narodne novine ponedjeljak, 19. sijeČnja...

of 80/80
STRANICA 8 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. NARODNE NOVINE SLUŽBENI LIST REPUBLIKE HRVATSKE kojeg zastupa Radan Kovač, odvjetnik iz Osijeka; Tihomir Valentić, kojeg zastupa Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba i Zdravko Dragić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2015. jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavne tužbe se djelomično usvajaju. II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak. III. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske dužan je obrazložiti svoja stajališta o primjeni Dopunskog protokola II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarod- nih oružanih sukoba (Ženeva, 8. lipnja 1977.) i na događaje poslije 8. listopada 1991. te o drugim pravnim pitanjima u vezi s karakterom oružanog sukoba na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991., koja su naznačena u točkama 116. i 116.1., točkama od 120. do 122., točkama od 124. do 128. i točkama od 131. do 134. obrazloženja ove odluke. IV. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske također je dužan ocijeniti postoje li povrede sljedećih prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovo- ri« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.): – prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) stranaka u postupku, uključujući pravo na kontradiktorni postupak, u slučaju opisanom u točkama od 136. do 139. obrazloženja ove odluke; – prava na obrazloženu sudsku odluku u slučaju opisanom u točkama od 140. do 147. obrazloženja ove odluke; – prava na djelotvorno pravno sredstvo u slučaju opisanom u točkama od 148. do 173. obrazloženja ove odluke; – prava na branitelja u slučaju opisanom u točkama od 174. do 212. obrazloženja ove odluke. V. Ustavne tužbe odbijaju se u dijelovima koji nisu obuhvaćeni točkama III. i IV. ove izreke. VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Ustavne tužbe podnositelja Branimira Glavaša, Ivice Kr- njaka, Gordane Getoš Magdić, Dine Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića podnesene su protiv: – presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. (u daljnjem tekstu: presuda Vrhovnog suda ili dru- gostupanjska presuda), i – presude Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 8. svib- nja 2009. (u daljnjem tekstu: presuda Županijskog suda u Zagrebu ili prvostupanjska presuda). 2. S obzirom na prigovore iznesene u navedenim ustavnim tužbama i dopunama te na činjenicu da su svi podnositelji osporili istu presudu i da svi podnositelji predlažu usvajanje njihovih ustav- nih tužbi i ukidanje osporenih presuda nadležnih sudova, navedenih u točki 1. (kad se u tekstu upućuje na točke, pretežito na način: »(v. točku XY.)«, riječ je o točkama obrazloženja ove odluke), Ustavni sud odlučio je ustavne tužbe svih podnositelja ispitati u objedinje- nom ustavnosudskom postupku i o njima donijeti jednu odluku. U ovoj je odluci Ustavni sud slijedio red optuženja podnositelja iz kaznenog postupka, bez obzira na redni broj ustavnosudskog pred- OPĆINA ŠTEFANJE 120 Na temelju članka 30., 30a. i 95. Zakona o financiranju jedin- ca lokalne i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine« broj 117/93, 69/97., 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07 Odluka USRH, 73/08 i 25/12) i članka 32. Statuta Općine Štefanje, (»Službeni vjesnik Općine Štefanje« broj 3/13 i 5/13), Općinsko vijeće Općine Štefanje na sjednici održanoj 22. prosinca 2014. godine, donosi ODLUKU O PRIREZU POREZU NA DOHODAK Članak 1. Ovom Odlukom utvrđuju se obveznici, stopa, te način obračuna i plaćanja prireza porezu na dohodak koji su vlastiti izvori prihoda Proračuna Općine Štefanje. Članak 2. Prirez porezu na dohodak plaća se po stopi od 10%. Članak 3. Obveznici prireza porezu na dohodak su svi obveznici poreza na dohodak s prebivalištem ili boravištem na području Općine Šte- fanje, a obveznici su poreza na dohodak prema Zakonu o porezu na dohodak. Članak 4. Osnovica prireza porezu na dohodak iz članka 3. ove Odluke je utvrđen porez na dohodak. Članak 5. Poslove u vezi s utvrđivanjem i naplatom prireza porezu na dohodak obavlja Ministarstvo financija, Porezna uprava Bjelovar, Ispostava Čazma. Članak 6. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave u »Službenom vjesniku Općine Štefanje« a primjenjuje se od 1. siječ- nja 2015. godine. Klasa: 410-01/14-01/05 Urbroj: 2110/03-01-14-1 Štefanje, 22. prosinca 2014. Predsjednik Vijeća Marijan Markovinović, v. r. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE 121 Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jasna Omejec, pred- sjednica, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji su ustavnim tužbama pokrenuli: Branimir Glavaš, osobno i zastupan po Draženu Matijeviću, odvjet- niku iz Osijeka, Višnji Drenški Lasan, odvjetnici iz Zagreba i Veljku Miljeviću, odvjetniku iz Zagreba; Ivica Krnjak, osobno i zastupan po Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Osijeka; Gordana Getoš Mag- dić, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik iz Vinkovaca; Dino Kontić,

Post on 29-Jan-2021

0 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • STRANICA 8 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    kojeg zastupa Radan Kovač, odvjetnik iz Osijeka; Tihomir Valentić, kojeg zastupa Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba i Zdravko Dragić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2015. jednoglasno je donio

    ODLUKUI. Ustavne tužbe se djelomično usvajaju.II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

    I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

    III. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske dužan je obrazložiti svoja stajališta o primjeni Dopunskog protokola II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarod-nih oružanih sukoba (Ženeva, 8. lipnja 1977.) i na događaje poslije 8. listopada 1991. te o drugim pravnim pitanjima u vezi s karakterom oružanog sukoba na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991., koja su naznačena u točkama 116. i 116.1., točkama od 120. do 122., točkama od 124. do 128. i točkama od 131. do 134. obrazloženja ove odluke.

    IV. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike Hrvatske također je dužan ocijeniti postoje li povrede sljedećih prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovo-ri« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.):

    – prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) stranaka u postupku, uključujući pravo na kontradiktorni postupak, u slučaju opisanom u točkama od 136. do 139. obrazloženja ove odluke;

    – prava na obrazloženu sudsku odluku u slučaju opisanom u točkama od 140. do 147. obrazloženja ove odluke;

    – prava na djelotvorno pravno sredstvo u slučaju opisanom u točkama od 148. do 173. obrazloženja ove odluke;

    – prava na branitelja u slučaju opisanom u točkama od 174. do 212. obrazloženja ove odluke.

    V. Ustavne tužbe odbijaju se u dijelovima koji nisu obuhvaćeni točkama III. i IV. ove izreke.

    VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.O b r a z l o ž e n j e

    I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM1. Ustavne tužbe podnositelja Branimira Glavaša, Ivice Kr-njaka, Gordane Getoš Magdić, Dine Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića podnesene su protiv:– presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. (u daljnjem tekstu: presuda Vrhovnog suda ili dru-gostupanjska presuda), i– presude Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 8. svib-nja 2009. (u daljnjem tekstu: presuda Županijskog suda u Zagrebu ili prvostupanjska presuda).2. S obzirom na prigovore iznesene u navedenim ustavnim tužbama i dopunama te na činjenicu da su svi podnositelji osporili istu presudu i da svi podnositelji predlažu usvajanje njihovih ustav-nih tužbi i ukidanje osporenih presuda nadležnih sudova, navedenih u točki 1. (kad se u tekstu upućuje na točke, pretežito na način: »(v. točku XY.)«, riječ je o točkama obrazloženja ove odluke), Ustavni sud odlučio je ustavne tužbe svih podnositelja ispitati u objedinje-nom ustavnosudskom postupku i o njima donijeti jednu odluku.U ovoj je odluci Ustavni sud slijedio red optuženja podnositelja iz kaznenog postupka, bez obzira na redni broj ustavnosudskog pred-

    OPĆINA ŠTEFANJE 120

    Na temelju članka 30., 30a. i 95. Zakona o fi nanciranju jedin-ca lokalne i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine« broj 117/93, 69/97., 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07 Odluka USRH, 73/08 i 25/12) i članka 32. Statuta Općine Štefanje, (»Službeni vjesnik Općine Štefanje« broj 3/13 i 5/13), Općinsko vijeće Općine Štefanje na sjednici održanoj 22. prosinca 2014. godine, donosi

    ODLUKUO PRIREZU POREZU NA DOHODAK

    Članak 1.Ovom Odlukom utvrđuju se obveznici, stopa, te način obračuna

    i plaćanja prireza porezu na dohodak koji su vlastiti izvori prihoda Proračuna Općine Štefanje.

    Članak 2.Prirez porezu na dohodak plaća se po stopi od 10%.

    Članak 3.Obveznici prireza porezu na dohodak su svi obveznici poreza

    na dohodak s prebivalištem ili boravištem na području Općine Šte-fanje, a obveznici su poreza na dohodak prema Zakonu o porezu na dohodak.

    Članak 4.Osnovica prireza porezu na dohodak iz članka 3. ove Odluke je

    utvrđen porez na dohodak.

    Članak 5.Poslove u vezi s utvrđivanjem i naplatom prireza porezu na

    dohodak obavlja Ministarstvo fi nancija, Porezna uprava Bjelovar, Ispostava Čazma.

    Članak 6.Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave u

    »Službenom vjesniku Općine Štefanje« a primjenjuje se od 1. siječ-nja 2015. godine.

    Klasa: 410-01/14-01/05Urbroj: 2110/03-01-14-1Štefanje, 22. prosinca 2014.

    Predsjednik VijećaMarijan Markovinović, v. r.

    USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

    121 Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jasna Omejec, pred-

    sjednica, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji su ustavnim tužbama pokrenuli: Branimir Glavaš, osobno i zastupan po Draženu Matijeviću, odvjet-niku iz Osijeka, Višnji Drenški Lasan, odvjetnici iz Zagreba i Veljku Miljeviću, odvjetniku iz Zagreba; Ivica Krnjak, osobno i zastupan po Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Osijeka; Gordana Getoš Mag-dić, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik iz Vinkovaca; Dino Kontić,

    mtomicicRectangle

  • PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 9 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    Republike Hrvatske, Ustavni sud smatrao je relevantnim ispitati nje-govu sudsku praksu i u vezi s pojedinim pitanjima procesne naravi koja su se pojavila u ovom ustavnosudskom postupku.5.2. U svrhu ovog postupka, tijekom 2012., 2013. i 2014. godine izrađeni su i posebni stručni elaborati o zapovjednoj odgovornosti počinitelja ratnih zločina, o primjenjivosti međunarodnog huma-nitarnog prava u nemeđunarodnim oružanim sukobima i o načelu benefi cium cohaesionis u kaznenom i ustavnosudskom postupku.6. Sudac dr. sc. Mato Arlović izuzeo se od raspravljanja i od-lučivanja u ovim predmetima.

