NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA U TZK U DJEČJEM VRTIĆU

1

Sadržaj

1.UVOD .......................................................................................5.

2. SAT TJELESNO ZDRAVSTVENE KULTURE U

PREDŠKOLSKIM USTANOVAMA ..........................................6.

2.1.TJELESNA VJEŽBA KAO SREDSTVO TJELESNOG VJEŽBANJA ......7.

2.2. OBILJEŽJA I SADRŽAJI TJELESNOG VJEŽBANJA .............................9.

2.3. PRIRODNI OBLICI KRETANJA…………………………………………10.

3. PRIPREMANJE ODGOJITELJA ZA SAT TJELESNO

ZDRAVSTVENE KULTURE ...................................................15.

4. NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA U TJELESNO

ZDRAVSTVENOJ KULTURI U PREDŠKOLSKIM

USTANOVAMA ......................................................................18.

4.1. PROSTOR ...................................................................................................18.

4.2. NASTAVNA SREDSTVA .........................................................................19.

4.3. NASTAVNA POMAGALA ......................................................................21.

4.4. TEHNIČKA SREDSTVA I POMAGALA .................................................39.

5. ZAKLJUČAK ................................................................................40.

6. LITERATURA ..............................................................................41.

2

1. UVOD

Dijete predškolske dobi za zdrav psihofizički rast i razvoj treba imati zadovoljene

temeljne ljudske potrebe, među kojima je kretanje jedna od najvažnijih. Budući da još uvijek

nije samostalno, najvažniju ulogu pri zadovoljavanju tih potreba imaju obitelj i odgojitelji.

Tjelesno vježbanje i zdravlje usko su povezani te je stoga nužno stvarati naviku

svakodnevnog tjelesnog vježbanja i bavljenja različitim sportskim aktivnostima već u

najranijoj dobi.

Ovaj diplomski rad bavit će se samim satom tjelesne i zdravstvene kulture u

predškolskom odgoju; tjelesnom vježbom kao sredstvom tjelesnog vježbanja te obilježjima i

sadržajima tjelesnog vježbanja. No, da bi svaki sat tjelesne i zdravstvene kulture bio uspješan

jedan od najvažnijih elemenata je upravo priprema samog odgojitelja za sat.

Da bi se odgojitelj uspješno pripremio za sat tjelesne i zdravstvene kulture treba znati

odrediti prikladan prostor za izvođenje potrebnih vježbi te odgovarajuća nastavna sredstva i

nastavna pomagala.

Nastavna sredstva i nastavna pomagala glavna su tema i naglasak ovog završnog rada.

U nastavna sredstva ubrajamo vizualna, auditivna i audiovizualna sredstva, dok u nastavna

pomagala ubrajamo različite rekvizite, pomoćno-tehnička pomagala i na koncu različite

sprave od kojih ću pobliže opisati sprave za skakanje, sprave za vježbanje ravnoteže, sprave

za penjanje, sprave za gađanje u cilj i sprave za provlačenje, i to sve u svrhu što uspješnije

provedbe sata tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju.

2. SAT TJELESNO ZDRAVSTVENE KULTURE U

3

PREDŠKOLSKIM USTANOVAMA

Igra je temeljni sadržaj svakodnevice djeteta predškolske dobi, ali sat tjelesne i

zdravstvene kulture osnovni je organizacijski oblik rada u tjelesnom i zdravstvenom odgojno-

obrazovnom području. Razloga za tu tvrdnju ima više, a jedan od osnovnih je to što se na satu

tjelesne i zdravstvene kulture može više utjecati na djetetov organizam budući da je sat

tjelesne i zdravstvene kulture jedan od organizacijskih oblika rada koji osigurava plansko i

sustavno djelovanje na djetetov antropološki status.

Osim toga, na tom se satu izvode različiti sadržaji, pa je i njihov mogući i potrebni

utjecaj na djecu veći. Dalje, određeni se pokreti ili kretanja ponavljaju više puta, ili točnije,

sve dotle dok ih djeca ne savladaju bar u osnovnoj strukturi, što u igri nije tako, ne samo zato

što se pokreti u igri ne mogu ponavljati nego i zato što bi igra gubila na emocionalnoj

vrijednosti. I to je jedan od razloga što se taj oblik vježbanja i rada više reflektira na djetetov

organizam (Findak, 1995., str.53.).

Uzevši sve u obzir, dolazim do zaključka da sati tjelesne i zdravstvene kulture mogu i

moraju biti organizirani i provođeni tako da su za djecu u biti igra pa bi u njoj trebali biti

zastupljeni sadržaji potrebni djeci te dobi. Stoga, djeca trebaju doživjeti sat tjelesne i

zdravstvene kulture, a doživjet će ga ako ne izostanu podražaji, mogućnost za fizičko i

psihičko “iživljavanje“ izraženo fizičkim, fiziološkim i psihološkim opterećenjem. To, a i

činjenica da se na satovima koriste različiti sadržaji, da se održavaju na otvorenom i u

zatvorenom prostoru koristeći raznovrsna sredstva i pomagala kako bi sat tjelesne i

zdravstvene kulture imao posebnu strukturu i trajanje.

Struktura sata tjelesne i zdravstvene kulture sastoji se od uvodnog dijela sata,

pripremnog, glavnog i završnog dijela sata dok duljina pojedinog dijela sata ovisi o dobnoj

skupini.

Budući da dijete predškolske dobi traži i očekuje aktivnosti, ali i zbog njegove

kratkotrajne pozornosti i potrebe promjene aktivnosti, trajanje pojedinih dijelova sata, pa i

sata u cjelini, ne treba shvatiti i prihvatiti “kruto“. To praktički znači da sat treba prekinuti

kada djeca izgube zanimanje za vježbanje ili kad traže „nešto drugo“.

Inače, svaki dio sata ima svoje zadaće, posebne sadržaje i organizaciju. Međutim, svi ti

dijelovi moraju biti cjelina. Jedan dio sata mora stvarati povoljne uvjete za prijelaz na drugi

dio. Zadaće, sadržaji i organizacija jednog dijela sata moraju biti u službi drugog dijela sata, a

svima zajedno je cilj da ostvare antropološke, obrazovne i odgojne zadaće u cjelini.

4

Shodno tome, struktura sata ne smije se shvatiti kao šablona. Naprotiv, treba je

prihvatiti samo kao pomoć za uspješniju pripremu i organizaciju sata, tj. za pravilan izbor

sadržaja, najpogodnijeg metodičkog organizacijskog oblika rada, metode rada, sredstava i

pomagala i kako bi se stvorili uvjeti na satu koji će zaista omogućiti ostvarenje postavljenih

ciljeva i zadaća. Koliko će trajati pojedini dijelovi sata o tome mora odlučiti svaki odgojitelj u

konkretnoj situaciji.

Uostalom, sretna je okolnost što mala djeca otvoreno signaliziraju svome odgojitelju

da ga više ne mogu pozorno slušati ili pratiti. Kada oni sami mijenjaju aktivnost, znak je da i

odgojitelj treba nešto promijeniti u svom radu, bez obzira na to o kojem se dijelu sata radilo.

To odgojitelj može učiniti bez opasnosti da će narušavati dnevni ili tjedni raspored rada, jer je

potreba djece predškolske dobi za kretanjem gotovo neprekidna. Dakako, to ne znači da

raspored rada nije potreban. Naprotiv, no treba ga shvatiti i prihvatiti kao orijentaciju, pomoć

u radu, a nikako kao nešto što se ne smije ili ne može promijeniti, da ne kažem prilagoditi

interesima i potrebama djece.

2.1.TJELESNA VJEŽBA KAO SREDSTVO TJELESNOG VJEŽBANJA

Tjelesna aktivnost, odnosno tjelesno vježbanje za dijete predškolske dobi jedan je od

važnih poticaja njegova rasta i razvoja. Da bi se tjelesno vježbanje djece te dobi odvijalo u

granicama efikasnoga, djeci treba osigurati dovoljno kretanja, izabrane tjelesne vježbe i

vježbanje po mjeri. Ovom prilikom treba utvrditi da utjecaj tjelesnih vježbi na organizam

ovisi o brojnim čimbenicima. Ne sam zato što određena vježba ne utječe podjednako na svu

djecu nego i zato što ista vježba, ovisno o uvjetima njezine primjene, može različito utjecati i

na pojedinca. Dakle, kao što se uz pomoć iste vježbe mogu postići različiti efekti, tako se isti

efekti mogu postići uz primjenu različitih tjelesnih vježbi. Treba napomenuti da su tjelesne

vježbe osnovno sredstvo tjelesnog vježbanja u užem smislu, odnosno tjelesne i zdravstvene

kulture u širem smislu, te da je njihovu izboru i primjeni u radu s djecom nužna krajnja

osjetljivost.

Po Findaku, tjelesnom vježbom podrazumijevamo sve pokrete, kretnja i aktivnosti

koje čovjek svjesno primjenjuje, ili još konkretnije, pod tjelesnom vježbom zapravo

5

razumijevamo sve pokrete i kretanja koje čovjek svjesno koristi za svoj razvoj, razvoj svojih

osobina i sposobnosti, za usvajanje motoričkih znanja, usavršavanje motoričkih dostignuća i,

dakako, za očuvanje i unapređivanje svojega zdravlja (Findak, 1995., str.33).

To istodobno znači da pokret ili kretanja koja se ne izvode u tom cilju prestaju biti

sredstvo tjelesnog vježbanja u užem smislu, odnosno tjelesne i zdravstvene kulture u širem

smislu, da gube svoju temeljnu vrijednost pa, prema tome, i naziv tjelesna vježba. Imajući to

na umu, treba ustvrditi da se svi pokreti ili kretanja, unatoč tome što utječu na čovjekov

organizam, ne mogu nazivati ili smatrati tjelesnom vježbom. To jednako vrijedi za sve

pokrete i kretanja iz naše svakodnevnice, npr. hodanje, trčanje, skakanje i drugo, kao i za

pokrete i kretanja tzv. radnih aktivnosti, tj. rad u kući, na poslu i slično. To međutim ne znači

da izvođenje tih pokreta ili kretanja u obavljanju određenih aktivnosti ne utječe na čovjekov

organizam. Naprotiv, ali njihov utjecaj je uvijek slučajan, svejedno je li pozitivan ili

negativan. Nasuprot tome, uz pomoć tjelesnih vježbi, odnosno tjelesnog vježbanja, ostvaruje

se usmjereno djelovanje na čovjeka. Zato se, može slobodno utvrditi da su tjelesne vježbe

jedna od najkarakterističnijih manifestacija jedinstva čovjekove tjelesne i psihičke djelatnosti.

S obzirom na strukturu, tjelesna je vježba vrlo složen proces. Svaka se tjelesna vježba

zapravo sastoji od triju skupina strukturnih elemenata:

a) mehaničkih elemenata, gdje se svaka vježba može analizirati prema prostoru i odnosu

prema vremenu,

b) energetskim elementima kao što su intenzitet, trajanje i karakter kretanja,

c) te elementima ritma, koji zapravo ujedinjuju mehaničke i energetske elemente u jednu

cjelinu.

Za postizanje željenih efekata u radu iznimno je važno primijeniti u pravo vrijeme

vježbe adekvatnog intenziteta. Prema trajanju vježbe mogu biti kratke, srednje i dugotrajne, a

prema karakteru razlikujemo vježbe s dinamičkim živčano-mišićnim naprezanjem (dinamičke

vježbe) i vježbe sa statički živčano-mišićnim naprezanjem (statičke vježbe). Dinamičke

vježbe karakterizira izmjenično skraćivanje, opuštanje i istezanje mišića koji sudjeluju u

izvođenju neke vježbe, posljedica čega je premještanje pojedinih dijelova tijela u prostoru.

Statičke vježbe karakteriziraju mišićna naprezanja koja su usmjerena osiguravanju položaja

tijela, pa se pri tim vježbama dijelovi tijela ili cijelo tijelo pokreću, odnosno ako se i pokreću

(npr. izdržaj u visu zgibom), ono je zanemarujuće.

Za vrijeme izvođenja određenog pokreta ili kretanja važan je ritam. Ritmom smatramo

pravilno izmjenjivanje naglašenog i nenaglašenog dijela, npr. u kretanju. Ritam u kretanju je,

6

prije svega, čimbenik vremena i prostora, što se vidi kod svih cikličkih kretanja, kao što je

hodanje, trčanje, plivanje, klizanje, koturaljkanje itd.

2.2. OBILJEŽJA I SADRŽAJI TJELESNOG VJEŽBANJA

Uz dosta intenzivan rast i razvoj koji prate dijete predškolske dobi, obilježja tog

razdoblja su značajne promjene u razvoju i gibanju. Dakako, da i o tome stručnjak u svom

radu mora brinuti, a da bi to mogao, treba, uz ostalo, poznavati osnovna motorička gibanja

djece te dobi, npr. hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, penjanje, puzanje, kotrljanje, višenje,

upiranje i drugo.

Ta se gibanja nerijetko identificiraju s osnovnim prirodnim oblicima kretanja što u biti

i jesu, jer ih djeca najprije savladavaju, s njima se najčešće služe i praktički je nemoguće

zamisliti dijete kojem nije svojstveno da trči, skače, puže ili se penje. Naravno, razvoj tih

gibanja ne odvija se ravnomjerno, nego postupno i prati ga niz popratnih pojava. Jedna od

pojava o kojoj treba stalno brinuti u radu s djecom predškolske dobi je igra. Kako je igra

djetetova najautonomnija aktivnost, nije teško zaključiti da bi rad trebao biti upravo uz igru

zato što djeca tjelesno vježbanje i ne doživljavaju drukčije nego kao igru. Nijedan drugi

pristup djeci ne dolazi u obzir toliko koliko dolazi kroz igru. Na kraju, djeca i ne očekuju

drugo od onih koji s njima rade.

Dakako, svi ciljevi i zadaće tjelesne i zdravstvene kulture ne mogu se ostvariti

isključivo igrom. Naprotiv, nužni su i drugi sadržaji, osobito utilitarnog karaktera, ali i njih

treba provoditi tako da djeci vježbanje bude ugoda, zabava, igra, a ne obaveza ili možda

prisila. Dakle, kada se tjelesne vježbe i tjelesno vježbanje provode kao igra, djeca će to

oduševljeno prihvatiti, a snagom svoje mašte odmah će se ili vrlo brzo prilagoditi svakoj ulozi

u tako postavljenom zadatku, vježbi, pokretu ili kretanju. Takva je situacija i za djecu i za

odgojitelje jedan od osnovnih uvjeta za uspješnu suradnju, što znači i za krajnje efekte rada.

Osim obilježja koja proistječu iz anatomsko-fizioloških karakteristika, u radu s djecom

treba respektirati i njihove psihičke osobine. To, uz ostalo, znači da s predškolcima ne dolazi

u obzir prisila, uporno traženje točnog izvođenja pokreta, prevelika opterećenja i slično, jer će

djeca sama prekinuti rad, odnosno odustati od suradnje, a to je ono što stvarno ne želimo.

Možemo reći da veće opasnosti za odgojitelje od te nema. Naime, ako djeca sama prekinu

aktivnost, za ponovnu suradnju potrebno je uložiti mnogo više energije nego na početku rada.

7

Zato je u radu s djecom predškolske dobi najvažnije da aktivnost i suradnja teku na što

prirodniji način.

2.3. PRIRODNI OBLICI KRETANJA

Hodanje je jedno od osnovnih čovjekovih motoričkih gibanja. Hodanje pozitivno

utječe na cjelokupan organizam, a osobito na lokomotorni sustav. Ono je izuzetno važno i

zato što se može iskoristiti za utjecaj na pravilno držanje tijela. Zato djecu treba upozoriti da

pri hodanju ne spuštaju glavu i da ne vuku noge. Dakako, sve to treba provoditi neusiljeno, a

zahtjeve prilagoditi stvarnim mogućnostima djece s kojom se radi. U radu s djecom do tri

godine mogućnosti za suradnju nešto su skromnije, a s mlađom, srednjom i starijom dobnom

skupinom sve veće.

Inače, hodanje jednogodišnjeg djeteta karakterizira dosta dodatnih pokreta. U početku

je hod nesiguran, pa nerijetko završava padom. Korak je sitan, tempo neujednačen, pokreti

ruku i nogu nisu koordinirani, pa se dijete pri hodu „ljulja“, odnosno hoda gegajući se.

Kasnije, to jest krajem treće godine, pokreti ruku i nogu sve su koordiniraniji, pa postupno

nestaje geganja. U mlađoj predškolskoj dobi suvišnih je pokreta manje, korak postaje duži,

pokreti ruku su usklađeniji s gibanjima nogu, pa je hodanje ujednačenije. Djeca mlađe dobne

skupine mogu bez odmora hodati od pet do petnaest minuta. U srednjoj dobnoj skupini treba i

dalje brinuti o nepravilnom radu ruku i nogu, odnosno o njihovoj koordinaciji. Djeca te dobi

mogu bez odmora hodati dvadeset minuta. U starijoj dobnoj skupini većina djece uglavnom

pravilno hoda, a mogu bez odmora hodati do trideset minuta.

U provođenju vježbi hodanja treba početi s jednostavnim zadacima, kao što je obično

hodanje, pa isto uz glazbu, zatim treba prijeći na hodanje s ubrzanjem i usporenjem, potom na

hodanje po smanjenoj površini, hodanje s okretanjem, zaustavljanjem itd.

Trčanje također pripada u osnovna motorička čovjekova gibanja odn. u prirodne

oblike kretanja. Višestruko je korisno, kao i hodanje, a osobito s obzirom na mogući i

potreban utjecaj trčanja na dišni i krvožilni (kardiopulmonalni) sustav.

Trčanje s djecom predškolske dobi treba provoditi u skladu s njihovim razvojnim

karakteristikama i individualnim mogućnostima. Pokreti ruku i nogu za vrijeme trčanja dosta

su dobro usklađeni, štoviše, koordinacija pokreta ruku i nogu prije se pojavljuje pri trčanju

nego pri hodanju. No, za razliku od odraslog čovjeka, kod kojeg je u tijeku trčanja prisutna

tzv. faza leta (kod odraslih za vrijeme trčanja tijelo na trenutak „lebdi“ u zraku), mala djeca

trče cijelim stopalom, nogama gotovo lupaju, zbog čega njihovo trčanje nije elastično.

8

Naglašeniji odraz za vrijeme trčanja, a to ne znači i tzv. faza leta, pojavljuje se tek kod

šestogodišnjaka. Osim toga, djecu te dobi dok trče treba usmjeravati na održavanje zadanog

pravca.

