje drugog sustava ograničeno je na dio potreban
za određenu struku)
• sa stajališta sociolingvistike razlikuje se:
o socijalni ili društveni bilingvizam (obuhvaća cijelu neku društvenu grupu na
određenom prostoru) i
o individualni bilingvizam (pojedinačne i izolirane pojave bilingvizma)
o nasuprot bilingvizmu, ali vjerojatno kao njegov poseban slučaj, diglosija je
situacija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava dva jezična sustava
naizmjence, ali u funkciji izvjesnog komunikacijskog, sociološki
determiniranog konteksta (npr. hrvatsko-latinska diglosija do 1848. kada su
određene društvene situacije zahtijevale uporabu latinskoga)
Interferencija jezika
• međusobni utjecaj jednog sustava na drugi
• interferencija sustava može se ostvariti na tri načina:
o kao supstitucija (potpuno zamjenjivanje jednog sustava drugim);
o kao komutacija (naizmjenična upotreba obaju sustava) i
o kao amalgam (kad se dva jezika stope u jedan novi jezik)
Vertikalna raznolikost
• raznolikost jezičnih sustava u istom vremenu i na istom području
• proučava ju sociolingvistika
• jezici različitih društvenih grupa mogu se objediniti pod nazivom socijalni dijalekti,
sociodijalekti ili sociolekti
• osobite komunikacijske situacije, posebno ako se često i dugotrajno ponavljaju i ako se
odvijaju između govornika čiji se osnovni jezični sustavi međusobno u većoj mjeri
razlikuju, dovode do stvaranja pomoćnih jezika
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 33
• oni redovito izrastaju iz ekonomskih potreba, npr. uvjetovani trgovačkom
komunikacijom, pa u osnovi pripadaju posredničkim kontaktnim jezicima
Pomoćni jezici
• sabiri ‒ jezici čija je upotreba u komunikacijskim procesima ograničena na sasvim
specifične situacije
• imaju vrlo limitiran opći rječnik, nerazvijenu morfologiju i relativno jednostavnu
sintaksu
• nikada nisu materinji jezici nijednoj grupi govornika koja ih upotrebljava
• od sabira su nešto kompleksniji pidžini
• iako nikada nisu materinski jezici niti su jedino sredstvo komunikacije, manje su
specijalizirani u svojoj upotrebi
• ako pidžin postane u nekoj sredini jedini jezični sustav, dakle materinski jezik, on se
naziva kreolskim jezikom (npr. francuski kreolski na Haitiju)
Jezična srodnost
• svaki se skup, ma od koliko se elemenata sastojao, teoretski može podijeliti na
podskupove
• klasifikacija jezika ‒ razvrstavanje skupa jezika u podskupove
• prema terminologiji koja u nas postoji, ograničenje raznolikosti jezika uvedeno
klasifikacijom nazvat ćemo srodnost jezika
• međusobno su srodni oni jezici koji po izvjesnom kriteriju pripadaju istom podskupu
unutar skupa raznolikosti
• u modernim se klasifikacijama primjenjuju tri kriterija, pa postoje tri različite vrste
jezične srodnosti
Tri vrste jezične srodnosti:
• kontaktna srodnost ‒ srodnost jezika koja proistječe iz međusobnih dodira govornika
različitih jezika i preuzimanja jezičnih jedinica iz jednog sustava u drugi (najčešće je
uvjetovana geografskom blizinom)
• tipološka srodnost ‒ jezici imaju zajedničkih crta u svojim strukturama, a pritom se
obično misli na sličnost ulaska morfoloških jedinica u sintagmatske odnose
• genetska srodnost ‒ kao kriterij uvodi se zajedničko podrijetlo, odnosno mogućnost
kako su oni u nekom periodu u prošlosti predstavljali zajednički i jedinstven sustav
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 34
Kontaktna srodnost
• može se promatrati na dva načina ‒ ili samo kao posljedica međusobnih utjecaja dvaju
ili više jezika koji duže vrijeme koegzistiraju uz zajedničke granice na istom širem
prostoru
• ako se u takvim jezicima jave slične karakteristike strukture, tada se može govoriti o
jezičnom savezu ili ligi (savez balkanskih jezika, savez baltičkih jezika)
• drugi način promatranja kontaktne srodnosti implicira interferenciju jezičnih sustava
koji mogu biti udaljeni, ali su im govornici bilo na koji način došli u dodir (npr. engleske
leksičke i sintaktičke posuđenice u hrvatskom jeziku)
Tipološka srodnost
• već je odavno uočeno da su pojedini jezici po svojim morfološkim karakteristikama
međusobno sličniji od drugih
• riječ je zapravo o uspoređivanju dvaju ili više jezika i o utvrđivanju stupnja podudaranja
popisa njihovih jedinica i, osobito, propisa o slaganju tih jedinica
• što su ta podudaranja veća, to su jezici tipološki srodniji
• ova se klasifikacija naziva još i morfološka klasifikacija
• tradicionalna tipološka klasifikacija ispituje prije svega odnos između leksičkih i
gramatičkih morfema i načine na koje oni zajedno sačinjavaju sintagme
• takva klasifikacija potječe iz njemačke predmladogramatičarske lingvistike ranog 19.
stoljeća te je razlikovala flektivne, aglutinativne i amorfne jezike dok joj Humboldt
dodaje još inkorporativne jezike
1. Izolativni, amorfni ili korijenski jezici
• oni u kojima su sve riječi nepromjenjive i ne mogu se analizirati na morfeme
• dakle, riječ se uvijek podudara s morfemom i svaka je za sebe svoj vlastiti korijen
• odnosi između riječi u rečenici izražavaju se samo njihovim međusobnim položajem
• primjeri: klasični kineski i vijetnamski
kineski
Wo kŕn tá ‒ Ja ga vidim (doslovno: ’Ja vidjeti on’)
Tá kŕn wo ‒ On me vidi (’On vidjeti ja’)
Tá kŕn wo péeng you ‒ On vidi mog prijatelja (’On vidjeti ja prijatelj)
Tá gêi wo chyán ‒ On mi daje novac (‘On dati ja novac’)
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 35
2. Aglutinativni ili afiksativni jezici
• leksički i gramatički morfemi zajedno sačinjavaju jednu riječ, ali unutar nje ostaju jasno
odijeljeni, a tvorbeni morfemi, koji se dodaju leksemu u obliku prefiksa, sufiksa ili
infiksa, u pravilu imaju pridružen samo jedan gramatički sadržaj
• primjeri: turski, mađarski i bantu jezici
turski
jednina množina
Nominativ adam adam-lar
Akuzativ adam-i adam-lar-i
Genitiv adam-in adam-lar-in
Dativ adam-a adam-lar-a
mađarski
ember – čovjek;
ember-ek – ljudi; ember-ek-nek – ljudima
svahili
penda – voljeti; ni – 1. lice jed.; na – sadašnjost; li – prošlost
3. Flektivni jezici
• oni u kojima se, kao i kod aglutinativnih, gramatički morfemi pridodaju leksičkom, ali
se često unutar riječi više ne mogu od njega jasno razdvojiti, a uz to se izrazu pojedinog
morfema pridodaje više gramatičkih značenja, odnosno sadržaja
• primjeri: indoeuropski jezici
njemački
Er gibt mir das Geld ‒ ‘On mi daje novac’
U gibt nastavak -t ‒ 3. lice prezenta jednine;
ALOMORFIZAM OSNOVE: geb-en , geb-e, gib-t;
SUPLETIVIZAM: ich ‒ meiner ‒ mir ‒ mich
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 36
hrvatski
ALOMORFIZAM OSNOVE ALOMORFIZAM NASTAVAKA
N strast N. jed. trešnj-a
I strašću<strast-ju G.mn. trešanj-a, trešnj-a, trešnj-i
4. Polisintetički, inkorporativni ili aglomeracijski jezici
• ne razlikuju jasno riječ od rečenice
• ovdje veći broj leksičkih morfema zajedno s pripojenim gramatemima koji iskazuju
odnose među leksemima sačinjava sintaktičku složenicu kojoj se pridružuje kompleksan
sadržaj, tako da se ovakve cjeline u druge tipove jezika moraju prevoditi čitavim
rečenicama
• primjeri: sjevernoamerički indijanski jezici poput eskimskog ili irokeškog
astečki
ninakakwa – Ja jedem meso ;
(ni ‒ ja, kwa ‒ jed=jedem, naka - mes=meso)
nutka
inikwihl’minih’isita – Neka mala svjetla gorjela su u kući
Tipološka srodnost
• prateći povijesne promjene u jezicima, tipologija je uspjela utvrditi da jezici postupnim
razvojem mogu promijeniti svoj tipološki razred u tradicionalnom smislu
• engleski se, na primjer, po tradiciji svrstava u flektivni tip, no danas je taj jezik otišao
prilično daleko u pravcu izolativnog tipa, pa je trenutačno bliži kineskom nego svojim
genetskim indoeuropskim srodnicima
Pojednostavnjena tipološka klasifikacija:
1. Analitički jezici
• gramatički odnosi izraženi u rečenici zasebnim gramatičkim morfemima: prijedlozi i
čestice (izolativni jezici)
2. Sintetički jezici
• gramatički odnosi sadržani su u morfemima koji zajedno s leksičkim čine riječ
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 37
engleski
• analitički postupci: the house of my father
• sintetički postupci: my father’s house
INDEKS SINTETIČNOSTI =broj morfema/broj riječi
• u ovoj podjeli polisintetički se jezici mogu promatrati kao najrazvijeniji tip unutar
sintetičke grupe
• indeks sintetičnosti za uzorak od 100 riječi modernog engleskog jezika jest 1,68 što
znači da jedna engleska riječ u prosjeku sadrži 1,68 morfema
• za uzorak staroengleskoga taj je indeks 2,12 što može poslužiti kao mjera porasta
analitičnosti u engleskom
• za analitički vijetnamski indeks iznosi svega 1,06, a za polisintetički eskimski čak 3,72
Genetska srodnost
• kriterij je isključivo zajednički postanak
• genetski su srodni oni jezici za koje se može dokazati da su u nekom prethodnom
periodu predstavljali jedan jezični sustav
• svi jezici zajedničkog podrijetla pripadaju jezičnoj porodici
• jezik iz kojeg potječu izvedeni jezici naziva se jezik-predak, dok su jezici iz njega nastali
jezici-potomci
• jezik-predak naziva se još i prajezik
1. Indoeuropski jezici
• najbolje je istražena i najraširenija porodica jezika na svijetu
• indoeuropski jezici govore se u gotovo cijeloj Europi, u krajevima koje su Europljani
naselili (Amerika, Australija, dijelovi Afrike) i u prostranim područjima Azije
• dijele se na više potporodica
o Indoiranski jezici
o Grčki jezik (zasebna grana unutar indoeuropske jezične porodice)
o Italski jezici
o Keltski jezici
o Albanski jezik
o Armenski jezik
o Hetitski jezik
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 38
o Toharski jezik
o Germanski jezici
• najjači su indoeuropski jezici po broju govornika
• dijele se na tri grane: sjevernu, zapadnu i istočnu
• sjevernogermanski: danski, švedski, norveški, islandski i farerski
• zapadnogermanski: engleski, frizijski, njemački, nizozemski, jidiš
• istočnogermanski jezici: gotski (potpuno nestao)
o Slavenski jezici
• razvili su se iz praslavenskog
• dijele se na:
o istočnoslavenske (ruski, ukrajinski i bjeloruski)
o zapadnoslavenske (češki, slovački, poljski, kašupski (Poljska),
lužičkosrpski (Njemačka), rusinski (Vojvodina) i polapski)
o južnoslavenske (hrvatski, srpski, slovenski, makedonski, bugarski)
o Romanski jezici
• razvili se iz pučkog ili vulgarnog latinskog
• portugalski, španjolski, katalonski, francuski, provansalski, retoromanski,
talijanski, rumunjski, vlaški, moldavski
2. Semitsko-hamitski jezici
• poput indoeuropske, utvrđena je s pomoću kriterija dokazanog zajedničkog podrijetla
• jezici koji joj pripadaju govore se na području Bliskog istoka te u sjevernoj Africi
• ima sljedeće potporodice: semitski jezici, kušitski jezici, egipatski jezik, berberski
jezici, čadski jezici
3. Baskijski jezik
• na krajnjem sjeverozapadu pirenejskog područja na granici između Španjolske i
Francuske
• ima oko 800 000 govornika većinom u Španjolskoj
• ne može se povezati ni s jednim danas poznatim jezikom pa stoji u zasebnoj porodici
4. Kavkaski jezici
• govore se na području Kavkaza
• dijele se na sjeverne i južne
• sjeverni: čečenski
• južni: gruzijski
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 39
5. Ugrofinski jezici
• rašireni su u sjevernoj Europi i Aziji, a djelomično i u srednjoj i istočnoj Europi
• ponekad se nazivaju i uralskim jezicima
6. Turkijski jezici
• govore se od Male Azije do Mongolije
• nazivaju se još tursko-tatarskom jezičnom porodicom
• dijele se u šest grupa
7. Mongolski jezici
• govore se u području centralne Azije
• najvažniji je halha-mongolski ‒ službeni jezik Mongolije
8. Tungusko-mandžurski jezici
• u središnjem i istočnom dijelu Sibira i u Mandžuriji
• vrlo malo govornika
9. Azijski jezici izvan porodica
• japanski ‒ 115 milijuna govornika
• korejski ‒ 60 milijuna govornika
10. Paleosibirski jezici
• na krajnjem sjeveroistoku Sibira
• govori ga autohtono stanovništvo u vrlo malom broju
11. Dravidski jezici
• govore se na jugu Indije, na Dekanskoj visoravni
12. Burušaski jezik
• jezik bez pismenosti
• 30 000 stanovnika na krajnjoj sjeverozapadnoj granici Indije i Pakistana
13. Kineski-tibetski jezici
• na područjima Kine i jugoistočne Azije
• neki od tih jezika imaju veliku važnost i po broju govornika i po tome što su bili
komunikacijsko sredstvo veoma drevnih i velikih civilizacija
14. Mon-khmerski jezici
• njima se govori na području Burme i Indokine
15. Jezici munda
• na području Indije; vrlo različiti jezivi
5. JEZIČNA RAZNOLIKOST I SRODNOST
TEORIJA JEZIKA 40
LITERATURA:
1. Bugarski, Ranko 1972. Jezik i lingvistika, Nolit Beograd.
2. Jakobson, Roman 2008. O jeziku, Disput, Zagreb.
3. Škiljan, Dubravko 1994. Pogled u lingvistiku, Naklada Benja, Rijeka.
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 41
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
Jezikoslovlje kao samostalna znanstvena disciplina
• za mnoge suvremene jezikoslovce razvoj jezikoslovlja kao samostalne znanstvene
discipline vezan je uz radove njemačkog jezikoslovca Wilhelma von Humboldta
• Humboldt je proučavao pojedine jezike, i europske (primjerice baskijski) i neeuropske
(npr. kawi), ali je temelj njegova bavljenja jezikom bilo određenje biti jezika
• Humboldt se smatra osnivačem opće lingvistike
• središnje mjesto Humboldtove jezične teorije obuhvaća problem odnosa jezične
strukture s mentalitetom naroda
• 1820. Humboldt iznosi tezu o različitosti jezika
• različitost jezika nije uvjetovana razlikom u glasovima odnosno znakovima, već
različitim pogledom na svijet
• shvaćanje jezika kao specifičnog pogleda na svijet obuhvaća dva aspekta:
o jezik čovjeku otvara iskustvene mogućnosti, otvara mu svijet
o s druge se strane nameće sumnja da jezik u tolikoj mjeri unaprijed određuje našu
spoznaju da može iskriviti stvarnost i istinu
• Humboldtova je programatska teza: jezik je djelatnost, a ne djelo
• iz toga proizlazi definicija jezika koja može biti samo genetička: jezik je djelovanje
duha što omogućuje da artikulirani glas postane izrazom misli
• izražavanje misli glasovima ujedno je i definicija govorenja
• ono što jezik čini jezikom nisu pojedini jezični elementi, već vezani govor
• stoga sva istraživanja koja određuju bit jezika trebaju se ponajprije baviti vezanim
govorom
• Humboldt polazi od postavke da se unatoč razumu i tisućljetnom razvoju ne može
smatrati da je jezik čovjekov izum
• jezik se, naime, ne bi moglo izumiti kada on već ne bi bio temeljnom osobitošću
ljudskoga razuma
• čovjek jest ono što jest upravo po jeziku
• jezik je zakon koji uvjetuje funkcije mišljenja
• stoga se jezik može usporediti s instinktom životinja
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 42
• i jezik i instinkt urođeni su, a osnovna je razlika u tome što je jezik svjesna intelektualna
djelatnost
• bit je jezika da materiju pojavnog svijeta pretače u misli
• jezik je specifični pogled na svijet u dvostrukom smislu:
o jezik je pogled na svijet s individualnog stajališta svakog čovjeka, svakog
pojedinca
o svaki čovjek govori svoj vlastiti jezik
• bez glasova čovjek ne može primiti svijet stvari i njime se koristiti (dakle, bez riječi
nema spoznaje), što zapravo znači da predmet, objekt, za čovjeka postoji samo ako se
jezično posreduje
• na taj se način u prvi plan stavlja jezik kao uvjet za mogućnost spoznaje, dok je
njegova funkcija sredstva priopćavanja od drugorazredne važnosti
• Humboldt određuje jezik kao oblik nacionalnog karaktera i duhovnosti
• stoga kao bitnu zadaću jezikoslovne djelatnosti određuje raščlambu organizma svakog
pojedinog jezika, i to s povijesnog i s poredbenog gledišta
• u vezi sa svojom općom koncepcijom jezika, Humboldt izlaže i mišljenje o jezičnoj
evoluciji: svaka promjena u jeziku nastaje u skladu s razvojnim usponom ljudskog
duha
• iako je usporedba jezika bila predmetom zanimanja i ranije, Franz Bopp poredbenom
gramatikom objavljenom 1816. utemeljuje poredbeno jezikoslovlje
• Bopp pretpostavlja da se sličnosti pojedinih indoeuropskih jezika temelje na
nekadašnjem jedinstvu tih jezika
• praćenjem razgranatosti jezičnih oblika Bopp najavljuje prijelaz s povijesno-sintetičkog
pristupa jezičnim problemima na analitički pristup
• kao temeljne zadaće poredbene gramatike određuje cjelovit prikaz srodnosti
indoeuropskih jezika, istraživanje njihovih fizičkih i mehaničkih zakonitosti te
otkrivanje podrijetla gramatičkih oblika
• utemeljiteljem historijske gramatike smatra se Jacob Grimm
• Grimmovo zanimanje za jezik proizlazi iz zanimanja za pravo, nasljeđe i život naroda
uopće
• s bratom je skupljao bajke iz narodne predaje i riječi za njemački rječnik na kojemu je
radio do kraja života
• posebno je važno njegovo djelo Deutche Grammatik koje obuhvaća 3854 stranice
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 43
• riječ je o povijesnom pregledu razvoja germanskih jezika, od gotskoga do
novoengleskoga
• predmet jezikoslovlja, po Grimmu, jest isključivo ljudski jezik
• svaki pak jezik pripada nekom narodu te je najizravniji izraz njegova duhovnog života
• najvažnije područje djelovanja hrvatskih jezikoslovaca jest određenje i standardizacija
nadregionalne uporabne norme
• jedna od prvih gramatika kojom se potvrđuje nadregionalni karakter novoštokavskoga
pismenog jezika koji je, postajući standardom i u južnim pokrajinama, uspješno
zamjenjivao sve dotadašnje čakavske i štokavske stilizacije književnoga jezika jest
Grammatica della lingua Illirica Franje Marije Appendinija
• gramatika je objavljena 1808. u Dubrovniku
• tema većine priloga iliraca o jezičnoj problematici bila je rješavanje određenih grafijskih
teškoća, a zadarska, riječka i zagrebačka filološka škola nastavljaju u drugoj polovici
19. stoljeća rasprave o standardizaciji
Biološki naturalizam u lingvistici
• oko sredine XIX. stoljeća europske intelektualne krugove zainteresirala je novost s
područja prirodnih znanosti: Darwin je argumentirano iznio svoju slavnu teoriju o
evoluciji vrsta
• kod mnogih se znanstvenika javilo mišljenje da principe evolucije koje je Darwin
utvrdio na živim bićima treba uočiti i u ostalim oblicima životne stvarnosti
• predstavnik je takvog mišljenja u jezikoslovlju Nijemac August Schleicher
• on je bio komparatist, ali zanimao se i za probleme rekonstrukcije indoeuropskoga
prajezika
• njegova komparativno-povijesna metoda izvirala je iz stava da je jezik živi organizam,
nezavisan od čovjeka, čiji je razvojni put određen općim biološkim zakonima evolucije
• jezik se rodi, živi neko vrijeme, da život drugom, mlađem jeziku koji ga tijekom
vremena zamijeni da bi kasnije i taj mladi jezik bio nastavljen nekim svojim izdankom
• jezik, kao i čovjek, ima genealoško stablo, tj. prapretka od kojeg se, u vidu grananja
stabla, razvilo mnogobrojno potomstvo srodnika
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 44
Psihologizam u lingvistici
• H. Steinhal osnivač je lingvističkog psihologizma, a tumačenju jezika pristupao je
polazeći od Humboldtove koncepcije jezika kao emanacije duha
• 1855. Steinhal objavljuje svoju „psihološku gramatiku“ u kojoj se zalaže za opisivanje
gramatičkih fenomena s psihološkog stajališta
• usvajajući Humboldtovu ideju o jeziku, Steinhal ju proširuje uvodeći pojam
individualnog govornog čina
• ako je jezik organ kojim se izražava duh, onda je jezik kolektiva ‒ izraz duha kolektiva,
a jezik pojedinca ‒ izraz individualne psihologije
• tada je prvi put izrečena i misao da riječi nemaju apsolutno određeno značenje
• svaki pojedinac, izričući riječi, stavlja u njih svoja osobna iskustva, svoju individualnu
psihologiju, tako da riječi dobivaju konkretni smisao jedino u trenucima kada se
izgovaraju
Mladogramatičari
• znanost druge polovice 19. stoljeća u znaku je pozitivizma, što se odrazilo i na
jezikoslovnim istraživanjima
• pozitivizam ‒ učenje i metoda koja ograničuje spoznaju na ono što se smatra
materijalnom činjenicom i odriče vrijednosti apstraktnoj misaonoj djelatnosti
• karakteristične su metode mladogramatičara polaženje od činjenica i analitičko-kritička
usmjerenost
• u početku su nazivani lajpciškom školom
• naziv „mladogramatičari“ nastao je kao neka vrsta rugalice za predstavnike te škole,
uglavnom studente sveučilišta u Leipzigu; oni su, međutim, naziv prihvatili i zadržali
• naziv „mladogramatičari“ skovan je u vrijeme kada je lajpciška grupa, sastavljena od
predstavnika mlade generacije, vodila borbu protiv konzervativnih ideja starijih
lingvista
• starija generacija, spominjanjem mladosti u nazivu, željela je umanjiti stvarnu
vrijednost novih lingvističkih puteva
• mladima je naziv bio prihvatljiv jer je u njemu ležalo obećanje nečeg novog i svježeg
• vrhunac je mladogramatičarskog razdoblja vrijeme od 1876. do 1890.
• s mladogramatičarima završava razdoblje jezične filozofije kao temelja razmatranja o
jeziku
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 45
• iako su bili usmjereni na povijest i razvoj jezika, zanimanje za fantomski prajezik kod
njih više ne postoji
• utjecaj prirodoznanstvenih disciplina očituje se već pedesetih godina, ponajviše u
radovima Augusta Schleichera za kojega je jezik čista priroda, proizašla iz
ravnomjernog nastanka u prapovijesti; stoga je lingvistika prirodna znanost
• Schleicherov cilj u prošlosti nije više sanskrt, nego indoeuropski kao prajezik prije
odvajanja pojedinih jezika
• pozornost mladogramatičara usmjerena je na jezične oblike, prije svega na glasove
• glasovni zakoni izjednačeni su s prirodnim zakonima
• rezultat takvog pristupa su mnogobrojni detaljni opisi jezika, prije svega indoeuropskih,
i pojedinih njihovih obilježja
• August Leskien ‒ bavio se poredbenim istraživanjima slavenskih i baltičkih jezika;
sastavio je gramatiku srpsko-hrvatskog jezika
• Karl Brugmann autor je grčke gramatike
• zanimljivo je napomenuti da se ni u jednoj poredbenoj gramatici ne opisuje sintaksa
• nisu se bavili teorijskim pitanjima osim u uvodima i predgovorima svojih jezičnih opisa
• jedino cjelovito djelo posvećeno mladogramatičarskim teorijskim razmatranjima je
Prinzipien der Sprachgeschichte Hermanna Paula iz 1880.
• jezik je za Paula, kao i svaki proizvod ljudske kulture, predmetom povijesnog
razmatranja
• pravi su predmet jezičnog istraživanja svi jezični iskazi svih individualnih
govornika u međusobnom djelovanju
• „egzaktna znanstvena spoznaja“ moguća je zbog velike ujednačenosti jezičnih procesa
u najrazličitijih individualnih govornika
• važan temelj jezičnih procesa su psihički procesi, ponajprije stvaranje predodžbi, a za
izravno promatranje su od fizičkih pojava najvažnije akustične; najprimjerenije je
promatranje jezičnih pojava u materinskom jeziku, izravno u govornika
• tako su se pojavila i prva istraživanja suvremenih dijalekata
• razvoj jezičnih oblika odgovara darvinističkom načelu razvoja organske prirode
• posebna se pozornost pridaje glasovima, odnosno glasovnim promjenama koje uzrokuje
prenošenje glasova na nove individualne govornike
6. JEZIKOSLOVLJE XIX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 46
• pojedine se riječi povezuju u skupove na temelju glasovnih ili značenjskih podudarnosti;
razlikuju se dvije vrste skupova ‒ sadržajni (primjerice različiti padeži imenice) i
formalni (primjerice svi komparativi, sva prva lica glagola i sl.)
• minuciozno, strpljivo istraživali su svaku jezičnu pojedinost kroz sve njezine evolutivne
faze
• zbog toga im se često prigovaralo da „atomiziraju“ jezik te na taj način gube iz vida
cjelovitost slike jezičnoga razvoja u kojemu ništa ne živi samo za sebe, nego je sve
međusobno isprepleteno
• tvorcem moderne slavistike smatra se Slovenac Franc Miklošič
• napisao je poredbenu gramatiku slavenskih jezika
LITERATURA:
1. Glovacki-Bernardi, Zrinjka (ur.) 2001. Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb.
2. Ivić, Milka 1983. Pravci u lingvistici, Državna založba Slovenije, Ljubljana.
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 47
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
Osnovna obilježja znanosti XX. stoljeća
• razdoblje izrazito pozitivistički orijentiranog XIX. stoljeća koje je bilo usmjereno na
prikupljanje činjenica smjenjuje razdoblje detaljnije interpretacije stečenih znanja
• prva desetljeća XX. stoljeća donose pojmove kao što su: relativnost, elektronika,
psihoanaliza, biheviorizam...
• osnovna suprotnost znanosti XIX. stoljeća u odnosu na znanost XX. stoljeća leži u
činjenici da je znanost XIX. stoljeća bila usmjerena na konkretne činjenice, dok je ova
druga zaokupljena pronalaženjem apstrakcija koje izviru iz izdvajanja bitnog od
nebitnog u pojavama
• znanost XX. stoljeća nametnula si je sljedeći radni moto: da bi se naše znanje o svijetu
upotpunilo, treba istraživati strukturu sustava, tj. odnose među članovima sustava
• tako je nastupilo razdoblje strukturalizma u znanosti
Razvojni smjer lingvistike
• lingvistika u XX. razlikuje se od one u prethodnom stoljeću po sljedećem:
usustavljivanjem znanja, novom interpretacijom poznatih činjenica, bitnim širenjem
okvira znanstvenog interesa, uspješnim implementiranjem novih metodoloških
postupaka
• tradicionalna lingvistika redovno je potpadala pod utjecaje drugih disciplina
(psihologije, logike, biologije, sociologije)
• sa strukturalizmom stvari su se bitno promijenile te lingvistika ne samo da postaje
ravnopravan partner drugim disciplinama u razvijanju znanstvenih metoda, već se od
nje često počinju preuzimati iskustva i spoznaje
• u prvoj polovici XX. stoljeća, kao i u XIX., u središtu pozornosti bili su glasovi, dok se
u drugoj polovici XX. stoljeća u središte znanstvene pozornosti stavljaju sintaksa i
semantika
• gramatička proučavanja tipična za XX. stoljeće odlikuju se ne samo neusporedivim
porastom u intenzitetu već i ovim: dok su pod okriljem tradicionalizma povijesna i
suvremena gramatika srasle do te mjere da se aktualno jezično stanje interpretira
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 48
ponajprije u svjetlu povijesnih promjena, strukturalna je gramatika donijela sa sobom
kao geslo potrebu razdvajanja sinkronijske od dijakronijske perspektive
• dijalektologija je početkom XX. stoljeća bila najnaprednija jezikoslovna disciplina
• nadalje, stilistika se također počinje ozbiljno razvijati
Strukturalna lingvistika
• razdoblje strukturalne lingvistike nastaje oko 1930. godine, paralelno u Europi i Americi
• lingvistički strukturalizam donosi, prije svega, nove poglede na već poznate činjenice
• ti su novi pogledi utemeljeni na proučavanju jezičnih činjenica u sustavu, na
naglašavanju društvene funkcije jezika, na izdvajanju povijesne od aktualne jezične
problematike
• teorijsku (Saussureovu) osnovicu strukturalne lingvistike čine sljedeći aksiomi:
o jezik je sustav i tako ga treba proučavati; ne treba uzimati pojedinačne činjenice
izolirano, već uvijek u njihovoj ukupnosti, tj. vodeći računa o tome da je svaka
pojedinost također određena svojim mjestom u okviru cjeline, odnosno sustava
o jezik je ponajprije društveni fenomen (služi sporazumijevanju) pa ga tako treba
i proučavati; ne ispitivati izolirano glasovnu ili značenjsku stranu jezika već
uvijek voditi računa o njihovu međusobnom odnosu, jer je taj odnos važan u
procesu sporazumijevanja
o jezična evolucija i aktualno jezično stanje ‒ dvije su različite pojave;
metodološki je nedopustivo miješati povijesne kriterije u interpretaciji aktualnog
jezičnog stanja
• postoje tri osnovna tipa europskog strukturalizma:
o ženevska škola ‒ to je klasični Saussureov strukturalizam
o praški krug ‒ nazivan još školom funkcionalne lingvistike
o glosematičari (izrazito orijentirani apstrakciji)
Strukturalna lingvistika
• osnovni program strukturalnog pristupa jezičnim činjenicama počiva na ovim
postavkama:
o predmet deskriptivne (opisne) lingvistike je proučavanje jezične strukture koje
se vrši primjenom objektivnih kriterija; ti kriteriji počivaju na razlikovanju
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 49
relevantnog od redundantnog i na pronalaženju opozicija uspostavljenih po
principu binarnosti (dvojnosti)
o lingvistički opisi vrše se postupno, te se vodi računa o hijerarhiji, tj. o redoslijedu
u značaju jezičnih pojava; pri definiranju pojava ima se u vidu konkretna jezična
razina na kojoj se određena pojava manifestira (leksička, fonološka, morfološka,
semantička, sintaktička)
o služba jezičnog znaka provjerava se supstitucijom, odnosno zamjenjivanjem
određenog znaka drugim jezičnim formama čija je funkcija poznata i koje,
ukoliko pravilno stoje na mjestu znaka podvrgnutog ispitivanju, otkrivaju tip
njegove službe u određenoj prilici
o definicije pojava teže maksimalnoj jednostavnosti i točnosti - da bi se to
postiglo, često se poseže za različitim simbolima, formulama, crtežima,
simbolima...
Ferdinand de Saussure
• rođen je 1857. godine
• pisao je vrlo malo; srećom, Saussureovi studenti i kolege smatrali su da njegov rad na
općoj lingvistici treba sačuvati i načinili su knjigu koja je od njega stvorila plodnog
jezikoslovca
• Bally i Sechehaye sastavili su tako 1916. Tečaj opće lingvistike, koji je postao izvor
Saussureova utjecaja i ugleda
• jezik je sustav znakova; zvukovi se smatraju jezikom samo kada služe za izražavanje ili
priopćavanje ideja
• da bi zvukovi prenijeli ideju, moraju biti dio sustava konvencija, dio sustava znakova
Proizvoljnost znaka
• prvi princip Saussureove teorije jezika tiče se biti znaka
• jezični znak je proizvoljan; odnosno, konkretna kombinacija označitelja i označenog
predstavlja proizvoljan entitet
• to je za jezik i lingvističku metodologiju ključna činjenica
Što Saussure podrazumijeva pod proizvoljnosti jezičnoga znaka?
• ne postoji prirodna veza između označitelja i označenog
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 50
• ipak, dva su načina kako se jezični znakovi mogu motivirati, tj. učiniti manje
proizvoljnim
o prvo, postoje slučajevi onomatopeje (vau-vau, av-av...)
o drugo, u okviru određenog jezika znakovi mogu biti djelomično motivirani: npr.
vatrogasac je onaj koji gasi vatru ‒ dakle, dva glasovna niza (gasi i vatru) koja
sačinjavaju novu oznaku u vezi su s prvom riječi, unutar jednoga jezika; takvu
bismo motivaciju mogli nazvati sekundarnom motivacijom
• dakle, može se zaključiti da svi jezici kao svoje osnovne elemente imaju proizvoljne
znakove; oni zatim imaju razne procese za kombiniranje tih znakova, ali to ne mijenja
suštinsku prirodu jezika i njegovih elementarnih konstituenata
• ako se ono što je do sada rečeno o odnosu označitelja i označenog shvati doslovno, može
se doći do tumačenja jezika kao nomenklatura ‒ niz naziva proizvoljno odabranih i
pripojenih nizu objekata ili pojmova
• kada bi jezik bio nomenklatura za niz općih pojmova, bilo bi lako prevoditi s jednog
jezika na drugi
• nadalje, kada bi jezik bio takav, i zadatak učenja novog jezika bio bi mnogo lakši nego
što je to slučaj
• jezik nije nomenklatura, te stoga njegovi označeni (pojmovi) nisu unaprijed određeni
pojmovi, već su promjenjivi i nepredvidivi koji variraju od jednog do drugog jezika i
stanja jezika
• označeno udruženo s označiteljem može poprimiti bilo kakav oblik; ne postoji nikakva
jezgra značenja koje bi ono moralo zadržati
Priroda jezičnih jedinica
• znak ne možemo gledati i tretirati kao autonoman entitet, već ga moramo proučavati
kao dio sustava
• npr. da bismo nekome objasnili što je potok, moramo ukazati na razliku između potoka
i rijeke, potoka i rječice...
• nazivi boja dobar su primjer ovog obilježja znaka (smeđe je ono što nije crveno, crno,
sivo i žuto...)
• u navedenim primjerima ne susrećemo se s unaprijed određenim idejama, već s
vrijednostima koje proistječu iz sustava
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 51
• kad se kaže da one odgovaraju pojmovima, podrazumijeva se da su ti pojmovi
diferencijalni, odnosno nisu definirani pozitivno, već negativno - svojim odnosima s
drugim terminima iz sustava; njihova najtočnija karakteristika jest da su ono što
drugi nisu
• analogija kojom se Saussure često služio da bi uputio na relacijski identitet jest
usporedba jezika sa šahom
• naime, može se reći da jedinice šahovske igre nemaju materijalni identitet; on u
potpunosti ovisi o razlikama u okviru sustava
Dihotomije
• Saussure je svoju teoriju jezika nastojao izložiti jezgrovito (pod utjecajem prirodnih
znanosti) i u bitnom ga dijelu svesti na određen broj dvojnosti (parova elemenata ili
pojavnosti), ali takvih gdje je određena veličina ili pojava koju promatramo
predstavljena parom među sobom suprotstavljenih elemenata
• štoviše, takvi elementi u određenim slučajevima jedan bez drugoga ne mogu postojati
• takva se dvojnost obično označuje nazivom DIHOTOMIJA
• pet je temeljnih Saussureovih dihotomija:
o jezična djelatnost (ili ljudski jezik općenito): jezik (kao sustav)/ govor (kao
primjena sustava u komunikaciji;
o jezični znak: označeno (ili pojam, značenje)/ označitelj (ili glasovna, „slušna
slika“);
o pristup jeziku: interna lingvistika/ eksterna lingvistika;
o perspektiva: sinkronija/ dijakronija (proučavanje funkcioniranja jezika u
danome trenutku/ proučavanje jezika u njegovu razvoju ‒ tijekom vremena) i
o vrste odnosa u jeziku (među jezičnim elementima): odnosi in praesentia
(sintagmatski odnosi)/ odnosi in absentia (paradigmatski odnosi)
Langue i parole / jezik i govor
• jezik kao sustav znakova u određenoj ljudskoj zajednici ne treba brkati s jezičnom
djelatnošću, ili ljudskim jezikom općenito, jezikom kao ljudskom sposobnošću
• jezična je djelatnost opći pojam govorne sposobnosti (podrazumijeva fizikalni,
fiziološki i psihički aspekt)
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 52
• govor je individualna primjena jezika u komunikacijskom činu, individualni ostvaraj
jezika, to je skup individualnih voljnih kombinacija i individualnih voljnih funkcija
nužnih za ostvarivanje tih kombinacija
• govor je ono što se može čuti kada se govori ili što se može vidjeti kada se komunicira
pismeno
• da bi govorni činovi mogli obavljati svoju funkciju, moraju se ostvarivati prema
pravilima jezika kao sustava znakova
• jezik su i govor dva lica iste stvarnosti što se međusobno pretpostavljaju i uvjetuju:
govor bi bez jezika bio nerazumljiv, a jezik bez govora ne bi mogao postojati, ne
bi imao svrhe
• jezik je proizvod društva koji pojedinac pasivno prima, a govor je individualna i
trenutačna realizacija individualne volje i inteligencije
• la langue je sustav jezika, jezik kao sustav formi, dok je parole stvarni govor, govorni
činovi koji su omogućeni jezikom
• la langue je ono što pojedinac usvaja kad uči neki jezik, skup formi
• parole, s druge strane, jest izvršna strana jezika
• za Saussurea la langue mora biti u središtu pozornosti jezikoslovaca
• analizirajući jezik, on ne nastoji opisati govorne činove, već utvrditi jedinice i pravila
kombiniranja koja čine jezični sustav
• la langue je koherentan predmet koji se može analizirati; to je sustav znakova u kojemu
je jedino važan spoj misli i akustične slike
• odvajajući jezik od govora odvajamo u isto vrijeme:
o ono što je društveno od onoga što je individualno;
o ono što je važno od onoga što je manje važno
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 53
Označeno/ označitelj
• tako prikazanim govornim krugom objašnjava se i druga bitna Saussureova dihotomija,
jezični znak: označeno/ označitelj
• u govornome krugu jezik dolazi ondje gdje se glasovne slike povezuju s pojmovima
• psihičku ili mentalnu vezu između pojma i glasovne slike, u kojoj obje sastavnice jedna
drugu uvjetuju i pretpostavljaju, Saussure zove jezičnim znakom
• jezični znak, dakle, ne povezuje stvar i ime, nego pojam (predodžbu o nekoj stvari) i
predodžbu o glasovnom ostvaraju imena (glasovna slika)
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 54
• veza je između označenog i označitelja u danome jeziku psihička, uzajamna i
automatska ‒ uz odgovarajuće označeno automatski se vezuje odgovarajući označitelj,
i obratno
• ta je veza arbitrarna ili proizvoljna
Interna/ eksterna lingvistika
• jezik možemo proučavati sa stajališta veza s etnologijom, poviješću, geografijom,
politikom, školom, književnošću i tada se bavimo eksternom lingvistikom
• jezik se može proučavati i kao sustav koji priznaje samo svoj vlastiti rad, sustav sam za
sebe i tada je riječ o internoj lingvistici
• tu dihotomiju Saussure ilustrira usporedbom sa šahom
• to što je šah u Europu došao iz Perzije, ili pak to što se drvene figure mogu zamijeniti
bjelokosnima, na sustav se ne odražava, i to su činjenice eksternoga reda
• no ako se poveća ili smanji broj figura, ili broj polja, ili se pak promijene pravila kretanja
za pojedinu figuru, to duboko mijenja “gramatiku” igre i to su činjenice internoga reda
Sinkronijska/ dijakronijska perspektiva
• proizvoljnost znaka ima još jednu važnu posljedicu, a to je distinkcija između
sinkronijskog i dijakronijskog proučavanja jezika
• sinkronija ‒ proučavanje jezičnog sustava u određenom stanju, ne obazirući se na
vrijeme
• dijakronija ‒ proučavanje jezičnoga razvoja tijekom vremena
• Saussure je davao prednost sinkronijskom opisu
• kakva je veza između proizvoljnosti znaka i duboke povijesnosti jezika?
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 55
• kad bi postojala neka dubinska ili prirodna veza između označitelja i označenog, onda
bi znak imao temeljnu značenjsku jezgru na koju vrijeme ne bi moglo utjecati ili koja
bi se barem odupirala vremenu
• nema nijednog dijela znaka koji bi bio njegovo nužno svojstvo i koji bi se nalazio „izvan
vremena“
• svaki aspekt znakovnog zvuka ili značenja može se tijekom vremena promijeniti
• dakle, zato što je znak proizvoljan, on je u potpunosti izložen djelovanju povijesti,
odnosno vremena, a kombinacija određenog označitelja i označenog u određenom
trenutku slučajan je ishod povijesnih procesa
• budući da znak nema neku neophodnu jezgru koja bi morala opstati tijekom vremena,
on se mora odrediti kao relacijski entitet, u svojim odnosima prema drugim znakovima;
a relevantni su odnosi koji vrijede u određenom vremenu, odnosno u jednom
vremenskom presjeku
• da bi zorno pokazao istodobnu neovisnost i međuovisnost sinkronije i dijakronije,
Saussure uspoređuje sinkroniju s poprečnim presjekom stabljike koji otkriva strukturu
biljke na određenoj razini, dok uzdužni presjek biljke omogućuje da pojedina vlakna
pratimo od korijena do vrha biljke
Sintagmatski/ paradigmatski odnosi
• svaka jezična jedinica u danome jezičnom stanju stoji u dvama tipovima odnosa prema
drugim jedinicama istoga reda u istome jeziku; ti odnosi određuju njezino
funkcioniranje
• na jednoj su strani odnosi temeljeni na linearnosti jezika koja ne dopušta da se istodobno
realiziraju (izgovore) dva elementa; ti odnosi, dakle, proizlaze iz ulančavanja riječi
• u tekstu se riječi nižu jedna za drugom, a kombinacije od dvaju ili više elemenata zovu
se sintagmama (pro-čitati, kut-ić, ljudski život...)
• element u sintagmi dobiva vrijednost po tome što je u opreci prema elementu iza kojega
dolazi, prema elementu pred kojim dolazi ili pak prema jednomu ili drugomu
• taj se tip odnosa označuje kao in praesentia ili kao sintagmatski odnosi
• s druge se pak strane svaka riječ uporabljena u tekstu povezuje u pameti, asocira, s
mnogobrojnim riječima s kojima ima štogod zajedničko bilo u značenju bilo u izrazu
• npr. riječ poučavanje povezana je s riječima istoga korijena: učiti, poučiti, naučiti...
7. JEZIKOSLOVLJE XX. STOLJEĆA
TEORIJA JEZIKA 56
• takav tip odnosa (između stvarno uporabljenog elementa i nekog elementa istog jezika
koji je na toj točki isključen, ali po nekom kriteriju na nj podsjeća) Saussure naziva
odnosi in absentia ili paradigmatski (ili asocijativni) odnosi
• za paradigmatske nizove nije moguće unaprijed predvidjeti ni broj elemenata niti je
moguće utvrditi njihov hijerarhijski slijed
Jezik kao društvena činjenica
• Saussure je smatrao da analizirajući jezik zapravo analiziramo društvene činjenice
• dakle, jezikoslovci ne proučavaju velike skupove glasovnih nizova, nego sustav
društvenih konvencija
• on se trudi uspostaviti jedinice i pravila kombiniranja koji čine taj sustav i koji
omogućuju komuniciranje među članovima nekog društva
Recepcija Saussurea
• valorizacija Saussureove misli u lingvistici može se pratiti na trima različitim razinama:
o kod lingvista koji su neovisno, bez izravne veze sa Saussureom, u svojim djelima
(nastalima nakon Tečaja) došli do rješenja sličnih Saussureovima (primjerice E.
Sapir)
o kod izravnih Saussureovih učenika u Francuskoj (A. Meillet i dr.) te u Ženevi
koji su se na Tečaj neprestano pozivali, ali su samo djelomice preuzeli njegova
bitna načela i samo ih djelomice dalje razvijali (Bally i Sechehaye)
o kod lingvističkih škola i smjerova kojima je Saussureova teorija poslužila kao
sigurno polazište, pa su njegove postavke dorađivali i u pojedinostima ispravljali
ili pak, polazeći od njega, gradili vlastite teorije (Praška fonološka škola,
Martinetov funkcionalizam...)
LITERATURA:
1. Glovacki-Bernardi, Zrinjka (pr.) 2001. Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb.
2. Ivić, Milka 1983. Pravci u lingvistici, Državna založba Slovenije, Ljubljana.
3. Malmberg, Bertil 1979. Moderna lingvistika, Slovo Ljubve, Beograd.
4. Saussure, Ferdinand 2000. Tečaj opće lingvistike, ArTersor naklada, Insitut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Zagreb.
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA
TEORIJA JEZIKA 57
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA
Fonološka epoha u lingvistici
• uloga fonema je distinktivna; služi obilježavanju razlike u značenju (npr. rob i bob)
• ideja o nečemu što odgovara današnjem fonemu javila se još u indijskoj gramatičarskoj
sredini
• zasluga za osnivanje fonologije pripada jednom od predstavnika Praške škole, ruskom
lingvistu Nikolaju Trubeckom
• na njegovo shvaćanje fonema utjecao je prije svih Saussure te njegova promišljanja o
društvenoj funkciji jezika, o jeziku kao organiziranoj cjelini ‒ sustavu te o glasu kao
specifičnoj jedinici jezičnoga sustava
• Trubeckoj je, proučavajući povijesnu fonetiku mnogih indoeuropskih jezika, utvrdio da
se u svim jezicima glasovi odnose jedni prema drugima kao da su članovi jedne
jedinstvene organizirane cjeline ‒ sustava te da se ti odnosi mogu prikazivati kao
simetrične sheme
• osmišljavajući svoju teoriju o fonemu Trubeckoj je pošao od toga da je fonem jezični
znak koji služi za raspoznavanje značenja riječi i ne može se, prema tome, zamjenjivati
drugim jezičnim znakovima bez posljedica za značenje
• utvrdio je također da se glasovi sastoje od kompleksa akustičko-artikulacijskih
svojstava od kojih nije svako jednako relevantno za razumijevanje (Ana ‒ Anka)
• naime, ne postoje dvije osobe na svijetu koje izgovaraju glasove na potpuno isti način;
dakle, akustička struktura glasova varira kod svakog pojedinca
Binarizam Romana Jakobsona
• jedan od osnivača fonologije kao znanstvene discipline
• veliki teoretičar distinktivnih obilježja
• pod distinktivnim obilježjem podrazumijeva se ono svojstvo jednoga glasa na temelju
kojega taj glas stoji u opoziciji prema drugom glasu (npr. odnos prisutnosti/ odsutnosti
zvučnosti)
• fonem je, prema Jakobsonu, skup takvih obilježja
• distinktivna obilježja izviru iz konkretnih artikulacijsko-akustičkih svojstava glasova
• princip binarnosti (dihotomije) odražava se u svrstavanju jezičnih jedinica u parove
između kojih postoji opozicija po prisutnosti, odnosno odsutnosti karakterističnog
obilježja (tako jedan član ima obilježje, drugi ga nema ‒ d ima zvučnost, dok ga t nema)
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA
TEORIJA JEZIKA 58
Praška fonološka škola
• 1926. u Pragu je osnovano lingvističko društvo pod nazivom „Praški lingvistički krug“
• osnovali su ga mladi jezikoslovci oduševljeni Saussureovim idejama
• društvo je od početka imalo međunarodni karakter
• glavni predstavnici: Rusi R. Jakobson i N. Trubeckoj, Čeh V. Mathesius
• nakon što Trubeckoj umire, a Jakobson odlazi iz Češke, „pražani“ gube svoje vodstvo,
a time i znanstvenu vjerodostojnost
• temeljni stavovi:
o jezik je sustav izražajnih sredstava koji služe sporazumijevanju; prema tome,
treba proučavati konkretnu funkciju konkretnih iskaza ‒ što se priopćuje, kako,
kome i u kojoj prilici
o jezik je realnost (odnosno konkretan, fizički fenomen) čiji je tip umnogome
uvjetovan izvanjezičnim elementima: socijalnom sredinom, auditorijem kojemu
se što priopćuje, tematikom koja se iznosi; stoga je neophodno razlikovati jezik
kulture uopće od jezika književnosti, jezik znanosti od jezika novina, jezik ulice
od jezika administracije...
o govorni i pisani jezik nisu apsolutno identične pojave; svaki od njih ima svoje
specifičnosti
o za lingvistiku sinkronijski pristup treba biti na prvome mjestu jer se on odnosi
na neposrednu jezičnu realnost; to nikako ne znači da treba potpuno zanemariti
dijakronijski pristup jer povijest jezika dobiva pravi smisao ako se jezična
evolucija osvijetli kao evolucija sustava u cjelini, tj. ako se ne svodi isključivo
na opisivanje pojedinačnog razvoja određenih jezičnih osobina
o komparativna metoda u lingvistici ima svoje opravdanje samo ukoliko se ne
svodi na izolirano promatranje pojedinih pojava i na traganje za njihovom
genezom bez cjelovitijeg pogleda na korelaciju među svim postojećim jezičnim
činjenicama
• podvrgnuli su, dakle, analizi i nastojali nanovo protumačiti Saussureove dihotomije
• oni priznaju društvenu narav jezika: izvanjezičnu stvarnost svaki jezik oblikuje u skladu
s vlastitim sustavom znakova
• analiza odnosa između formalne i značenjske osnovice znaka dovela je do formuliranja
načela asimetričnog dualizma (dvojnosti) u jeziku
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA
TEORIJA JEZIKA 59
• naime, označitelj i označeno neprestano narušavaju granicu koja ih dijeli, označitelj
nastoji zadobiti i druge funkcije osim onih koje ima, a označeno teži tomu da ovlada i
drugim sredstvima izražavanja
• označeno i označitelj su asimetrični i zato se znak može prilagođavati zahtjevima novih
konkretnih komunikacijskih situacija
• fonološka metoda koju su implementirali obogatila je tradicionalni način opisivanja
fonološkog sustava
• predstavljeni su prvi funkcionalni opisi upotrebe, važnosti i kombinatornih mogućnosti
različitih glasova jednoga jezika
• jedan od glavnih ciljeva Jakobsonove teorije bio je odrediti opće zakone po kojima se
strukturiraju glasovni sustavi
• uspio je empirijski potvrditi pretpostavku da su najveće razlike ‒ između samoglasnika
i suglasnika ‒ najopćije te stoga najosnovnije
• na temelju detaljnog proučavanja dječjega jezika, govora afazičara i više postojećih
tipova glasovnih sustava, Jakobson je formulirao opći zakon da se najveće glasovne
razlike nalaze u svim postojećim jezicima i da su to one razlike koje dijete prve nauči,
a afazičar posljednje zaboravi, odnosno izgubi
Škole američke lingvistike
• na prvi pogled može izgledati čudno što se geografska odrednica uzima kao kriterij za
podjelu znanosti
• ipak, postoje mnogi razlozi zbog kojih lingvističku misao u SAD-u velikim dijelom
određuju zajednička načela
• tradicija modernog lingvističkog proučavanja u Americi počinje se stvarati u drugoj
polovici 19. stoljeća zaslugom Williama Dwighta Whitneya
• osobitost američke lingvistike uvjetovana je specifičnim društveno-povijesnim
okolnostima
• naime, indijansko domorodačko stanovništvo Amerike nudilo je probleme zanimljive
za teorijska istraživanja, a postavljali su se i problemi praktične, administrativne
prirode, čije je rješavanje pretpostavljalo stručno poznavanje jezika
• poznavanje domorodačkih jezika bilo je, dijelom, potrebno zbog praktičnih razloga
(npr. misionarski rad); dijelom stoga što je analiza indijanskih jezika ubrzo postala
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA
TEORIJA JEZIKA 60
neophodna dopuna i sastavni dio proučavanja domorodačke kulture, društvene
strukture, religije, mitova i tradicije
• u takvim okolnostima lingvistička istraživanja težila su tome da postanu dio cjelovitijeg
proučavanja koje se u SAD-u obično naziva antropologijom
• antropologija se tako shvaća šire nego u Europi, a podrazumijeva etnologiju, sociologiju
i povijest religije
• budući da je istraživanje domorodačkih indijanskih jezika u SAD-u bilo vrlo opsežno,
opisane su strukture i međusobni odnosi većine tih jezika
• ipak, nedostatak starijeg zabilježenog jezičnog materijala otežava ili onemogućuje
utvrđivanje do koje mjere podudarnosti među jezicima doista upućuju na genetske veze
ili im treba pristupati drukčije
• procjenjuje se da na američkom kontinentu postoji oko 1000 međusobno nerazumljivih
jezika, koji se mogu grupirati u oko 150 jezičnih porodica
• rezultate ranih istraživanja na ovom polju sažeo je Franz Boas u svom velikom radu
„Handbook of American Indian Languages“
• većina lingvista specijalizirala se za indijanske jezike ili je bila upoznata sa strukturom
bar jednoga od njih
• karakter moderne američke lingvistike velikim je dijelom uvjetovan i činjenicom da ona
uzima za svoj najvažniji zadatak opisivanje nekodificiranog jezičnog materijala
• teorije i metode proizašle su iz rada na terenu, na materijalu koji postoji samo u
usmenom obliku; istodobno, teorije i metode primjenjivane su isključivo na takvom
(usmenom) materijalu
• Edward Sapir i Benjamin Lee Whorf smatrali su da jezik predstavlja „vodič u
društvenu stvarnost“
• Sapir je osmislio teoriju o jezičnim uzorcima
• naime, svaki čovjek nosi u sebi osnovne sheme organizacije svojega jezika, tj. modele
svih realnih mogućnosti koje mu njegov jezik pruža kako bi mu osigurao komunikaciju
• da bi se razumjela organizacija „uzoraka“ koja regulira govornu praksu, treba temeljito
upoznati kulturnu atmosferu sredine čiji se jezik proučava, jer je način komuniciranja
jezikom u nekome društvu uobličen kulturnom atmosferom
• još jedan predstavnik američkih lingvista je L. Bloomfield na kojega je utjecao
biheviorizam
8. PRAŠKA FONOLOŠKA ŠKOLA
TEORIJA JEZIKA 61
• biheviorizam se odnosi na shvaćanje da su sve razlike među ljudima uvjetovane
sredinom u kojoj oni žive i da je svako njihovo ponašanje reaktivno: dolazi kao odgovor
na određeni impuls izvana
• prihvaćajući osnovne biheviorističke ideje, Bloomfield zauzima odgovarajući stav u
lingvistici
• za objektivna, egzaktna ispitivanja najprikladnija je fizička (zvukovna) strana jezika
• jezik je prema takvom shvaćanju dio ponašanja koji se očituje u obliku poticaja
(stimulusa) i odgovora (reakcije)
• jezik je sastavni dio ponašanja govorne zajednice, tj. skupine ljudi koji „surađuju“ s
pomoću jezika
• jezik je onaj dio društvenoga događanja koji posreduje između nejezičnih događanja
• proučavati neki jezik znači proučavati odnos između jezičnih oblika i obilježja fizičke
situacije u kojoj su uporabljeni
• stoga se lingvistika dijeli na dva područja: fonetiku (u širem smislu) koja proučava
govor i semantiku koja proučava odnos govora prema obilježjima situacije (značenju)
LITERATURA:
1. Glovacki-Bernardi, Zrinjka (pr.) 2001. Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb.
2. Ivić, Milka 1983. Pravci u lingvistici, Državna založba Slovenije, Ljubljana.
3. Malmberg, Bertil 1979. Moderna lingvistika, Slovo Ljubve, Beograd.
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 62
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
Funkcionalizam A. Martineta u okviru strukturalne lingvistike
• nasuprot pozitivističkom „zgrtanju“ činjenica i atomističkom proučavanju pojedinačnih
jezičnih jedinica i pojava svake za sebe kakvo je prevladavalo, Saussure radikalno
mijenja perspektivu jezičnih istraživanja, uvodeći pojam jezika kao sustava
• u skladu s tim jezične činjenice promatraju se i proučavaju upravo i prije svega kao
solidarni, međuovisni dijelovi sustava
• nadalje, Saussure postulira objektivan, znanstveni pristup jezičnoj građi, njezino
opisivanje i objašnjavanje
• iako se termin strukturalizam primjenjuje na vrlo različite pristupe jeziku, sve
strukturalističke škole u lingvistici pokazuju nekoliko osnovnih zajedničkih obilježja
• svima je zajedničko da jezik promatraju kao strukturu
• nadalje, svoja tumačenja temelje na onome što se očituje, što je manifestno
• proučavaju jezik na temelju korpusa
• upravo je strukturalizam uspio pokazati kako je svaki jezik posebna, autonomna
struktura, pa ga u skladu s tim valja i opisivati, ne pokušavati mu nametati deskriptivne
kalupe koji su izrađeni za druge jezike
• izravno i temeljito poznavanje svih glavnih strukturalističkih pristupa, temeljito
poznavanje europske lingvističke i filološke tradicije, praktično znanje većeg broja
jezika i blistavo opće obrazovanje, sve je to doprinijelo formiranju funkcionalizma A.
Martineta (1908. ‒ 1999.)
• svojom je lingvistikom stvorio most između tradicionalne i moderne, europske i
američke lingvistike te između različitih pravaca kojima je ishodište Saussure
Zašto funkcionalizam?
• Martinetov pristup nastavlja i razvija Saussureovu i prašku funkcionalističku koncepciju
shvaćajući funkciju u njezinu najočiglednijem i najjednostavnijem značenju:
• za Martineta funkcija znači način kako funkcionira prenošenje ljudskog iskustva, kako
funkcionira komunikacija (koja je i osnovna funkcija i osnovni razlog ljudskog jezika)
• Martinet inzistira na komunikacijskoj funkciji jezika, pa prema tome želi odgovoriti na
pitanje koji elementi imaju ulogu sa komunikacijskog stajališta, kakva je
komunikacijska uloga pojedinog elementa i čemu ona služi...
• tako u pojedinim elementima iskaza otkriva tragove „izbora“
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 63
• pojam „izbora“ postat će ključni pojam njegova funkcionalizma; ili-ili odnos
isključivanja
• pri analizi jezika Martineta ne zanima fizička ni mišljena realnost koja se očituje u
jezičnoj razmjeni, nego ga zanimaju elementi koji su relevantni za funkcioniranje;
fizički ga elementi zanimaju onoliko ‒ i samo onoliko ‒ koliko doprinose prenošenju
informacije
• njegov se pristup naziva još i „jezičnim realizmom“
• „realizam“ zato što nikada ne ispušta iz vida da je osnovna funkcija jezika ona
komunikacijska, i drugo da neka jedinica može i mora funkcionirati samo u nekom
konkretnom jeziku
• ključni Martinetov prilog na planu opće lingvistike, i jedan od kamena temeljaca
njegova funkcionalizma, jest njegovo rješenje artikuliranosti ljudskoga jezika
• njegov pojam dvostruke artikulacije svojevrsno je „Kolumbovo jaje“ moderne
lingvistike, nešto što je bilo općepoznato, ali isključivo je on obrazložio pojavu i doveo
je na razinu pune svijesti kao načelo općeg ustrojstva ljudskih jezika
• mnogo je važnije da iz takve artikuliranosti proizlazi izuzetna ekonomičnost
organizacije ljudskoga jezika (ljudskih jezika); naime, s pomoću ograničenog broja
jedinica na svakoj artikulacijskoj razini, zahvaljujući mogućnostima njihova
kombiniranja, možemo priopćiti bezbroj iskustava
• upravo u dvostrukoj artikulaciji krije se jedna od tajni složenosti i bogatstva ljudskih
jezika kao i njegove neograničene iskoristivosti neovisno o govornim situacijama
• po tome ljudski jezik nedostižno nadmašuje sve ostale komunikacijske sustave
• osnovni pokretač jezičnoga razvoja jest antinomija koja postoji između komunikacijskih
potreba i urođene ljudske težnje za manjim naporom
• na svakom stupnju razvoja uspostavlja se ravnoteža između tih dviju težnji kako bi se
postigao što bolji funkcionalni učinak, a to je ekonomija jezika
Jezik kao ljudska institucija
• nikako se ne može utvrditi da je jezik rezultat obavljanja prirodne funkcije kojega
organa, onako kao što su to hodanje ili disanje razlogom za postojanje pluća ili nogu
• takve nas okolnosti navode na to da jezik svrstamo među ljudske institucije, a takav
način gledanja pruža neosporne koristi
• ljudske su institucije rezultat života u društvu ‒ to upravo vrijedi i za jezik koji se po
svojoj biti može shvatiti kao komunikacijsko sredstvo
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 64
• ljudske institucije pretpostavljaju upotrebu najrazličitijih sposobnosti ‒ one mogu biti
vrlo raširene, i štoviše univerzalne poput jezika, a da pritom ne budu identične od jedne
zajednice do druge (jezik se tako, premda identičan u svojim funkcijama, razlikuje od
jedne zajednice do druge tako da može funkcionirati samo među pripadnicima određene
skupine)
• institucije nisu unaprijed zadane, nego su rezultat u društvu što implicira da nikako nisu
nepromjenjive; one se mogu mijenjati zbog različitih potreba i pod utjecajem drugih
zajednica
Funkcije jezika
• označimo li jezik, metaforički, kao sredstvo ili instrument, to će skrenuti pozornost na
ono po čemu se jezik razlikuje od drugih institucija; bitna funkcija takva sredstva kakvo
je jezik, jest funkcija komunikacije
• iako se svaki jezik tijekom vremena mijenja, to je zato da bi se na najekonomičniji način
prilagodio tome da zadovolji potrebe za komunikacijom u zajednici koja njime govori
Jesu li jezici nomenklature?
• po vrlo raširenom shvaćanju jezik bi bio repertoar riječi od kojih svaka odgovara jednoj
stvari
• razlike među jezicima svodile bi se, prema tome, isključivo na način označavanja,
odnosno imenovanja pojedinih bića, stvari i pojava, a učenje jezika sastojalo bi se od
toga da se zapamti nova nomenklatura koja je u svim točkama paralelna s postojećom
Jezik nije pretisak stvarnosti!
• takvo poimanje jezika kao repertoara temelji se na ideji da je čitav svijet, još prije nego
što ljudi o njemu stvore viziju, raspoređen na savršeno različite kategorije predmeta, od
kojih svaka nužno dobiva oznaku (ime) u svakom jeziku
• to je donekle točno dok se radi o kategorijama živih bića, ali nije točno u drugim
područjima: npr. mi možemo smatrati prirodnom razliku između vode koja teče i one
koja ne teče, no koliko je arbitrarnosti unutar ovih kategorija ‒ ocean, more, jezero,
močvara, rijeka, potok, bujica...
• nadalje, Francuzi jedini prave razliku između fleuve (rijeke koja utječe u more) i riviere
(rijeke koja se ulijeva u drugu rijeku)
• svakom jeziku odgovara posebna organizacija podataka iz iskustva
• naučiti drugi jezik ne znači staviti nove etikete na poznate predmete, nego znači
naviknuti se drukčije analizirati ono što je predmetom komunikacije
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 65
Dvostruka artikulacija ljudskog jezika
• artikulacija se očituje na dvjema različitim razinama: svaka jedinica koja proizlazi iz
prve artikulacije opet se artikulira na jedinice drugoga tipa
• prva artikulacija ljudskoga jezika jest ona prema kojoj se svaka činjenica iz iskustva
koju treba prenijeti analizira na niz jedinica od kojih svaka ima glasovni oblik i značenje
• ako patim od glavobolje, to mogu izraziti krikom
• ako izgovorim rečenicu boli me glava, nijedan od tri izgovorena elementa ne odgovara
onome što je u mojoj boli specifično
• odnosno, svaka se od njih može naći u potpuno drukčijim kontekstima da bi izrazila
drukčije činjenice iz iskustva
• primjećujemo koliku ekonomičnost predstavlja prva artikulacija: mogli bismo
pretpostaviti takav sustav komunikacije u kojemu bi određenoj situaciji odgovarao
poseban krik
• takav bi sustav morao sadržavati pozamašan broj različitih znakova da ih ljudsko
pamćenje ne bi moglo uskladištiti
• prva je artikulacija način prema kojemu je uređeno iskustvo koje je zajedničko svim
članovima određene zajednice
• originalnost misli može se očitovati samo u neočekivanom povezivanju jedinica
• svaka jedinica prve artikulacije ima značenje i glasovni oblik
• ona se ne bi mogla raščlaniti na manje jedinice koje također imaju oboje
• no glasovni se oblik može raščlaniti na slijed jedinica od kojih svaka doprinosi tome da
se jedinice međusobno razlikuju (npr. boli, voli)
• to se naziva druga artikulacija ljudskog jezika
• rezultat druge artikulacije dogovorno se stavlja u kose zagrade
• primjećujemo koliku ekonomičnost predstavlja druga artikulacija: kada bismo za svaku
minimalnu značenjsku jedinicu morali imati specifičan glasovni oblik koji se ne može
analizirati, trebalo bi ih razlikovati na tisuće
Temeljne jezične jedinice
• jedinice s vlastitim označenim i označiteljem koje se dobivaju prvom artikulacijom
znakovi su i to minimalni, jer se nijedan od njih ne može dalje analizirati na slijed
znakova
• Martinet te jedinice naziva MONEM
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 66
• kao i svaki znak, monem je jedinica s dvije strane ‒ označenom i označiteljskom
• jedinice druge artikulacije jesu fonemi
Linearni oblik i glasovni karakter
• svaki se jezik očituje u linearnom obliku svojih iskaza koji predstavljaju ono što zovemo
govornim lancem
• taj linearni oblik ljudskog jezika proizlazi iz njegove glasovnosti; glasovni se iskazi
nužno odvijaju u vremenu i uho ih nužno prima kao slijed (za razliku od slike)
Dvostruka artikulacija i ekonomičnost ljudskog jezika
• tip organizacije o kojemu govorimo postoji u svim ljudskim jezicima koji su do danas
opisani
• jedino ekonomičnost koja proizlazi iz dviju artikulacija omogućuje stvaranje
komunikacijskog sredstva za opću uporabu i koje je sposobno toliko informacija
prenijeti tako jeftino
• kada prve artikulacije ne bi bilo, svaki bi glasovni iskaz odgovarao jednom određenom
tipu iskustva tako da se novo, neočekivano, zapravo ne bi moglo prenijeti
• osim dodatne ekonomičnosti koju pruža, druga artikulacija ima i tu prednost što je oblik
označitelja neovisan o prirodi odgovarajućeg označenog te na taj način osigurava veću
stabilnost
Broj monema i fonema
• broj mogućih iskaza u svakom jeziku teoretski je beskonačan, jer nema granice
uzastopnom broju monema što ih jedan iskaz može sadržati
• popis monema je otvoreni popis
• nije moguće odrediti koliko jezik točno ima monema jer se u svakoj zajednici javljaju,
svakodnevno, nove potrebe, a zbog tih potreba nastaju nove oznake
• popis fonema zatvoren je popis
Što je jezik?
• jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojemu se, različito u svakoj zajednici, ljudsko
iskustvo analizira na moneme, jedinice koje imaju semantički sadržaj i glasovni izraz;
ovaj se glasovni izraz dalje raščlanjuje na razlikovne i uzastopne jedinice, na foneme,
kojih je u svakome jeziku određen broj i kojima se priroda i uzajamni odnosi također
od jezika do jezika razlikuju
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 67
Ekonomija jezika ‒ načelo manjeg napora
• jezični se razvoj može shvatiti kao razvoj kojim upravlja stalna antinomija između
čovjekovih komunikacijskih potreba i njegove težnje da svoju mentalnu i fizičku
aktivnost svede na minimum
• kao i drugdje, i ovdje je ljudsko ponašanje podvrgnuto zakonu manjega napora prema
kojemu čovjek ulaže samo onoliko napora koliko je potrebno da tako dođe do cilja što
ga je pred sebe postavio
• na svakoj etapi razvoja uspostavlja se ravnoteža između potreba komunikacije koje
zahtijevaju sve brojnije, sve specifičnije jedinice, od kojih bi svaka dolazila manje često
u iskazima, i čovjekove inercije koja tjera na upotrebu ograničenog broja jedinica s
općenitijom vrijednošću i češćom uporabom
Sintagmatska i paradigmatska ekonomija
• na primjer, riječi stroj i prati imaju vrlo općenita značenja, ali stroj za pranje ima jasno
određeno značenje
• da bi udovoljili svojim komunikacijskim potrebama, govornici mogu birati između
povećanja broja jedinica u sustavu (reći ćemo npr. Bendix) ili povećanja broja jedinica
u govornom lancu (pa ćemo tada reći stroj za pranje)
• u prvom slučaju govorimo o sintagmatskoj ekonomiji (jedan monem umjesto tri), dok
u drugom slučaju govorimo o paradigmatskoj ekonomiji, jer ćemo tako izbjeći
dodavanje nove jedinice popisu onim imenica koje govornik mora pamtiti i između
kojih mora birati dok govori
• konačan izbor bit će određen učestalošću upotrebe
• ako se predmet o kojemu je riječ spominje s velikom frekvencijom, bit će ekonomičnije
uzeti kraću oznaku, čak i onda ako se time memorija više opterećuje
Samo komunikacija oblikuje jezik!
• da bismo mogli shvatiti kako se i zašto jezici mijenjaju, moramo biti svjesni toga da
svaki iskaz i svaki fragment iskaza zahtijeva od govornika određen utrošak mentalne i
fizičke energije
• može se pretpostaviti da će energija koja se utroši u jezične svrhe težiti tome da bude
proporcionalna s masom prenesene obavijesti (informacije)
Redundancija
• komunikacija se odvija gotovo stalno u uvjetima koji su daleko od idealnih
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 68
• često se događa da slušateljeva pozornost bude podijeljena između poruke koju mu
nastojimo prenijeti i vlastitih misli
• dakle, praktične komunikacijske potrebe zahtijevaju da jezični oblik bude stalno i na
svim razinama obilato redundantan ili zalihostan
o npr. gladan sam, kad ćemo sjesti za stol?
o gladan sam, daj mi kruha i maslaca!
o stišaj televizor, preglasno mi je!
Informacija, frekvencija i cijena
• jedinica informacije definira se kao količina informacije što je pruža jedna jedinica
sustava koji se sastoji od dvije takve jedinice iste vjerojatnosti
• ako u nekom kontekstu mogu doći samo da i ne, i da u tom kontekstu da i ne budu
podjednako vjerojatni, upotreba da ili upotreba ne daje količinu informacije koja je
jednaka jedinici
• ako su situacija i kontekst unaprijed uvjerili slušatelja da će odgovor biti da, jasno je da
će obavijest što je donosi da biti ravna nuli, jer je odgovor unaprijed pretpostavljan
• drugim riječima, što više očekujemo određenu reakciju, to je ona manje informativna
Vjerojatnost i frekvencija
• u stvarnosti se događa vrlo rijetko da različite jedinice jednoga sustava budu jednako
vjerojatne u određenoj situaciji ili na određenoj točki iskaza
• npr. posadit ću...
• u praksi bi bilo teško i od male koristi pokušati odrediti vjerojatnost jezičnih jedinica u
određenom kontekstu i u posebnoj situaciji
• zato izračunavamo njezinu relativnu frekvenciju u jeziku ili u jezičnoj uporabi koju
proračunavamo
• ako u skupu tekstova koje smo izabrali kao reprezentativne tisuću puta nađemo riječ
prijatelj, a jedanput riječ dinosaur, reći ćemo, naravno, da je prijatelj tisuću puta češći
nego dinosaur
• zaključit ćemo da neka jedinica donosi to manje informacije što se češće pojavljuje
Frekvencija i cijena
• postoji konstantan i obrnuto proporcionalan odnos između frekvencije jezične jedinice
i informacije koju ona donosi, odnosno njezine učinkovitosti
9. JEZIČNI FUNKCIONALIZAM ANDREA MARTINETA
TEORIJA JEZIKA 69
• nastoji se uspostaviti konstantan i obrnuto proporcionalan odnos i između frekvencije
jedne jedinice i njezine cijene, tj. energije koja se mora utrošiti za svako korištenje tom
jedinicom
Frekvencija i oblik u leksiku
• frekvencija neke jezične jedinice može se povećati pod izravnim pritiskom potreba
društva
• kada se frekvencija jedne jedinice povećava, njezin se oblik nastoji smanjiti
• kraćenje leksičkih oblika kojima raste frekvencija dobro je potvrđeno
LITERATURA:
1. Martinet, André 1982. Osnove opće lingvistike, BiblioTeka, Zagreb.
Seminari
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 71
1. PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
Pregled povijesnoga razvoja dostrukturalne nauke o jeziku
- iako nemamo direktnih potvrda, možemo pretpostaviti da je zanimanje za jezik staro
koliko i postojanje samih ljudskih jezika
- danas još ne znamo kada i kako je nastao jezik kao sredstvo sporazumijevanja, a ne
znamo niti zašto se svi ljudi ne služe istim jezikom
- teorije o postanku jezika svode se uglavnom na opreku monogeneze (teorija po kojoj
svi jezici imaju jedno, odnosno zajedničko podrijetlo) i poligeneze (teorija po kojoj je
jezik ponikao na više mjesta našega planeta, od početka međusobno nezavisnih)
- mnogi autori smatraju da je vrlo rano moralo doći i do prevođenja; prvi tragovi vode u
Mezopotamiju i susjedna područja koja karakterizira složena jezična, etnička i kulturna
stratifikacija i koegzistencija
- na tom stupnju ne možemo još govoriti o svjesnim lingvističkim proučavanjima, nego
samo o radu za praktične potrebe
- prva lingvistička proučavanja vode nas u Indiju; naime, tamo se radi proučavanja starih
religijskih tekstova (na sanskrtu) razvio rad na jeziku koji je u 4. stoljeću prije Krista
dao najvažnijeg indijskog gramatičara Paninija
- Paninijevo je djelo prikaz strukture klasičnog sanskrta, sažet u 3996 pravila u obliku
aforizama; djelo donosi opis morfemske strukture i tvorbe riječi sa sinkronijskog
stajališta
- za stare je Grke bilo zanimljivo da se uopće nisu zanimali za jezike drugih naroda: oni
su za Grke bili barbari
- druga je značajka antičkih proučavanja da su se za jezik zanimali isključivo s
filozofskog stajališta, baveći se postankom jezika, odnosom jezika i filozofije, pitanjem
podrijetla značenja riječi i njihovih promjena
- treća je značajka da je zanimanje za jezik bilo usmjereno filološki, odnosno prema
primjeni jezika u pisanoj tradiciji i tumačenju tekstova
- četvrta je da se jezik ne proučava zato da bi se upoznao onakav kakav jest, nego radi
pravilna pisanja i izražavanja, dakle radi jezika kakav bi trebao biti prema filozofskim i
retoričkim normama
- u vezi s problemom značenja, poznata je antička diskusija o tome imaju li riječi svoje
značenje od prirode ili po dogovoru, odnosno odluci; drugim riječima, ima li između
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 72
riječi i značenja (poslije Saussurea rekli bismo označitelja i označenog) nužne, prirodne
veze, ili je to samo rezultat ljudske odluke, ljudskog dogovora
- drugo je pitanje o kojemu se dosta raspravljalo, prevladava li u jezičnom razvoju
pravilnost, a iznimke su nepravilne, dakle analogija, ili je obrnuto, glavni pokretač
razvoja je nepravilnost, a samo su iznimke pravilne (anomalija); u skladu s tim filolozi
staroga svijeta dijelili su se na analogiste i anomaliste
- mnoge teorije koje su nastale u antičko doba zaživjele su do danas u opisima i
gramatikama suvremenih jezika
- još je Aristotel, a na temelju njegova učenja Aleksandrijska škola, razvila sustav vrsta
riječi
- Dionizije Tračanin uvodi pojmove kao što su deklinacija, padež, subjekt, predikat…
Herodotova priča o najstarijem narodu i jeziku
- kad suvremena lingvistička teorija uzima u razmatranje antička, posebno grčka
promišljanja jezika, ona ih najčešće crpi iz triju domena: filozofske, retoričke i
gramatičke
- iako se bez sumnje upravo na tim područjima nalaze najzanimljivija gledanja na jezik,
ne treba zaboraviti ni to da se lingvistički relevantne obavijesti i o jeziku i o jezicima
mogu pronaći i u brojnim drugim, i poetskim i proznim i dramskim djelima iz antičke
baštine
- jedno od takvih mjesta, uostalom ne sasvim rijetko citirano u lingvističkoj literaturi,
predstavlja i glasovita Herodotova priča o najstarijem narodu iz Druge knjige njegovih
Historija; naime, Herodot u tom poglavlju govori kako su Egipćani nekada sebe smatrali
najstarijim narodom na svijetu, no njihov je vladar Psametih (6. st. pr. Kr.) želio
provjeriti tu tvrdnju i izveo je zanimljiv eksperiment
- najzanimljiviji dio priče za lingvistiku glasi:
Dva novorođena djeteta nekih jednostavnih roditelja dao je pastiru da ih othrani kod
stada, i to ovako: naredio je da nitko u prisutnosti ove djece ne smije progovoriti ni
jednu riječ, zatim da leže u jednoj usamljenoj kući te da im u određeno vrijeme dovode
koze i kad se nasisaju njihova mlijeka, da ih opet ostave same. Psametih je to zapovjedio
zato što je htio čuti koju će riječ djeca, kad poslije prvog mucanja progovore, prvu
izgovoriti. I tako se, dakle, i dogodilo. Pastir je izvršavao dužnost dvije godine, a kada
je jednog dana otvorio vrata i ušao unutra, istrče pred njega oba djeteta s raširenim
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 73
rukama i poviču „bekos“. Kralj je saznao da takvu riječ imaju Frigijci i da ona znači
'kruh'.
- sam Herodot spominje da je tu priču čuo od Hefestovih svećenika u Memfisu, a da drugi
Grci poznaju i njezine inačice u detaljima različite od ove koju je on ispripovjedio
- suvremena lingvistika često ovu priču uvrštava u tematiku vezanu uz nastanak jezika i,
kao što to nerijetko čini s antičkim iskazima o jezičnoj djelatnosti procjenjujući ih
perspektive vlastitih metodoloških teorijskih modela, pomalo je s visine uzima kao
primjer naivnog i predznanstvenog pokušaja tumačenja lingvistički zanimljivih
fenomena; pri tome moderni autori upozoravaju i na znanstvenu neopravdanost i
uzaludnost pitanja koji je konkretni jezik najstariji na svijetu i na poznatu i lako
razumljivu činjenicu da djeca ostavljena bez jezične okoline (djeca-vukovi) ne
progovaraju ni na jednom jeziku već ispuštaju neartikulirane krikove
- ipak, Herodotov iskaz ne bismo trebali samo tako odbaciti
- naime, ovaj se tekst ne bi trebao čitati kroz naočale suvremenih znanstvenih dostignuća,
nego kao svjedočanstvo o jednom vremenu i svijesti o jezičnom fenomenu koja je tada
vladala, dakle kao svjedočanstvo o jednom segmentu sveukupnog iskustva što ga mi
danas imamo o jeziku
- na samom početku analize ovoga teksta treba reći da je već samo njegovo uvrštavanje
u Historije indikativno; naime, uvrštavanje ovoga teksta svjedoči o važnosti jezika
uopće, a posebno u proučavanju starine pojedinih civilizacija; pridodamo li tome i
njegovu tvrdnju da i drugi Heleni znaju tu legendu i da ona postoji u mnogim inačicama,
nije teško pretpostaviti da je zanimanje za jezik kao za civilizacijsku činjenicu bilo jedan
od jasno izraženih segmenata društvene svijesti
- osim navedenoga, odmah upada u oči da se starina naroda, a to znači i kulture i
civilizacije mjeri starinom jezika; ta uska povezanost jezika, kulture i naroda pokazuje
kako se jezična djelatnost smatrala jednom od temeljnih determinanti, ako ne i
temeljnom determinantom civilizacije i potvrdom njezina etničkog i kulturnog identiteta
- takva stajališta razvila su se ponovno u romantizmu kada je jezik smatran jednom od
najbitnijih odrednica identiteta jednoga naroda
Zašto je izabran upravo frigijski jezik?
- riječ je o maloazijskom jeziku, najvjerojatnije indoeuropskoga podrijetla, koji je
potvrđen u svojoj starijoj fazi na malobrojnim natpisima; smatra se da su Frigijci
središnji dio Male Azije naselili oko 1200. g. pr. Kr., a u 8. i 7. stoljeću imali su
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 74
samostalnu državu; frigijska je kultura ne samo nedvojbeno mlađa od egipatske, nego
su i egipatski doprinosi nesumjerljivi s frigijskima; budući da nema drugih verzija priče,
izbor Frigijaca može biti plod Herodotove mašte, ili su Frigijci kao indoeuropljani
Grcima bili miliji od neindoeuropskih Egipćana
- ako se vratimo Psametihovu eksperimentu svakako treba primijetiti da je on izveden s
primjerenom znanstvenom strogošću: koliko je strog mogao biti pokušaj da se isključi
svaki jezični utjecaj okoline na djecu, svjedoči druga inačica priče koju spominje
Herodot, a prema kojoj je faraon dao ženama – čuvaricama iščupati jezike
- svakako je mnogo značajnije, što Psametihov pokus i dokazuje, da se i tada vjerovalo
da, makar u domeni jezične djelatnosti, ontogeneza (biološki razvoj jedinke) pruža
relevantne dokaze za filogenezu (biološki razvoj vrste): dva djeteta predana na čuvanje
šutljivom pastiru sasvim jasno predstavljaju cijelo čovječanstvo, dakle čovjeka uopće u
njegovu generičkom aspektu
- suvremena lingvistika ne misli da iz dječjeg govora može očitati najstariji jezik, ali takav
odnos filogeneze i ontogeneze možemo iščitati kod Jakobsona; naime, on tvrdi da svako
dijete, bez obzira na jezik kojim će progovoriti, neke dijelove fonološkog sustava usvaja
ranije od drugih, isto tako starci oboljeli od afazije te dijelove fonološkog sustava koji
se prvi usvoje, zadnje zaboravljaju
- samo izvođenje pokusa pridodaje ovoj biološkoj i socijalnu dimenziju i dovodi nas do
neočekivane teorijske pretpostavke; naime, egipatski vladar nije, kao što se moglo
očekivati, izolirao samo jedno dijete, čekajući da ono na temelju vlastitih prirodnih
predispozicija ili božanskom voljom progovori, već je to učinio s dva djeteta,
nesumnjivo zato da bi se jezik kod njih razvio u interakciji – drugim riječima, smatrao
je da se jezik može razviti samo komunicirajući, da je sredstvo međusobnog
sporazumijevanja i da ga nema izvan minimalne društvene zajednice
- dva se djeteta iz Psametihova eksperimenta mogu usporediti sa strukturalističkim
modelom socijalno relevantnih komunikacijskih veza, namjerno reduciranim na njihovu
najjednostavniju pojavnost, na govornika i slušatelja (Saussureova shema)
- nadalje, tražeći sličnosti sa modernijim teorijama, nailazimo na prožimanje jezika i
civilizacije koje je u dvadesetom stoljeću bilo karakteristično za Sapira i Whorfa
- riječ je o pretpostavci o priličnoj određenosti naše percepcije svijeta strukturom jezika
kojim se služimo; stoljećima su znanstvenici, među kojima se u 18. stoljeću ističe
Humboldt, proučavali moguće veze između jezika s jedne strane i duha, percepcije i
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 75
kulture s druge strane; početkom 20. stoljeća lingvistika je u SAD-u izrasla iz
antropologije kao posebna disciplina, a američki su lingvisti, zbog svojeg antropološkog
predznanja, često pokazivali veliko zanimanje za te veze; američki lingvist Edward
Sapir bio je osobito očaran mogućim vezama između jezika i misli, napisavši o tomu
sljedeće: „Jezik i naši misaoni procesi na neki su način jedno te isto…“, ali upravo je
Sapirov student Benjamin Lee Whorf, razvio tu ideju do krajnjih razmjera; naime,
istražujući nekoliko domorodačkih jezika, Whorfa je iznenadila činjenica da različiti
jezici naizgled različito raščlanjuju svijet, npr. da se pojam koji se u jednom jeziku
predstavlja kao 'stvar' u drugom jeziku shvaća kao 'događaj' ili 'radnja'; Whorf je u tim
čisto jezičnim razlikama vidio primjere izvornih razlika u percepciji svijeta kod
govornika različitih jezika
- autor zaključuje kako ni jedna znanost ne bi trebala eksplicitno odbaciti dijalog s
prethodnim iskustvima; naime, iz svake vijesti iz prošlosti, pripadala ona domeni
znanosti ili ne, možemo saznati nešto o tadašnjem načinu mišljenja i pogledu na svijet,
koji sačinjavaju i dio našeg globalnog iskustva
- na Herodotovu se primjeru vidi da taj način mišljenja i nije bio toliko udaljen od
suvremenoga niti toliko neznanstven koliko smo to skloni vjerovati
Jedno moguće čitanje Platonova Kratila
- ovaj Platonov dijalog često se smatra prvom europskom raspravom posvećenom
isključivo problemima jezika, u tom nam se svjetlu to djelo ukazuje kao sam početak
naše jezikoslovne tradicije
- djelo svakako zaslužuje posebnu pozornost jer su u njemu s jedne strane sintetizirani
dotadašnji, predsokratovski pogledi na jezik, a s druge je strane, na Sokratova usta,
Platon pokušao nadrasti te poglede i naznačiti okvire vlastite teorije jezika
- problemi koje Platon otvara u ovome djelu realni su problemi suvremene lingvističke
teorije; ipak analiza teksta s čisto lingvističkog stajališta nije moguća jer je Kratil u
prvom redu filozofski tekst
- u samom Kratilu, Sokrat posreduje u raspravi o prirodi jezika između Hermogena i
Kratila; dok Hermogen vjeruje da su imena stvari nastala dogovorom, konvencijom
među ljudima, i da nisu ni na koji način povezana sa samim stvarima koje označuju,
Kratil smatra da između imena i stvari postoji duboka prirodna povezanost, i da svaka
stvar dobiva ono ime koje joj, po njezinoj biti, najbolje odgovara
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 76
- Sokrat dokazuje greške u rasuđivanju jednog i drugog (više Hermogena nego Kratila) i
na kraju ostavlja pitanje otvorenim, a donošenje zaključka odgađa za neku drugu priliku
- prema uobičajenoj interpretaciji Hermogenova i Kratilova teza zapravo rezimiraju
drevnu grčku filozofsku raspravu između anomalista i analogista koja se preko
Aristotela nastavlja u srednji vijek (suprotstavljanje Augustina i Tome Akvinskoga)
- prvi smatraju da se odnos jezika i univerzuma može objasniti konvencijom govornika
nekog jezika, a za druge je on stvoren iz same prirode svijeta
- prva lingvistička asocijacija koju dobivamo iz teksta jest asocijacija na Saussureovu
tvrdnju o arbitrarnosti lingvističkog znaka i na dugotrajnu raspravu o tom problemu što
ju je vodila znanost o jeziku u dvadesetom stoljeću
- Sokrat smatra da oni koji daju imena nastoje fonološkom strukturom pogoditi prirodnu
bit stvari, jer jedino na taj način, prema njegovu mišljenju, jezik može ispunjavati svoju
osnovnu funkciju – poučavanje, odnosno spoznaju svijeta oko nas
- riječi su, dakle, oruđe spoznaje, a da bi bile učinkovito oruđe, moraju biti prilagođene
onome što spoznajemo
- daljnja nas analiza ponovno vodi Ferdinandu de Saussureu koji se i sam godinama bavio
otkrivanjem skrivenih (kako je vjerovao) sadržaja upravo u grčkim i rimskim poetskim
tekstovima, smatrajući da se u svakom stihu i odlomku može premetanjem slova pronaći
bitna riječ koja je nositelj stvarnog sadržaja
- ako se vratimo arbitrarnosti, jasno je da Sokrat pokušava dokazati da jezični znakovi ili
imena, kako ih on sam naziva, nisu proizvoljni, nemotivirani u odnosu prema
predmetima koje označuju i na taj način daleko anticipira sva ona mnogobrojna
protivljenja Saussureu (Hermogen je ovdje pravi saussureovac!)
- bitno je razumjeti da Saussure govori izričito o arbitrarnoj vezi unutar jezičnog znaka
(dakle vezi između pojma i označitelja), koja se onda može transportirati i na odnos
između jezika kao sustava znakova i univerzuma, odnosno svijeta koji nas okružuje o
kojem se tim jezikom komunicira
- njegovi kritičari odlaze u krivom smjeru tvrdeći da ostvarenja jezičnih znakova u govoru
ne mogu biti arbitrarna u odnosu prema samome jeziku – oni u tome imaju pravo, jer
jednom usvojeni jezični znakovi moraju bar djelomično održavati stalnom vezu između
svojeg izraza i svojeg sadržaja, budući da bi inače međuljudska komunikacija bila
nemoguća
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 77
- dakle, Saussure tvrdi da ni u prirodi jezika ni u prirodi stvari ne postoji ništa što bi
uvjetovalo izbor bilo kojeg jezičnog znaka za neku pojavu u univerzumu
- nadalje, Platon, otkrivajući primjerenost izraza sadržaju pojedinih riječi, govori zapravo
o sadržaju fonema, dakako Platon spominje slova, misli na glasove, a riječ je
nesumnjivo o fonemima; tako za njega r znači pokret, i lakoću i prohodnost, ph dah i
puhanje, d i t povezivanje i zastoj, l klizanje…
- sa strogo lingvističkog stajališta prethodne su tvrdnje bespredmetne i besmislene jer
znamo da fonemi nisu jezični znakovi, odnosno da nemaju svoj sadržaj, no slična
promišljanja ipak nalazimo i u suvremenim teorijama; naime, u određenim kontekstima,
osobito umjetničkim, jezični izraz, i na fonološkoj i na suprasegmentalnoj razini, može
u nekim svojim elementima biti u funkciji sadržaja; drugim riječima, neki elementi
izraza mogu se upotrijebiti, svjesno ili nesvjesno, za isticanje pojedinih sadržajnih
cjelina, ali načini takva isticanja nemaju nikakve apsolutne vrijednosti, već se mijenjaju
od jednog jezika do drugog, pa i od jednog sadržaja do drugog
- samom kompozicijom, Sokratov dijalog s Kratilom mnogo je kraći od Sokratova
dijaloga s Hermogenom; razlika je i u tome što je Kratil zaista sugovornik za razliku od
Hermogena koji samo replikama podržava Sokratov monolog
- u drugom su dijelu teksta nagoviještena neka pitanja s kojima se znanost o jeziku hvata
ukoštac tek u najnovije vrijeme, preispitujući jezik ne samo kao sustav nego i kao
sredstvo društvene komunikacije
- u ovome dijelu Sokrat, dakle, spominje niz imena koja prema njegovu mišljenju nisu
dobra jer njihovi izrazi nikako nisu u skladu s njihovim sadržajem, bez obzira na
Kratilovu tezu da loša imena i nisu imena
- nadalje, važno je pitanje u kolikoj mjeri jezik sudjeluje u čovjekovoj spoznaji
univerzuma
- naime, kada bi jezični znakovi, kako to tvrdi Kratil, točno reproducirali stvarnost, tada
bi jezik bio podvostručenje stvarnosti, a mi bismo mogli spoznati samo jezik, ali onda
ne i stvarnost, dakle, naša bi se spoznaja zaustavljala na jezičnom sustavu
- te tvrdnje kasnije prepoznajemo kod Humboldta, Lea Weisgerbera te Sapira i Whorfa
koji smatraju da jezik bitno određuje čovjekovu spoznaju
- pitanje udjela jezika u čovjekovoj spoznaji svijeta daleko je od toga da bude riješeno i
danas; svi se slažu da je jezik sredstvo za prenošenje spoznaje i zacijelo ima udjela u
PROUČAVANJE JEZIKA U ANTIČKOJ GRČKOJ
TEORIJA JEZIKA 78
njezinu kolektivnom i individualnom oblikovanju, ako što i univerzum svojim
promjenama utječe na promjene u jeziku
- treba još svratiti pozornost na sljedeće pitanje: kako je moguća komunikacija ako su
imena zaista u saussureovskom smislu arbitrarna, odnosno ako nema prirodne veze
između predmeta i njegova imena; odgovor je sadržan u Kratilovoj replici: „Iz navike!“
- iako nitko ne objašnjava u potpunosti pojam navike, očito je da je tu riječ o povratku
konvencionalističkim tezama, odnosno o prihvaćanju Saussureovih teza; bitnije je da
je to shvaćanje do kojega je suvremena znanost došla tek nedavno
- Platonova bi se navika mogla shvatiti kao društvena implicitna konvencija, podloga koja
nužno postoji u jezičnom sustavu kako bi osigurala njegovu upotrebu u međuljudskoj
komunikaciji
LITERATURA:
1. Tekavčić, Pavao 1979. Uvod u lingvistiku. SNL, Zagreb, 186–8 (toč. 237, 238 i 239)
2. Škiljan, Dubravko 1992. Dijalog s antikom. Latina et Graeca, Zagreb.
• poglavlja: „Herodotova priča o najstarijem narodu i jeziku“ (str. 7–12) i „Jedno
moguće čitanje Platonova Kratila“ (str. 13–18)
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 79
2. ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
- cjelokupan čovjekov život, od najdrevnijih razdoblja čovječanstva do suvremenih
civilizacija, odvija se u znakovima i uz pomoć znakova
- bilo bi doista teško zamisliti, u bilo kojem vremenu ili prostoru, ljudsko društvo ili
ljudsku djelatnost u kojoj se na ovaj ili onaj način ne bi pojavljivali znakovi
- zbog toga nije pretjerano reći da je upravo upotreba znakova jedan od onih elemenata
po kojima se čovjek razlikuje od drugih živih bića, i da ona, podjednako u primitivnim
društvima, kao i u ovim modernima, bitno određuje čovjekov život
- znakovi su se pojavili, pretpostavlja se, istovremeno s pojavom ljudskih društava, pa bi
bilo pogrešno govoriti o predznakovnim razdobljima u čovjekovu razvoju
- prije svake analize potrebno je definirati sam pojam znaka; dakle, što je znak?
- u najširem smislu te riječi znak je svaki onaj fenomen koji za čovjeka predstavlja,
označava neki drugi fenomen koji nije on sam; drugim riječima, umjesto da prihvaća
znak kao pojavu determiniranu samo vlastitim karakteristikama, čovjek – primatelj
znaka „iza“ njega očitava neku drugu pojavu s njezinim osobitostima koje su djelomično
prenijete na znak
- odnos između znaka i njime označenog fenomena možemo prikazati kao jednosmjernu
relaciju preslikavanja; označena je pojava, dakle, preslikana u znak
- u raščlambi znaka dobro je razlikovati plan izraza od plana sadržaja; plan izraza je
onaj dio znaka koji je podoban da bude ostvaren u nekoj materiji, a plan sadržaja je onaj
aspekt znaka na koji je zapravo preslikan označeni fenomen
- u realnoj upotrebi znak funkcionira kao nedjeljiva cjelina (na plan izraza i plan sadržaja
znak se raščlanjuje samo u znanstvenim analizama)
- kako bi se pokazala nedjeljivost znaka, prikladno je vezu između ovih dvaju planova
znaka prikazati kao dvostrano pridruživanje
- u čovjekovu univerzumu postoji mnoštvo znakovnih fenomena koji su ponekad vrlo
različita karaktera; znakom možemo jednako smatrati i oblak koji najavljuje kišu,
povišenu tjelesnu temperaturu koja najavljuje bolest i prometne znakove i nošenje
kravate kao simbol društvenog statusa i šutnju kao znak slaganja i neslaganja i
fotografiju kao znak onoga što je slikano, ali i jezična djelatnost i umjetnička produkcija
- u krajnjem slučaju svaka pojava za čovjeka može biti znak; zašto i kako? – bez obzira
na to o kakvom je fenomenu riječ, mi ga ne moramo shvaćati u njegovoj primarnoj
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 80
funkciji (ma kakva ona bila), već možemo iza njega očitavati neki drugi fenomen; npr.
loše održavan automobil ne moramo promatrati samo u njegovoj primarnoj funkciji
prometnog sredstva, nego i kao znak nemarnosti ili oskudice njegova vlasnika
- s druge strane, očito je da ima pojava koje čovjek proizvodi s namjerom da budu znakovi
(npr. ljudski jezik ili prometni znakovi) i da ima više fenomena koji primarno vrše neku
drugu funkciju, a tek se sekundarno mogu tumačiti kao znakovi
- znanstvena disciplina koja se bavi znakovima, njihovom klasifikacijom razvila se
relativno kasno, u prvoj polovici dvadesetog stoljeća (što je neka pojava ili djelatnost
uže isprepletena sa svakodnevnim čovjekovim životom, to ona obično kasnije postaje
objektom znanstvenog proučavanja, jer se takva područja teže mogu znanstvenom
spoznajom delimitirati u ljudskoj svijesti); znanost se naziva semiologijom ili
semiotikom, a najopćenitije se definira kao znanost o znakovima u ljudskom društvu;
treba naglasiti da je ova definicija zapravo pleonastička
- znak je znak samo ako označava nešto što nije on sam i ako to označava za nekoga;
budući da je taj netko uvijek čovjek, njegova interpretacija nekog fenomena kao znaka
nužno se ostvaruje u ljudskom društvu; drugim riječima znakovi ne mogu postojati
izvan ljudskog društva
- domena se semioloških istraživanja proteže na sve znakove, i one primarne i one koji to
postaju sekundarnom interpretacijom; znakovna djelatnost, dakle, obuhvaća i
proizvodnju znakova i njihovu interpretaciju
- primarno su područje interesa semiotičara samo primarni znakovi jer se teži tome da se
postigne maksimalna egzaktnost, a s druge strane, često se tijekom povijesti događalo
da sekundarno interpretirani znakovi postanu „pravi“ znakovi, s praktičnog stajališta
granica između primarnih i sekundarnih i nije tako bitna jer u trenutku kad nešto
funkcionira kao znak to je jednostavno znak bez obzira na svoju primarnu funkciju
- postavlja se pitanje na temelju čega bi se trebali podijeliti znakovi da ta podjela bude
istovremeno dovoljno jednostavna, dovoljno egzaktna i dovoljno jasna i prirodna; čini
se da bi ovi uvjeti bar djelomično mogli biti zadovoljeni ako se u žarište zanimanja,
umjesto formalnih obilježja znaka i njegovih odnosa prema označenom fenomenu,
postavi funkcija znaka u čovjekovu univerzumu
- naime, univerzum se u svojoj golemoj mnogolikosti i promjenjivosti oduvijek ukazuje
čovjeku kao kaotična beskonačnost neprimjerena njegovim spoznajnim mogućnostima;
zbog toga se sva ljudska spoznaja univerzuma sastoji od uvođenja reda i svođenja
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 81
beskonačnosti na konačnost primjerenu čovjekovim sposobnostima; u tim su procesima
znakovi nezaobilazan element jer ne samo da svaki uvedeni znak bar virtualno svodi
beskonačnost označenog fenomena na vlastitu konačnost, nego istovremeno, osobito
ako je dio nekog znakovnog sustava, služi i kao makar privremeno sredstvo
klasificiranja i sređivanja tog fenomena
- ipak, bit će potrebna neka klasifikacija: već se na prvi pogled može uočiti da se mnogi
znakovi upotrebljavaju u ljudskoj komunikacijskoj praksi, a neki od njih (ne samo
pojedini znakovi nego čitavi sustavi znakova, kao npr. ljudski jezik) čini se da ponajprije
postoje kao sredstva komunikacije
- iako je komunikacijska funkcija nekih znakova i znakovnih sustava toliko očita, isto je
tako nesumnjivo da ima mnogo znakova koji su tek u nekim slučajevima dijelovi
komunikacijskih procesa, a ima i takvih koje ni na kakav način ne možemo svrstati u
komunikacijske procese (npr. oblak kao znak kiše)
- osim komunikacijske funkcije znakova vrlo se često upozorava na estetsku funkciju
koja je doista nezaobilazna kada je riječ o znakovima u umjetnosti
- indikativna funkcija – kod onih znakova koji nastaju bez direktnog i namjernog
sudjelovanja čovjeka, nego jednostavno simptomatski upozoravaju na označeni
fenomen
- u pojedinim kognitivnim procesima znakovi bitno pridonose čovjekovoj spoznaji, bilo
tako što se stavljaju u specifičan odnos prema pojavi koju označavaju, bilo tako što iz
njihovih međusobnih relacija proistječe nova spoznajna kvaliteta – u prvom slučaju
moglo bi se govoriti o hermeneutičkoj, a u drugom slučaju o heurističkoj funkciji
znakova
- ludička funkcija – ne smije se zanemariti da se čovjek na razne načine znakovima igra
– bila bi to njihova ludička funkcija
- dakle, znakovi se najčešće klasificiraju prema funkcionalnom kriteriju; na temelju toga
kriterija znakovi se dijele na one kod kojih je jasno izražena prvotna komunikacijska
namjena i na one kod kojih je ta namjena sekundarna ili uopće ne postoji; naime,
komunikacijska funkcija znakova jedina je bitna za semiološka istraživanja
- drugi je, genetski kriterij za tipološku podjelu znakova sljedeći: jesu li oni izvorni
čovjekov produkt (umjetni znakovi) ili su samo plod njegove naknadne interpretacije
neke prirodne pojave (prirodni znakovi)
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 82
- treći kriterij proizlazi iz relacije znaka i njime označenog fenomena: motivirani znakovi
u sebi sadržavaju preslikane neposredno prepoznatljive karakteristike označene pojave
(najjednostavniji je primjer fotografija kao znak fotografiranog objekta), a arbitrarni
ili nemotivirani znakovi nisu na taj način uvjetovani označenim pojavama (npr. riječi
prirodnih jezika)
- SIMPTOMI – prirodni motivirani znakovi
- ZNAMENJA – prirodni nemotivirani (prirodne pojave, npr. loš znamen je specifičan
položaj zvijezda, crna mačka…)
- INDIKATORI – svi prirodni znakovi
- SEMOVI – znakovi koji su čovjekov produkt i stvoreni su s komunikacijskom
namjerom
- SIMBOLI – motivirani semovi (stilizirani muški i ženski likovi na vratima toaleta ili
mrtvačka glava s prekriženim kostima koja označava opasnost, matematički simboli,
npr. =)
- ZNAKOVI U UŽEM SMISLU – arbitrarni semovi
- MANIFESTACIJE – umjetni znakovi kod kojih ne postoji komunikacijska namjera ili
bar nije primarna – ono što otkriva nešto drugo
- pojam oznake uveden je kao nadređen pojam koji bi obuhvaćao sve indikatore,
manifestacije i semove (a – ČOVJEKOV PRODUKT, b – KOMUNIKACIJSKA
NAMJERA, c – MOTIVIRANOST)
- Treba još svratiti pozornost na semiologiju komunikacije u kojoj analiza redovito,
implicitno ili eksplicitno polazi od shematskog prikaza poznatog pod imenom lanac
komunikacijskog procesa
- prije analize samoga lanca treba upozoriti na pragmatičku dimenziju znaka koja nas
dovodi do saznanja da ne možemo prikazivati značenje, a da se pritom ne obaziremo na
čovjeka koji se služi znakovima i na društveni i povijesni kontekst kojim je taj čovjek,
pa i svaki oblik njegove prakse, determiniran
- ipak, lingvistika je gotovo sasvim isključila čovjeka iz svojih izučavanja, ZAŠTO? –
smatra se da bi njegovo inkorporiranje u analizu zapravo ugrozilo znanstvenu
egzaktnost lingvističkih istraživanja
- vratimo se lancu komunikacijskog procesa – riječ je zapravo o prikazu koji se može
primijeniti na svaki čin međuljudske znakovne djelatnosti, bez obzira na to je li njegova
primarna funkcija komunikacijska ili kakva druga
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 83
-
semiološki sustav (npr. jezik)
podskup znakova, odnosno poruka
pošiljatelj primatelj
kanal (u lingvistici govor)
kontekst
- pošiljatelj i primatelj, odnosno govornik i slušatelj su ljudi koji sudjeluju u
komunikacijskom procesu; pošiljatelj iz zajedničkog, jednom i drugom poznatog
semiološkog sustava odabire jedan podskup ili poruku i ostvaruje ga u kanalu koji je
nužno materijalan, jer u njemu ostvarena poruka, da bi je primatelj uopće mogao
prihvatiti, mora utjecati na neko od njegovih osjetila; napokon, ostvarena se poruka
odnosi na neki kontekst – to je ono što se naziva izvanznakovnim univerzumom i što je
preslikano na znakove; semiologiju zanimaju znakovi od kojih su poruke i sustavi
sastavljeni i mnogobrojni odnosi u koje ti znakovi mogu ulaziti
- za razliku od semiologije komunikacije kod koje je uvijek ključan pošiljatelj ili
govornik, kao objekti semiologije značenja pojavljuju se i znakovi koji nisu proizvod
čovjeka pošiljatelja, već samo plod čovjekove interpretacije, tu dakle, mjesto pošiljatelja
može ostati prazno što ujedno implicira i djelomičnu izmjenu navedene sheme znakovne
djelatnosti – dakle, semiologija značenja polazi uvijek od primatelja ili sugovornika jer
je samo on ljudska konstanta svih znakovnih procesa
Društveni kodovi
- što je društvo? – društvo bi bilo sustav odnosa među pojedincima čija je svrha rađanje,
obrana, razmjena, proizvodnja itd.
- zbog toga položaj pojedinca u grupi ili grupe u zajednici mora biti označen; to je uloga
obilježja ili firmi koje ukazuju na pripadnost određenoj društvenoj kategoriji: klanu,
porodici, udruženju…
- obredi, ceremonije, slavlja, mode, igre, oblici su općenja pomoću kojih se pojedinac
određuje u odnosu na grupu, a grupa u odnosu na društvo; oni istovremeno ukazuju na
ulogu koju svatko ima u tom društvu
- znanost organizira i daje značenje prirodnom svijetu, a društveni kodovi organiziraju i
daju značenje društvu; označeni u tim kodovima su ljudi ili grupe i njihovi odnosi
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 84
- društveni život je igra u kojoj svaki pojedinac igra svoju ulogu, a društveni znak,
odnosno kod bi bio sredstvo kroz koje pojedinac izražava svoj identitet i svoju
pripadnost grupi, ali istovremeno on na taj način preuzima i utvrđuje tu pripadnost kao
svoje pravo
- društveno je iskustvo dvojako: logičko i afektivno; logici pripadaju znakovi koji govore
o mjestu pojedinca i grupe u političkoj, ekonomskoj i institucionalnoj hijerarhiji i
organizaciji dok afektivnosti pripadaju oni znakovi koji izražavaju emocije koje
pojedinac ili grupa gaje prema drugim pojedincima ili grupama; dakle, treba razlikovati
društvene logičke od društvenih afektivnih znakova, ipak u praksi su ta dva oblika
značenja tijesno povezana
ZNAKOVI
- Jedan od prvih preduvjeta za uspješan društveni život je saznati s kim komuniciramo,
odnosno identificirati pojedince i grupe; to je funkcija obilježja i firmi
1. ZNAKOVI IDENTITETA – obilježja i firme; obilježja i firme upućuju na pripadnost
pojedinca određenoj društvenoj ili ekonomskoj grupi; njihova je funkcija da izraze
društvenu organizaciju i odnose između pojedinaca i grupa
a) grbovi, zastave, totemi označavaju pripadnost porodici ili klanu, a mogu se odnositi i
na šire grupacije: na grad, pokrajinu, naciju
b) uniforme su također oznake jedne grupe: društvene grupe (plemstvo, građanstvo,
narod), institucionalne grupe (vojska, crkva), profesionalne grupe (mesari, kuhari),
kulturne grupe (sportsko društvo, filharmonija), etničke grupe
c) značke i ordenje su simbolički ostaci rodova oružja i uglavnom imaju iste funkcije kao
i nekada samo u degradiranim oblicima; ordenje nastavlja tradiciju starih viteških
rodova, a značke govore o pripadnosti najrazličitijim grupacijama i udruženjima
d) tetoviranje, šminkanje, frizura su kodirana obilježja u primitivnim društvima koja
nastavljaju živjeti u suvremenoj modi
e) imena i nadimci su najjednostavnije i najuniverzalnije oznake identiteta, po svojoj
prirodi one su uvijek motivirane jer pojedinca obilježavaju pripadanjem određenoj
porodici, klanu, profesiji
f) firme/ natpisi se više odnose na predmete nego na grupe pojedinaca; u vrijeme kada se
nije znalo za numeriranje kuća, svaka je zgrada bila obilježena natpisom; firme su
uglavnom „govoreće“, odnosno ikoničke (npr. čizma za obućara)
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 85
g) marke proizvoda/ tvorničke marke – trebaju označavati i jamčiti podrijetlo nekog
proizvoda
2. ZNAKOVI ULJUDNOSTI
- trajni odnosi kao što su obilježja i natpisi/ firme način su da pojedinci ili grupe iskažu
tko su; s druge strane postoje prolazni odnosi koji se mijenjaju ovisno o pojedincima i
okolnostima; u te prolazne odnose spadaju:
a) ton glasa je jedan od najuniverzalnijih načina da se izrazi odnos između pošiljatelja i
primatelja; on može biti prisan, pun poštovanja, ironičan, zapovjednički…
b) pozdravi i formule uljudnosti igraju istu ulogu i razlikuju se po svom izuzetno
konvencionalnom i od kulture do kulture promjenjivom karakteru
c) psovke su negativni oblici pozdrava; one su znaci neprijateljstva, iako je njihov broj
izuzetno velik, one nisu ništa manje konvencionalne
d) kinezika – u pravom smislu riječi to je proučavanje pokreta, odnosno analiza mimike,
gesti i plesova
e) proksemika – nelingvističko sporazumijevanje koje se ne služi samo gestama nego i
prostorom i vremenom; tako su na primjer znakovi i razdaljina na kojoj smo sa svojim
sugovornikom ili vrijeme čekanja; ovaj se sustav mijenja od kulture do kulture
f) hrana također može biti jedan od važnih činitelja po kojemu se identificira pojedinac
ili grupa
g) gdje prekinuti nizanje znakova? Sve su znakovi – pokloni, naši stanovi, namještaj,
naše domaće životinje…
PRIRODA DRUŠTVENIH ZNAKOVA
- u našoj modernoj kulturi, društveni su znakovi uglavnom slabo strukturirani i
konvencionalizirani; drugo svojstvo znakova je njihova proizvoljnost ili motiviranost
- većina modernih znakova motivirani su pomoću metafore ili metonimije (npr. vaga ili
mač pravde)
KODOVI
- Možemo razlikovati četiri glavna tipa društvenih kodova:
1. protokoli čija je funkcija uspostavljanje općenja među pojedincima; naime, društvo je
skup okupljanih pojedinaca, svatko u društvu ima svoju funkciju i svoje mjesto; svatko
se u njemu definira po obiteljskim, vjerskim, profesionalnim i drugim vezama
ZNAK I NJEGOVE MANIFESTACIJE
TEORIJA JEZIKA 86
- pozdravi imaju za cilj početak ili kraj razgovora; i ovdje mora biti označen odnos
između sugovornika – jednakost, superiornost, inferiornost, prijateljstvo, neprijateljstvo
ili ravnodušnost…
2. obredi – pošiljatelj je grupa, a ne pojedinac; preko vjerskog obreda grupa uspostavlja
vezu s bogovima; obiteljski ili nacionalni obredi su oblici povezivanja s precima ili
domovinom; paktovi, ugovori ili savezi su odnosi između grupa koje međusobno
razmjenjuju obveze, usluge…
- funkcija obreda je manje da informira, a više da uspostavi zajedništvo; njihov je cilj da
izraze solidarnost pojedinca s obvezama, vjerskim, nacionalnim, društvenim…
3. moda – način postojanja svojstven grupi – ona ima veliku važnost u društvu; moda kao
i razonoda nadoknađuje frustracije i ispunjava želju za prestižem
4. igre – situacije koje vraćaju pojedinca u određenu značenjsku shemu društvenog života
- igre odgovaraju trima velikim oblicima iskustva: intelektualnom i znanstvenom,
praktičnom i društvenom, afektivnom i estetskom
- prvom tipu pripadaju sve igre konstrukcije, uključujući i verbalne konstrukcije – rebusi,
zagonetke
- drugom tipu pripadaju igre koje stavljaju igrača u određenu društvenu situaciju; obitelj,
profesija, rat
- trećem tipu sa stajališta gledatelja odgovaraju predstave; u većini slučajeva sva tri tipa
su u interakciji
- funkcija igre je učenje i selekcija, s druge strane, igre imaju funkciju da razonode i
olakšavaju frustracije u stvarnom životu: želju za vlašću, za moći, za zaradom, za
napredovanjem…
LITERATURA:
1. Dubravko Škiljan 1985. U pozadini znaka, Školska knjiga, Zagreb.
o poglavlje: „Dvije, tri ili jedna semiologija“ (str. 7–17)
2. Pierre Guiraud 1975. Semiologija, Bigz, Beograd.
o poglavlje: „Društveni kodovi“ (str. 89–105)
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 87
3. NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
- svaki oblik komunikacije koji ne uključuje riječi
- kad se komu što govori, govornik stoji ili sjedi na određenoj udaljenosti, zauzima
određenu pozu, ima određeni izraz lica, radi određene geste, a njegovi odabiri često
prenose poruke koje njegove riječi ne izražavaju izravno: je li zainteresiran, je li mu
dosadno, je li nervozan ili pun samopouzdanja, je li privržen sugovorniku ili nije…
- sve su to vidovi neverbalne komunikacije, od kojih su mnogi kulturno određeni, tako da
u govoru stranim jezikom govornik može nehotično priopćiti ono što nije namjeravao
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 88
PODRIJETLO I RAZVOJ JEZIKA
- niz koraka koji su doveli do nastanka ljudskog jezika; o samom nastanku zna se vrlo
malo, iako ne nedostaje stručnih promišljanja u čak deset disciplina
- zagovornici pretpostavke o kontinuitetu smatraju da se jezik razvio izravno iz
životinjske komunikacije koja podrazumijeva kombinaciju glasanja, položaja, gesta i
izričaja
- većina lingvista smatra da su takvi signali povezani s nejezičnim ponašanjem kao što su
plakanje, smijanje ili vrištanje te se oslanja na pretpostavku o diskontinuitetu, u
skladu s kojom jezik ima potpuno drugačije podrijetlo od onoga koje je moguće zapaziti
kod životinjskih vrsta
- što se tiče vremena nastanka, stručnjaci procjenjuju da je nastao s pojavom Homo
sapiensa, prije nešto više od 100 000 godina; s druge strane antropolozi smatraju da se
jezik mogao pojaviti tek prije 40 000 − 50 000 godina, u vrijeme snažnog procvata
umjetnosti, kulture i materijalnih dobara
- postoje bezbrojna objašnjenja načina jezičnog razvoja: neki smatraju da se razvio iz
glasanja, kao oblika održavanja društvenih veza među članovima skupine, neki da se
razvio prije zbog spoznajnih nego društvenih razloga, kao sredstvo objašnjavanja
svijeta, jedni smatraju da se razvijao postupno, a drugi ga vide kao samostalnu pojavu,
nešto što se odjednom potpuno razvilo kada su se za to pojavili povoljni uvjeti
- lingvisti su uvjereni da je ljudski jezik izrazito drugačiji od svega ostaloga što možemo
vidjeti u prirodi, da je upravo jezik ono što čovjeka čini čovjekom te da je podrijetlo
jezika velika zagonetka kojoj se još ni izdaleka nismo približili
- većina lingvista nadalje vjeruje da je naša jezična moć po naravi genetska, razvijena
evolucijom naših predaka te da smo rođeni sa sposobnošću uporabe jezika
GENETSKA PRETPOSTAVKA O JEZIKU
- pretpostavka da je ljudska jezična moć ukorijenjena već u ljudskim genima; ta
pretpostavka drži da je naša jezična moć naslijeđe koje se razvijalo tijekom vremena
(kao i naše uspravno držanje ili palac)
- u skladu s tim gledištem, jezik se razvija kod djece kao i zubi, osim što učenje zahtijeva
izloženost govoru
PRETPOSTAVKA O PRAJEZIKU
- pretpostavka da je ljudski jezik prilično naglo izniknuo iz jednostavnijih prethodnika
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 89
- pretpostavku o prajeziku 1980-ih godina razvio je Derek Bickerton, američki lingvist
rođen u Britaniji; smatra da su neki od naših daljnjih predaka najvjerojatnije imali samo
prajezik, krut i ograničen sustav koji se dalje razvio prilično naglo kad su se u mozgu
pojavili određeni kritični uvjeti
PRETPOSTAVKA O UROĐENOSTI
- pretpostavka da se djeca rađaju s urođenim znanjem o ljudskim jezicima
- čini se očitim da jezici nisu urođeni, već da se trebaju učiti; svako dijete bez obzira na
etničko podrijetlo, naučit će savršeno svaki jezik kojemu je izloženo, a jezično izolirano
dijete neće naučiti nijedan jezik
- međutim, suvremeni su lingvisti često zadivljeni iznimnim sličnostima među jezicima
različitih dijelova svijeta
- unatoč očitim i drastičnim razlikama među jezicima, lingvisti su sve više uvjereni da je
stupanj varijacije jezične strukture koji se opaža manji nego što se može unaprijed
zamisliti, iz čega slijedi da svi jezici imaju temeljne opće značajke
RAZVITAK NEVERBALNOG KODA
- tehnološki napredak doveo je do toga da se jezik počne shvaćati kao cjelovit sustav
sporazumijevanja s nizom podsustava: subperceptivnim, neverbalnim i verbalnim, tj. s
nizom komunikacijskih kodova koji se mogu preoblikovati jedan u drugi ili zajedno
omogućivati cjelovito sporazumijevanje
- subperceptivni elementi nisu još osviješteni, njih vidimo samo po posljedicama (npr.
telepatsko priopćavanje, predosjećaj, simpatija, antipatija, različiti tipovi ljubavi i sl.)
- neverbalni kod danas je djelomično osviješten zahvaljujući istraživanjima psihologije,
psiholingvistike, sociolingvistike…, a ponajviše semiotike i etologije
- humana etologija ispituje koji je tip ponašanja čovjeku prirođen, a koji naučen i koliko
je to ljudsko prirođeno ili stečeno ponašanje slično životinjskom ponašanju
- MOŽE LI ZNANOST OTKRITI ŠTO JE BILO PRIJE JEZIKA?
- teorije o postanku jezika ili glotogoniji nastajale su najvećim dijelom izvan lingvistike
i nisu imale pretenzija da objašnjavaju moguće lingvističke posljedice svojih tvrdnji
- te su teorije uglavnom vrlo jednostrane i vezuju nastanak jezične djelatnosti u ljudskom
društvu samo uz neke njegove pojedinačne aspekte, ne pokušavajući otkriti
kompleksnost tog fenomena
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 90
- grupa teorija nastala je oko poznate biblijske izreke u početku bijaše riječ, što govori o
zadanosti jezika od Boga; to znači da je jezik čovjeku prirođen, dan, zadan (Chomsky
na temelju toga zaključuje da postoje jezične univerzalije)
- druga grupa teorija okupljena je oko teze da je jezik nastao artikuliranjem krikova i time
se jezik reducira na niže sfere opstojnosti
- tako teorija uzvika ili puh-puh teorija smatra da se jezik razvio iz spontanog krika
laganom evolucijom pokreta mišića i pretvaranjem krika u artikulirane glasove
- teorija oponašanja ili bau-vau teorija tumači postanak jezika kao imitaciju zvukova u
prirodi, posebno životinjskih krikova (ove su dvije teorije biologističke, dok su ove koje
slijede antropološke)
- prema nativističkoj ili ding-dong teoriji jezik je nastao kao odgovor na zvukove u
prirodi, pri čemu bi čovjek povezivao impresivnu vrijednost tih zvukova sa sadržajem
- radna ili jo-he-ho teorija tvrdi da je jezik proizašao iz zvukovnih produkcija koje su
spontano nastajale od pokreta mišića pri radu
- teorija evolucije je psihološka teorija (autor joj je Wundt) prema kojoj je jezik skup
proizvoljnih izražajnih kretnji, nastalih evolucijom prethodne faze instinktivnih kretnji
- mitološka teorija (Böklen) drži da su se ljudi najprije sporazumijevali krikovima i
gestama, a zatim se iz kulta Mjeseca, oponašanjem Mjesečevih faza pomoću oblika
usana i obraćanjem Mjesecu tako artikuliranim glasovima, polako razvio jezik
- treću grupu teorija može se nazvati semiotičko-evolutivnima, jer one postanak jezika
svode na razvitak iz različitih semiotičkih kodova do kojih je došlo evolucijom
čovjekova iskustva o svijetu; jezik se po njima smatra skupom komunikacijskih kodova
kojima se čovjek izražava cjelovito, ali nisu svi ti kodovi još osviješteni, tj. ne znamo
još kakva je njihova gramatička struktura
- zanimljivu teoriju postavila je grupa zagrebačkih biologa; ona se temelji na pretpostavci
da se jezik razvija usporedno s razvitkom ljudskog mozga što znači da nam je cijela
komunikacija zapravo prirođena, odnosno od Boga dana kao što nam je dan i sam
razvitak – ova treća teorija sintetizira prethodne dvije
- govoreći o podrijetlu neverbalne komunikacije Ekman i Friesen ističu tri njezina
izvora: 1. prirođeni neurološki programi (naslijeđeni), 2. iskustva zajednička svim
članovima Homo sapiensa (npr. u svim kulturama uzimanje hrane označuje se gestom
prinošenja ruke ustima) i 3. iskustvo koje varira od kulture, klase, obitelji i individualno
- ŠTO JE PRETHODILO JEZIKU?
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 91
- tezu da je gestovni kod preteča jezika možemo potkrijepiti i proučavanjem
ontogenetskog (biološkog) razvitka neverbalne komunikacije kod djece; u prvih
nekoliko godina djetetova života vidi se ekstenzivni repertoar neverbalnih znakova, npr.
dijete već u četvrtom tjednu odgovara na pogled majke
- dokaz da neverbalna komunikacija prethodi verbalnoj jesu i primati koji mogu usvojiti
neverbalnu komunikaciju (oni rabe i neartikulirane zvukove, NE GLASOVE), odnosno
geste, ali ne i jezik
- razvitak cjelokupne komunikacije (tj. interakcije i komunikacije) Tavolga je podijelio
u šest etapa ili razina: 1. VEGETACIJSKA RAZINA (uključuje rast i tropizam
(SVOJSTVO BILJAKA I ŽIVOTINJA DA SE OKREĆU PREMA IZVORIMA
ODREĐENIH PODRAŽAJA, npr. teža, zrak, toplina, svjetlost), efekte fizičke
prisutnosti, tj. utjecaj biljaka jednih na druge i na životinje)
2. TONIČNA RAZINA (odnosno interakcija, uključuje
metabolizam stanice, izlučivanje, proizvodnju kemijskih izlučina
te nekih oblika trofalaktičnog ponašanja (TROFIČKI -
PREHRAMBENI…)
3. FAZIČNA RAZINA (manje-više pravilni stadiji razvoja)
4. SIGNALNA RAZINA (s kojom počinje bio-socijalna
signalizacija kod reproduktivnog ponašanja nižih kralježnjaka…)
5. SIMBOLIČKA RAZINA (primitivna upotreba simboličkih
zvukova i gesta) – infra=pod, ispod, dolje
6. JEZIČNA RAZINA
- posebno treba naglasiti da postoji razlika između MEĐUDJELOVANJA (interakcije) i
SPORAZUMIJEVANJA (komunikacije); interakcija obuhvaća predjezičnu, pa čak i
predneverbalnu fazu čovjekova izražavanja – da bi se ti elementi pretvorili u komunikaciju,
čovjek ih je morao osvijestiti što je rezultiralo pojavom dogovorenih znakova koji imaju za
određenu grupu ljudi dogovoreno značenje
- ARHEOLOGIJA GESTOVNOG KODA
- za razvitak gestovnog koda bilo je neophodno prelaženje iz signalne u simboličku razinu
sporazumijevanja, ZAŠTO? jer su geste pokreti koji imaju preneseno, naučeno i u kulturi
stečeno značenje
- geste su prvotno izvođene u vizualnom kanalu, dok je njihova zvučna pratnja (auditivni kanal)
u početku bila tek drugotna i služila je samo kao pojačivač onoga što se izražavalo pokretom
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 92
- to je tako zbog tehničkih, odnosno fizikalnih razloga; naime, kapacitet oka veći je od
kapaciteta uha, ali su oba ta osjetila važnija od svih ostalih jer imaju daleko veću brzinu
percipiranja
- vid je tako na početku ljudskoga komuniciranja zadobio primat; gesta se, dakle, temelji na
viđenju pokreta i osvještavanju njegova značenja
- ŠTO JE DAKLE GESTA?
- pokret tijela, osobito kretnje ruke, kojom se popraćuje govor da bi se pojačao ili zamijenio
izraz; postupak izvršen zbog vanjskih efekata
- NEOSVIJEŠTENE GESTE KAO PRIROĐENE KRETNJE
- gesta se može proučavati u tri razine s obzirom na njezin razvitak
- prvotno su postojale kao oblik nesvjesnog, genetski programiranog izraza u obliku spontanih
kretnji koje su služile za zadovoljavanje nekih čovjekovih potreba kao što su hvatanje plodova,
napad, obrana i sl.
svaka živa vrsta ima svoj poseban gestovni opseg na razini ovog nesvjesnog djelovanja
- semiotičari te elemente znakovnog sustava zovu impulsima, signalima, ikonama,
stimulima, simptomima
- tu je riječ o primitivnim gestama koje su bile smještene u prostor na temelju triju odnosa:
ispred – iza, gore – dolje, desno – lijevo, kasnije se dodaje i vremenski odnos brže – sporije
- M. Argyle podijelio je funkcije gesta u šest oblika, u nesvjesne kretnje prema njegovoj podjeli
spada prvih pet oblika
- funkcija gesta po njemu je dakle: 1. da izrazi čuvstva
2. da pokaže stavove komunikanata
3. da prezentira osobine komunikatora
4. da ilustrira verbalnu komunikaciju
5. da zamjenjuje verbalnu komunikaciju
6. konvencionalno izražavanje raznih oblika socijalne
aktivnosti (ova je funkcija društvena i dogovorna)
- zašto prvih pet smatra nesvjesnima? kako bi čovjek izrazio emociju, on nesvjesno vrši kretnje
pojedinih dijelova tijela zbog impulsa iz okoline ili impulsa iznutra, iz organizma; stavove kao
što su prijateljstvo ‒ neprijateljstvo, dominantnost ‒ podređenost, znatiželja ‒ apatija, čovjek
isto tako izražava kretnjama dijelova tijela, cijeloga tijela ili kretnjama mišića lica
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 93
- POLUOSVIJEŠTENI POKRETI PRI RADU
- ova se razina razlikuje od prethodne po tome što se urođeni program kretnji povezuje sa
stečenim programom ponašanja pri radu
- radno-tehnički pokreti predstavljaju algoritam ciljnoga čovjekova ponašanja kojim se
povezuje cilj sa sredstvom; pokreti su birani i izvođeni kako bi se što stvorilo ili aktivno utjecalo
na okolinu mijenjajući ju
- naravno, ovaj viši stupanj sadrži i čovjekove prirođene kretnje, jer čovjek ne može izaći izvan
svojih bioloških mogućnosti, ali postupnim osvješćivanjem kretnji dolazi do algoritma pokreta,
odnosno do prve gramatike spacijalnog koda – ciljni pokreti moraju biti normirani i
ujednačeni kako bi se postigao cilj – sporazumijevanje pri radu i zajedničko djelovanje
- KOMUNIKATIVNI POKRETI – GESTE
- daljnjim razvitkom neverbalnog koda dolazi do pojave OSVIJEŠTENIH GESTA koje
počivaju na komunikacijskoj funkciji, normirane su izvode se namjerno i željno u
društvenoj zajednici
- iz toga komunikativnog funkcioniranja geste proizašao je i NEVERBALNI KOD kao
komunikacijsko sredstvo organizirane ljudske zajednice
- osviještena gesta počiva na perceptivnoj razmjeni informacija, što pretpostavlja dva
temeljna oblika opažanja: sposobnost razlikovanja entiteta i sposobnost uočavanja sličnosti
entiteta i njihovih elemenata
- gesta osim vizualnoga koristi i auditivni kanal: na ovom se stupnju krikovi ili neartikulirani
zvukovi iz prethodnih stadija pretvaraju u usklike koji su sastavljeni od fonema kao najmanjih
razlikovnih jedinica nekoga jezika
- GESTA SE NA OVOME STUPNJU IZJEDNAČUJE S VERBALNIM KODOM, JER
POSTAJE SIMBOLOM
- EKMAN i FRIESEN razlikuju pet tipova gesta:
o amblemi (imaju adekvatan verbalni prijevod i nose poruku, npr. dva prsta za
pobjedu, upotrebljavaju se kad su verbalni kanali blokirani)
o ilustratori (ustaljene geste koje prate i naglašuju pojedine riječi i fraze)
o afektivi (facijalne konfiguracije mišića utemeljene na emotivnim stanjima,
klonulo tijelo npr. sugerira umor ili tugu)
o regulatori (održavaju i reguliraju povratnu informaciju govorenja i slušanja,
redoslijed uključivanja u govor, požurivanje sugovornika i sl.)
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 94
o adaptori (geste kojima se izražavaju osjećaji, razvijaju socijalni kontakti i
iskazuju potrebe, npr. dodirivanje nosa, davanje, napadanje, manipulacija
olovkom…)
- MORRIS – razlikuje u kinetičkom ponašanju čovjeka akcije, geste i signale
- POYATOS – cjeloviti sustav gestovnog izražavanja dijeli u dva temeljna oblika:
unutarnji i vanjski
- NIKOLAJEVA – dijeli geste u četiri tipa: bezuvjetne, uvjetne, naglašavajuće i ritmične
- RUESCH i KEES – razlikuju tri kategorije neverbalnih oblika: gestovni jezik, jezik
djelovanja i jezik objekata
- KNAPP – nabraja sedam područja u neverbalnoj komunikaciji:
o fizičke osobine – nisu povezane s pokretom nego uključuju tjelesni oblik,
privlačnost, izgled disanje…
o taktilno ponašanje – glađenje, dodirivanje rukom, udaranje, grljenje, držanje…
o parajezik – kvaliteta glasa, visina i jakost glasa, ritam, tempo, artikulacija…
o vokalizacija – smijanje, plakanje, uzdisanje, jecanje, podrigivanje, kašljanje,
štucanje…
a) Vokalni kvalifikatori – preglasno, pretiho, nisko, sporo, dakle, intenzitet,
visina i opseg glasa
b) Vokalni segregatori – neartikulirani zvukovi, tihe stanke, zvukovne
upadice, govorne mane, lapsusi…
o proksemične osobine – načini korištenja i raspolaganja prostorom u formalnim i
neformalnim grupacijama (mjesto i način sjedenja, arhitektonsko uređenje,
spacijalni odnosi…)
o artefakti – manipulacija objektima u komunikaciji koji mogu biti neverbalni
stimulansi kao parfem, odjeća, ruž za usne, naočale, perika te cijeli arsenal lažnih
dodataka za ljepotu
o sredinski faktori – tiču se ljudskih odnosa, ali nisu izravno uključeni u
komunikaciju (namještaj, osvjetljenje, mirisi, boje, temperatura, glazba i sl.)
- RENATA VOLOS – prva se kod nas počela baviti klasifikacijom i opisom gesta te ih
je podijelila u devet temeljnih kategorija: ja-geste, on-geste, geste-epiteti, geste-
pojačivači, kvantitativne geste, geste zaštite, geste-imperativi, geste koje isključuju
govor i obredne geste
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 95
- objašnjava razliku između geste i radnje: za razliku od samog vršenja radnje, pokreti
tijelom koje vršimo u gesti namijenjeni su komunikatoru, dakle, u namjeri prenošenja
informacije gesta se razlikuje od same radnje
- NEDA PINTARIĆ – autorica donosi i svoju podjelu, ali na leksičkoj razini; tako govori
o prvom stupnju – uzvik-onomatopeja (npr. hi-hi), na drugom stupnju ti uzvici
dobivaju obilježja vrsta riječi (npr. hihotati se) koje se mogu nazvati i bez
onomatopejskog korijena (npr. smijati se), dok se na trećem stupnju jezične geste dijele
na metaforizirane (npr. umrijeti od smijeha) i frazeologizirane (npr. valjati se od
smijeha)
- autorica je dakle opisala biološko izražavanje emocija riječima, odnosno jezikom
JEZIČNE GESTE KAO PROCES UJEZIČENJA NEVERBALNOGA KODA
- glavno je pitanje što je uzrokovalo prijelaz iz geste zvuka i pokreta u jezičnu gestu
- budući da je gestovni kod po svojoj strukturi glomazan, nefleksibilan, spor, maloga
kapaciteta, nemoguć u mraku i na veću daljinu, a kako se broj novih spoznaja iz
generacije u generaciju povećavao, čovjek je dospio u prvu komunikacijsku krizu –
situacija je tražila novi, kraći, prostraniji i djelotvorniji sustav komuniciranja
- stvaralački odgovor na taj krizni izazov čovjek je ostvarivao postupnim obogaćivanjem
gesta ilustrativnim zvukovnim dodacima, čime je stvorena i pretpostavka za afirmaciju
novoga koda, temporalnog ili verbalnog, koji danas zovemo jezikom
- proces spontanog prelaska neverbalnog koda u verbalni nazivamo verbalizacijom;
povijesno se taj proces verbalizacije odvijao vrlo sporo
- u početku je informacijska vrijednost gestovnoga koda bila više od 90% u odnosu na
sudjelovanje zvuka; kako se znanje gomilalo, povećavao se i zvukovni element, a
gestovni se smanjivao; danas je gestovni kod odvojen od verbalnoga
- fizikalno gledano, i zvuk je svojevrstan pokret govornih organa, pa prema tomu i gesta
- drugi je razlog zamjene neverbalnoga koda verbalnim to što je verbalni kod brži,
ekonomičniji i pomoću njega se može komunicirati u tri vremenske dimenzije kao i u
mraku; osim toga, on omogućuje komunikaciju s drugim osobama uz istodobno
obavljanje radnih djelatnosti
VERBALNA GESTA
- treći i završni stupanj ujezičenja neverbalnog koda nazvali smo verbalnom gestom ili
jezičnom gestom
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 96
- ta je verbalna gesta oslobođena gestovnoga koda, ali samo na planu izraza; na planu
sadržaja prisutna je povezanost verbalnog i neverbalnog koda; to su zapravo čisti
leksemi koji se od drugih razlikuju po svom gestualnom značenju, a moguća je i njihova
preoblika u čistu gestu
- Volos je verbalne geste nazvala gestama ‒ frazeologizmima
- verbalne geste javljaju se u svim jezičnim jedinicama, od usklika (npr. kukurikuuuu kao
onomatopeja kukurijekanja pijevca minimalno varira u raznim jezicima ovisno o
dotičnom fonološkom sustavu) do leksema (sve promjenjive vrste riječi nastale od tih
onomatopeja-usklika, npr. kukurijekanje, kukurijekati…)
- Postoje različiti odnosi između frazeologizma i neverbalnog komunikativnog ponašanja
- Predlaže se sljedeća konačna podjela verbalnih gesti:
1. onomatopejska gesta – bla-bla
2. denotativna gesta – opis geste s izravnim značenjem u obliku riječi, sintagmi
ili frazeologizama (npr. gakati, gakanje)
3. konotativna gesta – gesta koja ima preneseno značenje (npr. mrštenje u
značenju 'biti ljut')
- preobrazba neverbalnog koda u verbalni imala je tri faze:
1. prvo se uz gestu koristio krik kao ilustrator kojim se proširivao kapacitet geste;
2. zatim je zvukovni element dobivao ravnopravno sinonimično značenje,
3. da bi na kraju odnos geste i glasa postao obrnuto proporcionalan nego na početku razvitka,
tj. gestu u potpunosti može zamijeniti riječ
ETNOGRAFIJA GOVORA
- proučavanje komunikacijskih normi u jezičnoj zajednici, uključujući govorne,
negovorne i društvene čimbenike
- sam naziv uveo je 1970-ih američki antropološki lingvist Dell Hymes
- svako društvo ima vlastite norme komunikacijskoga ponašanja; ako tko sjedi za stolom
u blagovaonici i želi sol koja mu nije nadohvat ruke, mogao bi reći: Biste li bili ljubazni
da mi dodate sol? ili Daj mi tu sol!, mogao bi čak ne reći ništa, već samo posegnuti
rukom preko osobe do sebe i dohvatiti sol
- neka su ponašanja prihvatljivija od drugih
- važno je naglasiti da norme nisu posvuda iste, već se znatno razlikuju od kulture do
kulture; u tradicionalnom baskijskom kućanstvu gospodar kuće može svoju želju za
NEVERBALNO SPORAZUMIJEVANJE
TEORIJA JEZIKA 97
čašom vina izraziti samo udaranjem po stolu, bez ijedne riječi što vjerojatno ne bi bilo
prihvatljivo u engleskoj jezičnoj zajednici
- istraživači proučavaju varijable u brojnim zajednicama: jačinu govora, visinu govora,
udaljenost među govornicima, izražajnost i položaje, pogled i kontakt očima, načine
oslovljavanja, pravila započinjanja razgovora…
- Meksikanci su tako skloniji stajati mnogo bliže sugovorniku nego Amerikanci, Englezi
tišinu smatraju neprihvatljivom pa najčešće počinju čavrljati o vremenu, dok Kinezi u
istoj situaciji ne govore ništa, a čavrljanje bi smatrali nepristojnim, Talijani mnogo
gestikuliraju za razliku od Šveđana
LITERATURA:
1. Pintarić, Neda 1997. „Razvitak neverbalnog koda“, Suvremena lingvistika, 43/44,
251‒265.
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 98
4. EVOLUCIJA PISMA
- pismo je u lingvističkoj perspektivi zapravo jedan od oblika govora: ono je sustav
grafičkih znakova u kojem se ostvaruju jedinice nekog jezika
- dok su zvučni valovi efemerni (kratkotrajni, privremeni, prolazni) po prirodi, u pismu
se jezične jedinice imobiliziraju (postojane su) i mogu se prenositi kroz vrijeme i prostor
- znakovi pisma mogu reproducirati razinu riječi ili morfema (piktogrami ili ideogrami),
razinu sloga (slogovna pisma) i razinu fonema (alfabeti)
- danas je poznato gotovo tisuću različitih pisama
- PIKTOGRAMI
- najstariji oblik čovjekova bilježenja događaja; javljaju se već u pretpovijesnom
razdoblju, a povezani su s čovjekovim estetskim i umjetničkim težnjama
- sadržaji iskaza u piktografskim zapisima označeni su slikom, često već rano
shematiziranog oblika i uz ponavljanje istih znakova
- slijed piktograma poput stripa odražava slijed događaja, a njihova je prednost što se
mogu „čitati“ na bilo kojem jeziku
- ipak, njihova je upotreba ograničena jer ne mogu izraziti apstraktne pojmove
- danas piktografskih pisama gotovo i nema, zadržali su se kod Eskima i američkih
Indijanaca
- IDEOGRAMI
- prijelaz iz piktografije u ideografiju uzrokovala su dva procesa: sve veće
pojednostavljivanje (shematiziranje) sličica i njihovo sve uže naslanjanje na leksičke
jedinice govora – smanjuje se njihova ilustrativna, a jača njihova simbolička vrijednost
- dakle, grafički znak postaje ne slika nego simbol nekog pojma; dakle, ideogramom
je moguće prikazati i apstraktne pojmove
- sasvim ideografskih pisama nema jer se svud javlja fonetizacija: proces u kojem se za
riječi različita sadržaja, ali istog ili sličnog izraza upotrebljavaju isti ideogrami često
nadopunjeni dodatnim znakovima koji pobliže objašnjavaju bilo izraz bilo sadržaj; to je
postupak nalik na rebus
- primjer je starija faza kineskog pisma u kojem dvije žene označavaju svađu, žena i dijete
ljubav, usta i ptica pjevati…
- IDEOGRAFSKO-SLOGOVNA PISMA
- za razliku od piktograma i ideograma potrebno ih je učiti čitati i pisati
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 99
- najpoznatija su takva pisma klinasto pismo Sumerana i Akađana u Mezopotamiji,
egipatski hijeroglifi, kinesko pismo (više od 50000 znakova, no u današnje vrijeme
dovoljno je poznavati 5000 – 10000 znakova), protoindijsko i kretska pisma
- još uvijek postoji veza sa sadržajem
- SLOGOVNA PISMA
- sastoje se od znakova od kojih svaki odgovara jednom slogu, a veza sa sadržajem je
potpuno nestala
- budući da je broj slogova u svakom jeziku definiran i nije odviše velik, i broj grafičkih
znakova ovdje je puno manji nego u ideografsko-slogovnim pismima
- primjer ove vrste pisma su: feničko pismo, aramejsko pismo, japansko pismo…
- ALFABETI
- logički nastavak slogovnih pisama; svakom fonemu odgovara jedan grafički znak
- dakako, oni imaju najmanje znakova jer je broj fonema u jezicima još manji od broja
slogova
- grčki alfabet je prvi pravi alfabet, poznat od 8. stoljeća prije Krista
- iz njegove zapadne verzije, odnosno iz grčkih znakova prilagođenih latinskom jeziku
nastalo je najpoznatije pismo – latinica
- najstarije slavensko pismo je glagoljica
- redoslijed znakova u njihovu samostalnom poretku, izvan riječi, gotovo je u svim
pismima strogo određen, a u većini suvremenih pisama vuče podrijetlo iz redoslijeda
znakova u semitskim pismima
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 100
- GRAFEMIKA
- znanost koja se bavi oblicima grafičkih znakova u pismima, njihovim sustavima i
njihovim odnosom prema fonološkim sustavima
- najmanja grafička jedinica kojoj odgovara neki fonem naziva se grafem (dok je slovo
najmanji znak koji se piše samostalno i odvojeno u nizu)
- grafemi su monovalentni ako su uvijek ostvarenje jednog fonema, polivalentni ako su
ostvarenje više fonema ili ekvivalentni ako su dva grafema ostvarenje istog fonema
- prema obliku samih grafema razlikujemo majuskulu (znakovi jednake veličine) i
minuskulu (pojedini se znakovi izdužuju ispod ili iznad zamišljene crte)
Jezik: govor i pismo
- znanost koja se bavi pismom, njegovim podrijetlom, funkcijama, tipovima i oblicima
naziva se GRAMATOLOGIJA
- tijekom vremena pismo je doseglo znanstveno-filozofski tretman jer se može odrediti
kao najviši i najrazrađeniji stupanj simbolizacije jezika; drugim riječima, jezik
upravo u pismu najjasnije i najpunije očituje svoju simbolsku narav, odnosno
sposobnost i potrebu da se u vremenu i prostoru, i usprkos njima, učvrsti kao znakovni
sustav
- treba, međutim odmah naglasiti kako između jezika i pisma nikako ne možemo povući
znak jednakosti, u prilog toj tvrdnji ide općepoznata činjenica da se, recimo, hrvatski
jezik tijekom svoga postojanja služio glagoljicom, ćirilicom, latinicom…
- češći je obrnuti slučaj – da se modifikacijama jednog pisma služi veći ili manji broj
različitih jezika
- dakle, povijest pisama drugačija je od povijesti razvoja jezika, kao što su različita
njihova genealoška stabla; to u znatnoj mjeri proistječe iz razlike dvaju tjelesnih organa
– jezika i ruke – kojima se služi jezik u svom samoočitovanju
- jezik dakle ima dva svoja očitovanja – govor i pismo, koja se ostvaruju pomoću dva
različita tjelesna organa – jezika i ruke, služeći se pri tome dvjema vrstama receptora –
uhom i okom; kao rezultat tih procesa niču dvije vrste elementarnih jezičnih znakova –
glas, odnosno fonem i grafem, odnosno slovo
- pismo je dakle jezik u njegovu simbolsko-grafičkom aspektu; pismo je sustav
diskretnih grafičkih simbola, odnosno znakova (crteža ili slova) pomoću kojih se
na nekom trajnom materijalu (podlozi) mogu bilježiti, čuvati i prenositi poruke
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 101
(tekstovi) određenog jezika, upućene adresatu prostorno, vremenski ili
institucionalno (logički) odvojenom ili udaljenom od pošiljatelja
- iz ove definicije slijedi da je pismo određeno sljedećim aspektima:
1. ono je ponajprije sustav vizualne komunikacije (to što pismo može biti i sustav taktilne
signalizacije, kao što je naprimjer pismo za slijepe, ne negira predominantnost „vidnoga
koda“)
2. pismo je usustavljen slijed diskretnih grafičkih znakova; dakle, ne treba brkati abecedu
i konkretne poruke ispisane tom abecedom
3. pismo za svoje materijalizacije ili konkretizacije predviđa čvrst, trajan materijal kao
podlogu
4. težnja pisma da se ostvari na čvrstoj podlozi proistječe iz njegove predodređenosti da
djeluje na odstojanju; osnovnu zadaću pisma možemo odrediti ne samo kao nastojanje
jezika da se održi u vremenu i prostoru, nego i da nadvlada prostorno-vremenska
ograničenja – tako nailazimo na paradoksalnu situaciju da pismo omogućuje jeziku da,
čak i kad je mrtav, i dalje živi
- zbog toga tek pismo omogućuje ideju „svjetske kulture“, odnosno prožimanje i jedinstvo
svih vremena i svih prostora
- iz rečenoga se vidi da informatičko-kompjutorska revolucija nije ugrozila status pisma,
nego ga je naprotiv učvrstila – bitnu je promjenu doživio samo onaj segment koji smo
odredili kao čvrstu, trajnu podlogu; trajnost pisma više se ne postiže vezanošću slova s
tvrdim materijalima, nego se znakovni kompleksi pohranjuju, čuvaju i prenose
elektromagnetskim zapisom na tankim vrpcama kao nosačima magnetskog sloja
- Slovo i glas
- redovno se ističe kako je pismo drugotan fenomen u odnosu na živu jezičnu stvarnost –
govor
- glas bi, dakle, bio prvotni znak stvarnosti, dok bi grafički znak bio tek znak glasa,
odnosno znak znaka, drugotni simbol; djeca prvo nauče govoriti, a onda pisati
- drugotnost pisma dolazi u pitanje već zbog toga što u najranijim fazama pisma ono vrlo
slabo odražava usmenu formu jezika
- zbog različitih materija u kojima se ostvaruju govor i pismo, pismo je jednostavno nešto
drugo nego glas
- mora se reći da su govor i pismo dva aspekta ili lika jezika; sfere govora i jezika su
istodobne, nijedna nije prvotna; dakle, svakako treba odbaciti tezu da su pismo i govor
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 102
oponašateljske naravi; govor nije nastao kao oponašanje zvuka, nego je on iskoristio
zvuk kao oruđe ili kao materijalnu osnovicu da bi realizirao, konkretizirao i oživotvorio
jezičnu formu; da je govor zaista samo oponašao zvukove ne bi se maknuo od
onomatopeje
- isto tako, da je pismo samo oponašalo vizualni identitet, odnosno stvarnost, ne bi se
nikad oslobodilo slikarske naravi
- prvobitna pisma, piktografska i ideografska ili logografska mogu biti razumljena bez
obzira na međusobnu razliku jezika ili dijalekata što znači da ta pisma izvorno uopće ne
računaju na izgovor; odnosno izgovor za isti znak može biti različit
- nadalje, pismena se forma općenja upotrebljava tamo gdje je govor zabranjen (npr. u
učionicama, za vrijeme znanstvenih izlaganja…) ili tamo gdje je govor nemoguć (npr.
gluhonijeme osobe…)
- bez obzira na sve rečeno, ipak ne treba podcjenjivati činjenicu da se pismo vremenski
pojavilo nakon govora pa čak i u njegovoj podlozi; to samo potvrđuje tezu o pismu kao
višem simboličkom stupnju duhovno-spoznajne svijesti
- dakle, između jezika i govora vrijedi sustav adekvacije
- Pismo i crtež
- iako za mnoge istraživače pisma nema nikakve dvojbe da je pismo nastalo iz crteža,
ipak postoje neka neriješena pitanja u vezi s tim problemom
- između crteža i pisma svakako treba povući kvalitativno-funkcionalnu razlikovnu crtu;
crtež je u umjetničkom i semantičko-znakovnom smislu samodostatan, on je poruka
- s druge strane, pismo prenosi poruku, pismo nije svrha samome sebi, ono je transmisija
(„uređaj za prijenos“)
- u povijesno-logičkom razvoju pisma treba razlikovati dva revolucionarna trenutka:
jedan je pojava piktografskog pisma koje je označilo kvalitativnu razliku između pisma
i ne-pisma (crteža); crteži su se usustavili izražavajući događaj, priču, tekst koji je bio
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 103
nesvodiv na pojedinačna značenja crteža/slika (kod piktograma crtež sunca označava
samo sunce, a kod ideograma taj crtež označava dan, svijetao, bijel, svitanje…)
- drugi revolucionarni trenutak jest pojava fonetskog pisma ili abecede, gdje svakom
pojedinom glasu/fonemu odgovara jedan grafički znak
- fonetsko pismo omogućuje svim jezicima optimalno usimboličenje: maksimalnu
preciznost u prenošenju jezičnih sadržaja, sukladnost pošiljateljevih obavijesnih
namjera i primateljeva dešifriranja poruke, ulaganje minimalne energije u učenje
alfabeta, mogućnost gotovo mehaničke pretvorbe govora u pismo…, osim svega
navedenog, alfabet je prvo demokratsko pismo dostupno svim slojevima društvenog
organizma
- osim spomenutih razlika – estetske samodostatnosti crteža i transmisijske funkcije
pisma – crtež i pismo razlikuju se i organizacijom prostora na kojem se oblikuju;
najvažnije je istaknuti da prostor crteža nije perceptivno orijentiran – bar ne u onom
smislu u kojemu je orijentacija važna za pisani tekst; drugim riječima u crtežu nije
zadan smjer recipiranja (čitanja, razumijevanja, interpretacije), crtež je načelno
nevremen, u njemu prostorni raspored elemenata ne upućuje jednoznačno na vremenski
redoslijed (npr. lijevo-prije, desno-kasnije)
- pismo, naprotiv, razvija sustav oprostorenog vremena, gdje kategorije lijevo i desno te
gore i dolje precizno upućuju na prije i poslije te prethodno i naknadno
- prostor pisma (odnosno teksta) jest dakle mreža horizontalnih i/ili vertikalnih polja
napetosti unutar kojih svako pojedino slovo zadobiva svoje strukturno položajno
značenje
- Evolucija pisma. Alfabet (slovnik)
- na početku bi trebalo staviti pod upitnik sam pojam evolucije u razvoju pisma; može li
se uopće govoriti o napretku ako se do današnjeg dana žilavo održavaju na životu i
primitivniji oblici pisma
- ako, međutim, kao kriterij napretka postavimo načelo ekonomije (učinkovito izraziti
jezik pomoću minimalne količine znakova) tada se čini kako je ipak moguće govoriti o
svojevrsnom napretku
- ako, dakle, kao kriterij ekonomičnosti pisma uzmemo broj znakova u sustavu, dobivamo
sljedeću sliku: 1) piktografsko pismo ima načelno neograničen broj znakova; za svaku
novu situaciju ili pojam uvijek se može smisliti novi znak
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 104
2) logografsko ili ideografsko pismo ima u načelu onoliko znakova koliki je broj riječi,
odnosno pojmova u jeziku
3) slogovno pismo ima od sto do tristo znakova
4) alfabetska ili slovna pisma imaju obično od dvadeset do četrdeset slova
5) infrafonemska pisma imaju do dvadeset znakova – spoj dvaju ili više znakova odgovara
jednom fonemu
- idealno je pismo alfabetsko, ne samo zato što barata elementima brojčano i
funkcionalno adekvatnima onim u govorenom jeziku nego i zato što optimalno rješava
napetost između sustava (sveukupnog popisa ili inventara znakova) i teksta, odnosno
sustava riječi; važno je da sustav ne bude preopterećen znakovima, ali je isto tako
važno da i riječi u tekstu ne budu predugačke: one moraju biti perceptibilne (lako
prepoznatljive za oko)
- pogledamo li još jednom razvojni put možemo utvrditi da piktografsko pismo odgovara
jezičnom slikanju, dakle upućuje na stvarnost relativno neposredno, mimetski, logografija
predstavlja viši stupanj simbolizacije utoliko što logografski znak ne upućuje više
neposredno na predmet, nego na značenje riječi; alfabet je još viši stupanj simbolizacije jer
tamo pojedini znakovi nisu neposredno povezani ni sa sadržajem riječi ni s predmetnom
stvarnošću
- Pismo, vrijeme, smjer
- kada govorimo o odnosu prostora i vremena, a sa stajališta pisma, treba reći da svaki potez
perom, svaki prostorni položaj crte ili cijeloga slova odgovara određenom vremenskom
odsječku: mjesto u prostoru odgovara mjestu u vremenu
- nema dvojbe da postoji dubinska veza između pisma i vremena, a posebno između pisma
i povijesti
- osnovna funkcija pisma bila bi, sa stajališta vremena, simbolsko-grafičko oprostorenje
- zanimljivo je napomenuti kako nijedna civilizacija nije razvila sustav pisanja odozdo
prema gore, odnosno nije vezivala početak u vremenu za dolje
- pitanje koje se nameće u vezi s tim jest: zašto vrijeme ne može teći odozdo?; na taj je način
istraživanje pisma, a osobito njegova smjera, nerazdvojno vezano sa shvaćanjem vremena
i prostora u svakoj pojedinoj civilizaciji
- iznimka je ogamsko pismo o kojemu će kasnije biti riječi
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 105
- treba uočiti da je ova shema potpuno u skladu s perceptivno-fiziologijskom shemom
svijeta – s ljudskim tijelom u njegovu središtu; opozicija gore – dolje može značiti nebo
– zemlja, božansko – ljudsko, opozicija lijevo – desno može označavati odnos istok –
zapad (ako je čovjek okrenut prema jugu, odnosno okomito na Sunčevu putanju)…
- proces simboličkog osmišljavanja realnosti očito je slobodan, a to znači nepredvidljiv
proces jer postoje narodi kod kojih situacija i nije takva kako smo ju gore opisali
- što se tiče samih smjerova pisanja, treba reći da se svaki sustav pisma rukovodio u
prekodiranju vremena u prostor i vlastitom logikom, a ne samo općom civilizacijsko-
kulturnom
- već letimičan pogled na povijest pisma uvjerava nas da su iskorišteni svi mogući
smjerovi pisanja
- shema a) prikazuje pisma kod kojih znakovi u retku teku zdesna nalijevo, a sami redci
idu odozgo nadolje; tu pripadaju: protoindijsko pismo, starosemitsko pismo, najstariji
grčki i etrurski natpisi
- shema b) prikazuje bustrofedonski poredak gdje se smjer znakova mijenja tako da
znakovi u prvome retku teku s lijeva nadesno, u drugom s desna nalijevo itd., a redovi
teku odozgo prema dolje: andsko pismo, hetitsko hijeroglifsko pismo, pismo Uskrsnog
otoka...
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 106
- u shemi c) znakovi teku s lijeva nadesno, a redovi se nižu odozgo prema dolje: latinica,
glagoljica, ćirilica, slikovno pismo Eskima, klinasto pismo, grčko pismo, indijska
pisma...
- shema d) pokriva slučajeve u kojima se znakovi u retku nožu odozgo nadolje, a redovi
zdesna nalijevo: kinesko pismo, japansko pismo, neki protoindijski natpisi...
- u shemi e) znakovi teku odozgo nadolje, a redovi s lijeva nadesno: pismo Maja,
mongolsko pismo...
- sheme f) i g) prikazuju natpise sa spiralnim smjerom znakova i „redaka“
- jedinstven slučaj koji se zaista može smatrati izuzetkom predstavlja ogamsko pismo;
na njemu su sačuvani samo kratki tekstovi, uglavnom nadgrobni spomenici
- to je najegzotičnije europsko pismo koje se piše u okomitim kolonama i to odozdo
prema gore; za objašnjenje takvog smjera pisanja može od presudne važnosti biti
činjenica da slova ogamskog pisma predstavljaju vegetalnu abecedu – naime, svako
slovo nosi ime nekog stabla
- to pismo koje je očito poniklo iz fascinacije drvetom teče u smjeru u kojem raste drveće
– odozdo prema gore i još je važno napomenuti da je to pismo tajno, mračno i magično;
naime, ako normalnu okomitost – odozgo prema dolje – protumačimo kao svetost, tada
se obrnut smjer okomice – odozdo prema gore – može interpretirati kao inverzivna,
izopačena ili izokrenuta svetost, odnosno kao magični i mračni dio tradicije (naime,
predaja kaže kako je to pismo izmislio bog Ogme koji predstavlja mračan aspekt
božanstva)
- razlozi za smjerove koji su danas ustaljeni leže uglavnom u naravi pisaljke, podlozi…,
dakle, praktične su naravi
- na kraju treba reći da uređenost orijentacije pisma unutar prostora svjedoči o višem
stupnju njegova razvoja (prva pisma nisu bila tako organizirana)
- smjer redaka vremenski je drugotan u odnosu na smjer znakova unutar retka
- bustrofedonski poredak, u skladu sa svojom etimologijom, upućuje na vezu pisma i
poljodjelstva; kao što se iduća brazda nastavlja na mjestu gdje je prethodna završila,
tako se i piše; pojava pisma i inače se povezuje s nicanjem poljodjelstva, odnosno sa
sjedilačkim načinom života – pritom je važno uočiti da pisanje isključuje kretanje
cijeloga tijela u prostoru; naime, da bi se pisalo, mora se stati, odnosno sjesti
EVOLUCIJA PISMA
TEORIJA JEZIKA 107
- bustrofedon se u povijesti nije mogao održati zbog toga što je u tekst unosio zbrku,
odnosno orijentacijsku dvosmislenost; točnije, smjer pojedinačnog znaka dolazio je u
sukob sa smjerom pisanja retka
- najstariji orijentacijski sustav – pisanje iz gornje desne točke prema lijevo i prema dolje
može se objasniti prirodnošću položaja tijela i desne ruke prema površini na kojoj se
piše
LITERATURA:
1. Škiljan, Dubravko 1994. Pogled u lingvistiku, Naklada Benja, Rijeka.
o poglavlje: o Pismu (str. 40–44)
2. Užarević, Josip 1992. „Pismo i smjer“, Suvremena lingvistika, 34, 309–331.
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 108
5. IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
‒ što je identitet? – ukupnost činjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje
druge
‒ zašto je uopće važno govoriti o jezičnom identitetu?
‒ obično se misli da je identitet jezika nedvosmisleno zadan samom svojom predmetnošću
pa da s njim u vezi i nema dubljih teoretskih problema nego je u svakom pojedinom slučaju
potrebno samo provjeriti je li prema iskustvenim podacima riječ o jednom jeziku ili o više
njih; razvrstavanje jezika po takvu je shvaćanju posao za koji nije potrebna pomnija
misaona rasprava
‒ ako samo objektivno i nepristrano uzmemo u obzir jezične činjenice, brzo će se pokazati i
to kako stvari stoje s jezičnim identitetom; do sada se u znanosti o identitetu uopće nije
raspravljalo, a sva pitanja vezana uz ovu problematiku uzimala su se zdravo za gotovo
‒ često se u pitanja identiteta uplitala politika pa znanost jednostavno nije mogla doći do
riječi
‒ o jezicima ozbiljni ljudi s različitih strana tvrde različito, pa čak i suprotno pa se nameće
misao da jezični identitet ipak nije tako čvrsto zadan samim predmetom kako smo obično
skloni misliti; upravo je zato zanimljivo razmotriti malo pobliže kako se u jezikoslovlju
barata jezičnim identitetom
‒ za identitet se jezika, dakle, misli da je jednoznačno zadan, da se po samoj naravi stvari
nameće kao predmet; o njemu se dakle nema što puno raspravljati, treba ga samo utvrditi
‒ no već malo pomnijom analizom uviđa se da jezični identitet ima više vidova i da upravo
njihova različitost i čini bogatstvo jezične pojave
‒ svaki jezik postoji kao sustav za priopćavanje, kao znakovlje kojim se sporazumijeva neka
zajednica pa mu se s toga stajališta može odrediti i identitet: kao jeziku koji je takav kakav
jest i nije drukčiji – taj ćemo vid jezičnoga identiteta zvati OPISNIM, jer se utvrđuje
opisom jezičnih znakova ili TIPOLOŠKIM jer se jezici po njemu razlikuju
supostavljanjem svojih značajnih osobina
‒ jezik postoji i kao povijest pa mu se identitet može odrediti i po postanju; to je drugi njegov
vid; jezik nije samo onaj koji je kakav jest nego i onaj koji je postao baš onako kako je
postao i nije drukčije – to je GENETSKI VID jezičnoga identiteta, a možda ga je još bolje
zvati RODOSLOVNIM jer se određuje po mjestu koje jezik zauzima u rodoslovnom stablu
kojim se prikazuje genetska klasifikacija jezika
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 109
‒ poznato je također da je jezik ljudima uvijek nositelj nekih vrijednosti, da se prema njemu
opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili kao zapušten
‒ on im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti; jezik je
dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije,
nego po tome što nosi te, a ne neke druge vrijednosti – to je VRIJEDNOSNI VID jezičnoga
identiteta
‒ o vrijednosnom se vidu dosta pisalo i raspravljalo, ali ne unutar jezikoslovlja; općenito je
lingvistika poklanjala malo pozornosti toj strani jezičnoga identiteta; ne samo da nije
razvila metode kojima se i takva pitanja uključuju u njezino proučavanje, nego se smatralo
da je njihovo zanemarivanje prvi preduvjet znanstvenosti u istraživanju jezika; smatralo
se da znanost mora biti oslobođena vrijednosnih opredjeljenja i ne smije se povoditi za
osjećajima
‒ ne može biti zadatak lingvistike da donosi vrijednosne sudove i da izriče opredjeljenja, ali
jest njezin zadatak da proučava sudove koji se donose i opredjeljenja koja se izriču;
subjektivni osjećaji mogu biti predmetom objektivne znanosti i velik je propust što je ta
strana donedavno bila zanemarena; tek je u novije vrijeme tu nepovoljnu situaciju počela
ispravljati sociolingvistika
‒ čini se da su nabrojani vidovi jezičnoga identiteta osnovni jer se svi ostali mogu podvesti
pod jedan od njih
‒ može se dakle reći da se u lingvističkim razmatranjima uglavnom primjenjuje takav,
većinom neizrečen, model jezičnoga identiteta u kojem se tipološki, rodoslovni i
vrijednosni vid smatraju raznim stranama jednoga identiteta
‒ kad dakle kažemo francuski, ruski ili engleski jezik, onda mislimo na predmete od kojih
je svaki određen time i razlikuje se od drugih po tome što je takav kakav jest, a nije
drukčiji, što je nastao tako kako je nastao, a ne drukčije i što nosi vrijednosti koje nosi, a
ne neke druge
‒ budući da je francuski jezik doista jezik, on će imati svoje tipološko, vrijednosno i
rodoslovno određenje koje ga razlikuje od engleskog ili ruskog
‒ svaki jezik ima samo sebi svojstveno određenje u svakom od tri vida i bitno je da tamo
gdje postoji jedno određenje postoje i pripadna druga dva – i obratno – gdje nema
posebnog određenja u jednome od tri vida, ne može ga biti ni u druga dva
‒ ako, dakle, jezik postoji, razlikovat će se i tipološki, i rodoslovno, i vrijednosno od svih
drugih; ako pak nema posebnog mjesta, recimo, u rodoslovlju, onda ne može biti razlike
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 110
ni u opisu ili u vrijednostima; jedno je određenje vezano s drugima, a sve troje s jezičnim
identitetom koji je zadan izvana
‒ to je model kojim prešutno barataju jezikoslovci i koji je duboko usađen u opću svijest –
zvat ćemo ga model jedinstvenog identiteta
‒ svaki se model ako je valjano sastavljen, ocjenjuje po tome koliko se realnih situacija može
njime objasniti; i doista je lako nabrojiti jezike koji se mogu objasniti modelom
jedinstvenog identiteta; takvi su, na primjer, francuski i ruski, oba se javljaju kao jasno
izdvojene veličine, kao nedvojbeno izgrađene društvene pojave i time kao da potvrđuju
onu temeljnu pretpostavku o neposrednoj predmetnoj zadanosti jezičnoga identiteta
‒ kod navedenih primjera zaista ne treba puno teorije; svakome od tih jezika pridružena su
i jednoznačna određenja s onih triju gledišta: tipološkog, rodoslovnog i vrijednosnog
‒ postoji znakovlje za jezično sporazumijevanje koje je samo francusko, odnosno samo
rusko, jedno i drugo ima jasno određeno mjesto u romanskim, odnosno slavenskim
jezicima, i nosi neke vrijednosti koje su upravo francuske, odnosno ruske – ta se određenja
mogu najjednostavnije tumačiti kao tri vida osnovnog identiteta tih jezika
‒ takvo stanje jezičnoga identiteta je poželjno
‒ ipak, stvari nisu uvijek tako jednostavne; već su nešto drukčije ako se za primjer uzme
engleski jezik; kad se njegovu identitetu traže određenja s ona tri gledišta koja smo
nabrojali, situacija nije tako jednostavna
‒ vrijednosno, kao izraz kulture ljudi koji njime govore, engleski pokazuje jedinstvenost i
individualnost koja ga ni po čemu bitno ne razlikuje od francuskog ili ruskog, na primjer
‒ rodoslovno, međutim, nije mu položaj među germanskim jezicima tako čist jer mu odnos
prema kompleksu njemačkoga i nizozemskoga nije sasvim jasan; teško je, naime, reći
pripada li engleskom u okviru zapadnogermanskoga po običnim kriterijima genetske
klasifikacije položaj posebnoga jezika
‒ upravo opisana situacija nikada nije dovela u pitanje samu egzistenciju engleskog jezika
upravo zato što je kulturna i društvena posebnost engleskoga tako očita i što mu je njegova
osebujna povijest ostavila puno osobina koje ga jasno odvajaju od ostalih germanskih
jezika
‒ ni tipološka odrednica engleskoga jezika nije jedinstvena; naime, standardni jezik ima
dvije varijante, a upotrebljava se i tako da se one neutraliziraju – po tome se njegova
tipološka odredba razlikuje od prije spomenutih jezika
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 111
‒ sada se može postaviti pitanje zašto se u obzir uzimaju varijante kad postoje puno veće
razlike između dijalekata u pojedinim jezicima; objašnjenje je jednostavno – kad se govori
o jedinstvenoj tipološkoj odredbi jezika, odnosi se to na dijasistem
‒ dijasistem je sustav višega reda apstrakcije u kojem su sadržana sva ona strukturna
svojstva koja su zajednička svim jezičnim sustavima koji ulaze u okvir jednoga jezika
‒ ipak, uglavnom se kao nadređen uzima standardni jezik – u tome engleski jezik odudara
jer mu je standard varijantno polariziran pa se ne može dati jedinstvena tipološka odredba
onako kako se to može kod drugih jezika (za tipološki je vid dakle od iznimne važnosti
standardni jezik)
‒ bitno je da varijantna polariziranost standarda po kojima se jezici određuju tipološki ni u
čemu bitno ne mijenja sliku i nikako ne umanjuje vrijednost modela jedinstvenog identiteta
– njegov tipološki vid očito može podnijeti varijantnu polarizaciju
‒ ipak, ako se nađu razlike u tipološkoj ili vrijednosnoj ili rodoslovnoj odredbi jezika kojoj
ne odgovaraju razlike u obje druge dvije odredbe, dokazana je bitna slabost modela
jedinstvenog identiteta – kad postoji razlika u identitetu u samo jednom ili dva vida, model
je jedinstvenog identiteta neupotrebljiv
‒ pidžini i kreoli su genetski isti s engleskim i francuskim, ali tipološki su to različiti jezici
‒ dobar model polazi uvijek od najsloženijeg iskustva, od najpotpunijeg sustava koji
je onda lako primijeniti i na jednostavnije slučajeve
‒ treba ozbiljno dovesti u pitanje ovisnost rodoslovnog i vrijednosnog identiteta – za
oslikavanje te situacije zanimljiv je primjer nizozemskog i njemačkog jezika
‒ s gledišta kulturne povijesti i jezičnih vrijednosti to su dvije jasno odijeljene veličine od
kojih svaka ima svoj književni korpus, dakle, oba imaju jasno izgrađen svoj vrijednosni
identitet
‒ u genetskoj klasifikaciji zapadnih germanskih jezika uopće nema njemačkog i
nizozemskog kao posebnih jezika nego postoje donjonjemački i gornjonjemački, jedan od
donjonjemačkih dijalekata je i nizozemski; svi ostali nabrojani dijalekti integralan su dio
njemačkoga jezika i njihovim govornicima služi kao njemački standardni jezik – od toga
su izuzeti samo Nizozemci kojima je stvoren zaseban nizozemski standard
‒ donjonjemački obuhvaća flamanske, nizozemske, i sjeverne njemačke dijalekte, a
gornjonjemački južne njemačke dijalekte
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 112
‒ u skladu s takvim tumačenjem nizozemski se može smatrati samo jednim dijalektom
njemačkoga jezika, a govor o posebnom nizozemskom jeziku smatra se politikom, a ne
lingvistikom (to je tumačenje nacionalista)
‒ model jedinstvenog identiteta koji polazi od pretpostavke da gdje nema razlike u
rodoslovnom, ne može je biti ni u vrijednosnom vidu identiteta omogućuje nacionalističko
zaključivanje o tome kako nizozemski jezik uopće ne postoji
‒ no zbiljski odnosi nisu uvijek i do kraja tako jednostavni: potrebno je uzimati rodoslovnu
i vrijednosnu odredbu kao dva različita i načelno nezavisna identiteta, dakle bitno je
ODVAJATI VIDOVE I PROMATRATI IH KAO ZASEBNE!!!
‒ model jedinstvenog identiteta nije upotrebljiv jer u slučajevima koji nisu tako jednostavni
kako ih on predviđa, jednostavno mora zatajiti; sve je to zato što model ne polazi od
najsloženijeg nego od najjednostavnijeg sustava, pa sve iskustveno utvrdive odnose nastoji
navući na taj jednostavan model; tek ako se rodoslovna i vrijednosna odredba uzmu kao
dva različita i nezavisna identiteta, može se dosljedno i teoretski čisto reći o čemu je
zapravo riječ
‒ dakle, model složenog identiteta je spoj najmanje triju različitih identiteta;
tipološkog, rodoslovnog i vrijednosnog
‒ u dosadašnjim analizama nije se ukazala potreba da se uvede još više identiteta, ali ovaj
model to dopušta
‒ prva su dva identiteta u lingvistici dobro obrađena, ali treći je identitet, vrijednosni, slabo
poznat i gotovo nikako istražen
‒ uzrok je tome već spomenuto nepovjerenje što ga je jezična znanost iz razumljivih razloga
razvila prema razmatranju vrijednosnih opredjeljenja u jeziku, osobito ako nije riječ o
povijesnim istraživanjima – upravo je tako došlo do raskoraka između lingvistike, koja
zanemaruje vrijednosnu stranu jezika, i ljudi izvan struke, koje najviše zaokuplja baš ta
vrijednosna strana
‒ vrijednosne opreke ne postoje samo među različitim jezicima nego i unutar svakoga od
njih pa je po tome vrijednosni identitet i sam složena pojava; vrijednosna se strana može
objektivno ispitati tako da se promatraju ili čak izazivaju vrijednosne reakcije govornika;
u novije je vrijeme opisna lingvistika razradila pojam ovjerenosti i tako pokazala da i opis
jezika s čitavim svojim objektivnim aparatom zapravo polazi od vrijednosnog suda
‒ pri određivanju jezičnog identiteta kao nositelja kulturnih i drugih društvenih vrijednosti
osobito je važan korpus kao povijesno izrastao skup tekstova u kojem su te vrijednosti
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 113
zadane i uzorno oblikovane pa djeluju neprekidno i kod stvaranja novih te tako postaju
podloga na kojoj se jednom stvoren vrijednosni identitet održava i dalje razvija; objektivna
metoda za utvrđivanje vrijednosnog identiteta može polaziti i od korpusa
‒ dakle, svaki jezik ima tri različita i nezavisna identiteta; odnosi koji ih združuju nisu
nužno jedno-jednoznačni; TO ZNAČI DA ISTI IDENTITET IZ JEDNE SKUPINE
MOŽE BITI PRIDRUŽEN IDENTITETIMA IZ DRUGE SKUPINE (priložena shema)
‒ jezični identitet treba navoditi kao složen podatak, a ne kao jednostavan
‒ svojstvo je modela složenog identiteta da na pitanje imamo li u određenoj situaciji samo
jedan jezik ili više njih ne daje uvijek jednostavan i jednoznačan odgovor, nego traži da
se razlikuju gledišta i s tih različitih gledišta daje različite odgovore; međutim, pokazano
je da se zbiljsko stanje samo tako može pokazati i opisati
‒ sada se treba zapitati može li se zbog složenosti situacije uopće postaviti univerzalna
klasifikacija jezika koja je oduvijek bila lingvistički ideal
‒ odmah treba reći da onakva jednostavna, neproblematična i jednoznačna klasifikacija
koja se htjela postići modelom jednostavnog identiteta nije moguća; to dovodi u pitanje
i odgovor koliko jezika ima na svijetu
‒ odgovor na to pitanje moguć je i ako se koristi model složenog identiteta, bitno je samo
krenuti od najsloženijeg sustava, odnosno od maksimalne diferencijacije – po tome
jezika ima onoliko koliko se u bilo kojoj skupini identiteta najviše razlikuju; kad se
identiteti razlikuju u jednoj skupini, a u drugoj se ne razlikuju, za univerzalnu su
klasifikaciju mjerodavni oni koji se razlikuju – gdje god dakle ima razlike u identitetu,
univerzalna će ju klasifikacija uzeti u obzir i na njezinu temelju uvesti u popis poseban
jezik
IDENTITET I JEZIČNA TIPOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 114
‒ dakle, model složenog identiteta bez ikakvih problema opisuje i one jezike koje može
opisati model jednostavnog identiteta, ali njegova je prednost što pokriva i one slučajeve
koji izmiču modelu jedinstvenog identiteta
‒ model jedinstvenog identiteta treba napustiti i zato što služi vještim političkim
manipulatorima u potkrjepljivanju njihovih nacionalističkih teza
‒ kad komu smeta vrijednosna autonomija pojedinog jezika, može se pozvati na
rodoslovni ili tipološki identitet te tako umanjiti autonomiju nekog jezika
‒ dakle, može li se jednoznačno odgovoriti na pitanje koliko jezika ima u svijetu?
LITERATURA:
1. Katičić, Radoslav 1992. Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb.
o poglavlje: „Identitet jezika“, (str. 35–54)
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 115
6. JEZIČNA POLITIKA
‒ iako je svako društvo vjerojatno od početaka čovjekova postojanja imalo neku vrstu
jezične politike, i premda je u svaku globalnu politiku ugrađen i određen odnos prema
jeziku, sam pojam jezične politike u lingvističkoj se literaturi pojavljuje relativno kasno,
sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća
‒ taj se razvoj podudara s procvatom sociolingvistike šezdesetih godina prošloga stoljeća
‒ cijela priča oko jezične politike praćena je popriličnom terminološkom zbrkom, ali
Škiljan se odlučuje za pojam jezična politika koji će biti nadređen drugim pojavama kao
što su standardizacija jezika i planiranje jezika
‒ jezičnu je politiku Bugarski definirao kao politiku jednog društva na području jezika,
odnosno kao skup principa, stavova i odluka u kojima se ogleda odnos te društvene
zajednice prema verbalnom repertoaru kojim raspolaže
‒ jezična se politika još definira kao skup postupaka pomoću kojih institucije, grupe ili
pojedinci u jednome društvu neposredno ili posredno utječu na jezik, upotrebu jezika i
jezičnu situaciju u jednom segmentu društva, cijelom društvu ili u više sinkronijskih
društava
‒ na tragu prethodnih dviju definicija, Škiljan predlaže svoju definiciju: jezična politika
je skup racionalnih i uglavnom institucionaliziranih postupaka kojima neko društvo
utječe na jezične oblike javne komunikacije i na formiranje svijesti svojih sudionika o
tim oblicima
‒ Škiljan u nastavku smatra da je bitno razlikovati privatnu od javne komunikacije; javna
komunikacija podrazumijevala bi jezično komuniciranje onim kanalima koji se nalaze
pod nekim oblikom formalne društvene kontrole i u društveno strože normiranim
situacijama
‒ jezična politika bavi se u prvom redu jezikom u javnoj komunikaciji, no ne smije se
zanemariti činjenica da jezik javne komunikacije redovito ima, u sociološkom smislu,
viši hijerarhijski status od jezika privatne komunikacije, pa zato nerijetko utječe na
njega; tako i jezična politika, indirektno, ali vrlo snažno, djeluje i na jezik privatne
komunikacije
‒ u modernim su društvima kanali pod formalnom društvenom kontrolom brojni i mogu
se najvećim dijelom funkcionalno definirati, pa se i jezik javne komunikacije
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 116
manifestira kao čitav niz podjezika, od kojih nisu svi podjednako u dosegu jezične
politike
‒ ponovno u shematskom pristupu, za jezičnu su politiku najrelevantnije upotrebe jezika
u administraciji, procesima obrazovanja, sredstvima masovne komunikacije i
književnosti
‒ u lingvističkoj literaturi oblici jezika koji se upotrebljavaju u javnoj komunikaciji vrlo
se različito nazivaju: opći, zajednički, nacionalni, narodni, literarni, književni, pismeni,
kulturni, službeni, administrativni i standardni jezik, a katkada se javlja i termin koine
‒ Škiljan smatra da je za jezičnu politiku najrelevantniji naziv standardni jezik jer je on
produkt eksplicitnog normiranja
‒ eksplicitno normiranje, dakle, standardizacija, produkt je potrebe za efikasnom
komunikacijom na određenom širem, najčešće državnom teritoriju i nerijetko je
paralelno s jačanjem svijesti o nacionalnom identitetu: ono je, prema tome, uvjetovano
društvenim, ekonomskim i političkim kontekstom, a povijesno je vezano ponajprije uz
pojavu modernih građanskih društava i država
‒ jedno od osnovnih obilježja standardnoga jezika je njegova
POLIFUNKCIONALNOST, dakle, sposobnost da bude upotrijebljen u vrlo različitim
komunikacijskim situacijama
‒ javna komunikacija, njezin jezik, standardizacija i standardni jezik predstavljaju,
dakako, samo jezičnu stranu jezične politike, no kako su sve to eminentno društveni
fenomeni, nemoguće je zanemariti njezinu društvenu stranu
‒ DRUŠTVENI KONTEKST JEZIČNE POLITIKE
‒ društveni kontekst neke jezične politike čine svi elementi koji na nju utječu, a ne
pripadaju jezičnom sustavu, njegovoj strukturi, popisu njegovih jedinica ni njihovu
ostvarenju u govoru
‒ model društvenog konteksta može se prikazati sljedećom shemom:
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 117
‒ sinkronija podrazumijeva one pojave koje su neposredno prisutne, a dijakronija one koje
djeluju iz povijesne perspektive
IZVANLINGVISTIČKI ELEMENTI
‒ činitelji koji su relevantni za jezičnu politiku, a koje ne proučava lingvistika mogu se
svrstati u šest skupina: demografsku, ekonomsku, kulturnu, socijalnu, političku i pravnu
‒ demografski činitelji obuhvaćaju broj, proporcije i distribuciju govornika različitih
jezika na području na kojemu se provodi neka jezična politika
‒ Sasvim je jasno da se društvo preko svojih institucija potpuno drukčije odnosi prema
jezicima koji imaju nekoliko stotina ili tisuća govornika, a drugačije prema onima
kojima govori nekoliko stotina tisuća ili nekoliko milijuna govornika; drugačije prema
jezicima čiji su govornici raspršeni unutar područja nekog drugog jezika, a drugačije
prema onima čiji su govornici koncentrirani u jednojezičnim domenama
‒ utjecaji ekonomskih činitelja na jezičnu politiku mogu se također manifestirati na
različite načine; komunikacija jezikom uvijek nužno prati cirkulaciju radne snage, roba
i novca na nekom području
‒ drugim riječima, jezična je djelatnost neophodan preduvjet stvaranja svakog oblika
tržišta i njegova održavanja, pa stoga nije čudo što se u onom trenutku kada se
jedinstveno tržište nekog društva proširi izvan teritorija pokrivenog jednim dijalektom
ili jezikom, a njegova efikasnost bude ugrožena nedjelotvornom komunikacijom,
pojavljuje se potreba za zajedničkim idiomom (kreolski jezici, pidžini, lingua franca…)
‒ s druge strane, ekonomska moć društva određuje, makar indirektno, i njegovu
sposobnost da provodi odabranu jezičnu politiku i da uspostavlja adekvatne institucije
‒ nije ni potrebno isticati u kolikoj mjeri kulturno okruženje utječe na formiranje
društvenog konteksta jezične politike, to više što mu pripada i sama jezična kultura
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 118
‒ postojanje ili nepostojanje pismenosti, njezin stupanj i njezina proširenost među
stanovništvom, prisutnost nekog jezika u obrazovnim procesima i u sredstvima masovne
komunikacije, njegova primjerenost upotrebi u književnosti i znanosti, u užem jezično-
kulturnom smislu, i ovladavanje kulturnim i tehničkim, ili općenito civilizacijskim,
tekovinama, u širem smislu – sve su to elementi na kojima se gradi jezična politika
‒ relacija između socijalne strukture društva i strukture jezika kojim se ono služi jedna
je od temeljnih sociolingvističkih tema, i većina definicija sociolingvistike temelji se
upravo na isticanju ovih odnosa kao najvažnijeg njezina objekta
‒ po nekim autorima moguće je zamisliti četiri tipa tih odnosa: ili jezik određuje socijalne
odnose, ili je njima determiniran, ili se strukture i društva i jezika nalaze u međusobnim
interferencijama, ili su i jedne i druge uvjetovane nekim trećim činiteljima
‒ većina lingvista zastupa tezu da su jezik i društvo u međusobnoj interakciji
‒ nesumnjivo je da društveni status govornika određenog idioma bitno utječe na
oblikovanje svake konkretne jezične politike (to ipak ne znači da se standard nužno
temelji na jezičnoj osnovi razgovornog idioma neke klase ili grupe)
‒ politička dimenzija društvenog konteksta nikako se ne iscrpljuje u tome što je jezična
politika dio globalne politike nekog društva, niti u tome što se jezična politika
djelomično provodi kroz političke institucije
‒ za teoriju jezične politike najbitnije je to što se ona, kao i svaka politička teorija, temelji
na određenom skupu ideja, koje se u suvremenoj političkoj praksi uvijek konstituiraju
kao ideologija
‒ jezične ideologije mogu se svrstati u četiri osnovna tipa: jezična asimilacija (težnja za
tim da svi govornici, bez obzira na svoj materinji idiom, ovladaju dominantnim
idiomom), jezični pluralizam (funkcionalno održavanje jezične raznolikosti),
vernakularizacija (uzdizanje nekog autohtonog idioma na razinu jezika javne
komunikacije) i internacionalizacija (preuzimanje neautohtonog jezika za sredstvo
javne komunikacije)
‒ pravni činitelji društvenog konteksta u kojem se zbiva neka jezična politika eksplicitni
su vrh piramide koju sačinjavaju svi ostali činitelji, a osobito politički
‒ naime, u pravnim aktima gotovo svake države nalaze se neke eksplicitne odredbe o
jeziku, a mnogi se drugi zakoni i propisi implicitno odnose na jezičnu djelatnost i javnu
komunikaciju
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 119
‒ količina eksplicitnih odredbi varira od države do države i ovisi o karakteru jezične
politike i njezina mjesta u društvu
‒ za jezičnu je politiku s jedne strane važno na koju se razinu državne strukture pravni
akti koji reguliraju jezičnu djelatnost i javnu komunikaciju odnose (lokalna, regionalna,
državna), a s druge strane kakav se status pridaje pojedinom idiomu te koje funkcije u
javnoj komunikaciji on može obavljati
‒ prema upravo navedenim kriterijima jezici se mogu podijeliti na: jedini službeni jezik u
državi, jedan od službenih jezika u državi, regionalni službeni jezik, neslužbeni jezik
koji ima državnu podršku za upotrebu u nekim oblicima javne komunikacije, tolerirani
jezik bez specijalne državne podrške i zabranjeni jezik
‒ LINGVISTIČKI ELEMENTI
‒ pod lingvističkim elementima društvenoga konteksta podrazumijevamo one
izvanjezične pojave koje opisuje lingvistika ili neka od njezinih disciplina
‒ u gruboj podjeli ti bi se elementi mogli svrstati u četiri grupe: geolingvistički aspekt,
sociolingvistička dimenzija, psiholingvistički faktori i stanje lingvističke teorije
‒ geolingvistički aspekt pruža nam za jezičnu politiku neophodne podatke o distribuciji
idioma u prostoru, vezane, dakako, uz demografske činjenice
‒ dakle, bez jasne slike o jezičnoj situaciji na nekom prostoru na njemu se ne može ni
provoditi stvarna jezična politika
‒ istraživanja jezika u kontaktu, koja u širem smislu također pripadaju geolingvistici, i
komparativna istraživanja uopće idioma koji koegzistiraju u određenoj domeni mogu,
osim toga, pripomoći da se odredi mogući smjer i intenzitet utjecaja idioma i jezika
među sobom
‒ sociolingvistička dimenzija obuhvaća raznolikost idioma koje upotrebljava jedna
skupina govornika na istom području, ali u različitim komunikacijskim situacijama
‒ jezična politika trebala bi voditi računa o svim onim idiomima (sociolektima) koji su
socijalno relevantni
‒ u sociolingvističke elemente treba svakako ubrojiti i fenomen višejezičnosti i fenomen
polujezičnosti, odnosno nepotpunog ovladavanja bilo kojim jezičnim sustavom
‒ društvena svijest o jeziku ostvaruje se uvije kroz individualnu svijest govornika, koji je
istovremeno sudionik većeg broja društvenih grupa iz čije interakcije društvena svijest
izrasta
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 120
‒ upravo na toj individualnoj razini, sagledanoj kroz prizmu kolektivnih veza, za jezičnu
politiku postaju zanimljivi psiholingvistički faktori njezina društvenog konteksta
‒ napokon, stanje lingvističke teorije mora se na neki način odražavati u jezičnoj politici,
bez obzira na to sudjeluju li lingvisti izravno u njoj ili ne
‒ ELEMENTI JEZIČNE POLITIKE
‒ kao glavne elemente jezične politike Škiljan navodi četiri domene: autonomija,
historičnost (povijesna dimenzija), vitalnost i planiranje jezika
‒ pod autonomijom ćemo podrazumijevati postojanje ili nepostojanje svijesti o tome da
je neki jezik jedinstven i nezavisan od bilo kojeg drugog jezika
‒ povijesna dimenzija podrazumijeva postojanje ili nepostojanje svijesti o povijesnom
kontinuitetu jezika, a vitalnost postojanje svijesti o tome da unutar etničkih zajednica
treba održavati i povećavati broj govornika nekog jezika i umnažati njegove funkcije
‒ napokon, planiranje jezika proteže se na sve postupke osposobljavanja jezika za javnu
komunikaciju
‒ AUTONOMIJA, POVIJESNA DIMENZIJA I VITALNOST
‒ svijest o nezavisnosti nekog idioma o drugim idiomima, dakle, društvena svijest o
autonomiji jezika može se temeljiti i razvijati na dvjema različitim osnovama: ili je jezik
po svojoj strukturi dovoljno različit od svih drugih jezika pa takva svijest postoji sama
po sebi ili se ta svijest razvija namjernim naglašavanjem razlika i planskim
udaljavanjem strukture nekog idioma od strukture njemu genetski srodnih idioma koji
su mu najčešće u susjedstvu
‒ s obzirom na autonomiju teorijski su zamisliva četiri tipa jezične politike: politika
indiferentna prema autonomiji, politika koja održava status quo autonomije, politika
uvećavanja autonomije i politika smanjivanja autonomije
‒ sredstva pomoću kojih se u okviru jezične politike oblikuje svijest o autonomiji, u bilo
kojem smjeru, mogla bi se podijeliti na izvanlingvistička i lingvistička
‒ izvanlingvističkim procesima, u procesima obrazovanja na primjer, može se razvijati
svijest o nezavisnosti nekoga jezika ili o njegovoj uskoj povezanosti s drugim jezicima
inzistiranjem na etničkim, kulturnim, političkim, povijesnim ili geografskim
činjenicama koje potvrđuju jednu od dviju teza
‒ lingvističkim sredstvima pripadaju razni oblici deskripcije idioma (npr. izrada rječnika
i gramatika) u kojima se može posebno naglašavati usporedba s idiomom ili idiomima
u odnosu prema kojima se autonomnost želi povećati ili smanjiti
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 121
‒ no zacijelo procesi standardizacije predstavljaju najsnažnije lingvističko sredstvo
formiranja svijesti o autonomiji, a prisutnost purizma također odaje kojoj se struji
određena politika priklanja
‒ prema povijesnoj dimenziji, odnosno prema povijesnom kriteriju jezične se zajednice
mogu podijeliti na one koje su kroz povijest neprestano posjedovale svijest o
povijesnosti svojeg jezika i one zajednice u kojima se naknadno, racionalnim
konstrukcijama ta svijest razvila
‒ ne treba zaboraviti ni da je povijesna dimenzija usko vezana iu pismenost, odnosno uz
pisane spomenike
‒ historičnost se, za razliku od autonomije, najčešće razvija izvanlingvističkim
elementima
‒ nadalje, vitalnost se može promatrati na dvjema razinama – unutar jedne jezične
zajednice i u odnosu prema drugim jezičnim zajednicama
‒ problem u ovoj domeni predstavlja činjenica da su relativno rijetki slučajevi
podudaranja etničkih granica s granicama jezičnih zajednica, posebno ako je riječ o
jeziku javne komunikacije
‒ u najjednostavnijoj verziji moglo bi se reći da između jezika i etničke skupine postoje
tri osnovne vrste odnosa: (1) samo jedna etnička zajednica upotrebljava samo jedan
jezik, (2) jednim jezikom govori više etničkih skupina, (3) jedna etnička skupina služi
se većim brojem jezika
‒ kada se pogleda odnos autohtonog, materinjeg jezika neke države i jezika javne
komunikacije situacija se otežava jer to ne mora biti jedan te isti jezik pa su moguće
sljedeće situacije: endoglosija – autohtoni jezik dignut je u potpunosti na stupanj jezika
javne komunikacije), egzoglosija – uvođenje neautohtonog jezika u javnu komunikaciju
i miješana stanja
‒ ako promatramo razinu autohtonog, materinskog jezika u nekoj jezičnoj zajednici, onda
takve zajednice mogu biti: (1) ekspanzivne, (2) stabilne ili (3) u smanjivanju
‒ ekspanzivna je jezična zajednica ona u kojoj se broj govornika povećava, bilo prirodnim
natalitetom, bilo preuzimanjem govornika neke druge zajednice, a porast broja
govornika može biti praćen i širenjem u prostoru
‒ u stabilnoj zajednici govornici ostaju trajno na istom području, a njihov je broj relativno
stalan
JEZIČNA POLITIKA
TEORIJA JEZIKA 122
‒ jezične zajednice u opadanju smanjuju broj svojih članova ili povećanim mortalitetom
ili preuzimanjem nekog drugog idioma kao sredstva međusobne komunikacije, ili se
sužava teritorij te zajednice ili se događa i jedno i drugo: proces opadanja završava
odumiranjem nekog jezika
‒ na razini jezika javne komunikacije razlikovat ćemo (1) endoglosijske zajednice koje
upotrebljavaju autohtoni jezik i u javnoj komunikaciji, (2) egzoglosijske zajednice u
kojima tu funkciju obavlja neki drugi idiom i (3) poliglosijske i plurilingvalne zajednice
u kojima se javljaju dva ili više jezika u javnoj komunikaciji, s podijeljenim ili
nepodijeljenim funkcijama, a jedan je od tih jezika autohton
‒ plurilingvalna bi društva bila ona u kojima se svi jezici mogu upotrebljavati u svim
komunikacijskim situacijama (svi su jezici ravnopravni), a poliglosijska društva su ona
u kojima je bar jednom jeziku ograničena upotreba samo na neke komunikacijske
situacije
‒ na kraju se osvrće i na pitanje manjina, odnosno pitanje manjinskih jezika
‒ za proučavanje vitalnosti kao segmenta društvene svijesti o jeziku zanimljivo je
postojanje jezičnih zajednica u dijaspori; one mogu biti rezultat političkih događaja ili
rezultat ekonomskih migracija
‒ u odnosu prema vitalnosti, jezične politike mogu biti takve da je podržavaju ili ne
podržavaju; kad je podržavaju, one su usmjerene prema očuvanju stabilnosti, a katkada
teže i ekspanziji na račun drugih zajednica i svakako se okreću endoglosijskim
rješenjima
‒ nasuprot tomu, nepodržavanje vitalnosti rezultira egzoglosijom ili poliglosijom, a
jezična zajednica opada
‒ postoje četiri osnovne paradigme komunikacije među različitim jezičnim zajednicama
u okviru jednoga društva: (1) paradigma diskontinuiteta – dvije jednojezične zajednice
različitih jezika međusobno ne komuniciraju, (2) paradigma izbora – odabire se jezik-
posrednik, (3) paradigma prilagođavanja – jedna skupina odabire jezik druge skupine
za međusobnu komunikaciju, a svojim jezikom komunicira samo unutar svoje grupe, te
(4) paradigma asimilacije – jedna zajednica u korist druge gubi svoj jezični identitet
LITERATURA:
1. Škiljan, Dubravko 1988. Jezična politika, Naprijed, Zagreb.
o poglavlje: „Teorijski pristup“ (str. 7–40)
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 123
7. JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
‒ prije svega treba naglasiti da je u ovom poglavlju riječ o radovima koji su nastali kao
reakcija na knjigu Roberta Greenberga Jezik i identitet na Balkanu; Greenberg Balkan
ne shvaća u zemljopisnom smislu pa govori o jezičnoj politici u zemljama bivše
Jugoslavije
‒ JEZIK I IDENTITET SVUGDJE, OSIM NA BALKANU (Ranko Matasović)
‒ Matasović će u svom radu pokušati odrediti u kojoj je mjeri odnos jezika i nacionalnog
identiteta među Hrvatima jedinstven u svijetu
‒ ukoliko jest, treba li tu jedinstvenost neprekidno isticati, ili je odnos svake nacije i
njezina jezika toliko složen da je uvijek zapravo jedinstven?
‒ čini se da većina zapadnih lingvista danas prihvaća da svaka nacija ima pravo na vlastiti
standardni jezik, te smatra da je i hrvatski standard poseban u odnosu na srpski, baš kao
što i mi to tvrdimo; međutim, nerazumijevanje ipak ostaje jer strani lingvisti smatraju
da je poseban hrvatski jezik, različit od srpskoga i srpskohrvatskoga nastao tek s
osamostaljenjem hrvatske države
‒ Matasović navodi primjere politički stvorenih standardnih jezika u državama koje prije
toga nisu uopće imale pismenosti (divide et impera) – to nije naš slučaj
‒ dakle, vrlo je važan povijesni kriterij za identifikaciju standardnih jezika, a ta važnost
proizlazi iz same naravi i funkcije standardnoga jezika; kad proučavamo jezik kao
kulturnu i civilizacijsku pojavu, moramo prihvatiti da njegova funkcija nije samo da
omogućuje pripadnicima iste nacije da komuniciraju na jednom jedinstvenom idiomu;
funkcija je standardnoga jezika i da omogućuje naciji komunicirati sa svojom prošlošću,
odnosno da tekstovi važni nacionalnoj kulturi budu dostupni i razumljivi
‒ to što su nakon 1990. u hrvatski standard vraćene riječi poput putovnica i časnik, koje
su iz njega bile nasilno izbačene, nije rezultat nastojanja da se komunikacijski prostor
hrvatskoga standarda ograniči na područje ponovno izborene hrvatske države, već
nastojanja da se taj komunikacijski prostor proširi što dublje u hrvatsku jezičnu povijest
‒ norma se standardnoga jezika mora što manje mijenjati, kako bi ključni tekstovi
zajedničke jezične baštine ostali što dulje razumljivi i dostupni novim
pokoljenjima
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 124
‒ za identitet hrvatskoga jezika, te za odnos toga identiteta prema nacionalnom identitetu
nije bitno jedino stanje kakvo je danas, niti političke odluke koje su donesene nakon
1990. godine, već povijesni procesi koji su do tog stanja i tih odluka doveli
‒ jeziku identitet daje čitava njegova povijest, sve ono što ga je oblikovalo u životu nacije,
a ne zatečeno stanje, njegova gramatika ili rječnik, u bilo kojem povijesnom trenutku
‒ ono što neupućenima treba objasniti nije nesporna činjenica da Hrvati imaju pravo na
svoj jezik, već spoznaja da taj jezik nije izmišljen u trenutku stjecanja neovisnosti, nego
se oblikovao dugotrajnim povijesnim procesom tijekom kojega odnos jezika prema
nacionalnom identitetu nije uvijek bio jednak kao danas
‒ problem odnosa hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta ne treba stoga
promatrati statično zato što taj jezik nije kroz čitavu povijest igrao istu ulogu u
homogenizaciji hrvatske nacije
‒ za nas je bitno utvrditi zašto je hrvatski jezik za nacionalni identitet danas toliko važan,
da nas ljuti nerazumijevanje kakvo nalazimo u Greenbergovoj knjizi, odnosno koji su
to povijesni događaji razvili takvu neosjetljivost
‒ za izuzetno važnu ulogu koju hrvatski jezik danas igra u oblikovanju hrvatskoga
nacionalnoga identiteta i za osjetljivost Hrvata na problem jezičnog identiteta presudni
činitelj bila je represija totalitarnog režima komunističke partije, u većoj mjeri negoli
srpska dominacija u obje Jugoslavije i agresija u Domovinskom ratu
‒ Hrvatima je jezik tako bitan zato što ga je komunistička ideologija učinila predmetom
represije jednog totalitarnog režima
‒ IDENTITETI, STANDARDIZIRANI I NESTANDARDIZIRANI (Damir Kalogjera)
‒ na početku objasniti raslojenost jezika (standardni i nestandardni idiomi)
‒ čini se, da svako jezično propisivanje radi potpore identitetu jezične zajednice u
uvjetima visoke politizacije, naročito kad se od utjecaja informiranih lingvista otmu
manje upućeni, a društveno medijski moćni, dolazi do zanemarivanja punine jezika i
propisivanje se svodi tek na stanovit broj jezičnih elemenata, a pri tome često nedostaje
sustavnosti i uvjerljivih lingvističkih argumenata
‒ nerealno je vjerovati da se identitet naše jezične zajednice očituje isključivo na temelju
strogo normiranoga književnog jezika; mnogi mu naši pismeni ljudi, u tom obliku,
nemaju pristupa iz raznih razloga, a i oni se jezikom služe i pismeno i usmeno
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 125
‒ prema tome, identitet konstruira niz drugih nestandardnih jezičnih varijeteta u uporabi,
koje, čini se, zanemaruju domaći i strani slavisti
‒ korisnici jezika često se nađu u identitetskoj krizi koja vodi prema jednoj vrsti diglosije,
gdje smo na jednoj strani filolozi koji se rado i lako igraju jezikom, a na drugoj strani
obrazovani korisnici jezika u stalnoj nesigurnosti
‒ u kodifikaciji standardnih jezika ideal bi bio, prema Haugenu, minimalna varijantnost u
formi, a u elaboraciji (razradi) maksimalna varijacija u funkciji
‒ međutim, te dvije tendencije ograničuju jedna drugu: ako se inzistira na minimalnoj
varijantnosti u formi u procesu kodifikacije dolazi se do rigidnosti koja onemogućuje
uporabu tako kodificiranog jezika osim u formalne svrhe
‒ umjesto da bude prikladan svim svrhama kojima jezik služi, standard postaje samo jedan
od više mogućih funkcionalnih stilova u jezičnoj zajednici; minimalna varijantnost u
formi podsjeća, metaforički, na homogenu govornu zajednicu, kako je idealizira
Chomsky, u kojoj svi govornici imaju istu jezičnu kompetenciju, implicitno, u
standardiziranom jeziku; no teorijske licencije i idealizacije odlaze predaleko da bi bile
primjenjive u pragmatičnom poslu prihvatljive preskripcije
‒ tako koncipiran standardni jezik približio bi se uporabi znanstvenoga i stručnog
nazivlja, za koje su rani terminolozi tražili striktnu monosemičnost
‒ tako je u vezi s ograničavajućom ulogom minimalne različitosti u formi korisno naglasiti
činjenicu da se u nas jezik standardizira na temelju svoga najformalnijeg sloja, na
temelju pisanog, a ne govorenog jezika, što se nedovoljno jasno otkriva korisnicima pa
postoji implikacija da je samo ono što je izravno ili neizravno propisano prihvatljiv
jezik, odnosno da je samo to hrvatski jezik
‒ eksplicitna jezična norma nametnula se kao jedini jezični simbol našega identiteta
‒ potpuni jezik ima svoje formalne i neformalne stilove, svoje regionalne naglaske,
svoje socijalne i stručne žargone i oni ne poništavaju jezičnu jedinstvenost, dotle
dok su jasno diversificirani u funkciji i pokazuju razuman stupanj solidarnosti
među sobom
‒ nažalost, postoji niz važnih varijeteta hrvatskoga jezika koji ostaju slabo istraženi, jer
ne pripadaju usko koncipiranoj normi standardnoga jezika i među našim lingvistima,
posebno kroatistima, ne uživaju prestiž
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 126
‒ UNUTRAŠNJE I VANJSKO PRIZNANJE JEZIKA (Dubravko Škiljan)
‒ uvrštavanje u popis jezika treba shvatiti kao svako priznavanje statusa jezika nekom
idiomu, bez obzira na to uključuje li ono i listu drugih jezika ili je ona samo implicitna
kontekstualna podloga priznavanja jezičnog statusa tom idiomu
‒ liste jezika variraju u brojevima od 3500 do 10 000 jedinica, a uz to gotovo je svaka
takva lista eksplicitno nedovršena i popraćena primjedbom o nemogućnosti
jednoznačne primjene odabranih kriterija na sve pobrojane idiome kojima je popisom
priznat status jezika
‒ na lingvističkim popisima tijekom vremena pojavljuju se novi jezici, a stari nestaju, pa
nije teško zaključiti da je ne samo popisivanje jezika, nego i priznavanje statusa jezika,
dinamički fenomen čije determinante i okolnosti u kojima se odvija mogu biti zanimljiv
objekt lingvističkog proučavanja
‒ na našim se prostorima brojne zajednice bore za svoj jezik, a neki se jezici skidaju s
popisa svjetskih jezika
‒ bitno je naglasiti da svijest o pripadnosti jezičnoj zajednici među njezinim članovima
nije u cijeloj zajednici razvijena u jednakoj mjeri i, kad je riječ o jezicima, njihovi se
obuhvati s različitih pozicija mogu činiti vrlo različitima, pa se jedna te ista skupina
govornika može s nekog stajališta ukazivati kao da je definirana dijalektom, a u drugoj
bi se perspektivi sagledavala kao zasebna jezična zajednica koju determinira vlastiti
jezik
‒ drugim riječima, ondje gdje jezična zajednica nije nastala spontano, kroz
komunikacijsku praksu, već predstavlja konstrukciju koja je dio političkog projekta u
kojem se najčešće identificira sa zamišljenom etničkom zajednicom, a jezik se u tom
projektu najčešće promovira kao jedan od njezinih simbola, treba razlikovati
UNUTRAŠNJE od VANJSKOG PRIZNANJA
‒ unutrašnje se priznanje odvija unutar jezične zajednice u procesu nastajanja i implicira
postojanje neke društvene grupe koja teži za tim da, u skladu sa svojim interesima i
dosezima svojih političkih projekata „uvjeri“ ostale zamišljene članove zajednice da joj
doista pripadaju i da su svi njihovi idiomi realizacije jednog jezika
‒ uspjeh unutrašnjeg priznanja ovisi o tome s koliko društvene moći raspolaže „inicijalna“
grupa
‒ vanjsko priznanje dobiva se od drugih zajednica i grupa i ima jednako važnu ulogu u
konstituiranju kolektivnog identiteta, jer on proizlazi ne samo iz svojstava imanentnih
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 127
nekom kolektivu, nego i iz interakcija s drugim, vanjskim kolektivima (trenutna
situacija s crnogorskim jezikom pruža nam jasan primjer nedovršenog procesa
unutrašnjeg priznanja jezika i još praktički nezapočetog postupka njegova vanjskog
priznanja)
‒ važan preduvjet priznanja jezika jest njegovo imenovanje; to znači da nije dovoljno
nazvati jezik jednostavno „našim jezikom“ ili samo „jezikom“ – sasvim je jasno da
takvo imenovanje ne može nikako funkcionirati u procesima vanjskog priznanja
‒ dijakronijsko variranje naziva slavenski, ilirski, srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski
ili trenutna situacija s bosanskim i bošnjačkim jasno pokazuje da imenovanje nije nimalo
neutralan i bezazlen čin
‒ u detaljnom proučavanju procesa priznanja jezika trebalo bi razlikovati simboličku i
komunikacijsku dimenziju jezične djelatnosti, pa bi se moglo govoriti o simboličkom i
komunikacijskom priznanju
‒ komunikacijsko bi priznanje u tom slučaju bilo prije svega praktičke prirode i sastojalo
bi se od prihvaćanja nekog idioma kao sredstva međunarodne komunikacije; ono ne
sadržava nužno i imenovanje tog idioma, a u svojem unutrašnjem aspektu ostvaruje se,
na primjer, u odabiru ili kreiranju idioma za nadlokalnu ili supraregionalnu
komunikaciju na teritoriju određene zajednice, dok u vanjskoj dimenziji predstavlja
analogan dogovor (koji se u stvarnosti može sastojati od nametanja i prihvaćanja) o
jeziku koji će služiti za komuniciranje među pripadnicima različitih jezičnih zajednica
‒ simboličko priznanje dio je identitetskih strategija, prvenstveno na kolektivnom nivou i
temelji se na unutrašnjem ili vanjskom prihvaćanju nekog idioma kao simbola
zajednice, te obuhvaća i proces imenovanja jezika
‒ na prvi pogled izgleda kao da unutrašnje priznanje mora prethoditi vanjskomu i da
jezična zajednica, tek u trenutku kad sama u potpunosti razvije svijest među svojim
pripadnicima o vlastitom jeziku, može zahtijevati da njegova simbolička funkcija
zadobije priznanje drugih kolektiva
‒ ipak, ta se dva procesa najčešće odvijaju paralelno, a snažnije unutrašnje priznanje
dopušta zajednici da s većim opravdanjem zahtijeva i vanjsko, a s druge strane, svako
novo vanjsko priznanje omogućuje nositeljima procesa da i na unutrašnjem planu
nastupaju s jačim argumentima prema onima koji se eventualno tip procesima odupiru
‒ ipak, normalan, frekventniji postupak započinje iznutra
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 128
‒ unutrašnje priznanje moglo bi se shematski prikazati pomoću modela valova koji se šire
iz jednog središta: to središte predstavlja inicijalnu skupinu, a vanjski rub površine do
koje dopiru valovi priznanja teritorijalna je granica rasprostiranja projicirane jezične
zajednice
‒ inicijalna društvena skupina raspolaže cijelim nizom mehanizama za implementaciju
unutrašnjeg priznanja, odnosno za razvijanje kolektivne svijesti o jeziku kao bitnom
nacionalnom simbolu; najučinkovitija se implementacija provodi putem obrazovanja
‒ kod vanjskog priznanja, za razliku od unutrašnjeg, ne očekuje se da ga izreknu svi
pripadnici drugih jezičnih zajednica ili ostalih kolektiva, već se teži za tim da se to
priznanje ostvari u određenim domenama djelatnosti i da ga izreknu njihovi relevantni
predstavnici
‒ relevantno eksterno priznanje jezika postiže se u trima osnovnim domenama, u domeni
politike, ekonomije i znanosti
‒ vanjsko priznanje jezika u domeni politike u suvremenom je svijetu regulirano u osnovi
međunarodnim pravom i normama međunarodnog političkog ponašanja koje se temelji
na principu prema kojem je temeljni nositelj međunarodne pravne osobnosti država,
konstituirana u načelu prema zapadnom modelu države-nacije
‒ u sferi ekonomije vladaju zakoni tržišta, i ovdje se priznaju prvenstveno oni jezici čije
jezične zajednice predstavljaju dovoljno zanimljiva tržišta za pojedine proizvode – o
širini i važnosti ekonomskog priznanja jezika danas možda najviše govore popisi jezika
kojima su prilagođeni pojedini internetski pretraživači (hrvatsko je tržište nevažno što
dokazuje činjenica da u Wordu još nema hrvatskih naglasnih oznaka)
‒ domena znanosti trebala bi se ponašati najnezavisnije jer bi njezine zakonitosti morale
biti objektivne i logičke prirode i na njih ne bi smjele utjecati ni politika, niti ekonomija,
niti bilo koja druga sfera djelatnosti
‒ vanjsko priznanje mora se ostvariti u svim trima domenama koje su međusobno
isprepletene (više novaca znači više moći, a više moći i novaca bolju znanstvenu
djelatnost)
JEZIK, NAROD(I) I IDENTITET
TEORIJA JEZIKA 129
LITERATURA:
1. Matasović, Ranko 2008. „Jezik i identitet svugdje, osim na Balkanu“ u: Identitet jezika
jezikom izrečen,(ur. A. Peti-Stantić), Srednja Europa: Zagreb.
2. Kalogjera, Damir 2008. „Identiteti, standardizirani i nestandardizirani“ u: Identitet
jezika jezikom izrečen,(ur. A. Peti-Stantić), Srednja Europa: Zagreb.
3. Škiljan, Dubravko 2008. „Unutrašnje i vanjsko priznanje jezika“ u: Identitet jezika
jezikom izrečen,(ur. A. Peti-Stantić), Srednja Europa: Zagreb.
FONETIKA I FONOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 130
8. FONETIKA I FONOLOGIJA
‒ fonetika proučava glasnike (glasnik je najmanji zamisliv odsječak sloga koji se može
hotimično, što znači nadzirano i ponovljivo, dodavati, ispuštati ili zamjenjivati)
‒ to je područje lingvistike koje, za razliku od ostalih, istražuje isključivo govorni jezik,
a ne i druge oblike organiziranog sporazumijevanja
‒ fonetika se, prema tome, bavi samo jezičnim izrazom, a ne i jezičnim sadržajem čija
analiza ulazi u područje gramatike i rječnika
‒ svaka jezična komunikacija među ljudima pretpostavlja postojanje sustava sastavljenog
od ograničenog broja jedinica koje se međusobno razlikuju po točno određenim
svojstvima
‒ da bi takav sustav bio djelotvorno komunikacijsko sredstvo, razlike među njegovim
jedinicama moraju biti postojane
‒ jedinice koje se koriste kao znakovi u govornom jeziku jesu glasnici i glasničke skupine;
one se moraju između sebe toliko razlikovati da ih ljudsko uho može s lakoćom
raspoznati, uočiti razlike među njima te da ih govorni organi mogu izgovarati na način
da ih drugi prepoznaju
‒ svaki govorni čin pretpostavlja prisutnost najmanje dviju osoba: osobe koja govori i
osobe koja sluša; jedna od njih glasove izgovara, a druga te glasove sluša i prepoznaje
‒ fonetika prema tome ima dva vida izučavanja: 1) zvučni (akustički) vid, u kojem se
proučava fizička struktura upotrijebljenih glasnika i načini na koje uho odgovara na te
glasnike; 2) izgovorni (artikulacijski) ili fiziološki vid, u okviru kojega se proučavaju
govorni organi i načini na koje glasnike izgovaramo
‒ izgovaranje glasnika, kao i njihovo prepoznavanje, zahtijeva i određenu psihičku
aktivnost; nijedan jezik nije nastao bez umne djelatnosti; fonetika se stoga mora baviti
i psihičkim procesima neophodnim za ovladavanje fonetskim sustavom i za
organizaciju govora
‒ fonetika se dijeli na četiri grane: 1) opća fonetika – izučava zvučne (akustičke)
mogućnosti čovjeka i djelovanje njegova fonetskog aparata; 2) opisna (deskriptivna)
fonetika – izučava fonetske osobine pojedinih jezika ili dijalekata; 3) historijska
(evolutivna) fonetika – izučava fonetske promjene kroz koje neki jezik prolazi tijekom
svoje povijesti; 4) normativna fonetika (ortoepija) predstavlja skup pravila koja
određuju „dobar“ izgovor nekog jezika
FONETIKA I FONOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 131
‒ SUGLASNICI
‒ dok je za samoglasnike akustička osobitost – odsutnost čujnog šuma, a artikulacijska –
slobodan prolaz zračne struje, suglasnici su šumovi (ili sadrže šumove), a izgovaraju se
zatvaranjem ili sužavanjem zračnoga prolaza
‒ suglasnici se dijele na trenutne – kod kojih dolazi do potpunog zatvaranja prolaza zraka
nakon čega slijedi naglo otvaranje (eksplozija) i trajne – koje obilježuje suženje prolaza
zračne struje te se, prema tome, njihovo trajanje može produžiti onoliko koliko to
omogućuje zrak koji izlazi iz pluća
‒ zatvorni suglasnici (okluzivi) – trenutni suglasnici nazivaju se u fonetici zatvornim
suglasnicima ili okluzivima jer je trenutno zatvaranje prolaza zračne struje najvažnija
faza njihove tvorbe; u francuskom jeziku to se zatvaranje ostvaruje: priljubljivanjem
usana – dvousneni ili bilabijalni zatvor (b, p), prislanjanjem vrha jezika uz zube ili desni
– vrhojezično-zubni ili apikodentalni zatvor (t, d), prislanjanjem leđa jezika uz tvrdo
nepce – leđno-tvrdonepčani ili dorsopalatalni zatvor (k, g) ili uz meko nepce – leđno-
mekonepčani ili dorsovelarni zatvor (mekonepčani k, g)
‒ dakle, izgovor suglasnika mogu pratiti titraji glasnica, ali on se može ostvariti i bez tih
titraja; zatvorni suglasnici mogu biti zvučni ili bezvučni
‒ zvučni su b, d i g, a bezvučni p, t i k; suglasnici se razlikuju prema načinu izgovora
(položaj glasiljki) i prema mjestu izgovora (mjestu tvorbe)
‒ nosni ili nazalni suglasnici – budući da je za izgovor zatvornih suglasnika potrebno
potpuno zatvaranje prolaza zračne struje, jasno je da meko nepce za to vrijeme zatvara
ulaz u nosne šupljine pa su stoga zatvorni suglasnici usni (oralni); no ako uz zatvaranje
prolaza u ustima spustimo meko nepce i time zračnoj struji oslobodimo prolaz kroz nos,
dobit ćemo drugi tip suglasnika koji nazivamo nosnim ili nazalnim suglasnicima (u
hrvatskom to su: m, n, nj)
‒ bočni ili lateralni suglasnici – slični su zatvornim i nosnim suglasnicima po tome što
organ koji ih artikulira – redovito jezik – stvara pregradu dodirujući mjesto artikulacije
(zube ili nepce); ali za razliku od opisanih skupina, taj se dodir ostvaruje samo u sredini
usne šupljine te zrak može slobodno prolaziti sa strana (l, lj)
‒ treptajni suglasnici ili vibranti – izgovaraju se tako da organ koji ih artikulira, vrh
jezika ili resica, treptanjem stvara niz vrlo kratkotrajnih zatvora međusobno razdvojenih
kratkim vokalskim elementima
FONETIKA I FONOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 132
‒ s obzirom na organ koji ih izgovara, razlikujemo dvije vrste glasnika r: prednji ili
vrhjezični r i stražnji ili resični r (npr. francusko r)
‒ tjesnačnici, spiranti ili frikativi – strujnim suglasnicima je svojstven šum koji, trenjem
ili laganim dodirom, čini zračna struja na putu kroz suženi prolaz izgovornih organa (s,
z, š, ž, f, h)
‒ poluzatvorni suglasnici ili afrikate – glasovi kod kojih na početku prolaska zračne
struje postoji potpuna prepreka koja prelazi u tjesnac kroz koji onda prolazi ta zračna
struja (c, č, ć, đ, dž)
‒ napeti i labavi suglasnici – do sada opisani tipovi suglasnika ne obuhvaćaju sva njihova
razlikovna obilježja; suglasnik se može izgovarati s više ili manje napetim mišićima,
zračna struja može biti jača ili slabija, a otpor na koji ona nailazi na mjestu artikulacije
može biti manji ili veći
‒ postoje napeti (jaki) ili labavi (slabi) suglasnici; u francuskom su p, t, k, f i s napeti, a
svi ostali su labavi; bezvučni su napeti, a labavi su zvučni
Č I Đ
činjenica da ovom problemu pravopisi pridaju toliku važnost, zatim nastojanje učitelja
i profesora te napor učenika usmjeren prema ovladavanju ispravnog pisanja riječi s tim
suglasnicima, a uz to i vrlo česti lektorski ispravci tih slova u tekstovima autora i najviše
školske spreme, sve to govori o ozbiljnosti problema koji se ne može ni prikriti, ni
ukloniti prebacivanjem krivnje na ljude koje se smatra nepismenima
budući da je naš pravopis fonološki, foneme bi č, ć, dž i đ, ako su uopće fonemi, trebalo
slovima označivati u riječima s onom istom lakoćom i sigurnošću s kojom pišemo
foneme s, š, n, nj, l, lj i sve druge
fonemi su spontano uobličene predodžbe od kojih su sastavljene slike riječi u našim
mislima; tim predodžbama treba jednostavno pridružiti određena slova, a to većina
djece lako nauči i prije polaska u školu
osim ć, č, dž i đ – očito je da ta četiri suglasnika nisu većini Hrvata fonemi na način na
koji su im to drugi s kojima najčešće nemaju problema pri pisanju
Škarić smatra kako ne samo da Hrvati trebaju početi učiti svoj jezik nego se taj jezik
mora njima početi prilagođavati
prvo što treba reći jest da jezici tijekom razvoja uvijek nešto gube, nešto dobivaju, nešto
mijenjaju; gubljenje fonema ili defonologizacija u jezicima je poznata pojava
FONETIKA I FONOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 133
Škarićev stav o ovom problemu je jasan: on spašavanje spornih fonema smatra borbom
s vjetrenjačama, ali poziva se ipak na činjenice
tvrdnju o nenaučljivosti spornih fonema provjerio je anketom
anketirani nastavnici hrvatskoga jezika iz raznih krajeva Hrvatske, njih 31, prosuđuju
da se u pisanju ć griješi u 40% slučajeva, a za č nešto manje, prosječno u 32% slučajeva;
podatak govori o stanju koje se bliži nasumičnom upisivanju č ili ć; dakle, prema sudu
nastavnika više se griješi na ć nego na č
prije svega treba objasniti zašto su se u naslovu našli samo č i đ, a ne i ć i dž; naime,
pitanje je koje dvije palatalne afrikate preostaju, a koje dvije otpadaju, odnosno koji
fonemi nakon defonologizacije zastupaju zvučne i bezvučne parnjake fonema, tj. koji
su arhifonemi
sudeći prema transkripciji, moglo bi se pomisliti da je riječ o nedosljednosti jer se za
bezvučne ističe slovo za tvrdi parnjak, a za zvučne ono za meki
zanimljivo je da i stručnjaci, ne objašnjavajući, daju fonetski nesustavno prednost
bezvučnom tvrdom č, ali i zvučnom mekom đ (npr. poglavlja u pravopisu Č i Ć te Đ i
DŽ)
prvo od čega treba poći u objašnjavanju jest da tzv. meki potječu od jotacije, dok tvrdi
nastaju palatalizacijom; zanemarujući potankosti, četiri su glavna tipa opreka šumnika
koji proizlaze iz jotacije i palatalizacije: čakavski, kajkavski, štokavski i „tvrdi“
štokavski
kad ti različiti sustavi stupe u međusobnu komunikaciju, što je prirodni proces stvaranja
zajedničkog jezika, nastaju gubici i nesporazumi; prvo se gube sociokomunikacijski
slabiji oblici, a to su oni rubni i malobrojni
opći je komunikacijski zakon da se nekoordinirani sustavi optimiziraju tako što se
očekivanja u odredištu postavljaju u indiferentno ekviprobabilno očekivanje, čime se
najlakše smanjuje buka od nesuglasja; na primjer, ako primatelj govora očekuje gotovo
sigurno da će u nekoj riječi čuti č, a čuje da mu je rečeno ć, on doživljava šok koji nije
u komunikacijskoj intenciji
ako mu se to zaredom i potpuno nepredvidivo događa, on ima podjednako očekivanje
za č i ć, čime naglo smanjuje šum od nepotrebnoga iznenađenja
taj se proces nastavlja tako da prestaje pamtiti riječi sa č i ć kao različite, ukida
motoričke programe koji izvode razliku izgovora, a prestaje zamjećivati i razlike kod
drugih, jednom riječju – defonologizira
FONETIKA I FONOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 134
različito pogađanje onoga što bi prema jezičnome standardu trebalo biti č i onoga što bi
trebalo biti ć za različite govornike takvo je da stvara percepcijsku zbrku
naddijalektalna govorna komunikacija sa slabim izgovornim i slušnim invarijabilitetom
unutar palataliziranih i jotiranih usnih prekidnih suglasnika može i ne mora biti dovoljno
jak uzrok neutraliziranja razlike tvrdih i mekih; tomu se neutraliziranju sa strane
pridodaju dvije jake, također suprotstavljene snage: kajkavsko područje, gdje tog
razlikovanja nema, i tomu nasuprot standard, ortoepski i pravopisni, koji nastoji
učvrstiti razlikovanje
iz tog stanja vjerojatno će se dogoditi ono što bude imalo više razloga da se dogodi,
odnosno ono što bude komunikacijski isplativo
fonemi, naime, nastaju zbog razlikovnosti i njihova čvrstina u krajnjem ishodu o njoj
ovisi
slabo razlikovanje č i ć može se usmjeriti prema pojačavanju razlikovanja ako je
razlikovno isplativo, ali može ići i prema nestajanju razlike ako je to razlikovanje ispod
isplative količine
dakako, postoji tradicija i inercija naslijeđenoga sustava koja ga održava i kad nema
praktičnih funkcionalnih razloga tvoreći dobrodošlu redundanciju (zato ondje gdje se
jasno razlikuju afrikate, u riječima kao što su čak i ići, lakše je proslijediti tako nego ih
početi miješati)
razlikovanje č-ć živi i kad govornici nemaju u svojim idiolektima ni neki rijetki,
nategnuti minimalni par za kojim fonolozi žudno tragaju
međutim, taj jezični konzervativizam, ili čvrst položaj autentičnosti, naglo labavi u
općem jeziku koji je po definiciji alokalan ili, slikovito rečeno, svefolkloran
u zajedničkom je jeziku dominantna taktika spremnost na napuštanje svog organskog
idioma i prihvaćanje nečeg univerzalnijeg; to drugo, međutim, mora biti poduprto
funkcionalnošću
kako bi se dokazalo „neopravdano“ razlikovanje spornih fonema pretražen je korpus
hrvatskih tekstova u kojemu nije nađena nijedna pravopisno ispravna opreka đ i dž, što
jasno govori o fonematskoj nepokrivenosti o dvojakom pisanju tih fonema
imajući sve dokaze u vidu, smatra Škarić, nikako ih ne smijemo zanijekati: jezična
razlikovnost koja se temelji na opreci č-ć tako je mala da ne može motivirati
kristalizaciju jasnih zvučnih razlika u općem naddijalektalnom govoru
FONETIKA I FONOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 135
činjenica jest da opreka č-ć gubi razlikovnu snagu i da se reducira na jedan fonem, a
činjenica je k tomu da opreka dž-đ nije nikad ni bila unutarnja hrvatska fonološka opreka
Škarić smatra da je u pravopis, koji se nije mijenjao od Bečkoga dogovora, nužno unijeti
promjene
LITERATURA:
1. Malmberg, Bertil 1995. Fonetika, Ivor: Zagreb.
o poglavlja: „Uvod“, 5. poglavlje „Suglasnici“, str. 39‒52.
2. Škarić, Ivo 2000. „Č i Đ“, Govor, 2, 81‒93.
MORFOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 136
9. MORFOLOGIJA
‒ krenimo od primjera: mnogi vozači voze prebrzo
‒ kako se mogu podijeliti te rečenice? prema dosadašnjem znanju odgovorili bismo: na
riječi, na slogove i na foneme
‒ ako krenemo od toga da odredimo najmanje segmente koji nešto znače, zaključit ćemo
da se izraz većine riječi u našim primjerima može dijeliti na manje dijelove od kojih
svaki nešto znači, a može se i zamijeniti drugim analognim dijelovima
‒ prvi segment donosi na tzv. leksičko, odnosno pojmovno značenje, a drugi ima funkciju
da od osnove tvori izvedenu riječ (ovdje radnu imenicu), dok treći izražava rod, broj i
padež (voz-ač-i)
‒ izolirali smo dakle dijelove riječi koji imaju značenje, a nisu djeljivi na još manje
segmente koji bi također imali značenje
‒ takvi najmanji znakovi, najmanji značenjski segmenti riječi nazivaju se morfemi
‒ morfem se može, ali i ne mora podudarati s riječju: 1 morfem – ja, sutra
2 morfema – žen-a, kiš-a
3 morfema – sol-i-ti, glav-ic-a
4 morfema – stan-ar-sk-i
‒ koliko morfema sadrži oblik vozač? na temelju dosadašnje analize zaključujemo da riječ
ima dva morfema: voz i ač, no mi dobro znamo da je to nominativ jednine te imenice i
da bilo koji drugi padež te imenice sadrži nakon morfema (sufiksa) ač još jedan
nastavak
‒ drugim riječima, isto onako kako ti nastavci izražavaju rod, broj i padež, tako i odsutnost
nastavka u obliku vozač sasvim nedvosmisleno označava rod, broj i padež; u takvim
slučajevima uvodi se nulti morfem
‒ analogno terminima fon, fonem i alofon definirat ćemo termine morf, morfem i alomorf
‒ morfi su segmenti koji se u govornom lancu konkretno realiziraju, morfemi su najmanji
odsječci koji imaju značenje, a alomorfi su položajne varijante
‒ Na primjer, morfem rek sa sadržajem 'usmeno priopćiti' ima morfe: reč, rek, rec, re, koji
dolaze u oblicima: rečeš, rekla, recimo, reći
‒ morfeme možemo podijeliti na temelju značenja: u riječi vozači nemaju svi morfemi
jednako značenje: prvi morfem voz koji donosi leksičko značenje možemo nazvati
leksičkim morfemom, zadnji morfem i ima samo gramatičko značenje pa ga zovemo
MORFOLOGIJA
TEORIJA JEZIKA 137
gramatičkim morfemom, dok srednji morfem ač nema značenje sam za sebe nego
znači nešto samo ako se doda osnovi koju modificira, dakle nije čisto leksički morfem,
no ne možemo reći niti da ima posve gramatičko značenje pa je najjednostavnije u
takvim slučajevima govoriti o tvorbenom morfemu
‒ tvorbene morfeme možemo po položaju i nekim drugim značajkama podijeliti na
prefikse i sufikse, dok su gramatički morfemi najčešće nastavci pa ih možemo tako i
zvati
‒ leksički, tvorbeni i gramatički morfemi tvore zajedno morfemski inventar nekoga
jezika, no oni u njemu nisu zastupani u jednakom broju
‒ uzmimo npr. riječ bezosjećajnost
/bez/+/osjeć/+/aj/+/n/+/ost/+/Ф/
bez – odsutnost nekog svojstva
osjeć – reagiranje na izvanjske utjecaje
aj – za tvorbu apstraktnih imenica
n – za izvođenje pridjeva u značenju imati (an)
ost – za tvorbu apstraktnih imenica
Ф – nastavak za N. jednine imenica i-vrste
isti odsječak izraza u jednoj je riječi morfem, a u drugoj to ne mora biti ako tom odsječku
nije pridružen kakav sadržaj; npr. odsječak do u riječi dobro nije morfem jer nema
nikakva sadržaja, kao što ga nema ni odsječak bro
međutim, u riječi dograditi odsječak do je morfem sa značenjem svršenosti i dovršenosti
glagolske radnje
isto tako odsječak maj u riječi majka nije morfem, a u riječi maj sa značenjem 'svibanj'
jest
GENERATIVNO-TRANSFORMACIJSKA GRAMATIKA
TEORIJA JEZIKA 138
10. GENERATIVNO-TRANSFORMACIJSKA GRAMATIKA
‒ osnivač GT gramatike, Noam Chomsky, izgradio je svoju teoriju na nekim
dostignućima prethodnih smjerova američke lingvistike, ali i na mnogo starijim
lingvističkim, točnije filološkim doktrinama
‒ svoju je teoriju Chomsky iznio u dvije verzije, koje znače i dvije etape u njezinu razvoju:
1957. Syntactic Structures i 1965. Aspects of the Theory of Syntax
‒ u prvoj verziji Chomsky je, posve u duhu dotadašnje američke lingvistike, pokušao
apstrahirati od značenja što je dovelo do brojnih kritika pa on u drugoj, tzv. standardnoj
verziji svoje teorije posvećuje posebno mjesto i semantičkoj komponenti
‒ svu lingvistiku – kako strukturalnu tako i onu predstrukturalnu, tj. tradicionalnu – prije
pojave GT gramatike Chomsky naziva TAKSONOMSKOM LINGVISTIKOM – time
se želi reći da ona operira jednim zadanim, postojećim – i samim tim ograničenim –
materijalom (koji se zove korpus) i po određenim ga pravilima sređuje, odnosno
klasificira
‒ analizira se dakle ono što je dostupno opažanju, što je prisutno; ali, ma kako opsežan
bio korpus, takva je analiza u mnogočemu ipak nedovoljna i ne može se na
zadovoljavajući način opisati jezičnu stvarnost koju osjeća izvorni govornik
‒ problem su u takvim situacijama npr. homofone rečenice (Operacija doktora Markovića
je uspjela.)
‒ u takvim slučajevima distribucijska analiza, koja se temelji samo na onome što je u
korpusu, odnosno na onome „što imamo pred sobom“, ne može nam objasniti našu
intuiciju, tj. ne može se odgovoriti na pitanja kao što su: kako mi znamo da jedna
rečenica može imati više značenja, a dvije ili više rečenica mogu imati isto značenje ili
kako je moguće da mi možemo sastaviti pravilne rečenice koje još nikada nismo
izgovorili ili razumjeti rečenice koje nikada nismo čuli? kako mi uopće znamo je li neka
rečenica pravilna ili nije, odnosno, ako nije, u kolikoj je mjeri nepravilna, neobična…
‒ taksonomskoj gramatici Chomsky suprotstavlja GENERATIVNU gramatiku, tj. takvu
koja, polazeći od rečenice, postavlja sebi kao cilj dati odgovore upravo na takva pitanja
‒ generativna gramatika mora dakle objasniti (GLAVNI CILJEVI):
o kako izvorni govornik nekoga jezika stvara rečenice svoga jezika, i to ne samo
one koje je čuo nego i takve, koje još nikada i nigdje nije ni čuo ni čitao
o kako razumije takve rečenice kada ih prvi put čuje
GENERATIVNO-TRANSFORMACIJSKA GRAMATIKA
TEORIJA JEZIKA 139
o kako stvara pravilne rečenice svoga jezika
o kako razlikuje pravilne od nepravilnih i po čemu prosuđuje pravilnost, odnosno
nepravilnost neke rečenice
‒ sposobnost stvaranja novih, a ipak pravilnih rečenica, jednom riječju dar govora,
prirođen je svim ljudima i samo ljudima; u ljudskom mozgu mora dakle postojati
nekakav mehanizam, jedna prirođena dispozicija za usvajanje jezika s kojom se svako
(normalno) dijete rađa i koja se onda aktualizira učenjem određenog jezika
‒ prirođenu sposobnost govorenja i stvaranja jezika Chomsky naziva
KOMPETENCIJOM i razlikuje ju od njezine konkretne primjene u pojedinom
govornom činu, što se zove ostvarenje (performanca)
‒ ta se dihotomija podudara do neke mjere sa Saussureovom dihotomijom jezik – govor,
no ima i bitnih razlika; prije svega kreativnost koja je kod Chomskog prisutna u
kompetenciji, dok je u Saussureovu modelu svojstvo ostvarenja
‒ po Chomskome cilj gramatike nije segmentirati i klasificirati samo ono što postoji u
određenom korpusu, nego dati pravila i opisati mehanizam proizvodnje svih pravilnih i
samo pravilnih rečenica, i to kako već izrečenih tako i novih
‒ može se dakle reći da generativna gramatika:
o daje pravila za proizvodnju svih i samo pravilnih rečenica
o daje najbolji mogući gramatički opis tih rečenica
o nastoji objasniti usvajanje govora u prvim godinama života
‒ gramatika je dakle konačni skup pravila za proizvodnju beskonačnoga niza pravilnih
rečenica, odnosno kod za povezivanje glasovne i značenjske strukture određenog jezika
‒ nasuprot taksonomskoj lingvistici koja je statična, GT gramatika je dinamična, jer – u
rečenom smislu – proizvodi rečenice i njihov opis, pa otuda i naziv generativna
gramatika
‒ sa stajališta GT gramatike, jezik je skup pravilno stvorenih rečenica, a govoriti neki
jezik znači vladati skupom pravila za proizvodnju takvih rečenica
‒ razumljivo je da se GT gramatika ne može ograničiti na korpus, ma kako opsežan on
bio, jer gramatika po definiciji mora biti kadra objasniti i ono čega još nema ni u jednom
korpusu; kako je nekakav regulativ, nekakav kriterij pravilnosti ipak potreban, GT
gramatika nalazi ga u intuiciji izvornoga govornika; pojednostavljeno rečeno, što
izvorni govornik prihvati kao pravilno, prihvatljivo, to je pravilno „proizvedeno“
GENERATIVNO-TRANSFORMACIJSKA GRAMATIKA
TEORIJA JEZIKA 140
‒ ta je intuicija mentalistički element jer nije dostupna direktnom ni egzaktnom opažanju
i ujedno predstavlja jednu od spornih točaka cijele teorije, jer se kompetencija mora u
velikoj mjeri idealizirati
‒ naime, u konkretnim govornim situacijama nijedan čovjek nije apsolutno pouzdan
izvorni govornik za sve slučajeve, ničija kompetencija nije univerzalna, jer postoje razni
slojevi jezika, registri, regionalni sustavi, idiolekti…
‒ unatoč tome, taj kriterij uglavnom funkcionira pa se u GT gramatici one rečenice koje
izvorni govornik smatra pravilnima nazivaju OVJERENIMA
‒ bitno je naglasiti da ovjerenost i smislenost nisu jedno te isto: bezbojne zelene ideje
bijesno spavaju – ta je rečenica semantički besmislena, ali je s gramatičke strane
potpuno ovjerena
‒ rana je teorija generativne gramatike naslijedila od tradicionalne gramatike poimanje da
je rečenica hijerarhijski ustrojena, odnosno da se sastoji od različitih sintaktičkih
skupina ili fraza među kojima postoje određeni gramatički odnosi
‒ rečenica se u skladu s tim prikazuje kao stablo – to je posebna vrsta grafičkog prikaza
rečenične strukture
‒ većina lingvista vjeruje da je tipična struktura bilo koje rečenice sastavnička struktura,
u kojoj se rečenica sastoji od nekih dijelova, a svaki se dio nadalje sastoji od manjih
dijelova itd., sve do najmanjih dijelova; svaki dio pripada određenoj sintaktičkoj
kategoriji – takva se struktura može prikazati pomoću stabla
‒ svaka grana stabla predstavlja jednu sastavnicu rečenice, a svaka je sastavnica ili čvor
obilježena čvornom oznakom koja označuje pripadnost određenoj sintaktičkoj
kategoriji
‒ standardne kratice imaju sljedeća značenja: S = rečenica
NP = imenska skupina
VP = glagolska skupina
Det = determinator
V = glagol
N = imenica
AP = pridjevna skupina
A = pridjev
Av= prilog
GENERATIVNO-TRANSFORMACIJSKA GRAMATIKA
TEORIJA JEZIKA 141
(1) Buga čita svoj doktorat.
S
NP VP
N V NP
Buga čita Det N
svoj doktorat
iz stabla je jasno vidljivo da se rečenica člani na sastavnice; istim su postupkom
proizvodnje određena ustrojstva i drugih rečenica
takav se proizvodni postupak zove derivacija
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 142
11. KOMPONENCIJALNA ANALIZA
‒ ŠTO JE ZNAČENJE? – to je značajka jezičnog izraza koja mu omogućuje označivanje
određenog aspekta nejezičnog svijeta; lingvističko proučavanje značenja potječe
uglavnom s kraja 19. stoljeća, dok se semantika smatra središnjim dijelom lingvistike
tek od 1960-ih
‒ leksem kao najmanji samostalni jezični znak ima svoj izraz i sadržaj; izraz leksema je
FORMATIV, a sadržaj je SEMEM
‒ na primjer; formativ – pas, semem – domaća životinja
‒ pod formativom se podrazumijevaju sva fonološka svojstva riječi realizirane u
konkretnom govornom činu; formativ se može pojaviti u artikulacijsko-akustičkom ili
u grafemsko-vizualnom obliku
‒ semem je zapravo leksičko značenje; to je ona slika predmeta izvanjezične zbilje u
svijesti govornika kojoj je u određenom jeziku pridružen odgovarajući formativ;
leksičko značenje riječi treba razlikovati od značenja riječi koje kao nadređena jedinica
podrazumijeva i leksičko i gramatičko značenje
‒ formativ i semem mogu biti u različitim odnosima; npr: jednom te istom formativu može
biti pridruženo više različitih semema (tada govorimo o polisemiji ili homonimiji), a
također istom sememu može biti pridruženo više formativa (tada govorimo o sinonimiji)
USTROJSTVO LEKSIČKOG ZNAČENJA
‒ leksičko se značenje u rječnicima opisuje riječima; u leksičkoj semantici primjenjuje se
poseban, egzaktniji način opisivanja i prikazivanja ključnih odnosa u lekisku, pomoću
jedne vrste metajezika, sredstvima tzv. komponencijalne analize
‒ naime, semem se tumači kao kompleks semantičkih komponenata među kojima postoje
određeni strukturalni odnosi
‒ postoje dva termina koji se upotrebljavaju pri opisivanju strukture semema: sem i
komponenta značenja
‒ SEM – konstituent semema bez formalnog ekvivalenta, to je najmanja, nedjeljiva,
univerzalna (za sve jezike ista) semantička jedinica
‒ međutim, nabrojane osobine ima vrlo malo semova kao što su npr. materijalno, živo,
ljudsko i još poneki – upravo zato što ih je vrlo malo, nije moguće samo uz pomoć tih
jedinica opisati svo značenjsko bogatstvo rječnika jednoga jezika
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 143
‒ KOMPONENTA – relativni dio značenja različit po složenosti; opseg i sadržaj jednog
takovog kompleksa ovisi o cilju semantičke analize; upravo se zato u lekisčkoj
semantici najčešće i operira baš komponentama
‒ KOMPONENCIJALNA ANALIZA - Tehnika raščlambe značenja riječi
‒ središnja je zamisao komponencijalne analize da se značenje riječi može svrhovito
raščlaniti na manje semantičke sastavnice, odnosno značenjska obilježja od kojih
svaka ima određenu vrijednost (plus za sadašnjost, minus za odsutnost, katkad ništica
za nerelevantno)
‒ tehnika je vrlo korisna za određivanje značenjskih sličnosti ili razlika među riječima
srodnih značenja
‒ npr. semem leksema djevojčica može se razložiti na sljedeće komponente:
Djevojčica
[+ materijlno]
[+ živo]
[+ ljudsko]
[- muško]
[- odraslo]
‒ analizirani se semem razlikuje od semema dječak samo po opreci komponenata [-
muško] / [+ muško], a od semema žena po opreci komponenata [- odraslo] / [+ odraslo]
‒ pojedine su komponente u strukturi značenja semema u hijerarhijskom odnosu; tada
podređena, konkretnija komponenta, implicira nadređenu, apstraktniju, npr.
komponenta [+ ljudsko] hijerarhijski je podređena komponenti [+ živo] i implicira je
‒ A ŠTO JE S KOMPONENTAMA [- muško] i [- odraslo] U NAŠEM PRIMJERU?
‒ one su usporedne – dakle, paralelni su
‒ na primjer, riječi možemo raščlaniti ovako: pastuh [+ konj, - žensko, + odrastao], kobila
[+ konj, + žensko, + odrastao], ždrijebe [+ konj, - žensko, - odrastao], ždrebica [+ konj,
+ žensko, - odrastao]
‒ oznaka [+ konj] ne posuđuje se za komponencijalnu analizu drugih riječi, pa se riječi
za ne-konje ne mogu opisati uporabom istih komponenata
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 144
SEMANTIČKI ODNOSI UNUTAR RIJEČI
MONOSEMIJA I POLISEMIJA
‒ u leksičko-semantičkom jezičnom sustavu jednom formativu može biti pridružen samo
jedan semem tako da taj formativ uvijek, u bilo kojem kontekstu, ima isto značenje;
riječi kod kojih postoji takav simetričan odnos izraza i sadržaja nazivaju se
jednoznačnim ili monosemičkim riječima
‒ ni u jednom jeziku takvih riječi nema puno; najčešće su to termini, pojedine riječi
konkretnih značenja te pojedine osjećajno obojene riječi
‒ većina riječi u svim prirodnim jezicima, pa i u našem, nema samo jedno, nego više
značenja; kod takvih je riječi odnos između izraza i sadržaja asimetričan: njihovu
formativu nije pridružen samo jedan semem, nego najmanje dva ili više semema ili,
drugim riječima semantem, odnosno kompleks značenja koja su u međusobnoj svezi –
takve riječi nazivamo višeznačnim ili polisemičnim riječima
POLISEMIJA
‒ to je jedna od ključnih pojava semantike
‒ višeznačna se riječ, kao i jednoznačna, smatra jednom jedinicom rječnika; unutrašnja
heterogenost značenja što se izražavaju u kontekstu, ne uništavaju identitet riječi
‒ pogrešno bi bilo smatrati polisemiju patološkim lingvističkim fenomenom, ona je
naprotiv znak zdravlja u svakom prirodnom jeziku
‒ jezik bez polisemije ozbiljno bi narušio načelo jezične ekonomije jer bi se rječnik širio
unedogled
‒ na primjeru riječi glava vidjet ćemo kako Hrvatski enciklopedijski rječnik tumači
polisemiju:
1. anat. a) dio tijela čovjeka i viših životinja koji sadrži mozak, usta i osjetilne
organe
b) gornji dio neke strukture ili organa
2. dio tijela kao sjedište uma, razuma, pameti (pametna, šuplja…)
3. a) glavni ili prvi u čemu (obitelji), vođa
b) prednji dio čega (stola, kolone)
4. osoba, pojedinac (sto kuna po)
5. komad nekog prehrambenog proizvoda u obliku lopte (kupusa)
6. prošireni ili zadebljani dio čega (čavla)
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 145
7. mjera visine rasta (viši je od njega za dvije)
8. lice kovanice
9. dio knjige ili teksta
10. vrelo neke tekućice
11. glavni dio čega (motora)
‒ vodeći računa o mogućnosti raščlanjivanja semema na komponente, polisemiju
možemo definirati i na sljedeći način: to je veza jednog formativa i sva ili više
kompleksa komponenata što su uvijek relativno tijesno semantički povezani, a moraju
se razlikovati po najmanje jednoj komponenti
‒ usporedimo pojedina značenja leksema glava (značenje jedan i dva):
glava
dio tijela čovjeka i životinja… um, razum, pamet…
‒ zajedničke su komponente: [+ živo], [+ ljudsko], [+dio]
‒ oponiraju komponente: [+ materijalno] / [- materijalno], [+ životinjsko] / [- životinjsko] i
[+ sadrži mozak] / [+ funkcija mozga]
‒ usporedimo značenja jedan i četiri:
glava
dio tijela čovjeka i životinja… osoba, pojedinac…
‒ zajedničke su komponente: [+ materijalno], [+ živo], [+ ljudsko]
‒ oponiraju komponente: [+ životinjsko] / [- životinjsko] i [+ dio] / [- dio]
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 146
‒ usporedimo značenja jedan i pet:
glava
Dio tijela čovjeka i životinja… glavica (npr. kupusa)
‒ zajedničke komponente: [+ materijalno], [+ živo], [+ dio], [+ dio], [+ okrugao]
‒ oponiraju komponente: [+ životinjsko] / [- životinjsko] i [+ ljudsko] / [- ljudsko]
‒ usporedimo značenja jedan i devet:
glava
dio tijela čovjeka i životinja… dio knjige ili teksta…
‒ zajedničke komponente: [+ materijalno] i [+ dio]
‒ oponiraju komponente: [+ živo] / [- živo], [+ životinjsko], [+ ljudsko] / [+ proizvod]
ODNOSI MEĐU SEMEMIMA U POLISEMIČKOJ RIJEČI
‒ najvažnije vrste semantičkih odnosa koje se na sustavan način pojavljuju u višeznačnim
riječima jesu ove: 1. odnosi sadržavanja (hieperonimija/ hiponimija i u vezi s tim
kohiponimija) i 2. odnosi prenošenja (metonimija i metafora)
HIPERONIMIJA, HIPONIMIJA I KOHIPONIMIJA
‒ o hiperonimiji i hiponimiji govorimo kada među sememima višeznačne riječi postoji
odnos klasa – potklasa, a o kohiponimiji kada među njima postoji odnos potklasa-
potklasa; dakle, među kohiponimima ne postoji hijerarhijski, nego linearni odnos
‒ uzmimo kao primjer višeznačni leksem čovjek koji sadrži sljedeće sememe:
1. živo biće koje misli, govori i raspolaže sposobnošću da stvara oruđa i da se njima
služi u procesu društvenoga rada;
2. odrastao muškarac (npr. u sintagmi čovjek i žena);
3. osoba kao nositelj visokih moralnih i karakternih osobina (bio je pravi čovjek);
4. muž, suprug (npr. umro je njezin čovjek)
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 147
‒ sememi u prvom i drugom značenju u odnosu su hiperonimije ako polazimo od semema
1, a u odnosu hiponimije ako krećemo od semema 2
‒ odnos hiperonimije izražen je i u komponencijalnom ustrojstvu ovih semema i to na taj
način što nespecificirane komponente u sememu 1 (dob i spol) u sememu 2 postaju
specificirane
čovjek
ljudsko živo biće zreo, odrastao muškarac
‒ zajedničke komponente: [+ materijalno], [+ živo] i [+ čovjek]
‒ oponiraju komponente: [+ dob] i [+ spol] koje bivaju specificirane kod hiponima
kao [+ odrastao] i [+ muškarac]
‒ odnos hiperonimije, odnosno hiponimije postoji i između semema dva i četiri
leksema čovjek
‒ semem 2 nema specificiranu komponentu kojom bi bio određen bračni status, dok
semem 4 obavezno sadrži i semantičku komponentu [+ oženjen]
‒ u odnosu hiperonim/ hiponim jesu i sememi jedan i tri; naime, kod semema 1 nije
specificirana semantička komponenta kojom je određen moralni lik ljudskoga bića,
a kod semema tri ta je komponenta specificirana: [+ karakteran]
‒ između semema dva i tri postoji odnos kohiponimije; naime, oba su semema
hiponimi sememu jedan jer specificiraju različite njegove potklase
‒ zajedničke su im komponente [+ materijalno], [+ živo] i [+ čovjek], a zasebne su [+
odrastao] i [+ muškarac] u odnosu na komponente [+ visokomoralan] i [+
karakteran]
ODNOSI PRENOŠENJA – METAFORA I METONIMIJA
‒ o odnosima prenošenja govorimo kada sememi polisemične riječi ne označuju ni klasu
i potklasu (hiperonimija), niti potklasu i potklasu (kohiponimija), a ipak su u
međusobnoj svezi
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 148
‒ dijakronijski, taj se odnos može tumačiti kao prenošenje obilježja jednoga semema na
drugi: obilježje koje je posjedovala samo jedna klasa na temelju asocijativne sveze biva
prenešeno i na drugu klasu denotata
‒ npr., sememi višeznačnog leksema lisica obilježavaju vrlo različite klase denotata;
divlja životinja, čovjek s određenim osobinama, odjevni predmet…, ali sveza među
njima je takva da ju svatko može primijetiti
METONIMIJA
‒ kod metonimije sveza jednog semema s drugim temelji se na određenom odnosu koji
postoji u zbilji među klasama denotata koje ti sememi označuju
‒ takva veza između semema 2 i semema 1 izražena je uvijek i u komponencijalnoj
strukturi semema 2 prisutnošću određene skupine komponenata što se pojavljuju i kod
semema 1
‒ primjer za metonimijski odnos cjelina - dio jest lisica sa sememima 1 i 2
lisica
zvijer krzno lisice
‒ zajednička komponenta: [+ materijalno]
‒ oponiraju komponente: [+ živo], [- živo], [+ životinja], [- čovjek], [+ lisičje], [+ dio
lisičjeg], [+ prirodno], [+ prerađeno], [+ dopuna odjeći]
‒ evo nekoliko primjera za odnos dio – cjelina: 1. krov – gornji dio zgrade; 2. krov –
cijela kuća (u sintagmi krov nad glavom)
METAFORA
‒ kod metafore sveza jednog semema s drugim može se svesti na usporedbu po sličnosti
koja postoji među odgovarajućim klasama denotata
‒ osnovu za tu usporedbu čini uvijek jedno obilježje koje je za oba semema zajedničko i
koje se smatra karakterističnim ili pak više takvih obilježja
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 149
‒ vrlo često to obilježje kao komponenta u sastavu semema uopće nije relevantno, npr.
kod semema zec, 1. divlja životinja iz reda glodavaca s dugim zadnjim nogama i dugim
ušima i 2. plašljivac, kukavica
‒ dakle, metafora se temelji na pretpostavljenom obilježju, jer plašljivost je ljudska
osobina koja se pripisuje i zecu; takve i slične komponente mogu dakle biti u jednom
od semema samo potencijalno prisutne, a bivaju aktualizirane usporedbom
zec
divlja životinja plašljivac, kukavica
‒ zajedničke komponente: [+ materijalno], [+ živo], [+ plašljivo]
‒ oponiraju komponente: [- ljudsko] / [+ ljudsko]
‒ evo još nekoliko primjera metafore: glava, 1. dio tijela, 2. glavica kupusa; guska, 1.
krupna ptica plivačica, 2. glupa žena
ODNOSI FORMALNE IDENTIČNOSTI MEĐU RIJEČIMA
HOMONIMIJA
‒ riječi koje imaju iste formative, a posve različita značenja nazivaju se homonimi
‒ KOJE JE RAZLIKA IZMEĐU HOMONIMA I VIŠEZNAČNIH RIJEČI?
‒ Za razliku od višeznačnih riječi kod kojih su istome formativu pridružena različita, ali
bliska značenja, homonimi značenjski najčešće nisu ni u kakvoj svezi
‒ Treba razlikovati nekoliko vrsta homonima: leksički homonimi – pripadaju istoj vrsti
riječi i formativi su im u svim gramatičkim oblicima ili bar u većini gramatičkih oblika
isti; evo nekoliko primjera: kosa, bor, istupiti, rak…
‒ Oblični homonimi – riječi različitih vrsta koje u pojedinim svojim gramatičkim oblicima
imaju iste formative; na primjer: supruga
Uzroci nastanka homonima
a) nastaju povijesnim glasovnim razvojem kojim se različiti oblici različitih riječi
izjednačuju
KOMPONENCIJALNA ANALIZA
TEORIJA JEZIKA 150
b) homonimi su vrlo često u vezi s posuđivanjem riječi iz drugih jezika; homonimični
odnos može biti uspostavljen između izvorne riječi i posuđenice, a također i između
dviju posuđenica različitoga podrijetla, npr. paša
c) Homonimični odnosi nastaju kao posljedica tvorbe riječi, pri čemu je odlučujuća
homonimičnost morfema, npr. odužiti – homonimični su leksički morfemi; jedno je
alomorf leksičkog morfema imenice dug, a drugo je alomorf leksičkog morfema
pridjeva dug
d) Mogu nastati i semantičkim raspadanjem višeznačnih riječi, u takvim slučajevima među
homonimima postoji labava podudarnost u značenju, npr. oblačiti
LITERATURA:
1. Melvinger, Jasna 1984. Leksikologija, Pedagoški fakultet, Osijek.
2. Škiljan, Dubravko 1994. Pogled u lingvistiku, Naklada Benja, Rijeka.
3. Trask, Robert Lawrence 2005. Temeljni lingvistički pojmovi, Školska knjiga, Zagreb.