    A. PODACI O USTAVNIM TUŽBAMA PODNOSITELJA

    1) Podnositelj Branimir Glavaš (prvookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

    U-III-4301/2010)7. Branimir Glavaš (u daljnjem tekstu: podnositelj Glavaš) iz Drinovaca, Republika Bosna i Hercegovina, podnio je četiri ustavne tužbe, i to tri ustavne tužbe po svojim odvjetnicima i jednu osobno, kako slijedi:– po odvjetniku Draženu Matijeviću, 3. rujna 2010.,– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 14. rujna 2010., uz prijedlog za primjenu članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona,– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 14. rujna 2010. i– osobno, 14. rujna 2010., uz prijedlog za primjenu članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona.7.1. Podnositelj Glavaš podnio je četiri dopune ustavne tužbe:– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 14. rujna 2010.,– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 15. rujna 2010., u vezi s pri-mjenom članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona,– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 19. studenoga 2010. i– osobno, 1. prosinca 2010.7.2. Podnositelj Glavaš poslao je Ustavnom sudu jedanaest po-žurnica:– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 2. kolovoza 2012.,– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 12. rujna 2012.,– osobno, 2. listopada 2012.,– osobno, 25. siječnja 2013.,– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 18. lipnja 2013.,– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 24. listopada 2013.,– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 31. listopada 2013. i– osobno, 9. prosinca 2013.,– po odvjetniku Draženu Matijeviću, 3. studenoga 2014.,– osobno, 8. prosinca 2014., i– osobno 11. prosinca 2014.Za pravnu narav požurnica koje tijekom postupka podnositelji upu-ćuju Ustavnom sudu v. točku 7. obrazloženja odluke i rješenja broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014. (»Narodne novine« broj 142/14.).7.3. Podnositelj Glavaš istaknuo je povrede ustavnih prava za-jamčenih člancima 14. stavkom 2., 18. stavkom 1., 26., 28., 29. stav-cima 1., 2. alineje 3., 4. i 6. i 4., te člankom 31. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), kao i povrede članaka 3., 5. stavka 2., 118. stavka 3. i 119. stavka 2. Ustava, te povrede prava zajamčenih člankom 6. stavcima 1., 2. i 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj

    meta. Radi zaštite identiteta zaštićenih svjedoka, u ovoj odluci navo-de se njihova kodna imena, iako su ta imena navedena u ustavnim tužbama. Ustavni sud primjećuje da se u osporenim presudama pojam »zaštićeni svjedok« i pojam »ugroženi svjedok« koriste kao sinonimi, iako oni to nisu. Stoga se Ustavni sud u ovoj odluci koristi pojmom »zaštićeni svjedok« jer je u konkretnom kaznenom pred-metu, koji se ovdje razmatra, bila riječ o takvim svjedocima.3. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustav-nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud pribavio je spis Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07, koji sadržava ukupno 11.262 lista u 56 tomova. Dodatno, spisi Ustavnog suda u svih šest predmeta sadržavaju preko 1.600 listova.4. Riječ je o iznimno složenom kaznenom predmetu u kojem je osuđeno ukupno šest osoba, ovdje podnositelja ustavnih tužbi. Razdoblje počinjenja inkriminiranih djela proteže se od sredine srp-nja do kraja prosinca 1991., pri čemu je petero podnositelja osuđeno samo za kazneno djelo počinjeno tijekom studenoga i prosinca 1991. (stoga ga Ustavni sud u ovom postupku naziva: slučaj »Zima/91« – v. točke 37. i dalje), dok je jedan podnositelj (Branimir Glavaš) uz to osuđen i za kazneno djelo počinjeno u srpnju i kolovozu 1991. (stoga ga Ustavni sud u ovom postupku naziva: slučaj »Ljeto/91« – v. točke 25. i dalje), pri čemu je Vrhovni sud oba slučaja kvalifi cirao kao jedno produljeno kazneno djelo tog podnositelja.4.1. Priroda i složenost predmeta zahtijevali su, prema zaključku nadležnog sudskog vijeća koje je o njemu raspravljalo 3. listopada 2012., odlučivanje na sjednici Ustavnog suda zbog šireg značaja. Bu-dući da je riječ o iznimno opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca-izvjestitelja, angažirao radnu skupinu od više ustavnosudskih savjetnika, a na njegovoj su obradi surađivali i viši ustavnosudski savjetnici iz Centra za evidenciju i dokumentaciju Ustavnog suda. Tijekom obrade pred-meta, radna skupina održala je više od 30 radnih sastanaka. Predmet je sukcesivno bio na dnevnom redu nekoliko stručnih sastanaka (16. listopada 2012., 10. rujna 2013. i 10. lipnja 2014.), održano je i više tematskih kolegija sudaca na kojima je ovaj predmet bio jedina od-nosno glavna točka dnevnog reda (1. srpnja 2013., 27. siječnja 2014., 13. listopada 2014., 7. siječnja 2015., 8. siječnja 2015., 9. siječnja 2015. i 10. siječnja 2015.).5. U ovom se ustavnosudskom predmetu otvorilo više bitnih ustavnopravnih pitanja, među kojima i takva koja su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put, a koja su ocijenjena presudnima za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i držav-nopravnog temelja Republike Hrvatske. To se posebno odnosi na pitanje sudske prakse redovnih sudova u vezi s kvalifi kacijom ka-raktera oružanog sukoba na području Republike Hrvatske s obzirom na datum kada je država sljednica (Republika Hrvatska) zamijenila državu prethodnicu (bivšu Socijalističku Federativnu Republiku Ju-goslaviju, u daljnjem tekstu: SFRJ) u odgovornosti za međunarodne odnose na njezinom području, i s tim povezanim postupanjem Vr-hovnog suda kao najvišeg suda u zemlji.5.1. Tijekom postupka razmotrena je i relevantna sudska praksa Međunarodnog suda za kazneni progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), presude kojega su u pogledu kaznenog djela i kaznene odgovornosti obvezujuće za Republiku Hrvatsku na temelju članka 31. stavka 2. Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 19. travnja 1996. (»Narodne novine« broj 32/96.). Uvažavajući važnost tog suda za pravnu povijest

  • STRANICA 10 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    10.1. Podnositelj je Ustavnom sudu 20. rujna 2012., po odvjetniku Radanu Kovaču, podnio požurnicu i dostavio dopunu dokumentaci-je.

    5) Podnositelj Tihomir Valentić (šestookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

    U-III-43762010)11. Ustavnu tužbu podnio je Tihomir Valentić (u daljnjem tek-stu: podnositelj Valentić) iz Tenje, kojeg zastupa Jadranka Sloković, odvjetnica u Zagrebu.Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo da su mu osporenim presuda-ma povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.

    6) Podnositelj Zdravko Dragić (sedmookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

    U-III-4236/2010)12. Zdravko Dragić (u daljnjem tekstu: podnositelj Dragić) iz Osijeka podnio je ustavnu tužbu osobno, 27. kolovoza 2010., iz Ka-znionice u Lepoglavi.Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.

    II. TEMELJNI PODACI O SUDSKOM PREDMETU

    1) Opis kaznenih djela za koja su podnositelji osuđeni13. Kazneni postupak koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku vođen je protiv svih podnositelja zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispr., 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96.; u daljnjem tekstu: OK-ZRH), koji je naveden u točki 95.14. U konkretnom predmetu riječ je o dvama događajima, koji uključuju nezakonita pritvaranja, mučenja i ubojstva civilnih osoba, poglavito srpske nacionalnosti, u Gradu Osijeku od sredine srpnja do kraja prosinca 1991., za koje su podnositelji proglašeni krivima po zapovjednoj odgovornosti (podnositelj Glavaš), po zapovjednoj i po odgovornosti za neposredno izvršenje djela (podnositeljica Getoš Magdić i podnositelj Krnjak), odnosno po odgovornosti za nepo-sredno izvršenje djela (ostali podnositelji).14.1. Prva skupina događaja obuhvaća zbivanja 12. srpnja 1991. i 31. kolovoza 1991. Kolokvijalni naziv tog slučaja (»Garaža«) potječe od mjesta stradavanja oštećenika Čedomira Vučkovića u garaži u dvorištu Sekretarijata za narodnu obranu (bivše) općine Osijek (u daljnjem tekstu: SNO). Radi pravne relevantnosti vremena kad je počinjen i neprimjerenosti kolokvijalnog naziva u odnosu na žrtve tog zločina, u ovom se ustavnosudskom predmetu taj slučaj naziva: »Ljeto/91«.Za te je događaje optužen i osuđen samo podnositelj Glavaš na te-melju de facto zapovjedne odgovornosti. Ostali podnositelji ustavnih tužbi nisu povezani s tim događajima.14.2. Druga skupina događaja kolokvijalno se naziva »Selotejp« po tome što su pronađenim žrtvama usta odnosno ruke bile oblije-pljene ljepljivom trakom smeđe boje (»selotejpom«). Radi pravne re-levantnosti vremena kad je počinjen i neprimjerenosti kolokvijalnog naziva u odnosu na žrtve tog zločina, u ovom se ustavnosudskom predmetu taj slučaj naziva: »Zima/91«.

    18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u dalj-njem tekstu: Konvencija).Podnositelj Glavaš prigovorio je da su u odnosu na podnositeljicu Gordanu Getoš Magdić povrijeđena ustavna prava zajamčena član-cima 22. i 24. Ustava te pravo zajamčeno člankom 5. Konvencije, a da se to odrazilo i na njegovu pravnu situaciju.7.4. Podnositelj Glavaš podnio je prijedlog za odgodu ovrhe, odnosno privremenu odgodu pravnih učinaka presude na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona. Taj je prijedlog ponovio i u dopuni ustavne tužbe od 15. rujna 2010.

    2) Podnositelj Ivica Krnjak (drugookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj:

    U-III-4273/2010)8. Podnositelj Ivica Krnjak (u daljnjem tekstu: podnositelj Kr-njak) iz Osijeka, kojeg zastupa Domagoj Rešetar, odvjetnik iz Osije-ka, podnio je dvije ustavne tužbe:– osobno iz Zatvorske bolnice u Zagrebu, 1. rujna 2010.,– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 1. listopada 2010.8.1. Podnositelj Krnjak je podnio i tri dopune ustavnih tužbi:– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 7. listopada 2010.,– osobno iz Zatvora u Požegi, 21. ožujka 2011.,– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 11. srpnja 2011.8.2. U osobno podnesenoj ustavnoj tužbi podnositelj Krnjak tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava za-jamčena člancima 8., 16., 17., 18., 20., 23., 38., 62. i 63. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelj Krnjak ističe i povre-du prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava.U ustavnoj tužbi koju je u njegovo ime podnio Domagoj Rešetar, od-vjetnik iz Osijeka, podnositelj Krnjak je naveo da su mu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 22., 29., 58. i 69. Ustava, a pozvao se i na povredu članaka 3., 5. i 14. stavka 1. Ustava.U obje ustavne tužbe podnositelj Krnjak analizira izvedene dokaze i procjenjuje ih, odnosno bavi se činjeničnim pitanjima osporenih presuda.

    3) Podnositeljica Gordana Getoš Magdić (trećeokrivljenica u kaznenom postupku, ustavnosudski

    predmet broj: U-III-4295/2010)9. Ustavnu tužbu podnijela je Gordana Getoš Magdić (u dalj-njem tekstu: podnositeljica Getoš Magdić) iz Osijeka, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik u Vinkovcima.Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2., 22., 24. stavkom 2., 29. stavci-ma 1., 2. i 3. i člankom 35., te povredu članka 117. stavka 3. (115. stavak 3.) Ustava.

    4) Podnositelj Dino Kontić (petookrivljenik u kaznenom postupku, ustavnosudski predmet broj: U-III-4150/2010)

    10. Ustavnu tužbu podnio je Dino Kontić (u daljnjem tekstu: podnositelj Kontić) iz Osijeka, kojeg zastupa Radan Kovač, odvjetnik u Osijeku.Podnositelj je naveo da su sudovi osporenim presudama povrijedi-li njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava i »ustavne obveze iz članka 117. stavka 3. Ustava« (članak 115. stavak 3.), te istaknuo povrede prava zajamčenih član-cima 6. stavkom 1. i 7. stavkom 1. Konvencije.

  • PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 11 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    U ovom se dijelu odluke (dio II.), u poglavljima A, B. i C., navode samo izreke i dijelovi osporenih presuda koji su relevantni za ra-zjašnjenje činjenica i okolnosti inkriminiranih događaja, kao i za kaznenu odgovornost podnositelja za te događaje. U dijelovima III. i IV. obrazloženja ove odluke, na odgovarajućim mjestima, detaljnije se navode dijelovi obrazloženja osporenih presuda koji su relevantni za ocjenu o povredama pojedinih ustavnih prava koja ističu podno-sitelji u svojim ustavnim tužbama.17. Županijski sud u Zagrebu u obrazloženju svoje presude za IV. Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. koristi kraticu »Konvencija«. Ustavni sud je u ovoj odluci skraćeno naziva: IV. Ženevska konvencija. Kraticom »Konvencija« u ovoj se odluci označava Konvencija za zaštitu ljud-skih prava i temeljnih sloboda (v. točku 7.3.).Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u ovoj se odluci skra-ćeno naziva: Dopunski protokol I.Dopunski protokol uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđu-narodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. u ovoj se odluci skra-ćeno naziva: Dopunski protokol II.Za relevantne podatke o Ženevskim konvencijama iz 1949. upućuje se na točke 90.1. i 90.2.18. U nastavku se prikazuju činjenice i okolnosti slučajeva te izreke i relevantni dijelovi presuda nadležnih sudova vezani uz te činjenice i okolnosti, zasebno za slučaj »Ljeto/91« i zasebno za slučaj »Zima/91«.

