1

DJEČIJI REDOVI

M U H A M M A D

-Božiji Poslanik-

SAJIDA HAMEED

DŽAMIJA LONDON PUBLISHING

2

Prvo izdanje

1983

Čitalac se upućuje da donese salavat na Časnog Poslanika Kada god se njegovo ime pojavi u knjizi, recite:

Sal-Lallaahu Alaihi Wa Sallam – Neka je mir i blagoslov Allaha na njega

3

U ime Allaha Milostivog Samilosnog Njega veličamo i tražimo Njegov blagoslov na Njegovog Časnog Poslanika

UVOD

Ova knjiga je posebno napisana za djecu, jer oni moraju naučiti važnu pouku o životu, kroz učenje o životu najvećeg čovjeka svijeta, Muhammeda, Poslanika islama, s.a.v.s. On je opisan kao odličan primjer i milost za cijelo čovječanstvo. Stranice ove knjige pokazuju da je on zaslužio svaku od ovih naziva. Muhammed s.a.v.s. Odabrani od Boga; odbačen od njegovog vlastitog naroda, protjerivan; uskratili su mu svu opskrbu i odnose; protjeran iz njegovor rodnog mjesta, živ ili mrtav; protjerivan sa mržnjom čak i u drugi grad; protjerivani; pravovjerni, odani, čvrsti, plemeniti, poslušni sluga Allahu; Njegov Poslanik: ljubazan, pravedan, onaj koji je volio i mlade i stare, siromašne i bogate, žive i umiruće, ljudska bića i životinje, istiniti i pošteni bilo u siromaštvu ili kao vladar; darežljiv i jednostavan; uistinu, bez obzira koje standarde koristili da ocijenimo, Muhammed s.a.v.s. je bio najveći čovjek. Promijenio je cijelokupnu historiju čovječanstva. Život Muhammeda s.a.v.s vrijedi ponavljati ponovno i iznova. Muhammed s.av.s., bio je obično ljudsko biće, ali njegov život u svim aspektima sa svojim izvrsnim standardima morala je zasjao. Kad god, pravi musliman je posvećen njegovom životu, ispunjen je gorućom željom da slijedi njegov savršeni primjer, i donosi salavate na najmilijeg od svih Božijih poslanika. On je bio najutjecajniji čovijek u historiji. Čak ga i nemuslimanski pisci stavljaju na vrh liste najvećih svjetskih ljudi. Postoji rastući interes među ljudima u svijetu, da saznaju što više o islamu i o njegovom Poslaniku s.a.v.s. Kako god postoji nekoliko knjiga na engleskom jeziku, koje nam govore o životu Muhammeda s.a.v.s., postoji i nekoliko knjiga napisanih jednostavnijim jezikom za djecu, tako da oni mogu to shvatiti. Autor ove knjige je pokušao predstaviti najbitnije događaje u njegovom životu, ali bez

4

pretjeranih činjenica od glavne niti priče, tako da smo ostavljeni sa izvanredno historijskom pričom. Zadovoljstvo mi je predstaviti ovu knjigu, našoj dragoj djeci. SHEIKH MUBARAK AHMAD Amir i Misionari u službi „O Allahu, blagoslovi Muhammeda i narod Muhammedov, kao što si blagoslovio Ibrahima, i upućuj Muhammeda i narod Muhammedov, kao što si upućivao ljude Ibrahima. Uistinu Ti si Jedini hvale vrijedan.“

MUHAMMED

Sve na ovom svijetu je stvorio Svemoćni Bog, Tvorac i Vladar svih ljudi. On voli Svoja stvorenja. Da bi ih naučio korisnim stvarima, koje će im učiniti život boljim, On je slao Svoje poslanike. Poslanici su odabrani iz običnog naroda. Bog im se obraćao i onda ih je slao da propovijedaju Njegovu poruku drugim ljudima. Kroz historiju Bog je slao takve poslanike svim nacijama svijeta. Adam, Ibrahim, Nuh, Jakub, Isa, Buda, Konfućije, Muhammed, neka je mir na njih, bili su neki od poslanika koje je poslao Bog. Među ovima Muhammed s.a.v.s. je bio najdraži, najbolji i vođa svih poslanika. On je ostavio najbolji primjer drugima da ga slijede. On je bio najutjecajniji čovjek u historiji. Bog mu je objavio da kaže drugima: „Ako volite Allaha slijedite mene. Allah će vas voljeti i oprostiti vam vaše grijehe. Allah najviše prašta i Milostiv je.“ (ČK 3:32)

Ljudi koju vjeruju u ono što im je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao, pamte njegova učenja, i ono što je on iz srca radio. Oni su ovo prenosili drugima i ovi su to počeli zapisivati. U stvari obilježavanje historije je počelo sa Muhammedom. Mnogo više se zna o njemu nego o bilo komu drugom prije njega. Kada je Muhammed rođen, 6 stoljeća nakon rođenja Isa a.s., ljudi su zaboravili Božiju poruku. Cijeli svijet i Arabija djelomično, je bila u potrebi za reformatorom, koji će promijeniti loše stvari i poučiti ih Božijim putevima. Arabija je smještena u Bliskom Istoku. Uglavnom je pješčana pustinja, gdje se nalazi veoma malo vode. Ljudi Arabije bili su organizovani u nekoliko malih grupa. Obožavali su kamenje, sunce, mjesec, drveća i bogove. Robstvo, opijanja, kockanje, svađe, i čak i na pojedinim mjestima ubistva djevojčica, su bili neke od loših navika arapskih nevjernika. U Časnom Kur'anu, svetoj knjizi muslimana, Bog nam govori o ovim vremenima, ovim riječima: „Zbog onih zala koje su ljudi zaradili svojim rukama, nered je zavlado kopnom i morem...“ (30:42)

5

Njegovo dijetinjstvo Muhammed s.a.v.s. je rođen u plemenu Kurejš porodici Benu Hašim u Meki, 20. Aprila 570. godine n.e. On je potomak Ismaila, sina poslanika Ibrahima a.s. Muhammed s.a.v.s. je bio unuk Abdul Mutaliba, i sin ABDULLAHA. Nažalost, njegov otac je preselio nekoliko mjeseci prije njegovog rođenja, ali Bog je utješio njegovu majku AMINU u to vrijeme. Ona je u snu vidjela svjetlo koje je palo na nju, i proširilo se cijelim svijetom. San se ostvario kada je ona blagoslovljena izuzetnim sinom, čije je učenje postala vodilja za čovječanstvo, i ubrzo se proširilo cijelim svijetom. Nekoliko dana nakon sna, 570. godine nove ere, Bog joj je dao prelijepog sina, čije je odabrano ime bilo Muhammed (s.a.v.s). U ovo doba, bio je običaj, među plemenitim arapskim porodicima, da se mala djeca šalju van grada, u sela, da ih odgajaju pomajke, na svježem zraku, sa čistom hranom iz okoline. Kad je Muhammed s.a.v.s.bio nekoliko mjeseci star, on je ostavljen na brigu gospođi HALIMI, koja ga je rado odvela u njeno pleme, Benu Sad (Sad znači „sretni“ i uistinu, radi dobre sreće Benu Sada, oni su odabrani da budu staratelji najvećeg svjetskog reformatora). Halema je bila ljubazma starica, koja je teško živjela. Kako god, čim je došlo dijete u njihovu kuću, čini se da je sve bilo blagoslovljeno i obilno. Malo hrane, činilo se dovoljnom za nju i za dijete. Muhammed s.a.v.s. je bio uzorno dijete. Nikada se nije svađao sa drugom djecom, poštovao je starije i uvijek je govorio istinu. Neko vrijeme poslije, gospođa Halima, vratila je Muhammeda s.a.v.s. nazad majci Amini, a kući se vratila dobro nagrađena za njenu uslugu. Amina je bila zadovoljna da vidi njeno zdravo i dobro ugojeno dijete. Ali njena sreća nije trajala zadugo. Muhammed s.a.v.s. je imao samo šest godina kada je i njegova majka preselila, i malo dijete je ostalo bez oca i majke. Tako da je njegov djed, ABDUL MUTALIB, preuzeo brigu o njegovom unuku. Ali samo dvije godine kasnije, kada je Muhammed s.a.v.s. imao osam godina, njegov djed je također preselio. Tada je njegov amidža ABU TALIB, smatrao da je njegova dužnost da brine o njegovom voljenom bratiću. Muhammed s.a.v.s. je jako volio njegovog amidžu. On ga je pratio čak i tokom poslovnih putovanja u Siriju. Njegova mladost Nakon ljubazne i voljene brige njegovog amidže Muhammed s.a.v.s. je izrastao u zgodnog, dostojanstvenog, tihog, uzdržanog, istinitog, časnog i pametnog mladića. On je bio iznad srednje prosječne visine, njegova kosa je bila crna i kovrdžava, njegove oči velike i lijepe, njegova koža čista i svijetla. Muhammed s.a.v.s. je bio srdačan čovjek. On je bio pomagač siromašnih, slabih, onih koji su pretrpjeli okrutnosti od ruku drugih. Kada ih je neki mladić iz Meke podijelio u grupe da pomažu bespomoćnim, on je rado postao njihov član. Shodno njegovim neobičnim osobinama, Mekanlije su ga poštovali. Dali su mu titulu Sidik-istinoljubiv, i Amin – časni. U historiji Kurejšija, naroda Meke, ne nalazimo ovakve titule date ikome osim Muhammedu s.a.v.s. Ka'ba Rodno mjesto Muhammeda s.a.v.s. je bila Meka. To je bio najpoznatiji grad u Arabiji. Jedan od razloga njegove popularnosti bila je i Ka’ba, prva Allahova kuća (prva džamija), koju je izgradio na zemlji Ibrahim a.s. Nakon nekoliko stoljeća (od kako je izgrađena), i dalje se smatra mjestom obožavanja i časti. Kako god njeno stanje se pogoršavalo svaki dan. Trebale su hitno popravke na objektu. Na kraju narod Meke je odlučio obnoviti je ponovno. Tu je bio poseban kamen (crno-

6

crvene boje poznat kao crni kamen) kojeg narod Meke smatra blagoslovljenim kamenom. Kada je došlo vrijeme da se kamen postavi na njegovo mjesto, dolazili su prigovori od vođa plemena Kurejšije. Svaki vođa je želio sam da postavi kamen na mjesto da bi dobio blagoslove i da bi bio poštovan među narodom. Sam čin nije bio od tolike važnosti, ali čast je bila dovedena u pitanje. Postojala je opasnost da narod Meke ne zaratuje. Na kraju je odlučeno da sljedeća prva osoba koja uđe u Ka’bu, će biti odabrana da im presudi. On će odlučiti, kome će biti data čast da postavi kamen temeljac na njegovo mjesto. Ljudi su čekali kratko, vidjeli su da se Muhammed s.a.v.s. približava i ulazi na mjesto gdje se nalazila Ka’ba. Muhammed s.a.v.s. je spustio na zemlju svoju ogrtač. On je tražio od sva četri lidera Kurejšija da svaki od njih stoji na uglu ogrtača i da je podignu. Onda im je rekao da prinesu ogrtač blizu zida Ka’be. Kada su je prinijeli Kabi, on je postavio sam kamen na određeno mjesto. Tako je njihov problem riješen mirno i na zadovoljstvo svih. Svi su mislili da su postali jednaki sudionici u blagoslovu. Tako je rat među Arapima Meke izbjegnut, mudrim razmišljanjem mladića. Muhammed s.a.v.s. je nastavio živjeti mirno među ostalim Arapima. Njegov brak U međuvremenu, Muhammed s.a.v.s. se počeo baviti trgovinom da bi pomogao amidži. Bogata udovica Meke, po imenu HATIDŽA, poslala je neku robu sa njim u nepoznatu državu. Muhammed s.a.v.s. je pametno rasprodao ova bogatstva i donio nazad veliku zaradu. Hatidža je bila toliko zadivljena njegovom osobnošću i njegovim pametnim vođenjem poslova, da ga je zaprosila. On je pristao oženiti je (Muhammed s.a.v.s. je tada imao 25, a Hatidža 40 godina). Vjenčali su se 595. g.n.e. Njegov brak sa Hatidžom je bio blagoslovljen u svakom pogledu. Ona je bila voljena i vjerna žena, a Muhammed s.a.v.s. je bio ljubazan i pažljiv muž. Ubrzo nakon njegovog braka, Muhammed s.a.v.s. je sa dozvolom svog amidže, doveo kući jednog od Abu Talibovog sina, po imenu ALI, tako da je podijelio sa amidžom odgovornost odgajanja Alija. Drugi dodatak porodici bio je ZAID BIN HARITH, koji je zapravo bio oslobođeni rob Muhammeda s.a.v.s.On je radije ostao a svojim učiteljom Muhammedom, kada je njegov otac došao da plati nadoknadu i kupi njegovu slobodu. Muhammed s.a.v.s. je bio toliko dirnut njegovom odanošću, da je izjavio: „Zaid se ne bi trebao zvati Zaid bin Harith, umjesto toga trebao bi biti imenovan kao Zaid bin Muhammed (Zaid, sin Muhammedov).“ Nakon toga oni su živjeli sretnim porodičnim životom. Njegov poziv kada je imao 40 godina U ovim danima bilo je teško gledati jadno društvo i moralno stanje Arabije. Muhammed s.a.v.s. se povlačio u pećinu po imenu Hira, ponio bi nešto hrane za život sa sobom, i razmišljao bi o svrsi stvaranja čovječanstva, i nemoralnom stanju Arabije. Dugo vremena je imao mnoge snove o stvarima koje će se desiti i on je vidio da se ti snovi ostvaruju. On je tako bio spreman za ono šo će se desiti. Jednog dana kada je bio u pećini, melek DŽIBRIL (Gabriel), se pojavio pred njim i rekao mu da uči neke riječi. Muhammed s.a.v.s. je rekao da on ne zna čitati. „Čitaj“, rekao je melek. Opet je Muhammed s.a.v.s. rekao da ne zna čitati. Ovo se desilo tri puta. Onda je Muhammed s.a.v.s. shvatio da melek želi od njega da ponavlja za njim riječi koje