Trčati se može svuda s djecom bilo koje dobi, pa gotovo i da nema aktivnosti u kojoj

nije zastupljeno trčanje. Međutim, kod mlađe djece sve se to treba odvijati uz igru, a kod

ostalih uz postupno upotpunjavanje s primjerenim vježbama trčanja. Dužinu, tempo i brzinu

trčanja treba prilagoditi dječjim mogućnostima. Trčanje je intenzivna aktivnost, pa je i disanje

intenzivnije. Naime, dijete te dobi ne može dugo trčati, jer u početku zbog „plitkog“ udaha

izdiše dosta kisika, pa se zato pri tzv. istrajnom trčanju brzo zadiše. Kasnije se to postupno

mijenja i dijete produbljuje udah i izdah pa izdiše više ugljičnog dioksida, a iskorištava više

kisika. S vremenom se povećava i plućni kapacitet, pa dijete može lakše i nešto duže trčati.

Djeca mlađe dobi mogu bez odmora trčati do petnaest sekundi, srednje dobi do dvadeset pet

sekundi, a starije dobi do trideset pet sekundi.

Skakanje. Djeca predškolske dobi mogu skakati u daljinu, u visinu i u dubinu. U radu s

djecom do tri godine potreban je veći oprez jer ne znaju skakati. Naime, za razliku od hodanja

i trčanja, izvođenje skokova, odnosno skakanje, razumijeva zadovoljavanje i drugih zahtjeva,

npr. veću koordiniranost (treba povezati rad ruku, nogu i trupa prilikom skoka), veću smjelost,

zatim sposobnost mjerenja udaljenosti okom, potom treba zadržavati ravnotežu prilikom

doskoka, potrebna je veća snaga mišića nogu i za odraz i za doskok. Kada je riječ o doskoku,

treba naglasiti da i inače djeca predškolske dobi imaju teškoća s doskokom, jer prilikom

doskoka doskaču na ispružene noge i na cijelo stopalo, umjesto na pogrčene noge, odnosno

mekano u čučanj i na prednji dio stopala. Zato je za sva skakanja, a osobito pri izvođenju

skokova u dubinu, potreban oprez. Nepravilan doskok može biti uzrokom pada koji uzrokuje

strah i djeca se mogu ozlijediti. Sve je to razlog da odgojitelj osobito brine o primjerenom

doskočištu i o pravilnom doskoku.

Treba početi skakanjem koje oponaša životinje, dakle s jednostavnim skokovima na

mjestu, pa u kretanju, na obje noge, a zatim na jednoj nozi itd. Za djecu predškolske dobi nije

bitno da u skakanju postignu što veću daljinu ili visinu, nego da skaču što pravilnije, kako bi

im sve što su naučili pomoglo da lakše i uspješnije provode sve druge tjelesne aktivnosti u

kojima se susreću sa skakanjem.

Kotrljanje, bacanje, hvatanje i gađanje također se ubrajaju u prirodne oblike kretanja,

koja se međutim, razlikuju od hodanja i trčanja, što osobito vrijedi za gađanje u cilj. Razlog

tome je, uz ostalo, što je pri bacanju u cilj potrebno uskladiti ne samo rad ruku, trupa i nogu,

nego istodobno procijeniti i udaljenost cilja u koji se gađa. U početku dijete predmet lakše

9

kotrlja nego što ga baca, jer se do treće godine razvijaju veliki mišići. Jednako tako dijete te

dobi lakše kotrlja npr. manju loptu, a hvata veću loptu, zatim lakše kotrlja loptu do cilja nego

baca u cilj, bolje pogađa veliki nego mali cilj itd.

Kotrljanje je prva djelatnost koju dijete provodi u prvom kontaktu s loptom ili sličnim

predmetima koji se mogu kotrljati. Prilikom bacanja pozornost treba obratiti da vježbe i

zadaci budu prilagođeni djeci, te da djeca bacaju predmete različitih oblika, veličine i težine.

Djeca hvataju loptu s objema rukama, i to tako da ruke pružaju prema lopti, a u trenutku kada

lopta dotakne ruke, pogrče ih i privuku. Hvatanje lopte se uči najprije s mjesta, a potom iz

kretanja. Kada djeca nauče kotrljati, bacati i hvatati, onda se prelazi na učenje gađanja.

Zapravo, djeca mlađe dobi ne gađaju u cilj. Srednja dobna skupina počinje s gađanjem u veću

metu, košaru i slično, i to tako da loptu još uvijek bacaju odozdo prema gore. Djeca starije

dobne skupine u cilj gađaju najprije s manje, pa postupno s veće udaljenosti. Iznimno je važno

da se kotrlja, baca i gađa s objema rukama, nikako ne samo s tzv. boljom rukom. Drugo,

važno je i to da sva djeca bacaju u istom smjeru, što znači da uopće ne dolazi u obzir

organizacija i provođenje rada u kojem bi bacali jedni prema drugima. I konačno, kada god je

moguće bacanje treba provoditi vani, to jest u prirodi, na igralištu, u dvorištu, na slobodnoj

zelenoj površini.

Puzanje i provlačenje su vježbe koje dobro utječu ne samo na rast i razvoj kralježnice

nego i na jačanje mišića leđa, ramena, pa tako pozitivno utječu i na držanje tijela. Djeca vole

tjelesne aktivnosti vezane uz ta motorička gibanja, zbog čega nerijetko i sama pronalaze

mogućnost za puzanje i provlačenje. To je razumljivo jer se kod djece te dobi prije razvijaju

mišići za stezanje nego za rastezanje. Preporučljivo je stoga da poslije zgrčene pozicije u

kojoj je tijelo bilo za vrijeme puzanja, dakle poslije stezanja mišića, slijedi vježba ili zadatak

za istezanje mišića.

Puzanje treba provoditi samo u primjerenim higijenskim uvjetima, npr. na čistom tlu,

strunjači, klupi na suhom i čistom travnjaku i slično. Djeca mogu puzati na različite načine

(ležeći na trbuhu, četveronoške, oslanjajući se na koljena i ruke, četveronoške, oslanjajući se

na stopala i ruke), u različitim smjerovima (naprijed-nazad, ravno s izmjenom smjera), te na

različitim podlogama (na tlu, po klupi, po niskoj gredi, na horizontalnim ljestvama, po niskom

švedskom sanduku i drugo.) provlačiti se mogu ispod različitih prirodnih i umjetnih prepreka

ili kroz njih, npr. ispod grančice, konja, kozlića, kroz obruč, okvir švedskog sanduka i slično.

Penjanje je jedan od oblika prirodnih oblika kretanja koji djeca rado izvode. Čim dijete

prohoda, pokušava se penjati ili visjeti na spravi ili predmetu koji se može dosegnuti rukama.

Pri penjanju dijete razvija mišiće ramena, trbušne i prsne mišiće, mišiće nogu, pa prema tome

10

i opću snagu. U početku se djeca penju po različitim ljestvama, spravama, zatim drvenim i

željeznim konstrukcijama, potom uz strminu brijega i slično. Djeca predškolske dobi penju se

uz pomoć ruku i nogu. Mala djeca (do tri godine) i djeca mlađe predškolske dobi prilikom

penjanja npr. po ljestvama, obično se služe jednom nogom (savladavaju ljestve penjući se

stalno istom nogom), pokreti ruku i nogu dosta su slabo koordinirani, usto su često neodlučna

i nedovoljno sigurna, pa najčešće sići s nekih penjalica mogu samo uz pomoć odraslih.

Srednja dobna skupina penje se slobodnije i sigurnije, a za vrijeme penjanja služi se objema

nogama, naizmjenično. Djeca starije dobne skupine pri penjanju primjenjuju već promjenjiv

korak, služe se pravilno i rukama, a rad ruku i nogu dosta je koordiniran. Budući da dijete

relativno brzo svlada penjanje po istoj spravi, treba radi veće motivacije mijenjati mjesto i

sprave za penjanje, način penjanja, visinu i drugo. Radi sigurnosti je nužno poduzeti sve da

mjesto ispod penjalice bude dovoljno sigurno. U dvorani ispod penjalice obavezno treba

postaviti strunjače, a u prirodi to mogu biti pijesak, trava, piljevina, sijeno itd.

Potiskivanje i vučenje je za dijete predškolske dobi dosta naporno, pa pri izboru i

izvođenju tih vježbi i zadataka nužan je krajnji oprez, jer djeca te dobi nemaju sposobnost

procjenjivanja načina potiskivanja, daljine vučenja, pa se mogu ozlijediti. Zato je najbolje da

te aktivnosti budu kratkotrajne, da se odvijaju pod nadzorom odgojitelja kako bi se na vrijeme

mogle prekinuti ili djeca odmoriti.

Djeca mogu potiskivat i vući predmete različite težine i veličine, mogu izvoditi te

vježbe u paru ili u skupinama. No kada se zadaće izvode u paru ili u skupinama, potrebno je

zahtijevati disciplinu, odnosno, odgojitelj mora stalno biti nazočan kako bi, po potrebi,

reagirao ili prekinuo rad.

Vježbe i zadaće pri potiskivanju djeca moraju izvoditi izmjenično s objema rukama

kako bi ravnomjerno utjecala na razvoj ruku i ramenog pojasa.

Dizanje i nošenje za djecu predškolske dobi pravi su izazovi. Djeca vole te aktivnosti,

a one su vrlo korisne ako su težina i oblik predmeta primjereni njihovoj dobi. Zato je pri

izboru i provođenju vježbi nužan krajnji oprez. Dizanje i nošenje pozitivno utječu na cijeli

organizam, a osobito na dinamičku snagu mišića i ramenog pojasa, na leđnu i trbušni

muskulaturu, te mišiće nogu.

