naŠa bosna - platform bih bosna/nasa bosna 49.pdfpočinile srpske snage tokom oružanog sukoba u...

www.platformbih.nl GOUDA, 01.12. 2017.

1

Nasa Bosna – List građana Bosne i Hercegovine u Holandiji

NAŠA BOSNA List građana Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj broj 49

NAMA VALJA IĆI DALJE, PREKO BRDA I DOLINA, I PO SUNCU I PO KIŠI, PREKO VODE DO SLOBODE!

Almir Dervišević

MKSJ IZREKAO I POTVRDIO OSUÐUJUĆE PRESUDE U ŽALBENOM POSTUPKU

U PREDMETU PRLIĆ I OSTALI

Den Haag, 29.11.2017.

Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu, kojim je predsjedavao Karmel Ađijus (Carmel Agius), ujedno i predsjednik Tribunala, 29.11.2017. je potvrdilo agresiju Hrvatske i međunarodni oružani sukob.

Haškli sud je donio presudu da je rukovodstvo Hrvatske sa Franjom Tuđmanom na čelu, kao i šestoricom optuženih čelnika tzv. Herceg-Bosne, bili dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je dominacija Hrvata u tzv. Herceg-Bosni kroz etničko čišćenje muslimanskog stanovništva u osam opština i pet zatočeničkih centara na teritoriji Bosne i Hercegovine . Žalbeno vijeće je konstatiralo da su hiljade osoba bile žrtve zločina počinjenih od strane HVO-a. Vijeće je zaključilo da su sva šestorica bili sudionici u udruženom zločinačkom poduhvatu - citirao je optužnicu sudac Karmel Ađijus. Žalbeno vijeće je takođe potvrdilo da je zaključak Pretresnog vijeća da je cilj tog udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Također, presuđeno je da je Stari most u Mostaru bio legitimni vojni cilj, te da ga je srušio HVO. Konačnom presudom potvrđene su ključne tačke prvostepene presude.


2


Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je 29.11.2017. osuđujuće presude šestorici Hrvata iz BiH. Bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice „Herceg-Bosne“ Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar odbrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika štaba HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, komandant Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a načelnik Odjela za zarobljene Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić, i Pušić ostaju dakle osuđeni za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija, konkretno za ubistvo, hotimično lišavanje života, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju, protivpravno zatočenje civila, prisilni rad, nečovječna djela, nečovječno postupanje, protivpravno i bezobzirno uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namjenjenim religiji ili obrazovanju, protivpravne napade na civile i protivpravno terorisanje civila. Osim toga, Prlić, Stojić, Petković i Ćorić ostaju osuđeni za silovanje, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protivpravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, i pljačkanje javne i privatne imovine po osnovu treće kategorije odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Bivši načelnik Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak popio je čašicu nepoznate tečnosti od koje je potom u bolnici HMC u Haagu i preminuo nakon što mu je Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo osuđujuċu presudu i izreklo kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

U skladu sa standardnim procedurama, na zahtjev MKSJ-a, nizozemske vlasti su pokrenule nezavisnu istragu koja je u toku. Za zločin protiv čovječnosti počinjen u HZHB-u osuđen je načelnik Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak. Rođen je u Čapljini, gdje je završio gimnaziju, a školovanje je nastavio na Univerzitetu u Zagrebu, gdje je stekao diplomu inžinjera elektrotehnike. Radio je i kao pozorišni, filmski i televizijski producent.

Početkom 1990-ih Praljak je bio sekretar Hrvatske demokratske stranke, a u ljeto 1991. odlazi u Sunju, gdje kasnije postaje zapovjednik odbrane.

Naredne 1992. bio je pomoćnik ministra odbrane Republike Hrvatske i kasnije jedan od 14 članova Vijeća nacionalne odbrane Republike Hrvatske. Od ljeta do novembra 1993. bio je zapovjednik Glavnog štaba HVO-a, odakle je otišao na vlastiti zahtjev.

Kako se navodi u presudi, Praljak je bio informiran o tome da pripadnici oružanih snaga HVO-a premještaju i zarobljavaju bošnjačko stanovništvo Prozora u periodu od jula do avgusta 1993. Znao je da će u općini Mostar biti počinjeni zločini, konkretno, znao je za ubistva, rušenje zgrada u istočnom Mostaru i za ranjavanje i napade na članove međunarodnih organizacija.

On je omogućio ubistva Bošnjaka koji nisu pripadali nikakvim oružanim snagama, kao i uništavanje imovine u Stupnom Dolu u oktobru 1993. godine. Nije ulagao nikakve ozbiljnije napore da se stane u kraj zločinima koje su činile oružane snage HVO-a.

Prvobitna optužnica protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića potvrđena je 4. marta 2004., a druga izmijenjena optužnica je podnesena 11. juna 2008. i postala je važeća optužnica.

Spomenuta šestorica dobrovoljno su se predali Haškom sudu 5. aprila 2004. godine.

Suđenje je počelo 26. aprila 2006, a završne riječi su iznesene od 7. februara do 2. marta 2011.godine.

Prema preliminarnim rezultatima toksikoloških ispitivanja prilikom obavljanja obdukcije u Radiološkoj laboratoriji Medicinskog instituta u Rijkswijku u krvi Slobodana Praljka zabilježena je koncentracija cijankalija, što je dovelo do zatajenja srca, objavilo je nizozemsko tužilaštvo 01.12.2017.


3


SAOPŠTENJE TUŽILAŠTVA MKSJ U DEN HAGU 22. NOVEMBRA 2017. POVODOM PRESUDE RATKU MLADIĆU

Serge Brammertz, glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Nakon izricanja prvostepene presude u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića, glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Serge Brammertz dao je sljedeću izjavu za medije:

Danas je Ratku Mladiću, komandantu Glavnog štaba vojske bosanskih Srba, izrečena presuda kojom je osuđen na kaznu doživotnog zatvora za zločine koje je počinio.

Sudsko vijeće je prihvatilo naše dokaze da je Mladić bio ključni učesnik u četiri udružena zločinačka poduhvata. On i drugi visoki rukovodioci imali su namjeru da postignu svoje političke i vojne ciljeve počinjenjem genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.

Prvo, Mladić je osuđen za komandovanje nasilnom kampanjom etničkog čišćenja u cijeloj Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Cilj je bio da se zauvijek uklone bosanski Hrvati i Muslimani počinjenjem rasprostranjenih i sistematskih zločina. Te kampanje etničkog čišćenja dovele su do ubistva hiljada civila. Desetine hiljada drugih bili su zatočeni u nehumanim objektima gdje su mnogi bili pretučeni, silovani, ubijani. Više od milion stanovnika Bosne je interno raseljeno ili je bilo prisiljeno tražiti utočište u inostranstvu.

Drugo, Mladić je osuđen za komandovanje kampanjom zločina tokom opsade Sarajeva. Cilj je bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva. Rasprostranjeno snajpersko djelovanje i masovno artiljerijsko granatiranje – koje je naredio i nadgledao Mladić – bili su dio svakodnevnog života tokom opsade, što je dovelo do pogibije više od 10.000 ljudi, uključujući i mnogo nedužne djece. Grad je ostao u ruševinama.

Treće, Mladić je osuđen za genocid u Srebrenici 1995. Cilj je bio eliminisati bosanske Muslimane iz Srebrenice. Mladić je iskoristio snage pod svojom komandom da pogubi više hiljada muškaraca i dječaka. Zatim je iskoristio te snage da nasilno istjera 25.000 prestrašenih žena, djece i starijih iz njihovih domova.

Konačno, Mladić je osuđen za upotrebu snaga pod njegovom komandom da pripadnike mirovnih snaga UN-a uzme za taoce. Cilj je bio da se spriječi da NATO izvrši vazdušne napade. Stotine pripadnika mirovnih snaga je zarobljeno, zatočeno, napadnuto i korišteno kao živi štit.


4


Što se tiče tačke 1 Optužnice, Sudsko vijeće je zaključilo da je Tužilaštvo dokazalo da su zločine počinili počinioci s namjerom da unište dio grupe bosanskih Muslimana na više lokacija. Ovo je važan zaključak. Međutim, Sudsko vijeće nije donijelo osuđujuću presudu za genocid. Tužilaštvo će dobro proučiti rezonovanje Sudskog vijeća u vezi s tim pitanjem. Želio bih naglasiti da je Sudsko vijeće zaključilo da ti zločini predstavljaju zločine protiv čovječnosti i ratne zločine i da Mladić snosi odgovornost za te zločine.

Neki će danas tvrditi da je ova presuda presuda srpskom narodu. Tužilaštvo najodlučnije odbacuje ove tvrdnje. Mladićeva krivica je njegova i samo njegova.

Drugi će reći da je Mladić heroj i da je branio svoj narod. Ova presuda pokazuje da ništa nije dalje od istine. Mladića će historija zapamtiti po mnogim zajednicama i životima koje je uništio.

Istinski heroji su žrtve i preživjeli koji nikada nisu odustali od traženja pravde. Oni su pokazali pravu hrabrost time što su došli na Tribunal da kažu istinu i suoče se s onima koji su im nanijeli nepravdu. U ime Tužilaštva želio bih im se zahvaliti i odati im priznanje.

Tužilaštvo izražava zahvalnost međunarodnoj zajednici za podršku u našem radu. Pozivamo Ujedinjene nacije i države članice da i dalje daju podršku nacionalnim tužiocima koji se bore za više pravde za više žrtava. Ovaj posao neće se završiti zatvaranjem Tribunala. Preživjeli iz svih zajednica još uvijek čekaju na pravdu. A jako mnogo porodica još uvijek ne zna gdje su njihovi najmiliji.

Današnja presuda predstavlja prekretnicu u historiji Tribunala i međunarodne krivične pravde. Ratko Mladić je jedna od prvih osoba koju smo optužili i zadnji koji je osuđen. Ova presuda opravdava viziju Savjeta bezbjednosti od prije 24 godine: obezbijediti mir pravdom privodeći pravdi najviše rukovodioce odgovorne za zločine.

Tužilaštvo bi takođe željelo zahvaliti vama, predstavnicima svjetskih medija. Vi imate ogromnu odgovornost da javnosti kažete istinu o onome što se dogodilo. To je čak još važnije danas, u vrijeme kada se zločini negiraju i kada se ratni zločinci slave.

Konačno, želio bih izraziti svoju najdublju zahvalnost svima koji su podržavali naš rad, uključujući i naše zaposlene, nekadašnje i sadašnje. Posebno bih pohvalio tim Tužilaštva u ovom predmetu za njihovu predanost i neumoran rad.

Predsjedavajući sudija je zaključio izricanje presude podsjećajući nas da Mladićevi zločini predstavljaju najgroznije zločine prema čovječanstvu, uključujući genocid i istrijebljenje. S njim se u potpunosti slažem.

Hvala na pažnji.

______________

Ratko Mladić rođen je 12. marta 1942. u opštini Kalinovik u Bosni i Hercegovini. Završio je Vojnu akademiju Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Beogradu. Mladić je 1991. postavljen za komandanta 9. korpusa JNA u Kninu, u Hrvatskoj. Potom je 12. maja 1992. postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS). Bio je komandant Glavnog štaba VRS-a tokom cijelog sukoba u Bosni i Hercegovini.

Dana 24. jula 1995. Mladić je, zajedno s Radovanom Karadžićem, optužen od strane MKSJ-a. Nakon što je 16 godina izbjegavao pravdu, Mladić je konačno uhapšen 26. maja 2011. na sjeveru Srbije.


5


Mladić je optužen po dvije tačke optužnice za genocid, po pet tačaka za zločine protiv čovječnosti i po četiri tačke za kršenje zakona i običaja ratovanja za veliki broj zločina.

I drugi članovi rukovodstva bosanskih Srba, uključujući Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljanu Plavšić, osuđeni su od strane MKSJ-a za zločine počinjene tokom sukoba u Bosni i Hercegovini.

MEÐUNARODNI SUD OSUDIO MLADIĆA NA DOŽIVOTNU KAZNU ZATVORA ZA

GENOCID, RATNE ZLOČINE I ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI

Sudije Pretresnog vijeċa I: Bakone Justice Moloto, Alphons Orie i Christoph Flügge Den Haag, 22.11.2017.

Poslijednjom prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Pretresno vijeće I danas je osudilo Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (BiH) od 1992. do 1995. godine. Ratku Mladiću je izrečena doživotna kazna zatvora.

Mladić je osuđen za genocid i progon, istrebljivanje, ubistvo i nečovječno djelo prisilnog premještanja sa područja Srebrenice tokom 1995. godine; za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i nečovječno


6


djelo prisilnog premještanja u opštinama širom BiH; za ubistvo, terorisanje i protivpravne napade na civile u Sarajevu; kao i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija kao talaca. Oslobođen je optužbe za genocid u nekoliko opština u BiH tokom 1992. godine.

Vijeće je utvrdilo da je Mladić počinio te zločine svojim učešćem i doprinosom u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP), odnosno sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu, udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za Sarajevo, udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za Srebrenicu i udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za uzimanje talaca.

Sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat, koji je postojao od 1991. do novembra 1995. godine, imao je za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo činjenjem zločina u opštinama širom BiH (Opštine). Vijeće je utvrdilo da dokazi nisu potkrijepili nalaz da je zločin genocida predstavljao dio cilja Sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata.

Sudije su utvrdile da su snage bosanskih Srba ubile brojne bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, dok su brojni drugi prisilno raseljeni iz svojih domova tokom preuzimanja kontrole nad opštinama ili nakon napada na nesrpska sela.

“Okolnosti su bile strašne; oni koji su pokušali da odbrane svoje domove bili su suočeni s nemilosrdnom silom. Izvršavana su masovna pogubljenja, a neke žrtve su podlegle nakon premlaćivanja. Mnogi od počinilaca koji su zarobili bosanske Muslimane pokazivali su malo ili nimalo poštovanja za ljudski život i dostojanstvo”, rekao je predsjedavajući sudija Alphons Orie.

Druge žrtve su uhapšene, zatočene u zatočeničkim objektima, često u nehumanim životnim uslovima, izložene mučenju, premlaćivanju, silovanju i drugim djelima seksualnog nasilja, i nakon toga premještene izvan tih opština.

Vijeće je utvrdilo da je Mladić bio od ključne važnosti za počinjenje tih zločina, i to u tolikoj mjeri da bez njegovih djela ti zločini ne bi bili počinjeni na način na koji su počinjeni. Sudije su stoga utvrdile da je on značajno doprinio postizanju zajedničkog cilja da se trajno uklone bosanski Muslimani i bosanski Hrvati s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo činjenjem zločina. Mladić je proglašen krivim za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i nečovječno djelo prisilnog premještanja.

Vijeće je takođe utvrdilo većinom glasova (uz protivno mišljenje sudije Oriea), da su neposredni počinioci u nekoliko opština namjeravali da unište bosanske Muslimane u tim opštinama kao dio zaštićene grupe. Međutim, sudije su zaključile da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od opština predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio zaštićene grupe. Shodno tome, Vijeće se nije uvjerilo da je jedini razumni zaključak bio da su


7


neposredni počinioci posjedovali potrebnu namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe bosanskih Muslimana.

Sudije su utvrdile da je Mladić od maja 1992. do novembra 1995. godine značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva provođenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja (udruženi zločinački poduhvat vezan za Sarajevo).

Tokom tog perioda VRS je svakodnevno namjerno granatirala i djelovala iz snajpera po civilnom stanovništvu Sarajeva, često na lokacijama koje su imale malu ili nikakvu vojnu vrijednost, što je za posljedicu imalo smrt i ranjavanje na hiljade građana. Stanovnici Sarajeva, rekao je predsjedavajući sudija Orie, “bili su prisiljeni da žive u stanju neprestane opasnosti. Svaki put kad bi oni, ili njihovi najbliži, izašli iz kuće, pitali bi se da li će se naći na nišanu snajperske ili artiljerijske vatre”.

Sudije su utvrdile da je Mladić namjeravao da počini te zločine kako bi postigao cilj udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za Sarajevo i da su njegova djela bila od presudne važnosti za počinjenje tih zločina. Vijeće je stoga proglasilo Mladića krivim za zločine terorisanja, protivpravnih napada na civile i ubistva.

Vijeće je takođe utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao zajednički cilj uzimanja osoblja Ujedinjenih nacija za taoce kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba (udruženi zločinački poduhvat vezan za uzimanje talaca).

S tim ciljem su snage bosanskih Srba zatočile osoblje Ujedinjenih nacija od približno 25. maja do 24. juna 1995, i odvele ih na razne lokacije širom BiH. Neki od njih su vezani lisicama, nekad s uperenim vatrenim oružjem, na lokacijama od vojnog značaja. Mladić je namjeravao da zatoči to osoblje Ujedinjenih nacija i prijetio im je tokom njihovog zatočenja kako bi postigao cilj prestanka vazdušnih napada snaga NATO.

Sudije su zaključile da je Mladićev doprinos bio presudan za provođenje ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za uzimanje talaca te da je on stoga kriv za zločin uzimanja talaca.

Vijeće je nadalje utvrdilo da je 1995. godine Mladić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj eliminisanje bosanskih Muslimana u Srebrenici (udruženi zločinački poduhvat vezan za Srebrenicu).


8


Mladić je u martu 1995. godine potpisao naređenje za stratešku opreaciju protiv te enklave, s namjerom da je isprazni od stanovništva bosanskih Muslimana i da to područje postane dio srpske teritorije. Nakon što je VRS ušla u Srebrenicu 11. jula 1995, žene, djeca i neki stariji muškarci bosanski Muslimani prisilno su premješteni iz enklave na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana. Muškarci bosanski Muslimani su odvedeni iz baze Ujedinjenih nacija u Potočarima, zatočeni u privremenim zatočeničkim objektima i kasnije, zajedno sa hiljadama drugih koji su uhvaćeni iz kolone koja je iz enklave bježala pješice, autobusima prevezeni na razne lokacije u opštinama Srebrenica, Bratunac i Zvornik gdje su pogubljeni.

Vijeće je utvrdilo da je Mladić namjeravao da postigne cilj udruženog zločinačkog poduhvata za Srebrenicu uništenjem bosanskih Muslimana u Srebrenici putem ubistva muškaraca i dječaka i prisilnog premještanja žena, male djece i nekih starijih muškaraca. Vijeće je stoga Mladića proglasilo krivim za genocid, progon, ubistvo, istrebljivanje, i za nečovječno djelo prisilnog premještanja.

Strane u postupku imaju pravo da ulože žalbu na presudu. Žalbeni postupak, ukoliko do njega dođe, vodiće se pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS).

Ratku Mladiću se u kaznu uračunava do sada provedeno vrijeme u pritvoru.

Pretresno vijeće I je radilo u sastavu sudija Alphons Orie (predsjedavajući, Nizozemska), sudija Bakone Justice Moloto (Južnoafrička Republika) i sudija Christoph Flügge (Njemačka).

Suđenje je počelo 16. maja 2012. i izvođenje dokaza je trajalo preko četiri godine, tokom kojih je Vijeće zasjedalo 530 dana suđenja, čulo svjedočenje 592 svjedoka i prihvatilo gotovo 10.000 dokaznih predmeta. Vijeće je takođe formalno primilo na znanje otprilike 2.000 činjenica o kojima je presuđeno. Iznošenje završnih riječi je trajalo od 5. do 15. decembra 2016.

Mladiċ odstranjen iz sudnice zbog uzvikivanja “Sve je laž”

Od svog osnivanja Međunarodni sud je podigao optužnice protiv 161 lica za ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine. Postupci protiv 155 lica su okončani. Trenutno su u toku postupci protiv 6 optuženih.

Iako je Mladić optužen da je zločine počinio zajedno s Miloševićem i njegovim beogradskim saradnicima, sudije su u presudi izbacili lidera Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića, čovjeka bez kojeg vjerojatno ne bi bilo agresije na BiH. Konkretno, u samoj presudi navodi se da sudije nisu našle dokaze da bi Slobodan Milošević ili neko od njegovih saradnika bio saučesnik udruženog zločinačkog pothvata od 1991. do kraja 1995. godine s ciljem protjerivanja Bosanskih Hrvata i Muslimana s velikih dijelova BiH na kojima su Srbi htjeli formirati svoju etnički državu.


9


Ta veoma važna činjenica skrivena je u fusnoti broj 15357 na 2090. stranici haaške presude Mladiću: “Sudsko vijeće nalazi da je više osoba sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu, uključujući Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Bogdana Subotića, Momčila Mandića i Miću Stanišića”. Uz to ide fusnota gdje stoji: “Dokazi koje je primilo Sudsko vijeće nisu pokazali da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović ili Vojislav Šešelj sudjelovali u realizaciji zajedničkog kriminalnog cilja”. Presuda Mladiću na 2.526 strana

REAKCIJE NAKON IZRICANJA PRESUDE “BALKANSKOM KOLJAČU”

Saopštenje presude Mladiċu

Nakon izricanja prvostepene presude Ratku Mladiċu od strane Sudskog vijeċa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, izuzev pojedinačnog aplaudiranja, kod veċine prisutnih, koji su pratili suđenje u Haškom Tribunalu, nije bilo posebnog oduševljenja niti aplauza. Tražili smo reakcije pojedinih preživjelih žrtava genocida i članova porodica stradalih u genocidu:


10


Fikret Aliċ

Fikret Aliċ, poznato lice iz koncentracionog logora Trnopolje, držao je kopiju naslovne strane Time od 17. augusta 1992. pred Tribunalom u Hagu 22. novembra 2017. na kojoj je njegova fotografija ekstremno mršavog mladiċa, kaže pred mnogobrojnim novinarima i TV kamerama pred Tribunalom da se mora iċi do kraja sve dok se ne dokaže puna istina o počinjenim zločinima.

Hamdija Draganoviċ, u sredini

l. Anita Zečiċ, Enisa Karagiċ, Elvira Crnic Kapo, Fatima Smajloviċ, Nezir Jakupoviċ i Fikret Aliċ Hamdija Draganoviċ, logoraš Omarske i Manjače: “Nema oduševljenja bez obzira na najtežu izrečenu kaznu Mladiċu. Znam šta sam preživio ali za one koji nisu nema kazne koja je dovoljna”.


11


Šefkija Hadžiarapoviċ

Šefkija Hadžiarapoviċ, Srebreničanin, izgubio u genocidu preko 30 članova porodice, vidno uzbuđen kaže: “Nezadovoljan sam presudom. Ovo je cirkus. Nema kvalifikacije genocida po tacki 1 Optužnice za genocid u opštinama širom Bosne i Hercegovine. To je neprihvatljivo, mada mrtve niko ne može vratiti. Elvira Crniċ Kapo, Kozarčanka: “Nama ne treba ničije priznanje o genocidu i potvrda da je bilo ili nije bilo genocida. Mi dobro znamo da je bio genocid!” Sadmir Kadiriċ, iz Sredca, Bišċani, rođen 1975. jedini je preživjeli muškarac iz sela koji se spasio u obližnjoj šumi dok je brat Midhat Midža, rođen 1964. ubijen u logoru Keraterm u julu 1992., a ubijeni su i svi ostali rođaci iz familije Kadiriċ: Fahrudin, Mirsad, Edin, Ermin, Abdulah, Jasmin, Muharem, Sabahudin, Safet, Dževad… Zaprepašċen je oslobađajuċom presudom Mladiċu za genocid u Prijedorskom kraju, pitajuċi se: “Pa, ako ovo nije genocid, šta je onda?” Tribunal prestaje s radom 21. decembra 2017. godine. Mladićem će se u žalbenom postupku baviti novouspostavljeni Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS), koji završava preostale procese Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) ili International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY). Odbrana “koljača Srebrenice” najavila je žalbu i ona će morati biti razmotrena pred ovim Mehanizmom. Izricanjem najveće moguće kazne doživotnog zatvora stavljena je tačka na haški predmet „Bosanskog koljača“. Tako su, naime, suočeni s razmjerima brutalnosti i duboke dosljednosti u zločinu, Ratka Mladića još davne 1992. godine prozvali strani novinari i svjetski državnici.

Da podsjetimo i nikad ne zaboravimo. Zlikovac je osuđen za genocid i progon, istrebljivanje, ubistvo i nečovječno djelo prisilnog premještanja s područja Srebrenice tokom 1995. godine; za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i nečovječno djelo prisilnog premještanja u opštinama širom BiH; za ubistvo, terorisanje i protivpravne napade na civile u Sarajevu, kao i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija kao talaca.

Iako je Mladić optužen da je zločine počinio zajedno s Miloševićem i njegovim beogradskim saradnicima, sudije su u presudi izbacili lidera Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića, čovjeka bez kojeg vjerojatno ne bi bilo agresije na BiH. Konkretno, u samoj presudi navodi se da sudije nisu našle dokaze da bi Slobodan Milošević ili neko od njegovih saradnika bio saučesnik udruženog zločinačkog pothvata od 1991. do kraja 1995. godine s ciljem protjerivanja Bosanskih Hrvata i Muslimana s velikih dijelova BiH na kojima su Srbi htjeli formirati svoju etnički državu.

Ta veoma važna činjenica skrivena je u fusnoti broj 15357 na 2090. stranici haške presude Mladiću: “Sudsko vijeće nalazi da je više osoba sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu, uključujući


12


Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Bogdana Subotića, Momčila Mandića i Miću Stanišića”. Uz to ide fusnota gdje stoji: “Dokazi koje je primilo Sudsko vijeće nisu pokazali da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović ili Vojislav Šešelj sudjelovali u realizaciji zajedničkog kriminalnog cilja”. Dz.K.

INSTALACIJA „PRIJEDOR'92“ – putujuċi spomenik

PRED TRIBUNALOM U DEN HAGU Instalacija „Prijedor'92“ ispred Tribunala u Den Haagu je projekat umjetnice Anite Zečić sa ciljem da ukaže na negiranje zločina i genocida počinjenog u opštini Prijedor tokom rata 1992. -1995. u Bosni i Hercegovini. Projekat je postavka u obliku kupole visine 3 metra sa izloženim svjedočenjima i činjenicama o genocidu počinjenom u Prijedoru; cilj projekta je putujuća izložba koja je prvi put bila postavljena 27. aprila, 2017.godine u Sarajevu ispred BBI Centra na Trgu djece Sarajeva. Zatim je bila postavljena u sljedecim destinacijama: • 24. Maj 2017 - Kozarac, BiH. • 26. Maj 2017 - Trnopolje, BiH. • 31. Maj 2017- Rijeka, Hrvatska. • 01. Juli 2017 - Universitet Klagenfurt, Austrija • 24. Juli 2017 - Prijedor, BiH. Keraterm. • 05. August 2017 - Prijedor, BiH. (pozoriste Prijedor). • 06. August 2017 - Prijedor, BiH. Fabrika Arcelor Mittal. •12. September 2017 - Bern, Svicarska. •22. Novembar 2017 - Den Haag, Holandija, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Posjetiocima je omogućeno da uđu u instalaciju kako bi se upoznali sa činjenicama kroz svjedočenja i postavke. Isto tako, mogao se steċi osjećaj šta znači biti „zatvoren“ u prostoru koji je namjenjen da predstavlja golgotu logora. Cilj instalacije je da skrene pažnju na postratne situacije u Prijedoru u kojem aktuelne vlasti osporavaju razmjere genocida koji se desio i koje dodatno otežavaju pokušaje za suočavanje sa prošlošću i nastavak je politike poricanja. Prijedorske vlasti do danas osporavaju izgradnju spomen-obilježja za 102 djeteta ubijena u Prijedoru. Sa druge strane u logorima kroz koje je hiljade ljudi maltretirano i ubijeno najsurovijim metodama vlasti RS-a podigle su spomenik Vojnicima Republike Srpske (Trnopolje). Instalaciju podizanja svijesti o dešavanjima u Prijedoru 1992. – 1995. godine zajednički organizuju autorica projekta Anita Zečić uz podršku Udruženja žrtava i svjedoka genocida te Udruženja Sedra Holandija. Preživjela žrtva Prijedorskog genocida ‘92 je Sadmir Kadiriċ, iz Bišċana, koji je kao šesnaestogodišnjak bio jedini preživjeli muškarac iz sela koji se uspjeo spasiti dok mu je brat Midhat, rođen 1964. ubijen u logoru Keraterm u julu 1992. Pokazuje njegovu sliku okačenu na vrhu jednog kanapa a ispod njega vise slike ostalih ubijenih Bišċana iz iste ulice, sve Sadmirovi bliski rođaci: Fahrudin, Mirsad, Edin, Ermin, Abdulah, Jasmin, Muharem, Dževad, Sabahudin, Safet,…


13


Preživjela žrtva Prijedorskog genocida ‘92 je Sadmir Kadiriċ

Dok gledam Sadmirove rođake i hiljade fotografija pobijene mladosti prijedorskog kraja mislim na sudiju Orie-a i ostale sudije Pretresnog vijeċa Tribunala koji nisu u zaključku Presude donijeli osuđujuċu presudu krvoloku Ratku Mladiċu za genocid u šest bosanskohercegovackih opština po tacki 1 Optužnice, sa obrazloženjem da je ubijena “relativno mala zaštiċena grupa” Bošnjaka. Pitam se šta je to “relativno velika ili brojčano ‘dovoljna’ zastiċena grupa” koju treba pobiti da bi bili zadovoljeni kriterijumi genocida za gospodu sudije iz Haga i u kojim međunarodnopravnim aktima se te definicije i “kvantitativni” kriterijumi genocida nalaze.

Dz.K.


14


PERFORMENS ALMIRA DERVIŠEVIĆA PRED TRIBUNALOM U DEN HAAGU

Za vrijeme suđenja Ratku Mladiċu 22. novembra ispred Tribunala u Haagu umjetnik Almir Derviseviċ je realizovao jedan poseban performens. Stavio je bosansku zastavu na sebe i umotao se u bodljikavu žicu. Tokom tog čina izgovarao je - Pravda za sve, svi za pravdu! Pravda za Bosnu i Hercegovinu! i Sa istinom do pravde, sa pravdom do mira, sa mirom do pobjede!

To se desilo tokom suđenja tako da je umjetnik skrenuo pažnju veċeg broja prisutnih domaċih i stranih novinara i fotografa.

“Sa ovim djelom želio sam ukazati da je zapravo naša Bosna i Hercegovina još uvijek jedna vrsta koncentracionog logora. Naša zemlja je okupirana velikosrpskim i velikohrvatskim fašizmom, okupirana je od strane neokolonijalnih sila i izdata od domaċih izdajnika... Niz je jedan elemenata, sistematskih pojava koje predstavljaju bodljikavu žicu na putu razvoja Bosne i Hercegovine. Sputava čovjeka kao čovjeka da se zdravo i normalno razvija........

Dakle svijet mora mnogo glasnije i jasnije da osudi zle ideologije i ono što nastaje njihovim postojanjem kako bi se one lakše mogle prepoznati.....”, kaže Derviševiċ.

Na kraju je Derviševiš suštinu svoje poruke sažeo deklamacijom: ''Živjela Republika Bosna i Hercegovina, slobodna od zla!''.

Dz. K.


15


Britanska ambasada u BiH: Praljkova smrt ne treba zamagliti činjenicu da su činjeni zločini

30/11/2017 BHD Info Desk Administrator 0 Comment Britanska ambasada u BiH, Slobodan Praljak Povodom presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju “Jadranko Prlić i ostali”, iz Ambasade Velike Britanije u BiH poručili su da smrt Slobodana Praljka ne treba zamagliti činjenicu da su okrivljeni u ovom slučaju upotrijebili svoje položaje moći kako bi počinili neopisive zločine. “Naše misli su primarno sa žrtvama i njihovim porodicama. Iako ne možemo iscijeliti bol koji oni sada osjećaju, presuda Haškog tribunala šalje jasnu poruku da će počinioci zločina odgovarati za svoja djela”, stoji u saopćenju. Apeluju na sve strane da poštuju presude i da se okrenu ka budućnosti, u duhu mira i pomirenja.

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2017/11/30/britanska-ambasada-u-bih-praljkova-smrt-ne-treba-zamagliti-cinjenicu-da-su-cinjeni-zlocini/

http://bhdinfodesk.com/wordpress/author/admin2/

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2017/11/30/britanska-ambasada-u-bih-praljkova-smrt-ne-treba-zamagliti-cinjenicu-da-su-cinjeni-zlocini/#respond

http://bhdinfodesk.com/wordpress/tag/britanska-ambasada-u-bih/

http://bhdinfodesk.com/wordpress/tag/slobodan-praljak/


16


Naravno da je Tuđman bio uključen u udruženi zločinački pothvat prema BiH

Piše: Gordan Duhaček

DANAŠNJA haaška presuda hercegovačkoj šestorici, u kojoj je potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojemu je sudjelovao i Franjo Tuđman, može biti iznenadna ili problematična samo onima koji odbijaju vjerovati riječima i djelima prvog hrvatskog predsjednika u njegovoj politici prema Bosni i Hercegovini. Haaška je presuda zapravo samo pravna formalnost jer je Tuđman presudio sam sebi - od početka do sredine devedesetih sanjao je o podjeli BiH i vodio politiku čiji je cilj bilo razbijanje BiH.

Već je u rujnu 1991. godine Tuđman izjavio sljedeće: ''Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim - podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi.'' Sanjao o Republici Hrvatskoj u granicama Banovine U prosincu je pak govorio ovako: ''Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika tako bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom, i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama.'' Postoje još doslovno deseci Tuđmanovih izjava - izrečenih u medijima ili zabilježenih u transkriptima koje je sam dao izraditi od snimanja na Pantovčaku koje je naredio uvjeren u svoju veliku povijesnu ulogu - a koji svjedoče da mu je jedinstvena BiH uvijek bila na piku. Dapače, bio je vrlo ciničan, pa čak i suzdržano oduševljen etničkim čišćenjem Hrvata s područja Republike Srpske, pa je 1993. rekao sljedeće: ''Dvjesto tisuća Hrvata je već protjerano iz svojih područja, bit će ih vjerojatno još 100 tisuća. Užas za njih, ali čak, povijesno gledano, razumijete, znači, imat ćemo i tih 100.000-200.000 Hrvata koji


17


će učvrstiti hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to, itd. Tako da nije svako zlo samo za zlo, ali ga moramo i ovdje iskoristiti."

O Tuđmanovoj milosti ovisio je vodeći kadar tzv. Herceg -Bosne

No, nije Tuđman samo pričao, on je i radio na podjeli BiH, kao i na tome da uz Hrvatsku priveže tzv. Herceg-Bosnu, odnosno, geografski gledano, zapadnu Hercegovinu. Prema njegovom nalogu su smjenjivani i postavljani predsjednici HDZ-a BiH, osobno je naredio micanje Mate Bobana s čela tzv. Herceg-Bosne, slao je zapovjedni kadar HV-a da upravlja HVO-om, jedinice HV-a su ratovale u BiH. Sve to je zapravo općepoznato još od trenutka kada se i događalo, jer o tome su tada pisali i pojedini hrvatski mediji poput Feral Tribunea. Svi su pak Tuđmanovi potezi koji su išli u korist opstojnosti BiH, poput potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994., bili iznuđeni međunarodnim pritiskom, ponajviše onim iz SAD-a. Tuđman je svojom promašenom i zločinačkom politikom prema BiH ne samo nanio štetu BiH nego i Hrvatskoj, koja je od države na koju je Srbija izvršila agresiju postala država koja sa Srbijom u kombinaciji vrši agresiju na BiH. Hrvatskoj su čak u jednom trenutku zbog toga prijetile i međunarodne sankcije. Hrvatska je zbog Tuđmanove politike prema BiH, ali i zbog niza drugih autoritarnih Tuđmanovih tendencija, kraj devedesetih dočekala u dubokoj međunarodnoj izolaciji. Na Tuđmanov je sprovod došao jedan jedini predsjednik, onaj turski. Zločinačka politika prema BiH samo jedan aspekt autoritarnosti Tuđmanove Hrvatske Tuđmanova zločinačka i fanatična politika prema BiH također otkriva i koliko je nedemokratska bila njegova Hrvatska. Fiksacija jednog čovjeka bila je neupitna državna politika, kojoj se nitko u državnom aparatu nije mogao uspješno suprotstaviti. Naravno, na promašenost Tuđmanove politike prema BiH su upozoravali neki intelektualci i novinari, koje se onda naravno proglašavalo izdajnicima i neprijateljima države, no cijeli je državni aparat činio ono što je Tuđman kao pojedinac zamislio. Nije tu bilo nikakvih ''checks and balances''. Još strašnije, zločinačka politika prema BiH bila je samo jedan od mnogih simptoma Tuđmanove autoritarnosti i nedemokratičnosti, ne izuzetak nego pravilo. Stoga današnja haaška presuda o tome da je Tuđman s čelnicima tzv. Herceg-Bosne bio dio udruženog zločinačkog pothvata predstavlja banalno konstatiranje očitosti, neupitne realnosti, potvrda da se odlučilo vjerovati samom Tuđmanu, njegovim riječima i njegovoj politici. To za Hrvatsku uopće nije loše, osim za one koji smatraju da Tuđman = Hrvatska. A Hrvatska i može i treba biti mnogo više.


18


Gratz: TRAŽIMO OD RS REPARACIJE PORODICAMA ŽRTAVA GENOCIDA

Autor: Fena 22.11.2017.

Zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine Dennis Gratz (Naša stranka) zatražio je da Narodna skupština Republike Srpske (RS) donese zakon kojim će se priznati status i zaštititi preživjele žrtve genocida i porodice ubijenih u genocidu, utvrditi obaveze institucija na putu ka priznavanju genocida i suočavanja s prošlošću te uvrštavanja činjenica o genocidu u obrazovni program univerziteta, srednjih i osnovnih škola u RS.

- Tražimo uvođenje posebnog programa reparacija prema žrtvama genocida, uvođenje posebnih kvota koje će osigurati mnogo značajniju podršku povratnicima u mjesta gdje je genocid i etničko čišćenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva počinjeno - kazao je Gratz.

Također, zatraženo je i uvođenje posebnih programa koji će utvrditi sve obaveze različitih nivoa vlasti u procesu "konačnog suočavanja društva u RS s istinom o genocidu koji je počinio vojni i politički vrh ovog bh. entiteta", na čelu s bivšim komandantom vojske RS Ratkom Mladićem i bivšim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem".

- Tražimo da se konačno prekine praksa neravnopravne raspodjele javnih sredstava prema udruženjima žrtava, pozivamo na uvođenje posebnog entitetskog fonda za zaštitu memorijala i spomenika žrtavama genocida i etničkog čišćenja te uvođenje obavezujućih programa edukacije na svim nivoima obrazovanja o razmjerama zločina i činjenicama vezanim za genocid - dodao je zastupnik u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta.

Gratz je pozvao vlasti u RS da se konačno ograde od, kako je rekao, "zločinačke politike na čijem su čelu 90-ih bili Mladić i Karadžić", te je zatražio od opozicije u RS da, ukoliko je istinski progresivna i ozbiljna alternativa predsjedniku RS Miloradu Dodiku, kako se predstavlja, napravi iskorak i ponudi drugačiju politiku o pitanju suočavanja s prošlošću.


19


DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE PROSLAVLJEN JE I U HOLANDIJI

Svečanost obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine u Rosenburgu

U organizaciji Udruženja BIHRO i ove godine je održana centralna proslava Dana državnosti naše domovine Bosne i Hercegovine. Dan državnosti Bosne i Hercegovine je praznik koji se obilježava svakog 25. novembra. Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjiċ gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne.


20


U holandskom gradu Rosenburg se skupilo par stotina bh. građana da zajedno obilježe i proslave ovaj najvažniji dan svoje domovine. Danu državnosti je prisustvovala i ambasadorica BiH u kraljevini Holandiji, njena exelencija gospođa Mirsada Čolakoviċ . “Moramo biti ponosni na zemlju koja nije samo 43. nastala nego, kako i pjesma kaže, koju je maloprije otpjevao ženski hor BIHRO, a to je tisuċljetna zemlja koja ima svoju istoriju. Vi ste daleko od svoje domovine al ne i predaleko. Čuvajte svoju kulturu i tradiciju. Ja sam jako ponosna na bh. iseljenike koji su postali holandski državljani ali ne zaboravljaju zemlju svog porijekla. Prenosite to i na svoju djecu i unučad. Ja sam ponosna kad čujem ovdje u Holandiji da ste baš vi najbolje integrisana grupa. Moji Bosanci i Hercegovci, moji Hercegovci i Bosanci, molim vas nastavite da govorite zašto ste došli ovdje. Vii niste došli trbuhom za kruhom. Veċina vas je protjerano sa svojih ognjišta. Budite najbolji kao što i jeste. Ljepšeg naroda od našeg nema. Volimo jednu i jedinu domovinu koja se zove Bosna i Hercegovina i koja ima puno izazova ispred sebe ali koja neċe nestati dok je god vole ljudi poput vas” - riječi su ambasadorice Čolakoviċ.

Program učenika Bosanske dopunske škole je oduševio sve prisutne

Na čelu BIHRO je gospođa Amra Osmanbašiċ koja, osim što je predsjednica udrženja, vodi i hor žena koji je takođe uzeo učešċe u programu. Hadžibegove priče i priče njegove Fate su neizbježni dio ovakvih proslava i druženja, pa je tako i ovaj put publici predstavljena jedna priča iz treče knjige o Hadžibegu. Folklorna grupa BIHRO je sa dva spleta igara ponovo oduševila publiku. To im je ujedno bila generalna proba za Smotru folklora dijaspore u Cirihu 2. decembra. Najveċa vrijednost obilježavanja Dana državnosti je bio program kojeg su izveli učenici dopunske škole. Djeca do 10 godina su svojim programom oduševila publiku kao i mlade djevojke koje su svojim plesom i pjesmom dokazale kolike talente imamo i koliko smo svestrani. Hvala BIHRO. Hvala svima koji su odvojili svoje vrijeme i došli na ovu proslavu. Naša domovina je naša mati i što je više volimo i njoj ċe biti bolje. Ona treba svoje kċeri i sinove baš kao što i mi trebamo nju. Naida Ribiċ


21


SRETAN 25. NOVEMBAR DAN DRŽAVNOSTI BiH

Pozdrav građanima Bosne i Hercegovine

Nažalost ovo moje obračanje moram početi na ovaj način. Sramno je bilo slušati komentar bivšeg ministra odbrane Holandije (one fatalne 1995. godine i pada Srebrenice) Joris Voorhoeve-a kada je svoje gostovanje u talkshow PAUW nakon mlakog komentara u maniru fudbal-analitičara nakon presude Ratku Mladiću za geocid svoju besjedu završio 'kako razvoj situacije u BiH ne daje puno nade za optimizan' i ‘da bi se ta zemlja mogla i raspasti’ (letterlijk – dat dit land weleens uit elkaar zou kunnen vallen).

I tako je Bosna po zna koji put ponovo izdana. Ovaj put ne od strane svojih korumpiranih i nekompetentnih političara nego od onih od kojih očekujemo više razumjevanja i izlaz iz labirinta kojem su i sami kumovali. Ustav Bosne i Hercegovine, kao direktan rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma je unikum u svijetu i nešto što je i na papiru neizvodljivo, a kamoli među nekim divljim plemenima na brdovitom Balkanu.

Zato narode Bosne i Hercegovine, cjelovitost i nedjeljivost BiH je neupitnost koju moramo braniti svim svojim silama jer svaka druga opcija, pa i ona najmanja koncesija je ravna izdaji sa nesagledivim posljedicama.

Neka vam ova pjesma osvjetli vjeru u bolju budućnost. Mada je napisana prije više od pedeset godina (1966. publicirana po prvi put) nevjerovatno je kako ništa nije izgubila od svoje vitalnosti, jačine izraza i univerzalne poruke. Zato najljepše želje i za ovaj najveċi praznik BiH 25. Novembar, uz stihove Maka Dizdara:


22


Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A tko je ta šta je ta da prostiš Gdje li je ta Odakle je Kuda je Ta Bosna Rekti*

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna de prostiš jedna zemlja imade I posna I bosa da prostiš I hladna i gladna I k tome Da prostiš Prkosna Od Sna

_________________ Rekti* - Reče Iz zbirke pjesama Maka Dizdara 'Kameni Spavač'.

Zato iz prkosa vam sretan 25. Novembar - Dan državnosti Bosne i Hercegovine

Emir Sudiċ Klub Bosna - Arnhem


23


OTVORENA SPOMEN PLOČA UBIJENOJ DJECI UZ SUZE, TUGU I BOL

2. novembar 2017.

Danas u 11:00 sati ispred broja 12. u ulici Geteova otvoreno je spomen obilježje za dvoje ubijene djece

tokom opsade Sarajeva.

http://antidayton.com/foto-otvorena-spomen-ploca-ubijenoj-djeci-uz-suze-tugu-i-bol/

Prije dva mjeseca AntiDayton pokret je prvi put najavio pokretanje inicijative za podizanje ovog

spomena a onda je uslijedilo traganje za roditeljima zbog njihove saglasnosti.

Specifikum ubistva ovo dvoje djece jeste sama avio bomba koja je kao modifikovana modela FAB 100

bačena na građane te su prilikom toga ubijena Almedina Burek i Dženan Raonić dok je četvero komšija

teže i lakše povrijeđeno tog 22. juna 1995. godine.

Iako se u tom periodu već špekulisalo o nekom primirju i mirovnom sporazumu, agresor nije trošio

vrijeme nego je želio iskoristiti svaki mogući sekund i nekoga ubiti ili osakatiti.

http://antidayton.com/tag/sarajevo/

http://antidayton.com/foto-otvorena-spomen-ploca-ubijenoj-djeci-uz-suze-tugu-i-bol/

http://antidayton.com/tag/antidayton/

http://antidayton.com/1995-2/


24


Nakon pokrenute inicijative AntiDayton pokret skupio je sredstva kroz članove te osigurao i sredstva za

paketiće i sve popratne troškove za izradu i postavljanje te i za dan otvaranja spomen ploče.

Danas su učenici Osnovne Škole Meša Selimović na čelu sa direktorom škole Ekremom Jahićem

otvorili ovu ploču te položili cvijeće i odali poštovanje ubijenoj djeci.

Ovim putem zahvaljujemo se svi članovima AntiDayton pokreta te i svima onima koji su prvi put

uključeni u nas rad, na donacijama i učešću u ovoj tužnoj priči koja će od danas sa spomen ploče

svjedočiti istinu zauvijek. Zahvaljujemo se svima na učešću. Zahvaljuemo se takođe na današnjem

dolasku i udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 92-95, udruženju ISKORAK, OŠ Meša

Selimović, Hivziji Čavčiću i Fatmiru Alispahiću na snimljenim kadrovima te i novinskoj agenciji STAV

koja je kao jedini medij danas bila prisutna ovom otkrivanju ploče.

Hvala svima!

AntiDayton pokret ide dalje i neće stati ali neće ni dozvoliti da mu pročetničke i proustaške ili probalijske

pa ni prokomunističke struje diskredituju rad i zalaganje koje traje već preko pet godina i iza sebe svaki

put ostavi veliki materijal, nešto dugovječno.

S poštovanjem,

Nihad Aličković / AntiDayton pokret

Bivši logoraš, “čovjek sa žice”, danas je vlasnik najveće farme u Kozarcu! 8. oktobra 2017.

Jusuf Arifagić iz Kozarca, bivši je logoraš. Nakon golgote u Trnopolju i Omarskoj, boravio je par godina u Norveškoj.



http://antidayton.com/tag/sarajevo/

http://antidayton.com/?s=nihad+alickovic

https://www.bosniaks.info/bivsi-logoras-covjek-sa-zice-danas-je-vlasnik-najvece-farme-u-kozarcu/


25


Po povratku u rodni Kozarac, u neposrednoj blizini nekadašnjeg logora, sagradio je jednu od najvećih farmi krava. Kaže da je to njegov inat, i još jedna pobjeda BiH. https://www.bosniaks.info/bivsi-logoras-covjek-sa-zice-danas-je-vlasnik-najvece-farme-u-kozarcu/

POLITIEK COMITÉ STARI MOST PRESTAJE SA RADOM

Ab de Buck je 31. jula o.g. napisao pismo u kojem nas, u ime Bram Bregmana, Caspar ten Dama, Lize den Oudsten en Jehanne van Woerkom, obavještava da Politiek Comitė Stari Most prestaje sa radom nakon 25 godina upornog zalaganja za Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu. Pojedinačno su spremni da sa nama i dalje sarađuju ali kao grupa ne. Za to postoje različiti razlozi. Jedan od razloga je da unutar Komiteta postoje razlike u pogledima i odnosu prema Memorijalnom centru u Potočarima i ulozi PAX-a u svemu. Sem toga, veċ duže vrijeme Komitet smatra da Bosanska zajednica u Holandiji treba da preuzme veċi dio obaveza u pripremi obilježavanja Dana sjeċanja na Srebrenicu.

Stari Most je bio prethodnica u mnogim akcijama od značaja za BiH i njene izbjeglice u Holandiji. U ratnom periodu agresije na BiH ‘92 – ‘95 izvodi akcije sa zahtjevom za vojnom intervencijom u cilju zaštite naroda od nacionalističkog nasilja i “etnickog čišċenja”. Organizuje demonstracije, piše članke u medijima i vodi razgovore sa političarima. Nakon pada Srebrenice veċ 1996. su inicijatori i organizatori obilježavanja 11. jula u Holandiji, zajedno sa bh. i drugim srodnim holandskim organizacijama, svake godine sve do danas. Izrada mobilnog spomenika Srebrenici 2000., projekat je humaniste i međunarodne aktivistkinje Jehanne van Woerkom. Akcije za dobijanje statusa izbjeglicama iz Srebrenice 2001. i tzv. “zakašnjelim” izbjeglicama Srebrenice 2002-2006. Izrada Crvene knjige (Roodboek) svjedočenja preživjelih Srebreničana u genocidu ’95. Zahtjev Ministarstvu odbrane 2014. i odobrenje 2016. da se nacionalna zastava spusti na pola koplja za vrijeme održavanja svečanosti sjeċanja na genocid 11. jula u Den Haagu.

Na kraju, zahtjev upuċen PAX-u 2013. zajedno sa Bosanskim organizacijama da u koncipiranju i realizaciji muzeja Memorijalnog centra u Potočarima centralno mjesto trebaju da imaju žrtve genocida, bez prilagođavanja i kompromisa i da žrtve moraju odlučivati šta ċe se i kako prikazati i ispričati.

J. Woerkom: Mobilni Srebrenica-monument

https://www.bosniaks.info/bivsi-logoras-covjek-sa-zice-danas-je-vlasnik-najvece-farme-u-kozarcu/


26


Edo, Fahro, Dževad, Šefkija, Fehim, Caspar, Jolies, Željko i Sead

Na sastanku predstavnika Platforme BiH, Islamske zajednice Bošnjaka u Holandiji, Udruženja preživjelih Srebreničkog genocida’95, PAX-a i Starog Mosta, koji je ranije zvanično prestao sa radom, održanom 24. oktobra 2017. u PAX-u u Utrechtu, izvršena je evaaluacija postojeċe i buduċe saradnje preostalih organizacija s obzirom da je organizacija PC Stari Most prestala sa radom. Stari Most je prestao sa radom zbog zamora i nejedinstvene politike u radu, kaže Caspar ten Dam iz ove organizacije. ICHI može preuzeti dio poslova u vezi ordržavanja godišnje ceremonije sjeċanja na genocid u Srebrenici. Ova organizacija ima isti cilj kao i Stari Most, ali globalno, rekao je Caspar. Caspar i Jolies su izrazili spremnost da u ime ove organizacije učestvuju u pripremnoj grupi za sljedeċu godinu. Fondacija za istoriju totalitarnih režima i njihovih žrtava (SGTRS) takođe želi da se priključi i učestvuje u ovom projektu. PAX ċe naknadno da se odluči o svojoj poziciji u vezi navedenih promjena i prijedloga. Šefkija Hadžiarapoviċ je u ime Platforme BiH istakao da među Bosancima postoji potreba da se održi poseban sastanak u vezi Memorijalnog centra u Potočarima. Hadžiarapoviċ, kao i svi ostali bh. predstavnici, se najtoplije zahvalio prijateljima Starog Mosta na dugogodisnjoj iskrenoj podršci i ogromnom trudu na zastiti naših prava u teškim ratnim i poratnim vremenima za naše građane. Dževad Kuriċ


27


POMOĆ ROHINGA IZBJEGLICAMA IZ MYANMARA

Vluchteling.nl/Myanmar https://www.vluchteling.nl/Myanmar

- Mlada žena, Zafira, gledala je nepomično ispred sebe. Svoju dječicu je držala čvrsto uzase. Nije pričala. Prisutni su govorili da je žena vidjela kako su njen suprug i najstarija kċerkica ubijeni u kuċi u Mijanmaru. Nakon jednog iscrpnog putovanja kroz šume i preko rijeke na granici stigla je u Bangladeš. Zafira je jedna od pola miliona izbjeglica koji su se ovdje našli od kada je nasilje 25. augusta 2017. počelo. Zafira je duboko traumatizirana, a nije jedina u takvom stanju. Nije ni bilo potrebbno pitati koliko je bila teška situacija kod kuċe. Užas je urezan na licima Rohindža, piše nam u svom pismu od 9. oktobra 2017. direktorica Stichtinga Vluchteling (Fondacije Izbjeglica) iz Den Haga Tineke Ceelen.

Preko 600.000, skoro polovina od ukupnog stanovništva Rohindža iz Rakhine u Myanmaru, je veċ protjerano u susjedni Bangladeš. Tamo svaki dan stižu nove izbjeglice zbog masovnog nasilja koje vojska i razne milicije Mijanmara brutalno sprovode nad nezaštiċenim Rohindžama od augusta ove godine.

https://www.vluchteling.nl/Myanmar


28


Kamp u Bangladešu: Žene sa malom djecom

Dok se nasilje u Mijanmaru nastavlja masa izbjeglica u kampovima u Bangladešu je ponovo u

opasnosti. Ogroman je nedostatak hrane, pijaċe vode i lijekova. Djeca su masovno pothranjena.

Zbog ograničenog prostora (Bangladeš je jedna od najnaseljenijih zemalja svijeta), velikog broja

izbjeglica u kampovima i stravično loših higijenskih uslova postoji velika opasnost izbijanja zaraznih

bolesti i kolere.

Rohindža je muslimanski manjinski narod u mijanmarskoj državi Rakhine i pripada najveċoj grupi ljudi

na svijetu bez ikakvih prava na državnost. Vlada u Mijanmaru ih ne priznaje kao zakonite stanovnike

zemlje. Od kraja augusta ove godine, kada se razbuktalo nasilje nad ovim nezaštiċenim narodom,

ubijen je bezbroj ljudi, vrši se masovno silovanje i paljevina kuċa, Rohindža su masovno izbjegle preko

granice u susjedni Bangladeš.

Fondacija Vluchteling (Izbjeglica) pomaže, pored ostalog, slanjem mobilnih medicinskih timova.

Možete se i vi pridružiti i pomoċi. Jedan komplet za hitnu medicinsku pomoċ (lijekovi, zavoji i dr.) je 21

euro.

DONEER NU https://www.vluchteling.nl/Myanmar Dževad Kuriċ

https://www.vluchteling.nl/myanmar/doe-een-gift

https://www.vluchteling.nl/Myanmar


29


BOŠNJAČKA GROBLJA SLONOVA 6/08/2017 BHD Info Desk Administrator Moj stav Dejtonski ugovor je najveća laž i najveća obmana

Dejtonski ugovor je najveća laž i najveća obmana, nametnuta BiH kao luđačka košulja od strane zavjerenika međunarodne zajednice, skrivenih pod plaštom UN, koja je u formi ruke spasa pružena lakovjernim i pomirljivim Bošnjacima u vrijeme bjesomučne agresije od strane susjeda – Srbije i Hrvatske.

Iznureni, depresivni, ostarjeli, oboljeli, obmanuti i razočarani Bošnjaci, vraćaju se u zavičaj iz različitih destinacija svijeta, da umru i budu sahranjeni kao slonovi na zavičajnom groblju

Već dvije decenije se jasno vidi da je Dejton od Bosne i Bošnjaka uzeo sve a nije dao ništa osim lažnih obećanja i podjela. Istina zaustavio je krvoproliće, ali tek onda kada je Bosna dobro iskrvarila, kada je bosanska zemlja natopljena bošnjačkom krvlju i ciljani broj bosanskih muslimana napustio svoja vjekovna ognjišta. Dejton je zaustavio krvoproliće, ali je zaustavio i odbranu upravo u trenutku kada se odbranom moglo vratiti mnogo toga izgubljenog i otetog. Nakaradni i neučinkoviti Dejton napravio je i produbio podjele, izjednačio agresora i žrtvu, rasturio zemlju, resurse i kapitalnu radnu snagu, pojeftinio živote branilaca i omogućio pljačkašku privatizaciju kapitalnih privrednih objekata… Ni dvadeset godina poslije nije se na tome stalo, već se nastavilo dalje gušiti osnovna građanska prava, pljačkati i prisvajati stvorene vrijednosti, cijepati i rasparčavati zemlju i uvlačiti je u mape podjela nezasite Hrvatske i genocidne Srbije. U kojoj mjeri je ovo tačno prepoznaje se u činjenici da orginal sporazuma sa niz protivurječnosti i nedorečenosti, koji se primjenjuje već dvije decenije, još niko od Bošnjaka nije vidio, a kao njegovi garanti i sponzori stalno se naturaju agresorske zemlje Srbija i Hrvatska, a da to niko iz MZ ni za yotu niti negira niti osporava.

U svemu ovom posebno udaraju u oči kontinuirane laži i netačni podaci o broju prognanih i izbjeglih, ne samo po destinacijama širom svijeta, već i o broju povratnika u BiH, posebno u područja gdje

http://bhdinfodesk.com/wordpress/2017/08/16/bosnjacka-groblja-slonova/

http://bhdinfodesk.com/wordpress/author/admin2/


30


predstavljaju etničku manjinu. Vjrodostojnih i tačnih podataka nema ni tri godine po izvršenom popisu stanovništva.

Prognani se ne vraćaju, a bježe i odlaze oni koji su ostali

O povratku je već dugo i besmisleno govoriti i pisati. Umjesto da se prognani vraćaju, sada odlaze i bježe i oni koji su ostali. Prošlih godina 60.000 a sa ovom možda i 100.000. Sa njihovim odlaskom gase se sela i gradovi, zatvaraju škole i otvaraju starački domovi. I ne bježe više samo Bošnjaci, sada masovno odlaze i oni koji su otimali, hapali, pa potrošli oteto i pohapano. Neki iz zavisti i urođene pohlepe,a neki iz potrebe za poslom, u nadi da će tako izići iz jada i bijede i osjetiti sjaj i slast zapada, u kojem, kako u BiH mnogi misle, pare same padaju.

Kad govorimo o povratku, treba nas potsjetiti da od Dejtonskih principa povratka, kao što su dobrovoljnost, sigurnost, postupnost i dostojanstvenost, ni jedan nije nikad ostvaren. Dejtonska odredba o bezuvjetnom dostojanstvenom povratku izbjeglih i prognanih, kasnije neodgovorno i mućki

zamjenjena “održivim povratkom”, je najveća obmana i najveći munafikluk Dejtonskog i post Dejtonskog vremena. Time je međunaroda zajednica svoju najvažniju obavezu po Dejtonskom sporazumu preusmjerila sa glavnog na sporedni kolosjek. To se dogodilo u vrijeme dok je visoki međunarodni predstavnik u BiH bio g. Paddy Ashdown, a ministar za ljudska prava i izbjeglice g. Mirsad Kebo.

Znali su oni dobro, od prvog dana agresija ne BiH, koliko će biti prognanih i onih koji se nikad neće vratiti svojim domovima. Time su tvorci sporazuma i MZ, koja ga provodi i nadgleda, prećutno priznali ono što su od početka znali, da od povratka nema ništa.Priznali da je povratak samo laž i puka obmana. Jer siguran povratak i danas je ostao u domenu iluzije, a o dostojanstvenom se ne može ni sanjati. U dvadeset povratničkih godina viši stepen povratničke sigurnosti postignut je samo u federalnom dijelu BiH, a u Rs još i danas mnogi povratnici nemaju mirna sna. Umjesto sna, imaju san o tome kako dobiti posao. Sve informacije do sada plasirane u javnost o broju prognanih i izbjeglih, koji su se do sada vratili u svoj dom iz kojeg su protjerani, su poizvoljne i uglavnom netačne. Kao povratnici se prikazuju i vode svi koji su u BiH nakon rata samo jednom boravili i vadili ličnu kartu, što je naravno, netačno, jer velika većina takvih živi u inostranstvu, a u zavičaj dolaze samo preko ljeta i prigodom nekih važnih događaja.

Nema tačnih podataka o broju povratnika

Prema ranijim informacijama nastojalo se pokazati kao je Dejtonski ugovor djelotvoran, kako se uspješno realizuje Anex VII o povratku prognanih, pa su nas preko raznih organa, institucija i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice zasipali lažnim podacima o povratku i povratnicima. Tako nam je poturen podatak da su se sa junom 2003. vratile 959.642 osobe, od čega 701.409 na područje FBiH, 237.512 u Rs, a 20.640 u Brčko Distrikt. U početku je broj povrataka bio veći, a onda se iz godine u godinu smanjivao i po podacima UNHCR u 2003-ćoj godini pao na svega 1.295 povrataka. Na okupiranom području BiH, u gradovima Rs, deset godina po zaključenju Dejtona, 2006-te godine, broj Bošnjačkih povratnika bio je sljedeći: u Zvorniku svega 6.000, Srebrenici 1.500, Bratuncu 2.500, Foči , Rogatici , Višegradu skoro niko, B.Luci oko 5.500, Prijedoru 8 – 9.000, Prnjavoru 2.500, Bos.Gradišci 3.500, Bos.Dubici 2.200, Bos.Novom 3.500, Modriči 3.000, Doboju 6.500, Tesliću 4.000, Kotor Varoši 2.500… Svi ovi podaci su uglavnom proizvoljni i netačni, jer su kao povratnici evidentirani svi oni koji su makar jednom došli posjetiti svoj zavičaj i obići svoj kućni prag, a i dalje žive negdje u svijetu. Značajan broj od ovih povratnika čine stariji, koji žive od socijale u zemljama destinacije i većini od njih ne pada na pamet da ispuste siguran komad kruha i dođu u bijedu, gdje im u svako doba dana i noći može neko zakucati na vrata i pritisnuti cijev na čelo.


31


Prema novijim podacima objavljenim na nekim internet portalima u Goraždu je 1991. živjelo 26.316 Bošnjaka, a sada živi 20.000, Foči 28.898 sada 1.750, Višegradu 13.316 – sada 2.600, Rudo 3.142 – 300, Rogatica 13.169 – 1.600, Sokolac 4.486 – 150, Pale 4.356 – 100, Ćajniće 4.007 – 300, Han Pijesak 2.544 – 100, Kalinovik 1.726 – 30, Zvornik 48.208 – 17.000, Srebrenica 27.118- 4.00, Bratunac 21.564 – 6.500, Vlasenica i Milići 18.699 – 3.500…

U BiH se i danas vraćaju samo stariji

Nije nepoznato da se svake godine, svakog mjeseca i dana, iz dijaspore vraća u zavičaj jedan broj izbjeglih i prognanih Bošnjaka. Taj broj je iz godine u godinu sve manji, jer je populacija starijih u dijaspori sve manja. Povratnici u najvećem broju slučajeva nisu oni koji su boravkom u inostranstvu stekli priznato znanje, spoznaje i kapital da mogu u zavičaju nastaviti produktivan i sretan život , već su to prvenstveno stariji ljudi siti tuđine, koji kao iznemogli i ostarjeli slonovi odlaze da svoje kosti ostave u zemlji svojih djedova i pradjedova, u zemlji kojoj srcem i dušom pripadaju.

Bošnjačka groblja slonova

Kad ostari, poznato je, slon osjeti da je došlo vrijeme da pronađe svoje…Po sličnom instiktu su, okončanjem agresije i stupanjem na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma, stariji bh prognanici, uz sve opasnosti i rizike, krenuli put svojih napuštenih domova, da u njima potraže onaj nadraži izgubljeni dio svoje prošlosti i skončaju negdje tamo na “svom groblju slonova“, koja su počela da niču širom BiH, kao masovne grobnice širom Rs tokom agresije, u kojima i danas tražimo naše najmilije.

Kod slonova jer povlačenje starih i umirućih slonova stvar instikta, koji ih vodi da umiru daleko od svoga stada, da ne koče napredak ostalih koji ostaju da žive. Za razliku od slonova bosanski Bošnjaci odlaze u agoniji sa kojom odbacuju sve blagodati koje im život još nudi i odlaze da se saviju u kutak svoga začetka u kome se rodilo i oplodilo njihovo JA.

U današnjem svijetu pronalazak groblja slonova je još zagonetka i misterija, ali zato u 21. vijeku pronalazak Bošnjačkih grobalja nije misterija i lako ih je naći u svakom dijelu Rs, u svakom gradu i selu u kojem su Bošnjaci bili značajan broj ili većina, a sada ih tamo nije ostalo ni za sjeme.

Naši dušmani bi mogli nešto naučiti i od slonova

Naši dušmani bi mnogo toga mogli naučiti od slonova. Kada naiđu na groblje slonovi se oglašavaju specifičnom rikom, što predstavlja izraz saosječanja i poštovanja prema mrtvima, a srpski zločinci u Rs i danas ometaju i spriječavaju obilazak grobalja i mjesta stradanja i podizanje spomen obilježja ubijenim i poginulim.

Odnos životinja prema pripadnicima svoje vrste nije svojstven samo slonovima. Čak se i vuklovi, kada neki od njih ugine, uznemire,okružuju ga i ližu, saosjećaju, pa čak mu donose dio svojih obroka. Nažalost, u slučaju Bošnjaka, ljudi su bili gori i krvoločniji nego vukovi.

Postoje teorije da su groblja slonova nastala tako da je veliki broj slonova uginuo u kratkom vremenu na istom prostoru, od poplava ili sličnih prirodnih katastrofa, ali se pouzdano zna da u slučaju Bošnjaka to nije bilo zbog prirodnih katastrofa, već zbog poplava ljudske mržnje i neljudskog zvjerskog nagona za ubijanjem i otimanjem bošnjačke baštine.

I dok smrt slonova i danas nadahnjuje i pokreće istraživače,… ubijanja, silovanja i progoni Bošnjaka izvršena tokom agresije na BiH su sve zanemarljiviji, sve manje ozbiljna tema. Da se nije dogodila Srebrenica, da nije bilo agilnih i neustrašivih srebreničkih majki, sve drugo što se u BiH dogodilio 92-95, svi počinjeni stravični zločini i genocidi,uključujući i onaj Sanski i Prijedorski, bili bi izbrisani i zaboravljeni od MZ.


32


I dok Međunarodna zajednica nastoji što prije zaboraviti Srebrenicu, Prijedor, Sanski Most i Drinske opštine, Bošnjačka “groblja slonova“ se sve više pune bošnjačkim povratnicima, koji su u prošlom vijeku, još davnih devedsetih, sanjali svoj posljednji sretan san.

Vir, 8. avgusta 2017. Zijad Bećirević

Još jedna uspješna razmjena učenika sa Veluws College Mheenpark Holandija

AUTOR ILVANA K. KITIĆ OKTOBAR 17, 2017

JU Mješovita srednja škola Živinice već drugu godinu uspješno sarađuje sa srednjom školom u Holandiji – Veluws College Mheenpark. U ove dvije godine desile su se tri razmjene učenika.

Kao i u februaru, i ovaj put je jedna grupa naših učenika posjetila Holandiju s ciljem da naši učenici prođu djelimično kroz sistem modernog obrazovanja – steknu nova znanja i iskustva, te prenesu isto svojim vršnjacima u BiH i profesorima, naravno. Posebno je značajno za naše učenike i to što, između ostalog, na ovaj način stiču nova znanja iz više predmeta koji se u našoj školi ne izučavaju, poput geografije, likovnog i muzike, predmeta koje izučavaju a mogu produbiti znanja i povezati sa teoreski stečenim znanjem, zatim vježbaju vještine komunikacije i ruše predrasude koje, eventualno, ljudi u Holandiji imaju.

Odlasku u Holandiju su prethodili brojni dogovori sa odjelom za razmjenu učenika škole u Holandiji kao, sastanci sa menadžmentom i profesorima naše škole kako bi se izvršila selekcija učenika, te nakon okončane selekcije održali su se sastanci sa roditeljima i obezbijedila sredstva za put kao i potrebne saglasnosti.

U razmjenu je uvršteno 7 učenika drugih razreda iz više zanimanja, a na temelju dobrog učenja, vladanja i znanja jezika – Džizić Ermina IIfr1, Nuhanović Aida IIfr1, Aljić Emina IImt2, Selić Elnur IImt2, Musić Sabina IIft, Musić Enisa IIe1 i Trumić Deni IIm1 i dva profesora – Ilvana Kijametović – Kitić i Midhat Umihanić.

Kao is svaki put, učenici su boravili sedam dana u tipičnim holandskim porodicama i imali priliku živjeti život kakav živi domaće stanovništvo, te proći kroz program koji podrazumijeva ova razmjena, a profesore je ugostila porodica našeg sugradjana Seada Siočića, koji je prvobitno i pokrenuo ovaj vid saradnje.


33


Po dolasku na aerodrom u Eindhoven, učenike i profesore iz Živinica su dočekali profesori iz srednje škole Veluws College Mheenpark i odvezli ih do škole gdje su ih čekali učenici domaćini sa svojim porodicama sa kojim su ubrzo pošli kućama.

Naredni dan (srijeda) je već krenuo sa utiscima o boravku u porodicama i sa časom upoznavanja i zbližavanja učenika, zatim posjeta časovima fizike, matematike, engleskog i td. Na ovim časovima, učenici su imali priliku vidjeti različite eksperimente, učestvovati u vježbama i teoretski stečena znanja kod nas vidjeti u praksi. Pošto su obišli časove, učenici su se uputili ka palati Het Loo i njenim simetričnim vrtovima. Ovde su putovali kroz historiju od vlastodržaca do pravih kraljeva i kraljica. Imali su uvid u arhitekturu i način života, razmišljanja i djelovanja od 1684. godine, pa na ovamo kao i u bogati vrt koji se sastoji od cvijeća, grmova i drveća iz cijelog svijeta.

Četvrtak je bio rezervisan za posjetu poljoprivrednoj školi AOC. Radi se o jednoj od 12 škola u cijeloj Holandiji sa zlatnim certifikatom zelene-eko škole. Bio je ovo izniman obilazak i za djecu i za profesore. Ovo je škola koja skoro u potpunosti sama sebe održava kroz proizvodnju električene energije za sebe putem solarnih panela, zagrijavanjem i hladjenjem škole skladištenjem temperature ispod škole koristeći stakleni krov i tamne pločice na holu, proizvodnjom vlastite hrane koja se koristi za ishranu učenika i profesora, proizvodnjom i aranžiranjem cvijeća kojim je cijela škola ukrašena i koje koriste škola i njeni partneri… Škola ima i vezana zanimanja koja se ne svrstavaju u granu poljoprivrede, a koja su neophodna za maksimalno iskorištavanje školskih resursa. Tako, imaju zanimanje mehaničara u okviru kojeg održavaju svu svoju mehanizaciju i zanimanje kuhara kako bi sve ono proizvedeno u školi maksimalno iskoristili i učenici i uposlenici škole. Moramo istaknuti, da nas je kroz ovu školu proveo Bosanac koji godinama živi u Holandiji,a kojeg smo slučajno otkrili kroz dogovaranje posjete – Anel Šaćirović iz Odžaka.

Nakon obilaska škole, ekipa se relaksirala u gradu Deventeru gdje su obišli znamenitosti Deventera, a zatim su se uputili kućama da spremaju bosansko-holandsku večeru koju su donijeli u školu i zajedno sa učenicima, profesorima i roditeljima objedovali. Bio je to jedan dug i bogat dan.

Za razliku od četvrtka, petak je bio isključivo rezervisan za zabavu i tjelesni odgoj u gradu Nijmegen gdje su svi zajedno klizali i posebno se zabavili uz “uspone” i “padove”.

Vikend su učenici proveli sa porodicama na obali i obilazeći muzeje koje predstavljaju kulturnu baštinu Holandije i još mnogo drugih stvari.

Početak radne sedmice je započeo megalomanski posjetom starog milionskog grada Amsterdama. Tu su učenici posjetili muzej Vincenta van Goga, prilikom čega su na uređajima koje su dobili imali priliku da čuju sve o liku i djelu ovog velikog umjetnika, te idući od djela do djela čuju pojedinosti o slikama – kako i gdje su nastale, te šta predstavljaju.

Vrijeme poslije muzeja je bilo rezervisan za slobodan obilazak grada, a zatim se grupa u tri sata uputila u kuću Ane Frank – autorice djela “Dnevnik Ane Frank”, koja je postala svjetski poznata nakon što je njen otac objavio njen dnevnik poslije njene smrti u jednom od koncentracionih kampova.

Grupa je napustila Amsterdam u 17:30.

Utorak tj. danas, grupa se okupila u 11:30 ispred škole u Apeldornu odakle su otišli na aerodrom u Eindhovenu. Avion je poletio u 14:30 sa aerodroma, a već u 17:00 su svi napustili aerodrom Dubrave i otišli svojim kućama.

http://www.mss-zivinice.com/?p=5921

http://www.mss-zivinice.com/?p=5921


34


https://scontent-ams3-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-1/c72.65.817.817/s50x50/379631_156553947863123_3514737_n.jpg?oh=f65b89ca071aa77a1be61623e1f82186&oe=5A6366E5

Naida Ribic posted in USPJESNI BOSANCI I HERCEGOVCI - PONOS SVIH NAS.

Nizozemska arhitektica bh. porijekla promovira višestruko nagrađivanu knjigu

Arna Mačkiċ

01. 12. 2017. u 10:43:00 Radiosarajevo.ba

Prijevod višestruko nagrađivane knjige Mortal Cities & Forgotten Monuments arhitektice Arne

Mačkić, mlade nizozemske arhitektice hercegovačkog porijekla, uskoro izlazi u BiH.

The Guardian je knjigu Mortal Cities & Forgotten Monuments proglasio jednom od najboljih knjiga o

arhitekturi u 2016. godini.

Knjigu Gradovi smrtnici - zaboravljeni spomenici preveo je Mirza Purić, a izlazi u izdanju UG Akcija

Sarajevo.

Nagrađivana knjiga bit će promovirana u Sarajevu 14. decembra u Kinu Meeting Point, u 18 sati. O

knjizi će govoriti profesor dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti Sjepan Roš, autorica Arna Mačkić i

autor predgovora, pisac i novinar Chris Keulemans. Razgovor će moderirati Aida Kalender i Nebojša

Jovanović.

Dan kasnije, 15. decembra, knjiga će biti promovirana i u Mostaru, u prostorijama HD "Herceg Stjepan

Kosača", u 18 sati.

Mačkić je suosnivačica je arhitektonskog studija L A Studio i Šefica Odsjeka za arhitektonski dizajn

na Akademiji Gerrit Rietveld u Amsterdamu. Kroz svoj dizajnerski, arhitektonski i spisateljski rad

istražuje društvene fenomene poput traganja za identitetom, politike i kulture sjećanja, mehanizama




https://www.facebook.com/n/?naida.ribic&aref=1512143641219490&medium=email&mid=55f4916ff8ed0G3da1bbbbG55f49609591a2G96&bcode=2.1512143643.AbykPsgVTXBR7bOGgYo&n_m=dz.kuric%40zonnet.nl

https://www.facebook.com/n/?groups%2F549367048422930%2F&aref=1512143641219490&medium=email&mid=55f4916ff8ed0G3da1bbbbG55f49609591a2G96&bcode=2.1512143643.AbykPsgVTXBR7bOGgYo&n_m=dz.kuric%40zonnet.nl

https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/kultura/nizozemska-arhitektica-bh-porijekla-promovira-visestruko-nagradivanu-knjigu/283360





35


društvenog uključivanja i isključivanja, izbjeglica i dr. Posebno je zanima stvaranje novih formi javnog

prostora koje potiču susrete, preobražavajući i preispitujući kolektivne identitete. Dobitnica je nekoliko

nagrada u oblasti dizajna i arhitekture. Najnovija od njih nedavno je dodijeljena holandska

nagrada Jonge Maaskantprijs za 2017. godinu. Prema riječima žirija, Arna Mačkić je „glas koji

ujedinjuje, koji liječi rane prošlosti, a da pritom ne prikriva ožiljke“.

Prema riječima autorice, knjigu je napisala tako što je "uronila u svoju ličnu povijest, istovremeno se

dotaknuvši jednog važnog i kompleksnog globalnog problema. Istraživala sam ulogu koju je arhitektura

odigrala u prijelomnim trenucima turbulentne povijesti Balkana, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog

rata, kao i za vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, vođenog od 1992. do 1995. godine.“

Koliko je postena vasa cipela?

1.9.2017.

https://radar.avrotros.nl/uitzendingen/gemist/11-09-2017/hoe-eerlijk-is-jouw-schoen/ Pogledajte video 1 od 5 pari cipela koje se prodaju u Holandiji je proizveden u Evropi. ‘Made in Europe’ je nešto što se u Holandiji cijeni i smatra značajnim, ne samo zbog kvaliteta proizvoda nego i zbog pretpostavke da su radni uslovi u ovim fabrikama dobri i da zadovoljavaju odgovarajuċe norme. Ali zemlja i cijena ne govore ništa o okolnostima pod kojima je ta cipela proizvedena. Na osnovu jednog istraživanja u okviru Kampanje čiste odjeċe (Clean Clothes Campagne) pokazuje se da radni uslovi često nisu bolji nego u čuvenim fabrikama u Kini i Bangladešu. U cilju boljeg uvida uslova proizvodnje ekipa Holandske TV Radar posjetila je Bosnu i Hercegovinu i Tvornicu obuċe u Banjaluci. Ova tvornica sada proizvodi uglavnom ženske cipele marke Paul Green. U Holandiji cijena ovih cipela po paru iznosi od 100 do 200 eura. Dakle, cijena nije mala ali od iste radnici tvornice nemaju skoro nikakve koristi. Radna nedjelja od 60 sati bez pauza Ekipa je razgovarala sa dva radnika tvornice koji su anonimno govorili o svojim iskustvima. Govorili su o radnoj sedmici od 60 radnih sati bez pauza i zaštitne odjeċe i opreme, mjeseċnom platom od oko 180 eura, s kojom ne mogu pokriti osnovne troškove života. Uslovi proizvodnje u fabrici su nezadovoljavajuċi. Radnici ljeti moraju raditi na temperaturi višoj od 40 stepeni. Na njih se neprestano viče i psuje.

Loši radni uslovi

https://radar.avrotros.nl/uitzendingen/gemist/11-09-2017/hoe-eerlijk-is-jouw-schoen/

https://radar.avrotros.nl/uitzendingen/gemist/11-09-2017/


36


Tara Scally iz Kampanje za čistu odjeċu (Schone Kleren Campagne) u Holandiji kaže da 99 procenata odjeċe i obuċe koji se prodaju u prodavnicama proizvedeno je u lošim radnim uslovima. Očekuje se od političara ovih zemalja da to stanje promijene. Međutim, u praksi je često suprotna situacija.

I Fondacija poštena odjeċa (Fair Wear Foundation) smatra da cijena odjeċe i obuċe ništa ne govori o uslovima proizvodnje. Ako želite da to saznate onda morate kontrolisati šta konkretni proizvođač čini na poboljšanju i garanciji radnih uslova radnika. Radar je tražio reakciju prodavnica cipela, granske organizacije i predstavnika Paul Green u Holandiji. Niko od navedenih nije mogao zamisliti da su nalazi ekipe Radara dnevna praksa u Tvornici obuċe Banja Luka. Jedino je Peter Hahn (prodavac više od 250 poznatih svjetskih marki, među kojima i cipela marke Paul Green) obeċao da ċe istražiti postojeċe nalaze. bevindingen te gaan onderzoeken

K U L T U R A

Sahin Sisic

30.11.2017. Pa zar je, stvarno, rat u Bosni bio gori od Vijetnama?

Šahin Šišiċ i Bernard Livingston

Priča počinje na granici Belgije i Holandije, 12. sept. ove godine ustopao sam čovjeka, za kojeg sam mislio da je neki slabašni penzioner. Zove se Bernard Livingston, iz Australije... brzo saznajem da je Bernard veteran iz vijetnamskog rata.. Sjetih se filma "Lovac na jelene" i Roberta de Nira... Govorim Bernardu da je i Bosna imala rat, agresiju, a Bernard odmah započe, kao da prati sve ratove svijeta, pa reče: "Taj rat u Bosni i na Kosovu je bio jako prljav i gadan rat." Zapitah ga: "Kako to mislite, pa svaki rat je gadan!" A Bernard mi pojašnjava: "Jednostavno, teško mi je prihvatiti takav način ratovanja kao što je to bilo u

https://radar.avrotros.nl/uitzendingen/achtergrondartikelen/detail/eerlijke-schoenen-reactie-peter-hahn/

https://www.facebook.com/sahin.sisic.3?hc_ref=ARSW_qxM3hrRrdYT51mQuMpe0o7NBSoxZvzV2j00ThaPcg75AK-nRab7F3SpwkAVWwo

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=2028901264052550&set=pcb.2028924010716942&type=3


37


Bosni, takva ubijanja, i to susjedi udaraju na susjede, to je strašno prljavo, bijedno, gadno.. i teško je to nazvati ratom... Galipolje u Turskoj, Prvi svjetski rat - to je bio pravi rat, kad vojska udara na vojsku, ali u Bosni 1992-1995, to je nešto najgore što sam čuo, za nevjerovati, da susjedi čine takva zla susjedima, teško je to nazvati ratom..

Zamislio sam se poslije razgovora sa Bernardom: Pa zar je, stvarno, rat u Bosni bio gori od Vijetnama? Kako je Bernard Livingstone saznao detalje ratovanja u Bosni?

Cijelu priču sa vijetnamskim veteranom dobio sam na engleskom jeziku, jer priču je Bernard korigovao i poslao mi tekst nazad. Možda je tekst predug na engleskom, ali ga objavljujem za one koji hoċe da saznaju kako razmišlja vijetnamski veteran iz daleke Australije.

================================================

Vietnam war veteran Bernard Livingston from Australia… Continue In English after Bosnian part..

On Wed, Nov 8, 2017 at 5:50 AM, Bernie wrote:

www.facebook.com/sahin.sisic.3/posts/2028924010716942?from_close_friend=1&notif_id=1512005518384496&notif_t=close_friend_activity

Sendijarevic Ervin shared a link.

August 31

NIHAD HRUSTANBEGOVIĆ, VELIKI BOSANAC U SVIJETU KLASIČNE MUZIKE

Jedan od najboljih akordeonista u svijetu plijeni Evropom svojom virtuoznošċu. Njegova inspiracija je uvijek bila Bosna. Posvetio je veliki broj svojih kompozicija i nastupa upravo Bosni, izbjeglicama i žrtvama terorističkih divljanja. Učestvovao je na bezbroj međunarodnih dobrotvornih koncerata po svijetu izvodeċi Schopena, Bethovena, Vivaldija..., ali nije mogao nikad da ne načini i pokoju izvedbu iz bosanskog muzičkog opusa. Pravi ambasador bosanske muzike koji je samom sevdahu dao novu dimenziju i u klasičnoj muzici. Danas živi i radi u Nizozemskoj i Francuskoj, ali Bosnu ne zaboravlja i često provodi svoje dane odmora u Tuzli, Bijeljini, Brčkom, Mostaru i Sarajevu. Svoju želju i viziju buduċnosti Bosne muzički predstavlja kao Valley of love and peace. Tim svojim sanjarenjima je posvetio čitav jedan solo album na klaviru koji se daleko više vrti po svijetu nego u samoj Bosni. Uprkos svih pokušaja da ga uvuku u krugove lake i unosne komercijalne muzike Nihad kategorički odbija sve ponude i ostaje vjeran i dosljedan svom akademskom klasičnom muzičkom pristupu jer to smatra i

http://www.facebook.com/sahin.sisic.3/posts/2028924010716942?from_close_friend=1&notif_id=1512005518384496&notif_t=close_friend_activity

http://www.facebook.com/sahin.sisic.3/posts/2028924010716942?from_close_friend=1&notif_id=1512005518384496&notif_t=close_friend_activity

https://www.facebook.com/sendijarevic?fref=gs&hc_ref=ARStKbb92DLAbssV-eAyLXCS6kYMCYcwRDOlIGi-vy1BAxa6q12SIsiLoCbC-m7dxpk&dti=163913583777936&hc_location=group

https://www.facebook.com/groups/163913583777936/permalink/816472055188749/

https://www.facebook.com/groups/163913583777936/permalink/816472055188749/


38


svojom čašċu, obavezom da Bosanci i Bosna imaju svoga dostojnog predstavnika u svijetu klasične muzike. Što drugo reċi nego, bravo maestro, za našeg velikog ambasadora bosanske muzike u svijetu.

www.facebook.com/groups/163913583777936/

Fleur de Lys - Nihad Hrustanbegovic - Dans la vallée de l'Amour et de la paix

Sortie du nouvel album solo le 3 octobre 2016. Musique inspirée par des paysages et des territoires… YOUTUBE.COM

Enes Kisevic - Moja i tvoja Bosna

www.youtube.com/watch?v=-4jeNRp5mAk

Ti nisi više san Ti si suza iz sna Bossanium moja Bossnium moja Bolna mi ne bila. Ti privjesak ničiji nisi. Ni čest. Ni prćija. Bosna si bila. Bosna ćeš biti. Bosna bosanska sva. Osvajača tvojih silnih Tko više i imena zna? A ti si i dalje Bossana moja Bosna bosanska sva. Bisseno, Bosseno, Bosno moja, Tko te svojatao ne bi Kad su i voda i ptica I cvijet Bivak našli u tebi. Ginut će za tebe Bošnjak tvoj Ma bila pod noktima sva Da nikada više. Bolna mi ne budeš Suzo moja iz sna.

https://www.youtube.com/watch?v=TUhF1QWCW10&feature=share



http://www.facebook.com/groups/163913583777936/


https://l.facebook.com/l.php?u=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D-4jeNRp5mAk&h=ATM-o9Zh9ha-MtkGFmL7P9XHzAEsWld2xVYw9RM4cAQvfDVh6cift-8o2BPIE7QNrzzvcEIeRtSbhQs3pPMebidHc3UHEQetHt90uuVPvIE6JAzhFCKWs6C_MRacZRcJ7mAHa_t3H4mwmmgC56KEPyGGSFw_wA

http://www.youtube.com/watch?v=-4jeNRp5mAk



39


https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10155130917212843&set=a.10150857819192843.410601.719047842&type=3

Emir Ramiċ Znakovi hiljadugodišnje bosanskohercegovačke državnosti ostavljaju i pokazuju se širom ovog nemirnog svijeta. Tako se izvršava trajnost i neuništivost bosanskohercegovačke države uprkos kontinuiranom narastanju antibosanske politike, ideologije i prakse. Jedan od tih znakova je i Sebilj u Saint Louisu, u američkoj saveznoj državi Missouri, gdje živi blizu 80 hiljada Bosanaca i Hercegovaca, što je četvrtina od ukupne populacije ovog grada.

Sebilj je simbol kontinuiteta bosanske državnosti ali i most između američke i bosanske nacije. Sebilj je poklon generacijama koje dolaze, kako se nikada ne bi zaboravilo gostoprimstvo i pomoć koju su im pružili SAD i Amerikanci kad je to najviše trebalo. Sebilj je drveno-kamena građevina sa kupolom i česmama. Njen naziv potiče od arapske riječi “sebiil” što znači “put”. Predstavlja fontanu sa atraktivnim orijentalnim arhitektonskim elementima, na kojoj je mnogo godina unazad sebiljdžija besplatno napajao žedne. Uz mnoštvo golubova i naročito čaroban izgled u noćnim satima, sarajevski Sebilj je jedna od glavnih turističkih atrakcija glavnog grada Bosne i Hercegovine. /E. R./




40


Povodom najavljenog današnjeg izricanja presude Ratku Mladiću Dnevni beogradski list Danas objavio je članak

OPROSTI NAM, FATIMA

Komandant ovih ubica je 16 godina posle genocida bio pod zaštitom naše države, "u bekstvu". Često je viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao.

Zatvorite oči i zamislite mladu Srebreničanku Fatimu Muhić. Ima 22 godine, dugu crnu kosu uredno

očešljanu ispod svilenog hidžaba, usko i ponosno lice. Studira filozofiju u Sarajevu, ponos je svih kod

kuće.

Piše: Miloš Ćirić 22. novembar 2017. 08:53

Foto: Adam Jones/Wikipedija

Nenametljiva je i duhovita, ima mnogo prijatelja. Ovog zlatnog jutra ona sedi sama na Baščaršiji, lista

beleške sa predavanja, voli svež vazduh. Diše duboko, pije kafu i grize slatki ratluk od ruže. Uzima

gutljaj hladne vode, gleda u maglovita sarajevska brda i mašta o odlasku u Njujork. Sada gleda u sat,

vreme je za pokret, visoko diže šake na čelo, zaokruži lice prstima i zategne kosu ispod marame. Šalje

poruku mami, u Srebrenicu, želi dobro jutro i kaže joj da ih sve voli. Ustaje, prebacuje torbu preko

ramena, nasmejana prolazi kroz grupu turista i nestaje u masi. Da li je vidite? Sada otvorite oči.

Fatima je rođena u Potočarima, dan nakon što je Vojska Republike Srpske umarširala u Srebrenicu. Na

nepodnošljivoj vrućini hiljade ljudi panično je bežalo od srpske armije - u šume, brda, samo što dalje, ka


41


Tuzli, u Potočare. Srbi su tog dana dobro razumeli reči svog komandanta u izjavi koju je dao čim mu je

smrdljiva čizma kročila u Srebrenicu. Slavili su i pevali do duboko u noć, dok su šefovi pripremali

masovni pokolj, a mehanizacija iz Srbije se gomilala za nedelje njihovog krvavog pira. Za lov na

muškarce po šumama, za komande "na kolena!", za laži "neće vam biti ništa, slobodno izađite". Za

dijabolično smejanje u potiljak mladićima koji, mokri od znoja i mokraće, pred srpskim herojima kleče

nenaoružani, za snimanje kamerom njihovih ubistava, za tupi zvuk koje mrtvo telo pravi kad padne na

požutelu travu i tešku bosansku zemlju.

Jedanaestog jula žene, deca, starci i mladići bežali su ka bazi UN. Nisu znali, kako su mogli znati, da

trče u čekaonicu za smrt i svoje mesto u masovnoj grobnici. U stampedu uplašenih duša nalazila se

hrabra Hava sa velikim stomakom, bojala se da će pasti, da će je masa prevrnuti na vrelu zemlju. Hava

se tokom prve noći u Potočarima porodila u nezamislivim uslovima. Noć je bila gora od dana, paklena

vrućina gušila je hiljade ljudi koji su delili grozan vazduh skloništa. Rodila je devojčicu.

Istovremeno, 120 kilometara odatle, u smrdljivom Beogradu, gospoda je iz fotelja gledala Dnevnik i

slušala generalovu izjavu: "Evo nas u srpskoj Srebrenici. Napokon je došao trenutak da se osvetimo

Turcima na ovim prostorima." Gospođe su završavale pripreme za sutrašnju krsnu slavu, Petrovdan.

Nedelju dana kasnije u Dnevniku RTS-a čuo se mladi glas poslanika Vučića, koji je pretio sa

skupštinske govornice: "Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana."

Hiljade muslimana je već bilo bačeno u masovne grobnice. Kada su postale prepune, tela su

komadana i prenošena u sekundarne, pa opet prekopavana i bacana u tercijarne grobnice. Srbi su

imali pune ruke posla sve do kraja leta. Ko je upravljao bagerima? Ko je vozio autobuse iz Valjeva,

Šapca, Užica da iz Potočara voze ljude na lokacije gde su streljani? Ko je dizao leševe i bacao ih u

jame u Tomašici, Kozluku, Budaku, Snagovu, Kamenici?

Komandant ovih ubica je 16 godina posle genocida bio pod zaštitom naše države, "u bekstvu". Često je

viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao. Danas znamo da se

neko vreme krio u vojnom objektu na Topčideru. Ko su Dražen i Dragan? Dvojica gardista koji su

pronađeni mrtvi 5. oktobra 2004. godine u istom vojnom objektu. Naša država i mediji tvrde da je reč o


42


ubistvu i samoubistvu, a gardisti su zapravo ubijeni jer su tog jutra slučajno videli samog đavola. U to

vreme ministar odbrane bio je Boris Tadić.

General je "pronađen" 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina. Policiji je odmah ponosno

izgovorio svoje pravo, prokleto ime. Predsednik Srbije Boris Tadić tada je ucveljeno obavestio javnost

da je heroj uhapšen. Komandant je odmah tražio da poseti grob svoje ćerke Ane, sahranjene baš na

Topčideru. Ana je izvršila samoubistvo 1994. godine pucajući sebi u glavu iz tatinog pištolja. Prema

glasinama, njen otac je zahtevao da je poslednji put našminka i opstruirao istragu o njenoj smrti. Kažu

da ga je smrt ćerke toliko pogodila da je zbog toga promenio svoju "ratnu strategiju".

Sećate li se Fatime? Hava Muhić je svojoj devojčici dala ime tek 2012. godine kada su identifikovane

njene bebeće kosti. Bile su male i pomešane sa drugima, nije bilo lako ni pronaći ih, ni utvrditi čije su.

Fatima je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici. Takvih žrtava ima još bar 8.371, ali Fatima je živela

najkraće tokom one paklene julske noći. Fatima, koju danas zamišljamo da nasmejana prolazi

Baščaršijom, umrla je istog sata kada se i rodila. Nikada neće videti sarajevska brda, ni popiti gutljaj

hladne vode. Njena majka danas gleda izricanje presude ubici svog deteta, dok njene ostale ubice

slobodno žive među nama, neki od njih su na vlasti, neki u opoziciji, neki nam deci predaju u školama,

neki nam pišu vesti, neki od njih nam vode državu.

Oprosti nam, Fatima.

Autor je aktivista za ljudska prava i saradnik Fakulteta za studije medija, Univerziteta The New School u

Njujorku, SAD

Iako će presuda na doživotnu robiju na neki način žrtvama i njihovim porodicama predstavljati kakvu-

takvu satisfakciju, ona, nažalost, neće vratiti stradale, niti će anulirati ono što je Mladić sa svojim

zločincima počinio devedesetih.

U tom smislu, ako presuda Mladiću ne bude tačka sa koje će se krenuti sa suočavanjem sa prošlošću,

sa utvrđivanjem razmjera počinjenih zločina, kao društvo ili kao društva na Blakanu imaćemo veliki

problem.


43


JURICA PAVIČIĆ, KOLUMNISTA JUTARNJEG LISTA:

BORIO SAM SE KOD STOCA, ZNAM DA PRALJAK LAŽE BIH > nov 29, 2017

Žuti papirić s mobilizacijskim pozivom na kućna je vrata mojih roditelja stigao početkom maja 1992.

Papirić je nalagao da se naoružan brijačem i četkicom istog popodneva nacrtam u gradskoj komandi.

Hodnici zgrade bili su prepuni prestrašenih gradskih mangupa. Istog su nas popodneva ukrcali u

kamione i odvezli na jug. Prespavali smo u Neretvi, a tamo smo dobili i uniforme nove, ispeglane i

mirisne, ali bez oznaka i šahovnice na kapi.

Sutra ujutro ušli smo u Hercegovinu. Tako je počeo moj rat u BiH. Još prekjučer bio sam splitski civil, a

tog sam se popodneva našao na prvoj liniji posljednjeg evropskog rata, u uniformi bez oznaka, izložen

umjerenoj artiljerijskoj vatri, okružen gomilom prestrašenih studenata mobiliziranih u profesionalnu

brigadu.

Slijeva nam je bio čapljinski HOS u kojem su još i tada bili mahom Muslimani. S desna su nam bili

Šibenčani koji su Crnogorce šajbali pitoresknim Shermanom, arhivskim tenkom koji je izgledao baš kao

iz Fordovih i Hustonovih ratnih žurnala. Pred nama je umočen u jutarnju sumaglicu stajao Stolac, grad

koji će HV za koju sedmicu osloboditi od Crnogoraca, a HVO za koji mjesec njegovih bošnjačkih

stanovnika.

Bio je to moj prvi rat, zato ga se i sjećam tako dobro. Ali, to sjećanje vara. Ja nikad nisam bio

mobiliziran, nikad nisam dobio unformu bez oznaka ni vidio Stolove. Šibenčani sa Shermanom, moji

prestrašeni studenti i srpske granate nisu postojali. Sve su to virtualna sjećanja koja su mi ugrađena

implantima, kao u kakvoj cyberpunk knjizi. Ništa se od toga nije dogodilo. Tako bar kaže general

Slobodan Praljak.

General Slobodan Praljak svjedočio je ove sedmice u Haagu i haaškim porotnicima uvjerljivo pokazao

kako ništa čega se sjećam nije do pričina i virtualna zbilja. Ni ja ni moji dalinatinski urbani vršnjaci

nismo bili u Hercegovini, jer tamo nije bilo Hrvatske vojske. Hrvatske državljane nije se mobiliziralo za

rat u BiH, nije im se na vrata ostavljao žuti papirić, nego su se tek poneki dobrovoljno javljali jer su bili

hercegovačkog porijekla. A i takvih je, veli Praljak, bilo samo 600 do 800, što znači da su brigade

Šibenčana i Splićana koje sam tamo vidio bile optička varka, proizvod podmuklog neurološkog

implanta. Optička varka bilo je i tijelo onog sirotog momka iz Kaštelanske zagore kojeg smo u

šatorskom krilu vukli devet kilometara kroz krš da bi mu roditelji imali što pokopati. Valjda je to istina,

valjda ničeg takvog nije bilo, kad to kaže general Praljak.

A možda stvari stoje upravo obratno. Možda Slobodan Praljak naprosto laže. Možda Praljak sjedi u

haaškoj sudnici, nakon što se zakleo na Bibliju ili štogod slično, i laže bezočno, namjerno i glupo. Jer

svi osim par idiota iz haaške porote znaju da laže tako da će mu narasti rascvali nos kao Geppettovu

lutku.

Hrvatska vojska bila je u BiH i tamo ratovala, i to je notorna činjenica. Slobodan Praljak i čete haaških

advokata pokušavaju opovrgnuti tu notornu činjenicu već puno desetljeće, ali im to ne uspijeva jer čak

ni preplaćeni diletanti u Haagu nisu tako glupi. Ali ono što Praljak, Ivo Sanader ili Miroslav Tuđman, koji

još ratuje protiv londonske salvete, nikako ne mogu shvatiti jest da nije važno je li ili nije Hrvatska

vojska bila u BiH. Važno je što je ona tamo radila, i za kakvu je politiku radila.

http://www.bh-vijesti.com/category/bih/

http://www.bh-vijesti.com/category/bih/


44


Istog tog proljeća kad je Bosna bila napadnuIta u jedinicu kojoj sam dodijeljen masovno su se

prijavljivali Bošnjaci – ljudi koji su po Dalmaciji radili kao sezonci ili zidari, a osjetili su potrebu braniti

postojbinu. Ne mislim da im je smetalo da je HV u Bosni, naprotiv. Sumnjam da je to smetalo i posadi

VRB-a koji se nalazio nedaleko od nas. Činili su je bosanski Posavci, a šef raketnog bacača imao je

široki šešir kao Krokodil Dundee, na jednom rukavu košulje kockice, a na drugom Alijino znakovlje,

zeleni i bijeli polumjesec. Ta se dva rukava neko potrudio rašiti.

Niko pošten ne bi Hrvatskoj vojsci zamjerio što je oslobodila Stolac koji nam je ležao pred nosom, da se

u Stolcu nije poslije dogodilo ono što se dogodilo. Niko normalan ne zamjera HV-u što je oslobodio

Kupres, Vakuf, Šuicu ili Šipovo. Margaret Thatcher i danas s pravom žali što Zapad nije pustio Hrvate

da uđu u Banju Luku, jer bi Banja Luka danas možda imala džamiju. Lažno pitanje je li HV bio ili nije bio

u Bosni treba promijeniti u drugo pitanje: zašto je ta sila i ta krv iskorištena za izdaju, za vjerolomstvo i

za zabadanje noža u leđa jedinom savezniku.

Raketaš s australskim šeširom bosanski zidari i konobari, splitski studenti, a bogme ni ja nikad ne bi

otišli u bosanski rat da nam je neko (recimo Praljak) rekao da će Stolac koji je ležao pred nama sutra

biti očišćen od svojih građana. Nikad ne bi otišli u taj rat da su nam rekli da će nama iza leđa – u

Mostaru i Čapljini – Bošnjaci biti trpani u koncentracijske logore. Dalmatinska omladina je tamo po

čukama ratovala da deblokira Dubrovnik i oslobodi Cavtat, a ne zato da bi Praljak i njegova krimogena

bratija u Herceg-Bosnu mogli uvesti hrvatske školske udžbenike, hrvatski TV program i hrvatsku valutu.

Danas se svi – od Đapića do Tomca – trse uvjeriti sebe i druge da to što je Praljak radio nije bila

agresija. Ali, stanje kad jedna država na teritoriju druge uvede svoje udžbenike, televiziju i valutu doista

je teško zvati drugim imenom: ma kakvom god semantičkom gimnastikom izbjegavali neželjenu “a-

riječ”, ostaje ruža koja i pod drugim imenom jednako smrdi.

Danas Praljku ne preostaje drugo nego da laže pod zakletvom. Poželjeli bismo mu da barem kući, pred

ogledalom, spozna istinu. A istina je neopisivo gorka. Istina je da su on i još par takvih izazvali najveći

politički debakl moderne Hrvatske. Istina je da su trajno uništili nade bosanskih Hrvata da u BiH žive

kao ljudi. Istina je da su zatrovali i pljunuli na znoj i krv one hrvatske mularije koja se tog maja patila na

Stolovima. Istina je da danas, nakon deset godina, Praljak poriče da su ta krv i znoj postojali, dakle da

sam i ja postojao. Stoga pokorno molim štab za odbranu digniteta da nas sve skupa odbrani.

Nap.ba

Jurica Pavičić, novinar i kolumnista napisao je ovaj tekst u Jutarnjem listu 6. aprila 2002.godine.


45


ČEKA LI ŠPANIJA SVOG BAHRUDINA

Autor Almir Methadžović 3.10.2017. u 22:37

Franciska de Goye: Duel batinama “El duelo de garrotazos”

Prije neki dan me drug pitao za mišljenje o situaciji u Španiji, na šta sam mahinalno citirao vojnika JNA Bahrudina, koji je 1991. godine objasnio njegovo shvatanje ratnog stanja u Sloveniji, riječima: “Koliko ja kužim, ovi kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo.” Ležeći u nekoj šikari, s evidentnim strahom u očima, i nekako bezazleno nervozno trgajući lišće oko sebe, Bahrudin je ušao u istoriju umiruće zemlje simbolički predstavljajući sve one njene nedužne stanovnike, čija je najveća nesreća bila što su se rodili baš u SFRJ. Bahrudin je bio žrtva kolektivne histerije naroda svoje vlastite domovine.

Te godine, jedan broj građana naše bivše države je na ulicama razjareno bodrio kolone vojske i rezervne policije koje su se kretale prema “separatističkim” dijelovima zemlje dok im je drugi dio priječio put improviziranim barikadama. Neki pametni ljudi su tada upozoravali na katastrofalne posljedice, ali na njih skoro niko nije obraćao pažnju. I onda smo ušli u fazu u kojoj više nismo ni znali, ni mogli, ni htjeli nazad…

Kada sam 1996. godine doputovao u Španjolsku, nisam ni sanjao da ću ostati preko deset godina i da će to iskustvo imati toliki utjecaj na mene. Teško mi je čak i pokušati dočarati taj osjećaj zahvalnosti i ljubavi koji gajim prema toj zemlji i tom narodu.

U Španiji sam vrlo brzo shvatio da su ljudi s kojima sam komunicirao rasuđivali o raspadu Jugoslavije računajući da se takva situacija može u bilo kojem momentu dogoditi i njima, što im je budilo ozbiljnu nelagodu koja je u nekim situacijama graničila s pravom panikom. I previše puta sam svjedočio razgovorima na ovu temu u kojima je dominirala ta sintagma “Balkanizacija Španjolske”. U nekoliko prilika su me čak i uvjeravali da se ta balkanizacija već tada odvijala.

http://www.tacno.net/author/almirm/


46


Meni je ta komparacija Jugoslavije i Španjolske tada zvučala neosnovana. U mom poimanju stvari, ta zemlja je uvijek izgledala puno ozbiljnije kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. Ono najbitnije, Španija mi se u to vrijeme činila zrelom, konsolidiranom demokratijom, s velikim stupnjem političke kulture i razvijenim građanskim društvom. Zbog toga mi se taj strah jugoslovenskog scenarija činio iracionalnim, pretjeranim, pa i u izvjesnom smislu neukim, jer je dinamika njihovih nacionalizama (uključujući i dominantni šponjolski nacionalizam) u ovoj zemlji dosta drugačiji od naših.

Na primjer, za razliku od Jugoslavije, Španjolska je religijski homogena – katolička – zemlja, a to je vrlo bitan, iako ne i presudan element svakog nacionalnog identiteta. Uz to, Španjolska kao “državna” cjelina, vrlo slična današnjem obliku, uz kratke prekide, postoji od ujedinjenja kraljevina Kastilje i Aragona, krajem XV stoljeća. Znači, Španjolci više od pet stotina godina žive skupa. To, naravno, ne znači da etno-nacionalni identiteti poput katalanskog nisu postojali. (Kataloniju jedinu navodim kao primjer jer je ona u žarištu ovih dana, inače je Španija puno kompleksnija zemlja.) Itekako su nacionalni identiteti postojali. Čak su u povijesti zabilježeni “nacionalni” sukobi poput Katalanske bune 1640. godine, ali Katalonija nikada u svojoj povijesti nije postojala nezavisna od Španije. Čak i sa lingvističkog aspekta, njihova situacija se tek polovično uklapa u jugoslavensku šemu. Katalonski jezik, koji je za razliku od BCHS jezika, zaista drugačiji od Španjolskog, je u istoj policentričnoj grupi s Valencijanskim “Valenciano” jezikom, istoimene autonomne zajendice, čiji identitet je čvršće vezan za Španiju nego za Kataloniju. Drugim riječima, katalonsko-valencijanski jezik nije bratska nacionalna poveznica njenih govornika. Čak obrnuto, trzavice oko imena ovog jezika je razlog popriličnog animoziteta Katalanaca i Valencijanaca.

Međutim, tokom svih tih godina u Španiji upoznao sam jednu potencijalno opasnu varijablu ove zemlje, vrlo sličnu onoj koju sam, na žalost, uspio upoznati i u mojoj domovini. Upoznao sam prosječne, obične, ordinarne (nazovi kako hoćeš) Španjolce. Upoznao sam obične ljude koji su se povoljnim društveno-političkim okolnostima ponašali sasvim normalno, činili miroljubivim, druželjubivim i veselim, ali ekstremno zapaljivim i agresivnim kada bi se dovela u pitanje obstojnost njihove države. Ti ljudi su ovih dana na rubu društvenog konflikta.

Kada se gleda iz našeg ugla, ova tvrdnja o opasnim Španjolcima izgleda neuvjerljivo pa i smješno. Na kraju krajeva, oni sami sebe plaše Balkanom, odnosno, divljim Balkancima (Jugoslovenima), ali kada se naša povijest poredi sa Španjolskom, ona, pored svega lošeg što smo mi jedni drugima uspjeli napraviti, nije niti malo nasilnija ili brutalnija od njihove.

Vrlo kratko o ovome: Kada je 1492. godine zadnji muslimanski kralj Boabdil predao vlast Granade kršćanima, u tom momentu završeno je sedam vjekova borbe za teritorijalnu prevlast na Iberijskom poluotoku, koja je bila motivirana religijom. Iste godina počinje progon jevreja i nasilno pokrštavanje muslimana, koji će u idućim decenijama također biti prognani iz Španjolske. Religijska podloga ovog rata daje lažni osjećaj da se radilo o konfliktu fundamentalno različitih naroda, a zapravo, ti muslimani i jevreji, pored religije, su imali puno toga zajedničkog sa kršćanima Iberijskog poluotoka i skoro nikakve veze s Arapima, i/ili Turcima koji su se nalazili na sjeveru Afrike. Eliminacija jevreja i muslimana je zapravo bila etničko čišćenje svojih sunarodnjaka koji su igrom slučaja bili druge vjere. Nadalje, rekonkvista i ujedinjenje kraljevina na Iberijskom poluotoku koincidira sa kolonizacijom Amerike. Španjolci učestvuju u genocidu nad korijenim narodima Amerike, ali istovremeno i u sukobima protiv drugih kolonijalnih sila (Otomanskog carstva, Francuske, Velike Britanije, i drugih) u Europi, Africi, pa čak i Aziji. Ono što je manje poznato, a vrlo je bitno, je da Španjolci istovremeno učestvuju i u ratovima u Americi, uzrokovanim teritorijalnim sporovima među njima samima. Teritorija Perua je bila scenario više takozvanih “guerras civiles – građanskih ratova” Španaca tijekom njihove dominacije Amerike, prouzrokovanih pohlepom za bogatstvom i vlašću. Vremenom, kada Španjolska imperija ulazi u krizu i kada se rađaju emancipatorski pokreti u Americi koji se bore protiv španjolske vlasti; ne radi se o pobunjenim korijenim narodima (tzv. indijancima), već o Kreolima, odnosno, potomcima Španjolaca rođenih u Americi. Simon Bolivar “El libertador – Oslobodilac”, je jedan od najprominentnijih likova borbe protiv španjolske vlasti. Drugim riječima, Španjolci u većini slučajeva gube kolonije u ratovima protiv svojih potomaka u XIX stoljeću, ali im presudni udarac zadaju SAD oduzimajući Karibe 1898. godine. U međuvremenu, konstantna politička previranja, represije i nasilje na samom Iberijskom poluotoku, pruzrokovane krahom imperije, dostižu svoj vrhunac kada 1936. godine izbija građanski rat,


47


koji je uzeo oko pola miliona života, a koji se obično smatra kao najveći bratoubilački rat u povijesti naroda Španjolske.

Dakle, istorija Španije je dobrim dijelom obilježena bratoubilačkim ratovima “guerras fratricidas”, kako Španjolci kažu, koje je, kako mnogi smatraju, najbolje metaforički prikazano u djelu Franciska de Goye “El duelo de garrotazos”, na našem jeziku, “Duel batinama” iz 1823. godine, u kojem ovaj španjolski slikar prikazuje svoja dva zemljaka kako se, u tada tradicionalnoj formi duela, drvenima batinama mlate do smrti.

U iščkivanju referenduma, prije par dana sam gledao na televiziji zajednički intervju gradonačelnica Madrida i Barcelone, Manuele Karmene i Ade Kolau. Dvije razumne, civilizirane političarke, iz dvije sestrinske političke partije lijevog spektra, “Barcelona en Comú” i “Ahora Madrid”. Manuela i Ada dijele političku platformu pod okriljem Podemosa. One racionano rasuđuju, kritikuju radikalne političke poteze, pozivaju na smirivanje strasti, deeskalaciju tenzija, itd. U tom momentu se čini da je politička elita u stanju da drži situaciju pod kontrolom i da nema razloga za paniku. Na žalost, dan nakon toga vidim kako španjolska vlada šalje Civilnu gardu i policiju prema Kataloniji, a koje jedan dio građana oduševljeno ispraća pjesmom i zastavama. Deja vu, već viđeno! Slijedi batinanje po Barceloni. Gledajući te scene, hvata me jeza, jer u toj suludoj situaciji vidim i nas i njih u nacionalnoj kratkovidnosti, nacionalističkoj zadrtosti, uskogrudnosti i mržnji. U tome, na žalost, imamo dosta zajedničkog sa Španjolcima. I taj zastrašujući nedostatak zdravog razuma, prevarenih, zaluđenih ljudi, na obje strane – dokazano je – čitave narode može odvesti u propast.


48


PET FRAGMENATA KUBISTIČKE KOMPOZICIJE

Marjan Hajnal

1. – HAJKAČKI MENTALITET Koka i Hercegovina Šta je starije? Znanstvenici se usaglasiše da je koka starija od jajeta. Logično, dijete je uvijek mlađe od majke. Analogno: Tvorac-krava-tele. Jasno, sofisti svojim paralogizmima mogu sve izokrenuti pa reći da je tele majka krave. Ali, neka njima njihove paralogike u kojoj je sve kakofonično i haotično. Braniće svoju karnivorsku hiperfagiju izandžalom floskulom da i biljke imaju dušu. Imaju, naravno, ali postoji i na to odgovor: koka kojoj prerežu vrat više nikada neće postati kvočka, a iz jednog zrna kukuruza mogu se dobiti hiljade novih koji se neprekidno umnožavaju kvadrilionskom progresijom. Zato nije isto ubiti klip kukuruza i koku Pirgu. Ustvari, moja Pirga imala je prirodniju sudbinu: umjesto da onako već prilično ostarjela ali umiljata završi u loncu, ubila je lisica. Ostala samo gomilica perja. Povijesno gledajući Bosna je postojala dobrih hiljadu godina prije nego su joj radi lakše podjele i ovladavanja ponosnim i nepokornim stanovništvom pridodali verbalni prirepak čijom se repetativnom gebelsovskom upotrebom stvorila navika da je to naziv zemlje. A nije bio i neće moći opstati jer je već i slijepcima jasno da je to poluga kojom se kompaktna nezavisna zemlja priznata u UN bez entiteta i kantona pokušava razbiti na tri dijela. Čak i da se takav čin ozvaniči, Bosanci ga nikada neće priznati, neće kapitulirati, niti iščeznuti. Nije novo da je Bosna okupirana. Ali nije novo ni to da nikada nije pokorena. A za sve ono što joj je pripadalo pa su joj oteli, pa nije im dovoljno već i dalje pokušavaju oteti nove dijelove teritorije, za takvu „politiku“ postoje kao odgovor sva legitimna sredstva samoodbrane i sudovi na kojima će se Bosanci boriti za zemlju svojih predaka i njihovu čast. Još u našoj miloj i počivajućoj SFRJ znalo se da u Bosni postoji dubok animozitet južnjaka prema sjevernjacima, da su ih nazivali i danas još uvijek nazivaju glupim, inertnim, nesposobnim i inferiornim. Iako su se na popisu stanovništva 1991. godine kao Hercegovci izjasnili samo 467 građana, čini se prema njihovim uvjerenjima da bi i dalje svi ostali Bosanci trebali služiti njima i zauvijek ostati taoci Rizvanbegovićeve veleizdaje. A u Bosni su se južnjaci školovali, stanove i kuće stekli, izvukli maksimalnu korist, i to mahom kao rukovodioci. Oni sami sigurno su svjesni gnušanja cijelog svijeta prema najvećim izrodima koje porodi upravo taj gramzivi zavidni južnjački krstaški mentalitet i koji svoj „raskošni talent“ iskazaše u Jasenovcu. Dinaridski hajkački stočarski manir primjenjivan je na ljude i nakon završetka Drugog svjetskog rata, i još traje, kao da je iz kolektivne memorije izbrisan period 1991-1995. Od tog hajkanja “ljudske stoke” moglo se unosno i dobro živjeti. Jer, kao „umno sposobniji“, morali su dokazati da je kastinski sistem „bogomdan“. Kako i ne bio? Ne opraštaju Titu za Bleiburg i Goli otok, za Nedića i Mihailovića, ali „zaboravljaju“ koliko njih je amnestirao. Umorena, ubijena, mrtva SFRJ, nestala je, ali preživjeli animozitet se pojačao do nivoa patološke mržnje, dorasle do zahtjeva da se Bosna od federacije pretvori u tri zasebne cjeline. Vatikanu nikad dosta, uvijek traži i nastoji oteti još i još. Dokle? Nije mu dosta Duvno/Tomislav Grad, Gornji Vakuf/Uskopje, Međugorje. Nije u pitanju samo hercegovački seperatizam, zlikovačko kameleonsko kamenjarsko ustaško pavelićevstvo se već odavno ugnježđuje kao dominirajuće u Kraljevoj Sutjesci, Kiseljaku, Travniku, Jajcu, Prozoru, Busovači. Koloniziraju Stolac „ugroženim“ srednjobosanskim katolicima. Mostar je i dalje grad najgoreg


49


aparthejda. A htjeli bi u EU i NATO. Pa kolika je ta Herceg-Bosna? Tom bastionu okupacije, sramoti veleizdajnika, balkanskoj Bastilji, špijunskoj agenturi kapitalističkih kolonizatora i lažnih predstavnika Hristovog učenja, već će se znati suprotstaviti neki novi hrabri, pošteni, nepokorivi, plemeniti i prirodno inteligentni Dobri. 2. – KLOAKA MAXIMA Bosna i ljuska Viktor Igo je u svom romanu „Jadnici“ detaljno opisao sistem podzemnih kanala Pariza i njihovu ulogu u vrijeme revolucije. U njima su se krili Marius i Gavroš i ostali komunari. Iz te kloake velegrada snijela je probuđena svijest građana jaje iz kog će se izleći sloboda, jednakost i bratstvo. Dvjesto godina kasnije, Bosna će postati samocloaca maxima Europske Unije i Novog svjetskog poretka. Nije njima stalo do kulturne i razvijene Bosne, inače ne bi raznijeli njene najljepše i najpametnije piliće po svim destinacijama perfidnog podzemlja. Slušao sam od visočkih nana kako su nekad žene izbjegavale da u prodavnicama kupuju kokošja jaja, tražile su ljuske, prodavane na komad, pakovane u novinske fišeke. Taj se običaj polako gubio i jaja su opet samo jaja. I u teoriji o nastanku života govori se o Velikom prasku iz Prakosmičkog Jajeta. Kod ptica, gmizavaca, riba, potomstvo se leže eksterno, iz snešenih /položenih/mriještenih jaja. Ženke sisara imaju maternicu u kojima se do poroda u svojim placentalnim nirvanama baškare njihovi mladunci. U svemu je prisutan isti princip – oplodnja. Malo je vrsta kod kojih je čin oplodnje nasilan, ali u tome kao i u svakoj drugoj formi destrukcije dominira čovjek. Većeg zločina zapravo i nema, silom stvarati neželjeni život. Juli 1993. godine najavio je početak moje nove duhovne smrti: radeći u kuhinji kibučkog hotela (nadomak Jerusalima) bio sam zarobljeni argonaut, u peradarniku sam bio ugušeni kosmonaut. Prvo jutro pomalo već uspijevam da zaboravim. Ne znajući gdje tačno treba da se javim, greškom sam se našao pred starim napuštenim peradarnikom. Bar sam mislio da je napušten. Kada sam se približio još uvijek očekujući da ću nekog zateći, pažnju mi je privuklo nekoliko pernatih stvorenja. Bili su to potpuno poludjeli pijetlovi, izolovani od ostalih, njih petnaestak. Par njih su ležali uginuli ili usmrćeni od strane ostalih, dok su ovi kidisali na njih, krvožedno ih čerupajući i homoseksualno-nekrofilno atakujući na leševe svoje braće. Pri niskom jutarnjem suncu i podignutom prašinom, ta slika mi je izgledala toliko nestvarna i strašna, kao iz najgorih horor filmova koje ionako nisam volio gledati pa ih nisam puno ni vidio. Znaju li ljudi šta uopšte jedu, iz kakve prljavštine pomiješane svim vrstama životinjskih bolesti, njihovih patnji, uz sve otrove kojima ih čovjek pretvara u povratne sekundarne izvore vlastitih pomračenja uma i smrti. Šest mjeseci morao sam dežurati u gigantskom peradarniku, da prikupljam, čistim, sortiram i hemijski pripremam (u nekoj vrsti gasne komore) kokošja jaja za inkubatore. Ja, koji sam cijelog života umirao od alergije na perje. Kao kosmonaut obučen, sa maskom, rukavicama, u žutom plastičnom skafanderu (sve to morao sam kupiti sam) i kapom, na plus pedeset stepeni valjalo mi je ući u grotlo bijesnih i bolesnih ptica koje su na toj vrućini ugibale i koje je trebalo izbaciti van. Crvi moljaca na sve strane i miševi oko kokošje hrane, mješavina izmeta i perja… Na drugim mjestima danonoćno događa se uništavanje majušnih slatkih pilića u mašinama… genocid, čitava apokalipsa. Samo zato što je gospodar toliko superioran. Pravo je „junaštvo“ uloviti“ pitome domaće životinje. Kao planinaru događalo mi se da sam se probijao kroz snježne smetove, ali ovo je bio pomični prijeteći snijeg koji bi me opkolio dok bih se pojavio. Jednom prilikom mi je ogroman pijetao podmuklo s traga skočio na rame. Srušio sam ga istog trena i prije nego bi me ponovo napao udario sam ga drškom od metle. Ostao je nakostriješen, opasno me gledajući, ali nije ponovo pokušao. Bio je u pravu. Ko sam bio ja da stalno kradem jaja iz tog okrutnog zatvora za perad? Kokoši su daleko inteligentnije nego što se to može pretpostaviti. Ali su i nalik ljudima, većinom su krvožedne. Uvjerio sam se u to gledajući kako su još posve mali pilići atakovali na ranu jednog svog brata iz istog legla kom je naš crni mačak Neron otkinuo nožicu. Kao pirane su nasrtale na jadnička. Izdvojili smo ga, ali mu nije bilo spasa. (Dok sam ovo pisao na radiju su javili da je ptičja kuga stigla i u “naš” kibuc i da moraju da pobiju sve koke. Zadovoljenje pravde?). Zarobljen u moru bijelog perja nisam mogao da dišem, gušio sam se, a smrad kokošje nesreće, skrivljene transformisanim i kamufliranim ljudskim kanibalskim egocentrizmom, dugo mi se sugestivno pričinjavao i tamo gdje ga nije bilo. Nisu isto ljudi i kokoši, ali princip na kom počiva ludilo je identičan. Zatvori, podčini, ponizi, upotrijebi, uništi. Prvo se siluje um. Sjećam se priče iz susjedstva da je jedan mladić skoro poludio kad je u kuhanom jajetu otkrio već veliko pile! A i meni se dogodilo da sam prilikom razbijanja jaja kad sam htio napraviti sebi kajganu s užasom vidio da su u dva


50


neke krvave mase, a u trećem već vidljivo pile. Nisu to bile samo ljuske! Pa dovraga više! Zar u svakoj musaki, piti, čokoladi, juhi i baklavi, u svim hotelima i prodavnicima, zar baš u svemu mora biti jaje!? Od paganskih običaja potiče hrišćansko/kršćanska tradicija bojenja jaja za Vaskrs/Uskrs. U Insbruku sam vidio prodavnicu rezbarenih jaja raznih ptica. Na talijansko-slovenačkoj granici neke godine uhapsili su lovca (svi su lovci krivolovci) koji je u automobilu sakrio više od 1000 zakonom zaštićenih malih ptica pjevačica ubijenih u Bosni, čiji jezičke u Italiji za basnoslovne sume dodaju jelima kao afrodizijak. Kako zdravorazumski pojmiti te snobovske strasti i manire? Možda idioti umišljaju da će bolje pjevati serenade i biti libidonozniji? Da li će se od tih divnih stvorenja, od majke prirode ukradenih s najnižim ovozemnim pobudama, bolje izvoditi operske arije ili lakše iza debelih zidova katedrala zloupotrebljavati djeca? Kada će inteligencija odnijeti pobjedu nad čulima koja silnika ne drže daleko od sumanute zvijeri? Vegani znaju kako se mogu bez jaja napraviti kolači, pite, palačinke, sve bez grijeha i bola. Sjećam se da sam kao dvoipogodišnji dječačić znao pitati: Mama, kad ćeš pipi lomiti nogu? Zapazio sam da se do supe dolazi tako da tata zakolje koku, mama joj očisti perje, izvadi i baci utrobu osim srca i jetre, i nožem zareže na koljenu donji dio noge koja se odlomi i baca. Jednom prilikom sam u rasporenoj koki vidio čitav niz jaja od malih do posljednjeg već sasvim formiranog, zaostalog u kloaki. Nisu dali koki da snese to već gotovo jaje. Pitaju li se konzumenti zašto koke uopšte nose jaja? Znaju li da Vede iz sasvim opravdanih razloga zabranjuju jaja u ishrani i da su se tog pravila dosljedno pridržavali i Bogumili? Pa nisu oni bili tupi, nepismeni i nesavjesni! Neoplođena jaja nisu ništa drugo do završna faza menstrualnog ciklusa. Ako su oplođena, jedu se nesuđeni pilići. Grozno, zar ne!? Ali, nije sve što je istinito za fuj! Neurazumljivi, dobar vam tek! Razmišljajući mnogo decenija kasnije o uzrocima desenzibilizacije kod učesnika rata koji su kadri zaklati djecu, retrospektivno sam se transponovao u nijemog posmatrača kad sam kao dijete, lišen bilo kakvog emocionalnog učešća, gledao kako pijetao kojem su u dvorištu između zgrada odsjekli glavu skače dok ne iskrvari. Isto je bilo kad sam gledao kako kolju jagnje. Pitam se nije li u tom mom posmatranju bilo ičeg ljudskog? Ili, naprotiv, nisam li kao i svi koji kolju u toj prolivenoj krvi vidio neku opravdanu kaznu, i zlurado osjećao neku vrstu katarze u zenitu otpaljivanja nečije karme skrivljene na sličan način? Za sve koji direktno učestvuju i saučestvuju u klanju velika je vjerovatnoća da će u nekom od karmičkih krugova slično završiti i tek tada shvatiti. Tada sam jeo meso i skoro da je to bilo i za mene kao i za sve druge karnivore normalno stanje vidjeti prizore patnje nevine žrtve čije će meso uskoro biti u rerni ili na ražnju. Taj fenomen bezosjećajnosti se, dakle, kao biočip ugrađuje u podsvijest i postaje neodvojivi dio kulta ubijanja bez imalo sažaljenja i trunke samilosti i grižnje savjesti. Ali, postoji bumerang. Krv je u svom sastavu 88% voda. A otkriveno je da voda sve pamti. I sve vrati. Da je živ Hičkok morao bi praviti novi film: koka(i)nizirani politikantski mozak. Hičkokove ptice su u pravu. Najveći lešinar se mora pobijediti njegovim oružjem. 3. – PTICA DODO Ruski (t)rulet Kada su se Portugalci prvi put iskrcali na Mauricijus zatekli su mnoge endemske vrste biljaka i životinja, među kojima je posebna bila ptica dodo. Znatiželjna i dobroćudna, nije imala ugrađen evolucijski kod straha od prirodnih neprijatelja. Umjesto da bježi dodo bi se približavao nemilosrdnim uništiteljima. Portugalci su ih nemilice klali sve dok ih nisu u potpunosti istrijebili. Čak su im dali to podrugljivo ime dodo, što na portugalskom liči na približnu riječ sa značenjem glup. Da li aksiološka karakterizacija naivnih, dobroćudnih, zaista odgovara tom značenju? Nije li identičan slučaj sa 20.000.000 Indijanaca koji su također bili ljubopitljivi i darežljivi prema bljedolikim osvajačima? Za poklonjene zlatne predmete zauzvrat su dobili bolesti, alkohol, silovanja, ubistva, odvođenje u roblje, otimanje zemlje i ekološku katastrofu. Gluhim ušima i slijepim očima uputio je poglavica plemena Seattle svoje čuveno pismo. Svi vjernici misle da je Bog jedan i velik. Agnostici drže do svojih, a ateisti do svojih uvjerenja. Jedna od uobičajenih uvreda na račun priprostih ljudi je „koka-mozak“. Tačno je da je mozak ptica neuporedivo manjih dimenzija od ljudskog, ali je utoliko veći fenomen da i sa tako malom moždanom masom koka zna koliko ima pilića i da ih vodi, voli, uči i čuva sa istim senzibilitetom kao i svaka majka. Gavran pokazuje da može riješiti složene probleme. Papagaj imitira, govori, smije se, ruga, vozi bicikl. Ako je Bog jedan, i izričito naredio „Ne ubij!“, ima li čovjek pravo suditi o odsustvu duševnosti i inteligencije drugih bića i ubijati ih? Šta ako inteligencija uopće nije vezana za materiju i količinu moždane mase, već za transcendentalne vrijednosti Nad-Duše? Zar niko nije u školama mogao objasniti nutricističke vrijednosti maslina? Da sedam maslina u potpunosti zamjenjuju jedno kokošje jaje i da sadrže sve što


51


je Tvorac Univerzuma pretpostavio i zadao da je dovoljno za normalno funkcioniranje organizma, a da u jajetu nema onog čega ima u maslinama? Planet je tako podešen da čovjek može živjeti i preživjeti bez ubijanja. Anatomija šake (kao i crijevnog trakta i zubala) ukazuje na evoluciju povezanu sa branjem plodova sa drveta ili sa zemlje. A karnivor ubija i svoje zlodjelo još i konzervira, kao svojevrsni muzej smrti sa barkodom i rokom trajanja. Zavarava sam sebe, zločin je neizbrisiv i vječan. Industrija konzervi poništava humani um. Pažljivim i višedecenijskim proučavanjem „slavjanske duše“ nepobitno sam se uvjerio da je u slabosti prema njoj i podsvjesnoj blagonaklonosti blondi-arijevstvu ključ razumijevanja bolećivosti prema svemu što se odrodilo i koncentriralo u votki, kazačoku, kagebeovski zavrnutoj cigari, komunističkom nemoralu, i karamazovskoj iracionalnosti. Ruski (t)ru(h)let. Vladao je on i još vlada Bosnom. KPJ je financirana okrvavljenim novcem iz carskih trezora porodice Romanov koja je četiri stoljeća vladala nepreglednom Rusijom. NKVD kadrovici i sam Broz posijali su sjeme zla koje bi bilo moguće (možda) iskorijeniti, da nije udruženo sa krivoslavljem, onim istim što je unakazilo i uništilo slavensku dušu sljedbenika i baštinika kulture Tolstoja, Šostakoviča, Rahmanjinova, Cvetajeve. Kao ni Staljin, ni Putin neće ni zaštititi ni poštedjeti prekodrinsku „braću“. On kao najbogatiji i najmoćniji čovjek na Planeti nema nikakve veze sa Sovjetskom socijalističkom Oktobarskom revolucijom. Badava rusofilima što pišu ćirilicom, što govore ekavicom, što sklapaju pakt sa Avigdorom Libermanom i Arijem Livnijem. Rulet je bio i ostaće hazardni hazarskitruhlet. Možda se riječ hazar odnosi i na povratnika, ali, na hebrejskom se, ako je u pitanju samo slučajna sličnost, svinja kaže hazir. A izgled i ponašanje divljih početničenih „pro-cionista“ koji ni sami ne znaju da li bi više htjeli da su četnici ili kozaci, često podsjećaju na čopore divljih veprova, oboljelih od bjesnila. Sa takvima se ne igra ni Kozaračko ni Slavjansko kolo. Možda tek neki samoubilački ludi kazačok. Na kraju, kad se dogodi kraj, u novom krugu Postanja, možda će se od sjevernosibirskog leda dogegati do Vrela Bosne neki slučajno preživjeli otkravljeni razgakani razdragani par dodo ptica. 4. – CIONISTIČKI SULTANAT Turska (h)ujdurma Nije u pitanju teza, ni hipoteza: Panislamizam je u stvari cionizam. Neosviještena, Mayinim velom prekrivena suština stvarnosti, zabludjelost kao svjesno postavljena zamka za humani um, koja izvorište ima u neobuzdanoj huji, hujdurmi, iliti, oponentskom tersluku ekvivalentnom neosviještenom zavjereništvu, prikriva da je osvajanje europskog kontinenta putem Abrahamove vizije identična Ibrahimovoj, odnosno, viziji Proroka Muhameda. Nažalost, zlonamjerni, zluradi, neobaviješteni i sistematski indoktrinirani antijevreji, najčešće po inerciji nacističke i klerikalne propagande kojoj su se priklonili jerusalimski muftija Hadž Amin el-Husseini i iranski ajatolasi, sve ekstremne jevreje i Jevreje proglašavaju cionistima, nositeljima cionističkog režima, što je nečovječno, nepravedno i katastrofalno pogrešno. I Palestinci i svi Arapi čija je vjera preko proroka Muhammeda vezana za brdo Cion, i oni su cionisti. Oni su čak i veći cionisti od ekstremnih jevreja i Jevreja, vlastoljubivih i srebroljubivih, koji su se na tom brdu odrekli Hrista, u hajkačkom transu zahtijevajući njegovo raspeće. Slijedom činjenice da su se turski sultani ženili Jevrejkama, da su i majka i supruga Sulejmana Veličanstvenog bile Jevrejke, do sekulariziranog masona Ataturka, i Hazara Erdogana, nije teško uvidjeti da nikako ne može biti riječi o slučajnosti. Novi veliki neo-otomanski sultan Erdogan boluje od grandomanije naslijeđene od Heroda Velikog, a ovaj je preteča i vatikanskog papstva. Bilo je to najveće i najmoćnije carstvo u povijesti, Sulejmanovo. A esencijalno, Abrahamovo, Davidovo, Solomonovo… Po inerciji slobodnog zidarstva, u bivšoj prijestolnici Bizantije sve mora biti grandiozno, najveće. Trenutno se u Turskoj gradi najveći aerodrom na svijetu. Turska plovna i aero-flota je impresivna, Turska je oduvijek imala moćnu armiju. A vrijednim turskim gastarbajterima može biti zahvalna čitava Europa. Drugo pitanje predstavlja arabizacija-cionizacija Starog kontinenta kojem je NATO ospoljeni izraz vatikanskog diktata – “očuvanje kršćanskog karaktera Europe”. Utoliko gore što zavedeni, ali i dobro plaćeni CIA i NATO žreci, žbiri i politikanti u Bosni zagovaraju MAP, program pridruženja euroatlantskim integracijama (koje li karikature i farse od naziva da bi se kamuflirala podla globalistička doktrina kreirana u štabovima MMF-a, Trilateralne komisije, Centralne banke Vatikana, i Pentagona). Anti-islamski animoziteti s akcentom na Tursku namjerno su preusmjereni na pogrešnu stranu da bi se prikrila istina o tome ko stvarno upravlja Turskom. Jedan od pokazatelja je i taj da Turska nikada nije sankcionirana za genocid nad Jermenima. Prljava nagodba, “usluga za uslugu”. Ali, Turska ima i svoju najslabiju tačku, ‘Ahilovu petu’ zvanu Bosna. Odveli su i pogubili Zmaja Gradaščevića, vladali pola milenija Bosnom, a Bosnu nisu pokorili. Jer, sve dok diše bar jedan Bogumil,


52


sa njim diše otpor prema barbarstvu zabilježenom u Talmudu i Bibliji. Prije Huseina Kapetana Gradaščevića i njegove poruke da se jedino boji Boga, pa i njega malo, sultana nimalo, a vezira k'o Dorata svoga, sličan odgovor dao je i Indijanski poglavica Atahualpa kad je bacio Bibliju u prašinu uzvikujući da je njegov Bog živ! Jevreji misle da su se 1947. vratili svojoj kući. Zapravo, Jerusalim je ponovo okupiran. Tako kažu Palestinci, ali ni oni sami ne razumiju da njihova dojučerašnja ognjišta nisu okupirali cionisti. Barem ne oni za koje oni misle da su. Osim u manjem procentu, s preživjelim genima drevnih Esena, današnji Izraelci nisu potomci onih čije su leševe nakon kolektivnog samoubistva, bez bitke, rimski legionari pronašli 73. godine n.e. na Masadi. Izraelom, Turskom i Saudijskom Arabijom vladaju elitni Hazari, pripadnici naroda tursko-tatarskog porijekla koji su prihvatili Judaizam. U izraelskoj armiji i u cjelokupnom privrednom, informativnom i političkom sektoru zavladao je ruski jezik. Pokazaće se to prisustvo Hazara kao mač sa dvije oštrice po ugled onog boljeg, izvornog cionizma. Na kraju, pronositelji istog su i Arapi-muslimani. Samo što toga često ni sami nisu svjesni. Nije bio toga svjestan ni učeni, ali zli, Hitleru odani Hadž Amin el-Husseini, osnivač Handžar divizije, kojeg je povijest kao subjekt po sebi i za sebe vješto upotrijebila za kontrapol pulsirajućeg Apsoluta. Zbog njegovih zabluda Bosna je povučena do samog dna ambisa iz kojeg će joj se vraški teško biti vratiti, a i neće uspjeti sve dok joj se ne spuste jedine ljestve spasa: povratak mudrosti Najboljih koji su hodali Planetom. A njih su asimirali u Hazarski krivotvoreni Judaizam, odnosno primitivni krvožedni paganski babilonizam u kom se žrtvuju mladi dječaci i mlade djevice. Osveta tom barbarstvu nadnijela se kao mračna sjena nečuvene nečovječnosti nad Jasenovcem, Kozarom, Vukovarom, Kninom, Dubrovnikom, Sarajevom, Mostarom, Prijedorom, Fočom, Srebrenicom… Bizarno je da su u posljednjem ratu bosanske muslimane zlostavljali, progonili i ubijali četnici i ustaše kao Turke, iako većina njih nisu imali nikakve veze sa Turskom, čak nisu osjećali ni simpatije prema njima. Pogotovo se njima niko nije imao razloga svetiti zbog okupacije i zuluma od strane Otomanske imperije. Drugu dimenziju predstavljaju izjave zagovornika islamske države za koje “Turska je naša majka”. Takva stupidarija koštala je života više od stotinu hiljada neutralnih Bosanaca muslimana, imalo je za posljedicu zbog “osvete osmanlijama” hiljade silovanih žena i sve strahote razorenih gradova. Razumljivo je da je jaka svjetlost tek progledalom bolna i više zasljepljujuća od prethodnog sljepila. Sa tim osjetom praiskonske istine, svim dosadašnjim zavedenim indoktriniranim izmanipuliranim Bosancima pretvorenim u njene „konstitutivne“ (ustavotvorne) neprijatelje, tek predstoji bolni susret. Bolan, ali spasonosan. 5. – NATO-NACI KRSTAŠKI POHOD Vatikanska pljuska Zar nije već i samim Bosancima postalo jasno da su za njih rezervisani samo služinčadski poslovi u egzilu, ili, u Bosni, rudnici i teška metalurgija, živeći u mjestima sa najvećim procentom aerozagađenja, zatrovanih voda, bolesti, povređivanja, obespravljenosti i siromaštva. Do kada će se koristiti raz-veznik „and“ (Herzegovina)? Bosanci su predugo ćutali, ali njihova samosvijest i pobuna raste kao nezaustavljiv cunami. Bosanac nije ‘nula’ i nije dio ‘manjine’. Takav nonsens je neodrživ i sve što se ne bude moglo postići rezolucijama i dogovorima, biće prepušteno stihiji za čije će posljedice odgovarati oni koji su tu stihiju izazvali. Bosna je Bosna, bila i ostaće samo Bosna. A kome bude trebao Vatikan, Beč, Pešta, Ankara, neka ide, tamo ih jedva čekaju. Svaki put kad neko kaže Bosna i Hercegovina bez pominjanja Republike, tim imenovanjem odaje priznanje genocidu, jer, u Daytonu je legalizovan i nagrađen genocid. Ukidanjem riječi Republika ukinuta je kompletna civilizacija! A samo pominjanje Hercegovine identično je uzvikivanju parola: Živio Vatikan! Živjela Turska! Živjela Austro-Ugarska! Živjeli okupatori moje zemlje! To je isto kao kad su u Mariboru i Zagrebu 1941. godine s cvijećem i ovacijama kao oslobodioca dočekali Hitlera. Iz svih tih razloga najslobodoumniji Bosanci odlučili su da o sudbini svoje zemlje ne mole i ne čekaju ničiju milost. Odlučili su proklamovati rezolucije, a jedna od njih odnosi se na jednozačan monolitan naziv zemlje – Bosna. „And Herzeg-Vojvodina“ više ne stanuje u Vječnoj Bosni. O tome je u Sarajevu 19. augusta tekuće 2017. godine na Trećem povijesnom skupu Bosanaca održanom pod pokroviteljstvom Centralnog odbora saveza Bosanaca usvojena zvanična Rezolucija o nazivu države kojoj je vraćeno njeno autentično ime Bosna i određen naziv za njen autohtoni narod – Bosanci. „And“ je najprljaviji simbol funkcionalnosti „Divide et impera!“ Zavadi, podijeli, pa vladaj. A Vatikanu koji je dva milenija dijelio pljuske, u smrt odnio stotine miliona ljudi, prorečeno je da će i njemu pasti finalna pljuska:


53


Pade, pade Babilon veliki – Bludnica – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina. Papa Franjo je toga svjestan i na sve načine pokušava izigravati sveca, mada je i to prorečeno. Crni će se pokušati preodjenuti u Hristovo ruho i mase će pasti zavedene. Bosanci nisu glupi, ali su većina postali nevjerovatno lijeni. I napretka neće biti sve dok su kafane i kockarnice pune od ranog jutra. Umjesto da ujutro kafanče i u akšam pijanče, neuporedivo bolje bi bilo da oru obradivu zemlju, da čuvaju prirodu, da spriječe barbarski izlov divljači i ribe, da se prestanu narkotizirati svim vrstama opijata, da trijezni i trezveni nadgledaju svoju djecu gdje su, s kim su, ko ih i čemu uči, da li ih navode na ideju da ih neki “humanitarni dobrotvori” (pedofili) čekaju sa ružama bez trnja. Nismo glupi Bosanci. Naprotiv, ali, to moramo dokazati. Do sad smo samo dokazivali (odnosi se samo na one stvarno čista srca) da smo predobri i suviše lakovjerni, kao izumrla ptica dodo. Dokažimo djelom da ćemo se suprotstaviti daljim podjelama i otimanjem naše zemlje, okupirane i ponižene, obesvećene u totalitetu, skupa sa stećcima i ostalim nekropolama naših pramajki i pradjedova. Poništimo sve nelegalne kupoprodajne ugovore o prodaji nekretnina strancima, konfiskujmo sve što je stečeno prevarom i krađom i nelegitimnim transferima sa vatikansko-turkofilnim ruso-cionistima. Ili tako, ili nas nema. _______________ Karikaturalno-poetizovan sažetak: Koka i Hercegovina Bosna i ljuska Ruski (t)rulet Turska (h)ujdurma Vatikanska pljuska *** (Izvinjenje čitačima/čitaocima/čitateljima: kraće od ovog, sa ovakvim pristupom složenoj temi, nije se moglo napisati) Share this:


54


DRŽAVA-RELIGIJA-POLITIKA / POLITIKA-RELIGIJA-DRŽAVA

Osman Ope Bejtovic

Nekakav veċ uobičajeni standard kad govorimo o odnosu politike i religije je da "politicari iskorištavju vjeru i religiju" ...Da li je to tačno ? NIJE! Upravo je obratno, vjera i religija iskorištavju politiku za svoje ciljeve. Evo zašto i kako. Prvo moram objasniti kako nastaje politika i šta je politika ustvari. Najkraċe rečeno politika je mehanizam i instrument kojim se štite kulturne vrijednosti. Pod pojmom "kulturne vrijednosti" misli se na kulturu u širem planu, kao kulturu življenja u koje spada jezik, tradicija, stil života, vjera i religija, ali isto tako veza naroda za teritorij na kojem žive . Svi ti elementi su ustvari ono čime se čovjek identifikuje i što mu ima značenje i vrijednost. Oduzmi čovjeku jezik na bilo koji način, ugrožavas mu ustvari kulturnu vrijednost za koju je on vezan i kojom se identifikuje. Oduzmi čovjeku kuċu, njivu, šumu, zatvori mu vodu, ugrožavaš mu materijalnu kulturu življenja. Čovjek spontano vrlo svjesno brani te vrijednosti a brani ih tako što ih pretvori u svoj politički stav. Tako se rodi politika. Politika ne nastaje iz čiste have, nju rađa kultura. I sad pogledajmo šta je to najistaknutije, najjača kulturna vrijednost kod Srba, Hrvata i Bošnjaka. Pogadjete RELIGIJA. Kad bi Srbe, Hrvate i Bošnjake ogolili, kad bi skidali s njihovog identiteta veo po veo njihove kulturne vrijednosti koje su iz šire perspektive gledano vrlo, vrlo slične na kraju bi na njima ostala samo religije i to tri razlicite i vrlo suprostavljene religije. Vrlo je jasno da se ova tri naroda kulturološki vrlo, vrlo malo razlikuju ali kad je u pitanju religija kao da su nožem odsječeni jedni od drugih. Kad Dodik iziđe za govornicu i počne napadati sve oko sebe kao braneċi Srbe kao narod on ustvari brani samo religiju koju Srbi kolektivno upražnjavaju i s kojom se kulturološki identifikuju. Dodik je nesvjesno žrtva političkih stavova crkve kojoj se moli a ta crkva pod svoje okrilje stavlja samo one koji priznaju njeno pravoslavlje. Zato Srbin može biti samo pravoslavac. I onda je sasvim logično da ċe mu Hrvati i Bošnjaci biti neprijatelji jer njihov katolcizam i islam ugrožavaju njihovo pravoslavlje. Identična je situacija i kod Hrvata i kod Bošnjaka. Srbi, Hrvati i Bošnjaci mogu živjeti skupa a da ne ugroze jedni druge ni po kom osnovu, ali kad je u pitanju religija tad su na noževima. Nisu se oni u Bosni teritorijalno podjelili zato što ne mogu da se razumiju u jezicima, niti zato što mogu da rode djecu skupa, niti da organizuju život u gradu i selu skupa, da rade u istoj firmi, da piju i pjevaju skupa veċ zato da bi njihove religije imale svoj čisti teritorijalni posjed gdje neometano od strane drugih religija imaju potpunu jurisdikciju nad tim prostorom. Dejtonski Ustav u sebi ima prostora da vjerske organizacije, religije aktivno učestvuju u politici ne na nivou države Bosne veċ na nivou naroda i tu na tim nevidljivim granicama između naroda se završava i njihova suradnja koju su oni zatvorili u granice entiteta i kantona. U građanskoj Republici Bosni kakvu žele BOSANCI, religijama je ustavom Republike Bosne kao građanske države onemoguċeno političko djelovanje jer bavljenje politikom nije njihova zadaċa. Njihova zadaċa je briga o duhovnom stanju njihovih članova pojedinačno a ne kolektivno nad narodima kako to sad čine. Pošto je vjera i religija privatna stvar svakog pojedinca ustavom se religije proglašavaju privatnim organizacijama i oduzima im se status “prava nad narodima”. To oslobađa državu i politiku generalno od religijskog utjecaja i otvara put za jednu normalnu i očekivanu suradnju naroda, građana u Republici Bosni, državi Bosanaca. Državna nacija ima naziv BOSANCI kao sto ga imaju sve države članice UN.

https://www.facebook.com/VibaBejt?fref=gs&hc_ref=ARQ65gs1HmygHHEe0cUUlhyHBqGR4DJ5PWPFiampADMiKJmr6axE5sE7qPxHPajOxIM&dti=487144444641066&hc_location=group


55


Osman Ope Bejtoviċ

S P O R T

Bronzana medalja za naše zmajeve u sjedeċoj odbojci na EU takmičenju u Poreču

Mustafa Hadžiibrahimoviċ 11.11.17. Čestitam reprezentaciji BiH u sjedeċoj odbojci na osvojenoj bronzanoj medalji na evropskom prvenstvu u Poreču. Od 1997. ovaj tim ni sa jednog evropskog i svjetskog prvenstva i olimpijade se nije vraċao bez osvojene medalje. U glavnom su bile zlatne. Najtrofejnija sportska ekipa u BiH, regionu, a vjerovatno i Evropi i svijetu. Čast mi je da neke od zlatnih momaka lično poznajem. Želim im svima svu sreċu ovog svijeta u buduċnosti. Bili, biċe i ostat ċe fenomen u sjedeċoj odbojci i sportu opċenito. I imat ċe uvijek posebno mjesto u mom srcu, kaže Mustafa Hadžiibrahimoviċ, autor filma o našim zmajevima u sjedeċoj odbojci “GoudenGoud”


56


Adnan Kesmer, član reprezentacije BiH u sjedeċoj odbojci, proglašen je ponovo najboljim liberom Evrope. Na slici dole pehar kojeg je dobio. Ponosni smo na Adnana i ostale clanove ekipe.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10212994375087692&set=pcb.10212994376287722&type=3


57


2018 WITH FRIENDLY AGAINST BOSNIA AND HERZEGOVINA ON JAN. 28 AT STUBHUB CENTER

NEXT BRICK IN THE BUILDING PROCESS TO BE BROADCAST LIVE ON FS1

MNT Nov 13, 2017

CHICAGO (Nov. 13, 2017) – Following the match against European champion Portugal that begins the new building phase for the U.S. Men’s National Team, the domestic campaign in 2018 will kick off with a friendly against Bosnia and Herzegovina on Jan. 28 in Carson, Calif.

Some of the USA’s most promising young prospects are expected to be on display at the StubHub Center, with coverage on FS1 beginning at 4:30 p.m. PT. Fans can also follow U.S. Soccer’s official Facebook, Twitter (@ussoccer) and Instagram (@ussoccer) accounts.

http://www.bhembassy.nl/film.html

https://www.facebook.com/officialussoccer/

https://twitter.com/ussoccer

https://www.instagram.com/ussoccer/

http://www.bhembassy.nl/film.html


58


U Izvještaju za Regionalni Savjetodavni odbor Fondacije od 17.11.2017. ima dobra vijest

KAKO JE ENERGIJA BOSANSKIH PIRAMIDA UTJECALA NA IZLIJEČENJE KARCINOMA PLUĆA KOD DRAGANE?

Poštovani članovi regionalnog Savjetodavnog odbora Fondacije,

Kao što znate ljekoviti aspekt energije piramida je jedan od najbitinijih za određenje prave svrhe piramida.

Fondacija se temeljito i sistematski određuje prema ovoj oblasti, a danas smo dobili svjedočanstvo koje je jedno od najdirljivijih i najvažnijih do sada.

Vijest je u prilogu s linkom na video klip.

Sve dobro,

dr. Semir Osmanagiċ

Stotine svjedočanstava o blagotvornom uticaju boravka u prahistorijskom Podzemnom labirintu Ravne briđljivo se bilježe i dokumentiraju u Fondaciji “Arheoloski park: Bosanska piramida Sunca”. Dio se objavljuje na službenoj web stranici Fondacije: http://piramidasunca.ba/bs/ljekovitost-tunela.html Upravo smo dobili možda najdirljivije i najljepše svjedočanstvo u posljednjih jedanaest godina. Riječ je o 61-o godišnjoj Dragani Stepanoviċ iz Kragujevca (Srbija). Nakon što joj je dijagnosticiran karcinom pluċa, liječila se konvencionalnim metodama (operarivni zahvat i kemoterapija). Međutim, karcinom je ponovo uzeo maha, ovaj puta osim pluċa karcinom je zahvatio limfne žlijezde, a kemoterapija je dovela do ošteċenja jetre i slezene. Sve je to utjecalo i na psihološko stanje Dragane. Nakon što je saznala za postojanje bosanskih piramida i tunela Ravne, odlučila je da sa kċerkom odmah dođe u septembru 2017. Provela je dvanaest dana u Visokom, redovno posjeċujuċi tunelski kompleks Ravne, konzumirajuċi vodu iz tunela te obilazeċi ostale piramide: Bosansku piramidu Sunca, ali i Bosansku piramidu Mjeseca, Zmaja, Zemlje i Ljubavi. Nakon dvanaest dana, otišla je ponovo na pregled kod svog ljekara specijaliste. On je konstatovao da više nema karcinoma pluċa, niti karcinoma limfnih žlijezda, nije više bilo ošteċenja na jetri i slezeni. Dragani se vratila vjera u život, čak joj se promjenio temperament, postala je smirenija, zadovoljnija i pozitivnija. Kada je riječ o ljudskom zdravlju, u Fondaciji su svjesni da su to vrlo delikatne i osjetljive situacije. Ipak, odlučili su se da podijele ovo svjedočanstvo s javnošċu, uz pristanak Dragane, jer bi energija piramida mogla pomoċi i drugim ljudima. Kroz svoj jedanaestogodišnji uporan, sistematski, interdisciplinarni naučni pristup, timovi Fondacije su učinili pionirski posao u svjetskim razmjerama za nauku o piramidama. Prvo su dokazali da je u srcu Bosne izgrađjen najveċi i najstariji piramidalni kompleks u svijetu. Zatim su timovi stručnjaka za energetske fenomene (fizičari, elektro i komunikacijski inžinjeri, inžinjeri zvuka) potvrdili da je piramida ogromni energetski amplifikator (pojačivaċ) koji proizvodi različite vrste energija. Primjena tih energija se odvija na nekoliko nivoa: (1) u komunikaciji na duge distance putem skalarnih valova koji se emituju kroz vrh piramide, (2) zaštita onoga što nam je najvrijednije, našeg zdravlja kroz generiranje najboljeg elektromagnetizma, levitirajuċe frekvencije ultrazvuka (28 kHz), održavanja prirodne rezonance Planete – Šumanove rezonance (7,83 Hz). Osim toga, energija piramida djeluje na (3) poboljšanje molekularne

http://piramidasunca.ba/bs/ljekovitost-tunela.html


59


strukture vode i (4) hrane, (5) utiče na rast imuniteta kod ljudi, (6) poboljšanje bioenergetskog polja (aure) i (7) bolji balans energetskih čakri, (8) unaprijeđenje mentalnog i duhovnog aspekta, itd. Stoga su revolucionarni zaključci istraživanja piramida u Visokom da svrha piramida nije da budu grobnice za jedno mrtvo ljudsko tijelo, kralja ili faraona, veċ su građene za zajednice živih ljudi i da traju hiljadama godina. Naravno da ortodoksni naučnici teško prihvataju promjenu naučne paradigme. Kada nešto ne razumiju (ili ne žele da razumiju) onda vas napadaju i ismijavaju. Ali, doċi ċe vrijeme kada ċe svi istraživači piramida u svijetu iċi za stopama istraživanja bosanskih piramida. Podzemni labirint Ravne je izgradjen prije 30.000 godina kao sastavni dio kompleksa piramida u Visokom. Pruža se desetinama kilometara, a Fondacija je dosada očistila i podgradila 1.950 metara. U tunelima se bilježi snažno prisustvo energija piramida, ali i niz drugih faktora koji doprinose njegovom blagotvornom učinku:

- Visoka koncentracija negativnih iona za koje je medicinski dokazano da utiču povoljno na

zdravlje čisteċi atmosferu od prašine, podižuċi nivo kisika u krvi i smanjujuċi broj virusa i

bakterija. Koncentracije negatinih iona su stotinu puta veċe nego u gradovima, a deset puta

veċe nego, na primjer, u šumi na planini Igman, koja se često uzima kao referenca za zdravu

sredinu;

- Odsustvo prirodne radioaktivnosti, vrijednosti su deset puta niže od minimalno dozvoljenih

- Odsustvo negativnog kosmičkog zračenja

- Odsustvo signala za mobitele (štetna frekvencija od 0,85 GHz)

- Odsustvo Wi-Fi signala za internet (štetna frekvencija od 3 ili 4 GHz)

- Odsustvo geopatogenih zračenja (strateški raspoređenim keramičkim blokovima neutralizirana

je negativna energija podzemnih voda i Hartmanovih raskrsca).

Posjetom tunelima, ċelije našeg organizma po prvi put u životu nemaju vanjskih neprijatelja i mogu započeti svoj “posao” – rješavanje problema u organizmu. Započinje proces regeneracije, proces individualnog samoizliječenja. Fondacija je finansirala provedbu Medicinske pilot studije. Rezultati ove studije bili su vrlo pozitivni: u laboratorijskim nalazima je primjećeno usporavanje brzine sedimentacije eritrocita kod skoro svih ispitanika već nakon prve posjete, što ukazuje da su procesi jačanja imuniteta i sprečavanja razvoja infekcija počeli skoro momentalno. (Vijest: http://piramidasunca.ba/bs/aktuelnosti/item/11123-rezultati-pilot-studije-ispitivanje-zdravstenog-stanja-posjetilaca-podzemnog-labirinta-ravne.html). Napomena: Fondacija se ne bavi liječenjem. Fondacija ne daje nikakve zdravstvene garancije. Fondacija ne tvrdi da je boravak na piramidama i tunelima zamjena za redovne medicinske terapije i lijekove. Boravak u tunelima je na vlastitu odgovornost posjetilaca. Fondacija se bavi naučno-arheološkim istraživanjima Bosanske doline piramide, ali i objavljuje individualna svjedočanstva posjetilaca. Svjedočanstvo Dragane: https://www.youtube.com/watch?v=PzWHpAJvLA8

http://piramidasunca.ba/bs/aktuelnosti/item/11123-rezultati-pilot-studije-ispitivanje-zdravstenog-stanja-posjetilaca-podzemnog-labirinta-ravne.html

http://piramidasunca.ba/bs/aktuelnosti/item/11123-rezultati-pilot-studije-ispitivanje-zdravstenog-stanja-posjetilaca-podzemnog-labirinta-ravne.html

https://www.youtube.com/watch?v=PzWHpAJvLA8


60


Dr. Semir Osmanagiċ


61


Naša Bosna - list građana BiH u Nizozemskoj Izlazi: kvartalno List uredili: Naida Ribić i Dževad Kurić Redakcija: Mujo Midžić [email protected] www.platformbih.nl

LINKOVI KROVNE I OSTALIH ORGANIZACIJA ZAJEDNICE BiH U HOLANDIJI www.platformbih.nl Platforma BiH - Krovna organizacija udruženja i građana BiH u Holandiji www.izbn.nl Islamska zajednica Bošnjaka u Holandiji www.nauk.nl Naučno akademski umjetnički klub BiH-NL “NAUK” www.bihbc.nl BH Biznis klub www.mladi-bih.nl Mladi BiH www.srebrenica-herdenking.nl Srebrenica 1995 - Nikada zaboraviti www.srebrenica95.nl Udruženje preživjelih Srebreničkog genocida 95

mailto:[email protected]

http://www.platformbih.nl/

http://www.platformbih.nl/

http://www.izbn.nl/

http://www.nauk.nl/

http://www.bihbc.nl/

http://www.mladi-bih.nl/

http://www.srebrenica-herdenking.nl/

http://www.srebrenica95.nl/

naŠa bosna - platform bih bosna/nasa bosna 49.pdfpočinile srpske snage tokom oružanog sukoba u...

Documents