7

je izgovarao. Tada je došla prva objava (Božija riječ), i prvi ajeti iz Časnog Kur'ana su objavljeni Muhammedu.

„Čitaj u ime Gospodara svoga koji je stvorio; On je stvorio čovjeka od ljepljivog ugruška. Čitaj! A Gospodar tvoj je najplemenitiji. Koji je poučio perom. Poučio je čovjeka onome što on nije znao“ (ČK 96:2-6)

Muhammed s.a.v.s. je bio iznenađen da vidi meleka koji se pojavio ni od kuda u sred noći u pećini, gdje je on sam provodio većinu vremena. On je drhtao od poruke koju je ponavljao. On je otrčao kući drščući. Hatidža ga je umotala u ćebe (deku). On joj je ispričao o čudnom događaju. Hatidža je odjednom odgovorila: „Bog je svjedok, On ti nije posalo ovu poruku da bi ti pao ili dokazao validnost ovog zadatka. Bog te nije odabrao da bi odustao od tebe. Kako bi Bog mogao uraditi nešto takvo, kada si ti ljubazan i pažljiv prema svojoj rodbini, pomažeš siromašnim i dijeliš njihove probleme? Oživio si dobre stvari koje su nestale. Ti častiš svoje goste, i pomažeš bespomoćnim. Kako možeš biti stavljen na bilo koje iskušenje od Boga?“ (Buhari) Onda ga je odvela njenom rođaku VARAKI BIN NAUFALU, koji je bio veoma učen čovjek i proučavao je Bibliju. On je bio star i skoro slijep. Nakon što je čuo o pojavljivanju meleka, on je odgovorio: „Melek koji je spušten Musau a.s., siguran sam, došao je i tebi“. Varaka je imao u mislima predskazanje iz Starog Zavjeta, gdje je Bog rekao Mojsiju (Musa a.s.): „Uzdignut ću ih kao poslanike među njihovom braćom po vjeri, kao i tebe, i spustit ću Svoje riječi u njegova usta“. Varaka je dodao: „Volio bih biti živ kada te tvoj narod otjera iz grada, i da budem tu da ti pomognem“. Nakon prve objave, neko vrijeme nije bilo nikakvih objava od Boga. Onda je objavljivanje ponovno nastavljeno, riječ po riječ, ajet po ajet, dio po dio. Sve riječi je Poslaniku s.a.v.s. prenosio Džibril, isti melek koji mu je donio i prve ajete. Časni Poslanik s.a.v.s.nije mogao čitati niti napisati niti jednu jedinu riječ, kako nije naučio čitati i pisati jer nije bilo ni jedne škole u Arabiji. Nekoliko ljudi u Meki je znalo čitati i pisati. Melek se pojavljivao pred Časnim Poslanikom s.a.v.s. nekada u liku čovjeka, nekada samo kao glas dok je Časni Poslanik s.a.v.s. spavao. Melek bi isporučio objavu Poslaniku s.a.v.s., preslušao njegovo ponavljanje i nestao bi. Nakon što bi se Muhammed s.a.v.s. probudio, on bi ponovio što mu je bilo rečeno, i njegovi sljedbenici su pamtili ove riječi iz srca. Nekada je diktirao ove riječi ashabima koji su znali pisati, i oni bi zapisivali svaku riječ objave, pažljivo. Neke od ovih poruka je primio u Meki, druge u Medini i okolici. Sve ove riječi su sadržane u Časnom Kur'anu. Časna Knjiga sadrži cijeli zakon za čovječanstvo, koji je spušten tokom 23 godine Muhammedovog života. Čim je Muhammed s.a.v.s. počeo tvrditi da je on poslanik, njegova žena Hatidža, njegov rođak Ali, njegov bliski prijatelj ABU BAKR, i njegov oslobođeni rob Zaid su prihvatili njegovu tvrdnju. Ovo je jedan od najbitnijih dokaza njegove iskrenosti u njegovom vjerovanju, da su svi njegovi bliski prijatelji i najdraža rodbina, koji su ga pobliže poznavali, prihvatili su ga bez ikakvog odbijanja, jer su znali da je on oduvijek govorio samo istinu. U početku Časni Poslanik s.a.v.s., je samo propovijedao njegovim najbližim

8

prijateljima i povjerljivim od rodbine. Kao rezultat toga, nakon tri godine samo je njih trideset prihvatilo islam. Onda je on primio naredbu: “Ustani, upozoravaj i slavi Gospodara“ Nakon ove objave, Časni Poslanik s.a.v.s. je otvoreno izjavio jedinstvo Boga i opovrgnuo moći mekanskih idola Al Lata, Al Mannata, i Al Uzza. Ali Kurejšije nisu tako brzo mogli prihvatiti njegova učenja. Tako da su se okrenuli protiv njega i njegovih sljedbenika sa velikom okrutnošću. Progonjenja Ubrzo nakon što je otvoreno propovijedanje počelo, muslimani su shvatili da svaki dan donosi nove nevolje. Neki su bili tučeni, kao što je bio Bilal, zlostavljani, kao što je bio i sam Poslanik s.a.v.s., čak i bodeni do smrti, kao Haris-Bin-Ab-Hala, prva osoba koja je umrla u ime islama. Jednom dok se Muhammed s.a.v.s. molio, Abu Džahl je stavio iznutrice kamile na njega, i njegova kćerka je došla i pomjerila to sa njega, kako on više nije bio u mogućnosti sjediti pod takvim teretom. ABU DžAHL, ABU LAHAB, ABU SUFYAN i UMAR BIN KITAB, bili su neki od vođa Kurejšija koji nisu vjerovali u Časnog Poslanika s.a.v..s. i željeli su ga odvratiti od njegove religije, da bi sačuali čast njihovih ličnih idola, među plemenima koja su posjećivala Meku. U stvari, narod Meke je pokušao prijetiti, nasiljem, čak i diplomatijom da zaustavi Časnog Poslanika s.a.v.s od propagiranja njegove religije. Oni su poslali neke ljude njegovom amidži Abu Talibu, i njihov izaslanik mu je rekao: „Ti si jedan od naših vođa, i mi smo poštedjeli tvoga bratića, radi tebe. Kako god, došlo je vrijeme da stanemo u kraj ovoj nacionalnoj opasnosti među nama. Mi zapovijedamo da prestane govoriti bilo što protiv naših idola. Mi smo spremni da ga prihvatimo kao našeg vođu ukoliko on želi biti naš vođa. Možemo ga ponuditi sa gomilom novca, ukoliko je on riješio biti bogat. Spremni smo mu dati lijepu djevojku za brak, ukoliko on želi drugu ženu. Ukoliko se on slaže sa bilo kojim od ovih prijedloga, naš sukob sa njim će prestati. Ukoliko on nije to u stanju, onda čak i ti ćeš morati povući svoju podršku njemu ili ćete tvoj narod odbaciti.“ (Hišam) Abu Talib je pozvao Mumammeda s.a.v.s. i objasnio mu cijeli problem. Časni Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: „O amidža! Tako mi Boga. Ako bi stavili sunce u moju desnu i mjesec u moju lijevu ruku, u zamjenu da prestanem raditi ono što od mene traži moj Gospodar, ne bih to ostavio, sve dok mi Bog ne dadne da pobijedim ili dok ne umrem.“ Pri odlasku Muhammed s.a.v.s. je iznenada zaplakao. Njegov amidža je bio duboko dirnut riječima njegovog bratića. „Vrati se nazad, o sine moga brata,“, on je rekao. „Nastavi raditi ono što ti se traži. Neka me moj narod odbaci, ali ja nikada neću odustati od tebe, biće šta mora biti.“ Kada su Kurejšije shvatile da diplomatija nije imala efekta, oni su se odlučili na grube mjere protiv muslimana. Sve vođe iz različitih plemena, okupili su se na zajedničkom sastanku, i sklopili međusobno dogovor, da svi društveni i ekonomski odnosi sa muslimanima moraju biti prekinuti. Niko ne smije pričati sa njima. Nikakva

9

pomoć ne bi trebala biti pružena muslimanima. Ugovor je formalno potpisan i okačen u samoj Ka'bi. Shodno tomu muslimanui su se morali povući u dolinu ŠEBI ABI TALIB. Svi oni koji su željeli imati odnose sa muslimanima, bojali su se bijesa Kurejšije prema njima. Časni Poslanik s.a.v.s. i njegovi sljedbenici, živjeli su u ovoj dolini tri godine. Nikakva hrana i voda nije prevežena ovom dolinom. I dalje je Poslanik s.a.v.s., nastavio propovijedati hodočasnicima, koji su dolazili posjetiti svetu Ka’bu. Pri jednoj od ovakvih prilika, neki ljudi su ga opkolili i tražili da im pokaže znak. Bilo je kasno u noć i mjesec je sijao. Časni Poslanik s.a.v.s. je usmjerio svoj prst prema mjesecu i izgledalo je kao da se mjesec podijelio na dvije polovine. Ovaj događaj je također opisan i u Časnom Kur'anu: „Čas se približio, i mjesec se rascijepio“ (54:2)

Ovo je bilo veliko čudo i predskazanje (unaprijed rečeno ono što će biti) da su se sati uništenja mekanlijske moći približavali. Za Arape je mjesec bio znak moći. Kada je podijeljen na dvije polovine, ne samo da je prikazao prisustvo Božije pomoći Časnom Poslaniku s.a.v.s., nego je pokazalo da se bliži kraj moći plemena. Ovaj znak je pomogao u podizanju morala muslimana. Ali ovo je bio izolovan događaj. Cijelo društveno stanje muslimana se svaki dan pogoršavalo. Dubina njihovog vjerovanja i širina njihove čvrstine u vjeri je iskušavana često. I dalje su samo ashabi sa Časnim Poslanikom i dalje bili, i polako su tri godine prolazile. Na kraju, jednog dana Bog je obavijestio svog Poslanika s.a.v.s, da je sporazum sam od sebe otkazan, i da su ga pojeli mravi. Abu Talib je otišao Kurejšijama sa novom viješću. Kada je narod Meke pregledao sporazum, našli su da su ga uništili mravi. Također su znali da njihov društveni protest neće imati isti efekat, kakav su očekivali da će biti. Kako god, skoro jedva, oni su okončali ugovor. Ubrzo nakon kraja ovoga, Časni Poslanik s.a.v.s., je morao pretrpjeti dva velika gubitka. Njegova vjerna supruga Hatidža, majka njegovih sedmero djece je preselila. Ona je rodila dva njegova sina (Kasim, Tahir ili Tajib, koji su preselili u ranim godinama) i četiri kćerke (Zajnab, Rukaja, Ume Kulcum, i Fatima). Ona je stajala uz njega u teškim i dobrim trenucima života. Njena smrt je bila tužna za Časnog Poslanika s.a.v.s. Mjesec dana nakon njene smrti njegov amidža Abu Talib, je preselio također. Tako da on, nije imao niti oca, niti majku, njegov djed i amidža su preselili, kao i njegova supruga i sinovi. Sve ove gubitke Časni Poslanik s.a.v.s.je pretrpio vrlo strpljivo. Iseljenje u Abesiniju Socijalni bojkot muslimana je polako usporen dok mučenja Kurejšija nisu opala. Tako je Časni Poslanik s.a.v.s. dao dozvolu njegovim sljedbenicima da napuste državu i da idu u Abesijinu (u Africi). Nekoliko njegovih ashaba odmah su pripremili novo mjesto čuvši ovo. Ali teški nevjernici ih nisu mogli ostaviti da žive mirno čak ni u drugoj državi. Tako da su poslali delegaciju pod vođstvom Abu Sufijana Nađašiju, kralju Abesinije, da

