Na Kordunu++ grob do groba ++Na Kordunu grob do grobatrazi majka sina svoga. Nasla ga je, na grob klekla, i ovako sinu rekla: O, moj sine, radost moja, dje pociva mladost tvoja! Otac place, majka cvili, otvori se grobe mili. Grobak se je otvorio, sin je majci govorio: Ne plac mila majko moja, teska mi je suza tvoja. Teza mi je suza tvoja nego crna zemlja moja. Ajde, majko, kazi rodu,

da se bori za slobodu.

Autor topica: CORDON

CORDON KRVAVO PRLJECE NA KORDUNU

Vjerovatno nikad tezeg niti krvavijeg proljeca na nasem Kordunu, od onoga 1942 godine ( ravno prije sezdeset godina), pa je red da se sjetimo onih koji su ostavili svoje kosti po bespucima Petrove gore...

Suma pitoma i divlja u isto vrijeme...i samo od smrti skrivai samo u smrt salje...

te onih koji su sve to izdrzali.U svemu ovom namecu se pitanja tko je to mogao izdrzati?TKO JE TO MOGAO CINITI?????Ovaj topic posvecujem clanovima moje familije( po ocevoj strani) koji su nestali toga proljeca ili transportima smrti odvezeni sa Vojnic kolodvora u Staru Gradisku i Jastrebarsko (djeciji logor) od kud se nisu nikada vratili...........

Samo za podsjecanje na to krvavo i tesko proljece evo svjedocnja meni u sjecanju drage starice Milke Dzodan iz sela Radmanovac (opcina Vojnic):

Mismo pobjegli u Petrovu goru. Bili smo tako u obrucu. Samo je lisce gorilo. To je samo varilo. Mjesto gdje smo se krili zove se Bjeljevine. Bilo je puno narod iz: Maljevca, Gejkovca i Svinice. Rulja naroda. Puno je naroda poklano. Dok smo se skrivali u siblju naisle su ustase. Jedan je komandovao: Oreskovic zalomi lijevo krilo! Poceli su pucati i vikati da se dizemo. Kazu: Evo partizana. Mi ih pocnemo moliti: Gospodo, gospod vam bog dao , mi smo djeca i zene, mi vam nista nismo krivi. Kazu nam: Dizite se! Sagnai su nas u Kaolove. Tu su nas pregledali ko sto ima. Sta je za njih bilo uzeli su, sto nije pobacali su. Onda su nas povezali zicom za ruke i odveli u Metaljku na klanje> To je bilo u ravnici. Mi im se ponovo molimo, a oni nam kazu da ponovo kleknemo u mokru baru. Mi ih opet molimo, a oni komanduju da kleknemoi kazu da ce mo se brzo osusiti.

Onda smo znali sto ce biti. Poklekli smo i ruke sklopili. Opet smo molili : Gospodo, gospod vam bog dava.Mi smo zene i djeca, nismo nista krivi. Jedan od njih kaze da nam gradi srpsku mater, da Srbinu od kile porasta nema. Pitali su nas : Gdje su vam partizani, dodajuci da naa gradili oni. Ima njih jedno petnaest koljaca. Jedan je tada rekao:Obajdin ajdemo!Taj Obajdin je imao nozic zataknut za kais na prsima.To je nozic drvenije korica. Toga se sjecam, dobro sam upamtila. Nije to sirok nozic i ovako stoji na prsima zataknut za kais. Obajdin je tada odgovorio: > Ne, ja sam...< Ustasa koji ga je zvao rece: > A ti si taj<. i smo odmah znali da je Obajdin htio reci da je koljac. Koljaci su ostali sa nama, ostali su produzili. Najprije su poceli klati cure. Kazu> Ove partizanke, majku im partizansku!<.Zaklali su cetiri cure. Onda su poceli klati nas , zene i djecu. Ja sam rekla mojoj jedanaestogodisnjoj cerkici da se sakrije pod neku zenu. I zavukla se ona sirota. Mene su udarili nozem ipod oka. Onda me je jako krv oblila. Uzeo me za kosu i poceo klati. Kad je vidjela moja je kcerkica za mnom zajaukala; > Joj majcice moja<, potrcala je k meni stisnutim rucicama. Uhvatili su nju i prognali joj noz kroz vrat. Pucale su joj vratne zilice kao snop konopalja kad se stisne. Odmah je ostala mrtva. Ja sam pala, a ustasa mi je nju metnuo preko usta. Tako sam ostala pod njom. Onda tako....Jadna djecica, majko moja. Kao pilici kad im glavu odsjeces, pa onda odskacu niz putic se strljkju. Gledas onu zalost kako se ne moze umrijeti ni zivjeti...............

Jos jednom, ne zaboravimo ih!

CORDON

CORDON

IVANOVIC-JARAK.....Da se ne zaboravi....IVANOVIC-JARAK....

.........Na danasnji dan 29.jula 1941 ,u Ivanovic-Jarku (kod Donjeg Budackog), dogodio se jedan od pet najstravicnijih pokolja na nasem podrucju, kada je 350 stanovnika Korduna ( vecim dijelom okolica Krnjaka) izgubilo zivot od ustaskih nozeva.Njima posvecujemo ovo sjecanje...............uz svjedocenje jedinog

prezivjelog kovaca Nikole Bozica ( umro je kasnije, 1943 od posljedica tifusa)....................................................

........Nekoliko puta su ulazili po dvojica ustasa, nesto bi opsovali, ali nas vise nijesu tukli.Sve nas je to jos vise uvjeravalo da je Mujic govorio istinu. Odlazak u Njemacku ipak nije bio onon najgore. Osim toga svi smo poceli vjerovati da su nas zaista upropastili oni sto su potrgali zice.U muci cojk tesko razumno sudi. Najednom su pred zgradu stigli kamioni, uzeli su nas deset ili dvanajst, i preveli u drugu sobu, gdje su nas vezali dva po dva, a zatim na vezove na rukama provukli zicu i spojili nas u grotulju ( niz), a onda izveli van i ugurali u kamion, gdje je vec bilo ljudi. Prolazili smo do kamiona kroz gust spalir ustasa, koji su psovali, ali ni sad nas nijesu tukli.Krenuli smo u noc i opazili da idemo cestom prema Kralovcu, ali nijesmo se dugo vozili i kamion je stao. Isturali su nas napolje, opet medju spalir ustasa. Obje grotulje povezanih, potjerali su prema rjecici u pravcu Loskunje.Dobro nam je pznat ovaj kraj, pa smo osjetili da se nalazimo kod Ivanovica i Bozica. Jos od kamiona, od ceste, poceli su nas tuci kundacima, ali su cutali. U blizini su bile cetiri kuce i nigdje se nije vidilo svjetlo. No kad smo prisli blize potoku, culi smo jauke, viku i psovke u jarku iznad same rijeke.Tek tada smo bili nacisto kuda idemo, i tek sada su nas ustase poceli tako krvnicki tuci kundacima, koljem i cjevima od pusaka, uz viku i psovke, da vise nismo ni culi jauke kod jama, niti sto drugo. Tako su nas gurali naprijed preko vode i, kad bi ponekad osvjetlili baterijom, vidio sam da niko nema vise kape na glavi i da su mnogima glave u krvi.Znao sam da su na celu ove grupe vezani Pero Kresojevic i njegov sin. Predamnom je bio Mihajlo Simic, a ja sam sa jos jednim bio nekako u sredini. Na rijeci je bio drveni prelaz, a voda nije bila duboka. Ustase su isle preko prelaze i jedan je drzao uze, svezano za one prednje i mi smo gazili preko vode.Ta voda me osvjezi i dovede k svijesti i ponovo osjetih zelju da bjezim.Pokuso sam osloboditi ruku, ali nije lako islo. Da sam mogao brzo osloboditi ruku, sada bi u mraku zaronio i pustio se niz vodu i mozda pobjegao, a mozda i ne bi, ko zna.Ovako, prije nego sto sam

oslobodio ruku, vec smo bili na obali.Tu je ravna livada prije ulaska u jarak, pade i naredjenje:>Lezi potrbuske i nos u zemlju!<. Nekako dosapnem drugu sa kojim sam bio svezan da pomogne da se oslobodimo zice. I on je izgleda mislio isto. Brzo pocnemo raditi sa dvije slobodne ruke i udesimo tako da su ruke jos vezane, ali ih mozemo izvuci kad ocemo.Sad smo blize jami i usprkos dernjave i tuce, dobro smo culi jauke, vrisku i psovke, kao i tupe udarce maljeva i cekica po glavama ljudi. Pucanje iz pusaka se tada nije culo.Dotucali su pred jamom grupu ljudi koja je isla pred nama.Mi cekamo i lezimo da dovrse.Pamet mi je sad prilicno radila, a drug koji je samnom vezan, gurka me po ruci, pa vjerujem da me pita je li vrijeme.Ali cim pokusamo dici glavu, kao da samo na nas paze, udare kundacima po nama i ustase dreknu: >Ne micite se, majku vam srpsku jebemo............, jeba vas kralj Petar....<......i slcno, i ja ponovo zabodem nos u ledinu.Najednom desetak glasova prodera se oko nas:

izi se i naprijed< Digosmo se i krenusmo kroz tucu i tada cujem gdje ispred mene Mihajlo Simic kaze:>Gospodine, nemojte nas tuci, necemo biti sposobni za rad.<. U taj tren ga jedan osvjetli baterijom, a drugi iz sve snage udari trnokopom i odnese mu cijelu donju vilicu. On jeknu, srusi se i zicu povuce zemlji, a nama dvojici skliznu zica sa ruku i ruke ostase slobodne, te mi kao u bunilu suknusmo u mrak.Nista ja vise ne znam; niti znam kuda sam bjezao, niti kako je onaj drugi prosao, samo sam cuo da je nastala paklena vika i pucnjava iz pusaka. Najednom me izda snaga i pao sam.Koliko sam i gdje lezao bez svjesti, ne znam, ali kad sam dosao k sebi, puske se vise nijesu culi, samo sam negdje cuo da brunda kamion.Onako sjedeci pomislim da li sanjam.Ustinem se za bedru i osjetim da boli, pa sam shvatio da sam ziv.Ne , drugovi, ja to stanje ne mogu ispricati onako kako je to bilo, sve je to u magli.Tek poslje sam cuo da je nekoliko ljudi pokusalo bjezati tada, ali su ih u bijegu stigli kursumi, pa su ih ljudi poslje nasli mrtve u sipragu.Majvise mi je zao sto sam na zalost jedini zivi svijedok, izisao iz toga pakla. I evo kako i znate, proslo je od tada sedam mjeseci, a ja jos nisam dosao k sebi i ne znam kad cu.Spavati ne mogu i cesto sam osjecao da cu senuti sa pameti.....................................

****************************************.......Eto, to je jaedan dio price kovaca Nikole Bozica, a ostalo i sami znamo. On je 1943 godine umro od tifusa i da tada ne cusmo njegov dozivljaj, ostale bi nam u sjecanju samo strasne posljedice, a narocito ono sto su vidjeli oni koji su poslije tragedije posjetili grobnicu u Ivanovic jarku, gledajuci prizor koji se nikada ne moze zaboraviti. Naime na mjestu, gdje je kopana jama, stvorio se neki izvor i kad su se lesevi poceli raspadati, nekoliko mjeseci poslije kljucala je iz grobnice krvava voda i stvarala citave klobuke krvave pjene.Ljude je od toga prizora hvatala jeza.......................................

******************************************

Ne zaboravimo.............................................

CORDON

CORDON SVIJECE NA KOLARICU.........................................

Sigurno ce danas neko uz rusevine >stare< crkve na Kolaricu danas zapaliti svijece sjetiti se onih koji su tu prije 61 godinu izgubili neduzni zivote.Mi ostali bar ce mo ih se sjetiti pricom M.Dakica, koja je napisana djelomicno svjedocenjem jedinog prezivjelog svjedoka ovog stravicnog pokolja,moje babe MILENE ( umrla u proljece 1984). Pokolj na Kolaricu je uz nju je prezivjela tada maleska cerkica DRAGICA).Njima dvema posvecujem ovoj topic.

******************************************

.........Nedjelja i jutro 26.aprila 1942 godine. U Vojnicu vatre,ko njih ustase, domobrani, Talijani. Pred crkvom na raznju okrecu tele.Cerekaju se. Cekaju gozbu. Za narod Vojnickog kraja tuzan je bio jucerasnji dan. Sramota i sumorna subota. Pavelicevci su hapsili ljude po Radmanovcu, Kuplenskom , Ledeniku. Crkve su u zatvore pretvorili.Jutros su zene podranile. Oko Svete Petke na Kolaricu cekaju sa hranom i kosarama. Bijele se roklje i

povezace. Tu je poneka djevojcica sa zutim rubcem podbradjena. Rekose im da ce natporucnik o svemu odluciti. Rominja proljetna kisica.Niski sivi oblaci zure prema Petrovoj gori.Iz Vrginmosta u Vojnic dolazie talijanski tenkovi i kamioni.U njima ustase.Izbacise dvadesetak svezanih muskaraca i pritvorise u pravoslavnu crkvu Mlada Nedjelja. U crkvi kundacenje i jauci. Oko 250 muskaraca pod pratnjom ustasa pjesaci kroz Vojisnicu za Vojnic kolodvor na daleki put u njemacke logore, u Norvesku...Na Biljegu pucnjava. To Mile Bagojevic i Jandre Peric bjeze i padaju pogodjeni.Cestom iz Kuplenskog tapkaju cetri ljudske spodobe.To Anka Mandic s djecom brace Milica zuri u Vojnic.>Ajmo pilici moji. Mozda se tudji ljudi sazale kad vide tri sirotice. Ako bog da vratice mo se sa bracom, vasim tajkanom. Recemo istinu, da ste sirtice, bez mame . Imaju i oni valjda srca,<.>Strincice moja, Nine i Brane, nose taj rucak, a ja?<>E ti ces Dragice nositi zlicu. Jer bez zlice ne bi bilo rucka....Da vas moze vidjeti vasa pokojna mama Ljuba. Da vidi kako vi spasavate svoga cacu....Dok zivite morate znnati da je pokojna Ljuba, laka joj crna zemlja, puno volila vaseg tatu Milica. Uvjek je nesto oko njega tetosila, prala mu noge, cesljala ga i nokte mu podrezivala.>Strincice moja, zasto su tudji ljudi odveli moga taju?<>Rano moja, to neka sam djavo zna.Kazu da je to samo zato sto strani ljudi ne priznaju nase crkve i nasega boga. To ces ti bolje znati kad budes velika, kad naucis citati knjige.<U Vojnic su ulazili bez rijeci.Pred crkvom ustase i domobrani.Goste se.Djeca su potrcala prema vratima crkve. Niski krtezubi strazar puneci pusku povika; >Kamo??Stoko svrabljiva!Natrag ili ste gotovi!< Strazar se iskesio i zlosutno otvorio skrbotine. Djeca su zastala. Gledaju u strahu i uzmicu od naoruczanog covjeculjka strasnog izgleda.Na naherenoj kapi svjetlucalo se veliko slovo UPodsjecalo je na aveti iz prica djeda Nikole Blagojevica.U pratnji dvojice ustasa u crkvu ulazi dopukovnik Ante Moskov i ustaski logornik Mijo Zunac.Pratioci su otvorili vrata. Moskov je glasno naredio:>Napolje<. Ljudi su u koloni izlaziliPeti po redu je bio Milic. Na licu rane i

ogrebotine,donja mu je usna izgrebena i natecena. Dragica je zaplakala>Dodji tajko, kuca je sama< . Anka je klececei pred Zuncem trazila milost, spominjuci sirotu djecu. Prisao je dopukovnik. Ponesen snagom svoje uloge odgurne Anku u stranu i dreknu: >Vodi tu gamad odavde!<.KOlona je krenula prema Kolaricu.Za njom je posla Anka noseci u narucju Dragicu koja je dozivala tatu Milica. Razjarena rulja sa puskama u ruci trci iz Vojnica prema Kolaricu. Usput hapse civile.Dozivaju >Hajde narode na pokrst!<. Na cestu je istrcao ustaski oficir i naredio: >Moja satnija natrag!<.Neki se vratise, a drugi nastavise put. Pored ceste je mala zidana kucica, apred njom pobijena porodica.Osmogodisnji djecak lezi. Na zidu krvavi tragovi njegovih prstiju.U kucu pored ceste upada ustasa Paripovic> Izvodi petnaestogodisnjeg djecaka i uvrstava ga u kolonu. Ukucani zaplakase. Ustasa svom snagom ponovo otvori vrata i naredi: >Ova vrata da vise niko ne zatvori!Kazite da ih je zauvijek otvorio ustasa Paripovic. Krvnicki gledajuci udari vratima koja su lupetala u ritmu njegovih odlazecih koraka.Svijet je dovodjen sa svih strana. U polju su ostajali konji i alatke.U dvoriste Djure Kosijera trkom ulazi Paripovic. Uzima lopatu. Ostricu naslanja na zenlju. Dlanom pritiskuje vrh drzalice i okrece>Trbat ce nam ova alatka. A mozda i nece!<. Baca lopatu na kroviste stale i upada u kucu vicuci:>Da li znate da sam ja zakleti ustasa od 1932 godine?Brze strozake na serd kuce. Paliti, sve paliti!<.S ceste rojnik poziva Paripovica koji trkom produzi prema crkvi.>Bjeze, bjeze!Udri po neslanom Jovanu!< izderao se Pipan Devcic. Prvi je ispod ceste ubijen u bijegu lugar Nikola Blagojevic, pa Dragan Macesic. Nikolu Padezanina je presjekao mitraljeski rafal. Crijeva i pluca rasuse se po zivici.U crkvi narod izmucen, pretucen. Scucurili se ljudi. Cekaju glavnog....Kad su strazari udaljili od ulaznih vrata i pretrazivali dzepove lugara Nikole Blagojevica, u crkvi se osjetio zivot. Redaju se pitanja:>Sta ovo znaci?Kakva je ovo drzava?Pa sta zapravo ce od nas. Mi smo ovdje rodjeni. Ovo je nasa zemlja, nasih oceva, djedova , pradjedova.<>Trebalo je bjezati. Pobice nas kao onih dvadestosam

u, prosle godine u Saulskim lukama<.>Ma ljudi!Nece nas ubiti. Jos Ivanovic jarak, Saulske luke i Kapenjak nisu oplakani<>A, Juca je ljudina. Pobjegao je iz Vojnica, a da nije bio bi sada u Saulski lukama.Varali su ostale jadnike, kako su ga ubili i kako ga psi lizu. Za njim je , prica se pucalo preko stotinu ustasa i domobrana. Ne pogadja svaka!Juca je junak, a mi smo babtetine!Jadna nas majka rodila.<>Nemojte ljudi tako!I prosle godien u augustu zatvorili su sezdeset ljudi u crkvi Mlade NedjeljeTukli su i ubili nekoliko, ali njesu sve pobili. Bilo je tu mnogo ponizenja, a posebno kada su uveli onog trinaestgodisnjeg ustasu, da nasim judima , gorostasima i starcima razbija noseve dok krv ne procuri. Takav je valjda rat. A tu je i gospodin Zunac. Ne bi smio zaboraviti kad smo ga nosili na ramenima protiv volje stare vlasti i prislili vlast da on bude nas veterinar u Vojnicu.>To nam je, sto nam je. Bjezati se ne moze. Pogledajte kroz prozor. Oko crkve su ustase, po brdima domobrani.<>Ja znam samo to, da ustasama ne treba vjerovati. Juce sam se u to do kraja uvjerio. U kucu Boze Vucetica usao je ustasa, njgov poznanik iz Cetingrda. Bili su zajedno u vojsci.Bozo mu je priredio gozbu i dao oveci smotak kuna. Kad su pristigli ostali, ustasa je prisao oficiru, sapnuo nesto. Bozo je odveden do grnmecka i ubijen.Sve je to jasno, ljudi!Nas vise nemaVi mozda i ne znate kako su u Stakorovici, iz Krstinje , slavili 10. april, prvu godisnjicu svoje drzave. U sjeniku su zapalili dvadeset i dvije zene, djecu i nekoliko staraca. Oko vatre su plesali i pijancevali.Strah je u svima. Bijele maje su krvi poprskane.Modrice na obrazima,, ruke izlomljne. Lica vostana, pogledi ukoceni, kao i oni na zidu, svetacki.Porodice se drze za rukeSamo zene i djeca jecaju. Ulazi natporucnik, namrgodjen i bijesan.Staje ispred ubogog naroda i naredi: >I ostale zene uvedite<> dok su one potiho ulazile, natporucnik je setao cupkajuci cizmama po crkvenim plocicama. Naglo se zaustavlja, fiksira uplazeni narod, pa upita >Tko je od vas najstariji? Neka izidje!<Ljudi se komesaju. Traze ko bi to mogao biti.>Njstariji sam ja, jer ste lugara Nikolu ubili< javi se

Stevan Napijalo.>Koliko ti je godina starkeljo?<>Pa eto zakoracio sam u sedamdesetu<>Kako se zove ova crkva?<>Pa, to je nasaSveta Petka, gospodine<>Nisam te pitao cija je, nego kako se zove!<Priskoci starcu i odvali mu tri samara. Starac zatetura, ali se odrza na nogama. >Pitao sam te starkeljo samo za ime, a kad vec tako dobro znas, reci mi kako se zove ona u Vojnicu?<>Ako mene pitate gospodine, ono je Mlada Nedjelja<>Danas je ta vasa mlada nedjelja. Tamo smo u Vojnicu trebali pripremiti ovu misu. Da li je tako starkeljo?<> MOra biti tako kakovi kazete< tiho izusti Stevan.>Nekuturan si stari. Toliko pricas sa mnom, a jos se nisi predstavio. Kako se zoves?<>Pa ja sam Stevan Napijalo, pokojnog Pavla<>Pavo srpsko ime imas, Stevane. Ovdje si krsten?<>Esam, gospodine<>Da li si se ovdje vjencao?<>Esam, jos 1892 godine<>Da, da ...Ti si za mene pravo otkrice. Zoves se Stevan, ovdje si krsten i vjencan.<>Da, gospodine.<>A da ti nisi u rod sa Stevanom Prvovjencanim? Cutis Stevane....Ako prvim vjencanjem nisi uspio postati Prvovjencani, postat ces sa drugim, danas ovdje!Divno, divno.Sutra saljem izvjesce nasem dicnom Poglavniku i Ravnateljstvuza javni redi sigurnost...Dugo smo vas nosili za vratom, Stevane. Jucer su vasi na Builjegu ubili 10 ustasa. Sunce vam vase krvavo i nedjelju danasnju.Ubili su i mog drugara, doktora Vladimira Canica. Svi danas zato, i ne samo zato, umirete ovdje. Gdje su vam sada ti vasi partiani. Mi smo drzava i nama se poalzu racuni. Umjesto da molite za milost, vi se bunite.A moarli bi ste znati svoj polazaj i sto znaci izreka naseg Poglavnika, da Srbe u Hrvatskoj treba svesti na nista. Na nista!A ljudi su nista samo pod zemljom.Mi to vise i ne tajimo. To je politika ove zemlje.Prosle nedjelje u Gejkovcu odmetnici ubise 15 najboljih ustasa Paveliceve tjelesne bojne. Njima cemo se danas moliti na nas ustaski nacin. O ranjenim necu govoriti. I njih je toliko bilo. A znate li vi ko su pripadnici Paveliceve tjelesne bojne?U Italiji su deset godina kovali svoju ustasku dusu, ad bi zajedno sa nasim

mocnim saveznicima stvrili Nezavisnu drzavu.<>Ali, gospodine,vi znate da mi njesmo nista krivi. Mi mo obicni siromasni seljacki narod< javi se Teodor Gusic. Poznam vaseg oca. Trgovali smo na karlovackom placu. On bi nam bio svjedok u nevolji....radite vi od nas starijih sto ocete i sto vas je volja. Pustite ovu djecu, ovu nejac i zene. Imajte srtc!Ne cinite zlo nima pred ovim oltarom, pred ocima svetaca nasih.Ako treba umrijeti, neka umru ljudi. Tako je ovdje vajkada bilo. Muska je celjad u ratu umirala.Krajina je ovo gospodine....Natporucnik se podize na prste. Izvadi pistolj i ciknu : >Kakva Krajina!Nema je vec sezdeset godina!Nejac!Kakva nejac!Svi bi ste vi sutra pucali. Digli ste se na dzavu. Zgolje!Mi imamo tenkove, topove, zrakoplove, immao moc. A vi?Svi ce te umrijeti, bas ovdje!<Glas mu je odjekivao odbijajuci se od zvonika. Zveckali su svjecnjaci i kandila. Mekim korakom natporucniku proilazi ustasa i zamoli: >Nemoj tako, kloegijalno te molim. Obojica smo skolovani. Znamo i prastati. Sta radis od ovih ljudi?<. Natporucnik se okrenu i povika:>I ti . Sentimentalna mrcino!Ako ne mozes gladati, napolje!Evo od svih vasih jedino ce ova crnka zivjeti. Ha, ha cudna zena, donjela jelo muzu.Sta jeo, jeo, nikada vise!<. Milena moli:>Gospodine, pustite mi muza, imam zlata kod kuce<.Natporucnik ironicno:>I tvoja glava zlata vrijedi , ljepotice!Ustase. Radite svoj posao!Za sve su odgovorni Paripovic i Pipan Devcic. Crnka, vodi me u svoj zlatni rudnik!<Sijevnuse nozevi. Crkva je za tren bila u krvi. Plecati Milic Vucetic skace na Pipana, ali ga ostali usmrtise. Metez!Vapaj djece za roditeljime, za bracom, za sesetarma. Jauci zapomaganje....A, oni, tudji, nikad vidjeni, samo su klali. Krv i hroptanje, tek poneka razgovijetna rijec: >Mama! Tata! Sine!Jedini zbogom!Prokletnici!Sjeme vam se zartrlo!...<Natporucnik sa trojicom ustasa ide za Milenom prema Ledeniku. Draga se u narucju rasplakala. Njen plac je prekrivao krikove uzasa koji su dolazili iz crkve. Tek je navrsila godinu i ovoga trena postaje sirota. Nikada vise nece vidjeti svoga tatu Branka.Jauci i jeka nestajuIz crkve se izvijao crni dim.Prekrio je drvenjare Kolarica.Nosen strujom vjetra putuje prema Vojnicu i Petrovoj gori.Milena u kuci iznosi nanizane dukate, svoj miraz i

svadbene miloste.>Nisi crnka prevarila!A imas li mlijeka i rakije?<. >Imam, gospodine!<. Iznjela je sir i rakiju i ponudila. Ispricala se natporucniku, da ce mljeko donjeti kad presvuce malu Dragu., sto je ovaj ocito zadovoljan dukatima odobrio. Milena je sa Dragom u narucju, iza stale dohvatila sumarka koji se vezu s Debelom kosom. Trcala je susuteci sumom.Njeni koraci odjekivali su cudnim tonovima. Nikako da utvdi, da li cuje svoje , ili tudje sustanje. Neko je doziva, pa opet ne.Kad stane, misli...stali su i oni. I opet tako, sve do sutona i sela Burica.U gornjrm Budackom opet vtra. Gorijela je drvena crkva. Plamen je lizao nebo, culo se praskanje i dozivanje.Natporucnik u Ledeniku s pratnjom pretrazuje Milenino stanje, obilazi stalu, stozinu, podizu daske na bunjistu, a Milene nema. Iza stale ugleda grm, i shvati da ga je crnka prevarila.Pistoljem je resetao prema proplancima Debele kose.Dim je natkrio vojnicku kotlinu. Krov crkve se rusi.Svjetlucaju varnice, dizu se i gase negdje visoko. Plameni jezici proviruju kroz prozore. Mlado lipovo lisce je spaljeno i usahlo, a crni ogranci sablasno strse u nebo. Kroz prozor kolaricke drvenjare ukocenim pogledom uzas je gledala Kata Vukobratovic. Mijin pratiac je pogleda i podrugljivo upita: >Pece li te bako, Sveta Petka jako?<. Baka je krsteci se, raspletene kose gledala ovaj neocekivani pakao zemaljski.U zao cas su toga nedjeljnog jutra odlucila djeca Milica Mandica da nahrane svoga roditelja. Donjeli su tajkanu zdjelicu sira. Zaklani su pred njegovim ocima. Sada su u vatri i pepelu s njim trinaestgodisnji Nikola, devetgodisnji Branko i sedmogodisnja kcerka Dragica, suza cacina.Na cesti nedaleko crkvenog zgarista natporucnik susrece psa. Mami ga i daje kruh. Iz parohijskog stana iznosi mantiju i nabija psu oko vrata, pa iz sveg glasa :>Hajde kuce!Obidji sela pravoslavna!Ponesi svete vodice!Posveti nekrste i ntikriste!O, ho, dobro ti stoji svetacko ruho!Pa ti si vanredan vlaski pop.Jest, da ti nedostaje bradica. Predpostavljam da se i ne osjecas sasvim dobro. Mislim na miris tamjana. Pa ovo ti je znaj lopuzo nedokazana, najveci dim crkvenog kandila u povjesti pravoslavlja...Vidis da duse tvojih vjernika s dimom idu bez povratka, pravo u nebo....i ti si njihov! Suzne su ti oci, bitango srbokomunisticka!<.Pistolj se

oglasio pet puta, pas se strovalio u grabu, ispod zivice trzajuci nogama, zamotan u mantiju popa Dusana Malobabica, kojieg su ustase zajedno sa popadijom Milenom i sluskinjom Andjom Kresojevic aklali na istom mjestu osam mjeseci ranije.Mijo se u drustvu svojih pratilaca spustao kaolarickom nizbrdicom, preko mosta, i uputio kroz dimnu zavjesu neobicna mirisa prema Vojnicu. Crkveno zgariste je pucketalo i varnicilo dugo u noc........Nizu se proljeca i godine, a zidine crkve Svete Petke na Kolaricu sute. Gacu jata gavranova. Mjesto krvavo i tuzno druguje s crnim ticama.Osipa se zjapi i proviruje kamenje briznim rukama slagano. Zub vremena ga rastace i drobi.Nekad se ovdje pjevalo, krstilo i vjencavalo. Cula se ojkaca, danguba i cetverozica, igralo se kukunjsce, kruska, Milica i seljancica. Odavde su kubure i muzari i zvona odjeke u sela slali, na praznike podsjecali, mrtve na vjecni pocinak ispracali.Stoje sivo- crvene zidine od kamena i cigle sazdane. Stoje i kriju vapaj, plamen i uzas. Govore izgledom stravicnim i jatima crnih tica, na lipama iz davnine....U ognju ove drevne bogomolje , s ikonama i usopmenama, ustase nozem i ognjem usmrtise 26. aprila 1942 godine, 102 stanovnika iz Kolarica, Ledenika, Kuplenskog, Radmanovca, Cvijanovic Brda, Svinjarice, Krnjackog Grabovca, Budacke Rijeke, Vojnicke Poljane, Gornjeg Vojnica, Knezevic Kose, Cremusnice i Kordunskog Ljeskovca. Sablasno zjape zidine okruzene stolejtnim lipama i krestecim kricima zlosjetnih gavranova.

tamo dalekoPa ovo je.....

...STRASNO,NEPONOVILO SE,NEZABORAVILO SE.....

Nije zgodno podsjecati se, ali da se NEZABORAVI, mnogo je Kordunasa ubijeno na mjestima masovnih ustaskih zlocina:-Hrvatski Blagaj,6.maja1941.-520 Srba-Mehino Stanje,u ljeto 1941.-oko 4200 Srba-Ivanovic Jarak,31.jula 1941.-oko 350 Srba-selo Prkos,21.decembra 1941.-482 Srbina-Rudnike kod Slunja,poc.augusta-oko 800 Srba-pr.crkva Sv.Petka,Kolaric,26.aprila1942.-103 Srbina

pr.crkva Sadilovac,31.jula 1942.-463 Srbina (medju kojima i 149 djece do 13 godina zivota)-Dugacka luka,kod Starog Sela,ljeto1941-256 zena, djece i staraca-Skakavac (na pravoslavni Badnjak1942)-340 Srba i Roma-selo Stakorovica,2.maja 1942.-27 zena i djece zapaljeno u sjeniku-Petrova gora, u toku rata oko 2700 Srba......duge su liste ubijenih Srba po kordunaskim selima:Cemernica(1031),Trepca (132),Gredjani (111),Katinovac (375),Crni Potok (213), Pecka (289),Perna (501),Malicka (87), Podgorje (130), VorkapicSelo (157), Perjasica (109), Gornje Taboriste (140-baceni u provaliju juna 1941), Tobolic,Mocila (245),Kremen (64), Kordunski Ljeskovac (576), u selima okoCetingrada (995), Cvijanovic Brdo (314), Krstinja (759),Knezevic Kosa (156).....

CORDON Da se ipak ne zaboravi !!!.............................

......Obicno bi na danasnji dan moja pokojna baba ( jedini prezivjeli svjedok pokolja na Kolaricu, uz tada dvogodisnju kcer), odlazila pod rusevine stare Kolaricke crkve i palila svijece.Ako nista drugo, sjetimo se bar imena tih mucenika. U ognju ove drevne bogomolje 26. aprila 1942 godine, sa ikonama i uspomenama su zaklani i izgorjeli:

Iz Kolarica:Bozic Milosa Dmitar (1885), Bozic Nikole Milic (1887), Ivosevic Teodora Jovan ( 1902), Kosjer Mihajla Djuro (1895), Kosjer Mihajla Jovan (1905), Kosijer Djure Vladimir (1923), Kresojevic Marka Nikola (1985),

Oparnica Milica milic (190 , Padezanin Milica Nikola (1870).

Iz Ledenika:Martinovic Laze Ana (1893), Martinovic Dmitra Mile (1899) Martinovic Mihajla Milos (1921), Novakovic Save Mile, Novakovic Save Milos, Vezmar Marka Djuro ( 1900), Vukobratovic Jovana Branko ( 1920), Vukobratovic Janka Danica (1900), Vukobratovic Milosa

Dusan (1910), Vukobratovic Janka Djuro ( 1896), Vukobratovic Milica Jovan (1883), Vukobratovic Mihajla Ljubica ( 1899), Vukobratovic Teodora Ljuba (1923) , Vukobartovic Teodora Marko, Vukobratovic Djure Mihjalo ( 1914), Vukobratovic Djure Mile ( 1922),

Vukobratovic Jovana Milica ( 191 , Vukobratovic Djure NIkola (1926), Vukobratovic Pavao (1924), Vukobratovic Mihajla Stanko (1911).

Iz Kuplenskog:Blagojevic Vase Marko (1909), Blagojevic Milosa Mile (1897), Blagojevic Mile Dmitar (1925), Blagojevic Vase Mile ( 1899), Blagojevic Laze Nikola (1872), Blagojevic Stevana Stanka (1901), Dobrosavljevic Ninka Mihajlo (1887), Dokic Pavla Marko (1906), Dokic Pavla Mile

(189 , Gusic Maksima Teodor (1903), Gusic Petra Andjelija (1885), Hajdin Stevana Marko (1904), Hrstic Nikole Marko (1901), Kresojevic Ignjatije Bozo (1884), Macesic Milosa Dragic (1926), Macesic Petra Dragic

(190 , Macesic Petra Mile (1914), Macesic Mile Petar

( 188 , Magarac Djure Milic (191 , Mandic Pavla Anka (1907), Mandic Milica Branko (1933), Manic Milica Nikola (1929), Mandic Milica Dragica (1935), Mandic

Pavla Milic (190 , Mandic Pavla Petar (1922), Mihajlovica Marka Djuro (1900), Mihajlovic Gaje Milka (1903), Napijalo Simeona Cvijan (1875), Napijalo Milosa

Dragic (191 , Napijalo Pavla Dragic (1885), Napijalo Tome Dragic (1885), Napijalo Stevana Drago (1914), Napijalo Janka Julinka (1885), Napijalo Mile Ljubica (192

, Napijalo Ilije Marko (1896), Napijalo Jovana Marko (1885), Napijalo Boze Milic (1884), Napijalo Dragica

Milic (1912), Napijalo Laze Milic ( 188 , Napijalo Cvijana Milos ( 1905), Napijalo Nilole Ninko ( 1907), Napijalo Cvijana Simo ( 1907), Napijalo Pavla Stevan ( 1873), Sipic Sime Mile ( 1926), Sipic Velimira Milos (1925), Vile Vase Marko (1913), Vucetic Milosa Danica (

1930), Vucetic Kata (1896), Vucetic Mile Milic ( 1912), Vucetic Teodora Milos (1907).

Iz Radmanovca :Dzodan Milosa Vaso (1895), Gusica Janka Stanka (187

, Novakovic Dragica Sofija (1905), Novakovic Jandre Stanka (1890), Novakovic Stanka (1900).

Iz ostalih sela:Djipalo Djure Boja (1918- Cvijanovic Brdo), Juric Janka Marko ( 1925 – Knezevic Kosa), Korac Djure Anka (1902 – Gornji Vojnic ), Kraguljac Jovana Mile (1905 – Cremusnica), Lovric Dragica Rade (1921 – Cvijanovic Brdo), Magarac Djure Milic ( 1920 – Krnjacki Grabovac ), Peric Milica Novak (1895 – Budacka Rijeka ), Petric Mile ( 1895 – Svinjarica ), Petric Vida ( 1900 – Svinjarica ), Radulovic Ilije Mila (1910 – Vojnicka Poljana), Todoric Jovana Milica (1917 – Svinjarica ), Cukar Mico ( Kordunski Ljeskovac ).

CORDON

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

Milena Kresojevic

Natporucnik sa trojicom ustasa ide za Milenom prema Ledeniku. Draga se u narucju rasplakala. Njen plac je prekrivao krikove uzasa koji su dolazili iz crkve. Tek je navrsila godinu i ovoga trena postaje sirota. Nikada vise nece vidjeti svoga tatu Branka.Jauci i jeka nestaju.  Iz crkve se izvijao crni dim.  Prekrio je drvenjare Kolarica.  Nosen strujom vjetra putuje prema Vojnicu i Petrovoj gori.Milena u kuci iznosi nanizane dukate, svoj miraz i svadbene miloste." Nisi crnka prevarila! A imas li mlijeka i rakije? "  'Imam, gospodine!"  Iznjela je sir i rakiju i ponudila. Ispricala se natporucniku, da ce mljeko donjeti kad presvuce malu Dragu., sto je ovaj ocito zadovoljan dukatima odobrio. Milena je sa Dragom u narucju, iza stale dohvatila sumarka koji se vezu s Debelom kosom. Trcala je susuteci sumom.

Njeni koraci odjekivali su cudnim tonovima. Nikako da utvdi, da li cuje svoje , ili tudje sustanje. Neko je doziva, pa opet ne. Kad stane, misli...stali su i oni. I opet tako, sve do sutona i sela Burica.  U gornjrm Budackom opet vatra. Gorijela je drvena crkva. Plamen je lizao nebo, culo se praskanje i dozivanje.Natporucnik u Ledeniku s pratnjom pretrazuje Milenino stanje, obilazi stalu, stozinu, podizu daske na bunjistu, a Milene nema. Iza stale ugleda grm, i shvati da ga je crnka prevarila. Pistoljem je resetao prema proplancima Debele kose.Dim je natkrio vojnicku kotlinu. Krov crkve se rusi.Svjetlucaju varnice, dizu se i gase negdje visoko. Plameni jezici proviruju kroz prozore. Mlado lipovo lisce je spaljeno i usahlo, a crni ogranci sablasno strse u nebo. Kroz prozor kolaricke drvenjare ukocenim pogledom uzas je gledala Kata Vukobratovic. Mijin pratiac je pogleda i podrugljivo upita: "Pece li te bako, Sveta Petka jako?"   Baka je krsteci se, raspletene kose gledala ovaj neocekivani pakao zemaljski.U zao cas su toga nedjeljnog jutra odlucila djeca Milica Mandica da nahrane svoga roditelja. Donjeli su tajkanu zdjelicu sira. Zaklani su pred njegovim ocima. Sada su u vatri i pepelu s njim trinaestgodisnji Nikola, devetgodisnji Branko i sedmogodisnja kcerka Dragica, suza cacina.Na cesti nedaleko crkvenog zgarista natporucnik susrece psa. Mami ga i daje kruh. Iz parohijskog stana iznosi mantiju i nabija psu oko vrata, pa iz sveg glasa :"Hajde kuce!  Obidji sela pravoslavna!  Ponesi svete vodice!  Posveti nekrste i ntikriste! O, ho, dobro ti stoji svetacko ruho!  Pa ti si vanredan vlaski pop.  Jest, da ti nedostaje bradica. Predpostavljam da  se i ne osjecas sasvim dobro. Mislim na miris tamjana. Pa ovo ti je znaj lopuzo nedokazana, najveci dim crkvenog kandila u povjesti pravoslavlja...Vidis da duse tvojih vjernika s dimom idu bez povratka, pravo u nebo....i ti si njihov! Suzne su ti oci, bitango srbokomunisticka!"  Pistolj se oglasio pet puta, pas se strovalio u grabu, ispod zivice trzajuci nogama, zamotan u mantiju popa Dusana Malobabica, kojieg su ustase zajedno sa popadijom Milenom i sluskinjom Andjom Kresojevic zaklali na istom mjestu osam mjeseci ranije.Mijo se u drustvu svojih pratilaca spustao kaolarickom nizbrdicom, preko mosta, i uputio kroz dimnu zavjesu neobicna mirisa prema Vojnicu. Crkveno zgariste je pucketalo i varnicilo dugo u noc..... ...Nizu se proljeca i godine, a zidine crkve Svete Petke na Kolaricu sute. Gacu jata gavranova. Mjesto krvavo i tuzno druguje s crnim ticama.Osipa se zjapi i proviruje kamenje briznim rukama slagano. Zub vremena ga rastace i drobi.Nekad se ovdje pjevalo, krstilo i vjencavalo. Cula se ojkaca, danguba i cetverozica, igralo se kukunjesce, kruska, Milica i seljancica. Odavde su

kubure i muzari i zvona odjeke u sela slali, na praznike podsjecali, mrtve na vjecni pocinak ispracali.Stoje sivo- crvene zidine od kamena i cigle sazdane. Stoje i kriju vapaj, plamen i uzas. Govore izgledom stravicnim i jatima crnih tica, na lipama iz davnine....U ognju ove drevne bogomolje , s ikonama i usopmenama, ustase nozem i ognjem usmrtise 26. aprila 1942 godine, 102 stanovnika iz Kolarica, Ledenika, Kuplenskog, Radmanovca, Cvijanovic Brda, Svinjarice, Krnjackog Grabovca, Budacke Rijeke, Vojnicke Poljane, Gornjeg Vojnica, Knezevic Kose, Cremusnice i Kordunskog Ljeskovca. Sablasno zjape zidine okruzene stolejtnim lipama i krestecim kricima zlosjetnih gavranova.    Prica M.Dakica,  'Zlocin na Kolaricu'   napisana djelomicno svjedocenjem jedinog prezivjelog  svjedoka ovog pokolja MILENE KRESOJEVIC ( umrla u proljece 1984).  Pokolj na Kolaricu je uz nju je prezivjela tada maleska cerkica DRAGICA).

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

PETROVA GORA Proljece u Petrovoj gori i njenoj okolici 1942.godine bijase tesko.Nikada toliko krvi, suza, hajki na ljude. To krvavo ratno proljece oduze na hiljade zivota, a hiljadama ljudi koji ga prezivjese utkalo je u psihu teske uspomene, izoralo dozivotne brazde sjecanja….Doba dalekog i krvavog ratnog proljeca otkriva gotovo nemoguca ljudska otudjenja, bijeg razuma u davno predjena animalna prostranstva besmisla i podsvjesti. U tom vremenu je ispoljena bijeda moguceg necovjecnog ponasanja zvjeri u ljudskom obliku. O tome svjwedoce mnoga stratista po selima i sumama kordunaskim, bezbrojne crne marame, jame i muke nevidjene. Samo za 90 dana tog ratnog proljeca 1942. godine, u selima opcine Vojnic i Vrginmost usmrceno je 3.454 stanovnika. U stihu jedne pjesme za Petrovu goru u tom vremenu kazu:                     Suma pitoma i divlja u isto vrijeme,

I samo od smrti skriva,I samo u smrt salje. Ova ponosna suma je svjedok sto se dogadjalo u Kapenjku, Kalovima, Barin kosi……  Prohladno prvioaprilsko jutro. Zima se duboko zavukla u ratno proljece i ljudske kosti. Ofenziva  jos uvjek traje. Narod govori kako je sunce zbog ljudskog zla onemocalo i da vrag trazi svoje. Jadan narod Korduna. Puna ga suma. Umjesto lisca, u ovo doba godine, samo nabrekli pupoljci. Proljece je ipak uspjelo prosarati snijeg na juznim obroncima. Blatnjavi tragovi naroda i stoke na mjestima gdje snijeg nije okopnio. Djeca spavaju u kolibama i zemunicama. Zbijeg u Kupenjku je jos uvijek pod dojmom jucerasnjeg pada kolibe koja je usmrtila kravu. Za djecu Sime i Dragice nesta varenike. Utinjski pop Vladimir Ceranic podigao nogu na rudu kola i cisti cipele. Obuo je kaljace i nastavio cetkakti mantiju. Uranila je i mlada, oniska , ljepuskasta zena Dragica, nabrala konjima resana, nalozila vatru i objesila kotlic s vodom na verige. Voda zakipi, a Dragica zavlaci sake u vrece. Stavlja cetri pregrsti brasna u kotlic. To je ustaljena mjera zganjaca za njenu sestoclanu porodicu. Zganjci krckaju, pa zamirisase upotocenu dolinu. Djeca se bude i trckaraju izmedju koliba u obliznji dester, a zatim stapicima prevrcu lisce vadeci proklijale plodove kestena. 

Neka cudesna tisina. Nocas se u Petrovoj gori vodila teska borba. Zene razvezale povezace, djevojke rupce, krste se i pricaju da je cijelu noc bulalo i vrelo kao u loncu. Odbornik Gligorije salje svoje derane na drvo da motre ustaske poozaje na Kljucaru.Tisinu usnulog jutra prekinuse topovske salve. Granate su sistale, prelazile Kapenjak i eksplodirale negdje u dubini Petrove gore. S drveta se culo dozivanje:”Narode! Ustase s Kljucara ulaze u sumu!” U dusi naroda nasta mucnina. Nestala je glad i miris zganjaca. I stoka se uznemirila. Bice da sluti nesrecu. Ljudi se pitaju koliko je Kapenjak sigurno mjesto. Pricalo se ranijih dana da u Petrovoj gori ima  takvih mjesta gdje jos ljudska noga nije krocila. Neke ;porodice idu dublje u sumu. Milic Krivokuca, sa zenom Milom i sestero djece, naprtio teleci but i zurnim koracima odmice prema Barin kosi. Odbornik Gligorije, ratnik galicije i Bukovine, okuplja ljude  savjetuje da vojska ne silazi u doline i da je ludost traziti skrovitije mjesto. Pop Ceranic  potvrdio je njegove savjete i krenuo niz potok. Proklinjao je sudbinu i izgovarao tri slova: JBM. Ljudi su prtumacili da pop psuje boga i majku bozju.

Od Kljucara prema Muljavi povija se i talasa streljacki stroj ustaskog porucnika Ivana Bulica. Prelazi sumsku uskotracnu prugu i zastaje na krvavoj prtini, gdje je jutros doslo do nesporazuma izmedju vodova 1. cete 2 .kordunaskog bataljona koji je postavio zasjedu prema selu Kljucar. Misleci da su ustase, puskomitraljezac Misa Bukva je otvorio vatru na partizane 2. voda 1. cete  i ranio vodnika voda, skolarca Dragana Pajica. Ranjenik je odveden u partizansku bolnicu Vrletne strane, a bataljon je zbog otkrivanja polozaja povukao u dubinu Petrove gore. Prateci tragove krvi satnija se srucila niz sumske litice u Muljavu gdje je stjeciste sumske pruge i rusevina zgrade Nasickog dionickog drustva.Ustaski streljacki stroj je presao nabujalu Radonju i nastavio o pretrazivanje sume prema Barin kosi. Hapsili su zene  i djecu , tjerali ispred sebe. Cetvorica celnih ustasa su nosili troroge partizanske kape. Govorili su da su da partizani nisu dobri ljudi, da ne vode racuna o narodu, d ace oni narod odvesti u Krstinju, zatim u Vojnic gdje ce svima podjeliti propusnice i pustiti ih kucama, ali sve pod uslovom da ih partizani ne napadaju  . Cesto su pitali:”Ima li partizana?”. Zene su odgovarale da nema, da su u Petrovoj gori, samo jadne zene i djeca. .Narod iz zbjegova se ukljucio u kolonu. Ako bi i  neko poceo bjezati zene su dovikivale: “Ne bjezi narode. Ovo su dobri ljudi!” Sezdesetgodisnji Djuro Novakovic iz vojisnice nosi pune bisage odjece. Doslo mu nesto cudno pa pripitkuje. Kakva je to vojska. Partizani su pripucali, a ustase komandovale: « Lezite !Pobit ce vas vasi ! »Kad se stisalo ustaski porucnik Ivan bulic se vracao iz prvca gdje se culo puskaranje i rekao : “Jebem vam psenicu bjelicu koju ste sijali, ali je necete zeti i jesti! Kazete da nema partizana, a tko puca na nas?”Prebiru se uspomene, svako cuje svoje srce. Ukocene svijetle oci taze sela i ognjista Usne drhte, blijedi lice, studen pali zanoktice. Bosonoga djeca jece, privlace se u narucja i traze jace zagrljaje.U koso izbrazdanoj udolji Barin kose, izmedju bukovih , hrastovih i kestenovih stabala stoljecima se osjecala harmonija zivota. Pobjedjivao je onaj tko se brze vine u nebo, do zraka i sunca.Stoji pedeset prezimena ukoceno i njemo. Nadvilo se jedno krvavo ratno proljece nad cetvero Cosica, zenu iz Grujica, devet Ivosevica, jednog Kosica, dvadesetpetreo Simulija, cetrnaestero Tesala, i dvoje Ivanovica, nad dvoje Miljenovica, i djevojcicu Rudan. Cetvero Bjelica  i djecarca Kajganica, zenu Lintu i jedanaestgodisnju djevojcicu iz Nikolisa, jos jednog Nikolisa, cetri zene iz Ivankovica i dvije iz Zjaca, sestero Dakica i trinaest Krivokuca, petero Kljaica i dvoje Sokolovica, jednu djevojku i dvije djevojcice iz Sasica, petreo Bucana i dvije djevojcice iz Malesevica, troje iz Ranitovica i osmoro Cvijanovica, dvoje Galogaza, nad zenu Kosutic i djevojcicu Crljenicu iz Banije. Cetri zene i jednu jednogodisnju djevojcicu zi Lukaca, dvoje Malobabica, petreo mamula, djevojku iz Pajica i dvoje djece iz relica, djevojku iz Sucevica i

troje djece iz Valadzija, dvije zene iz Vucinica, troje maldih iz Vuksica, osmoro Radojcica, petnaestero Mrkobrada, nad djevojku i novorodjence Mihajlovic, dvadeset Novakovica, troje Vujica, petero Vukobtratovica, jednog Radovica  i sestero Vukobratovica. Porucnik Bulic je naredio da se narod postroji u trojne redove. Petra Vucinic je nosila u ruci sat “ vekericu”Porucnik se izderao: “U trojne redove, bar vi znate sto je trojica. Krsnu vam slavu vasu.!”Gdje je ona sa satom?”Petra se javila misleci da ce pitati koliko je sati. Oduzeo je sat, nabio na cijev puske i rekao: “A sto cete. Ustasa uhvati Srbina, zakolje ga, sat mu polupa, pa sta!”Ovako bi bilo isto i kralju :Petru. Sve vas jebo vas kralj petar!”Simo Krivokuca se pozalio da ne moze dalje. Prisao je ustasa i nozem mu prerezao grkljan. Isto su napravili i Milicu Krivokuci iz Utinje Vrela i pitali: “Ima li jos neko da ne moze dalje?”Bozo Vujic je prisao bljedunjavom ustasi i zatrazio cigaretu. Ovaj mu daje vise cigareta i tiho rece: “Zasto niste bjezali?Neces ih popusiti!”Lomio je komadice kruha i kradomice davao djeci. Porucnik Bulic naredjuje da izidje iz stroja deset najjacih muskaraca jer u sumi treba nesto gurati. Ljudi su izisli. Odveli su ih u sumu. Cula se pucnjava, vika i jauci. Iz mase naroda se izdvojio Nina Madjercic. Bjezao je i padao i ustajao. i  pored zestoke pucnjave Nina je imao srece i uspio pobjeci. S druge strane stroja bjezali su sezdesetgodisnji Mile , zvanui Milov Dakic i njegov jedanaest godisnji unuk Vaso. Mile je bio izrazito cvrst i koscat. Snagu i vitalnost stekao je radeci u rudnicima Kanade. Krijuci se vjesto izmedju stabala, bodreci, noseci i vukuci unuka spustio se na izmaku snaga u Kapenjak.Narod se jos vise uplasio i okupljao po selima. Mnosto svijeta iz Brda Sela, Slavskog Polja, Utinje, Utinje Vrela, Podsedla, Udbine Sjenicaka, Gornjeg i  Donjeg Sjenicaka, Pjescenice, Sljivovca, Perne, Crnog Potoka, Vojisnice, Bukovice i  Mandic Sela.Majke su okupljale sve blize svoju djecu. Sedamnaestgodisnja Kata Relic, je cvrsto zagrlila jedanaestgodisnjeg brata Nikolu i tjesila : “Ne boj se braco, sunce moje rodjeno!”Andjelija Simulija okuplja oko sebe sedmero djece: Mariju, Vida, Mihajla, Nikolu, Milku , Marka i devetogodisnjeg Jovicu. Rodbinski povezane porodice Mamula, Vucinica i Simulija su zajedno.

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + ++ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

Petrova gora

Djurdja Mamula je cvrsto u zagrljaju drzala kcerku Milu, a njena kci Danica brata Milosa. Uz njih se scucurila i  sestra Stana. Starica Milica

Dakic iz Utinje, zvana Baja, uzela je za ruke snase Mariju i Petru te praunuku Mariju. Milic Mrkobradi i  zena Anka privlace svoju nejac: Milosa, Radu, Milicu i  Mliku. Cetdesetgodisnji Matija Radojcic iz Udbine Sjenicaka jedina je odrasla muska glava svojih ukucana. Uz nejga se privilo sedam clanova porodice- kcerka, snahe i  unuci. Do njih se skunjezilo troje djece milosa Valadzije. Najstarija Milka je zakoracila u osmu godinu. Za rucicu drzi i  sestogodisnju Katu, u narucju jednogodisnju sestricu Stanku. Djeca jece i  cvokocu zubicima. Oko naroda u udolji Barin kose zatvoren je cvrst ustaski obruc. Bilo je ubitacno pogledati crne, smedje i  sivomaslinaste uniforme, nozeve na puskama I tri uperena puskomitraljeza.Pipan Devcic i Marko Obajdin pricvrscuju za dlanove specijalne kose nozice. Porucnik Bulic izlazi na cistinu I naredjuje: “Vas dvojica na svoja mjesta!Ovoga put ace raditi samo puske , strojnice i  samokresi!”On se prokaslja, skupi i  onako nisko cello iznad kojeg je zalizana crna kosa, ironicno se nasmije pokazujuci izrazito veliki zlatni zub i  poluglasno procjedi:”Letke smo bacali iz zrakoplova da napustite te takozvane drugove, da se iz sume vratite u svoje domove, da se pokrstite, da ne prkosite nasoj nezavisnoj drzavi. Vi volite da budete zvijeri, opasne zanas ustaski pokret i  poredak. Pa, dobro, zivotinje za opasne za civilizirano drustvo su uvjek van zakona. Na njih je odstrel uvijek slobodan…Uboga sakao jada!Svi su vas ostavili, i srpski kralj, i partizani. Gdje suvam sada Canica i Veco? O njima pjesme pjevate…!.Jebem vam psenicu bjelicu. Jutos su vasi partizani i civili s roguljama napravili veliki podvig. Rece mi teklic s Petrovca da su dobro okitili Petrovac. Junaci idu s roguljama na puske I strojnice.  To je nasa najeveca dosadasnja lovina na Kordunu. Vasih 211 mrtvih napravise, kako vi kazete grotulju ili gerdan oko Velikog I Malog Petrovca. Stoko srbokomunisticka. Dode I vama sudnji dan..”-Ti! Kako se zoves?-Ja sam Milic Krivokuca, Milorov iz Utinje, ato je moja familija gospodine.-Izlazite. Mora biti vise publike!Milic i  zena izvedose svojih sestero djece i  stadose iz porucnika , koji se povuce nekoliko koraka i  podize desnu ruku.“Porucnice!”javi se golobradi ustasa “Mogu li preuzeti strojnicu. To mi je zelja!”- Da svakako! Zamjeni Sabana. On je evc u godinama. Uci se gadjati buduci strojnicaru.Eto tako, 1931. godine, pljeskali ste svome kralju Aleksandru kad je dolazio u Vojnic. Pratili smo to u dnevnom tisku. Hranite sada srbokomunisticku bandu koja se digla protiv Velikog Rajha i  nase Nezavisne Drzave Hrvatske. Sirotinjo i  sako jada…..Zasto traziti razloge? Zasto traziti razloge. Ubijamo vas samo zato sto ste Srbi”Komandu “Pali!”stigose mitraljeski rafali. Cuo se poneki jauk i vrisak djeteta. Pomocnici su prinosili nove smrtonosne okvire. U stravicnom

paklu na Barin kosi majke su instiktivno padale na svoju djecu. Zapovjednik Bulic je na stoperici cekao ishod pete minute i zatim naredio prekid vatre.-A sada, gospodo, duzan sam pruziti posebno zadovoljstvo Pipanu i Obajdinu.Vodite na klanje ovu Utinjsku pascad.Pipan Devcic i Marko Obajdin skocise na svoje zrtve. Zaklase Milica i zenu Milu, sinove Milosa, Jovana i Cedomira, kcerke Katu i Ljubicu. Obajdin je na hrpi primjetio mrtvu zenu, pritrcao je , trasporio joj utrobu, izvadio zivo djete, bacio ga na gomilu mrtvih, preskocio potococ ljudske krvi i raportirao:-Porucnice, ustasa Obajdin je casno izvrsio svoju duznost!Za poglavnuika idom!-Spremni!-uzvratio je Bulic.Iz hrpe mrtvaca ranjena i krvavaustaje Anka Ivanovic. Desna joj saka razmrskana, krvari. Pomilova tuznim i suznim pogledom svoje tri sirotice:Ljubicu, Ruzicu i Milicu. Krsti se, ostavljajuci na celu i dojkama otiske svijeze krvi.Zazvoni lelk zene i nadvisi smrtni hropac i jauke ranjenih :Joj, prokleti bili…Krvnicistice vas kazna ili od Boga ili od roda i naroda. Joj, djeco…..Joj tri sirotice majke svoje. Joj kako ce tata preboljeti tri rane, tri mezimice. Ko ce mu u krilo trcati? Joooj……….”Ankin vapaj prigusise eksplozije rucnih bombi. Pada i privlaci u grcu kcerke u posljednji zagrljaj.Snazne detonacije su raznosile djelove ljudskih tijela i odjece. Ustase strojnicari su zadovoljno trljali ruke. Mnogi su pretrazivali dzepove, vadili zlatne zube i rezali prste na kojima bis e nasao zlatan ili srebren prsten.Jednooki Mustafa, koji je nekoliko mjeseci ranije ostavio oko na Petrovoj gori, nasladuje svoju ustasku dusu. On za svog poglavnika nozicem vadi djecije oci i slaze ih u vojnicku porciju.Porucnik Bulic je naredio nastavak ciscenja Petrove gore prema Tromedji, Vuckovicima i Krstinji.Ostala gomila  mrtivih, ranjenih izmezumljenih, iz kojih se dizala para i zadah krvi. Culo se jecanje i tazenje vode. Djecak raznesena licastisnuo u sakama raskvasenu zemlju i trazi :”Vode, vode, vode..!! Dvogodisnji Jovica Cvijanovic tabana i pada u mnostvu mrtvih . On bucka bose nozice u potoku tople ljudske krvi. Dosla je svjesti i tesko ranjena Danica Mamula. Povela je od hrpe jos teze ranjenu sestru Stanu, koja umire na njenim rukama. Osamnaestgodisnji Branko Poljak je ustao. Drzi u rukama svoja crijeva. Njegov otac i mati su tesko ranjeni. Hodao je poput sablasti, pao i izdahnuo. Jedanaestgodisnji Nikola Relic je ranjen. Do njega lezi mrtva sestra Kata. Andjelija Simulija je smrtno pogodjena i pala preko devetogodisnjeg sina Jovice. Iz hrpe mrtvih bude se i podizu njena djeca: Marija , Vid, Nikola, Mihajlo, Milka, Marko i Jovica. Starica Baja Dakic oplakuje snasu Petru i Mariju, te unuku Mariju. Sa strane i nesto nize leze zaklane zrtve Pipana Devcica i Marka Obajdina. Dvogodisnja Anka krvavih prstica i obraza povlaci za kosu

tatu i mamu, govoreci: “Digi se tata!Digi se mama!Idemo kuci”Prerezanog grkljana lezale su sestre, braca , mama i tata.Barin kosa je primala krv, suze i tjela brojnih zena i djece i starac. Satima se 1.aprila iznad njenih krosanja uzdizala maglicasta zavjesa nastala isparenjem tjela pobijenog naroda. Nikada nije dozivjela takvu golgotu i pakao smrti. Na njoj ce za sva vremena ostati oziljci ustaskog genocida, imena i krstace jednog bezumlja i sramote….

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

MEHINO STANJE Mehino stanje je malo mjesto izmedju Velike Kladuse i Cetingrada, tako malo da ga nema na geografskim kartama. Ono je ipak poznato po onome sto se desavalo na njemu i oko njega u toku cetri ratne godine, a posebno 1941. i pocetkom 1942. Uslo je u historiju NOB-a kao jedno od najkrvavijih i jedno od najtuznijih mjesta. Na Mehinom stanju pokpano je preko 6000 srpskih zena, djece, medju kojima ne bas velik broj odraslih muskaraca. Ono je srpsko groblje u koje su ustase dovozile zaklane, ubijane, neduzne Srbe ili su ih na tom mjestu klali, ubijali batovima, sikerama odsjecali glave, tukli lopatama, ubijali prije djete pa tek onda roditelja, natjeravali da roditelji sami ubiju svoju djecu i izivljavali se na razne nacine nad nemocnim narodom, sve zbog toga sto su Srbi.Na mehinom stanju je izgradjena fortifikacijska odbrana radi otpora, u slucaju napada na Jugoslaviju, koristeci jednim djelom rijeku Glinu kao prirodnu prepreku. U sklopu odbranbene linije izgradjeni su odbranbeni bunkeri, a ispod njih na Mehinom stanju prema Buvaci iskopani su protivtenkovski rovovi, dubine oko 3m, a sirine oko 5m. Ustase su ove rovove iskoristili za kilometarske grobnice. Tri su  grobnice duge preko 2 km, u koje su zrtve bacali, a seljaci lako zakopavali. (koristen materijal iz knjige "Kotar Vojnic", Prilozi za izucavanje masovnog ustaskog zlocina na Mehinom stanju, autori mr. Djuro Sremac i Petar Eror)

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + ++ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

BLAGAJ

 Pokolj Srba u Blagaju je bio prvi veci masovni zlocin u nasem kraju: Trazeci povod za likvidaciju Srba, ustase su krajem aprila u Karlovcu odrzali sastanak kojem je predsjedavao Zdravko Karlovic. Usvojen je prijedlog Jose Paunovica iz Blagaja, da se ubije porodica mlinara Jose Mravunca, iz Blagaja, a da se krivica za taj zlocin prebaci na Srbe.05.maja u Blagaju je odrzan pripremni sastanak ustaske organizacije kojim je rukovodio ucitelj Ivan Sajfar.  Dogovoren je nacin izvodjenja zlocina nad porodicom Mravunac u Srpskom Blagaju. 05 maja uvecer ubijeni su: Josip Mravunac, njegova zena Marija, sin Nikola star 4 godine, i Josipova majka Ana Mravunac. Dvanaest godisnja Milka Mravunac bacena je ziva u Koranu. Ona je uspjela isplivati.Na mjesto zlocina upucena je komisija za uvidjaj ( sudac Nikola Lasic, lijecnik Nikola Zdunic, pristuv Eduard Lenceric).  Lenceric i Lasic su stali na stanoviste da se ne radi o politickom, vec o grabeznom ubistvu.  Pocela je odmazda.  Pohvatano je oko 800 ljudi.  U Cvijanovic brdu, uhapseni su ucitelj Martinovic i pravoslavni svestenik Dimitrie Skorupan. Svesteniku su opljackali meso i natjerali ga da nosi i pjeva crkvene pjesme. Svi pohvatani zatvoreni su u veljunsku zandarmerijsku kasarnu. Nastalo je batinanje.  Nacelniku opcine Todoru Dudukovicu zeljeznom polugom izvadjene su oci.Pri mucenju menje je spominjan zlocin nad porodicom Mravunac, a sve cesce se govorilo: "Nosili smo vas za vratom 20 godina."   Napunjena je i blagajska skola.  Zaredase jos strasnija mucenja. Cupali su brkove starcima, a kose mladjima. Sedmog maja zatvorenici su postrojeni. Dovedena je Milka Mravunac, da prepozna ubice svojih roditelja. Milka je redom gledala. Ustase su se grozile maloj Milki: "Upri prstom tko je od ovih ljudi ubio tvoga oca!"Milka je razgledala stroj i kazala:"Od ovih ljudi nitko nije ubio moga oca. Oni ljudi su imali drugaciju kragnu na kosuljama."Oko skolske zgrade loze se vatre, na raznju vrte janjci. Vise zena i muskaraca prolaze pored skole noseci lopate i krampove.08.maja ispred blagajske skole zasjedao je sud. Ljudi su bili osudjeni na smrt. Presudu je donosio pokretni prijeki sud. Toga dana saslusano je 536 ljudi. Poslije podne 08. maja poceo je svirep obracun, koji je prezivio samo Dusan Niksic.U zlocinu su se posebno istakli: zupnik Blaz Tomljanovic, ucitelj Ivan Sajfar, zupnik Ivan Niksic, ustaski oficir Zdravko Tomljanovic, te ustase Dane Marinac , Vale Paunovic, Milic Paunovic, Mate Grasic, Ivan Saric, Mate Strk, Mate Marinac, Ivica Marinac, Tomo Flanjak, Andrija Smiljanic i Joso Medved.Ubijeno je : iz Brezovca 6, Komesarca 6, Sparenjaka 17, Donjeg polja 8, Kuzme 20, Tocka 22, Stojmerica 12, Srpskog Blagaja 12, Veljuna 134,

Lapovca 52, Sljivnjaka 36, Veljunske Gline 18, Zagorja 18, Vodjevic brda 7, Bogovolje 10 i iz drugih sela 140 ljudi.Kosti ovih mucenika kasnije su prenesene iz Blagaja i polozene u spomen kosturnicu na Veljunu ( na slici )

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

Jezivo svjedocanstvo Ljubana Jednaka o Glini                                                     Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija) Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u Glinskoj srpskoj crkvi. Kao što je poznato, pokolj, koji su ustaše izvršili u crkvi u Glini mjeseca augusta god. 1941., bio je jedan od prvih ovakvih pokolja u Hrvatskoj. Iza toga slijedilo je masovno ubijanje Srba u Baniji, Kordunu, Slavoniji, Lici.Evo strašnog svjedocanstva i optužbe Ljubana Jednaka. On je o svojim doživljajima one jezovite noci pricao jednostavnim rijecima, bez uzbudivanja. Njegove jednostavne rijeci bile su prodorne, strašne Govorio je tiho i sabrano, ali njegovi su prsti nervozno lupkali po stolu:- "Evo, kako je to bilo - zapoce Ljuban; - 29. avgusta 1941. sjedio sam kod kuce, u Selištu. Ljudi su u selu i okolici bili zaplašeni, jer su kolali glasovi, da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o namjerama ustaša. Govorilo se, da su sad ovdje, sad tamo nekoga ubili. Ali ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite.29. avgusta nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plac. Iz svih su kuca izvlacili muškarce. Uspio sam se provuci i pobjegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednoj kuci, kad dode jedna baba: "Bježite, evo ustaša"!Opet sam pobjegao, ovaj put u Gredane. Tamo su mi rekli, da su me ustaše vec tražili. Iz ovog su sela vec bili odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo je medu njima i staraca od 80 godina. Strah i užas zavladao je selom. Niko nije znao, šta ce biti s odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.Sakrio sam se bio za neko vrijeme i razmišljao, šta da radim. Odlucih da potražim sigurnije sklonište i izvucem se na cestu.U zao cas!Na križanju naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta namjeravaju s njima ustaše uciniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše hapsiti! Trebao sam na nj navaliti i pobjeci, pa bi me možda mimoišle patnje, koje sam doživio.

Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali srpsku majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lijepu svecanost. Slutili smo zlo.Pitali su nas, da li hocemo da nas smjeste u crkvu ili u opcinu. Padali su razni odgovori. I mene su pitali. Vidio sam, da je besmisleno birati, pa sam odgovorio, da mi je svejedno.Dali su me u opcinu. Bježati se nije moglo. Bili smo okruženi razbojnicima, koji su bili do zubiju naoružani. Režali su na nas kao bijesni psi. Ljudi su drhturili i znojili se, neki mladi još dijete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i promatrao pred kucom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bili su tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam vjerovao, da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta mi smo se poznavali i nikad se nismo svadali! Dugo smo sjedili u opcini, premještali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se, što ce se dogoditi. Osjetio sam glad, ali hrane nije bilo.Oko tri sata po podne zabruji pred opcinom kamion. Provirih kroz prozor: kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i iz Perne. Poznavao sam mnoge, bilo je medu njima mladica i staraca. Njihove su oci zaplašeno lutale.Kad je kamion stao, izdere se ustaša Tusic, da pregledaju uhapšene, nemaju li oružja. Pocelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po ledima i glavama uhapšenih. Zapomaganje i vika:- Nemojte, braco! Spasite, kumim vas Bogom!...Psovke i udarci.Nahrupiše tada razbojnici i k nama u sobu i redom stadoše Tuci kundacima, nogama, šakama. Po ledima jednoga starca lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo, i culi su se uzdasi jadnog covjeka.Srušio se, ali se opet pridigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je s cela prokapala krv na njegovi bijelu košulju. Jedan djecarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su letjeli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormara, krv je prskala na pod. Prostacke kletve i zvjerski smijeh ustaša pomješali su se sa vikom i zapomaganjem bespomocnih žrtava.- Majku vam srpsku, pišat cete danas krv - urlali su podivljali ustaše.- Gospodine, pa šta sam vam skrivio… Nemojte, ako Boga znate! Smiluj se!… - zaklinjali su tuceni.Razbojnici su tucenima prevrtali džepove i otimali im novac. Ljudi su sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Medu ustašama porodila se svada zbog plijena. Kod pretrage jednog covjeka pronašli su 3000 dinara i poceli se za te pare tuci…Onda su nas izveli pred kucu. Vratio se prazan kamion. Gledao sam naokolo, necu li naci koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Ðuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom da se zauzme za

mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom:- Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam, da ne mogu i ne smijem…I okrenu se. Pala je komanda.Oko kamiona ustaše. Tjeraju nas kundacima i cijevima od pušaka u kamion. Nesretnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je bilo teško, jer su bili isprebijani.Kad je kamion pošao, zaletio se na mene Ðuro, kojega sam malocas molio, da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali prije nego što sam uspio da bilo šta zapitam, tresne me Ðuro pesnicom po glavi. U licu se bio promijenio, oci izbecio kao da se pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je moj šešir! Zaprepastio sam sekako se covjek u casu prometnuo u zvijer. Nisam to shvacao, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo medusobno imali nikakve prepirke. Odakle najednom ta mržnja?Nisu nas daleko vozili kamionom. Na željeznickoj stanici u Topuskom iskrcali su nas. Tu je vec bilo nešto Srba iz okolnih sela. Gurali su ih u vagone. I nas su tjerali u vec prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom teretnom vagonu medu 150 ljudi. Gazili smo jedan drugome po nogama.Bilo je nesnosno vruce, i jedva smo disali. Što dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu zraka. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neki su pali nakon dva sata u nesvijest, djecaci su zapomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žed.Vagoni su stajali na pruzi i cekali odnekuda lokomotivu. Vrijeme je prolazilo, cinilo mi se, da sve traje vjecnost. Privukao sam se prozorcicu i ugledao pred vagonom Stanka Žužica iz Gredana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga, da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.- Marš, svinjo! - bio je njegov odgovor.- Stanko, ako Boga znaš, vode mi dodaj - molio sam dalje.- Marš!Spuštala se noc. Ljudi nisu više mogli izdržati i poceli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža. Ljudi su željeli, da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali lokomotiva nije dolazila.Prošla de citava noc. U zoru su pocele pripreme za odlazak.- Prikopcaj ovaj vagon - culi smo komandu izvana - ovi idu na prisilni rad...Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i poceli zaboravljati na svode muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, nece ni to trajati vjecno. Naci ce se pravde i za nas u svijetu.U tom raspoloženju dovezao nas vlak do Gline.

Vrata se s bukom otvoriše. Svježi je zrak prostrujao u vagon. Po dvojica smo skakali iz vagona i postavljali se u red. Docekao nas je novi red ustaša. Gledali su nas krvavo.Odovedoše nas pred Glinsku crkvu.Tu nas je docekao glinski ustaški koljac Nikica Vidakovic:- Došli ste, majku vam vlašku! De, uvedi ih, da se pomole svom srpskom bogu. Bit ce im za dušu . Trkni po kljuceve, da sve mrcine zatvorimo u crkvu ...Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zakljucaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati. Bili smo sami i tiho smo razgovarali. Neki su od nas vrtjeli  glavom i govorili, da ce nas pobiti. Vecina se nadala, da cemo na prisilan rad. Bili smo žedni i gladni. Polijegali smo.Škljocnu brava na vratima. Ulaze neki Paja Kreštalica i Milic:- Diži se!Izvršili su popis svih zatvorenika. Treba, kažu, taj popis, da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici.Nade su ponovno rasle.Oko podne dolazi neki ustaški natporucnik i pita nas, ima li koga, tko je prekršten. Javila su se dvojica, i njih je natporucnik poveo sa sobom.- Bice, da ovi ne moraju na prisilni rad - tješili su se neki...Poslije podne opet udoše neki ustaše.- Tko je Pero Miljevic? Pero se javio.- Deder, golube, pridi bliže. Šta ti znaš o cetnicima? Govori sve šta znaš...- Znam, da ima popis cetnika kod bilježnika - govorio je ustrašeni Pero.- A jesi li ti cetnik?- Nisam...- Nisi, boga ti tvoga! Nisi cetnik, je li, kurvo vlaška! A tko je godine 1935. pucao na Malinca, ha? Majku ti tvoju...I zaleti se ustaša na Miljevica. Iz zvonika su donijeli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok lije sav pocrnio. Najprije je vikao, kasnije je samo stenjao.I opet odoše.Pred noc su došli neki ustaše:- Tko ima novaca, neka dade, kupit ce im se hrana.Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara. Svi su bili gladni i jedva su docekali ustašku ponudu.Ali niko se nije vratio sa hranom.U suton stao je pred crkvom kamion. Došao je tiho i, tek kad su se vrata otvorila, zaculo se zujanje motora. Protrnuli smo. Zašto nas u noci hoce odvesti? Ali, prije nego što smo se snašli, nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule crkvom.- Palite svijece!

Ljudi su užurbano poceli paliti svijece. Oko nekih svijeca dugo su se prestrašeni ljudi bavili. Nisu htjele gorjeti. Nisam praznovjeran, ali sam dobro vidio, da velike svijece nisu htjele da gore. "To je neki znak", šaptali su starci drhtavim usnama.       Svjetlo drhtavih svijeca osvijetlilo je crkvu i ljude. Sjene su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnicki gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se cinilo, da se u tišini mogu nadaleko cuti.- Vjerujete li u našeg poglavnika? - zaurla jedan ustaša.- Vjerujemo - culo se nekoliko glasova.- Vicite: "Živio poglavnik!" Neki su vikali.- Jace, majku vam srpsku! Jace ...Odjednom zapuca karabin preko naših glava.- Lezi - vice jedan krvnik.Složismo se svi, ko jedan, na crkveni pod.- Diži se!... Lezi, diži se... lezi ... Nespretni su se ljudi dizali i opet padali... Tako nekoliko puta, dok nije jedan razbojnik riknuo na ustaše:- Šta se igrate, boga vam vašeg!... Skidaj sa sebe sve - okrenuo se prema nama- odijela, cipele, sve!Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, hlace. Ljudi su sjeli i poceli skidati cipele. Niko nije pitao, zašto treba skidati. Svi su radili brzo kao u nekoj groznici, sve u strahu, da ce biti zlo ako ne požure. Culi su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano.Dok smo se svlacili, razbojnici su haracili i razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacali su banditi na nas pjeneci se od bijesa i psujuci u sav glas.Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gacama. Kao pomamni poceli su po nama gaziti, tuci nas kundacima i pušcanim cijevima, udarati nas cokulama, gdje stigoše. Nastala je zaglušna kuknjava, plac i zapomaganje.- Gdje je Pero Miljevic? - pita neki ustaša.Pero se javlja slabim glasom. Bio je vec teško isprebijan i molio je, da ga ne tuku. Opet su ga ispitivali o cetni cima. U ruci ustaše bljesnuo je nož u osvjetljenju crkvene svijece. Zastao nam je dah.Polako se ustaša primakao Peri i, što bi trenuo, zabio mu nož u vrat. Pero pade bez rijeci. Krv je šiknula, i culo se još samo krkljanje covjeka, koji je umirao. Vidjelo se, da je ustaša vješt svom krvavom zanatu.Pitali su i nas ostale, znamo li šta o cetnicima. Javio se neki Stojan Bajic, da ce nešto reci o cetnicima. Vjerovao je, jadan, da ce spasiti glavu.- Sve kaži, bit ceš pušten kuci - hrabre ga razbojnici.- Sve cu reci, samo me pustite ...

Stojan je nešto pricao, ali nije ni dospio svoju pricu dovršiti. Zaklali su i njega.Nastalo je sada sveopšte klanje. "Kolji, kolji...!" vikao je jedan razbojnik...To se ne može opisati - zastao je na cas Ljuban prešavši rukom preko cela. - Kao da sada gledam, kako ljudi klece i zaklinju ustaše, da ih poštede. Ali... jedan duboki udarac nožem u vrat i jedan zakretaj nalijevo... i svršeno. Žrtva se još pokušava pridici, ali udarac kundakom u glavu dovršava krvnicko djelo. Neki se otimaju, dižu ruke na obranu, drugi cekaju na udarac kao ovce. Jednome je udarac nožem, mjesto u vrat, sletio u lice, drugome u ruku, neko je potrcao, a ustaša nagnuo za njim i zahvatio ga nožem pred zidom... Prskao je mozak, krv je klokotala po kamenitom crkvenom podu i polako, u širokom mlazu, tekla prema crkvenim vratima.Iz pocetka zaglušna vika pomalo je jenjavala. Ali ubijanje bespomocnih ljudi trajalo je citavu vjecnost. Culi su se jauci onih, koji su ležali u krvi. Nisu još svi bili mrtvi.Gledao sam prizor šcucuren uza zid. U kutu iza crkvenog ormarica bila je tama. Zavukoh se iza ormarica, cekajuci da ustaše svrše svoj posao.Sve je više tišina ovladavala crkvom. Žrtve su ležale porazbacane po citavoj prostoriji. Poneki je još trzao nogom ili rukom, odnekuda se još culo stenjanje. Ustaše su se odmarali, brisali krvave noževe i kundake. Neki su izašli pred crkvu.Jednog momenta, kad se sve smirilo, i kad su se razbojnici skupili pred vratima, skocih necujno iz svoga skloništa i bacih se medu poklane, u mlaku još tople krvi. Za mnom je skocio još jedan, koji se bio takoder sakrio. Ispružili smo se kao mrtvi medu mrtvima. Ali ovaj drugi, koji je slijedio moj primjer, zlo je svršio: Ušao je ustaša, opazio je da se mice i prišao mu. Gurnuo ga nogom:- Diži se! Covjek se digao.- Deder glavu na stol!Zgrabio ga za kosu i pritisnuo mu glavu na stol. Tada je nožem zarezao u vrat i naredio jadnom covjeku da pjeva. Krv je šiktala iz vrata, a iz grla žrtve culo se krkljanje. Drugi razbojnik zamahne strahovito kundakom: glava je bila razmrskana, a nemocno tijelo klonu.Trojica su se sakrila u oltar. Kasnije su se popeli na zvonik. Poslije sam saznao, da su tamo bili dva dana i dvije noci i da se nikakvim obecanjima nisu dali sklonuti da sidu. Nakon dva dana skinuo ih je hicima iz puške ustaša Stevo Mulac.Ležim ja tako u lokvi krvi medu pobijenim Srbima i cekam daljnju sudbinu. Ustaše razgovaraju o svršenom poslu. Hvale se i cerekaju. Iznenada jedan mladic, koji je kraj mene ležao, diže krvavu glavu i zastenje. 

- Nije gotovo, majku vam vašu! Uz psovku priskoci mu ustaša i ubije ga. I sada se lupeži dosjetiše, da bi još neko medu nama mogao biti živ, i poceše redom tuci kundacima po žrtvama i zabadati noževe. Dobio sam nekoliko udaraca kundakom, ali se nisam ni pomakao. Jedan od koljaca udarao nožem redom. Približavao se prema meni. Zarinuo je nož u tijelo pokraj mene, a zatim kleknuo meni na leca i udario u tijelo slijedeceg... Mene je preskocio ... Citavo vrijeme nije me napuštalo uvjerenje, da cu biti spašen.Onda su poceli leševe izvlaciti iz crkve i bacati ih na kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stubištu mi je glava udarila o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života.Baciše me na kamion, koji je vec bio skoro pun leševa. Ležao sam na ledima. I dalje su ustaše slagali svoje žrtve. Bila je vec kasna noc. Vrebao sam priliku, da se izvucem, ali ona se nije ukazala. Kako sam ležao nauznak, doživio sam tada još strašniju stvar: na mene položiše leš ubijenog covjeka, a prerezani grkljan pokrije mi usta...Ljuban zastade. Pogledao me je i smeteno se nasmiješio:Nisam vjerovao, da covjek može u tako kratkom roku preživjeti takve strahote. No meni se usjekla tada u mozak misao, uvjerenje, da necu poginuti. Možda me je ta sigurnost i spasila...Evo, kako je bilo dalje:Nismo se daleko vozili. Uskoro sam osjetio, da kamion ide po neravnom tlu. Cuo sam komandu:- Vozi bliže jami!Tu su cekali krvnici, koji su i ovdje, nad jamom, obavljali svoj posao. Velika jama bila je vec do polovice puna leševa. Bacali su nas s kamiona u jamu. U samoj jami slagali su ustaše leševe kao cjepanice.Uhvatiše me za ruke i noge i zaljuljavši me nekoliko puta baciše me u jamu. Pao sam na mekano, na leševe. Vukli su me još malo po jami i složili me na odredeno mesto. Imao sam srecu, našao sam se opet pri vrhu.Citavu sam jednu vjecnost tu ležao. I dalje su stizali kamioni, i to sa živim ljudima. Tu, nad jamom, tukli su ih sjekirama i cekicima po glavi i bacali ih u jamu. Nije tu bilo mnogo vike i zapomaganja. U nocnoj tišini culi su se najviše udarci sjekirom, koji prigušeni jauk i - ustaške psovke. Iskrvavljena tijela muklo su padala u jamu.Doveli su jednu mladu ženu. Mislim, da je to bila uciteljica iz Bovica. Nju su tu, kraj jame silovali i zatim je ubili iz karabina ...Kasno u noci bio je krvavi posao završen. Neki su krvnici još skakali u jamu i hodajuci po leševima tražili prstenje i druge vrednije stvari. Jednome je zapela za oko moja ja majica. Poceo me natezati i prevrtati, da mi je skine. Soptao je, mucio se i konacno je skinuo. Nije primijetio, da sam živ.Postalo mi je još hladnije i drhtao sam. Plašio sam se, da ustaše ne zapaze drhtanje.

Nad jamom su ustaše gledale svoje žrtve. Neka žrtva još se micala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu...I konacno sve se smirilo. Krvnici su se okupili podaleko od jame oko fenjera razgovarajuci o svojim podvizima. Skoro potpuna tama ovladala je jamom i okolicom. Poceo sam se pripremati na bijeg.Ispitujuci pogledom okolinu i pridigavši se malko, odjednom zapazih da se medu leševima diže jedna prikaza. Dopuzala je do mene.- Jesi li živ? - pitao je šapatom covjek. Šutio sam i nisam ni ovoj preživjeloj žrtvi htio priznati da sam živ. Ali covjek me je gurkao i šaptao mi, da treba bježati.Sporazumjeli smo se i dogovorili.Ustaše su bili zabavljeni svojim pricama i bili su podalje. Okolina jame bila je u tami.Izvukli smo se necujno jedan za drugim prema jednoj živici. Pekla me je rana na nozi, ali mogao sam hodati. Udaljavali smo se sve više od svjetla fenjera. Glasovi koljaca sve su se više gubili u tami... Rastao sam se od mog sapatnika i krenuli smo svaki na svoju stranu.Nisam znao, gdje se nalazim, i lutao sam naokolo nasumice, u želji da što dalje odem od jame. No kako sam se zaprepastio, kad sam se, nakon lutanja od preko jednog sata, opet našao u blizini jame! Kao pomaman okrenuo sam natrag glavom bez obzira. U ušima su mi odzvanjali pijani glasovi ustaških koljaca.Dolutao sam napokon do Majskih Poljana. Sakrio sam se tu kod ujaka Pavla Loncara, gdje sam živio šest mjeseci...Ja sam jedini ostao živ iz one jame. Mog druga, koji se zajedno sa mnom izvukao iz jame, ustaše su vrlo brzo uhvatili i ubili ..."          Objavila "PROSVJETA - mjesecnik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta", Zagreb, broj 584-5

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + ++ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +

Zlocin u glinskoj crkviDrugo svedocanstvo, to jest priznanje, potice od jednog ustaškog ucesnika u klanju u Glinskoj crkvi, Hilmije Berberovica, iz Bosanskog Novog. Posle pokolja u Glini on je došao u Beograd (gde je do rata radio, pa kao poznavalac prilika upucen je bio da tajno ubije nekog nemackog vojnika i time izazove streljanje novih 100 Srba!) U Beogradu je uhapšen i pred policijom je o pokolju u Glinskoj crkvi priznao ovo:

 

"Pocetkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškaraca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, g?e smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani. Ubijanje je vršeno na više nacina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi. Tada je komandir satnije odredjivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje.Prije nego što pocnu na ovaj posao, davano im je alkoholno pice, i to nekima rum a nekima rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je cinjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio odredjen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki oficiri, Dobri? Josip i Mihajlo Cvetkovic, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vrata i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. Ubijanje je vršeno na taj nacin što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gdje stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogodjen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, vec su bili odredjeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske elektricne lampe i time nam osvetljavali prostor. U više mahova desilo se da je neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen. Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: "Živio kralj Petar", "Živjela Jugoslavija", "Živjela kraljica Marija", "Živjela Srbija", "Dole ustaše", "Dole Pavelic" itd. Klanje je pocinjalo u 22 sata uvece, a trajalo je do 2 sata (po ponoci). Za sve vrijeme dok je poslednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam ucestvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla ocistiti, vec smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili leševe. Obicno su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali. Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gdje su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedar za drugoga i tako gadjani iz mitraljeza koji su bili postavljani u neposrednoj blizini. Leševi ovih lica, koja su streljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba izvodjene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline

pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gde su streljani. Prikupljanje Srba vršeno je na taj nacin što je u odredjeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila odredjena grupa koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti. Prilikom ovog dovodjenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negdje na periferiji grada, pa su ih ponovo vracali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo cinili".    (Iz arhive Sv. Sinoda, Sin. br. 1060/237/1947, Prilog 1, str. 46-48).

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + ++ + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +