Osnove psihologije športa(skripta)

Boris Balent

(preuzeti djelovi iz udžbenika: Uvod u psihologiju sporta, priručnik za sportske trenere: Bosnar Ksenija i Balent Boris, 2009.)

1. Osnovno o psihologiji sporta

Psihologija sporta je grana primijenjene psihologije. Ona je s jedne strane

znanstvena disciplina, a s druge strane primijenjena profesija. Tako Weinberg i Gould (1999)

u svojoj definiciji navode da je psihologija sporta znanstvena disciplina koja istražuje

ponašanje osoba u sportu i vježbanju, te provodi praktičnu primjenu stečenih spoznaja.

Znanstvena istraživanja u psihologiji sporta sežu u 19. stoljeće. Prvi znanstveni rad

koji nedvosmisleno pripada ovom području je članak Normana Tripletta iz 1898. godine. U

svom radu Triplett je usporedio rezultate biciklista na istim dionicama kada su vozili u grupi

i u utrkama na kronometar. Pokazao je da postoji pozitivan utjecaj drugih ljudi na brzinu

vožnje i opisao fenomen koji će socijalna psihologija nazvati socijalnom facilitacijom tek

nakon više od dvadeset godina.

U sljedećim dekadama, istraživanja u psihologiji sporta su bila najčešće vezana uz

psihologiju rada. To je bio period u kome je fizički rad bio vrlo važan u mnogim područjima

ljudske djelatnosti. Sport se smatrao teškim fizičkim radom.

Punu afirmaciju kao samostalna znanstvena disciplina psihologija sporta je ostvarila 1965.

godine. Te je godine u Rimu osnovano Međunarodno društvo za psihologiju sporta

(International Society of Sport Psychology, ISSP).

U Hrvatskoj, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća nosioci istraživanja iz

područja psihologije sporta dolazili su s tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu

(današnji Kineziološki fakultet), okupljeni oko priznatog znanstvenika (i nekadašnjeg

sportaša) prof. dr. Konstantina Momirovića.

Znanstvena psihologija sporta se danas bavi velikim rasponom tema. Točnije,

istražuje sve probleme koje istražuju bazične grane psihologije, no u specifičnim situacijama

1

sporta i vježbanja. Istražuju se percepcija, pažnja, motoričko učenje, emocije, motivacija,

individualne razlike i uspjeh u sportu itd.

Kao profesija, psihologija sporta se razvijala znatno sporije. Prvi pokušaj

profesionalne primjene psihologije u sportu pripisuje se Colemanu Griffithu. Polovinom

dvadesetih godina prošlog stoljeća vodio je istraživački laboratorij na Illinois sveučilištu i

pokušavao svoje spoznaje prenijeti u sportsku praksu. Neposredno pred svjetski rat čak je

bio angažiran u jednoj profesionalnoj baseball momčadi. Psihologija sporta je status

profesije u Sjedinjenim američkim državama stekla znatno kasnije, u kolovozu 1986. Tada je

osnovana sekcija (divizija) 47 za psihologiju sporta i vježbanja Američkog psihološkog

društva (APA).

U Hrvatskoj, veliku ulogu u razvoju primijenjene psihlogije sporta imao je dr. Nikola

Sabioncello. Nastavnik na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, desetljećima je

volonterski radio s različitim sportašima i sportašicama. Rukometašice i kuglačice s kojima

je radio postigle su značajne uspjehe.

U Zagrebu u 1994. godini ustanovljena je prva profesionalna tvrtka Ponder za

psihološku pripremu i psihološku dijagnostiku sportaša. Taj se datum može smatrati

početkom profesionalnog bavljenja psihologijom sporta u Hrvatskoj. Punu afirmaciju

psihologija sporta je doživjela 2005. godine kad je uspostavljen Stručni razred za psihologiju

sporta pri Hrvatskoj psihološkoj komori.

Što rade sportski psiholozi?

Prema sad već ugašenoj udruzi za unapređenje primijenjene psihologije sporta

(Association for the Advancement of Applied Sport Psychology, AAASP) oni

- informiraju o ulozi psiholoških faktora u vježbanju i sportu

- podučavaju specifične vještine važne u sportskom kontekstu (mental training)

- pomažu pojedincima da razumiju i poboljšavaju svoj psihički status

- educiraju unutar organizacija ili grupa.

AAASP je definirala i što sportski psiholozi ne bi smjeli raditi:

- trenerski posao

- dijagnostiku i tretmane psihopatologije

- tretmane ovisnosti, poremećaje prehrane, pretilost

- bračnu i porodičnu terapiju

2

- dijagnostiku testovima za naplatu osiguranja, dijagnostiku testovima za procjenu

mentalnog zdravlja… itd.

Rad sportskih psihologa mogli bismo podijeliti i na ovaj način:

a) Planiranje psihološke pripreme sportaša

b) Savjetodavno – edukacijski razgovori ili radionice

c) Mentalni trening

Planiranje psihološke pripreme sportaša obuhvaća sve oblike psihodijagnostike,

testovima i upitnicima, intervjuom, promatranjem ponašanja. Uključuje promatranje treninga

i natjecanja kao i razgovore s trenerom, roditeljima, upravom i svim osobama koje bi mogle

pružiti korisne podatke o sportašu.

Savjetodavno-edukacijski razgovori ili radionice provode se sa sportašem, no

također prema potrebi i sa trenerima, roditeljima, sportskim djelatnicima. Mogu biti iz vrlo

različitih područja kao što su pažnja, mišljenje, donošenje odluka, postavljanje ciljeva,

motivacija, kontrola emocija, samopouzdanje, homogenost grupe, komunikacijske vještine.

Mentalni trening je oblik rada sa sportašem u kojem mu pomažemo da usvoji tehnike

kojima će unaprijediti i učiniti stabilnijim izvođenje aktivnosti u svom sportu. Mentalni

trening je specifičan za rad sportskih psihologa i zato je podrobno opisan u četvrtom

poglavlju.

2. Sport i ličnost

Odnos uspjeha u sportu i ličnosti sportaša istraživan je u preko tisuću radova, u

različitim sportovima i pod različitim modelima ličnosti. Bez obzira na brojnost analiza,

nema jednostavnog odgovora o načinima povezanosti. Dio autora je uvjeren da ličnost

značajno doprinosi uspjehu ili neuspjehu sportaša. Morgan (1980) je uvjerenja da se

najmanje 20% uspjeha u sportu može pripisati ličnosti. «Skeptici» će pretpostaviti da je čitav

niz čimbenika, kao što su motoričke sposobnosti, funkcionalne sposobnostii i kvaliteta

treninga presudan za uspjeh u sportu, te da ličnost može imati tek neznatnu ulogu.

Da pomirimo ova dva stajališta, u vrhunskom sportu i male prednosti mogu biti

presudne. Kad su sportaši redom optimalnih morfoloških karakteristika, podjednakih

motoričkih i funkcionalnih sposobnosti i pritom svi podvrgnuti vrhunskom treningu za

razvoj vještine, tada se mogu opaziti razlike u ličnosti i prepoznati kao važne.

3

Rathus (2000) definira ličnost kao individualni sklop ponašanja, mišljenja i čuvstava

koji obilježava životnu prilagodbu pojedinca. Eysenck smatra da je ličnost više ili manje

stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke

osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini (H. Eysenck, prema Fulgosi,

1983.). U psihologiji sporta najčešće se koriste modeli crta ličnosti. Crte ličnosti su relativno

trajne osobine, dimenzije uzduž kojih možemo konzistentno razlikovati pojedince (Petz,

1992), a koje su generatori tipičnih ponašanja.

U brojnim istraživanjima se pod ovim i drugim modelima ličnosti pokušalo utvrditi

da li postoji povezanost osobina ličnosti i uspjeha u sportu, da li se sportaši razlikuju od

nesportaša i da li postoji idealni profil ličnosti sportaša (Shaw i drugi, 2005).

Sportski uspjeh postižu vrlo različite ličnosti. Ne postoji jednostavna veza ličnosti i

uspjeha. Mogućnosti kompenzacije su očito velike, i veliki je broj različitih načina dolaska

do uspjeha. Istraživanja razlika između sportaša i nesportaša također su pokazala

nekonzistentne rezultate. Idealni profil ličnosti sportaša nije nađen. Ne postoji „sportska

ličnost“.

Anksioznost i sport

Psihologijski rječnik opisuje anksioznost kao kompleksno, neugodno čuvstvo

tjeskobe, bojazni, napetosti i nesigurnosti, popraćeno fiziološkim reakcijama autonomnog

živčanog sustava (Petz, 1992). Osobi s anksioznom reakcijom može „lupati“ srce, mogu se

znojiti dlanovi, može pocrveniti u licu, pa se čak može dogoditi i da počne drhtati.

Anksioznost se može definirati i kao crta ličnosti i kao stanje. Kao crta ličnosti,

anksioznost prouzrokuje trajniju tendenciju anksioznim reakcijama u različitim situacijama.

Prepoznat će se kao trajnije stanje nesigurnosti i zabrinutosti, neodlučnosti, s osjećajima

ugroženosti i pomanjkanja kontrole nad životom, te osjećajem krivnje koji se lako izaziva

čak i događajima s kojima anksiozna osoba nije povezana.

Anksiozna stanja mogu biti prolazne reakcije u nekim određenim situacijama.

Anksiozne reakcije se mogu naučiti, pa osoba može pokazivati npr. strah od zubara, a da

pritom ne mora biti anksiozna u drugim situacijama (Eysenck, 1976).

Kao poseban fenomen u području sporta navodi se natjecateljska anksioznost. Ona se

definira kao trajnija tendencija doživljavanja natjecateljskih situacija kao ugrožavajućih, te je

ulazak u natjecanje praćen svim simptomima anksioznog stanja. Smatra se da nastaje u

interakciji faktora situacije i faktora ličnosti (Hanton i drugi, 2003.)

4

U literaturi se ponekad može naći mišljenje da umjerena razina anksioznosti ne šteti,

već naprotiv, pomaže sportskom uspjehu. Balague (2005) smatra da povišen stupanj

anksioznosti koristi natjecateljima jer povećava trud koji sportaši ulažu ne bi li bili što bolje

pripremljeni. Eysenck and Calvo (1992), naprotiv, smatraju da je svaka anksioznost štetna.

U teoriji efikasnosti procesiranja (processing efficiency theory) pretpostavljaju da

anksioznost ometa funkcije pažnja usmjerene na dosezanje cilja, a pobuđuje funkcije pažnje

evocirane podražajima iz okoline. Drugim riječima, anksioznost će ometati fokusiranje na

zadatak i olakšati skretanje pažnje na događaje iz okoline, pogotovo one koji se mogu

doživjeti kao prijeteći.

Model Andersena i Williamsa (1988) opisuje psihološke faktore nastanka sportskih

ozljeda. Među faktorima ličnosti posebna se važnost pridaje anksioznosti koja direktno i

indirektno povećava vjerojatnost pojave ozljeda.

Slika 2. Model psiholoških faktora u nastanku sportskih ozljeda Andersena i Williamsa (1988)

5

Više autora prepoznaje da je upravo natjecateljska anksioznost najvažniji faktor ličnosti koji

predviđa mogućnost budućih sportskih ozljeda (Junge, 2000; Lavallee i Flint, 1996; Petrie,

1993).

3. Inteligencija i sport

Najznačajniji znanstvenik u povijesti hrvatske psihologije Zoran Bujas definirao je

inteligenciju kao sposobnost snalaženja u novim situacijama.

Istraživanja su pokazala da je moguće utvrditi povezanost opće inteligencije i uspjeha

u sportu (Bosnar i Gabrijelić, 1983; Bosnar i Matković, 1983.). Možemo smatrati da postoji

dokazana povezanost kojom je moguće objasniti do 5% uspjeha u sportu. Povezanost se

objašnjava na tri načina: a) eksploatacijom inteligencije u pronalaženju odgovora u novoj

sportskoj situaciji (Cox, 2005); b) putem korelacije motoričkih sposobnosti i inteligencije i

c) kvalitetnijim stilom života i kvalitetnijim suočavanjem sa stresnim zahtjevima sportskog

života osoba s višim intelektualnim statusom (Sternberg, 1997).

4. Pažnja

Pažnju prema Petzu (2005) možemo definirati kao usmjerenost psihičke i

psihomotorne aktivnosti na određene sadržaje. Djelovanje ostalih podražaja iz okoline je pri

tom djelomično ili u potpunosti inhibirano. Iz ogromnog broja podražaja pažnjom odabiremo

samo manji broj, te kažemo da je pažnja selektivna. Ljudi imaju ograničeni kapacitet pažnje,

odnosno količinu pažnje koju mogu usmjeriti na manje važne znakove iz okoline kada

izvode neku kompleksnu radnju. U sportu je selektivna pažnja iznimno važna.

Nideffer (1976, prema Roberts i sur., 1999) je identificirao dva faktora koja u

međusobnim kombinacijama definiraju tipove pažnje. Prvi faktor odnosi se na širinu pažnje,

a na temelju tog faktora pažnja može biti široka ili uska. Širina se odnosi na količinu

informacija koju osoba prima odnosno koliko je široko perceptivno polje osobe u pojedinom

trenutku. Drugi faktor odnosi se na smjer pažnje, prema sebi dakle internalna pažnja ili

prema van dakle eksternalna pažnja. Internalna pažnja odnosi se na usmjerenost na misli,

osjećaje, senzacije u tijelu. Internalna pažnja je važna kako bi sportaš mogao detektirati

vlastito stanje i intervenirati. Općenito gledajući, različiti sportovi zahtijevaju različiti

dominantni stil pažnje. Tako primjerice košarka, vaterpolo ili rukomet zahtijevaju uglavnom

širu pažnju, dok primjerice streljaštvo ili trčanje uglavnom zahtijevaju uži fokus pažnje. Prvi

nabrojeni sportovi svakako zahtijevaju eksternalnu pažnju, dok je kod drugih i internalna

pažnja vjerojatno ima svoju ulogu.

6

Pojedinci se također razlikuju s obzirom na karakterističan stil pažnje tako da trener

može s obzirom na karakteristike igrača birati poziciju na kojoj će se on nalaziti ili birati

strategiju i akciju koja će mu više odgovarati.

Povišenjem razine pobuđenosti dolazi do suženja opsega pažnje, odnosno količina

informacija koje osoba u pojedinom trenutku može procesirati se smanjuje. Ukoliko je s

druge strane osoba previše opuštena, tada može biti nedovoljno fokusiran na bitne

informacije.

5. Motivacija u sportu

Motivaciju možemo definirati kao stanje u kojem smo „iznutra“ pobuđeni nekim

potrebama, porivima, težnjama, željama ili motivima, a usmjereni prema postizanju nekog

cilja koji izvana djeluje kao poticaj na ponašanje (Petz, 2005). Motivacija je osnova našeg

djelovanja, ona pobuđuje, usmjerava i održava ponašanje prema nekom cilju, odnosno

određuje cilj, intenzitet i trajanje našeg ponašanja.

Podjela motiva

Motivi su pokretači ponašanja koji određuju smjer, intenzitet i trajanje tog ponašanja.

Možemo ih podijeliti u dvije skupine: biotičke (biološke, primarne) i socijalne (stečene,

sekundarne). Biotički motivi su nasljeđeni i karakteristični za vrstu (organske potrebe

(potreba za hranom, vodom, kisikom, snom, određenom temperaturom, potreba za

igrom, kretanjem, za humorom, potreba za estetskim doživljavanjem, potreba za

istraživanjem itd), motiv za borbom ili bjegom i seksualne motive (Horga 1992)).

Socijalni motivi se razvijaju u društvu drugih ljudi i zadovoljavaju se u socijalnom

okruženju. Socijalni motivi su potreba za društvom, za emocionalnim odnosom s

drugim ljudima, za društvenim statusom, poštivanjem normi, poštivanjem autoriteta,

za postignućem itd.

Biotički motivi nisu nezavisni od utjecaja socijalne okoline. U prvom redu učimo se

kako zadovoljavati biotičke motive, na primjer, već malu djecu učimo kako ići na tutu,

kako jesti žlicom, kako piti iz čaše. Učimo se odgađati zadovoljenje motiva dok se ne

pojavi prikladna prilika, pa na primjer, premda smo gladni nećemo jesti na nastavi.

Ovdje treba spomenuti i pojam socijalizacije biotičkih motiva. Naime, pojedini biotički

motivi kao što su hrana i seksualne potrebe, mijenjaju svoju prirodu i postaju dijelom

7

socijalni.

Kako je motivacija povezana sa sportskim uspjehom?

Kada bismo radili jednadžbu uspjeha ona bi izgledala ovako:

USPJEH = (ZNANJE + SPOSOBNOSTI) X MOTIVACIJA

Kao što vidimo iz jednadžbe, faktori koji utječu na uspjeh osoba u nekoj aktivnosti su

znanje i sposobnosti koje pojedinac ima (na primjer tehnika, fizička snaga, visina skoka i

slično), te sama motiviranost tog pojedinca da ta svoja znanja i sposobnosti iskoristi za

postizanje određenog cilja. Jednadžba nam ukazuje na to kako je za postizanje uspjeha nužna

određena razina znanja i sposobnosti, ali i određena razina motivacije. Ukoliko jedno od ova

dva faktora nije zadovoljavajuće, teško ćemo ostvariti željeni uspjeh. Bez obzira na znanja i

sposobnosti sportaša, bez obzira na dobru tehničku i kondicijsku pripremu, za uspjeh je

potrebna motivacija. S druge strane, bez obzira koliko bili motivirani ukoliko nemamo

potrebna znanja i sposobnosti, neće biti uspjeha. Sportska psihologija može pomoći u

podizanju razine motivacije, no ne može nadoknaditi manjak sposobnosti i razinu vještine.

Česti ponovljeni neuspjesi koji su očekivani ukoliko osoba nema potrebna znanja ili

sposobnosti u konačnici dovode do smanjenja motivacije za aktivnost.

Možemo reći kako na promjene u motiviranosti pojedinca utječe nekoliko faktora:

individualna motivacijska struktura pojedinca (što ga motivira; na primjer novac, status,

profesionalni napredak, profesionalno usavršavanje ili neke druge stvari) i okolina pojedinca

(u sportu je to trener, zatim šira atmosfera odnosno klima u okruženju, publika, mediji i

slično). Istraživanja su pokazala kako je upravo trener jedan od ključnih faktora koji utječu

na razvoj motivacijske klime (Duda, Balaguer, 1999; Mageau, Vallerand, 2003). Jedan od

najvažnijih zadataka trenera jest omogućiti sportašu da razvije svoje sposobnosti i vještine

do granica mogućeg. Da bi se to moglo postići, potrebno je da i trener i sportaš budu

motivirani.

Stoga trener svakako treba biti svjestan koliko je značajna njegova uloga u razvoju

sportaša. Način na koji trener vodi sportaše i ulazi u interakciju sa njima uključuje stil kojim

trener donosi odluke, demokratski stil gdje trener uključuje sportaše u donošenje odluka ili

8

autokratski gdje odluke donosi sam, davanje instrukcija, pružanje podrške, kažnjavanje i

nagrađivanje.

Demokratski ili autokratski stil rukovođenja

Prednost pojedinog stila ovisi o više faktora; uzrastu sportaša, profesionalnoj i stručnoj

razini, kontekstu (na primjer kriza u timu). Generalno gledajući možemo reći kako je više

demokratski stil poželjniji što su sportaši zreliji, što su na višoj razini s obzirom na znanje i

vještine, te izvan kriznih situacija, odnosno kada možemo izdvojiti dovoljno vremena za

donošenje neke odluke. Također bitne su i karakteristike sportaša. Neki sportaši više vole da

ih se vodi, da drugi umjesto njih donose odluke. Takve osobe možemo nazvati

sljedbenicima. S druge strane postoje individue koje teže podnose nametnuti autoritet i

naređenja za bezuvjetnim pokoravanjem, te je kod takvih osoba bitno da u interakciji sa

trenerom dobiju osjećaj da imaju barem nekakav utjecaja na donošenje odluke (osjećaj da se

i njih pita).

Teorije motivacije:

Motivacija je složena pojava koju nije moguće jednostavno podvesti pod jedan model

Postoji više teorija koje s različitih stajališta daju odgovor na pitanje što nas motivira i kako

se zapravo odlučujemo za neko ponašanje. Ukratko ćemo navesti neke od najutjecajnijih

teorija iz područja motivacije koje imaju direktnu primjenu u sportskoj psihologiji.

Maslowljeva hijerarhijska teorija motivacije

Maslow smatra kako svaki pojedinac ima neke ciljeve koje želi postići u svojem

životu, te je stoga izrazito bitno razumjeti te ciljeve kako bismo razumjeli pojedinca i

njegovo ponašanje. Postoji neprekidna dinamika u kojoj novi ciljevi zamjenjuju već

postignute, nove želje nadomještaju već ostvarene, pošto je obilježje ljudi da uvijek nečemu

teže i da nešto priželjkuju (Fulgosi, 1990). Vrijednost i značenje pojedinih ciljeva ili motiva

nije jednaka, već su neki primarniji, jači te imaju prioritet kod zadovoljavanja.

Maslow smatra kako su motivi i potrebe pojedinca hijerarhijski organizirane. Potrebe

ili motive klasificira od nižih (primarnih, bioloških) ka višim (psihološkim, socijalnim).

Primarne potrebe su, kao što je već napomenuto, univerzalne i prisutne kod svih ljudi pošto

svi imamo sličnu biološku strukturu. One nam osiguravaju ono što nam je nužno potrebno za

9

preživljavanje. Potrebe više razine su pak dominantno pod utjecajem učenja te su time

kompleksnije i više se razlikuju među pojedincima.

Postoji pet razina u hijerarhiji potreba ili motiva, gdje potrebe na nižim razinama

moraju najprije biti barem donekle zadovoljene da bi se razvile i zadovoljavale potrebe na

višim razinama.

Slika 3. Maslowljeva hijerarhija motiva

Potrebe na prvoj razini su prioritetne i nazivaju se osnovne fiziološke potrebe. Od

njihovog zadovoljavanja ovisi život pojedinca, a njihovo nezadovoljavanja u konačnici

dovodi do smrti. Među fiziološke potrebe spadaju potrebe za hranom, vodom, kisikom,

spavanjem, seksom, zaštitom od ekstremnih temperatura i slično. Ukoliko su potrebe na ovoj

razini zadovoljene, tada se ne opterećujemo njima, no ukoliko je jedna od njih ugrožena,

organizam se alarmira i usmjeruje svoje ponašanje ka ostvarenju te potrebe.

Na drugoj razini nalazi se potreba za sigurnošću, a odnosi se na potrebu za

stalnošću, stabilnosti, poretkom, predvidljivošću događaja u budućnosti. Ukoliko ta potreba

nije zadovoljena, osjećamo se nesigurno i tjeskobno. Potreba za pripadanjem i ljubavi

odnosi se na traženje odnosa koji se temelji na odanosti, privrženosti i ljubavi. Da bi

zadovoljili ovu potrebu važno je da se u tom odnosu osjećamo prihvaćeno i voljeno. Na

četvrtoj razini nalazi se potreba za poštovanjem i samopoštovanjem, a odnose se na

potrebu osobe da ga drugi priznaju kao sposobnu i vrijednu osobe, te da sam sebe smatra

takvom osobom. Na vrhu same piramide nalazi se potreba za samoaktualizacijom,

10

odnosno samoostvarenjem. Ta potreba se ne može zadovoljavati ukoliko potrebe na donjim

razinama nisu primjereno zadovoljene. Samoaktualizacija predstavlja ostvarivanje svrhe

pojedinca; maksimalno ostvarenje njegovih potencijala bez obzira koji to potencijali bili

(bilo da se radi o uspješnom menadžeru, sportašu ili vrtlaru). Svrha života je ostvarenje naših

potencijala ili mogućnosti, odnosno samoaktualizacija svakog pojedinca. Maslow (1970)

smatra kako samo rijetki pojedinci imaju to zadovoljstvo funkcionirati na razini

samoaktualizacije jer društvene prilike dovode do ometanja razvoja.

Motiv za postignućem

Motiv za postignućem predstavlja vrstu socijalnog motiva koji se očituje u težnji k

uspjehu i ostvarenju visokih standarda dostignuća (Pety, 2005). Koliko će motiv za

postignućem biti izražen kod pojedinca ovisi o standardima vezanim uz osobno postignuće

koje je pojedinac usvojio (što za njega znači uspjeh) te o razini motiviranosti pojedinca da

dostigne te standarde. Može se dogoditi da osoba ima visoke standarde uspjeha no nije

dovoljno motivirana da bi ih pokušala dostići. Takve osobe su trajno nezadovoljne, pošto

ono što čine interpretiraju kao nedovoljno uspješno, dok se istovremeno ne trude poboljšati

situaciju.

Pojedinci se razlikuju s obzorom na to koliko je kod njih izražen motiv za

postignućem odnosno želja za postizanjem određenog uspjeha; želja za isticanjem. Kao što

navodi Cox (2005) to je psihološki pojam koji je mnogo širi od psihološke pobuđenosti ili

motivacije za jedno natjecanje, a odnosi se na temeljni unutrašnji poriv koji sportaša

motivira da posveti velik dio svojeg života postizanju nekog zadanog cilja.

Tri aspekta motiva za postignućem

Ljudi se mogu razlikovati s obzirom na ciljeve postignuća, odnosno mogu se razlikovati po

tome što za njih predstavlja postignuće. Razlikujemo tri osnovna cilja postignuća u sportu

(Roberts, 1984., prema Horga, 1993):

- kompetitivna sposobnost

- sportska vještina

- socijalno odobravanje

Kada je sportašu cilj postignuća kompetitivna sposobnost tada je on usmjeren na postizanje

11

boljeg rezultata od drugih natjecatelja. Uspjeh i sposobnosti se procjenjuju u odnosu na

druge, odnosno sportaš uspoređuje vlastitu sposobnost i uloženi trud sa sposobnošću i

uloženim trudom protivnika. Uspješan sam ukoliko sam bolji od svog suparnika. Takav

sportaš još se može nazvati i ego usmjereni sportaš pošto je njegov cilj isticanje pred

drugima, odnosno pokazivanje kako je bolji od drugih sa kojima se natječe. Ukoliko trener

potiče ovakvu orijentaciju tada možemo govoriti o ego usmjerenoj klimi. Takav trener

ističe i pohvaljuje pobjeđivanje drugih, kažnjava sportaša nakon gubitka, te ne pridaje

posebnu pažnju osobnim ciljevima sportaša i njegovom napretku na osobnom planu koji ne

mora nužno biti vezan uz pobjedu.

Kada je sportašu cilj postignuća visoka razina sportske vještine tada je on usmjeren ka

poboljšavanju svoje izvedbe bez obzira na konačni rezultat. Za razliku od sportaša čiji je cilj

postignuća kompetitivna sposobnost, ovim sportašima nije presudno uspoređivanje s

vanjskim normama, niti im je protivnik osnovni pokazatelj njihovih sposobnosti. Njihov je

cilj poboljšati ili dovesti do savršenstva određenu vještinu. Trenutačno postignuće vrednuju

u odnosu na svoj vlastiti, ranije postignuti rezultat. Pošto je sportaš motiviran poboljšanjem

svoje izvedbe, također možemo govoriti i o sportašu usmjerenom na zadatak. Takav

sportaš doživljava uspjeh kada nauči nešto novo, kada pruži sve od sebe ili poboljša svoju

vještinu. Ukoliko trener potiče atmosferu u kojoj se nagrađuje i potiče trud, napredak i

postizanje osobnih ciljeva sportaša koji ne m oraju nužno biti vezanu uz pobjedu, tada

možemo govoriti o klimi usmjerenoj na zadatak.

Treći cilj postignuća odnosi se na socijalno odobravanje. Ono predstavlja sudjelovanje u

sportskoj aktivnosti zbog postizanja odobravanja od strane značajnih drugih osoba: trenera,

prijatelja, roditelja, suigrača. Sportašu kojemu je cilj postignuća socijalno odobravanje,

pohvala ili naklonost trenera može postati kriterij uspjeha ili neuspjeha koji je važniji od

pobjeđivanja protivnika ili poboljšanja vlastite vještine. Cilj postignuća usmjeren na

socijalno odobravanje najviše je izražen kod mlađe djece do pubertetske dobi.

Kod skupine osoba sa visokim motivom za postignuće postoji vrlo jaka potreba za

postizanjem uspjeha što rezultira time da biraju zadatke veće težine za koje je karakterističan

neizvjestan ishod koji često ovisi o samoj sposobnosti sportaša. Takve osobe će birati

natjecati se sa otprilike ravnopravnim protivnicima gdje im natjecanje predstavlja izazov.

Uz motiv za postignućem pojedinci se razlikuju po tome koliko je kod njih izražen motiv za

izbjegavanjem neuspjeha, odnosno koliko je kod njih prisutan strah od neuspjeha .

12

Skupina koju karakterizira niski motiv za postignućem i visoki motiv za izbjegavanjem

neuspjeha (dakle više se boje neuspjeha nego što ih privlači uspjeh) ima tendenciju biranja

situacije u kojima je ishod vrlo jasan. Ukoliko mogu nastoje birati ili znatno slabije ili znatno

jače protivnike.

Osobe sa visokom potrebom za izbjegavanjem neuspjeha procjenjuju da je mnogo

veći rizik suočavanje sa ravnopravnim protivnikom jer ukoliko u takvoj situaciji dožive

neuspjeh, tada se može zaključiti kako oni nisu sposobni sportaši.

Intrinzična i ekstrinzična motivacija

Intrinzična motivacija odnosi se na motivaciju za aktivnošću koja proizlazi iz naših

unutrašnjih pobuda. Ona najčešće proizlazi iz našeg osjećaja zadovoljstva i ispunjenja

izvođenjem neke aktivnosti nevezano uz vanjske nagrade koje možemo dobiti. Ekstrinzična

motivacija se odnosi na motivaciju za pojedinom aktivnošću koju odabiremo zbog vanjskih

faktora, poput nagrada, izbjegavanja kazni, a ne zbog osjećaja čistog zadovoljstva i

ispunjenja koji osjećamo kod izvođenja te aktivnosti.

Atribucijska teorija i postignuće

Kao što navodi Petz (2005) atribucijski se proces odnosi na zaključivanje o uzrocima

i namjerama u ponašanju osobe. Atribucije se mogu odnositi na uzroke i namjere ponašanja

druge osobe, ili na uzroke ishoda vlastitih ponašanja.

Weiner (1985., prema Beck, 2003) navodi da koristimo tri dimenzije kada atribuiramo uzrok

nekog događaja, (tražimo uzrok zašto se nešto dogodilo). To su dimenzija mjesta (lokus)

uzroka, stabilnosti uzroka i mogućnosti kontrole.

Mjesto uzroka događaja može biti unutarnje ili vanjsko. Kada osoba neki uzrok

događaja interpretira kao unutarnji, ona doživljava kako je ona sama uzrok događaja,

odnosno sama odgovorna za ishod (Ja sam kriv/Ja sam zaslužan za ono što se dogodilo).

Vanjsko atribuiranje s druge strane pretpostavlja zaključak kako nije postojala mogućnost

direktnog utjecaja nas samih na ishod koji se dogodio (Nije ovisilo o nama, Suci su vodili

igru), već ishod pripisujemo nekim vanjskim faktorima.

Među unutarnje uzroke kojima atribuiramo ishod spadaju iskustvo, trud, sposobnosti,

znanje, vještine, umor, raspoloženje, bolest. Vanjski uzroci su tuđe vještine, tuđi trud, težina

zadatke, sreća.

13

Spomenuti ćemo dva važna fenomena koji se javljaju u atribuciji, a vezani su za dimenziju

mjesta atribucije. Prvi fenomen je pristranost u atribuiranju i odnosi se na tendenciju

češćeg pripisivanja uspjeha sebi, a neuspjeha vanjskim faktorima (pristranost sudaca, loši

uvjeti i slično). Povremeno korištenje takve pristranosti uobičajeno je za ljude i zapravo

dobro za naše psihičko zdravlje. Nije dobro kada se pristranost koristi u pretjeranoj mjeri te

kada postaje opravdanje za nedostatno ulaganje dodatnog truda.

Drugi fenomen naziva se Temeljna atribucijska pogreška i odnosi se na tendenciju

objašnjavanja tuđeg ponašanja unutrašnjim uzrocima, a vlastitog ponašanja vanjskim

uzrocima. Tako je moguće da neuspjeh druge momčadi komentiramo kao rezultat

nedovoljne količine sposobnosti ili truda, dok svoj poraz komentiramo kao pristranost

sudaca ili teške vremenske uvjete koji nam nisu odgovarali.

Druga dimenzija na temelju koje atribuiramo odnosi se na stabilnost uzroka. Uzroci

ishoda mogu biti stabilni ili nestabilni. Među stabilne uzroke ubrajamo one koji se teže

mijenjaju, poput sposobnosti (stabilni, unutarnji uzroci) ili težina zadatka, vještina suparnika

(stabilni, vanjski uzroci). U nestabilne uzroke ubrajamo one koji su lakše promjenjivi, poput

zalaganja, truda, umora, raspoloženja (nestabilni, unutarnji uzroci) ili slučaja, sreće

(nestabilni, vanjski uzroci).

Slijedeća dimenzija se odnosi na procjenu u kojoj mjeri možemo kontrolirati uzrok

ishoda. Prema mogućnosti kontrole atribucija može biti kontrolabilna ili nekontrolabilna.

Kada događaju pripisujemo neki kontrolabilan uzrok (poput zalaganja, iskustva, vještine)

tada procjenjujemo kako možemo utjecati na taj uzrok.

Prema McClellandu, opći zaključak koji se može izvesti iz istraživanja o atribucijama

i postignuću glasi kako su osobe sa izraženom potrebom za postignućem sklonije uspjeh

pripisati sposobnostima, a neuspjeh nedovoljnom zalaganju, dok su osobe sa niskom

potrebom za postignućem sklonije pripisivati neuspjeh nedostatku sposobnosti (Beck, 2003).

Neki sportaši imaju tendenciju pripisivanja ishoda sreći. Istraživanja su pokazala kako

uspješni sportaši koriste manje takvih atribucija (Williams, 2006) čime zapravo povećavaju

osjećaj vlastite kontrole nad uspjehom i neuspjehom.

Feedback: Davanje povratne informacije

Sportašu je nužno dati povratnu informaciju kad je učinio nešto dobro, no potrebno je pružiti

14

informaciju i kada je učinio nešto loše. Kritika treba poticati usmjerenost na zadatak, i treba

jačati uvjerenje sportaša da svojim trudom može dovesti do poboljšanja situacije.

Imajte na umu što želite postići, pomoći sportašu da bude što uspješniji, a ne kritizirati radi

toga da bi se osoba osjećala loše ili da bi se mi osjećali superiorno. Stoga je vrlo bitno

razmisliti na koji način dati povratnu informaciju kako bismo došli do cilja koji želimo

postići. Budite taktični jer nećete ništa postići ukoliko osoba kritiku doživi kao napad na

sebe. Kada god je moguće, kritiku uobličite kao uputu o ponašanju. Nemojte govoriti što se

ne smije, već što bi trebalo. Na primjer, nemojte kazati „ne bi smjela toliko čekati na

napad“, već „trebala bi ranije kretati u napad“.

Uz kritiku treba dati i pohvalu jer ljudi ne vole da ih se samo kritizira, dozirajte pozitivno i

negativno! Povratna informacija treba biti specifična i konkretna, odnositi se na konkretne

situacije i konkretna ponašanja. Nemojte kazati općenito „nisi dovoljno borben“, već

objasnite na pojedinačnim primjerima što očekujete. Odvojite ponašanje od osobe, nemojte

kritizirati ličnost već se usmjerite na promjenu ponašanja. Nemojte nikada reći „ti ne valjaš“,

dozvoljeno je „ovo ponašanje nije dobro“. Budite kratki i što jednostavniji, bez pretjeranog

kompliciranja, i provjerite da li vas je osoba razumjela.

Općenito, što prije nakon događaja damo povratnu informaciju, prije će staro ponašanje biti

promijenjeno, i prije će novo ponašanje biti usvojeno. Povratna informacija mora biti česta

ako želimo nešto promijeniti.

Kada treba izbjegavati negativnu povratnu informaciju?

Trebamo izbjegavati kritiku ako smo pod jačim utjecajem emocija, ako smo na primjer

uzrujani. Tada vjerojatno nećemo biti objektivni ni konstruktivni.

TEORIJA SAMODETERMINACIJE (SAMOODREĐENJA)

Danas najčešće upotrebljavan okvir u tumačenju motiva u sportu i vježbanju daje

teorija samodeterminacije (samoodređenja) koju već tridesetak godina razvijaju Edward L.

Deci i Richard M. Ryan. Ova teorija objedinjuje pretpostavke o bazičnim psihološkim

potrebama s konceptom intrinzične i ekstrinzične motivacije. Teorija pretpostavlja postojanje

tri osnovna urođena psihička motiva: motiv autonomije, kompetentnosti i povezanosti (Deci

i Ryan, 2000).

Motiv autonomije se iskazuje kroz potrebu da naša ponašanja ovise o našim vlastitim

interesima, preferencijama i željama, a ne o nekom vanjskom pritisku bilo koje vrste.

Potreba za autonomijom će biti zadovoljena ukoliko procjenjujemo da smo sami odgovorni

15

za ishode naših ponašanja, ukoliko se osjećamo slobodnima i ukoliko doživljavamo slobodu

u izboru naših akcija. Potreba da smo efikasni u savladavanju zahtjeva iz okoline javlja se u

svim domenama života. Osjećat ćemo se kompetentnima i naša potreba će biti zadovoljena

ukoliko nam se pruži prilika da razvijemo svoje talente i vještine i da ih primijenimo na

nama adekvatan način. Svoje potrebe za povezanošću s drugim osobama pojedinci najčešće

zadovoljavaju u obitelji u kojoj su se rodili, a kasnije i u obitelji koju su sami oformili, u

društvu vršnjaka u mladenaštvu, s prijateljima i osobama s radnog mjesta.

Kao što smo već ranije definirali, intrinzična motivacija odnosi se na motivaciju za

aktivnošću koja proizlazi iz naših unutrašnjih pobuda i gdje je aktivnost sama po sebi

nagrada. Ekstrinzična motivacija se odnosi na motivaciju za pojedinom aktivnošću koju

odabiremo zbog vanjskih faktora, poput nagrada, izbjegavanja kazni, a ne zbog osjećaja

čistog zadovoljstva i ispunjenja koji osjećamo kod izvođenja te aktivnosti.

U modelu Decija i Ryana ova dva oblika motivacije nisu dvije, već leže na jednoj dimenziji

koja se proteže od amotivacije (nemotiviranosti) preko ekstrinzične do intrinzične motivacije

(vidi sliku 4).

Slika 4. Kontinuum od amotivacije do intrinzične motivacije. Sliku je izradila Sara Prot.

Posebnu pažnju Deci i Ryan su posvetili objašnjenju različitih oblika ekstrinzične

motivacije, od one na granici s amotivacijom do one na granici s intrinzičnom motivacijom.

Eksternalna motivacija je ona koja je potaknuta isključivo vanjskim poticajima i

posljedicama. Introjektirani motivi nastaju da izbjegnemo osjećaj krivnje i da pobodrimo

16

svoje samopoštovanje. Na primjer, posjetit ćemo starog i dosadnog rođaka na selu jer

smatramo da to treba činiti ako ste dobar čovjek. Identificirani motivi su oni koji nas pokreću

na ponašanje zato jer je važno da to činimo. Veliki broj ponašanja koja ne izgledaju nimalo

privlačno činimo zato jer je to ponašanje po našem sudu važno. Odvajati otpad za reciklažu

nije privlačno, no važno je za čišći okoliš. Najbliža intrinzičnoj je integrirana ekstrinzična

motivacija. Integrirani motivi su oni koji potiču ponašanje kojim izražavamo sebe,

pokazujemo to što jesmo. Na primjer, plastičnu ambalažu ne bacamo u obične kontejnere za

otpad već u reciklažne, stoga jer smo svjesne i savjesne osobe i to ponašanje je odraz toga

što jesmo i u što vjerujemo (Reeve, 2005).

6. Psihološka priprema sportaša (mentalni trening)

Mentalni trening je oblik rada sa sportašem u kojem sportski psiholog pomaže sportašu u

usvajanju tehnika kontrole vlastitih psihičkih procesa kojima će unaprijediti i učiniti

stabilnijim izvođenje aktivnosti u svom sportu.

Mentalni trening ne može nadoknaditi manjak sposobnosti i talenta sportaša ili loš

trening i kondicijsku pripremu. Takav trening može uvelike pomoći u kontroli emocija,

usmjeravanju ponašanja prema cilju, nošenju sa pritiskom koji se pred sportaša postavlja.

Sportaši i treneri će izjaviti da se 40% do čak 90% uspjeha u sportu može pripisati

mentalnim faktorima (Krane & Williams, 2006; prema Williams, 2006). Bez obzira da li su

te procjene pretjerane, sportaši i treneri opažaju značaj dobre psihičke pripremljenosti.

Također što je viša razina vještine sportaša, to mentalni faktor igra sve važniju ulogu.

Istraživanja su pokazala kako vrhunski sportaši koriste širok spektar psiholoških vještina, pa

se pretpostavlja da je to razlog što se nalaze na vrhu. Pokazano je da postoji pozitivna

povezanost između strategija mentalne pripreme i izvedbe tj. sportskog učinka (Williams,

2006).

Učenje i stjecanje psiholoških vještina zahtijeva ulaganje vremena i truda isto kao i stjecanje

motoričkih vještina. Učenje psiholoških vještina nije jednostavno niti se one usvajaju preko

noći. No, uspješnim sportašem se ne postaje preko noći. Taj put zahtijeva mnogo predanosti,

neprekidnog učenja i vježbanja, i podrške od strane najbliže okoline gdje ključnu ulogu

svakako igra sam trener.

Poželjna razina pobuđenosti

17

Petz (2005) definira pobuđenost kao stanje organizma koje može varirati uzduž kontinuuma;

od kome i dubokog sna na jednom kraju i maksimalne pobuđenosti, koji se javlja primjerice

kod snažnih osjećaja poput velikog straha, bijesa ili euforije, na drugom kraju. Reakciju

pobuđenosti može aktivirati bilo koji podražaj iz okoline ili psihički proces vlastitog mozga.

Elektrofiziološki, povišenje pobuđenosti je praćeno desinhronizacijom alfa valova i pojavom

beta valova. Biokemijski pokazatelji povišenja pobuđenosti su povišene koncentracije

adrenalina i noradrenalina u krvotoku. Na tjelesnom planu povišenu pobuđenost

primjećujemo u vidu povećanog mišićnog tonusa, povišenja krvnog tlaka, pulsa, znojenja i

frekvencije disanja. Povišena razina pobuđenosti javit će se uz negativne emocije u stanjima

straha, pri osjećaju ugroženosti i u situaciji stresa, te uz pozitivne emocije, na primjer

ushićenja (Cox, 2005).

Kolika je poželjna, odnosno optimalna razina pobuđenosti ovisi o samoj ličnosti

pojedinog sportaša i zadatku koji ga očekuje. Apter (1989, prema Williams, 2006) navodi da

sportaši koji su usmjereni na postizanje samog rezultata, te sportu pristupaju vrlo ozbiljno,

višu razinu pobuđenosti interpretiraju kao negativnu, opasnu i nepoželjnu. S druge strane,

sportaši koji u sportu nalaze zabavu i zadovoljstvo im je igra zbog nje same, višu pobuđenost

interpretiraju kao uzbuđenje, a ne prijetnju. Kod prve skupine povišena pobuđenost će imati

negativni učinak na izvedbu. Horga (1992) navodi da sportovi snage traže višu razinu

pobuđenosti, dok sportovi preciznosti traže nižu razinu. Zaichkowsky i Takenaka (1993)

pretpostavljaju sljedeće razine pobuđenosti za različite sportove:

- vrlo niska razina pobuđenosti golf, slobodna bacanja u košarci

- niska razina pobuđenosti hvatači u baseballu

- umjerena pobuđenost gimnastika, boks

- visoka pobuđenost plivanje, hrvanje

- vrlo visoka pobuđenost ragbi, dizanje utega, sprint.

Različiti autori udžbenika psihologije sporta navode kako je najpoželjnije srednja

razina pobuđenosti (Cox, 2005; Horga, 1992; Tušak i Tušak, 2001; ¸Weinberg i Gould,

1999; Williams, 2006). Ne bismo smjeli biti previše opušteni, što dovodi do usporenosti i

nedostatka fokusa, a niti previše pobuđeni, što dovodi do gubitka kontrole nad našim

ponašanjem, mislima i emocijama. Iako ova uputa djeluje jasno i jednostavno, kada je

krenemo primjenjivati u praksi shvaćamo da to nije baš slučaj.

18

Kako ispitati razinu pobuđenosti?

Postoje mnoge mjere kojima se može ispitati razina pobuđenosti; poput biokemijskih

mjera (ispitivanje razine adrenalina i noradrenalina u organizmu), fizioloških mjera

(krvni tlak, znojenje, srčani puls i slično). No takve mjere su teško primjenjive u praksi

zbog nezgrapnosti i složenosti procesa mjerenja. Najjednostavniji način za ispitivanje

nepoželjne razine pobuđenosti odnosno sportaša je da pitate sportaša kako se osjeća.

Također postoje razvijeni upitnici pomoću kojih se može ispitati razina pobuđenosti. Oni

se mogu dati sportašu prije same natjecateljske situacije i ne zahtijevaju mnogo vremena.

Procjena se može također provesti opažanjem sportaša u situacijama izvedbe. Pritom se

opažaju i bilježe objektivni znakovi pobuđenosti. Neki od znakova koji mogu upućivati

na povišenu razinu anksioznosti su trljanje dlanova, zbunjenost, promjena u disanju,

potreba za čestim mokrenjem, umor, podrhtavanje mišića, vlažni dlanovi, suha usta koje

se manifestira čestim lizanjem usana, rumenilo, razdražljivost, hiperaktivnost i slično.

Neobično niska ili visoka razina agilnosti pojedinog sportaša također ukazuje na

neprimjerenu razinu pobuđenosti.

Sportaše treba učiti da, uz prepoznavanje, također uče postignuti i zadržati

pobuđenost u području za njih optimalnog funkcioniranja. Preniska razina pobuđensti

sportašu će biti manji problem. Treneri ga mogu riješiti vatrenim motivacijskim govorom ili

ritualom koji pobuđuje. Tijelo i um su nerazdvojni, tako da kognitivnu napetosti ili

anksioznost redovito prati mišićna napetost. Nakon velike brige ili nekog stresnog događaja

osjećamo napetost u pojedinom dijelu tijela; kod nekog su napeta ramena, kod nekog vrat,

leđa i slično. Za sportaša je iznimno korisno da smjesta prepozna prve znakove povišene

napetosti. Osvješćivanje mišićne napetosti može služiti kao signalna lampica koja govori

sportašu da je izlašao iz područja optimalnog funkcioniranja u opasno područje, te da bi

trebao primijeniti tehnike koje će ga opet vratiti na željenu razinu. Kada sportaš nauči

prepoznavati svoje tjelesno i emocionalno stanje tada može u kraćem vremenu lakše

prepoznati trenutak i situaciju u kojoj izlazi iz područja optimalnog reagiranja. Nakon što je

detektirao signal može krenuti u primjenu tehnika koje će ga ponovno vratiti u poželjno

područje funkcioniranja.

Zapamtite!

Slaba izvedba sportaša tijekom natjecanja češće je posljedica prevelike pobuđenosti nego

19

nedovoljne pobuđenosti.

Tehnike za ostvarenja optimalne pobuđenosti

Postoje bihevioralne i kognitivne tehnike. Prve uglavnom djeluju na tjelesne

promjene koje nakon toga dovode do promjene u doživljavanju (disanje, progresivna

relaksacija). Druge se više oslanjaju na mijenjanje doživljaja koji dovodi do tjelesnih

promjena (meditacija, predočavanje, autogeni trening). Iako obje grupe tehnika zasebno

imaju pozitivan učinak, najefikasnije su intervencije koje integriraju i jednu i drugu vrstu

tehnika.

Osoba koja uči ove tehnike nužno treba imati pozitivna očekivanja i treba vjerovati

kako svojom upornošću može naučiti utjecati na vlastita stanja. Sportaša treba uvjeriti u

korisnost relaksacijskih tehnika. Da bi bile efikasne u praksi, osoba ih treba disciplinirano

primjenjivati. Pojedinci će se međusobno razlikovati po tome koliko brzo osvajaju i do koje

mjere mogu razviti određene psihološke vještine. Sportaše treba ohrabrivati da ne odustaju

nakon pojedinačnih neuspjeha koji će se sasvim sigurno češće pojavljivati u početku. Bitno

je da sportaš ne stvara nerealna očekivanja o čarobnom štapiću koji će promijeniti stanje bez

ulaganja velikog truda. Tako će zapravo biti osuđen na doživljavanje neuspjeha čak i u

situacijama kada se pojavi napredak no ne toliko senzacionalan i velik koliko se očekuje.

1. Relaksacijske tehnike

Korist i primjena relaksacijskih tehnika u sportu je mnogostruka. Sportaši se mogu u

potpunosti relaksirati što uključuje minimalnu razinu aktivacije organizma, a što je potrebno

prije spavanja, nakon napornog treninga, nakon nekog stresnog događaja. Također

relaksacijske tehnike mogu biti od iznimne pomoći kod opuštanja onih mišićnih skupina i

mišića koje sportaš nepotrebno koristi, a njihova napetost dugoročno dovodi do nepotrebne

potrošnje energije i umora. Kada smo previše napeti, ta napetost se odražava i u mišićnoj

napetosti te time pokreti postaju sporiji, manje precizni i nespretni. Relaksacijske tehnike

mogu pomoći pri otklanjanju lokaliziranog osjećaja napetosti poput glavobolja, bolova u

vratu, leđima i slično, te time štititi tijelo od sportskih ozljeda. Relaksacijske tehnike također

dovode do smanjenja potrošnje kisika, nižeg pulsa i sporijeg disanja, čime naše tijelo štedi

energiju. Relaksacijske tehnike su također korisne kod nesanica ili kao kraći oporavak kada

20

sportaši nemaju dovoljno vremena za dugotrajniji proces oporavka. To je danas sve češći

problem pošto je raspored natjecanja i priprema za ta natjecanja sve intenzivniji što dovodi

do velike iscrpljenosti sportaša.

Generalno gledajući, kada se uče relaksacijske tehnike u početku je iznimno važno da

se sportaš nalazi u mirnom, tihom okruženju, zauzimajući ugodan položaj tijela. Nakon

nekog vremena, kada je relaksacijska tehnika dovoljno usvojena tada ih mogu uspješno

koristiti u različitim uvjetima (trening, natjecanje). Da bi se tehnike relaksacije usvojile i da

bi se ta vještina održala potrebna je redovita vježba. Navest ćemo neke relaksacijske tehnike:

Tehnike disanja, Progresivna mišićna relaksacija, Meditacija, Autogeni trening itd.

2. Tehnike pobuđivanja (podizanja aktivacije)

Tehnike pobuđivanja koriste se kada procjenjujemo kako sportaš nije dovoljno pobuđen.

Također se koriste kako bi se smanjio ili uklonio subjektivni doživljaj umora kod sportaša.

Kao i kod ostalih tehnika, za svakog sportaša trebalo bi otkriti koje pobuđujuće tehnike mu

najviše odgovaraju i koje kod njega imaju najviše uspjeha. Neke tehnike pobuđivanja su:

Ubrzano disanje, Energizirajuće predočavanje, Poticajni govor, Glazba.

7. Vještine predočavanja

Predočavanje možemo opisati kao proces u kojem osoba zamišlja, doživljava i osjeća

slike i predodžbe u svojem mozgu, drugim riječima, to su dosjećanja ili zamišljanja nekog

događaja, aktivnosti, atmosfere u našem umu. Predočavanje uključuje sve osjete; vid, sluh,

dodir, miris, okus, kinestetičke osjete. Kada osoba koristi živopisno i bogato predočavanje,

mozak interpretira te predodžbe kao realne, kao da se osoba stvarno nalazi u toj situaciji.

Slična područja su aktivna u mozgu kod primjerice zamišljanja kako izvodimo neku

aktivnost i stvarnog izvođenja neke aktivnosti. Predočavanje tako omogućuje mozgu

iskustva koja se realno nisu dogodila.

Svi imamo potencijal koristiti predočavanje, svi ga zapravo i koristimo. Loše je da se

kod predočavanja često previše usmjeravamo na pogreške i ono što nije bilo dobro,

osiguravajući umu stalno doživljavanje neuspjeha i ponavljanje krivih obrazaca. Naime na

obrasce u mozgu možemo gledati kao na dobro uhodane staze koje lakše privlače jer su

istaknutije, uhodanije i sigurnije. Ukoliko ih planski ne gradimo ne vode do cilja do kojeg

bismo htjeli stići.

21

Teorije koje objašnjavaju predočavanje

Zagovornici psiho-neuro-mišićne teorije smatraju da kod pojedinih pokreta mozak

neprestano šalje impulse u mišiće, te da slični impulsi aktiviraju specifične mišiće kada

osoba predočava pokret bez nužnog izvođenja istog. Jasno i životopisno predočavanje na taj

način dovodi do jačanja specifičnih živčanih veza kao i kod takve specifične fizičke

aktivnosti.

Bioinformatička teorija objašnjava mentalnu predodžbu kao organizirani set

karakteristika koje su pohranjene u dugoročnom pamćenju. Kada sportaš izvodi određenu

aktivnost, u mozgu se aktiviraju podražajne karakteristike koje opisuju sadržaj njihove

predodžbe. Među njih spadaju karakteristike situacije poput plivanja u bazenu, specifičnije,

plivanje u malim bazenima. Također se aktiviraju i karakteristike odgovarajućeg odgovora

odnosno reakcije sportaša koji nam daje informaciju koji je najbolji odgovor na podražaj iz

okoline odnosno koja je poželjna reakcija u takvoj situaciji. Da bi predočavanje poboljšalo

izvedbu, karakteristike reakcije se moraju više puta aktivirati da bi se tako postepeno

poboljšavale, ojačale i prilagođavale ukoliko je potrebno. Na taj se način stvara mreža

uspješnih odgovora pohranjenih u memoriju, a koji se mogu aktivirati tokom predočavanja.

Predočavanje nam pomaže u formiranju „mentalnog programa“ akcije tako da se na taj

način stvara motorički program u živčanom sustavu.

Pri davanju povratne informacije ne treba govoriti što se ne smije, već što bi se

trebalo učiniti. Mentalno predočavanje nam daje dobro objašnjenje zašto je poželjno davati

povratnu informaciju izraženu u pozitivnim terminima. Naime, ukoliko osobi kažemo što ne

smije učiniti, mozak te osobe najprije stvara predodžbu radnje koja bi se trebala izbjeći. Na

taj način osoba stvara mentalni program u mozgu upravo onoga što se nastoji izbjeći.

Da bi bila maksimalno učinkovita predodžba bi trebala biti živopisna i jasna

odnosno sa što više detalja i jasnih osjeta koji nisu magloviti ili isprekidani. Kod

predočavanja je poželjno da su uključeni svi osjeti. Važna je i kontrolabilnost predodžbe,

odnosno koliko osoba može kontrolirati i prilagođavati svoje predodžbe, manipulirati njima.

Mnogi imaju problema sa kontroliranjem svojih predodžbi, te se nameću problemi i

negativan ishod. Kada se uči ili uvježbava neka nova aktivnost, motorna predodžba treba biti

u realnom vremenskom trajanju, kako bi se i vremenski aspekt točno usvojio. Aktivnost

koja se predočava treba biti cjelovita, jer kod parcijaliziranog predočavanja može doći do

problema kod spajanja pojedinih dijelova u realnoj izvedbi i povezivanja uvježbanog djela i

neuvježbanog djela.

22

U početku je normalno da su predodžbe uglavnom nejasne i nekontrolabilne, no to se

mijenja vježbajući vještinu.

23