nasledno pravo ii kolokvijum

Nasljedno pravo II kolokvijum

II KOLOKVIJUM

NASLJEDNO PRAVO

DRŽAVA KAO NASLJEDNIK

Slučaj tzv. zaostavštine bez nasljednika javlja se : kada je nasljednik nesposoban ili nedostojan, kada nije doživio trenutak delacije, kada je zavještalac negativnim testamentom isključio sve nužne i zakonske nasljednike iz prava na nasljeđivanje, kada se svi nasljednici odreknu nasljeđa, kada je testament ništav, a nema zakonskih nasljednika, odnosno kada u zavještanju postavljeni ili zakonom određeni nasljednici ne mogu ili neće da naslijede, kao i u slučajevima kada zakonski nasljednici ne mogu ili neće da naslijede, a u testamentu je postavljen nasljednik pod odložnim uslovom ili rokom. Vakatna zaostavština može se javiti u cjelini, dakle u slučaju kada nijedan dio zaostavštine ne pripadne testamentarnim i zakonskim nasljednicima, ili djelimično, tj. u slučaju kada neki nasljednik naslijedi samo dio zaostavštine, a ostali dio ne pripadne nikome.

Ukoliko zaostavština ostane bez nasljednika, načelno su moguće sljedeće alternative: zaostavština se smatra ničijom stvari, što dovodi do mogućnosti originarnog sticanja putem okupacije, kako od strane fizičkih, tako i od strane pravnih lica ili, s druge strane, takva zaostavština pripada državi kao posljednjem zakonskom nasljedniku, a na osnovu derivativnog sticanja putem univerzalne sukcesije. Prva alternativa se ponekad u teoriji dijeli na dva pravca:

a) Vakantna zaostavština pripada državi na osnovu njenog personalnog suvereniteta, dakle neke vrste vrhovnog prava države na „povraćaj“ stvari od svojih građana u njeno vlasništvo u slučaju kada nema pravnog osnova za pribavljanje od strane drugih lica;

b) Vakantna zaostavština pripada državi na čijoj teritoriji se nalazi, ex iure occupationis, i to na osnovu ekskluzivnog prava okupacije.

Nasljedno-pravni položaj države u uporednom pravu

Kada se radi o osnovu sticanja savremene države na takvoj zaostavštini, dva su oprečna stava:

a) Prvi uzima da država stiče vakantnu zaostavštinu kao dobro bez nasljednika, na osnovu okupacionog prava, i to kao privilegovani ili

1.


jedino ovlašćeni okupant, ili pak stiče zaostavštinu na osnovu svoje vrhovne vlasti, u svakom slučaju na originarni način.

b) Drugi stav ističe da država stiče zaostavštinu ex iure hereditatis, kao posljednji zakonski nasljednik.Između države i ostavioca može postojati ili veza državljanstva ili

veza prebivališta (domicila).Praktičan problem se otvara u slučaju kada su činjenice državljanstva i

domicila razdvojene, tako da se konkretno na naslijeđe pojavljuju dvije različite države.

Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1974. godine i Zakon o nasljeđivanju Crne Gore

U Zakonu o nasljeđivanju Srbije iz 1974. godine i Zakonu o nasljeđivanju Crne Gore određeno je da zaostavština bez nasljednika postaje društvena svojina, što, takođe, daje razloge za različita tumačenja. Ukoliko sud utvrdi da nema nasljednika ili kad se ne zna da li ima nasljednika, a u odgovarajućem roku se ne javi lice koje ima pravo na nasljeđe, donijeće rješenje kojim se zaostavština predaje opštini na čijoj teritoriji je ostavilac imao prebivalište, a u odsustvu ovoga boravište, s tim što će se nepokretnosti predati opštini na čijoj se teritoriji nalaze.

Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1995. godine

Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1995. godine predviđa nasljednopravnu prirodu prava države na vakantnu zaostavštinu, određujući da je Republika Srbija posljednji zakonski nasljednik. Republika Srbija nasljeđuje cjelokupnu zaostavštinu u slučaju kada iza ostavioca nema drugih zakonskih nasljednika, niti punovažnog zavještanja.

Država se ne može odreći nasljeđa.

IMPERATIVNO NASLJEĐIVANJE – NUŽNI DIO

Nužni nasljednici su posebna vrsta zakonskih nasljednika čije se pravo izvlači direktno iz zakona. To su po pravilu ostaviocu najbliža lica prema kojima je on za vrijeme svog života imao određene dužnosti (posebno dužnost izdržavanja).

ZON Srbije iz 1974. godine i ZON Crne Gore

2.


Po ZON Srbije iz 1974. ggodine nužni nasljednici su:1) U prvom nasljednom redu nužni nasljednici su ostaviočeva djeca i

dalji potomci, usvojenici i njihovi potomci, kao i ostaviočev supružnik;

2) Drugi nužni nasljedni red čine ostaviočevi roditelji, braća i sestre (bez obzira na kvalitet srodstva) i to samo oni, a ne i njihovi potomci i preživjeli bračni drug.

3) Samo ostaviočevi djede i babe po obije loze uz potpuno isključenje prava predstavljanja.

ZON Crne Gore prihvata isto rješenje uz jednu razliku. U drugom nužnom nasljednom redu kao nužni nasljednik javlja se i ostaviočev usvojilac.

Zakon o nasljeđivanju Srbije iz 1995. godine

Zakonom o naslijeđivanju iz 1995. godine proširen je krug nužnih nasljednika u Srbiji. Njega čine:

1) U prvom nužnom nasljednom redu – ostaviočevi potomci, usvojenici i njihovi potomci i ostaviočev bračni drug;

2) U drugom nužnom nasljednom redu – ostaviočev bračni drug, roditelji, usvojilac kao i ostaviočeva braća i sestre, ali ne i njihovo potomstvo

3) Treći i ostale nasljedne redove čine samo rodonačelnici tj. svi ostali ostaviočevi preci.

Uslovi

Da bi neko lice iz kruga nužnih nasljednika to zaista i postalo potrebno je da se ispune i određeni uslovi. Ti uslovi se mogu podijeliti na objektivne i objektivno-subjektivne.

Objektivni kriterijumDa bi neko lice bilo nužni nasljednik u konkretnom slučaju potrebno

je prvo da postoji zakonom predviđena veza tog lica sa ostaviocem (određeno krvno ili građansko srodstvo, bračna veza, određeni stepen srodstva) i drugo, okolnost da se to lice po zakonskom redosljedu pozivanja na nasljeđe in concreto pojavljuje kao nasljednik (npr. postojnost, pravo priraštaja i predstavljanja...)

3.


Zakoni Srbije i Crne Gore predviđaju sledeći krug nužnih nasljednika po objektivnom kriterijumu: svi potomci ostavioca, njegovi usvojenici i njihovi potomci, supružnik ostavioca i ostaviočevi roditelji su nužni nasljednici bez ispunjenja nekog dodatnog uslova.

Objektivno-subjektivni kriterijumNeka lica mogu postati nužni nasljednici samo uz ispunjenje dodatnih

uslova. Ti uslovi svode se na činjenicu nemanja nužnih sredstava za život i trajnu nesposobnost za privređivanje.

Lica koja nasljeđuju uz ispunjenje objektivno-subjektivnog uslova su ostaviočeva braća i sestre, usvojilac iz nepotpunog usvojenja, babe i djedovi i ostali dalji preci.

Veličina nužnog dijela

Naše pravo prihvatilo je sistem pojedinačnog nužnog dijela. Da bi se odredio nužni dio, neophodno je prethodno izračunati zakonski dio nužnog nasljednika. Taj dio predstavlja tzv. osnovicu za izračunavanje nužnog dijela – osnovica se umanjuje za zakonom određeni razlomak.

Prema ZON Srbije i Crne Gore pripadnici prvog nužnog nasljednog reda imaju pravo na 1/2 zakonskog dijela, a ostali nužni nasljednici na 1/3 tog dijela.

Pravna priroda prava na nužni dio

Zakoni o naslijeđivanju Srbije iz 1974. godine i Crne Gore prihvataju sistem tzv. nasljedno-pravne odnosno stvarno-pravne prirode prava na nužni dio.

Zavještalac može svojom voljom izmijeniti pravnu prirodu prava na nužni dio u našem pravu i to transformišući je iz nasljedno-pravne u obligaciono-pravnu (npr. odredi legat u novcu u visini nužnog dijela).

ZON Srbije iz 1995. godineZON Srbije iz 1995. godine prihvatio je pravilo o obligaciono-pravnoj

prirodi prava na nužni dio.Naime, ZON Srbije iz 1995. godine kao zakonsku pretpostavku

postavlja obligaciono-pravnu prirodu prava na nužni dio, propisavši da nužnom nasljedniku pripada novčana protivrijednost nužnog dijela (obligaciono pravo). Ova pretpostavka se može obarati na dva načina:

1) Posredstvom ostaviočeve volje iskazane u zavještanju i 2) Odlukom suda na zahtjev nužnih nasljednika.

4.


U slučaju obaranja pretpostavke o obligaciono-pravnoj prirodi prava na nužni dio, nužnom nasljedniku će pripasti nužni dio kao stvarno pravo.

Izmjena zakonske pretpostavke ostaviočevom voljomOdređivanje pravne prirode prava na nužni dio spada u ostaviočevu

slobodu zavještanja. Kad god je nužnom nasljedniku zavještana vrijednost koja je manja od nužnog dijela tumačenje zavještanja je da treba otkriti zavještaočevu namjeru o načinu na koji će se nadopuniti nužni dio.

Izmjena zakonske pretpostavke sudskom odlukomOstavilac može raspolaganjima u korist trećih lica nepromišljeno

ugroziti položaj nužnih nasljednika sa kojima je zajedno živio ili privređivao, koji su se o njemu brinuli, čiji je materijalni ili lični položaj inače nezavidan (bolest, starost..). Da bi to preduprijedio, zakon je propisao zaštitno pravilo prema kome nužni nasljednik može pred sudom zahtijevati da se nužni dio iz obligacione preobrazi u stvarno-pravnu prirodu. Prilikom ocjene zahtjeva za preobražaj prava na nužni dio iz obligaciono-pravne u stvarno-pravnu prirodu sud treba da uzme u obzir sljedeće činjenice:

1) Karakter dobara koja ulaze u sastav zaostavštine;2) Postojanje i dužinu zajednice života između ostavioca i nužnog

nasljednika;3) Lične i imovinske prilike nužnog nasljednika, zavještajnih nasljednika

i ostalih lica koja su primila neku korist iz zaostavštine na osnovu nekog dobročinog pravnog posla.

Razbaštinjenje nužnih nasljednika

Razlikuju se dvije vrste razbaštinjenja: isključenje i lišenje.

IsključenjeIsključenje iz prava na nužni dio je ustanova čija primjena spada u

domen zavještaočeve slobode testiranja. Da bi isključenje iz prava na nužni dio djelovao, potrebno je pored ispunjenja zakonskih uslova, da zavještalac svojom voljom isključi nužnog nasljednika i to na nesumnjiv način. Pritom, zavještalac ne mora da navede zakonski osnov isključenja, ali mora odrediti isključenje u skladu sa tim osnovom.

Razlozi za isključenjeRazlozi za isključenje po ZON Srbije iz 1974. godine i ZON Crne

Gore su određeni sistemom enumeracije. Zavještalac može svog nužnog nasljednika da isključi iz prava na nužni dio u sljedećim slučajevima:

5.


1) Ako se nužni nasljednik povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu ( u ZON Srbije iz 1974 i prema njegovom bračnom drugu);

2) Ako je nužni nasljednik sa umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostaviocu ili njegovom bračnom drugu, djetetu ili roditelju;

3) Ako je nužni nasljednik učinio KD upravljeno na podrivanje narodne vlasti, nezavisnost zemlje i njene odbrambene snage;

4) Ako se odao neradu i nepoštenom životu.ZON Srbije iz 1995. godine postavlja širok pravni standard kao

razlog za isključenje iz prava na nužni dio. Riječ je o težem ogrješenju o zavještaoca koje je nastalo povredom neke zakonske ili moralne obaveze.

Pri tom su navedeni neki od razloga koji mogu dovesti do tog ogrješenja: grub i uvredljiv odnos prema zavještaocu, umišljajno izvršenje težeg KD prema zavještaocu, njegovom djetetu, usvojeniku, bračnom drugu ili roditelju i odavanje neradu i nepoštenom životu.

Zakon ne traži izričito navođenje razloga isključenja. Traži se samo da je isključenje učinjeno na nesumnjiv način i da razlog za ovo postoji u momentu zavještaočeve smrti.

Obim isključenjaIsključenje iz prava na nužni dio može biti potpuno - u tom slučaju

nužni nasljednik ne dobija nikakvu korist iz zaostavštine ili djelimično - kada nužni nasljednik dobija manju korist, mjereno prema vrijednosti nužnog dijela koji bi mu pripao da nema osnova za isključenje.

Oblik isključenjaTestator može isključiti nužnog nasljednika u obliku potrebnom za

zavještanje i to na dva načina: izričito i prećutno.Trenutak ocjeneZON Srbije iz 1974. godine i ZON Crne Gore zahtijevaju da osnov za

isključenje postoji u vrijeme sastavljanja testamenta.ZON Srbije iz 1995. godine predviđa da uzrok isključenja mora

postojati u vrijeme ostaviočeve smrti.DokazivanjeUkoliko dođe do spora o osnovanosti isključenja, naše pravo određuje

da teret dokazivanja leži na onome ko se na isključenje poziva.

Posljedice isključenja iz prava na nužni dioIsključenjem iz prava na nužni dio, nužni nasljednik gubi sva

nasljedna prava u mjeri u kojoj je isključen. Pošto gubi nasljedna prava u

6.


mjeri u kojoj je isključen, logično je da može dobiti neku korist (npr. legat) iz zaostavštine koju mu je testator ostavio i pored isključenja. Stim u vezi dolazi do nekoliko nasljednopravnih posljedica:

1) Prvo treba utvrditi da li dio isključenja lica prema samom testamentu pripada nekom zavještajnom nasljedniku, naročito da li ima mjesta tzv. prirastanju zasnovanom na volji zavještaoca (npr. zavještalac za nasljednike cjelokupne zaostavštine odredi svoju braću, ali u kasnijem tzv. negativnom testamentu isključi jednog od njih);

2) Ukoliko se u tom smislu ne može utvrditi volja zavještaoca tada će se pristupiti primjeni prava predstavljanja, tako da će se pozvati na nasljeđe potomci isključenog lica;

3) U slučaju da isključeno lice nema potomaka odnosno da oni ne mogu ili neće da naslijede;

4) Primjenjuju se ostala opšta pravila zakonskog reda naslijeđivanja – ako ni jedno lice iz bližeg nasljednog reda ne može ili neće da naslijedi, poziva se sledeći nasljedni red i tako redom sve do države kao posljednjeg zakonskog nasljednika.

Lišenje prava na nužni dio

Za razliku od isključenja, ostavilac kod ustanove lišenja prava na nužni dio nije slobodan da nužni dio lišenog lica ostavi kome hoće. Dok se ustanova isključenja može primijeniti na sve nužne nasljednike, dotle se lišenje može odnositi samo na potomka ostavioca, dakle pripadnika prvog nužnog nasljednog reda.

Razlozi i uslovi za lišenje1) Zavještalac može svog potomka koji je nužni nasljednik lišiti prava

na nužni dio ako je on prezadužen ili je rasipnik. To lišenje može ići samo u korist potomka lišenog lica. Pod prezaduženošću nekog lica treba po pravilu smatrati takvo stanje njegove imovine gdje postoji trajnija nesrazmjera između aktive i pasive i to u korist ove druge. Rasipništvo postoji kada je očigledno da jedno lice sa svojom imovinom postupa na način koji vodi njenom trajnom i nepovratnom umanjenju.

2) Za punovažnost lišenja neophodno je da lišeno lice ima potomke i to maloljetno dijete ili maloljetnog unuka od ranije preminulog djeteta, ili punoljetno dijete odnosno punoljetnog unuka od ranije preminulog djeteta koji je nesposoban za privređivanje. Trenutak ocjene postojanja ovih lica ne vezuje se za vrijeme lišenja, već za momenat delacije.

Način lišenjaLišenje se, kao i isključenje mora izvršiti u formi testamenta.

7.


Posljedice lišenjaPunovažno lišenje oduzima lišenom licu pravo na nužni dio u mjeri i

na način kako je to odredio zavještalac. Ujedno, u toj mjeri i na taj način te koristi prelaze na potomke lišenog lica i to:

1)Ako je sam zavještalac odredio šta i koliko prelazi na potomke lišenog lica postipiće se po toj odredbi;

2) Ako zavještalac nije odredio prelazak nužnog dijela na potomke lišenog lica, tada će po samom zakonu te koristi pripasti onom njegovom potomku koji ispunjava uslove.

Svrha ustanove lišenja prava na nužni dio je prije svega zaštita drugostepenih ili eventualno daljih potomaka ostavioca - socijalna funkcija.

Način ostavljanja nužnog dijela

Naše pravo prihvata obligaciono-pravnu prirodu prava na nužni dio, odnosno, kako to zakon kaže - nužni nasljednik ima pravo na novčanu protivvrijednost nužnog dijela. Međutim, to je sve za slučaj da zavještalac nije odredio nešto drugo svojim testamentom. Na taj način pravna priroda prava na nužni dio zavisi od volje ostavioca jer ukoliko on tako odredi, nužni nasljednik će imati pravo da traži realni dio zaostavštine.

Nužni dio može biti ostavljen u tri oblika:1) U obliku zakonskog nasljednog dijela. To ukoliko zavještalac u

svome testamentu ne pomene nužnog nasljednika, odnosno kada mu ne ostavi ništa, kao i u slučaju neosnovanog isključenja.

2) U obliku zavještajnog nasljednog dijela. Ako je zavještalac u testamentu odredio da će njegov nužni nasljednik dobiti određeni dio zaostavštine kao takve (određeno razlomkom ili u procentima) tada nužni nasljednik takođe ima položaj univerzalnog sukcesora ostavioca.

3) U obliku isporuke. Zavještalac može putem testamenta da svom nužnom nasljedniku ostavi odgovarajući novčani iznos, ili jedno ili više određenih stvari ili prava.

Zaštita nužnog nasljednika

Odredbe o zakonskom nasljeđivanju su dispozitivnog karaktera. Ostavilac je ovlašćen da svojim testamentom načini drugačiji raspored svoje imovine, za slučaj svoje smrti, od onog koji je zakonom predviđen.

8.


Međutim, ostaviočeva sloboda izmjene zakonskih pravila nasljeđivanja nije neograničena, apsolutna. Ostavilac mora da trpi izvjesna ograničenja slobode testamentarnog raspolaganja. Ta ograničenja su u nasljednom pravu utvrđena imperativnim odredbama, tako da ako zavještalac bilo testamentarnim raspolaganjima, bilo određenim poklonima odstupi od ovih imperativnih normi, nužni nasljednici su ovlašćeni da sudskim putem traže zaštitu svojih interesa.

POJAM ZAVJEŠTANJA

Zavještanje predstavlja zakonom uređeni oblik jednostrane, strogo lične i opozive izjave volje za to sposobnog lica, kojom ono određuje raspodjelu svoje imovine posle svoje smrti i eventualno daje druge izjave i naredbe u vezi sa svojom smrću. Pravilo je da zavještanjem zavještalac uređuje raspodjelu imovine za slučaj svoje smrti, ali pored toga zavještalac može da unese i neke neimovinske odredbe, a izuzetno takve odredbe mogu činiti i isključivu sadržinu testamenta npr. priznanje vanbračnog očinstva.

U formalnom smislu zavještanje je svaka izjava volje uperena na postizanje nekog nasljedno-pravnog efekta, data u zakonom utvrđenom obliku (formi) za testament.

U materijalnom smislu, zavještalac može imati samo jedno zavještanje, odnosno testament: to je posljednja volja ostavioca.

Testament u objektivnom smislu je isprava koja sadrži posljednju volju ostavioca, zavještaočevo testamentarno raspolaganje, taj testamentarni dokument, objekt na kome je napisan testament.

Negativni testament je takvo zavještanje kojim se zakonski ili nužni nasljednik isključuje iz prava na naslijeđivanje. To isključenje može biti u cjelini ili djelimično. Ako se isključuje zakonski nasljednik iz prava na nasljeđe, onda to ne utiče na njegov nužni dio.

Kodicil - dodatak zavještanju - njime se testament objašnjava, dopunjava.

Pravna priroda zavještanja

Pod pravnom prirodom zavještanja podrazumijevamo njegove osobine kao pravnog posla i to:

9.


- testament je pravni posao mortis causa (nastaje za života lica koje ga preduzima, ali sva njegova pravna dejstva otpočinju tek smrću određenog lica),

- testament je dobročini pravni posao (dobročini su oni pravni poslovi kod kojih jedna stranka dobija koristi, a da za to ne daje nikakvu protiv naknadu),

- testament je jednostrani pravni posao (jednostrani pravni poslovi nastaju i proizvode pravna dejstva izjavom samo jedne volje - stvarna, pravna, slobodna i ozbiljna),

- testament je strogo lični pravni akt, pravni posao kod koga je isključeno svako zastupanje. Zavještalac mora lično, svojom sopstvenom i slobodnom voljom, iskazati sadržinu svoga testamenta.

- testament je formalni pravni posao,

- testament je jednostrano opoziv pravni akt (zavještalac ima pravo da bilo kada, izmijeni ili opozove svoj testament).

Aktivna zavještajna sposobnost

Pravni poredak svake države svojim pravnim subjektima postavlja izvjesne objektivne i subjektivne uslove u pogledu pravne relevantnosti njihovih izjava volje. Ti uslovi se dijele: na objektivne i subjektivne.

Subjektivni – sposobnost za rasuđivanje odnosno sposobnost pravnog subjekta da shvati stvarni i pravni značaj svoje izjave volje.

Objektivni uslov tj. određena starosna granica - pravi se razlika da li je u pitanju (od 18 do 21god), poslovna ili testamentarna sposobnost. Za aktivnu testamentarnu sposobnost dovoljna je emocionalna zrelost pravnog subjekta, a ona se stiče punom zrelošću.

Prema ZON-u Srbije testamentarna sposobnost se stiče sa 15 godina. Lišenje poslovne sposobnosti stvara oborivu pretpostavku da lišeno lice nema aktivnu zavještajnu sposobnost. Gubitak sposobnosti za rasuđivanje poslije sačinjenog zavještanja ne utiče na njegovu punovažnost. Sud može na zahtjev zainteresovanog lica staviti van snage pojedine odredbe ili cijelo zavještanje ako zavještalac to nije mogao da uradi zbog gubitka poslovne sposobnosti. Rok za postavljanje zahtjeva je tri godine od dana proglašenja testamenta.

Namjera za sačinjavanje testamenta

10.


Jedan od uslova za zaključenje punivažnog pravnog posla jeste i pravno relevantna volja pravnog subjekta da preduzme određene pravne radnje. Pravno relevantna volja (namjera) mora biti uperena na zasnivanje odgovarajućeg pravnog posla, jer u protivnom pravni odnos neće nastati. U testamentarnom pravu to je volja tj. namjera za sačinjavanje testamenta (animus testandi). Zavještaočeva namjera za sačinjavanje testamenta mora biti određena i bezuslovna. Sve što je rečeno za sačinjavanje testamenta važi, mutatis mutandis, i za izmjenu i opoziv testamenta. I kod pravljenja i kod opoziva testamentom, treba jasno izraziti volju da se baš tom izjavom raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti.

Sadržina testamenta

Testament može sadržavati odredbe koje su po svojoj prirodi veoma raznovrsne; one koje se odnose na imovinska raspolaganja, one koje se tiču sprovođenja posljednje volje i razne druge odredbe neimovinskog karaktera.

S obzirom na to, u teoriji je izvršena podjela sadržine testamenta na: materijalnu, formalnu i na onu koja obuhvata tzv. ostale odredbe.

U materijalnu sadržinu zavještanja spada veliki broj raznovrsnih odredaba ali za nju je karakteristično to što se uvjek neposredno ili posredno odnosi na imovinsko raspolaganje zavještaoca.

Formalna sadržina zavještanja odnosi se na slučaj postavljanja izvršioca testamenta ili određivanje tzv. konkretizatora zavještaočeve volje samo u vezi sa nekom posebnom odredbom u testamentu.

Tzv. ostale odredbe – Sadržina testamenta može biti i neimovinske prirode tzv. ostale odredbe - priznanje vanbračnog očinstva, određivanje mjesta i načina sahrane...

Postavljanje nasljednika

Nasljednik se najčešće postavlja neposredno imenom i prezimenom, a često se uz ime i prezime ili samo uz ime stavlja i dodatak koji označava odnos između zavještaoca i nasljednika.

Određivanje može biti i posredno i to na dva načina:1) Zavještalac u testamentu navodi podatke na osnovu kojih se može

utvrditi identitet nasljednika;2) Zavještalac ostavlja jednom licu tačno određene koristi iz

zaostavštine, jednu ili više određenih stvari ili prava, ali se iz cjelokupne sadržine testamenta može utvrditi da je volja zavještaoca da to lice bude njegov univerzalni sukcesor. Nasljednik kao univerzalni sukcesor može da

11.


bude postavljen da nasljeđuje cjelokupnu zaostavštinu (tzv. generalni nasljednik). Moguće je da univerzalni sukcesor naslijedi samo dio zaostavštine što se najčešće određuje razlomkom (3/4, 1/3), ili procentom.

Modaliteti pri određivanju nasljednika

Moguće je u testamentu odrediti zamjenu nasljedniku, moguće je postaviti određene uslove zatim rokove, kao i naloge.

SupstitucijeZamjena nasljednika može se sastojati u tome što se u zavještanju

postavljenom nasljedniku, za slučaj da on ne može ili neće da se primi nasljeđa, određuje zamjenik (jedan ili više) ili je moguće da testator postavi nasljednika svom nasljedniku. Ove dvije vrste supstitucije - obična (prosta) i fideikomisarna - mogu se javiti u različitim oblicima.

Obična (prosta) supstitucijaOdredba u zavještanju kojom se jedno lice postavlja za nasljednika,

ali se istovremeno određuje da će u slučaju da to lice ne postane nasljednik, nasljednik biti drugo lice, naziva se obična (prosta) zamjena nasljednika - obična supstitucija.

Postavljeni nasljednik u običnoj supstituciji, naziva se institut, a njegov zamjenik supstitut. Odnos između njih zasnovan je na isključnosti, ako institut postane nasljednik - supstitut je isključen i obrnuto.

Svaki od slučajeva (nedoživljavanje delacije testatora, nesposobnost, nedostojnost) koji u stvari dovode do primjene u zavještanju određene zamjene nasljednika, naziva se supstitucioni slučaj.

Kad nastupi supstitucioni slučaj, supstitut mora da ispuni sve uslove koji se traže za svakog nasljednika: da doživi trenutak delacije, da bude sposoban i dostojan za nasljeđivanje... Supstitut može biti postavljen kako zavještajnom tako i zakonskom nasljedniku. Obična zamjena može se javiti u obliku sukcesivne supstitucije. To je kada zavještalac odredi zamjenu nasljednika ne samo u jednom stepenu, već u dva ili više sukcesivno određenih stepeni.

Fideikomisarna supstitucijaInstitucija koja predstavlja postavljanje nasljednika nasljednikom čiji

je cilj čuvanje zaostavštine ili njenog dijela za drugostepene ili dalje potomke, očuvanje određene imovine u jednoj porodici. Kod fideikomisarne supstitucije nasljedničko svojstvo mogu da steknu dva ili više lica i to jedan iza drugog.

12.


Fideikomisarna supstitucija javlja se u dva osnovna oblika:- fideikomisarna supstitucija u užem smislu,- pupilarna supstitucija.Fideikomisarna supstitucija u užem smislu je oblik zamjene

nasljednika kod koga se u testamentu prvo određuje jedan nasljednik (prethodni nasljednik, fiducijar), a zatim kada se steknu uslovi koje je predvidio zavještalac, da to lice prestane biti nasljednikom. Npr. uslijed smrti, preudaje određuje se za nasljednika drugo lice: nasljednik je A, a posle njegove smrti lice B... U slučaju da zavještalac odredi da će dio zaostavštine nasljeđivati po utvrđenom redu jedan veći ili neograničen broj nasljednika iz kruga srodnika – u pitanju je porodični fideikomis.

Naše pozitivno pravo predviđa zabranu fideikomisarne supstitucije: zabranjeno je određivati nasljednika svome nasljedniku ili legatoru.

Pupilarna i kvazipupilarna supstitucija. Klauzula u testamentu kojom zavještalac za nasljednika imenuje svoje maloljetno dijete, s tim da će nasljednik postati neko drugo lice u slučaju da to dijete umre prije sticanja aktivne testamentarne sposobnosti naziva se pupilarna supstitucija.

Ako zavještalac odredi nasljednika svom potomku zato što ovaj nije sposoban za rasuđivanje, ali ujedno predvidi mogućnost da potomak naknadno stekne ovu sposobnost, a time i aktivnu testamentarnu sposobnost pa onda postane nasljednik, čime prvobitno postavljeni nasljednik gubi to svojstvo - takva zamjena nasljednika naziva se kvazipupilarna supstitucija. I ova supstitucija je takođe zabranjena u našem pravu.

Ograničenja pri postavljanju nasljednika pod uslovom

U testamentarnom pravu uslov je klauzula u testamentu kojom zavještalac njegovo pravno dejstvo čini zavisnim od neke neizvjesne okolnosti, po pravilu buduće.

Ipak, ima slučajeva kada okolnost nije buduća jer se odigrala u prošlosti ili se odnosi na sadašnjost, ali je ipak za subjekte u pitanju neizvjesna, tzv. subjektivna neizvjesnost.Uslov u zavještanju utiče samo na pravno dejstvo njegove sadržine, odnosno dijela sadržine na koji se odnosi, a ne i na sam nastanak testamenta, kao pravnog akta koji već sam po sebi proizvodi određena pravna dejstva nezavisno od ostvarenja ili neostvarenja uslova. Da bi proizvodio pravna dejstava - uslov mora biti dopušten i moralan i moguć. Uslovi mogu biti:

- pozitivni - kod kojih se ostvarenje sastoji u nastupanju određenih okolnosti,

13.


- negativni - kod kojih se ostvarenje sastoji u nenastupanju predviđene okolnosti,

- odložni (suspenzivni) - koji odlažu dejstvo pravnog posla do vremenskog trenutka dok se uslov ne ispuni,

- raskidni (rezolutni) - raskidaju odnosno poništavaju dejstvo pravnog posla u trenutku ostvarenja,

- potestativni - kod kojih ostvarenje zavisi od volje lica u pitanju (od volje nasljednika ili legatora),

- kazualni – čije ispunjenje zavisi od nekog slučajnog događaja, prirodnog ali i od volje trećeg lica,

- mješoviti – čije ispunjenje zavisi kako od volje lica u pitanju, tako i od nekog događaja.

Lice određeno za nasljednika pod uslovom uglavnom mora prije svega da ispuni sve one opšte zahtjeve koje važe i za sve druge nasljednike: doživljavanje trenutka delacije, dostojnost, sposobnost za naslijeđivanje. Međutim, pored ovih opštih postoje i posebna pravila koja djeluju u slučaju postojanja uslova u zavještanju. Od tih specifičnosti treba prvo izdvojiti one koje se javljaju kao pravni odnos koji nastaju od trenutka delacije i traju do ispunjenja uslova ili njegovog definitivnog neispunjenja. Taj vremenski period naziva se u nauci pendencija uslova.

Kada je u pitanju odložni (suspenzivni) uslov, za vrijeme njegove pendencije zaostavština pripada zakonskim nasljednicima ostavioca, dakle (licima koja bi u konkretnom slučaju da nema zaostavštine, postala zakonski nasljednik).

Zakonski nasljednici ostavioca kojima je pripala zaostavština za vrijeme pendencije odložnog uslova imaju položaj prethodnog nasljednika -oni kao prethodni nasljednici mogu da upravljaju zaostavštinom, da je koriste, pribiraju plodove, odgovaraju za dugove ostavioca, i nijesu ovlašćeni da zaostavštinom raspolažu.

Da bi lice opterećeno odložnim uslovom postalo nasljednik potrebno je da pored trenutka delacije doživi i trenutak ispunjenja uslova. U slučaju da lice ne doživi ispunjenje, kao i u slučaju da se uslov ne ispuni, ako iz testamenta ne proizilazi šta drugo, prethodni nasljednik definitivno postaje nasljednik, univerzalni sukcesor u pravom smislu riječi. Lice opterećeno uslovom (čekalac) gubi sva prava koja su mu pripadala po osnovu prava čekanja. Ispunjenjem uslova, uslovno postavljeni nasljednik definitivno postaje univerzalni sukcesor. Uslovno postavljen nasljednik ispunjenjem uslova stiče pravo da dobije onaj položaj koji inače ima univerzalani sukcesor u trenutku delacije. To njegovo pravo djelimično je modifikovano. Prethodni nasljednik zadržava ubrane plodove za vrijeme pendencije uslova,

14.


njemu se priznaju učinjeni nužni troškovi na održavanju zaostavštine, zatim troškovi isplate ostaviočevih povjerilaca, ostaviočeve sahrane.

Kod raskidnog (rezolutivnog) uslova, za vrijeme njegove pendencije nasljednik ima položaj prethodnog nasljednika. Zaostavština se nalazi u državini uslovno postavljenog nasljednika i on je ovlašćen da njome upravlja, da se koristi i pribira plodove. On nema pravo da raspolaže imovinom, ima pravo na plodouživanje. Odgovara za dugove ostavioca. Nasljednik opterećen raskidnim uslovom mora da doživi trenutak delacije ostavioca, a ako ne doživi trenutak ostvarenja uslova onda definitivno prestaju sva ograničenja koja su postojala za vrijeme pendencije uslova.

Ograničenja pri postavljanju uslova rokom

Rok je određeni protek vremena ili određeni trenutak u vremenu za koji je vezan postanak ili prestanak nekog prava.

Rokova ima više vrsta:- odložni rok je onda kada od njegovog nastupanja zavisi postanak

nekog (nasljednog) prava, npr. postaće nasljednik protekom 5 godina od delacije,

- raskidni rok je onda kada od njegovog nastupanja prestaje pravo, npr. istekom roka od 5 godina od delacije jedno lice prestaje da bude nasljednik,

- izvjestan rok može se unaprijed izračunati jer je vezan za tačno određeni vremenski trenutak, zbog čega se naziva i prost, čist rok,

- složen (kombinovani) rok npr. postaće nasljednik kad napuni 21 godinu, ili biće nasljednik protekom godine dana pošto položi prvi ispit na fakultetu.

Ograničenja pri postavljanju nasljednika nalogom

Nalog ili teret je dodatna odredba u besplatnom pravnom poslu, kojom se sticaocu nalaže da ispuni neku prestaciju, ali tako da između obaveznog lica i korisnika naloga ne nastane obligacioni odnos. Kod nas nalog se smatra kao raskidni uslov.

Nalog stvara posrednu obavezu: testamentarni nasljednik ili legatar, postavljen je pod prećutnim uslovom da ispuni nalog i ako ga ne ispuni gubi pravo na nasljeđe. Kod naloga korisniku ne pripada pravo da sudskim putem zahtjeva prinudno ostvarenje u testamentu predviđenog naloga. Međutim, to ne znači da nalog nije pravna ustanova, da nije zaštićen sankcijom. Neka vrsta posebne sankcije ogleda se u sledećem: ukoliko

15.


nasljednik izvrši nalog nije ovlašćen da traži povraćaj ili naknadu. npr. na osnovu neosnovanog obogaćenja.

Za razliku od pravila kod uslova, ako nalog ne bude ispunjen tačno kako glasi, a opterećeni nasljednik za to ne snosi krivicu, već je nalog ispunio u datim okolnostima najpribližnije zavještaočevoj želji - smatra se da je nalog ispunjen. Samim tim opterećeni nasljednik ne gubi položaj nasljednika.

Raspolaganje u dozvoljene svrhe

U našem ZON-u izričito se dopušta tzv. raspolaganje u dozvoljene svrhe, određujući da zavještalac može testamentom narediti da se neka stvar ili pravo ili dio stvari ili cijela zaostavština upotrijebi za postizanje neke dozvoljene svrhe. Dozvoljena svrha je pravno pitanje tako da se konkretno raspolaganje mora sagledati kroz prizmu zakona, ustava i moralnih normi našeg društva. U teoriji se ovakva raspolaganja nazivaju nesamostalnim zadužbinama, a ponekad, naročito kada je pravno lice u pitanju koristi se izraz fiducijarna zadužbina.

Tumačenje zavještanja

Što se tiče tumačenja spornih odredaba ugovora, u našem pravu se predviđa upotreba tzv. objektivno-subjektivnog metoda. Zakon o obligacionim odnosima predviđa da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbe razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava.

Naši zakoni o nasljeđivanju predviđaju subjektivni metod tumačenja kao glavni i osnovni: odredbe testamenta treba tumačiti prema pravoj namjeri zavještaoca. Pravilo koje podrazumjeva subjektivni metod prije svega znači da se pri tumačenju spornih odredbi testamenta ne treba držati poslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati pravu namjeru zavještaoca. U slučaju da nije moguće pronaći pravu volju zavještaoca a u našem zakonu se predviđa.. da u slučaju sumnje treba se držati onoga što je najpovoljnije za zakonskog nasljednika ili za lice kome je testamentom naložena neka obaveza.

Pripadanje nasljedstva

16.


Kada zavještalac postavi jednog nasljednika i ne odredi njegov nasljedni dio, taj nasljednik nasljeđuje cijelu zaostavštinu (moj nasljednik biće Marko).

Ako zavještalac postavi jednog nasljednika i odredi njegov nasljedni dio, ostatak će naslijediti zakonski nasljednici.

Ako zavještalac postavi više nasljednika, a ne odredi njihove nasljedne djelove, oni će naslijediti na jednake djelove.

Ako zavještalac postavi više nasljednika i odredi im nasljedne djelove koji ne iscrpljuju cijelu zaostavštinu, ostatak će naslijediti zakonski nasljednici.

Kada zavještalac postavi nasljednike tako da jednima odredi nasljedne djelove, a drugima ne odredi, oni čiji dio nije određen nasljeđuju ostatak zaostavštine na jednake djelove.

U tzv. slučaju zavještaočevog preračunavanja kada ništa ne preostane nasljednicima čiji dio nije određen, dijelovi nasljednika sa određenim dijelom se srazmjerno smanjuju sve dok nasljednici s neodređenim dijelom ne dobiju dio koji je jednak dijelu nasljednika čiji je određeni dio najmanji.

Priraštaj kod zavještajnog nasljeđivanja

U slučaju da neki zavještajni nasljednik ne može ili neće da naslijedi ne primjenjuje se pravo predstavljanja već isključivo priraštaj.

Kada zavještalac postavi više nasljednika, a ne odredi njihove nasljedne djelove, dio nasljednika koji ne može ili neće da naslijedi, jednako prirasta ostalim postavljenim nasljednicima.

Ako je zavještalac odredio nasljedne djelove svim postavljenim nasljednicima, dio nasljednika koji ne može ili neće da naslijedi pripada zakonskim nasljednicima

U slučaju da zavještalac postavi više nasljednika, ali tako da jednima odredi nasljedne djelove a drugima ne odredi, dio nasljednika koji ne može ili neće da naslijedi jednako prirasta samo nasljednicima čiji djelovi nisu određeni.

Oblici zavještanja

Punovažan je samo onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim zakonom.

Pismeni i usmeni

17.


Jedan od uslova za punovažnost usmenog testamenta je nemogućnost sačinjavanja pismenog testamenta. Samo je izuzetni testament u usmenom obliku, dok su svi ostali u pismenom.

Privatni i javni oblici Za sačinjavanje testamenta u javnoj formi neophodno je učešće

određenog javnog organa koji na osnovu odgovarajućih javno-pravnih propisa vrši određenu vlast. Pri sačinjavanju privatnih testamenata ne učestvuju lica koja su nosioci javnih funkcija.

Redovni, vanredni i izuzetni obliciRedovni testamenti se mogu sačinjavati uvijek, u svim prilikama i u

svako doba. Važe neograničeno, a zahtjevi forme su brojni i strogi.Vanredni se preduzimaju samo u određenim okolnostima i važe

određeno vrijeme.Izuzetni se mogu sačinjavati samo u izuzetnim prilikama kada nije

moguće koristiti bilo koji drugi oblik zavještanja. Traju ograničeno.

Oblici zavještanja u Jugoslovenskom pravu

Naše pravo poznaje veliki broj formi u kojima se može izjaviti posljednja volja:

-svojeručni (odnosno olografski),-pismeni testament pred svjedocima (alografski),-sudski,-konzularni,-testament na brodu (brodski),-vojnički,-međunarodni,- usmeni odnosno izuzetni testament.

OlografskiZavještalac može svoju posljednju volju izraziti tako što će je svojom

rukom napisati i potpisati. Za njegovu punovažnost nije nužno da bude naznačen datum ili mjesto sastavljanja, mada bi bilo korisno da to bude učinjeno. Olografski testament nema svjedoka. U nedostatku datuma nije moguće utvrditi da li je zavještalac u vrijeme njegovog sačinjavanja imao aktivnu testamentarnu sposobnost. Ukoliko postoji više testamenata, odsustvo datuma po pravilu onemogućava utvrđivanje punovažnosti testamenta u materijalnom smislu. Forma je jednostavna i pristupačna. Omogućava najveću moguću privatnost. Pristupačnost ove forme ima i manu - moguće je naročito kod mlađih lica izvršiti nedopušten uticaj, u

18.


smislu mane volje, što bi bilo teško dokazati. Materijal na kome se sačinjava testament nije od značaja ali se mora voditi računa o okolnostima u kojima se zavještalac prilikom sastavljanja testamenta nalazio.

Pismeno zavještanje pred svjedocima (alografski)Alofrafski testament je redovni, pismeni i privatni oblik zavještanja

koje se sačinjava na taj način što će zavještalac unaprijed sačinjenu ispravu svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je sačinjeno pismeno pročitao i da je to njegova posljednja volja. Zahtjev da zavještalac izjavi da je sačinjeno zavještanje pročitao je novina u ZON-u Srbije iz 1995. godine. Zavještalac mora biti pismen. Punovažnost alografskog testamenta uslovljena je zavještaočevim svojeručnim potpisom. Nije dovoljno da ga zavještalac potpiše u prisustvu 2 svjedoka.

ZON Srbije iz 1974. godine i ZON Crne Gore zahtijevaju još da zavještalac u prisustvu dva svjedoka izjavi da je isprava koju potpisuje njegov testament.

Sudsko zavještanje Sudsko zavještanje je značajan oblik pismenog, redovnog i javnog

oblika zavještanja. U našem pravu sudski testament sastavlja isključivo sudija, po usmenom i neposrednom kazivanju samog zavještaoca. Testament može sastaviti sudija koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Prije pristupanja sastavljanju ostaviočeve posljednje volje sudija je dužan da utvrdi identitet zavještaoca, a to može učiniti na jedan od 3 načina:

1. Prvi način je da sudija koji sastavlja testament lično poznaje zavještaoca;

2. Drugi način je uvid u javnu ispravu sa fotografijom zavještaoca;3. Treći način – ako zavještalac nema ispravu sud će saslušati dva

svjedoka identiteta. Svjedoci identiteta moraju biti punoljetna ili emancipovana lica s tim da to mogu biti i srodnici zavještaoca, nasljednici i sl. odnosno svjedoci identiteta ne moraju ispunjavati posebne uslove koji su predviđeni za testamentarne svjedoke.

Sudija mora prethodno još jednu radnju da utvrdi tj. provjeri da li zavještalac ima odgovarajuću sposobnost za sastavljanje testamenta (tzv. aktivna zavještajna sposobnost).

Sudija je dužan da prije upuštanja u akt sastavljanja testamenta zavještaocu objasni smisao i posljedice njegovog sastavljanja, a u toku sačinjavanja je dužan da po službenoj dužnosti pazi da sadržina bude u okviru prinudnih propisa i morala. Ako zavještalac insistira na nekoj odredbi koja bi bila suprotna imperativnim propisima, javnom poretku i dobrim

19.


običajima sud će rješenjam odbiti sačinjavanje sudkog zavještanja. Na to rješenje zavještalac ima pravo žalbe.

Postupak kada je zavještalac u stanju da pročita i potpiše zavještanje

Sudija sastavlja testament po kazivanju zavještaoca i tako sačinjen zapisnik predaje zavještaocu. Zavještalac će zapisnik pročitati i pošto utvrdi da je to njegova posljednja volja - potpisuje ga.

Postupak kada zavještalac nije u stanju da pročita i potpiše zavještanje

Ukoliko zavještalac nije pismen, ali iz nekog razloga nije u stanju da pročita testament, ili ne može da se potpiše, onda se sastavljanje testamenta vrši u prisustvu dva testamentarna svjedoka čiji je identitet sudija utvrdio na jedan od tri načina. Ukoliko je zavještalac gluvonijem ili slijep, ili ne zna jezik suda onda sastavljanju sudskog testamenta mora prisustvovati i zakleti sudski tumač, a svjedoci u takvim slučajevima moraju biti lica koja se mogu sporazumjeti sa zavještaocem i sudom.

Konzularno zavještanjeKonzularno zavještanje je pismeni, redovni i javni oblik zavještanja

koje našem državljaninu u inostranstvu, po odredbama koje važe za sastavljanje sudskog testamenta sačinjava konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Jugoslavije koji vrši konzularne poslove. Može da ga koristi jugoslovenski državljanin koji se nađe u inostranstvu bez obzira na razloge i dužinu boravka.

Međunarodno zavještanjeMeđunarodno zavještanje je pismeni, redovni i javni oblik

zavještanja. Ovlašćena lica za postupanje prilikom sastavljanja međunarodnog zavještanja su sudija opštinskog suda i konzularni predstavnik naše zemlje u inostranstvu. Ovlašćena lica za sastavljanje međunarodnog testamenta su i organi koji su ovlašćeni za sastavljanje vanrednih testamenata, vojni starješina koji učestvuje u sastavljanju vojnog testamenta, kao i zapovjednik broda koji učestvuje u sastavljanju brodskog testamenta. Međunarodni testament mora biti sastavljen u pismenom obliku na bilo kom jeziku, napisan rukom ili na bilo koji drugi način. Zavještalac može svoju posljednju volju iskazati usmeno pred javnim organom koji će je zatim prenijeti u pismenu formu, a može donijeti unaprijed spreman tekst testamenta, s tim da sa njegovom sadržinom može ali ne mora upoznati službeno lice. U svakom slučaju zavještalac mora u prisustvu dva testamentarna svjedoka i lica koje je ovlašćeno za sačinjavanje zavještanja

20.


izjaviti da je sačinjeno pismeno njegovo zavještanje i da je upoznat sa njegovom sadržinom. Zavještalac nije dužan da sa sadržinom međunarodnog zavještanja upozna svjedoke niti ovlašćeno lice. Međunarodni testament je jedini oblik zavještanja koji mora imati datum. Datum sastavljanja je datum pod kojim ga je potpisalo ovlašćeno lice. Ništavost međunarodnog testamenta ne utiče na njegovu punovažnost kao testamenta drugog oblika.