10

izbaci muslimane iz države. Nađaši je bio pošteni vladar. Kada je čuo ovaj zahtjev Kurejšija pozvao je Đafar-Bin-Abi-Taliba, vođu muslimanskih imigranata i upitao za razlog njihovog iseljenja. Đafar je odgovorio: „O kralju. Pali smo u duboki očaj. Kada je Bog uzvisio među nama poslanika koji je bio častan, iskren i istiniti, on nam je rekao da vjerujemo u jednog Boga; odvraćajući nas od obožavanja idola, i tražio je od nas da se uzdržimo činjenja zla. Mi vjerujemo u njega i naš narod se okrenuo protiv nas. Tako da smo morali doći u vašu državu, da bi se spasili njihove okrutnosti.“ Kralj je bio zapanjen Đafarovim odgovorom i odbio je izbaciti muslimane. Tako se bez uspjeha delegacija vratila u Meku. Omerovo prihvatanje islama Omer bin Kitab je bio jedan od najutjecajnijih ljudi Kurejšija. Bio je poznat po njegovoj moći. U to vrijeme on je bio neprijatelj muslimana. Jednog dana Poslanik s.a.v.s. je molio Boga da On promijeni srce ili Amr Bin Hišama ili Omera Bin Kitaba. Desilo se to, da je sljedećeg dana Omer Bin Kitam izlazeći iz njegove kuće sa nezaštićenim mačem u rukama krenuo da ubije Muhammeda s.a.v.s. Na putu je sreo prijatelja koji ga je upitao: „Šta to namjeravaš Omere?“ Nakon što je čuo za Omerov r.a. plan da ubije Muhammeda s.a.v.s. on je upitao ponovno: „Ali da li ćeš biti siguran od njegovog plemena nakon ovoga? Da li zaista znaš kako stoje stvari? Da li znaš da su tvoja sestra i zet također primili islam?“ Omer je bio bijesan, i odlučio je kazniti njegovu sestru i zeta prvo, prije ubistva Muhammeda s.a.v.s. Tako da je nastavio prema sestrinoj kući. Ali kako se približavao njihovoj kući, on je čuo da neko čita Časni Kur’an. Omer r.a. je brzo ušao u kuću i povikao: „Čujem da ste ostavili vašu vjeru?“, i podigao je ruku da sasiječe njenog muža. Ali se Omerova r.a. sestra ispriječila ispred njega i bila je posiječena po nosu. Ona je počela krvariti, ali ju je njena krv učinila još hrabrijom. „Da, mi smo muslimani Omere, možeš nas ubiti u koliko to želiš , ali ne možeš nas odvratiti od naše vjere.“ Kada je Omer čuo ove riječi i kada je vidio krv kako teče sa sestrinog lica, on je bio dirnut njenim jakim duhom da je ostala odana svojoj vjeri. On je tražio da mu pokažu šta su to čitali, i nakon obećanja da to neće pocijepati, on je slušao i čitao Časni Kur'an. „Zaista Ja sam Allah; Nema Boga osim Mene. Zato obožavaj Mene i obavljaj namaz za moj spomen“ (20:15)

„Kako divan, kako inspirišući“, on je rekao i njegovo srce je bilo ispunjeno Jednim Svemoćnim Bogom. On je opet krenuo prema Časnom Poslaniku s.a.v.s., samo ovaj put sa drugačijom namjerom. Kada su sljedbenici Časnog Poslanika s.a.v.s. vidjeli Omera r.a. da dolazi sa mačem u ruci, bili su uznemireni radi njegovog iznenadnog dolaska. Ali Božiji Poslanik s.a.v.s. ga je upitao ljubazno: „Šta te dovodi ovamo Omere?“ Omer je odgovorio: „Ovdje sam došao da posvjedočim jedinstvo Boga, i obećavam odanost i poslušnost Njegovom poslaniku.“

11

„Allah-o-Akbar (Bog je najveći)“, povikao je Časni Poslanik s.a.v.s. i njegovi sljedbenici s radošću. Kako god, vijest o njegovom prihvatanju islama se proširila veoma brzo. Omer koji je bio nadaleko poznat, bio je tučen nekoliko puta nakon što je postao musliman. Posjeta Taifu Uprkos, ovom očaju i mučenjima, Časni Poslanik s.a.v.s. je odlučio posjetiti Taif (smješten oko 40 milja jugoistočno od Meke), da im prenese poruku islama. On je nastavio prema Taifu sa samo jednim ashabom (Zaidom), i sazvao je sve važne ljude Taifa. Ali oni su ga odbacili, čak i kamenovali. Časni Poslanik s.a.v.s. je ostavio Taif krvareći. I zaustavio se u vrtu van grada. On je molio Boga: „Predajem svoje stanje Tebi žalim se Tebi za moju slabost, nesatašicu mojih izvora i način na koji su me primili moji neprijatelji. Hoćeš li me ostaviti na milost ovim ljudima, ili ćeš me ostaviti u rukama mojih neprijatelja? U koliko Ti nisi ljut na mene, ne brine me nebriga mojih neprijatelja. Ti si Onaj koji odnosi tamu ovoga svijeta i daješ mir svima. Ne dopusti da tvoja ljutnja se spusti na mene. Tražim utočište kod Tebe, i nema moći i zaštite osim kod Tebe.“ Nakon ovih molitvi, Časni Poslanik s.a.v.s.se vratio u Meku. Ovi dani odbacivanja, nevolja i okrutnosti su nastavljeni narednih deset godina, kako je bilo i objavljeno Časnom Poslaniku s.a.v.s. u suri Al Fađr: „Tako mi zore i deset noći“ (89:2-3)

Ovdje se jasno kaže da će islam doći nakon deset noći nevolja. U Božijim riječima o budućnosti, jedna noć znači jedna godina. Tračak nade Tada je tračak nade počeo sijati sa sjevera Meke. Postojao je grad udaljen 250 milja od Meke sjeverno, po imenu Jasrib. Časni Poslanik s.a.v.s. je primio malu grupu ljudi iz Jasriba koji su bili hodočasnici Ka'bi, i pozvao ih je da prihvate Islam u jedanaestoj godini poslanstva. Oni su ga pažljivo salsušali i prihvatili ga, jer su čuli od njihovih Jevrejskih komšija da će se pojaviti poslanik. Sljedeće godine, u 12-toj godini poslanstva, dvanaest ljudi je došlo iz Jasriba (uključujući pet koji su već prihvatili islam) dali su bejat Časnom Poslaniku s.a.v.s. i izjavili su da: Da će oni uvijek vjerovati u Jedog Boga Oni neće počiniti ubistvo ili preljuba Neće krasti Oni će biti poslušni Časnom Poslaniku u svim različitim stvarima. Ovo se naziva bejat Akabe. Ovoga puta Časni Poslanik s.a.v.s. je poslao i Musab Bin Umaira da širi islam u Jasribu. Tako mu je Bog dao čast da postane prvi misionar musliman.

12

Sljedeće godine, tokom hodočašća, 70 ljudi je stiglo iz Jasriba, da prihvati islam. Ovoga puta je Časni Poslanik s.a.v.s. zadužio 12 vođa iz naroda Jasriba da ih nadziru u njihovim vjerskim dužnostima. Miradž U 5. toj godini nakon poziva poslanstvu, Bog je blagoslovio njegovog poslanika jedinstvenom vizijom Miradža, poznata kao duhovno putovanje na nebo. U ovom putovanju Časni Poslanik s.a.v.s.je prisustvovao tronu Boga i na tom putu je susreo duše Adama a.s., Ibrahima a.s., Musaa a.s., Isa a.s. i još nekih poslanika jer u bliskoj budućnosti, njihovi sljedbenici će susresti sljedbenike Časnog Poslanika s.a.v.s. Časni Poslanik s.a.v.s. je vidio dvije takve vizije. Tokom druge vizije, Salat (tj namaz) je propisan muslimanima. To je temeljni šart islama. Namazom se uspostavlljaju odnosi čovjeka sa Bogom. Muslimani su dužni klanjati pet puta dnevno. Hidžra U međuvremenu, islam se počeo širiti u Jasribu, i muslimani Meke su se počeli iseljavati u ovaj sjeverni grad, gdje su se nadali da će u miru upražnjavati svoju religiju. Na kraju, osim nekoliko muslimanskih robova, Abu Bakra r.a., Alija r.a. i Časnog Poslanika s.a.v.s., nije bilo drugog muslimana da je ostao u Meki. Kada su Kurejšije čuli za ovaj novi razvoj, bili su jako ljuti. Tako da su glavešine Kurejšija, imali tajni sastanak i isplanirali da ubiju Muhammeda s.a.v.s. da unište zajedno novu religiju. Da bi spriječili bilo kakvu odbranu muslimana, ili osvetu porodice Muhammeda s.a.v.s., odlučili su da svaki član plemena treba biti odabran. Tada mogu zajedno napasti Časnog Poslanika s.a.v.s. i odmah ga ubiti. U Časnom Kur'anu ovaj događaj je ovako opisan: „ I sjeti se kada su nevjernici koali zavjeru protiv tebe da te zatvore (u jedno mjesto), ili da te ubiju, ili da te protjeraju (iz domovine...)“ (8:31)

Bog je obavijstio Njegovog Poslanike u njihove zlobne namjere, i naredio mu da se iseli u Jasrib. Stoga je Časni Poslanik s.a.v.s. posjetio njegovog prijatelja Abu Bakra r.a., i isplanirao s njim napuštanje grada uvečer. On je također uputio njegovog rođaka Alija r.a. da spava u njegovom krevetu, a da se ujutro vrati amanetima koje su Kurejšije dale Časnom Poslaniku s.a.v.s. Ovo pokazuje visoki moral Časnog Poslanika s.a.v.s., da bez obzira što su Kurejšije planirali ubiti, on je bio toliko zabrinut za dužnosti koje su mu povijerili, da je ostavio u rukama neprijatelja svog voljenog rođaka. Kako god, Kurejšije su došle i opkolili su njegovu kuću noću, ali nisu prepoznali da je Božiji Poslanik s.a.v.s. otišao. Oni su ga zamijenili nekim drugim, kada je on otišao i maskirao put, tako da ne bi bili nađeni. Časni Poslanik s.a.v.s. i njegov voljeni ashab Abu Bakr r.a., su napustili Meku i našli su sklonište na brdu u pećini Taur, udaljenoj nekoliko milja. Ujutro kada su Kurejšije shvatile da je Poslanik s.a.v.s. otišao, bili su bijesni. Tražili su

13

ga po cijeloj Meki. Nudili su nagradu od stotinu kamila za onoga ko ga dovede živog ili mrtvog. Ovo je bila veoma vrijedna nagrada, jednaka današnjim stotinu Rojal Rojsis. Zato su ga mnogi ljudi pokušavali uhvatiti. Vođeni tragovima uputili su se prema pećini Taur. Stojeći ispred ulaza u pećinu gdje su se krili Časni Poslanik s.a.v.s. i Abu Bakr r.a., tragač je rekao da je Muhammed s.a.v.s. ili u pećini ili je uzdignut na nebo. Abu Bakr r.a. je čuo ovo i mogao je vidjeti stopala tragača ispred pećine. Ono što ih je sakrilo od neprijatelja bili su paukova mreža, jer je tokom noći pauk ispleo mrežu na ulazu u pećinu. Abu Bakrovo r.a. srce je potonulo „Neprijatelji su nas skoro uhvatili“, uzviknuo je. „Nema straha. Bog je sa nama“, odgovorio je Časni Poslanik s.a.v.s. „Ne bojim se ja za sebe, ali se bojim za tebe, ako ja umrem, umrijet ću sam. Ali ako ti umreš, to znači smrt za našu vjeru“, nastavio je Abu Bakr r.a. „Čak i da je tako, nema straha. Nismo samo nas dvojica u pećini. Tu je svakako treći-Bog lično,“ rekao je Časni Poslanik s.a.v.s. Ovo pokazuje da je Časni Poslanik s.a.v.s. imao čvrsto vjerovanje u Božije postojanje i u njegovu pomoć. Mekanlije nikada nisu gledali u pećinu. Osjećali su da nikada niko nije mogao ući u pećinu radi zmija, i da neko jeste, onda bi paukova mreža bila razbijena. Tako je Bog spasio Njegovog poslanika od neprijatelja. Nakon tri dana pretraživanja svih mjesta, Kurejšije su prekinule njihovu potragu, i Časni Poslanik s.a.v.s. je nastavio putovanje sa njegovim ashabom Abu Bakrom r.a. Bio je veoma tužan da napušta Meku, grad gdje je on odrastao kao dječak, i gdje je živio preko pedeset godina. Na odlasku on je pogledao Meku posljednji put i rekao: „Meka, ti si meni draža od bilo kojih drugih mjesta. Ali tvoj narod mi neda da živim u tebi“ On su jahali deset dana kamile, i prešli su granicu Jasriba, blizu Kbe, sigurno. Muslimani Jasriba su već zaposjeli Kbu, da bi dobro dočekali voljenog Poslanika s.a.v.s. Božiji Poslanik je ostao u Kbi deset dana, i sagradio je malu džamiju uz pomoć njegovih ashaba. Ovo je prva izgrađena džamija u historiji islama. Nakon nekoliko dana Časni Poslanik s.a.v.s. je nastavio prema Jasribu i ušao je u grad 16. Rebiul Evela 622. g.n.e. Jasrib je bio lijepi grad, 215 milja sjeverno od Meke. Imao je nekoliko izvora vode, bušotina palmino drveće. Smješten je između brda. Njihovi ljudi su osnovali dva plemena pagana (po imenu AUS i KHAZRAJ) i tri Jevrejska plemena ( po imenu BENI KAINUKA, BENI KUREIZA i BENI NAZIR). Jevrejska plemena su vjerovala u Stari Zavijet, i bili su sljedbenici Mojsija (Musa a.s.). Prema predskazanju Starog Zavjeta oni su očekivali pojavljivanje poslanika. Oba paganska plemena su obožavali idole, i živjeli su od rada na farmama i od poljoprivrede. Za razliku od Jevreja bili su jednostavni i siromašni. Obično bi se borili jedni protiv drugih radi sitnih stvari. Njihovo malo znanje iz Biblije izgleda da im je koristilo i šest njih je povjerovalo u Časnog Poslanika s.a.v.s., kada su čuli za njegovu tvrdnju poslanstva iz Meke. Ovih nekoliko muslimana raširili su njihove porodice i prijatelje i ubrzo veliki broj Ausa i Khazraja su primili islam.

14

Dolazak Časni Poslanik s.a.v.s. je napustiio njegov voljeni dom, njegove stare prijatelje i rodbinu, kada je ostavio Meku. On je stigao u Jasrib, i dočekala ga je velika sretna grupa lokalnih muslimana (poslije nazvanih Ensarije) i izbjeglica iz Meke (muhadžir, emigrant, izbjeglica je onaj koji napusti svoj lični dom da bi se smjestio bilo gdje). Jahao je na kamili kada je ušao u Jasrib. Svi muslimani Jasriba su željeli da ga pozovu u njihov dom. Ali Časni Poslanik s.a.v.s je izjavio: „Moja kamila je pod komandom Allaha. Gdje se god zaustavi, ja ću ostati.“ Kamila se konačno spustila pred kućom Abu Ajub Ansarija. Tako je Bog spustio na njega čast među gomilom, dolaskom njegovog voljenog poslanika. Časni Poslanik s.a.v.s. je ostao kao gost sa Abu Ajubom nekoliko mjeseci, dok se njegova lična kuća (napravljena od jedne sobe, nekoliko kvadrata) gradila. Ljudi Medine TIL NABI (novo ime Jasriba) proširili su gostoprimstvo Božijem poslaniku. Ubrzo nakon dolaska u Medinu, Poslanik Muhammed s.a.v.s. je posalo Zaida da doprati ostatak njegove porodice iz Meke. On je također počeo graditi džamiju pored njegove kuće u Medini. Tako je jednostavna džamija, duga 105 stopa, 90 stopa široka, i 10 stopa visoka, bila je izgrađena od cigle i opeke i ploče od kamena. U jednom uglu džamije pokrivena platforma je izgrađena kao odmaralište za bespomoćne emigrante Meke, koji nisu imali drugog doma. Časni Poslanik s.a.v.s. i njegovi dobronamjernici sljedbenici su dijelili opskrbu života sa njima. Ovo stanje bespomoćnih se nastavilo nekoliko mjeseci prije nego su svi bili zaposleni. Časni Poslanik s.a.v.s. je obično vodio svih pet namaza u džamiji. Nedugo nakon iseljenja, poziv na namaz (Azan), je sanjao Abdulah Ben Zaid r.a.. Muhamed s.a.v.s je to uzeo kao Božiji znak i onda je isti poziv na namaz korišten u cijelom muslimanskom svijetu. Prva osoba koja je učila AZAN bio je oslobođeni rob iz Etiopije BILAL r.a., koji je tokom Mekanskih dana, tjeran da leži na užarenom pijesku sa otštrim kamenjem stavljenim na njega, bičevan i tučen. Ali i dalje on nije odustjao od vjerovanj u Jednog Boga. Kada je Bilal učio azan, muslimani bi ostavljali njihov posao i žurili bi džamiju. Bratstvo Da bi stvorili veliku zajednicu, Časni Poslanik s.a.v.s. je postavio obveznica bratstva među muhađerima i ensarijama. Tada je Božiji Poslnik s.a.v.s. posavjetovao sve muslimane da se ponašaju prema svim muslimanima kao prema rođenoj braći. Ensarije rado su ponudili polovinu njihovog dobra njihovoj braći muhađerima. Ova obveznica bratstvaje bila velika dobrobit muhađira. Osjećali su se više kao kod kuće u Medini. Sporazum Ubrzo nakon dolaska poslanika Muhammenda s.a.v.s. u Medinu, oba plemena Aus i

15

Khazraj, su prihvatili islam. Ovim plemenima i emigrantima, Časni Poslanik s.a.v.s. je postao najpoštovaniji autoritet ikada poznat. Časni Poslanik s.a.v.s. je pozvao Jevreje da uzmu udjela u paktu (sporazumu) sa muslimanima da bi odbranili Medinu. Jevreji su se složili. Sadržavao je sljedeća pravila:

4. Jevreji će čuvati svoju religiju, a muslimni će slijediti svoju religiju 5. Ako neprijatelj napadne Medinu, onda će oba, i Jevreji i muslimani braniti

Medinu jedni uz pomoć drugih 6. Niti jednima, ni Jevrejima ni muslimanima, neće biti dozvoljeno da drže bilo

koju ženu u njihovoj kući bez dozvole njene rodbine. 7. Niti jedan rat ili mir ne smije se uspostavljati samostalno. Oba, i Jevreji i

muslimani se moraju složiti bilo o ratu ili o miru. 8. Sve rasprave će biti predstavljene Časnom Poslaniku s.a.v.s., kako bi on

donio konačan sud. Ovaj ugovor nam pokazuje da je Časni Poslanik s.a.v.s. uvijek vjerovao u slobodu razuma, i pravo da se vjeruje i pripada bilo kojoj religiji. On nikada nije tjerao druge da prihvate islam niti ih je omalovažavao. Ponašao se prema Jevrejima sa najviše poštovanja. Jednom je krišćanska izaslanstvo iz Najrana posjetio Medinu, i on im je dozvolio da se mole u džamiji u Medini. Mržnja se nastavila Narod Meke je zlostavljan, izgladnjivan, kamenovan, boden, čak su i tjerali muslimane da se isele u Medinu. Kada su čuli da su se muslimani smjestili sretno u Medini, njihov bijes nije imao granice. Tako da su počeli tražiti način da napadanu Medinu da iskorijeni novu religiju koju je donio Časni Poslanik s.a.v.s. U drugoj godini nakon hidžre (iseljenja) Kurejšije su poslali veliki trgovinski karavan u Siriju pod vođstvom Abu Sufijana, koga je pratilo 50 naoružanih čuvara. Kada se on vraćao iz Sirije poslao je poruku narodu Meke da dođu i da mu pomognu u odbrani karavana. Kada je narod Meke čuo za njegovu poruku, oni su spremili armiju od 1000 dobro naoružanih ratnika, mnogi od njih sa naoružanjem, sa 700 kamila i 100 konja, pod komandmom Abu Đahla, i krenuli su pomoći Abu Sufijanu. Prije nego su stigli, ni su se pomolili u Kabi: Gospodaru pomozi dvjema strankama koje se temelje na istini i ponizi i osramoti druge. Bitka na Badru Časni Poslanik s.a.v.s. nije vjerovao u početku borbe, kako mu je Bog rekao u Časnom Kuranu: „Allah ne voli one koji donose nered na zemlji. Ali pri postojanju nove opasnosti, Bog mu je dozovolio da se brani: Dozvoljena je borba onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja-zaista je Allah kadar da ih pomogne-one koji su bili nepravedno istjerai iz njihovih domova, samo zato što su govorili :“Naš Gospodar je Allah“-a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri,

16

i crkve i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime spominje“ (22:40-41)

Stoga, nakon dogovora, Časni Poslanik s.a.v.s. i njegovi sljedbenici su odlučili čekati blizu doline Badra i da se suoče hrabro sa Mekanlijskom vojskom naredni dan, Petak, 14. Mart 623. g.n.e. U stvari Kurejšije, samo su željeli naći izgovor da napadnu Medinu. Kada su čuli da je karavan sigurno prošao pored Medine, oni su i dalje nastavili marš prema naprijed da se bore sa muslimanima. Časni Poslanik s.a.v.s. je čuo za ovo i odmarširao prema Badru sa 313 muslimana, 70 kamila i samo dva konja. Oni nisu čak imali ni dovoljno oružja da se odbrane čestito. Časni Poslanik s.a.v.s. je pregledao njegovu vojsku. Ne samo da je armija bila slabo opremljena, nego su se i neki maloljetnici priključili željno. UMAIRU-BIN ABI VAKASu, koji je bio veoma mlad dječak, je naređeno da istupi iz vojske, ali on je toliko oštro jecao da je Časni Poslanik s.a.v.s. mu dozvolio da ostane. Nakon što je čuo o veličini Mekalijske armije, Božiji Poslanik s.a.v.s. je tražio savijet od njegovih ashaba o načinu borbe koji trebaju poduzeti muslimani. MIKDAD BIN AMR je istupio i rekao: „mi nismo kao ashabi poslanika Musaa a.s., da bi rekli: „Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite sa neprijateljem, a mi ćemo ovdje sjediti“. Mi kažemo: „Idi naprijed, gdje god ti želiš, mi ćemo biti sa tobom, i borit ćemo se na tvojoj desnoj i tvojoj lijevoj strani, i ispred tebe i iza tebe, i neprijetelj te neće stići, sve dok ne pređu preko naših mrtvih tijela.“ Takav je bio njihov primjer odanosti i žrtvovanja, da historija ne može predstaviti niti jedn sličan primjer među sljedbenicima bilo koje druge religije. Ujutro dvije armije su se suočile na Badru. Časni Poslanik s.a.v.s. je poveo njegovu nespremnu vojsku pred vojsku neprijatelja. Kako je bila Arapska praksa, na početku trojica Mekanlija, poznatih boraca-UTBA, ŠEIBA i VALID-marširali su naporijed jedni ispred drugih, i tražili su tri hrabra protivnika od muslimana, za jednog njihovog borca. Pod naređenjem Časnog Poslanika s.a.v.s. hazreti Hamza r.a.(poslanikov amidža), ALI r.a. (poslanikov rođak) i UBEID r.a. iz mislimana su istupili naprijed da se bore sa njima. Hazreti Hamza i Ali su odmah ubili njihove protivnike, ali Ubeid je bio povrijeđen, i bila mu je potrebna pomoć njegovih suboraca da pobijedi protivnika. Časni Poslanik s.a.v.s. ih je onda uputio da borba ne smije početi dok on ne dadne znak, ili dok neprijatelj ne počne borbu. On se povukao da bi obavio molitvu. On je molio: „O Bože, ne zaboravi Tvoje obećanje pomoći, jer u koliko ova mala grupa mojih sljedbenika bude savladana danas, neće ostati niko na zemlji da Te obožava.“ U brzo je Mekanlijska vojska počela napadati. Tako je počela prava borba. Muslimani, koji su bili malobrojniji, su se borili hrabro. Hazreti Ali i hazreti Hamza su ubili

17

mnogo nevjernika. Abdur-Rahman-Bin Auf navodi: „U bici sam primijetio da imam dva tinejdžera sa moje desne i i lijeve strane, i unezgodio sam se radi toga. Tada je iznenada mladić sa moje desne strane upitao: „Amidža, koji od njih je Abu Đahl?“ Prije nego sam mu mogao odgovoriti, mladić sa moje lijeve strane je upitao isto. Bio sam prevladan ovim duhom i pokazao na Abu Đahla. Odmah su dva mladića potrčali prema Abu Đahlu, i napali ga tako iznenadno da prije nego je on mogao i pomisliti on je ležao na zemlji teško povrijeđen. „ Abu Đahlov sin, Ikramah, nije bio u stanju tada pomoći ocu. Ikramah je napao Muaza i skoro mu je odsjekao ruku iz ramena. Kako mu je njegova odsjećena ruka smetala, Muaz je na nju stavio nogu, šutnuo je i nastavio je borbu sa jednom rukom. Časni Poslanik s.a.v.s.je uzeo punu šaki pijeska i bacio je u zrak. Iznenada je oluja bljesnula. Muslimani su imali sunce na njihovoj strani, i neprijatelji ih nisu dobro mogli vidjeti. U ovoj zabuni oni su povikali (Allahu Akbar-Allah je Najveći).“ Prema obećanju Boga, on je dao muslimanima veliku pobjedu. Sedamdeset nevjernika je ubijeno i sedamdeset ih je zarobljeno. Među muslimanima 14 je umrlo na Allahovom putu. Ovo je bio dan radosti za muslimane. Časni Poslanik s.a.v.s. je bio zadovljan da je Bog spasio muslimane i Medinu, ali je također bio tužan radi tužnog kraja njegovog sopstvenog naroda zbog neposlušnosti koju su pokazali Gospodaru. Muslimani su se vratili u Medinu, sa sedamdeset ratnih zarobljenika. Časni Poslanik s.a.v.s. je zapovijedio svojim sljedbenicima da se dobro brinu o ovim zarobljenicima. Savjetovao ih je da im obezbijede hranu, i sklonište za njih i da im se ljubazno obraćaju. Neki od zarobljenika su bili toliko zadivljeni njihovim ljubaznim ponašanjem, da su prihvatili islam i bili su odmah oslobođeni. Drugi su bili oslobođeni nakon što je njihova rodbina platila za njih naknadu. (naknada je bila određena prema bogatstvu koje su imali). Neki od pismenih nevjernika su poučavali desetoro muslimanske djece svako da čitaju i pišu, prije nego su oslobođeni. Ovo pokazuje da je Časni Poslanik s.a.v.s. želio da muslimanska djeca budu učena koliko god je to bilo moguće. Život se vratio u normalu u Medini. Ubrzo nakon vraćanja sa bitke na Badru, Časni Poslanik s.a.v.s. je oženio Ajišu. Njegova kćerka Fatima se udala za njegovog rođaka Alija. Bitka na Uhudu Kurejšije nisu mogli lako zaboraviti poraz u bici na Badru. To je bila kao crna mrlja na njihovu čast. Željeli osvetiti njihov poraz, tako da bi ponovno mogli držati uzdignute glave pred drugim plemenima Arabije. U 625. g.n.e. pod vođstvom Abu Sufijana, oni su okupili vojsku oko 3000 vojnika, sedam stotina njih sa oklopima. Oni su imali tri hiljade kamila i

18

dvije stotine konja. Kada su oni prešli u Medinu, zaustavili su se na sjeveru blizu brda Uhud. Kada su se proširile vijesti da su Mekanlijske trupe po drugi put bile na putu, Časni Poslanik s.a.v.s. je tražio mišljenje muslimana, koji su tada brojali oko 1500 u Medini. Također im je rekao za jedan od njegovih snova, da bi ostanak muslimana u Medini donio dobrobit. ABDULAH BIN UBAY je podržao ovu ideju. Ali mlađi muslimani su željeli otići van Medine i suočiti se sa neprijateljima, da bi se dogovorili sa njima. Časni Poslanik s.a.v.s. je prihvatio njihov priijedlog. Odmah se vojska od 1000 vojnika uzdigla, i muslimani su krenuli na Uhud. Na putu je Abdulah Bin Ubaj dezertirao (napustio) muslimane sa još 300 njegovih suboraca i vratio se u Medinu. Tako je Časni Poslanik s.a.v.s. ostao sa 700 muslimana koji su se suočili sa vojskom od 3000 nevjernika Časni Poslanik s.a.v.s je okupio njegovu vojsku iza Uhuda. Mekanlije nisu mogli napasti straga osim kroz male otvorene prolaze. Časni Poslanik s.a.v.s. je odabrao 50 njegovih strijelaca i savjetovao ih da ostanu na ovim prolazima, šta god da se desi. U međuvremenu, žene koje su pratile vojsku, su počele pjevati ratne pjesme da bi potaknuti osjećanja Kurejšija. Abu Sufijan je preuzeo vođstvo nad svojom vojskom. U početku hrabri paganski borac po imenu TALHA je istupio da bi izazvao muslimane. Ali r.a. je istupio i ubio ga. Onda je izašao Talhin brat da bi ga osvetio, ali Hamza r.a., amidža Časnog Poslanika s.a.v.s., ga je dokrajčio. Počela je prava borba. Hamza r.a., Ali r.a. , Zubair r.a., i Abu Đunana r.a. su napravili pobunu u redovima Kurejšija. Ubrzo su počeli bježati i muslimani su počeli sakupljati plijen rata. Neki od 50 ratnika, koji su bili postavljeni na prelazima Uhuda su napustili njihova mjesta i sišli su da bi pokupili prihode rata, suprotno savjetu Časnog Poslanika s.a.v.s. Kalid Bin Valid, koji je bio hrabri general vojske Kurejšija, je vidio otvoreni prolaz. On je iskoristio ovu grešku i napao je nekoliko muslimana koji su ostali iza, i ubili ih. On je nastavio napadati muslimane straga odakle nisu bili zaštićeni. Ovo je zbunilo muslimane jer oni nisu bili spremni za naredni napad. U ovom napadu, čak je i Časni Poslanik s.a.v.s. povrijeđen, i pao je sa konja. Kurejšije su proširile lažne glasine da je Časni Poslanik s.a.v.s. ubijen. Ova vijest je rastužila muslimane. Neki su se prestali boriti. Drugi su se napola srčano nastavili boriti. Vehši, rob crnac, kome je Abu Sufijanova žena obećala slobodu, ako ubije Hamzu (amidžu Časnog Poslanika s.a.v.s. i hrabrog ratnika), bacio je koplje i ubio ga. Časni Poslanik s.a.v.s. se povukao sa nekoliko njegovih sljedbenika na jednu od litica brda Uhud i molio je Boga: „O moj Bože, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju šta rade.“ Od sedadmsto ratnika, sedamdeset muslimana je poginulo braneći njihovu vjeru, i 23 neprijateljska ratnika su ubijena u ovoj bici. Neprijatelji su odsjekli udove od mrtvih tijela muslimana. Vratili su se u Meku sa mnogo povrijeđenih, jer su bili i previše umorni da bi izazvali muslimane i ušli ponovno u Medinu. Zapadni pisac, Rut Varen, je napisao: „Koliko je loša bila bitka na Uhudu? Zasigurno muslimani nisu pobijedili, ali ni Mekanlije nisu uživali u odlučnoj pobjedi. Nisu uništili Muhammeda, niti Medinu, niti su napravili dobro tim što su napravili da muslimani plate trostruko za smrt Mekanlija na Badru. Muhammed nije dobio pobjedu, ali je barem zadržao svoje.“ Licemjeri (ljudi koji prividno vjeruju u nešto, ali se pretvaraju i govore nešto drugo) kao

19

Abdulla Bin Ubaj i Jevreji, su počeli zbijati šale sa muslimanima. Muslimani su naučili da moraju biti pokorni Časnom Poslaniku s.a.v.s. Na kraju krajeva, poraz na Uhudu se mogao izbjeći, da su oni bili poslušni Časnom Poslaniku s.a.v.s., i ostali u Medini bez napuštanja ili da su ostali zalijepljeni na prolazima gdje im je naređeno. Kada se život vratio u normalu, Bog je objavio naredbu, da su opijanje i kockanje zabranjeni. Kada je ovo objavljno, ulice Medine su bile preplavljene tečnošću, jer je narod uništavao njihove zalihe vina. Arapi su običavali piti vino pet puta na dan. Kada je proglašeno da je pijenje vina zabranjeno, održavala se zabava vina u jednoj od kuća. Jedan od njih je pokušavao otkriti da li je ova objava bila ispravna. Drugi su porazbijali sve boce koje su sadržavale vino prije nego je moglo biti otkriveno. Tolika je bila njihova briga prema Poslaniku s.a.v.s. i prema onome što je on govorio. Prvo su poslušali, potom pitali. Nekada poslije, bila je glad u Meki. Uprkos neprijateljstvu, Časni Poslanik s.a.v.s. je posalo pomoć siromašnom narodu Meke. Bitka na rovovima Pete godine nakon iseljenja, narod Meke je počeo opasne propagande protiv muslimana među svim plemenima Arabije. Jevrejsko pleme, Beni Nazir, im je pomoglo u njihovom zlobnim planovima. Kao rezultat toga, sva plemena Arabije, su se okrenula protiv muslimana. Narodi Najma, Sulejma, Ghatafana, i nekoliko drugih plemena su se pridružili narodu Meke. Vojska između deset i trideset hiljada je okupljena i oni su krenuli sretno iz Meke da unište Medinu. Kada su se vijesti proširile Medinom, SALMAN FARSI r.a. (ashab Časnog Poslanika s.a.v.s. iz Farza), je predložio Božijem Poslaniku s.a.v.s. da bi trebali iskopati veliki rov oko nezaštićenih dijelova Medine. Časni Poslanik s.a.v.s.je prihvatio njegov prijedlog i muslimani su počeli kopati veliki rov oko grada. Časni Poslanik s.a.v.s.je radio naporno da bi iskopali ovaj veliki rov. Jednom, tokom kopanja, muslimani su naišli na jednu veliku stijenu, koju niko od njih nije mogao razbiti. Časni Poslanik s.a.v.s je bio obaviješten o tome. On je uzeo malj u svoje ruke i udario je u stijenu veoma jako. Komadi stijene su letjeli, i Časni Poslanik s.a.v.s. je izjavio: „Allah-o Akbar (Bog je Najveći). Dobio sam ključeve Sirije. Onda je udario po drugi put, i povikao je: „Allah-o Akbar (Bog je Najveći). Blagoslovljen sam ključevima Perzije.“ Onda je udario maljem po treći put, pomičući stijenu sa njenog mjesta, i rekao je njegovim sljedbenicima: „Allah-o Akbar (Bog je Najveći). Sada sam počašćen ključevima Jemena.“ Ove vizije su okrijepile umorne i gladne muslimane. Kasnije su ključevi carstva Irana, Perzije i Jemena dati muslimanima, kada su osvojili ove države. Kada je rov iskopan, vojska od tri stotine vojnika je postavljena da čuva rov. Unutar grada, žene i djeca su bili u velikoj opasnosti od napada Jevrejskog plemena Beni Kureiza. Ubrzo su muslimani suočeni sa teškim problemima. Bili su malobrojni u poređenju sa vojskom Kurejšija. Imali su opasnog neprijatelja smještenog unutar Medine; bili su kratki s oružjem i suočavali su se sa opasnim neprijateljom, koji je odlučio dokrajčiti novu religiju. Ubrzo su Mekanlije zaposjele Medinu i kampovali su na drugoj strani rova. Bili su

20

zbunjeni novom taktikom muslimana koji su bili tako oprezni. Oni nisu mogli preći rov i ući u Medinu. Jednom je Amr Bin Abdod (koji je smatran dovoljnim za 1000 vojnika), izazvao muslimane na jednostavnu borbu. Ali r.a., naoružan mačem Časnog Poslanika s.a.v.s. je prihvatio izazov i ubio je Abdoda odmah. Ali ova mala pobjeda nije imala nikakvog efekta. Na kraju tri sedmice, muslimani su bili opkoljni, gladni, smrznuti i totalno iscrpljeni. U Časnom Kur'anu stoji: „Sjetite se kada su vam došli iznad vas, i niže vas, i kada su vam se oči skamenile, i kada su vam srca skačući došla do grla i vi ste gajili razne misli o Allahu“ (33:11)

Časni Poslanik s.a.v.s. se molio Svemogućem Bogu: „Allahu, otjeraj neprijatelja, pomozi nam i otjeraj ih, jer Ti uvijek pomažeš bespomoćnim i odazivaš se na poziv onih koji su u nevolji.“ Bog je odgovorio na poziv Njegovog Poslanika s.a.v.s. Vjetar je počeo duvati. Pretvorio se u nebesku oluju. Šatori Kurejšija su otpuhani i njihove vatre su ugašene. Oni su bili užasnuti i bježali su sa bojišta. Časni Poslanik s.a.v.s. i njegovi ashabi su zahvaljivali Allahu na Njegovoj milosti. Ponašenje s Jevrejima Prema sporazumu sa Jevrejima, muslimani su očekivali od njih da im pomognu u odbrani Medine. Jevreji nikada nisu pomagali muslimanima u vrijeme nevolja, više su stvarali probleme Časnom Poslaniku s.a.v.s. Muslimani su se trudili da žive u miru i skladu sa njima, kako im je Bog i rekao u Časnom Kur'anu: „Ti reci: O sljedbenici knjige, dođite oko rijči jednake između nas i vas-da ne obožavamo nikog osim Allaha, i da ne pripisujemo druga Njemu...“ (3:65)

Ali ni ljubaznost od strane Časnog Poslanika s.a.v.s , niti pošteno ponašanje od strane muslimana, nije moglo natjerati Jevreje da promijene njihov stav. Jednom su oni sami planirali da ubiju Časnog Poslanika; jednom su oni osramotili muslimanku i ismijavali je. Pod ovakvim okolnostima, došlo je do otvorenog rata između muslimana i Jevreja. Muslimani su opkolili trupe Beni Kainuka, i Beni Nazira, jedno po jedno. Oba su bila poražena i protjerana iz Medine. Iako ih je Časni Poslanik s.a.v.s. kaznio ljubazno. Bilo im je dozvoljen da povedu svu svoju rodbinu i sve što su imali, a mogli ponijeti sa sobom. Ali pleme Beni Nazir je nastavilo sa njihovim zlim radnjama, čak i nakon protjerivanja. Oni su se udružili sa narodom Meke, i napali su Medinu uz njihovu pomoć kada je bitka oko rova počela. Treće pleme Beni Kureiza su se okrenuli protiv muslimana i pomogli su Abu Sufijanu u napadu protiv muslimana tokom bitke oko rova. Nakon bitke bili su kažnjeni o strane njihovog lično postavljenog suca, Saad-Ben-Maaza r.a.(jer su odbili prihvatiti Časnog Poslanika s.a.v.s. kao njihovog suca) i svi borci iz

21

plemena Beni Kureiza su ubijeni presudom ovoga suda, prema Jevrejskom zakonu. Sporazum Hudaibije Šeste godine po hidžri, Časni Poslanik je sanjao da je hodočastio Ka’bu sa ashabima. Stoga je on odlučio otići u Meku radi hodočašća. Blizu 1500 muslimana iz Medine mu se pridružilo. Kada su Kurejšije čule vijesti zbrinuli su se i smatrali su da muslimanima ne smije biti dozvoljeno da uđu u Meku, bez obzira šta se desilo. Kada se Časni Poslanik s.a.v.s. približio Meki, on se zaustavio na mjestu po imenu HUDAIBIJA. Kurejšije su poslali BUDAIL BEN VARKA kao njihovog predstavnika. Božiji Poslanik s.a.v.s. mu je objasnio: „Mi dolazimo samo da bi smo učinili UMRU (manji hadž). Mi nismo došli da se borimo sa vama.“ Budail se vratio nazad, ali nije mogao ubijediti Kurejšije. Kasnije je Časni Poslanik s.a.v.s.poslao OSMANa sa pismom vođama Kurejšija. Ali narod Meke je bio vođen lošim vladanjem. Stoga su oni zarobili Osmana i uzrokovali mnogo briga muslimanima. Mnogo je vremena prošlo do Usmanovog odlaska, i proširile su se glasine među muslimanima, da je on možda ubijen. Časni Poslanik s.a.v.s. je također čuo te glasine. On je stajao pod acacia drvetom, i tražio je od hodočasnika da mu daju bejat i svi muslimani su potrčali naprijed Časnom Poslaniku s.a.v.s. Ovo se naziva bejte rizvan ( zavjet Božijeg zadovoljstva. „Zaista, Allah je bio zadovoljan vijernicima kada su se oni zakleli na vjernost (dali Bejat) tebi pod drvetom, i on je znao šta je u njihovim srcima, i spustio je smiraj na njih, i podario im blisku pobjedu.“ (ČK 48:19) Kurejšije su čule za taj zavjet i postali su još više zastrašeni. Kao rezultat toga, ne samo da je Osmanu dozvoljeno da ide, nego je i muslimanima dozvoljeno da učine Umru naredne godine. Potpisan je sporazum između muslimana i naroda Meke. Sporazum je sadržavao: Muhammed s.a.v.s. će se povući ove godine, bez ulaska u grad. Naredne godine Muhammed s.a.v.s. i njegovi sljedbenici mogu posjetiti Meku u trajanju od tri dana, kada će Mekanlije napustiti grad. Neće biti ratova između muslimana i Kurejšija narednih deset godina. U koliko se bilo koje pleme želi pridružiti Muhammedu, ili sklopiti dogovor sa njim, biće slobodno da to uradi; slično tomu, ko god se poželi pridružiti Kurejšijama, ili u koliko poželi sklopiti dogovor sa njima. U koliko se neko od Kurejšija pridruži Muhammedu bez dozvole njegovih staratelj, on će biti vraćen nazad. A u koliko se ijedan od sljedbeninka Muhammeda vrati Kurejšijama, oni neće biti vraćeni nazad. Ugovor je zaključen, potpisan i posvjedočen od strane Abu Bakra r.a. i Osmana. Muslimani su klali životinje koje su željeli žrtvovati tokom hodočašća i krenuli su prema Medini. Neki od ashaba Božijeg Poslanika s.a.v.s. nisu bili saglasni sa dogovorom, jer su smatrali da su muslimani pristali na nepovoljne uvjete zarad mira. Ali historija je pokazala da je to bio blagoslovljen dan za muslimane. Ugovor je dao vrijeme muslimanima da propovijedaju ljudima Arabije. Islam je osvojio srca mnogih plemena.

22

Historija je također pokazala da ovom prilikom (i u mnogim drugim), da je mudrost Časnog Poslanika s.a.v.s. bila mnogo bolja od mudrosti njegovih ashaba. Poziv vladarima Nakon povratka iz Meke, Časni Poslanik s.a.v.s je poslao pisma vladarima susjednih država i poslao ih je da prihvate islam. Jedno pismo je poslato po izaslaniku za HERACLIUSa (Bizantijskog cara). Kada je Heraklius primio pismo, on se ponašao prema osobi koja ga je donijela sa radoznalošću. Želio je da vidi nekoga ko je ikada vidio Poslanika s.a.v.s. Jedan od vođa Kurejšija, Abu Sufijan, koji je bio na poslovnom putovanju u Siriju, je pozvan u prijestol. Heraklius je postavio sljedeća pitanja Abu Sufijanu: VLADAR: Kakav je položaj ove osobe među njegovim narodom? ABU SUFIJAN: On pripada plemenitoj porodici među nama. VLADAR: Da li je iko ikada među vama tvrdio ovakvo nešto? ABU SUFIJAN: Ne. VLADAR: Da li je ikada govorio laž, prije njegove tvrdnje? ABU SUFIJAN: Ne. VLADAR: Da li su ovi koji ga slijede među vašim vodećim narodima, ili su oni slabi i siromašni? ABU SUFIJAN: Oni su slabi i siromašni. VLADAR: Da li se njihov broj povećava ili smanjuje? ABU SUFIJAN: Oni se povećavaju. VLADAR: Da li iko od njegovih sljedbenika napustio religiju nakon što je prihvatio? ABU SUFIJAN: Ne. VLADAR: Da li je on ikada prekršio obećanje? ABU SUFIJAN: Ne, ali smo mi napravili dogovor o miru, oko kojeg imamo strahove. Nakon ovih odgovora, Heraklius je objasnio razlog zbog kojeg je postavljao ova pitanja i zaključio: „Ja mislim da je Muhammed istiniti poslanik, jer da je iko prije njega tvrdio da je poslanik, ja bih odlučio da ga on samo ponavlja. Ako on nikada ranije nije lagao narod, on nikada ne bi mogao reći laži o Bogu. U koliko on ne krši obećanja, on je plemenit čvjek a poslanici su uvijek plemeniti ljudi. Ako niko nije ostavio njegovu vjeru, nakon što ju je prihvatio, to pokazuje dobre osobine ove religije, i samo istinita vjera ima ovakve duhovne osobine.“ Kada je Heraklius pokazao svoja osjećanja svi dvorjani su mu se suprotstavili. Tako da on nije otvoreno mogao prihvatiti islam. Ali on je poštovao izaslanika i ostavio je pismo

23

za nadolazeće generacije. Časni Poslanik s.a.v.s. je bio obaviješten o cijelom događaju i on je predskazao: „Carstvo Bizantije će biti spašeno i njegove generacije će vladati državom dugo vremena.“ Sljedeće pismo je poslato Hosroes Parvez bin Hormuz, vladaru Perzije. Ali Hosroes je pocijepao pismo na komadiće. Kada je Časni Poslanik s.a.v.s. saznao za Hosroesov stav, on je izjavio: „Bog će uraditi sa njegovim kraljevstvom ono što je on uradio sa našim pismom.“ Samo nekoliko sedmica poslije, vladara je ubio njegov vlastiti sin, i njegovo kraljevstvo je podijeljeno na dijeliće. Časni Poslnik s.a.v.s. je poslao treće pismo Ašami, Negusu Abesinije. On je raširio prijateljstvo među izbjeglicama iz Meke. Tada on još nije prihvatio islam, ali je slušao svaku riječ pisma, poljubio ga je, stavio ga u posebnu kutiju i izjavio: „Sve dok se ovo pismo čuva na sigurnom u ovoj kutiji, carstvo Abesinije će biti blagoslovljeno.“ Njegovo carstvo je ostalo sigurno u njegovim i u rukama njegove djece hiljadama godina. Četvrto pismo je poslato Mukaukisu (kralju Egipta). On je cijenio pismo kao izaslanika i poslao je nekoliko poklona Časnom Poslaniku s.a.v.s. Peto pismo je poslato Manzeru Tajmemiju (guverneru Bahreina). On je bio toliko zadivljen da je prihvatio islam. Časni Poslanik s.a.v.s. je bio toliko zadovoljan njim, da je napisao naredno pismo govoreći mu: „Ne prisiljavaj Jevreje i pripadnike drugih religija da prihvate islam; samo od njih traži da plaćaju taksu. Onima među vašim narodom, koji su siromašni, morate obezbijediti zemlju, novac i odjeću, dovoljno za njihove osnovne potrebštine.“ Sve s ovo desilo 14 stotina godina prije, i cijela historija svijedoči da je Bog tretirao svakog vladara, onako kako su se oni ponašali prem Njegovom glasniku i poslaniku. Bitka za Kaibar Sjedište Jevreja bio je Khaibar, 100 milja udaljen od Medine. Božiji Poslanik s.a.v.s. je dobio obavijest o nečasnim radnjama u traženju pomoći od Rumljanskih krišćana i Jevreja Iraka koji su okrenuli Hosroesa protiv njega. On je osnovao malu vojsku i odmarširao prema Khaibaru. Jedna po jedna, mala tvrđava je polahko osvajana, ali najači dio Khaibara je pao nakon mnogo napora pod komandom Alija. Nakon ovoga poraza Jevreji su protjerani iz Khabaira, i druga kazna nad njima nije provedena. Nakon gubitka Khaibara, Jevreji su predali Fadak, Kamus i Vadi-ul-Kura bez borbe. Obećali su da će platiti taksu muslimanima, i bilo im je dozvoljeno da zadrže sve njihove imanja. Osvajanje Meke Godinu nakon sporazuma Hudaibiju, Časni Poslanik s.a.v..s je otišao u Meku radi hodočašća Kabi. On je to obavio mirno i vratio se u Medinu sigurno. Kao rezultat njegove posjete, Kalid bin Valid i Amr i Osman bin Talha su postali muslimani.

24

Ali dvije godine kasnije desio se događaj koji je unio razdor među muslimanima. Beni Kuza je su se izjasnili o njihovoj odanosti muslimanima, ali pleme Beni Bakr su ostali sa Kurejšijama. Prema dogovoru sa Hudaibija, Kurejšije nisu mogli napasti muslimane ili njihove prijatelje. Ali jednu noć Beni Bakr i neki od Kurejšija su napali nesumnjivi kamp Beni Khuze i ubili mnogo pripadnika toga plemena. Beni Khuza su poslali neke ljude Časnom Poslaniku s.a.v.s. i tražili su od njega pomoć. Časni Poslanik s.a.v.s. nije mogao odbiti ovaj poziv. Dogovor za mir je prekinut ovim napadom. Stoga je Časni Poslanik s.a.v.s. naredio muslimanima da se naoružaju i da budu spremni na napad Meke. On je ovu poruku uputio i drugim muslimanskim plemenima da ih susretnu u Medini ili da mu se pridruže na putu u Meku. 1. Januara 630. godine, Božiji Poslanik s.a.v.s. je ostavio Medinu, drugo pleme mu se priključilo na putu za Meku kako su i planirali. Kada je Časni Poslanik s.a.v.s. prešao granice njegovog rodnog grada, zapovijedao je vojsci od tačno deset hiljada vojnika. Ovo je bilo ispunjenje predskazanja dato u Svetoj Bibliji: „Reče: "Sa Sinaja dođe Gospod, u svijetlu se ukaza sa Seira narodu, zasja s gore paranske, dođe usred svetih četa anđelskih, iz desnice njegove razbuktio se plamen“ (Ponovljeni Zakon 33:2)

Niti jedan poslanik nije došao u pratnji deset hiljada svetaca. Sveta Biblija sadrži druge reference o Časnom Poslaniku s.a.v.s.:

Ponovljeni zakon (18:18-19) Izaija (8:15-17; 21:13-17; 62:2) Solomonova pjesma 1:5-6 Habakuk 3:3-7 Jevanđelje po Mateju 21:42-45 Jevanđelje po Ivanu 6:12-14

Kako je pala noć, muslimanska vojska je kampovala na brdu oko vatre. Narod Meke koji je protjerao Poslanika s.a.v.s. iz njegovog rodnog grada su vidjeli ove vatre i preplašili su se. Kada su Kurejšije čule vijesti i vidjele toliku vojsku, stalo im je srce i poslali su njihove vođu Abu Sufijana, da napravi dogovor sa muslimanima. Kada je susreo Božijeg Poslanika s.a.v.s., on ga je upitao: „Da li si shvatio da nema drugog Boga osim Allaha?“ „Da ima ijedan bog osim Njega, došao bi i pomogao nam,“ odgovorio je Abu Sufijan. „Onda, da li vjeruješ da sam ja Božiji Poslanik?“, upitao je Časni Poslanik s.a.v.s. „ I dalje to nerado priznajem.“ „Nije vrijeme za odbijanje!“ rekao je Abas Na kraju je Abu Sufijan izjavio: „Nema drugog Boga sem Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik.“ Nakon toga, on se vratio Kurejšijama i savijetovao ih da mirno prime muslimane, kako se nisu mogli suočiti velikoj, disciplinovanoj i odlučnoj vojsci na bilo koji način. On je također izjavio, nakon dozvole Časnog Poslanika s.a.v.s. da bilo koji ko zatvori vrata, ili

25

ode u kuću Abu Sufijana, ili ode u Ka’bu, će biti potpuno siguran. Kurejšije su čule ovo i osjećali su se bespomoćno. Tako da su trčali u svim smjerovima: neki su išli Abu Sufijanovoj kući, drugi su ušli u Ka’bu; ostali su radije ostali u vlastitiim kućama. Nakon nekoliko sati muslimanska vojska je ušla u Meku iz sva četri pravca bez imalo prolijevanja krvi. Ovo je bio veliki trenutak pobjede za Časnog Poslanika s.a.v.s. i njegove ashabe, ali on je to prihvatio ponizno. Abu Sufijanova žena je naručila ubistvo njegovog amidže hazreti Hamze, i da izvadi njegovo srce. Prema običajima plemena, on ih je trebao kazniti za njihovo nedjelo. Ali Muhammed s.a.v.s. je bio Božiji poslanik, i on je volio Boga. On je volio svoj narod. On je oprostio svim njegovim ljutim neprijateljima, koji su ga optuživali, kamenovali, planirali da ga ubiju, itd. bez izuzetka. On je ušao u Ka’bu i razbio je 365 idola štapom i uništio ih radi obožavanja Jednog Svemogućeg Boga. On je našao 1000 muslimana i Kurejšije su ga čekale da održi govor. Tako je on počeo ljubazno da govori: „A dobro ne može biti jednako zlu“ (41:35). Vi i vaši neprijatelji ne trebate biti kao bliski prijatelji.“ Narod Meke je bio toliko zadivljen njegovim ljubaznim tretmanom, tako da su oni prihvatili islam. Tako su neprijatelji postali od jutra do polovine dana prijatelji. To je bio dan radosti za muslimane. Oni su bili sretni. Ne samo da su pobijedili u bici, nego su i osvojili srca Mekanlija. Razdovojena rodbina je ponovno uspostavila odnose, stari prijatelji su ponovno obnovili njihovo prijateljstvo, i svi su imali učešća u blagoslovima Boga i dovama Časnog Poslanika s.a.v.s. Bitka za Hunain Pad Meke je donijeo iznenadni talas razočarenja i tuge za komšije Havazina, starog plemena sa ograncima po cijeloj Arabiji. Oni su odlučili zadati konačni udarac da bi zaustavili napredak islama i okupili su vojsku od 30 hiljada vojnika. Prošlo je samo četri sedmice od pada Meke, kada je Časni Poslanik s.a.v.s. poveo vojsku sa 12 000 vojnika pred dolinu Hunain. Hawazinska vojska se sakupila iza dva brda. Muslimani su morali proći kroz dolinu Hunaina da bi susreli neprijatelja. Muslimanska vojska je upala u zasjedu Havazin strijelaca u ovoj dolini. Ovo je bilo novo iskušenje za ashabe Časnog Poslanika s.a.v.s. Oni su se obeshrabrili i vratili se nazad. Ali Časni Poslanik s.a.v.s. je ostao čvrsto na bojištu i pozvao: „Ja sam Poslanik, sin Abdul Mutaliba-vaš pomagač, vi koji ste dali baita, gdje ste vi?“ Ovaj poziv je šokirao pomagače. Oni su se vratili, borili su se i odbranili od neprijatelja. Nakon ove pobjede, Časni Poslanik s.a.v.s. se vratio u Medinu. Porodični život Časni Poslanik s.a.v.s. je vodio jednostavan život. Njegova kuća je izgrađen u blizini

26

džamije. Imao je nekoliko žena, neke od njih su mu dodijeljene. Njegove žene su bile: Hatidža r.a., Suada r.a., Aiša r.a., Hafsa r.a., Zainab r.a., Zainab Bint Najaš r.a., Umme-Habiba r.a., Safija r.a., Maimuna r.a. i Merjem r.a.. Svaka žena je imala svoju sobu. Sve njegove žene, osim Aiše su bile udovice ili razvedene žene. On je bio veoma drag prema svojim ženama. Uvijek im je pomagao u kućnim poslovima. U isto vrijeme ih je učio učenjima Časnog Kur'ana. Nakon njegovog preseljenja Aiša r.a. je učila njegove mlade sljedbenike učenjima islama. Imao je četri sina (Tahir r.a., Tajab r.a., Kasim r.a. i Ibrahim r.a.) i četri kćerke (po imenu Fatimar.a., Ume Kulcum r.a., Rukaja r.a. i Zainab r.a.). Svi njegovi sinovi su umrli mladi, a njegove kćerke su odrasle i udale se. Hatidža r.a. je bila majka sve njegove djece, osim Ibrahima r.a. koga je rodila Merjem Kubtija r.a. Islamska država Nakon pada Meke i poraza Havazin plemena, muslimani su postali moćna sila u Arbiji. Pleme za plemenom su slali narod u Medinu da prihvate islam, ili da uspostave prijateljstva sa muslimanima. Polako je cijela Arabija došla pod okrilje islama. Časni Poslanik s.a.v.s. nikada nije želio biti bogat, vladar ili kralj. U stavri, on je molio Boga: „O Bože, čuvaj me kao živog siromašnog čovjeka. Pusti me da umrem siromašan, i uzdigni me među siromašnim.“ Ali suđeno je bilo od Boga da živi među iskušenjima. On je promijenio plemenski zakon i povezao ljude u jednu Sjedinjenu Državu Arabije. Većina plemana koja su prihvatila islam su dugo vremna bili ljubomorni i mrzili su jedni druge. Ali on je uspio ujediniti neuke Arape. Prvi islamska država je bila pod njegovim vođstvom. To je bila demokratska država, gdje je Časni Poslanik s.a.v.s. uvijek tražio mišljenje njegovih sljedbenika o svim važnim stvarima. To je bila dobra uprava, gdje su čedomorstva, samoubistva, ubistva, krađa, kockanje i opijanje bili zabranjeni. To je bila napredna država, gdje su učeni ljudi upućivani da uče neuke da čitaju i pišu. To je bila zaštitnička država, gdje su prava žena, robova i siročadi bila zaštićena. Bila je to čista država gdje su građani savjetovani da održavaju ulice čistim, širokim i kuće prozračnim. To je bila država vođena zakonom, gdje su siromašni i bogati bili jednaki u očima zakona, i unutarnji nemiri su riješavani na Kadhiju (sudu). Posljednji hadž 632. godine Časni Poslanik s.a.v.s. je otišao na njegovo posljednje hodočašće Kabi. Kada je on stigao u Meku, on je bio na bijeloj kamili. Napravio je sedam krugova oko Ka’be, i kružio je između brdašaca Safe i Mirve, nastavio je prema Mini, i na deveti dan mjeseca hadža stigli su na Arafat. Ispod ravnice Arafata on je letimično pregledao preko hiljadama hodočasnika, koji su došli da obave hodočašće. Oni su ostali tihi da bi saslušali njegovu Hutbu. Bili su emigranti, i pomagači, siromašni i bogati, visoki i niski. Ali oni su svi bili sjedinjeni zajedno, jednom zajedničkom vezom: njihovom vjerom-islamom. Mnogi su izgleda osjećali da je to bila njegova posljednja poruka kada je on počeo

27

govoriti: Svjedočim da nema koristi od obožavanja drugog osim Allaha, Jedinog, bez druga, i svjedočim da je Muhammed Njegov sluga i njegov poslanik. Ja ne mislim o narode da se trebamo opet sakupiti ovdje zajedno. Vi pripadate vašoj časti, i vaši životi su napravljeni sveto i nepovrijeđen kako su sveti ovaj dan, ovaj mjesec i ovaj grad. Ubrzo ćete se pojaviti pred vašim Gospodarom i On će vas pozvati da polažete račune za sve ono što ste radili. Pazite da neodete u stranputicu kada ja odem, i da ne počnete ubijati jedni druge. Zapamtite, da sam gazio nogama sve neislamske običaje i tradicije. Svi ratovi plemena su odbačeni... Kamata je bila nezakonita, zato se više ne uzima. Neka vam uvijek bude na umu dužnost koju dugujete Allahu, u poštivanju vaših žena. Ženite ih u ime Allaha...One posjeduju vašu odanost; za ikakvu grešku koju naprave, trebate je ispraviti nježno. Dugujete im prikladno održavanje. Za one pod vašim nadzorom, hranite ih onakvom hranom koju vi jedete; i oblačite i stvarima koje vi nosite...Allah je stvorio jedne drugima kao braću, zato se ne razdijeljujte. Arap nema prednosti nad ne-Arapom; niti bijelac ima prednost nad crncem, niti crnac nad bijelcem. Ostavljam nešto sa vama što će vas čuvati od griješenja, u koliko se budete čvrsto držali toga. To je Allahova knjiga. Neće biti poslanika poslije mene, niti novog zakona. Obožavajte vašeg Gospodara, obavljajte namaz i postite mjesec Ramazan, udjeljujte Zekat darežljivo, obavite hadž Allahovoj kući, i budite poslušni vođama među vama. Allah će vas nagraditi dženetom. Bit ćete pitani o meni na Sudnjem danu. Recite mi onda šta ćete odgovoriti? Sav narod je rekao jedim glasom: „Svjedočimo da si ti prenio Božije poruke nama“ tri puta su dali isti odgovor, i Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Čuj, O Allahu.“ Prije nego je završio, Bog mu je poslao sljedeću objavu: „Ovaj dan sam usavršio vašu religiju za vas, i spustio sam moju milost na vas i odabrao sam islam kao vašu religiju“(5:3)

Ovo je bilo posljednje što mu je objavljeno. Časnom Kur’anu je sada postao kompletna knjiga. Kada je završio hutbu, on je obavio hodočašće i vratio se u Medinu. Ovo hodočašće je poznato u historiji islama kao Posljednje hodočašće. Časni Poslanik s.a.v.s. je preselio Poslije 72 dana, sa 62 godine, on se razbolio u Medini, imao je groznicu. Njegova žena

28

Aiša r.a., rođak Ali r.a. i kćerka Fatima r.a su ga njegovali. Ali on je postajao slabiji i slabiji dan za danom. Na kraju je morao zadužiti Abu Bakra r.a. da imami tokom namaza, umjesto njega. Dvije sedmice poslije njegovo stanje je postalo veoma ozbiljno. Ponedjeljak ujutro, on je bio u stanju ustati i pridružiti se Abu Bakru r.a. koji je imamio tokom namaza. Nakon namaza Abu Bakr r.a. je otišao u obližnje selo. Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao ljudima u džamiji: „Nisam napravio ništa zakonito osim onoga što je Bog napravio zakonitim; niti sam išta zabranio, osim onoga što je Bog zabraino u Njegovoj Knjizi.“ On je upitao narod da li on ikom nešto duguje. Poslije se on povukao u Aišinu sobu i legao. Ona je podigla njegovu glavu sa jastuka i čula ga kako govori: „Idem prema Uzvišenog Allahu, Idem prema Uzvišenog Allahu“ On se ispružio nježno i tada je sve stalo On je preselio. Poslanik s.a.v.s., državnik, general, i voljni prijatelj iznenada je otišao. Kada su se proširile tužne vijesti, to je šokiralo ashabe. Omer r.a. je rekao: „Božiji Poslanik s.a.v.s. nije umro. On je otišao da susretne njegovog Gospodara i vratit će se, kao što se Musa a.s. vratio nakon 40 noći.“ Tada se Abu Bakr r.a. vratio, i kada je vidio šta se dešava, proučio je ove ajete iz Časnog Kurana: „ A Muhammed je samo poslanik. Zaista prije njega su prošli poslanici. Ako on onda umre ili bude ubijen, zar ćete se vi okrenuti na svojim petama?A onaj ko se okrene na svojim petama, neće nikakvu štetu učiniti Allahu.“ (3:145) Kada su Omer r.a. i muslimani čuli ove ajete, bili su zapanjeni. Oni su osjećali kao da su ti ajeti spušteni u tom trenutku. Također su shvatili da je Božiji Poslanik s.a.v.s. uistinu preselio. Abu Bakr r.a. je dodao: “Onaj među vama koji je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed preselio. Ali oni koji su obožavali Boga neka znaju da je Bog živ i da nikada neće umrijeti.“ Ubrzo nakon toga Abu Bakr r.a. je postavljen za prvog halifu islama. On je klanjao dženazu Časnom Poslaniku s.a.v.s. i blagoslovljeno tijelo je stavljno da ostane u Aišinoj sobi. Stoljećima, islam se širio u najudaljenije dijelove svijeta. Odličan primjer Bog je posalo Muhammeda s.a.v.s. kao najbolji primjer čovječanstvu. Tako ga je on blagoslovio sa svim dobrim osobinama. On je bio častan, istinit, hrabar, darežljiv, srdačan, čvrst, skroman, Boga se bojao. Nemoguće je zaokružiti sve ove osobine u jednu veliku knjigu a kamoli kratku knjigu kao što je ova. Tako da ću opisati samo nekoliko osobina koje je on želio da slijede njegovi sljedbenici. Ljubav prema Bogu

29

Prva i najvažnija osobina iz života Časnog Poslanika s.a.v.s. bila je ljubav prema Bogu. Od dana kada je on primio prvu poruku od Gospodara, on je provodio svaki trenutak svog života u obožavanju Allaha, klanjanju Allahu, propovijedajući Božiju riječ, boreći se za Boga, i moleći Boga. Čak su i nevjernici iz Meke priznali: „Muhammed je zaljubljen u njegovog Boga.“ Nakon poziva, cijeli njegov život je bio duga i teška borba za ukidanje idolopoklonstvo i uspostavljanje jedinstva Boga. Ali sa svim teškoćama sa kojima se suočavao, nisu dovela u sumnju čak ni za jedan jedini trenutak, njegovo vjerovanje u postojanje i moć Boga da mu otkloni nevolje. Ovo je najbolja pouka koju je ostavio njegovim sljedbenicima: Da vjeruju, da ovise i da se mole Bogu. On se sam molio ovim riječima: „Predajem se tebi, Tebe u kojeg ja vjerujem, Tebi u Kojeg ja imam povjerenje, od Tebe od koga tražim sud. Tebi se vraćam. Ti si jedini kojeg ja obožavam.“ (Buhari). Istinitost Časni Poslanik s.a.v.s. je uvijek govorio istine. Njegov narod ga je nazvao Sidik (Istinoljubivi). On je savjetovao svoje sljedbenike da govore istinu. Njegovi neprijatelji su priznali da je on uvijek bio poznat kao onaj koji je govorio istinu, tj. Heraclius, ispitivač Abu Sufijan. Darežljivost Božiji Poslanik s.a.v.s je bio veoma ljubazan, i darežljiv čovjek. Nakon njegoovg prvog braka, njegova supruga Hatidža r.a. mu je predala sve njene robove i bogatstvo. On je odmah oslobodio sve robove, i raspodijelio svo bogastvo siromašnim i onima kojima je to bilo potrebno. U stvari, kroz cijeli njegov život, Bog je spuštao na njega svjetovna bogatstva i on je dijelio sve to siromašnim i ljudima kojima je to bilo potrebno. Jednom je on čuvao stazo ovaca na malom brdu blizu Medine. On je bio sretan da vidi da njegove koze i ispunjavaju dolinu. Odjednom, siromašni nemuslimanski Arap se pojavio i upitao ga: „Mogu li ga dobiti jedno jagnje molim te.“ „Zašto ne, možeš ih imati sve,“ odgovorio je Časni Poslanik s.a.v.s. Tada je čovjek bio toliko iznenađen njegovom darežljivošću, da je odmah postao musliman. Nakon nekog vremena ovaj Arap je rekao pripadnicima njegovog plemena: „Ja vjerujem da samo posalnik može biti toliko darežljiv.“ Zato što je trošio što god je imao, Časni Poslanik s.a.v.s. je ostajao sa veoma malo bogatstva, hrane i odjeće. Aiša r.a. prenosi da on nije imao redovan obrok ni za tri dana redovno. Ljubaznost Bog kaže o njemu u Časnom Kuranu: „Mi smo te poslali kao Milost cjielom

30

čovječanstvu.“ On je bio ljubazan prema svojoj porodici, prijateljima sljedbenicima i životinjama. Narod Meke je planirao „ubiti ga, zarobiti ga ili protjerati ga“. Ali kada je on ušao u Meku kao osvajač, on je oprostio svim njegovim neprijateljima bez izuzetka. Abu Sufijanaova žena, Hinda, je isplanirala da ubije njegovog voljenog amidžu Hamzu, i dala je ubici veliku nagradu za to. Časni Poslanik s.a.v.s. je oprostio i njoj i mnogima poput nje nakon pada Meke. On se uvijek molio za njegove neprijatelje. Čistoća Časni Poslanik s.a.v..s je volio i unutarnju i vanjsku čistoću. Kada se iselio u Medinu, on je savjetovao njegove ashabe, da drže puteve širokim, kuće prozračnim, vrtove čistim i grad čistima. On je sam otklanjao trnje i kamenje sa puta. On je propisivao muslimanima uzimanje abdesta pet puta na dan, prije svakog namaza, koji se sadrži od pranja šaka, lica, ruku i stopala. On je dodao: „Odredio bih mojim sljedbenicima da peru i zube svaki put, da se ne bojim da će ih to smetati.“ On je prao šake prije i poslije jela, i on je naredio njegovim sljedbenicima da rade isto prije svakog jela. On je bio veoma čista osoba. Za unutarnju čistoću je rekao: „Čuvajte vaše misli čistim od zlih misli protiv svakoga. On je uvijek ljubazno razgovarao samo kada je o bilo potrebno ili je šutio. Jednostavnost Časni Poslanik s.a.v.s. je više volio jednstavnost od formalnosti u svemu. On je uvijek prihvatao poziv, jeo je sve što mu je bilo postavljeno, i nikada nije nalazio mane niti jednom jelu. On je uvijek počinjo jelo sa riječima: „Bismillahir Rahmanir Rahim (u ime Allaha, Milostivog, Samilosnog).“ On je običavao reći svojim sljedbenicima: „Punite svoj želudac trećinom vode, jednom trećinom hrane, i jedna trećina bi trebala biti ostavljena za zrak.“ On je volio med hurme. Hazreti Aiša r.a. prenosi: „Tokom života Časnog Poslanika s.a.v.s., mi smo živjeli na hurmama i vodi većinom vremena. Čak i na dan njegova preseljenja, nismo imali ništa osim hurmi. Časni Poslanik s.a.v.s. je uvijek nosio jednostavnu odjeću. On je uvijek oblačio jednostavnu odjeću. Obično se pokrivao sa komadnom platna. Nije volio duge šivene haljine, svilenu odjeću ili zlato.

________________________

Koliko od vas bi voljelo živjeti životom kakvim je živio Muhammeda s.a.v.s.? Bog je njega volio najviše. Budite i vi jedni od onih koje Bog voli jer pokušavate slijediti primjer

Časnog Poslanika s.a.v.s. Amin!

31

HRONOLOŠKA LISTA

Nova era 570 Rođenje Muhameda s.a.v.s. 595 Brak sa Hatidžom 610 Prva objava u pećini Hira 615 Iseljenje nekih muslimana u Abesiniju, Miradž 622 Hidžra, iseljenje Časnog Poslanika u Medinu 623 Pobjeda na Badru (1. godina po hidžri) 625 Bitka na Uhudu (3. godina po hidžri) 627 Bitka za rovove (5. godina po hidžri) 628 Poraz Jevreja; sporazum na Hudaibiji (6. godina po Hidžri) 629 Pisma poslata vladarima (7. godina po hidžri) 630 Osvajanje Meke: Bitka za Hunajn (8. godina po hidžri) 632 Posljednji hadž Časni Poslanik s.a.v.s. je preselio (10. godine po hidžri)