najljepše pripovijetke 1-hesse herman

8/8/2019 Najljepe pripovijetke 1-Hesse Herman

1/86

HERMANN HESSENajljepe pripovijetkeNASLOV IZVORNIKADie schonsten EryahlungenThese texts are taken from the volumes 6-8 of the edition "Samtliche Werke in 20 Banden" by

Hermann Hesse. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2001 For this selection: Suhrkamp Verlag,Frankfurt am Main, 2002HERMANN HESSE

Najljepe pripovijetkedio prviSva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristitiu bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim,ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikimsustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb

UDK 821.112.2-32=163.42HESSE, Hremann

Najljepe pripovijetke / Hermann Hesse; odabrao Volker Michels ; preveo Dalibor Joler. -Zagreb : Zagrebaka naklada, 2003- . - (Feniks)Prijevod djela: Die schoensten Erzaehlungen. ISBN 953-6234-26-X (cjelina)Dio 1.-2003ISBN 953-6996-27-8430917133ODABRAO VOLKER MICHELSPREVEO DALIBOR JOLER[zagrebaka naklada] ZAGREB, 2003.SadrajVuk.......................................................7Iz djetinjstva........................................13Pod starim suncem.............................37Latinski ak........................................91Ilintak..............................................133Prva pustolovina............................... 181Casanovino obraenje.....................189Biljeka o piscu.................................223Vuk

Niikada prije u francuskome gorju zima nije bila tako strano hladna i duga. Zrak je tjednimastajao bistar, krt i hladan. Danju su velika, kosa snjena polja zagasito bijela i beskrajna leala

pod blistavo modrim nebom, a nou je svijetao i malen nad njima plovio mjesec, ljutit ledenimjesec utoga sjaja kojega se jarka svjetlost na snijegu pretvarala u priguenu modrinu iizgledala kao pravi pravcati mraz. Ljudi su izbjegavali sve putove, a napose visine, sjedilitromi i ljutiti u seoskim kolibama kojih su crveni prozori nou na plavia-stoj mjeseiniizranjali zadimljeno mutni i brzo se gasili.Bilo je to teko vrijeme za ivotinje iz okolice. One manje smrzavale su se hrpimice, ak su i

ptice ugibale od mraza, a mrava im trupla postajala plijenom jastrebovima i vucima. No i onisu trpjeli nemilu hladnou i glad. Tamo je ivjelo samo nekoliko opora vukova, a nevolja ih

je primorala da se vre povezu. Danju su samostalno izlazili. Katkad bi pokoji tumaraosnijegom, mrav, gladan i oprezan, neujan i plah kao sablast. Njegova je tanka sjena klizila


2/86

uza nj povrinom snijega. iljatu je gubicu njuei pruao prema vjetru i s vremena navrijeme ispustio otar, napaen urlik. Nonaveer su izlazili u punom broju i promuklo zavijajui natiskivali se oko sela. Tamo se

briljivo uvala stoka i perad, a iza vrstih prozorskih kapaka leale su uperene puke. Tekrijetko bi im dopao neki manji plijen, moda pas, a dvoje iz opora ve je ustrijeljeno.

Studen nije poputala. Vukovi su esto u tiini zamiljeno leali zajedno, grijui jedni druge, itjeskobno oslukivali zamrlu pusto, sve dok jedan, ispaen okrutnim mukama gladi,najednom ne skoi i ispusti jezovit krik. I svi su prema njemu okrenuli njuke, zadrhtali i staliuglas strano zavijati, prijetei i jadikujui.

Na posljetku se manji dio opora odlui na odlazak. Ranom zorom napustili su jazbine iokupili se, uzbueno i uplaeno njuei ledeni zrak. Zatim su krenuli brzim i ravnomjernimkorakom. Vukovi koji su ostali, slijedili su ih pogledom krupnih, staklastih oiju, potrali zanjima desetke koraka, zastali neodluni i zbunjeni, pa se polako vratili u prazne jazbine.Vuci odmetnici u podne su se razili. Troje je krenulo na istok prema vicarskoj Juri, a ostali

produie prema jugu. Ono troje bile su lijepe, jake ivotinje koje su strano smravjele.Njihov uvueni svijetli trbuh bio je uzak kao ramena, na prsima su im alosno ispala rebra,

gubice su im bile suhe, a oi krupne i zdvojne. Utroje su zali duboko u planine Jure, drugogasu dana ulovili ovna, treega dana psa i drijebe, pa su ih sa svih strana stali proganjati bijesniseljaci. U kraju bogatom selima i gradovima zavladao je strah od neobinih uljeza. Potanskesaonice dobile su naoruanje, a izsela u selo nitko nije iao bez puke. U stranome kraju, tri su se vuka nakon tako dobra ulovaosjeala u isti mah i plaho i ugodno; postali su hrabriji no ikada prije kod kue i u po bijelogadana provalise u staju na nekom majuru. Rika krava, praskanje rasprsnutih drvenih pregrada,topot kopita i vru, pohlepan dah ispunie usku, toplu prostoriju. No ovaj su se put umijealiljudi. Za vukovima je bila raspisana nagrada, pa je to udvostruilo hrabrost seljaka. Tako suubili dva vuka, jednomu je puano zrno prostrijelilo vrat, a drugoga su zatukli sjekirom.Trei im je uspio pobjei te je trao sve dok se polumrtav ne srui na snijeg. Bio je najmlai inajljepi meu vucima, gorda ivotinja silne snage i gipkih oblika. Dugo je leao i soptao.Pred oima su mu se vrtjeli krvavo crveni krugovi, i s vremena na vrijeme ispustio bi

piskutav, bolan jecaj. Baena sjekira bila ga je pogodila u lea. Ipak se oporavio i uspio seponovno osoviti na noge. Tek sada je vidio koliko je daleko trao. Nigdje na vidiku nije biloljudi ni sela. Tik ispred njega stajala je snijegom zametena mona planina. Bio je toChasseral. Odlui ga zaobii. Morila gaje e, pa je sa snjenoga pokrivaa odgrizaokomadie smrznute kore. S druge strane planine odmah je naiao na selo. Padala je veer.ekao je u gustoj jelovoj umi. Zatim se oprezno stao uljati oko vrtnih ograda slijedei miristoplih staja. Ulica je bila pusta. Plaho i pohotno mirkajui prikradao se izmeu kua. Tadaodjeknu hitac. On zabaci visoko glavu i zamahnu prednjim nogama kadli ve prasnu i drugi.

Taj ga pogodi. Bijeli mu jetrbuh postrance bio poprskan krvlju to je kapala gustim, krupnim kapljama. Ipak je uspiopobjei inei visoke skokove i domoi se ume u planini. Tamo je na trenutak oslukujuizastao i s dviju strana uo glasove i korake. Preplaeno je pogledao prema vrhu planine. Bila

je strma, umovita i teko prohodna. Pa ipak, nije imao izbora. Zadihano se uspinjao uzastrmu liticu dok se dolje planinom razlijegao amor psovki, zapovijedi i svjetlo fenjera.Ranjeni se vuk drhturei penjao sumra-nom jelovom umom dok mu se s boka cijedilasmea krv.Hladnoa je popustila. Na zapadu je nebo bilo tamno i inilo se da najavljuje snijeg.Iscrpljeni se vuk napokon popeo u visinu. Sada je stajao na laganoj strmini velikogasnjenoga polja blizu Mont Crosina, visoko iznad sela otkuda je pobjegao. Nije osjeao glad,

ve neku tupu, upornu bol od rane. Tih, boleiv cvile otme mu se iz oputene gubice. Srcemu je tuklo teko i bolno i osjeao je da ga ruka smrti pritie kao neizrecivo teko breme.


3/86

Jedna usamljena jela irokih grana mamila gaje; sjeo se pod nju i tugaljivo zurio u sivusnjenu no. Prolo je pola sata. Tada na snijeg padne zagasito crvena svjetlost, neobina imeka. Vuk se stenjui ustane i okrene lijepu glavu prema svjetlu. To je mjesec, gorostasan ikrvavo crven, izlazio na jugoistoku polako rastui na tmurnom nebu. Ve tjednima nije biotako crven i krupan. alosna pogleda ivotinja je na umoru gledala zagasit mjeseev krug, i

ponovno u hropcu bolno i neujno ispustila slabaan jecaj u no.10Pristigla su i druga svjetla i koraci. Seljaci u debelim gunjevima, lovci i mladii sa ubarama iu nezgrapnim gamaama prtili su snijeg. Netko ciknu. Nali su vuka gdje skapava; ispalili suna njega dva hitca, ali ga nijedan ne pogodi. Tada vidjee daje ve na umoru pa udri po njemutapovima i palicama. Nije to vie osjeao.Slomljenih nogu odvukli su ga dolje u St. Immer. Smijali su se, hvastali, radovali se rakiji ikavi, pjevali, kleli. Nitko nije primjeivao ljepotu snijegom okovane ume ni bljetavilovisoravni ni rumeni mjesec koji je visio nad Chasseralom dok mu se slabana svjetlost lomilana cijevima puaka, u kristalima snijega i ugaslim oima zatuenog vuka.(1903.)

11Iz djetinjstvaD'aleka smea uma posljednjih se dana ivahno krijesi zelenim mladicama. Danas sam pored

puta spazio prve napola procvjetale jaglace. Na vlanome vedrom nebu snivaju mekitravanjski oblaci, a iroke, tek uzorane njive tako su blistavo smee i s toliko se udnje sterumlakomu zraku ususret kao da eznu da u se neto prime i potjeraju i svoje nemute snageiskuaju, oute i daruju u tisuama zelenih klica i poniklih vlati. Sve eka, sve se priprema,sve sanjari i klija u nekoj laganoj, blago nestrpljivoj groznici nastanka -klica prema suncu,oblak prema polju, mlada trava prema zranim strujama. Iz godine u godinu u ovo vrijeme snestrpljenjem i enjom vrebam kao da e mi neki poseban trenutak objasniti to udo novogaroenja, kao da se mora dogoditi da jednom, na sat vremena, u cijelosti vidim i shvatim tuobjavu snage i ljepote i doivim kako ivot razdragano nie iz zemlje i prema svjetlu otvarasvoje mlade krupne oi. I svake godine to udo, mirisno i zvonko, prolazi pokraj menevoljeno i oboavano - i neshvaeno; evo tu je, a nisam ga vidio kako dolazi, nisam vidio kako

je prsnula opna klice i prvo njeno vrelo zatreperilo na svjetlu. Najednom sve pro-cvjetalo,drvee blista svijetlim liem ili pjenasto13

bijelim cvatom, a ptice se, klikui, u lijepim lukovima premeu u toplom plavetnilu. udo sezbilo, mada ga nisam vidio, ume se izvijaju u oble svodove, a daleki vrhovi zovu, i vrijeme jeda pripremimo izme i torbu, tap za pecanje i vesla i da se svim ulima radujemo mladomu

ljetu koje je svaki put ljepe nego ikada prije i kao da svaki put sve bri kroi. - Kako je dugo,kako je neiscrpno dugo neko bilo proljee dok sam bio djeak!

Kada mi vrijeme dopusti, a srce je voljno, ja za-legnem u mokru travu ili se uzverem na prvojae stablo, njiem se u granju, udiem miris pupoljaka i svjee smole, gledam iznad sebezamren splet granja, zelenila i modrine i kao tihi gost to u snu hoda ja stupam u blaeni vrtsvoga djeatva. Tako nam rijetko uspijeva, a tako je divno ponovno se tamo vinuti i udahnutisvje jutarnji zrak rane mladosti i jo jednom, na trenutak vidjeti svijet onakvog kakav jeizaao iz Bojih ruku i kakvog smo ga svi u djetinjstvu vidjeli jer se u nama samima raaloudo snage i ljepote.U ono vrijeme drvee je veselo i prkosno raslo u visine, narcis i zumbul tako su blistavo lijepinicali u vrtu; a ljudi, koje smo jo jedva poznavali, bili su prema nama vrlo njeni i blagi jer

su na glatkom nam elu jo osjeali boanski daak o kojemu mi nita nismo znali i kojegasmo u tenji za odrastanjem nehotice i nesvjesno izgubili. Kako sam samo bio divlji i


4/86

neobuzdan djeak, koliko se od malena otac za mene brinuo, koliko je majka strahovala iuzdisala! - pa ipak, i14na mom je elu bilo Bojega sjaja, i to sam vidio bilo je lijepo i ivo, a mojim su mislima isnovima, i kada nisu bili nimalo pobone naravi, bratski prolazili i aneli i uda i bajke.

Iz doba mojega djetinjstva s mirisom svjee uzoranih polja i zazelenjelih uma povezana jejedna uspomena koja mi se svakoga proljea vraa i tjera me da ponovno naas oivim ononapola zaboravljeno i neshvaeno vrijeme. I sada na nju mislim i pokuat u, uzmognem li, onjoj pripovijedati.U naoj spavaoj sobi prozorski su kapci bili zatvoreni, i leao sam u mraku napola budan,sluao mlaega brata kako pokraj mene otro i ravnomjerno die i ponovno sam se udio tosklopljenih oiju umjesto mrkloga mraka vidim sve samo arenilo boja, ljubiaste i zagasitocrvene krugove koji su se sve vie irili i rasplinjavali u tami i neprestano se iznutra naviruiobnavljali, svaki od njih obrubljen tankom utom vrpcom. Oslukivao sam i vjetar to se umlakim, nehajnim zapusima sputao s planina, blago se kovitlao u visokim topolama igdjekad svom teinom pritiskao krov koji je pod njim stenjao. Ponovno mi je bilo ao to

djeca nou ne smiju ostati budna i izai, ili barem stajati uz prozor, i sjetio sam se jedne noikada je majka zaboravila zatvoriti prozorske kapke.Tada sam se probudio usred noi, tiho se ustao i oklijevajui priao prozoru. Pod prozorom je

bilo neobino svijetlo, uope nije bilo crno i kao u rogu mrano15kako sam zamiljao. Sve je izgledalo magliasto i zamueno i tuno, krupni su oblaci stenjali

preko cijeloga neba, a plaviasto-crne planine kao da su s njima plovile, kao da se svi boje ibjee ne bi li utekli pred nekom nadolazeom nesreom. Topole su usnule i izgledale posveklonulo kao neto mrtvo ili ugaslo, ali je zato na dvoritu kao i uvijek stajala klupa i vjedro s

bunara i mlado stablo kestena, no i oni pomalo umorni i nujni. Nisam znao jesam li kratko ilidugo gledao kroz prozor promatrajui taj blijedi preobraeni svijet, kadli u blizini stadezavijati ivotinja, plaljivo i plaho. Mogao je biti pas, pa i ovca ili tele koje se probudilo i umraku osjetilo strah. On i mene obuze, pa pobjegoh natrag u sobu i u postelju nesigurantrebam li zaplakati ili ne. No, prije negoli sam ita odluio, zaspah.Sve je to sada opet zagonetno vrebalo vani, iza zatvorenih prozorskih kapaka, i bilo bi takolijepo i opasno iznova proviriti. Ponovno sam zamiljao tmurna stabla, slabano, treperavosvjetlo, utihnulo dvorite, planine to umiu zajedno oblacima, blijede pruge na nebu i

bezbojnu seosku cestu to se nejasno gasila u sivkastoj daljini. Tamo se, zaogrnut u velik crnkaput, uljao lopov, ili ubojica, ili je pak netko zalutao i trao amo--tamo u strahu od noi,

bjeei pred zvijerima. Moda je bio djeak moje dobi koji je zalutao ili pobjegao ili je otet ilibez roditelja, i mada je bio hrabar, ve gaje sljedei noni duh mogao ubiti ili ga vuk zgrabiti.

Moda su ga razbojnici odveli u umu, pa je i sam postao razbojnik, dobio ma

ili dvocijevnipitolj, velik eir i visoke jahake izme.16Odavde je bio potreban samo jo jedan korak, bezvoljno preputanje, i naao bih se u zemljisnova i mogao oima vidjeti i rukama dotaknuti sve to je sada jo bilo sjeanje i misao imata.

No nisam zaspao jer je u tom trenutku, kroz kljuanicu sobnih vrata, iz lonice mojih roditeljaprema meni potekla tanka, crvena zraka svjetlosti, ispunila tamu slabanom, treperavomslutnjom svjetla i na vratima ormara, to su najednom prigueno zasvijetlila, naslikala utu,zupastu mrlju. Znao sam da sada otac ide lei. uo sam ga kako tiho gaa u arapama, aodmah potom zauh i njegov priguen dubok glas. Jo je kratko razgovarao s majkom.

"Spavaju li djeca?" upitao je.


5/86

"Da, ve odavno", rekla je majka, a ja sam se posramio to sam jo budan. Zatim je natrenutak utihnulo, no svjetlo je i dalje gorjelo. Vrijeme mi se oduilo i san se ve htio spustitina oi kadli majka ponovno zapoe."Jesi li pitao i za Brosija?""Sam sam ga posjetio", rekao je otac. "Naveer sam bio tamo. Da se ovjek nad njim saali."

"Zarje tako loe?""Vrlo loe. Vidjet e, kada doe proljee odnijet e ga. Smrt mu je ve na licu.""to misli", rekla je majka, "da poaljem jednom prilikom maloga? Moda bi dobrodjelovalo.""Kako god eli", odgovorio je otac, "ali nije nuno. to tako malo dijete zna o tome?"17"Onda laku no.""Da, laku no."Svjetlo se ugasilo, zrak je prestao titrati, pod i vrata ormara ponovno su utonuli u tamu, asklopivi oi opet sam vidio ljubiaste i tamnocrvene krugove sa utim rubom kako naviru irastu.

No dok su roditelji tonuli u san, a sve je utihnulo, moja je iznenada uzbuena dua ustroradila duboko u no. Onaj napola shvaeni razgovor pao je u nju kao plod u neku mlaku, i nadnjim se stadoe brzo i plaho iriti uurbani krugovi, i dua zadrhta od tjeskobne znatielje.Brosi o kojemu su govorili roditelji gotovo je bio nestao iz moga vidokruga, u najboljemsluaju bio je jo mutno, skoro ugaslo sjeanje. A sada, on kojemu sam jedva jo znao ime,

polako se borei izbijao je na povrinu i ponovno bivao iva slika. Isprva sam znao tek da samto ime neko mnogo puta uo i sam zazivao. Zatim sam se sjetio jesenjega dana kada mi jenetko darovao jabuke. Sjetio sam se da je to bio Brosijev otac, a onda sam najednom ponovnoznao sve.Vidio sam lijepoga djeaka po imenu Brosi, godinu dana starijega, ali ne i viega od mene.Prije moda godinu dana njegov je otac bio na susjed, a taj mi je djeak postao prijatelj; nomoje sjeanje nikada nije do tamo sezalo. Ponovno sam ga jasno vidio: nosio je pletenu plavuvunenu kapu s dva udna roga, i uvijek je u torbi imao jabuke ili kriku kruha, i im bi

postajalo dosadno, obino je ve imao spremnu neku zamisao,18igru ili prijedlog. Na sebi je i radnim danom imao prsluk na kojemu sam mu veoma zavidio.Prije sam mislio da u njemu nema skoro nimalo snage, sve dok jednom u selu nije prebiokovaeva sina jer mu se rugao zbog rogate kape koju mu je majka isplela; tada sam ga se nekovrijeme bojao. Imao je pripitomljena gavrana koji je, pak, u jesen s hranom dobio previemladoga krumpira te uginuo, a mi smo ga pokopali. Lijes mu je bila kutijica, no bila je

premalena i poklopac se nije mogao nataknuti. Ja sam poput sveenika odrao nadgrobni

govor, a kada je Brosi zaplakao, moj mlai brat prasnu u smijeh, Brosi ga udari, zatim i ja, imalian stade tuliti, a mi se razbjeasmo. Poslije je k nama dola Brosijeva majka i rekla da

mu je jako ao, a ako bismo sutra popodne doli do nje, poastila bi nas kavom i kolaem oddizana tijesta koji je ve u penici. Za kavom nam je Brosi kazivao priu koja je u srediniuvijek poinjala ispoetka, i premda ju nikada nisam uspio zapamtiti, uvijek sam se pri

pomisli na nju morao nasmijati.No to je bio tek poetak. Istodobno su mi na um padale tisue doivljaja, svi od ljeta i jeseni,kada mije Brosi bio prijatelj, i u tih nekoliko mjeseci, otkako ga nije bilo, gotovo sam ih svezaboravio. A sad su nahrupili sa svih strana, poput ptica kada im zimi baci zobi, svinajednom, jatimice.Ponovno sam se sjetio blistavoga jesenjeg dana kada se Dachtelbauerova toranj ska klikavka

izvukla iz upe. Poctrezano krilo bilo joj je izraslo, mjedeni je lani oko noge taruiprekinula i izala iz uske mrane


6/86

19upe. Sada je suelice kui mirno sjedila na stablu jabuke, a desetak je ljudi stajalo na uliciispod drveta, gledalo uvis, govorilo i davalo prijedloge. Nama djeacima, Brosiju i meni, bilo

je osobito tjeskobno u dui dok smo stajali tamo sa svima i promatrali pticu kako mirno sjedina stablu i otro i smjelo gleda prema nama. "Ta se vie nee vratiti", uzviknu netko. Nato

sluga Gottlob ree: "Da jo moe letjeti, ve bi odavno od-maglila." Klikavka je, neisputajui granu iz kanda, iskuavala svoja velika krila; bili smo strano uzbueni i ni samnisam znao to bi me vie obradovalo, da smo je uhvatili ili da je odletjela. Na posljetku jeGottlob primaknuo ljestve, Dachtelbauer se popeo i pruio ruku prema klikavki. Uto pticaispusti granu i snano zale-pee krilima. Nama djeacima srce je tako glasno tuklo da smogotovo ostali bez daha; opinjeno smo promatrali lijepu pticu to lepee krilima, a onda jedoao trenutak kada je klikavka uinila nekoliko velikih zamaha i vidjevi da jo moe letjetistala se polako i gordo sve vie i vie u velikim krugovima dizati uvis sve dok nije postalasitna kao poljska eva i neujno se izgubila na svjetlucavu nebu. Kada su ljudi ve odavnootili, mi smo jo uvijek tamo stajali, dizali glave uvis i pogledom pretraivali nebo; tadaBrosi najednom veselo poskoi visoko u zrak i doviknu ptici: "Leti, samo leti, sada si opet

slobodna."Morao sam se prisjetiti i susjedove ostave za kolica. U njoj smo skutreni jedan do drugogauali dok je vani lijevala kia, sluali zvuk i huk pljuska i promatrali tlo u dvoritu u kojemsu se stvarali potoci, struje i20lokve, izlijevali se, kriali i mijenjali. A jednom, dok smo tako uali i oslukivali, zapoeBrosi: "Vidi, dolazi potop, to emo sada? Sva su sela ve potopljena, voda ve nadire doume." I tada smo sve zamiljali, izviali uokolo po dvoritu, oslukivali pljusak i u njemu

prepoznavali um dalekih valova i morskih struja. Rekao sam da bismo morali napraviti splavod etiri ili pet greda koja bi nas dvojicu mogla ponijeti. No Brosi me prekori: "Tako dakle, atvoji otac i majka, a moj otac i moja majka, a maka i tvoj mlai brat? Njih ne bi poveo?" Nato, dodue, u uzbuenju i pred opasnou nisam bio mislio, a da bih se opravdao, slagao sam:"Da, ali mislio sam da su se ve svi utopili." No, on se zamislio i sneveselio jer je sve zornovidio, pa ree: "Promijenimo igru."U ono vrijeme, dok je njegov siroti gavran jo bio na ivotu i posvuda skakutao, odnijeli smoga jednom zgodom u nau vrtnu sjenicu i stavili na poprenu gredu, a on je po njoj trkaraotamo-amo jer nije mogao sii. Pruio sam mu kaiprst i u ali rekao: "Hajde, Jako-be, ugrizi!"Uto me on utinu za prst. Nije me jako za-boljelo, ali me naljutilo, pa sam zamahnuo da gaudarim i tako kaznim. No Brosi me vrsto zgrabio oko struka i nije putao sve dok ptica, koja

je u strahu sletjela s grede, nije pobjegla van. "Pusti me", vikao sam borei se s njim, "ujeome."

"Sam si mu rekao: Ugrizi, Jakobe!" uzviknuo je Brosi i objasnio mi daje ptica posve imalapravo. Ljutilo me njegovo popovanje, pa sam mu rekao: "Neka ti21

bude", no odluio sam iduom se prilikom osvetiti gavranu.Poslije, kada je Brosi ve izaao iz vrta i bio na pola puta kui, jo jednom me zovne i krenenatrag. ekao sam ga. Prie mi i ree: "Moe li mi vrsto obeati da Jakobu nee vienauditi?" Kako nisam nita odgovorio, drei se prkosno, on mi obea dvije velike jabuke.Prihvatio sam i on pode kui.

Netom poslije toga, u vrtu njegova oca dozrele su na stablu prve jabuke i on mije dao obeanedvije, izabravi medu najljepima i najveima. Sada me je bilo stid i nisam ih odmah htiouzeti sve dok nije rekao: "Ta uzmi ih, nije to zbog Jakoba, ionako bih ti ih dao, a i tvoj e

braco dobiti jednu." Tada sam ih uzeo.


7/86

Jednom smo pak cijeloga popodneva skakutali po livadi, a onda zali u umu u kojoj je ispodbunja rasla meka mahovina. Bili smo umorni, pa sjedosmo na tlo. Nekoliko je muica zujaloiznad neke gljive, a umom su letjele svakovrsne ptice; poznavali smo samo neke, ali veinune. uli smo i unu kako marljivo kucka, i osjeali smo se tako ugodno i veselo da smo skoro

prestali razgovarati. Samo kada bi netko otkrio kakvu posebnost, na nju bi upozorio i pokazao

ju drugom. U tom nadsvodenom zelenom prostoru strujala je zelena blaga svjetlost, a umi sekraj gubio negdje u daljini u sme-em sumraku ispunjenom slutnjom. Ono to se tamo izamicalo, utanje lia i lepet ptijih krila, dolazilo je iz zaaranih bajkovitih dubina,odzvanjalo tajnovito udnim zvukom i moglo je svata znaiti.22Kako je Brosiju bilo pretopio od tranja, skinuo je jaknu, a zatim i prsluk i cijeli se ispruio umahovinu. U jednom se trenutku okrenuo, koulja mu se na vrhu rastvorila, a ja sam se silnouplaio ugledavi iznad njegova bijelog ramena dugaak crven oiljak. Odmah sam ga htioispitati odakle mu oiljak i ve sam se radovao prii o pravoj nesrei; ali tko e ga znati zato,najednom ipak nisam htio pitati, ve sam se pravio kako da nita nisam vidio. U isto vrijemestrano mi je bilo ao Brosija s njegovim velikim oiljkom koji je sigurno bio uasno krvario i

bolio, i u tom trenutku moji su osjeaji prema njemu postali mnogo njeniji nego prije, alinita nisam mogao rei. Poslije smo zajedno izali iz ume i vratili se kui; tada sam otiao usobu i donio svoju najbolju puku, koju mi je svojedobno napravio sluga od debela bazgovatrupca, a zatim sam siao i darovao ju Brosiju. Isprva je mislio da se alim, zatim ju nije elio

primiti i ak je ruke stavio na leda, pa sam mu ju morao gurnuti u torbu.Pria za priom, svih sam se ponovno sjetio. I one iz jelove ume s druge strane potoka kamosam preao s prijateljem jer smo eljeli vidjeti srne. Stupili smo u taj iroki prostor, na glatkosmee tlo izmeu ravnih stabala to su sezala nebu pod oblake, ali koliko god smo hodali,nismo naili ni na jednu jedinu srnu. No vidjeli smo mnotvo velikih kamenih gromadaizmeu gologa korijenja jela, a skoro sve kamenje imalo je mjesta na kojima je rastao uzaksveanj svijetle mahovine poput malih zelenih pjega. Htio sam sastrugati jednu od malihmahovina koja nije bila mnogo vea od dlana. Ali23Brosi hitro ree: "Nemoj, pusti ju!" Upitao sam zato, a on mi objasni: "Kada aneo hodaumom, to su mu tada stope; svugdje gdje stane odmah u kamenu izraste takva mahovina."Sada smo zaboravili srne i ekali hoe li moda ba sada naii aneo. Zastali smo napregnuviula; u cijeloj je umi vladala grobna tiina, a na srne-em su tlu treperile svijetle suneve

pjege, u daljini su se okomita stabla zbijala u neki visok crven zid od stupova, a u visini, izagustih crnih kronja plavilo se nebo. S vremena na vrijeme neujno bi prostrujao lagan

prohladan povjetarac. Tada bismo obojica postali tjeskobni i sveani jer je bilo tako tiho isamotno i jere uskoro moda doi aneo, a malo poslije krenuli smo zajedno sasvim tiho i

urno, proli pokraj mnogih stijena i stabala i izali iz ume. Naavi se ponovno na livadi ipreavi potok, jo smo neko vrijeme gledali prijeko, a onda se trkom vratili kui.Poslije sam imao jo jednu svau s Brosijem, a onda smo se opet pomirili. Bliila se ve zimai rekoe mi da je Brosi bolestan i elim li ga posjetiti. Otiao sam jednom ili dvaput i naao gakako lei u postelji i gotovo nita ne govori, a to mije bilo tjeskobno i dosadno premda mijenjegova majka darovala pola narane. Na tome je i ostalo; igrao sam se sa svojim bratom iLohnersnikelom ili s djevojicama, i tako je prolazilo jedno dugo, dugo vrijeme. Pao je snijegi okopnio, zatim ponovno pao; potok se zaledio, pa se odmrznuo i bio sme i bijel i napravio

poplavu i iz gornje doline doplavio krmau to se utopila, i gomilu drva; izlegli24su se pilii od kojih je troje uginulo; moj se braco razbolio, pa ozdravio; u tagljevima se

mlatila slama, u kui se prelo, a i polja su ponovno uzorana, ali sve bez Bro-sija. Tako se onsve vie i vie udaljavao, na posljetku nestao, i bio sam ga zaboravio - sve do sada, do ove


8/86

noi kada je crvena svjetlost potekla kroz kljuanicu i kada sam uo oca kako majci govori:"Kada doe proljee odnijet e ga."Usnuo sam u kolopletu silnih uspomena i osjeaja, i moda bi ve iduega dana u arkoj eljiza novim doivljajima tek probueno sjeanje na iezloga druga ponovno potonulo i modase nikada vie ne bi vratilo s onom istom, svjeom ljepotom i snagom. No ve za dorukom

majka me upita: "Sjeti li se ponekad Bro-sija koji se uvijek s vama igrao?""Da", uzviknuh, a ona nastavi blagim glasom: "Zna, na proljee biste vas dvojica zajednopoli u kolu. Ali on je sada toliko bolestan da se to moda nee dogoditi. Bi li poao knjemu?"Rekla je to vrlo ozbiljno, a ja sam se sjetio oevih rijei koje sam prole noi uo, i obuze me

jeza, no u isti mah i neka plaha znatielja. Brosiju je, kazao je otac, smrt bila na licu, a to mise inilo neizrecivo jezivim i udesnim.Ponovno sam rekao "da", a majka mije izrijekom napomenula: "Misli na to da je veoma

bolestan! Ne moe se sada s njim igrati i ne smije galamiti."Sve sam obeao i ve sada sam se trudio biti vrlo tih i skroman, te jo istoga jutra pooh knjemu. Zastao sam ispred kue koja je u prohladnom dopodnevnom

25svjetlu spokojno i pomalo sveano stajala iza svojih dvaju ogoljelih kestena. Malo sam

priekao, osluhnuo zvukove iz hodnika i skoro poelio vratiti se kui. Ipak sam pribraohrabrost, u hipu preskoio tri crvene kamene stube, proao kroz otvoreno krilo vrata, u hoduse osvrnuo te pokucao na sljedeim vratima. Brosijeva je majka bila siuna, okretna i blagaenica; pojavila se vani, podigla me i poljubila, a onda upitala: "Htio si posjetiti Brosija?"

Nedugo zatim zastala je na gornjem katu ispred bijelih sobnih vrata drei me za ruku. U tojnjezinoj ruci, koja me trebala pribliiti onim mrano sluenim jezivim udima, nisam vidionita drugo doli ruku anela ili arobnjaka. Srce mi je ustraeno i silovito tuklo kao da me eliupozoriti, i oklijevao sam svim snagama i kanio ustuknuti, pa me ena skoro morala uvui usobu. Bila je to velika, svijetla i udobna soba; stajao sam zbunjen i uasnut na vratima igledao prema svijetlom krevetu sve dok me ena nije do njeg odvela. Brosi se tada okrenu

prema nama.Zagledao sam mu se u lice, usko i iljato, ali nisam u njemu vidio smrt, ve samo traaksvjetlosti, a u oima neto neobino, dobroduno ozbiljno i strpljivo, i od tog pogleda obuzeeme slini osjeaji kao za onog stajanja i oslukivanja sred utihle jelove ume kada sam utjeskobnoj znatielji zaustavljao dah osjeajui kako tik do mene prolaze aneoski koraci.Brosi kimnu i prui mi ruku, vruu i usahlu. Majka gaje pogladila, kimnula mi i izala iz sobe.Stajao sam26sam uz njegov mali visoki krevet i gledao ga, i neko vrijeme nismo izustili ni rije.

"No, jesi li to jo ti?" ree zatim Brosi.Uzvratim mu: "Da, a ti?"

A on e: "Je li te tvoja mama poslala?"Kimnuo sam.Bio je umoran, pa glavu ponovno spusti na jastuk. Nisam znao to bih rekao, samo sam grizaorojtu na kapi i netremice ga gledao sve dok se nije osmjehnuo i u ali sklopio oi.Tada se malo okrenuo na stranu i dok je to inio iznenada sam kroz prorez ispod dugmadi nakoulji ugledao kako svjetluca neto crveno. Bio je to onaj veliki oiljak na ramenu, iugledavi ga, najednom briz-nem u pla."Ma, to ti je?" upitao me odmah.

Nisam mogao nita odgovoriti, nego sam i dalje plakao briui obraze grubom kapom sve dok

me nije zaboljelo."Daj, reci. Zato plae?"


9/86

"Samo zato jer si tako bolestan", rekao sam. No to nije bio pravi razlog. Bio je to samo naletsnane i suosjeajne njenosti kakvu sam svojedobno ve osjetio, i ona je u meni iznenadanavrla ne mogavi se drukije osloboditi."Nije tako loe", rekao je Brosi."Hoe li uskoro ozdraviti?"

"Da, moda.""A kada?""Ne znam. To dugo traje."27

Nakon nekog vremena najednom primijetih daje zaspao. Priekao sam jo trenutak, a zatimizaao, spustio se niza stube i vratio kui i bio sretan to me majka nije nita pitala. Vjerojatno

je vidjela da sam se promijenio i da sam neto doivio, pogladila me po kosi i kimnula nerekavi ni rije.Usprkos tomu sasvim je mogue da sam onoga dana bio jo i vrlo nestaan, naprasit i grub,

bilo da sam se posvaao s bratom ili iivcirao sluavku u kuhinji ili pak gacao po mokrompolju i vratio se kui sav zama-zan. Neto tako sigurno se dogodilo, jer se dobro sjeam da me

jo iste veeri majka vrlo njeno i ozbiljno pogledala - valjda me je bez rijei htjela podsjetitina dananje dopodne. Dobro sam ju razumio i osjetio grinju savjesti, a kada je to primijetila,uinila je neto osobito. Iz svoga stalka na prozoru dala mije malen lonac za cvijee punzemlje i u njega utaknula crnkast gomolj koji je ve potjerao nekoliko iljatih, svijetlozelenihsonih mladih listia. Bio je to zumbul. Pruila mi gaje govorei: "Pazi, sada ti ga dajem.Poslije e od njega biti velik crven cvijet. Tamo u ga staviti, a ti na njega mora paziti, nesmije ga se doticati ni prenositi, a svakoga se dana mora dvaput zalijevati; zaboravi li, veute podsjetiti. Razvije li se u lijep cvijet, smije ga uzeti i odnijeti Brosiju neka se raduje.Moe li na to misliti?"Stavila me u postelju, a ja sam s ponosom mislio na cvijet njegovanje kojega mi se iniloasnom i vanom dunou, no ve iduega jutra zaboravio sam ga zaliti, pa me majka

podsjetila. "A to je s Brosijevom28lonanicom?" upitala je, a tih je dana to morala ne jednom ponoviti. Pa ipak, u ono vrijemenita me nije toliko zaokupljalo i inilo sretnim kao moja lonanica. U sobi i u vrtu bilo jedovoljno i drugoga, veega i ljepega cvijea, a otac i majka esto su mi ga pokazivali. Nosada sam po prvi put i od srca takvu biljicu promatrao, elio, njegovao i o njoj skrbio.

Nekoliko dana cvijet je izgledao otuno kao da pati od nekog nedostatka i ne nalazi dovoljnosnage za rast. Kada sam zbog toga najprije postao potiten, a onda i nestrpljiv, majka mi ree:"Vidi, s tom je lonanicom kao i s teko bolesnim Brosijem. Tu ovjek mora biti dvaputljubazniji i paljiviji nego inae."

Ta mi je usporedba bila razumljiva i ubrzo me navela na sasvim novu pomisao koja me otadposvema zaokupila. Sada sam osjeao tajnu sponu izmeu malene biljke stoje s mukom rasla ibolesnoga Brosija; i na posljetku sam vrsto vjerovao da, uspije li zumbul, i moj prijatelj moraozdraviti. Ali ako se zumbul ne oporavi, i prijatelj e umrijeti, a ja u za to moda snositi dioodgovornosti jer sam zanemario biljku. Kada se to razmiljanje u meni uvrstilo, uvao samlonac s cvijetom bojaljivo i ljubomorno kao neko blago u kojem su zatvorene posebne, samomeni znane i povjerene arobne moi.Tri ili etiri dana nakon moga prvog posjeta - biljka je izgledala jo prilino jadno - ponovnosam svratio u susjednu kuu. Brosi je morao leati posve mirno, a kako nisam imao to zarei, stajao sam uz postelju i promatrao uvis upravljeno lice bolesnika koje je njeno29

i toplo virilo iz bijelih plahta. Povremeno bi otvorio, pa zatvorio oi, ali se nije pomicao, aneki mudriji i stariji promatra moda bi djelomice i osjetio daje Brosijeva dua ve bila


10/86

nemirna i eljela razmiljati o povratku. I upravo kada me obuzimao strah od tiine u sobi,ula je susjeda tiha koraka i ljubazno me odvela.Idui put doao sam mnogo vedrijeg srca jer je kod kue moja lonanica nekom novomradou i snagom tjerala iljato veselo lie. Toga je dana i bolesnik bio vrlo ivahan."Sjea li se dok je jo gavran bio iv?" upitao me.

Sjeali smo se gavrana i o njemu razgovarali, oponaali one tri rijei koje je znao izgovoriti isa udnjom i sjetom govorili o nekoj sivkasto crvenoj papigi koja je navodno svojedobnoovamo zalutala. Bio sam se raspriao, i dok je Brosija ubrzo ponovno svladavao umor, natrenutak sam posve zaboravio njegovu bolest. Priao sam u naoj kui ve legendarnu priu oodbjegloj papigi. Vrhunac prie bio je kada neki vremeni sluga ugleda lijepu pticu kako sjedina krovu upe te primak-ne ljestve ne bi li je ulovio. Kada se pojavio na krovu i oprezno se

pribliio papigi, ova mu ree: "Dobar dan!" Uto sluga skine kapu govorei: "Oprostite molimvas, skoro sam pomislio da ste ptica."Ispriavi to, pomislio sam da e se Brosi sada morati grohotom nasmijati. No kako to nijeodmah uinio, zaueno sam ga pogledao. Vidio sam kako se lagano i srdano smijei, obrazamalo rumenijih nego prije, ali nita nije govorio niti se glasno smijao.

30Tada mi se najednom uini kao daje mnogo godina stariji od mene. Moja se radost u trenutkuugasila, a umjesto nje obuze me zbunjenost i tjeskoba jer sam dobro osjeao daje izmeu nasizraslo neto novo, neka udna smetnja.U sobi je zujala velika zimska muha, pa sam upitao da li daje ulovim."Nemoj, pusti ju!" ree Brosi.I to mi je zazvualo kao da je izgovorila odrasla osoba.Otiao sam zbunjen.

Na povratku kui, po prvi put u ivotu osjetio sam djeli one slutnjom ispunjene, prikriveneljepote ranoga proljea, to u ga ponovno osjetiti tek godinama poslije, na samome krajusvoga djeatva.Stoje to bilo i kako je dolo, ne znam, ali se sjeam daje hujao vjetar, da su na rubu oranicastrile vlane, tamne grude zemlje i prugasto se presijavale i da se u zraku osjeao osobit mirisfena. Sjeam se i da sam htio pjevuiti neku melodiju, ali sam odmah prestao jer me netotitalo i stiavalo.Taj kratki put od susjedne kue prema mojoj, neobino mi se duboko urezao u pamenje.Jedva da se jo sjeam neke pojedinosti; no katkada, uzmognem li sklopljenih se oiju vratitiu to vrijeme, ini mi se da jo jednom zemlju vidim oima djeteta - kao dar i djelo Boje to,lagano tinjajui, sanjari u svojoj netaknutoj ljepoti kakvu mi stariji poznajemo inae samo izdjela umjetnika i pjesnika. Put moda nije bio dug ni cijelih dvjesto31

koraka, ali je na njemu i iznad njega i na njegovu rubu ivjelo i zbivalo se beskrajno vienegoli na mnogim mojim kasnijim putovanjima.Gola stabla voaka pruala su u zrak isprepletene i prijetee grane, a s tankih vrhova ogranakacrvenkasto smee smolaste pupoljke. Iznad njih je strujao vjetar i rojili se hitri oblaci, ispodnjih je izvirala gola zemlja u proljetnom vrenju. Izlila sejama puna kinice i preko cesteodaslala uzak mutan potok kojim je plovilo kruko vo lie i smei iverci, a svaki je od njih

bio brod, jurio i nasukao se, doivio radost i tugu i mijenu sudbine, a s njima sam ih i jadoivio.Iznenada mi u zraku pred oima zalepra mrana ptica, prevrne se i posrnuvi zalepeekrilima, najednom ispusti dug glasan triler i u posljednjem odsjaju prhne u visine, a za njom

poleti i moje zaueno srce.

Prazna teretna kola s neupregnutim pomonim konjem stigla su uza kripu, nastavila sekotrljati i priko-vala mi pogled sve do iduega zavoja, doavi sa svojim snanim konjima iz


11/86

nekog nepoznatog svijeta i u njemu ieznuvi, budei i sa sobom odnosei ao vite lijepeslutnje.To je tek jedna lijepa uspomena, ili dvije, tri; no tko e pobrojati sve one doivljaje,uzbuenja i radosti to ih u jednome satu djetetu prirede stijene, biljke, ptice, zrak, pa ih onoodmah potom zaboravi, da bi ih ipak prenijelo u sudbine i mijene buduih godina? Osobita

nijansa zraka na obzorju, slabaan um u kui, u vrtu ili u umi, pogled na leptira ili uhnekog mirisa u meni esto naas pokrene itave oblake sjeanja na prola32vremena. Ona nisu jasna i pojedinano prepoznatljiva, ali sva nose onaj isti negdanjizamamni miris kada je izmeu mene i svakog kamena i ptice i potoka postojao srdaan ivot i

povezanost ije ostatke ljubomorno nastojim sauvati.Moja se lonanica u meuvremenu pridigla, pruila lie uvis i vidljivo ojaala. S njom mi jerasla i radost i vjera u ozdravljenje moga prijatelja. Svanuo je i dan kada se izmeu debelihlistova stao okretati i uspravljati okrugao crvenkast pupoljak cvijeta, i dan kada se pupoljakotvorio raskrivi tajnovito klupko ubavih crvenih latica s bjelkastim rubovima. No dan kadasam lonanicu s ponosom i radosnom obazrivou odnio u kuu naih susjeda i predao

Brosiju, posve sam zaboravio.Onda je doao ijedan svijetao sunan dan; iz tamne oranice ve su strili tanki zeleni vrci,oblaci su imali rubove od zlata, a na mokrim cestama, na dvoritima i trijemovima zrcalilo se

blago, isto nebo. Bro-sijev je mali krevet bio primaknut blie prozoru na kojem se blistaocrveni zumbul; bolesnika su malo pridigli i podmetnuli mu jastuke. Razgovarao je sa mnomneto vie nego inae, po kratko mu je oianoj plavoj kosi veselo i sjajno tekla topla svjetlosti crveno sjajila kroz ui. Bio sam odlino raspoloen i jasno vidio da e ubrzo sasvimozdraviti. Njegova je majka takoer sjedila u sobi, i kada joj se inilo daje dovoljno, podarilami je utu zimsku kruku i poslala me kui. Jo na stubama zagrizao sam kruku, bila je mekai medna, a33sok mi se cijedio niz bradu i ruku. Ogrizak sam usput u visokom luku hitnuo preko polja.Iduega je dana lijevalo kao iz kabla, morao sam ostati u kui i smio sam uredno opranimrukama do mile volje uivati u ilustriranoj Bibliji u kojoj sam ve imao mnoge miljenike, nonajdrai mi je ipak bio rajski lav, Eliezerove deve i mali Moj sije u au. Ali kada je i drugogadana nastavilo pljutati, postao sam mrzovoljan. Pola prijepodneva proveo sam zurei kroz

prozor u kesten i dvorite u kojem je grgoljila kia, zatim su se izredale sve moje igre, a kadasu i one bile gotove i padala je veer, jo sam se i s bratom posvaao. Stara pria: jedandrugoga smo zadirkivali sve dok mi malian nije rekao teku pogrdu, tad sam ga udario, a on

je kroz sobu, hodnik, kuhinju, stubite i spavaonicu tulei otrao k majci i bacio joj se u krilo,dok je mene ona uzdiui otpravila. Kada se otac vratio kui, sve je sasluao, mene kaznio i s

nunim opomenama strpao u krevet. Osjeao sam se beskrajno nesretno, no ubrzo sam zaspaoobliven suzama.

Kada sam ponovno, vjerojatno iduega jutra, stajao u Brosijevoj bolesnikoj sobi, njegova jemajka neprestano drala prst na ustima i opominjui me gledala, a Brosi je leao sklopljenihoiju tiho stenjui. S tjeskobom sam mu pogledao lice, bilo je blijedo i od boli izoblieno. Akada je Brosijeva majka primila moju ruku i spustila ju na njegovu, otvorio je oi i na trenutakme blago pogledao. Oi su mu bile krupne i promijenjene, a kada me pogledao, to je bio stran,udan pogled kao iz neke daleke tuine, kao da me uope ne pozna i da34mi se udi, no da istodobno ima neke druge i mnogo vanije misli. Poslije kratkoga vremenana prstima sam se iskrao iz sobe.


12/86

Toga poslijepodneva, dok mu je majka na njegovu molbu kazivala priu, utonuo je u drijemkoji je trajao sve do veeri, a za to je vrijeme njegovo slabano bilo polako posustajalo iutihnulo.Kada sam poao na spavanje, majka je ve znala. Ipak, rekla mije tek ujutro, poslije alicemlijeka. Potom sam cijeloga dana tumarao uokolo kao u snu, zamiljajui daje Brosi preao k

anelima i postao jedan od njih. Nisam znao da njegovo malo mravo tijelo s oiljkom naramenu jo lei prijeko u kui, a ni od pogreba nisam nita vidio ni uo.Moje su se misli time mnogo bavile, i trebalo je proi neko vrijeme dok mi pokojnik ne

postane dalek i nevidljiv. A onda je, rano i iznenada, stiglo cijelo proljee, iznad brjegova jezalepralo uto i zeleno, u vrtu je zamirisalo na mlado bilje, kestenovo je drvo iz ras-puklih

pupoljaka pipkalo uokolo svojim blago svijenim listovima, a pokraj svih jama na debelim suse stabljika-ma ozareno zlatili blistavi maslaci.(1903J1904.)35Pod starim suncemS

proljea ili ljeta, ak i u ranu jesen kada je dan blag, a ugodna, umjerena toplina boravak uprirodi ini pravim uitkom, pretjerano zakrivljena, polukruna krivina na AUpacherskomputu ispred posljednjih visoko smjetenih gradskih kua, preivno je mjestace. Na cesti topenjui se vijuga neprestano se skuplja ugodna sunana toplina, mjesto je dobro zatieno odvjetra, nekoliko grbavih starih voaka prua malo hlada, a uz rub ceste priljubila se blagozaobljena iroka, meka, travnata rudina i mami ovjeka da na nju sjedne ili legne. Cestica se

bjelasa na svjetlu lagano se penjui u brdo i za svakim seljakim kolima, dvopregom ilipotanskom koijom odailje tanak oblak praine i preko kosoga niza tamnih krovovamjestimice isprekidanog kronjama prua pogled ravno u srce grada, na trg koji odavdeizgleda mnogo manje pristalo, ostavljajui dojam tek neobino zakrenutog etverokuta snaherenim kuama, istaknutim vanjskim stubama i podrumskim ulazima.Za takvih sunanih dana, na udobnoj se rudini uz onaj visinski zavoj brdske ceste uvijekodmara skupina mukaraca ija odvana i ogrubjela lica nisu posve u skladu s njihovim

blagim i sporim pokretima, a najmlaemu medu njima barem je dobrih pedeset ljeta. Oni37udubno sjede ili lee na suncu i ute, ili brundajui i gunajui meu sobom vode kratkerazgovore, pue crne korjenie iz lula i esto s dubokim prijezirom u odva-nim lukovima

pijuckaju niz brijeg. A egrte koji bauljaju tim putom, paljivo procjenjuju i - ovisno o ishodu-pozdravljaju dobronamjernim "Servus, mome!" i naklonom glave ili ih pak utke preziru.Stranac koji bi vidio starie kako sjede i u najblioj se ulici raspitao o neobinoj skupinisijedih danguba, mogao je od svakog djeteta uti da su to Sunana braa, i mnogi bi se tada

jo jednom osvrnuo, vidio kako umorna druina lijeno mirka prema suncu iudio se otkudasu dobili tako sveano, zvuno i pjesniko ime. No zvijezda po kojoj su prozvana Sunana

braa ve odavno nije sjala ni na kakvom nebu, ve je to bilo ime neke bijedne gostionicekoja se ugasila jo prije mnogo godina, izgubivi i svoju plou s imenom i sjaj, jer je kuaodnedavna pretvorena u gradsku ubonicu te je udomila i mnoge koji su svojedobno doivjelisuton onoga Sunca za ijim su ankom iskapili toliko aa da su stekli pravo na skrbnitvo isadanji smjetaj.Ta kuica, pretposljednja u strmoj ulici i gradu, bila je najblia sunanoj rudini i onakonakrivljena izgledala kao da joj uspravno dranje priinja silne tegobe. Vie uope nije davalanaslutiti koliko je samo doivjela radosti i zvonjave aa, ale i smijeha i ludih zabava dozore, a da o veselim tunjavama i sijevanju noeva i ne govorimo. Otkako je stara ruiasta

buka na proelju posvema izblijedjela i u raspucanim komadima pootpadala, stara je podrtinasvojim izgledom savreno


13/86

odgovarala namjeni, to je u dananje vrijeme kod gradskih zgrada prava rijetkost. Poteno jei jasno davala do znanja daje utoite i prihvatilite za brodolomce i neu-spjenike, otuni krajmalene slijepe ulice iz koje se vie nikakvi planovi ni zapretane snage ne trse vratiti u ivot.U krugu Sunane brae rijetko su se sretala takva melankolina razmiljanja. tovie, skorosvi su poput drugih ljudi ivjeli svoje pozne godine, kao da jo uvijek ni u em ne

oskudijevaju, iz petnih su se ila trudili svoje razmirice i zabave i igrarije napuhivati kaovane dogaaje i trenutke, i nisu dodue jedni druge, ali je svatko sebe shvaao vrlo, vrloozbiljno. Dapae sada kad su se iz bunih ulica aktivnog ivota sklonili u stranu, vladali su sekao da tek sada poinje prava strka i graja, i svoje su sadanje beznaajne poslie obavljalitakvim arom i upornou kakvu u svojim prijanjim djelatnostima naalost u pravilu nisu

pokazivali. Premda je nadstojnik ubonice njima upravljao posvema despotskim nainom kaoda su obespravljeni pojedinci promaenih ivota, i oni su poput mnogih drugih malih narodavjerovali da su malena republika u kojoj je svaki slobodni graanin tono pazio na tui rang i

poloaj i briljivo skrbio da on sam nigdje ni za dlaku ne bude manje tovan negoli zasluuje.Sunanoj je brai s drugim ljudima bilo zajedniko i to da su veinu svojih sudbina,zadovoljstava, radosti i boli doivljavali vie u mati nego u stvarnosti. Priprost bi ovjek

openito smatrao da se razlika izmeu3839ivota tih odbaenih i zabludjelih ljudi i ivota djelatnih graana temelji zapravo samo naumiljaju, jer i jedni i drugi svoje poslove i djela obavljaju istom vanou, a napokon,

bijedan stanovnik ubonice u Bojim oima moda nije nimalo loiji od mnoge prevane iasne gospode. Ali i ako ne odemo tako daleko, lako emo uoiti da smirenom promatrauivot Sunane brae nije nedostojan predmet razmatranja.I to se vie blie vremena kada e narataj, koji sada stasa, zaboraviti ime negdanjega Suncai Sunane brae i svoje siromahe i odbaene zbrinjavati u nekim drugim prostorima, utoliko bi

bilo poeljnije imati povijest te stare kue i njezinih gostiju. Kao kroniarski prilog tojpovijesti na ovim e stranicama biti prikazano poneto iz ivota prve Sunane brae.U vrijeme kada je dananja zrela mlade Gerber-saua jo nosila kratke hlae ili suknjice, aiznad ulaznih vrata budue ubonice na ruiastom se proelju, str-ei prema ulici, ponosnokoio natpis od kovana eljeza s limenim suncem, jednoga se dana u kasnu jesen u rodni gradvratio Karl Hurlin, sin davno pokojnoga bravara Hurlina iz Ulice senfa. Bio je preaoetrdesetu i nitko ga vie nije poznao jer se svojedobno kao golo-brad djearac otisnuo usvijet i vie nikada u gradu nije pojavio. Sada je nosio izvrsno i uredno odijelo, iljate brie ikratku kosu, srebrn lanac sa satom, krut eir i visoke ovratnike. Posjetio je nekoliko bivih

poznanika i kolega i posvuda nastupao kao netko tko se otuio i40

postao otmjen i sada je bez oholosti svjestan svoje vrijednosti. Zatim je otiao u vijenicu,pokazao svoje papire i izjavio da se tu eli nastaniti. Gospodin je Hurlin tada razvio neku

tajnovitu djelatnost i korespondenciju, esto odlazio na kraa putovanja, kupio zemljite nakraju doline i tamo na mjestu izgorjele uljare poeo zidati novu kuu od opeke, pokraj kueupu, a izmeu kue i upe ogroman dimnjak od opeke. Povremeno ga se vialo u gradunaveer za aom vina, i isprva se vladao tiho i otmjeno, no poslije samo nekoliko aagovorio je glasno i silovito i nije proputao rei da on, dodue, ima dovoljno novaca u depuda bi si mogao priutiti lijep gospodski ivot, ali neki su lijenine i tvr-doglavci, drugi sugeniji i poslovni duhovi, a to se njega tie, on pripada ovoj drugoj vrsti i nema namjeru otiiu mirovinu prije negoli iza brojke svoga imetka bude mogao staviti est nitica.Poslovni ljudi povjerenje kojih je elio zadobiti raspitali su se o Hiirlinovoj prolosti i saznali

da do sada zapravo nigdje nije imao vaniju ulogu, ve je povremeno radio u radionicama itvornicama, na kraju i kao nadzornik, ali je nedavno stekao pozamano nasljedstvo. Ostavili


14/86

su ga na miru i prema njemu gajili odreenu mjeru potovanja. Neki su poduzetnici akuloili i novac u njegov projekt, pa je uskoro u dolini nastala osrednje velika tvornica, a uz njustambene kuice, u kojoj je Hurlin namjeravao proizvoditi nekakve valjke i strojne dijelove

potrebne za tkaonice vunenih proizvoda. Narudbe nisu izostale, veliki se dimnjak41

puio danju i nou, i nekoliko godina cvjetali su i Hur-lin i njegova tvornica daje bila milina, iuivali ugled i izdano povjerenje.Tako je on ostvario svoj ideal i ispunio svoj stari omiljeni san. Dodue, on se i u mlaimgodinama esto pokuavao obogatiti, ali mu je tek nasljedstvo to gaje gotovo neoekivanostekao dalo poleta i omoguilo da ostvari svoje stare smjele nakane. Uostalom, bogatstvo nije

bila njegova jedina enja, ve je cijeloga ivota arko elio zauzeti neko prevano,zapovjedno mjesto. Kao indijanski poglavica ili ministar ili pak kao seoski policajac on bi istotako bio u svom elementu, no ivot tvorniara inio mu se i udobnijim i neovisnijim. Stajatiuz prozor ili sjediti za pisaim stolom s cigarom u kutu usana i zabrinutim, a znaajnimsmijekom na licu, i izdavati svakojake zapovijedi, potpisivati ugovore, sluati prijedloge imolbe, s namrtenim elom prezaposlene osobe spajati oputenu leernost, biti as odbojno

strog, as dobroduno nadmen i pri svemu uvijek osjeati daje glavni i da mnogo na tomsvijetu o njemu ovisi, to je bio njegov dar koji je tek kasno do kraja izbio na vidjelo. Sada jeimao svega u izobilju, mogao je initi to mu je volja, ljude zapoljavati i otputati, ugodnouzdisati nad bogatstvom bremenitim brigama i gledati kako mu mnogi zavide. U svemu tomeuivao je i vjebao se znalaki i predano, ljuljukao se u srei i osjeao da ga je sudbinanapokon stavila na primjereno mjesto.42

No u meuvremenu je neki konkurent stvorio nov izum nakon ijega je uvoenja vei brojprijanjih proizvoda postao dijelom suvian, a dijelom pojeftinio, a kako Hurlin unato svojimuvjeravanjima ba i nije bio genij te je shvaao samo vanjtinu svoga posla, tako je isprva

polako, a zatim sve bre tonuo iz svoje visine i na kraju nije mogao skriti da je propao. Uoaju si je pokuao pomoi s jo nekoliko vratolomnih financijskih trikova zbog kojih je sebesamoga, a sa sobom i itav niz zajmodavaca na kraju doveo do neasnog bankrota. Pobjegao

je, ali je uhvaen, osuen i zatvoren, a kada se nakon mnogo godina ponovno pojavio u gradu,bio je obezvrijeen i mlitav ovjek s kojim se vie nita nije dalo napraviti.Neko vrijeme povlaio se po beznaajnim namje-tenjima; no ve u tjeskobnim vremenima,osjeajui da se blii slom, prometnuo se u prikrivena pijanca, i to je tada bilo u potaji i jedva

primijeeno, sada je postalo javna stvar i sablazan. Kako je zbog nepouzdanosti otputen saslabo plaenoga pisarskoga posla, postao je zastupnik nekog osiguravajueg drutva i kaotakav se smucao po svim gostionicama toga kraja, pa je i tamo dobio otkaz i na posljetku,kada ni od torbarenja i prodaje ibica i olovaka nije bilo nikakve zarade, pao je gradu na teret.

Tih je godina brzo posve ostario i propao, ali je iz potonuloga sjaja uspio sauvati zalihumalih umijea i vjetina ophoenja koje su mu pomagale prebroditi najvee neugodnosti, a u

manjim su gostionicama jo uvijek donekle ostavljale dojam. Sa sobom je u43krme donio i neke ivahne raskone geste i mnoge zvune fraze koje su odavno jo samo na

povrini bile njegove, ali je zahvaljujui njima ipak jo uvijek uivao odreeno potovanjemeu gradskim lupeima.U ono vrijeme Gerbersau jo nije imao ubonicu, pa je ta beskorisna sirotinja povremenododjeljivana obiteljima kod kojih je, za neznatnu naknadu iz gradske blagajne, jela, dobivalanajnunije stvari i prema mogunostima obavljala manje kuanske poslove. No kako je u

posljednje vrijeme od toga bilo svakakve tete, a propaloga tvorniara, koji je na sebe bio

navukao mrnju itelja, ba nitko nije elio primiti, opina je morala osigurati posebnu kuuza ubonicu. A kako je upravo ona bijedna stara gostionica K suncu dola na bubanj, grad ju


15/86

je otkupio i u njoj, osim nadstojnika, kao prvoga stanara smjestio Hurlina za kojim su ubrzoslijedili i mnogi drugi. Prozvae ih Sunanom braom.Hurlin je ve odavno sa Suncem imao bliske odnose, jer otkako je propao, malo-pomalo jezalazio u sve skromnije i sve jadnije krme, a na posljetku najee u Sunce u kojem je biosvakodnevni gost i uz veernju rakijicu dijelio stol s mnogim pajdasima koji e mu se, kada i

njima doe vrijeme, pridruiti u toj istoj kui kao stanovnici ubonice i prezrena gradskasirotinja. Radovalo ga je to je upravo tamo naao svoj novi dom, a u danima nakon drabedok su tesar i stolar urno i skromno staru krmu privodili njezinoj novoj svrsi, stajao je tamood jutra do mraka i prodavao zjake.44Jednoga toploga sunanog jutra opet se tamo naao, stao pokraj ulaznih vrata i gledao unutraradnike u poslu. Promatrao je sa zanosom i veseljem i rado je preuo sve zajedljive primjedberadnika, zabivi ruke duboko u depove prljavoga sakoa dok je tresui svojim poklonjenim,

predugim i preirokim hlaama pravio spiralne nabore u kojima su mu noge izgledale poputvadiepa. Skoro useljenje u novu kuu i nada u udobniji i ljepi ivot ispunjavali su starcasretnom znatieljom i nemirom.

Dok je promatrao postavljanje novih stuba i utke odmjeravao tanke jelove daske, najednomosjeti da ga je netko gurnuo u stranu, i okrenuvi se prema ulici, ugleda bravarskoga

pomonika s velikim dvostrukim ljestvama koje je s pomou brojnih podloenih daicatekom mukom pokuavao namjestiti na strmini ulice. Hurlin se premjestio na drugu stranuceste, naslonio na kameni kolobran i pozorno pratio bravarov rad. Bravar je sada uspravio iuvrstio ljestve, popeo se i iznad ulaznih vrata stao strugati buku da bi skinuo staru plou simenom gostionice. Njegova su nastojanja bivega tvorniara ispunila nekom napetou itugom, jer se sjetio nebrojenih aa i aica to ih je iskapio pod tim znakom, ali i openito

prolih vremena. Silno gaje radovalo to je nosea poluga od kovanoga eljeza bila takovrsto uglavljena u zid i to se bravarski pomonik svojski morao namuiti daju skine. Taispod toga jadnoga starog natpisa esto je bilo ludo veselo! Kada je bravar stao psovati, staracse ispod brka nasmije, a dok je ovaj45miHluvljao vui, svijati i trzati i oznojivi se skoro pao s IjCHlava, promatra osjeti nemaluzadovoljtinu. Bravarski pomonik tada ode i za etvrt se sata vrati s pilom /a /clje/o. Hurlinu

je sada bilo posve jasno daje astii'imi ukrasu doao kraj. Pila je zvonko zvidala u vrsi mueljezu i ve nakon nekoliko trenutaka eljezni se nosa alosno svio malo u stranu, a odmahzatim zveknuo o plonik.Tada Hurlin prijee na drugu stranu. "uj, bravaru11, zamoli ga ponizno, "daj mi to! Ionakovie nit' ne vrijedi.""A zato bih? Tko si ti?" otrese se mladi.

"Iste smo vjere", preklinjao je Hiirlin, "moj stari je bio bravar, a i ja sam bio. Daj sad!"Pomonik je u meuvremenu podignuo plou s natpisom i gledao."Dra je jo dobar", odluio je, "svojedobno je netko dobro obavio posao. Ali ako eli ovajkomad lima, on vie nema vrijednosti."Strgnuo je zeleno obojeni limeni vijenac od lia, u kojem je visjelo zlatno sunce s bakrenimulubljenim zrakama, i pruio mu ga. Starac se zahvalio i udaljio s plijenom da bi ga malo

povie u bazgovu gustiu skrio od tue pohlepe i znatielje. Tako nakon izgubljenog bojapalatin skriva vladarske insignije da bi ih spasio za bolje dane i novu slavu.Nekoliko dana poslije bez mnogo je buke i pompe slubeno otvorena oskudno ureena novaubonica. Nabavljeno je nekoliko kreveta, dok je preostali namjetaj46

potjecao jo iz vremena kada je gostionica prodana na drabi. Osim toga neki je dobrotvor zasvaku od triju spavaonica darovao na ljepenki ispisanu biblijsku izreku uokvirenu vijencem


16/86

od naslikanog cvijea. Za raspisano radno mjesto nadstojnika nije se prijavilo mnogokandidata, pa je izbor odmah pao na gospodina Andre-asa Sauberlea, obudovjelog pletaavunenih proizvoda koji je sa sobom donio i stolac za pletenje i nastavio svoj obrt, jer je odnamjetenja jedva zaraivao dovoljno za ivot, a nije imao volje pod stare dane i sam postatiSunanim bratom.

Kada je staromu Hurlinu dodijeljena soba, istoga ju je trena podvrgnuo podrobnom pregledu.Soba je imala prozor koji gleda na omanje dvorite, dvoja vrata, krevet, krinju, dva stolca,nonu posudu, metlu i krpu za prainu, zatim kutnu policu presvuenu votanim platnom nakojoj je stajala aa za vodu, limeni lavor, etka za odjeu i Novi zavjet. Opipao je solidnu

posteljinu, na eiru iskuao etku, au i lavor provjeravajui okretao prema dnevnomsvjetlu, probe radi sjeo na oba stolca i utvrdio da je sve zadovoljavajue i u redu. Jedino senamrtio na onu pozamanu izreku na zidu uokvirenu cvijeem. Neko ju je vrijeme

podrugljivo gledao, a zatim proitao: "Djeice, volite jedni druge!" i nezadovoljno stao vrtjetiraupanom glavom. Potom je izreku strgnuo sa zida, a na njezino mjesto vrlo paljivoobjesio staro sunce s gostionike ploe to gaje u novi stan donio kao jedini vrijedan predmet.47

No upravo u tom trenutku vratio se nadstojnik i izgrdi v-i ga zapovjedio da izreku ponovnoobjesi na staro mjesto. Sunce je htio ponijeti sa sobom i baciti, no ljutiti Karl Hurlin grevito

je drao sunce i zapomaui ustrajao na svom pravu vlasnitva, a zatim je psujui trofej skriopod krevet.ivot koji je iduega dana krenuo svojim tijekom nije posvema odgovarao njegovimoekivanjima i isprva mu se nimalo nije svidio. Ujutro je morao ustajati u sedam i ii na kavuu pletaevu sobu, zatim je morao namjestiti krevet, oprati lavor, oistiti izme i pospremitisobu. U deset sati dobio bi komad crnoga kruha, a onda su poinjali grozni poslovi u ubonici.U dvoritu je bio dovezen velik tovar bukova drveta koje je trebalo ispiliti i nacijepati.Kako je zima bila jo daleko, Hurlin se i nije odve urio s drvima. Polako i oprezno poloio

bi bukovu cjepanicu na kozlia, briljivo ju i pipavo namjestio, a onda bi neko vrijemerazmiljao gdje da prvo zaree, lijevo ili desno ili u sredini. Zatim bi paljivo prislonio pilu,

pa ju jo jednom odmaknuo, pljunuo u dlanove i ponovno ju namjestio. Onda bi povukao tri,etiri poteza za-rezavi otprilike prst duboko u drvo, ali je odmah ponovno izvukao pilu isitniavo ju promatrao, zatezao konop, pipkao list pile, malo ga ukosio, dugo ga mirkajuiodmjeravao okom, onda duboko uzdahnuo, pa malo otpoinuo. Zatim bi iznova zapoeo i

pilio do dubine pola cola, a onda bi mu postalo neizdrivo vrue i48morao je skinuti sako. To je inio polako i paljivo, zatim malo podue traio isto i sigurnomjesto za odloiti sako. A kada je napokon i to obavio, ponovno bi stao piliti, ali ne zadugo

jer je sada sunce odskoilo iznad krova i tuklo mu ravno u lice. Morao je, dakle, kozlia,

cjepanicu i pilu, svaki komad posebno prenijeti na drugo mjesto gdje je jo bilo hlada; od togase oznojio, pa mu je trebao rupi da obrie elo. No rupia nije bilo ni u jednom depu ipade mu na pamet da ga ima u sakou, pa ode tamo gdje je leao sako, uredno ga rairi, potraii nae areni rupi, obrie znoj i odmah ispue i nos, ponovno spremi rupi, paljivo sloisako i osvjeen se vrati kozliu. Ali, tu mu se nekako uini da je maloprije list pile modaipak namjestio previe koso, i zbog toga je sada ponovno po tom dugo prkao te na posljetkuuz silno stenjanje napokon prepilio cjepanicu. Bilo je podne i zvonilo je s tornja, te on hitronavue sako, odloi pilu u stranu i poe u kuu na objed."Vrlo ste toni, mora vam se priznati", rekao je pleta. Dostavljaica je donijela juhu, potomkelj i kriku slanine, a Hurlin se marljivo primio jela. Poslije objeda je trebalo nastaviti s

piljenjem drva, ali se on odluno usprotivio.

"Nisam na to naviknuo", rekao je bijesno i ostao pri svome. "Mrtav umoran sam i moram seodmoriti."


17/86

Pleta je slegnuo ramenima i rekao: "inite to vas je volja, ali tko ne bude radio, nee dobitiuinu. U etiri sata dobit ete vonoga vina i kruha ako ste pilili drva, u suprotnom nita doveere."49Vono vino i kruh, mislio je Hiirlin predomiljajui se u tekim dvojbama. ak je i siao i

ponovno izvukao pilu, no tada se uasnu posla na podnevnoj ezi, ostavi drva, izae na ulicu,nade na ploniku opuak, pokupi ga i polako se uspne pedeset koraka do zavoja puta. Tu jeodahnuvi zastao, sjeo uz cestu na ugodno zagrijanu rudinu, promatrao odozgo mnogobrojnekrovove i trnicu, u podnoju doline vidio je i svoju nekadanju tvornicu i tako je kao prvi odSunane brae sveano otvorio ovo mjesto na kojem su otada sve do danas mnogi njegovidrugovi i nasljednici prosjedili svoja ljetna po-podneva, a esto i prijepodneva i veeri.Spokojan ivot u starosti lien briga i nedaa, kakav je oekivao od boravka u ubonici, a kojimu se ujutro pri munom poslu rasplinuo poput lijepa privida, ipak je postupno poinjao. Sosjeajima umirovljenika doivotno zbrinutoga od nevolje, gladi i beskunitva lijeno jelekario u travi, na usahnuloj koi osjeao ugodnu toplinu sunca, gledao u daljini popritesvojih negdanjih pothvata, poslova i patnja i strpljivo ekao da naie netko od koga moe

zamoliti vatru da pripali opuak. Prodoran zveket lima iz limarske radionice, daleka zvonjavanakovnja iz kovanice, tiha kripa udaljenih kola uzdizala se, pomijeana s malo praine sceste i tankim dimom iz velikih i malih dimnjaka, ovamo gore u visinu i pokazivala da setamo dolje u gradu zduno udaralo ekiima, turpijalo, radilo i znojilo dok je Karl Hiirlin nadsvim stolovao s otmjene distance.50U etiri sata tiho je uao u nadstojnikovu sobu koji je ritmino amo-tamo pomicao polugusvoga malenoga pletaeg stroja. Malo je priekao nee li na posljetku moda ipak dobitivonoga vina i kruha, no pleta gaje samo ismijao i otpravio. Razoarano se vratio na svoje

poivalite, potiho gunao, sat ili vie proveo u drijemu, a onda gledao kako na usku dolinupada veer. Tamo gore bilo je toplo i ugodno kao i prije, no njegovo dobro raspoloenje svevie je poputalo, jer ga je unato tromosti uhvatila dosada, a i misli su mu se neprestanovraale na uinu to mu je izmakla. Pred sobom je vidio visoku kriglu punu utoga, sjajnogavonog vina to mirie slatkom oporou. Zamiljao je kako bi u ruku uzeo hladnu oblukriglu, primaknuo je ustima i najprije potegnuo dobar gutljaj, a zatim polako i tedljivo

pijuckao. Svaki put bi bijesno uzdahnuo prenuvi se iz lijepoga sna i sva se njegova srdbausmjerila prema beutnomu nadstojniku, pletau, tom bijednom krcu, tvrdici, gulikoi,trgovcu ljudskim duama i opakom idovu. Poto se ispuhao, poeo je sam sebe saalijevatite postade cendrav, no na kraju odlui da e sutra raditi.

Nije vidio kako je dolina izblijedjela i ispunila se krhkim sjenama, a oblaci postali ruiasti,niti je vidio veernje meku, njenu boju neba i potajno plavljenje udaljenijih planina; vidio je

samo proputenu kriglu vonoga vina i posao koji gaje sutra neizbjeno

ekao i svoju okrutnusudbinu. Jer u takva je razmiljanja zapadao svaki put kada cijeli jedan dan ne bi dobio nita

za piti. A nije smio ni pomisliti kako bi bilo sada popiti rakijicu.51Pogrbljen i mrzovoljan spustio se u vrijeme veere u kuu i zlovoljno sjeo za stol. Bilo je

juhe, kruha i luka, a on je srdito jeo sve dok je jo bilo ega u zdjeli, no pia nije dobio.Poslije objeda je sjedio usamljeno ne znajui kamo da se djene. Ni pia,-ni cigareta, nirazgovora! Naime, pleta je uz svjetiljku nastavio vrijedno raditi ne marei za Hurlina.On je, pak, pola sata prosjedio za praznim stolom, sluao klopotanje Sauberleova stroja, zuriou ut plamen visee svjetiljke i tonuo u ponore nezadovoljstva, samosaaljenja, zavisti, gnjevai zlobe iz kojih nije nalazio izlaza niti gaje traio. Na posljetku ga svlada tih bijes i beznae.

Visoko zamahnuvi tresnuo je akom po stolu daje sve prasnulo i po vikao: "Grom i pakao isvih mu avola!"


18/86

"Oho", uzviknuo je pleta i priao, "ta to je sad opet? Kod mene se, molim, ne psuje!""Da, to da se k vragu ovdje radi?""Ah, dosada? Moete u krevet.""Da ne bi! U ovo se doba u krevet alje malu djecu, a ne mene.""Onda u vam donijeti neki posli."

"Posao? Hvala na toj gnjavai, robovlasnie!""Oho, samo bez uzrujavanja! Ali evo, itajte neto!"Stavio je preda nj nekoliko svezaka iz oskudno popunjena zidnog regala i vratio se svom

poslu. Hurlin nije imao nimalo volje za itanje, ali je jednu od knjiga ipak uzeo u ruku iotvorio. Bio je to kalendar i on u52njemu stade razgledati slike. Na prvom je listu kao glavni lik bila prikazana fantastinoodjevena idealna enska ili djevojaka figura bosih nogu i otvorenih uvojaka. Hurlin seodmah sjetio komadia olovke koji je posjedovao. Izvadio gaje iz depa, ovlaio i djevojci nastez-niku nacrtao dvije velike oble dojke te ih vlanom olovkom uvijek iznova toliko dugo

podebljavao dok se papir nije razmekao i zamalo poderao. Okrenuo je list i sa zadovoljstvom

vidio da se otisak crtea prozire kroz mnoge stranice. Idua slika na koju je naiao pripadalaje bajci i prikazivala nekakvog vraika ili bjesomu-nika zlih oiju, s opasnim ratnikimbrinama i razjapljenom golemom gubicom. Starac je poudno usnama navlaio olovku, aonda krupnim, itkim slovima kraj nemani napisao: "Ovo je pleta Sauberle, nadstojnik."Odluio je, uzmogne li, cijelu knjigu tako oslikati i zapackati. No idua gaje slika tako snanofascinirala da se nad njom zaboravio. Prikazivala je eksploziju neke tvornice i sastojala segotovo samo od golema stupa dimne pare i vatre oko kojeg su zrakom fijukala prepolovljena icijela ljudska tijela, komadi zida, cigle, stolice, grede i letve. To ga je privuklo i natjeralo daosmisli cijelu priu, a napose da zamisli kako su se u trenutku eksplozije osjeali oni uviskatapultirani. U tome je bilo neke drai i zadovoljstva koji su ga dugo drali u napetosti.Kada je na uzbudljivoj slici iscrpio svoju matovitost, nastavio je listati i ubrzo naiao nasliicu koja53ga je ponovno privukla, ali na sasvim drugaiji nain. Bio je to svijetao, vedar drvorez: lijepasjenica na ijoj je najistaknutijoj grani visjela gostionika zvijezda, a nad zvijezdom jenapuhanog vrata i otvorena kljuna sjedila ptiica i pjevala. U sjenici, za vrtnim stolom, vidjelose omanje drutvo mlaih mukaraca, studenata ili putujuih djetia kako avrljaju i izsvijetlih staklenih boca piju dobro vino. Sa strane, uz rub, vidjela se ruevna utvrda s velikimulaznim vratima kako svojim tornjevima stri u nebo, a u pozadini se u daljini gubio lijepkrajolik, neto poput doline Rajne, s rijekom i brodovima i planinskim lancima. Veseljaci ukrmi bili su listom mladi, zgodni ljudi, golobradi ili s mladalakim bradicama, ljubazni i

vedri mladii koji su o

ito vinom slavili prijateljstvo i ljubav, drevnu Rajnu i Boje modroljetno nebo.

Isprva je taj drvorez podsjetio usamljenog i mrzovoljnog promatraa na bolja vremena, kadasi je jo mogao priutiti vino, i na mnoge ae i vreve dobroga pia to ih se u ono dobanauio. A onda bi mu se uinilo da tako zadovoljan, raspoloen i od srca vedar kao ti mladiveseljaci zapravo nikada nije bio, ak ni neko davno u bezbrinim godinama naukovanjakada je putovao svijetom kao mlad bravarski djeti. Ta ljetna razdraganost u sjenici, tasvijetla, mila i vesela lica mladia rastuie ga i rasrdie; dvojio je nije li sve to tek slikarovaizmiljotina, uljepana i lana, ili moda i u stvarnosti ima negdje takvih sjenica i tako lijepe,radosne i bezbrine mladei. Njihova gaje vedrina ispunjala54

zaviu i enjom, i to ih je due gledao, sve vie je imao osjeaj da kroz uzak prozori natrenutak gleda neki drugi svijet, neku ljepu zemlju i slobodnije i do-brodunije ljude no to ih


19/86


20/86

Heller takoer skine koulju pa gol legne u krevet koji pod njegovom teinom zastenje. Poeoje duboko disati, no Hurlin je elio znati jo vie."Helleru, spava li ve?""Ne."57

"A nije ni urba. - Ti si uar, zar ne?""Bio sam, da. Majstor sam bio.""A sada?""A sada odi k vragu kad postavlja glupa pitanja.""Isuse, to si vickast! Bedak, moda si i bio majstor, ali to i nije bogzna to. Ja sam biotvorniar. Tvor-niar, razumije li?""Ne galami toliko, znam ve odavno. A poslije, to si poslije proizvodio?""Kako to misli poslije?""Jo i pita! Mislim, u zatvoru."Hurlin prasnu u smijeh."A ti si kao nevinace. Nekakav svetac?"

"Ja? Samo mi jo to treba! Nevinace nisam, ali nisam bio ni u zatvoru.""Ne bi se tamo ni uklopio. Tamo su veinom vrlo fina gospoda.""O Isuse, tako fina gospoda kao to si ti? Tamo bi mi stvarno bilo neugodno.""Svatko pria to i koPko zna.""To i ja kaem.""Hajde, budi razuman! Zato si napustio uarski zanat?""Daj, pusti me na miru! Uarski je zanat bio u redu, samo to je davao negdje drugdje uao.ena je bila kriva.""ena? - Je li pila?""Samo je jo to nedostajalo! Ne, ja sam pio, kao to bog zapovijeda, a ne ena. Ali ona je bilakriva."58"Je li? Pa to je napravila?""Ne ispituj me toliko!""Ima li djece?""Sina. U Americi.""On ima pravo. Bolje mu je nego nama.""Da, kad bi to barem bilo istina. Pie i trai novac, klipan! I oenio se. Kada je odlazio rekaosam mu: Frie-der, sretno i uvaj se; radi to ti je volja, ali kada se oeni, evo bijede. -1 sadgaje snalo. A ti, nisi imao enu?""Ne. Vidi, i bez ene se moe nagrabusiti. to veli?"

"Zavisi tko je kakav. Danas bih jo bio majstor, da nije bilo vraje babe.""Pa, da!""Neto si rekao?"Hurlin je utio pravei se da spava. Slutnja gaje opominjala da uar nee znati zavriti kada

jednom pone raspredati o svojoj eni."Samo ti spavaj, tvrdoglave!" dovikne mu He-ller. No vie se nije dao izazvati, ve je nekovrijeme neprirodno duboko disao dok nije doista zaspao.Uar, koji je sa svojih ezdeset godina ve imao krai san, idueg se jutra prvi probudio.Ostao je pola sata leati zurei u bijeli strop. A onda je, on koji se inae doimao trapavim iukoenih ruku i nogu, ustao iz postelje tiho poput jutarnjega povjetarca, bos neujnoodskakutao do Hurlinova kreveta i stao mu prevrtati po odjei to je prostrta leala na stolici.

Oprezno ju je59


21/86

'pretraio, no u njoj nije naao nita osim komadia olovke u depu sakoa, pa ju je uzeo izadrao. Rupu u arapi svoga druga iz spavaonice obojim je palevima vidno proirio. A ondase polako vratio u toplu postelju i pomaknuo se tek kada se Hiirlin ve bio probudio i ustao ikada ga je s nekoliko kapi vode poprskao po licu: tada je naglo skoio, navukao hlae i

zaelio mu dobro jutro. S oblaenjem se nije urio, a kada gaje tvorniar stao pourivati,leerno uzviknu: "Ta, poi samo, ja u ve doi." Ovaj je otiao, a Heller s olakanjemodahne. Spretno je zgrabio lavor i istu vodu kroz prozor izlio u dvorite jer se dubokouasavao pranja. Izbjegav-i tu mrsku mu radnju, u tren oka se obukao i pourio na kavu.

Namjetanje kreveta, pospremanje sobe i ienje izama, sve se to obavljalo, no naravno bezurbe i uz izdane stanke za avrljanje. Tvorniaru se inilo da udvoje sve to ide nekakougodnije i udobnije negoli prije samomu. ak mu je i onaj neizbjeni posao danas ulijevaoneto manje straha nego inae, pa je nakon nadstojnikova upozorenja, premda oklijevajui,gotovo vesela izraza lica siao s uarom u dvorite.Usprkos pletaevim estokim izljevima bijesa i njegovoj ilavoj borbi s mrzovoljom svogatienika, u proteklih je nekoliko tjedana na zalihama drva dolo do jedva zamjetne promjene.

Hrpa se i dalje doimala jednako velikom i visokom kao i prije, a hrpica od niti dva tucetaispiljenih cjepanica koja je leala u kutu, podsjeala je na radinu igrariju nekog djeteta koje

ju je u jednom trenu zapoelo, a ve u drugom napustilo.60Sad su se dva sijeda starca trebala udvoje latiti posla; valjalo je uskladiti se i slono raditi jer

je postojao samo jedan kozli i samo jedna pila. Nakon nekoliko pripremnih pokreta, uzdaha ifraza uspjeli su prevladati i svoj unutarnji otpor i htjedoe se primiti posla. No naalost se

pokazalo da su radosne nade Karla Hiirli-na bile pusti snovi jer je u nainu rada njih dvojiceodmah na vidjelo izala duboka razlika njihovih naravi.Svaki od njih na svoj je poseban nain bivao aktivan. Naime, u objema duama, usprkosuroenoj nera-dinosti, neki ih je ostatak savjesti srameljivo opominjao da budu marljivi;dodue, nijedan ni drugi nisu doista eljeli raditi, nego barem pred sobom samima stei prividda su donekle korisni. No tomu su teili na posve razliite naine, i u tim se potroenim inaizgled sudbinom zbratimljenim muevima oitovao neoekivan razdor njihovih prirodnihsposobnosti i sklonosti.Hiirlinova je metoda bila da gotovo nita ne uradi, ali da neprestano bude vrlo zaposlen ili daostavi takav dojam. Jednostavan zahvat rukom kod njega se pretvarao u krajnje zamrenmanevar jer se svaki, i najmanji pokret, odvijao u tedljivom, postojanom ritmu ritar-tanda.Povrh toga, neprestano je izmeu dvaju jednostavnih pokreta, primjerice izmeu hvatanja i

prisla-njanjapile, izmiljao i uvjebavao itave nizove bezvrijednih i laganih meuaktivnosti iuvijek je bio do kraja zaposlen pokuajem da beskorisnim dangubljenjem barem jo malo od

sebe otkloni pravi posao. U tome je sliio osu

eniku koji izmilja i ovo i ono i uvijek jo61

neto to se mora dogoditi ili odrati i uiniti i obaviti, prije negoli se suoi s neizbjenompatnjom. Tako je doista i uspijevao propisane sate popunjavati neprekidnom zaposlenou, pai orositi elo trakom pravoga znoja, a da ipak nije obavio nikakav spomena vrijedan posao.

Nadao se da e taj osebujan, ali praktian sustav Heller razumjeti i podrati, ali se gorkorazoarao. Uar je, naime, u skladu s vlastitom osobnou, slijedio suprotnu metodu. Unaletima grevite odlunosti upadao je u stanje bjesomune srdbe te prezirui i smrtnu

pogibelj bacao se na posao i bjesnio tako daje znoj curio, a iverje frcalo. No to bi potrajalonekoliko minuta, a onda bi se iscrpio i, zadovoljivi vlastitu savjest, mlohavo i iznemoglo

poivao nita ne radei sve dok nakon dueg vremena opet ne bi naiao val srdbe i ponovno

bjesnio, pa se rasplinuo. Uinci tog naina rada nisu bili mnogo vei od tvorniarovih.


22/86

U takvim okolnostima jedan su drugomu morali postati teka smetnja i gnjavaa. Hellerovnasilni i nagli nain rada na mahove tvorniaru je bio duboko odbojan, dok je pak njegovostalno lijeno raduckanje onom drugomu bilo jezivo. Kada bi uara uhvatio jedan od njegovih

bjesomunih napadaja marljivosti, preplaeni bi Hiirlin ustuknuo nekoliko koraka i prijezirnopromatrao dok se ovaj sav zapuhan muio obliven znojem, ali bi ipak sauvao ostatak daha

kako bi Hurlinu mogao prigovoriti zbog ljenarenja.62"Samo ti gledaj," vikao je na njega, "samo gledaj, lijena mrcino to Bogu krade dane! Je li,voli kada se drugi za tebe mrcvare? Pa naravno, gospodin je tvor-niar! Mislim da bi ti bio ustanju etiri tjedna piliti po istoj cjepanici."

Ni uvreda asti ni istinitost tih prigovora nisu Hiir-lina osobito uzrujavali, pa ipak nije uaruostajao ni za jotu duan. im bi Heller onemoalo malo prisjeo, ovaj bi ga stao psovati.Govorio mu je daje tupoglavac, ni-tarija, koija, uarski budala, vjetrogonja, magarina,musavac, beznaajnik, zgubidan, lupe, stara ispiutura i izazovnim je pokretima izraavaonamjeru da e ga tako dugo mlatiti po toj njegovoj tikvurini dok mu se ne uini da je svijetgnjecavi krumpir, a dvanaest apostola banda razbojnika. Takve se prijetnje, naravno, nikada

nisu ostvarile, ve su bile puke govornike figure koje protivnik i nije drukije shvaao. Unekoliko navrata uzajamno su se tuakali kod nadstojnika, ali je Sauberle bio dovoljno

pametan da to nipoto ne dopusti."Momci," rekao je ljutito, "pa niste vie kolarci. U takva rovarenja ne elim se uputati;dosta, toka!"Usorkos tomu obojica su, svaki za se, ponovno dolazila tuakati onoga drugoga. Tada zarukom tvor-niar ne bi dobio meso, a kada bi se prkosno pobunio, pleta je odgovarao: "Neuzbuujte se toliko, Hiirlin. Morate biti kanjeni. Heller mije ispriao to ste opet govorili."Uar je silno likovao zbog tako neoekivanog uspjeha. No naveer bi se stvar obrnula. Hellerne63

bi dobio juhu i tako su dva mudrijaa shvatila da su nadmudrena. Otada vie nije bilotuakanja.

No meusobno se nisu putali na miru. Vrlo rijetko, kada bi jedan do drugoga uali gore narudini i za prolaznicima istezali svoje naborane vratove, medu njima bi se moda na satvremena razvilo kratkotrajno duevno zajednitvo dok su raspredali o ivotu i svijetu, o

pletau, njezi siromaha i slabanoj kavi u ubonici ili pak razmjenjivali svoja duhovna dobrakoja su se kod uara sastojala od uvjerljive psihologije ena, a kod Hiir-lina od uspomena nagodine putovanja i fantastinih zamisli o financijskim pekulacijama u velikom stilu."Vidi, kad se netko oeni..." tako je svaki puta glasio Hellerov poetak. A Hurlin, kada je nanjemu bio red, uvijek je poinjao: "Kada bi mi netko pozajmio tisuu maraka..." ili: "U to

vrijeme kada sam bio u Solingenu..." Prije mnogo godina radio je tamo tri mjeseca, ali je bilozapanjujue to mu se sve upravo u Solingenu dogodilo i to je sve tamo vidio.Umorivi se od prianja, utke su prevakavali svoje najee hladne lule, sputali ruke nailjata koljena, pijuckali u nejednakim razmacima na cestu i pokraj grbavih stabala jabukatupo zurili prema gradu kojega su bili otpadnici i krivili ga za svoju nesreu. Tada bi postalisjetni, uzdisali, obeshrabreno lamatali rukama i osjeali da su stari i uvenuli. To bi uvijek

potrajalo tek toliko dok se sjeta ne bi ponovno pretvorila u zlou za to je najee bilodovoljno pola sata. Tada bi obino Lukas Heller zametnuo svau, poevi najprije nekomzadjevicom.64"Vidi tamo dolje!" uzviknuo bi i pokazao u smjeru doline.

"A to to?" gunao je ovaj drugi."Jo mora i pitati! Ja znam to vidim."


23/86

"Dakle to, sto mu gromova?""Vidim takozvanu tvornicu valjaka negdanjega Hurlina i sljepara, a sada Dalles & Co.Bogati su to ljudi, bogati!""Mene moe sresti u 'Orlu'!" promrmljao je Hurlin."Ma nemoj? Hvala lijepo."

"Ti to mene zeza?""Nema potrebe, ve si zeznut.""Uarski lupeu!""Robijau!""Ispiuturo!""Sam si to! Ne moe, a da ne vrijea potene ljude.""Razbit u ti zube!""Prebit u te k'o maku, bankroteru umiljeni!"Time je okraj bio otvoren. Nakon to su iscrpli sva u tom kraju uobiajena pogrdna imena iuvrede, mata dvojice lakrdijaa razmahivala se u osebujnim i vrlo zvunim novotvorinamadok i taj kapital ne bi potroili, a onda bi se dva borbena pjetlia iscrpljena i ogorena jedan

iza drugoga doklatila do kue.Svaki je elio onoga drugoga to vie obeshrabriti i osjetiti se nadmonim, no ako je Hurlin

bio pametniji, Heller je bio lukaviji, a kako pleta nije stao ni na iju65stranu, nijedan nije mogao odnijeti pobjedu. Obojica su arko eljela zauzeti ugledniji i bolji

poloaj u ubonici, i toj su elji posveivali toliko razmiljanja i upornosti da bi svojedobno,da na tom nisu krtarili, svakomu od njih i upola manje bilo dovoljno da se ponovno osovi nanoge umjesto da postane Sunani brat.U meuvremenu se u dvoritu povelika hrpa drva polako smanjivala. Preostali dio odloili suza poslije, privremeno se posvetivi drugim poslovima. Heller je u odreene dane radio u vrtunaelnika opine, a Hurlin se pod nadstojnikovim nadzorom bavio mirnijim poslovima poputienja salate, prebiranja lee, sjeckanja mahuna i tomu slino, pri emu se nije morao

pretrgnu-ti, a ipak je mogao biti od kakve-takve koristi. inilo se da e se tako zalijeiti ineprijateljstvo dvojice ubonika jer vie nisu cijele dane provodili zajedno. Takoer si jesvaki umiljao da mu je zbog njegovih posebnih vrlina bio dodijeljen upravo taj posao i takomu priznata prednost pred onim drugim. Tako se ljeto sporo vuklo sve dok lie nije staloutjeti.A onda se tvorniaru dogodilo, dok je jednoga poslijepodneva sam sjedio pred ulaznimvratima i pospano promatrao svijet, daje neki stranac, spustivi se niz brijeg, zastao ispred"Sunca" i upitao za put prema vijenici. Hurlin gaje otpratio dvije ulice dalje, odgovoriostrancu na sva pitanja i za svoj trud dobio na dar dvije cigarete. Od prvoga koijaa kojega je

sreo zamolio je vatre, pripalio cigaretu, vratio se u svoj hladpokraj ulaznih vrata i preplavljen osjeajima zadovoljstva predao se davno zaboravljenomuitku u dobroj cigari iji je zadnji ostatak na posljetku puio u maloj luli sve dok nije

preostao jo samo pepeo i nekoliko smeih kapi. Naveer kada se uar vratio iz naelniko-vavrta i po obiaju na dugako i na iroko prepriavao kako je za uinu dobio ukusan sok odkruaka i bijeli kruh i rotkvice i kako su prema njemu otmjeno postupali, Hurlin je izdanomrjeitou ispriao svoju pustolovinu i kod Hellera probudio stranu zavist."A gdje su ti sada te cigarete?" upita ga ubrzo Heller s velikim zanimanjem."Popuio sam ih", oholo se nasmije Hurlin."Obje?""Nego to, stari moj, obje."

"Najednom?""Ne, glupane, ve na dvaput, jednu za drugom."


24/86

"Maje li istina?""Zato ne bi bila istina?""Tako", ree lukavo uar koji u to nije vjerovao, "onda u ti neto rei. Ti si, naime, jedantelac, i to povelik.""Je li? A zato?"

"Zato to bi, da si jednu sauvao, imao neto i za sutra. A to sad ima od toga?"Tu tvorniar nije odolio. Cerei se izvue i prednjeg depa preostalu cigaru i gurne juzavidnom uaru pod nos ne bi li ga do kraja rasrdio.6667"Zna to? Ipak nisam tako beznadno glup kao to misli.""Tako dakle. Ima jo jednu. Daj pokai!""Samo kad bih morao!""Kojeta, samo da vidim! Znam prepoznati je li dobra. Odmah ti ju vratim."Hurlin mu je tada pruio cigaru, a on ju u prstima prevrtao, primicao nosu, mirisao, a onda,nerado ju vrativi, saaljivo rekao: "Evo, samo ju uzmi natrag. Takvih se dobije dvije za

krajcar."Iz toga se razvila svaa oko kakvoe i cijene cigare koja je potrajala sve do poinka. Svlaeise, Hurlin svoje blago poloi na jastuk bojaljivo ga uvajui. He-ller se stade rugati:"Obvezno ju ponesi sa sobom u krevet! Moda dobije mlade." Tvorniar mu nita neodgovori, a kada je onaj legao u krevet, on paljivo poloi cigaru na prozorsku dasku, a ondase i sam uvue u postelju. U njoj se ugodno opruio i prije nego gaje svladao san, jo jednom

je prizvao u sjeanje onaj popodnevni uitak kada je s toliko ponosa i hvastavosti otpuhivaofini dim prema suncu, a s ugodnim se mirisom u njemu probudio ostatak njegova negdanjegsjaja i osjeaja veliine. Tada je usnuo i dok mu je san u punom bljetavilu prizivao slikuiezloga zlatnog doba, on u snu gurnu u zrak svoj pocrvenjeli nos pun prijezira premavlastitim boljim vremenima.

No usred noi, suprotno svim svojim navikama, iznenada se probudio i u polusvjetlu ugledaouara kako68stoji kraj uzglavlja njegova kreveta i mravu ruku prua prema cigari to je leala na prozoru.Uz bijesan krik skoi iz kreveta i zaprijei zlikovcu odstup. Neko vrijeme nisu izustili nirijei, ve su dva neprijatelja nepomino i k'o od majke roeni stajali jedan nasuprot drugomu,odmjeravali se ubojitim pogledima ne znajui ni sami je li se zbog straha ili prevelikaiznenaenja jo nisu pograbili."Ostavi cigaru!" povie napokon Hurlin daui.Uar se nije micao.

"Ostavi ju!" povie onaj drugi jo jednom, no kako Heller ni tada nije posluao, on zamahnu izasigurno bi mu prilijepio sonu pljusku da se uar nije na vrijeme sagnuo. Ali tada ovom

ispade cigara iz ruke, Hurlin ju htjede hitro podignuti, no u tom ju asu Heller petom nagazi iona se tiho pucketajui razmrvi u komadie. Tvorniar sad Hellera udari u rebra i zapoetunjava. Bilo je to prvi put da su se njih dvojica potukli, no njihova je kukavtina prilinoublaila bijes, pa se to nije pretvorilo ni u to ozbiljno. as bijedan od njih istupio koraknaprijed, as drugi, i tako su se dva goliava starca vrtjela po sobi bez puno buke kao davjebaju neki ples, i svaki je bio junak, i nijedan nije primao udarce. To je tako ilo sve dok seu pogodnom trenutku tvor-niaru pod rukom nije naao prazan lavor i on njime bijesnozamahnu po zraku pa tresnu po glavi svog nenaoruanog neprijatelja. Puni pogodak limenimlavorom odjeknuo je po cijeloj kui tako ratniki tretavim zvukom da su se odmah otvorila

vrata, nadstojnik je u69


25/86

koulji uao u sobu te psujui i smijui se stao ispred dvojice neprijatelja."Pa vi ste dva prava klipana", povie otro, "akate se tu po sobi goli golcati kao dva stara

jarca! Kupite se u krevet, i da vas nisam uo!""Krao je" - povikao je Hurlin gotovo plaui od bijesa i povrijeenosti. No nadstojnik gaodmah prekinu i upozori da se smiri. Jarci se gunajui vratie u postelje, pleta je jo neko

vrijeme prislukivao na vratima, a kada je otiao u sobi je i dalje bilo tiho. Kraj umivaonika suna podu leale krhotine cigare, kroz prozor je provirivala blijeda no kasnoga ljeta, a iznaddvaju smrtno gnjevnih danguba visjela je na zidu cvijeem ovjenana izreka: "Djeice, volite

jedni druge!"Iz te je afere iduega dana Hurlin odnio barem jednu, malu pobjedu. Nepokolebljivo seusprotivio tomu da nastavi dijeliti spavaonicu s uarom, pa je nakon tvrdoglavog otpora pletaipak morao popustiti i dodijeliti mu drugu sobu. Tako je tvorniar ponovno postao samotnjak,i koliko god da se rado rijeio uarova drutva, to ga je ipakinilo sjetnim i prvi put je jasnoosjetio u kakvu ga je beznadno slijepu ulicu pod stare dane gurnula sudbina.Bile su to nevesele predodbe. Prije je, kako god bilo, barem bio slobodan i u najbjednijimvremenima imao katkad jo i neto sitnia za gostionicu i mogao je, daje samo htio, svakoga

dana ponovno poi na put. No sada je sjedio tu, obespravljen i pod tuim skrbnitvom, inikada nije dobivao ni prebijene pare i u ivotu vienije imao drugih ciljeva, ve da do kraja ostari i one-moa i kada mu doe vrijeme da legne.Poeo je, to inae nikada nije inio, sa svoga vidikovca na rudini uz cestu, gledajui prekograda motriti dolinu, pogledom mjeriti bijele ceste i eznutljivo gledati za pticama i oblacimau letu, kolima u prolazu i pjeacima koji su odlazili i dolazili. U veernjim je satima akstekao naviku itanja, no itajui nabone pripovijesti iz kalendara i pobonih asopisa esto

je odsutno i potiteno dizao pogled, prisjeao se svojih mladih godina, Solingena, svojetvornice, zatvora, veeri u bivemu "Suncu" i neprestano razmiljao kako je sada sam,

beznadno sam.Uar Heller sa strane ga je odmjeravao zlobnim pogledima, ali je ipak nakon nekog vremena

ponovno pokuao popraviti njihove meusobne odnose. inio je to tako da bi, susrevitvorniara vani na poivalitu, namjestio ljubazan izraz lica i doviknuo mu: "Lijepo vrijeme,Hurlin! Bit e dobra jesen, to kae?" Ali Hurlin bi ga samo pogledao i lijeno kimnuo ne

pustivi ni glasa.Vjerojatno bi se usprkos tomu postupno ponovno isplela neka poveznica izmeu dvojicetvrdoglavaca, jer u svojoj zamiljenosti i jadu Hurlin bi radije od svega posegnuo za prvimljudskim biem koje sretne ne bi li se barem naas rijeio emernog osjeaja samoe i

praznine. Nadstojnik kojemu se tvorniarovo tiho tugovanje nimalo nije svialo takoer jeinio to je mogao da ponovno zblii svoja dva tienika.70

71* *Tijekom rujna u kratkom su se vremenu jedan za drugim doselila dva nova doljaka, k tomuvrlo razliita.Jedan od njih zvao se Louis Kellerhals, no nitko u gradu nije poznavao to ime, jer je Louisve desetljeima nosio nadimak neobjanjiva podrijetla - Holdria. Kako je ve odavno pao nateret gradu, smjestili su ga kod nekog ljubaznog obrtnika u kojeg mu je bilo dobro i gdje je

pripadao obitelji. No obrtnik je umro, a kako se tienika nije moglo ubrojiti u nasljednike,morala gaje sada preuzeti ubonica. Doselio se s pristojno napunjenom platnenom vreicom,ogromnim plavim kiobranom i zeleno obojenom drvenom krletkom u kojoj je sjedio ugojenvrabac ne uznemirujui se odve zbog selidbe. Holdria je doao nasmijeen, srdaan i ozaren,

sa svima se rukovao, ni rije nije rekao i ni za to pitao, blistao je od zadovoljstva i


26/86

dobrodunosti kad god bi mu se netko obratio ili ga pogledao. Da ve odavno nije bionadaleko poznat, jedva bi uspio kojih etvrt sata skrivati daje dobroduan slaboumnik.Drugi pak, koji je doselio nekih tjedan dana poslije, nije doao nita manje ivahan idobroudan, no on nipoto nije bio malouman, ve, dodue bezopasan, ali prepreden lisac.Zvao se Stefan Finkenbein podrijetlom iz drevne i u cijelom gradu znamenite dinastije

skitnica i prosjaka Finkenbeina kojih se zamreni rod u mnogostrukim ograncima stalnonastanio u Gerbesauu72i njegovim sudnicama. Finkenbeini su gotovo svi bez iznimke bili bistre i ivahne glave, paipak nitko od njih da bi ikada ita postigao, jer je od njihova cijelog bia i ivota sasvimneodvojiva bila njihova beskrajna sloboda i njihov humor u neimatini.

Spomenutom Stefanu nije jo bilo ezdeset godina, a zdravlje gaje besprijekorno sluilo. Imaoje pomalo tanke i njene ruke i noge, ali je bio ilav i uvijek krepak i jak, i bilo je zagonetnokakvim se lukavstvom uspio na opini uuljati i progurati kao kandidat za mjesto u ubonici.Bilo je u gradu dovoljno starijih, jadnijih pa ak i siromanijih. Meutim, od samog osn

najljepše pripovijetke 1-hesse herman

Documents