    A. SLUČAJ »LJETO/91« (SRPANJ/KOLOVOZ 1991.)

    1) O Zaštitnoj četi19. Za razumijevanje slučaja »Ljeto/91« potrebno je, prije izno-šenja činjenica i okolnosti slučaja, razjasniti osnivanje i djelovanje vojne postrojbe zvane »Zaštitna četa«, kao i de facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad tom postrojbom, kako su to utvrdili nadležni sudovi.Naime, slučaj »Ljeto/91« obuhvaća nezakonita postupanja prema oštećenicima Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću, koja su počinili pripadnici Zaštitne čete kao vojne formacije. S druge strane, podno-sitelj Branimir Glavaš bio je u inkriminiranom razdoblju (srpanj/ko-lovoz 1991.) sekretar SNO-a, što je bila civilna, a ne vojna funkcija. Međutim, nadležni su sudovi utvrdili da su pripadnici Zaštitne čete bili stvarno podređeni podnositelju Glavašu, kao de facto zapovjed-niku te postrojbe, i da su nezakonite radnje počinili uz njegovo zna-nje i propust da te radnje spriječi. Navedena zlodjela počinjena su u kompleksu zgrada, odnosno dvorišta i pomoćnih prostorija, koje je u to vrijeme koristio SNO (na čijem je čelu, kao što je prethodno rečeno, u inkriminiranom razdoblju bio podnositelj, kao sekretar SNO-a).

    1.1. Stajališta Županijskog suda u Zagrebu

    1.1.1. Osnivanje, ustroj i djelovanje Zaštitne čete20. Relevantni dijelovi obrazloženja osporene presude Županij-skog suda u Zagrebu u vezi sa Zaštitnom četom glase:

    »Što se tiče ustroja Zaštitne čete postoji nekoliko dokume-nata – dvije naredbe i zapovijed, koje se odnose na ovu postrojbu.

    Temeljem naredbe koju je 20. lipnja 1991. godine donio Srećko Lovrinčević, kao predsjednik Izvršnog vijeća općine Osijek, određeno je da se izvrši mobilizacija i opremanje Zaštitne čete (list

    Svi podnositelji ustavnih tužbi optuženi su za počinjenje kaznenih djela u vezi s tim događajima, pri čemu je podnositelj Glavaš jedini među njima optužen i osuđen samo po zapovjednoj odgovornosti.

    2) Optužnice15. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku (u daljnjem tek-stu: ŽdoOS) podiglo je 16. travnja 2007. optužnicu broj: K-DO-76/06 protiv prvooptuženika Branimira Glavaša, drugooptuženika Ivice Krnjaka, trećeoptuženice Gordane Getoš Magdić, četvrtooptuženika Mirka Sivića, petooptuženika Dine Kontića, šestooptuženika Tiho-mira Valentića i sedmooptuženika Zdravka Dragića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stav-ka 1. OKZRH-a.15.1. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ŽdoZG) podiglo je 9. svibnja 2007. optužnicu broj: K-DO-105/06 protiv optuženika Branimira Glavaša, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. OKZRH-a. Ta je optužnica uslijedila poslije rješenja predsjednika Vrhovnog suda od 15. svibnja 2006. broj: Su-IV-612/06, koji je prihvatio zahtjev Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: GdoRH) te se suglasio da se kazneni postupak protiv Branimira Glavaša i Krunoslava Fehira, zbog kaznenog djela iz članka 120. OKZRH-a, vodi pred Županij-skim sudom u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnim sudom.15.2. Vrhovni sud prihvatio je rješenjem od 29. svibnja 2007. broj: Su-IV-617/07-5 prijedlog GdoRH-a te je odobrio da se postupak pro-tiv prvooptuženika Branimira Glavaša i drugih, koji je pokrenut pred Županijskim sudom u Osijeku, a po optužnici ŽdoOS-a broj: K-DO-76/06, premjesti na Županijski sud u Zagrebu kao drugi stvarno nadležni sud. Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od 13. lipnja 2007. broj: Kv-rz-6/07 (K-rz-1/07) odlučio da se kazneni postupak protiv optuženika Branimira Glavaša u povodu optužnice ŽdoZG-a broj: K-DO-105/06 spoji s kaznenim postupkom u povodu optužnice ŽdoOS-a broj: K-DO-76/06, radi provođenja jedinstvenog postupka.U odnosu na četvrtooptuženika Mirka Sivića, za kojega je utvrđe-no da je zbog zdravstvenih tegoba ograničeno raspravno sposoban, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, razdvojilo je kazneni postupak rješenjem od 5. lipnja 2008. broj: Kv-rz-10/08 (K-rz-1/07). Vijeće je odlučilo da se za tog optuženika kazneni postupak posebno dovrši. Stoga je za četvrtooptuženika Mirka Sivića, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a, formiran poseban predmet broj: K-rz-1/08.15.3. ŽdoZG dostavio je 30. rujna 2008. Županijskom sudu u Za-grebu objedinjenu optužnicu broj: K-DO-105/06 protiv prvooptuže-nika Branimira Glavaša, drugooptuženika Ivice Krnjaka, trećeoptu-ženice Gordane Getoš Magdić, petooptuženika Dine Kontića, šesto-optuženika Tihomira Valentića i sedmooptuženika Zdravka Dragića. U toj optužnici objedinjeni su događaji i kaznena djela iz optužnice broj: K-DO-105/06 i optužnice broj: K-DO-76/06. Istodobno su ispu-štene pojedine inkriminacije, i to iz optužnice broj: K-DO-105/06 za oštećenike Snežanu Berić, Ratka Berića i Smilju Berić, te za dvojicu nepoznatih civila (alineje 3. i 4.), a iz optužnice broj: K-DO-76/07 ispušteno je ubojstvo nepoznate muške osobe, ubojstvo Petra Lad-njuka i ubojstvo Milenka Stanara (točka a., te točka e. alineje 4. i 5.). Optužnica broj: K-DO-105/06 pročitana je na glavnoj raspravi 4. studenoga 2008., koja je počela ispočetka.

    3) Ostali podaci vezani uz sudski predmet16. Prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu ima ukupno 157 stranica. Presuda Vrhovnog suda ima 30 stranica.

  • STRANICA 12 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    »Prema podacima iz ratnog puta Uprave Vojne policije Glav-nog stožera oružanih snaga MORH-a, I optuženi Branimir Glavaš od 15. listopada 1990. do 1. svibnja 1991. je bio zapovjednik 1. bojne osječkih branitelja, nakon toga, od 1. svibnja 1991. do 1. studenog 1991. se nalazio u Uredu za obranu općine Osijek, od 2. studenog 1991. do 31. ožujka 1992. je obnašao zapovjedničke dužnosti u Zapovjedništvu II. ZP OSRH Đakovo (zapovjedništvo obrane grada Osijeka), a od 1. travnja 1992. do 26. svibnja 1992. bio je pomoćnik zapovjednika za psihološko-propagandnu aktiv-nost pri istom Zapovjedništvu (list 3151-3157).

    I optuženi Branimir Glavaš u spis je uložio dopis Uprave za ljudske resurse MORH-a od 9. srpnja 2008. (8022) u kojem ga oni obavještavaju da su zaprimili njegov zahtjev odnosno prigovor na gore navedeni ratni put te je utvrđeno da je isti od 15. listopada 1990. do 30. travnja 1991. bio pripadnik I. bojne osječkih branitelja, od 1. svibnja do 1. studenog 1991. se nalazio u Uredu za obranu, a od 2. studenog 1991. do 31. ožujka 1991. i od 1 travnja do 26. svibnja 1992. se nalazio u Zapovjedništvu OZ Osijek. Dakle, jedi-na razlika između podataka Uprave Vojne policije o sudjelovanju Branimira Glavaša u Domovinskom ratu i podataka Uprave za ljud-ske resurse MORH-a, je ta što prema podacima Uprave za ljudske resurse, I optuženi Branimir Glavaš u razdoblju od 15. listopada 1990. do 30. travnja 1991. godine nije bio zapovjednik 1. bojne osječkih branitelja.«

    1.1.3. De facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad Zaštitnom četom

    22. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je de facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad pripadnicima Zaštitne čete ovako:

    »Nasuprot iskazima naprijed navedenih svjedoka iz kojih proizlazi da I optuženi Branimir Glavaš, kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek, prema pripadnicima Zaštitne čete nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti, niti se nalazio u vojnoj hijerarhiji, i to sve do studenog odnosno prosinca 1991. kada je, 2. studenog, najprije imenovan za pomoćnika zapovjednika obrane grada, a potom, 7. prosinca 1991. godine, i za zapovjednika obrane grada Osijeka, ostali dokazni materijali, ali i iskazi svjedoka, ned-vojbeno upućuju da je I optuženi Branimir Glavaš, i pokraj funk-cije sekretara SNO-a, imao stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na pripadnike Zaštitne čete.

    (...)Postavlja se pitanje da li je I optuženi Branimir Glavaš, kao

    sekretar SNO-a, uopće imao ovlasti bilo što nalagati pripadnicima Zaštitne čete. To stoga, jer je sam I optuženi iskazao da prema ovoj postrojbi nije imao nikakvih ovlasti, budući da je zapovjednik po-strojbe bio Nikola Jaman, a njemu je nadređen bio Franjo Pejić, u to vrijeme zapovjednik Zajedničkog štaba za Istočnu Slavoniju. Pre-ma vojnom ustroju jedino zapovjednik svojim podređenim može naređivati kako se moraju ponašati i što u određenim situacijama trebaju činiti, što je u ovom slučaju spadalo u djelokrug poslova koje je, kao zapovjednik Zaštitne čete, mogao učiniti samo Nikola Jaman, a ne I optuženi. Međutim, kad to čini I optuženi, a sadržaj-no navedene upute i nalozi faktično predstavljaju vojne zapovijedi, jer su izdate za vrijeme rata, a što razvidno proizlazi iz naloga od 1. kolovoza 1991. prema kojemu pripadnici Zaštitne čete kao vojna postrojba, imaju aktivnosti u zoni borbenog djelovanja, ovo, zajed-no s drugim naprijed navedenim dokazima, nedvojbeno upućuju da je I optuženi Branimir Glavaš, i pokraj Nikole Jamana, kao for-malnog zapovjednika, imao stvarne zapovjedne ovlasti spram Za-štitne čete. Upravo to I optuženi Branimir Glavaš i sam eksplicitno navodi u svom intervju u novinskom članku ‘Crno-bijeli svijet’, u kojem opisuje vojnu akciju u Tenji dana 7. srpnja 1991. godine, u kojoj je osobno sudjelovao zajedno s pripadnicima Zaštitne čete.

    (...)Činjenica da je Zaštitna Četa djelovala u okrilju SNO-a sa-

    svim jasno proizlazi iz naprijed navedenih naputaka i naloga koje je njezinim pripadnicima izdao I optuženi, time da se u nalogu od 1. kolovoza 1991. ta veza najizravnije potvrđuje na način da I op-tuženi taj nalog izrijekom upućuje pripadnicima ZNG-a i rezervnog

    170), a isti je naredbom od 21. lipnja 1991. godine odredio da se na mjesto zapovjednika Zaštitne čete raspoređuje Nikola Jaman (list 8504). Nakon toga, po zapovjedi zapovjednika Operativne zone Osi-jek Karla Gorinšeka od 7. studenog 1991. godine, određeno je da se formira Samostalni bataljun pri zapovjedništvu obrane grada Osije-ka, a u sastav ove postrojbe uključena je Zaštitna četa, Studentska četa Osijek i ostale jedinice iz pričuvnog sastava. Za zapovjednika je određen Dubravko Jezerčić Lukić (list 5337).

    (...)Svjedok Dubravko Jezerčić iskazao je da je Zaštitna četa bila

    okosnica Samostalnog bataljuna.(...)Svjedok Srećko Lovrinčević iskazao je da je i prije nego je

    došlo do formalnog osnivanja Zaštitne čete, postojala četa koja je imala istu funkciju kao i ova postrojba, ali je imala manji broj pri-padnika koji su bili podvedeni kao rezervni sastav MUP-a. Zapo-vjednik ove ranije čete bio je Nikola Jaman. Kako bi dali legalitet odnosno četu sveli u pozitivne zakonske okvire, Izvršno vijeće je zbog toga donijelo odluku o formiranju Zaštitne čete, a pripadnici ove ranije čete su kompletno ušli u sastav novoformirane Zaštitne čete te je Nikola Jaman, na temelju njegove odluke, ostao zapo-vjednik postrojbe. Temeljna zadaća ove postrojbe bilo je osiguranje važnih objekata i ustanova u Osijeku, a njezino sjedište je bilo u zgradi gdje se nalazio i SNO. Prva zaštitna četa imala je 35-40 pri-padnika, a nakon dodatne mobilizacije postrojba je imala oko 120 pripadnika (list 7458; istraga 2584 i 5549).

    (...)Međutim, u pogledu nastanka i ustroja Zaštitne čete je ned-

    vojbeno utvrđeno da je ova postrojba postojala i prije nego što je dana 20. lipnja 1991. Srećko Lovrinčević donio naredbu o mobili-zaciji i opremanju Zaštitne čete, što uostalom u svojoj obrani na-vodi i sam I optuženi Branimir Glavaš. Ta činjenica proizlazi i iz dokumentacije, ali i iskaza svjedoka Srećka Lovrinčevića, Nikole Jamana, Krunoslava Ižakovića, Stanka Viševića i Marijana Marića.

    (...)Slijedom naprijed navedenog neprijeporno je Zaštitna četa,

    od listopada 1990. pa sve do 7. studenog 1991. kad ulazi u sastav Samostalnog bataljuna, kontinuirano djelovala pri Sekretarijatu za narodnu obranu (SNO) općine Osijek, pri čemu se ova vojna postrojba, koja se u to vrijeme neformalno nazivala i Prištapska satnija odnosno BOB, tijekom vremena kadrovski popunjavala re-grutiranjem novopridošlih pripadnika, a njezin ustroj je prilagođi-van tadašnjim zakonskim propisima, što je i naveo svjedok Srećko Lovrinčević. To sasvim jasno proizlazi i iz dokumenta Ureda za obranu Osijek, koji u svom aktu od 27. veljače 1996. godine u kojem se od Ministarstva obrane traži mišljenje radi priznavanja brani-teljskog statusa od 15. listopada 1990. godine, navodi slijedeće: ... ‘s tim datumom, na području nadležnosti SNO Osijek, se pristupa naoružavanju kao prvom obliku otpora. Ova prva naoružana grupa brojala je oko 350 pripadnika, a nosila je neformalni naziv ‘1. bojna osječkih branitelja’. Ministarstvo obrane RH, dopisom od 7. ožujka 2006.« (pravilno: 7. ožujka 1996. – op. Ustavnog suda) »(list 2709-2710) o tome se pozitivno očitovalo pa je aktom Ureda za obranu Osijek od 28. lipnja 1996. godine, kojeg su potpisali I optuženi Bra-nimir Glavaš i Krunoslav Ižaković, im priznat braniteljski status od 15. listopada 1990. kao pripadnicima 1. bojne osječkih branitelja (1. BOB) (list 2707-2712).

    I u monografi ji ‘160. brigada’ u kojoj je obrađen način kako je nastala ova postrojba, se navodi da njezini korijeni sežu od listo-pada 1990. godine, kada se pod vodstvom I optuženog Branimira Glavaša okupljaju dragovoljci radi obrane grada, a nakon toga pri SNO-u se formira Prištapska četa, kojom zapovijeda I optuženi, a ova se postrojba još nazivala Zaštitna četa i BOB odnosno Branimi-rova osječka bojna. Kasnije, Zaštitna četa je prerasla u Samostalni bataljun, a od njega je formirana 160. brigada.«

    1.1.2. Ratni put podnositelja Glavaša21. Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi utvrdio ratni put podnositelja Glavaša kako slijedi:

  • PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 13 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    lima odnosno dokazima, te ih je sud cijenio istinitim, za razliku od obrane I optuženog Branimira Glavaša koji, negirajući da bi u odnosu na Zaštitnu četu imao ikakve zapovjedne ovlasti, što je u proturječju s utvrđenim činjenicama, u stvari na taj način od sebe želi otkloniti krivičnu odgovornost. (...)

    (...)Na temelju svega naprijed navedenog nedvojbeno se može

    zaključiti da je I optuženi Branimir Glavaš tijekom 1991. godine imao dvostruku funkciju, i osim što je obnašao dužnosti sekretara u Sekretarijatu za narodnu obranu Općine Osijek, bio je i stvar-ni zapovjednik Zaštitne čete, a ovu vojnu postrojbu I optuženi je organizirao još u mjesecu listopadu 1990. od dragovoljaca koji su uglavnom bili pripadnici stranke HDZ, te je postrojba djelovala u okviru SNO-a.«

    1.2. Stajališta Vrhovnog suda23. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja Glavaša vezan uz Zaštitnu četu, Vrhovni sud je u osporenoj presudi prvo obrazložio (i)relevantnost različitih naziva te vojne postrojbe:

    »... što se tiče same tvrdnje koja je sadržana u činjeničnom opisu pobijane presude, da je ta postrojba različito neformalno nazivana i da je djelovala pri Sekretarijatu narodne obrane, nije relevantna sa aspekta pravilnosti odlučnih činjenica. Stvarni na-ziv te čete bio je Zaštitna četa Općine Osijek, a prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je njena zadaća bila štititi vitalne objekte u gradu, pri čemu je utvrđeno da je štitila između ostalih i zgradu u kojoj se nalazilo Zapovjedništvo obrane Grada Osijeka i Krizni štab za Istočnu Slavoniju i Baranju, Sekretarijat narodne obrane te Cen-tar za obavješćivanje u kojemu je bio smješten Vojno-obavještajni centar Hrvatske vojske.«

    24. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja Glavaša vezan uz njegovu zapovjednu odgovornost u slučaju »Ljeto/91«, Vrhovni sud je u osporenoj presudi naveo da je tijekom postupka nesporno utvrđeno kako podnositelj nije bio formalni zapovjednik postrojbe zvane Zaštitna četa, već da je formalni zapovjednik te čete bio Nikola Jaman, kojeg je na mjesto zapovjednika te postrojbe, naredbom od 21. lipnja 1991., imenovao predsjednik Izvršnog vijeća, ujedno pred-sjednik Kriznog štaba Općine Osijek, Srećko Lovrinčević. Također, ni za prvostupanjski sud ni za žalitelja nije bilo sporno to što je pred-sjednik Kriznog štaba Općine Osijek, Srećko Lovrinčević, naredio 20. lipnja 1991. mobilizaciju Zaštitne čete. Tu je mobilizaciju proveo podnositelj Glavaš, kao sekretar SNO-a. Nesporno je i da sve do 2. studenoga 1991. podnositelj Glavaš nije imao nikakvih formalnih zapovjednih vojnih ovlasti.24.1. Ocjena je Vrhovnog suda, međutim, da je sveobuhvatnom analizom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, prvostupanj-ski sud nedvojbeno utvrdio da je, unatoč tome što je Nikola Jaman bio formalni zapovjednik postrojbe zvane Zaštitna četa, podnositelj Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad tom postrojbom, da je znao da njezini pripadnici čine kaznena djela opisana pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude (to jest kaznena djela u slučaju »Lje-to/91«) i da nije ništa poduzeo da to spriječi, neovisno o samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili onih koji je ne potvrđuju. Prihvaćanje obrazloženja prvostupanjske presude o stvarnoj zapo-vjednoj moći podnositelja Glavaša Vrhovni sud obrazložio je ovako:

    »... neovisno o tome što je formalni zapovjednik Zaštitne čete bio Nikola Jaman, i što je zapovjednik obrane Grada Osijeka u to doba bio Franjo Peić i što je Zaštitna četa formalno bila njemu podređena, te neovisno o činjenici što je u istoj zgradi u kojoj je bio Sekretarijat narodne obrane sa sekretarom Branimirom Glavašem na čelu, u istoj zgradi bio smješten i Krizni štab za Istočnu Slavoniju i Baranju na čijem čelu se nalazio Vladimir Šeks, kasnije i Karlo Gorinšek kao vojni zapovjednik obrane za Istočnu Slavoniju i Bara-nju, činjenica je, da su se i nakon što je 31. kolovoza 1991., ispred zgrade ubijen Čedomir Vučković, sva daljnja zbivanja dešavala u

    sastava MUP-a, koji se u nalozima od 20. lipnja i 25. srpnja 1991. naziva Zaštitna četa, na formacijskom rasporedu u SNO.

    (...)Svjedok Nikola Vasić iskazao je da se prilikom njegovog uhi-

    ćenja i dovođenja u zgradu u kojoj se nalazio SNO, jedan od uni-formiranih vojnika tada na hodniku zgrade obratio osobi za koju je kasnije utvrdio da je bio I optuženi Branimir Glavaš, govoreći: ‘Evo šefe, vodimo četničkog vojvodu’.

    Na koncu, krunski svjedok Krunoslav Fehir, ugroženi svje-dok ‘06’ te svjedoci Vjenceslav Bill i Ljepojko Rukelj, koji su imali uvid u djelovanje I optuženog Branimira Glavaša u inkriminiranom razdoblju, su potvrdili da je on zapovijedao Zaštitnom četom.

    Svjedok Krunoslav Fehir je iskazao da je tijekom 1991. go-dine živio u mjestu Brijest. Početkom rata na ovom području, u lipnju ili srpnju 1991. godine otac (Josip Fehir) ga je povukao u postrojbu koja se nazivala ‘Branimirova osječka bojna’ ili skraćeno BOB, a nalazila se u zgradi za Narodnu obranu u centru Osijeka u Županijskoj ulici. Bio je najmlađi pripadnik ove postrojbe, a imao je smještaj u zgradi OŠ ‘I. G. Kovačić’. Po dolasku ga je osobno primio I optuženi Branimir Glavaš, koji mu je rekao da je ravnopravan vojnik sa ostalima, a da će iskaznicu dobiti naknadno, tako da je u rujnu 1991. dobio iskaznicu na kojoj se nalazio potpis I optuženika kao zapovjednika postrojbe. Osim I optuženika, zapovjednici u po-strojbi su bili Jozo Marić, Marijan Marić i njegov otac Josip Fehir. Od lipnja 1991. pa do priključenja BOB-a 160. brigadi, u siječnju odnosno veljači 1992. stvarni zapovjednik BOB- a bio je Branimir Glavaš, u to se više puta osobno uvjerio jer je odlazio u zgradu SNO-a i u nekoliko navrata je vidio da je I optuženi niže rangiranim vojnicima izdavao zapovijedi, a vidio je da Branimir Glavaš postro-java pripadnike postrojbe. Sjeća se da je I optuženi sa pripadnicima postrojbe u jednom mini busu otišao na poligon,’C’. Navodi da se ova postrojba nazivala još i Prištapska bojna (list 7512).

    Prema uvjerenju zapovjednika 160. brigade Dubravka Jezer-čića od 6. srpnja 1992. godine, Krunoslav Fehir se u ovoj jedinici nalazio u razdoblju od 12. lipnja 1991. do 31. srpnja 1992. godine (list 784). Temeljem rješenja Ureda za obranu općine Osijek od 6. travnja 1993., Krunoslav Fehir se prevodi u pričuvni sastav Hrvat-ske vojske s danom 12. travnja 1992. s obrazloženjem da je vojni rok služio u vojnoj postrojbi 2128 u Osijeku (list 785).

    Ugroženi svjedok ‘06’ iskazao je da se u obranu Republike Hrvatske uključio od početka i da je bio pripadnik ZNG-a odnosno Prištapske bojne. Zna da je I. optuženi Branimir Glavaš bio zapo-vjednik ove postrojbe. Poznavao je Nikolu Jamana te navodi da je on na papiru bio pripadnik Prištapske bojne, ali je više vremena provodio u inozemstvu nego u Osijeku, time da operativno Nikola Jaman nije imao zapovjednu ulogu već je stvarni zapovjednik bio I. optuženi Branimir Glavaš (list 8362).«

    22.1. Nakon mnogobrojnih ispitanih svjedoka, iskazi kojih su na-vedeni u presudi, te ostalih dokaza, Županijski sud u Zagrebu izveo je u odnosu na zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad pripad-nicima Zaštitne čete sljedeći zaključak:

    »Naprijed analizirani dokazi, svaki zasebno i u međusobnoj svezi, nedvojbeno upućuju da je Branimir Glavaš tijekom 1991. godine, u Osijeku, osim što je obnašao dužnost sekretara SNO-a, što je civilna funkcija, bio i aktivno vojno angažiran u obrani gra-da te je imao stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na pripadnike Zaštitne čete. Sud je ove dokaze cijenio istinitim jer je relevantno, kada je riječ o pisanim materijalima (novinski članci, publikacije, transkripti, upute, nalozi), da su oni nastali tijekom 1991. godine ili nešto kasnije, dakle, u vrijeme kada je I optuženi stvarno i poduzi-mao one radnje koje se u tim materijalima i spominju, što ih stoga čini vjerodostojnim. Tvrdnja I optuženog Branimira Glavaša da je monografi ja ‘160. brigada’ trebala poslužiti u psihološko-propagan-dnu svrhu, nije prihvatljiva jer sadržajno geneza nastanaka jedne vojne postrojbe, što ova monografi ja i obrađuje, ne može biti u funkciji psihološko propagandnog djelovanja prema neprijateljskoj strani, a niti je ova monografi ja, prema iskazu same autorice Ane Diklić, nastala iz tog razloga.

    Što se tiče iskaza svjedoka koji su potvrdili da je I optuženi Branimir Glavaš zapovijedao Zaštitnom četom, iskazi ovih svjedoka su u suglasnosti sa svim naprijed analiziranim pisanim materija-

  • STRANICA 14 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    »... u razdoblju od srpnja do kraja prosinca 1991. godine, u Osijeku, u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog sta-novništva na ustavnopravni poredak RH, I-opt. Branimir Glavaš obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, pošto je prethodno pri tom Sekretarijatu ustrojio, opre-mio i naoružao vojnu postrojbu, u to vrijeme različito neformal-no nazivanu – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa, te Branimirova osječka bojna, a kasnije službeno nazvane 1. bojna osječkih branitelja, djelujući kao stvarni zapovjednik navedene po-strojbe, odgovoran time za izdavanje zapovijedi i primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila, i djelujući kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka ... u svrhu zastrašivanja i od-mazde prema civilnim stanovnicima Osijeka, poglavito srpske na-rodnosti, postupali protivno odredbama članka 3. stavka 1. točke a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbama članka 4. stavka 1. i stavka 2. točke a), članka 5. stavka 3. i članka 13. stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), tako da su:

    I-opt. Branimir Glavaš – sam1.) iako je znao da njemu podređeni pripadnici naprijed na-

    vedene postrojbe pri SNO neovlašteno lišavaju slobode i zlostavljaju civilne osobe, propustio poduzeti mjere da takva nezakonita postu-panja spriječi i suzbije, pa su tako pripadnici ove njemu podređene postrojbe:

    a) 12. srpnja 1991. uhitili, te u podrumske prostorije navede-nog sekretarijata priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu ozljede glave i tijela i to udarac u glavu lijevo tjemeno, ranu razderotinu gornje usnice i udarac u lijevu stranu grudnog koša,

    b) 31. kolovoza 1991. nakon što su u jednu od garaža u dvori-štu pored Sekretarijata pripadnici iste postrojbe priveli dvije osobe od kojih je jedna bila Čedomir Vučković, cijeli dan Čedomira Vuč-kovića udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima pripadnik navedene postrojbe Zoran Brekalo istočio kiselinu iz akumulatora te natjerao Čedomira Vučkovića da je popije, pa nakon što je Čedomir Vučković zbog jakih bolova uzrokovanih ki-selinom provalio vrata na garaži i izašao van na dvorište, Krunoslav Fehir u njega ispalio nekoliko hitaca od kojih su ga dva pogodila u trbuh i ruku zadavši mu prostrijelnu ozljedu trbuha i prostrijelnu ozljedu desne podlaktice, ali je smrt Čedomira Vukovića nastupila od otrovanja sumpornom kiselinom ...«

    2.1.2. Mjerodavni dijelovi obrazloženja27. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoju odluku u od-nosu na događaj od 12. srpnja 1991. i oštećenika Nikolu Vasića (toč-ka 1.a) izreke prvostupanjske presude), navodeći:

    »Neprijeporno je oštećeni Nikola Vasić dana 12. srpnja 1991. godine uhićen i doveden u podrumske prostorije SNO-a u kojima se nalazio Centar za obavješćivanje, a prethodno je izvršena pre-traga njegove kuće u Briješću, kojom prilikom je pronađena jedna automatska puška i okvir sa 13 komada streljiva.

    (...)U svezi događaja od 12. srpnja 1991. godine, na temelju ono-

    ga što je o ovom događaju iskazao oštećeni Nikola Vasić, nedvojbe-no su toga dana u podrumske prostorije SNO-a oštećenog Nikolu Vasića doveli pripadnici Zaštitne čete, koji su ga tamo ispitivali i zlostavljali.

    (...)Iskaz oštećenog Nikole Vasića koji je opisao način kako su ga

    u prostorijama SNO-a više uniformiranih osoba fi zički zlostavljali, dok se I optuženi za to vrijeme nalazio u toj prostoriji, te je vidio što se događa, sud je cijenio vjerodostojnim jer je ovaj svjedok u prethodnom postupku i na glavnoj raspravi dosljedno opisao inkri-minirani događaj, uz neka nebitna odstupanja. Dovodeći u svezu ono što je u pogledu uhićenja i dovođenja Nikole Vasića u prosto-

    uredu opt. Branimira Glavaša. Tamo su se donosile odluke o tome što će se dalje činiti. ...

    (...)Prvostupanjski sud je izveo i cijenio niz dokaza iz kojih pro-

    izlazi da je opt. Branimir Glavaš tempore criminis imao stvarnu za-povjednu moć nad tom postrojbom. Tako se u novinskom članku ‘Crno-bijeli svijet’ iz ožujka 1992. opt. Branimir Glavaš predstavljao kao vođa postrojbe koja je ‘...nalazila se pri SNO zbog čega sam prozivan i optuživan da stvaram paravojnu formaciju u gradu pod mojim zapovjedništvom, a što zapravo nije bila istina, već je bila istina da su ti ljudi mjesecima prije toga bili budući temelj Hrvatske vojske ... nisu htjeli pod zapovjedništvo aktivnih ofi cira ... ja sam tada za gospodina Gorinšeka bio paravojna formacija s nekoliko stotina naoružanih koji su vjerni Glavašu ...’ U istom članku govori o okosnici Hrvatske vojske stvorene oko Sekretarijata i da su mu ti dečki vjerovali. U novinskom članku ‘Trojica na fronti smrti’ od 5. rujna 1991. govori se o ‘Glavaševom štabu’ u koji je došla dojava o uočenom sumnjivom kretanju tenkova, o gardistima iz ‘elitne Gla-vaševe jedinice za borbu izbliza’.«

    2) Činjenice i okolnosti slučaja »Ljeto/91« i kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja

    25. U postupku je utvrđeno (točka 1.b izreke presude Županij-skog suda u Zagrebu) da su 12. srpnja 1991. pripadnici Zaštitne čete uhitili te u podrumske prostorije SNO-a priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu ozljede glave i tijela, i to udarac u glavu tjemeno, ranu razdero-tinu gornje usnice i udarac u lijevu stranu grudnog koša. Pripadnici Zaštitne čete nisu bili ovlašteni privoditi osobe radi ispitivanja, nego je to bilo u nadležnosti policije i Službe za zaštitu ustavnog poretka. U postupku je utvrđeno da je podnositelj Glavaš bio prisutan pri-likom opisanog postupanja pripadnika Zaštitne čete prema Nikoli Vasiću te da ništa nije poduzeo da takva postupanja spriječi, iako je to bio dužan učiniti. Oštećenik Vasić napustio je 15. kolovoza 1991. Okružni zatvor u Osijeku u sklopu razmjene zarobljenika.25.1. Nadalje, utvrđeno je da su pripadnici Zaštitne čete 31. ko-lovoza 1991. u prijepodnevnim satima u jednu od garaža u dvorištu pored SNO-a priveli dvije osobe. Jedna od tih osoba bio je Čedomir Vučković, kojeg su cijeloga dana pripadnici navedene postrojbe udara-li rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima je Zoran Brekalo, također pripadnik Zaštitne čete, izlio kiselinu iz akumulatora te ga natjerao da je popije, nakon čega ga je ostavio zatvorenog u garaži. Potom je Čedomir Vučković, uslijed jakih bolova uzrokova-nih akumulatorskom kiselinom, provalio vrata garaže i izašao van na dvorište, gdje je Krunoslav Fehir, isto tako pripadnik Zaštitne čete, koji se nalazio na stražarskom mjestu, u njega ispalio nekoliko hitaca od kojih su ga dva pogodila u trbuh i ruku te je zadobio prostrijelne ozljede trbuha i desne podlaktice. Međutim, na temelju provedene obdukcije utvrđeno je da je smrt Čedomira Vučkovića nastupila od trovanja kiselinom. U postupku je utvrđeno da je podnositelj Glavaš znao za dovođenje dviju osoba u garažu i za postupanja njegovih podređenih prema tim osobama, te da nije ništa poduzeo da takva postupanja spriječi, iako je to bio dužan učiniti.25.2. Prema točki 2.a optužnice, istog je dana u garažu privedena i druga osoba za koju je navedeno da se zvala Đorđe Petković. Me-đutim, u presudi Županijskog suda u Zagrebu taj je dio optužnice, kao nedokazan, izostavljen iz činjeničnog opisa kaznenog djela.

    2.1. Presuda Županijskog suda u Zagrebu2.1.1. Mjerodavni dijelovi izreke

    26. U točkama 1.a) i 1.b) izreke presude Županijskog suda u Za-grebu opisani su događaji za koje je utvrđena kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja Glavaša. Mjerodavni dijelovi glase:

  • PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 15 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    iskazi svjedoka Pavičića, Jamana, ugroženog svjedoka ‘06’, Viševića, Rukelja, Pejića, Špiraneca i Berićke, koji su u bitnom podudarni s iskazom krunskog svjedoka, u svezi događaja od 31. kolovoza 1991. godine, potvrđuju slijedeće krucijalne činjenice:

    a) da se kritične zgode Krunoslav Fehir nalazio na straži u dvorištu zgrade SNO,

    b) da su tog dana Čedomir Vučković i još jedna osoba od strane pripadnika Zaštitne čete dovedeni i zatvoreni u garažu po-kraj zgrade SNO-a, gdje su bili zlostavljani na način da su ih ovi udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima Zoran Brekalo je prinudio Čedomira Vučkovića da popije sumpor-nu kiselinu, nakon čega je ovaj zbog jakih bolova provalio vrata od garaže i izašao na dvorište, gdje je u njega Krunoslav Fehir ispalio nekoliko hitaca, pogodivši ga u trbuh i desnu ruku, a smrt Čedo-mira Vučkovića nastupila je uslijed trovanja sumpornom kiselinom.

    U pogledu utvrđenja iz zapisnika o uviđaju i verzije događaja prema kojoj je Čedomir Vučković kao terorista ubijen u dvorištu SNO-a, kako je to iskazao I optuženi Branimir Glavaš i svjedoci čiji su iskazi naprijed citirani, očito se radilo o konstrukciji sa ciljem da se prikrije stvarni uzrok smrti oštećenog Čedomira Vučkovića i postupanje pripadnika Zaštitne čete koje je tome prethodilo, te se ubojstvo oštećenog prikaže kao legalan akt do kojeg je došlo u ratnim uvjetima.

    Sam zapisnik o uviđaju sadrži cijeli niz propusta i konstata-cija koje nisu točne.

    (...)Kako je nedvojbeno utvrđeno da je Zoran Brekalo kao pri-

    padnik Zaštitne čete kritične zgode prinudio Čedomira Vučkovića da popije sumpornu kiselinu, kao i činjenica da se to dogodilo u garaži koja se nalazi u neposrednoj blizini zgrade SNO-a, to je I optuženi Branimir Glavaš nesumnjivo znao da se oštećeni nalazi u toj garaži i da je isti podvrgnut zlostavljanju, pa je obzirom na utvrđenu činjenicu da je bio stvarno nadređen pripadnicima Zaštit-ne čete, svakako imao interes da se ovakva nezakonita postupanja pripadnika njegov postrojbe spram civilne osobe, ne otkriju.«

    28.3. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je u osporenoj presudi civilni status oštećenika Čedomora Vučkovića, utvrđujući:

    »... u odnosu na oštećenog Čedomira Vučkovića nije utvrđe-no da je bio pripadnik neke paravojne oružane formacije na strani pobunjenog dijela srpskog stanovništva ili da je sudjelovao u nepri-jateljskim djelovanjima, a prilikom dovođenja u garažu pokraj SNO, u trenutku pogibije, na sebi je imao civilnu odjeću, što sve upućuje da je imao status civilne osobe.«

    29. Kad je riječ o identitetu druge osobe koja je 31. kolovoza 1991. zajedno sa Čedomirom Vučkovićem bila dovedena u garažu pokraj zgrade SNO-a, Županijski sud u Zagrebu u presudi je utvrdio:

    »U odnosu na događaj od 31. kolovoza 1991. godine, sud je cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka Krunoslava Fehira o onome što se toga dana događalo u garažama pokraj zgrade SNO-a, u koje je, kako je to iskazao ovaj svjedok, zajedno sa Čedomirom Vučko-vićem bila dovedena još jedna osoba.

    (...)Unatoč svih izvedenih dokaza u svezi događaja od 31. ko-

    lovoza 1991. godine, sud nije kao posve izvjesno mogao utvrditi identitet oštećene osobe, dakle, da li se u garaži u dvorištu pokraj SNO-a, toga dana nalazio Đorđe Petković, ili neka druga osoba za koju je svjedok Krunoslav Fehir pogrešno smatrao da je Đorđe Pet-ković, pa je stoga u ovom slučaju primijenjena odredba članka 3. stavka 2. ZKP-a, koja određuje da dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika (načelo in dubio pro reo). Sukladno citiranom propisu iz činjeničnog opisa je ispuštena inkriminacija u kojoj se I optuženi Branimir Glavaš teretio da je izdao naredbu da se Đorđe Petković likvidira.«

    2.2. Kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja Glavaša

    30. U presudi Županijskog suda u Zagrebu podnositelj Glavaš proglašen je krivim zato što je:

    rije SNO-a iskazao I optuženi Branimir Glavaš, oštećeni nedvojbeno nije pogriješio njegov identitet, tim više jer je u pogledu njegove identifi kacije naveo nekoliko poveznica, od toga da ga je vidio pri-likom televizijskog istupa, pa nadalje prema načinu kako su se u prostoriji SNO-a prema njemu drugi ophodili, po čemu je zaključio da je on njima nadređen, kao i spominjanje Ivice Cvitkovića od strane I optuženog i aktivnosti u HDZ-u o kojim mu je Cvitković pričao za I optuženog. Osim toga, iskaz oštećenog su potvrdili svje-doci Ivan Ferenec, Zdravko Pejić i Ivan Grujić.

    (...)Slijedom naprijed navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da

    su oštećenog Nikolu Vasića pripadnici Zaštitne čete u prostorija-ma SNO više sati ispitivali i zlostavljali na način da su ga udarali rukama, nogama i kundacima po tijelu i glavi, a za to vrijeme I optuženi Branimir Glavaš se nalazio u toj prostoriji. Radilo se o brutalnom fi zičkom premlaćivanju koje je trajalo više sati, a bilo je takvog intenziteta da je oštećeni povremeno gubio svijest. Uslijed ove torture oštećeni nije bio u stanju kontrolirati ni svoje fi ziološke potrebe, o čemu su iskazivali svjedoci navodeći da se pomokrio i učinio veliku nuždu.«

    28. Događaj od 31. kolovoza 1991. vezan uz oštećenika Čedomi-ra Vučkovića (točka 1.b) izreke prvostupanjske presude) Županijski sud u Zagrebu obrazložio je ovako:

    »Neprijeporno je dana 31. kolovoza 1991. godine u večernjim satima na stazi u dvorištu ispred zgrade SNO-a pronađeno mrtvo tijelo Čedomira Vučkovića, pa je povodom tog događaja istražni sudac Okružnog suda u Osijeku Mladen Filipović obavio uviđaj.

    (...)Sud je nalaze i mišljenja liječnika vještaka, te vještaka za bali-

    stiku i toksikologiju cijenio objektivnim, jer su vještaci stručno i ar-gumentirano analizirali predmet vještačenja, i svoje zaključke o uzro-ku smrti oštećenog Čedomira Vučkovića su temeljili na egzaktnoj toksikološkoj metodi pomoću koje je nesporno u želucu oštećenog pronađena sumporna kiselina. Osim toga na glavnoj raspravi vještaci su o svim bitnim pitanjima usuglasili svoja mišljenja i u odnosu na mehanizam utvrđenih prostrijelnih ozljeda na tijelu oštećenog.

    (...)Osim materijalnih dokaza vjerodostojnost iskaza krunskog

    svjedoka su potvrdili svjedoci koji su se kritične zgode nalazili blizu mjesta događaja, ili su o tome saznali od drugih osoba, pri čemu je posebno važan iskaz svjedoka Dražena Pavičića koji je s Krunosla-vom Fehirom razgovarao neposredno nakon događaja.«

    28.1. U odnosu na dio iskaza zaštićenog svjedoka »06« o tome gdje se 31. kolovoza 1991. nalazio podnositelj Glavaš, Županijski sud u Zagrebu također je utvrdio:

    »lako je I optuženi Branimir Glavaš pokušao obezvrijediti iskaz ugroženog svjedoka ‘06’, navodeći da se on kritične zgode nije nalazio u njegovom uredu, a to su trebali potvrditi i svjedoci Mladen Pavlovsky i Darko Tolić, koji su, kako je to iskazao ugroženi svjedok zajedno s njim također bili u uredu I optuženog, ali su ovi svjedoci iskazali da su se u to vrijeme nalazili u inozemstvu, što je svjedok Pavlovsky dokumentirao prezentiravši račune za pansion (list 604-605 i 610), sud je iskaz ugroženog svjedoka ‘06’ cijenio istinitim. Naime, ime ovog svjedoka u monografi ji ‘160. brigada’ se navodi između 57 prvookupljenih oko Branimira Glavaša. Dakle, radi se o osobi koja je aktivno djelovala u obrani grada Osijeka i prije početka ratnih sukoba, kada se priključio I optuženom, pa je stoga bio dobro upućen u njegovo djelovanje kao i ono što se doga-đalo 31. kolovoza 1991. S druge strane iz računa na koje se pozvao svjedok Pavlovsky ne proizlazi da se upravo tog dana nalazio u Mađarskoj, a naprijed je već navedeno da su svjedoci Pavlovsky i Tolić bili najbliži suradnici i optuženom u SNO-u, gdje su obnašali dužnosti njegovih zamjenika.«

    28.2. Županijski sud u Zagrebu ocijenio je događaj od 31. kolovo-za 1991. ovako:

    »Naprijed naznačeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja vještaka za balistiku, liječnika vještaka i vještaka za toksikologiju te

  • STRANICA 16 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u danim okolnostima omogućavale da zaključe da je taj podčinjeni počinio ili će počiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve moguće mjere u okviru svoje ovlasti kako bi spriječili ili suzbili tu povredu.

    Prema članku 87. Protokola I, vojni zapovjednici su, što se tiče pripadnika oružanih snaga pod njihovim zapovjedništvom i drugih osoba pod njihovom kontrolom, dužni spriječiti, suzbiti i prijaviti nadležnim vlastima povredu Konvencija i ovog Protokola (članak 87. stavak 1.), a i pokrenuti, kada je to umjesno, kazneni i disciplinski postupak protiv prekršitelja (članak 87. stavak 3.).

    (...)Sukladno naprijed citiranim odredbama, I optuženi Branimir

    Glavaš kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, koji je imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima ove vojne postrojbe, time je bio i garant sigurnosti temeljnih prava u odnosu na sve osobe koje su iz bilo kojeg razloga se nalazile u ovlastima pripadnika Zaštitne čete, pa tako i u odnosu na oštećene Nikolu Vasića i Čedomira Vučkovića.

    U točci 1.a. i b. nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi Bra-nimir Glavaš znao da su njemu podređeni pripadnici Zaštitne čete, prema oštećenima Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću postupali nečovječno, na način da su ih grubo fi zički zlostavljali nanoseći im tjelesne ozljede, a osim toga su Čedomira Vučkovića i mučili, ulijevajući mu sumpornu kiselinu u usta, a jednako tako je svakako znao da su ovakvi postupci prema civilnim osobama za vrijeme oružanog sukoba bili protivni pravilima međunarodnog prava ko-jim se štiti položaj građanskih osoba za vrijeme oružanog sukoba.

    (...)Nedvojbeno je I optuženi Branimir Glavaš bio odgovoran za

    naprijed utvrđene postupke pripadnika Zaštitne čete prema ošte-ćenim Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću. To stoga jer je upravo I optuženi bio garant nepovredivosti tjelesnog integriteta oštećenih Nikole Vasića i Čedomira Vučkovića koje su pripadnici Zaštitne čete uhitili, a nakon toga ih zlostavljali i mučili, što je I optuženi znao, te premda je takvo postupanje pripadnika ove postrojbe mogao, a kao njihov stvarni zapovjednik je bio i dužan spriječiti, to je propustio učiniti, iako je bio svjestan da su ovakvi postupci pripadnika Za-štitne čete prema civilnim osobama za vrijeme oružanog sukoba, u suprotnosti s pravilima međunarodnog prava odnosno člancima 3. stavak 1. točka a. Konvencije i člancima 4. stavak 1. i 2. točka a, te člankom 5. stavak 3. i člankom 13. Dopunskog protokola. Stoga se u ponašanju I optuženog Branimira Glavaša u odnosu na kazneno djelo iz točke 1.a. i b. stječu objektivni i subjektivni elementi ka-znenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi članka 28. OKZRH, zbog čega je proglašen krivim te mu je za ovo krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina.«

    2.2.2. Ocjena Vrhovnog suda32. Vrhovni sud je u povodu žalbe podnositelja potvrdio pra-vilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glavaša u slučaju »Ljeto/91«, ističući:

    »Tako je prvostupanjski sud odlučnu činjenicu da je opt. Branimir Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad postrojbom zvanom Zaštitna četa, da je znao da njezini pripadnici čine kaznena djela opisana pod toč. 1, a da on nije ništa poduzeo da to spriječi, iako je njezin formalni zapovjednik bio Nikola Jaman, nedvojbe-no utvrdio sveobuhvatnom analizom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, neovisno o samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili onih koji je ne potvrđuju.

    (...)Sve su to dokazi koji su rukovodili prvostupanjski sud da do-

    nese pravilan zaključak da je opt. Branimir Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad Zaštitnom četom, da je znao za nezakonita uhićenja i zlostavljanja civila od strane pripadnika te postrojbe, a da nije poduzeo ništa da takva postupanja spriječi.«

    32.1. Tu je ocjenu Vrhovni sud izrekao zajedno s utvrđenjem da pojedini dijelovi obrazloženja osporene presude Županijskog suda u Zagrebu nisu prihvatljivi (riječ je o dijelovima obrazloženja prvo-

    »... kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno sta-novništvo muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzako-nita zatvaranja, ...

    (...)I optuženi Branimir Glavaš djelima opisanim pod točkama

    1. ... krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i to djelom navedenim pod točkom 1. opisano i kažnjivo po članku 120. stavku 1. u vezi sa člankom 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZRH), ...«

    2.2.1. Ocjena Županijskog suda u Zagrebu31. Kad je riječ o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glava-ša u odnosu na događaj povezan s oštećenikom Nikolom Vasićem, Županijski sud u Zagrebu je zaključio:

    »Ono što je bitno u odnosu na I optuženog Branimira Gla-vaša kao osobu koja je faktično zapovijedala Zaštitnom četom je da je bio nazočan kada su pripadnici ove postrojbe doveli ošteće-nog Nikolu Vasića u prostorije SNO-a i za vrijeme dok su ga ovdje zlostavljali, tako da je vidio njihovo postupanje, a pri tome nije ništa poduzeo da to spriječi i na taj način zaštiti tjelesni integritet oštećenog Nikole Vasića, iako je kao zapovjednik to mogao i bio dužan učiniti.«

    31.2. Kad je riječ o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glava-ša u odnosu na događaj povezan s oštećenikom Čedomirom Vučko-vićem, Županijski sud u Zagrebu je utvrdio:

    »Za postupanje I optuženog Branimira Glavaša u svezi in-kriminiranog kaznenog djela je bitno da je on znao da je Čedomir Vučković bio civilna osoba, te da je neosnovano lišen slobode i da se nalazi u garaži pokraj SNO-a, gdje ga je na naprijed opisani način Zoran Brekalo tjelesno zlostavljao, a potom i prinudio da popije sumpornu kiselinu, koja u kontaktu sa sluznicom izaziva intenzivne bolove, što predstavlja jedan od najtežih oblika zlostavljanja. Kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, a time nadređen Zoranu Brekalu, pripadniku ove postrojbe, I optuženi Branimir Glavaš je propustio poduzeti mjere da se ovakvo nezakonito postupanje spriječi.«

    31.3. Konačna ocjena o zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glavaša u slučaju »Ljeto/91« obrazložena je u osporenoj prvostu-panjskoj presudi ovako:

    »U poglavlju ‘Situacija u Osijeku i položaj I optuženog Bra-nimira Glavaša’ utvrđeno je da je I optuženi u odnosu na Zaštitnu četu imao efektivne zapovjedne ovlasti.

    U Zakonu o obrani (NN broj 49/91) od 20. rujna 1991. godi-ne su propisane dužnosti poštivanja propisa međunarodnog prava od strane pripadnika oružanih snaga te zapovjednika. U članku 39. ovog Zakona se propisuje da se pripadnici oružanih snaga uvijek i pod svim okolnostima, pri izvođenju borbenih djelovanja, pridrža-vaju pravila međunarodnog ratnog prava u humanom postupku s neprijateljskim ranjenicima i zarobljenicima, o zaštiti stanovništva te drugih pravila tog prava, sukladno s Ustavom Republike Hrvatske, zakonom i preuzetim međusobnim obvezama. U članku 49. ZO-a, određuje se da vođenje i zapovijedanje u oružanim snagama pro-vode zapovjednici i časnici oružanih snaga sukladno sa zakonom. Oni vode i zapovijedaju zapovjedništvima, stožerima, postrojbama i ustanovama oružanih snaga sukladno s ovlaštenjima koja im dade Predsjednik Republike i ministar obrane te obavljaju upravne poslove iz ovlasti Ministarstva obrane, koji su im određeni zakonom i propi-sima Vlade Republike Hrvatske i Ministarstva obrane.

    Pored toga, odgovornost zapovjednika za primjenu među-narodnog ratnog prava utvrđena je i u odredbama Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja 1977.)

    U članku 86. stavak 2. naprijed navedenog Protokola propi-sano je da činjenica da je povredu Konvencija ili Protokola I po-činio neki podčinjeni ne oslobađa njegove pretpostavljene njegove

  • PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 17 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    formalno ustrojava na način da postrojbu podvodi pod Operativnu zonu Osijek.«

    34.1. U odnosu na djelovanje tajne grupe u okviru SUS-a, Župa-nijski sud u Zagrebu naveo je sljedeće:

    »Prema tome, iako su tijekom postupka brojni svjedoci iskazali da o postojanju neke tajne grupe u sastavu diverzantsko-izviđačke postrojbe odnosno SUS-a, nisu imali nikakvih saznanja, iz naprijed navedenih razloga to im i nije moglo biti poznato, a obzirom na uloge koje su I optuženi Branimir Glavaš i ostali optu-ženici imali u izvršenju zadataka ove postrojbe, isti su ove aktivno-sti u inkriminiranom razdoblju prema civilnim osobama nastojali maksimalno zaštititi kako ovakva nezakonita postupanja ne bi bila otkrivena. Upravo zbog toga je relevantan iskaz III optužene Gorda-ne Getoš Magdić, kao jedne od osoba, koja je u to bila uključena, te je zajedno sa I i II optuženim sudjelovala u formiranju tajne grupe, kao i izvršavanju njezinih zadataka.

    (...)Obzirom na ciljeve zbog kojih je došlo do osnivanja ove vojne

    formacije koja se nalazila u Keršovanijevoj ulici, kao i zadatke koje su njezini pripadnici izvršavali vršeći uhićenja i likvidacije civilnih osoba, nedvojbeno je osnivanje ove postrojbe kao i njezino djelo-vanje bilo tajno, ...«

    I dalje:»U poglavlju ‘Situacija u Osijeku 1991. godine i položaj I op-

    tuženog Branimira Glavaša’ (list 62-65), obrazložen je konspirativ-ni karakter ove grupe kojom je zapovijedala III optužena Gordana Getoš Magdić, a koja je formirana u dogovoru između I optuženog Branimira Glavaša i II optuženog Ivice Krnjaka, a pri tome je i III optužena sudjelovala u odabiru osoba koje su postale pripadnici ove postrojbe, te je ista, po naputku I optuženog, pripadnicima postrojbe priopćila da se međusobno oslovljavaju nadimcima kako se u slučaju zarobljavanja od strane neprijatelja ne bi mogao utvr-diti njihov identitet. Prema tome, to što svjedoci Zlatko Kramarić, Milan Ramljak, Karl Gorinšek, Stjepan Antolašić, Vlado Frketić, Zdravko Pejić, ali i svi ostali, nisu imali saznanja o ovoj tajnoj grupi i njezinom djelovanju, niti su I optuženog i ostale optuže-nike mogli povezati s ovom postrojbom i ubojstvima civila koja su počinili njezini pripadnici u studenom i prosincu 1991. godine u Osijeku, objašnjivo je upravo time da je postojanje te postrojbe, kao i zadaci koje su njezini pripadnici izvršavali, bilo tajno za sve koji su bili izvan ove tajne grupe. U tom kontekstu naprijed su navedeni razlozi zbog kojih sud nije cijenio istinitim iskaz svjedoka Vladimira Šeksa.«

    1.1.2. Zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad tajnom grupom unutar SUS-a i nad zapovjednikom

    SUS-a35. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoj zaključak o za-povjednim ovlastima podnositelja Glavaša nad pripadnicima tajne grupe unutar SUS-a i nad samim zapovjednikom SUS-a ovako:

    »Međutim, osim što je stvarno zapovijedao Zaštitnom četom, I optuženi Branimir Glavaš je imao i stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na tajnu grupu koja se nalazila u sastavu postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene pri Operativnoj zoni Osijek.

    (...)Obrana I optuženog Branimira Glavaša u odnosu na formalni

    ustroj SUS-a, nije sporna, jer kao zapovjednik obrane grada, što je postao 7. prosinca 1991, a prije tog u svojstvu pomoćnika zapo-vjednika u Zapovjedništvu obrane grada Osijeka, na koju dužnost je imenovan 2. studenog 1991. godine, time da je do tada radio kao sekretar SNO-a, on se svakako nije nalazio u zapovjednim struktu-rama diverzantsko-izviđačke postrojbe odnosno SUS-a. Međutim, na temelju svega onog što je iskazala III optužena Gordana Getoš Magdić nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi imao ključnu ulo-gu u formiranju tajne grupe koja se nalazila u sastavu diverzant-sko-izviđačke postrojbe, te je izdavao zapovjedi temeljem kojih su pripadnici tog voda i postupali u izvršenju naloženih zadataka, pa

    stupanjske presude u kojoj su negativno ocijenjeni iskazi svjedoka tadašnjeg predsjednika Kriznog štaba za obranu Istočne Slavonije i Baranje Vladimira Šeksa, potpredsjednika Vlade Republike Hrvat-ske i koordinatora za Krizne štabove Milana Ramljaka, zapovjednika obrane za Istočnu Slavoniju i Baranju Karla Gorinšeka, predsjednika Kriznog štaba Općine Osijek Srećka Lovrinčevića i gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića), odnosno da pojedini zaključci prvostu-panjskog suda nisu utemeljeni (riječ je o zaključku prvostupanjskog suda da u inkriminirano vrijeme u Osijeku nije djelovala »peta ko-lona«) ili da je Županijski sud pogrešno interpretirao pojedine iskaze svjedoka (riječ je o pogrešnoj interpretaciji stvarnog iskaza svjedoka Vladimira Šeksa od strane prvostupanjskog suda).

    B. SLUČAJ »ZIMA/91« (STUDENI/PROSINAC 1991.)

    1) O Samostalnoj uskočkoj satniji (SUS) i tajnoj grupi unutar SUS-a

    33. Slično slučaju »Ljeto/91«, i za razumijevanje slučaja »Zima/91« potrebno je, prije iznošenja činjenica i okolnosti slučaja, razjasniti osnivanje i djelovanje tajnog voda (to jest tajne skupine, koja se u ovoj odluci, sukladno terminologiji kojom su se koristili nadležni sudovi, naziva »tajna grupa«), koja je postojala u okviru posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke namjene Operativne zone Osijek, a koja je poznata i pod nazivom Samostalna uskočka satnija (u daljnjem tekstu: SUS), kao i zapovjedne ovlasti podnosi-telja Glavaša nad tom tajnom grupom i nad zapovjednikom SUS-a, kako su to utvrdili nadležni sudovi.Naime, slučaj »Zima/91« obuhvaća odvođenje i ubojstva, odnosno pokušaj ubojstva, civilnih osoba na obali rijeke Drave u Osijeku, u studenom i prosincu 1991. godine, od pripadnika te tajne grupe.

    1.1. Stajališta Županijskog suda u Zagrebu

    1.1.1. Ustroj Samostalne uskočke satnije (prosinac 1991.)34. Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi obrazložio ustroj SUS-a ovako:

    »Nije sporno da je temeljem zapovijedi zapovjednika Ope-rativne zone Osijek Karla Gorinšeka od 1. prosinca 1991. godine, naređeno formiranje diverzantske čete Operativne zone Osijek. Istog dana Karl Gorinšek je donio zapovijed da se II optuženi Ivica Krnjak razrješava dužnosti referenta u obavještajnom odjelu Operativne zone Osijek i postavlja za zapovjednika ove postrojbe (list 5349 i 3612). Također, nije sporno da je ova postrojba nakon toga dobila službeni naziv Samostalna uskočka satnija (u daljnjem tekstu: SUS), tako da se u zapovjedi od 18. siječnja 1992. godine kojom je II optuženi Ivica Krnjak kao zapovjednik postrojbe nare-dio polaganje prisege za dan 19. siječnja 1992. godine, koristi naziv Samostalna uskočka satnija (list 5351).

    (...)Uprava za personalne poslove MORH-a dostavila je popis

    svih pripadnika SUS-a u kojem je evidentirano razdoblje koje je u postrojbi proveo svaki njezin pripadnik, kao i dužnost koju su u postrojbi obnašali (list 8823-8840). Iz podataka ovog popisa je razvidno da je veći broj pripadnika SUS-a, a među njima i napri-jed navedeni svjedoci, u postrojbu pristupio prije 1. prosinca 1991. godine, kada je po zapovijedi Karla Gorinšeka naređeno formiranje diverzantske čete. Podatke iz ovog popisa pripadnika SUS-a sud je cijenio vjerodostojnim, a to su potvrdili i naprijed navedeni svjedo-ci koji o toj činjenici nisu imali razloga neistinito iskazivati. Prema tome, i prije 1. prosinca 1991.godine, kad je došlo do formalnog ustrojavanja diverzantske čete, ova je postrojba faktično postojala i njome je zapovijedao II optuženi Ivica Krnjak. Ovako zatečeno sta-nje Karl Gorinšek svojom zapovijedi od 1. prosinca 1991. godine i

  • STRANICA 18 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    upućuje na istu zapovjednu ulogu opt. Branimira Glavaša, kao što to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.«

    2) Činjenice i okolnosti slučaja »Zima/91« i kaznena odgovornost podnositelja

    37. Prema utvrđenju Županijskog suda u Zagrebu, tijekom studenoga i prosinca 1991. pripadnici tajne grupe odveli su sedam civilnih osoba na obalu rijeke Drave radi likvidacije, gdje im je iz relativne blizine vatrenim oružjem pucano u glavu, a potom su bili bačeni u rijeku Dravu. Tako su ubijeni Branko Lovrić, Alija Šabano-vić, Milutin Kutlić, Svetislav Vukajlović, Branko Počuča i nepozna-ta neidentifi cirana ženska osoba, dok je ranjeni Radoslav Ratković uspio isplivati iz rijeke Drave te mu je pravovremenom liječničkom intervencijom u Kliničkoj bolnici Osijek spašen život. Mrtva tijela Alije Šabanovića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, Branka Počuče i nepoznate neidentifi cirane ženske osobe pronađena su na obali rijeke Drave, dok tijelo Branka Lovrića nije pronađeno. On je 1994. godine u postupku pred Općinskim sudom u Osijeku progla-šen umrlim.Prije odvođenja na obalu rijeke Drave, pripadnici tajne grupe odveli su Branka Lovrića, Aliju Šabanovića i Radoslava Ratkovića na ispiti-vanje u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30 u Osijeku.37.1. Prema daljnjem utvrđenju Županijskog suda u Zagrebu, na-čin i razlozi uhićenja (sve žrtve odvedene su zbog sumnje da se bave protudržavnom djelatnošću, pri čemu je odvođenje bilo počinjeno uglavnom u skupini od tri osobe, a uglavnom je korišten automobil marke »Yugo« crvene boje na kojem je jedno staklo bilo razbijeno), etnička pripadnost žrtava (sve su bili Srbi, osim Alije Šabanovića koji je po nacionalnosti bio Makedonac), te način, vrijeme i mjesto ubijanja (vezivanje ljepljivom trakom, studeni i prosinac 1991., obala rijeke Drave) nedvojbeno upućuju na zaključak da su ova djela po-činili pripadnici tajne grupe.38. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela izostavljen je, kao nedo-kazan, događaj koji se odnosio na ubojstvo Jovana Grubića, naveden u optužnici pod točkom 2.b) alinejom 4. i točkom 3.d) alinejom 1., za što je Županijski sud u Zagrebu u osporenoj presudi dao sljedeće obrazloženje:

    »Na temelju izvedenih dokaza utvrđene okolnosti u odnosu na ubojstvo oštećenog Jovana Grubića, kako vremenski kad se to ubojstvo dogodilo, tako i obzirom na mjesto gdje je njegovo tijelo pronađeno (kod Sarvaša), te konačno utvrđeni uzrok smrti – uda-rac tupotvrdim predmetom u glavu, bitno se razlikuju u odnosu na naprijed utvrđena ubojstva i ne postoji niti jedan sjedinjujući ele-ment na temelju kojeg bi se ubojstvo Jovana Grubića moglo poveza-ti s djelovanjem tajne grupe i ubojstvima koja su u inkriminiranom razdoblju počinili njezini pripadnici, kako je to utvrđeno u točkama 2a, b, c, i d. Stoga, kako u konkretnom slučaju nije dokazano da bi za inkriminirano postupanje bili odgovorni optuženici, to je ovaj događaj također ispušten iz činjeničnog opisa.«

    2.1. Presuda Županijskog suda u Zagrebu

    2.1.1. Mjerodavni dijelovi izreke39. U točkama 2.a), 2.b), 2.c), i 2.d) izreke presude Županijskog suda u Zagrebu svi podnositelji proglašeni su krivima zbog toga što su:

    »(...)u razdoblju od srpnja do kraja prosinca 1991. godine, u Osi-

    jeku, u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovniš-tva na ustavnopravni poredak RH, I-opt. Branimir Glavaš obnaša-jući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu,

    je u tom dijelu njegova obrana neistinita i očito usmjerena na ot-klanjanje kaznene odgovornosti.«

    I dalje:»… neprijeporno je III optužena Gordana Getoš Magdić i

    određeni broj pripadnika diverzantsko-izviđačke postrojbe trebao biti angažiran u vojnoj akciji u Tenjskom Antunovcu.« (prosinac 1991. – op. Ustavnog suda) »međutim, kako to proizlazi iz obrane III optužene Gordane Getoš Magdić te iskaza ugroženog svjedoka ‘Drava’, II optuženi Ivica Krnjak je po naredbi I optuženog Branimi-ra Glavaša obustavio daljnje sudjelovanje ove postrojbe u toj vojnoj akciji. Ovo nedvojbeno upućuje da je I optuženi Branimir Glavaš u inkriminiranom razdoblju imao stvarne zapovjedne ovlasti u odno-su na II optuženog Ivicu Krnjaka te pripadnike tajne grupe u okviru diverzantsko-izviđačke postrojbe OZ Osijek, iako se formalno nije nalazio u zapovjednom ustroju te postrojbe. …«

    1.2. Stajališta Vrhovnog suda36. Kad je riječ o slučaju »Zima/91«, Vrhovni sud potvrdio je utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na stvarnu političku i vojnu moć podnositelja Glavaša odnosno na njegove de facto zapo-vjedne ovlasti nad pripadnicima tajne grupe, utvrđujući:

    »S obzirom da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je opt. Branimir Glavaš povjerio opt. Gordani Getoš Magdić do-vođenje u postrojbu provjerenih osoba i na samom početku joj rekao da će postrojbom zapovijedati opt. Ivica Krnjak, da joj je naredio privođenje Branka Lovrića, a time očito i njegovu kasniju likvidaciju, te joj naložio da ‘riješi problem’ nastao nakon neuspje-le likvidacije oštećenika Radoslava Ratkovića, što je ona shvatila ozbiljno i u punom smislu te riječi, reagirala tako da je zadužila opt. Dine Kontića da likvidira opt. Zdravka Dragića, zato što opt. Zdravko Dragić nije uspješno obavio zadatak likvidacije ovog ošte-ćenika, o čemu svjedoči i zaštićeni svjedok ‘Drava’, ali potvrđuje i opt. Zdravko Dragić u svojoj obrani, onda nema nikakve dvojbe da je opt. Branimir Glavaš imao odlučujuću ulogu i zapovjednu moć nad svekolikom djelatnošću tajne grupe koja je vršila likvidacije.

    U žalbama se problematizira i pitanje postojanja tajne grupe, međutim prvostupanjski sud je o tome dao vrlo jasne i prihvatljive razloge. Sasvim je jasno da grupa koja noću na nasipu rijeke Drave likvidira ljude, djeluje tajno i konspirativno, uostalom upravo ovaj postupak potvrđuje takovo njezino konspirativno djelovanje, kada je otkrivena gotovo 15 godina nakon vremena u kojem je djelovala.

    Iako su pripadnici te tajne grupe bili pripadnici Samostalne uskočke satnije, zapovjednici vodova te satnije Ivan Šomođi i Matija Horvat, kao i mnogi pripadnici te satnije, nisu znali za grupu u Keršovanijevoj ulici 25, gdje je bila smještena opt. Gordana Getoš Magdić te optuženici Dino Kontić, Tihomir Valentić, Zdravko Dra-gić, zatim zaštićeni svjedok ‘Drava’, Mirko Sivić i još neki, za sada, nepoznati pripadnici tajne grupe. Čak je i pripadnicima te grupe rečeno da je poželjno da međusobno ne znaju imena, već da se oslovljavaju nadimcima, o čemu je u svojoj obrani iskazivala opt. Gordana Getoš Magdić, ali i opt. Zdravko Dragić.«

    36.1. Vrhovni sud zaključno je u odnosu na žalbene navode pod-nositelja Glavaša u slučaju »Zima/91« utvrdio:

    »(...)Stoga je i po stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske,

    iskaz opt. Gordane Getoš Magdić, kojeg je iznijela u nazočnosti svog branitelja, između ostalih dokaza, kao što je obrana opt. Zdravka Dragića i iskaz svjedoka ‘Drave’ pouzdan i jasan dokaz za utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika za radnje opisane u toč. 2 a), b), c) i d) izreke pobijane presude, jer je nedvojbeno, što se ne poriče ni u žalbi, da su po istom modusu operandi likvi-dirani Branko Lovrić, Alija Šabanović, dr. Milovan Kutlić, Bogdan Počuča, Svetoslav Vukajlović, nepoznata ženska osoba, a na isti je način pokušana i likvidacija ošt. Radoslava Ratkovića. Osim toga, koristilo se isto oružje, iz neposredne blizine žrtvama je pucano u glavu, bačeni su sa istog mjesta u rijeku Dravu, svi sa rukama vezanim smeđom trakom (‘selotejpom’), u istim okolnostima, što

  • PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 19 NARODNE NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE

    kamo je V-opt. Dino Kontić radi likvidacije Radoslava Ratkovića dovezao VII-opt. Zdravka Dragića i gdje je u prisutnosti II-opt. Ivice Krnjaka, Stjepan Bekavac VII-opt. Zdravku Dragiću dao au-tomatsko oružje ‘MGV’ i rekao mu da puca u Ratkovića, pa je on ispalio jedno streljivo i pogodio Ratkovića u obraz, uslijed čega je ovaj pao u vodu, da bi tada netko od prisutnih gurnuo u ruke VII-opt. Zdravku Dragiću automatsku pušku ‘Kalašnjikov’, te je on iz te puške ispalio prema Radoslavu Ratkoviću još jedan hitac, ali je Radoslav Ratković ipak uspio preživjeti i isplivati iz Drave, nakon čega je po zapovjedi I-opt. Branimira Glavaša III-opt. Gordana Ge-toš-Magdić naložila pripadniku navedene skupine da ode u Opću bolnicu Osijek i Radoslava Ratkovića usmrti, a što ovaj nije učinio.

    d) U više navrata za sada nepoznati pripadnici tajne grupe, primivši zapovijedi da uhite i usmrte civilne osobe:

    – 7. prosinca 1991. iz njegove kuće u Mrežničkoj ulici od-veli Milutina Kutlića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u rijeku Dravu,

    – neutvrđenog dana u prvoj polovini prosinca 1991. godi-ne iz njegove kuće u Vrtnoj ulici 12 odveli Svetislava Vukajlovića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u rijeku Dravu,

    – neutvrđenog dana tijekom prosinca 1991. godine, uhitili jednu nepoznatu žensku osobu, vezali je samoljepivom trakom, od-veli je na obalu rijeke Drave te je usmrtili pucajući joj iz vatrenog oružja u glavu i bacili je u rijeku Dravu,

    – 28. prosinca 1991. godine iz kuće u Wilsonovoj ulici 19 odveli Bogdana Počuču, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu u glavu iz vatrenog oružja i bacili ga u rijeku Dravu,

    (...)«

    2.1.2. Mjerodavni dijelovi obrazloženja40. Županijski sud u Zagrebu je za događaje iz studenog i pro-sinca 1991. u točkama 2.a), 2.b), 2.c) i 2.d) izreke presude, između ostaloga, naveo:

    »Nesporno je tijekom 1991. godine i to u razdoblju od 26. studenog do 28. prosinca iste godine u Osijeku ubijeno šest osoba, time da je pri tim likvidacijama jedna osoba i to oštećeni Radoslav Ratković, uspio preživjeti. Radilo se o civilnim osobama, uglavnom srpske nacionalnosti, a okolnosti pri kojima su isti uhićeni i po-gubljeni nedvojbeno upućuju da se to dogodilo izvan bilo kakve borbene aktivnosti, time da su sva tijela ubijenih osoba, osim tijela Branka Lovrića, pronađena u rijeci Dravi.«

    41. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoju ocjenu prove-denih dokaza u odnosu na ubojstvo Branka Lovrića, ubojstvo Alije Šabanovića, ubojstvo Milutina Kutlića, pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića, ubojstvo Svetislava Vukajlovića, ubojstvo nepoznate nei-dentifi cirane ženske osobe i ubojstvo Bogdana Počuče. U odnosu na te inkriminacije Županijski sud u Zagrebu je naveo:

    »Upravo na temelju onoga što je u svojoj obrani od 20. i 21. listopada 2006. godine iskazala III optužena Gordana Getoš Mag-dić, a u obrani od 19. i 21. listopada 2006. godine i VII optuženi Zdravko Dragić, ali i svih drugih materijalnih i personalnih dokaza koji su izvedeni u pogledu inkriminiranih događaja, nedvojbeno je utvrđeno da su pripadnici tajne grupe kojom je zapovijedala III optužena Gordana Getoš Magdić, postupajući po naredbama I optuženog Branimira Glavaša i II optuženog Ivice Krnjaka, u inkri-miniranom razdoblju tijekom studenog i prosinca 1991. godine u Osijeku uhitili, a potom i ubili civile Branka Lovrića, Aliju Šabano-vića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, Bogdana Počuču, NN žensku osobu, dok je Radoslav Ratković uspio preživjeti likvidaciju.

    (...)Upravo iz utvrđenih okolnosti postupanja I optuženog Bra-

    nimira Glavaša, II optuženog Ivice Krnjaka i III optužene Gordane Getoš Magdić prema oštećenom Radoslavu Ratkoviću, do čega je

    pošto je prethodno pri tom Sekretarijatu ustrojio, opremio i nao-ružao vojnu postrojbu, u to vrijeme različito neformalno nazivanu – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa, te Branimirova osječka bojna, a kasnije službeno nazvane 1. bojna osječkih brani-telja, djelujući kao stvarni zapovjednik navedene postrojbe, odgovo-ran time za izdavanje zapovijedi i primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila, i djeluju-ći kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao