muhamed gafić - dr. Šemsudin džeko - zone 2000 · baštine bosne i hercegovine“. za studente...

1

PRENJ

3

Muhamed Gafić - dr. Šemsudin Džeko

Sarajevo 2009.

PRENJ

4

Autori:Muhamed Gafić - Dr. Šemsudin Džeko

Recenzenti:Prim. dr. med. Zvonimir Viniking. Rašid Mulahusić

Izdavač:Turistička zajednica Kantona Sarajevo

Za Izdavača:Dr. Šemsudin Džeko

Dizajn:Hot Shop

Urednik fotografije:Zijah Gafić

Lektor:Fikreta Bavčić-Gafić

Korektor:Zaina Gafić-Tochetti

Štampa:Müller, Sarajevo

Fotografija na naslovnoj strani:Sjeverna stijena Cetine

7

Svaka planina je posebna, po šumama, vrhovima, planinskim jezerima, legendama, naprosto, sama po sebi, ali je Prenj, za planinare, visokogorce, alpiniste, gotovo mitska planina.

Za pjesnika Vladimira Nazora «Prenj, planina nije – stjecište divova, Bogumila stari kraj...».

Za švercere duhana Prenj je bio samo prečica, po užarenom kamenu ili preko zametenih prevoja, iz Hercegovine, sa tovarom duhana na leđima, bježeći od žandarmerije, gotovo cijelo posljednje stoljeće zadnjeg milenija, put u Bosnu, u zabranjenu, ali unosnu trgovinu.

Za lovce i krivolovce je Eldorado dozvoljenog i zabranjenog odstrjela plemenite divljači, posebno divokoza. Još uvijek ih nečasni i pohlepni ljudi love automatskim puškama. To će biti razlog očuvanja mjesta njihovog boravka kao najveće prenjske tajne.

Za ribolovce, kad okrenu leđa planini, a, ushićeni bistrinom vôda Boračkog jezera i rijekama Idbar, trima prenjskim Bijelim rijekama, a posebno Neretvom, može im se i oprostiti što se rijetko sjete Prenja i njegovih snjegova, jer bez toga ne bi bilo ni tako lijepih, bistrih i silnih rijeka i, naravno, kao prirodnog, ogromnog hidropotencijala.

Za seljake sa planine dolaze i oluje i kiše, i vukovi i lisice, ali na Prenj, u ljeto rado odlaze sa stadima na najbolju ispašu, puštaju konje i goveda da se sami hrane i brinu o sebi, pa blagosiljaju planinu ili je proklinju, spominjući vukove, ili ih zaboravljajući.

Za građane Prenj je predaleko da bi napustili udobnost haustora, ali ih ne ostave ravnodušnim fotografije jednog Uzeira Beširevića ili čarolija filma Dinna Kassala.

Za Jovana Cvijića, geografa, naučnika svjetskog glasa, Prenj je najljepša bosanskohercegovačka planina.

Za dr. Čedomira Šilića “ zbog izuzetne reljefne plastike, s puno oštrih vrhova, okomitih stjenovitih odsjeka, te bogatom

PREdgovoR

PRENJ

8

Tisovica

10

i specifičnom florom i faunom, masiv Prenja u Hercegovini, uz poznatu divljinu i romantiku, uskoro će postati sastavni dio jedinstvenog parka prirode, kao prvorazredni objekat prirodne baštine Bosne i Hercegovine“.

Za studente Fakulteta sporta, nekad je planina bila jedan od ispita, teških, ali dragih, pa su se čitavog života sjećali uspona na Zelenu glavu, pretjerujući u opisivanju teškoća, navodeći ga kao primjer odvažnog uspona...

Za geologe to je knjiga o postanku planete.Planinarima je ona najsurovija planina.Visokogorcima je izazovna, zahvalna u testiranju strpljenja,

izdržljivosti, planina koja kažnjava i nagrađuje.Alpinistima, Prenj je alpski krajolik, nudi im visoke i teške

stijene, zaleđene vrhove, gotovo predvorje Himalaja, a od njih traži angažovanje maksimuma sposobnosti.

Da li flora sa endemskim vrstama crnog bora i munike, alpski cvijet – runolist, encijan, ili fauna sa mrkim, bosanskim medvjedom, divokozama, orlovima, ili planina, poput Alpa, Himalaja u malom, ili sve to zajedno čini Prenj divnim, divljim i prelijepim kutkom prirode Bosne i Hercegovine.

Ovo je kutak planete zemlje, gdje će turisti ubrzo dolaziti i, ushićeni dobrim duhom Prenj planine, neponovljivim doživljajem prirode, prijatnim stanjem svog duha i tijela, pitati se zašto prije tu nisu dolazili. Prenj je, napokon, planina, koja će, ako globalni interesi nadjačaju lokalne, zajedno sa Čvrsnicom u budućnosti postati nacionalni park.

Pokušaj autôra da ovom knjigom čitaocima približe Prenj, nije namjera otkrivanja tajanstvenosti prirode, nego doprinos očuvanju njenog dobrog duha, tako blagotvornog ljudima koji se usude da je istinski upoznaju.

PRENJ

Slapovi jablani~ke Bijele

12

Planina Prenj se nalazi u južnom dijelu Bosne i Hercegovine, u gorju Dinarida.

Planina se prostire na gotovo 500 kvadratnih kilometara, pretežno šume do 1500 m n/v, a iznad je visoravan sa alpskim livadama i krečnjačkim kršom iz koje se uzdižu desetine markantnih vrhova, od kojih jedanaest imaju visinu preko 2000 m n/v.

Najveći vrh je Zelena glava, visoka 2155 m n/v, a onda slijede Lupoglav 2102 m, Osobac 2099 m, Otiš 2097 m, Vjetreno brdo (Erač) 2082 m, Herač 2042 m, Vidina kapa 2032 m, Ovča 2021 m, Botini 2015 m, Velika kapa 2007 m*1, i jedanaesti Kerač 2030 m.

Susjedne planine su: na sjeveru Bjelašnica, na zapadu Čvrsnica i Čabulja, na jugu Velež i Crvanj, a na istoku Visočica.

Sa planine teku četiri prenjske rijeke: Konjička Bijela, Jablanička Bijela i Mostarska Bijela, te rijeka Idbar, a sve se ulijevaju u rijeku Neretvu.

Izvor Neretve je jugoistočno od Prenja. Rijeka teče istočno, pa sjeverno, pa zapadno od planine, tako da pravi gotovo puni krug, te je svojim djelovanjem odvojila Prenj od susjednih planina, a usječeni kanjon, koji dijeli Prenj od Čvrsnice, svjedoči da je u predhistoriji planete to bila jedna planina.

Sada su to divlji kanjoni Neretve i vještačka jezera sa četiri velike hidrocentrale.

Na istoku su, takođe ledničko, Boračko jezero i prelijepi kanjon rijeke Rakitnice.

Ekolozi se bore da sačuvaju gornji tok Neretve, od gradnje drugih hidroelektrana, a kao sjećanje na jednu od najčistijih, najbistrijih i najljepših rijeka planete Zemlje. Prenj ne bi bila ista planina bez Neretve.

Najbliži gradovi su Sarajevo, Konjic, Jablanica i Mostar.Najbliži aerodromi su u Sarajevu i Mostaru.

Geopoložaj

*1 dr Alen Lepirica; Geomorfološke karakteristike Prenjskog masiva

13

Zubac

14

Karta Bosne i Hercegovine

16

Do Prenja se može doći magistralnim putem iz Sarajeva, preko Konjica, Jablanice, ili iz Mostara.

Put do vrha planine, iz Konjica, je dolinom rijeke Bijela, do sela Bijela autom i onda pješice, planinarskim putem preko Skoka, pored Jezerca na sedlo Otiša i Zelene glave i na vrh, za 5-6 sati hoda.

Sa Boračkog jezera, pješice, preko Boračke drage, Crnog polja, Jezerca do Zelene glave, za 6-7 sati hoda.

Ili, vozilom, šumskom cestom od sela Borci do Crnog polja, a onda pješice preko Jezerca do vrha za 4-5 sati hoda.

Iz Konjica šumskim putem, terenskim vozilom, preko sela Bijela do Tisovice 30 km, i iz nje, pješice na vrh Zelena Glava za 2 sata hoda.

Iz Čelebića, asfaltnim putem dolinom Idbra, te pješice iz sela Rajića, preko Bukovog laza, doline Tisovice i Podotiša na sedlo i vrh Zelene glave, za 5-6 sati hoda.

Iz Jablanice, do Glogošnice, pa, ili preko Milanove kolibe na Gredu i na vrh Cetine, ili dolinom rijeke Bijela, i od sela Bijela, preko Vidrinih gruda i Uborka na vrh Cetinu, za 6-8 sati hoda.

Iz doline rijeke Bijela pored Mostara, pješice, pored sela Grabovčići i preko Barnog dola na vrh Lupoglav, za 7-8 sati hoda.

Iz Mostara, vozilom preko Bijelog polja na Ruište, a onda pješice, preko Bijelih voda i Jezerca na vrh Zelenu glavu, za 6-7 sati hoda.

Gotovo svi pristupi na planinu vode putem silaska lednika i nije potrebno puno mašte da se zamisli metamorfoza prirode od ledenog doba do danas.

Udaljenost planine od Sarajeva je 60 km, a od Mostara 20 km. Gradovi Konjic i Jablanica nalaze se tik ispod planine.

ZaŠTIĆeNI pejZaž BIjaMBaRa

pRIsTup

Pogled na selo Idbar sa ostataka srednjovjekovnog grada Dbara

18

Karta Prenja 1:50000

19 Aut

or k

arte

: Muh

amed

Had

žiab

dić

20

U zavisnosti od eksponiranosti, prema različitim stranama svijeta i nadmorske visine svake planine, mijenjaju se klimatske prilike, pa i na Prenju, što je značajno za različitosti prirodne vegetacije.

Karakteristike južnih i sjevernih strana Prenja, itekako su različite, a specifičnosti flore ponegdje mogu biti gotovo nevjerovatne.

Ukratko! Južne padine imaju više sunca, kraće vrijeme se snijeg zadržava i u principu su toplije. Ali zbog toga ima manje vlage u tlu, pa je i biljni svijet prilagođen tim uslovima.

Sjeverne padine se značajno razlikuju od južnih, jer imaju manje sunca, duže se snijeg zadržava, tako da su hladnije, a dugotrajnija vlaga u tlu omogućava nastanak i održavanje raznolikog biljnog svijeta. Biljni svijet istočnih i zapadnih padina Prenja je ujednačeniji.

Prenj se uzdiže od 120 m n/v pa do 2155 m n/v i razlike u vegetaciji su ogromne. Sa svakih 100 m n/v temperatura opada za oko 0,7° C, tako da je temperaturna razlika podnožja planine i područja vrha, u istom trenutku oko 14° C. Ukratko, na ovoj planini, u subalpskom i alpskom pojasu jako je izražena planinska klima.

U podnožju planine, u brdskom pojasu, do oko 1000 m n/v, posebno na sjevernoj strani, preovladavaju listopadne šume, kao što je hrast, grab, i svakako bukva, ali i crni bor. Iznad brdskog pojasa diže se gorski pojas do oko 1600 m n/v bogat bukvom i smrčom, a onda borom i munikom. Iznad gorskog pojasa nastavlja se subalpski, sa niskim, poleglim bukovim i borovim šumama poznatijim kao klekovina a koje dosežu vrhove planine. Iznad je planinski ili alpski pojas, sa niskim temperaturama, dugotrajnim zadržavanjem snijega, posebno snažnim vjetrovima, do kojeg se probija samo najizdržljivija klekovina, a ona dolazi i do vrhova Prenja.

BIljNI svIjeT

23

Taraš iznad Jezerca

25

Alpske livade se uzdižu do pod same vrhove Prenja, a dominiraju iznad šumskog pojasa. Prepune su sezonskog cvijeća, ali ljepotom plijene encijan i runolist.

Zajedno sa Čvrsnicom i Čabuljom, Prenj spada u dragocjena endemična područja naših planina.

Blagotvoran miris u šumi četinara, nastao od smôla bora, jele, munike ili klekovine, često teško prohodne, ne može se tako lako opisati, niti kupiti, niti prodati, niti sačuvati, ali se još uvijek u prenjskim šumama može intenzivno osjetiti.

PRENJ

28


Prenj je bio carstvo divokoza.Po procjenama lovočuvara, znalaca i poštovalaca ove

plemenite divljači 1931. godine na Prenju ih je bilo 1100 grla. *2

S obzirom da je desetogodišnji prirast, od jedne divokoze, između 10 i 25 divojaradi, a da je životni vijek divokoze 25-30 godina, čini se logičnim broj od oko 4000 grla prebrojanih u 1966. godini. *3

U periodu od 1962 do 1974 na Prenju su živi ulovljeni 364 divokoze i divojarci namijenjeni introdukciji i reintrodukciji ili vještačkom naseljavanju u 14 lovišta Jugoslavije. Za druga lovišta nemamo pouzdanih podataka, ali je sigurno da je tada na Velebitu pušteno 10 prenjskih divokoza, od toga 4 divojarca, kasnije im dodano 5 divokoza iz Slovenije i da ih se do danas namnožilo i opstalo 400 grla. * 4

Bosanska tragedija nije mimoišla ni divokoze na Prenju. Danas ih na Prenju nema više od 50 živih i kriju se tamo gdje ih lovci i krivolovci ne mogu naći.

Prije rata na Prenju je bilo 17 medvjeda a danas ne znamo tačan broj.

Srna i srndaća je bilo oko 700 grla, a danas ih je siguirno manje, jer su i oni stradali u vrijeme rata i bezvlašća. One imaju godišnji prirast oko 25 %. Vole listopadne šume. Prezime duboki snijeg, ponekad i u blizini sela. Srndaći se love od juna do septembra.

Divljih svinja ima manje, ali ih ima na Prenju. I divlje svinje se zimi, tjerane dubokim snijegom, spuštaju do sela.

Zečeva je bilo prije rata gotovo hiljadu komada, a danas se sigurno mogu naći na Prenju.

Tetrijebi su tako plašljive ptice da se skrivaju u najudaljenijim i najskrovitijim kucima planine. Love ih u vrijeme pjevanja,

žIvoTINjskI svIjeT

*2 Milan Knežević; monografija „Divokoza“; 1938.

*3 dr Ljubo J Mihić; Planine Prenj i Čvrsnica...; 1973.

* 4 A. Frković: REINTRODUKCIJA DIVOKOZE NA SJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12, CXXXII (2008), 543-550

29

odnosno parenja, krajem aprila i početkom maja, tako da tada mužjaci imaju malu šansu da prežive ljubavnu igru.

Orlovi nalaze azil u najvisočijim i najstrmijim dijelovima prenjskih vrhova i, iako su ugrožena vrsta, opstaju. Jarebica kamenjarka je tipična ptica prenjskog podneblja. Ima ih nekoliko stotina komada. Umije veoma vješto da se krije i tek u posljednjem trenutku prhne ispred namjernika.

Vukovi su česti domaćini prenjskih prostranstava. Zadržavaju se u šumama, mogu, u potrazi za plijenom, preći velike udaljenosti, i znaju napraviti veliku štetu stočarima. Lisice se uspješno održavaju na broju i predstavljaju jedan od ukrasa prenjskih šuma. Kune zlatice i bijele kune su također dio prenjske faune. *5

Zmije poskok i šarka se itekako mogu sresti na ovoj planini, čak i na velikim visinama. One su dio životinjskog svijeta našeg podneblja, značajno utiču na prirodnu ravnotežu i treba ih uvažavati i čuvati ih se. Važno je da se u područja gdje su one vjerovatno nalaze ulazi pažljivo, polako i da im se dozvoli da se povuku.

PRENJ

*5 dr Ljubo J Mihić; Planine Prenj i Čvrsnica...; 1973.

31

Kamena }uprija u Konjicu

32

Prenj ima tri rijeke istog imena – Bijela. Konjička Bijela teče širokom dolinom koja počinje na sjeveroistočnim padinama planine, i nakon desetak kilometara uvire u Neretvu.

U dolini je smješteno selo Bijela, na nadmorskoj visini od 600 m sa ostacima arhaično uređenog hercegovačkog sela. Bašte su ograđene kamenom, kojeg ima u izobilju, a travnjaci, voćnjaci i okućnice ukazuju na ogroman trud, koji su ljudi u prošlim stoljećima morali uložiti da bi sačuvali komadić obradive zemlje u hercegovačkom kršu.

Iznad doline, u alpskom krajoliku su obronci Borašnice, Zubac, Osobac, Taraš, Velika Motika, Kruna, Velika Kapa i konjička Bjelašnica, sve vrhovi blizu ili preko 2000 metara.

Ljeti su to šumovite padine ispresijecane alpskim livadama, točilima, jarugama, a zimi prekrivene debelim sniježnim pokrivačem.

Do sela, iz Konjica vodi asfaltni put, a iz sela, na zapad odlazi makadamski put, i nakon brojnih serpentina i oko 30 km, preko Ljubine i Rapta ulazi u dolini Tisovice, koja se pruža do samog vrha Zelene glave.

Planinarski put prema vrhu, iz sela Bijela vodi u pravcu juga pod strmi dio planine. Slijedi put silaska lednika u vrijeme ledenog doba sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova, niz Skok i Rakov laz u dolinu Konjičke Bijele.

Mnogobrojnim serpentinama, od Rakovog laza, prvo kroz bukovu, potom kroz borovu šumu, pješački put se diže visoko, gotovo do 1500 mn/v, ispod Zupca, do pod Osobac, na Skok.

Upravo tako se i zove ovaj pristup na Prenj – put preko Skoka.

Karakterističan je dio puta, ispod Zupca, na jednom isturenom, munikama obraslom grebenu, sa kojeg se pruža pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja, pod nazivom Ploča. Na tom mjestu, osim lijepog pogleda, potrebna je pažnja pri prelasku usječenom stazom u stijenu, poput ploče, a zimi je to mjesto poznato po lavinama.

koNjIčka BIjela

PRENJ

33

BIjela - Rakov laZ - jeZeRCe- ZeleNa Glava

Aut

or: M

uham

ed H

adži

abdi

ć

34

Sjeverne padine Prenja sa Osopcem i Tarašom

36

Pripremajući se za himalajsku ekspediciju na Manaslu, hrvatske alpiniste, koje je predvodio poznati splitski alpinista i osvajač Mont Everesta, Stipe Božić, a koji su se ovim putem penjali na Prenj – na tom mjestu, zasula je lavina, tako da je gotovo cijela ekspedicija bila ugrožena. Srećom, osim gubitka opreme i lakših povreda svi su se članovi sretno izvukli iz nje.

Osim što preduzimaju sve mjere sigurnosti predviđene kod prelaska lavinskih područja, alpinisti se znaju, zimi, naravno, i navezati na uže i, osigurani, jedno po jedno prelaziti Ploču i jarugu nakon nje. Tik prije tog mjesta je izlazak puta na neizraženi greben i odlično mjesto za odmor i pripremu, zimi, za siguran nastavak putovanja.

Sa tog mjesta put priječi preko nekoliko jaruga, kroz bukovu šumu i pod Osopca, na Skok u područje munika, hercegovačkog krša i alpskih livada.

Skok je sedlo na oko 1500 m n/v ispod sjeverozapadnog brida Osobca i Taraša. Na jug odlazi put za Crno polje, a desno, na zapad, nakon desetak minuta dolazimo do mjesta Jezerce, na kojem je dugo godina bila planinarska kuća.

U neposrednoj blizini, u ratu uništene kuće, na visini od oko 1650 m n/v planinari prave novu kuću. U blizini je malo jezerce i izvor, tik ispod vrha Taraš.

Put za vrh dalje vodi na zapad, ispod vrha Kopilica, na sedlo Otiša i Zelene glave, i eksponiranom stazom na najviši vrh Prenja.

Po nekim kartama Zelena glava je visoka 2103, po nekim 2105, a po nekim 2155 m. Svejedno, to je jedan od najljepših i najpopularnijih vrhova naših planina.

Uspon na vrh sa sedla, ljeti traži normalnu planinarsku vještinu penjanja planinarskim putem, sa nekoliko eksponiranih detalja, a zimi je to zahtjevan visokogorski uspon, sa elementima zimske tehnike penjanja sniježnih padina strmih do 45°. Na vrhu se nalazi metalna kutija i knjiga u koju se može upisati.

Sa vrha se pruža spektakularni pogled na vrhove i doline Prenja, a vide se gotovo sve visoke planine Bosne i Hercegovine. Taj pogled sam po sebi nagrađuje upornog i odvažnog planinara.

PRENJ

37

Prelazak laviništa na Plo~i

39

Dolina Idbar sa isto~nim padinama Cetine

40

U mjestu Čelebići u Neretvu se ulijeva rijeka Idbar. Ta rječica je svojim djelovanjem, potpomognuta ledenim dobom i ledenjacima, koji su se spuštali sa Prenja, napravila jednu od najživopisnijih dolina.

Dolina Idbra počinje, ili se završava, od doline Neretve i penje se deset kilometara do pod sjeverne padine Prenja. U toj dolini sa 109 izvora, nekropolom stećaka i ostacima srednjovjekovnog grada, smješteno je nekoliko sela koja zajedno nose naziv Idbar.

„Idbar se nekada zvao Dbar a rijeka Bašćica Dbarčica. Dana 8. aprila 1411. godine bosanski kralj Stjepan Ostoja izvještavajući Dubrovčane o nekom poslu navodi kako je pismo pisano u “Dbaru na Neretvi”. Ovdje je na lokalitetu Gradina bio smješten stari grad Dbar o čijem nastanku nema nikakvih podataka. Po dolasku Turaka jedno vrijeme ga je koristila turska vojska.“ *6

Nekoliko stotina metara od magistralnog puta nalazi se zanimljivo djelo prirode. To je pećina raznih namjena. Vjerovatno su je u prethistorijskom periodu ljudi koristili za prirodni dom, a danas je uređeni riblji restoran, tik pored rijeke, slapova Idbra, malog vodopada obližnjeg potoka – usklađena priroda i civilizacija.

Asfaltnim putem, nakon nekoliko kilometara, dolazimo pod veliku betonsku branu – spomenik ljudskoj pohlepi i gluposti. Brana je napravljena u sklopu hidrocentrale Jablanica, potopila je sela Idbra, ali je nakon punjenja tog jezera minirana, jer je postojala opasnost od rušenja.

Iznad brane dolina se širi. Čista i bistra planinska rijeka sa vodopadima i slapovima, tarase obrađenih njiva na rubovima sela, vrhovi Prenja, a posebno stijene Cetine, čine dolinu Idbra neponovljivo lijepom.

Upravo na tom mjestu, odakle se pruža najljepši vidik na planinu, nalazi se nekropola stećaka, i ostaci starog, srednjovjekovnog grada Dbara.

Mještani su vrijedni, ljubazni i srdačni.Na kraju asfaltnog puta su sela Ćosići i Rajići, na oko 500 m

n/v, od kojih kreće planinarski put prema Prenju. I ovaj put slijedi

DolINa RIjeke IDBaR

PRENJ

*6 ww.medzlis-konjic.com/ostalo/idbar.html

41

čeleBIĆ - IDBaR - TIsovICa- ZeleNa Glava


Aut

or: M

uham

ed H

adži

abdi

ć

42

Rijeka Idbar

44

glavnu trasu kretanja lednika formiranih u periodu ledenog doba ispod sjeverenih padina Otiša i Zelene glave, te sa Zakantara dolinom Tisovice niz Bukov laz u dolinu Idbra.

Put preko Bukovog laza vodi serpentinama kroz bukovu i kasnije borovu šumu, oštro se penjući prema početku jedne čudesno lijepe visokogorske alpske doline. Za dva do tri sata hoda, nakon dostizanja visine od oko 1300 m ukazat će vam se početak doline Tisovice. Ujedno će se na horizontu oko 7 km daleko pojaviti i vrhovi Prenja - Otiš i Zelena glava.

U toj dolini, obrasloj munikama, ukrašenoj sezonskim cvijećem, alpskim livadama, ljeti stadima ovaca i konjima, sa nekoliko izvora, zimi pod dubokim snijegom, u jednom se danu može doživjeti potpuna čarolija Prenja.

U vrhu doline, pored vrela Vrutak, koje je u posljednjem ratu minirano, a opasno područje obilježeno, nalazi se novosagrađena, mala planinarska kuća, iz koje se za jedan sat može dosegnuti sedlo i vrh Prenja.

PRENJ

45

Nekropola ste}aka u dolini Idbar

47

Kasimov Vir na jablani~koj Bijeloj.Za sje}anje na Kasima Letuku, plemenitog ~ovjeka iz sela Bijela

48

Dolina Bijele je dugačka desetak kilometara i počinje iz sela Glogošnica, od obale Neretve, sa oko 200 m nadmorske visine, na kojoj se danas nalazi Grabovičko jezero. Upravo na tom mjestu se ulijeva rijeka Bijela. Nešto visočije se odvaja dolina Šanica, sa istoimenom rijekom. U selu Ravna jedan krak doline odlazi tokom rijeke Draganjke u Dragan selo, a rijeka Bijela nas vodi kroz selo Bijela, duboko u planinu Prenj. Samo uski greben dijeli ovu dolinu od doline Idbar, gotovo ljepše od ove, a koja počinje na Prenju i završava se u mjestu Čelebići, između Konjica i Jablanice.Upravo na ovom grebenu, koji spaja visoravan Rečice sa Cetinom nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borovac, koji se spominje u poveljama kralja Alfonsa iz 1444. g., a u posjedu Hercega Stjepana. *7

U selima doline Bijele žive dobri ljudi željni asfalta i urbanizacije, koji još nisu iskusili cijenu megalopolisa. Kad behar dođe u Mostar, već sutra obeharaju voćke u Bijeloj. Kad veliki snijeg padne zimi na Prenju stigne i do doline Bijele, ali ga topli dah Mediterana, koritom Neretve, brzo otopi. Pogleda li se prema Prenju ili Čvrsnici, zeleni zid vegetacije nudi oku blagi i ugodni užitak. Voda rijeke je bistra, čista i do izgradnje hidrocentrala, bila bogata pastrmkom. Iz zamućene Neretve ribe su težile čistoj izvorskoj vodi i putovale uz Bijelu. Sistem brana na ovoj i sličnim rječicama, a koje zadržavaju talog da ne ide u jezero, nije dao šansu pastrmkama da uplovljavaju u čistu vodu njihovog hiljadugodišnjeg mrijestilišta. Danas, mještani i čuvaju i ne čuvaju rijeku. Jedni, posebno mladi, poribljavaju je, a drugi joj štetu nanose.