Brodsko zavještanjeBrodsko zavještanje je pismeni, javni i vanredni oblik zavještanja

koje zavještaocu na brodu sačinjava zapovjednik broda po pravilima koja važe za sastavljanje sudskog zavještanja. Koristi se kada zavještalac izgubi vezu sa kopnom tako da ne može koristiti nijedan drugi javni oblik zavještanja od javnih - samo brodski ili međunarodni. Njegova punovažnost je vremenski ograničena. Po proteku 30 dana od povratka zavještaoca u svoju zemlju, ovaj testament gubi svoju važnost.

Vojno zavještanjeVojno zavještanje je pismeni, javni i vanredni oblik zavještanja koje

za vrijeme mobilizacije ili rata, na zahtjev zavještaoca koji je na vojnoj dužnosti, može sačiniti komandir čete ili drugi starješina tog ili višeg ranga ili neko drugi u prisustvu nekog od tih starješina, a po pravilima koja važe za sačinjavanje sudskog testamenta. Ulogu sudije ima vojni starješina određenog ranga. Ima ograničeno trajanje. Za prestanak njegove punovažnosti relevantne su dvije okolnosti: ukoliko se radi o ratu, vojni testament gubi važnost protekom roka od 60 dana od prestanka rata, tj. od opšte demobilizacije uslijed prestanka rata; ali ako je zavještalac demobilisan, posebno prije ili poslije opšte demobilizacije, onda njegov testament gubi važnost po isteku roka od 30 dana.

Usmeno zavještanjeUsmeno zavještanje je izuzetni i privatni oblik zavještanja.

Zavještalac može svoju posljednju volju usmeno izreći pred tri istovremeno prisutna testamentarna svjedoka, ako zbog izuzetnih prilika ne može sačiniti pismeno zavještanje. Razlika između ZON Srbije 1974. godine i ZON Crne Gore u odnosu na rješenje u ZON Srbije iz 1995. godine ogleda se u tome što je sada u Srbiji povećan broj testamentarnih svjedoka, tako da je za punovažnost usmenog testamenta potrebno, uz ostale uslove da zavještalac izjavi svoju posljednju volju pred tri istovremeno prisutna svjedoka. Svjedoci usmenog zavještanja moraju imati karakter testamenta svjedoka: ne moraju biti pismeni (moraju imati očuvano čulo sluha i razumjeti jezik na

21.


kome testator izjavljuje svoju volju). Neka lica i lica sa drugim nedostacima mogu biti svjedoci ove vrste testamenta ukoliko su u stanju da prenesu zavještaočevu posljednju volju.

Svi potomci i preci ostavioca, bez obzira na stepen srodstva kao i kolaterali do četvrtog stepena zaključno, građanski srodnici i to usvojenici zavještaoca i svi njihovi potomci kao i zavještaočev usvojilac ne mogu biti svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta. Bračni drug ostavioca i bračni drugovi svih navedenih lica ne mogu biti svjedoci usmenog testamenta. U Crnoj Gori dovoljno je prisustvo dva svjedoka što znači da njihov iskaz u pogledu bitnih pitanja mora biti u suštini podudaran.

SVJEDOCI U TESTAMENTARNOM PRAVU

Prije nego se pristupi sastavljanju testamenta, potrebno je utvrditi identitet zavještaoca, a to se u određenim slučajevima čini putem tzv. svjedoka identiteta. Za punovažnost najvećeg broja formi zavještanja neophodno je i učešće određenog broja testamentarnih svjedoka. Pravila koja uređuju mjesto, položaj i ulogu testamentarnih svjedoka u našem pravu odnosi se na čitav niz pitanja: ko može biti svjedok, kakve posebne kvalitete mora posjedovati u nekim slučajevima... Svjedovi u našem testamentarnom pravu mogu se javiti u fazi koja prethodi sačinjavanju zavještanja, zatim u trenutku njegovog sašinjavanja, kao i poslije smrti zavještaoca i to prilikom proglašenja njegovog testamenta. U prvom slučaju radi se o svjedocima identiteta, u drugom o zavještajnim svjedocima, a u trećem o svjedocima proglašenja testamenta.

Svjedoci identiteta

Javljaju se kod pojedinih formi zavještanja i to prije njihovog sačinjavanja. Kod javnih oblika posljednje izjave volje (kod sudskog, međunarodnog, konzularnog, brodskog i vojnog testamenta) službeno lice koje učestvuje u sastavljanju testamenta dužno je da prije nego što pristupi njegovom sastavljanju utvrdi identitet zavještaoca. Postoji samo jedan slučaj kada se kod javnih oblika testamenta prilikom utvrđivanja identiteta zavještaoca ne javljaju svjedoci. To je situacija kada službeno lice (sudija, konzularni predstavnik, zapovjednik broda, vojni starješina) poznaje zavještaoca lično. Ukoliko službeno lice ne poznaje zavještaoca onda su moguće sljedeće alternative:

1. Zavještalac posjeduje javnu ispravu sa fotografijom;

22.


2. Zavještalac ne posjeduje potrebnu ispravu kojom dokazuje svoj identitet.

Kada se radi o prvoj alternativi onda je dovoljan samo jedan svjedok koji će potvrditi njegov identitet, a u drugom slučaju njegov identitet moraju da posvjedoče dva svjedoka.

Za razliku od testamentarnih svjedoka – svjedoci identiteta ne moraju biti „nezainteresovani“ u odnosu na sadržinu zavještanja. Naprotiv, u ulozi svjedoka identiteta mogu se naći i srodnici zavještaoca (krvni, građanski...), a takođe i njihovi budući univerzalni ili singularni sukcesori. Svjedoci identiteta ne moraju biti pismeni pošto nisu u vezi sa sadržinom zavještanja. Svjedok identiteta može da se u istom predmetu pojavi i u svojstvu zavještajnog svjedoka, ali u tom slučaju mora ispuniti i posebne zahtjeve koji važe za zavještajne svjedoke.

Zavještajni svjedoci

Testamentarni svjedoci se ne javljaju samo kod jedne forme testamenata - kod olografskog testamenta. Testamentarni svjedoci su uvjek uslov punovažnosti - kod alografskog, međunarodnog i usmenog.

Zavještajni svjedoci kod alografskog zavještanjaAlografski testament je pismeni testament koji pred svjedocima može

sačiniti zavještalac koji zna da čita i piše i to na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući da je sačinjeno pismeno pročitao i da je to njegov testament.

Oba svjedoka moraju prisustvovati istovremeno činu potpisivanja testamenta od strane zavještaoca.

Moraju da čuju i razumiju zavještaočevu izjavu kojom on potvrđuje da je sačinjeno pismeno pročitao i da je to njegov testament.

Moraju se potpisati na zavještanju.Činu zavještaočevog potpisivanja moraju istovremeno da prisustvuju

oba testamentarna svjedoka. Potpis mora stajati na kraju testamenta.Izričito priznanje je pravilo. Testamentarni svjedoci kod alografskog

testamenta moraju pored opštih uslova – tzv. apsolutne podobnosti (punoljetstvo i poslovna sposobnost) da ispune i posebne : moraju biti pismeni, moraju znati jezik na kom je zavještalac izjavio da je to njegov testament.

Zavještajni svjedoci kod međunarodnog testamenta

23.


Da bi međunarodni testament bio punovažan, u njegovom sastavljanju moraju učestvovati dva testamentarna svjedoka. Prije samog sastavljanja sudija mora da utvrdi identitet zavještaoca i testamentarnih svjedoka, pri čemu se javlja i potreba učešća svjedoka identiteta.

Za razliku od alografskog, kod međunarodnog testamenta je dopušteno da zavještalac pred testamentarnim svjedocima (i sudijom) prizna svoj ranije stavljeni potpis. Takođe je za razliku od alografskog moguće da zavještalac iz nekog razloga ne može da se potpiše na testamentu i dužan je da saopšti razlog zbog koga nije u stanju da se potpiše. Moraju biti pismeni, znati jezik na kome je testator priznao potpis za svoj, naravno u slučaju da je testament potpisan bez prisustva testamentarnih svjedoka. Moraju imati očuvano čulo vida, a po pravilu i sluha.

Zavještajni svjedoci kod usmenog testamentaUsmeni testament je izuzetne forma zavještanja. Može se koristiti

samo u slučaju da zavještalac uslijed dejstva izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini bilo koji drugi testament, odnosno testament u pismenom obliku. Zavještalac koji koristi ovu formu, svoju izjavu mora učiniti pred najmanje tri svjedoka u Srbiji, odnosno dva u CG. Treba da budu apsolutno i relativno podobni. Moraju biti istovremeni prisutni u trenutku kada zavještalac u prilikama koje onemogućavaju upotrebu druge zavještajne forme, izjavljuje svoju posljednju volju. Testamentarni svjedoci kod usmenog zavještanja ne mogu primiti po bilo kom osnovu iz testamenta nikakvu korist.

Ostavljanje putem usmenog testamenta nekih koristi za testamentarne svjedoke ili njihove bračne drugove, pretke, potomke ili pobočne srodnike do četvrtog stepena kao i bračne drugove svih ovih lica, povlači ništavost takvih odredaba.

Testamentarni svjedoci kod usmenog zavještanja imaju za razliku od svih drugih svjedoka i jednu posebnu dužnost. Svjedoci usmenog zavještanja su dužni da bez odlaganja izjavu zavještaoca zapišu i da je što prije dostave sudu, ili da je usmeno ponove pred sudom iznoseći kada, gdje i u kojim prilikama je zavještalac dao izjavu posljednje volje. Ukoliko ne bi blagovremeno udovoljili ovoj obavezi, testamentarni svjedoci rizikuju da postanu dužnici naknade štete koja bi eventualno pogodila nekog od nasljednika. Nesavjesnost testamentarnog svjedoka ne može uticati na punovažnost usmenog testamenta.

Zavještajni svjedoci kod sudskog zavještanja

24.


Kod sudskog zavještanja kao i kod ostalih testamenata koji se sastavljaju po pravilima za sačinjavanje sudskog testamenta (konzularni, brodski i vojni testament) testamentarni svjedoci, po pravilu nijesu potrebni. Ipak, u određenim okolnostima i kod ovih testamentarnih formi neophodno je učešće zavještajnih svjedoka.

Sudski testament sastavlja prema kazivanju zavještaoca sudija. Učešće testamentarnih svjedoka kod ovog oblika zavještanja zavisi od činjenice da li testator može samostalno da pročita testament koji mu je sudija sastavio, kao i od okolnosti da li može da se potpiše. U slučaju kad je zavještalac u stanju da pročita i potpiše testament koji mu je sudija po njegovom kazivanju sastavio - nijesu potrebni testamentarni svjedoci. U slučaju kada je obavezno učešće testamentarnih svjedoka kod sudskog testamenta, oni predstavljaju element njegove forme i nazivaju se solemnitetnim svjedocima, za razliku od svjedoka identiteta koji nemaju takav karakter. Povreda prvih pravila vodi ništavosti testamenta, dok povreda pravila koji uređuju položaj svjedoka identiteta, otvaraju mogućnost dokazivanja zavještaočevog identiteta drugim dokaznim sredstvima. Za razliku od svjedoka identiteta, testamentarni svjedoci ne moraju poznavati zavještaoca. Testamentarni svjedoci kod sudskog testamenta, suprotno od svjedoka kod alografskog testamenta, moraju biti upoznati sa sadržinom testamenta. Moraju biti pismeni, dok svjedoci identiteta ne moraju.

Podobnost zavještajnih svjedoka

Podobnost zavještajnih svjedoka je jedan od uslova za punovažnost zavještanja kod koga se zahtijeva njihovo učešće. Negativno izraženo: testamentarni svjedoci ne smiju biti nepodobni za tu funkciju.

Nepodobnost testamentarnih svjedoka javlja se u dva oblika: - apsolutna nepodobnost,- relativna nepodobnost.Apsolutna nepodobnost testamentarnih svjedoka znači da izvjesna

lica ne mogu biti testamentarni svjedoci bez obzira na vrstu i karakter odnosa prema zavještaocu.

Apsolutna nepodobnost može biti: opšta (generalna) i posebna (specijalna).

Opšta se odnosi na nepunoljetna lica i na lica koja nemaju poslovnu sposobnost.

Posebna se javlja kod pojedinih formi testamenta:1. Kod sudskog testamenta i njemu upodobljenih oblika zavještanja,

dakle kod konzularnog, brodskog i vojnog, svjedoci ne mogu biti lica koja

25.


su nepismena kao ni lica koja ne vladaju jezikom na kome je sastavljen testament.

2. Slično je i kod međunarodnog zavještanja, s tim da kod tzv. tajnog Međunarodnog zavještanja svjedoci moraju znati samo jezik na kome je zavještalac priznao svoj testament.

3. Kod alografskog - svjedoci moraju biti pismeni i moraju znati i čitati i pisati jezikom na kome je zavještalac priznao testament za svoj.

4. Kod usmenog svjedoci ne moraju biti pismeni ali moraju znati jezik na kome je zavještalac izjavio posljednju volju.

Relativna nepodobnost zavještajnih svjedoka ima za cilj da očuva jednu od bitnih osobina testamenta - njegovu jednostranost. Smisao ovog ograničenja je otklanjanje mogućnosti nedopuštenog uticaja na volju zavještaoca. Ova vrsta nepodobnosti treba da onemogući da svjedoci postanu lica koja bi to svojstvo mogla zloupotrijebiti. U svim našim zakonima o naslijeđivanju, lica koja zbog određenog srodničkog odnosa sa zavještaocem ne mogu biti testamentarni svjedoci u konkretnom slučaju, navedene su sistemom enumeracije. To su:

1. Potomci zavještaoca, njegovi usvojenici i njihovi potomci;2. Preci zavještaoca i njihovi usvojioci;3. Pobočni srodnici zavještaoca do četvrtog stepena srodstva

zaključno;4. Bračni drugovi svih navedenih lica kao i bračni drug zavještaoca.

Opozivanje testamenta

Opozivanje testamenta znači oduzimanje važnosti jednom punovažnom testamentu od strane samog zavještaoca. Testament se može uvijek opozvati, sve dok zavještalac ima aktivnu testamentarnu sposobnost. Opozivanje može biti u formi zavještanja (formalno) ali, za razliku od sačinjavanja testamenta, može biti i neformalno.

Formalno opozivanje znači da se testament može opozvati u istoj formi ili u nekoj drugoj formi zavještanja.

Formalno opozivanje može biti izrično ili prećutno.Izrično je u slučaju kada zavještalac sastavi testament koji sadrži

odredbu kojom opoziva onaj raniji ili sve svoje testamente.Prećutno opozivanje postoji kada zavještalac sačini najmanje dva

testamenta, ali se oni razlikuju u smislu sukoba sadržine - npr. u kasnijem testamentu se drugo lice postavlja za univerzalnig sukcesora, ili se umjesto jednog nasljednika u novom testamentu određuju dva i sl. U takvim

26.


slučajevima važi pravilo da kasniji testament ukida raniji, u mjeri u kojoj se razlikuje njihova sadržina.

Neformalno opozivanje takođe može biti dvojako: izrično i prećutno.

Izrično je u slučaju kada zavještalac uništi testament i to u namjeri opozivanja. Uništenje se može izvršiti različitim materijalnim radnjama: cijepanjem, spaljivanjem, precrtavanjem, pisanjem preko testamenta i sl.

Prećutno neformalno opozivanje podrazumijeva da je po srijedi isporuka (legat) i da je zavještalac za života raspolagao legiranom stvari. Mora biti isporuka, tj. opozivanje treba da obuhvati tačno određeno pravo jer univerzalni sukcesori stiču ona prava koja se zateknu u imovini zavještaoca u trenutku delacije, tako da, ukoliko je zavještalac za života raspolagao dijelom svoje imovine, ne može biti riječi o opozivanju testamenta.

27.

nasledno pravo ii kolokvijum

Documents