Predmete dijete može nositi samo ili u suradnji s drugom djecom. Najbolje je da svako

dijete ima svoj predmet. Težina predmeta koji dijete te dobi može nositi je od 1 do 2 kg na

udaljenosti ne većoj od 20 metara. Djeca mogu dizati i nositi punjene loptice, lopte,

medicinke do 1 kg, palice, vrećice s pijeskom, kamenčiće, male oblice i drugo. Dijete može

dizati i nositi i teže predmete u suradnji s drugom djecom, pri tome predmeti ili sprave ne

11

smiju biti preteški, a djeca moraju biti pravilno raspoređena. Te se vježbe preporučuju za rad s

djecom starije dobne skupine. S aspekta utjecaja na pravilno držanje tijela, korisno je i

nošenje lakših predmeta na glavi.

Igra je najautonomnija čovjekova aktivnost i najizrazitiji oblik dječje aktivnosti. Iako

je u čovjekovoj prirodi da se igra, što on zapravo i čini čitav život, ipak treba reći da ona ni u

jednom razdoblju ljudskog života nema takvo značenje i toliku moć kao u djetinjstvu. Stoga je

igra sasvim pouzdano jedna o d temeljnih pretpostavki za pravilan rast i razvoj dječjeg

organizma. Štoviše, igra je za dijete predškolske dobi sve, potreba, zadovoljstvo, život. Igra

kao život proistječe iz simbioze fiziološke potrebe djeteta za tjelesnom aktivnošću i

postizanjem povoljnog emotivnog stanja kao pozitivne posljedice zadovoljavanja njegove

biološke potrebe za kretanjem. Upravo taj čin, dakle zadovoljavanja djetetove esencijalne

potrebe za kretanjem, nije samo prvi nego i najčešće i glavni motiv njegova uključivanja i

sudjelovanja u igri (Pejčić, 2005., str.76.).

Igra za djecu predškolske dobi je sinteza svega što su naučili, a prije svega svladanih

prirodnih oblika kretanja. Dijete u igri ima priliku da pokaže sve što zna, najčešće i sve što

može, što ga ispunjava osjećajem velikog zadovoljstva. Zato igra ima veliku odgojnu važnost.

Ako uz sve to kažemo da igra i aktivnost vezane uz igru vrlo povoljno utječu na sve

dječje organe i organske sustave, na razvoj njihovih osnovnih motoričkih sposobnosti, zatim

funkcionalnih sposobnosti, da pobuđuje ugodne emocije, ali pridonosi dječjem emotivnom

pražnjenju, što se pozitivno reflektira na njihov organizam, onda je vrijednost igre još veća.

Sve su to razlozi da je igra osnovni sadržaj tjelesnog vježbanja, odnosno tjelesne i

zdravstvene kulture za djecu predškolske dobi. Za dijete te dobi karakteristično je da se igra

isprepleće s radom, odnosno da se dijete radeći igra. To praktički znači da igra potpuno

zaokuplja dijete, odnosno da odgovara njegovom motivacijskom sustavu, aktivira njegovu

pozornost i volju, omogućuje proces učenja koji poprima karakteristike određene

organiziranosti i usmjerenosti, pa se s pravom može zaključiti da se uz pomoć dobre

organizacije i provođenja igre mogu realizirati gotovo sve zadaće tjelesne i zdravstvene

kulture.

Radi što uspješnije organizacije i provođenja igre, važno je uz ostalo, izbor igre. Igra

mora biti primjerena razvojnim karakteristikama djece. Svojim sadržajem mora biti

jednostavna, lako provediva, a oblikom takva da u njoj mogu sudjelovati sva djeca. Pri izboru

mjesta za igru važno je da prostor na kojem se igra odvija bude siguran, primjeren djeci i

pravilima igre. Također, pomagala ili sredstva za igru moraju biti sigurna, mora ih biti

dovoljno da bi se djeca pomoću njih lakše uživjela u izabranu igru i drugo.

12

Djeci mlađe dobne skupine odgovaraju igre jednostavne sadržajem i pravilima. Pravila

jednostavnih igara najčešće su povezana za sadržaj. Za djecu te dobi nije toliko važan rezultat

igre, koliko sam proces kretanja. Za njih je najvažnije da im izabrana igra omogućuje

dovoljno trčanja, skakanja, puzanja, penjanja, bacanja i drugo.

Za djecu srednje dobne skupine igre su još jednostavne, pravila također, ali se moraju

poštivati i to vrijedi za sve sudionike u igri. Djeca te dobi imaju i veće iskustvo pa ih sve više

zanimaju igre hvatanja, skrivanja, traženja i slično.

U radu s djecom starije dobne skupine mogu se primjenjivati igre kod kojih su sadržaji

složenija kretanja. Ona već znaju da igra ima svoj smisao, a karakteristični momenti za igre

djece te dobi jesu: svladati prepreke, sakriti se, ne dati se uloviti, uhvatiti drugog i slično.

Uz izbor igre, važna je i njezina organizacija, što uz ostalo, znači dobro opisati igru,

pravilno je demonstrirati, po potrebi prekinuti radi dodatnih objašnjenja, osigurati da sva

djeca sudjeluju u igri, pratiti tijek igre, nadzirati svu djecu, a posebno onu plašljivu, tjelesno

slabije razvijenu, objaviti na primjeren način rezultat igre i drugo. Dakako sve to treba

provoditi tako da se ne sputavaju ni dječja inicijativa ni stvaralaštvo. Naprotiv, treba učiniti

sve, i malo više od toga, da igra za dijete predškolske dobi bude i ostane trajna vrijednost.

3. PRIPREMANJE ODGOJITELJA ZA SAT TJELESNO

ZDRAVSTVENE KULTURE

Sat tjelesne i zdravstvene kulture osnovni je organizacijski oblik rada, a to istodobno

znači da je i temeljni uvjet za uvođenje djece u sve druge organizacijske oblike rad i zato se

za svaki se sat treba dobro pripremiti. Samo dobro pripremljen i organiziran sat tjelesne i

zdravstvene kulture može biti garancija za uspješan rad.

Sveobuhvatna i temeljita priprema odgojitelja za svaki sat tjelesne i zdravstvene

kulture najsigurniji je odgovor na sve, pa i na tzv. nepredviđene situacije. I obratno, svaki

drugi pristup a pogotovo uvjerenje da se može raditi bez pripremanja i pripreme, ne samo da

je korak do improvizacije, nego je i veliki iskorak odgojitelja u provaliju prakticizma.

U tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi razlikujemo posredno i neposredno pripremanje za

sat. Posredno pripremanje odgojitelja za sat zapravo počinje i odvija se prilikom planiranja.

To znači da je posredno pripremanje odgojitelja jedan od osnovnih uvjeta za njegovo

13

neposredno pripremanje za sat tjelesne i zdravstvene kulture. Neposredno pripremanje za sat

podrazumijeva pripremanje odgojitelja za konkretan sat. To znači da odgojitelj mora u

pripremanju za taj sat stalno imati na umu mjesto i ulogu toga sata u odnosu prema satima

koji su prethodili i koji slijede. Shodno tome, neposredno pripremanje odgojitelja za sat

tjelesne i zdravstvene kulture obuhvaća: teorijsko pripremanje, metodičko pripremanje i

organizacijsko pripremanje.

Teorijsko pripremanje jedno je od važnih čimbenika za uspješno neposredno

pripremanje odgojitelja za sat tjelesne i zdravstvene kulture. Međutim, hoće li i kada biti

potrebno da se odgojitelj teorijski pripremi za sat ovisi o tome što će se raditi na satu. Osim

toga, potreba za teorijskim pripremanjem proistječe i iz činjenice da neka znanja zastarijevaju,

a druga se u tijeku vremena gube, izbljeđuju, što znači da ih treba povremeno obnavljati ili

možda upotpuniti novim informacijama. Sve upućuje na zaključak da je za uspješno

provođenje bilo kojeg organizacijskog oblika u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi, a poglavito sat

tjelesne i zdravstvene kulture, potrebna i dobra teorijska priprema odgojitelja.

Metodičko pripremanje odgojitelja za svaki sat tjelesne i zdravstvene kulture također

je važno. Štoviše, može se ustvrditi da se bez metodičke pripreme i ne može zamisliti

pripremanje odgojitelja za rad. Jedan od osnovnih uvjeta metodičke pripreme za konkretan sat

je taj da se najprije analizira prethodni sat tjelesne i zdravstvene kulture. To je potrebno uz

ostalo, iz dva razloga. Prvi, da se utvrdi je li i kako realizirano ono što smo planirali za sat. I

drugi, da se na temelju toga procjeni i ocjeni jesu li potrebne korekcije, a ako jesu, provesti ih

na novom satu ili, još konkretnije, na satu za koji se pripremamo. Dakle, s obzirom na to da

analiza prethodnog sata treba biti ponajprije u funkciji dobivanja povratne informacije o

realizaciji prethodnog sata, te da je ujedno orijentacija u pripremanju za sat koji slijedi, tom

analizom odgojitelj treba utvrditi:

- jesu li ostvareni cilj i zadaće

- jesu li izabrani sadržaji realizirani u potpunosti, djelomično ili nisu realizirani

- jesu li izabrani metodički organizacijski oblici rada, metode rada i metodički

postupci bili u funkciji realizacije cilja i zadaća

- u kojem je opsegu ostvareno planirano opterećenje na satu

- kakva je uloga sata u ostvarivanju cjelokupnog programa.

Nakon toga odgojitelj pristupa metodičkoj pripremi za naredni sat tjelesne i

zdravstvene kulture, kojom treba obuhvatiti: definiranje cilja i zadaća sata, izbor sadržaja,

izbor metodičkih organizacijskih oblika rada, metoda rada, sredstva i pomagala, zatim

doziranje i distribuciju opterećenja i trajanje pojedinih dijelova sata. Stoga je odgojiteljevo

14

metodičko pripremanje za sat tjelesne i zdravstvene kulture složen i vrlo odgovoran posao, pa

mu treba s najvećom odgovornošću i pristupiti (Kosinac, 1999., str.81.).

Krajnji efekt sata tjelesne i zdravstvene kulture ovisi i o organizacijskom pripremanju

odgojitelja. Da bi taj dio pripremanja odgojitelj obavio što uspješnije, vrlo je važno da sat

počne i završi na vrijeme, da u radu uopće ne bude ili da bude što manje tzv. praznog hoda,

snalaženja, da potrebna oprema bude pri ruci ili, jednostavno rečeno, da se svakog trenutka

zna što treba činiti i tko to treba činiti. U vezi s tim, odgojitelj treba brinuti o mjestu rada,

odnosno prostoru, prostoriji ili terenu na kojem će se sat održati. Dalje, u organizacijski dio

pripreme odgojitelja za svaki sat svakako se ubraja i pripremanje sprava i pomagala. Ta

priprema podrazumijeva kontrolu ispravnosti sprava i pomagala, ali i njihov transport, to jest

donošenje i odnošenje, odnosno postavljanje i pospremanje s prostora gdje se vježba. Sve što

je rečeno za sprave i pomagala vrijedi i za tehniku, odnosno vizualna, auditivna i

audiovizualna sredstva, kada se predviđa njihovo korištenje na satu.

I konačno, u organizacijsku pripremu odgojitelja ubraja se i njegovo odijevanje. Može

se reći da odgojiteljeva primjerena odjeća i obuća za vježbanje ima u radu s djecom

predškolske dobi, odnosno za djecu predškolske dobi visoki koeficijent vrijednosti. Ako

znamo da je osobni primjer najbolji primjer, onda nije teško zaključiti da bi i dijelu

pripremanja koji se odnosi na odijevanje odgojitelja trebalo posvetiti potrebnu pozornost.

4. NASTAVNA SREDSTVA I POMAGALA U TJELESNO

ZDRAVSTVENOJ KULTURI U PREDŠKOLSKIM

USTANOVAMA

15

Krajnji uspjeh u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi ovisi i o materijalnim uvjetima rada, a

čine ih i određuju prostori, nastavna pomagala i nastavna sredstva. Po Vladimiru Findaku

takvo je usustavljanje određeno iz tri razloga. Prvi je taj što se upravo na temelju tih triju

čimbenika ili još konkretnije, na osnovi njihove kakvoće ili količine može suditi o boljim ili

slabijim uvjetima rada. Drugi je što se u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi koristi niz tzv.

specifičnih sredstava, koja se ne primjenjuju niti u jednom drugom području, pa se može

smatrati da su to tzv. nestandardna sredstva. Međutim, kako se u tjelesnoj i zdravstvenoj

kulturi rabe i tzv. standardna sredstva, tj. sredstva koja se primjenjuju i u svim drugim

djelatnostima, tzv. nestandardna sredstva onda ulaze u kategoriji nastavnih pomagala, a tzv.

standardna sredstva u kategoriju nastavna sredstva. I treći razlog, za realizaciju plana i

programa tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskim ustanovama potrebno je osigurati bar

osnovne prostorne uvjete te specifična pomagala i sredstva za djecu predškolske dobi (Findak,

str.128.)

Iako su materijalni uvjeti rada izuzetno važni, ipak nisu jedini čimbenik. Hoće li djeca

neko motoričko gibanje, vježbu ili zadatak svladati lakše ili teže, brže ili sporije ovisi, uz

ostalo, o tome je li im jasno što trebaju učiniti, kako to trebaju izvesti i slično. Nedvojbeno je

da su odgovori na ova pitanja prije svega u rukama odgojitelja. Dakle o njemu najviše ovisi

kako će iskoristiti raspoloživi prostor, nastavna pomagala i nastavna sredstva.

4.1. PROSTOR

Kako sam već prethodno navela, za uspješno provođenje tjelesne i zdravstvene kulture

s djecom predškolske dobi potreban i adekvatan prostor. Sve prostore koji se koriste u radu s

predškolcima možemo podijeliti na otvorene i zatvorene objekte i prostore.

Od otvorenih objekata i prostora u obzir dolaze: igrališta (različite veličine i namjene),

bazeni, klizališta, zimovališta, ljetovališta...

Iako površine otvorenih objekata mogu biti različite, ipak možemo govoriti o četiri

tipične vrste:

1. zrnate – pokrovni sloj im se sastoji od zrnate mineralne smjese koja je vodopropusna i

ne sadrži umjetna veziva,

2. travnate – s biljnim pokrovom od travnatih biljaka,

16

3. plastične – višeslojne površine kod kojih je pokrovni sloj izrađen od sintetičkih,

pretežno gumielastičnih materijala,

4. tvrde – kojima j pokrovni sloj izrađen od asfalta, betona ili sličnih materijala.

Osim tzv. standardnih otvorenih objekata, pretežno u ljetnim mjesecima, mogu se

koristiti i druge otvorene površine, kao što su slobodne zelene površine, prirodna kupališta,

pješčane obale i slično. U zimskim su mjesecima to sanjkališta, prirodna klizališta i skijališta.

Od zatvoreni objekata koriste se dvorane, bazeni, klizališta i prikladne adaptirane

prostorije.

Pri korištenju svih otvorenih i zatvorenih objekata nužno ih je čuvati i održavati kao i

raspoloživa nastavna pomagala i sredstva.

NASTAVNA SREDSTVA

Primjena adekvatnih vizualnih, auditivnih i audiovizualnih sredstava jedna je od vrlo

važnih i aktivnih čimbenika racionalizacije, intenzifikacije i humanizacije odgojno-

obrazovnog procesa. Istina, pri tome imamo na umu da nijedno sredstvo ne može zamijeniti

živu demonstraciju, ali je točno i to da su suvremena sredstva ne samo korisna i potrebna, već

katkad i neizbježan dodatak živoj demonstraciji. Posebnu vrijednost ta sredstva imaju pri

učenju (usvajanju i usavršavanju) složenih motoričkih gibanja, koja se odvijaju relativno brzo

i za vrijeme žive demonstracije se ne mogu usporiti. Primjenom adekvatnih sredstava u

takvim slučajevima, nakon demonstracije, motoričko gibanje postaje djeci razumljivije i

zanimljivije. Dakako, koliko će odgojitelj rabiti ta sredstva zavisi od toga raspolaže li

primjerenim sredstvima i koliko je upućen u njihovu primjenu. U vezi s navedenim, osvrnuti

ću se na sredstva koja se u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi mogu koristiti i na metodičke

aspekte njihove primjene.

Vizualna sredstva su korisna u radu s djecom ne samo radi stvaranja što jasnije

predodžbe o nekome motoričkom gibanju i za bolje razumijevanje njegovih poruka, odnosno

za njegovo uspješno izvođenje. Vizualna sredstva mogu se u radu koristiti s različitim ciljem,

npr. radi povećanja motivacije, dopunske informacije, osvježavanja prethodno stečenih

motoričkih informacija i drugo. Uključivanje vizualnih sredstava u odgojno-obrazovni proces

treba uskladiti s konkretnim sadržajem rada, odnosno motoričkim gibanjem na koje se

17

određeno sredstvo odnosi. Naravno, pri tome treba brinuti da svako pojedino vizualno

sredstvo podrazumijeva i primjenu različitih metodičkih postupaka.

Od vizualnih sredstava u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi možemo primijeniti crteže,

zidne plakate, fotografije, dijapozitive, video i računalne projekcije, TV i drugo...

Auditivne sredstva također se mogu uspješno koristiti u gotovo svim organizacijskim

oblicima rada u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. U obzir dolaze radio – radijske emisije,

magnetofon – magnetofonske vrpce, kasetofon – kasete, cd čitač – cd-i, MP3 čitači i drugo...

Auditivna sredstva mogu se koristiti s različitim ciljem, npr.

a) glazbena kulisa prilikom izvođenja nekih vježbi, dijelova odgojno-obrazovnog procesa

ili tijekom čitavog procesa,

b) interpretacija prikladnih pjesama,

c) snimanje prikladnih radio emisija koje se mogu koristiti prilikom vježbanja i slično.

Audiovizualna sredstva vrlo su važno i iznimno snažno sredstvo u radu s djecom

predškolske dobi. Razloga za tu tvrdnju je više, a jedan je i taj što audiovizualna sredstva

sadrže, odnosno emitiraju sve tri komponente – vizualnu, auditivnu i verbalnu. Stoga, ako

kombinacija slike, zvuka i riječi audiovizualna sredstva su izuzetno važna i kao izvor

informacija i kao izvor znanja. To uz ostalo i zato što primjena audiovizualnih sredstava djeci

omogućuje da se upoznaju s originalom, odnosno s vrhunskom demonstracijom pojedinog

motoričkog gibanja, jer su demonstratori najčešće osobe koje to gibanje izvode najbolje. Ako

se tome doda da se motorička gibanja mogu prikazati usporeno, da se mogu pokazati više

puta, da se pojedini detalji mogu zaustaviti, da je uza sve to prisutan komentar, onda je

vrijednost audiovizualnih sredstava još i veća.

Od audiovizualnih sredstava u radu s predškolskim uzrastom mogu se primijeniti

televizijske emisije, film 16 mm, videokasete i DVD-i. Krajnji efekt primjene audio-

vizualnih sredstava ovisi o kvaliteti njihovih poruka ili sadržaja i o načinu njihove

interpretacije. I dok na njihov sadržaj najčešće ne možemo utjecati (bar ne bitno), na

interpretaciju ne samo da možemo nego i moramo utjecati. U tome ćemo biti utoliko

uspješniji, ukoliko brinemo o dobi djece, njihovoj motoričkoj informiranosti, kao i o

specifičnostima poruka, odnosno sadržaja koji se interpretira izabranim audiovizualnim

sredstvom (Ivanković, 1982., str. 39.).

4.3. NASTAVNA POMAGALA

18

Budući da je za nastavna pomagala tjelesne i zdravstvene kulture za djecu predškolske

dobi sve veće zanimanje, da ima sve više proizvođača, da se pomagala proizvode od različitih

materijala i za sve dobne skupine djece, može se ustvrditi da danas na tržištu ima dovoljno i

tzv. standardnih nastavnih pomagala i tzv. specifičnih nastavnih pomagala ili točnije,

nastavnih pomagala namijenjenih upravo za rad s predškolcima. To je vrlo važno jer je učinak

tjelesnog vježbanja uz pomoć nastavnih pomagala mnogo veći nego bez njih.

Ovisno o tome s kojim se ciljem nastavna pomagala upotrebljavaju i kakvu funkciju

imaju za vrijeme vježbanja, razlikujemo: sprave, rekvizite i pomoćno-tehnička nastavna

pomagala.

Sprava je ugrađeni ili pokretni element pomoću kojega ili na kojem se odvija tjelesna

aktivnost. To su npr., strunjače, švedske klupe, švedske ljestve, penjalica „Dario“, druge

penjalice, niske grede, stalci za skok u vis, pokretne mete i drugo. Pri izboru i pri nabavci

sprava za djecu predškolske dobi važno je da su dovoljno tvrde, da nemaju oštre bridove, da

su primjerene boje, da omogućuju dovoljno dinamička gibanja, da se mogu slagati, odnosno

kombinirati različite sprave, da su primjerene visine, da su pogodne za postavljanje i

pospremanje.

Sprave za skakanje - sljedećim navedenim spravama služi se srednja i starija dobna

skupina.

Npr. za skok u dalj treba na igralištu iskopati jamu i ispuniti je pijeskom. Jama mora

biti široka 150 cm, duga 250 cm, a duboka 0,25 cm. Da bi djeca mogla skakati u daljinu sa

zaletom, potrebno je planirati stazicu široku 0,50 cm, a dugu 6 m. Ako jamu iskopamo na

zemljištu koje nije pokriveno travom, treba i nju i stazicu obrubiti travom da ne bi djeca, kad

izlaze iz jame, stala na njezin rub i okrnjila ga. Trava čuva stazicu od sitnog smeća. Možemo

je obrubiti i ukopanim opekama ili šljunkom, a to ne smijemo napraviti kod jame jer bi se

djeca ako padnu, mogla povrijediti. Na kraju stazice, a na početku jame, treba ukopati u

zemlju 10 cm široku dasku. Ona mora biti u istoj visini sa stazicom i obijeljena vapnom. To je

djeci znak odakle trebaju skakati. Pijesak u jami mora biti vlažan da se ne bi prašilo prilikom

skakanja.

19

Kad su djeca u dvorani, jamu zamjenjuje strunjača, a ispred nje stavljamo šperploču ili

karton one širine koju djeca skupine preskaču. Šperploča se proširuje tako da joj dodamo

prema potrebi daščice široke oko 10 cm. Tako djeci postaje jasnije što se od njih zahtijeva.

Djeca mogu preskakivati i preko dva konopa položena na pod, ali tada trebaju preskakati

manje udaljenosti.

Za skok uvis potrebna su dva stalka s rupicama, visoka 120 cm. Razmak između

rupica je 5 cm, a od prve rupice 15 cm. Na određenoj visini u svaki stalak postavimo klin o

koji objesimo konop. Klinovi na krajevima ne smiju imati kuku jer bi ona spriječila da konop

padne kada dijete zapne nogom; oni moraju biti okrenuti prema onoj strani na koju djeca

skaču, inače ako dijete zapne nogom o konop, može povući oba stalka za sobom i ozlijediti se.

Dobro je da se na konop objesi crvena krpica da bi djeca dobro uočila njegovu visinu.

Umjesto konopa upotrebljava se i drvena letvica, no za djecu predškolske dobi ne preporučuje

se jer ih sputava, a i nije sasvim bezopasna.

Na igralištu stalke smjestimo uz jamu za skok u dalj. Stazica koja je prije služila za

skok u dalj sada služi za skok uvis. U dvoranu umjesto jame s pijeskom imamo strunjaču.

Skok u dubinu najbolji je način za uvježbavanje elastičnog skoka. Djeca skaču s

niskih predmeta: grede, stolica, panjeva, klupica i sl. Visine su primjerene dobi djeteta. Mlađa

dobna skupina skače s visine od 15 cm, srednja s visine od 30 cm, a starija s visine od 50 cm.

Te visine odgovaraju visini brvna po kojem djeca hodaju. S veće visine ne valja skakati zbog

20

neusklađenosti između težine tijela i funkcionalnih mogućnosti nogu. To nerazmjerno

skakanje moglo bi imati ove posljedice: savijanje koljenica, spuštanje svoda stopala,

labavljenje epifize koljenih zglobova.

Sprave za vježbanje ravnoteže – njima se služe sve tri skupine, samo se njihova visina

i širina mijenjaju prema dobi djece.

Švedska klupa je vrlo korisno pomagalo koje ima višestruku upotrebu. Duljina klupe

je do 2,5 m, širina 25 cm, a visina približno 20 cm. Na jednom kraju klupe su zaštićene

željezne kuke. Na klupi djeca mogu sjediti za vrijeme tjelovježbe. Po njoj mlađa skupina

može hodati i skakati u dubinu. Ako se švedska klupa okrene, služi kao brvno srednjoj dobnoj

skupini. Ako je zakvačimo o šesterostrani plot, može se po njoj kotrljati lopta. Dvije

usporedne na jednom kraju podignute švedske klupe služe kao brežuljak. Uz jednu se djeca

ustrčavaju, a s druge strčavaju. Po „brežuljku“ djeca se mogu spustiti i sjedećke. Švedska

klupa služi u raznim natjecanjima, osobito mjesto zauzima u dječjim stvaralačkim igrama, ako

joj se doda nekoliko dasaka različite dužine i širine.

Brvno je, bez sumnje, najbolje pomagalo za vježbanje ravnoteže. Mlađa dobna

skupina iz početka hoda po dasci širokoj 20 cm koja leži na zemlji, a kasnije je dignemo u

visinu 10-15 cm. Srednja skupina hoda po visini 15-20 cm, a širina brvna iznosi 15-20 cm.

Starija skupina hoda po brvnu visoku 20-30 cm, a široku 10-15 cm. Duljina brvna 2-2,5 m.

Budući da djeca hodaju po brvnu u raznim visinama, najprikladnija su brvna sa žlijebom s

pomoću kojeg se visina može lako regulirati. Radi vježbanja ravnoteže djeca hodajući brvnom

mogu prenositi na glavi vrećice pijeska teške 600-800 g. Za istu svrhu mogu prenositi i

knjige, košarice i slično. U nedostatku brvna dobro služe i daske koje imaju potrebnu širinu.

Za srednju dobnu skupinu postavimo dasku između dvije dječje stolice, a za stariju na stolice

21

za odrasle. Na mjestu kamo moraju skočiti s daske treba položiti strunjaču ili presloženi

pokrivač.

Učvršćeni balvan. Švedska klupa, greda, balvan, most ili drveni trupci mogu poslužiti

kao dobra pomagala koja treba učvrstiti na četiri mjesta da se ne bi kotrljala dok djeca hodaju

po obloj strani i tako razvijaju ravnotežu i smjelost, okretnost u savladavanju zapreka,

samostalnost i elastičnost stopala.

Balvan na nogarima. Sastoji se od dva nogara, balvana, dviju dasaka i dvojih ljestava

s kukama. Nogari su 1 m visoki, s dva ležišta za balvan, tako da se balvan može podignuti na

dvije različite visine. Ljestve i daske se zakače za balvan, pa se po njima djeca mogu popeti

na balvan ili hodati po kosoj dasci. Ta je sprava prikladnija za rad na igralištu jer zauzima

puno mjesta. Sprava se sastoji od 5-7 dijelova. Lako se prenosi pa se može postaviti i u

dvorani, ako je dovoljno velika.

22

Sprave za penjanje uključuju, među ostalima, nisku ogradu, brežuljak za penjanje,

šesterostrani plot, trupce za penjanje, stupnjevito poredane stolice, most, konop, drvo za

penjanje i penjalicu Dario.

Niska ograda se može sastojati od više krila. Visina plota iznosi 100 cm, a razmak je

među prečkama 20 cm. S pomoću te sprave razvijamo u djece snagu nogu, ali i koordinaciju,

spretnost i odvažnost; vježba na ogradi u skladu je s potrebama malog djeteta za kretanjem.

Brežuljak za penjanje sastoji se od povišene platforme do koje vode s jedne strane

niske stepenice s ogradama, a s druge 4,5-6 m duga kosina također s ogradom s jedne strane.

Vrlo je važno da kut nagiba kosine bude malen kako bi se osigurali potrebni uvjeti pri trčanju

na njoj i spuštanju s nje. Visina brežuljka iznosi 115 cm, a širina 120 cm. Po toj se kosini

mlađa skupina penje i hoda.

Šesterostrani plot se sastoji od šest stranica različite visine. Najviša stranica ima 2 m.

Razmaci su između pritaka na toj stranici 25 cm. Dvije su stranice visoke 1,50 m, dvije 1 m, a

najniža ima 90 cm. Razmaci između pritki iznose 20 cm. Pritke trebaju biti tako razmaknute

da se dijete stojeći na predzadnjoj pritki ne bi moglo ni prevagnuti preko gornje ni uspeti na

23

nju. Šesterostrani plot pričvršćen je željeznim vezovima za pod. Na igralištu treba ukopati šest

stupova za koje se učvrsti plot. Najmanja je stranica plota pomična i otvara se kao vrata. Plot

se može raznovrsno upotrebljavati. Po njemu se djeca penju, kroz njega se provlače i prelaze

preko njega i to sve tri dobne skupine. Na njega se mogu zakvačiti švedske klupe ili kroz

njega provući stupnjevite daske, pa se brežuljak pretvara u skele.

Trupci za penjanje. Djeca starije dobne skupine vole se penjati po stupnjevito

ukopanim trupcima. Najviši trupac ima 2 m. Dva trupca koja su uz najviši trupac niži su od

njega 60 cm da se djeca ne bi mogla na njega popeti, a ostali su postupno sve niži za 25 cm.

Da bi penjanje bilo što raznovrsnije, sa svake strane srednjeg reda poredan je još jedan red

stupića različite veličine. Vježbanjem na toj spravi razvijaju se ravnoteža, hrabrost i spretnost,

jer se djeca pri penjanju ne služe rukama.

Stupnjevito poredani stolice djece iz mlađe, ali i srednje i starije dobne skupine

mogu vrlo dobro zamijeniti trupce. Srednja je stolica najviša, to je stolica za odrasle. Po

24

stolicama se penje srednja dobna skupina. Ako su prislonjeni uza zid, mogu se po njima

penjati i manja djeca.

Most je vrlo prikladna sprava koja se sastoji od dva nogara različite širine i triju

dasaka, od kojih je svaka duga tri metra. Širine dasaka u skladu su sa širinama greda za svaku

dob (tj. 100, 150, 200 mm). Na unutrašnjoj strani svaka daska ima „noge“, kojima se hvata za

prečke nogara. Daske možemo po volji dizati i spuštati pa vrlo dobro služe kao greda.

Možemo ih i koso zakvačiti za nogare pa možemo napraviti umjetni brežuljak. Nogare

upotrebljavamo i bez dasaka; po njima se djeca penju, provlače i skaču u dubinu. Vježbom na

toj spravi razvijamo u djece ravnotežu, smjelost i samostalnost.

Konop može raznovrsno poslužiti djeci predškolske dobi; on služi i prilikom penjanja.

Ako ga na brežuljkastom terenu vežemo za drvo, djeca se penju na brežuljak držeći se za nj.

Odgojiteljica treba stajati kod drveta i držati onaj kraj konopa koji je omotan oko drveta.

Penjanje na konop nije dopušteno, jer se pri tom slabi i rasteže živčani aparat ruku i njihovo

mišićje.

Dug konop potreban je rekvizit u predškolskim ustanovama. S njim i na njemu mogu

se izvoditi mnoge vježbe, a velika mu je prednost što su istodobno zaposlena sva djeca jedne

dobne skupine. Konop iziskuje brzo reagiranje. Naknadno izvršavanje zadataka nemoguće je

pa vježbe konopom prisiljavaju i sporiju djecu da budu brža.

25

Drvo za penjanje zasjenjuje, naravno, sva ostala pomagala za penjanje. Krošnju

staroga stabla otpilimo tako da ostanu samo debele grane, koje se ne savijaju kada se djeca po

njima penju. Deblo s ostacima debelih grana položimo na zemlju i pričvrstimo željeznim

obručima, a neke grane krošnje ukopamo u zemlju. Tako pričvršćeno drvo služi kao najbolja

sprava za penjanje.

Dario je sobna penjalica koja omogućuje djeci da se penju po pritkama različita

razmaka, po ljestvama ili udubljenjima, da se skližu po daskama ili po njima penju. Veliki

kvadrat na prednjoj strani može služiti kao meta za gađanje u cilj, a kroz otvore različite

veličine djeca se mogu provlačiti. U obješenu mrežu ubacuje se lopta, a obješena lopta može

srušiti postavljene čunjeve.

Sprave za gađenje u cilj – tim se spravama koriste samo djeca srednje i starije dobne

skupine.

Štit je uobičajena sprava za gađenje napravljena od šperploče, lesonita ili ljepenke.

Veličina mu je 120 cm u kvadratu. Srednja dobna skupina gađa u štit koji ima otvor od 80 cm,

a starija u otvor od 16 do 40 cm. Sve te otvore dobivamo na jednom štitu ako umetnemo ili

izvadimo manji okvir i pričvrstimo malim zasunima. Štitove od lesonita i ljepenke treba

26

obrubiti uskom letvicom da se krajevi ne savijaju i ne oštećuju. Otvor štita mora biti u visini

dječjeg oka; zato je potrebno da stoji na pomičnim stalcima. Za tu svrhu mogu poslužiti stalci

za skok uvis. Umjesto ravnih klinova, koji su potrebni za skok uvis, uzimamo klinove s

kukom. Štit postavimo na klinove i dignemo na stalke. Podizanjem i spuštanjem klinova

podešavamo visinu štita. Djeca gađaju u štit vrećicama koje su napunjene pijeskom. Težina

vrećice iznosi 100-200 g, a velike su 10 cm u kvadratu. Umjesto vrećica mogu gađati i malim

krpenjačama ili malim lopticama (tenis loptice i sl.). U odmjerenoj udaljenosti od štita

stavljamo na zemlju drveni obruč promjera 70 cm. Djeca stanu u obruč i od tuda gađaju u štit

(Ivanković, str. 133.).

Pokretne mete, tj. ciljevi koji se zbog pogotka okrenu, prevrnu ili proizvedu neki

zvuk, osobito razveseljavaju djecu. Opisat ću nekoliko takvih ciljeva. Uzmemo okruglu ploču

od šperploče promjera 40 cm. Strane ploče različito su obojane. Kroz sredinu ploče

provučemo okruglu drvenu šipku koja je na svakom kraju položena u rašlje ukopanog stalka

sa žlijebom, tako da se rašlje mogu dizati i spuštati. Kad dijete pogodi donju ili gornju stranu

ploče, ona se okrene jednom ili više puta, već prema jakosti udarca. Po istom načelu

napravljena je i kućica s pomičnim vratima. Ako dijete pogodi vrata kućice, ona se otvore a

lopta padne na drugu stranu. Zabavno za djecu je i gađanje u mrežu iza koje visi zvonce. Tko

pogodi u mrežu blizu zvonca, tome se zvonce javi.

27

Štit od omotanog papira je posebna vrsta štita koju napravimo kada arak omotanog

papira razapnemo na okvir od 1 m2. papir je na okviru od letvica nekoliko puta presavijen i

pričvršćen čavlićima da se brzo ne istrga. Takav je štit lagan i djeca ga odnesu na prikladno

mjesto u šumi. Ispod velikog drveta stavimo štit na rašlje i prislonimo uz drvo. Djeca gađaju u

taj štit žirom ili kestenjem. Pri svakom pogotku štit isprva daje neki zvuk, a kasnije pogodak

probija papir. Zato obično izdrži samo jednu šetnju u šumu i nakon toga moramo na okvir

napeti drugi papir. Djeca mogu gađati i u košare koje stoje na stolu ili zimi grudama u drvo.

Sprave za provlačenje – ovim spravama se koriste sve tri skupine, samo su visine

različite.

Plot za provlačenje se razlikuje raznovrsnošću oblika koji omogućuju mnogobrojne

načine provlačenja što ga čini osobito zanimljivim. Sastoji se od osam kvadrata sa po dva i

dva slična oblika. To je potrebno radi toga da bi se mogla upriličiti natjecanja između dviju

kolona.

Šesterostrani plot je također sprava za provlačenje. Upotrebljavaju se još i stalci za

skok uvis s konopom ispod kojeg se djeca provlače; luk od šperploče, obruči sa stalcima sa

zvoncem, stolci, niski stol, klupe i slično.

28

Treba iskoristiti svaku mogućnost za provlačenje. Kada se djeca provlače, njihovi se

mišići stežu. Zato je nakon provlačenja potrebno izvesti vježbu koja rasteže mišiće.

Za tu svrhu objesimo o granu ili na strop igračku ili zvonce koje djeca nakon

provlačenja moraju dohvatiti objema rukama. Umjesto toga djeca mogu samo pljesnuti nad

glavom.

Bure za provlačenje. Slika prikazuje bure na visini od 1 m. S jedne strane trče djeca

uz koso položenu dasku, provlače se kroz bure, a s druge strane spuštaju sjedeći niz kosu

oblanjanu dasku. Umjesto dasaka mogu biti pričvršćene ljestvice (Ivanković, 1982., str. 135.).

29

Ostala pomagala koja se mogu koristiti na satu tjelesne i zdravstvene kulture su:

- dugi konop,

- konop s vrećicama,

- vijače,

- mreža za prebacivanje lopte,

- drveni obruči promjera 70 cm sa štapovima za kotrljanje,

- mali obruči sa štapovima za bacanje i hvatanje,

- palice duge 1 m,

- zastavice za omeđivanje igrališta,

- dječja kuglana,

- povezi za oči,

- vrećice težine 600-800 g,

- panjići,

- prostirači za vježbe na tlu,

- mali plastični obruči promjera 20 cm,

- stalci s košem,

- razne udaraljke.

Odjeća i obuća je potrebna za vježbanje i pretežno služi za osobno korištenje, npr.

hlačice, majice, triko, papuče

Rekvizit je predmet potreban za vježbanje; klizaljke, skije, sanjke, koturaljke, lopte

(različite kakvoće i veličine), male punjene loptice, medicinke, vijače, obruči, palice,

raznobojne trake, prostirači i drugo. Rekviziti se koriste jednako uspješno na otvorenim i

zatvorenim objektima. Pri njihovu izboru treba brinuti ponajprije o cilju koji se želi uz

njihovu pomoć postići.

30

Nabrojati ću nekoliko aktivnosti s upotrebom različitih rekvizita.

1. „Vozimo se na splavi“ gdje djeca kleknu na mali prostirač, sjednu na pete te

potiskivanjem ruku pomiču se naprijed (veslaju).

2. „Vozimo se u barci“ gdje djeca, ovoga puta, sjednu na mali prostirač na „turski“

način i „veslaju“, odnosno potiskivanjem ruku pomiču se naprijed.

Možemo primijeniti i nekoliko vježbi s obručima:

1. Dizanje i spuštanje obruča – pogled za obručem.

2. Kruženje obručem pred tijelom.

31

3. Pogled kroz obruč.

4. Zibanje obruča.

5. Obruč nadesno, obruč nalijevo.

6. Otklon tijela.

7. Čučanj – usprav. Obruč nad glavom.

32

8. Gledati kroz obruč ležeći na trbuhu.

9. Zvono zvoni – u pretklonu.

10. Zvrk.

11. Sjesti – leći. Obruč nad glavom. Pri sjedanju obruč spustiti u krilo.

Vježbe s palicama i vijačama.

1. Penjanje po palici ležeći na podu ili travi.

2. Okretanje palice.

33

3. Dizanje i spuštanje palice naizmjence desnom i lijevom rukom.

4. Dizanje i spuštanje palice držeći je na jednom kraju dvjema rukama.

5. Klek – kotrljanje palice objema rukama što dalje.

6. Sunožni preskoci preko palice ili vijače.

7. Poskakivanje preko vijače koja se vrti jednom rukom.

34

8. Tko će prije.

Konop leži na podu. Na jednom kraju konopa stoji skupina A, na drugom kraju

skupina B. Na znak treba promijeniti mjesta. Koja će skupina prva stići na drugi kraj

konopa. Početni stav može biti stajanje, sjedenje, ležanje, čučanje itd. Igra se može

otežati raznim zadacima: da djeca poskakuju kao vrapčići, da trče kao psići, da skaču

kao zečići ili žabice.

9. Hod stonoge.

Dvoje djece drže dug konop na krajevima, ostala djeca opkorače uže i hodaju

četveronoške jedan iza drugog.

Kroz hodanje djeca se mogu koristiti različitim pomagalima i tako obaviti određeni zadatak.

a) skupljanje kocaka, češera ili kestenja u košaricu,

b) prekoračiti kocke,

c) provući se kroz obruč,

d) nositi u svakoj ruci veliku loptu,

e) gurati palicu ispred sebe ili je vući za sobom,

f) kotrljati palicu ispred sebe,

g) bacati loptu na pod i hvatati je.

35

Vježbe s loptom.

1. Djeca sjede jedno nasuprot drugom i vršcima prstiju jedno drugom kotrljaju loptu.

2. Djeca sjede. Desnim stopalom lagano udare loptu i kotrljaju je ispod podignute lijeve

noge, zaustave loptu rukom i lijevim stopalom lagano udarajući kotrljaju loptu ispod

podignute desne noge.

3. Djeca sjede, naizmjence desnom pa lijevom nogom guraju od sebe poveću loptu i opet

je vraćaju, a da pri tom stopalo ne diže s lopte.

4. U okviru sadržaja bacanja primjenjuju se:

a) bacanje loptice uvis i o tlo različitim načinima i u različitim smjerovima,

b) gađanje lopticom u označenu metu na strunjači ili na zidu,

c) gađanje suvježbača u polju mekanom loptom (igra „graničar“).

Pomoćno-tehnička sredstva također su nužna u svakodnevnom radu odgojitelja.

Koristit se mogu radi lakše organizacije rada, zatim pri praćenju i provjeravanju efekata rada,

kao i za potrebe pružanja prve pomoći. U obzir dolaze, uz ostalo, ova pomoćno-tehnička

sredstva: štoperice, centimetarska traka, starter, stalci, zastavice za obilježavanje prostora,

visinomjer, vaga, kaliper, komplet za pružanje prve pomoći.

Budući da je sva oprema, uz manje ili veće razlike, podložna ne samo oštećivanju

nego i propadanju, potrebno je neprekidno kontrolirati tehničku ispravnost opreme. To treba

činiti ne samo zbog toga da bi se mogla efikasno upotrebljavati već i zato da bude sigurna za

djecu koja po njoj ili uz pomoć nje vježbaju.

36

4.4. TEHNIČKA SREDSTVA I POMAGALA

Korištenje tehničkih sredstava i pomagala također je nezaobilazno u radu odgojitelja.

S obzirom na to s kojom svrhom se koriste, razlikujemo:

1. videopomagala (grafoskop, dijaskop)

2. audiopomagala (kasetofon, magnetofon, cd čitač)

3. audio – videopomagala (videoprojektor, kinoprojektor, televizijski prijamnik).

Navedena tehnička sredstva i pomagala mogu se koristiti pojedinačno, ali se tijekom

odgojno-obrazovnog procesa može, kada je to moguće i potrebno, izvršiti i njihovo

funkcionalno povezivanje.

I na kraju, iako najveći dio navedenih sredstava predočuje primjerenu kopiju

stvarnosti, to još ne znači da bismo njihovom primjenom mogli ostvariti željene efekte u

tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Naprotiv, ta sredstva dobivaju edukativnu vrijednost tek

pravilnom upotrebom i primjenom adekvatnih metodičkih postupaka, o čemu treba brinuti

svaki odgojitelj.

37

5. ZAKLJUČAK

Tjelesni odgoj dio je općeg odgoja i u dječjem vrtiću prva karika općeg sustava

tjelesnog odgoja, te je kao takav nenadoknadiv u predškolsko doba. Dijete predškolske dobi

kreće se veći dio dana, što mu je neophodno za rast i razvoj. U tim godinama, dijete uči

hodati, trčati, skakati, penjati se i slično. Briga za zdravlje djece i njihov normalan tjelesni

razvoj je važna zadaća odgoja djeteta predškolske dobi, stoga je od iznimne važnosti

pravodobno uključiti zadovoljavajući tjelesni odgoj. Prirodne potrebe djeteta za kretanjem

treba zadovoljiti ali i njima rukovoditi.

Sat tjelesne i zdravstvene kulture, kao osnovni organizacijski oblik rada u tjelesnom i

zdravstvenom odgojno-obrazovnom području zadovoljit će djetetovu potrebu za kretanjem

samo ako se brižljivo pripremi i organizira od strane odgojitelja. Otklanjanje bilo kakvih

ometajućih čimbenika može se provesti pravilnom distribucijom vremena na satu, primjenom

i izborom odgovarajućih metodičkih organizacijskih oblika rada, pravilnim izborom i

korištenjem sredstava i pomagala te adekvatnim korištenjem raspoloživog prostora za

vježbanje.

Svaki odgajatelj treba imati na umu da su djetetov interes i želje za igrom i kretanjem

ograničeni neadekvatnim prostorom i spravama a da sat tjelesne i zdravstvene kulture treba

biti organiziran tako da zadovolji potrebe različitih dobnih skupina. Nažalost, većina

postojećih dječjih vrtića građena je u doba kada se nije obraćalo dovoljno pažnje i važnosti o

ulozi tjelesne i zdravstvene kulture djece. Zato još uvijek postoje dječji vrtići koji nemaju

specijaliziranu prostoriju ili odgovarajuće sprave i rekvizite namijenjene za tjelesnu i

zdravstvenu kulturu. U takvim uvjetima odgojitelji moraju imati veliku moć improvizacije i

domišljatosti kako bi uspjeli adekvatno provesti sat tjelesne i zdravstvene kulture.

Stoga moram naglasiti koliko je važan i neophodan kvalitetan prostor sportske

dvorane i vanjskih terena, opremljen primjerenim spravama i rekvizitima za provođenje

tjelesnih aktivnosti koje će djetetu u predškolskom odgoju omogućiti kvalitetno vježbanje i

razvijanje svih dimenzija antropološkog statusa, za život koji je pred njim.

38

6. LITERATURA

1. Findak, V.: Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju, Školska

knjiga, Zagreb, 1995.

2. Ivanković, A.: Tjelesni odgoj djece predškolske dobi – priručnik za odgajatelje,

Školska knjiga, Zagreb, 1982.

3. Kosinac, Z.: Morfološko-motorički i funkcionalni razvoj djece predškolske dobi –

udžbenik za odgajateklje i učitelje, Udruga za šport i rekreaciju djece, Split, 1999.

4. Pejčić, A.: Kineziološke aktivnosti za djecu predškolske i rane školske dobi, Visoka

učiteljska škola, Rijeka, 2005.

5. Pejčić, A.: Zdrav duh u zdravom tijelu, Visoka učiteljska škola, Rijeka, 2001.

INTERNET:

1. www.hrsk.hr/skole/15_ljetna_skola

2. www.dijete.net/strucnisavjetisport0905.shtml

39