Zamislite doktora, koji izlazi iz „mercedesa“, nosi improvizovane osti – viljušku fiksiranu na štap i sa staklom gazi rijeku u potrazi za ribom. Nije se rodio pored rijeke, nego u bezvodnom kraju i kao dječak je tako lovio ribu. Kako tom ljekaru objasniti da to ne valja, jer riba nema šansi protiv viljuške!?

jaBlaNIčka BIjela

PRENJ

*7 Pavao Anđelić Srednjevjekovni gradovi na Neretvi, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Arheologija – sveska XIII – Sarajevo 1958

50

Kamena ku}a u selu Bijela

52

Da vidimo lijepe strane doline Bijele.Virovi tirkiznozelene boje, kao što ga svake godine zagradi

kamenjem i napravi kupalište Salem Letuka, ili Šefikov vir, na ulasku u kanjon, pa Kasimov vir u vrhu rijeke ili desetine takvih virova, u koje se, na glavu može skakati, a čini ti se da tu rijeku možeš popiti, svi oni su mjesta na kojima se i djeca i odrasli ugodno osjećaju. Posebno Jablaničani, za Prvi maj, gotovo opsjedaju rijeku.

U gornjem toku, u vrhu rijeke je kanjon, na oko 400 m nadmorske visine, poput minijaturnog kanjona Rakitnice, dugačak bar jedan kilometar sa slapovima, vodopadima, čudesno bistrom i čistom vodom, ponekom pastrmkom, hladovinom u sred augusta, i u vrhu vodopadom preko kojeg ne može čovjek preći.

Upravo taj tajanstveni vodopad bio je izazov mojim prijateljima da ga pokušamo proći. A da bi se došlo na izvorište Bijele treba se uputiti trasom nekadašnje šumske željeznice, kuda danas vode putevi za Vidrine Grude, Letukin grad, Cetinu. U rijeku smo tada zagazili ne znajući da ćemo morati skakati u virove, jer nazad nismo mogli. Ili je bar bilo podjednako teško. Tri vira su nam bila prepreke koje smo odvažno savladali, a niz vodopad, visok nepunih desetak metara spustili smo se užetom. Mak i Mirza, tinejdžeri, Ozren i ja, kao iskusni istraživači, osjećali smo se kao pioniri - istraživači velike rijeke.

A svako, ko želi takav ili sličan izazov može da doživi ushićenje susreta sa tako divljim i lijepim kutkom prirode.

Iznad rijeke su obronci Prenja, stijena Cetine, visoke 1991 m i mogućnost planinarenja, alpinizma, branja ljekovitog bilja, gljiva...

Dolina rijeke Bijele je jedinstvena, ali je u isto vrijeme dokaz da, pored nekoliko takvih, ispod Prenj planine, umnoženo sa našim brojnim drugim, ništa manje lijepim planinama, i dolinama, jeste dokaz da je Bosna i Hercegovina lijepo mjesto za život svim onim koji su u potrazi za rajem, a koji je osjećaju kao svoju domovinu.*8

PRENJ

*8 M. Gafić; Fondeko br. 26, 2008 god.

53

Plaža iznad sela Bijela. Iz kanjona rijeke Bijela

54

Dolina Bijele. Zalazak sunca za ^vrsnicu

57

Mostarska Bijela. Bivak za stotine ljudi

58

PRENJ

Glaciološki ova dolina počinje sa zapadnih padina Prenja, na mjestu gdje je, u vrijeme ledenog doba lednik, nastao u ogromnom cirku ispod Lupoglava, Crnoglava, Kerača, Vidine kape i Herača, niz Lučine putovao hiljadama godina, topio se u Prenjskom gvozdu, jer je granica glečera bila na 1500 m n/v, a vode su padale gotovo hiljadu metara niže, niz Korita, na mjesto na kojem danas izvire rijeka Bijela, a počinje ova divlja dolina.

Dolina mostarske Bijele dugačka je 6 km, a u njenom gornjem dijelu sužava se u kanjon neslućene ljepote. U dužini od nekoliko stotina metara stijene se gotovo dodiruju, a rijeka Bijela, posebno u proljetnim mjesecima, teče slapovima, vodopadima i mjestimično ponorima.

Nakon toga rijeka se ponovo pojavljuje na površini i ulijeva se na 70 m n/v u jezero Salakovac na Neretvi.

Planinarska markacija obilježava najbolji pristup, dugačak 2,5 sata dobrog hoda do kanjona, kojeg mještani još nazivaju i Pećina. Počinje na mjestu gdje se rijeka Bijela ulijeva u jezero Salakovac, nekoliko stotina metara od magistralnog puta Sarajevo – Mostar, i mosta Bijela. Na tom mjestu se nalazi informativni pano koji je postavio Planinarski savez BiH uz pomoć Češke republike i pano P.D. Prenja, te fondacije «LA CITTA DI IERI PER L’ UOMO DI DOMANI». Zahvaljujući tim projektima glavni putevi na Prenju su dobro markirani.

Od tabli put vodi makadamskom cestom 1km, zatim preko rijeke, koja u ljetnim mjesecima mjestimično ponire, pa uzbrdo slijedeći kilometar do odvojka, nadesno, sa označenim putevima za Lupoglav i Bijelu.

Prema kanjonu može se nastaviti i makadamom, s tim da se nakon ulaska puta u korito rijeke markacija potraži stotinjak metara nadesno i put nastavi markiranom stazom.

Ko želi može dosljedno slijediti markaciju, koja vodi širokim, djelimično zatravljenim serpentinama uzbrdo, i nakon nekoliko stotina metara dolazi se do raskršća puteva za Bijelu i Lupoglav. Put prema dolini Bijele je nalijevo i nakon neznatnog uspona

MosTaRska BIjela

60

Na putu za kanjon mostarske Bijele

62

dovodi nas do prevoja, s kojeg se pruža pogled na dolinu, i nakon kojeg put obara nizbrdo. Veći dio puta je kroz šumu, sa povremenim izlascima na proplanke, prelascima preko korita rijeke, pored starih grobalja starosjedilaca familije Lojpur, ispod ogromnih pećina, u kojim mogu bivakirati na stotine ljudi, pored stabala graba, crnog jasena i bukvi čudesnih oblika, pa sve do ulaska u minijaturni kanjon.

Tom dolinom u posljednjem ratu išao je pješački put preko Prenja iz opkoljenog Mostara prema Jablanici. Tim putem, dugačkim dva dana napornog hoda, hiljade ljudi je tražilo spas od rata, gladi i pogibelji. Na tom putu su ljudi umirali od gladi, žeđi, smrzavali se, ali su se i djeca rađala.

Na kraju doline, put prema Jablanici i Glogovu odvaja se nadesno, a prema kanjonu ide uz rijeku stotinjak metara. U Kanjon, na 500 m n/v može se ući odozdo i odozgo. Ko želi proći cijeli kanjon, taj treba vodiča, koji će ga okolnim putem odvesti do gornjeg ulaza, a takve turisti, željni istinske avanture i sigurnog vođstva, nalaze u klubu ekstremnih sportova SCORPIO i u društvu poznatog alpiniste i vodiča Edina Durme. Za taj put je potrebno speleološko i alpinističko iskustvo i oprema, ili iskusan vodič.

Ulazak odozdo je tajnovit i bajkovit, i moguć svima, pogotovo onim sa jakim živcima, bez klaustrofobije i opreznim. Koritom širokim nekoliko metara rijeka je usjekla svoj tok tako da se stijene, vertikalne i prevjesne, mjestimično visoke i dvadeset metara, gotovo dodiruju, a u kanjonu stvaraju polumrak u po bijela dana. Stijene su izaprane vodom, čudesno uglačane šljunkom i predstavljaju gotovo čudo stvaranja korita rijeke. Put zatvara vodopad, uz koji se ne može popeti, ali oni koji su se odlučili na punu avanturu mogu ga savladati odozgo. Napominjemo, samo sa iskusnim vodičem.

U ovoj dolini caruju divokoza i orlovi, a šume munike i viseće alpske livade pružaju im utočište.

Svake godine u junu ovim putem, iz Mostara, preko Bijelog polja, sela Ravni, ispod sela Grabovčići, dolinom Bijele, preko sedla Glogovo, tokom dva dana, u organizaciji planinara Planinarskog saveza BiH, i domaćina PD Prenj iz Mostara i PD Vilinac iz Jablanice sa zanimljivim turističkim sadržajima traje pohod do Jablanice.

PRENJ

63

Kanjon mostarske Bijele

64

Pored kanjona Bijele, u vrhu doline, može se nastaviti put ka Prenju. Preko Korita, sa iskustvom visokogorca, može se, za dobar dan hoda, doći u Lučine, i dalje pod Lupoglav. Napominjemo da je to tehnički, i orijentaciono težak put na Prenj, ali nudi spoznaju nedirnute prirode.

Sat hoda od ušća Bijele u jezero odvaja se planinski put za Lupoglav. Preko sela Grabovčići i Barnog dola, od saobraćajnice na 70 m n/v do vrha Lupoglava na 2012 m n/v može se doći ljeti za 7-8 sati hoda.

PRENJ

Mostarska Bijela u februaru, na putu za Lupoglav i u junu, na putu prema kanjonu

67

Jablani~ko jezero

68

Na rijeci Neretvi, ispod Prenja, od Konjica do Jablanice, na nadmorskoj visini od 270 m, prostire se vještačko jezero. Dugačko je 31 km, duboko 70 m i površine oko 14 km.

Pored jezera nalaze se vikendice i uređene plaže, a nekoliko motela nude mogućnost turističkih aranžmana.

U ljetnim mjesecima hidrocentrala zadržava i ne mijenja nivo vode jezera, te mnogobrojni kupači naprosto opsjedaju uređene plaže na obali jezera.

U jezeru ima raznih vrsta slatkovodne ribe, a ribari u čamcima, sa sjenkama vrhova Prenja i Čvrsnice upotpunjuju pejzaž jezera.

jaBlaNIčko jeZeRo

PRENJ

70

Iznad Bijelog polja, nadomak Mostara, na južnim padinama Prenja, na velikom planinskom sedlu, na 1050 m n/v nalazi se Ruište, omiljeno izletište mostarskih planinara.

Do Ruišta se može doći asfaltnim putem dugim 25 km iz Mostara, a preko Bijelog polja.

I kad je u Mostaru nesnošljiva vrućina, za nepunih pola sata vožnje na Ruištu se ulazi u alpski predio, a hladovina crnog bora i munike, i posebno planinski ambijent daju atmosferu ugodnog boravka i sa pravom postaje jedno od kultnih mjesta hercegovačkih planinara.

Na desetine vikendica, nekoliko motela, planinarski dom, ski-lift i posebno raskršće puteva za Zijemlje, sjevernu stijenu Veleža, Nevesinje, Boračko jezero, Bijele vode, daju ovom mjestu mogućnost turističkog uspona u budućnosti.

RuIŠTe

PRENJ

RuIŠTe - BIjele voDe - CRNo polje- BoRačko jeZeRo

71

Aut

or: M

uham

ed H

adži

abdi

ć

Na putu sa Ruišta za Bijele vode

72

Panorama Prenja sa Bijelih voda. Lijevo je Zelena glava

74

Od planinarskog doma, na 1050 m vodi planinarska markacija na sjever, kroz crnogoričnu šumu i Vilin klanac do pojasa alpskih pašnjaka i na 1450 m n/v, za 2,5 sata dolazi se do planinarskog doma na Bijelim vodama. Terenskim vozilom i makadamskim putem do pod Vilin klanac, sa Ruišta se na Bijele vode može skratiti put za jedan sat.

Uništeni planinarski dom u posljednjem ratu obnavlja se i, zahvaljujući fondaciji „Adnana Krilića“, poginulog mostarskog alpiniste, biće otvoren krajem 2009 godine. U blizini doma nalazi se bivak – bajta sa 5-6 mjesta za noćenje.

Sa Bijelih voda planinski put vodi pored vrhova Sivadija, preko sedla Prijevora i kroz Crno polje, na kojem se priključuje planinski put sa Boračkog jezera, te se za 2 sata hoda dolazi do Jezerca 1650 m n/v.

Put iz Konjica, preko Rakovog laza, te pored Osopca spaja se sa ovim putem na ovom mjestu.

Zimi, u vrijeme velikog snijega i izražene opasnosti od lavina ovaj put, kao i put sa Boračkog jezera predstavlja jedini relativno sigurni put za vrh Prenja.

Na Jezercu je u posljednjem ratu uništen dom, a pored njega je ostao mali i zapušteni bivak za 4-6 osoba. Pored starog doma planinari grade novi planinarski dom.

Planinski put skreće na zapad i ubrzo dolazi na sedlo Otiša i Zelene glave sa kojeg se pruža lijep pogled na okolne planine. Uspon na najveći vrh Prenja, Zelenu glavu, sa sedla vodi obilježenim, ali eksponiranim terenom, koji traži maksimalnu koncentraciju. Vrh Prenja, kota Zelena glava, otvara spektakularni pogled na markantne dijelove planine: dolinu Tisovice, greben Vjetrenih brda, na Lupoglav i dalje, na sve strane svijeta. Na Čvrsnicu, Vran planinu, Vranicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Maglić, Velež i Čabulju.

RuIŠTe – BIjele voDe – jeZeRCe - ZeleNa Glava 2155 m

PRENJ

6-7 saTI

75

“Prenjski vukovi”

Bijele vode

76

Povratak sa vrha istim putem nazad za 5 sati.Ili na sedlo, pa na sjever, u Dolinu Tisovice, niz Bukov laz u

dolinu rijeke Idbar i u mjesto Čelebiće, na putu Mostar Sarajevo, za 6 sati.

Ili visokogorska planinska tura, sa vjerovatnim bivakom (noćenjem) u planini, na Podotiš i, na zapad, ispod Crnoglava na sedlo i vrh Lupoglava, u Barni do i preko Grabovčića u Bijelu, za 10 sati.

PRENJ

77


Crno polje i masiv Sivadija u pozadini

Na vrhu Zelene glave

78

Pogled sa Zelene glave na Veliku kapu lijevo i Zapadnu stijenu Otiša desno.Vertikalni smijer su prvi penjali Ilija Dilber i Danil Pavi}evi}.

80

Dolina pod vrhom planine, okrenuta sjeveru, znatno iznad rijeke Idbar, nastala u vrijeme ledenog doba, izdubljena lednikom ispod Zelene glave, obrasla munikom, bogata visokogorskom divljači, dugačka oko 5 km, na nadmorskoj visini od 1200 do 1500 m n/v, dolina koja plijeni svojom divljinom i ljepotom, a koja nagrađuje posjetioce svim onim što priželjkuju penjući se na Prenj.

Ako postoji mjesto na planini, na kojem se jednim pogledom može vidjeti divljina i pitomina, kamena pustinja i alpski pašnjaci, sipari i plodni humus, klekovina i plemenita munika, tragovi divokoza i medvjeda, vreli hercegovački krš i hladni planinski izvor, ljubičica, bosanski ljiljan i runolist, stada ovaca i njihov čuvar - bosanski tornjak, čobani i planinari, konji i džipovi, kolibe i himalajski šatori, mjesta za ljude željne mira Božijeg, a ujedno i za vesela sijela planinarska, onda je to mjesto - dolina Tisovice.

Kako najlakše doći do nje?Iz doline Idbra, pješački putem, za 2-3 sata hoda.Iz Konjica, dolinom Bijele, pa makadamskom cestom,

na zapad, nakon 30 km, preko Ljubine i Rapta ulazi u dolini Tisovice.

Preko konjičke Bjelašnice iz Konjica, za 4 sata hoda. Sa Jezerca za 1 sat hoda dolazite u vrh doline.Dolina je na sjeveru otvorena prema Idbru, na zapadu je

zatvaraju padine Cetine, Kantara i Zakantara i Crnoglava na istoku konjička Bjelašnica i padine Velike kape. U vrhu doline su Otiš visok 2092 m i najveći vrh Prenja Zelena glava visoka 2155 m.

U vrhu doline je mali, lijepi i udobni planinarski dom. Djelo vrijednih konjičkih planinara. Nažalost, pored njega je vrelo Vrutak, u posljednjem ratu minirano i danas obilježeno, kao upozorenje na bosansku tragediju.

Ljeti, dolina Tisovice je puna ovaca, konja, rijetkih planinara, prekrivena tepisima trave, cvijeća, a zimi je pod visokim snijegom i predstavlja izazov visokogorcima, da turnim skijanjem, preko nje krstare Prenjom.

TIsovICa

PRENJ

81

Iz Tisovice je najlakši pristup do najvišeg vrha Prenja. A iz nje se može doći do prenjskih divova, vrhova visočijim od 2000 m: Velike kape, Otiša, Zelene glave, Vjetrenog brda, Lupoglava i Herača.

U vrhu Tisovice, nakon uspona na Zelenu glavu.

82

Pogled iz Tisovice na Otiš i Zelenu glavu

84

Najvisočiji vrh Prenja, visok 2155 m, nalazi se u središtu planine i predstavlja krunu svih uspona. Obrastao je klekovinom, pa otuda i naziv. Sa Otišem izdiže se iznad svih ostalih vrhova i predstavlja jedno sedlo sa dva markantna vrha. Na istočnoj strani je Otiš, a na zapadnoj Zelena glava. Između je sedlo na 2000 m sa kojeg počinje završni uspon na vrh.

Gledajući sa juga sedlom dominira Zelena glava, a iz Tisovice Otiš. Gotovo da je iz ovog ugla neprimjetan najveći vrh planine.

Najbliži pristup vrhu ljeti je iz doline Tisovice, jer je probijen makadamski put iz Konjica, preko sela Bijela i u dužini od 30 km, od čega 22 km makadama. Iz Tisovice na sedlo Otiša i Zelene glave može se stići za oko 2 sata.

Do rata je najpopularniji put bio preko Skoka, iz Konjica, i sela Bijela, a preko Jezerca do sedla za 4-5 sati hoda.

Sa Ruišta, preko Bijelih voda, pored Sivadija i Jezerca za 6-7 sati hoda.

Većina ovih puteva su markirani, ali karta, informacije, znanje orijentacije ili vodič, uslov su sigurnosti na turi. Svi prilazni putevi nude razne vidike, doživljaje, napore, ali je nagrada ista: sedlo sa najvisočijom tačkom planine i završni događaj uspona na Zelenu glavu.

Sedlo je često posljednja tačka koju dosegnu planinari. Razlozi mogu biti razni, ali nedovoljna kondicija, neracionalni tempo uspona, aerofobija ili jednostavno preobrat vremena su najčešći. Naravno i oni koji više ne mogu pobijediti svoje slabosti i učiniti završni napor. Upravo sedlo je mjesto testiranja voljnog momenta planinara. Koliko će radosti na vrhu biti kao nagrada!?

Markirani put sa sedla vodi istočnom stranom Zelene glave, istom onom koja gleda na markantnu zapadnu stijenu Otiša. Strmim i oštrim serpentinama staza se provlači između strmih stjenovitih odsjeka i pored ostataka sniježnika. Na svakom mjestu može se stati cijelim stopalom ili se rukom pridržati za stjenovitu izbočinu.

ZeleNa Glava

PRENJ

85

Zelena glava sa Kopilica

86

Otiš, lijevo i Zelena glava, desno

88

Staza prvo izbija na greben odakle puca pogled nas Lupogla, Ovču, Vjetrena brda, Erač i dalje prema Čabulji i Čvrsnici, a nakon stotinjak metara dolazimo do vrha Zelene glave. Na vrhu je metalna kutija, zaštićena od vlage, sa knjigom posjetilaca u njoj.

Na istoku, u neposrednoj blizini je vrh Otiš i njegova zapadna stijena sa više alpinističkih uspona, od kojih su najmarkantniji, smijer „Brezovečki – Ceraj“. Smijer koji ide uočljivom žljebinom, koja se poput slova „Y“ proteže od podnožja do vrha, i puno teži, „Vertikalni smijer“ koji se nalazi lijevo od žljebine u vertikalnom dijelu Otiša. Iza se vide Osobac, Zubac, Motika i Velika kapa.

Na sjeveru je dolina Tisovice, sa šumama munika i alpskim pašnjacima. Lijevo od nje je Cetina, a na zapadu se jasno vide vrhovi Herača, Vidina kapa, Kerač i na centralnom mjestu Lupoglav, a onda Ovča, u prednjem planu Vjetrena brda, i prema jugu Botini.

Sa vrha Zelene glave lijepo se vide gotovo sve naše planine.Zimi, na Prenj dolaze samo najiskusniji visokogorci i alpinisti.

Tada su pristupi preko Skoka ili iz doline Idbra opasni zbog lavina, ili su dugi i naporni preko Ljubine, ili sa Ruišta. Bez skija pristup je gotovo nemoguć, a nošenje i korištenje lavinskih lokatora, sa kojim se u roku od pola sata može pronaći zatrpani u lavini, i živ spasiti – skoro je imperativ. Zimi planina nudi mogućnosti spektakularnog turnog skijanja i zimske alpinističke uspone. Neki od njih vode i na vrh Zelene glave, kao što su: „Lijepe veze“ po žljebini u istočnoj stijeni, visokoj 100 m, a koja izlazi lijevo pored samog vrha. Ili „Bosansko – Banijski“ smijer, desno od prethodnog, koji zaklonjenom žljebinom u istočnoj stijeni i grebenom sjeverne stijene izlazi na vrh. Ili „Jett Ranger II“ smijeri, do danas neponovljenom, koja ide preko strme, sjeverne stijene i sastaje se sa prethodnom, na jednu dužinu užeta ispod vrha.

Alpinisti se vraćaju sa vrha Zelene glave najlakšim putem, „Via normale“ markiranom stazom, koja je zimi, za uspon, težak, ali dosegljiv cilj visokogorcima. Poseban užitak, ali i vrijedan rezultat za ekstremne skijaše, je spust skijama sa vrha Zelene glave. Tek nekolicini alpinista je to pošlo za rukom, a prvenstveni, prvi spust je napravio Dobrivoje Stanojević – Car, iz Mostara.

PRENJ

89

PRENJ

Posljednji metri uspona na Zelenu glavu.U pozadini Zubac i Osobac

90

“Osvaja~i beskorisnog”Sniježnik pod Zelenom glavom u julu 2008

91

Raiffeisen extrem team ispod Zelene glave

93

Podotiš u julu. U pozadini Crnoglav i Cetina, a desno Tisovica

94

Kultni vrh bosanskohercegovačkih alpinista. Visok 2102 m. Do 1970. godine zimi je bio neosvojiv a onda su trojica alpinista u februara krenuli na uspon i... nestali. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu i nisu se vratili. Tog dana na planini je počela oluja, koja je donijela skoro dva metra novog snijega.

Skoro pet mjeseci trajala je potraga za njima dok nisu 1. maja nađeni njihovi tragovi na vrhu Lupoglava, a u junu i julu ostaci opreme, skije, ruksaci, cepini... i njihova tijela.

Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, preskijavši gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu, u Barni do.

Zijah Jajatović, prvi pronađeni, ukopan je u Sarajevu, a Ilija Dilber i Milorad Stjepanović u Barnom dolu, ispod Lupoglava.

U znak poštovanja prema tim hrabrim alpinistima, i sjećanja na prvi zimski uspon na Lupoglav i tragediju koja se nakon toga dogodila, već gotovo 40 godina alpinisti, vikendom oko 14. februara, dolaze na Memorijalni pohod na Lupoglav.

Najbliži pristup je iz mostarske Bijele, sa 120 m n/v. Put je markiran i vodi od ušća Bijele u jezero Salakovac do sela Grabovčića, prije rata stalno naseljenog, planinarima poznatog po gostoprimstvu baba Janje Lojpur, a danas napuštenog, sa samo jednom, djelimično očuvanom kućom u kojoj se za nevolju može i prespavati.

Ispod sela nalazi se izazovna, još neprepenjana stijena visoka 100 metara.

Put iz sela dalje vodi do Barnog dola, iznad kojeg se diže markantni vrh Lupoglava. Do Barnog dola, na visini od 1600 m potrebno je oko 5 sati hoda, i u njemu alpinisti u februaru, u

lupoGlav

PRENJ

95


Pogled sa vrha Lupoglava na greben Vjetrenih brda. S lijeve strane je Vjetreno brdo a krajnje desno je Otiš i Zelena glava

97

Pogled sa Ov~e na Lupoglav, lijevo i Vjetreno brdo, desno

98

vrijeme memorijalnog pohoda, postavljaju šatore i spavaju prije finalnog uspona na vrh. Temperature su vrlo niske i znaju padati na – 18° C, a vjetrovi i olujna nevremena, posljednjih nekoliko godina gotovo da nijednom, od stotinjak planinara i alpinista, ne dozvole uspon na vrh.

Uspon, iz Barnog dola do podnožja Lupoglava nije težak, ali je posljednjih 300 m strm, sa nagibima u snijegu do 45° i, i zahtijeva dobro znanje penjanja u snijegu i traje oko 3 sata.

Posljednjih 100 metara uspon postaje lakši, a vrh nudi nezaboravan pogled na sve vrhove Prenja, dolinu Lučina, Poljica, Barni, susjednu Čvrsnicu, Velež, a vidik se pruža gotovo do Maglića i crnogorskih planina

U zimu 2009 niko od 67 planinara i alpinista nije uspio popeti se na vrh. Grupa od 5 najupornijih vratila se 100 m ispod vrha zbog oluje.

Naravno, u posljednjih 40 godina bilo je tako lijepih februarskih dana da su se na desetine planinara i alpinista popeli na vrh.

Ostali pristupi traže odličnu kondiciju, znanje turnog skijanja, sposobnost orijentacije, visokogorsko iskustvo, ili dobrog vodiča, a najbliži je iz Lučina 1600 m n/v, sa sjeverne strane, u kojim ima jedna mala lovačka kuća, za 3 sata, ili iz Tisovice, za 4-5 sati. Navedeni pristupi vrhu Lupoglava zahtijevaju prethodni dan prilaska tim lokacijama, ali i nude visokogorcima da u potpunosti dožive zimske ljepote Prenja u punom sjaju.

PRENJ

99

Me}ava pod Lupoglavom februara 2009

Bivak u Barnom dolu

101

In memoriam u Barnom dolu, februara 2009

102

Zubac i Brid Osopca

104

Ogromni prenjski vrh, visok 2099 m n/v, nalazi se u čelu doline Konjičke Bijele. Dominira istočnim područjem planine, iznad Crnog polja, Lasnog dola, a na sedlu, ispod malog Osopca, na velikoj visini otvara izvor čudesnog naziva Vilino vrelo.

Na sjeverozapadu se uzdiže brid Osopca, strmi greben, izazov alpinistima; zapadna strana je eksponirana strmim i glatkim pločama, ali i travnatim policama, klekovim rastinjem i predstavlja zaklonjeno carstvo divokoza.

Vrh malog Osopca je sjeverno od glavnog vrha, a povezuje ih, zimi veoma interesantan sniježni, poput noža oštri greben.

Istočno od Osopca, kao prvi susjed, diže se Zubac, vrh visok 1916 m n/v, poznat i kao prenjski Materhorn.

Pažnja, sedlo između Osopca i Zupca nije sigurno, zbog opasnosti od mina iz prošlog rata!

Piramida Osopca je blizu Jezerca, tako da se, ljeti, od bivaka, na vrh, preko Lasnog dola može stići za 2 sata.

Planinarima je vrh pristupačan ukoliko imaju dobro visokogorsko iskustvo, a zimi turni skijaši rado skijaju sa vrha. Taj spust je samo za ekstremne skijaše.

osoBaC

PRENJ

105

Nakon uspona po bridu Osopca. U pozadini veliki Osobac

107

Pogled sa Zupca na Osobac

108

Ulazak u smijer

U Bridu Osopca – trening za Himalaju

109

Najteži detalj smijeri

Naveza M. Husanavi} i M. Gafi} nakon uspona u Bridu Osopca

110

Vrh visok 2097 m, u obliku ogromne kamene gromade, tik pored Zelene glave, na istočnoj strani sedla, sa kratkim i ne baš teškim, normalnim usponom preko južnog grebena na vrh, posebno za one sa dobrom ravnotežom i bez aerofobije, ali, na drugoj strani sa strmim, izazovnim i veoma teškom sjevernom i zapadnom stijenom.

Iz Tisovice pokazuje se u najljepšem svijetlu. Uljepšava pejzaž i podstiče alpiniste da nadmaše sebe prilikom penjanja u njegovima stijenama.

U zapadnoj stijeni je najznačajnija „Vertikalna smijer“, izvanredeno teška i visoka oko 150 metara.

U sjevernoj stijeni, visokoj gotovo 200 m je nekoliko alpinističkih smijeri, ali je „Centralni smijer“, koji prolazi markantnom pukotinom, najtežim dijelom stijene, između prevjesa i vertikalnih odsjeka, gotovo ekstremno težak i predstavlja ispit zrelosti naših alpinista.

Područje, sjeverno ispod Otiša, i Zelene glave, a u vrhu Tisovice nosi naziv Podotiš i predstavlja raskršće puteva od Jezerca prema Tisovici, Cetini, Zakantaru, Crnoglavu, Lupoglavu, Lučinama...

Na Podotišu, gotovo tokom cijelog ljeta, i do kasno u jesen, zadržavaju se sniježnici, pa je u junu mjesecu moguće skijanje, a teško pristupačne travnate police na Podotišu i okolnim vrhovima pružaju siguran azil divokozama.

oTIŠ

PRENJ

Sjeverna stijena Otiša sa ucrtanom Centralnomsmijeri. Prvi zimski uspon, za tri dana izveli M. Šiši}, A. Vatrenjak i B. Maltari}

112

Od Zelene glave, prema Lupoglavu pruža se izrazit greben sa više vrhova. Prvi je kota 2000, i nalazi se sjeverozapadno, a nakon njega greben okreće na zapad i, vrhovima i sedlima, spaja se sa Lupoglavom. Najveći vrh u tom grebenu, Vjetreno brdo, ili Erač je visoko 2082 m i do skoro je bilo zimi neosvojeno. Zimska alpinistička tura ovim grebenom, od Zelene glave do Lupoglava je tehnički i estetski visokogorski izazov.

Na južnoj strani Vjetrenog brda su Poljice, mala dolina na visini od 1400 m n/v, sa izvorom Cmiljevac, prijeratno mjesto boravka stočara ljeti i vjerovatno mjesto prilaza prvih osvajača Lupoglava zimi, a na sjeveru je visoravan Prenja kojom ide planinarski put sa Jezerca i iz Tisovice prema Lupoglavu.

Vjetreno brdo je dio Prenja na koji ljudska noga kroči jednom ili nijednom u deset godina.

vjeTReNo BRDo

PRENJ

113


114

To je jedan od najzabačenijih, ali i najljepših prenjskih vrhova. Posljednji je u grebenu Ovča – Lupoglav – Kerač - Vidina kapa – Herač, 2042 m n/v. Nalazi se u sjeverozapadnom području planine, na Galić Prenju, iznad doline Lučina i Mostarske Bijele. Tačnije egzistira Mali i Veliki Herač sa neznatnom razlikom u visini. Planinarima je to gotovo nepoznat vrh, a za njegove puteve ponajbolje znaju lovci i krivolovci.

Ljeti, prilaz je dugačak i teško je u jednom danu doći na vrh, ali nije nemoguće. Najbliži put je iz Barnog dola preko Kerača, Vidine kape i grebenom na Herač. Sa juga je uspon tehnički lagan, a sa sjevera, iz Lučina zatvaraju ga barijere, do sada neprepenjanih stijena. Eto izazova alpinistima!

Još uvijek je područje vrha nedovoljno istraženo i može predstavljati svojevrstan izazov avanturistima i istraživačima.

Zimi, uspon na vrh Herača istim putevima, ali samo iskusnim visokogorcima, ili sa vodičem, ili alpinistima spremnim na izazove sjevernih stijena i svakako odlučnim na bivakiranje.

HeRač

PRENJ

115

PRENJ

Markantan vrh u lancu vrhova sjeverozapadno od Lupoglava, visoka 2032 m n/v. Sa juga je pristup, iz Barnog dola tehnički jednostavan, a sa sjevera, iz Lučina, u vršnom dijelu stjenovitim, gotovo vertikalnim skokom, problemu za planinare, a izazovu za alpiniste.

Pristup je od sedla sa Lupoglavom, preko Kerača grebenom na vrh. Gotovo da je idealna kombinacija priječenja lanca vrhova u kojem je i Vidina kapa.

vIDINa kapa

116

Ovaj vrh je prvi susjed Lupoglava, visok 2021 m n/v, a jedan je od najrjeđe posjećenih prenjskih vrhova. Razlog tome je da desetine planinara, visokogoraca i alpinista, jednostavno prođu pored Ovče, na putu za – Lupoglav!

Vrh se sa zapada uzdiže poput velikog brda, da bi se pri vrhu, a posebno sa sjeverne strane, pretvorio u respektabilan i lijep prenjski vrh, jedan od jedanaest vrhova preko 2000 m n/v.

Na sjever, oštrim grebenom je povezan sa Lupoglavom, nakon kojeg su, na sjeverozapad opet prenjski divovi Kerač, Vidina kapa i Herač, tako da tim grebenskim lancem zatvara visoravan Prenja prema zapadu.

Pristup na vrh je putem iz Grabovčića, u Barni do, prema Lupoglavu do spomenika, a onda na desno, i slijedeći puteve divokoza, kroz šume munike na Golić, a kasnije, pri vrhu, ostrva klekovine i alpskim livadama na greben, koji vodi na najvisočiju tačku Ovče.

Kako li tek izgledaju vidici sa ovog vrha, u vrijeme memorijalnog februarskog pohoda, za vrijeme sunčanog dana, kad se, desetine visokogoraca i alpinista, nekoliko stotina metara od vrha Ovče, kao na pozornici, uspinju po zapadnoj stijeni prema vrhu Lupoglava!?

U sjevernoj stijeni ima nekoliko alpinističkih uspona, a koliki su izazovi najbolje svjedoči solo uspon himalajca Miralema Husanovića u februaru 2007, kao važan trening pred odlazak u Himalaju i uspješan uspon na osamtisućnjak, vrh Manaslu.

ovča

PRENJ

117

PRENJ

118

Svaki vrh Prenja, visočiji od 2000 m ističe se, ne samo visinom, nego svojom posebnošću, koja zavrijeđuje da se bar vidi. U ovoj knjizi da se bar spomene.

U grebenu koji se pruža južno od Zelene glave, a posebno njegovom centralnom dijelu, čistog krečnjaka, očišćenog od svega onoga što vrelo hercegovačko sunce može spržiti, prenjski mrazevi razoriti, vjetrovi opuhati, kiše izaprati – nalazi se i najveći vrh Botini visok 2015 m.

To područje je sklonjeno od glavnih planinarskih puteva i predstavlja slabo posjećeno mjesto. U blizini tog vrha nalazi se bivak sa 4-6 mjesta, do kojeg se za 2 sata može doći od Bijelih voda. Put ide preko malog Prijevorca, pa nakon što se odvoji prema Barama i Zelenoj glavi, nastaviti lijevo prema Botinima. Bivak se nalazi sjeverozapadno od vrha Botina.

BoTINI

PRENJ

122

Iznad doline Jablaničke Bijele, zapadno od Rakovog laza dižu se vrhovi Taraša 1742 m n/v, Velike motike 1832 m n/v, Krune 1914 m n/v i Velike kape 2007 m n/v. Strane i stijene ovih markantnih vrhova padaju više od kilometra strmo u dolinu. Istočna stijena Velike kape je najmarkantnija. Ogromnim prostranstvom i specifičnim položajem daje azil dragocijenoj flori i fauni Prenja, a alpinistima predstavlja izazov dostojan iskušenja teških zimskih uspona.

Na drugoj strani tih vrhova prostire se dolina Tisovice u koju se padine blaže spuštaju i omogućuju postojanje velikih šuma munike i crnog bora. Ljeti su to prostrani alpski pašnjaci na kojim se mogu napasati hiljade ovaca, a da se ni ne sretnu.

Pristup vrhu Velike kape je sa Jezerca ili iz Tisovice za 2 sata hoda, ili iz Konjica, preko Ljubine i Rapta za 5 sati.

velIka kapa

PRENJ

123

Isto~na stijena Velike kape sa ucrtanom smijeri «S», koju su prvi ispenjali M. Gafi}, M.i B. Raki}, N. Logi} i B. Jovanovi}

124

Vrh, koji bi mogao biti jedanaesti je upravo ovaj. Odlični poznavaoci Prenja se spore u broju vrhova preko 2000 m n/v. Dok jedni tvrde da ih je samo 10, a što u svom naučnom radu navodi, ali ne naglašava dr. Alen Lepirica, na bosanskoj, planinarskoj, veoma popularnoj internet stranici „Zone 2000“ koplja se lome o tome da li ih je deset, jedanaest ili dvanaest.

Za neupućena posmatrača to bi bilo kao pitanje da li je u niski bisera deset ili jedanaest ili... sve ljepših od ljepših bisera.

U knjizi o našim planinama Matiasa Gomeza, vrh Kerač je kandidat za jedanaesti vrh preko 2000 m, sa visinom od 2030 m n/v. GreenVision svjedoči o tome i fotografijama a tekst u Planinarskom web magazinu „Zone 2000“, kojeg je pripremio Zvonimir Tomić – Nona, insistira na postojanju tog vrha:

„Da Kerač postoji potvrđuju domoroci, stočari na Prenju, koji su, pored Vidine kape, koristili i termine Veliki Herač, Mali Herač i Kerač. U kartama, tamo gdje pretpostavljamo da bi se trebao nalaziti Kerač, stoji naziv Vidina kapa, naziv za koji bismo pomislili da pokriva sve vrhove u lancu između Lupoglava i Herača, jer se autori karata nisu potrudili da rasčlane ovu zonu.

Ako posmatramo lanac vrhova sjeverozapadno od Lupoglava, a iz pozicije stočara, onda nam je najviše izdiferenciran drugi vrh u lancu i to je Vidina kapa, a prvi je Kerač, dok je treći Herač.

Dakle, pod uslovom da mu se prizna potrebna izdiferenciranost, konstatiramo da je Kerač 2030 m n/v famozni Jedanaesti „.

Taj vrh je prvi susjed Lupoglavu, na sjeverozapadu do Vidine kape, iznad Barnog dola i Lučina. Prilaz mu je kao i Lupoglavu.

keRač

PRENJ

125

Pogled sa Kera~a na Vidinu kapu i Lupoglav

127

Letukin grad i stijena Cetine iz Jasenove luke

128

Cetina je jedan od važnih prenjskih vrhova visok 1991 m n/v, u sjevernom dijelu planine, iznad dolina Idbra i Jablaničke Bijele, sa velikom sjevernom stijenom visokom 500 metara, vrh fascinantne ljepote i markantnog položaja.

Nekad su je zvali Cvitina, što i danas čine zaljubljenici u prirodne ljepote Bosne i oni koji ne žele da se izgubi ni najmanji trag prošlosti.

Na istoku se spušta u Tisovicu, na jugu Cetina pada u visoravan Kantara i Zakantara, prema zapadu se spušta na sedlo Međuprenjeva i prema Izgorjeloj grudi. Na sedlu je Milanova koliba, na visini od oko 1600 m n/v, lovačka kuća, djelimično očuvana, ali zapuštena i tek ove godine su je počeli obnavljati planinari Jablanice.

Sjeverna strana Cetine se najstrmije spušta prema Jablaničkoj Bijeloj, te je na njoj, na visini od 900 m n/v smještena lovačka koliba u dobrom stanju, ali nedovoljno održavana, na mjestu Vidrine grude.

Sjeverna stijena, koji stepen okrenuta i na zapad, što svjedoče spektakularni odrazi i svjetlosti zalazećeg sunca, visoka 500 m i tako markantna da plijeni poglede znatiželjnih iz doline. Na toj stijeni su ispenjani alpinistički smijeri i ljeti i zimi, različitih teškoća, a sve su izazovi alpinistima.

Pristup je najlakši iz Glogošnice, lošom i nedovršenom makadamskom cestom prema Glogovu. Nakon 10 km, kod žandarmerije, mjesta gdje je nekad postojala žandarmerijska stanica i na kojem ima čatrnja, gdje se može ostaviti terensko vozilo, pa preko Milanove kolibe, markiranim putem i Grede na vrh Cetine, za 4-5 sati hoda.

CeTINa

PRENJ

129

Smijer Buturova rampa iz 1958. u sjevernoj stijeni Cetine

130

Sjeverna stijena Cetine i detalji zimskog uspona u Medvje|em kuluaru

132

Put preko Vidrine grude ide asfaltom do sela Bijela, pa još nepun kilometar do kraja ceste, i planinarskom markacijom, sa visine od 270 m n/v, pored lovačke kuće, strmim grebenom Uborka na Golu glavu i potom na Cetinu, za 6-7 sati hoda.

Na Gredi, južno od Cetine i na putu prema Crnim kosama, i Tisovici, na istok, postoji opasnost od zaostalih mina i takva mjesta su obilježena.

PRENJ

Runolist se u prenjskim stijenama sklonio u nepristupa~na mjesta

135

Zaljev Grabovi~kog jezera u Glogošnici

136

Jedan od vrhova Prenja, gotovo beznačajan planinarima, ali od ogromne važnosti alpinistima. Razlog je stijena visoka oko 500 metara sa nekoliko veoma teških alpinističkih smijeri.

Neuočljiv vrh se nalazi zapadno od Cetine, i iza sedla Međuprenjeve pored lovačke kuće Milanova koliba. Vrh još zovu i Veliki Prenj, iako je visok oko 1800 m n/v. Tačnije, najvisočija tačka je vrh Has. Iz Jablanice su te dvije stijene veoma uočljive.

Najvisočiji dio stijene je orijentisan prema sjeveru, a desno stijena se okreće ka istoku i postaje ekstremno teška sa vertikalama, prevjesima i plafonima, gotovo nevjerovatnim za uspon. Nakon toga stijena se opet okreće ka sjeveru i nudi nekoliko logičnih i teških uspona.

Klasični smijer je Bosanski, kojeg su, prije gotovo pola stoljeća prvi prepenjali Zahirović Faruk – Braco i Mulahusić Rašid – Mišo, a ocijenjen je kao izvanredno težak uspon i nalazi se u najvisočijem dijelu stijene.

Pristup Izgorjeloj grudi je iz Jablanice, preko Glogošnice, makadamskom cestom oko 10 km do mjesta gdje je nekad bila žandarmerijska stanica i čatrnja, a danas je kontejner i odatle za 2 sata markiranim planinskim putem prema Milanovoj kolibi, pa, pola sata ispod lovačke kuće, nadesno ispod Burinog klisa, pod sjevernu stijenu Izgorjele grude.

Ovo je bezvodan kraj pa treba ponijeti dovoljno vode.

IZGoRjela GRuDa

PRENJ

Bivak pod stijenom Izgorjele grude

138

Bora~ko jezero

140

Nalazi se 21 km udaljeno od Konjica, na istočnim padinama Prenja, na 405 m nadmorske visine. Nastalo je djelovanjem lednika sa Prenja, u toku posljednjeg ledenog doba. Tačnije, jezero se nalazi na kraju puta lednika koji je nastao ispod najvećih vrhova Prenja, putovao iz Vlasnog dola kroz Crno polje i preko Boračke drage završio u dolini.

Napaja ga Borački potok i brojni jaki izvori sa planine, neposredno na obali, te u samom jezeru. Voda otiče rječicom Šišticom koja se nakon dva kilometra, vodopadom ulijeva u Neretvu. Jezero je elipsastog oblika, dugačko 800, široko 500 a duboko 14 metara. Obala mu je dugačka 2,5 km. Spada u jedno od najljepših ledničkih jezera u Bosni i Hercegovini.

Okolinu krase gusti kompleksi četinarske i listopadne šume. U jezeru ima šarana, potočne, jezerske i kalifornijske pastrmke i riječnih rakova po kojim je jezero poznato.

Ljeti je prijatno za kupanje, odmor i rekreaciju, pripreme sportskih ekipa, a bogatstvo ribom, nesvakidašnjih primjeraka, predstavlja raj za ribolovce. Najveći ulovljeni šaran bio je dug 118 cm, a težio je čak 32 kg.

U predivnom okruženju četinara i listopadne šume nalaze se kućice koje se iznajmljuju, a oni koji preferiraju kampovanje, to mogu učiniti u dijelu koji je predviđen za postavljanje šatora. Jezerska voda je čista, tako da je tokom ljeta mnogo onih koji dolaze na kupanje, dok su planinske padine veoma privlačne onima koji vole pješačenje i biciklizam. Oduvijek je ovo jezero privlačilo veliki broj posjetilaca koji su uživali u prirodi, družili se uz vatru do kasno u noć, veselili se i pjevali. Mnogi od njih se danas sa nostalgijom prisjećaju lijepih trenutaka koje su ovdje provodili.

BoRačko jeZeRo

PRENJ

*9 dr Šemsudin Džeko; Lednička jezera BiH

142

Legenda o postanku jezera

”Na mjestu jezera nekada je postojalo selo u kojem je živio bogat čovjek koji se zvao Gavan. Jednog dana došla su dvojica prosjaka i zamolila ga da prenoće kod njega. Bili su gladni i zamolili su da jedu. Njegova žena im je ponudila hljeba, ali sa vrata, kao psima i odbila je da noće kod njih. Oni su je opomenuli za takvo ponašanje i ponizno uzeli hljeb.Prosjaci su zatim otišli kod sirote udovice koja je imala mnogo djece, a nije imala ni hljeba, niti mjesta za spavanje. Ipak ih je pustila da uđu i da se ugriju. Dok su čekali, primijetili su posudu na vatri. Iako su djeca bila veoma gladna i tražila da jedu, nju je bilo stid da pokaže šta je u posudi. Prosjaci su joj onda rekli da djeci da ono što ima i kada je ona podigla posudu, vidjela je pšenični hljeb. Nakon što su svi jeli, prosjaci su rekli ženi da tu noć spremi djecu i bježi iz sela, da se ne osvrće, da ide za konjem kud god on pođe i da ostane u onom mjestu gdje se on zaustavi. Tako je ona i uradila i došla do današnjeg Konjica koji je po tome i dobio ime, a na Gavanovo selo te noći sručila se strahovita oluja i i nestalo je u velikoj poplavi.Na tom mjestu se stvorilo Boračko jezero.”

144

Umjetnost je učinila da se uz Prenj, Neretvu i Boračko jezero upamti i ime jednog čovjeka.

Za to vrijeme, on je bio pustinjak, osobenjak, neobičan čovjek, kojem su se čudili ljudi, jer je živio u planini, nije volio grad, a u druženju sa ljudima bio je vrlo izbirljiv.

Lazar Drljača, čovjek iz naših krajeva, vođen umjetničkim instinktom otišao je na studij u Pariz, nakon toga je živio u Rimu i Beču, a onda je, opčinjen ljepotom Prenja, došao na Boračko jezero i ostao do kraja života.

« ... Bio je razočaran u ljude i 1935. godine potražio samoću u prirodi. Dolaskom na Prenj bio je očaran ljepotom ove planine, zalaskom i izlaskom sunca čije su se zrake prelijevale u stotine boja. Lazar ostaje na Prenju u zatočeništvu lijepe prirode i samoće. Tu je napravio malu drvenu kolibu i u njoj se smjestio. Kao umjetnik, slikar, bio je poznatiji u drugim zemljama nego kod nas. Nikakva ljudska tvorevina mu nije bila ljepša od prirodnih ljepota, od ćudi planine. Tvdio je da onaj koji nije upoznao ljepotu Prenja da taj ne zna čari života. I kad bi upoznali ljepotu planine bili bi njeni redovni posjetioci. Jedino tu, u ambijentu planine i praiskonske tišine, možete naći kutak odmora, razonodu...» *10

Posljednjih deset godine života umjetnik je proveo u vili na Borcima, selu pored jezera.

Vilu je sagradio austrougarski namjesnik Barun Benko 1902. godine, u kojoj je boravio u vrijeme lova na Prenju. Novi vlasnik vile je 1910. postao poznati bosanski pjesnik Aleksa Šantić. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u vili je bila partizanska bolnica, a od 1960 do kraja života u njoj je živio Lazar Drljača.

Osjećao se posljednjim bosanskim Bogumilom.

posljeDNjI BosaNskI BoGuMIl

*10 Dr Ljubo J. Mihić; Planine Prenj i Čvrsnica...

PRENJ

145

Na jezeru se svake godine održava međunarodno takmičenje u triatlonu koji nosi ime prvog bosanskog kralja.

Za vrijeme vladavine Kulina bana u XII stoljeću, Bosna je bila jedna od najmoćnijih zemalja ovoga područja i njegova vladavina je poznata kao “za dobrijeh dana od Kulina bana”

Takmičenje obuhvata dijagonalno preplivavanje jezera, dužine 800 m, vožnju bicikla u dužini od 15 km i trčanje oko jezera u dužini od 5 km.

Takmičenje je u muškoj i ženskoj konkurenciji, predstavlja jedno od kola u otvorenom prvenstvu BiH i okuplja značajan broj takmičara i gledalaca.

TRIaTloN “kulIN BaN”

PRENJ

146

Upravo ovim putem, u ledenom dobu, silazili su ledenjaci sa planine Prenja, dubili cirkove alpskih dolina i stvorili Boračko jezero. Zar može biti zanimljiviji izlet učenicima ili studentima geografije, turistima željnih saznanja o planeti Zemlji, ili ljudima koji hoće da saznaju više?!

Automobilom, prema Konjicu, do sela Borci, 5 km, i lijevo, na zapad, makadamom još 5 km, prema planini Prenj, do Boračke drage. Makadam odlazi lijevo prema Ruištu, a planinska staza prema Crnom polju. Ubrzo put izlazi iz šume i nastavlja alpskim predjelom Crnog polja, u pravcu sjeverozapada, ispod markantnog vrha Osobac, do planinske kuće Jezerce. Pored kuće se nalazi malo jezerce u kojem se ogledaju susjedni vrhovi Prenja. Na tom mjestu se pridružuje put za vrh iz Konjica. Planinski put skreće na zapad i ubrzo dolazi na sedlo Otiša i Zelene glave sa kojeg se pruža lijep pogled na okolne planine.

Uspon na najveći vrh Prenja, Zelenu glavu, sa sedla vodi obilježenim, ali eksponiranim terenom, koji traži maksimalnu koncentraciju. Vrh Prenja, kota Zelena glava, otvara zadivljujući pogled na markantne dijelove planine: dolinu Tisovice, greben Vjetrenih brda, na Lupoglav i dalje, na sve strane svijeta. Na Čvrsnicu, Vran planinu, Vranicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Maglić, Velež i Čabulju.

Povratak sa vrha istim putem nazad za 3 sata.Ili na sedlo, pa na sjever, u dolinu Tisovice, niz Bukov laz u

dolinu rijeke Idbar i u mjesto Čelebiće, na putu Mostar - Sarajevo, za 6 sati.

Ili visokogorska planinska tura, sa vjerovatnim bivakom (noćenjem) u planini, na Podotiš i, na zapad, ispod Crnoglava na sedlo i vrh Lupoglava, u Barni do i preko Grabovčića u Bijelu, za 10 sati.

BoRačko jeZeRo – ZeleNa Glava 2155 m

PRENJ

4-5 saTI

148

Bistra, zelena, hladna, čista, brza rijeka, dugačka stotinama kilometara, izvire ispod Zelengore, protiče pored Boračkog jezera i, sa okolnim planinama Zelengorom, Lelijom, Treskavicom, Visočicom, Bjelašnicom, Čvrsnicom i napokon Prenjom, čini ovaj ambijent veoma privlačnim za turiste.

U neposrednoj blizini jezera je tok rijeke sa brzom vodom, prepunom slapova, brzaka, tjesnaca i kanjona, idealno i omiljeno mjesto za uzbudljiv, ali ne i opasan rafting, u dužini od 20 kilometara.

U gornjem toku rijeke, ispod mjesta Ulog, pa sve do Glavatičeva, je divlji kanjon, ograničeno pristupačan, bogat ribom i plemenitom divljači. Za avanturiste to je izazov raftinga «na pogled», sa nizom teških i opasnih bukova.

U srednjem i donjem toku rijeke podignute su četiri brane hidrocentrala, pa Jablaničko, Grabovičko, Salakovac i Mostarsko jezero mijenjaju krajolik divlje, bistre, planinske rijeke u sistem vještačkih jezera. Ispod Mostara, Čapljine i Metkovića, sve do ušća u Jadransko more Neretva vraća krajoliku ljepotu hercegovačke zelene rijeke.

RIjeka NeReTva

Nekoliko kilometara iznad jezera, sve do Glavatičeva, nalaze se mjesta sa kojih se može sići u Neretvu i čamcima spustiti niz rijeku, do mjesta Đajići, u dužini od 20 km.

Već u svijetu poznati rafting na Neretvi privlači turiste zbog savršeno čiste rijeke, divljih kanjona, brzaka, «bijele vode», umjerene avanture sa viškom adrenalina i spektakularnog doživljaja ove rijeke. Više agencija nude aranžmane, sa njihovim čamcem, skiperom, zaštitnom odjećom i opremom, ručkom u sred kanjona, između dva buka, na ušću rijeke Rakitnice...

RafTING Na NeReTvI: 4 saTa

PRENJ

149

Gornji tok Neretve

150

Potpuno je besplatno spustiti se svojim čamcem niz Neretvu, i pojačati doživljaj veslajući «na pogled». Na kraju tog, najpopularnijeg toka rijeke je Đajića buk, koji svojom ljepotom, prihvatljivom težinom i izazovom udara pečat na zaista uzbudljiv izlet.

Povratak asfaltnim putem na Boračko jezero.Zahvaljujući gornjem toku Neretve, koji je, do sada, izbjegao

sudbinu hidrocentrala, ova rijeka je jedna od ljepotica Bosne i Hercegovine. To je rijeka koju ljudi pamte.

PRENJ

Jedan od pionirskih raftinga u gornjem toku Neretve

151

Ovo je jedan od najdivljijih i najspektakularnijih kanjona u Evropi. Svojom ljepotom plijeni posjetioce i ne ostavlja ravnodušnim ni one najizbirljivije.

Kanjon Rakitnice dugačak je dvadesetpet kilometara, a mjestimično dubok hiljadu metara. Rijeka je široka, u prvom dijelu kanjona oko 5 metara, u sredini, oko Kašića luke oko 10 metara, a u tjesnacima, na nekoliko mjesta, sužava se na 2 metra. Usječen je između dvije visoke planine: Bjelašnice, 2.067 m. i Visočice, 1.967 m.

Nadmorska visina toka rijeke na početku kanjona je 1.140 m., a na kraju, na ušću u rijeku Neretvu je 320 m.

Upravo ušće je mjesto gdje se sastaju tri planine: Bjelašnica, Visočica i Prenj!

Kanjon Rakitnice je udaljen nekoliko kilometara od jezera i može se posjetiti u okviru poludnevne, jednodnevne ili čitav kanjon u toku višednevne ture.

Pristup kanjonu je moguć automobilom, do vidikovaca, a ući u kanjon moguće je samo pješice.

Zbog težine pristupa kanjonu autori preporučuje vodiča.

kaNjoN RakITNICe

Pristup je sa jezera, 15 km prema Konjicu i onda desno, uz Neretvu do mjesta Đajići, kroz selo Spiljani do sela Dubočani. Ukupno 40 km, asfalt i makadam.

Selo Dubočani 618 m n/v, nalazi se na obroncima Bjelašnice, na ivici kanjona. Iz njega se pruža zadivljujući pogled na kanjon Rakitnice.

Za petnaestak minuta, pješice, silazi se u kanjon, do rijeke,

kaNjoNING NIZ RakITNICu:

PRENJ

6-8 saTI

152

na 400 m n/v. Sa ovog mjesta kreće zahtjevna tura u posljednjoj etapi prolaska kroz kanjon Rakitnice. Teškoće su skoro ravne prolasku kroz Džehennem, najteži dio kanjona, i zahtijevaju maksimum pripreme, koncentracije i strpljenja. Pri normalnom vodostaju, za tih 6 kilometara kanjona potrebno je 6 – 8 sati do ušća rijeke u Neretvu.

Put dalje vodi nepuna dva kilometra i predstavlja kombinaciju uobičajenih prepreka cijelog kanjona: staza pored rijeke, gaženje plićaka, prelazak s jedne na drugu obalu, u potrazi za lakšim ili interesantnijim putem, ili boljim foto-kadrom, preskakanje stijenja, ulazak i plivanje niz vir, ili uranjanje čamaca u rijeku i plovidbu do slijedećeg slapa - sve do početka teškog prolaza Oštro.

Taj dio kanjona nazivaju i donji Džehennem. Stijene okomito padaju u rijeku i onemogućavaju prolazak suhim putem. Rijeka se sužava na nekoliko metara i dugački virovi duboki više od jednog, a često i dva metra predstavljaju prepreku koja se može savladati ili plivanjem ili čamcem. Na nekoliko mjesta, slapovi, pjenušave, bijele vode predstavljaju ozbiljan problem daljnjeg kretanja. Teško ili nikako se ne mogu obići, zbog eksponiranosti stijena, a spustiti se direktno niz slapove može predstavljati problem.

Upravo posljednji dio kanjona je svojom divljinom, ljepotom i jedinstvenim pejsažem, uz teškoću savladavanja vodenih i stjenovitih prepreka, stalnu prisutnost doživljaja kontrolisane avanture, najsnažniji bljesak, još neotkrivenog i nenarušenog bisera prirode Bosne i Hercegovine.

PRENJ

Tjesnac Oštro u kanjonu Rakitnice

154

Povratak:Viseći most na Rakitnici, nadomak ušća u Neretvu, nekada

je spajao puteve za sela na obroncima Visočice i Bjelašnice, u blizini sela Kašići, a danas služi planinarima i ljubiteljima prirode da znaju da se kanjon i avantura Rakitnice završavaju. Preko tog mosta, za nepun sat pješice se može stići do asfaltnog puta prema Boračkom jezeru.

Drugi način izlaska iz kanjona je 500 m dalje, dolazak do ušća u Neretvu, na 320 m n/v i, prije poručenim rafting čamcem, za 3 sata spuštanje kanjonom Neretve, preko desetak lijepih i uzbudljivih slapova i brzaka, do sela Đajići, ili slijedećih 3 sata raftingom do Konjica.

Potrebna oprema: visoke cipele, neopren odjeća za kanjoning - rafting (ili sportska odjeća i mali čamac), “life jacket”, kaciga, vreća otporna na vodu, rezervna, nužna presvlaka, sa obaveznom vunenom kapom.

Najbolji period: juli - septembar

PRENJ

155

To je vožnja izuzetnim planinskim krajolicima, divljom prirodom, pored rijeka, jezera, planina, kroz zabačena bosanskohercegovačka sela, pored nekropola stećaka, rječju: tragom srednjovjekovne bosanske kulture.

Od jezera put vodi uz rijeku Neretvu u pravcu Glavatičeva (nekropola stećaka), Bjelimića, makadamom ispod planine Visočice, kroz selo Argud (nekropola stećaka), južnim padinama Treskavice preko rijeke Ljute, prema Kalinoviku.

Prije ulaska u Kalinovik put se odvaja desno prema mjestu Ulog. Dalje put vodi od Uloga prema Nevesinju. Nekoliko kilometara od Uloga, put se odvaja nadesno, nekoliko kilometara prema Crvanjskom jezeru, kojeg vrijedi posjetiti.

Makadamski put se penje na visoravan Planinicu, nadesno je planina Crvanj, a lijevo Lelija, a na sedlu Planinice je smještena velika nekropola stećaka, i prolazeći prelijepim divljim krajolicima izlazi na asfaltni put prema Nevesinju. U blizini grada naići ćemo na još jednu veliku, obilježenu nekropolu stećaka.

Iz Nevesinja put se odvaja prema sjeveru ka selu Lakat i iz njega, makadamom, ispod sjeverne stijene Veleža prema selu Zijemlje. Na tom putu pogled na masiv Veleža oduzima dah.

Iz Zijemlja makadamski put nastavlja prema Ruištu, omiljenom izletištu Mostaraca. Iz Ruišta se treba vratiti nekoliko kilometara nazad i skrenuti istočnim padinama Prenja prema Boračkom jezeru.

BoRačko jeZeRo – kalINovIk – – NevesINje – pReNj – BoRačko jeZeRo

PRENJ

8-10 saTI / DžIp safaRI TuRa

156

Zijemlje, selo nadomak Nevesinja, sa sjevernom stijenom Veleža

158

Boravak u prirodi, posebno usponi na Prenj i druge visoke bosanskohercegovačke planine, iz naučnih, sportskih, estetskih, ribolovačkih, lovačkih i u širokoj lepezi drugih, mogućih razloga, zahtijeva prikladnu obuću, odjeću, opremu, bez koje ne treba ni pomišljati na sigurni i udobni boravak u prirodi.

Obuća: planinarske cipele. Klasične planinarske cipele, visoke, sa vibron đonom - gojzerice. Takve su potrebne da nogu zaštite od oštrog stijenja, skočni zglob od povrede i da omogući penjanje po eksponiranim dijelovima planine.

I da budu optimalno lagane.Vojničke cipele mogu zamijeniti planinarske. Važno je da su

komotne i da su toliko visoke da štite skočni zglob.Patike su veoma lagane, udobne, ali ne štite od vlage, niti od

povreda skočnog zgloba. Oprezno u njima.Gležnjaci su zimi neophodni. Proizvode se od laganih,

a praktičnih materijala. Moraju imati kaiš ili sajlu s kojom se pritegnu na đon cipela i onemogućavaju upadanje snijega u cipelu. Najbolji su od goretexa, ali i najskuplji.

Odjeća: duge pantalone, goretex vjetrovka, vunena kapa, kačket, rukavice, majica, košulja, termo prsluk ili jakna.

Rezervna odjeća je neophodna: sportske gaćice, majica, lagana trenerka, čarape.

Odjeća treba da bude lagana, komotna, otporna na habanje, da propušta znoj, zadržava vjetar i kišu, da štiti od hladnoće, da se teško kvasi, a lako suši. To su materijali “goretex” i “polartec”

Ruksak: od nepropusnog materijala, sa dodatnom navlakom – zaštitom od kiše, oko 60 l zapremine.

Boca za vodu: od laganih metala, termos ili obična. Bez hrane se može, ali bez vode se ne može preživjeti u prirodi. Minimum 2 litra tečnosti dnevno, a kod većih napora duplo više.

Lagane, plastične boce pakovane vode ili sokova mogu zamijeniti namjenske, pod uslovom da se ne sjeda na ruksak.

plaNINaRska opReMa

PRENJ

160

Sigurnosna oprema: svjetiljka, busola i karta, nožić, mini komplet prve pomoći, mobitel; tanko alpinističko uže - prusika 5 mm debljine i 5 m dužine i karabiner, šprica za isisavanje mjesta ujeda insekata ili zmije.

Zimi, na skijaškim turama, u područjima i situacijama realne opasnosti od lavina, veoma korisno je nositi na sebi lavinski lokator. To je elektronski uređaj, ne skuplji od prosječno dobrog mobitela, koji omogućuje onim koji su ostali van lavine da brzo i sigurno pronađu i spase zatrpane partnere.

Mobitel treba biti sa punom baterijom, da se, u slučaju potrebe, sa mjesta gdje ima signala, može pozvati pomoć.

Prusiku i karabiner treba da ima svaki pojedinac, za samopomoć, pomoć partneru, itd.

Komplet prve pomoći treba da ima svaka grupa koja odlazi u planinu.

Upaljač!Šprica za isisavanje radi na principu vakuuma, te značajno

može pomoći u prvoj pomoći kod ujeda zmije. Hitnom intervencijom može se isisati značajna količina zmijskog otrova iz rane i tako smanjiti komplikacije.

PRENJ

Podru~je Jezerca sa Zupcem i grebenom Osopca

162

opasNosTI u plaNINI

Svako putovanje nudi, osim lijepih i korisnih doživljaja i iskustava, i mogućnosti neprijatnih, pa i opasnih situacija.

Gorski spasavaoci dijele te opasnosti na objektivne i subjektivne:

Objektivne opasnosti su one koje nastaju kao djelo prirode, na koje čovjek nema uticaja, a u području naviših BiH planina nabrojaćemo najvjerovatnije:

Nevrijeme može ugroziti čovjeka u planini ako je propustio priliku, u pripremi izleta ili ture, da konsultuje meteorološku prognozu, ako se u izboru opreme nije pripremio za vanredne prilike, ili ako ne postupa po proceduri, koja se uči na tečajevima izviđača, planinara, lovaca...

Posebno su opasna ljetna, poslijepodnevna nevremena, pogotovo ako su tad ljudi na vrhu ili u njegovoj zoni, zbog gromova, jakog vjetra i ledene kiše.

Radi toga na ture treba ići rano. Prilikom uspona na najveći vrh Evrope - Mont Blanc, na vrh se kreće rano ujutro, još po mraku.

Lavine nastaju od snijega na padinama nagetim između 22 i 44°, nakon svježeg snijega ili u proljeće. To su padine na koje može pasti i jedno vrijeme ostati dovoljno snijega da se pokrene iz različitih razloga. Takva mjesta treba izbjegavati, ili zaobilaziti ili prelaziti po proceduri koja se uči na planinarskim ili alpinističkim kursevima. Treba izbjegavati odlazak u planinu bar 24 sata nakon velikih sniježnih padavina.

Ali, tad je turnim skijašima najljepše skijanje po nedirnutim padinama, po snijegu “cjelcu”, pa je veoma važno koristiti lavinske lokatore, koji mogu spasiti život.

Opasnost od divljih životinja: Čovjek je životinjama najveći neprijatelj, pa one redom bježe od njega, ali...

PRENJ

164

Čopor gladnih pasa ili vukova, ili divlja svinja sa mladim, ili mečka sa mečićima, mogu biti veoma opasni. Istina, gotovo da se ne pamti u našim planinama da je čovjek napadnut od divljih zvijeri, ali je važno dati priliku životinjama da se povuku, da izbjegnu susret sa čovjekom.

Za nuždu običan sprej protiv komaraca u kombinaciji sa upaljačem može postati bacač plamena s kojim, u neposrednom kontaktu možete uplašiti i obeshrabriti napadača.

Ujed zmije: U prirodi ima zmija jer je to njihovo prirodno stanište. Ujed otrovnih zmija, koje žive u našim krajevima, a za koje kažu da imaju samo 1/3 otrova potrebnog za smrtni ishod, može izazvati opasne posljedice, ali ga treba preduprijediti.

Divljina prirode je mjesto gdje ta stvorenja žive. Ljudi, koji prolaze tim područjem trebaju da budu oprezni, pogotovo na nepreglednim mjestima (gustiš i sl.). Trebaju oprezno nastupati, da bi dali zmiji vremena da se povuče.

Zbog toga su planinarske cipele i duge pantalone vrlo korisne kao preventiva, a vakuumska šprica može biti korisna ako se nesreća dogodi.

Subjektivne opasnosti su one koje, nepromišljenim djelovanjem, izazove sam čovjek, sebi ili drugima:

Pad: Svakako da se može pasti slučajno, ali ako se ne pazi dovoljno, ako se ne preduzmu sve mjere sigurnosti, pogotovo na eksponiranim mjestima, onda pad može biti katastrofalan.

Zbog toga je prepoznavanje opasnosti od pada i svakako znanje alpinizma vrlo korisno.

Lutanje: Skrenuti s puta, izgubiti markaciju, ili se izgubiti na nepoznatom području svakome se može dogoditi. Šta tad uraditi, pitanje je, pa od odgovora zavisi da li će gubitak orijentacije postati tek šala ili će se pretvoriti u lutanje sa katastrofalnim posljedicama.

Da se to ne bi desilo ne treba bez vodiča ići u nepoznato

PRENJ

165

područje, ili bar koristiti kartu i busolu, ili GPS, ali je neophodna kontinuirana orijentacija, ali ako se desi... Najvažnije je sačuvati prisustvo duha i ne paničariti. Istim putem se vratiti do najbliže markacije, ili do poznatog dijela puta, ili se naknadno orijentisati, pa naći pravi put...

Nikako se ne iscrpljivati u traganju za pravim putem. Nikako ga ne tražiti po noći ili po magli ili nevremenu, jer je to najopasnije lutanje, čije posljedice mogu biti pad u provaliju, ili smrtonosna iscrpljenost, nego se skloniti u zavjetrinu, ostati na okupu, uputiti poziv u pomoć, uporno nastojati zapaliti vatru, zaštititi se od podhlađivanja, racionalisati vodu i hranu, paziti na partnere i čekati dan, ili prestanak nevremena, ili dolazak spasavalaca.

Važno je imati u mobitelu broj policije ili gorske službe spasavanja. Zapamtite! Uvijek ima izlaz!

Iscrpljenost: Sticajem raznih okolnosti može se, u svakoj fizičkoj aktivnosti upasti u fazu malaksalosti. Ali, u planini, pogotovo u nevremenu, to može biti veoma opasno. Zbog toga što su stalno prisutne iznenadne situacije koje traže trenutni maksimum fizičkog naprezanja, čovjek mora uvijek imati rezervu snage. Radi toga dnevne ture ne trebaju da traju predugo.

Dobrim pripremama, razumnim planiranjem dnevne etape i prepoznavanjem znakova organizma, može se izbjeći iscrpljenost.

PRENJ

167

Iz recenzije prim.dr.med. Zvonimir vinik

Poslije izdavanja knjiga „Kanjon Rakitnice“ i „ Maglić, Volujak, Zelengora “, bilo je za očekivati da će autori nastaviti sa posjetama dobro odabranim prirodnim ljepotama planinskih predjela naše domovine i to prenijeti u novu knjigu.

To se i dogodilo, a ovaj put čitaoce vode u masiv Prenja sa svim njegovim ljepotama, divljini i izazovnosti što ih pruža Prenj. Nije to samo «Eldorado» naših visokogoraca i alpinista nego i omiljeni put svih ljubitelja prirode i planine. Dosadašnja dostupna planinarska literatura na temu Prenja dosta se razlikuje od ove knjige s kojim nam autori kroz svoju prizmu prikazuju ovu planinu i tako nam nude sveobuhvatni pregled. Upadaju u oči lepršavost i živopisnost opisa krajolika i prikaza planinarskih tura u svim segmentima, tako da se često čitalac vidi kao sudionik toga mjesta i trenutka.

U ovoj knjizi prepoznaju se slijedeći dijelovi:I. Mogući pristupni putovi u srce planine;II. Putovi i ture prema najistaknutijim vrhovima Prenja sa 11

dvotisućnjaka ;III. Opis Boračkog jezera sa vrlo interesantnim turama i

izletima;IV. Rafting kanjonom Neretve i Rakitnice;V. Planinarska oprema i opasnosti u planini.Knjiga polako uvodi čitaoca u prostranstva Prenja preko

opisa geopoložaja, životinjskog carstva te akvarela i raznolikosti biljnog svijeta sa detaljnim opisima najvažnijih prilaza u srce planine.

Tri Bijele rijeke – konjička, jablanička, mostarska – i Idbar, te turama sa Boračkog jezera, dolazimo u centralni masiv Prenja, i to

ReCeNZIja

168

je, po svemu, okvir koji izaziva, a do sada je u knjigama o Prenju bio izostavljen, bar na ovaj način.

Svi ovi prilazi su opisani detaljno sa mnoštvom bitnih i korisnih zapažanja i opisa tura, te daju posebnu dimenziju ovoj knjizi i neodoljivo privlači čitaoca da se i sam upusti u neponovljivu avanturu.

Vrhunac knjige sastoji se u prikazu vrhova Prenja sa naglaskom na dvotisućnjake - njih 11, koji su omiljeni i izazovni među visokogorcima i alpinistima, naročito u zimskim uvjetima.

To su a prvom mjestu Zelena glava kao najviši vrh Prenja 2155 m, Lupoglav 2102 m, Osobac 2099 m, Otiš 2097 m, Erač 2082 m, Herač 2042 m, Vidina kapa 2032 m, Ovča 2021 m, Botini 2015 m, Velika kapa 2007 m i još nepriznati Kerač 2030 m.

Autori nisu propustili opisati uspone na vrhove Cetine i Izgorjele grude, iako nisu dvotisućnjaci, ali su kultna mjesta rezervisana samo za alpinističke gurmane.

U širokoj lepezi opisa tura izdvojio bih preljepe doline Tisovice i rijeke Idbar te detaljnim prilazima Zelenoj glavi sa svim čarima koje nam pruža taj poduhvat.

Uspon na Lupoglav i sve ono što ga prati kroz emocije autora izaziva slične refleksije i saživljavanje sa učesnicima pohoda. Bitno je podvući da sve opisane ture Prenja prati detaljna topografska obrada.

U sklopu masiva Prenja opisano je i Boračko jezero, tipično glečersko jezero kao pogodno mjesto raznovrsnog rekreacijskog, sportskog i masovnog turizma.

Interesantan je i zapis o slikaru - osobenjaku Lazaru Drljači „posljednjem bosanskom Bogumilu“ koji je očaran prirodnim ljepotama Prenja našao smiraj svog života u njemu.

U knjizi nalazimo opisanu i turu Boračko jezero – Jezerce - Zelena glava koja je veoma zanimljiva jer njome stižemo do vrha Prenja za samo 4 - 5 sati hoda i vraćamo se u dolinu za oko 3 sata.

U nastavku knjige autori nas uvode u jedno novo carstvo masiva Prenja nadomak Boračkog jezera. To su rijeka Neretva i kanjon Rakitnice. Neretva, ta rijeka izuzetne ljepote neponovljivo

ReCeNZIja

169

zelene bistre vode u gornjem toku teče nestašno krivudavim kanjonom, pa kod namjernih ili slučajnih posjetitelja izaziva divljenje, nekada strahopoštovanje, ali i izazov da se čovjek prepusti njenoj snazi i ljepoti spuštajući se niz njene brzake.

RAFTING-ta riječ koju sve češće čujemo na našim prostorima tako da broj ljubitelja spuštanja niz brze i divlje rijeke neprestano raste. Rekreativci, istraživači, avanturisti i sportski takmičari nalaze sebe od smirujućih uživanja do visoko adrenalinskih trenutaka.

Sve nam to autori knjige dočaravaju opisujući detaljno pristupe kanjonu i rute pojedinih raftinga. Siguran sam da će mnogi čitaoci naći sebe u ovoj temi.

Drugi biser ovog segmenta knjige je prilaz i prolaz kroz kanjon Rakitnice – svojevrsni sažetak njiohove prve knjige Kanjon Rakitnice. Nećete se pokajati ako i u tom divljem predjelu upoznate šire područje Prenja.

Čitajući dalje nailazimo na još jedan interesantan „izlet“. Polazak je sa Boračkog jezera preko Kalinovika, Nevesinja, Prenja i povratak na Boračko jezero. Uvijet je vožnja terenskim vozilom.

Do sada malo obrađivana tura posjetiocu nudi mnogo jer prolazi kroz malo posjećene prekrasne krajolike BiH. Na tom putu posjetilac se susreće sa interesantnim ruralnim sredinama i nekoliko interesantnih nekropola stećaka. Idealno za foto safari!

Predlažem autorima da sačine kompletan i detaljan itinerer cijela ture i putem Turističkog saveza animiraju i strane turiste i avanturiste. Za razmišljanje je i angažovanje obučenih vodiča u tu svrhu.

Na kraju knjige opisane su i dvije teme koje svakako nalaze mjesto u ovakvoj literaturi. To su PLANINARSKA OPREMA i OPASNOSTI U PLANINI.

Da li je to dio moje profesionalne deformacije ili je to uticaj moje pedesetogodišnje aktivnosti u Gorskoj službi spasavanja, ali podvlačim i preporučujem ove teme kao veoma važne.

Svakom namjerniku, koji čitajući ovu knjigu zaželi da to i doživi, biti će od pomoći uputa o opremi i opasnostima u planini. Preporučujem čitaocu da ovaj dio knige što pažljivije pročita. Naravno to se ne donosi na prekaljene „planinske vukove“ koji to

ReCeNZIja

170

itekako dobro znaju..I na kraju šlag na tortu – fotografije iz ove knjige. Autora fotografija i posebno urednik fotografije mogu da

nam garantuju uzbudljiv vizuelni doživljaj koji nas zaista prati kroz cijelu ovu knjigu. Počevši od dokumentarne fotografije, fotografije pejzaža, fotografije izražene dramatike do protreta zatečenog trenutka zaokružujući grandioznost i ljepotu prenjskog masiva.

Zato sa zadovoljstvom preporučujem ovu knjigu ne samo zaljubljenicima planina i prirode, avanturistima i ljubiteljima raftinga, nego i da ona posluži kao inicijativa za bolju revalorizaciju planina BiH preko Turističkog saveza, ne samo kod nas nego i u inostranstvu.

Sarajevo, 2009 Prim.dr.med. Zvonimir Vinik

ReCeNZIja

171

Iz recenzije ing. Rašid Mulahusić

Knjiga Prenj, autora Muhameda Gafića i dr Šemsudina Džeke, nakon njihovih knjiga o planinama, rijekama i kanjonima, te pećinama, predstavlja slijedeći, rekao bih, uspješan pokušaj slikanja prirodnih vrijednosti Bosne i Hercegovine u punom svijetlu i ponudu ljudima da pogledaju zabilježeni krajolik jedne od najljepših planina ovog prostora. Knjiga, sa 176 stranica teksta i 96 kolor fotografija može biti planinarsko-turistički vodič, udžbenik planinarstva i geografije, promotivni materijal i poziv za posjetu ovom veoma lijepom i interesantnom kraju.

Poglavlje geopoložaj i pristup precizno informiše čitatelja i daje mu dovoljno podataka za programiranje posjeta ovoj planini i njenim sadržajima. Zajednički angažman autora, uglednih i važnih ljudi u Planinarskom savezu BiH i Turističkoj zajednici F BiH i, posebno rezultat njihovog zajedničkog angažmana i u ovoj knjizi daje važnu sliku o značaju tih institucija za naš društveni život. Turističkoj zajednici kantona Sarajevo i Planinarskom savezu BiH sugerišem sveobuhvatniju saradnju posebno u segmentu planinskog turizma i razvoja vodičke planinarske službe.

U poglavlju planinarska oprema i opasnosti u planini dobro su naznačene osnovne postavke ove problematike, ima dovoljno argumenata i uputstava za nabavku i opremanje. Autori su značajna imena BiH planinarstva i alpinizma i turizma te njihove preporuke i ocjene u ovim poglavljima su dragocjene, korisne a posebno jer su rezultat njihovog velikog iskustva.

Opis glavnih i najvećih vrhova Prenja daje obilje preciznih podataka posjetiocima, a poneki osvrt na alpinističke smijerove i penjače, ne samo da upotpunjuju sliku planine, nego pokazuje mogućnosti kreativnog ljudskog djelovanja, posebno upornosti

ReCeNZIja

172

i sposobnosti planinara i alpinista da dosegnu i ispenju teške stijene i dosanjaju svoje snove o duhovnom bogaćenju „osvajača beskorisnog“.

Priča o rijekama, kanjonima, jezeru i aktivnostima vezanim za njih, skoro da je dio turističkog vodiča. Čitajući ovu knjigu zadovoljstvo mi je bilo gledati seriju odličnih kolor fotografija visokog standarda i posebno sjaja naslovne strane.

Ovu knjigu sa zadovoljstvom preporučujem svim planinarima od početnika do iskusnih planinara, posebno onim iz okruženja ove planine kao i onima koji je češće pohode. Vjerujem da će knjiga dati nove vidike domaćim i stranim turistima, omogućiti im da je dožive kao jednu od najljepših planina naše zemlje i izdavaču je preporučujem za štampanje.

Sarajevo, 2009 ing. Rašid Mulahusić

ReCeNZIja

173

ReCeNZIja

174

Pe}ina Orlova~a

Autori fotografija na stranama:

Greenvisions: 115

Kenan Muftić: 137

Miralem Husanović: 96, 108, 117

Michael Muller: 86, 91

Zijah Gafić: 153

175

Predgovor.......................................................................................................7Geopoložaj...................................................................................................12Biljni svijet....................................................................................................20Životinjski svjet..........................................................................................28Konjička Bijela.............................................................................................32Dolina rijeke Idbar.....................................................................................40Jablanička Bijela.........................................................................................48Mostarska Bijela ........................................................................................58Jablaničko jezero.......................................................................................68Ruište.............................................................................................................70Tisovica.........................................................................................................80Zelena glava................................................................................................84Lupoglav.......................................................................................................94Osobac........................................................................................................104Otiš................................................................................................................110Vjetreno brdo ( Erač)................................................................................112Herač............................................................................................................114Vidina kapa.................................................................................................115Ovča..............................................................................................................116Botini............................................................................................................118Velika kapa.................................................................................................122Kerač.............................................................................................................124Cetina...........................................................................................................128Izgorjela Gruda ........................................................................................136Boračko jezero..........................................................................................140Planinarska oprema................................................................................158Opasnosti u planini.................................................................................162Recenzija Prim.dr.med. Zvonimir Vinik.............................................167Recenzija ing. Rašid Mulahusić............................................................171

SADRŽAJ

muhamed gafić - dr. Šemsudin džeko - zone 2000 · baštine bosne i hercegovine“. za studente...

Documents