MONUMENTA SREBRENICA

Istraživanja, dokumenti, svjedočanstvaKNJIGA 6.

SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA

2

SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA

Recenzenti: Prof. dr. sc. Enver Halilović

Prof. dr. sc. Jusuf ŽigaDoc. dr. sc. Anita Petrović

Urednik: Prof. dr. sc. Adib Đozić

Lektor:Zarfa Sarajlić, prof.

Prevod na engleski:Doc. dr. sc. Selma Kešetović

Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona

Štampa: OFF-SET Tuzla

Tiraž: 500 kom

Tuzla – Srebrenica 2017.

ISSN 2233-162X

3

SADRŽAJ

Riječ urednika..................................................................................................5

GENOCID

Dr. sc. Sakib Softić,UKLANJANJE POSLJEDICA GENOCIDA - KLJUČ ZA OČUVANJE MIRA U BOSNI I HERCEGOVINI ................................... 13

Prof. dr. sc. Šefket KRCIĆ,OTVORENO PISMO FILOZOFU I VELIKOM SVJETSKOM ANALITIČARU NOAMU ČOMSKOM USA .......................................... 35

IZ PROŠLOSTI SREBRENICE

Mr. sc. Rusmir Djedović,Dr. sc. Adib Đozić,PANAĐURIŠTE, BARATOVA I SOLOČUŠA U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA ......................................................................... 59

Dr. sc. Adib Đozić,Mr. sc. Rusmir Djedović,NASELJA PUSMULIĆI (SA JASENOVOM) I ČIČEVAC (SA PRIBIĆEVCEM) KOD SREBRENICE KRAJEM 19. STOLJEĆA ..... 85

Dr. sc. Sead SELIMOVIĆ,OBNOVA I DRUŠTVENI RAZVOJ SREBRENICE U PERIODU 1945-1953. GODINE ................................................................................. 125

PRILOZI

Aladin Husić,TREBOTIĆ I UTVRDA KLIČEVAC U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE ............................................................................................ 155

4

DOKUMENTI

Dr. sc. Vedad Gurda,PRESUDA ZDRAVKU TOLIMIRU ZA GENOCID U SREBRENICI .... 173

5

Riječ urednika

Jedna od bitnih karakteristika čovjeka, između ostalih, je i da je on Homo cultus, biće kulture. S pravom se možete upitati zašto uvodnu riječ za Knjigu broj 6, nama poznate, i nadam se drage, edicije „Monumenta Srebrenica“, počinjemo konstatacijom da je čovjek biće kulture. Razloga za ovo pitanje i odgovor je mnogo, ali je jedan , zasigurno, bitan za ovaj tekst i ovaj povod. Prihvatimo li činjenicu da je „kultura način na koji jedna ljudska zajednica živi i regulira svoje odnose s prirodom, s drugim ljudima i s Bogom i te odnose prenosi u nauku, tehniku i umjetnost, u svoj privredni sistem i svoje ustanove“ (R. Garoudy), vidjećemo da čovjek, nažalost, zna ne samo da zaluta, nego katkad i da se ustremi na vlastitu vrijednost, na samog sebe, na druge ljude kao bića iste vrste, što nam bjelodano svjedoči ukupna čovjekova historija. Zločin genocida je upravo ona čovjekova destruktivna djelatnost kada se on „ustremi na vlastitu vrijednost, na samog sebe.“ Nemamo namjeru, eksplicitnije i šire elaborirati, u antropološko-sociološkom smislu, veoma kompleksno poimanje kulture. Pomenućemo, ovom prilikom, osnovne funkcije kulture te neke od vrsta i oblika iste. Ne upuštajući se iscrpnije u višefunkcionalnost kulture, istaći ćemo njezinu socijalizirajuću, spoznajnu, komunikacijsku, zaštitnu i normativnu funkciju. Pored ovih, vrlo značajne funkcije kulture su i „funkcija emocionalnih napregnutosti“ te funkcija održanja, produženja i napretka ljudskog društva. Miroslav Ilić, s pravom, konstatira da je „osnovni smisao kulture...u tome da olakša održanje i napredak ljudskog društva.“ Kao sadržaj čovjekovog individualnog i kolektivnog iskustva, prošlih i sadašnjih generacija, kultura se ispoljava u mnoštvu različitih vrsta i oblika. U pravilu, razlikujemo opću kulturu i mnoštvo pojedinačnih konkretnih vrsta kulturne prakse. Poseban značaj za čovjekovu individualnu i društvenu egzistenciju imaju kultura rada, zdravstvena kultura, obrazovna, tjelesna, jezička, politička, popularna i drugi oblici kulture. Možemo, također, govoriti o američkoj, bošnjačkoj, francuskoj, hrvatskoj, osmanskoj, srpskoj, zapadno-evropskoj i drugim kulturama. Pored ovih, da tako kažemo, klasičnih vrsta kulturnog ispoljavanja čovjeka, za njegovu egzistenciju, posebno u ovovremenosti, važnost imaju i kultura sjećanja, kultura zaborava, kultura poricanja i sl. Nas posebno interesira odnos kulture i genocida, konkretnije odnos pojedinih

6

vrsta kulture, kao što su popularna kultura, kultura sjećanja, kultura zaborava, kultura poricanja na formiranje genocidne svijesti, genocidnih ideologija i neposrednog genocidnog procesa. Svjedoci smo da se, upravo ovih dana, iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, njegov predsjednik i ministar prosvjete u entitetskoj vladi suprotstavljaju izučavanju zločina genocida nad Bošnjacima počinjenog u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992—1995. godine. Entitetski ministar prosvjete Dane Malešević ističe da će zabraniti u školama tog entiteta udžbenike u kojima se spominju genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva od Vojske Republike Srpske. Također, entitetski predsjednik Milorad Dodik kaže: „nikada se neće desiti da u škole Republike Srpske uđu udžbenici u kojima piše da su Srbi izvršili genocid i da su krivi za opsadu Sarajeva.“ Ovi stavovi Maleševića i Dodika nisu ništa drugo do negiranje, odnosno poricanje genocida kao svojevrsni oblik izgradnje kulture zaborava. Podsjetimo se, genocid je proces koji se odvija u osam faza. Prva faza je razvrstavanje, podjela na nas i njih; druga faza je simbolizacija, „oni“ se obilježavaju da bi se lakše prepoznali. Treća faza je proces dehumanizacije, kada se označenoj grupi oduzima humanost. Četvrta faza je organizacija, koju po pravilu sprovode državni i paradržavni organi. Proces polarizacije je peta faza genocida kada dolazi do pojačanog govora mržnje. U šestoj fazi žrtve se identificiraju i odvajaju, dakle to je faza identifikacije zbog njihove etničke ili religiozne pripadnosti. Vrlo brzo nakon identifikacije počinje sedma faza genocida, a to je istrebljenje. Posljednja, osma faza genocida je faza negiranja. Sve ove faze su predvidive, ali ne i neizbježne. Važno je napomenuti da sve faze djeluju tokom čitavog procesa. U svakoj fazi, preventivne mjere mogu da ga zaustave. Sada bi trebalo svima da bude jasno, pa i Maleševiću i Dodiku, da su oni direktni učesnici posljednje faze genocida. Negiranje genocida i holokausta je u mnogim državama svijeta zakonom kažnjivo.

Nakon ovako eksplicitno iznesenih stavova Maleševića i Dodika, postavljaju se dva pitanja. No, prije tih pitanja da se podsjetimo. Genocid nad Bošnjacima je neosporna pravna činjenica što najbolje svjedoče do sada donesene pravomoćne presude od strane međunarodnih i domaćih sudova. Također, dokazana je činjenica da je opsada Sarajeva trajala 1.425 dana tokom koje je ubijeno 11.541 lica, od čega 1.601 dijete. Prvo pitanje je: ko, kako, zašto i na osnovu kog pravnog akta, ima pravo zabraniti žrtvama genocida, a i onima koji su genocid počinili, da se suoče s istinom, u obrazovnom procesu, koja se neupitno dogodila, a to je zločin genocida nad Bošnjacima. Zamislite na kakve bi reakcije naišla i sama pomisao da neko u školama širom demokratskog svijeta zabrani izučavanje zločina holokausta. Podsjetimo se samo, da su do sada Međunarodni sud pravde, najveća sudska instanca u sistemu organizacije

7

Ujedinjenih nacija, Sud Bosne i Hercegovine, te nacionalni sudovi pojedinih evropskih država, donijeli niz pravomoćnih presuda za zločin genocida nad „bosanskim muslimanima“/Bošnjacima u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992—1995. godine. Smatramo bitnim istaći i činjenicu da je Evropski parlament 15. januara 2009. godine usvojio Rezoluciju da obilježi „11 juli u Evropskoj uniji kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici.“ Također, u junu 2005. godine Kongres SAD (Senat i Predstavnički dom) usvojili su Rezoluciju o genocidu u Bosni i Hercegovini. Drugo pitanje koje se postavlja na osnovu stavova, naprijed navedenih entitetskih zvaničnika, jeste, ako je ovo tipičan primjer kulture negiranja, poricanja genocida nad Bošnjacima, nije li on istovremeno i preduslov da se učinjeni zločin genocida ponovo dogodi. Bošnjačko historijsko iskustvo genocida govori da se nekažnjeni i zaboravljeni zločin permanentno ponavlja.

Njegovanje kulture sjećanja, primarno ima za cilj da prevenira eventualne buduće zločine genocida i da pomogne u otklanjanju posljedica (društvenih, političkih, demografskih, materijalnih, kulturnih, zdravstvenih, psihičkih i dr.) počinjenog genocida. Njegovanje kulture sjećanja posebno dobija na značaju ako se zna da društveno-politički i historijsko-kulturni faktori obnavljanja genocida nad Bošnjacima nisu uklonjeni. Bilo bi neophodno, ne samo kroz obrazovni/e sistem/e, sačiniti sveobuhvatan program prevencije, kao državno-politički program, koji bi se efikasno suprotstavio genocidnim potencijama u kojima Bošnjaci, nažalost, još uvijek žive i živjet će u vremenu koje je pred njima. Kulturu sjećanja ne treba svoditi samo na uzak krug pitanja koja se tiču genocida počinjenog 1992—1995. Godine, već je treba proširiti na konkretan društveno-historijski kontekst u kome su Bošnjaci živjeli, žive i u kome će živjeti. Kao prvo neophodno je demistificirati historijsko neznanje - „predrasudnu historiografiju“. Do sada su historiju Bosne i Bošnjaka, posebno srednjovjekovnu, pisali srpski i hrvatski intelektualci. Tako naprimjer, Dragoljub Dragojlović u knjizi: Istorija srpske književnosti u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, izdatoj u Novom Sadu 1997., piše da je u srednjovjekovnoj Bosni sve srpsko, i stećak i pismo i crkva i narod i država. Kada se ovo historijsko neznanje, ili još slikovitije kazano, mitološka perverzija historije udruži s etničkim predrasudama o Bošnjacima kao etničkim Turcima, eto dovoljno preduslova za predrasudnu svijest koja kvalificira Bošnjake kao tuđe, ne naše, „poturice“, kojima nije mjesto u Bosni i Hercegovini. Postavlja se objektivno naučno pitanje: kako naučno racionalno prevladati iracionalne mitologizme prema Bošnjacima u srpskoj i hrvatskoj historiografiji. Mišljenja smo da za ovaj posao postoji samo jedan način, a to je: istinom demistificirati mitološku historiju. Odakle početi? Od srednovjekovne do današnje Bosne.

8

Demistificirati je od srpske i hrvatske predrasudne historiografije. Napisati u udžbenicima, dobro naučiti i afirmirati sve što je bosansko. Ovom prilikom navest ćemo samo neke od autohtonih i autentičnih bosanskih sadržajnosti. Banovina Bosna, ban bosanski Kulin, bosansko kraljevstvo, bosanski stanak, rusag bosanski, bosanski sabor, bosansko pismo bosančica, Tepčija Batalo bosanski, knez bosanski Batić, kralj bosanski Tvrtko I, bosanski stećak, bosanski dinar, bosanska nošnja, bosanski jezik, brak na bosanski način, bosanski epitafi, vjera bosanska, Crkva bosanska, bosanski stil gradnje, bosanski brdski konj, bosanska krava Buša, bosanski Tornjak, bosanski ljiljan, bosanska vlasulja, bosansko Primorje, bosansko Podrinje, bosanska Posavina, Bosanski pašaluk, Bosanski sandžak, Bosanski elajet, bosanski burek, bosanska kahva, Bosanski Prijatelj, Bosanska Vila, Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica, Bosansko Grahovo, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bosanska Gradiška, Bosanski Vjestnik, bosanska Pošta, bosanski duh, bosanska pjesma sevdalinka, rijeka Bosna, narod bosanski Bošnjani/Bošnjaci, država Bosna (i Hercegovina).

Smatramo neupitnim, iz pozicije naučnog racionalizma, sjećati se i njegovati kulturu sjećanja na Bosnu i sve njezine identitetske atribute kao efikasnu branu predrasudnoj historiografiji, ali se opravdano postavlja pitanje: je li ispravno pamtiti genocid. Odgovor je dao Anre Johan Vetlesen, profesor filozofije na Univerzitetu u Oslu, u svojoj knjizi Studije o zlu. Na pitanje: je li ispravno pamtiti zlo, Vetlesen odgovara: „Pamćenje zla je ljudsko, potpuno ljudsko.“ Ovo pitanje blisko je povezano s pitanjem oprosta i pomirenja. I na ova pitanja nedvosmislene odgovore nalazimo kod Vetlesena. On tvrdi: „Oprost i zaborav nisu obaveze žrtve.“ Proces pomirenja je moguć i bez zaborava genocida i bez oprosta žrtve, ali da bi do tog procesa došlo „proces oprosta, po svaku cijenu, mora započeti tako da zločinac vidi sebe kao zločinca kroz vrlo bolno samoposmatranje.“ „ Bolno samoposmatranje“ zločina genocida u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima, neophodno je i na individualnom i na kolektivnom nivou. Iz tih razloga smo se odlučili da prvi naučni rad u ovom broju „Monumente“ bude rad Sakiba Softića, Uklanjanje posljedica genocida — ključ za očuvanje mira u Bosni i Hercegovini. Zašto baš ovaj rad? Iz razloga što se digla velika dnevnopolitička galama i medijska spinovanja oko činjenice da je Međunarodni sud pravde odbio aplikaciju za reviziju presude iz 2007. godine. Nažalost, mnogo se više govorilo o odbijanju aplikacije nego pravnom značaju presude od 26. februara 2007. godine, kojom je potvrđen genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, a da je Srbija proglašena odgovornom zbog propuštanja da spriječi genocid i kazni odgovorne. Kao počinitelji genocida imenovani su Vojska i policija, odnosno MUP Republike Srpske. Počinitelji

9

genocida su u skladu s međunarodnim pravom i Ustavom Bosne i Hercegovine dužni poduzeti sve neophodne mjere u cilju uklanjanja posljedica genocida, a ne sprečavati njegovo izučavanje kako to čine naprijed navedeni entitetski dužnosnici. Drugi rad u ovom broju je Otvoreno pismo akademika Ševketa Krcića Noaumu Čomskom. Pismom Krcić ukazuje Čomskom o Dejtonskoj legalizaciji genocida, koju u svom trotomnom djelu naučno elaborira S. Čekić. Ovakvim redoslijedom tekstova malo smo izmijenili uobičajenu strukturu sadržaja dosadašnjih pet brojeva „Monumente“, ali to, dragi čitaoci, zahtijeva aktuelnost trenutka i društveno-naučni značaj aktueliziranja pitanja genocida na svjetsko-povijesnom nivou. U Prilozima, kao ustaljenom drugom dijelu knjige, objavljujemo rad Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine, autora Aldina Husića. Slijede dva rada su: A. Đozić i R. Djedović: Mahala Panađurište i Baratova u Srebrenici krajem 19. stoljeća i Naselja Pusmulići (sa Jasenovom) i Čičevac (sa Pribićevcem) kod Srebrenice krajem 19. stoljeća. Nakon ova dva rada imate priliku pročitati rad Seada Selimovića: Obnova i društveni razvoj Srebrenice u periodu 1945—1953. godine.U trećem dijelu knjige, gdje uglavnom dokumentujemo zločin genocida, ovoga puta objavljujemo Sažetak presude Pomoćniku komandanta za bezbjedonosno-obavještajne poslove Glavnog štaba VRS Zdravku Tolimiru, za genocid u Srebrenici. Uvod tekstu, te sažetak i pripremu teksta uradio je Vedad Gurda. Svaki tekst je naučno ekspliciran, s osnovnom namjerom da se odgovorno suočimo s istinom o genocidu, te da se on u ovom obliku nikada nikome više ne bi dogodio. Edicija Monumenta Srebrenica Vas poziva da spoznajom i kazivanjem istine o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici te drugih društveno-historijskih istina iz bliže i dalje prošlosti Srebrenice, njegovanjem kulture sjećanja, nikome u inat, svake godine ugradimo po jednu ciglu u skladan i tolerantan suživot Bošnjaka, Srba i ostalih građana, kako u Srebrenici, tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Dr. sc. Adib Đozić, red. prof.

GENOCID

13

Dr. sc. Sakib Softić

UKLANJANJE POSLJEDICA GENOCIDA - KLJUČ ZA OČUVANJE MIRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Abstract

Predmet je ovog članka utvrđivanje posljedica genocida utvrđenog presudom Međunarodnog Suda Pravde u Hagu od 26. februara 2007. godine, po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i promišljanje kako da se one uklone u interesu očuvanja mira i sigurnosti na prostorima zapadnog balkana.

Ključne riječi: genocid, presuda, VRS, međunarodno pravo, mir

1. Uvod

Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 26. februara 2007. godine, presudu u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Utvrđeno je da je genocid počinjen protiv grupe bosanskih muslimana kao takve u i oko Srebrenice.

Kao počinitelji genocida imenovani su članovi Vojske Republike Srpske, odnosno snage bosanskih Srba: VRS i MUP Repuplike Srpske. Srbija je oglašena odgovornom zbog propuštanja da spriječi genocid i kazni počinioce.

Dio članova Glavnog Štaba Vojske Republike Srpske, koji su osmislili i počinili genocid primali su plate i ostale beneficije od Savezne Republike Jugoslavije ali su na svoje položaje imenovani od Predsjednika Republike Srpske i bili podređeni političkom vođstvu Republike Srpske. Njihova funkcija bila je da djeluju u ime vlasti Republike Srpske. Oficiri koji su osmislili i počinili genocid vršili su elemente javne vlasti Republike Srpske.

14

Međunarodno pravo obavezuje sve države da ne priznaju stanje stvoreno ozbiljnim kršenjem peremtornih normi općeg međunarodnog prava i da ne pružaju pomoć u održavanju takvog stanja. Zabrana činjenja genocida predstavlja peremptornu normu općeg međunarodnog prava.

Republika Srpska stvorena 9. januara 1992. godine, nikad nije postigla međunarodno priznanje kao suverena država, ali je imala de facto kontrolu znatnog dijela treritorije Bosne i Hercegovine i lojalnost velikog broja bosanskih Srba. Elemente državnosti i teritorij stečen genocidom zadržala je i nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Ciljevi genocidne kampanje ostvareni su u kvalitativnom smislu. Proširen je srpski etnički prostor zapadno od rijeke Drine genocidnim uklanjanjem većinskog Bošnjačkog stanovništva. Preduzimanje mjera u skladu sa međunarodnim pravom, što je obaveza međunarodne zajednice u cjelini, koje će osigurati da se genocid ne isplati, ključ je za očuvanje mira na samo na Balkanu.

2. Činjenice utvrđene ili potvrđene Presudom1

1. Međunarodni Sud Pravde prvi put u svojoj historiji utvrdio je odgovornost jedne države zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Stoga ova presuda ima historijsku važnost i to ne samo za strane u sporu i za ovaj predmet nego i za razvoj međunarodnog humanitarnog prava u cjelini. Sud u ovoj presudi utvrđuje:

a) da je Srbija prekršila obavezu sprječavanja genocida iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida u vezi sa događajima koji su se desili u Srebrenici u julu 1995. godine;

b)da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije predala Ratka Mladića, optuženog za genocid i saučesništvo u genocidu, radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, čime je propustila da u cijelosti sarađuje sa Tribunalom;

c) da Srbija nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine u ovom predmetu, tako što je propustila preduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995. godine. 1 Vidi Presuda Međunarodnog Suda Pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna

i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

15

d) da Srbija mora odmah preduzeti efikasne korake da bi osigurala ispunjenje svojih obaveza prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida kako su definisane u članu II Konvencije, ili bilo koje druge mjere propisane članom III Konvencije, i predati optužene za genocid ili drugi od tih zločina za suđenje Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, te u cijelosti sarađivati s Tribunalom.

2. Međunarodni sud Pravde utvrdio je učešće SR Jugoslavije u ratu u Bosni i Hercegovini što razrješava pitanje prirode oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Ova presuda zajedno sa pravosnažnim presudama ICTY u predmetima Tadić i Čelebići nesporno potvrđuje da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu u kojem je kao strana učestvovala SR Jugoslavija. Međunarodni oružani sukob vođen na teritoriji Bosne i Hercegovine između oružanih snaga SR Jugoslavije ili oružanih snaga pod njenom kontrolom i armije Republike Bosne i Hercegovine je agresija SR Jugoslavije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Predmet ovog spora nije bio utvrđivanje karaktera oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini niti je utvrđivanje karaktera oružanog sukoba uslov za utvrđivanje postojanja genocida. Zločin genocida može se počiniti u bilo kojem oružanom sukobu ali i u vrijeme mira. Stoga ovo pitanje nije bilo predmet posebne pažnje Suda.

Uprkos tome, Sud je baveći se pitanjem odgavornosti SR Jugoslavije za genocid počinjen u Bosni i Hercegovini utvrdio da je vojska SR Jugoslavije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Sud konstatuje da postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju direktno ili indirektno učešće zvanične vojske SR Jugoslavije zajedno sa vojnim snagama bosanskih srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini. Međutim, Sud ograničava ovo učešće na operacije koje su prethodile događajima u Srebrenici.2

Pored direktnog učešća vojske SR Jugoslavije u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini Sud je ustanovio da je SR Jugoslavija pružala značajnu vojnu i finansijsku pomoć Republici Srpskoj bez čije pomoći ova ne bi mogla

2 Ibid., para. “ 386...Istina je da postoji mnoštvo dokaza o direktnom ili indirektnom učešću zvanične vojske SRJ, zajedno s vojnim snagama bosanskih Srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini u godinama prije događaja u Srebrenici. Ovo učešće stalno su osuđivali politički organi Ujedinjenih naroda, što je zahtijevalo da SRJ to zaustavi [...] Međutim, nije dokazano da je takvog učešća bilo u masakrima počinjenim u Srebrenici (vidi i st. 278. i 297.). Dalje, ni Republika Srpska, a ni VRS, nisu bili de jure organi SRJ, zato što nisu imali status organa te države prema njenom domaćem pravu.”

16

izvršavati najvažnije vojne i paravojne aktivnosti.3 Dio te pomoći svakako upotrijebljen je u činjenju zločina genocida u i oko Srebrenice.4

Operacije iz jula 1995. godine u i oko Srebrenice koje su okončane činjenjem zločina genocida koordinirane su iz Beograda.5

Također, Sud je ustanovio da je SRJ tokom kritičnog perioda imala mogućnost utjecaja na bosanske Srbe koji su smislili i sproveli genocid u Srebrenici, za razliku od drugih država ugovornica Konvencije o genocidu, zahvaljujući jačini političkih, vojnih i finansijskih veza između SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane, koje su, iako nešto slabije nego u prethodnom periodu, ipak i u vrijeme događanja u Srebrenici ostale veoma bliske.6

3. Sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, i da je genocid počinio entitet Republika Srpska. U činjeničkom i pravnom opisu zločina genocida preuzeti su relevantni paragrafi iz presuda ICTY.7

3 Ibid, para. «241.Sud nalazi utvrđenim da je tužena na taj način pružala značajnu vojnu I finansijsku pomoć Republici Srpskoj i da je ova pomoć izostala to bi uveliko ograničilo opcije koje su stojale na raspolaganju Republici Srpskoj” i. para. «394.... Dok su političke, vojne i logističke veze između federalnih vlasti u Beogradu i vlasti na Palama, između Jugoslovenske armije i VRS bili jaki i bliski u ranijim godinama ( vidi paragraf 238 gore ) i ove veze bez ikakve sumnje ostale snažne, one nisu su bile u najmanju ruku u relevantno vrijeme, takve da bi vojna i politička organizacija bosanskih Srba trebala biti izjednačena sa organima SRJ. Čak je istina da su se u to vrijeme pojavile razlike između jugoslovenskih vlasti i lidera bosanskih Srba; i najmanje ovo su dokazi da su ovi poslednji imali neku kvalificiranu, ali realnu marginu nezavisnosti. Niti je, ova vrlo važna pomoć davana od tužene Republici Srpskoj, bez koje ova ne bi mogla ‘voditi svoje presudne ili najznačajnije vojne i paravojne aktivnosti’ (I.C.J. Reports 1986, p. 63, para. 111), značila potpunu zavisnost Republike Srpske od tužene.”

4 Ibid, para. 422. «...Nesumnjivo, SRJ jeste pružala zamašnu pomoć Republici Srpskoj i VRS – političku, vojnu i finansijsku, i to mnogo prije tragičnih događaja u Srebrenici, a ta se pomoć nastavila i tokom tih događaja. Stoga nema mnogo sumnje u to da su zločini u Srebrenici počinjeni, barem djelimično, sredstvima koja su izvršioci tih zločina imali kao rezultat opće politike pomoći i podrške koju je pružala SRJ.” Vidi također para. 412.

5 Ibid., para. 437.6 Ibid., para. «434. Sud, prvo, zapaža da je SRJ tokom kritičnog perioda imala mogućnost

utjecaja na bosanske Srbe koji su smislili i proveli genocid u Srebrenici, za razliku od drugih država ugovornica Konvencije o genocidu, zahvaljujući jačini političkih, vojnih i finansijskih veza između SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane, koje su, iako nešto slabije nego u prethodnom periodu, ipak ostale veoma bliske. “

7 Ibid., para. “290. Sudska vijeća u predmetima Krstić i Blagojević utvrdila su da su snage bosanskih Srba ubile više od 7.000 bosanskih Muslimana muškaraca nakon preuzimanja Srebrenice u julu 1995. godine (Krstić, IT-98-33-T, presuda od 2. augusta 2001. godine, st. 426-427 i Blagojević, IT-02-60-T, presuda od 17. januara 2005. godine, stav 643).

17

U vrijeme činjenja zločina genocida Republika Srpska, imala je elemente de facto nezavisnosti i ako u daljem raspletu događaja nije izdejstvovala međunarodno priznanje.8

U vršenju zločina genocida počinioci genocida bili su podređeni političkom vođstvu Republike Srpske. Počinioci genocida postupali su u ime Republike Srpske i izvršavali su dijelove javnih ovlasti Republike Srpske.9

4. Sud je utvrdio da je genocid počinjen nad bosanskim Muslimanima.

Član II Konvencije o genocidu postavlja zahtjev da je djelo učinjeno sa namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili

Shodno tome, sudska vijeća su zaključila da je actus reus ubistava iz člana II (a) Konvencije ispunjen. Također, oba su vijeća zaključila da su akcije snaga bosanskih Srba također ispunile actus reus uzrokovanja teških fizičkih i psihičkih povreda, kako je to propisano članom II (b) Konvencije – kako onih koji su bili pred smaknućem tako i onih koji su od njih razdvojeni, a u vezi s njihovim raseljenjem i gubitkom koji su pretrpjeli oni među njima koji su preživjeli (Krstić, ibid., stav 543., i Blagojević, ibid., st. 644-654).”“Ibid., para. 297. Sud zaključuje da su radnje počinjene u Srebrenici, koje ulaze u okvir člana II (a) i (b) Konvencije, počinjene sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine kao takva; shodno tome, te radnje predstavljaju radnje genocida koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske u i oko Srebrenice počevši negdje od 13. jula 1995. godine.”

8 Presuda Međunarodnog Suda Pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.Para. 235. “...U vrijeme kada je Republika Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost (15. oktobra 1991. godine) nezavisnost druga dva entiteta već je bila proglašena: u Hrvatskoj Republika Srpska Krajina, 26. aprila 1991. godine, te Republika Srpskog Naroda Bosne i Hercegovine, kasnije nazvana Republika Srpska, 9. januara 1992. godine (stav 233). Iako Republika Srpska nije nikada međunarodno priznata kao suverena država, de facto je kontrolisala značajan dio teritorija i bio joj je lojalan veliki broj bosanskih Srba.”

9 Ibid., para. “388... Nema nikakve sumnje da je SRJ pružala značajnu podršku, inter alia, finansijsku podršku Republici Srpskoj (stav 241.) i da je jedan od oblika te podrške bila i isplata plaća i drugih beneficija nekim oficirima VRS. Ovo ih, međutim, nije automatski učinilo organima SRJ. Te oficire je u komandu imenovao predsjednik Republike Srpske i bili su podređeni političkom vođstvu Republike Srpske. Pojam «državni organ», onako kako se koristi u međunarodnom pravu i u članu 4. MPK, primjenjuje se na jednu ili više osoba, ili na kolektivni subjekt, koji čine organizaciju države i koji djeluju u njeno ime (komentar MPK na član 4., stav (1)). Funkcija oficira VRS, uključujući i generala Mladića, bila je da postupaju u ime vlasti bosanskih Srba, naročito Republike Srpske, a ne u ime SRJ; oni su izvršavali dijelove javnih ovlasti Republike Srpske. Stoga, posebna situacija generala Mladića, ili bilo kojeg drugog oficira VRS koji je bio prisutan u Srebrenici a kojeg su možda «administrirali» u Beogradu, nije takva da bi Sud izmijenio svoj zaključak do kojeg je došao u prethodnim stavovima.”

18

vjerska grupa kao takva. U tom smislu Sud zaključuje da zaštićena grupa mora imati pozitivna obilježja.10

Također nije nužno da cilj zločina genocida budu svi pripadnici grupe bez obzira gdje se oni nalazili. Zločin genocida postoji čak i ako je namjera činjenja genocida ograničena na neko određeno geografsko područje. Tako po mišljenju Suda:

“199. Drugo, Sud zapaža da je široko prihvaćeno mišljenje da je moguće utvrditi da je genocid počinjen i u slučaju kada postoji namjera uništenja grupe unutar geografski ograničenog područja.”

Kvantitativni kriterij za postojanje zločina genocida modificiran je kvalitativnim kriterijem. Postojanje genocida uslovljeno je ne samo brojem žrtava nego i njihovim kvalitetom.11

Sobzirom na ovako određenje zaštićene grupe Sud je na osnovu razultata postupka identifikovao zaštićenu grupu kao grupu bosanskih Muslimana a dio te grupe koji su bili meta genocida bili su “bosanski Muslimani Srebrenice i bosanski Muslimani Istočne Bosne”. Ovaj nalaz Sud je preuzeo od ICTY i u cjelosti ga podržao.12

10 Ibid., para. “193. Prvo, Sud smatra da je suština ove namjere uništenje zaštićene grupe kao takve, u potpunosti ili djelimično. Radi se o grupi koja mora imati osobena pozitivna obilježja – nacionalno, etničko, rasno ili vjersko. Također, namjera mora biti usmjerena na grupu «kao takvu».To znači da je bitan element ovog zločina namjera da se uništi grupa ljudi koja ima poseban zajednički identitet. Pitanje koje treba postaviti jeste ko su ti ljudi, a ne ko oni nisu. Etimologija riječi – ubijanje grupe – također ukazuje na pozitivnu definiciju. Raphael Lemkin je objasnio da je riječ genocid nastala od grčke riječi genos, koja označava rasu ili pleme i završetka «-cide», od latinskog caedere, ubiti (Axis Rule in Occupied Europe (1944.), str. 79)....”

11 “200. Treći kriterij je više kvalitativni nego kvantitativni. Žalbeno vijeće u predmetu Krstić ovo je pitanje obrazložilo slijedećim riječima: ‘Broj žrtava će biti procijenjen, ne samo u apsolutnim brojkama, nego i u odnosu na cjelokupan broj pripadnika grupe. Osim brojčane veličine ciljanog dijela grupe, korisno je razmotriti i važnost tog dijela unutar grupe. Ako je određeni dio grupe tipičan za cijelu grupu ili je bitan za njeno preživljavanje, to bi moglo podržati zaključak da se taj dio može smatrati bitnim u smislu odredbi člana 4. [Statuta, koji u cijelosti glasi kao i član II Konvencije].» (IT-98-33-A, presuda od 19. aprila 2004., stav 12.)’”

12 Ibid., para. “ 296. ...’U ovom slučaju, nakon što je zaštićena grupa identifikovana kao nacionalna grupa bosanskih Muslimana, Sudsko vijeće je zaključilo da su dio te grupe koja je bila meta Glavnog štaba VRS i Radislava Krstića bili bosanski Muslimani Srebrenice i bosanski Muslimani Istočne Bosne. Ovaj zaključak se slaže sa smjernicama koje su ranije navedene. Prije nego su snage VRS okupirale Srebrenicu 1995. godine, broj stanovnika bosanskih Muslimana Srebrenice iznosio je oko četrdeset hiljada ljudi. Ovaj broj nisu činili samo bosanski Muslimani stanovnici Srebrenice nego i mnoge

19

5. Sud je prihvatio kao dokazane činjenice da su u Bosni i Hercegovini u periodu trajanja agresije od 1992 do 1995. godine, nad građanima Bosne i Hercegovine a naročito nad bosanskim Muslimanima počinjeni zločini u formi ubijanja pripadnika zaštićene grupe, Član II ( a ) Konvencije, koji su ravni genocidu u fizičkom smislu riječi, tako da oni više ne mogu biti predmet osporavanja. Sud je analizirao događaje u Sarajevu, dolini rijeke Drine: (a) Zvornik (b) Logori: (i) Logor Sušica ,(ii) Logor Kazneno-popravni dom Foča (iii) Logor Batković, Prijedoru: ( a ) Kozarac i Hambarine, (b) Logori : (i) Logor Omarska, (ii) Logor Keraterm, (iii) Logor Trnopolje, Banja Luka: (i) Logor Manjača, Brčko: (i) Logor Luka.

Analizirajući brojne iznesene dokaze Sud je utvrdio da su tokom perioda 1992. do 1995. godine, izvršena masovna ubistva u određenim oblastima i logorima na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Meta su uglavnom bili bosanski Muslimani kao pripadnici zaštićene grupe. Stoga je Sud zaključio da su se na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i u toku cijelog perioda 1992. do 1995. godine, dešavala masovna ubistva i da je materijalni element (actus reus) zločina genocida, kako je definisan u članu II (a) Konvencije ispunjen.13 Ovakvo stanovište uglavnom je utemeljeno na razultatima krivičnih postupaka okončanim pred ICTY-em.

6. Sud je dalje utvrdio da su na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine bosanski Muslimani kao zaštićena grupa tokom čitavog perioda 1992 do 1995. godine, bili žrtve masovnih maltretiranja, prebijanja, silovanja i mučenja koja uzrokuju teške fizike ili psihičke povrede iz Člana II (b), na koji način

muslimanske izbjeglice iz okolnih regija. Iako je ovo stanovništvo predstavljalo samo mali procenat cjelokupne muslimanske populacije Bosne i Hercegovine u to vrijeme, značaj muslimanske zajednice Srebrenice nije se odražavao samo u njenoj veličini.’ (IT-98-33-A, presuda od 19. aprila 2004. godine, stav 15.) Sud nema razloga da se ne složi s ovim jedinstvenim zaključcima Sudskog i Apelacionog vijeća.”

13 Ibid., para. “276. Nakon razmatranja iznesenih činjenica Sud zaključuje da je ustanovljeno na temelju brojnih dokaza kako su tokom ratnog sukoba izvršena masovna ubistva u određenim oblastima i logorima na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Dalje, izneseni dokazi pokazuju da su žrtve u velikoj mjeri bili pripadnici zaštićene grupe, što ukazuje na to da oni možda sistematski bili meta ubijanja. Ustvari, Sud zapaža da – iako je osporavala istinitost određenih navoda, kao i broj žrtava ili motive izvršilaca, odnosno okolnosti pod kojima su se desila ubistva i njihovu pravnu kvalifikaciju – tužena strana nikada nije osporila da su pripadnici zaštićene grupe ubijani u Bosni i Hercegovini. Sud stoga zaključuje, na temelju ubjedljivih dokaza da su se masovna ubistva zaštićene grupe desila i da je stoga materijalni element, kako je to definisano u članu II (a) Konvencije, ispunjen. U ovom dijelu svog obrazloženja Sud se neće baviti listom određenih ubistava, čak neće ni donijeti zaključak o ukupnom broju žrtava.”

20

je ispunjen zahtjev ovog člana iz Konvencije o genocidu. Sud je analizirao događaje u dolini rijeke Drine: (a) Zvornik (b )Foča (i) Logor Batković, (ii) Logor Sušica (iii) Logor u KPD Foča , Prijedoru: , (b) Logori : (i) Logor Omarska, (ii) Logor Keraterm, (iii) Logor Trnopolje, Banja Luka: (i) Logor Manjača, Brčko: (i) Logor Luka, na osnovu čega je zaključio da je zahtjev Konvencije o genocide ispunjen. Prema tome i u ovom slučaju je ispunjen fizički elemenat ( actus reus ) genocida14

7. U ovom postupku također je utvrđeno da su nad zaštićenom grupom vršene deportacije i protjerivanja i da je razarana njena historijska, vjerska i kulturna baština. Također utvrđeno je postojanje logora širom Bosne i Hercegovine u kojima su ljudi ubijani, povređivani te bili izvrgnuti užasnim uslovima života

8. U radnjama genocida učestvovali su vojska i policija Republike Srpske.15

9. Zločin genocida počinjen je u vršenju javnih ovlasti Republike Srpske. Kao što smo već rekli Republika Srpska je u relevantno vrijeme imala elemente de facto nezavisnosti. U vršenju elemenata javne vlasti Republika Srpska je počinila genocid nad Bošnjacima Srebrenice i nad Bošnjacima Istočne Bosne. U presudi je navedeno sljedeće:

“388... Funkcija oficira VRS, uključujući i generala Mladića, bila je da postupaju u ime vlasti bosanskih Srba, naročito Republike Srpske, a ne u ime SRJ; oni su izvršavali dijelove javnih ovlasti Republike Srpske...”

14 Ibid., para. 319. Nakon što je pažljivo ispitao izložene dokaze i uzeo na znanje dokaze koji su prezentovani MKSJ, Sud smatra da je potpuno uvjerljivim dokazima utvrđeno da su pripadnici zaštićene grupe sistematski bili žrtve masovnih maltretiranja, prebijanja, silovanja i mučenja koja uzrokuju teške fizičke i psihičke povrede, tokom ratnog sukoba i, posebno, u logorima. Zahtjev suštinskog elementa, shodno članu II (b) je stoga zadovoljen.

15 “288. VRS i MUP Republike Srpske su 12. jula odvojili muškarce starosti od 16 do otprilike 60 i 70 godina od njihovih porodica. Muškarci bosanski Muslimani upućeni su na različite lokacije, ali je većina poslana u jednu kuću (‘Bijelu kuću’) u blizini Glavnog štaba UNPROFOR-a u Potočarima na ispitivanje. Tokom poslijepodneva 12. jula veliki broj autobusa i drugih vozila stigao je u Potočare, uključujući i neka vozila iz Srbije. Samo je ženama, djeci i starcima bilo dozvoljeno da uđu u autobuse u pravcu teritorije koju je držala bh. armija. Vozila Holandskog bataljona pratila su početne konvoje, ali ih je VRS zaustavila i ukrala im 16-18 džipova i 100 komada lakog naoružanja, što je daljnju pratnju učinilo nemogućom. Mnogi bosanski Muslimani muškarci iz Srebrenice i njene okoline, uključujući i one koji su pokušali pobjeći kroz šumu, uhapšeni su i ubijeni.”

21

10. Zločin genocida počinjen je u zaštićenoj zoni Ujedinjenih Nacija. Zaštićena područja ustanovljena su u Bosni i Hercegovini Rezolucijom Savjeta sigurnosti broj 819 od 16. aprila 1993. godine,16 proglašenjem Srebrenice sigurnim područjem.17 Rezolucijom 824 povećan je broj sigurnih područja.18 “…68. Kao i u slučaju Rezolucije 819 ( 1993. ) i u Rezoluciji 824 ( 1993. ) svi zahtjevi Savjeta usmjereni su na srbe ..”19. Zatim je uslijedila Rezolucija Savjeta sigurnosti broj 83620 u cilju pojačavanja sigurnosti zaštićenog zone. I pored toga bosanski Srbi počinili su genocid u zaštićenoj zoni UN što stavlja UN pred posebnu obavezu uklanjanja posljedica genocida.21

Ujedinjene Nacije nisu mogle zaustaviti napade srpskih snaga na zaštićenu zonu.22

16 Securitiy Council Resolution 819 (1993) (S/RES/819, 16. April 1993),.17 “Savjet sigurnosti je 16. aprila 1993. godine usvojio Rezoluciju 819 kojom je Srebrenica

proglašena zaštićenom zonom. Rezolucija je bila opasno nedosljedna. U toku šestosatnih konsultacija prije njenog usvajanja formiran je širok konsenzus u Savjetu sigurnosti po kome je trebalo nešto učiniti da bi se Srbi spriječili da Srebrenicu etnički očiste brutalnom silom. Ali, u donošenja odluke, što je bilo potrebno zbog opasnosti da grad padne, Savjet se složio da se stvori zaštićena zona a da pri tome nije specificirao koja ‘zona’ je to bila i kako se njena sigurnost može ostvariti. Rezolucija je zamaskirala ali nije riješila ni jednu od fundamentalnih razlika u mišljenjima i pogledu uspostavljanja zaštićenih zona.” J. W. Honig - N. Both, Srebrenica, Hronika ratnog zločina, Sarajevo, 1997str. 130.

18 Security Council Resolution 824 (1993), (S/RES/824 6. Maj 1993).19 Report of the Secretary Pursant to General Assembly Resolution 53/35 ( 1998 ),

“Srebrenica Report”, 15 November 1999. 20 Security Council Resolution 836 (1993) (S/RES/836, 4. Juni 1993), Ibid., str. 43.21 Presuda Međunarodnog Suda Pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna

i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.para. “278. Zločini počinjeni u i oko Srebrenice nisu nigdje bolje sažeti nego u prvom stavu presude Sudskog vijeća u predmetu Krstić: ‘Svijetu su postali dobro poznati događaji iz jula 1995. godine, kada su bosanski Srbi preuzeli ‘sigurnosnu zonu’ UN Srebrenica u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom je ova enklava proglašena zonom ‘bez oružanih napada ili bilo kakvih neprijateljskih djejstava’, jedinice vojske bosanskih Srba (VRS) izvršile su napad i zauzele grad. U nekoliko dana, oko 25.000 bosanskih Muslimana, većina njih žene, djeca i starci koji su živjeli u toj oblasti, snage bosanskih Srba protjerale su iz domova i, u atmosferi terora, ubacili u prepune autobuse i prebacili preko linije sukoba na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana. Međutim, vojno sposobne muškarce bosanske Muslimane iz Srebrenice čekala je druga sudbina. Kako je njih hiljade pokušalo pobjeći iz ove oblasti, zatočeni su i držani u brutalnim uslovima i nakon toga ubijani. Više od 7.000 ljudi nikada više nije viđeno.» (IT-98-33-T, presuda od 2. augusta 2001. godine, stav 1.)’”

22 Ibid., para. 283. Komandant Drinskog korpusa je 2. jula izdao naredbu za vojne operacije; cilj operacije bio je da se enklava Srebrenica smanji na «gradsku zonu». Napad je počeo 6. jula granatama koje su eksplodirale u blizini glavnog štaba holandskog bataljona u

22

3. Posljedice genocida i njihovo uklanjanje

Međunarodni Sud Pravde svojom presudom od 26. februara 2007. godine, ustanovio je da je počinjen genocid nad muslimanima Bosne i Hercegovine u zaštićenoj zoni UN Srebrenica. Genocid su osmislili i implementirali bosanski Srbi.

Presuda se ne bavi pitanjem ustanovljavanja posljedica genocida. Ali očigledno je sljedeće:

1. Kao što je poznato bošnjaci su prije otpočinjanja genocidne kampanje bili većinsko

stanovništvo u sljedećim opštinama Istočne Bosne: Zvornik, Vlasenica, Bratunac. Srebrenica, Rogatica, Višegrad i Foča. Također, činili su znatan dio stanovništva u općinama: Čajniče, Han Pijesak, Kalinovik i Rudo. Poslije okončanja genocidne kampanje ove opštine potpuno su ‘’očišćene’’ od Bošnjaka (bosanskih Muslimana).23

Potočarima; 7. i 8. jula bilo je relativno mirno zbog lošeg vremena, ali se granatiranje pojačalo oko 9. jula. Srebrenica je bila pod vatrom do 11. jula, kada je pala pošto je VRS preuzela posmatračka mjesta holandskog bataljona. Nasuprot očekivanjima VRS, vojska Republike Bosne i Hercegovine pružila je veoma slab otpor (Blagojević, IT-02-60-T, presuda Sudskog vijeća od 17. januara 2005. godine, stav 125). U izvještaju Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda citira se procjena koju su dali vojni promatrači Ujedinjenih naroda o popodnevu 9. jula, u kojoj je navedeno slijedeće: «‘Ofanziva snaga bosanskih Srba će se nastaviti dok ciljevi ne budu postignuti.. Ovi ciljevi se možda i prošire s obzirom na potpuni izostanak reakcije Ujedinjenih naroda, a snage bosanskih Srba su u situaciji da potpuno preuzmu enklavu ukoliko to žele.’ Dokumenti koji su kasnije pribavljeni iz srpskih izvora, čini se, ukazuju da je ova procjena bila ispravna. Ti dokumenti pokazuju da je prvobitni srpski napad na Srebrenicu imao ograničene ciljeve. Tek nakon što su Srbi neočekivano lako napredovali, odlučeno je da preuzmu cijelu enklavu. Srpski civili i vojni službenici iz oblasti Srebrenice izjavili su isto, dodavši tokom razgovora sa službenicima Ujedinjenih naroda da su odlučili da nastave prodor sve do grada Srebrenice kad su procijenili da UNPROFOR ne želi ili ne može da ih zaustavi.» (A/54/549, stav 264.)

23 Etnička struktura u BiH 2006. godine, i 1991.godine

Etnička struktura BiH 2006. godine. Etnička struktura BiH 1991.godine.

23

Također, Bošnjaci su bili većinsko stanovništvo u opštinama za koje je ustanovljeno da se genocid desio samo u fizičkom smislu riječi (actus reus). To su opštine Prijedor, Sanski Most, Doboj i Brčko, a činili su znatan dio stanovništva u općinama: Bosanski Novi, Bosanska Gradiška, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Kotor Varoš, Skender Vakuf i Ključ .

2. Privreda u ovim regijama koja je upošljavala većinsko stanovništvo uništena je. Proces privatizacije državne imovine sproveden je bez učešća većinskog stanovništva. Privatna imovina Bošnjaka uništena je ili opljačkana.

3. Protivno Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini spriječen je rani povratak izbjeglica. To je protivno Sporazumu koji izričito navodi da je “rani povratak izbjeglica ključ mira u Bosni i Hercegovini”.

Stoga je nužno donijeti izborni zakon po kojem će se lokalni organi vlasti u ranijim većinskim bošnjačkim opštinama formirati saglasno razultatima popisa iz 1991. godine, i u narednim decenijama, i na taj način makar djelimično ublažiti genocidom stvoreno stanje.

4. Zločin genocida ostavio posljedice na funkcionisanje ustavnopravnog ustrojstva Bosne i Hercegovine.

Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine definisao je Bosnu i Hercegovinu na sljedeći način:

“Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive.”24

Sada je to podijeljena zemlja sa dva nefunkcionirajuća entiteta.25

24 “Službeni list SR BiH” broj 21/90 od 31. jula 1990. godine, amandman LX. Ovaj amandman na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u skladu je sa Ustavom SFRJ i usvojen je u skladu sa postupkom amandiranja Ustava. Raniji član 1 (1) je glasio: “Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je socijalistička demokratska država i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti...”

25 Na sloužbenoj Web stranici Republike Srpske navedeno je: Republika Srpska je proglašena 09. januara 1992. godine, a kao državni entitet verifikovana je Dejtonskim mirovnim sporazumom i potpisivanjem mira u Parizu 14. decembra 1995., kojim je završen troipogodišnji rat (1992-1995) u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je danas parlamentarna republika sa ograničenim međunarodnim subjektivitetom. Stoga ona neke svoje interese ostvaruje posredstvom zajedničkih organa vlasti na nivou Bosne i Harcegovine kao međunarodno priznate države. Glavni grad Republike Srpske je Sarajevo, a najveći grad Banja Luka sa više od 200.000 stanovnika predstavlja

24

5. Svakodnevno smo svjedoci negiranja i minimiziranja genocida. Poznato je da je negiranje genocida posljednja faza genocida. Nužno je u skladu sa dobrom evropskom praksom u krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ugraditi krivično djelo negiranja genocida.

4. Relevantan pravo

4. 1. Bečka konvencija o pravu ugovora

Bečka konvencija o ugovornom pravu iz 1969. godine, u članu 53. definiše peremptornu ( ius cogens ) normu kao “normu koju je prihvatila i priznala cjelokupna međunarodna zajednica država kao normu od koje nikakvo odstupanje nije dopušteno i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava koja ima isti karakter.”26 Ukoliko pak nastane nova peremptorna norma opšteg međunarodnog prava, svaki postojeći ugovor koji je u sukobu sa ovom normom postaje ništav i prestaje da važi ( čl. 64 ).27

4. 2. Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela28

Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela u Poglavlju III koje nosi naslov: Ozbiljne povrede obaveza po peremptornim

administrativni, privredni i kulturni centar Republike Srpske.To je suprotno ustavu bih gdje stoji: ČLAN 1 BOSNA I HERCEGOVINA 1. Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina čije će zvanično ime od sada biti “Bosna i Hercegovina” će nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je ovde određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati ili se prijaviti za članstvo u organizacijama unutar UN sistema i drugih međunarodnih organizacija.

26 Član 53. Bečke konvencije o pravu ugovora glasi:Ugovori koji su u sukobu sa imperativnom normom opšteg međunarodnog prava ( jus cogens )Ništavan je svaki koji je u trenutku svoga zaključenja u sukobu sa imperativnom normom opšteg međunarodnog prava. Za svrhe ove Konvencije imperativna norma opšteg međunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala cjelokupna međunarodna zajednica država kao normu od koje nikakvo odstupanje nije dopušteno i koja se može izmijeniti samo novom normom opšteg međunarodnog prava koja ima isti takav karakter.

27 Član 64. Bečke konvencije o pravu ugovora glasi: Ako nastane nova imperativna norma opšteg međunarodnog prava, svaki postojeći

ugovor koji je u sukobu sa ovom normom postaje ništav i prestaje da važi.28 United Nations A/RES/56/83 od 28. januara 2002

25

normama općeg međunarodnog prava propisuju posljedice kršenja peremptornih normi. Poglavljke III sadrži dva člana. Član 40. Pravila odnosi se na međunarodnu odgovornost država koja nastaje kao posljedica ozbiljnog kršenja peremptornih normi općeg međunarodnog prava. “Kršenje takve obaveze ozbiljno je ukoliko uključuje velike i sistematske propuste odgovorne države da ispuni obaveze.”29

Čl. 41. 2. Pravila30 koji se tiče posljedica koje nastaju usljed povreda unutar ovog poglavlja propisuje da “Nijedna država neće priznati kao zakonitu situaciju stvorenu ozbiljnim kršenjima peremtornih normi općeg međunarodnog prava, niti će pružiti pomoć u zadržavanju takve situacije”. Međunarodnopravna komisija UN dala je primjere međunarodnih ugovora kršenje čijih normi je u stvari kršenje peremptornih normi međunarodnog prava. Kršenje zabrane činjenja genocida je kršenje peremptorne norme međunarodnog prava.31

Kao što smo već naveli član 40. služi da definiše povrede pokrivene poglavljem III. On ustanovljava dva kriterija za razlikovanje ozbiljnih povreda peremptornih normi opšteg međunarodnog prava od ostalih povreda. Prvi definiše karakter povrijeđene obaveze koja mora proizilaziti iz peremptorne norme općeg međunarodnog prava. Drugi se tiče intenziteta povrede koja mora biti ozbiljne prirode.

Prvi kriterij tiče se karaktera povrijeđene obaveze koja mora biti peremptorne naravi kako je to definisano Bečkom konvencijom o pravu ugovora. Koncept peremptornih normi općeg međunarodnog prava priznat je u međunarodnoj praksi, u jurisprudenciji međunarodnih i nacionalnih sudova i tribunala kao i u pravnoj doktrini.29 Ibid Čl. 40. Primjena ovog poglavlja 1. Ovo poglavlje primjenjuje se na međunarodnu odgovornost koja proizilazi iz

ozbiljne povrede od države neke obaveze koja proizilazi iz peremptorne norme opšteg međunarodnog prava. general international law.

2. Povreda takve obaveze je ozbiljna ukoliko uključuje velike i sistematske propuste odgovorne države da ispuni obaveze..

30 Čl. 41. koji nosi naslov: Posebne posljedice ozbiljne povrede obaveze po ovom poglavlju, glasi: 1.Države će surađivati da okončaju zakonitim sredstvima svaku ozbiljnu povredu unutar

značenja člana 40. 2. Nijedna država neće priznati kao zakonitu situaciju stvorenu ozbiljnim kršenjima

unutar značenja člana 40. , niti će pružiti pomoć u zadržavanju takve situacije. 3. Ovaj član je bez prejudiciranja drugih posljedica na koje se upućuje u ovom dijelu i

takvih daljih posljedica, koje povrede, na koje ovo poglavlje upućuje mogu proizaći po međunarodnom pravu.

31 Yearbook . 1966, vol. II,p. 248.

26

Obaveze na koje upućuje član 40. proizilaze iz kršenja pravila ponašanja koja se nemogu tolerisati zbog prijetnje koju ona nose sa sobom zbog prijetnje preživljavanju država, njenih naroda kao i osnovnim ljudskim vrijednostima.

Opšteprihvaćeno je da je zabrana agresije peremptorna norma općeg međunarodnog prava. Također, postoji nepodijeljeno mišljenje da u tu kategoriju spadaju trgovina robljem, genocid, rasna diskriminacija i aparthejd. Što se tiče peremptornosti zabrane genocida ona je potvrđen brojnim odlukama nacionalnih i međunarodnih sudova.32 Mada međunarodnopravna komisija UN nije u svome komentaru člana 53. Bečke konvencije o pravu ugovora nije navela peremptorni karakter nekih drugih normi, općeprihvaćeno je da i one spadaju u tu kategoriju. To su zabrane turtura kako su definisane u članu 1 Konvencije protiv tortura i drugog okrutnog, nehumanog i drugogdegradirajućeg tretmana i kažnjavanja iz decembra 19984. godine.33 Peremptorni karakter ovih zabrana potvrđen je odlukama nacionalnih i međunarodnih sudova.34

Drugi kriterij tiče se povrede peremptorne norme koja mora biti oziljna. Član 40. 2. Pravila definiše ozbiljnu povredu kao veliki i sistematski propust odgovorne države da ispuni odnosnu obavezu. Riječ ozbiljna znači da je potrebnu utvrditi određeni red veličina da nebi trivilijazirali povredu. Na taj način ustanovljavamo razliku između ozbiljnih i trivijalnih povreda peremptornih normi. Trivijalne povrede peremptornih normi ne pripadaju ovoj kategoriji i nisu uključene u ovo poglavlje. Samo velike povrede spadaju u ovo poglavlje.

Da bi bila sistematična, povreda mora biti učinjena na organizovan način i namjerno. Ovi izrazi se uzajamno ne isključuju. Ozbiljna povreda će biti obično oboje i velika i sistematična. Faktori koji uključuju ozbiljnost povrede mogu uključiti obim i broj pojedinih povreda kao i ozbiljnost posljedica za

32 Vidi naprimjer: the International Court of Justice in Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Provisional Measures, I.C.J. Reports 1993, p. 325, at pp. 439-440; Counter-Claims, I.C.J. Reports 1997, p. 243; the District Court of Jerusalem in Attorney-General of the Government of Israel v. Eichmann, (1961) I.L.R., vol. 36,

33 United Nations, Treaty Series, vol. 1465, p. 112.34 Cf. the U.S. Court of Appeals, 2nd Circuit, in Siderman de Blake v. Argentina, (1992)

I.L.R., vol. 103, p. 455, at p. 471; the United Kingdom Court of Appeal in Al Adsani v. Government of Kuwait, (1996) I.L.R., vol. 107, p. 536 at pp. 540-541; the United Kingdom House of Lords in R. v. Bow Street Metropolitan Magistrate, ex parte Pinochet Ugarte (No. 3), [1999] 2 W.L.R. 827, at pp. 841, 881. Cf. the U.S. Court of Appeals, 2nd Circuit in Filartiga v. Pena-Irala, (1980), 630 F.2d 876, I.L.R., vol. 77, p. 169, at pp. 177-179.

27

žrtve. Mora se također imati u vidu da agresija i genocide kao najistaknutije među ovim zabranama po svojoj prirodi zahtijevaju povrede velikog obima.

Član 41. Pravila elaborira posebne posljedice povreda iz člana 40. Pravila. On se sastoji iz tri stava. Prva dva propisuju posebne pravne obaveze državama koje su se suočile sa povredama iz člana 40. dok treći ima formu rezervne klauzule.

Po stavu 1. člana 41. države imaju pozitivnu obavezu da sarađuju u cilju okončanja ozbiljne povrede iz člana 40. Zbog različitosti okolnosti koje mogu postojati, ovaj stav ne propisuje detaljno koja forma saradnje treba postojati. Ta saradnja treba biti organizovana unutar postojećeg međunarodnopravnog okvira i to posebno u okviru sistema Ujedinjenih Nacija. Ovaj stav dakle predviđa i mogućnost vaninstitucionalne saradnje. Također, ovaj stav ne propisuje ni koje mjere trebaju biti poduzete u cilju okončanja ozbiljnih povreda iz člana 40. Pravila. Ove mjere moraju biti u okviru zakonitih sredstava čiji će izbor zavisiti od okolnosti svakog posebnog slučaja.

Međutim, potpuno je jasno da obaveze saradnje postoje za države bez obzira da li su one same pogođene ovim povredama. Od njih se zahtijeva da kordiniranim naporima uklone posljedice ovih zločina. Možđe se postaviti pitanje da li propisivanje pozitivne dužnosti odražava postojeće međunarodno pravo ili je u pitanju progresivan razvoj međunarodnog prava. Ako pogledamo sadašnje stanje možemo zaključiti da takva saradnja postoji, i da je često jedini način ona jedini način osiguranja efektivnih sredstava za okončanje takvih povreda. Stav 1. traži jačanje postojećih mehanizama saradnje, na temelju obaveze svih država da odgovore na ozbiljne povrede označene u članu 40.35

Dok stav 1. člana 41. propisuje državama pozitivne dužnosti, stav 2. propisuje im negativne dužnosti. Prvo, da ne priznaju kao zakonitu situaciju stvorenu ozbiljnim povredama i drugo da ne pruže pomoć u održavanju takve situacije.

Prva od ovih obaveza upućuje na obavezu kolektivnog ne priznavanja od međunarodne zajednice kao cjeline legalnosti situacije koja je direktno proizišla iz povrede u smislu člana 40.36 “Ovo ne upućuje samo na formalno priznanje ovih situacija, nego također zabranjuje akte koji mogu podrazumijevati tako priznanje.37

35 Vidi ILC 2001. chpt IV p. 28736 Ibid.,This has been described as .an essential legal weapon in the fight against grave

breaches of the basic rules of international law.: C. Tomuschat, .International Crimes by States: An Endangered Species?., in K. Wellens (ed.), International Law: Theory and Practice: Essays in Honour of Eric Suy (The Hague, Nijhoff, 1998), p. 253 at p. 259.

37 Ibid.

28

Postojanje obaveze ne priznavanja stanja stvorenog kršenjem peremptornih normi općeg međunarodnog prava nalazi svoju podršku u međunarodnoj praksi i odlukama Međunarodnog Suda Pravde.38

Primjer prakse ne priznanja kršenja peremptornih normi pruža reakcija Savjeta Sigurnosti na iračku invaziju Kuvajta 1990. godine. Nakon invazije Irak je proglasio sveopštu i trajnu aneksiju Kuvajta. Savjet Sigurnosti je Rezolucijom 662 ( 1990 ) odlučio da aneksija nije pravno važeća i pozvao sve države, međunarodne organizacije i specijalizirane agencije da ne priznaju aneksiju i da se uzdrže od bilo koje radnje koja bi mogla biti protumačena kao priznanje. U stvarnosti nijedna država nije priznala aneksiju.

Čak i ukoliko bi povrijeđena država priznala stanje stvoreno aktima kršenja na poticaj države kršitelja takvo stanje ne treba biti priznato.39

Druga obaveza sadržana u stavu 2. člana 41. zabranjuje državama pružanje pomoći u održavanju situacije stvorene ozbiljnim povredama peremptornih normi iz člana 40. Pravila. Ovo se odnosi na ponašanje država nakon akata kršenja koje pomaže državama prekršiteljima u očuvanju stanja stvorenog povredama međunarodnog prava. Njeno postojanje kao samostalne obaveze neovisno o obavezi ne priznanja stanja stvorenog silom potvrđeno je rezolucijama Savjeta Sigurnosti koje su zabranjivale bilo kakvu pomoć ilegalnog režima aparthejda stvorenog u Južnoj Africi ili portugalskom kolonijalnom upravom.40 Ove rezolucije izražavaju univerzalne ideje primjenjive na sve situacije stvorene kršenjima iz člana 40.

Prema stavu 3. člana 41. ovaj član je bez prejudiciranja drugih posljedica na koje se upućuje u ovom dijelu i takvih daljih posljedica, koje povrede, na koje ovo poglavlje upućuje mogu proizaći po međunarodnom pravu. Cilj ovog člana je dvostruk. Prvo, on pojašnjava da ozbiljne povrede povlače pravne konzekvence. Shodno tome, ozbiljne povrede u smislu člana 40. vode obavezi za državu prekršitelja da prestanu sa protivpravnim djelovanjem, da poštuju zabrane kršenja i da daju garancije da neće ponovno kršiti peremptorne norme.

38 Ibid., str. 288. 39 Ibid., str. 290. Evidently the responsible State is under an obligation not to recognize or

sustain the unlawful situation arising from the breach. Similar considerations apply even to the injured State: since the breach by definition concerns the international community as a whole, waiver or recognition induced from the injured State by the responsible State cannot preclude the international community interest in ensuring a just and appropriate settlement.

40 Vidi S.C. Res. 218 (1965) on the Portuguese colonies and S.C. Res. 418 (1977) and 569 (1985) on South Africa.

29

Drugo, stav 3. dopušta postojanje daljih međunarodnopravnih posljedica koje prouzrokuju ove povrede.

Ključni preduslov za primjenu ovog poglavlja je utvrđivanje oštećene države. «To je država čije je individualno pravo osporeno ili oštećeno međunarodnim protivpravnim djelom ili koje je na drugi način posebno pogođeno djelom»41. Ovaj pojam je predstavljen u članu 42. Pravila42 i iz njega su izvučene različite konzekvencem u drugim članovima poglavlja i trećeg dijela.

4.3. Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida

Konvencija o genocidu nameće obaveze državama članicama da spriječe činjenje genocida, da kazne počinioce kao i da same ne počine genocid. Ali isto tako zabrana činjenja genocida predstavlja peremptornu normu međunarodnog prava koja obavezuje sve države članice međunarodne zajednice a ne samo potpisnice konvencije.Također, postoji obaveza i to ne samo za potpisnice konvencije nego za sve države svijeta da uklone posljedice prouzrokovane genocidom. Stoga je stanje stvoreno genocidom neodrživo. Počinilac genocida ne može koristiti i uživati u posljedicama i prednostima stvorenim genocidom.

Ovdje je prvo, neophodno utvrditi koje obaveze državama članicama međunarodne zajednice nameće Konvencija o genocidu , koje obaveze nameće opće međunarodno pravo, a zatim utvrditi da li je počinjen genocid kao zločin protivan međunarodnom pravu, nakon čega utvrditi koje posljedice je prouzrokovalo činjenje genocida po žrtvu a koje prednosti je dalo počiniocu genocida. Nakon toga treba utvrditi koje obaveze proizilaze po osnovu konvencije o genocidu odnosno koje nameće opće međunarodno pravo državama potpisnicama Konvencije, međunarodnoj zajednici u cjelini i

41 Ibid., Str. 293.42 Član 42. Prizivanje odgovornosti od oštećene države Država je ovlaštena kao oštećena država da traži odgovornost druge države ukoliko je

prekršena obaveza prema.a) Toj državi pojedinačno; ilib) Grupi država uključujući i tu državu, ili međunarodnoj zajednici c) u cjelini, i povreda obaveze.

( i ) posebno pogađa tu državu( ii ) je takve prirode da radikalno mijenja položaj svih drugih država prema kojim

postoji obaveza daljeg izvršavanja obaveze.

30

pojedinim institucijama međunarodne zajednice, odnosno tijelima obrazovanim sa zadatkom uspostave i očuvanja mira kao i uklanjanja posljedica genocida.

Ovo je važno ne samo zbog ispravljanja nepravde počinjene žrtvi genocida nego i radi očuvanja principa na kojima je utemeljen međunarodni poredak u cjelini. Stoga inicijativa za uklanjanje posljedica genocida ne smije doći samo od žrtve genocida nego i od ostalih članica međunarodne zajednice jer logična je pretpostavka da je genocid osakatio žrtvu genocida i da ona nije sposobna valjano pravno artikulira svoje zahtjeve.

Prema članu I Konvencije o genocidu: “Strane ugovornice potvrđuju da je genocid, bez obzira je li izvršen u vrijeme mira ili rata, zločin prema međunarodnom pravu, i obavezuju se da će ga spriječiti i kazniti.” U ovoj presudi Sud navodi:

«162. Navedene karakteristike zabrane genocida i svrha Konvencije su značajne za tumačenje druge propozicije iz člana I – obavezivanja strana ugovornica da spriječe i kazne zločin genocida, posebno u kontekstu obaveze sprječavanja.... Navedena obilježja podupiru zaključak da član I, naročito dužnost sprječavanja, stvara posebnu obavezu, različitu od onih koje su određene narednim članovima. Takav zaključak također podržava i čisto humanitarna i civilizacijska svrha Konvencije.”

Članovi II i III Konvencije o genocidu definišu genocid i kažnjive radnje koje proizilaze iz ovog kršenja a Prema članu IV, osobe koje počine bilo koje od navedenih djela biće kažnjene, bez obzira jesu li državnici koji su odgovorni prema ustavu, javni službenici ili pojedinci. Članovi V, VI i VII zahtijevaju donošenje zakona, a naročito propisivanje djelotvornih krivičnih sankcija za osobe krive za genocid i druga djela nabrojana u članu III, Konencije kao i za krivični progon i ekstradiciju navodnih počinilaca. Pošto odredbe koje propisuju kažnjavanje imaju i odvraćajući karakter, pa samim tim i preventivni učinak, mogu se posmatrati i kao ispunjenje preuzete obaveze da se spriječi zločin genocida iz člana I, naveden i u nazivu Konvencije. Na osnovu toga ovaj član bi se mogao označiti kao upozoravajući. Preostalu specifičnu odredbu član VIII, koji govori o akciji nadležnih organa Ujedinjenih nacija, moguće je posmatrati kao dopunu sistema na političkom nivou.43

Genocid je zločin protiv međunarodnog prava i zabrana genocida predstavlja peremptornu (ius Cogens) normu međunarodnog prava. U uvodu Konvencije o genocidu stoji da je Konvencija usvojena “uzimajući u obzir

43 Vidi paragraf 159. Vidi Presuda Međunarodnog Suda Pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

31

izjavu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, datu u Rezoluciji 96(1) od 11. decembra 1946. godine, da je genocid zločin, prema međunarodnom pravu, protivan duhu i ciljevima Ujedinjenih nacija i da ga civilizovani svijet osuđuje..”. U savjetodavnom mišljenu o rezervama na Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1951. godine, Međunarodni Sud Pravde navodi da genocid kao zločin prema međunarodnom pravu44 predstavlja negaciju prava na postojanje cijelim ljudskim grupama “negaciju koja šokira savjest čovječanstva i razultira velikim gubitcima za čovječanstvo i koja je suprotna moralnom zakonu i duhu i ciljevima Ujedinjenih Nacija”45 Sud dalje, izvlači dva zaključka iz ovakvog shvatanja zločina genocida. Prvi, da su principi na kojima počiva Konvencija priznati od civilizovanih naroda i da oni obavezuju države čak i ukoliko nisu potpisnice Konvencije. Drugi je univerzalnost oboga i to kako osude genocida tako i obaveznost saradnje “da bi se oslobodilo čovječansvo od jedne takve odvratne pošasti”.46 Dalje se navodi:

U preliminarnoj fazi postupka zbog kršenja Konvencije o genocidu, Bosna i Hercegovina protiv SR Jugoslavije, navedeno je da prava i obaveze propisane Komvencijom o genocidu su prava i obaveze erga omnes. Ovakav stav doprinio je zaključku da njegova vremenska nadležnost nije ograničena na vrijeme od kad je država postala članica Konvencije.47

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, dodatak je Anexu IV, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.48 koji sadrži Ustav Bosne i Hercegovine. Ova Konvencija izravno se primjenjuje u Bosni i Hercegovini kao dio njenog ustavnog poretka.

5. Zaključak o činjenicama i pravu

Međunarodni Sud Pravde utvrdio da je nad zaštićenom grupom bosanskih Muslimana počinjen genocid. Genocid je počinio entitet Republika Srpska odnosno Vojska i MUP Republike Srpske u vršenju javnih ovlasti Republike Srpske.44 Ibid., para.161. 45 Reservation to the Convention on the prevention and punishment of the crime of

genocide, Advisory opinion of may 28th, 1951. p. 1246 Ibid.,47 Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of

Genocide, Preliminary Objections, I.C.J. Reports 1996, p. 595, at p. 616, para. 31.48 DODATNI SPORAZUMI O LJUDSKIM PRAVIMA KOJI ĆE SE PRIMJENJIVATI U

BOSNI I HERCEGOVINI 1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, 1948

32

Republika Srpska, koja je u trenutku činjenja genocida po Presudi Međunarodnog Suda Pravde imala elemente de facto nezavisnosti, nije stekla međunarodno priznanje nego status entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Na taj način Republika Srpska suštinski je ostvarila samoproglašene Strateške ciljeve srpskog naroda u Bosni i Hercegovini49 a izbjegla međunarodnopravnu odgovornost za genocid.

Srbija je oglašena odgovornom zbog ne sprečavanja genocida.

Utvrdili smo kakve obaveze međunarodnoj zajednici u cjelini nameću norme općeg međunarodnog prava u slučaju kršenja peremptornih normi općeg međunarodnog prava a one se sastoju u uklanjanju stanja stvorenog genocidom. Nužno je utvrditi postojanje kršenja peremptornih normi međunarodnog prava i zatražiti uklanjanje posljedica tog kršenja.

Presudom Međunarodnog Suda Pravde u Hagu od 26. februara 2007. godine, utvrđeno je kršenje peremptornih normi općeg međunarodnog prava sadržanim u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, počinjeno od organa Republike Srpske.

Repuplika Srpska počinilac je zločina genocida.

Stoga je u skladu sa međunarodnim pravom, nužno poduzeti sve neophodne mjere u cilju uklanjanja posljedica genocida.

5. Conclusion on facts and law

At the and of this essay we can infer that International Court of Justice established that genocide was committed against protected group of the Bosnian Muslim that is part of that group the Bosnian Muslims of Srebrenica and the Bosnian Muslims of Eastern Bosnia. Genocide was committed by

49 Presuda Međunarodnog Suda Pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Para 371. ...«Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini Strateški ciljevi, tj. prioriteti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini su:

1. Odvajanje, kao države, od druge dvije etničke zajednice.2. Koridor između Semberije i Krajine.3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, tj. eliminisanje granice između srpskih

država.4. Uspostavljanje granica na rijekama Uni i Neretvi.5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje efikasne državne

vlasti u svakom dijelu.6. Izlaz Republike Srpske na more.»

33

the Republica Srpska through its armed forces: army ( VRS ) and police ( MUP ) of the Republica Srpska. The Republika Srpska that was de facto state at the moment when genocide was committed, didn’t achieved international recognition but the status of entity within the state of Bosnia and Herzegovina. In that way the Republika Srpska realised its strategic goals but escape its international responsibility for committing genocide.

The Serbia made responsible for not preventing genocide. Special parallel relations between the Republica Srpska and the Srbija are outcomes of crime of genocide.

We have established what obligations are imposed international community in whole by the norms of general international law in case of violation of peremptory norm of international law. It is necessary establish violation of peremptory norms of international law and claim elimination outcomes of violations.

Judgement of the International Court of Justice of 26. February 2007 established that the peremptory norms of international law contained in the Convention on Prevention and Punishment Crime of Genocide were violated by organs of the Republika Srpska.

The Republica Srpska is perpetrator of crime of genocide.

Therefore it is necessary take all measures in accordance with international law for eliminations of outcomes of the crime of genocide.

Literatura:

1. Presuda Međunarodnog Suda Pravde od 26. februara 2007. godine u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

2. Securitiy Council Resolution 819 (1993) (S/RES/819, 16. April 1993),

3. Security Council Resolution 824 (1993), (S/RES/824 6. Maj 1993),

4. Report of the Secretary Pursant to General Assembly Resolution 53/35 (1998), “Srebrenica Report”, 15 November 1999.

5. Security Council Resolution 836 (1993) (S/RES/836, 4. Juni 1993), Ibid., str. 43.

34

6. Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969

7. Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela United Nations A/RES/56/83 od 28. januara 2002

8. Yearbook ILC. 1966, vol. II

9. Tthe International Court of Justice in Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Provisional Measures, I.C.J. Reports 1993

10. United Nations, Treaty Series, vol. 1465

11. Reservation to the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, Advisory opinion of may 28th, 1951.

12. Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Preliminary Objections, I.C.J. Reports 1996

13. Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine

35

Prof. dr. sc. Šefket KRCIĆ

OTVORENO PISMOFILOZOFU I VELIKOM SVJETSKOM ANALITIČARU

NOAMU ČOMSKOMUSA

Upućeno lično i preko časopisa New York Times-a.

Tuzla, mart, 2017.

36

U povodu knjige Akademika dr. Smaila Čekića: „Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u R. Bosni i Hercegovini“, u tri toma, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2016., str. 2700, čiji kompleksni sadržaj smo rezimirali američkim metodom na 200 str., kako bi ugledni filozof N. Čomski, imao bolji uvid u strukturu i probleme djela. Naravno, argumentacija se nalazi u samom trotomnom Čekićevom djelu i u Arhivi Instituta za istraživanje fenomena genocida i zločina u Bosni i Hercegovini. Čekićeva knjiga je povod da se o Bosni i Hercegovini, kao i o Dejtonskom sporazumu, na drugi i trezveniji način razmatra u interesu svih naroda BiH.

37

Uvaženi filozofe, veliki prijatelju Bosne i malih naroda,

Dozvolite, da Vam se obratim ispred Asocijacije Društva filozofa – etičara i estetičara Bosne i Hercegovine i Sandžaka, sa molbom da kao istaknuti kritički analitičar obratite pažnju na djelo akademika dr. Smaila Čekića, historičara iz Sarajeva, čiji sumari, naslovnih strana knjiga, Impresum sa recenzentima i urednicima i zaključke na engleskom jeziku upućujemo u prilogu. Vjerujemo, da ste originalne knjige akademika Čekića (čije naslovnice dostavljamo), dobili na Vašu adresu.

Danas se Bosna i Hercegovina, 22 godine nakon Dejtonskog sporazuma (1995), nalazi pred delikatnim pitanjem daljnjeg opstanka, zbog oprečnih mišljenja u regionu. Naime, Bosna i Hercegovina, kao najstarija zemlja na Balkanu, koja nikada nije bila agresor nijedne zemlje, niti je ikada ratovala na teritoriji van svojih granica, bila je meta interesnih zona Istoka (Srbije i Crne Gore) i Zapada (Hrvatske). Imajući u vidu da Vam je poznata činjenica da su Jevreji i Muslimani uvijek bili saveznici, tj. u dobrosudsjedskim odnosima, počev od tragične rekonkviste (1492), kada su se zajedno spašavali iz Španije i došli na tlo današnje Bosne. Tako su prije dolaska Osmanlija, u Sarajevu i drugim mjestima, tik jednu do druge, sagradili sinagoge i džamije i uvijek živjeli u tolerantnim i dobrim prijateljskim odnosima. Ta tradicija se održala i danas, nakon više od pet stoljeća.

Međutim, danas kada je još na snazi „škakljivi Dejtonski sporazum“, sve tri strane u Bosni vuku na svoju stranu, od čega dvije strane imaju matice van Bosne, Srbi u Beogradu, a Hrvati u Zagrebu. Ostalo je da se samo Bošnjaci zovu Bosancima, bez obzira što su se i druga dva naroda do Berlinskog kongresa (1878), tako zvali. Kao što Vam je poznato, danas se Bosna nalazi pred hamletovskim pitanjem „biti il’ ne biti“! S obzirom da je u Bosni objavljeno jedno zapaženo povijesno djelo „Dejtonska legalizacija genocida“, od autora, akademika, dr. S. Čekića (čiji osvrt i formaciju na to djelo šaljem u prilogu), slobodni smo Vas pozvati da razmislite, da predložite novoj administraciji predsjednika Trampa da poništi Dejtonski sporazum i da se nakon 22 godine sagleda drukčije stanje i riješi pitanje sudbine Bosne i Hercegovine.

Vjerujem, da pratite zbivanja oko Bosne danas. Naime, vodi se jedna opća kampanja i haranga, kao i zavjera protiv ove zemlje, od strana Haškog tribunala, a sve za to daje povod kontroverzni Dejtonski sporazum.

38

Istina o genocidu i holokaustu, prema mišljenju istaknutih povjesničara se ne može mijenjati. Međutim, službeni Beograd, službena Podogorica i službena Banja Luka su izvršili genocid u Bosni, što potvrđuju brojne presude Haškog tribunala. Uvjereni smo da Vi imate osjećaj za ovaj osjetljiv trenutak, kada Srbija i Crna Gora zatvaraju oči pred zločinima u Bosni. S druge strane, Vi kao svjetski priznati filozof i kao ekspert za tumačenje genocida i holokausta, bilo bi moralno i pravno, da se po ovom pitanju javno oglasite u interesu svih žitelja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. S druge strane, mišljenja smo da će Vam djelo akademika dr. S. Čekića, biti od pomoći za javno istupanje na ovu temu. U tom pravcu, mi smo se potrudili da Vam 2700 stranica Čekićevog djela sažmemo na oko 200 strana, uz prevođenje na engleski jezik ključnih segmenata ovog trotomnog kapitalnog djela.

U nadi da će Vas ovo naše pismo i prateći materijal zateći u dobrom zdravlju i raspoloženju, što Vam od srca želimo, u očekivanju Vaše brze reakcije u javnosti i odgovora na ključna pitanja koja smo pokrenuli, primite izraze našeg dubokog uvažavanja.

Srdačno, s poštovanjem,

Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, vr.U ime Društva filozofa – etičara i estetičara

BiH i SandžakaE: dr.s.krcic@uninp.edu.rs

39

Osvrt na novu znanstvenu knjigu

EPOHALNO ČEKIĆEVO DJELO IZ BOSANSKE HISTORIJE O DEJTONSKOJ LEGALIZACIJI

GENOCIDAAkademik dr. Smail Čekić: „Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija

genocida u R. Bosni i Hercegovini“, u tri toma, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2016., str.

2600.

Kratka informacija o djelu

„Oni koji ne poznaju svoju historiju, osuđeni su da je ponavljaju.“

Džon Santajana,američki filozof španskog porijekla

Nedavno je, svjetlost dana ugledalo trotomno djelo akademika, prof. dr. Smaila Čekića (1953), jednog od najpoznatijih historičara, danas, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Europi i svijetu. Prvi tom ima 950 strana; Drugi tom 725 strana i Treći tom 989 strana. Da bi se ovo djelo temeljno pročitalo i prostudiralo, potrebno je najmanje tri mjeseca, kao

i dosljedno shvatiti poruku Dž. Santajane, koju smo dali kao moto ovog priloga, radi otriježnjenja čitatelja od anahronog školstva i neproduktivne političke slike svijeta. Čekićev životni znanstveni projekat, za objavljivanje su preporučili pet najelitnijih istraživača i mislilaca ovog vremena: prof. dr. Fransis Boyle, akademik prof. dr. Muhamed Filipović, akademik, prof. dr. Mirko Pejanović, akademik, prof. dr. Ferid Muhić, prof. dr. David Petegrew i historičar genocida dr. Emir Ramić, urednik djela je dr. Meldijana Aranaut Haseljić, u ime izdavača djelo je potpisao direktor prof. dr. Rasim Muratović,

40

naučni savjetnik, te likovno-grafičko rješenje korica je uredio akademik Mehmed A. Akšamija. Čekićevo djelo je luksuzno (tvrdi povez), štampano u štampariji „Amos graf“ u Sarajevu. Predmet ovog djela, jeste „Dejtonski mirovni sporazum“ iz 1995. godine.

Zacijelo, ovo perfekcionističko i kompleksno trotomno djelo, autor je kritičko-analitički objektivno, bez uobičajenih predrasuda istraživao i pisao u kontinuitetu pune dvije decenije, od nastanka Sporazuma 1995. do 2015., a posljednju godinu je posvetio, sa svojim suradnicima iz kultnog Instituta, serioznoj korekturi, registrima, indeksu imena i prevođenju zaključaka ovog djela (oko 180 strana, knjiga u knjizi, koja se može i posebno štampati), na engleski jezik, s namjerom, da se sa ovim epohalnim projektom, upozna što veći broj javnih i političkih djelatnika, kojima očigledno nedostaje ozbiljna edukacija o samom dejtonskom činu, kao i ciljevima toga Sporazuma, koji je, od samog nastanka do danas napravio dalekosežne implikacije s brojnim i nesagledivim ciljevima i problemima, koji se dan-danas manifestuju u međunarodnoj priznatoj Bosni i Hercegovini, regionu i uopće u svijetu. To će biti prilika, da se i najznačajnije ličnosti Bosne i Hercegovine, upoznaju s ovim problemom, kao i drugi političari i diplomate uopće. Jer, izgleda da je originalni mirovni Sporazum iz Dejtona (1995) po svemu sudeći izgubljen, kako u mjestu nastanka, tako i u Bosni i Hercegovini. Bilo bi interesantno, da mnogi analitičari dobiju priliku da javno govore o Čekićevom znanstveno-istraživačkom postupku, a posebno bi bilo dragocjeno da ovo djelo pročitaju najveći živući svjetski misliloci Noam Čomski, ugledni američki filozof, Irgen Habermas, vodeći njemački kritički filozof, te Bernar Anri Levy, glasoviti francuski filozof, te slovenački mislilac Slavoj Žižek i drugi filozofi, historičari i politolozi, kako bi historijska istina o Dejtonu ušla iz svijeta znanosti u svijet aktuelne politike i diplomacije.

Nakon više od mjesec dana, od kako smo došli do ovog epohalnog djela, možemo zaključiti sljedeće: Ovakvo djelo dosad nije napisano o Bosni i Hercegovini i njenoj povijesnoj sudbini da strada usljed srpsko-crnogorskog planiranog genocida, s jedne, zatim, da Bosna strada i od planiranog američkog genocida, oličenog „Dejtonskim sporazumom“, s druge strane.

Naša hipoteza je jasna, ako američka administracija dođe do ovog djela, ona ga može i zabraniti, što nas ne bi iznenadilo jer je autor izvršio jedinstvenu kritičku valorizaciju „Dejtonskog sporazuma“ i sve povijesne okolnosti koje su do njega došle. Prema tome, očekujemo organiziranje širokih i temeljnih rasprava, na svim nivoima o Čekićevom epohalnom znanstvenom djelu „Dejtonski (mirovni) sporazum“ i ukupnom istraživačkom postupku. To

41

je ujedno i prilika da historičari, političari, diplomate i znanstvenici dignu glas širom svijeta, za zaštitu najstarije države na Balkanu, Bosne i Hercegovine, koja nija bila samo na meti službenog Beograda i Podgorice, već i podmukle američke administracije. S obzirom da autor u ovom djelu nije objavio uobičajenu bio-bibliografiju s fotografijom, zbog medija i čitateljske javnosti uopće, treba to učiniti u narednom izdanju. To činimo mi s velikim rizikom, plašeći se, ne samo za zabranu ovog djela, već i za daljnju bezbjednost i život ovog veoma hrabrog autora.

Sažeta biografija autora:

Akademik dr. Smail ČEKIĆ, historičar, redovni prof. Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i direktor Instituta za istraživanje ratnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu (od 1992. do 2014). Rođen je 7.

septembra 1953. godine u Gusinju, Sandžak. Roditelji: Feriz i Paša. Oženjen. Djeca: dvije kćerke i dva sina. Obrazovanje: Akademik S. Čekić, diplomirao je historiju na Filozofskom fakultetu u Prištini 1976. godine, magistrirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1980. godine (magistar historijskih nauka) i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zadru 1990. godine, čime je stekao naučni stepen doktora historijskih nauka.

Filozofski fakultet u Prištini, odsjek za historiju, doktorat. Karijera: profesor historije u Prizrenu (1976-1978), Istorijski institut SR Crne Gore u Podgorici (1979-1983), asistent na FPN u Sarajevu (1985), šef Odsjeka odbrane i sigurnosti (1995).

Izabran je u zvanje redovnog profesora 2001. godine. Predaje nastavne discipline: Historija Bosne i Hercegovine, Historija ratova i genocida, Studije holokausta i genocida. Od 1992. godine direktor je Instituta za istraživanje

Direktor Instituta dr. R. Muratović i akademik S. Čekić

42

zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Bio je gostujući nastavnik na više fakulteta i univerziteta. Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, čl. Matice Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, čl. Udruženja historičara Bosne i Hercegovine, čl. je World Society of Victimology i International Association of Genocide Scholars i drugih kultnih i znanstvenih institucija.

Djela: veliki broj znanstvenih i stručnih radova, posebno iz područja genocida. Objavio je preko 20 knjiga, među kojima su zasebno štampane obimne publikacije i oblasti historije Bosne i Hercegovine i Sandžaka: “Agresija na BiH i genocid nad Bošnjacima 1991-1993” (1994),“Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu” (1997). “Historija genocida nad Bošnjacima” (1999). Među objavljenim knjigama posebno su značajne i nezaobilazne za tumačenje suvremene historije Bosne i Hercegovine: Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje (dva toma), Sarajevo, 2004. (knjiga je 2005. objavljena i na engleskom jeziku); Zločin nad djecom Sarajeva u opsadi, Sarajevo 2010; Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini — sigurna zona Ujedinjenih nacija Srebrenica, Sarajevo, 2010; Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u Republici Bosni i Hercegovini“ u tri toma (oko 2600 str., Sarajevo, 2016.), te više od stotinu naučnih i stručnih radova u različitim časopisima, zbornicima radova i sl.

Nosilac je i učesnik u koncipiranju, rukovođenju i realizaciji naučnih projekata, kao i u organizaciji i radu velikog broja naučnih kongresa, konferencija i simpozija, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Dobitnik je više nagrada i priznanja: Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu (2006); Povelje sa zlatnim ljiljanom više udruženja Općine Vogošća (2007); Nagrade Merhameta (2008); Zahvalnice Udruženja roditelja Ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995 (2008); Evropske nagrade za društvena postignuća (2008) — Achen, SR Njemačke, kao priznanje za istraživanje genocida; Zahvalnice Fonda Memorijala Kantona Sarajevo (2009); Zahvalnice Saveza antifašista i boraca NOR-a u Kantonu Sarajevo (2009) i Priznanje Kolegija rektora Univerziteta u Sarajevu “za izuzetan doprinos u razvoju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu u akademskoj 2008/2009. godini” (2009). Živi i radi u Sarajevu.

Da ovaj prilog završimo autorovim stavom, s početka djela „Srpsko intelektulano, političko, vojno i konfesionalno rukovodstvo dugo se održalo zloupotrebom jugoslovenskog imena, putem kojeg je još od 1918. imalo potpunu supremaciju na ovim geopolitičkim prostorima i nad narodima koji

43

unutar njih žive. U datoj konstalaciji snaga i u okviru antifašističke koalicije, Država je obnovljena napuštanjem velikosrpske hegemonije i prihvatanjem Platforme Narodnooslobodilačkog pokreta i na osnovu nje izborenog federativnog uređenja zemlje (...) Kriza jugoslovenske socijalističke države definitivno je dovela u pitanje decenijama etabliranu velikosrpsku hegemoniju. Njeni neposredni izvršioci i korisnici, od oficirskog, diplomatskog, policijskog i partijskog kadra i aparata, pa sve do SANU, univerziteta, te radija, TV i drugih medija, osjetili su se ugroženim u svojim monopolnim pozicijama (...) Te velikosrpske snage ocijenile su da će im nastupajuća konfuzija na međunarodnom planu olakšati da još u XIX stoljeću postavljene ratne ciljeve – formiranje etnički čiste srpske države („Velike Srbije – svi Srbi u jednoj državi“) konačno i ostvare“ – tako govori i piše akademik S. Čekić. Prilika je da pročitate, prije nego što knjiga bude zabranjena ili razgrabljena.

Struktura knjige u III toma:

Pored Predgovora, Preface, Završnog razmatranja, Finala considerationsa i Skraćenica, ova knjiga sadrži sljedeće naslove:

I – Bitne činjenice i dokazi o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i zločinu genocida nad Bošnjacima: - Planiranje, priprema i organizovanje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i zločina genocida nad Bošnjacima; Genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Koncentracioni logor za Bošnjake, Masovne grobnice, Masovna i sistematska silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja, Ciljno uništavanje bošnjačke elite, Prislino pokrštavanje Bošnjaka, Masovno protjerivanje i deportacija civila i civilnog stanovništva; Uništavanje kulturnih dobara i oduzimanje imovine; Uništavanje vjerskih objekata.

II – Legalizacija teritorijalnih osvajanja i zločina genocida – Aktivnosti država agresora, kao i međunarodne zajednice, na teritorijalno-političkoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine, „Revidirana“ politika Sjedinjenih Američkih Država prema Republici Bosni i Hercegovini, Dogovori (razgovori) i sporazumi o teritorijalnoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine, Banja Luka ne smije biti oslobođena, Bitka (diplomatska) za teritorije (trgovina teritorijama), Legalizacija srpske paradržavne tvorevine i zločina genocida, Dejtonski mirovni sporazum, ISTY i (ne)hapšenje ratnih zločinaca.

III – Dokumenti o agresiji i zločinu genocida: Namjera (mens rea) za genocid nad Bošnjacima, Namjera (mens rea) za istrebljenje Bošnjaka,

44

javna prijetnja o nestanku Bošnjaka, Genocidna namjera o istrebljenju rukovodstva bošnjačkog naroda, Negiranje Bošnjaka – „Muslimani su komunistička tvorevina“, Formiranje nelegalne Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Naređenje Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine o nasilnom preuzimanju vlasti i zadacima u ratnim uslovima, Verifikacija „Srpskih autonomsnih oblasti u Bosni i Hercegovini“, Uputstvo o praktičnim pripremama za nasilno preuzimanje vlasti u Bosni i Hercegovini (varijante a i b), „Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine“, Svi Srbi u jednoj državi, Formiranje srpske države, Izlazak na more – „vjekovni cilj srpskog naroda“, „Strateški cilj srpskog naroda da živi u jednoj državi“, „Strateški cilj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, Namjera (mens rea), subjektivni (ili mentalni, psihički) element genocida, „To je, ljudi, genocid“, Cilj je srpska država, „Gdje su Srbi, to je srpska teritorija“, Namjera za likvidaciju bošnjačke elite i uništavanje bolnica, Planiranje i organizovanje priprema „za rat u srpskoj opštini Bosanska Krupa“, „I mi trebamo još ovog momenta u prsten staviti aždajinu glavu Sarajevo“, Nametanje nacističkih zakona „nesrpskom stanovništvu“, Težnja Srba da žive „u svojoj državi“, „Krajnji cilj“ – svi Srbi u jednoj državi, „Ovaj sukob je podjaren da bi nestali Muslimani“ – dokaz o genocidnoj namjeri, Rijeka Drina je „od najveće strateške važnosti“, „Strateški ciljevi srspkog naroda“ su zadaci, obaveza „da ih ispunjavamo“, „Sarajevo je u srpskoj državi“, „Politika SDS je da Sarajevo zadrži“, „Strateški ciljevi srpskog naroda“, „Ujedinjenje sa Srbijom“ - primarna opcija, „Stalni cilj je zajednička država“, „Turci moraju nestati sa ovih prostora“ – genocidna namjera o istrebljenju Bošnjaka, „... Da Podrinje bude u cijelosti srpsko“ – jedan od „strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, „Da se ratosiljamo neprijatelja iz kuće“, Naredba Radovana Karadžića „Direktiva za daljnja dejstva“ – namjera za zločin genocida nad Bošnjacima, „Država na srpski narod“, Priznanje Radovana Karadžića o direktivama za genocid, koje je on „pregledao, odobrio i potpisao“, „Strateški ciljevi srspkog naroda“, Radovan Karadžić je stajao iza genocidnog plana „Za Žepu i Srebrenicu“, „Držimo naše neprijatelje u potpunom okruženju“, Dokazi o srpskom pljačkanju na okupiranoj teritoriji, Dokazi o rušenju gradova, Naredba za izvršenje genocida – „čišćenje lijeve obale Une...“, Masovna likvidacija civila na području Kozarca 1992., Klanje i masovna likvidacija Bošnjaka na području Kozarca 1992., Naredba o organizovanom i koordiniranom protjerivanju bošnjačkog stanovništva, Naredba o formiranju koncentracionog logora Omarska – Prijedor, Naredba o formiranju logora u Vlasenici, Priznanje o genocidu u Valegićima (Ključ) 1992. i sklanjanje leševa, „Operacija čišćenja terena“ – genocid nad Bošnjacima na području Biljana (Ključ) 1992., priznanje o genocidu nad Bošnjacima, Dokazi o opsadi Sarajeva,

45

Dokazi o zauzimanju Bosne i Hercegovine od srpskog agresora, Dokazi o srpskoj opsadi gradova, Zauzimanje i okupacija 70% teritorije Republike Bosne i Hercegovine, Dokazi o genocidu nad Bošnjacima; Miniranje i rušenje džamija, Izgradnja pravoslavne crkve u Bosanskom Petrovcu od opljačkanog materijala s područja mjesne zajednice Kulen-Vakuf, Dokazi o genocidu – likvidacija logoraša na Korićanskim stijenama 1992., Dokazi o genocidu na području Prijedora, Dokazi o koncentracionim logorima u paradržavnoj tvorevini Republici Sprskoj, „Zavrni vodu Sarajlijama ... neka pokrepaju“, Dokazi o genocidu na području Bosanske krajine, Vojno-medicinska akademija u Beogradu, zdravstvena ustanova Savezne republike Jugoslavije, učestvovala je u prevoženju leševa „na bezbjedna mjesta“ – prikupljanju dokaza o genocidu, Korištenje logoraša Bošnjaka za prinudni rad u Jugoslovenskom rečnom brodarstvu u Beogradu, Dokazi o genocidu nad Bošnjacima u Prijedoru: „Mi smo ih sredili i spakovali tvrdim pakovanjem...“, Bošnjaci u opsadi u Cerskoj i Srebrenici, Priznanje o ubistvu Hakije Turajlića, podpredsjednika Vlade Republike Bosne i Hercegovine, Podrška jedinica Vojske Jugoslavije, Učešće Vojske Jugoslavije u borbenim operacijama, Učešće oružanih snaga Savezne republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Angažovanje Vojske Jugoslavije u „napadnim operacijama“ u istočnoj Bosni i genocidu nad Bošnjacima, Plansko protjerivanje „nesrpskog stanovništva“, Učešće Srbije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, Protjerivanje civila i civilnog stanovništva, Dokazi o genocidu nad Bošnjacima, Dokazi o genocidu nad Bošnjacima, Opsada Sarajeva, Oko 9.000.000 dolara Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za potrebe naoružanja i municije paradržavnoj tvorevini „Autonomnoj pokrajni zapadnoj Bosni“, Uništavanje civilnih objekata, Granatiranje gradova, rušenje džamija i drugih civilnih objekata, Dokaz o zločinima nad civilima i civilnim objektima, Direktive za izvršenje genocida, Nemoć srpskog agresora i njegovih kolaboracionista, Učešće specijalnih jedinica Ministarstva za unutrašnje poslove Srbije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, Učešće „združenih snaga“ Ministarstva za unutrašnje poslove Republike Srbije „Republika Srpska“ i „Republike srpske krajine“ u zauzimanju Srebrenice i genocidu nad Bošnjacima, Dogovor o likvidaciji oko 8.000 Bošnjaka, Jedinica „Vojske Republike Srpske“ i MUP-a „Republike Srpske“ uhapsile i ubile oko 1.000 do 1.500 Bošnjaka: dokazi o genocidu nad Bošnjacima, Milorad Dodik žali što srpski agresor nije zauzeo Bihać „Srebrenica i Župa“ su, po njemu „najveća greška rata“, „Srebrenica i Župa“ nisu „najveća greška rata“, Pomoć i podrška Srbije „za vođenje oružane borbe“, Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) ostvarila je efektivno rukovođenje i kontrolu nad snagama

46

„bosanskih Srba“, koje su, kao „dio vojne organizacije SRJ“ djelovale kao organ Savezne republike Jugoslavije, koja je (Savezna republika Jugoslavija) „provodila vojne operacije neophodne za uspostavljanje Velike Srbije“ – ICTY, Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), učestvujući u agresorskim ratovima u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, izdržavala je „70.000 vojnika u vojsci Republike srpske krajine, oko 200.000 vojnika u Vojsci Republike Srpske i Vojsku Jugoslavije, a to je skoro pola miliona vojnika“, Savezna republika Jugoslavije je do 30. avgusta 1994. „Dvije milijarde dolara utrošila u Bosni i Hercegovini“ – za vođenje agresorskog, osvajačkog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka. Ta država je pružala „maksimalnu pomoć“ srpskom narodu „preko Drine, da se stvori Republika Srpska, da se stvori Repulika Srpska Krajina“, i izborila se da tzv. Međunarodna zajednica „nudi legalizaciju države na polovini teritorije Bosne i Hercegovine“, čime bi se teritorija (Savezne republike Jugoslavije) povećala „za jednu četvrtinu, to je 102 hiljade kvadratnih kilometara Jugoslavije, a da se stanovništvo poveća za jednu desetinu, i to da se legalizuje“, tako se „stvara sva podloga da srpski narod, praktično, ostane da živi u jednoj državi“, Slobodan Milošević je „obezbedio legitimitet Republike Srpske pred svetom“, a generali Vojske Jugoslavije su zločin prvi (agresiju) i zločin genocida „uradili časno“, Slobodan Milošević na čelu jedinstvene delegacije rukovodstva Savezne republike Jugoslavije i njene paradržavne tvorevine i marionetskog režima (Republike Srpske) „da se pred međunarodnom zajednicom bori za srpske interese“, jer je to „jedini način da se sačuva Republika Srpska“, Savezna republika Jugoslavija je „stvorila Republiku Srpsku“, „srpsku državu na prostorima na kojima nikada nije bilo srpske države“ i „uknjižila pola Bosne“, Prikrivanje dokaza o genocidu, Srpski agresor je u rudniku Tomašica zatrpao „oko 5.000 muslimanskih leševa“.

Ovo je djelo o Dejtonskom sporazumu i njegovim povijesnim implikacijama te, pored znanstvenih ispitivanja, kojim su potvrđene i brojne presude na procesima u Haškom Tribunalu, kao takvo, predstavlja veliki izazov za novo tumačenje stanja društvenog i političkog života u Bosni, koji je nametnula moćna administracije Amerike u Dejtonu 1995. godine, dakle, prije 22. godine, gdje se stanje iz dana u dan sve više pogoršava, što smatramo da nije u interesu ni Bosne ni civiliziranog svijeta. U tom pravcu, Čekićevo djelo se temelji na brojnim dokazima izvedenim u procesima Haškog tribunala. U tom smislu, autor je izveo i naznačio sve relevantne izvore saznavanjem različitih provinijencija, koje su navedene u ovom znanstvenom djelu, objavljenom na bosanskom jeziku.

47

Na kraju, dostavljamo Vam na uvid i zaključna razmatranja ovog trotomnog obimnog djela u čijem dijelu nije sadržana dokumentarna građa, a koju je autor studiozno i metodološki razradio u tri toma spomenutog djela. Imajući u vidu Vaš intelektualni renome i uticaj Vaših stavova na prilike na Balkanu i Evropi, zamolio bih Vas kolegijalno da prekomentarišete Čekićev istraživački poduhvat, koji kao takav može biti interesantan i za daljnja razmišljanja o razvoju situacije u Bosni i Hercegovini i regionu.

Detaljnije o biografiji autora i njegovim znanstvenim rezultatima, referencama i obrazovnom profilu, vidite sljedeći sajt na engleskom jeziku: www.institut-genocid.unsa.ba

Izažavamo zahvalnost za izdvojeno vrijeme i prosto smo oduševljeni Vašim stavovima koji su objavljeni u Vašim knjigama „Jer mi tako kažemo“, „Šta to ustvari hoće Amerika“ i drugim spisima. Zbog toga Vas smatramo vodećim intelektualcem i filozofom svijeta.

S posebnim poštovanjem,

Sarajevo-Novi Pazar Za Društvo filozofa – etičara i estetičara06. 03. 2017. Bosne i Hercegovine i SandžakaPrilozi: Najavljeni tekstovi Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, v.r.O suštini Čekićeve knjige „O Dejtonskoj Bosni i genocidu“

E-mail: dr.s.krcic@uninp.edu.rs

48

Pozivamo sve znanstvenike, političare i diplomate na dijalog u interesu da se dođe do relevantnog rješenja i postigne human i povijesni dogovor u interesu svih naroda.

49

50

51

52

Prilog:

UMJESTO POGOVORA

Pismo podrške

Akademik dr. Šefket KRCIĆ – Society of philosophers of ethics and aesthetics of Bosnia and Herzegovina and Sandzak, Tuzla/BiH – Sandzak/RS

Akademik dr. Smail ČEKIĆ – Institute for the Research of Crimes against Humanity and International Law, Sarajevo/BiH

Bio sam prijatno iznenađen, kada sam u Biblioteci Univerziteta u Novom Pazaru, na odjeljenju Filologije, vidio knjigu prof. Š. Krcića OPEN LETTER TO THE PHILOSOPHER AND BIG WORLD ANALYST NOAM CHOMSKY USA, koja je upućena i na adresu magazina New York Times. Na taj način, svoj stav želim izraziti u dva aspekta, kako bi nekim manje upućenim kolegama dao do znanja da podrže ovu Krcićevu inicijativu.

1. Prijatno sam iznenađen činom ovog Otvorenog pisma i povodom objavljivanja epohalnog djela mog uvaženog profesora, akademika dr. Smaila Čekića, naslovljenog “Dejtonska legalizacija genocida”, koje je u tri toma objavljeno na prostoru 2700 stranica. Malo je reći, čestitam. To je prilika da ovo djelo, koje je autor pisao pune dvije decenije, čitam i analiziram makar jedan semestar. To zaslužuje ovaj autor. Isto tako, najljepše čestitam kolegi, prof. dr. Šefketu Krciću, što je našao dobar povod da pitanje Bosne i Hercegovine i njene daljnje sudbine kao države postavi kao intelektualno pitanje, pred najvećim filozofom svijeta Noamom Čomskim (1928), nadajući se da on ima snage i uma, da ovo pitanje pretrese i animira svjetsku javnost na tolerantan i dostojanstven način, kako Bosna zaslužuje.

2. Poznata je činjenica da Amerikanci i američka kultura traže sažete knjige jer su informatičke tehnologije uzele maha. U tom smislu, podsjetio bih na mnoge zahtjeve američke kulturne javnosti izdavača, koje na hipertrofitan način traže da se velika djela sažimaju, tj. rezimiraju na deset puta manjem prostoru, nego što su originalno napisana. Sjećam se prije više decenija, dva slučaja: a) kada su američki istraživači tražili od ruskih izdavača da Tolstojev „Rat i mir“, od tri toma (skoro 3000 stranica), sažmu na svega 300 stranica. Zatim, b) zahtjev upućen za života Nobelovcu A.

53

Solženjicinu (1918-2008), da nakon dobijanja Nobelove nagrade (1974), za djelo „Arhipelag Gulag“, isto tako trotomnog sadržaja, na oko 3000 stranica. Tada je čuveni ruski discident Solženjicin, odbio takav zahtjev, smatrajući da će to unakaziti djelo koje je pisao više od dvije decenije. Međutim, nakon što je preminuo Solženjicin, 2008.godine, njegova životna saputnica udova Solženjicin, s uspjehom je rezimirala „Arhipelag Gulag“ na 300 stranica i time udovoljila zahtjevima američkih izdavača i čitatelja.

Najzad, prijatno sam iznenađen, kako je prof. Š. Krcić, napisao konstruktivno pismo Čomskom i rezimirao obimno Čekićevo djelo od 2700 stranica, na svega 200 stranica, ukuzujući pri tome, da se glavna argumentacija Čekićevih stavova nalazi u njegovom auteničnom djelu i u Arhivi Instituta za istraživanje genocida u Sarajevu. Drago mi je da je moj uvaženi profesor akademik dr. S. Čekić, bio otvoren prema prof. Š. Krciću, koji je filozofski i metodološki sažeo njegovo životno djelo na američki način na svega 200 stranica, radi lakšeg snalaženja i upoznavanja šire javnosti o sudbini Bosne, kao i djelovanju kontroverznog Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine.

Hoću da vjerujem da će i drugi, pored Čomskog u Americi, naći racionalan razlog za otvaranje dijaloga o sudbini Bosne i Hercegovine, gdje bi se mogli uključiti u širu diskusiju istaknuti svjetski filozofi, poput Ferida Muhića, Irgena Habermasa, Bernara Anri Levia i drugi.

Mart, 2017. Prof. dr. Mehmed META Redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru

54

Kratka bilješka o autoru otvorenog pisma

Dr. Šefket KRCIĆ (1953), bošnjački filozof, univeritetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, borac za ljudska prava, redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozofiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex-profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjetske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog

kongresa, predsjednik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europske Akademije znanosti i umjetnosti. Član Međunarodnog udruženja metodologa društvenih nauka. Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žurnalista. Sada je predsjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezika. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja), trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature. U javnosti je prisutan od 1973. g. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada, 2013. objavljena je obimna dokumentarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima).

55

IZABRANA FILOZOFSKA DJELADR. ŠEFKETA KRCIĆA U DVADESET KNJIGA:

1. FILOZOFSKE RASPRAVE I ESEJI (1973-1983)2. FILOZOFIJA VUJADINA JOKIĆA (1987, 1996) 3. FILOZOFIJA ŽIVOTA (2001) 4. FILOZOFSKE KRITIKE STALJINIZMA (1984) 5. ESTETIKA POEZIJE (2002) 6. MARXOVA FILOZOFIJA OD IDEALIZMA DO UTOPIZMA

(1987) 7. FILOZOFSKI PUTOKAZI I dio (1973-2002) 8. FILOZOFSKI PUTOKAZI II dio (1973-2002) 9. FILOZOFIJA ČOVJEKA (1988-2000) 10. ESTETIKA LJUBAVI (1988-2000) 11. TAKO JE ZBORIO J. TAJBIN (2000) 12. VRHOVI BOŠNJAČKE KULTURE I FILOZOFIJE (1999) 13. CRNOGORSKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (1986) 14. DIJALOZI I POLEMIKE (1978-1998) 15. BOŠNJAČKA MMF FILOZOFIJA (Muhić, Muminović,

Filipović) 16. BOŠNJAČKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (2002)17. UVOĐENJE U TOKOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE (2000)18. ESTETIKA U VREMENU (2012)19. IZAZOVI BOŠNJAČKE FILOZOFIJE DANAS (2013)20. FILOZOFSKI DISKURS (2013)

VAŽNIJI PRIRUČNICI I UDŽBENICI:

21. SOCIOLOGIJSKI PRAKTIKUM (2002)22. PRAKTIKUM IZ ETIKE (2004)23. OSNOVI ESTETIKE (FUN, 2007)24. PRAKTIKUM IZ RETORIKE (2007)25. PREGLED POVIJESTI FILOZOFIJE (2009)26. PRAKTIKUM IZ METODOLOGIJE (2010)27. UVOĐENJE U METODOLOGIJU (2013)

IZ PROŠLOSTI SREBRENICE

59

Mr. sc. Rusmir Djedović,Dr. sc. Adib Đozić, red. prof.

PANAĐURIŠTE, BARATOVA I SOLOČUŠA U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA

Sažetak

U radu se govori o krajnjem sjevernom dijelu grada Srebrenice na kraju 19. stoljeća. To su dijelovi grada poznati pod nazivima: Panađurište, Baratova i Soločuša. Zadnji dio se proteže daleko na sjever, niz dolinu rijeke Križevice i duboko zalazi između starih naselja Fojhar i Gostilj, ka području naselja Likari.

Najviše se govori o urbanogeografskim karakteristikama pojedinih dijelova Srebrenice, prema stanju iz 1894. godine.

Za detaljan pregled i analizu karakteristika Panađurišta, Baratove i Soločuše, koristimo uglavnom do sada nekorištene izvore s kraja 19. stoljeća. Radi se o gruntovnim ulošcima s posjedima i vlasnicima na tom području iz 1894. godine, koji su kasnije i ažurirani i katastarskim planovima za taj dio KO Srebrenice iz 1882–1885. godine, koji su također, ažurirani.

Ključne riječi: Srebrenica, Panađurište, Baratova, Soločuša, kraj 19. stoljeća, urbanogeografska, sjeverni dio Srebrenice

Uvod

Već je detaljno istražen, a samim tim i poznat, urbanogeografski izgled središnjeg dijela grada Srebrenice na kraju 19. stoljeća. Čaršija u gradu Srebrenici je istražena u posebnom radu.1 Također, slični posebni radovi su

1 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2015., str. 133-170.

60

posvećeni i starim mahalama Srebrenice, koje se neposredno naslanjaju na Čaršiju.2

Ranije preglede ovih mahala dopunjavamo s nekoliko novih podataka.3

Svi prethodno navedeni urbani dijelovi grada Srebrenice su vrlo stari, još iz perioda bosanskog srednjovjekovlja ili osmanskog perioda.

Sjevernije od osmanske Čaršije, a srednjovjekovnog Trga – Trgovišta, niz rijeku Križevicu i s obje njene strane, od srednjeg vijeka pa kroz osmanski period, nema u potpunosti formirane urbane cjeline. Navedeni prostor, s obje strane rijeke Križevice, u dužini nešto više od jednog kilometra, koristi se za javne sadržaje. Prije svega, za velike javne skupove, tipa sedmičnih pazara i sezonskih ili godišnjih sajmova-vašara. Također, i za zajedničku ispašu

2 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013., str. 39-75., Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014, str. 7-38. i Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2016., str. 59-83. Radove o mahalama u južnom dijelu Srebrenice, Petrič i Grad, objavljujemo u slijedećim knjigama Edicije Monumenta Srebrenice.

3 Ranije smo smatrali da Vakuf mejtefa za žensku djecu u Srebrenici krajem 19. stoljeća ima zgradu na k.č. 362/3, koja je „izgleda u mahali Crvena rijeka“. (Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3(2010), JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla., str. 46. Biće da je tačniji položaj između džamije Skender i mahale Crvena rijeka. Nekretninama familije Urošević, pogotovo hadži Mitra, koje se krajem 19. stoljeća nalaze između Konaka i Čaršije, treba dodati i k.č.1/80 Dućan s gradilištem preko puta Konaka, kraj Križevice i negdje u Čaršiji k.č. 1/683 Dućan sa gradilištem i 1/682 gradilište. Sve u vlasništvu hadži Mitra i Jefte Uroševića pok. Pere. (Uložak 452, Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica). U Skender mahali kuća na k.č. 1/193, a kasnije i na 1/761 vlasnika: Mehmeda mal., Hilme, Najle um. Smajla Siručića, a 1896. godine: h. Mahmutage, h. Abdage um. Mujage. U Ciganluku k.č. 1/590 gradilište s dvorištem, vlasništvo: Saliha i Mehmeda Hamzića zv. Osmanović um. Osmana.Godine 1896., ispod kasnije izgrađene nove pravoslavne crkve, jednu kuću na k.č. 1/477 je izgradila Anđa Jovanović udata Rado Jovanović zv. Zubarić. Do nje ranije ima kuću Rade Jovanović, zvani Zaharić pok. Jovana. (Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici...,str.156.) Godine 1898. kuću na k.č. 1/39 izgradili su Obrad Vujadinović pok. Vujadina i Martijan sin Obrada?. Godine 1899., u gornjem dijelu Skender mahale na k.č. 1/239 kuću gradi Hasan Kardašević sin Alije.

61

stoke od stanovnika Srebrenice. Na tom prostoru se moglo prilično slobodno naseljavati i baviti poslovnim aktivnostima, prije svega u funkciji pazara i sajmova (kovačnice, preprodaja stoke, mesare....). Ovaj prostor, namijenjen sajmovima, od srednjeg vijeka pa do kraja 19. stoljeća redovno se nazivao Panađurište.4

Sjeverni dio grada Srebrenice se pruža duž uske doline rijeke Križevice. Nastavlja se na Musalu i Varoš, preko Panađurišta i Baratove, sve do Soločuše, koja zalazi u stara naselja Gostilj i Likari. U najnovije vrijeme neki dijelovi se nazivaju posebnim imenima-Mlinište i Vidikovac. Navedeni dijelovi Srebrenice su u urbanogeografskom smislu relativno mladi, mada imaju vrlo staru tradiciju. Neke urbanogeografske sadržaje naslijedili su još iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda.

Starija prošlost

Područje na teritoriji današnjeg sjevernog dijela grada Srebrenica je svakako bilo naseljeno u najstarija vremena. Vjerovatno se to odnosi na prahistoriju i antiku, a zasigurno za srednji vijek. Prije svega se odnosi na postojanje rudarstva u navedenim periodima.

Iz dalje prošlosti su nazivi uzvišenja Gradac (527 m) u Likarima i Gračić u Potočarima. Ispod Gradca je srednjovjekovni arheološki lokalitet Lubardište.

O bogatstvu rudama i rudarskoj djelatnosti još prije osmanske uprave, pa i za vrijeme njenih prvih stoljeća, govore brojni toponimi na ovom području. Naziv naselja sa sjeverozapadne strane Srebrenice, Fojhar je zasigurno iz srednjeg vijeka i vezan za rudarstvo od strane Sasa. Također, i naziv naselja Pećišta, nešto sjevernije. Toponimi: Kvarac, Kiselica, Vitlovac, Soločuša?, Rusenovac?... su neki od toponima vezani za rude.

4 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk...,str. 60.

62

Prilog 1. Karta sjevernog dijela grada Srebrenice krajem 19. stoljeća

Srednjovjekovna naseljenost ovog područja se ogleda i kroz postojanje srednjovjekovnih nekropola s nadgobnicima-stećcima. Najpoznatiji istraživač bosanskih stećaka Šefik Bešlagić, prije pola stoljeća registruje više nekropola u okolnim naseljima Gostilju, Fojharu, Potočarima i Pećištima.

U samom sjevernom dijelu Srebrenice nalaze se sljedeće nekropole: Na njivi Ravan, brdo Bojna, nekropola sa pet stećaka (tri sanduka i dva sljemenjaka). Na jednom su motivi mača i dvije spirale; lokalitet Borići, na brdu Recelj, skupina od četiri stećka u obliku sanduka s postoljima. Jedan

63

je s motivima: sablje, ruke, polumjeseca i rozete; na lokalitetu Sofre, oko 1,5 km cestom ka Bratuncu, bila je nekropola sa 11 stećaka (osam sanduka i tri sljemenjaka), od kojih su danas preostala samo dva sanduka. Prilikom izgradnje skladišta 1963. godine, nekropola je uništena. Nalazi se preko puta savremenog pravoslavnog groblja.5

I historijski izvori spominju neke dijelove sjeverne Srebrenice, npr. 1440. godine, „villa Boratoue“ (današnja Baratova). Srednjovjekovno naselje pod nazivom Gostilj, zatekli su Osmanlije. Naziv je od riječi gost, što je visoki sveštenik Crkve bosanske ili riječi gostinac, koja označava važno središte te crkve. Naselje Gostilj 60-tih godina 15. stoljeća ima sedam kuća.6

Naziv brda Bojna, iznad Panađurišta, ukazuje na neki stari boj koji se tu odigrao.

Panađurište

Dio Srebrenice pod nazivom Panađurište se neposredno nastavlja prema sjeveru na Musalu i Varoš. Zapravo, nalazi se u uskoj dolini rijeke Križevice, između brda Bojna sa zapada i Tepelevci sa istoka.

Još nizvodnije, starinom u Srebrenici, veliki kompleks javnih zemljišta se koristio za trgovinu na otvorenom. To su poznati panađuri, vašari i slično. Zbog toga se prostor i naziva Panađurište.7

5 Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971., str. 235. Savremeno stanje stećaka na ovom području vidjeti u: Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012. , str. 72-78,

6 Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008., str. 74.

7 Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-historijsko nasljeđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012., str. 210.

64

Prilog 2. Panađurište prikazano na karti iz 19. stoljeća, kao posebno naselje „Panđurište“, odmah sa sjeverne strane naselja Srebrenica.

Na nekim starim kartama, Panađurište je prikazano posebno od grada

Srebrenice, ali vremenom je srastao sa njom.

Toponim Panađurište (ponekad izgovarano kao Panđurište) je čest u Bosni i Hercegovini, te u zemljama ka jugoistoku. Označavao je lokalitet gdje se održavao sajam, panađur.

Panađur, panadur je balkanski grecizam u značenjma: 1. sajmište, stočni pazar u varoši (gradu) i 2. naziv dijela grada, mahale.8

Poznato je da je Srebrenica u srednjem vijeku imala panađur i redovni sedmični sajam.9

8 Petar Skok, Etimologijski riječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga II, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972., str. 597.

9 Za vrijeme velike mise, fra Nikoli, sakristijanu franjevačkog samostana, došao je Domko Nikole, tvrdeći da je ostavio u škrinji srebro, te da će uzeti nešto od toga, jer ide na panađur („andaro a panagur“). Održavali su se, uglavnom, povodom pojedinih crkvenih praznika. Nije poznato o kome se prazniku radi kada je u pitanju Srebrenica. Inače, danas postoji u Srebrenci toponim Panađurište, što ukazuje da se održavanje panađura na ovom mjestu vremenom uobičajilo. Ovaj termin grčkog porijekla iz bizantijskog područja raširio

65

Također, poznato je da se panađur u Srebrenici nastavio održavati i u toku osmanske uprave. Na samom početku 17. stoljeća je zabilježena taksa od panađura u Srebrenici.10

Krajem 19. stoljeća se više parcela naziva Panađurište. Takve su na k.č. 45/2 pašnjak Panađurište, površine od 1450 m2 i 45/3 pašnjak Panađurište, od 900 m2. Obje ove parcele su starinom javne, a 1894. godine Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara.11 Prema Varoši je parcela k.č. 68 voćar Panađurište.12 Prema Ciganluku je parcela k.č. 1/646 šljivik Panađurište. Kraj rijeke Križevice, na desnoj obali, ispod Ciganluka je erarna parcela k.č. 1/548 pašnjak Panađurište.

Prilog 3. Detalj Uložka 6, Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

se postepeno po cijelom Balkanu. Panađur označava mjesto gdje se održavao vašar i sl. okupljanje (kako kršćanski praznik, tako i svjetovni dio proslave), odnosno mjesto gdje se on održavao. U srednjovjekovnoj terminologiji, panađur označava privremeni trg na kome se odigravaju različite svetkovine. Jednu od osnovnih odlika panađura kao privremenog trga, na kome su se susretali kupci i trgovci, stanovnici grada i okolnih sela i sa šireg područja, predstavljala je masovnost okupljanja. Održavali su se, uglavnom, povodom pojedinih (crkvenih) praznika. Desanka Kojić-Kovačević, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, SANU, Posebna izdanja knjiga DCLXVIII, Odeljenje istorijskih nauka, knjiga 19, Beograd, 2010., str. 57-58. Za Srebrenicu je vezan za sada „jedini poznati podatak o održavanju panađura u gradskim naseljima“ u unutrašnjosti Bosne, pa i Srbije. Kao i u drugim dijelovima Bosne, toponim Panđurište zadržao se u Srebrenici do današnjeg dana. Edin Mutapčić, Duhovno-vjerske prilike u Srebrenici i okolini u XV stoljeću, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2016., str. 12.

10 Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005., str. 202.

11 Uložak 6, Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.12 Vlasništvo je malodobnih Milorada, Cvjetka i Vladimira pok. Ranka Rankića. Isti su u

Varoši vlasnici kuća na k.č. 1/638 i 1/639.

66

Da se starinom na parcelama pod nazivom Panađurište, održavaju vašari i sajmovi, govori nam podatak da su neke od tih parcela početkom 20. stoljeća preimenovane u Vašarište. Takve su k.č.: 45/3 Panađurište, pa Vašarište, 46/2 pašnjak Vodica od 4400 m2, pa Vašarište i 46/3 Vodica površine 5500 m2, preimenovana u Vašarište. Sve su vlasništvo erara.13

Na brdu Bojna, parcele pod nazivom Bojna na k.č. 130, vlasnik 1894. godine je Hasan Sejfić um. Sejfe, a od 1919. Nefa Begović udova H. Hase, mal. Mujo, Sajid(?), Fajko, Mula, Almasa i Zilka.

Oko prostora Panađurište, tokom stoljeća se naseljava stanovništvo, uglavnom vezano za sajmove. U njegovim dijelovima oko rijeke Križevice se formira mahala Ciganluk (to stanovništvo je jako vezano za sajmove), a u istočnoj padini mahala Varoš.

Krajem osmanske uprave već se počela formirati manja mahala Panađurište sa 7-8 kuća i nešto drugih objekata. Ovim prostorom je kasnije prošao glavni put za Srebrenicu.14

Sa sajmove i panađure, kovački zanat je jedan od najkarakterističnijih. Zbog toga se starinom tu nalaze i kovačnice. Krajem 19. stoljeća tu nalazimo na k.č. 1/685 kovačnicu s gradilištem površine od 50 m2. Vlasništvo je Fejzage i mal. Avdage Hadžiselmanagića, sinova hadži Hasana.15

Početkom austrougarske uprave je stari put kroz Musalu i Panađurište proširen i kroz njih je prolazio kao glavni put za Bratunac i Zvornik.

Kraj tog glavnog puta, negdje preko rijeke od donjeg dijela Varoši i ušća potoka Kiselica, krajem 19. stoljeća zatičemo veći broj kuća i drugih objekata.

Zapadno od puta su sljedeće kuće:

1. Kuća na k.č. 62/3, koje je vlasnik Vaso Jovanović zv. Jakovljević sin Jakova. Godine 1913. prelazi na Tošu i Peru pok. Vase.

2. Kuća na k.č. 62/2, istih vlasnika. Vaso Jovanović zv. Jakovljević sin Jakova, pa 1913. godine, Tošo i Pero pok. Vase.

3. Kuća na k.č. 61, 1894. u vlasništvu Mare Ostojić udate za Jovu Jovanovića zv. Jakovljevića.

13 Uložak 6...14 Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg vijeka do početka 20.

stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 1, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2012. str. 63.

15 Uložak 342...

67

4. Kuće na k.č. 59/2, vlasnici su Simo Zahradnik pok. Sime i Maria Tropper udata za Simu Zahradnika. Očito je da su oni nešto prije došli sa strane u Srebrenicu. Istočno od glavnog puta, godine 1894. zatičemo sljedeće kuće na Panađurištu:

5. Kuća na k.č. 67, u vlasništvu Radovana Đakovića pok. Save. 6. Kuća na k.č. 66/2, koje su vlasnici Boško i Milan mal. Milošević pok.

Đorđe Miloševića.16

7. Kućište na k.č. 66/3, u vlasništvu Boška i Milana mal. Miloševića pok. Đorđe Miloševića.17

8. Kuća na k.č. 65/2, u vlasništvu Kriste, mal. Stake, Draginje i Gavre pok. Cvjetka Ristanovića, te Janje Jeremić prvog braka Ristanović, udata za Nikolu Maričića.

9. Kuća na k.č. 64/3, koje je vlasnik Mirko Kršić pok. Josipa. Godine 1899. vlasnici su Paulina udova, Anna Uhl (Stolac), mal. Simo, Gabrijela i Marija.

10. Kuća na k.č. 64/2, istog vlasnika Mirka Kršića pok. Josipa. Godine 1899. nasljeđuju isti: Paulina udova, Anna Uhl (Stolac), mal. Simo, Gabrijela i Marija.

11. Kuću na k.č. 63/2 ima Mara Mihajlović udova iza Marijana Petrovića.Dvije kuće koje se nalaze na uglu glavnog i puta ka Kasarni vjerovatno su s uslužnim sadržajima za brojan garnizon austrougarske vojske. Radi se o kućama:

12. Kuća na k.č. 60/1, vlasnika Ana mal. kći pok. Adalbenda Suh(k)ana. 13. Kuća na k.č. 60/2, opet vlasnika Ane mal. kćeri pok. Adalbenda Suh(k)

ana. Godine 1912., svega je vlasnik Josip Susk(h)an, činovnik kod c. kr. Policajne direkcije u Krakau. Očito je kuće i djelatnosti uspostavio neki Adalbend Suh(k)kan, još početkom austrougarske uprave.

Kasarna

Vjerovatno još na samom početku svoje uprave, austrougarska iz strateških razloga (blizina granice sa Srbijom, mogući incidenti...) u gradu Srebrenici gradi svoju vojnu Kasarnu. Da li je ona nastavljena na raniju osmansku, ne znamo, biće da su osmanlije kao kasarnu koristili utvrdu Donji grad, gdje krajem 19. stoljeća zatičemo i neke zgrade.

Ova Kasarna, tj. kompleks namjenskih zgrada i pratećih sadržaja, nalazila se na mjestu sadašnje osnovne škole, nešto nizvodnije od kuća na

16 Uložak 368...17 Uložak 368...

68

Panađurištu i s istočne strane rijeke Križevice. Do nje je vodio novoizgrađeni put s mostom, koji se s glavnog odvajao na spomenutom mjestu s kućama Suh(k)ana.

Da je Kasarna postojala prvih godina austrougarske uprave, vidimo jer je registrovana na katastarskom planu iz 1882–1885. godine. Na njemu su ucrtani njeni objekti, a označena je pod nazivom k. k. Inft. Kasern.18 Inače, skraćenica k. k. na njemačkom, kod nas se prevodi kao carska i kraljevska. Običaj je bio da sve državne institucije u austrougarskoj imaju taj prefiks.

Zbog strateških razloga, odmah iza 1878. godine, preuređene su osmanske utvrde duž granice (u Zvorniku , istočnoj Hercegovini: Trebinje, Bileća, Kalinovik...) i oko Sarajeva: niz tzv. „Pojasnih utvrda“.

Radilo se o odbrambenim (defanzivnim) kasarnama, sa zidovima okolo. Takve su bile i uz rijeku Drinu, u Zvorniku, Višegradu, zatim u Vlasenici, pa možda i u Srebrenici.

Pored pravih vojnih kasarni, oko Srebrenice je bilo i manjih, žandarmerijskih (oružničkih) i finansijskih kasarni.

Znamo za žandarmerijske kasarne (Gend. Ksr.) u okolini Srebrenice: Vukotin stan, Đurđevac19, Skelani, Vranjkovina, Tegare, Mihaljević (kod Bratunca)?, Polom, Drinjača. Od finansijskih kasarni (Finanz. Ksr.) znamo za: Klotievac, Skelani, Mihaljević (kod Bratunca), Polom, Drinjača, Milići.20

Znamo za broj aktivnih vojnika u bosanskohercegovačkim gradovima na prelazu 19/20. stoljeće. Broj aktivnih vojnika 1895. u gradu Srebrenici je bio 128, a 1910. godine 125. U susjednim gradovima je bilo: Vlasenica 133 i 260, Zvornik 294 i 498, Višegrad 457 i 785 vojnika.21

Petpostavka je da se među 151 stanovnikom Srebrenice, za koje se navodi da su iz austrougarskih zemalja, a popisanim u popisu 1895. godine, nalaze i vojnici u Kasarni.22

18 Katastarski plan iz navedenih godina, Katastar Srebrenica.19 Smještena u jednoj turskoj karauli koja je proširena s nekoliko dograđenih zgrada“, Azem

Kožar, Granica na Drini prema izvještaju Huge Kutschere, administrativnog direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 14. 11. 1885. godine, Saznanja 4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla, 2013, str. 67.

20 Topografske karte s prelaza 19/20. stoljeće, razmjera 1:75000.21 Ilijas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća,

Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo 2004., str. 317-318.22 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska

štamparija, Sarajevo, 1896., str. 345.

69

Kompleks Kasarne u Srebrenici 1894. godine u Gruntovnici je imao sljedeće parcele:

k.č. 77 Vojarna s gradilištem i dvorištem, površine od 4830m2, k.č. 76/2 gradilište, k.č. 69 pašnjak Kod vojarne, k.č. 70 vrt Kod vojarne i k.č.: 71, 76 i 76/1 pustošina Kod vojarne, od 80 dunuma površine. Sve je ovo u vlasništvu Cesaro i Kraljevskog vojnog erara.23

Treba spomenuti i vojno strelište, koje se tada nalazilo u vrh Petrič mahale i k.č. 60/4 put, vjerovatno u Kasarnu.

U istom vlasništvu su godine 1894. navedene i parcele 42/5 i 42/6 Vodovod. Što znači da je još ranije država za potrebe Kasarne, a vjerovatno i dijela grada, napravila vodovod.

Dalje ka sjeveru, nizvodno, od Panađurišta i Kasarne, krajem 19. stoljeća su registrovane parcele na k.č.:44 i 45/1 Vodica, 75 Vodica, 83 pašnjak Ljuta strana; s istočne strane su: Tupeljevci od 158 dunuma, 84 šuma Kvarac sa preko 200 dun, 85/3 šuma Radač od 460 dunuma, 85/5 Tupeljevci, 86/1 šuma Radač 460 dunuma...Tu su i parcele: 85/5 šuma Tupeljevci od 40 dunuma, 85/3 šuma Radač sa preko 90 dunuma, 86/6 pašnjak Kiselica...

Baratova

Dio Srebrenice, s vrlo starim nazivom Baratova, nalazi se u sjevernom dijelu grada, u manjem proširenju doline rijeke Križevice, gdje se u nju uliva pritoka Kazani (Bajramovićka rijeka).

Krajem 19. Stoljeća, brdo s istočne strane se naziva Tepelevci, a s jugozapadne Racel.

Toponim Baratova je srednjovjekovne starosti. Selo s takvim imenom, kod Srebrenice se spominje u historijskim izvorima još 1440. godine. Imamo ga spomenutog u obliku „villa Boratoue districtus Srebrenize“.24

Naziv možda ima značenje trgovina. Naime, riječi: barat, baratai, baratija, potiču od talijanskog jezika, u značenju trgovati, trgovanje.25

23 Uložak 266...24 Mihajlo Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, Srpska akademija

nauka, Posebna izdanja knjiga CCXL, Odeljenje društvenih nauka knjiga 14, Naučna knjiga, Beograd 1955., str. 34.

25 Petar Skok, Etimologijski riječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga I, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972., str. 110-111.

70

Ovaj naziv početkom osmanske uprave, 15/16. stoljeće, možda imamo kao Bratovo.

U tri prva osmanska popisa navode se naselja Bratovo i Popovica, koji pripadaju Srebrenici. U Bratovi, navodi se, fratri crkve sv. Marije iz Srebrenice imaju baštinu. Vjerovatno se naziva i Popovica, po popovskoj baštinskoj zemlji.26

Treba spomenuti da se često u našoj literaturi navedena Bratova poistovjećuje s kasnijim Bratuncem, koji je nešto istočnije na rijeci Drini.27

U Gruntovnim knjigama iz 1894. Godine, na ovom lokalitetu je zabilježeno više parcela pod nazivom Baratova. Takve su parcele k.č.: 16, 17, 18, 19, 22, sve pod nazivom Baratova, zatim k.č. 24 Baratova... Posebno je velika parcela k.č. 23/1 šuma Baratova, površine od 113 dunuma u erarnom vlasništvu.

Na sjevernom izlazu iz grada Srebrenice, gdje se od puta za Potočare i Bratunac odvaja put za Zabojnu, nalazio se han, koji se na planovima krajem 19. stoljeća naziva Han Baratovo.28

Na tom mjestu se nalazi raskršće puta s glavnog ka zapadu, uz Bajramovićku rijeku (Kazane). U osmanskom periodu put se odvaja ispod Hana Baratova i rijeku Križevicu prelazi mostom. Dalje ide desnom obalom Kazana do Bjelila, a odatle na stare i važne puteve iz Srebrenice ka zapadu i jugozapadu.

Krajem 19. stoljeća u Baratovi ima nekoliko objekata. Poznati Han Baratovo, par kuća i vodenica. To su sljedeći objekti:

1. Kuća ispod samog raskršća, na k.č. 15/2, u vlasništvu malodobnih Abdurahmana i Čime um. Abdulaha Begovića, te Nefe udate za Hasana Sejfića i Fatime Siručić udove Abdulaha.

2. Vjerovatno zgrada Hana Baratovo na k.č. 20 (uz nju je i parcela k.č. 26 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine),

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 42.

27 Mada, imamo i podataka da 1600-1604. godine: U selu Ljubonić, postoji prelaz, skela preko Drine. Ljubonić ima prihod 5000 akči. Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005., str. 196.

28 Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom razvoju i političkom životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar, 2014., str. 211.

71

21 Baratova) godine 1894. u vlasništvu hadži Alije Efendića umrlog hadži Hasana, Osmana, mal. Saliha i Mustafe, svi sa po 2/9 i Vasvija sa 1/9.29

3. Kuća na k.č. 23/3 (i parcele 23/2 i 23/5 Baratova), u vlasništvu Sulejmana Ademovića umrlog Adema. Godine 1895. prelazi na Fatimu udatu za Sulejmana i Hasu umrlog Adema.30

Još nizvodnije se ubrzo gradi i kuća na k.č. 16/5?.

Odmah kraj hana je starinom i jedna vodenica na k.č. 20?, čiji jaz ide preko parcele 21. Vodenica ima i odmah ispod ušća Kutlevačke rijeke sa zapadne strane Križevice, od Fojhara.

Krajem 19. stoljeća imamo oko Baratove sljedeća zemljišta: k.č. 128 Mala Bojna u vlasništvu Arifa Muhagića umrlog Hasanage, dalje Begovići. K.č. 97/5 Kazani vlasnika Begana Durakovića um. Hasana. K.č. 115 i 51 Racel vlasnika Alekse Jovanovića pok. Jovana, a od 1927. godine vlasnici su Simo i kćeri. Parcele: k.č. 23/4Tupeljevci, 27 i 30 Racel, 57/1 i 60/3 Racel. Nešto uzvodnije je k.č. 25 parcela Ljuta strana.

Još uzvodnije, uz rijeku Križevicu je zemljište Mlinište. Ovaj naziv upućuje na postojanje starinom barem jedne vodenice na toj rijeci. Dalje su zemljišta Vodica pa Panađurište.

Sa zapadne strane je brdo Racel, a neke od parcela krajem 19. stoljeća su: k.č. 92-96 pašnjak Racel.

Bolnica

Godine 1894. nešto uzvodnije od Hana Baratovo, s desne strane rijeke Križevice i mosta na Križevici, na glavnom putu za Bratunac nalazimo Bolnicu u Srebrenici. Te godine kompleks Bolnice ima dvije zgrade i druge sadržaje. Glavna zgrada Bolnice je najveća, a ostali sadržaji su iza nje. Ispred glavne zgrade je i manji bolnički park.31

Te 1894. godine Bolnica u Gruntovnici ima: zgradu na k.č. 22/3, zgradu na k.č. 22/5 i parcelu na k.č. 22/4, vrt kod Bolnice. Sve je to u vlasništvu Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara.32

29 Uložak 349...30 Uložak 348...31 Ovo vidimo iz Katastarskog plana s kraja 19. stoljeća.32 Uložak 350...

72

Prilog 4. Detalj katastarskog plana Srebrenice, kraj 19. stoljeća, Katastar Srebrenica.

U periodu 1892–1903. godine, austrougarska uprava pristupa izgradnji i otvaranju kotarskih (sreskih) bolnica, i to u: Kotor-Varoši, Kladnju, Srebrenici, Cazinu, Livnu, Varešu, Gacku, Ključu i Goraždu. Građene su po tipskom principu i sastojale su se od glavne zgrade, u kojoj su bile smještene dvije bolesničke sobe za muškarce s 18 kreveta, dvije sobe za žene sa 6 kreveta, jedna ambulanta, jedna prostorija za operacije, jedna kućna apoteka, dvije čekaonice, jedna kuhinja, te spremnica, magacin, banjska prostorija i neophodne nusprostorije. Uz zgradu su postojale izolirane prostorije za bolesnike, te prostorije za pranje i sušenje rublja, prostor za dezinfekciju i posebna mrtvačnica. Uz bolnicu je bila zasebna upravna zgrada i stan za bolničkog liječnika.33

Zna se da je 1914. godine u Bosni i Hercegovini bilo svega 9 kotarskih bolnica (i Srebrenica), te 14 općinskih i Zemaljska u Sarajevu.Kotarska bolnica u Srebrenici pretrpjela je značajnu štetu u Prvom svjetskom ratu 1914-1918. godine.

Poznati putopisac Renner, kada 90-tih godina 19. stoljeća prolazi kroz Srebrenicu, zapaža i „Veliku Bolnicu na ulazu u Srebrenicu (koja još nema bolesnike)“34.

33 Izet Mašić, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, str. 104.34 Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, Mitrovica, 1900., str.

224.

73

Soločuša

Krajem 19. Stoljeća, kao teritorija koja po tradiciji pripada naselju Srebrenica, na njenom krajnjem sjevernom dijelu, s današnjeg aspekta, situacija je vrlo složena. Sjeverozapadna granica KO Srebrenice ide rijekom Križevicom sve do ušća potoka koji ide od Gnione, u Križevicu ispod Orića. Srebrenici, s lijeve strane Križevice pripada samo zemljište u okuci rijeke, gdje je izgrađena Fabrika okera (danas je to nizvodno od fudbalskog igrališta i s druge strane rijeke).

Sjeveroistočna granica KO Srebrenica krajem 19. stoljeća je potok Kiselica, koji nastaje na Kvarcu i uliva se u Križevicu kod današnje pravoslavne crkve. Teritorija Srebrenice dalje ka sjeveru ide nizvodno rijekom Križevicom, kao vrlo uski pojas između njenog toka i glavnog puta za Bratunac, sve do ušća potoka Soločuša. Zemljište desno od puta uz padinu brda, već pripada KO Gostilj.

Starinom izgleda da naziv Soločuša podrazumijeva prostor oko ušća istoimenog potoka u Križevicu (što pripada KO Gostilj). Tu se krajem 19. stoljeća nalazio Han Soločuša, a u najnovije vrijeme nekoliko kuća oko glavnog puta pri ušću potoka. Inače, Soločuša potok nastaje sa sjeverozapadnih padina manje planine Kvarac.

Pri popisu iz 1895. godine, dio naselja pod nazivom Soločuša je u Gostilju.35 I u popisu iz 1953. godine, Soločuša je u naselju Gostilj.36

Naziv ovog dijela današnje Srebrenice imamo kao Soločuša ili Soloćuša. Za sada je nepoznata njegova tačna etimologija. U narodu postoji mišljenje da je nastao od solo (italijanski- jedan) i ćuša (italijanski-magarac).

U osnovi ovog naziva imamo riječ sol. Poznato je da od česte praslovenske osnove sol, nastaju brojni toponimi: solila, solina, slatina...37 Možda to ima veze sa sličnim nazivom Kiselica, koja je blizu.

Ako pokušavamo nastanak naziva smjestiti u osmansko doba, dolazi u obzir riječ solak pa od nje solakuša, solačuša. Solak, turski – ljevoruk, često i oznaka za pojedinca.38 Odatle prezimena Solak i Solaković.

35 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896., str. 346.

36 Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 221.

37 Petar Skok, Etimologijski riječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga III, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972., str. 303-304.

38 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 560.

74

Glavni faktor u urbanogeografskom izgledu i razvoju ovog dijela Srebrenice je stari osmanski put, a kasnija dorađena austrougarska cesta ka Bratuncu. Krajem 19. stoljeća je i označena kao k.č. 90 Cesta, u erarnom vlasništvu. I rijeka pored nje je erarna, kao k.č. 88 potok Križevica.

Moderna cesta od Bratunca do Srebrenice je dolinom Križevice rijeke građena od 1881. godine. Administrativni direktor Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, Hugo Kuchera, u jednom izvještaju iz 1885. godine navodi: sada se žustro radi na nekoliko mostova i propusta i vidio sam kmetove koji blanjaju balvane. To se događa za vrijeme kotarskog predstojnika Srebrenice, barona Schweigera.39

Poznato je da je 1886. godine otvoren prevoz putnika na liniji Zvornik – Srebrenica.

Krajem 19. stoljeća u KO Srebrenica je registrovano više zemljišta pod nazivom Soločuša. Radi se o parcelama na k.č.: 7/1, 7/2, 7/3, 7/4 i 7/5, sve pod nazivom Soločuša. Navedene parcele se tada nalaze između glavnog puta za Bratunac i rijeke Križevice, na krajnjem sjeveru KO Srebrenica, odmah ispod Hana Soločuša.

Prilog 5. Detalj, Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

Južnije (na mjestu današnjeg fudbalskog igrališta) su parcele na k.č.: 7/7, 7/8, 7/9 i 8, pod nazivom Kamenita luka.

Crkva

Krajem 19. stoljeća, tačnije 1894. godine u Gruntovnim knjigama je registrovano više sadržaja u vlasništvu Srpske pravoslavne crkveno školske općine Srebrenica, a koji se nalaze u uglu koji zatvaraju rijeka Križevica i potok Kiselica.

39 Azem Kožar, Granica na Drini..., str. 64.

75

Radi se o parceli na k.č. 13 Crkva sa crkvištem, površine 210 m2 i oko nje parcela k.č. 12 Groblje površine 9090 m2. Kasnije je popisana i parcela k.č. 23/1 Tepeljivci groblje površine 36300 m2. Sve je u vlasništvu Srpske pravoslavne crkveno školske općine Srebrenica.40

Prilog 6. Detalj katastarskog plana Srebrenice, kraj 19. stoljeća, Katastar Strebrenica.

Preko puta crkve oko samog ušća Kiselice je tada popisana parcela na k.č. 9, pašnjak Kod crkve od 950 m2.

Srpskoj pravoslavnoj crkveno školskoj općini Srebrenica tada pripadaju i drugi sadržaji okolo. To su parcele k.č. 10, površine od 850 m2 s kućom i k.č. 11 oranica pod nazivom Kod Hana, površine 12430 m2.41 Ove parcele se nalaze tačno preko glavnog puta od crkve.

Iz prethodnog vidimo da se ispod crkve kraj glavnog puta, starinom nalazio neki han.

U nauci je otvoreno pitanje starosti i pripadnosti ove crkve u Srebrenici. Znamo i za druge starine na ovom lokalitetu. Tu se nalazila nekropola bosanskih srednjovjekovnih stećaka na lokalitetu Sofre.

Znamo da se u srednjem vijeku (1440. godine) spominje lokalitet Baratovo, koje je u neposrednoj blizini. Iako ovu crkvu u najnovije vrijeme 40 Uložak 347...41 Uložak 347...

76

nazivaju Soločuša, vidjeli smo da se starinom taj toponim nalazio dalje niz Križevicu, čak u Gostilju.

Spomenuli smo i naselja Bratovo i Popovica, koji pripadaju Srebrenici, a spominju se početkom osmanske uprave. U Bratovi, fratri Crkve sv. Marije iz Srebrenice imaju baštinu. Vjerovatno naziv Popovica, po popovskoj baštinskoj zemlji.42 U vezi mišljenja da je Bratovo današnji Bratunac, naveli smo i podatak o skeli na Drini pod nazivom Ljubonić, s početka osmanske uprave.

U novijoj literaturi katoličke provenijencije spominje se nekoliko srednjovjekovnih crkvi u Srebrenici i njenoj okolini (Sase, Čagalj, Jasenova).

Sredinom XV vijeka jedan Dubrovčanin ostavio je izvjesnu svotu za izgradnju katoličke crkve Sv. Nikole u Čaglju, pored Srebrenice.43 Zna se za toponim Čagalj u naselju Orahovica, jugoistočno od Srebrenice, koji postoji krajem 19. stoljeća.44 U neposrednoj blizini, u samom naselju su nedavno otkriveni temelji neke crkve.

U novijoj literaturi se spominje i crkva u Jasenovi.45 Radi se o ruševinama srednjovjekovne crkve, koji su arheološki konstatovani na lokalitetu Crkvina u Jasenovi.46

Parohija Srebrenica krajem 19. stoljeća obuhvata varoš i 15 sela oko nje. Parohijska crkva je Hram svetog Arhanđela Mihaila. Za ovu crkvu se kaže: crkva stara nagorela, a nova podignuta 1877. godine.47 Vjerovatno, navedeno znači da je starija crkva (od drveta) izgorila, a nova napravljena predzadnje godine osmanske uprave.

42 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 42.

43 Desanka Kojić-Kovačević, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, SANU, Posebna izdanja knjiga DCLXVIII, Odeljenje istorijskih nauka knjiga 19, Beograd, 2010., str. 23.

44 Rusmir Djedović, dr. sc. Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće kod Srebrenice – krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 5., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2016., str. 89.

45 Andrija Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, Bosna Franciscana, 15,, godiona IX, broj 15, 2001., Sarajevo, Časopis franjevačke teologije, Sarajevo str. 200.

46 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988., str. 68. Ove podatke potpisuje T. Glavaš.

47 Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za godinu 1882. Zemaljska tiskara, Sarajevo, 1882., str. 64.

77

Navodi se da je Crkva u Solačuši (Soločuša) sv. Arhangela Mihajla, obnavljana 30-tih godina 20. stoljeća. Zatim, Crkva na groblju je izgrađena 1971. godine od čvrstog materijala.48

Biće da je ona pravoslavna crkva u mahali Varoš u Srebrenici, koja postoji od 1882-1885. godine pa do oko 1903. godine, trajala vrlo kratko. Ne spominje se 1882. godine, što bi značilo da je napravljena nešto prije 1885. godine. Zbog toga nije u narodu zapamćeno, niti u poznatim dokumentima zabilježeno, kome je bila posvećena.

Izgleda da starinom Parohija Srebrenica pripada Protoprezviterijatu srebreničkom u Dabro-bosanskoj mitropoliji.49

Dalja prošlost eventualne crkve na ovom lokalitetu je sasvim otvorena. Kada je izgrađena, njena pripadnost, izgled i kome je posvećena, ostaju teme za nova istraživanja.

Međutim, kako danas olahko proglašavamo pripadnost i starost crkvi, čak i onih arheološki konstatovanih, a bez naučnih razmatranja, i o ovoj crkvi imamo različitih mišljenja.

Takvih primjera u bosanskom Podrinju imamo nekoliko. Arheološki otkrivene crkve u obližnjim naseljima: Orahovica, Jasenova, Staroglavice ili nešto daljim, Mramorak i Rožanj blizu Zvornika.50

Često se za starost i pripadnost crkvi koristi kao vjerodostojan izvor, narodno predanje, pa čak i ono bez navođenja izvora ili kazivača. Ova navodna predanja često ove crkve smještaju i do osam stoljeća u prošlost, a znamo da narodna predaja, što ide dalje u prošlost, to je neobjektivnija.51 Kao graditelje 48 Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkvena opština

Srebrenica, Bijeljina, 2010., str . 124-12549 Protoprezviterijat srebrenički (sa Protoprezviterom Aleksom Popovićem) 1882. godine

obuhvata varoš Srebrenicu i 15 sela. To su sljedeća (s brojem kuća i duša): Srebrenica (75, 423), Čičevac (14, 111), Fojar (1,5), Gostilj (12, 85), Orahovica (22, 188), Osredak (9, 95), Pećišta (10, 65), Potočari (9, 42), Vijagor (16, 187), Palež (6, 82), Podravno (28, 225), Blječeva (2, 25), Zagobi (8, 47), Repovac (6, 33). Parohija, ima svega 218 kuća i 1613 duša. Paroh je protop. Aleksa Popović. (Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za godinu 1882. Zemaljska tiskara, Sarajevo, 1882., str. 64.)

50 O ovome više u Rusmir Djedović, dr. sc. Adib Đozić, Naselja Orahovica,..., str. 86-87.51 Prema narodnim sjećanjima, u starijim vremenima jedina bogomolja (oko Srebrenice

je bila) na mjestu današnje grobljanske Crkve; Despot Stefan Lazarević „čim je zauzeo Srebrenicu, on je u njoj oko 1413. godine sagradio Crkvu (na mjestu te bogomolje nalazi se današnji Hram svetog arhangela Mihaila na gradskom srebreničkom groblju)“; Tu je, po predanju, despot boraveći u Srebrenici, provodio najviše vremena u molitvi. (Željko Teofilović..., str. 40, 43, 115.)

78

crkvi, predanje navodi vladare, koji prema historijskim izvorima nisu nikada vladali ovim područjima.52

Tvornica okera

Godine 1894. u Gruntovnim knjigama je registrovana Tvornica okera na krajnjem sjeveru Srebrenice.53 Na topografskoj karti s prelaza 19/20. Stoljeće, obilježena je simbolom tvornice i oznakom Fb (fabrika).

Kompleks Tvornica okera, krajem 19. stoljeća ima parcele na k.č.: 456 Tvornica s gradilištem i dvorištem, površine od 8400 m2, kasnije je označena kao pašnjak, pa onda Luka; 457 pašnjak Orići od 4350 m2, kasnije kuća Luka i 458 vrt Orići 1050 od m2, kasnije Luka. Sve u državnom vlasništvu.

Prilog 7. Tvornica okera u Srebrenici, fotografija Renner, kraj 19. stoljeća.

Kada na samom kraju 19. stoljeća pored nje prolazi putopisac Renner, bilježi da je to „Državna tvornica okera“. Dalje, kada govori o obnovljenom

52 Takvi navodni graditelji crkvi oko Srebrenice su: Uroš I (1243–1276), manastirska crkva u Sasama (stvarno izgrađena 1858, 2002. godine); Stefan Dragutin (XIII stoljeće), crkva svete Trojice u Buljimu (izgrađena 2009. godine); Kralj Uroš Nemanić, crkva Pokrova presvete Bogorodice u Karnu (izgrađena 1896. godine). (Edin Mutapčić, Duhovno-vjerske prilike u Srebrenici i okolini u XV stoljeću, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2016., str. 42.)

53 Danas je to manja ravnica u okuci rijeke Križevice, s njene lijeve strane i odmah nizvodno od fudbalskog stadiona.

79

davnašnjem rudarstvu i preradi ruda, kaže „Državna tvornica okera odbacuje dobar dobitak“.54

Renner donosi i fotografiju „Tvornica okera u Srebrenici“.55 Objekti s nje odgovaraju situaciji s najstarijeg katastarskog plana, s kraja 19. stoljeća (parcele k.č. 456-458).

Prilog 8. Detalj katastarskog plana Srebrenice, kraj 19. stoljeća,

Katastar Strebrenica.

Iznad Tvornice okera, na brdu je dio naselja Fojhar pod nazivom Orići.

Nizvodnije od Tvornice starinom nalazi se jedna vodenica, čiji jaz ide desnom stranom rijeke Križevice (na k.č. 7/4).

Na mjestu gdje se s glavnog puta za Bratunac, odvaja stari put preko Likara i Obada, za Zalužje, Gradinu i Drinu, starinom se nalazi jedan han. Poznat je kao Han Soločuša, a nalazi se već na teritoriji naselja Gostilj.

Kada opisuje ovaj put, putopisac Renner na samom kraju 19. stoljeća, za njega kaže da:„Prolazi kraj „jednog hana“, „med lijepo obrađenim poljima...gdje ima još nekoliko kuća“.56

54 Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, Mitrovica, 1900., str. 221.

55 Herceg-Bosnom..., str. 222.56 Herceg-Bosnom..., str. 219.

80

Zaključak

U prethodnim razmatranjima vidimo da sjeverni dio teritorije naselja Srebrenica ima brojne starine i dugu tradiciju naseljenosti, od srednjeg vijeka pa kroz cijeli osmanski period. Osnovni faktor naseljenosti ovog dijela Srebrenice je bio glavni put za Bratunac i Zvornik, a posebno lokaliteti za trgovinu, raskršća i hanovi. Moguće je da još od srednjeg vijeka u Baratovi i oko ušća potoka Kiselica u rijeku Križevicu, postoji neki vjerski sadržaj. Posebno treba istaći lokalitet Panađurište, gdje se od srednjeg vijeka pa kroz osmanski period, sve do najnovijeg vremena održavaju sajmovi, panađuri, vašari. Tokom osmanskog perioda se na panađurištu formira manja mahala, a naseljena je i Baratova. Uz važan put ka sjeveru iz Čaršije u Srebrenici, na kratkim rastojanjima nalaze se i hanovi (svratišta za putnike). Takvi su Han Baratova, Han na ušću Kiselice i Han Soločuša. To govori o njegovoj važnosti i frekventnosti. Dolaskom austrougarske uprave, ovaj dio naselja Srebrenice počinje doživljavati i najveće promjene. Odmah iza 1878., a prije 1894. godine, austrougarska država od Čaršije, duž glavnog puta gradi važne javne sadržaje. Prvo osavremenjuje put i gradi vojnu Kasarnu, zatim Tvornicu okera, Bolnicu i vodovod. Razvijaju se i drugi prateći i uslužni sadržaji. Detaljnim pregledom i analizom sadržaja Panađurišta, Baratove i Soločuše, vidimo da se 1894. godine u njima nalaze:

Panađurište: Stari sajam (panađur, vašar), Kasarna, 14 kuća, najmanje jedna kovačnica, drugi uslužni sadržaji vezani za sajam i kasarnu, vodovod, glavni put... Uslužne djelatnosti, zbog potreba garnizona u Kasarni razvijaju poduzetnici sa strane: Zahradnik, Kršić, Suk(h)an.

Baratova: Han, nekoliko kuća, Bolnica, glavni put s raskršćem, vodenice...

Soločuša: Crkva, hanovi, groblje, Tvornica okera, glavni put... U novije vrijeme, ovi dijelovi Srebrenice su doživjeli još intenzivniji urbanogeografski razvoj.57 Sjeveroistočno od ušća potoka Kiselica, u najnovije vrijeme razvilo se cijelo naselje Vidikovac.

57 Radi usporedbe, prema popisu stanovništva iz 1953. godine, tada Baratovo, dio varoši Srebrenice, ima 10 kuća i 41 stanovnika. (Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 223)

81

Izvori i literatura

1. Gruntovne knjige za k.o. Srebrenica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

2. Katastarski planovi razmjera 1:6.250 za k.o. Srebrenica, Katastar Srebrenica.

3. Katastarski planovi razmjera 1:3.125 za k.o. Srebrenica, Katastar Srebrenica.

4. Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012.

5. Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro-bosanske za godinu 1882. Zemaljska tiskara, Sarajevo, 1882.

6. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896.

7. Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko – putovanja Henrika Rennera, Mitrovica, 1900.

8. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000, sekcija Vlasenica und Srebrenica.

9. Topografska karta razmjera 1:50.000, sekcija Zvornik 4, Vojnogeografski Institut na osnovu reambulacije iz 1932. g.

10. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera 1:25.000, sekcije Zvornik 477-4-3 i Zvornik 477-4-1.

11. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955.

12. Mihajlo Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja knjiga CCXL, Odeljenje društvenih nauka knjiga 14, Naučna knjiga, Beograd 1955.

13. Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.

14. Petar Skok, Etimologijski riječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjige I- III, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972.

82

15. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,1975.

16. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985.

17. Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986.

18. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988.19. Andrija Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i

Hercegovine, Bosna Franciscana, 15, godina IX, broj 15, 2001., Sarajevo, Časopis franjevačke teologije, Sarajevo.

20. Ilijas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo 2004.

21. Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005.

22. Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008.

23. Izet Mašić, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, ....... 24. Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća,

Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3(2010), JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla.

25. Desanka Kojić-Kovačević, Srednjovjekovna Srebrenica XIV-XV vijek, SANU, Posebna izdanja knjiga DCLXVIII, Odeljenje istorijskih nauka knjiga 19, Beograd, 2010.

26. Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkvena opština Srebrenica, Bijeljina, 2010.

27. Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 1, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2012.

28. Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-historijsko nasljeđe Srebrenice

83

kroz vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski municipium“ Skelani Srebrenica, 2012.

29. Azem Kožar, Granica na Drini prema izvještaju Huge Kutschere, administrativnog direktora Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 14. 11. 1885. godine, Saznanja 4, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Tuzla, 2013.

30. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2013.

31. Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privrednom razvoju i političkom životu BiH (1851-1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar, 2014.

32. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014

33. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015.

34. Edin Mutapčić, Duhovno-vjerske prilike u Srebrenici i okolini u XV stoljeću, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2016.

35. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla –Srebrenica, 2016.

36. Rusmir Djedović, dr. sc. Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće kod Srebrenice – krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 5., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2016.

85

Dr. sc. Adib Đozić, red. prof.Mr. sc. Rusmir Djedović

NASELJA PUSMULIĆI (SA JASENOVOM) I ČIČEVAC (SA PRIBIĆEVCEM) KOD SREBRENICE

KRAJEM 19. STOLJEĆA

Sažetak

Naselja Pusmulići (sa Jasenovom) i Čičevac (sa Pribićevcem) nalaze se s južne i jugoistočne strane grada Srebrenice. Krajem 19. stoljeća Pusmulići sa Jasenovom su pretežno naseljeni muslimanskim, a Čičevac sa Pribićevcem pravoslavnim stanovništvom. U naseljima su brojne starine koje govore o naseljenosti u daljoj prošlosti. U radu dajemo najznačajnije društveno-historijske, urbano-geografske, vlasničke, demografske i geneaološke karakteristike te pregled razvoja ovih naselja. Posebno se analiziraju detaljne urbano-geografske i vlasničke karakteristike svakog od ovih naselja krajem 19. stoljeća. U radu se uglavnom koriste do sada neupotrebljavani izvori austrougarske provenijencije, gruntovnih knjiga i katastarskih planova sa samog kraja 19. stoljeća.

Ključne riječi: Pusmulići, Jasenova, Čičevac, Pribićevac, kraj 19. stoljeća, Srebrenica.

Uvod

Naselja Pusmulići sa Jasenovom i Čičevac sa Pribićevcem nalaze se s južne i jugoistočne strane grada Srebrenice. Osim Jasenove, koja je udaljenija, teritorija ostalih naselja se neposredno naslanja na teritoriju grada Srebrenice. Radi se o relativno manjim naseljima i detaljno su obrađena u radu.

Sva naselja su u pretežno brdovito-planinskom području. Pusmulići su uglavnom na nadmorskoj visini od 530 (mahala Pusmulići) do 670 metara (Vlanići), a Čičevac od 600 (Jelići) do 830 metara (Biljeg). Jasenova je na

86

nešto većoj visini, od 840 do 910 metara, a Pribićevac na najvećoj, od 920 do 950 metara.

Dalja prošlost

Usljed blizine Srebrenice, starog rudarskog i urbanog središta i zbog starih i važnih puteva, područje naselja Pusmulići sa Jasenovom i Čičevac sa Pribićevcem, vjerovatno je naseljeno od najstarijih vremena.1 O sigurnoj i značajnoj naseljenosti ovog područja u srednjem vijeku govore materijalni tragovi na nekropolama srednjovjekovnih kamenih nadgrobnika – stećaka. Pored nekoliko nekropola stećaka u susjednom naselju Orahovica, poznata je i nekropola u naselju Čičevac. Na jednom lokalitetu u Biljegu, u dvorištu jedne kuće ima osamljeni stećak u obliku sljemenjaka s motivom kruga (sunca).2 I sam toponim Biljeg označava mjesto gdje narodna tradicija zna za stećke.3

Kod Pribićevca, na brijegu na lokalitetu Šarampo, nalazi se nekropola s 23 stećka (16 sanduka i 7 sljemenjaka).4 Nedavno sprovedeno istraživanje ovdje primjećuje tri stećka, jedan u obliku sljemenjaka i dva u obliku ploče.5

Nešto istočnije od Pribićevca, navedeno istraživanje konstatuje nepoznatu nekropolu sa stećcima. Nekropola zapadno od Stožerska, na lokalitetu Bijeli kamen, kraj puta za Pribićevac ima 36 stećaka, 8 sljemenjaka, 10 stubova, 4 sanduka, 1 ploča i 13 amorfnog oblika. Uz nekropolu je muslimansko groblje. Do sada nije registrovana.6

1 Tome u prilog idu i nedavno otkriveni temelji kasnoantičke crkve s rimskim nadgrobnikom na brdu Borovac u Orahovici, neposredno sa zapadne strane Pusmulića. Pretpostavka je da je crkva napuštena prije poočetka 18. stoljeća jer je na temeljima pronađen skelet s novčićem iz tog perioda. Ovi podaci se mogu naći na internetu kao rezultat preliminarnih arheoloških istraživanja. (http://www.esrebrenica.ba/turizam)

2 Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971., str. 235.

3 O toponimima u neposrednoj blizini, a koji upućuju na nekropole stećaka, više u: Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće kod Srebrenice – krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 5., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2016., str. 88.

4 Šefik Bešlagić, Stećci...., str. 235. On navodi da je te podatke sakupio Jusuf Hasić, poznati istraživač prošlosti Srebrenice i okoline. To se dogodilo prije više od pola stoljeća.

5 Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012., str. 59.

6 Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko..., str. 58.

87

U krajnjem zapadnom dijelu Pusmulića, ka Orahovici, također se zatiče nekropola na lokalitetu Ćetenište na nadmorskoj visini od 680 metara, koja se nalazi jugozapadno od kote Živkovo brdo (780 m). Nekropola ima 11 stećaka, od kojih 10 u obliku sanduka, a jedan u obliku sljemenjaka.7

Lokalitet Crkvište u Jasenovi danas (Foto Rusmir Djedović)

U Jasenovi je još krajem 19. stoljeća registrovan lokalitet pod nazivom Crkvište.8 Ovaj lokalitet nalazi se na zaravni, sjeverno od kote Vrh i na oko 800 m. Lokalitet se ističe iznad doline rijeke Zeleni Jadar. U novije vrijeme je pod šumom, u oštroj okuci novijeg asfaltnog puta. Krajem 19. stoljeća je naveden kao pašnjak na k.č. 363, pod nazivom Crkvište i ima površinu od 17.600 m2.9

Ovaj lokalitet se vodi kao arheološki. Za njega se kaže: Crkvine, Jasenova, Srebrenica: Srednjovjekovna crkva. Na prostoru obraslom šumom raspoznaju se ruševine neke građevine, vjerovatno crkve. Kasni srednji vijek.10

7 Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko..., str. 70.8 Tada je naziv napisan vrlo slično obliku Brkvište. Ali to bi bio vrlo neobičan toponim.9 Uložak 66, Bosanskohercegovački zemaljski erar, Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz

1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.10 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988., str. 68. Ove podatke

potpisuje T. Glavaš.

88

Ima mišljenja da se na Pribićevcu, na lokalitetu koji dominira jugoistočno iznad Srebrenice (kota 956 m), u srednjem vijeku nalazio neki grad, odnosno utvrda. 11 I na nekim topografskim kartama na tom lokalitetu su označene ruine.12

Između grada Srebrenica i Pribićevca ima jedan lokalitet, koji se krajem 19. stoljeća naziva Grad. Neposredno oko lokaliteta Grad, nalaze se toponimi: Karšija, Vodenica, Olovine, Majdan, Kinštica...

Tokom srednjeg vijeka, područja naselja Pusmulić sa Jasenovom i Čičevac sa Pribićevcem pripadaju staroj i velikoj bosanskoj oblasti Osat. Tokom 13/14. stoljeća oko obližnjih srednjovjekovnih gradova – utvrda: Srebrenik, Kličevac i Šubin, formiraju se župe – distrikti: Srebrenica, Kličevac (Trebotić) i Šubin.

Južni, viši dijelovi navedenih naselja u 15. stoljeću nalaze se u kasnosrednjovjekovnoj župi i osmanskoj nahiji Osat. Tada se u Osatu navode njegova najsjevernija naselja, Dolnji Jadar sa Jasenovom i Gornji Jadar. Ova naselja upravo obuhvataju dolinu rijeke Zeleni Jadar u kasnijim naseljima Pusmulići sa Jasenovom i Čičevac, te njihove južnije dijelove.

Tako se spominju velika naselja Dolna Jadra drugim imenom Jasenova, s 55 kuća i s prihodom od oko 10.000 akči i Gorna Jadra, s 50 kuća i preko 12.000 akči prihoda.13 U Osatu su tada i naselja južnije od ovih: Ljeskovik, Karino, Šljivica...

Sjeverni niži dio naselja Pusmulići i Čičevac, bliže ka gradu Srebrenici u 16. stoljeću pripadaju nahiji Srebrenica. Između ostalih, na tom području se spominju mezra Gornja i Dolnja Kozina ili Jakov, koje obrađuje rajinsko stanovništvo Srebrenice.

Tako se navodi: godine 1533. Kozlin, a 1548. godine Dolnji Kozlin. Tada ima 3 kuće (2 muslimanske i jednu nemuslimanska), zemin i nekoliko zemljišta, koje obrađuje stanovništvo kasabe – grada Srebrenica. Navodi se i godine 1533. Gornji Kozlin sa 4 kuće, a 1548. godine, Jakov ili Gornji Kozlin. Tad ima 13 kuća, od kojih 7 muslimanskih i 6 nemuslimanskih. Ima i zemin 11 Npr. Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkvena opština

Srebrenica, Bijeljina, 2010., str. 19. Tu se navodi: Vrh „...Karaula (956 m) na kojoj su ruševine jednog lijepog srednjovjekovnog gradića sa dvije kule, za koji se priča da je grad „Proklete Jerine“.

12 Npr. Topografska karta razmjera 1:50000, sekcija Zvornik 4, Vojno-geografski Institut Beograd, na osnovu reambulacije iz 1932. g.

13 Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008., str. 43-44.

89

i zemljišta, koja obrađuju stanovnici Srebrenice. Mezra Dolnji Kozlin ima prihod 1.300 akči, kao i mezra Jakov, drugim imenom Gornji Kozlin, isto 1.300 akči.14

Svakako su se nalazile u blizini Srebrenice. Nisu se mogle ubicirati.15 Ima mišljenje: pošto Handžić nije uspio ubicirati Gornju i Donju Kozinu, da se radi o Kožlju, današnjm zaseoku Čičevaca.16

U 16. stoljeću se spominje i naziv dijela grada Srebrenice, kao mahala Pišni/Pišti Voda, sa samo jednim domaćinstvom i mezra Pribićevac, u nahiji Srebrenica.17 Kasnije lokalitet Pištivoda postoji između Srebrenice (mahala Petrića) i Pribićevca. Krajem 19. stoljeća šuma pod nazivom Pribićevac i Pištivoda ima 491 dunuma površine.

U 15. stoljeću postoji značajno naselje Turija u Šubinu. Nešto prije 1476. godine održavan je u tom naselju i pazarni dan. Također, naselja Špat i G. Špat pripadaju Šubinu, toponimi su od rudarstva.18 Turija i Špat su najzapadnija naselja nahije Šubin ka Srebrenici.

Na prelazu 16/17. stoljeće spominju se: selo Dolnji Jadar, pripada Osatu, ima 31 kuću, 20 muslimanskih s baštinama i 11 nemuslimanskih s baštinama. Prvi popisani muslimani su: Memi sin Hasana, Kurd sin Ahmeda..., a nemuslimani: Stipan sin Pavla, Tomaš sin Pavjana... jedna od baština je u posjedu Mehmeda sina Pavka.19 Priređivači ovog popisa navode da se vjerovatno radi o Jadru, zaseoku Pusmulića.20

Tu je negdje i Čifluk Mehmed-čelebije sina Ahmed-bega, zemlje poznate kao Makoja sina Hranisava i Rajina, u posjedu njegovog sina Abdi-čelebije, u selu Jadar, sada u posjedu Idrisa, ćehaje hercegovačkog sandžak-bega, pripada Osatu.

14 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 24 i 80.

15 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog..., str. 24.16 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska monografija,

Geografsko društvo Tuzlanskog kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011., str. 165.

17 Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005., str. 197 i 202.

18 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog..., str. 41 i 86.19 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. II, Bošnjački

institut Sarajevo, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo, 2000., str. 595.20 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog..., str. 621.

90

Na prelazu 16/17. stoljeće, u blizini je i selo Gornji Jadar, zatim zemin Memije sina Gazije, poznat kao Vukolićeva zemlja, u blizini sela Jadar.21

Mezra pod nazivom Veselović i Radas s 8 kuća, nalazi se u blizini sela Dolnji Jadar, a uživa je Abdi sin Mehmeda, sada u posjedu Redžepa sina Jahjinog, pripada Osatu.22 Još u drugoj polovini 15. stoljeća, vjerovatno u okolini, spominju se lokaliteti Vučina Veselić i Obrada Veselić.23 Krajem 19. stoljeća u sjevernom, najvišem dijelu Jasenove, zatičemo zemljišta pod nazivom Veselović. Vjerovatno trag nekadašnje istoimene mezre.

O postojanju naselja Donji i Gornji Jadar kroz cijelo 17., pa i početkom 18. stoljeća, govori podatak da se 1711. godine spominje: Dolnji Jadar u Osatu, kao timar Osmana od 2.200 akči godišnjeg prihoda.24 Da je staro naselje Jasenova nekada možda zauzimalo i prostor sjevernije od doline Zelenog Jadra, upućuje veći kompleks zemljišta u dijelu Pusmulića, Pahroću, s nazivom Podjasen. Krajem 19. stoljeća, tu nalazimo parcele pod nazivom Podjasen, na k.č.: 90/3, 92, 141, 142, 143, 144, 145... Bujakovići i Kiprova na planinskom zemljištu, dijelovi susjednog naselja Orahovica, koji od kraja 19. stoljeća pripadaju naselju Orahovica, starinom bi mogli biti posebno naselje.25

U naseljima Pusmulići sa Jasenovom i Čičevac sa Pribićevcem postoje brojni toponimi koji upućuju na stara naselja, stanovništvo i njihovu privrednu aktivnost. Toponimi o nekadašnjoj naseljenosti su: Selišta, Starina, Baština (u Jelićima), Kulača (zapadno od Male Turije, podsjeća na postojanje neke kule), Gradovo selište, Podkućnice, Stara kuća, Nadkućnice, Premakuća... Posebno je značajan naziv zemljišta Selišta u dolini Jadra.

Toponimi koji upućuju na vrstu nekadašnje privredne aktivnosti su: Viništa i Vinogradište (između Pusmulića i Podgajnice, govore o starom vinogradarstvu), Guvno, Solila (u Jelićima), Močilo (u Kožlju), Podjaz (upućuje na vodenicu ili stupu), Stupače (u Bukovoj Glavi), Banjevac, Banjac. Vrlo je rijedak toponim Iskritijevac u Jasenovi, danas ga izgovaraju kao Škritjevac

21 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog..., str. 622.22 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog..., str. 596.23 Aladin Husić, Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine, Anali Gazi

Husrev-begove biblioteke, knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 2003., str. 121.24 Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711), Glasnik Zemaljskog muzeja

u Bosni i Hercegovini, XLII, sveska 2. Sveska za historiju i etnografiju, Sarajevo, 1930., str. 30.

25 Rusmir Djedović, dr. sc. Adib Đozić, Naselja Orahovica..., str. 107.

91

Toponimi koji upućuju na staro, a još krajem 19. stoljeća, izumrlo stanovništvo su brojni. Toponimi od stanovništva iz 15. i 16. stoljeća su: Pribićevac (po Pribiću), Veselović, Benino selo (čest toponim od nekog Bene po Podrinju), Gradovo selište (iznad mahale Pusmulići), Gjura (Đura), selo (sjeverozapadno od Pusmulića), Ljubisavljevići (danas kao Ljubisavić), Vlanići, Rađeva glavica (u Čičevcu).

I narodna tradicija zna za neke značajne stanovnike iz dalje prošlosti. Nazivi zemljišta po vlasnicima u velikoj starini su: Lamidov brijeg u Vlanićima, Gamberovo guvno u Kožlju, Živkovo brdo. Na Živkovom brdu je nekada bio neki „bogumil“ Živko.26

Da navedeni stanovnici zaista mogu imati i historijsku potvrdu, govori podatak o nekom Živku. Naime, na prelazu 16/17. stoljeće, jednu baštinu (srednjovjekovni posjed) u naselju Jadar drži neki Husein. On je sin Dragojla, a ovaj opet nekog Živka.27 Krajem 19. stoljeća i danas, iznad doline rijeke Zeleni Jadar, u Pusmulićima, postoje šuma i brdo, pod nazivom Živkovo brdo.

Po naseljima ima i toponima koji podsjećaju na staro muslimansko stanovništvo, koje je tu živjelo od 16. do 18. stoljeća. Takvi su: Hamzići (kod Pusmulića), Kadina luka, Horina podkućnica i Ćatića ravan (na Pribićevcu), Ćatina luka, Jašarova luka, Ajkina njiva (u Podgajnici), Mejrušina njiva (kod Pusmulića).

Područje današnjih Pusmulića sa Jasenovom i Čičevaca sa Pribićevcem je tokom 17. i 18. stoljeća, bilo izloženo raznim stradanjima i migracijama. To poznaje i očuvana tradicija. Nekada su u Čičevcu, u Beninom selu bili muslimani i imali džamiju. Starih kućišta je bilo na nekoliko mjesta u Jasenovi, čiji su ostaci sačuvani do današnjih dana. Na zemljištu Sijerak vidljivo je 19 nekakvih temelja, a u Jezerištu 9 temelja. Oba naselja su u zapadnom dijelu Jasenove.28 Biće da su iz novijeg perioda toponimi Simino brdo u Beninom selu i Petrov dol u Čičevskom brdu.

Po naseljima ima i starih grobalja/mezarja. Jedno od najstarijih i najvećih je u Jasenovi, i to ono kod Iskritijevca, od 5 dunuma sa starim nišanima. Mezarje je iz osmanskog perioda. I sada ima dosta starih nišana. Prepoznaje se više mezarova ograđenih kamenim santračom, očito su porodični. U jednom većem santraču nalaze se ostaci 9 mezarova. U mezarju ima udubljenje, približno 7x6 m, okrenuto ka jugoistoku, kao i santrači.

26 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića (1946. godište), Jasenova, 12.5.2017. godine.27 Grupa autora, Opširni popis Bosanskog..., str. 595.28 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...

92

Nameće se pretpostavka o postojanju džamije. Više decenija groblje nije aktivno. Danas se lokalitet mezarja naziva Bilalova livada. Ime je dobila po Bilalu Suljiću iz Pusmulića. Istočno od Jasenove ima još jedno staro mezarje iz osmanskog perioda. Krajem 19. stoljeća je više muslimanskih mezarja po Pusmulićima. Također, ima i pravoslavnih grobalja po Čičevcu. Veliki broj starih mezarja ima na Pribićevcu.

Stari putevi

Važan činilac razvoja naselja na ovom području je postojanje vrlo starih puteva. Od Srebrenice, od srednjeg vijeka pa preko osmanskog perioda, vode ka jugu i jugoistoku značajni putevi i njihovi krakovi.

Jedan važan put od Srebrenice ka jugu vodi preko Čičevaca. Polazi iz središta grada Srebrenice (Trga, Čaršije), preko Skender i Petrič mahale. Odatle se kraj starog groblja Učina bašča, kosom penje na greben između Rajni i Jelića. Tu se u njega uklapa krak, koji grebenom brda Bojna dolazi sa sjevera (taj put zovu i Drum, a na njega se iz Čaršije može i uz Hrid). Tu se jedan krak odvajao ka jugozapadu.

On je kosom silazio ka ušću potoka iz Orahovice u Pusmulićku rijeku. Odatle se kosom penje na brežuljak kod Podgajnice, a dalje na blagi prevoj između Orahovice i doline Zelenog Jadra. Tu se nalaze brojne starine, nekoliko starih grobalja i nekropola sa stećcima. U blizini su nedavno otkriveni tragovi stare građevine, pretpostavlja se, temelji crkve. O značaju tog puta govore i toponimi pored njega, na k.č. 265/1 i 266, pod nazivom Drum i 283/3 Vratca.29

Od navedenog ušća, jedan krak ide uz mahalu Pusmuliće, pa kroz Crvenu ravan i Vlaniće i preko prevoja u Ćatinoj luci silazi u dolinu Zelenog Jadra. Dalje ide uzvodno ispod Banjevca do starog raskršća u Selištima.

Trasa glavnog puta, dalje ide na jug grebenom preko Kožlja. Tu se starinom nalazila neka mehana (krajem 19. stoljeća, na planu ima naziv Kod mehane).30 Trasa dalje prolazi između Vrhova (Čičevac) i Ljubisavljevića (Pusmulići) i lagano se spušta (kraj Pogledala) u dolinu Zelenog Jadra. Na zemljištu Selišta, kod ušća Jasenovačke rijeke prelazi Zeleni Jadar. Tu izgleda starinom postoji most, jer ga zatičemo na katastarskom planu 1882–85. godine. Lokalitet se naziva i Gaz. Tu je starinom i važno raskršće.

29 Rusmir Djedović, dr. sc. Adib Đozić, Naselja Orahovica..., str. 94.30 Upamćena je na Kožlju, prije više od 50 godina, Radomirova mehana.

93

Iz doline Zelenog Jadra trasa ovog starog puta ka jugoistoku penje se uz kosu velikog brda Nesmotar (944 m). Na platou koji se zove Tržakovac, na oko 920 m visine, nalazi se raskršće. Glavni krak ide dalje ka jugozapadu, iznad naselja Karačići i dalje ka prelazu na rijeci Drini (Skelani), a drugi ka jugu, preko naselja Ljeskovik, opet ka prelazu na Drini kod Klotijevca. Tu se starinom nalazi poznati Han Nesmotar.31 Oko hana i raskršća je izgleda prisutna trgovina od davnina, pa se taj lokalitet i naziva Tržakovac.

Vrlo važan stari put ide iz Srebrenice ka jugozapadu i prelazu preko Drine. Ovaj put kroz srednji vijek i osmanski period32 ide iz Čaršije, kosom pored utvrde Donji grad, preko mahale Grad i uz kosu pored srednjovjekovnog grada, a kasnije osmanske utvrde Srebrenik. Kosom se dalje penje i kod Karaule (Kule) izlazi na plato Pribićevac. Karaula (stražarnica) na Pribićevcu je stoljećima obezbjeđivala karavane, trgovce i putnike na ovom važnom putu.33 Na sredini platoa je starinom raskršće i pored njega, krajem 19. stoljeća zatičemo poznati Han Pribićevac. Njegovi vlasnici su tada Hadžiselmanagići iz Srebrenice, dok su se o njemu vjerovatno brinuli drugi ljudi (handžije). Pored njega je i lokalitet Stari han.

Glavni putni pravac ide dalje ka jugoistoku. Odmah s lijeve strane je staro groblje. Zatim put ide preko Ćatića ravni, gdje je na odvojku za Skenderoviće opet neko staro groblje. Trasa se na tom potezu naziva Drum, kako narod naziva sve stare i važne puteve. Ide kosom preko Gorice, a malo prije Brežanskog hana, odvaja se krak ka starom gradu Šubin. Dalje, trasa stalno ide kosom pa pored Mavrakinog hana, kraj Tokoljaka ka Skelanima i važnom i starom prelazu na rijeci Drini. I tako dalje ka jugoistoku.34

Poprečni put na prethodna dva, vodi od prelaza na Drini između Tegara i Fakovića, pa kosom iznad Moćevića, zatim između Dimnića i Stožerska, dolazi s istoka na Pribićevac. I na njemu su brojne starine: uzvišenja Gradac i Gradina između Moćevića, Brezovice i Magudovića, do sada nepoznata nekropola stećaka na ivici Pribićevca od Stožerska. Tu su i toponimi Klanac i Hambarišta.

31 Na Tržakovcu Nesmotar han držali su Sejdinovići iz Jasenove. Postojao je do oko Prvog svjetskog rata. Sejdinovići su doselili u Jasenovu. Prvi doseljenik po predanju je Avdo Sejdinović sa sinovima: Jusufom, Šemsom i Ibrahimom. Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...

32 Vjerovatno je na trasi još starijeg puta iz antičkih vremena.33 Strateški položaj platoa Pribićevac uslovio je iznimnu njegovu važnost od najstarijih

vremena do danas. I početkom 19. stoljeća na njemu se vode borbe za Srebrenicu pri napadu Srpske vojske. Od tada je vjerovatno i toponim Šarampov, naziv za rovove i prepreke u odbrani.

34 Ovaj stari i važni put zaslužuje posebno istraživanje.

94

Blizu Šarampova, u njega se spajaju stari putevi od Špata, Sasa i Gradine. Taj dio se opet naziva Drum, a njiva pored Ispod druma. Između Šarampova i puta je i nekropola stećaka. Kod Hana Pribićevac, ovaj poprečni put izlazi na već opisani važni put iz Srebrenice za Skelane. Od Ćatića ravni, dalje put kosama, pored Male Turije, silazi u dolinu Zelenog Jadra. Pored ove trase je i stari toponim Kriva kaldrma, zabilježen još krajem 19. stoljeća. Na mjestu Gaz, kod navedenog raskršća u Selištima, prelazi rijeku i kosom između Jasenovačke rijeke i Kladnjeg potoka se penje u Jasenovu. Prolazi kraj lokaliteta Crkvište i iznad Jasenove izlazi na Djedovac česmu ili Djedovac bunar.

Za ovaj put dobro zna narodna tradicija. Stari putevi su išli kroz Jasenovu. Jedna stara trasa vodi od Drine, preko Pribićevca, kraj Crkvišta, kroz Jasenovu na vodu Djedovac česmač i dalje ka Javor planini. Od Podgora do Ljeljen dola bila je neka stara kaldrma.35 Put ide preko Ljeljen dola i Posravna na plato planine Javor i utapa se u mrežu poznatih starih puteva od Podrinja ka Žepi, Sarajevu i Višegradu. Od Jasenove jedan krak ide ka Ljeskoviku pa dalje opisanim putem na rijeku Drinu.

Jedan od kamenih žlijebova/česmi s Djedovac česme (Foto Hasan Čalić)

Na Djedovcu je bio stari uređeni izvor. Djedovac česma imala je 9 uređenih kamenih žlijebova. Jedan je donesen kod Eminove kuće u Jasenovu (kamen dug 90 cm, širok 22 cm, žlijeb širok 6 cm). Bilo je i kameno korito

35 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...

95

(120x40 cm), koje je odneseno u Podgajnicu, zaselak Pusmulića, kod Salčinovića.36

Pusmulići – urbano-geografske karakteristike krajem 19. stoljeća

Naselje Pusmulići se nalazi u gornjem dijelu sliva Pusmulićke rijeke. Preko dijelova Orahovice, Raine i Debelo brdo, naslanja se s juga na grad Srebrenicu. Sam naziv naselja Pusmulići je relativno star jer ga kao dobro poznatog, redovno nalazimo u izvorima (dokumentima, popisima, kartama i planovima) krajem 19. stoljeća. Kao uži pojam, tada imamo i naziv Pusmulići za najveću mahalu cijelog naselja.

Vjerovatno je naziv nastao tokom 17. ili 18. stoljeća, od prezimena Mulić starijeg sloja stanovništva na tom području, jer prezimenu Pus/mulić krajem 19. stoljeća nema traga. Još se ne zna šta znači ovaj dodatak „Pus“. U starijim izvorima (kraj 19. stoljeća) se uglavnom navodi kao Pusmulić, a u kasnijim kao Pusmulići.

Naselje Pusmulići (sa Jasenovom), iz osmanskog perioda izlazi kao malo i oba dijela naselja imaju tek 6 kuća s 11 stanova. U njima je 1879. godine živjelo 67 stanovnika i svi se navode kao muhamedanci.37 Pusmulići (Pušmulić) godine 1885. imaju 15 kuća i stanova i 126 stanovnika. Od toga je 95 muhamedanaca i 31 istočno-pravoslavni, 20 je težaka, a 5 kmetova.38

Na kraju 19. stoljeća, prema popisu iz 1895. godine, jedinstveno naselje Pusmulići ima dva dijela, Pusmulići i Jasenovu. Naselje ima 15 kuća (4 su nenastanjene), 107 stanovnika, od toga 85 muhamedanaca i 22 istočno-pravoslavna. Prema ekonomskim karakteristikama, Pusmulići tada imaju 8 slobodnih zemljodjelaca s 44 srodnika, 7 kmetova i slobodnih zemljodjelnica s 48 srodnika, a svi se bave poljodjelstvom.39

Jedinstveno naselje pod imenom Pusmulići, krajem 19. stoljeća se satojalo od dva velika dijela: sjeverne polovine jedinstvenog naselja, koji se praktično smatrao posebnim naseljem i koje je nosilo naziv Pusmulići. Ovakvi Pusmulići su opet imali više malih dijelova, od kojih je najveći onaj koji je

36 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...37 Štatistika mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo,

1880., str. 95.38 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885.,

Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886., str. 154-155.39 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska

štamparija, Sarajevo, 1896., str. 352-353.

96

tada bio gotovo formirana manja mahala, opet pod nazivom Pusmulići. U nastavku dajemo detaljan pregled urbano-geografskih karakteristika naselja Pusmulići, odnosno oba njegova dijela (Pusmulića i Jasenove).

Pusmulići

Ovako definisani Pusmulići krajem 19. stoljeća imaju sljedeće dijelove naselja: Pusmuliće (mahalu), Podgajnicu, Pahroč, Crvenu ravan i Vlaniće. Dolina rijeke Zelenog Jadra je tada bila bez kuća.

Pusmulići (mahala)

Najsjeverniji i ujedno najniži dio naselja Pusmulića je mjesto (na oko 450 m), gdje se u Pusmulićku rijeku ulivaju dva potoka, jedan od mahale Pusmulići, a drugi od Orahovice. Zbog toponima Vodenica, koji se pojavljuje na najstarijim topografskim kartama na tom mjestu, već je pretpostavljeno da je vjerovatno tu starinom bila vodenica na Pusmulićkoj rijeci, ispod Pusmulića.40 Vodenica ispod Pusmulića, u vlasništvu Suljića, prestala je raditi poslije Drugog svjetskog rata. 41

Ispod manje mahale Pusmulići, starinom se nalaze dva muslimanska mezarja. Krajem 19. stoljeća se vode na parcelama k.č. 34 Groblje, površine 730 m2 i 36/3 Groblje od 1.100 m2. Oba su tada u javnom vlasništvu. I šuma 21/1 Kosica od 160 dunuma oko ovih grobalja je javni posjed.42

Na najstarijim katastarskim planovima vidimo da je krajem 19. stoljeća ovdje bila formirana jedna manja mahala kao tradicionalna urbano-geografska cjelina.43 Starinom se u samom središtu mahale nalazi još jedno manje muslimansko mezarje. Radi se o parceli na k.č. 3/4 Groblje, površine od 110 m2.44 Pregled najranije poznatih stanovnika Pusmulića dajemo u nastavku teksta.

1. Na k.č. 1/1 kućište s dvorištem i kućom k. br. 1, godine 1894. ima više vlasnika: Alija, Hasan i Mahmut Ademović um. Adema sa po 1/6, Arif Ibrahimović um. Ibrahima sa 1/9, Šerif i Mehmed Ibrahimović um. Ibrahima

40 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica..., str. 101.41 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...42 Uložak 66, Bosanskohercegovački zemaljski erar...43 Katastarski planovi iz 1882-85. godine, razmjera 1:6.250 i 1. 3.125, za k.č. Pusmulić,

Katastar Srebrenica.44 Uložak 66, Bosanskohercegovački zemaljski erar...

97

sa po 7/45 i Kada rođ. Ibrahimović udata za Osmana Nuhanovića iz Sulice sa 7/90.

Godine 1896. dio od Mahmuta prelazi na: mal. Ibiša i mal. Omera, Rahimu i Zadu Ademović um. Mahmuta i Merku, udovu iza Mahmuta.1899. godine od Alije prelazi na mal.: Rašida, Muju i Saliha (Sabita) Ademović um. Alije i Zulfu rođ. Idrizović, udovu, a 1907. godine se spominju: Adem, Zejna Ademović um. Hasana i Emina udata Sinanović? u Zalužje.45

2. Krajem 19. stoljeća na ½ kućišta sa kućom k. br. 2, vlasnici su isti: Alija, Hasan i Mahmut Ademović um. Adema sa po 1/6, Arif Ibrahimović um. Ibrahima sa 1/9, Šerif i Mehmed Ibrahimović um. Ibrahima sa po 7/45 i Kada rođ. Ibrahimović udata za Osmana Nuhanovića iz Sulice sa 7/90, a njihovi nasljednici su kao i u prethodnom slučaju.46

Navedeni su vlasnici i parcela na k.č. 3/1 dvorište kod mezara, 3/5 voćar Korov, 9 iznad kuće, 11 kod vode. Također, i parcela: 8, 99 ,100 Mekota, 16, 17 Zabrdnica, 51, 52 Viništa, 53/2 Mejrušina, 55 Gjura selo, 71, 72 Vinogradište, 77, 78 Zaglavica, 98 Luka, 130, 131 Gradovo selište, 135, 151, 152 Pahrac (ukupno 55 dunuma), 219 Banjac, 220, 222, 223 Banjevac...47

Ovdje vidimo da su prezimena Ademović i Ibrahimović nastala negdje krajem osmanske uprave. Zapravo, osnivači tih familija, Adem i Ibrahim, živjeli su u prvoj polovini i sredinom 19. stoljeća. Pošto njihova djeca, krajem 19. stoljeća, dijele ista zemljišta, a kuće su jedna do druge, vjerovatno je da su oni u stvari i najbliži rod,a familije Ademović i Ibrahimović, zajedničkog porijekla. Kako su se starinom prezivali, za sada je nepoznato.

3. Treće kuće u mahali Pusmulići, 1894. godine, na k.č. 2/2 kućište sa kućom k. br. 3, vlasnici su brojni: Meho, Ahmet, Osman i Hamid Suljić um. Sulje sa po 57/459, mal. Šema i Meva um. Bilala Suljića48 sa po 16/459, Behara rođ. Ferhatović, prvog braka Suljić udata za Halila Halilovića iz Pobuđa sa 595/31212, mal.: Bejta kći sa 7/340, Šaban i Smajo um. Begte Suljića sa po 7/170, Mejra rođ. Čimić, prvog braka Suljić udata za Husu Boru iz Osmača sa 1/68, mal.:Salko, Jakub i Avdo um. Avde Suljića sa po 7/204, Javrija rođ. Hodžić udova iza Avde Suljića sa 1/68, Rahima rođ. Suljić udata za Mušana Mandžića iz Ljeskovika sa 113/1836, mal. Suljo sin Salke Memčića iz Ljeskovika....Merka mal. kći Salke Memčića iz Ljeskovika sa1/136, Hadžira rođ. Memčić 45 Uložak 1., Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.46 Uložak 1...47 Uložak 2...48 Po ovom Bilalu ime je dobila livada „Bilalova livada“ kod Iskritijevca u Jasenovoj kod

starog mezarja.

98

udata za Osmana Čumurovića iz Osmača sa 1/136, Salko Memčić um. Memče iz Ljeskovika sa 1/102, mal. Hasan um. Osmana Hodžića iz Zaklopače sa 4/153, mal. Rahima, isto sa 2/153, Merka rođ. Smajlović udata za Muharema Omića iz Pusmulića sa 1/9, Pemba rođ. Smajlović udata za Halila Halilovića iz Sućeske sa 1/9 i Safija rođ. Smajlović udata za Mustafu Gutića iz Zalužja sa 1/9. Godine 1895. dio od Behare Halilović prelazi na mal.: Ibrahima, Šehru i Ćamilu, djecu Osmana Suljića.49

4. Na k.č. 2/3 kućišta sa kućom k. br. 4 vlasnici su: Meho, Ahmet, Osman i Hamid Suljić um. Sulje sa po 57/459, mal. Šema i Meva um. Bilala Suljića sa po 16/459, Behara rođ. Ferhatović, prvog braka Suljić udata za Halila Halilovića iz Pobuđa sa 595/31212, mal.: Bejta kći sa 7/340, Šaban i Smajo um. Begte Suljića. Dalje su kao i prethodni.50

5. Krajem 19. stoljeća na k.č. 3/3 kućišta sa dvorištem i kućom k. br. 6 vlasnici su: Meho, Ahmet, Osman i Hamid Suljić um. Sulje sa po 57/459, mal. Šema i Meva um. Bilala Suljića sa po 16/459, Behara rođ. Ferhatović, prvog braka Suljić udata za Halila Halilovića iz Pobuđa sa 595/31212, mal., Bejta kći sa 7/340, Šaban i Smajo um. Begte Suljića. Dalje su kao i prethodni.51

Prethodni vlasnici posjeduju i parcele: 2/1, 3/6 voćar pod kućom, 2/5 dvorište, 12/1 Husejnagina bašča.52 Također, isti vlasnici, pretežno iz Pusmulića, krajem 19. stoljeća imaju i neka zemljišta u susjednoj Orahovici.53

Ovdje zatičemo zaista brojnu familiju Suljić krajem 19. stoljeća. Izgleda da je predak po imenu Sulejman zv. Suljo, živio na prelazu 18/19. i u prvoj polovini 19. stoljeća. Jednu trećinu sve tri kuće naslijedile su tri kćeri Smajlović. To upućuje na zajedničko porijeklo Suljića i Smajlovića.

6. Na k.č. 2/4 kućišta sa kućom k. br. 5 i 3/2 gradilišta (kasnije kuća), vlasnici su: Merka rođ. Smajlović udata za Muharema Omića iz Pusmulića, Pemba udata za Halila Halilovića iz Sućeske i Safija udata za Mustafu Gutića iz Zalužja.

Godine 1897. izvršena je zamjena od Safije i od Pembe, na Avdu Nalića sin Ibrahima iz Srebrenice. Od 1904. godine dio od Merke Smajlović-Omić prelazi na: Muharema Omića um. Ome, mal. Osman i Rahimu kći Muharema

49 Uložak 3...50 Uložak 3...51 Uložak 6...52 Uložak 57...53 Uložak 59, Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

99

Omića.54 Tradicija zna da je predak Omića doselio iz Štedra (kod Vlasenice), i oženio kćerku nekog bogatog stanovnika iz Pusmulića. Od sina njegovog sina Osmana je sin Alaga Omić.55

Sjeverozapadno je zemljište Đura selo (Gjuro selo), npr. k.č. 53-58 Đura selo. Zapadno od mahale je zemljište Luka, često zvano i Jašarova luka. To su k.č.: 44, 48, 49, 50, 74, 75, 76 Jašarova luka. Sve je u vlasništvu Kade rođ. Bajraktarević, udate za Muju Kadića iz Srebrenice. Od godine 1935. je na Atifu Kadiću sinu Muje.56 Tradicija govori da je Jašarova luka dobila naziv po nekom Jašaru, rođaku Mehe Ibrahimovića.57

Na istočnoj padini Okruglog brda koje se nalazi istočno od Pusmulića su zemljišta, pod nazivom Orahovica (k.č. 18, 21, 108, 109). Krajem 19. stoljeća u vlasništvu su: Mehe, Ibre, Osmana i Avde Brezovica um. Omera iz Srebrenice. Godine 1908. spominju se: Salih, Husein, mal. Alija Brezovica um. Mehmeda.58 Vlasnici zemljišta 107 i 109 Orahovica tada su: Ibro, mal. Sejfo, Sulejman um. Sulejmana Parića iz Srebrenice i Hata Perdžić udova.59 Tu je i zemljište na k.č. 23 Hamzići, u vlasništvu Hadži Ahmeta Ustića um. Mustafe iz Srebrenice.60

Iznad Pusmulića zemljišta, Sinanova strana, na k.č. 38, 13 i 102 vlasnik je Osman Mustafić um. Mustafe, čija je kuća u Jasenovi. Između Podgajnice i Pusmulića je zemljište Guvno na k.č. 94, na 73 i 74 su Viništa, 91 Ajkina njiva, ispod mahale su zemljišta: 37 i 38 Premakuća, 35 i 36 Vrtišta...61

Podgajnica

U zapadnom dijelu Pusmulića ka susjednoj Orahovici nalazi se naselje Podgajnica. Dobilo je naziv po velikoj erarnoj šumi Gaj, koja se nalazi na brdu iznad naselja. Radi se o parceli 90/1, šuma Gaj površine od 570 dunuma. Ispod Podgajnice je staro groblje na k.č. 79 Groblje, od 1.000 m2.62 Zemljišta na k.č. 65 i 66 nazivaju se Podgajnica, pored su 62 i 63 Bara.63

54 Uložak 5, Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.55 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...56 Uložak 19...57 Kazivanje Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...58 Uložak 24..... Isti su vlasnici i zemljišta 235 i 237 Kladnja luka u Jasenovi.59 Uložak 47...60 Uložak 64...61 Uložak 58...62 Uložak 66., Bosanskohercegovački zemaljski erar...63 Iskaz IV, Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

100

1. Jedina kuća u Podgajnici krajem 19. stoljeća je na k.č. 84, kućište sa dvorištem i kućom k. br. 7. Uz kuću su popisane brojne parcele: 87, 88, 68, 70, 72, 83, 86, 89, sve pod nazivom Podgajnica, 90/2 Gaj, 53-58 Đura selo. Vlasnik svega bio je 1894. godine Ejub Salčinović zvan Latifović um. Salčina.

Godine 1913. vlasnici su: Šaćir Salčinović zv. Latifović um. Ejuba, Zahida udata za Hamzu Begzadića iz Sikirića, Mehida udata za Ibru Osmanovića iz Nurića. Od 1922. godine, dio Mehide prelazi na Šaćira Salčinovića-Latifovića um. Ejuba i Alju Salčinovića (Latifovića, ovo prekriženo) um. Mehe.64

Ovdje vidimo da je današnje prezime Salčinović u Pusmulićima nastalo od Salčina, koji je živio u prvoj polovini i sredinom 19. stoljeća. Taj Salčin se prezivao Latifović, što znači da je potomak nekog Latifa.

Ejub Salčinović zvan Latifović um. Salčina, kako se navodi u jednom dokumentu, iz Pusmulića, krajem 19. stoljeća ima neka zemljišta u susjednom naselju Orahovica.65

Pahroč

Jugoistočno od mahale Pusmulići je dio naselja pod nazivom Pahroč. Zapravo, krajem 19. stoljeća nazivi zemljišta su redovno zapisani kao Pahrac. Takva su na k.č. 135, 15 i 152 Pahrac, ukupne površine 55 dunuma.

1. Godine 1894. na k.č. 149 kućište sa dvorištem i kućom k. br. 9 posjeduju Alija, Hasan i MahmutAdemović um. Adema sa po 1/6, Arif Ibrahimović um. Ibrahima sa 1/9, Šerif i Mehmed Ibrahimović um. Ibrahima sa po 7/45 i Kada rođ. Ibrahimović udata za Osmana Nuhanovića iz Sulice sa 7/90.66

Ove vlasnike iz familija Ademović i Ibrahimović već zatičemo u mahali Pusmulići.

2. Iza 1885., a prije 1894. godine uspostavljeno je jedno kmetovsko selište na posjedu Efendića iz Srebrenice. Radi se o kmetovskom selištu Jovanović k. br. 8, kućište sa dvorištem na k.č. 145/2. Selište obuhvata i parcele: 90/3, 92, 141, 142, 143, 144 i 145, pod nazivom Podjasen. Svega su 1894. godine vlasnici Mujaga i Hasan Effendić um. Muhameda iz Srebrenice.

64 Uložak 7...65 Uložak 58, Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.66 Uložak 9., Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

101

Godine 1911. od Mujage prelazi na: Zehru Pašagić rođ. Effendić, Safu Abdurahmanović rođ. Efendić, mal. Osmu i Ifeta Efendić um. Mujage, a 1919. godine, od Safe na mal. Envera Abdurahmanovića sina Hifze. Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, zemljišta se knjiže u korist Jovanović pok. Riste Milana iz Pusmulića.67

Crvena ravan

Jugoistočno i iznad od mahale Pusmulići je zaravnjeno područje poznato pod nazivom Crvena ravan. Tu se krajem 19. stoljeća nalazi samo jedna kuća.

1. Kuća je na k.č. 122/2 kućište sa kućom k. br. 10, uz nju su popisane parcele 121/1 voćar pod hambarom, 121/2 dvorište, 122/1, 123 pod kućom.... Svega je vlasnik Abdurahman Bajraktarević um. Ahmeta.

Godine 1897. nasljeđuju: Ahmet, Mustafa, mal. Murat um. Abdurahmana, Ajša kći um. Abdurahmana i Zlatka rođ. Murathodžić udova. Od 1910. Godine, sa Mustafe prelazi na Ahmeta i Murata, a 1912. godine se spominje Aiša udata za Sejfu Teskeredžića iz Pećišta.68 Tu se nalazila i zgrada Hambara.

Krajem 19. stoljeća brojnih parcela: 15, 99, 103, 104, 105, 106, 114-118, 124-129, 153-156, sve pod nazivom Crvena ravan, zatim 19 Okruglo brdo, 28 Ponjavine, vlasnik je Abdurahman Bajraktarević um. Ahmeta.69 Prema očuvanoj narodnoj tradiciji, Bajraktarevići su doselili u Pusmuliće u jednom od egzodusa progona/etničkog čišćenja Bošnjaka iz Srbije, u procesima „narodnih ustanaka“, odnosno socijalnih buna pravoslavnog stanovništva u Smederevskom sandžaku početkom 19. stoljeća.70

Geneaologija porodice Bajraktarević izgleda ovako: dakle, najstariji poznati Bajraktarević je Ahmet, otac pomenutog Abdurahmana. Abdurahman je imao sina Ahmeta, koji je kasnije rodio, između ostalih, sinove: Ešefa (1904-1940) i Ibrahima (1911-1994). Ešef je rodio sina Dahmu (1932-1995), a Dahmo Hajrudina Bajraktarevića (1960). Ahmet, sin Abdurahmanov imao je braću: Ramu i Alju, najvjerovatnije Aliju. Potomci od Rame su sin Husejn, ubijen u genocidu 1995. godine. Njegovi sinovi su Vahid i Adil.71

67 Uložak 8...68 Uložak 10...69 Uložak 4...70 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...71 Kazivanje Hajrudina Bajraktarevića, 27. 05. 2017.

102

Vlanići,

Na istočnim padinama Živkovog brda (visoko 780 m) je zemljište Vlanići i Vlanište. Radi se o velikim erarnim šumama na 156/2 Živkovo brdo i 157/1 Mali vlanići, ukupne površine od 360 dunuma, malo istočnije je na 174/2 šuma Duboko od 265 dunuma.72

Veće komplekse zemljišta krajem 19. stoljeća tu imaju familije iz Srebrenice. Radi se o parcelama: 158/3, 160-165,174/1 Vlanići, u vlasništvu Abida i Husein Effendića um. Jusufa iz Srebrenice. Od 1903. godine vlasnik je Ahmet Bajraktarević um. Abdurahmana, a od 1920. godine: Abdurahman, mal. Ešef, Ibrahim, Nail um. Ahmeta.73

Vlasnik parcela 158/1 Veliki vlanići, 168 i 171 Vlanići je hadži Mustafa Pašalić, sin hadži Huseina iz Srebrenice, a od 1898. godine Smajl Begtić um. Smajla iz Srebrenice.74 Neka zemljišta ima i Arif Begtić um. Smajla iz Srebrenice. Godine 1895. su na hadži Mustafi Pašaliću um. hadži Huseina, 1905. na Avdibegu Rustanbegoviću um. Mustaj-bega, a 1920. godine na mal. Ibrahimu, Emini i Zuhri um. Avdibega.

Poslije 1894. godine u Vlanićima imaju kuće na k.č. 157/2 (na eraru) i 158/6.

Na krajnjem jugoistočnom dijelu Pusmulića, kraj starog puta Srebrenica-Nesmotar, je zemljište Ljubisavljević, danas poznato kao Ljubisavić. Vlasnik parcele na k.č. 187 Ljubisavljević, krajem 19. stoljeća je Suljo Begzadić um. Mujage iz Srebrenice. Godine 1903. je na Mustafi um. Suljage, a od 1903. godine spominje se hadži Bećir Meholjić um. Mehe iz Srebrenice.75

Dolina rijeke Zeleni Jadar

U južnom dijelu Pusmulića, na prelazu u Jasenovu, nalazi se dolina rijeke Jadar (danas Zeleni Jadar). Na dolinskoj padini prema Podgajnici je javno zemljište Igrište. Radi se o parceli na k.č. 188/1 pašnjak Igrište od 86 dunuma.76 Ispod Igrišta, kraj rijeke su parcele 189 pjeskoviti Jadar i 193 potok Jadar.77 Uzvodnije su 191 i 192 Palučak, u vlasništvu Abida i Huseina

72 Uložak 66...73 Uložak 26...74 Uložak 51...75 Uložak 22...76 Uložak 66., Bosanskohercegovački zemaljski erar...77 Izkaz I, Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

103

Effendić um. Jusufa iz Srebrenice, zatim Bajraktarevića.78 Dalje su zemljišta Podjaz, npr. k.č. 17 Podjaz u vlasništvu hadži Saliha Hodžića um. Hasana iz Srebrenice.79

Uzvodnije, kraj Zelenoj Jadra, a južnije od Vlaništa je Ćatina luka. Takve su parcele 204, 207 i 208. Ćatina luka je u vlasništvu Avdage Effendića um. Mehmeda?Muhameda? iz Srebrenice.80 Zatim, 209? Ćatina luka u vlasništvu Salih efendije Šehomerovića um. Šeh Omera iz Srebrenice.81 Također, i 210 Ćatina luka u vlasništvu je hadži Ahmeta Ustića um. Mustafe iz Srebrenice.82 Očuvana je tradicija da je vlasnik Ćatine luke nekada bio neki Ćato, koji ju je prodao zbog gladi za čanak mekinja.83

Dalje je zemljište Banjevac, koje se uspinje ka Jasenovi. Zatim je Memiša luka. Još uzvodnije uz rijeku Zeleni Jadar, gdje se u novije vrijeme formirala industrijska zona, starinom su sljedeća zemljišta: kraj rijeke ispod Ljubisavljevića na 224-226 su parcele Podpakrać u vlasništvu Sulje Begzadića um. Mujage i Paše rođ. Begzadić udata za Sadu Zulfića.84 Dalje su zemljišta pod nazivom Selišta. Tako je vlasnik 245 Selišta Fatima rođ. Kadić udata za Mahmuta Tepića85, a 244 Selišta su u vlasništvu Muje i Mehe Kadića um. Avde iz Srebrenice.86 Tu su i parcele 239 Pogledala i 234? Kadina luka u vlasništvu Osmana Mustafića um. Mustafe.87

Na području naselja Pusmulići ima još familija iz Srebrenice, koje su krajem 19. stoljeća vlasnici zemljišta. Navodimo neke: Pašan Pašić um. Abdullaha, od 1904. godine Zahid Ahmetović zvan Arnaut um. Abdulaha; Jusuf, Sulejman i Mehmed Tepić um. Abdullaha; Mujaga i Hasan Efendić um. Muhameda; Nazif malodobni um. Suljage Effendića, a od 1915. godine Suljo um. Nazifa; Meho Gladović um Salke, Salko Gladović um. Ibre; Sulejman Mulahalilović um. hadži Ibrahima i mal. Salih um. Hasana Mulahalilovića.88

78 Uložak 26... Parcele Palučak i Podjaz od Efendića su kupili Ibrahim i Husejn Bajraktarević i tu sagradili vodenicu 1950–1952. godine. Vodenica je bila u upotrebi do 1980. godine. Najvjerovatnije je tu i prije bila vodenica jer se jedna parcela naziva „Podjaz“.

79 Uložak 34...80 Uložak 27...81 Uložak 60...82 Uložak 64...83 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...84 Uložak 23...85 Uložak 35...86 Uložak 36...87 Uložak 38...88 Ulošci 49, 29, 30, 31, 37...

104

Opće karakteristike Pusmulića

Iz prethodnog pregleda utvrđujemo neke opće društveno-historijske i urbano-geografske karakteristike Pusmulića, na kraju 19. stoljeća.

Mahala Pusmulići je tada gotovo formirana kao tradicionalno-urbana cjelina. Mahala 1894. godine ima 6 kuća, od toga: 2 Ademovića-Ibrahimovića, 3 Suljića-Smajlovića i 1 Smajlovića-Omića. Uz kuće ima više pomoćnih objekata za tradicionalnu narodnu privredu. U mahali i oko nje je više mezarja. U središtu je raskršće i voda (zaključujemo prema nazivu parcele k.č. 10 Viš vode). Kod mahale je Guvno, vjerovatno zajedničko za cijelo naselje.

Pojedini dijelovi Pusmulića imaju po 1-2 kuće. To su: Podgajnica, kuća Salčinovića-Latifovića; Pahroč, kuća Ademovića-Ibrahimovića i kmetovsko selište Jovanović u vlasništvu Efendića; Crvena ravan, kuća Bajraktarevića; Vlanići, kuće su nastale ubrzo; Jadar je još nenaseljen.89

Dakle, godine 1894, prema našim istraživanjima, Pusmulići (bez Jasenove) imaju ukupno 10 kuća, od toga jednu na kmetovskom selištu.90 Iste godine, u Pusmulićima žive sljedeće familije: Ademovići-Ibrahimovići s 3 kuće, Suljići-Smajlovići s 3 kuće, Smajlovići -Omići s 1, Salčinovići-Latifovići s 1, Bajraktarevići s 1 i Jovanovići na selištu Efendića.

Jasenova

Jasenovu krajem 19. stoljeća zatičemo kao drugi, južni dio jedinstvenog naselja Pusmulići (katastarske općine). Pošto se radi o izdvojenom dijelu jedinstvenih Pusmulića, s tradicijom posebnog i starog naselja, Jasenovu u nastavku tako i tretiramo. Jasenova zauzima planinsko područje južno od doline Zelenog Jadra i na visini od 800 do 1150 metara. Naselje je srednjovjekovne starosti, pod nazivom Jasenova spominje se u 15. stoljeću. Naziv potiče od jasenovih šuma, i danas u Jasenovi postoje šume pod nazivom Jasici. Također, Jasici postoje i kod Vrhova u Čičevcu.

Pašnjaci i kuće Jasenove su okruženi velikim erarnim šumama. Iz doline Zelenog Jadra se postepeno dižu šume Banjevac, Banjac, Vukov laz

89 Radi usporedbe, dajemo pregled kuća i stanovnika po dijelovima Pusmulića iz sredine 20. stoljeća. Crvena ravan 4 kuće i 29 stanovnika, Jadar 1 i 3, Paroć 3 i 16, Podgajnica 3 i 17, Pusmulići 17 i 102 i Vlanići 2 i 8. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 222.

90 Opet, radi usporedbe, sredinom 20. stoljeća, Pusmulići imaju 30 kuća i 175 stanovnika. Imenik naseljenih mjesta..., str. 222.

105

(Uki laz), Jasik, do šuma oko visokih vrhova Klokoč, Čahurka i Vranjevina. Tako velika parcela na jedinstvenoj k.č. 361/1 pod općim nazivom, šuma Jaštrebovac/Jastrebac, Jasik, Banjevac i Uki laz, krajem 19. stoljeća ukupno ima 2.780 dunuma. Erarni je i pašnjak na k.č. 360 Iskritijevac.91 Spominjemo i parcele: 235, 237 Kladnja luka, 214, 215, 218 Banjevac, 349 Iskritijevac, 219 Banjac, 220, 222, 223 Banjevac.

Staro mezarje u Jasenovi kod Iskritijevca (Foto Hasan Čalić)

Svakako najveće starine u Jasenovi su na lokalitetu Crkvište i Djedovac česma.

U Jasenovi ima i nekoliko vrlo starih muslimanskih mezarja. Jedno je u sjevernom dijelu na k.č. 278 Groblje, površine od 220 m2. Drugo je u istočnom dijelu kod zemljišta Iskritijevac na 354 Groblje, od 5.100 m2.92 O njihovoj starosti govori i činjenica da se krajem 19. stoljeća vode u erarnom vlasništvu. Blizu ovog drugog, ima još jedno muslimansko groblje.

Najviše kuća u Jasenovi krajem 19. stoljeća ima pri izvorištu potoka, koji se zove Kladnji (Klanji, Klajnski) i koji se uliva u Zeleni Jadar na Selištima. Parcela na k.č. 248/10 koja se naziva Mjestni prostor, površine od blizu 10 dunuma, nalazi se u središtu među sljedećim kućama.93

91 Uložak 66., Bosanskohercegovački zemaljski erar...92 Uložak 66...93 Izkaz I, Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

106

1. Na k.č. 248/2 je godine 1894. kućište sa kućom k. br. 11, a uz nju parcele 294 i 295 Podkućnica. Vlasnik je Osman Mustafić um. Mustafe. Godine 1898. vlasnici su: Mahmut Mustafić um. Osmana, Duda udata Šaban Čizmić iz Slapašnice, Zada udata Meho Čizmić iz Slapašnice, mal. Bejda i Emka rođ. Osmanović udova. Godine 1906. dio od Bejde prelazi na Saliha Hadžića sina Mehmeda iz Ljeskovika i Emku rođ. Mustafić udovu Mujić, Mahmuta Mujića um. Osmana, Dudija rođ. Mujić udatu Čizmić iz Lonjina i Zadu rođ. Mujić udatu Čizmić iz Lonjina. Od 1908. godine spominju se: Mahmut Mustafić, Dudija Mujić, Zada Mustafić...94 Isti Osman Mustafić um. Mustafe je tada vlasnik i parcela: 327, 328, 361/6 Veselović, 339, 340 Starina...95

2. Krajem 19. stoljeća na 248/3 kućište sa kućom k. br. 12 i parcele: 298, 299, 300 Podkućnica, 256 Bara, 266 Vukov laz, 274 Banjevac, 287-289 Ljute strane, 307-311 Krčevina, 329, 361/5 Veselović, 347-356 Iskritijevac u vlasništvu su Saliha Omerovića um. Omera. Godine 1921. vlasnici su: Šaćir Omerović um. Saliha, Behara udata za Hasana Hasanovića iz Ljeskovika, Duda udata za Salkana Dolanina iz Rađenovića i Rukija udata za Saliha Mešanovića iz Klotijevca.96

3. Na k.č. 248/5 kućišta sa kućom k. br. 13 i dva gradilišta sa privrednim objektima na 248/6 i 248/11, vlasnik je Hasan Omerović um. Omera. Poslije 1920. godine se spominju Huso i Omer Omerović um. Hasana.97 Isti Hasan Omerović um. Omera je vlasnik i brojnih zemljišta od današnje Industrijske zone u Zelenom Jadru do Jasenove. Radi se o: 241 Ada, 251, 252 Brdo, 265, 267 Vukov laz, 269 Banjevac, 279-282 Tuk, 292 Zakućnica, 328 Veselović, 344-351 Iskritijevac.98 Geneaološku liniju porodice Omerović iz Jasenove pratimo upravo preko potomaka gore pomenutog Hasana Omerovića, sina Omerovog. Hasan je kasnije jednom od svojih sinova dao očevo ime Omer. Pomenuti Omer je imao brata Husu. Dakle, najstariji poznati Omerović iz Jasenove je Omer, Omerov sin je Hasan Omerović, koji opet ima sina Husu, najvjerovatnije Husejn, koji rađa Mustafu (1904-1980). Mustafina majka se zvala Huma, moguće Uma, skraćenica od Umihana. Mustafina žena se zvala Zlatija rodom iz Ljeskovika. Mustafina djeca su: Paša (?), Tima (1931-1997), udata u Luku za familiju Mujić. Njezin su sinovi Fikret Mujić, poznati stolar iz Naselja Vidikovac kod Srebrenice, Idriz (1938.-2006.), Husejn (Huso) (1942-1995) Husejnovi sinovi su: Hajrudin i Hamed (1965-). Obojica danas žive u Njemačkoj. Idriz je imao dva sina od kojih je jedan Mevlid (1981-), zvani 94 Uložak 11...95 Uložak 40...96 Uložak 12...97 Uložak 13...98 Uložak 45...

107

Kefalo.99 Dakle, geneaološka linija Omerovića izgleda ovako: Omer-Hasan-Huso (Husejn)-Mustafa (1904-1980)-Husein (Huso) (1942-1995)-Hamed (1965-)

4. Kuće na 248/8 kućište sa kućom k. br. 14 i parcela: 304, 316, 317 Krčevina, 320, 321 Osoje, 358/2, 359 Iskritijevac, u vlasništvu su Derviša mal. sin um. Muje Sejdinovića. Godine 1902. spominju se: Fejzo i Huso Sejdinović um. Sulje, Smail (Smajl), Mehmed, mal. Avdo i Bego Sejdinović um. Hasana.100

Vlasnici gradilišta s privrednim objektom na 248/7 su: Salih Omerović um. Omera sa 1/2, mal. Derviš um. Muje Sejdinovića sa 1/4, Fejzo Sejdinović um. Sulje sa 7/80, mal. Husein sa 7/80, mal. Haša um. Sulje Sejdinovića sa 7/160 iz Zapolja i Zeka rođ. Tabaković, prvog braka Sejdinović udate za Hamzu Smajića iz Zapolja sa 1/32.101 Vlasnik gradilišta s privrednim objektom na 292/2 je Hasan Omerović um. Omera.102

5. Nešto izdvojena od prethodnih kuća, ka jugu je peta kuća u Jasenovi.

Kuća na 323 kućište sa dvorištem i kućom k. br. 15, zatim parcele: 322/1, 326, 336, 337, 338 Duga njiva, 358/1 Iskritijevac su 1894. godine u vlasništvu Hasana Sejdinovića um. Salke.

Godine 1899. vlasnici su: Smail (Smajl), Mehmed, mal. Avdo i Bego Sejdinović um. Hasana, Hata rođ. Memišević udova. Godine 1918. spominju se: Smajo, Avdo i Mehmed.103 Vlasnik gradilišta s privrednim objektom na 322/2, tada je također Hasan Sejdinović um. Salke.104

6. Nešto zapadnije od Jasenove u kojoj žive Mustafići i Omerovići, poslije 1885., a prije 1894. godine, pojavljuje se kuća na k.č. 331 kućište sa dvorištem i kućom k. br. 16. Vlasnik tih parcela i parcela 330 Veselović, 334 i 335 Duga njiva, tada je Simo Bučalina sin Andrije sa 7/8 i Mara rođ. Mirković udova iza Save Bučaline sa 1/8, oboje iz Pusmulića. Godine 1925. vlasnik je Pero Bučalina sin Sime.105 Vlasnik zapadnije parcele 362 Pregudi tada je Simo Bučalina sin Andrije, a od 1925. godine Miloš Bučalina sin Sime.106

99 Prema kazivanju Hameda Omerovića, Mevlida Omerovića i Fikreta Mujića, 30. 05. 2017.

100 Uložak 14...101 Uložak 46...102 Uložak 45...103 Uložak 15...104 Uložak 15...105 Uložak 16...106 Uložak 25...

108

Bučaline su porijeklom s tromeđe Bosne, Hercegovine i Crne Gore, ne ovih današnjih granica, već onih prije Berlinskog kongresa. Prema kazivanju Pere Bučaline (1948-), Bučaline su starinom Andrići. Ovo današnje prezime su dobili po posebnoj vrsti kiselog mljijeka „buća“. Najvjerovatnije su po tom proizvodu bili poznati. Prema Perinom kazivanju, Andrići su u rodnom kraju ubili nekog agu te su onda pobjegli i prvobitno se naselili u selu Tugovo kod Vlasenice. U Tugovo se doselio Ilija Andrić, koji je imao sina Andriju. Andrija je opet imao sina Simu, koji se naprijed spominje kao vlasnik nabrojanih parcela. Simo Bučalina je imao tri sina, i to: Ignjat, Miloš i Pero (1875-1941). Ignjat je bio najstariji i imao je sina Žarka, koji je prema kazivanju Pere Bučaline rođen u Tugovu i kao dijete iz Tugova donesen u Ljeljendo. Milošev sin je Kosta Bučalina. Pero Bučalina imao je sinove: Iliju (1906-1983), Diku, Savu i Radovana. Ilijin sin je Pero Bučalina (1948-), koji je ime dobio po djedu. Bučaline su iz Tugova prvo doselili na imanje Selmanagića i Rustanbegovića u Ljeljendo. Kako je Ljeljendo bio oskudan vodom, oni su se preselili u Jasenovu na erernu/državnu zemlju te je krčeći pretvarali u obradivu zemlju. Dio zemlje su kupili od Sejdinovića.107 Očito je da se ovo imanje formiralo na staroj mezri Veselović (Veselić?). Kasnije je nastala i kuća na 361/8 od erarnog zemljišta i to u vrhu Veselovića. Geneaološka loza Bučalina izgleda ovako: Ilija Andrić-Andrija-Simo Bučalina, prvi vlasnik imanja u Jasenovoj-Pero(1875-1941)-Ilija (1906-1983)-Pero(1948-).

U južnom dijelu Jasenove, ka potoku Ponirak (danas Duboki potok) parcela 341, 342 i 343 Starina, vlasnici su: Fejzo i mal. Husein um. Sulje Sejdinovića i mal. Haša.108

U ovom dijelu Jasenove već neko vrijeme živi i familija Emina Bektića(1948-).109 Prema tradiciji Bektići su iz Karačića. Najstariji poznati Bektić je neki Mujka. Mujkinom ocu u Karačiće dođe na konak Ahmet Suljkanović (ili Suljanović) iz Vučica (zapadno od Karačića, kasnije Čagljevići). Pošto je ima tri kćeri, tražio je Mujku za zeta (Mujka je imao više braće). Tako Mujka ode u Vučice kao zet Ahmetov. Mujka je imao dvije kćeri, jedna se uda u Voljevicu za Siručića, druga na Podgajnicu za Salčinovića. Sin Mujkin, Emin, koji je dedo današnjeg Emina Bektića, oženi Ćamku Suljić

107 Kazivanj Pere (Ilije) Bučaline 30. 05. 20017.108 Uložak 54...109 Eminov otac Ibrahim oženio je Kadiru Đozić, kćerku Vehbije Đozića, a unuku hadži

Husejna Đozića iz Srebrenice, koja je nakon očeve smrti od oca naslijedila imanje i kuću u Iskritijevcu/Škritijevcu, u Jasenovoj, što su kao „materevinu“ naslijedili Emin Bektić i njegov brat Sead, koji je sa sinom ubijen 1995. godine. U Pusmulićima na imanju Ibrahima Bektića sada živi najmlađi Eminov brat Hidan, s porodicom. Najstariji Ibrahimov sin Kiram poginuo je na radnom mjestu osamdesetih godina prošlog stoljeća.

109

iz Pusmuljića. Emin je umro mlad, s 35 godina, a sin mu Ibrahim rođen je oko 1905. godine. Negdje pred Prvi svjetski rat, Ćamka se s djecom vrati u Pusmuliće, zapravo u Vlaniće, u najam kod Hrustanbegovića. Preuda se za Ibrahimovića. Starinom je bila vodenica u Rječici (Jasenovačkoj), na ušću kod okuke na današnjem asfaltnom putu. Po Bilalu Suljiću se naziva Bilalova livada u Jasenovoj. Sada je tu imanje Emina Bektića, poznatog zaljubljenika i uzgajivača konja. Okolo su njive Iskritijevac. Tu je i prastaro stablo lijeske (staro preko 200 godina).110

Opće karakteristike Jasenove

U najkraćem, opće društveno-historijske i urbano-geografske karakteristike Jasenove upućuju na zaključak da je ovo mjesto nastanjeno od daleke prošlosti. Posebno intezivan razvoj bio je u osmanskom periodu, o čemu svjedoči veliko mezarje u Iskritijevcu. U Jasenovoj 1894. godine ima šest kuća, značajne starine i nekoliko mezarja. Familije koje tada žive u Jasenovi su: Omerovići s dvije kuće, Sejdinovići s dvije kuće, Mustafići s jednom kućom i Bučaline s jednom kućom.111

Čičevac – urbano-geografske karakteristike krajem 19. stoljeća

Naselje Čičevac sa Pribićevcem se nalazi s jugoistočne strane grada Srebrenice i neposredno se naslanja na njegovu teritoriju. Najbliži dio ovog naselja su Jelići, koji se protežu ka mahali grada Srebrenice, Petričima.

Dijelovi naselja Čičevac smješteni su na padinama manjih brežuljaka koji se nalaze, većim dijelom, u slivnom području rijeke Čičevac, a manjim dijelom u slivnom području rijeke Zeleni Jadar. Veći dio naselja nalazi se između 600 i 800 metara nadmorske visine.112

Naziv naselja se u popisima stanovništva navodi kao Čičevac (kraj 19., početak i sredina 20. stoljeća), u najnovije vrijeme je kao Čičevci. Takav je slučaj i s rijekom koja nastaje u tom naselju, navodi se kao Čičevac rijeka ili potok. Na katastarskom planu iz 1882–85. godine navodi se kao Čičevska. Međutim, krajem 19. Stoljeća, u gruntovnim knjigama i katastarskim planovima navodi se kao Čičevci.110 Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića...111 Radi usporedbe, sredinom 20. stoljeća Jasenova ima 14 kuća i 82 stanovnika. Imenik

naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 222.

112 Alija Suljić, Stanovništvo i naselja..., str. 165.

110

Naselje Čičevac sa Pribićevcem iz osmanskog perioda izlazi kao manje naselje i zajedno imaju 14 kuća sa 17 stanova , ukupno je 124 stanovnika, a svi su „gr. iztočnjaci“.113 Godine 1885. Čičevac ima 21 kuću sa 22 stana. Ukupno je tada bilo 150 stanovnika, svi su bili istočno-pravoslavni, a bilo je 34 kmetova i jedan trgovac-obrtnik.114

Na samom kraju 19. stoljeća, prema popisu iz 1895. godine, jedinstveno naselje Čičevac ima sljedeće dijelove: Benino selo, Biljeg, Bukova glava, Čičevac, Kozlje, Pribičevac, Turija i Vrhović. U naselju je tada 20 kuća sa 126 stanovnika, a svi su istočno-pravoslavni. Prema ekonomskom statusu, tada je bilo 19 kmetova sa 105 srodnika, a svi se bave poljodjelstvom, registrovana su i 2 ostala.115

U nastavku dajemo detaljan pregled osnovnih društveno-historijskih i urbano-geografskih karakteristika naselja Čičevac na kraju 19. stoljeća. Prvo dajemo pregled većeg dijela naselja koji se nalazi u jugozapadnom nižem dijelu, a onda i onog na sjeveroistoku, višeg, poznatog i kao Pribićevac.

Čičevac

Ovako definisan Čičevac, krajem 19. stoljeća ima sljedeće dijelove: Jeliće, Kožlje, Benino selo, Biljeg, Vrhove, Malu Turiju, Bukovu glavu i Čičevsko brdo. Dolina rijeke Zeleni Jadar je nenaseljena.

Jelići

Neposredno s južne strane grada Srebrenice (mahale Petriča) nalazi se dio Čičevca pod nazivom Jelići. Tako se starinom naziva zemljište na k.č.: 5, 7, 8 i 13, Jelići. Iznad Jelića, kraj starog puta je groblje. Ono je na k.č. 2 Groblje, a krajem 19. stoljeća je površine od 2.800 m2.116

1. Odmah ispod groblja, 1894. godine je Kmetovsko selište Nikolić k. br. 1, obuhvata na k.č. 10 kućište s dvorištem i parcele: 1 oranica Baština, 3 i 4

113 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880., str. 95.

114 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886., str. 154-155.

115 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896., str. 344-345.

116 Uložak 63.,Bosanskohercegovački zemaljski erar, Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

111

Brdo iznad kuće, 5, 7, 8, 13 Jelići, 16 Dol, 53 Jelah...., Još od osmanskog perioda vlasnici kmetovskih selišta su: hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. hadži Selmanage sa po ¼, Sulejman Begzadić um. Mujage sa 5/16, Paša rođ. Begzadić udata za Sadika Zulfića sa 1/8 i Dundža mal. kći um. Abdullaha Siručića sa 1/16, svi iz Srebrenice. Godine 1902. dio od Sulejmana prelazi na Mustafu Begzadića um. Sulejmana. Zatim, 1903. i 1906. godine dio od Mustafe i Paše Zulfić kupuju hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište se uknjižuje u korist Vuje Nikolića pok. Josija iz Čičevaca.117

2. Nešto južnije je Kmetovsko selište Jovanović k. br. 2, sa k.č. 23/3 kućište s dvorištem i parcelama: 18 Ledinjak, 19 šuma Kosa, 20 i 21 Podkućnica, 23 Solila, 31 i 33 Gunjaci, 37-40 Brdo...

Krajem 19. stoljeća vlasnici selišta su: hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. hadži Selmanage sa po ¼, Sulejman Begzadić um. Mujage sa 5/16, Paša rođ. Begzadić udata za Sadika Zulfića sa 1/8 i Dundža mal. kći um. Abdullaha Siručića sa 1/16, svi iz Srebrenice. Nasljednici su isti kao u prethodnom selištu.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište gruntovno prelazi u vlasništvo Ljube i Blagoja Stevanovića pok. Živana iz Čičevaca.118

Kožlje

Južnije od Jelića, kraj starog puta je zemljište koje se starinom naziva Kožlje. Okolo su erarna zemljišta na k.č.: 5/1 šuma Gunjaci od 2.076 dunuma, 35/6 šuma Opreš i Jelah 637 dunuma, pašnjaci 47/1 Ražište i Dubrava, 61 Ravne njive, 88 Radjeva glavica (prema Beninom selu).119 Tu je na starom putu još od osmanskog perioda bila neka mehana. Na to upućuje toponim registrovan na najstarijim katastarskim planovima, kao Kod mehane.120

1. Kmetovsko selište Dimitrić k. br. 3 sa k.č. 45/2 kućište s dvorištem i parcelama: 32 Podkućnica, 34 Kvarnjača, 36 Gunjaci, 43 Bukvik, 49 Močilo, 46 i 52 Ravan, 50, 51, 55 Jelah, (kasnije 57 oranica Blagojević)

117 Uložak 1.,Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.118 Uložak 2...119 Uložak 63.,Bosanskohercegovački zemaljski erar, Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz

1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.120 Katastarski plan iz 1882-85. godine za k.o. Čičevac, razmjera 1:6250, Katastar Srebrenica.

112

Godine 1894. vlasnici su: hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. hadži Selmanage sa po ¼, Sulejman Begzadić um. Mujage sa 5/16, Paša rođ. Begzadić udata za Sadika Zulfića sa 1/8 i Dundža mal. kći um. Abdullaha Siručića sa 1/16, svi iz Srebrenice. Nasljednici su isti kao u prethodnom selištu.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, kmetovsko selište se dodjeljuje u vlasništvo Sinđe(?) Kovačević rođ. Dimitrić? i Petra Dimitrića?. Kasnije se navodi Kočević Sinđa rođ. Dimitrijević.121

Benino selo

Jugoistočno od Kožlja je zemljište starinom nazivano Benino selo. 1. Kmetovsko selište Mičić k. br. 4 sa k.č. 67/2 kućište s dvorištem i

parcelama: 59 i 60 Ravne njive, 62-65 Simino brdo, 68 i 69 Podkućnica, 75 Brdo, 76 Bara.Krajem 19. stoljeća vlasnici su: hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. hadži Selmanage sa po ¼, Sulejman Begzadić um. Mujage sa 5/16, Paša rođ. Begzadić udata za Sadika Zulfića sa 1/8 i Dundža mal. kći um. Abdullaha Siručića sa 1/16, svi iz Srebrenice. Nasljednici su isti kao u prethodnom selištu.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište se uknjižuje u korist: Budimira Mičića pok. Stevana, Petra i Mićana Mičića pok. Tanasija sa po 1/3, svi iz Čičevaca.122

Biljeg

Južno je zaravnjeno brdo pod srednjovjekovnim nazivom Biljeg. Tu su identificirane sljedeće parcele: 257, 260, 261, 263 ukupne površine oko 100 dunuma i 264, 265, 266, 267 livada pod Biljegom sa oko 30 dunuma.123

1. Kmetovsko selište Novaković k. br. 5 sa k.č. 259/2 kućište s dvorištem i parcelama: 247, 248, 249 Bara, 256, 258, 260 Podkućnica, 257, 263 šuma Biljeg, 261 pašnjak Biljeg, 263 oranica Biljeg, 264, 265, 266, 267 livada pod Biljegom.

Vlasnici su: Sulejman Begzadić um. Mujage sa 5/8, Paša rođ. Begzadić udata za Sadika Zulfića sa 1/4 i Dundža mal. kći um. Abdullaha Siručića sa 1/8, svi iz Srebrenice. Nasljednici su isti kao u prethodnom selištu.

121 Uložak 3., Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.122 Uložak 4...123 Uložak 5...

113

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici selište prelazi u korist: Cvjetina, Svetozara i Ranisava Novakovića pok. Đoke iz Čičevaca.124

Vrhovi

Krajnji jugozapadni dio Čičevaca su Vrhovi. U Vrhovima su dva kmetovska selišta.

1. Kmetovsko selište Ilić k. br. 6 sa k.č. 281/2 kućište sa dvorištem i parcelama: 273 i 274 Strana, 274 Nadkućnica i Podkućnica, 276 i 277 Poljanica.

Krajem 19. stoljeća vlasnici su: hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. hadži Selmanage sa jednakim dijelovima.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, sve prelazi u korist Bogomira i Krstivoja Petrovića pok. Dake(?) iz Čičevaca.125

2. Kmetovsko selište Stefanović k. br. 7 sa k.č. 280 kućište sa dvorištem i parcelama: 285 i 286 podkućnica, 271, 288, 308 Dolovi, 287 Papratnjača, 309 Mekota...

Vlasnici su: hadži Hasanaga i Avdaga Hadžiselmanagić um. hadži Selmanage sa jednakim dijelovima.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište se uknjižuje u korist: Ljube, Blagoja i Velimira Stevanovića pok. Živana iz Čičevaca i Novaka Jovanovića pok. Tome iz Stanatovića.126

Mala Turija

U jugoistočnom dijelu Čičevaca je zemljište Mala Turija. Odmah istočnije je staro, posebno, naselje Turija. Tu se nalazi jedno groblje na parceli k.č. 291 Groblje, površine od 12.700 m2.127

1. Kmetovsko selište Kočević k. br. 8 sa k.č. 292 kućište sa dvorištem i parcelama: 293, 294, 299, 300 Dolina.

124 Uložak 5...125 Uložak 6...126 Uložak 7...127 Uložak 63...

114

Krajem 19. stoljeća vlasnik je Hasan Dizdarević um. Ibrahima iz Srebrenice. Godine 1913. vlasnik postaje Omer Dizdarević Hasanov. Godine 1914. kupoprodajnim ugovorom vlasnici su: Mitar i Jerotije Kočević pok. Nikole i mal. Sekula Kočević Mitra sa po 1/3 svi iz Čičevaca.128

2. Kmetovsko selište Kočević k. br. 9 sa k.č. 296/2? kućište sa dvorištem i parcelama 295?, 297 Podkućnica...

Godine 1894. vlasnik selišta je Hasan Dizdarević um. Ibrahima iz Srebrenice. Godine 1913. nasljeđuje Omer Dizdarević Hasanov.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište se knjiži u korist Mališe i Radojka Kočevića pok. Ilije iz Čičevaca.129

Dolina rijeke Jadar

Krajem 19. stoljeća Čičevcu pripada dio doline rijeke Zeleni Jadar. Rijeka se krajem 19. stoljeća naziva Jadar i korito je na k.č. 345 potok Jadar.130

Sa zapada započinje od ušća Jasenovačke rijeke u Zeleni Jadar. To mjesto se starinom naziva Gaz (prelaz starog puta Srebrenica-Nesmotar). Uzvodno je zemljište Dobra luka, gdje je danas istočni dio Industrijske zone i savremeno raskršće. Uzvodnije ispod Male Turije je zemljište Palučak i Bare.

Negdje početkom 20. stoljeća na krajnjem istočnom dijelu, kod ušća Rječice (teče od Pribićevca i Skenderovića) nalazi se poznati Jadar han.

Bukova glava

Sjevernije na zaravni je zemljište koje se naziva Bukova glava (Bukva glava, na katastarskom planu iz 1882-85. godine). Do njega je zemljište pod nazivom Okolišta (npr. k.č. 191 Okolišta), a prema brdu Javor je šuma pod Javorom.131

1. Kmetovsko selište Akšamović-Živković k. br. 10 sa k.č. 199/2 kućište sa dvorištem i parcelama: 189, 190, 200, 201 Okolišta, 198 Javor, 202 Brdo.

128 Uložak 8...129 Uložak 9...130 Iskaz I,Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.131 Uložak 63.,Bosanskohercegovački zemaljski erar, Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz

1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

115

Krajem 19. Stoljeća vlasnik selišta je Sejda rođ. Begović udata za Mustafu Hublića iz Srebrenice

Godine 1901. kupoprodajnim ugovorm vlasnik postaje Vaso Tanasić pok. Mihajla iz Čičevaca. Od 1934. godine vlasnici su Milorad Tanasijević sin Vase i Andrija Tanasijević sin Ilije.132

2. Kmetovsko selište Tanasijević k. br. 11 sa k.č. 213/2 kućište sa dvorištem i parcelama: 181, 182, 204-207 Bukova glava, 183-187 Ječmište, 188 Okolišta...Godine 1894. vlasnik je Mujaga Begović um. Ahmetage iz Srebrenice

Godine 1907. selište nasljeđuju: mal.: Izet, Alija, Ismet i Fejzo Begović um. Mujage i Emina rođ. Begović udata Efendić. Od 1919. godine, briše se malodobnost: Alje, Fejze i Ismeta Begovića.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište prelazi u korist Vase Tanasijevića pok. Mihajla iz Čičevaca.133

Ovom kmetovskom selištu pripadaju i parcele 237 i 238 Smrč. Krajem 19. stoljeća su u vlasništvu Huseina Begović um. Ahmetage iz Srebrenice, od 1908. godine vlasnik je Drago Ilić sin Vukašina, a od 1909. godine Vaso Tanasijević pok. Mihajla.134

3. Kmetovsko selište Ilić k. br. 12 sa k.č. 218/2 kućište i parcelama: 173, 174 Tucak, 177, 178 Podkućnica, 179 i 180 Brijeg, kasnije 218/3 gradilište, 218/6 iznad Košare, 220-223 Stupače...Vlasnik selišta je Hasan Begović um. Ahmetage iz Srebrenice. Nasljeđuje ga 1918. godine Ifeta Begović um. Hasana.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište prelazi u korist Stevana Ilića pok. Vukašina iz Čičevaca.135

4. Kmetovsko selište Ilić k. br. 13 sa k.č. 225/2 kućište sa dvorištem i parcelama: 175 i 176 Podkućnica, 218/4 iznad Košare, 221 Stupača, 224 Tucak... Krajem 19. stoljeća vlasnik je Hasan Begović um. Ahmetage iz Srebrenice. Nasljeđuje ga 1918. godine Ifeta Begović um. Hasana.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, selište prelazi u korist: Neđe i Tešana Ilića pok. Marka sa po 1/6 i Milutina i Radovana Ilića pok. Marjana sa po 1/3, svi iz Čičevaca.136

132 Uložak 10.,Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.133 Uložak 11...134 Uložak 29...135 Uložak 12...136 Uložak 13...

116

Radovan Ilić, Čičevci, 1910. godina http://www.starerazglednice.com/postcard-category/view/177

Čičevsko brdo

Sjevernije i nekako u središtu naselja Čičevac sa Pribićevcem je Čičevsko brdo. Na njemu je krajem 19. stoljeća par selišta. Tu je i groblje na k.č. 133 od 2.500 m2.137

1. Kmetovsko selište Stjepanović k. br. 14 sa k.č. 118 kućište sa dvorištem i parcelama: 96 šuma Brijeg, 97 Dol, 98-101 Međa i Brdo, 106-108 Vrtača, 121-123 Pod baščom, 155-165 Petrov dol, 166, 167 Bare...

Krajem 19. stoljeća vlasnici selišta su: Pašan i Salkan Pašić um. Abdullaha sa po ¼ i Avdibeg Rustanbegović um. Mustajbega sa 1/2 , svi iz Srebrenice.

Godine 1908. dio od Pašana prelazi na: mal. Rukiju Pašić um. Pašana sa 1/8 , mal. Zejfu Uzunalić kćeri Alije i Aliju Uzunalića sina Avdije, oboje sa po 1/16 i iz Zvornika.

Godine 1910. dio od Salkana prelazi na: Arifa, Ibrahima i Omera Pašića um. Salke, Fatimu rođ. Pašić udata Purković, svi iz Srebrenice i mal. Jusufa Ibišević sin Mustafe iz Kozluka. Godine1914. ugovorom o kupnji vlasnik postaje Jovo Blagojević pok. Stjepana iz Čičevaca.138

137 Uložak 63...138 Uložak 14...

117

2. Kmetovsko selište Blagojević k. br. 15 sa k.č. 142 kućište sa dvorištem i parcelama: 102-105 Brijeg, 109-111 Podkućnica, 112 vrt pod starom kućom, 113 pašnjak za starom kućom, 114, 115 gradilišta sa dvorištem, 127-129 Glogovi, 135, 136 Konjuva, 141-143, 147 Brdo, 149-154 Petrov dol...

Godine 1894. vlasnici svega su: Pašan i Salkan Pašić um. Abdullaha sa po ¼ i Avdibeg Rustanbegović um. Mustajbega sa 1/2 , svi iz Srebrenice. Nasljednici su isti kao i kod prethodnog selišta. Godine 1914. ugovorom o kupnji vlasnik je Jovo Blagojević pok. Stjepana iz Čičevaca.139

U okviru prethodna dva selišta nalazi se i parcela k.č. 148 za Bjelilom. Vlasnici su isti kao i prethodni.140

Opće karakteristike Čičevaca

Iz prethodnog detaljnog pregleda Čičevaca vidimo i njegove opće društveno-historijske i urbano-geografske karakteristike na kraju 19. stoljeća.

Pojedini dijelovi Čičevaca imaju od 1 do 4 kmetovska selišta, sa kućama na njima. Tako, 1894. godine imaju: Jelići po jedno kmetovsko selište Nikolića i Jovanovića; Kožlje, jedno kmetovsko selište Dimitrića i možda jednu mehanu; Benino selo, jedno kmetovsko selište Mičića (sva do sada nabrojana su bila u vlasništvu Hadžiselmanagića i Begzadića); Biljeg, jedno kmetovsko selište Novakovića (u vlasništvu Begzadića); Vrhovi, po jedno kmetovsko selište Ilića i Stefanovića (u vlasništvu Hadžiselmanagića); Mala Turija, dva kmetovska selišta Kočevića (u vlasništvu Dizdarevića); Bukova glava, po jedno kmetovsko selište Akšamovića-Živkovića i Tanasijevića i dva Ilića (u vlasništvu Begovića) i Čičevsko brdo, po jedno kmetovsko selište Stjepanovića i Blagojevića (u vlasništvu Pašića i Rustanbegovića).141

Godine 1894. Čičevac ima ukupno 15 kmetovskih selišta sa kućama, u vlasništvu familija iz Srebrenice. Vjerovatno i jednu mehanu.142 Upečatljiv je primjer promjene vlasništva nad zemljom. Tridesetih godina 20. stoljeća

139 Uložak 15...140 Uložak 54...141 Radi usporedbe dajemo broj kuća i stanovnika pojedinih dijelova Čičevaca sredinom 20.

stoljeća. Tada ima: Benino selo 2 kuće i 7 stanovnika, Biljeg 3 i 16, Bukova glava 7 i 40, Čičevac 4 i 15, Jelići 1 i 6, Kožlje 4 i 30, Turija 2 i 8 i Vrhovi 1 i 6. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 222.

142 Radi usporedbe, sredinom 20. stoljeća Čičevac ima 24 kuće i 128 stanovnika. Imenik naseljenih mjesta NR BiH, str. 222.

118

administrativno-upravnom intervencijom tadašnje države, putem odluka Sreskog načelništva, zemlja je oduzimana od pravnih vlasnika i dodjeljivana zakupcima zemlje – kmetovima. Manji dio promjene zemljovlasništva desio se dobrovoljnom kupoprodajom.

Pribićevac

Pribićevac je drugi, sjeveroistočni dio jedinstvenog naselja Čičevac, s kraja 19. stoljeća. Pribićevac ima tradiciju posebnog naselja još od 16. stoljeća. Nalazi se na planinskoj zaravni (900-974 m), raskršće je važnih starih puteva i ima dosta starina.

Naziv je zasigurno srednjovjekovne starosti. Pribić je često lično ime iz bosanskog srednjovjekovlja, a poznata je i cijela srednjovjekovna župa pod nazivom Pribić (u dolini rijeke Krivaje).

1. Zgrada Han Pribićevac krajem 19. stoljeća se nalazi na k.č. 367 Kućište sa dvorištem i kućom k. br. 16 i površine 750 m2. Da se zasigurno radi o hanu vidimo iz naziva parcele uz ovu zgradu na k.č. 366, koja se tada izričito naziva vrt do hana površine 870 m2. Također, na najstarijim katastarskim planovima iz 1882-85. Godine na tom mjestu je ucrtana zgrada i pored nje naziv cijelog lokaliteta kao Han Pribićevac. Kako je ovo bio važan i prometan han, uz njega su 1894. godine registrovane i pomoćne privredne zgrade. One se nalaze na k.č.: 368 gradilište od 70 m2, 376 gradilište sa dvorištem od 1.200m2 i 379/2 gradilište od 40m2.143

Vlasnici ovih objekata 1894. godine su bili: Fejzaga i mal. Alijaga sinovi hadži Hasanage Hadžiselmanagića sa po 5/12 i Emina rođ. Begtašević udata za hadži Hasanagu sa 1/6, svi iz Srebrenice. Godine 1901. briše se malodobnost Alijagi. Dio od Fejzage 1934. godine nasljeđuju: Azemina Begtašević udova, Haša H. Mujagić udova, Ibrahim i mal. Avdo um. Fejzage, Behija udata H. Mujagić, Habiba udata Abdurahmanović, mal. Šuhreta, Hajrija, Fata i Vasva um. Fejzage.144

Iz naziva parcela 1894. godine vidimo da je pored ovog hana starinom bio još jedan han. Tada se parcela na k.č. 379/1 službeno naziva oranica viš starog hana, veličine oko 10 dunuma. Također i parcela 382 pašnjak viš 143 Uložak 16...144 Uložak 16... Godine 1958. dio Alije Selmanagića nasljeđuju: Selman (radi u Z.

Njemačkoj), Omer i Sadik (iz Sarajeva), Nedžad, Hasan i Zumreta (iz Srebrenice) djeca Alije Selmanagića (svi sa po 5/84), Muhamed Hrustanbegović sin Ibrahima i Hajrija Hrustanbegović udata Zudan? (sa po 5/168).

119

starog hana.145 Iz ovoga vidimo da je za osmanskog perioda ovdje bio još jedan han, kojeg za razliku od Hana Pribićevac, krajem 19. stoljeća zovu Stari han. Da li je on tada još radio ili je bio u tragovima, ne znamo. Znamo, da zgrada ovog Starog hana zasigurno postoji ucrtana na najstarijim katastarskim planovima.146

Na zapadnom dijelu Pribićevca u osmanskom periodu je postojala nekakva kula. To vidimo iz naziva okolnih parcela na kraju 19. stoljeća. Radi se o k.č.: 377 livada Strana za kulom od oko 80 dunuma, 380 šikara za kulom (kasnije: bašča, kuća i dvorište) i 381 pašnjak u Dolu pod kulom.147 Nešto kasnije se vodi na k.č. 358/2 šuma Pištivoda, Pribićevac, Pod kulom sa ukupno 453 dunuma. Da li je ta kula postojala cijela ili samo u ruševinama kroz austrougarski i kasnije periode, ne znamo. Znamo da na novijim topografskim kartama tu ima toponim Kula.

Na starijim topografskim kartama, tu negdje (da li na istom mjestu), ima naziv Karaula i Karaula (Pribićevac). S navedenog lokaliteta je izvanredan pogled na okolinu, posebno grad Srebrenicu, stare puteve i njihovo raskršće na Pribićevcu. Zato je sasvim logično da starinom tu postoji karaula (stražarnica) ili neka kula. Uglavnom, vlasnici svih prethodnih parcela krajem 19. stoljeća su Hadžiselmanagići iz Srebrenice.

2. Pored ovih objekata Hadžiselmanagići su formirali jedno selište. To je kmetovsko selište Andrić k. br. 17, sa k.č. 371 kućište sa dvorištem i brojnim parcelama u okviru njega: 369 pašnjak pred kućom, 370 viš kuće, 372 Dol viš kuće, 373 za kućom, 374 u Dolu, 375 pašnjak Vis, sa preko 14 dunuma, 377 livada Strana za kulom od oko 80 dunuma, 378 Prema kući, 379/1 oranica viš starog hana, oko 10 dunuma, 380 šikara za kulom (kasnije bašča, kuća i dvorište), 381 pašnjak u Dolu pod kulom, 382 pašnjak viš starog hana.

Godine 1894. vlasnici svih nekretnina su: Fejzaga , mal. Alijaga sinovi hadži Hasanage Hadžiselmanagića sa po 5/12 i Emina rođ. Begtašević udata za hadži Hasanagu sa 1/6, svi iz Srebrenice.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, nekretnine s ovog selišta knjiže se u korist Đorđe, Triše i Toše Andrića pok. Jovice i Obrena Andrića pok. Stojana, svi iz Čičevaca.148

145 Uložak 17...146 Katastarski plan iz 1882-85. godine za k.č. Čičevac, razmjera 1:6250, Katastar Srebrenica.147 Uložak 17...148 Uložak 17...

120

3. Nešto istočnije na k.č. 361 krajem 19. stoljeća je kućište sa dvorištem i kućom k. br. 18. Uz njega su popisane parcele: 358 livada Strana sa preko 15 dunuma, 360 oranica Strvine njive sa preko 33 dunuma. Kasnije se vode parcele: 358/2 šuma Pištivoda, Pribićevac, Pod Kulom od 453 dunuma, 398 pašnjak Šarampovo od 2 dunuma.

Vlasnici krajem 19. stoljeća su: Fejzaga , mal. Alijaga sinovi hadži Hasanage Hadžiselmanagića sa po 5/12 i Emina rođ. Begtašević udata za hadži Hasanagu sa 1/6, svi iz Srebrenice. Nasljednici su isti kao i u ulošku broj 16.149

Na sjeveroistoku Pribićevca, kraj starog puta su dva selišta.

3. Kmetovsko selište Vukosavljević k. br. 19 sa k.č. 347 kućište sa dvorištem i parcelama: 353 Šljivak, 254 Podkućnica (kasnije ispod Druma), 355 pod kućom (kasnije Pribićevac). Vlasnici selišta su: Fejzaga , mal. Alijaga sinovi hadži Hasanage Hadžiselmanagića sa po 5/12 i Emina rođ. Begtašević udata za hadži Hasanagu sa 1/6, svi iz Srebrenice.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici, uknjižuje se u korist Dimitrija Vukosavljevića pok. Save iz Čičevaca.150

4. Kmetovsko selište Vukosavljević k. br. 20 sa k.č. 346 kućište sa dvorištem i parcelama: 349, 350 Nadkućnica, 352 Horina podkućnica i Dumača sa preko 66 dunuma, 396 Luka, 397 Mlinište od 20 m2 (gdje se tačno nalaze zadnje dvije parcele ne znamo), kasnije 350/2 kućište sa dvorištem.

Opet su vlasnici: Fejzaga, mal. Alijaga sinovi hadži Hasanage Hadžiselmanagića sa po 5/12 i Emina rođ. Begtašević udata za hadži Hasanagu sa 1/6, svi iz Srebrenice.

Godine 1930. na osnovu odluke Sreskog načelstva u Srebrenici prelaze u korist Timotija i Vase Vukosavljevića pok. Jove iz Čičevaca.151

Oko Pribićevca starinom nalaze se prostrane erarne šume i pašnjaci. Krajem 19. stoljeća su: 384/1 šuma Kvarčev dol, Plavulje, Bijele vode sa 1.614 dunuma, 385 šuma Pribičevac, Pištivodaod 491 dunum, 386 šuma Kriva Kaldrma, Šibovi, Brežanska kosa, Gaj i Veliko brdo 3.150 dunuma, 387 Okolišta, 388 Veliko brdo,389/1 pašnjak do riječice, 390 pašnjak Ćatića ravan od 39 dunuma, 392 i 393 Strvine njive, 395 Strvine njive i Dumnjača, 398 i

149 Ukožak 18...150 Uložak 19...151 Uložak 20...

121

399 pašnjak Šarampov sa preko 108 dunuma, 402 i 403 Veliko brdo, 406 Obla glava, 407 Podkućnica, 404 pašnjak Klanac, 408 i 409 Breze.152

Opće karakteristike Pribićevca

Iz prethodnog detaljnog pregleda Pribićevca na kraju 19. stoljeća, vidimo i njegove opće društveno-historijske i urbano-geografske karakteristike.

Pribićevac godine 1894. ima sljedeće sadržaje: zgradu Hana Pribićevac sa nekoliko pratećih objekata; ostatke kule i jednog hana, možda i karaule (stražarnice); jedno kmetovsko selište Andrića sa kućom; sva kmetovska selišta Vukosavljevića sa kućama. I na kraju, još jednu kuću. Sve navedeno je tada u vlasništvu Hadžiselmanagića. Dakle, Pribićevac 1894. godine ima najmanje 5 kuća.153

Zaključak

Iz prethodnih detaljnih razmatranja vidimo da je područje naselja Pusmulići sa Jasenovom i Čičevac sa Pribićevcem naseljeno od najstarijih vremena. Jasenova i Pribićevac naseljeni su još u srednjem stoljeću, te nose i srednjovjekovne nazive. Važan činilac velike starosti je činjenica da se naselja nalaze u neposrednoj blizini Srebrenice, u povoljnim geo-klimatskim uslovima življenja, što je uslovilo da kroz ova naselja od davnina vode vrlo važni putevi. Po navedenim naseljima su brojne starine, a na njih upućuju: materijalni spomenici, historijski izvori, arheološki tragovi, toponimi, predanja...

Eksplicitni podaci iz zemljovlasničkih knjiga i urbano-geografskih karakteristika ovih naselja kazuju da je krajem 19. stoljeća, tačnije 1894. godine u njima sljedeće stanje: Pusmulići imaju 9 kuća i jedno kmetovsko selište, Jasenova ima 6 kuća, Čičevac ima 15 kmetovskih selišta, a Pribićevac han, kuću i 3 kmetovska selišta. Po navedenim naseljima krajem 19. stoljeća ima tragova i drugih urbano-geografskih sadržaja: starih puteva, kula i karaula, mehana, vodenica, hanova, most, česme i veliki broj starih i aktivnih mezarja i grobalja.

U Pusmulićima i Jasenovi vlasnici kuća i imanja je uglavnom muslimansko stanovništvo (pretežno iz tih naselja), a u Čičevcu i Pribićevcu 152 Uložak 63 E153 Isto stanje imamo i sredinom 20. stoljeća. Tada Pribićevac ima 5 kuća i 40 stanovnika.

Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955., str. 225.

122

vlasnici kuća i imanja su zemljovlasnici iz grada Srebrenice (najviše Hadžiselmanagići, zatim: Begzadići, Begovići, Dizdarevići, Rustanbegovići, Pašići...). Promjena zemljovlasništva uglavnom se dešava odlukama Sreskog načelništva 1930. godine, putem državne prinude (čitaj državno-pravnog nasilja) za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada se zemlja oduzima od stvarnih vlasnika i dodjeljuje zemljozakupcima. Manji dio promjene vlasništva dešava se dobrovoljnom i fer kupoprodajom.

Izvori i literatura

1. Gruntovne knjige za k.o. Pusmulić iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

2. Gruntovne knjige za k.o. Čičevac iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

3. Gruntovne knjige za k.o. Orahovica iz 1894. godine, Gruntovnica Srebrenica.

4. Katastarski planovi iz 1882-85. godine, razmjera 1:6250 i 1: 3125 za k.o. Pusmulić, Katastar Srebrenica.

5. Katastarski planovi iz 1882-85. godine, razmjera 1:6250 za k.o. Čičevac, Katastar Srebrenica.

6. Katastarski planovi razmjera 1:6250 za k.o. Srebrenica, Katastar Srebrenica.

7. Kazivanje Emina (Ibrahima) Bektića (1946. godište), Jasenova, 12.5.2017. godine.

8. Sead Jahić, Stećci na području Srebreničko-bratunačkog kraja i mogućnosti njihove valorizacije u turizmu, Magistarski rad odbranjen na Odsjeku Geografija Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, decembar, 2012.

9. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000, sekcija Vlasenica und Srebrenica.

10. Topografska karta iz 1884. godine razmjera 1:150000, sekcija Vlasenica, Srebrenica, Višegrad und Rogatica.

11. Topografska karta iz austrougarskog perioda razmjera 1:200000, sekcija Zvornik.

123

12. Topografska karta razmjera 1:50000, sekcija Zvornik 4, Vojno geografski Institut Beograd, na osnovu reambulacije iz 1932. g.

13. Topografska karta iz sedamdesetih godina 20. stoljeća razmjera 1:25000, sekcija Zvornik 477-4-3 i 477-4-4.

14. Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, C. I kr. vladina tiskarna, Sarajevo, 1880.

15. Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda 1. maja 1885., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1886.

16. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., zemaljska štamparija, Sarajevo, 1896.

17. Imenik naseljenih mjesta NR BiH stanje 12. VII 1955. godine, Zavod za statistiku NR BiH, Sarajevo 1955.

18. Vladislav Skarić, popis bosanskih spahija iz 1123 (1711), Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XLII, sveska 2. Sveska za historiju i etnografiju, Sarajevo, 1930.

19. Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.

20. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.

21. Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986.

22. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Sarajevo, 1988.

23. Grupa autora, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. II, Bošnjački institut Sarajevo, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo, 2000.

24. Aladin Husić, Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 2003.

25. Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005.

26. Ahmet Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008.

124

27. Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkvena opština Srebrenica, Bijeljina, 2010.

28. Alija Suljić, Stanovništvo i naselja općine Srebrenica – antropogeografska monografija, Geografsko društvo Tuztlanskog kantona i Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Tuzla, 2011.

29. Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19 i 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015.

30. Rusmir Djedović, dr. sc. Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće kod Srebrenice – krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 5., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2016.

31. Fotografije: hasan Čalić, Rusmir Djedović.

32. http://www.esrebrenica.ba/turizam

33. http://www.starerazglednice.com/postcard-category/view/177

125

Dr. sc. Sead SELIMOVIĆ

OBNOVA I DRUŠTVENI RAZVOJ SREBRENICE

U PERIODU 1945-1953. GODINE

Abstrakt: Autor u radu piše o obnovi i društvenom razvoju Srebrenice u periodu 1945-1953. godine. Akcenat je stavljen na obnovu naselja, puteva i mostova. Osim toga, ukazuje se na rezultate koji su postignuti u oblasti poljoprivrede, industrije, zanatstva, trgovine i ugostiteljstva. Značajna pažnja posvećena je demografskim promjenama, pismenosti i školstvu.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Srebrenica, obnova, društveni razvoj, poljoprivreda, industrija, zanatstvo, trgovina, ugostiteljstvo, demografske promjene, pismenost, školstvo.

Uvod

Kraj Drugog svjetskog rata 1945. godine Bosna i Hercegovina je dočekala teško razorena, s velikim ljudskim gubicima i ogromnim materijalnim razaranjima. Stambene zgrade, saobraćajnice, industrija i drugi objekti pružali su sliku prave pustoši. Procjenjuje se da je u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata 1941–1945. godine poginulo između 1.014.000 i 1.027.000 stanovnika, mada se taj broj po nekim procjenama kreće i do 1.700.000. U istom periodu, po nekim procjenama, broj poginulih u Bosni i Hercegovini se kretao između 316.000 i 700.000 stanovnika1.1 Pitanjem ljudskih žrtava za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, potpuno

odvojeno, bavili su se Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Rezultate do kojih su došli objavili su u studijama. Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1989; Bogoljub Kočović, Žrtve Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, London 1985. V. Žerjavić navodi da je u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata poginulo 316.000 stanovnika, od toga: Srbi i Crnogorci 164.000, Hrvati 64.000, Bošnjaci (piše Muslimani) 75.000, Jevreji 9.000 i Ostali 4.000. Po B. Kočoviću u Bosni i Hercegovini je u istom periodu poginulo 382.000 njenog stanovništva, i to: Srbi i Crnogorci 209.000, Hrvati 79.000, Bošnjaci (piše Muslimani) 75.000, Jevreji 10.000 i

126

Drugi svjetski rat je, osim ljudskih gubitaka, nanio veliku štetu privredi Bosne i Hercegovine, posebno industriji koja je bila izložena teškim razaranjima i oštećenjima. Opljačkane su i odnesene mnoge mašine i instalacije, koje je okupator montirao u svojoj ili drugim okupiranim zemljama. Postrojenja i prirodna bogatstva koja su ostala, bezobzirno su i prekomjerno eksploatirana. Naročiti interes okupatori su pokazivali za drvo, ugalj, boksit, željeznu rudu, neke proizvode hemijske industrije i poljoprivrede.

U Bosni i Hercegovini je uništeno ili oštećeno 130 većih industrijskih preduzeća i 24 rudnika. Uništeno je 95 pilana koje su imale 209 gatera.2 Osim toga, gotovo sve saobraćajne komunikacije bile su uništene, kao i najveći dio poljoprivrednog inventara, a stočni fond je smanjen za više od 70%.3 Ukupna ratna šteta u Bosni i Hercegovini bila je procijenjena na 161.048.575.264 dinara.4

U uskoj vezi s uništenjem privrednih, a posebno industrijskih kapaciteta u Bosni i Hercegovini bilo je i sistematsko uništavanje javnih, stambenih i drugih zgrada. U 67 mjesta na teritoriji Bosne i Hercegovine uništene su ili oštećene zgrade u kojima su bili smješteni okružni i sreski sudovi, porušeno je 86, a oštećeno 54 zgrade koje služe za smještaj administracije, uprave, žandarmerije, policije i drugih organa. Ukupno je okupator oštetio ili uništio 550.302 seoske i gradske zgrade.5

Slično stanje bilo je i u Tuzlanskom okrugu, u čijem sastavu je bilo 12 srezova: Zvornički, Vlasenički, Srebrenički, Bijeljinski, Bosanskošamački,

Ostali 9.000. U Istoriji SK BiH, 2, na stranici 14. piše da se “gubici stanovništva prema prvim poslijeratnim procjenama u Bosni i Hercegovini kreću oko 700.000”.

2 Grupa autora, Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knj. 2, Sarajevo 1990, (dalje: Istorija, II). str. 13.

3 Seka Brkljača, Muhidin Pelesić, Husnija Kamberović, “Bosna i Hercegovina u toku Drugog svjetskog rata”, u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1994, str. 307.

4 Zemaljska komisija za ratnu štetu izvijestila je Generalni sekretarijat Predsjedništva vlade NR Bosne i Hercegovine 31. avgusta 1946. godine o ratnoj šteti pričinjenoj na teritoriji Bosne u Hercegovine u periodu od 1941. do 1945. godine. Podaci su prikupljani u vremenu od 20. avgusta 1945. do 20. avgusta 1946. godine. Komisija je bila mišljenja da se prikupljeni podaci mogu smatrati konačnim jer su zbirni spiskovi primljeni od svih sreskih, gradskih i rejonskih narodnih odbora. Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo (dalje: A BiH), fond Zemaljska komisija za ratnu štetu (dalje: fond ZKRŠ), kutija 27. Pregled ratne štete na teritoriji Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 31. avgusta 1946. godine.

5 A BiH, fond ZKRŠ, kutija 27. Pregled ratne štete na teritoriji Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 31. avgusta 1946. godine.

127

Brčanski, Ugljevički, Loparski, Gradačački, Kladanjski, Lukavački i Tuzlanski.6

Osim industrijskih, u Tuzlanskom okrugu porušeni su mnogi stambeni objekti. U Vlasenici je porušeno 6.042 kuće, Zvorniku 3.847, Loparama 1.191, Tuzli 1.081, Kladnju 889, Srebrenici 850, Suhom Polju 729, Brčkom 701, Lukavcu 664, Bijeljini 422 i Gradačcu 177 kuća.7

6 U toku NOB-a stvorena je DFJ, u kojoj je Bosna i Hercegovina stekla status ravnopravne federalne jedinice. Opredjeljenje o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu potvrđeno je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, čime je Bosna i Hercegovina dobila svoje teritorijalno jedinstvo, posljednji put prekinuto zavođenjem šestojanuarske diktature i Sporazumom Cvetković – Maček. Iako je tokom trajanja NOR-a inicirano pitanje teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine (odluka ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu o ustrojstvu i radu NOO-a i NO skupština u Federalnoj Bosni i Hercegovini), konačnu odluku o tome donijelo je Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine u Sarajevu 16. augusta 1945. godine. Naime, Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine donijelo je Zakon o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora. Ovim zakonom je Bosna i Hercegovina podijeljena na 7 okruga, 77 srezova i 1.280 područja mjesnih narodnih odbora. Grad Sarajevo izdvojen je u posebno područje narodne vlasti i podijeljen na rejone. Osim toga u samostalna područja narodne vlasti izdvojeni su i gradovi: Banja Luka, Bihać, Mostar, Travnik, Tuzla, Bijeljina, Brčko, Zenica. Prema navedenom Zakonu teritorija Bosne i Hercegovine podijeljena je na slijedeće okruge: Sarajevski, Hercegovački, Travnički, Banjalučki, Bihaćki, Dobojski, Tuzlanski. Službeni list Federalne Bosne i Hercegovine (dalje: Sl. list F BiH), Broj 11, Godina I, od 18. augusta 1945. Podaci o broju mjesnih narodnih odbora se razlikuju u Zakonu o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine od podataka iznesenih u literaturi. Tako je u pomenutom Zakonu na četvrtoj stranici navedeno 1.280 mjesnih područja, dok u Istoriji SK BiH, 2, na str. 25 se navodi postojanje 1.293 mjesna narodna odbora. Ovo je vjerovatno bilo usljed naknadnih postignutih dogovora o čemu nisam pronašao odgovarajuće izvore.Vidi i: Sead Selimović, ‘’Obnova i konsolidacija privrednih preduzeća Tuzlanskog okruga 1945-1952. godine’’, Glasnik arhiva i arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine, broj 46, Sarajevo, 2016., str. 189-208.; Sead Selimović, ‘’Obnova naselja Tuzlanskog okruga porušenih u Drugom svjetskom ratu’’, Arhivska praksa, broj 19, Tuzla, 2016., str. 514-526.

7 A BiH, UTB, dok. br. 703/1946, Referat Građevinskog odjeljenja OKNOT–a za konferenciju obnove naselja o obnovi naselja na teritoriji tuzlanskog okruga, Tuzla, 18. 7. 1946. ; O ratnim razaranjima u Drugom svjetskom ratu na području Tuzlanskog okruga vidi: Sead Selimović, Senaid Hadžić, Tuzlanski kraj 1851-1991.: demografske i socijalne promjene, Off-set, Tuzla, 2007., str. 150-163.

128

Političke prilike u Srebrenici

Srebrenica8 je iz Drugog svjetskog rata izašla porušena i opljačkana, sa narušenim međunacionalnim odnosima. Nova, komunistička vlast, je od strane stranovnika Srebrenice bila prihvaćena s nepovjerenjem. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je krajem 1945. godine na području Srebrenice imala petnaest partijskih ćelija s 99 članova.9 Ako se uzme u obzir činjenica da je na ovome prostoru živjelo oko 39.000 stanovnika naseljenih u petnaest mjesnih narodnih odbora, onda se može vidjeti da je KPJ pripadalo 0,25% ukupnog stanovništva Srebrenice.

Takvo stanje se vremenom mijenjalo, tako da je 1951. godine u Srebrenici bilo 658 članova KPJ, od čega 154 Bošnjaka. KPJ nije imala povjerenje u stanovnike Srebrenice, posebno Bošnjake. Žene Srebrenice, također, nisu bile prihvatane od strane ‘’nove vlasti’’. Stari članovi Partije, uglavnom Srbi, su bili skloni ‘’sektašenju prema muslimanima i ženama.’’10

Osim toga, KPJ na ovome prostoru nije bila aktivna, pa je ostavila prostor za djelovanje svojim političkim i ideološkim protvnicima. U mnogim naseljima, Tuzlanskog okruga, pa tako i u Srebrenici, su se kretale po okolnim šumama manje ili veće ‘’četničke i ustaške grupe’’, koje su napadale lokalno stanovništvo, maltretirali ih i pljačkali.11

Četnici su bili organizovani u grupama pet do deset ljudi, a negdje i stotinjak, kao što je bilo na Majevici i Ozrenu. Oni su bili vrlo aktivni u Posavini, Semberiji i drugim prostorima.12

8 U ovome radu se pod pojmom Srebrenica podrazumijeva prostor Srebreničkog sreza, koji je bio u sastavu Tuzlanskog okruga.; ‘’Zakon o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora’’, Službeni list Federativne Bosne i Hercegovine, broj 11, Sarajevo, 18. avgusta 1945. Godine.; Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, knj. 1, Stanovništvo po polu i domaćinstva, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku i evidenciju, Beograd, 1951., str. 341-342.

9 A TK, Okružni komitet KPJ Tuzla (dalje: OK KPJ), K-1, fasc.1,dok.br.Ib33/2, Izvještaj Sreskog komiteta KPJ Srebrenica o političkoj situaciji i stanju partijske organizacije upućen OK KPJ Tuzla, Srebrenica, 24.9.1945. godine.

10 A TK, Oblasni komitet SK Tuzla (u daljem tekstu: OBK SK Tuzla), Naknadno pronađeni i evidentirani dokumenti (1951; 1952; 1958. i 1961.), K-5, fasc. 3, dok. br. 887/51, Izvještaj instruktorske grupe CK KP BiH o obilasku partijske organizacije Srebreničkog sreza, Sarajevo, 6.3.1951. godine.

11 A TK, OBK SK Tuzla, Naknadno pronađeni i evidentirani dokumenti (1951; 1952; 1958. i 1961.), K-5, fasc. 3, dok. br. 887/51, Izvještaj instruktorske grupe CK KP BiH o obilasku partijske organizacije Srebreničkog sreza, Sarajevo, 6.3.1951. godine.

12 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 042/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla o političkoj situaciji na Tuzlanskom okrugu upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 19. 8. 1945.godine.

129

Djelovanje ‘’reakcije’’ poprimalo je nove forme u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i u Tuzlanskom okrugu. U selu Bošnjaci na prostoru Posavine, narod je razglasio kako je vidio “Majku Božiju” u tamošnjim šumama pa je nosio hranu za nju, u skladu s narodnim običajima.13 Time su oni, u stvari, osiguravali preživljavanje ustašama, koji su se krili u šumama. ‘’Uticaj hrvatske reakcije prema Hrvatima ogledao se i u tome što su hrvatske seljanke na pijacama primale kune, a ne dinare jer im je rečeno da će dinari izgubiti vrijednost, a da će kune ponovo biti u prometu’’.14

‘’Srpska reakcija’’ je našla pogodno tlo u Zvorničkom i Srebreničkom srezu, gdje su ‘’političke prilike bile i najteže u odnosima između Srba i Muslimana’’. Situaciju su na tom prostoru pogoršali postupci Druge istočnobosanske i Druge beogradske brigade NOVJ. Pripadnici tih brigada su početkom juna 1945. godine likvidirali nekoliko većih grupa četnika na Snagovu, koji su bili pohvatani ili su se predali nakon razbijanja grupe Draže Mihailovića. Osim toga, oni su po selima pričali o masovnom ubijanju četnika, što je izazvalo nepovjerenje i strah lokalnog stanovništva prema tim jedinicama.15

Srpske protukomunističke grupe bile su vrlo aktivne. One su se infiltrirale u lokalno stanovništvo i govorile narodu ‘’da čekaju dolazak Engleza i da će se Kralj Petar II Karađorđević vratiti u zemlju’’. Osim toga, isticali su da će u ‘’Jugoslaviji ostati ona vojska koju postavi kralj’’, a to nikako nije NOVJ.16 Narodu je pričano da će monarhija biti obnovljena jer “ne može biti država bez kralja, zatim da će doći do sukoba između Saveznika i SSSR-a, te da Tito Srbima ne može biti dobar (“Kako Tito kao Hrvat može biti bolji za nas od kralja, koji je Srbin”).17

Na području Srebrenice ‘’srpska reakcija’’ je posebno bila aktivna u mjesnim narodnim odborima (općinama) Kravica i Fakovići.18

13 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 014/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla upućen Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije (u daljem tekstu: PK KPJ) za Bosnu i Hercegovinu, Tuzla, 3. 7. 1945. godine.

14 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 014/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla upućen PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Tuzla, 3. 7. 1945. godine.

15 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 014/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla upućen PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Tuzla, 3. 7. 1945. godine.

16 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 014/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla upućen PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Tuzla, 3. 7. 1945. godine.

17 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. Ib13/1, Izvještaj Sreskog komiteta KPJ Zvornik o radu i stanju partijske organizacije upućen OK KPJ Tuzla, Zvornik, 23. 7. 1945.

18 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. Ib16/1, Izvještaj Sreskog komiteta KPJ Srebrenica o političkom i organizacionom stanju upućen OK KPJ Tuzla, Bratunac, 30. 7. 1945. godine.

130

Izuzetno snažne su bile i bošnjačke protukomunističke grupe u Gornjoj Tuzli, Puračiću, Zavidovićima, Teočaku, Živinicama, Kalesiji, Zvorniku, Srebrenici i drugim mjestima. U selima Zvorničkog i Srebreničkog sreza uticali su na seljake da se ne trude mnogo na sređivanju ljetine (žetvi, branju šljiva itd.) “jer će svakako država uzeti od seljaka sav višak njegovih proizvoda.”19 Osim toga, na dovama su ‘’hodže govorile kako svaka vlast koja ne vjeruje u Boga, mora da propadne’’.20

Protv komunističke vlasti djelovali su i bivši zarobljenici, povratnici iz Njemačke, Belgije i Nizozemske. Oni su razvili aktvnosti na cijelom prostoru Tuzlanskog okruga, a posebno u Brčanskom i Bijeljinskom srezu. Bivši zarobljenici su govorili o svom lijepom životu u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, o tome kako su tamo čitavi gradovi ostali neporušeni, saobraćaj je funkcionirao, te da se ‘’čude pustoši koju vide u Jugoslaviji’’, tumačeći ‘’da tako ne bi bilo da Jugoslavija nije zaratila s Njemačkom’’.21

Protukomunističke grupe razvijale su svoje aktivnosti i protiv ‘’dobrovoljnog rada’’, ističući ‘’da je to kuluk, i kako se na silu gone seljaci na dobrovoljne radove, dok građani i radnici ne idu na takve radove.’’22

Do polovine 1945. godine u Tuzlanskom srezu je ‘’narodna milicija’’ pohapsila, razoružala i predala vlastima oko 500 pripadnika ‘’raznih neprijateljskih vojski’’.23

Obnova Srebrenice

Poslije završetka rata i oslobođenja države, bilo je potrebno obnoviti i izgraditi porušenu zemlju. Zbog toga je nova – komunistička vlast, postavila pred sebe tri zadatka. Prvi zadatak bio je obnova i izgradnja saobraćajne mreže, drugi, osiguranje ishrane stanovništva i treći, obnova i izgradnja porušene i popaljene domovine.24

19 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. II a3/3, Izvještaj OK KPJ Tuzla o agitaciji i propagandi upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 26. 7. 1945.

20 A TK, OK KPJ Tuzla, K-3, fasc. 2, dok. br. Ib140/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla o političkoj situaciji i radu partijske organizacije na tuzlanskom okrugu upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 3.8.1946.

21 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. II a3/3, Izvještaj OK KPJ Tuzla o agitaciji i propagandi upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 26. 7. 1945. godine.

22 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. II a3/3, Izvještaj OK KPJ Tuzla o agitaciji i propagandi upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 26. 7. 1945. godine.

23 A TK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. II a3/3, Izvještaj OK KPJ Tuzla o agitaciji i propagandi upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 26. 7. 1945. godine.

24 A TK, OKNOT, k-17. Referat Građevinskog odjeljenja Okružnog narodnog odbora za

131

‘’Narodna vlast’’ je bila zadovoljna uspjehom postignutim na ostvarivanju prva dva zadatka u 1945. godini, dok treći zadatak ‘’nije mogao biti završen jer je porušenost velika te je ostao kao zadatak današnjice’’.25

U Srebrenici je značajna pažnja poklanjana izgradnji i popravci puteva i mostova. Tako su popravljeni mostovi na putu Drinjača – Srebrenica preko Zelinskog potoka, zatim potoka Lonjin (Slapašnica), te popravka i izgradnja još 20 manjih mostova i propusta u Srezu.26

Osim mostova, popravljani su i izgrađivani putevi, koji su imali veliki značaj za život stanovnika Srebrenice. Izgrađeni su putevi Nova Kasaba – Hrnčić – Kravica – Bratunac i Milići – Srebrenica – Skelani. Veliki značaj za stanovnike Srebrenice imali su i putevi izgrađeni u srezu Vlasenica: Vlasenica – Šekovići – Caparde i Milići – Srebrenica.27

Na temelju iskustva da obnova u 1945. godini nije zadovoljila, donesena je odluka od strane Ministarstva građevina NR Bosne i Hercegovine, ‘’da se obnova u 1946. godini ima vršiti kao opštenarodni rad, planski, pod rukovodstvom NOF-a, putem tehničkih baza, koje će na terenu kao naročito za to zaduženi operativni organi, ovaj posao obavljati’’.28

Zato je, u svrhu što uspješnijeg rada na obnovi naselja, obrazovana Uprava tehničkih baza kao samostalan odsjek u okviru Ministarstva građevina. Ona je imala zadatak da ‘’oformi referate’’ za tehničke baze pri okružnim narodnim odborima, da iste snabdjeva novcem, alatom i materijalom, da kontroliše rad na obnovi naselja na području NR Bosne i Hercegovine i da daju sve potrebne smjernice za rad.29

Okrug tuzlanski za drugu okružnu konferenciju o obnovi zemlje. Tuzla, 1. decembra 1946. godine.

25 A TK, OKNOT, k-17. Referat Građevinskog odjeljenja Okružnog narodnog odbora za Okrug tuzlanski za drugu okružnu konferenciju o obnovi zemlje. Tuzla, 1. decembra 1946. godine.

26 A TK, OKNOT, k-42, fasc.1, dok. br. 5624/1-2, Tabelarni pregled Odjeljenja za građevinarstvo OKNOT-a o javnim radovima u tuzlanskom okrugu upućen Ministarstvu građevina NR BiH, Tuzla,11. 9. 1945. godine.

27 A TK, OKNOT, K-44, fasc. 1, dok. br. 6010/1-2, Spisak majdana kojeg su SNO-i Tuzla, Kladanj, Srebrenica, Vlasenica i Gradačac trebali dostaviti Građevinskom odjeljenju OKNOT-a, 1946. godine.

28 A TK, OKNOT, k-17. Referat Građevinskog odjeljenja Okružnog narodnog odbora za Okrug tuzlanski za drugu okružnu konferenciju o obnovi zemlje. Tuzla, 1. decembra 1946. godine.

29 A TK, OKNOT, k-17. Referat Građevinskog odjeljenja Okružnog narodnog odbora za Okrug tuzlanski za drugu okružnu konferenciju o obnovi zemlje. Tuzla, 1. decembra 1946. godine.

132

Nova vlast je pokušavala da ‘’seljacima obezbijedi krov nad glavom prije zime’’, pa je bila planirana gradnja 1.250 novih kuća: 580 u Vlaseničkom srezu, 150 u Srebreničkom srezu, 100 u Zvorničkom, oko 80 u Bijeljinskom – uglavnom u Trnavi i Ugljeviku, oko 80 u Loparskom srezu i oko 100 u Kladanjskom srezu.30

Međutim, radovi na obnovi naselja tekli su sporo, a u nekim srezovima nije obnovljeno niti jedno naselje.31

Kako rezultati obnove naselja nisu bili na očekivanom i planiranom nivou, vlasti su nastojale da to stanje poprave. U svrhu gradnje porušenih, ali i potpuno novih naselja, vlasti su davale kredite. Tako je za sve okružne narodne odbore u Bosni i Hercegovini obezbijeđen kredit od 140. miliona dinara, od čega je Okružni narodni odbor Tuzla dobio devet miliona dinara. Od tih sredstava trebalo je obnoviti 1.500 kuća, i to u 1946. godini. Sreski narodni odbor Srebrenica dobio je 900.000 dinara, od čega 854.000 dinara u gotovini, za obnovu 400 kuća.32

Odlukom Ministarstva građevina od 9. 4. 1946. godine, a u vezi zaključaka Savjeta privrednih ministara Narodne vlade Bosne i Hercegovine, u centrima porušenih rejona obrazovani su, kako je ranije istaknuto, posebni operativni organi građevinske službe – tehničke baze. One su osnovane radi boljeg i efikasnijeg rada na obnovi naselja, a naročito za potrebe repatrijacije izbjeglica i kolonizacije napuštenih imanja. Teritorijalna nadležnost tehničkih baza utvrđena je prema stepenu porušenosti, saobraćajnih i građevinskih mogućnosti, a obuhvatala je jedan ili više srezova.33

30 “Obnova i izgradnja u Okrugu tuzlanskom”, Oslobođenje, br. 90, god. III, Sarajevo, 14.10.1945., str. 8.

31 Tako je Sreski narodni odbor Doboj dobio zadatak da što prije izgradi 250 kuća, ali do 17. juna 1947. godine nije izgradio niti jednu kuću, a da stvar bude gora niti jedna kuća nije ni započeta s gradnjom. Tako je bilo i u srezovima Maglaj, Modriča, Odžak, Gračanica, Gradačac, Brčko, Derventa, Lopare, Bosanski Šamac i Zavidovići..; A TK, OKNOT, k-2, f-2. Izvještaj o radovima na obnovi naselja. Okružni narodni odbor za Okrug tuzlanski, Građevinsko odjeljenje, Okružna uprava tehničkih baza, povjerenik građevinskog odjeljenja Haso Burić. Tuzla, 17. 6. 1947. godine.

32 A TKT, OKNOT, k-2, f-2. Izvještaj o radovima na obnovi naselja. Okružni narodni odbor za Okrug tuzlanski, Građevinsko odjeljenje, Okružna uprava tehničkih baza, povjerenik građevinskog odjeljenja Haso Burić. Tuzla, 17. 6. 1947. godine.; A TKT, OKNOT, K-3, fasc. 1, dok. br. 674/5, Referat Građevinskog odjeljenja OKNOT-a za II Okružnu konferenciju obnove naselja, Tuzla, 1. 12. 1946. godine.

33 A TKT, OKNOT, K-3, fasc.1, dok. br. 638/1, Odluka Ministarstva građevina NR BiH o osnivanju tehničkih baza za rad na obnovi naselja, Sarajevo, 9. 4. 1946. godine.

133

Međutim, bez obzira na to, ovakva organizacija TB-a na terenu nije dala očekivane rezultate. Naime, saradnja s vlastima i antifašističkim organizacijama nije bila u svim srezovima potpuna. Vlasti nisu pokazale veliki interes za njihove aktivnosti pa je u Vlasenici, Kladnju i Zvorniku bilo i ometanja rada.34

Neke porodice se nisu mogle do zime 1946. godine, smjestiti pod krov. Radilo se o 200 porodica, a za razliku od njih 50 je smješteno u već izgrađene kuće.35 Zbog toga je tih 200 porodica vlastitim snagama podiglo kolibe ili je živjelo u podrumima svojih izgorjelih kuća.

Za 1947. godinu Uprava tehničkih baza je predviđala obnovu i izgradnju privrednih i stambenih objekata putem zajma, a ne kao ranije, u vidu poklona. Bilo je to nepravedno prema demobilisanim borcima jer su oni dizali zajmove koje su morali vratiti, a izbjeglice i ostali dobijali su kuće besplatno uz pomoć države.

Program rada tehničkih baza utvrđen je na konferenciji rukovodilaca TB-a i sreskih odbora za obnovu 28. 8. 1947. godine u Tuzli. Obuhvaćen je period do kraja 1947. Godine, u kojem je predviđena obnova i izgradnja 6.640 kuća. Bio je to preambiciozan i nerealan plan.

Rezultati rada postignuti na obnovi kuća do 1.9.1947. prikazani su u tabeli 3.36

Tabela 1

TB - SNO Program Izgrađeno U raduTB Vlasenica 2.018 701 319TB Zvornik 1.063 272 544TB Srebrenica 495 148 179TB Kladanj 311 115 78TB Bosanski Brod 437 179 43SNO Tuzla 399 105 214SNO Modriča 38 13 13

34 A TKT, OKNOT, K-3, fasc.1, dok. br. 638/1, Odluka Ministarstva građevina NR BiH o osnivanju tehničkih baza za rad na obnovi naselja, Sarajevo, 9. 4. 1946. godine.

35 A BiH, UTB, dok. br. 1997/1946, Pregled podataka referata za TB Građevinskog odjeljenja OKNOT–a o izgradnji i obnovi porušenih naselja upućen Upravi tehničkih baza pri Ministarstvu Građevina NR BiH, Tuzla, 20. 10. 1946. godine.

36 A TKT, OKNOT, K-4, fasc. 1, dok. br. 817/36, Uprava tehničkih baza Tuzla – Obnova naselja - dosadašnji rezultati i poteškoće u radu, Tuzla, 1. 9. 1947. godine.

134

SNO Maglaj 61 26 20SNO Odžak 254 60 40SNO Bijeljina 242 67 115SNO Gračanica 60 12 45SNO Gradačac 80 22 34SNO Brčko 130 57 7SNO Derventa 250 20 135SNO Doboj 91 45 36SNO Lopare 306 172 141SNO Bosanski Šamac 40 3 29SNO Teslić 120 26 79SNO Tešanj 100 36 30SNO Zavidovići 145 87 75UKUPNO 6.640 2.166 2.176

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da su postavljeni nerealni ciljevi, te da ih je nemoguće ispuniti u predviđenom roku. Od planiranih 6.640 kuća, izgrađeno je 2.166 ili 32,62%. Poteškoće u radu predstavljali su, između ostalog, nedostatak eksera i prijevoznih sredstava (kamiona) za prebacivanje građevinskog materijala u srezove. Osim toga, u Milićima je izgrađena pilana na vodeni pogon iz kredita obnove naselja, koja je služila samo za tu svrhu. Proizvedena daska se nije mogla transportovati u druge srezove ni željeznicom preko Han Pijeska jer je ista bila preopterećena.

U obnovi naselja učestvovali su i sami mještani nekih naselja. Posebno je to bilo izraženo u Vlaseničkom srezu, u selima Pjenovac, Milići i Derventa. Tamo je narod dopremio na gradilište, za kuće samohranih žena izginulih boraca, 240 m3 građe. Omladina je u Donjem Zalukoviku pripremila građu za 88 kuća.37

Tehnička baza u Zvorniku izvršila je pogodbu za 278 kuća. Od toga broja do kraja 1946. godine izgrađeno je 140 kuća u koje su porodice smještene, dok se ostalih 138 kuća dovršavalo. Kuće su građene, u velikom broju, i vlastitim sredstvima, bez pomoći države.38

37 A TKT, OKNOT, K-4, fasc. 1, dok. br. 817/36, Uprava tehničkih baza Tuzla – Obnova naselja - dosadašnji rezultati i poteškoće u radu, Tuzla, 1. 9. 1947.

38 A BiH, dok. br. 65/1947, Tabelarni pregled obnove porušenih naselja na području SNO–a Zvornik upućen Upravi tehničkih baza Ministarstva građevina NR BiH, Zvornik, 31. 12. 1946.

135

Šumske uprave i organi su ometali obnovu naselja zatezanjem doznake drveta u šumi, a posebno u Tuzlanskom, Gradačačkom, Bosansko-brodskom i Gračaničkom srezu. Nešto manje problema je bilo u Srebreničkom, Vlaseničkom i Bijeljinskom srezu, dok je u srezu Derventa odbor za obnovu naselja potpuno odbijen za dobivanje drveta iz šume.39

Rukovodstvo tehničke baze Srebrenica potpomognuto od strane organa vlasti i frontovskih organizacija uložilo je napore da do polovine decembra 1947. godine izgradi sve planom predviđene stambene zgrade. Tako je do kraja septembra iste godine potpuno izgradila 317 kuća. Pri obnovi i izgradnji vodilo se računa da se kuće podignu onima čije su kuće u ratu izgorjele, kao i siromašnim licima čije su kuće tokom rata oštećene. Bilo je pokušaja nekih pojedinaca da se podignuti novac za izgradnju kuće potroši u druge svrhe, ali je to spriječeno. Neki nesavjesni majstori su nastojali izbjeći svoju obavezu, iako su novac primili unaprijed.

Nova vlast, okružna i sreska, je organizirala ‘’udarne nedjelje’’ s ciljem obnove i izgradnje puteva, obrade zemlje i popravke pruga. Nastojalo se postići povjerenje između građana različitih nacionalnosti, prije svega Bošnjaka, Srba i Hrvata, koje je bilo narušeno u toku Drugog svjetskog rata.40

Nakon oslobođenja zemlje, trgovina i snabdijevanje stanovništva Srebrničkog sreza odvijalo se u veoma teškim uslovima. Naime, suša i grad su pogodili ovaj kraj 1945. godine. Glavni problem je bio kako prehraniti stanovništvo i spriječiti pojavu gladi. Hrana je dostavljana od Ministarstva trgovine i snabdijevanja preko Doboja i Loznice. Najveće smetnje predstavljalo je pitanje transporta. Trgovina nije zaživjela jer su stare zalihe skoro iscrpljene, a mogućnost nabavke novih svedene na najmanju mjeru. Banke nisu poslovale. Nabavno-prodajni uredi su bili u fazi nastanka, a cijene tek uspostavljene. Nakon toga, pristupilo se njihovom maksimiranju i zamjeni novca, što je prouzrokovalo manjak i nestašicu artikala na tržištu. Izvršena je 39 Isto, dok. br. 817/37.40 “Poslije velikih bitaka, krvoprolića i bratoubilačkog klanja, u koji je ovaj kraj uvučen

djelom izdajnika, nastalo je srećnije doba, koje je narod željno očekivao. Veliko djelo koje su započeli pošteni ljudi ovog kraja rodilo je bogatim plodom. Orgije Cvijetina Todića, Pjane Ibrahimovića i ostalih izdajnika nagnale su narod da ih zamrzi jer je vidio da su mu oni donijeli najviše zla, a hrabri sinovi, narodni ustanici pokazali mu put kojim treba poći. Danas, u blistavo svanuće slobode, zatiru se i poslednji tragovi bratske mržnje. Danas je 200 Muslimana iz sprečanske doline otišlo sa plugovima da pomogne narodu Ozrena u obradi zemlje. Za to vrijeme Ozrenci popravljaju prugu Tuzla – Doboj. Na tom radu učvršćuje se bratstvo, iskovano u borbi najboljih sinova naroda, bratstvo koje nikad niko neće moći raskinuti.; “’’Ozren i Spreča na zajedničkom radu’’, Front Slobode, godina III, broj 27, Tuzla, 6. juna 1945., str. 6.

136

kontrola cijena. Nova vlast je preduzela niz akcija za popis i otkup viškova žita, ali je naišla na prepreke zbog djelovanja špekulanata. Osnovane su otkupno-prodajne stanice koje nisu pokazale dovoljno inicijative, niti su im sreski odbori pružili potrebnu pomoć. Za posljednja tri mjeseca 1945. godine po planu direkcije za ishranu, Tuzlanski okrug je trebao dobiti 1.200 vagona, a uvezeno je svega 200 vagona.41

Bosanskohercegovačka preduzeća susretala su se, u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, s nedostatkom radne snage. Zbog toga su u preduzeća primani učenici iz privrede. Bili su to uglavnom učenici bez jednog ili oba roditelja, a u Bosni i Hercegovini je bilo planirano da se u preduzeća uvede 3.975 učenika iz privrede, samo 1949. godine.42

Osim uključivanja učenika u privredne subjekte, često se pristupalo mobilizaciji frontovskih radnih brigada. Tako je samo u mjesecu maju 1949. godine u Bosni i Hercegovini bilo uključeno 315 posebnih frontovskih brigada sa 29.183 frontovca.43

Društveni razvoj

Područje Srebrenice je nakon Drugog svjetskog rata bilo u sastavu Tuzlanskog okruga. Zakonom o teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora, između ostalog, obrazovan je i Tuzlanski okrug.44 Na vanrednom zasjedanju Okružne narodne skupštine za Okrug tuzlanski, u Tuzli, 3. oktobra 1945. godine, kome je prisustvovao ministar trgovine i industrije Federalne vlade Pašaga Mandžić, prisutni su upoznati s teritorijalnim promjenama u Tuzlanskom okrugu. Istaknuto je da su od ovog okruga ‘’odcijepljeni srezovi: Doboj, Maglaj, Gračanica i veći dio Šamačkog sreza s opštinama Modriča i Odžak, a od njih pak obrazovan novi, Dobojski okrug’’.45 Ovakva administrativno-teritorijalna

41 A TK, OKNOT, K-1, fasc. 2, dok. br. 239/9, Izvještaj Izvršnog odbora OKNOT-a za treće redovno zasjedanje, Tuzla, 28. 12. 1945.

42 Arhiv Jugoslavije u Beogradu (dalje: AJ), fond: Komitet za socijalno staranje Vlade FNRJ, 1946-1950. (33- 20-40). Ministarstvo rada FNRJ Komitetu za socijalno staranje Vlade FNRJ. Prijem učenika u privredu. Beograd, 26. marta 1949.

43 ‘’Plansko uključenje nove radne snage u privredu-neodložan zadatak organizacija Narodnog fronta i sindikata’’, Oslobođenje, br. 810, Sarajevo, 31. maja 1949, str. 1.

44 ‘’Zakon o teritorijalnoj podjelii Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove, i područja mjesnih narodnih odbora’’, Službeni list Federativne Bosne i Hercegovine, broj 11, Sarajevo, 18. avgusta 1945.

45 ‘’Vanredno zasjedanje Okružne narodne skupštine za Okrug tuzlanski’’, Front slobode, godina III, br. 33, Tuzla, 5. oktobra 1945., str. 3.

137

podjela bila je do 1949. godine, kada su ukinuti okruzi i obrazovane oblasti.46 Srebrenički srez bio je sastavu Tuzlanske oblasti, sve do decembra 1951. godine, kada su ukinute oblasti.47 Zakonom o podjeli teritorije Narodne Republike Bosne i Hercegovine na srezove, gradove i opštine, 1952. godine, obrazovano je 66 srezova, među kojima i Srebrenički srez.48

Prema popisu stanovništva 1948. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo 498.294 domaćinstva i 2,565.277 stanovnika, a Srebreničkom srezu 6.660 domaćinstava i 39.954 stanovnika. Srebrenički srez činilo je 15 mjesnih narodnih odbora: Bjelovac, Bratunac, Crvica, Fakovići, Karačić, Krasanovići, Kravica, Krnjići, Luka, Osatica, Skelani, Srebrenica, Sućeska, Toplica i Žljebac.49

U tabeli 2. predstavljeno je stanovništvo po spolu i domaćinstva u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu prema popisu od 15. 3. 1948. godine.50

Tabela 2.

Stanovništvo Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza prema spolu i domaćinstva po popisu od 15. 3. 1948. godine

NR Bosnai Hercegovina

Površinakm2

Broj domaćinstava Broj stalnog stanovništva

Svega Muških Ženskih

51.221 498.294 2,565.277 1,237.381 1,327.896

Površina Broj domaćinstava Broj stalnog stanovništva

Svega Muških Ženskih

Srebrenički srez - 6.660 39.954 19.553 20.401

Bjelovac - 438 2.553 1.210 1.343

Bratunac - 952 5.234 2.569 2.665

Crvica - 190 1.517 769 748

46 ‘’Zakon o administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Bosne i Hercegovine na oblasti’’, Službeni list NR BiH, broj 16, Sarajevo, 21. aprila 1949.

47 ‘’Ukaz oukidanju oblasti kao teritorijalno-administrativnih jedinica i prestanku rada oblasnih narodnih odbora na teritoriji Narodne Republike Bosne i Hercegovine’’, Službeni list NR BiH, broj 26, Sarajevo, 1. decembra 1951.

48 ‘’Zakon o podjeli teritorije Narodne Republike Bosne i Hercegovine na srezove, gradove i opštine’’, Službeni list NR BiH, broj 11, Sarajevo, 5. maja 1952.

49 Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, knj. 1, Stanovništvo po polu i domaćinstva, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku i evidenciju, Beograd, 1951., str. 341-342.

50 Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, knj. 1, Stanovništvo po polu i domaćinstva, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku i evidenciju, Beograd, 1951., str. 341-342.

138

Fakovići - 324 2.188 1.073 1.115

Karačić - 352 2.115 1.067 1.048

Krasanovići - 360 2.248 1.102 1.146

Kravica - 726 4.054 1.991 2.063

Krnjići - 283 2.048 1.005 1.043

Luka - 160 796 392 404

Osatica - 297 1.668 826 842

Skelani - 440 2.976 1.398 1.578

Srebrenica - 1.110 5.983 2.932 3.051

Sućeska - 383 2.194 1.099 1.095

Toplica - 342 2.039 981 1.058

Žljebac - 303 2.341 1.139 1.202

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da je najviše domaćinstava i najviše stanovnika bilo u mjesnom narodnom odboru Srebrenica, gdje je živjelo 5.983 stanovnika ili 14,97% ukupnog broja stanovništva Srebreničkog sreza, zatim u mjesnom narodnom odboru Bratunac, gdje je živjelo 5.234 stanovnika ili 13,10% i mjesnom narodnom odboru Kravica, 4.054 stanovnika ili 10,15% ukupnog broja stanovništva Srebreničkog sreza. Najmanje stanovnika, 796 ili 1,99% ukupnog stanovništva Srebreničkog sreza, živjelo je u mjesnom narodnom odboru Luka. Žensko stanovništvo je u Dobojskom srezu bilo brojnije od muškog i činilo je 51,06% ukupnog stanovništva ove administrativno-teritorijalne jedinice. U Bosni i Hercegovini je žensko stanovništvo činilo 51,76% ukupnog broja stanovništva. Uzrok ovakve spolne strukture stanovništva je, prije svega, Drugi svjetski rat u kome je stradao veliki broj muškaraca, koji je učestvovao i stradao u različitim vojnim formacijama, koje su djelovale na području Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza.

Na području Srebreničkog sreza zajedno su živjeli pripadnici različitih narodnosti: Srbi, Bošnjaci,51 Hrvati, Crnogorci, Slovenci i drugi.

U tabeli 3. predstavljeno je stanovništvo Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza prema narodnosti i spolu po srezovima (gradovima), prema popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine.52

51 U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji Bošnjaci nisu bili nacionalno priznati i mogli su se na popisima stanovništva 1948. i 1953. godine izjasniti kao ‘’Neopredijeljeni’’ ili kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. Zbog toga se jedan značajan broj Bošnjaka ‘’krio’’ u okviru navedenih nacija.

52 Statistički godišnjak 1945-1953, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Zavod za statistiku i evidenciju, Sarejevo, 1954., str. 44, 48. (Dalje: Statistički godišnjak 1945-1953.)

139

Tabela 3.

Stanovništvo Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza prema narodnosti i spolu po popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine

BOSNA IHERCE

GOVINA

SPOL UKUPNO

JUGOSLAVENIOstali

SlaveniNeslaveni

NepoznatoSvega Bošnja

ciSrbi Hrvati Slove

nciMakedonci

Crnogorci

Svega 2565277 2546749 788384 1136116 614142 4338 675 3094 12947 5338 193

Muški 1237381 1228057 385014 551168 287219 2224 516 1916 6185 3046 93

Ženski 1327896 1318692 403370 584948 326923 2114 159 1178 6762 2342 100

SREZ-GRAD SPOL UKU

PNO

JUGOSLAVENIOstali

SlaveniNeslaveni

Nepoznato

SRE BRE NICA

Svega Bošnjaci

Srbi Hrvati Slovenci

Makedonci

Crnogorci

Svega 39954 39924 19671 20195 52 2 - 4 6 24 -

Muški 19553 19537 9642 9862 27 2 - 4 2 14 -

Ženski 20401 20387 10029 10333 25 - - - 4 10 -

Podaci u tabeli pokazuju da je u Bosni i Hercegovini, prema popisu stanovništva 1948. godine, bilo 44,29% Srba, 30,73% Bošnjaka, 23,94% Hrvata, 0,17% Slovenaca, 0,12% Crnogoraca itd. Na području Srebreničkog sreza bilo je 50,58% Srba, 49,23% Bošnjaka, 0,13% Hrvata i 0,09% ostalih. U ukupnom stanovništvu Srebreničkog sreza žene su bile brojnije od muškaraca. Žena je bilo 51,06%, a muškaraca 48,94% u ukupnom stanovništvu Srebrenice.

Drugi popis stanovništva poslije Drugog svjetskog rata izvršen je 31. marta 1953. godine. Područje Srebreničkog sreza tada je obuhvatalo sedam općina: Srebrenica, Bratunac, Fakovići, Kravica, Krnjići, Osatica i Skelani. U tabeli 4. predstavljeni su podaci o stanovništvu Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza prema spolu i broju domaćinstava.53

53 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 6, 16.

140

Tabela 4.

Stanovništvo Bosne i Hercegovine i sreza Srebrenica prema spolu i broju domaćinstava po popisu od 31. 3. 1953.

NR Bosnai Hercegovina

Površina Broj domaćinstava

Broj stalnog stanovništva

Svega Muških Ženskih

51.221 572.456 2,843.486 1,385.266 1,458.220

Srez srebrenički

Površinakm2

Broj domaćinstava

Broj stalnog stanovništva

Svega Muških Ženskih

818 7.656 46.516 22.896 23.620

Gradska općina Srebrenica - 1.864 10.729 5.324 5.405

Općina Bratunac - 1.684 9.652 4.738 4.914

Općina Fakovići - 811 5.699 2.771 2.928

Općina Kravica - 1.206 6.586 3.287 3.299

Općina Krnjići - 422 2.962 1.466 1.496

Općina Osatica - 767 4.672 2.290 2.382

Općina Skelani - 902 6.216 3.020 3.196

U Bosni i Hercegovini je, prema popisu stanovništva 1953. godine, živjelo 2,843.486 stanovnika na površini od 51.221 km2, a bilo je 572.456 domaćinstava (74.162 domaćinstva više u odnosu na 1948. godinu). Stanovništvo ženskog spola činilo je 51,28% ukupnog stanovništva države. Srebrenički srez imao je površinu od 818 km2 i u njemu je živjelo 46.516 stanovnika. Broj stanovnika Srebrenice povećan je, u odnosu na 1948. godinu, za 6.562 lica. Stanovništvo ženskog spola činilo je 50,78% ukupnog stanovništva Srebreničkog sreza. U Srezu su bila 7.656 domaćinstva (996 domaćinstava više u odnosu na 1948. godinu). Najviše domaćinstava, 1.864, bilo je u gradskoj općini Srebrenica, zatim u općinama Bratunac, 1.684 i Kravica, 1.206. Najmanje domaćinstava, 2.962, bilo je u općini Krnjići.

Završetak Drugog svjetskog rata i uspostavljanje mira uticali su, između ostalog, i na broj sklopljenih i razvedenih brakova u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu. Podaci o tome mogu se vidjeti u tabeli 5.54

54 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 91, 94.

141

Tabela 5. Sklopljeni i razvedeni brakovi 1950-1953. u Bosni I Hercegovini i Srebreničkom srezu

Godina

1950. 1951. 1952. 1953.

Sklopljenibrakovi

Razvedenibrakovi

Sklopljenibrakovi

Razvedenibrakovi

Sklopljenibrakovi

Razvedenibrakovi

Sklopljenibrakovi

Razvedenibrakovi

NR BiH 30.231 2.448 30.638 1.883 33.040 1.313 31.069 1931

Srebrenički srez

330 34 622 19 549 7 457 10

Stanje u pogledu sklopljenih i razvedenih brakova u Bosni i Hercegovini u periodu 1950–1953. godine sporo se mijenjalo. Tako je 1950. godine sklopljen 30.231 brak, a razvedeno 2.448 brakova, dok je 1953. godine sklopljeno 31.069 brakova i razveden 1.931 brak. Broj sklopljenih brakova u navedenom periodu povećan je za 838 ili 2,77%, dok se broj razvedenih brakova smanjio za 417 ili 21,12%.

U Srebreničkom srezu se broj sklopljenih brakova povećao sa 330 (1950. godine) na 457 (1953. godine). Broj sklopljenih brakova se povećao za 127 ili 38,48%, dok se broj razvedenih brakova smanjio sa 34 (1950. godine) na 10 ili 70,59% (1953. godine).

Razlog povećanja broja brakova je, između ostalog, u činjenici da je uspostavljanjem mira bilo moguće planirati porodicu i budućnost.

U tabeli 6. predstavljeni su podaci o živorođenim po spolu 1950–1953. godine u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu.55

Tabela 6.Živorođeni po spolu 1950-1953. godine u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu

Godina

195o. 1951. 1952. 1953.

Svega Muških Ženskih Svega Muških Ženskih Svega Muških Ženskih Svega Muških Ženskih

NR BiH 102.662 53.174 49.488 92.316 48.110 44.206 112.216 57.656 54.650 110.373 57.095 53.278

Srebrenicasrez

1.915 956 959 1.697 894 803 2.226 1.130 1.096 2.023 1.047 976

55 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 67-68.

142

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da su 1950. godine živorođene 102.662 osobe, od čega 53.174 ili 51,79% muškaraca i 49.488 ili 48,21% djevojčica. Godine 1953. živorođeno je 110.373 osobe, što je predstavljalo povećanje za 7.711 osoba ili 7,51%. U Srebreničkom srezu je 1950. godine živorođeno 1.915 osoba, od čega 956 ili 49,92% muškaraca i 959 ili 50,08% djevojčica. Godine 1953. živorođeno je 2.023 osoba, što je bilo povećanje za 108 osoba ili 5,64%. Broj živorođenih se povećavao, između ostalog, i zbog povećanja broja sklopljenih brakova, ali i popravljanja ukupnih uslova života.

U tabeli 7. predstavljeni su podaci o mrtvorođenim po spolu 1950-1953. godine u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu.56

Tabela 7. Mrtvorođeni po spolu 1950-1953. godine u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu

Godina

1950. 1951. 1952. 1953.

Svega Muških Ženskih Svega Muških Ženskih Svega Muških Ženskih Svega Muških Ženskih

NR BiH 829 507 322 740 442 298 863 544 319 840 472 368

Srebreničkisrez

7 6 1 3 2 1 6 5 1 7 1 6

Podaci u tabeli pokazuju da se i broj mrtvorođenih u Bosni i Hercegovini povećavao u periodu 1950–1953. godine. Broj mrtvorođenih je 1953. godine bio veći za 11 ili 1,32% u odnosu na 1950. godinu. Najviše mrtvorođenih, 863 osobe, bilo je 1952. godine. U Srebreničkom srezu stanje je bilo drugačije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Tu se broj mrtvorođenih u periodu 1950–1953. godine, nije povećavao.

Zanatstvo je bilo preteča industrijskog razvoja u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. Ono je imalo veoma važnu ulogu u privrednom i društvenom razvoju Bosne i Hercegovine pa tako i Srebreničkog sreza. To je posebno došlo do izražaja u prvim poslijeratnim godinama, kada se nije moglo pristupiti obnovi industrijskih postrojenja. Tako je zanatstvo s kućnom radinošću predstavljalo važan segment privrede pa im je nova vlast posvećivala znatnu pažnju.

Podaci o zanatskim radnjama i grupama zanatskih radinosti u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu predstavljeni su u tabeli 8.57

56 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 69-70. 57 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 285, 290.

143

Tabela 8. Zanatske radnje po grupama zanatskih radinosti u Bosni i Hercegovini i

Srebreničkom srezu

Republika

SrezGodina Svega

Grupe zanatskih radinosti

Metaloprera-

đivačka

Elektro-tehnička

Hemijska

Građe-vinska

Drvo-prera-

đivačka

Preradapapira

Prerada tekstila

Preradakože i gume

Prehra-mbena

Grafička

Lične usluge

NR BiH 1940.1946.1951.

1196469327935

262315162311

472129

16482

136

1186811533

1339892

1154

251411

1393769

1254

186811401119

23491057754

46145

924616629

Srebreničkisrez

1940.1946.1951.

1418362

472629

---

---

17141

134

10

---

203

11

1865

20224

---

682

Iz podataka prezentiranih u tabeli može se vidjeti da je broj zanatskih radnji u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu poslije završetka Drugog svjetskog rata, bio manji u odnosu na predratni period. Godine 1940. radile su 11.964 zanatske radnje, 1946. njihov broj je iznosio 6.932, a 1951. godine djelovalo je 7.935 zanatskih radnji. Najviše zanatskih radnji, godine 1951., bilo je iz oblasti metaloprerađivačke radinosti, 2.311 ili 29,12% ukupnog broja zanatskih radnji u Bosni i Hercegovini, zatim iz oblasti prerade tekstila, 1.254 ili 15,80%, drvoprerađivačke, 1.154 ili 14,54% itd. Najmanje zanatskih radnji bilo je iz oblasti grafičke radinosti, 5 ili 0,06%.

U Srebreničkom srezu je prije početka Drugog svjetskog rata radila 141 zanatska radnja. Najviše ih je bilo u oblasti građevinske, drvoprerađivačke i metaloprerađivačke radinosti, a najmanje u oblasti ličnih usluga. Na području Srebrenice, u periodu 1945–1953. godine, uopće nije bilo zanatskih radnji iz oblasti elektrotehničke i hemijske djelatnosti, zatim grafičke djelatnosti i prerade papira.

Broj zanatskih radnji se sporo povećavao, tako da je krajem marta 1951. godine u Srebreničkom srezu bilo 62 zanatske radnje, ukupne površine 1.508 km2, broj proizvodnih mašina iznosio je 26, a na jednu zanatsku radnju dolazila su 703 stanovnika.58

Zanatske radnje bile su u državnom vlasništvu, vlasništvu društvenih organizacija, zadružnom i privatnom vlasništvu. U državnom vlasništvu bilo je 5 zanatskih radnji, u vlasništvu društvenih organizacija niti jedna, zadružnom vlasništvu 11 i u privatnom vlasništvu 46 zanatskih radnji. U njima je radilo 180 osoba.59 58 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 293.59 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 299.

144

Inustrijska proizvodnja je do 1949. godine u Bosni i Hercegovini bila u fazi uspona. To se zasnivalo na bazi korištenja zatečenih, a obnovljenih kapaciteta i na bazi rekonstruiranih kapaciteta. Tako je 1947. godine, u prvoj godini provođenja petogodišnjeg plana, industrijska proizvodnja povećana za 46% u odnosu na 1946., a naredne 1948. povećanje je iznosilo 33% u odnosu na 1947. godinu. Od 1949. do 1952. godine, usljed posebnih okolnosti (Informbiro, naoružanje itd.), industrijska proizvodnja nije pokazivala povećanje, čak je imala izvjesnu stagnaciju i pad u ukupnoj proizvodnji.60

U privrednom životu Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza nakon Drugog svjetskog rata, važno mjesto imale su vodenice. Srebrenički srez posebno je bio pogodan za vodeničarsku djelatnost, zbog velikog broja rijeka, koje su bile pogodne za gradnju vodenica. Na dan 31.3.1951. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 15.175 vodenica, od čega je bilo registrovanih 4.242 (28%). U vodenicama je bilo zaposleno 16.817 osoba.61

U Srebreničkom srezu bilo je 299 vodenica, od čega 1788 registrovanih (58%). U vodenicama je bilo zaposleno 299 osoba. U privatnom vlasništvu je bilo 296 vodenica i tri, u zadružnom vlasništvu.62

Trgovina je bila važna djelatnost, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Srebreničkom srezu. Prije početka Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je bilo 11.989, a u Srebreničkom srezu, 207 trgovina. Rat je negativno uticao na ovu djelatnost, kao i na mnoge druge, tako da se broj trgovina drastično smanjio.

Podaci o trgovinama u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezu predstavljeni su u tabeli 9.63

Tabela 9.

RepublikaSrez

Trgovine u Bosni i Hercegovini i Srebreničkom srezuGodina

1939. 1948. 1949. 1950. 1951. 1952. 1953.

NR BiH 11989 4037 4345 3815 3419 4224 4777

Srebrenički srez

207 37 43 32 28 28 30

60 Senaid Hadžić, Historijski proces preobražaja bosanskohercegovačkog društva iz agrarnog u industrijsko u vrijeme poslijeratne obnove i prvog petogodišnjeg plana. Doktorska disertacija, Tuzla, 2007., str. 241-243. Rukopis.

61 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 315.62 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 316-318.63 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 357-358.

145

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da se broj trgovina u Bosni i Hercegovini 1948. godine, smanjio u odnosu na 1939. za 7.152. Mnogobrojni su razlozi smanjenja broja trgovina, ali treba istaći činjenicu da su nove vlasti preferirale tzv. ‘’društveno vlasništvo’’ u odnosu na privatno, pa je i to, pored rata, svakako uticalo na ovu veoma važnu djelatnost. U Srebreničkom srezu je 1948. godine bilo 37 trgovina, ili 170 trgovina manje u odnosu na 1939. godinu. Broj trgovina je u narednim godinama varirao, tako da je 1950. godine bilo 32, a 1953. godine 30 trgovina.64 Slično stanje bilo je i u oblasti ugostiteljstva. U Bosni i Hercegovini je na dan 31. 12. 1953. godine bilo 136 hotela i prenoćišta, 745 restorana i gostionica, 171 kafana i bar, 775 bifea, 64 poslastičarnice i zdravljaka, te 10 odmarališta i planinskih domova. U Srebreničkom srezu u isto vrijeme bila u četiri hotela, tri restorana, dvije kafane i sedam bifea. Poslastičarnica, odmarališta i planinskih domova u to vrijeme nije bilo.65

U Bosni i Hercegovini je 1953. godine bilo zaposleno 225.193 osobe. Najviše zaposlenih bilo je u industriji i rudarstvu, 108.183 ili 48,04% , zatim u građevinarstvu, 42.857 osoba ili 19,03%, trgovini i ugostiteljstvu, 28.426 osoba ili 12,62% i saobraćaju, 24.151 ili 10,72% ukupnog broja zaposlenih. U oblasti zanatstva bilo je zaposleno 8.688 osoba ili 3,86%, poljoprivredi 5.378 osoba ili 2,39%, komunalnoj djelatnosti 3.855 osoba ili 1,71%, državnim organima 2.460 osoba ili 1,09%, te u oblasti kulture i socijalne djelatnosti 1.195 osoba ili 0,53% ukupnog broja zaposlenih u Bosni i Hercegovini.66

Ubrzani poslijeratni razvoj s težištem na industrijalizaciji i sve ono što prati jedan takav proces, uslovilo je usporavanje rasta poljoprivredne proizvodnje. Dinamičan rast domaće potražnje za poljoprivrednim proizvodima je u prvoj fazi razvoja doprinio smanjenju izvoza poljoprivrednih proizvoda, da bi to smanjenje preraslo u obiman uvoz poljoprivrednih proizvoda. Nedostatak izvoznih viškova poljoprivrednih proizvoda je postojao sve do početka šezdesetih godina 20. stoljeća. Tako je, na primjer, 1952. godine industrija učestvovala u ukupnom izvozu Bosne i Hercegovine sa 86,2%, dok je učešće poljoprivrede i šumarstva iznosilo 13,8%. Najveći udio u izvozu imale su sirovine i poluproizvodi (preko 60%).67 Zakon o agrarnoj reformi provođen je i na području Srebrenice. Stanovništvo je pripremano tako što su predstavnici ‘’nove vlasti’’ održavali 64 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 358.65 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 383-384. 66 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 393.67 Senaid Hadžić, Historijski proces preobražaja bosanskohercegovačkog društva iz

agrarnog u industrijsko u vrijeme poslijeratne obnove i prvog petogodišnjeg plana. Doktorska disertacija, Tuzla, 2007., str. 248. Rukopis.

146

tzv. Agrarne rasprave, na kojima je opravdavan taj Zakon. Tako je u Srebrenici, 25. marta 1946. godine, u prostorijama Fiskulturnog doma održana prva agrarna rasprava. Na njoj je ‘’napadnut’’ dobrostojeći mještanin Srebrenice Mujaga Pašalić. On je, kao trgovac, optužen da je iskorištavao radnike i tako došao do ‘’velikog pokretnog i nepokretnog imetka’’. Mujaga Pašalić je u diskusiji kazao da je on vrlo skroman čovjek, da je u dugovima, te da je njegova zarada vrlo slaba. Na raspravi je donesena odluka da se Mujagi Pašaliću i njegovom bratu Avdi ostavi samo 30 dunuma zemlje, onako kako to propisuje Zakon, a da im se sve preko toga oduzme. Na raspravi je istaknuto da se njih dvojica i nisu nikada bavili zemljoradnjom.68

Osim toga, na agrarnoj raspravi vođena je diskusija i o posjedu Fejze Begovića, trgovca iz Srebrenice, Anisija Popovića, trgovca i Hasana Gušića, obućara iz Srebrenice. Na raspravi je odlučeno je da se Begoviću i Popoviću ‘’ostavi po 30 dunuma zemlje jer se bave zemljoradnjom’’. Hasan Gušić je u diskusiji kazao da ima 60 dunuma zemlje, od kojih 45 dunuma ‘’poklanja dobrovoljno’’, a sebi ostavlja 15 dunuma zemlje. Na raspravi je govorio i Sreten Jovanović, koji je u svojoj diskusiji istakao važnost Zakona o agrarnoj reformi.69

Treba istaći činjenicu da su na udaru agrarne reforme najviše bili Bošnjaci, zemljoposjednici. Oni su tako bili ekonomski osiromašeni, i većina ih je ostala bez osnovnih prihoda. U isto vrijeme seljačke zemljoradničke zadruge nisu uspjele da odgovore na postavljene zadatke.

Na području Srebreničkog sreza poduzimane su opsežne mjere na planu poljoprivredne proizvodnje, razrađivani su posebni i pojedinačni planovi, te davana zaduženja po mjesnim narodnim odborima. Jesenja sjetva 1949. godine nije u potpunosti izvršena zbog loše organizacije, posebno u seljačkim radnim zadrugama, zatim zbog nedostatka sjemena i radne snage. Slično stanje bilo je i narednih godina. Slabi prinosi od žetve, problem otkupa i slično, uzrokovali su pojavu gladi u jesen 1950. godine. Seljačke radne zadruge nisu mogle da odgovore na postavljene zadatke pa su one do kraja 1953. godine bile ‘’likvidirane’’.

U tabeli 10. predstavljena je ukupna površina zemljišta u Srebreničkom srezu prema kategorijama korištenja 1952. i 1953. godine.70

68 ‘’Narod Srebrenice oduševljeno je pozdravio odluke agrarne komisije’’, Front slobode, br. 59, Tuzla, 7. 4. 1946., str. 3.

69 ‘’Narod Srebrenice oduševljeno je pozdravio odluke agrarne komisije’’, Front slobode, br. 59, Tuzla, 7. 4. 1946., str. 3.

70 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 232.

147

Tabela 10.

Godina Ukupna površina zemljišta u Srebreničkom srezu prema kategorijama korištenja 1952. i 1953. godine u hektarima

1952.Ukpna Površinau ha

Oranice i bašte Voćnjaci Vinogradi Livade Pašnjaci Ribnjaci

Trstici i bare

Šumskozemljište

Neplodnozemljište

83.935 17.868 1.673 8 5.236 5.377 - 5 51.191 2.177

1953. 84.292 19.782 1.571 5 5.402 5.674 - - 49.831 2.027

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da je od ukupne površine zemljišta u Srebreničkom srezu 1952. i 1953. godine najviše spadalo u oranice i bašte, te šumsko zemljište. Značajnu površinu zauzimalo je neplodno zemljište, zatim voćnjaci i pašnjaci. Površina pod vinogradima je smanjena s 8 hektara 1952. na 5 hektara 1953. godine. U Srebreničkom srezu nije bilo ribnjaka u ovome periodu.

Nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini veliki problem za daljnji razvoj države i društva predstavljao je visok procenat nepismenog stanovništva.

Podaci o stanovništvu Bosne i Hercegovine i Srebreničkog sreza po školskoj spremi i spolu, prema popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine, predstavljeni su u tabeli 11.71

Tabela 11. Stanovništvo po školskoj spremi i spolu u Bosni i Hercegovini i srebreničkom srezu

prema popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine

Spol UkupnoBez

školskespreme

Osnovnaškola

Nižasrednjaškola

Višasrednja škola

Fakulteti visoka

škola

Nepoznataškolskasprema

NR Bosnai Hercegovina

Svega 2,565.277 1,903.264 533.190 78.987 25.463 4.013 360

Muški 1,237.381 801.000 367.284 49.590 15.932 3.374 201

Ženski 1,327.896 1.102.264 185.906 29.397 9.531 639 159

Spol UkupnoBez

školskespreme

Osnovnaškola

Nižasrednjaškola

Višasrednja škola

Fakulteti visoka

škola

Nepoznataškolskasprema

Srebreničkisrez

Svega 39.954 33.001 6.682 208 57 6 -

Muški 19.553 14.373 4.960 167 47 6 -

Ženski 20.401 18.628 1.722 41 10 - -

71 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 50-54.

148

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da je u Bosni i Hercegovini 1948. godine bez školske spreme bilo 74,19% stanovništva, sa završenom osnovnom školom 20,78%, a s nižom srednjom školom 3,08% stanovništva. Višu srednju školu imalo je 0,99%, a fakultet i visoku školu 0,15% stanovništva. S nepoznatom školskom spremom bilo je 360 osoba ili 0,01% stanovništva Bosne i Hercegovine. U ukupnom procentu nepismenog stanovništva Bosne i Hercegovine žene su učestvovale sa 42,97%, a muškarci sa 31,22%.

U Srebreničkom srezu je bez školske spreme bilo 82,60% stanovništva, sa završenom osnovnom školom 16,72%, a s nižom srednjom školom 0,52% stanovništva. Višu srednju školu imalo je 0,14%, a fakultet i visoku školu 0,01% stanovništva. U ukupnom procentu nepismenog stanovništva Srebreničkog sreza žene su učestvovale sa 51,06%, a muškarci sa 48,94%.

Nakon oslobođenja Srebrenice, 11. marta 1945. godine, započelo se organizovano raditi na rješavanju prosvjetnih prilika. Pristupilo se opismenjavanju stanovništva koje je preraslo za redovno školovanje, a takvih je bilo mnogo. Osim opismenjavanja stanovništva kroz analfabetske tečajeve, intenzivno se radilo na tome da se uključi što veći broj djece u redovno školovanje.72

U Srebrenici je u martu 1946. godine radilo 149 analfabetskih tečajeva,u 21 mjesnom narodnom odboru. Tečajeve je pohađalo 3.253 polaznika, od čega 1.785 žena i 1.468 muškaraca.Veliku pomoć u organizaciji i radu analfabetskih tečajeva pružala su kulturna društva Bošnjaka i Srba: ‘’Preporod’’ i ‘’Prosvjeta’’.73

U narednoj tabeli (tabela 12.) predstavljeni su podaci o osnovnim školama, produžnim i osmogodišnjim školama od I – IV razreda na prostoru Srebreničkog sreza po školskim godinama za period 1946-1953. godine.74

72 Senaid Hadžić, Sead Selimović, ‘’Društveni razvoj sjeveroistočne Bosne od 1945. do 1952. Godine’’, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6, vol. 31, Tuzla, 2005., str. 85.

73 ‘’Na području Sreza srebreničkog radi 149 analfabetskih tečajeva’’, Front slobode, br. 56, Tuzla, 17. 3. 1946., str. 3.

74 Statistički godišnjak 1945-1953, str. 475-481.

149

Tabela 12.

Srebrenički srez

Osnovne škole, produžne osnovne škole i osmogodišnje škole od I-IV razreda

Školska godina Škola Odjeljenja Učenici Nastavnici

Svega Ženskih Muških Svega Ženskih Muških

1946/47. 12 30 2.384 798 1.586 16 5 9

1947/48. 17 58 3.058 587 2.471 24 7 17

1948/49. 18 59 3.234 811 2.423 18 9 9

1949/50. 20 53 3.215 819 2.396 28 7 21

1950/51. 22 76 3.164 871 2.293 41 11 30

1951/52. 24 74 3.139 924 2.215 39 14 25

1952/53. 28 88 3.276 1.061 2.215 48 18 30

Iz podataka u tabeli može se vidjeti da se broj osnovnih škola kontinuirano povećavao. Njihov broj se povećao s 12, školske 1946/47. na 28, školske 1952/53. godine. Broj učenika se također kontinuirano povećavao, tako da je njihov broj porastao s 2.384, školske 1946/47., na 3.276, školske 1952/53. godine ili 37,41%. Međutim, i dalje je veliki broj djece ostajao izvan procesa školovanja, a posebno djevojčica. Djevojčice su u ukupnom procentu učenika osnovne škole, školske 1946/47. učestvovale sa 33,47%, a školske 1952/53. godine, 32,39%. Školske 1946/47. godine nastavu je realiziralo 16 nastavnika, od čega pet žena, a školske 1952/53., 48 nastavnika, od čega 18 žene.

Dana prvog juna 1951. godine u Srebreničkom srezu radile su četiri srednje škole koje je pohađalo 608 učenika.75

Zaključak

Srebrenica je iz Drugog svjetskog rata izašla porušena i opljačkana, s narušenim međunacionalnim odnosima. Nova, komunistička vlast, je od strane stranovnika Srebrenice bila prihvaćena s nepovjerenjem. Komunistička partija Jugoslavije je krajem 1945. godine na području Srebrenice imala petnaest partijskih ćelija, sa 99 članova. Ako se uzme u obzir činjenica da je na ovome prostoru živjelo oko 39.000 stanovnika naseljenih u petnaest mjesnih narodnih odbora, onda se može vidjeti da je KPJ pripadalo 0,25% ukupnog stanovništva Srebrenice. 75 Statistički godišnjak 1945-1953, str. 491-493.

150

Obnova Srebrenice nakon Drugog svjetskog rata odvijala se sporo. Postavljeni zadaci na obnovi i izgradnji naselja nisu se realizirali prema planovima republičkih i sreskih organa vlasti. To je uglavnom pravdano ‘’velikom porušenošću zemlje’’, a nije isticana nesposobnost onih koji su trebali doprinijeti realizaciji obnove. Veliki uspjeh postignut je izgradnjom puteva i mostova, čime je građanima ovoga područja znatno olakšan svakodnevni život.

Osim toga, okružna i sreska vlast je organizirala ‘’udarne nedjelje’’, s ciljem obnove i izgradnje puteva, obrade zemlje i popravke pruga. Tim akcijama nastojalo se postići povjerenje između građana različitih nacionalnosti, prije svega Bošnjaka, Srba i Hrvata, koje je bilo narušeno u toku Drugog svjetskog rata.

U ovome periodu preduzeća su se susretala s nedostatkom radne snage. Zbog toga su u preduzeća primani učenici iz privrede. Bili su to uglavnom učenici bez jednog ili oba roditelja. Osim toga, preduzeća u Srebreničkom srezu nisu imala ni dovoljno kvalifikovanih radnika. Zanatstvo, industrija, trgovina i ugostiteljstvo nisu uspjeli dostići nivo razvoja koji je bio prije početka Drugog svjetskog rata

Na području Srebrenice zajedno su živjeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati i pripadnici drugih naroda, a broj stanovnika se kontinuirano povećavao.

Rezultati u oblasti poljoprivrede nisu bili zadovoljavajući. Loša organizacija, posebno u seljačkim radnim zadrugama, zatim nedostatak sjemena i radne snage, bili su samo neki od uzroka lošeg stanja u poljoprivredi. Slabi prinosi od žetve, problem otkupa i slično, uzrokovali su pojavu gladi, a seljačke radne zadruge nisu mogle da odgovore na postavljene zadatke, pa su one do kraja 1953. godine bile ‘’likvidirane’’.

Nakon oslobođenja Srebrenice započelo se organizovano raditi na rješavanju prosvjetnih prilika. Pristupilo se opismenjavanju stanovništva koje je preraslo za redovno školovanje, a takvih je bilo mnogo. Osim opismenjavanja stanovništva kroz analfabetske tečajeve, intenzivno se radilo na tome da se uključi što veći broj djece u redovno školovanje. U Srebrenici je u martu 1946. godine radilo 149 analfabetskih tečajeva, u 21 mjesnom narodnom odboru. Tečajeve je pohađalo 3.253 polaznika, od čega 1.785 žena i 1.468 muškaraca.Veliku pomoć u organizaciji i radu analfabetskih tečajeva pružala su kulturna društva Bošnjaka i Srba: ‘’Preporod’’ i ‘’Prosvjeta’’.

U Srebreničkom srezu je, 1948. godine, bez školske spreme bilo 82,60% stanovništva, sa završenom osnovnom školom 16,72%, a s nižom

151

srednjom školom 0,52% stanovništva. Višu srednju školu imalo je 0,14%, a fakultet i visoku školu 0,01% stanovništva. U ukupnom procentu nepismenog stanovništva Srebreničkog sreza žene su učestvovale sa 51,06%, a muškarci sa 48,94%. Fakultet ili visoku školu imalo je samo šest građana Srebrenice.

PRILOZI

155119

Aladin HusiÊAladin HusiÊAladin HusiÊAladin HusiÊAladin HusiÊ

TREBOTI∆ I UTVRDA KLI»EVAC U VRIJEMETREBOTI∆ I UTVRDA KLI»EVAC U VRIJEMETREBOTI∆ I UTVRDA KLI»EVAC U VRIJEMETREBOTI∆ I UTVRDA KLI»EVAC U VRIJEMETREBOTI∆ I UTVRDA KLI»EVAC U VRIJEMEOSMANSKE VLADAVINEOSMANSKE VLADAVINEOSMANSKE VLADAVINEOSMANSKE VLADAVINEOSMANSKE VLADAVINE

UvodUvodUvodUvodUvod

Utvreni KliËevac je dugo vremena predstavljao svojevrsnunepoznanicu kao i æupa TrebotiÊ u kojoj se nalazio. Za razliku od gradakojeg do danas poznati pisani srednjovjekovni izvori ne spominju,TrebotiÊ se od 1326.-1426. godine u razliËitim poveljama javljakontinuirano.1 Na osnovu njih, meutim, nije bilo moguÊe ni pribliænoodrediti mjesto i teritorij koji je pripadao æupi TrebotiÊ a time ni lokalitetutvrenog KliËevca koji se u izvorima javlja u drugoj polovice 15. stoljeÊa.DjelimiËno rjeπenje problema æupe TrebotiÊ, kasnije nahije, bilo jemoguÊe tek na osnovu osmanskih izvora. Popisni defter iz 1468. godineomoguÊio je pribliænu identifikaciju poloæaja spomenute nahije, ali kakoje kao administrativna jedinica potom kratko egzistirala i u narednimpopisima2 se ne javlja, njen teritorijalni opseg i dalje je ostao nedefiniran.H. ©abanoviÊ je samo ukazao na ta pitanja koja su ostala otvorena.3 Uistom izvoru po prvi put spominje se i tvrava sa posadom, Ëiji lokalitetni nakon toga nije bio poznat. U njemu je bilo sjediπte nahije TrebotiÊ iprema H. ©abanoviÊu, kao jedini utvreni grad sa posadom, ujedno jebio upravni centar ne samo nahije nego i cjelokupnog Vilajeta KovaË.Osim lokaliteta, dodatni problem je predstavljao njegov pravi naziv.

Na osnovu tih nauËnih rezultata, koji su predstavljali dobru osnovuza dalja istraæivanja P. AneliÊ je otklonio mnoge dileme, oko ubikacijeæupe i nahije TrebotiÊ kao i naziva i ubikacije utvrenog grada u njenom

1 Pavao AneliÊ, Ubikacija oblasti TrebotiÊa i teritorijalno-politiËka organizacija bosanskog Podrinjau srednjem vijeku, Studije o teritorijalno-politiËkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo1982., str. 174.-175. (dalje: Ubikacija oblasti TrebotiÊa...,);

2 Tahrir defteri za: 1485., 1489., 1516., 1530., 1540. godinu, Istanbul, Baπbakalik Arπivi, (BBA)T. D., No. 18., 24., 56., 164., 211.;

3 Hazim ©abanoviÊ, Bosanski paπaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982., str. 135.,(dalje: Bosanski paπaluk...);

156120

podruËju.4 Raspoloæivi i za navedeno pitanje vrlo dragocijeni podacivraÊaju nas iznova ovom problemu i daju moguÊnost novog sagledavanjau svjetlu manje koriπÊenih ili nepoznatih pisanih izvora.

1. TrebotiÊ nakon pada pod osmansku vlast1. TrebotiÊ nakon pada pod osmansku vlast1. TrebotiÊ nakon pada pod osmansku vlast1. TrebotiÊ nakon pada pod osmansku vlast1. TrebotiÊ nakon pada pod osmansku vlast

Vrijeme i naËin zauzimanja slivnog podruËja Zelenog Jadra isrednjovjekovne utvrde kao centralnog uporiπta u TrebotiÊu za sadanisu preciznije poznati. I ako se nalazi nedaleko od Srebrenice, nemapokazatelja da je i grad-utvrda u TrebotiÊu pao 1462. godine, kada jeona kao bogato rudarsko nalaziπte sa πirim podruËjem trajno preπla uruke Osmanlija. Da je tvrava u dolini Zelenog Jadra zauzeta kada isama Srebrenica, bila bi vjerovatno u sastavu nahije Srebrenica, ili bislivno podruËje Zelenog Jadra kao posebna nahija uπlo u sastavSmederevskog sandæaka, kojem je prvih decenija pripadala lijeva obalaDrine od Zvornika do Srebrenice.5 Po geografskim karakteristikama togpodruËja i po svome poloæaju ovaj utvreni grad se mogao znatno duæeodræati i predstavljati najistureniju odbrambenu taËku prije konaËnogpada Bosne 1463. godine. To upuÊuje da je ova utvrda, kao i veÊinadrugih srednjovjekovnih tvrava u Bosni zauzeta u odluËujuÊem pohoduOsmanlija 1463. godine. Meutim, u ofanzivi πirih razmjera, sa sjeveraUgarske i juga sinova hercega Stjepana, sin Vlatko uspio je zauzetinekoliko gradova u oblasti PavloviÊa i tri grada KovaËeviÊa, jedan odnjih kod Srebrenice.6 Meu njima treba svakako raËunati i na KliËevac.Ako je ova prepostavka i taËna, takvo stanje nije potrajalo dugo jer jeveÊ u ljeto 1464. g. izgubljena mjesta u tom dijelu Bosne sultan uspiopovratiti i staviti pod svoju vlast. Zauzimanjem ove utvrde u upotpunostije uspostavljena vlast na cjelokupnom podruËju æupe TrebotiÊ koja jeprivremeno zadræala svoje administrativne granice i kao nahija. Njenprostor meutim ostao je priliËno dugo nedefiniran.

Teritorij nahije dosada je jedino, i priliËno uspjeπno, ubicirao P.AneliÊ. U svojim iztraæivanjima i odreivanju granica, u nedostatkuodgovarajuÊih, prije svega pisanih izvora, najviπe se oslanjao na geografskekarakterisitike terena. NajkraÊe, nahiju TrebotiÊ Ëinilo je porjeËje Zelenog

4 Pavao AneliÊ, Ubikacija oblasti TrebotiÊa..., str. 174.-203. ;

5 Hazim ©abanoviÊ, Bosanski paπaluk..., str. 168.;

6 Sima ∆irkoviÊ, Istorija srednjovekovne bosanske dræave, Beograd 1964., str. 330.;

157121

Jadra, izuzimajuÊi nekoliko sela u njegovom izvoriπnom dijelu. Upojedinim dijelovima granice nahije su potpuno jasne, i prirodne, kao premaSrebrenici i Ludmeru, dok gornji tok Jadra i prema BirËu to nisu.7

Prostor o kojem je rijeË, sudeÊi po broju zateËenih naseljenih mjesta,u srednjem vijeku bio je priliËno nastanjen. Ako su æupa i nahija potpunoidentiËne, πto je veoma Ëest sluËaj, onda je u podruËju æupe prije pojaveOsmanlija u tim krajevima bilo 48 sela i Ëetiri seliπta. Na osnovu toganije moguÊe odrediti ni pribliæno demografsko stanje, ali se ipak, bezobzira na veliËinu naselja, odnosno broj domaÊinstava u njima, veÊ pobroju moæe govoriti o intenzivnoj naseljenosti. Jedino registriranonaseljeno mjesto 1468. godine bilo je selo SuÊeska sa 30 domaÊinstava.Njemu su pripadale i puste mezre: Dubrovine, KliË, Kutuzero iÆedanjsko.8 Pored njega zateËena sela, kako smo ih uspjeli deπifrirati su:MrËevo, Bogomilovo, Brnarevo, MokoπiÊ, VukmaniÊ, VraniÊ, MrËanoviÊ(ili MranoviÊ), Bobovo (ili Popovo) VukinoviÊ, LiπnjariÊ, Ilijin Dol,MilikoviÊ, MrenoviÊ?, Radoslav JanjiÊ, Ivko NahoriÊ, VuËina VeseliÊ,Vukπa TrumiπiÊ, Radomir ÆitniÊ, Radosav VraniÊ, Radonja VukiÊ, VuËinaDragaliÊ, NaljeπkoviÊ, Vrbova, Pomor (ili Ponor), Sidramlje, Vrbovodrugim imenom Krstjan, BaËine Klade (ili BaËina Glava), HranovoGreblje, SlezenoviÊi, TurπanoviÊi, HrankoviÊ, Brajko HvaliÊ, ObradMuπiÊ, VukoviÊ, Gradivoj (ili Kradivoj) OkosaliÊ, Radaπin HrgoviÊ, ObradVeseliÊ i ubicirana i danas poznata naselja ili lokaliteti; Bilo Polje, NikoliÊi,©ljivovo, Sedlari, BaËiÊi, ©tedra, Viπnjica, DubaËko, Koprivno i LehoviÊi.9

7 Pavao AneliÊ, Ubikacija oblasti TrebotiÊ..., str. 178.;

8 Kutuzero i Æedanjsko, danas sela zapadno od Srebrenice u dolini Zelenog Jadra, u blizinisela SuÊeska. Dubrovina je nepoznata. KliË (كـــــــــــــلـــــــــــــيــــــــــــــج) je moguÊe Ëitati i kao »eliÊ (»elice). BuduÊi dasliËno naselje ili lokalitet nismo mogli pronaÊi opredijelili smo se za KliË smatrajuÊi da je uskovezan za naziv KliËevac.

9 Istanbul, Ataturk Kutuphanesi, (Mualim Cevdet Yazmalari), T. D., No. 0,76., fo. 156.-157.Ubikacija ovih naselja oteæana je viπestruko ali Êemo spomenuti osnovne poteπkoÊe: ortografskerazlike usljed nesnalaæljivosti pisara, neprilagodljivost naziva osmansko-turskom jeziku, izostanakdijakritiËkih znakova, nestanak mnogih naselja, promjena imena pojedinih naselja posebnonaseljavanjem vlaha - stoËara i druge. U dijelu ovoga priloga istaÊi Êemo kakve je sve poteπkoÊepredstavljala ubikacija KliËevca kao najpoznatijeg mjesta u nahiji i koliko je vremena trebalo proÊida bi se doπlo do rjeπenja. SliËan problem je i sa nazivom same nahije koju je popisivaË zabiljeæokao “TrabutiÊ”. (fo.156.) Stoga Êemo barem pokuπati dati neke naznake do kojih smo u ovomtrenutku mogli doÊi koje Êe dalje moæda moÊi olakπati ili pak biti od pomoÊi u konaËnim rjeπenjima.MrËevo, nepoznato. Postoje MrËevci, zaselak sela Obadi, sjeveroistoÊno od Srebrenice. Po svompoloæaju mala je moguÊnost da se moæe odnositi na njega. U kasnijim popisima u nahiji Vratarspominje se takoer selo MrËevo, sa istom ortografijom, koje pod tim imenom danas ne postoji.

158122

Mjesta ubiljeæena po imenima i prezimenima vjerovatno predstavljajuskupine nekadaπnjeg nomadskog (vlaπkog) stanovniπtva. Potpunomubikacijom navedenih naselja bilo bi moguÊe gotovo precizno odreditigranice srednjovjekovne æupe, kasnije nahije, ali se i na osnovu ovoga

Bogumilovo, danas ne postoji. U izvorima se javlja i kao, Bogumilovo Selo, Bogumilovac, a lokalitetmu se nalazio u blizini sela SuÊeska, zapadno od Srebrenice. Do kraja XVI stoljeÊa spominje sesamo kao obradivo zemljiπte (mezra) koju uæivaju stanovnici sela SuÊeska. Brnarevo, nepoznato.MokoπiÊ, nepoznato. VukmaniÊ, nepoznato. Vranik, danas nepoznato, moguÊe ga Ëitati i kao VraniÊ.MranoviÊ, nepoznato. Bobova, nepoznato. VukinoviÊ ili VukanoviÊ, nepoznato. LiπnjariÊ, podovim nazivom nepoznato. Ortografija u kasnijem popisu (1485.) napisana kao “IstariÊ”. Vjerovatnose radi o istom imenu. Ilin Do, nepoznato. Kasnije se uopÊe ne javlja u izvorima. MilikoviÊ, danasnepoznato. U nahiji Vratar spominje se ispasiπte (jajlak) Ravne koji uæivaju stanovnici sela Miljkovo.Zato bi lokalitet ovoga sela moæda trebalo traæiti juænije prema nahiji Vratar. Selo Ravne postoji ijugoistoËno od Vlasenice, ali je iz spomenutog razloga nemoguÊe da se odnosi na te Ravne.MrdenoviÊ, pod ovim ili sliËnim nazivom nije poznato. Radoslav JanjiÊ, nepoznato. Ivko NahoriÊ,nepoznato. VuËina VeseliÊ, pod ovim imenom nepoznato. Krajem XVI stoljeÊa spominje se ©tedriÊ,drugim imenom VeseliÊ ili Veselica, te bi lokalitet ove skupine vlaha trebalo traæiti u slivnom podruËju©tedriÊ potoka, jugoistoËno od Vlasenice. Vukπa TrumπiÊ, nepoznato. Radomir ÆitniÊ, nepoznato.Radosav VraniÊ ili Vranik, nepoznato. Radojin VukiÊ, nepoznato. VuËihna DragaliÊ, nepoznato.Kako se 1485. g. javlja DraganiÊ u nahiji Osat, onda bi lokalitet ovoga sela trebalo traæiti u srednjemtoku Zelenog Jadra, negdje blizu sela SuÊeska. Moæda bi i nekadaπnje selo trebalo traæiti na timprostorima. Naljeπkovi ili Naljeskovi, kako je ortografija zapisana, moglo bi se poistovjetiti saNeπkoviÊ, zaseokom sela Obadi sjeveroistoËno od Srebrenice. BuduÊi da bitno izlazi iz teritorijalnogokvira nekadaπnje æupe TrebotiÊ, takvo poistovjeÊivanje znaËi ne dolazi u obzir. Kako se 1485. unahiji Osat javlja Liskovik, onda bi se i Naljeπkovik, moglo odnositi na danaπnje selo Ljeskovik,juæno od Srebrenice. Po svom lokalitetu, u izvoriπnom dijelu Jadra, ono bi moglo nekada pripadatinavedenoj æupi i nahiji TrebotiÊ. Vrbovo, nepoznato. Ponor, nepoznato. Sidramlje, nepoznato.Vrbovo, drugim imenom Krstjan, nepoznato. U narednom popisu iz 1485. godine spominje sesamo kao Krs i to mezra. BaËina Glava (ili Klada), nepoznato. MoguÊe je da se radi o danaπnjemnaselju BaËino Brdo, zaseoku sela Gradine istoËno od Vlasenice. U kasnijim izvorima se pod ovimimenom ne spominje. Hranovo Greblje, danas nepoznato. U kasnijim izvorima javlja se pod sliËnimimenima i to kao: Hranov Grob, (1485. g.) i Hranulov Grob i Ugor, oboje nepoznati. BuduÊi da jejedan od dizdara Ahmed (bio dizdar 1485./89.), imao u njemu Ëifluk, onda nebi terebalo da jedaleko od KliËevca. SlezenoviÊi (IslezenoviÊi), nepoznato. Brajko HvaliÊ, nepoznato. Obrad MuπiÊ?,nepoznato. VukoviÊ, selo istoÊno od Vlasenice. MoguÊe je Ëitati i VukoliÊ, ali sliËno nije poznato.Kradivoj OkosaliÊ, nepoznato. Radaπin HrkoviÊ, nepoznato. Obrad VeseliÊ, nepoznato. Bilo Polje,danas postoji selo Bijelo Polje, jugoistoËno od Vlasenice. Po svom poloæaju spomen u ovom izvorumogao bi se odnositi na njega. BuduÊi da se 1485. u skupini obradivih zemljiπta u podruËju selaKutuzero i Paleæ nalazi i mezra Bilo Polje, onda se moæe odnositi samo na lokalitet Bijelo Poljejuæno od sela Kutuzero. NikoliÊ kao naselje danas ne postoji. Krajem XVI stoljeÊa, bilo je to manjeselo od sedam domaÊinstava. Spomen tom naselju do danas zadræao se u hidronimu NikoliÊ-potokjuæno od sela Kutuzero, zapadno od Srebrenice. ©ljivovo, zaselak sela Paleæ, jugozapadno odSrebrenice. Sedlari (SedlariÊ), zaselak sela OsmaËe, jugozapadno od Srebrenice. Istu ortografiju uosmanskom jeziku moæemo Ëitati kao BakiÊi i BaËiÊi. BakiÊi se nalaze istoËno od Vlasenice. I poredtoga πto postoje tri naselja BaËiÊi koja bi mogla doÊi u obzir, najprihvatljivjim rjeπenjem se Ëiniidentificirati ga sa BaËiÊima juæno od MiliÊa. ©tedra, u orginalu Iπtedra, selo zapadno od Srebrenice.Viπnjica, selo zapadno od Srebrenice. DubaËko, istoËno od Vlasenice. Koprivno, istoËno od Vlasenice.LehoviÊ, zaselak sela Babuljice sjeverozapadno od Srebrenice.

159123

moæe reÊi da bitnijih odstupanja od onog prostora koji je definirao P.AneliÊ nema, izuzev moæda u izvoriπnom podruËju Zelenog Jadra.

Sva naprijed istaknuta sela su prije ili neposredno nakon 1463.godine, bila napuπtena. Stanovniπtvo je izbjeglo u sigurnija podruËja alije pravac moguÊeg migracionog kretanja nepoznat.

Iz popisa 1468./69. godine se vidi da je ova oblast potpuno pusta uprvoj deceniji osmanske vladavine. Nenaseljenost je opÊa karakteristikamnogih dijelova Bosne koje su Osmanlije kontrolirale odmah nakon1463. godine. Ukupan broj posebno ubiljeæenih pustih sela u Bosanskomsandæaku 1468./69. iznosio je 255 naselja. To je prema N. FilipoviÊuposljedica nekoliko faktora i to: unutraπnjih previranja u Bosni prije1463., Ëestih i dugotrajnih upada Osmanlija, osvajanja 1463., maarskeprotuofanzive krajem 1463., te otpora unutraπnjih snaga.10 UvaæavajuÊipodjednako sve navedene razloge, Ëini se da su se ipak razliËito reflektiraliu pojedinim krajevima, πto posebno do izraæaja dolazi u podruËju o kojemje rijeË. Od ukupnog broja posebno ubiljeæenih pustih sela na podruËjucijelog sandæaka (255) skoro jedna polovina (104) je otpadala na samotri nahije: TrebotiÊ, Uskopje i Laπvu. Uskopje i Laπva su 1464. godinebila najisturenija podruËja prema ugarskoj JajaËkoj banovini. CjelokupnopodruËje nahije Laπva, u gornjem toku istoimene rijeke, sjeverozapadnood Travnika, iako pod vojnom kontrolom Osmanlija, bilo je potpunopusto, dok ni jedno selo u srednjem i donjem toku Laπve nije. To upuÊujeda je stanovniπtvo ove dvije nahije bjeæalo, prije svega zbog nesigurnostiu zoni Ëestih sukoba izmeu Osmanlija i Ugara a ne iskljuËivo upovlaËenju pred Osmanlijama kako se Ëesto naglaπava. Utjecaj drugihfaktora, Ëini se, da je na tom podruËju zanemariv.

Nahija TrebotiÊ, u odnosu na Laπvu i Uskopje, bila je u znatnonepovoljnijem poloæaju. Odmah nakon pada srpske despotovine (1459.)Osmanlije su poËele ugroæavati znaËajnija mjesta Podrinja, Zvornik iSrebrenicu. Zvornik se nije uspio odræati pa je veÊ 1460. godine biozauzet. Ovaj punkt bio je vrlo vaæan i iz njega su polazili ostali pohodi utom dijelu Podrinja. Iz tih razloga πiri pojas lijeve obale Drine bio jepriliËno nesiguran. No i pored potpunog zauzimanja i zaokruæivanjateritorija pod kontrolom Osmanlija do sredine 1463., to se podruËje,

10 Nedim FilipoviÊ, Osvrt na poloæaj bosanskog seljaπtva u prvoj deceniji uspostavljanja osmanskevlasti u Bosni, Radovi Filozofskog fakulteta, III, Sarajevo, 1965., str. 64-65.;

160124

usljed Ëestih ugarskih protunapada, u narednoj godini nije moglosmatrati sigurnim. Nakon gubitka Jajca i sjeveroistoËne Bosne, u jakojugarskoj protuofanzivi 1464. g. uspostavljen je dugi odbrambeni pojasorganiziran u JajaËku i SrebreniËku banovinu, iz kojih su Ugri ugroæavalipodruËja preostala Osmanlijama. Posebno Ëesti pohodi tih godinaorganizirani su na Zvornik i Srebrenicu, a najteæi je opsada Zvornika1464. godine od ugarskog kralja Matije Korvina nakon Ëega je i Srebrenicabila u potpunosti poharana.11 U takvim historijskim okolnostima stepenopustoπenosti TrebotiÊa koji se naslanjao na navedenu oblast daleko jeveÊi (47 sela), gotovo koliko u obje naprijed spomenute nahije (61 selo).Tamo gdje je stanovniπtvo bilo zaπtiÊeno i sigurno, odræalo se i nakon1463. godine. Jedino naseljeno mjesto u njemu, selo SuÊeska, nalazilose neposredno uz tvravu, koja je pruæala sigurnost njegovim mjeπtanima.

Vlast u slivnom podruËju Zelenog Jadra potpuno se stabilizirala do1468. godine ali se, kao novonastala administrativna jedinica - nahija,oblast TrebotiÊa, meutim, nije dugo odræala kompaktnom cjelinom iveÊ od 1485. godine pod tim imenom se viπe ne spominje.12 Teritorijkoji je zahvaÊala podjeljen je izmeu susjednih nahija Osat i BirËe. Granicate dvije administrativne jedinice iπla je pribliæno do lokaliteta Vratnica,u srednjem toku Zelenog Jadra, tako da je podruËje uzvodno pripaloOsatu, tj. danaπnja sela Æedanjsko i Kutuzero, a BirËu sela nizvodno,©tedra, Viπnjica, Koprivno13 i druga.

2.KljuËevac ili KliËevac?2.KljuËevac ili KliËevac?2.KljuËevac ili KliËevac?2.KljuËevac ili KliËevac?2.KljuËevac ili KliËevac?

Postojanje utvrenog grada i posade u njemu potvreno jenavedenim izvorom iz 1468./69. a i u nekoliko kasnijih.14 Ono πto je,

11 Adem HandæiÊ, Zvornik u drugoj polovini XV i u XVI vijeku, GDI BIH, XVIII/1968/69.(1970.), Sarajevo, 1970., str. 154.;

12 ©abanoviÊ je bio miπljenja da je u potpunosti pripojena nahiji Osat. Meutim, kasnijiizvori daju mnogo jasniju sliku administrativne podjele navedenog prostora. Hazim ©abanoviÊ,Bosanski paπaluk..., str. 135.; Uporedi popis iz 1485., T. D., No. 18., i, Opπirni popis Bosanskog sandæakaiz 1604. godine. Obradila: Snjeæana Buzov, Sv. II, Sarajevo, 2000., str. 359-385., i str. 577.-623.;

13 Posljednja tri sela sa joπ nekim derbendæijskim selima iz donjeg toka Zelenog Jadra, A.BejdiÊ neopravdano pripisuje nahiji BarËe, vjerovatno zbog djelimiËne sliËnosti ortografije BirËe iBarËe. (Vidi: Alma BejdiÊ, Derbendæijska organizacija u Bosanskom sandæaku poËetkom XVII vijeka”,PII, XXII, 24 (1988.), Sarajevo 1988., str. 73.). Treba napomenuti da ih se ne moæe poistovjeÊivatijer se nahija BarËe nalazi u juænoj Srbiji, izmeu mjesta Nova Varoπ i Sjenica, a BirËe na podruËjuVlasenice u Bosni.

14 To su popisi iz 1485., 1489., 1516. i popis tvrava iz 1530. godine.

161125

meutim, ostalo nerazjaπnjeno u potpunosti jeste pitanje pravog naziva.Pojavljivanje u historijskim izvorima predstavljalo je veliko otkrovenje,buduÊi da se u struËnoj arheoloπkoj i historijskoj literaturi za njega uopÊenije znalo niti se spominjao. To nameÊe i jedno drugo pitanje, nije litvrava sagraena nakon zauzimanja podruËja kojem je pripadao i nepredstavlja li potpuno novu utvrdu koju su Osmanlije sagradile poosvajanju tih oblasti? Najbolji odgovor mogu dati arheoloπka istraæivanjakoja bi po naËinu gradnje, osobinama materijala i drugim elementimapruæila adekvatan odgovor. BuduÊi da takvih pokuπaja nije bilo, namaostaje istaÊi neke druge momente na osnovu kojih se moæe suditi o tome.

VeÊina tvrava koje se u popisima XV i poËetkom XVI stoljeÊaspomiju, predstavlja veÊ zateËene utvrde. Nijedna, koliko je poznato,nije sagraena iznova poslije 1463. godine. Promatrano sa stanoviπtajezika, jasno se vidi da je rijeË predosmanskog porijekla, πto znaËi da suOsmanlije zatekle navedeni naziv a time i tvravu. Sam poloæaj utvrde injena sudbina krajem prve polovine XVI stoljeÊa govore, da je nastalana mjestu koje je, po odabiru lokaliteta za njih, viπe karakteristikapredosmanskog nego li osmanskog perioda u kome se vodilo raËuna oposadama na glavnim komunikacionim pravcima pa i moguÊoj gradnjinovih tvrava na njima.

P. AneliÊ je istakao da je grad po osobinama reljefa gdje se nalaziomogao nositi i naziv Sutjeska, πto se odræalo u nazivu obliænjeg selaSuÊeska.15 Ne iskljuËujuÊi takvu moguÊnost u ranijoj povijesti utvrde,moæe se reÊi da je takvo ime, ukoliko je postojalo, prije 1463. g. bilopotpuno potisnuto i zaboravljeno. Bilo da se radi o zateËenim dvojnimnazivima ili davanju novih, u osmanskim izvorima su redovno biljeæeniu obje varijante, kao npr.: “Fenarlk nam-i diger Kaπtel” (Fenarlik, drugimimenom Kaπtel) ili “Belgrad nam-i diger DlamoË” (Beograd, drugimimenom GlamoË). U mjestima gdje se radilo i o pojavi novih imena, saevidentno turskim porijeklom, ona su najËeπÊe samo prevoena naosmanski jezik, kao πto su Jezero (Golhisar-Grad jezero), Beograd(Akhisar-Bijeli grad)16 i sl. KliËevac za takvu vrstu adaptacije nije biopogodan i on je zadræao svoj raniji naziv. Tvrava je, po svemu sudeÊi,zateËena u vrijeme dolaska Osmanlija ali je u nedostatku srednjovjekovnih

15 Pavao AneliÊ, Ubikacija oblasti TrebotiÊa..., str. 176.-177.;

16 Istanbul, BBA, Maliyeden Mudevver, No. 540.;

162126

pisanih spomenika bilo vrlo teπko doÊi do adekvatnog rjeπenja unjegovom Ëitanju iz osmanskih izvora. Otuda je, s obzirom naspecifiËnosti osmanskog jezika i razliËitih moguÊnosti Ëitanja, pa irazliËitih varijanti pisanja bilo vrlo teπko adekvatno razrijeπiti njegov pravinaziv. Zato se u odreenim fazama interesiranja za ovo utvreno mjestodolazilo do razliËitih rijeπenja. HistoriËari osmanisti su ga uglavnomdeπifrirali kao KljuËevac,17 dok je P. AneliÊ doπao do neπto drugaËijegnaziva - KliËevac.18

BuduÊi da je otkriven zahvaljujuÊi osmanskim izvorima, istaÊi Êemoneke specifiËnosti pisanja tog imena u njima. U viπe sluËajeva, ortografijaza pojedina mjesta uvijek nije pisana jednoobrazno. Doda li se tome iredovni izostanak dijakritiËkih znakova, onda deπifriranje nazivapojedinih mjesta, posebno onih koja danas ne postoje ili su manjepoznata, Ëini se joπ teæim. Isti sluËaj je i sa nazivom utvrenog grada uTrebotiÊu, Ëije ime se u osmanskim izvorima sreÊe u razliËitimvarijantama. U najstarijem izvoru koji ga spominje, ortografija je napisanaKljuËevac, (KljuËevaÊ) i drugaËije je i nije moguÊe Ëitati.19 - كلوجواج

U defteru iz 1485. godine, popisivaËi su ga registrirali znatno drugaËije,u formi جـــــــــــــــــوــــــــــــــــجــــــــــــــــيــــــــــــــــلك u kojoj je naziv najlogiËnije Ëitati kao “KliËeviÊ”20 πto bi uvarijanti prilagoenoj bosanskom jeziku moglo odgovarati KliËevcu.

Samo nekoliko godina kasnije, (1489.) ortografija je primila drukËijuformu كليجواج koja je u odnosu na prethodnu u zadnjem slogu dobila elifπto ju je vratilo u prvobitni oblik sa zavrπetkom na “vac”.21 Ovakav naËinse moæe Ëitati kao KliËevac.

Zabunu u moguÊe konaËno rjeπenje naziva unio je defter iz 1516.godine u kojem se pojavljuju dva oblika ove rijeËi i to kao: كليجوجه (KliËevÊe)

17 Hazim ©abanoviÊ, Bosanski paπaluk..., strane 42.,120., 134., 135. Nedim FilipoviÊ, Historijsko-geografski rjeËnik, period 1301.-1599., Sarajevo, 1980., rukopis u Arhivu BiH, str. 21.; Adem HandæiÊ,O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeÊu, sjeverna i sjeverozapadna ganica, PII, XXIII,24, (1988.), Sarajevo, 1988., str. 46.; Adem HandæiÊ, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo,1975., str. 39. (dalje: Tuzla i njena okolina...);

18 Pavao AneliÊ, Ubikacija oblasti TrebotiÊa...., str. 173-176.;

19 Istanbul, Ataturk Kutuphanesi (Belediye Kutuphanesi), Muallim Cevdet Yazmalari, T. D.,No. 0,76., fo.1,97, 156. (Rukopis prijevoda ovog deftera u Orijentalnom institutu u Sarajevu: AhmedS. AliËiÊ, Ramiza IbrahimoviÊ, Sumarni popis Bosne (1468./69.) Na isti naËin su je Ëitali i prevodiociovoga deftera.

20 Istanbul, BBA., T. D., No. 18., fo.111.;

21 Istabnul, BBA. T. D., No. 24., fo. 446.;

163127

i كــــــــلــــــــيـــــــــجـــــــــواج (KliËevac).22 Tek 1530.23 godine nalazimo jednoobrazan naËin,povremeno prisutan i u ranijim izvorima iz 1489. na jednom mjestu, i1516. godine i to: كليجواج (KliËevac).

Kao πto se vidi problem nisu predstavljali samo vokali, nego ikonsonanti, πto je dodatno oteæavalo deπifriranje.

HistoriËari-orijentalisti su se opredijelili za varijantu iz najranijegizvora prema kojoj ga je moguÊe Ëitati jedino kao KljuËevac. P. AneliÊsmatra da je takav oblik u literaturu unio H. ©abanoviÊ i da je to posljedicateπkog deπifriranje navedenih izvora. Miπljenja smo da je na izbor prvogoblika utjecao neπto πiri splet okolnosti a ne samo navedeni razlog. Podtim prije svega podrazumijevamo nedostatak dovoljnog broja izvora izkojih bi se mogle uoËiti sliËnosti koje su upuÊivale i vodile ka izvornomnazivu. Druga okolnost, koja se Ëini presudnijom, je to πto gasrednjovjekovni izvori nisu spominjali niti je u historijskoj literaturi biopoznat, te je prvi oblik vjerovatno smatran ispravnijim i najbliæimzateËenom imenu. KoristeÊi preteæno defter iz 1468. godine isti oblik suprihvatili N. FilipoviÊ24 kao i A. HandæiÊ.25 Na osnovu tog izvora svakodrugo rjeπenje i nije bilo moguÊe.

Kako danas raspolaæemo izvorom viπe, ranije potpuno nepoznatim,koji je moguÊe Ëitati jedino kao KliËevac,26 moæe se zakljuËiti da seortografija vremenom pribiæavala izvornom obliku imena, zahvaljujuÊimoæda i utjecaju domaÊih ljudi ili samim uËeπÊem u popisima. U svimvarijantama od 1485. godine prvi slog je bio jednoobrazan “KliË... كــــلـــــيـــــج”tako da je prvobitni oblik “KljuË... كلوج” iz 1468. godine moguÊe, posljedicanesnalaæenja pisara.

To su do danas jedini pisani tragovi o nazivu ovoga grada, koji sukako se vidi iz popisa u popis postajali jednoobrazniji.

Koliko naziv toliko je i njegov lokalitet u struËnoj arheoloπkoj ihistorijskoj literaturi bio potpuno nepoznat. P. AneliÊ je 1975./76.

22 Istanbul, BBA. T. D., No. 56., fo. 1. i fo. 125.;

23 Istanbul, BBA., Maliyeden Mudevver, No. 540., fo. 1 i 13. Ovaj izvor bio je povod da se ovadilema razjasni na malo viπe prostora.

24 Nedim FilipoviÊ, Historijsko-geografski rjeËnik..., str. 21.;

25 Adem HandæiÊ, Tuzla i njena okolina ..., str. 39.; Isto: O organizaciji vojne krajine..., str. 46.;

26 Ovaj oblik koriπÊen je i u dva novija rada. Vidi: Aladin HusiÊ, Tvrave Bosanskog sandæakai njihove posade 1530. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju 49/1999, Sarajevo, 2000., str. 212.(dalje: Tvrave Bosanskog sandæaka...); Isto: O imamskoj sluæbi u tvravama Bosanskog sandæaka u 15. iprvoj polovini 16. vijeka, Novi Muallim, God. 1, br. 4., Sarajevo, 2000., str. 93.;

164128

godine obavio terenska istraæivanja na podruËju Srebrenice i Vlasenice.27

Detaljnom provjerom na terenu, provjerom topografskih karata, zatimkod mjeπtana u okolnim selima, ustanovio je da je u lokalnoj upotrebijedino naziv KliËevac i zakljuËio da je to izvorni oblik koji se u potpunostiuspio saËuvati dok je oblik KljuËevac rezultat teπkog Ëitanja osmanskogpisma. Raznolikost oblika ortografija u izvorima ne daje potvrdu jednomdijelu takvog zakljuËka, ali se nametala kao vaæna poteπkoÊa u konaËnomrjeπenju ovog naziva.

Topografski znak ruine i njen naziv KliËevac unesen je i uaustrougarske karte. To znaËi da je takav oblik zateËen i austrougarskomokupacijom 1878. godine.28 Sam lokalitet grada se nalazio nedaleko oddanaπnjeg sela SuÊeska, na desnoj obali Zelenog Jadra.29

Na osnovu naprijed istaknutih osmanskih izvora, posebno terenskogistraæivanja P. AneliÊa jedino opravdanim moæe se smatrati nazivKliËevac.

3. KliËevac nakon pada pod osmansku vlast3. KliËevac nakon pada pod osmansku vlast3. KliËevac nakon pada pod osmansku vlast3. KliËevac nakon pada pod osmansku vlast3. KliËevac nakon pada pod osmansku vlast

Nakon potpune stabilizacije vlasti u Bosanskom sandæaku saËinjenje njegov popis 1468. a time i oblasti TrebotiÊa sa njegovim srediπtemutvrenim KliËevcem u kojem se nalazila posada. Vjerovatno je onasmjeπtena odmah po osvajanju tvrave, ali se o tome za sada ne moæeniπta odreenije reÊi. S obzirom na veÊ naprijed istaknute historijskeokolnosti oko 1463./64., osnovano se moæe pretpostaviti da je brojvojnika nadilazio broj onih koji su 1468. godine registrirani kao timarniciπto vrlo Ëesto predstavlja samo dio vojnog potencijala smjeπtenog upojedine tvrave, posebno u prvim godinama nakon njihovog zauzeÊaod strane Osmanlija. Stoga ne iznenauje Ëinjenica da je u KliËevcu1468. godine bilo smjeπteno samo 24 mustahfiza timarnika. Zapovjednikte prve posade bio je Resul i za svoju sluæbu dobio je timar od 5449 akËi.

27 Tih godina objavljena je i serija pod nazivom “Karavan” koju je emitirala ondaπnja TelevizijaBeograd, za koju je novinar Milan KovaËeviÊ napravio reportaæu o ruπevinama KliËevca. (Vidi: P.AneliÊ, Ubikacija..., str. 173.).; Do podataka o KliËevcu objavljenih u emisiji kao i onih do koje jeprikupio P. AneliÊ, doπlo se zahvaljujuÊi Jusufu HasiÊu tadaπnjem direktoru Banje Guber i SalihuSalihoviÊu, tadaπnjem potpredsjedniku Skupπtine opπtine Srebrenica.

28 K.u.K. Militargeographisches Institut, Zone 29 Col. XX, 6362 Vlasenica und Srebrenica,(razmjer 1:75.000) ;

29 Pavao AneliÊ, Ubikacija oblasti TrebotiÊa..., str. 176.-177.

165129

Iz nepoznatih razloga naslijedio ga je jajabaπa Ajdin 01. zu-l-hidædæeta876. (10.02.1472.) godine. Njihov posjed saËinjavala su sela: Cerovica,Daljegoπta u nahiji Osat, zatim selo SuÊeska sa mezrama (obradivimzemljiπtima) Kutuzero, Æedanjsko, KliË, Dubrovine, u nahiji TrebotiÊ.Posljednja predstavljaju i prostor u neposrednoj blizini same tvrave.

U vojnoj strukturi timarskih posada dizdari su redovno imali svojezamjenike (Êehaja ili kethuda), koji su ih po potrebi mijenjali ali im je toujedno bila i priprema za unapreenje u rang zapovjednika. Takvufunkciju u KliËevcu vrπio je Êehaja Dogan i uæivao je sela Dobrak, diosela Brezovice i Karin, u nahiji Osat, juæno i jugoistoËno od Srebrenice.Iz tih sela na ime rente njemu je pripadalo 2176 akËi.

SljedeÊa, obavezna sluæba koju je imala gotovo svaka tvrava i posada,uz moguÊe rijetke izuzetke, bila je imamska, koju je za ovu posaduobavljao Hamza-fakih. On je zajedno sa joπ dvojicom suvlasnika uæivaosela Klokotovac dio BrodËica, BeroπeviÊi, (Osat), D. Vrelo (Vratar) iPodbukovica. Ukupan rentni prihod iz ovih sela iznosio je 6119 akËi.Koliko mu je pripadalo nije potpuno jasno, ali se, s obzirom na brojsuvlasnika, moæe uzeti oko 2000 akËi. On je ovu sluæbu obavljao najkraÊedo 1477. godine.

U okviru ove posade postojala je i tobdæijska sluæba. Nju su obavljalabraÊa Radivoj i Ifko?. Poslije smrti Radivoja, u sluæbi ga je naslijedioponovo nemusliman, Jovan PohvaliÊ. Zbog zanemarivanja sluæbe, Ifkoje izgubio vojniËki status, pa su umjesto njega primljeni Vukaπin i njegovbrat Ëije ime nije poznato. Ma koliko se Ëinila neuobiËajenom i bez obziraπto nije Ëesta, ova pojava je dakle prisutna u posadama tvrava veÊ 1468.godine. Ona nas upuÊuje i na to da je rijeË o lokalnom stanovniπtvu,najvjerovatnije iz uæeg podruËja Srebrenice, ali i da su navedeni veÊ ranijebili na tim sluæbama, u ovoj ili nekoj drugoj utvrdi uæeg ili πireg podruËjaSrebrenice. BuduÊi da se radi o sluæbi za koju je neophodna neπtosloæenija edukacija i u koju je izbor vrπen po stroæijim kriterijima, moralose raditi o veÊ dobro obuËenim i provjernim tobdæijama, koji suporodiËnu i vojnu tradiciju nastavili i nakon 1463. godine, istina ne takodugo. Sve naprijed istaknute promjene izvrπene su u vrlo kratkomrazdoblju, do 13. novembra 1471. godine.

Po nadoknadi koju su dobijali njeni Ëlanovi ona se tih godina upogledu visine iznosa prihoda sa dodjeljenih lena nije razlikovala od

166130

ostalih posada u sandæaku. Iz onoga πto se moæe vidjeti, najmanjipojedinaËni timar iznosio je 1900 akËi, dok su i kolektivni, u podjeli nabroj suvlasnika, iznosili 1900 akËi pa i viπe. U ovom sastavu, uz rijetkepromjene, posada je ostala negdje do 1477. godine. Izuzev veÊspomenutih, umjesto umrlih Mustafe i ©ahina dovedeni su drugi ljudi,dok je Dursun zbog ubistva izgubio status vojnika i na njegovo mjestodoveden je Alija iz LefËe.30

Kako je do narednog spomena u izvorima doπlo do izvjesnihadministrativnih promjena i TrebotiÊ bio podijeljen, KliËevac se naπaou oblasti koja je pripala nahiji Osat. Potpunija stabilnost πireg prostorauËvrstila je te promjene na duæi vremenski period.

Iako neznatno, izgleda da se stabilizacija prilika i uËvrπÊivanje vlastiipak djelimiËno odraæavala i na brojno stanje u KliËevcu. Godine 1485.posada je imala neπto manji broj timarnika, njih 20 na Ëijem Ëelu se kaodizdar nalazio Ahmed sa prihodima od 5122 akËe iz sela Osatnica i CrniVrh u nahiji Osat. ∆ehaja mu je bio Jusuf, sa timarom znatno manjim uodnosu na svog prethodnika, u iznosu od 1630 akËi u selu Kupnice?.Imam Junus uæivao je selo Zgonje iz kojeg je na ime timara ubirao 1562akËe. Od drugih sluæbi treba joπ spomenuti tobdæijsku koju je obavljaoHoπkadem i jednog buljukbaπu Karagoza, koji su sa svojim suvlasnicimauæivali sela Brloænik (nahija Vratar) i Dobrak (Osat). Od 1485. godinetimari ove posade nisu bili tako visoki kao 1468. Izuzev dizdaru svimdrugim posadnicima sume su znatno umanjene.31 Smanjenje brojaposadnika i iznosa koje su primali za vojniËku sluæbu reflektirali su se nabroj naseljenih mjesta koja su bila uglobljena u timare ove posade. Natakve promjene mnogo viπe se ipak odrazila revitalizacija privrede,

30 Istanbul, Ataturk Kutuphanesi (Belediy Kutuphanesi), Muallim Cevdet Yazmalari, T. D.,No. 076, fo. 97-99.; Prvu posadu saËinjavali su joπ: Hamza, Karagoz, Balaban (i uæivali dio BrodËiÊa?-nahija Osat), drugi Karagoz (Ljeskovik, Bobetnica?-Osat), Mahmud (Æabokvica-Osat) Jusuf (SidaËe,Odrat-Osat, NoæiÊi-nahija Vratar), Anadolac (Anadolu) Alija, drugi Alija, Klokotovac-dio BrodËica,BeroπeviÊi-Osat, Donje Vrilo, Podbukovica-Vratar), Hamza, Karagoz (–urevica i VuÊebil?-Osat)Hizr (Grabovik-drugi dio, Jasenica- Vratar, MrËevo,

Podlaznica, dio Luka, Godomilje) Jusuf iz Toplica (Podæeplje-Vratar, Zgonje-Osat) Ishak iHamza (Barnik, Podstranje-Vratar dio Zgonja, Pridvorica drugim imenom Osatnica-Osat), Mustafa,Ismail i Dursun (Stari Brod, drugim imenom Milin Do, Podvidova Gora, Ljubomiπlje-Vratar, PeruËica-Osat), Ismail (Pridol-Vratar), Mustafa i ©ahin (Obrat, Toplice-Osat)

31 Istanbul, BBA., T. D., No. 18., fo. 111-112.; Ostatak posade saËinjavala su sljedeÊa lica:Murat, Mustafa, Vukaπin, Mahmud, Alija, Alija KovaË, Ishak, Ismail, Hamza, Balaban, Karagoz,»elebi, Iskender, Isa i Gazi.

167131

odnosno poljoprivrede kao njenog dominantne grane, Ëijim poveÊanjemproizvodnje je manji broj sela mogao izmiriti naturalne obaveze premamustahfizima tvrave. Zato su, osim sela Brloænik, sva naselja iz susjednogVratara, u odnosu na 1468. godinu bila osloboena obaveza premaKliËevcu a preostale potrebe posade podmirivane iz prihoda sljedeÊihsela s podruËja Osata: Osatnica, Crni Vrh, Kupnica?, Zgonje, Raduice(moæda danaπnji RadovËiÊi), Dobrak, BrodËiÊi, mezre Simun, PeruËica,DraæeviÊi?, ©ljivice, Daljegoπta, Brankovo i Ostojak.

SljedeÊi podatak o ovoj tvravi potiËe iz 1489. godine. Njena posadabrojËano je ostala ista sa neznatnim promjenama u sastavu ali potpunoistom komandnom strukturom, znaËi dizdar Ahmedom, ÊehajomJusufom i buljukbaπom Karagozom. Ranijeg imama zamjenio je noviimam Hamza sa istom visinom timara i selom koje je uæivao njegovprethodnik. Ko je te godine vrπio tobdæijsku sluæbu nije sasvim jasno, alije ona i dalje postojala buduÊi da se spominje i kasnije.32

Do kraja XV pa ni poËetkom XVI st. nisu uoËljive bilo kakveznaËajnije promjene kako u pogledu poveÊanja ili smanjenja tako ni ustrukturalnom smislu. Od ostalih posadnika, po svojim funkcijama i daljese izdvajaju dizdar Mustafa Arnaut (5012 akËi-Kutizero, Osatnica), Junuskethuda (1625), imam Abduldæemil (1400 akËi- G. Zgonje, Osat), tobdæijaIskender, (zajedniËki timar) serbuljuk Orhan, sin Balabana (1478 akËi,PeruËica).33 Nakon 1516. godine Orhan je unaprijeen u Êehaju.

Razdoblje spoËetka 16. stoljeÊa je, moæemo reÊi u znaku mirovnihugovora s rivalom Ugarskom Ëiji su interesi prisustvom Osmanlija znatnopogoeni. Dugogodiπnji rivalitet i viπedecenijsko vojno konfrontiranjedonekle je splasnulo u prvih decenijama 16. stoljeÊa, potaknuto Ëini seviπe drugim razlozima nego stvarnom æeljom za trajnijim mirom. Nougovori iz 1503. i 1519. godine barem deklarativno su nagovjeπtavalineko mirnije razdoblje izmeu suparnika Ëiji interesi su se prelamali napodruËju Bosne i samog TrebotiÊa, koji je bio Ëesto izloæen vojnimakcijama. Novi kurs znaËio je izvjesno olakπanje i za KliËevac, koji baremkada su timarnici u pitanju ipak nije biljeæio promjene veÊ ustaljenog

32 Istanbul, BBA, T. D., No. 24., fo. 446-450. ;

33 Istanbul, BBA., T. D., No. 56., fo. 125.-126. ; Preostali Ëlanovi posade bili su: Alija, sinSarudæe, Berrak, Ejnebegi, Islam, Jahja i Abdi - sinovi Mustafe, Iskender sin Ibrahima, Ilijas Alije,Ajas Alije, Mehmedi iz Moreje (Moralu), Mehmed, Arnaut, Mehmed, sin Mustafe, Hasan, sinBalabana, Halil sin Karagoza, Husejn, sin Karagoza i Iskender, sin Hamze.

168132

vojnog kontigenta Ëak ni u vrijeme dolaska Sulejmana Zakonodavca naprijesto i njegove odluËnosti da bez obzira na ugovore svoga prethodnikakrene u konaËno uklanjanje ugarskog prisustva juæno od Save. I poredtoga KliËevac je joπ predstvaljao dio odbrambenog sistema ustanovljenogtokom druge polovine 15. stoljeÊa te je u njemu i poslije pada JajaËkebanovine 1527. i 1530. godine ostala stacionirana brojËano gotovo istaposada od 19 mustahfiza34 meu njima sedam iz prethodnog sastava(1516.).35 Ovo bi moglo ukazivati na njen ne baπ veliki znaËaj kako pobroju tako i po obnovi njenog sastava. Formacijska postava posade bilaje potpuno identiËna i promjene bilo koje vrste nisu uoËljive baremkada se tiËe onog dijela koji je obuhvaÊen ovim popisom. Ipak, nekesluæbe kao πto su imamska ili tobdæijska ostale su nenaglaπene kao πto sedeπavalo i ranije. Ali su zato precizirane druge obavezne sluæbe sa nosiocimai njihovim lenima. Tako su timar dizdara Mahmuda od 5012 akËi Ëinila susela Razdol, Kutizero, (Vratar) Crni Vrh, Obojak, Gostilj i SidaËe. Orhan jeobavljao sluæbu Êehaje do 10. ramazana 943. (20.2.1537.) godine, akasnije, poslije smrti, zamijenio ga je Piri. Kako su do 1516. visine timaraove tvrave stabilizirane, tako ni 1530. godine nisu doæivjele znaËajnijekorekcije. Od ostalih Ëlanova posade, osim navedenih, samo je jedanuæivao polovinu osnovnog timara, dakle 700, a svi ostali po 1400 akËi.

Stalnost posade nije viπe tako evidentna i njen sastav izmeu 1530.i 1540. g. u odnosu na prethodne bitno je promjenjljiv. Izgleda da jenastupilo izvjesno opuπtanje i labaviji odnos spram vojniËke sluæbe. Dali su tome doprinijele prilike ili je kontrola, veÊa tako da su i rotacije napojedinim sluæbama bila ËeπÊe. Bilo πto da je u pitanju, KliËevac u odnosuna druge nije predstavljao nikakav izuzetak i te pojave su prisutne i udrugim tvravama. Ipak, pojedine napomene upuÊuju na izvjesnoopuπtanje i nemar spram sluæbe. Smjene su bile mnogo ËeπÊe negoli seto moæe vidjeti u ranijem razdoblju. U razlozima zbog kojih je ponekadtimar oduziman pojedincima nalazimo i sljedeÊe sluËajeve: napustiosluæbu, ne obavlja sluæbu, Ëak i zbog toga πto “pravi razdor”.

I ako regrutiranje lokalnog stanovniπtva u posade ne predstavljanovinu, u tvravama to postaje ËeπÊa praksa. U vojnu sluæbu stupio je

34 Ova posada ukratko predstavljena je i u jednom drugom kontekstu. Vidi: Aladin HusiÊ,Tvrave Bosanskog sandæaka..., str. 212.;

35 Alija, sin Sarudæe, Islam, Orhan sada Êehaja, Ilijas Alije, Ajas Alije, Mehmedi iz Moreje iMehmed Arnaut.

169133

“Boπnjak Kurd”, koji je nanovo preπao na islam a od 1539. godine senalazio na sluæbi u KliËevcu.36

Historijske okolnosti krajem prve polovine XVI st. bitno su serazlikovale od onih krajem XV ili poËetkom XVI stoljeÊa. U znatnoizmijenjenim prilikama Ëetrdesetih godina tvrava KliËevac viπe nije imalavojnog niti strateπkog znaËaja pa je i posada ukinuta. Tako poËinjedugotrajni proces obruπavanja i postepenog propadanja ove utvrde.

ZakljuËakZakljuËakZakljuËakZakljuËakZakljuËak

Ovim smo na temelju koriπÊene arhivske grae pokuπali upotpunitiranije istraæivaËke pokuπaje i skrenuti paænju na osnovne historijsketokove na prijelazu dva stoljeÊa u oblasti TrebotiÊa i time proπirili osnovuza dalja prouËavanja.

Historijske i druπtvene mijene tokom druge polovine 15. i poËetkom16. stoljeÊa imale su negativnog odraza na podruËju TrebotiÊa. Tepromjene nisu iπle u pravcu afirmiranja, naprotiv, ovu su oblastpotiskivale na marginu zbivanja, πto je, u konaËnici, rezultiralo podjelomizmeu susjednih Osata i BirËa. »ini se da je to posljedica evidentnogmigracionog kretanja nastalog polovinom 15. stoljeÊa. U tim procesimapostepeno je slabio i znaËaj utvrde KliËevac koja je podjelom matiËnogprostora jednim dijelom pripojena susjednom administrativnompodruËju, nahiji Osat. Prvobitno namijenjena uloga upravnog i vojnogcentra bila je privremenog karaktera. Kao upravni centar najvjerovatnijeprestao je postojati podjelom teritorija TrebotiÊa, ali je kao vojni punktzadræan neπto duæe, do pred kraj prve polovine 16. stoljeÊa

Trebotic and fortress Klichevac during the OttomanTrebotic and fortress Klichevac during the OttomanTrebotic and fortress Klichevac during the OttomanTrebotic and fortress Klichevac during the OttomanTrebotic and fortress Klichevac during the Ottomanreignreignreignreignreign

Written medieval sources did not give enough and complete identi-fication of the medieval district of Trebotic, which was mentioned bydifferent charters and letters from the period between 1326-1426. But,for the reconstruction of history the big mystery was fortress Klicevac,

36 Istanbul, BBA., MMV., No. 540., fo. 13.;

170134

which appeared in the sources only in the middle of the 15th century.Identification of the locality and the name of the region are not clear.Research done by H. Sabanovic gives a good basis for further research.P. Andjelic, because of shortage of written material and only based ongeographical and field research, gives dwellings of the medieval districtand town Klichevac.

The mentioned district lay around river Zelenog Jedra.

After the fall of Ottoman Empire, that region has retained localadministration as a district with the same diapason as earlier.

According to a register in the year 1468/69 in the middle ages thisregion was quite populated with 48 villages and another four smallerones. Because of big uncertainty on the borderline, most of occupantsleft this region. As the only place which was populated in 1468/69 inTrebotic, was the village Suceska close to a fortress town which hadgarrison- armed forces.

When a new power was established there, the region Trebotic didnot totally unite with Osatu, rather it was divided between neighbour-ing districts, Osat and Birch. Border between the two districts was onthe middle of the river Zelenog Jedra, near the cliff Vratnica. The uppercourse of the river Zelenog Jadra falls to Osatu, while the lower part toBirach.

In the region of Trebotic there was a medieval castle which played avery important role in the political and military life of the region. Histo-rians came over to the name of ‘Kljuchevac’ for this district, mainlybecause of the available sources that have been used from the recordsof year 1468/69. They did not take into account alternative options,which were offered in 1468. In more detailed research of Podrinje, andbased on field research by P. Andjelic, it was discovered that Klichevacis the only known name of this medieval town.

Analysis of some of Ottoman written sources totally justified thisconclusion.

When the fortress fell to the Ottoman rule 24 members of the gar-rison were placed in it. Apart from that there were temporary adminis-trative centers for the region. After the 16th century fortress did nothave any more significance, occupants left it in 1540 and castle was leftto be ruined by time.

DOKUMENTI

173

Dr. sc. Vedad Gurda, docent

PRESUDA ZDRAVKU TOLIMIRU ZA GENOCID U SREBRENICI

Uvod

Zdravko Tolimir jedan je od pet visokih oficira Vojske Republike Srpske, koji su do danas pravomoćno osuđeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) za zločin genocida nad muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom u Srebrenici 1995. godine.1

Rođen je u selu Popovići pored Glamoča 27. novembra 1948. godine i u njemu je završio osnovnu školu. Završio je vojnu akademiju u Beogradu, a boravio je na dodatnom školovanju u inostranstvu. Tokom svoje vojničke karijere službovao je u više mjesta širom bivše Jugoslavije. Početak rata na prostoru SFRJ je dočekao u Splitu, odakle prelazi u Knin. Tu mu je nadređeni oficir bio Ratko Mladić, s kojim 1992. godine prelazi u VRS na mjesto pomoćnika komandanta za bezbjednosno-obavještajne poslove Glavnog štaba VRS. U junu 1994. godine unaprijeđen je u čin general-majora. On je bio jedan od sedmorice pomoćnika komandanta u Glavnom štabu VRS, a njegov neposredni starješina bio je komandant Glavnog štaba Ratko Mladić. S Mladićem je imao izrazito blizak odnos. Mladić se često konsultovao s Tolimirom prije donošenja neke odluke, a svjedoci koji su pred MKSJ svjedočili u predmetu Tolimir opisali su ga kao Mladićevu “desnu ruku”, njegove “oči i uši”.

Zdravko Tolimir optužen je za učešće u udruženim zločinačkim poduhvatima ubijanja, te prisilnog uklanjanja i deportacije bosanskog muslimanskog stanovništva na prostorima Srebrenice i Žepe u julu i

1 Pored Tolimira pred MKSJ za zločin genocida u Srebrenici su pravomoćno osuđeni: Radoslav Krstić, zamjenik komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), Ljubiša Beara, načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS, Vujadin Popović, pomoćnik načelnika za bezbjednost u Drinskom korpusu VRS i Drago Nikolić, načelnik bezbjednosti u Zvorničkoj brigadi VRS.

174

avgustu 1995. godine. Prva optužnica protiv Tolimira podignuta je 8. februara 2005. godine. Na temelju ove optužnice, uhapšen je 31. maja 2007. godine na Drini kod Ljubovije, pri pokušaju nelegalnog prelaska granice između Srbije i Bosne i Hercegovine. Akciju hapšenja je izveo MUP Republike Srpske u saradnji s MUP-om Republike Srbije, koji je blokirao granični prelaz u Srbiji.

16. oktobra 2008. godine Tužilaštvo MKSJ je protiv Tolimira podiglo drugu, a 4. novembra 2009. godine treću izmjenjenu optužnicu. Na temeljima ove optužnice, 26. februara 2010. godine započeo je prvostepeni postupak pred Pretresnim vijećem MKSJ, koji je okončan 12. decembra 2012. godine. Presudom Pretresnog vijeća Zdravko Tolimir je nepravomoćno osuđen na kaznu doživotnog zatvora za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.

Ono što je zanimljivo naglasiti jeste da predmetna presuda predstavlja jedinu presudu, kojom je neko od vijeća MKSJ oglasilo optuženog krivim za zločin genocida i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine izvan Srebrenice.2 Naime, predmetnom presudom, Pretresno vijeće je Tolimira bilo oglasilo krivim i za zločin genocida na prostoru Žepe, koji je izvršen nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda civilnom muslimanskom stanovništvu Žepe prilikom njihovog prisilnog premještanja, te ubijanjem trojice muslimanskih vođa s ovog područja, a sve u cilju da se u potpunosti ili djelimično uništi skupina bosanskih Muslimana na ovom području. Ipak, na temelju Tolimirove žalbe presudom od 8. aprila 2015. godine, Žalbeno vijeće MKSJ je ukinulo dio prvostepene presude i oslobodilo ga odgovornosti za genocid nad muslimanskim stanovništvom Žepe.

Osude za genocid i udruživanje radi vršenja genocida u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja su pravomoćno potvrđene, kao i kazna doživotnog zatvora.

Zdravko Tolimir je umro 8. februara 2016. godine dok je čekao na prebacivanje u državu u kojoj je trebao izdržavati izrečenu kaznu.2 Osim spomenute petorice, u prvostepenom postupku pred Pretresnim vijećem MKSJ

za saučesništvo u genocidu pomaganjem i podstrekavanjem 2005. godine bio je osuđen i Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS. Ipak, presudom iz 2007. Godine Žalbeno vijeće MKSJ je ukinulo dio prvostepene presude, kojom je Blagojević bio osuđen za saučesništvo u genocidu. Također, nepravomoćnom presudom Pretresnog vijeća MKSJ, od 24. marta 2016. za zločin genocida osuđen je i Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske. Obje osude Pretresnog vijeća za genocid odnosile su se na genocid u Srebrenici, premda je Karadžić bio optužen za genocid i u drugim općinama u Bosni i Hercegovini.

175

U daljem tekstu donosimo sažetak presude Pretresnog vijeća u predmetu protiv Zdravka Tolimira. Originalne presude Pretresnog i Žalbenog vijeća u ovom predmetu mogu se naći na: http://www.icty.org/bcs/case/tolimir/.

Sažetak presude Pretresnog vijeća na suđenju Zdravku Tolimiru

Ovo Vijeće danas zasijeda kako bi pročitalo presudu u suđenju optuženom u ovom predmetu, g. Zdravku Tolimiru. U tu svrhu, prije nego što prijeđe na dispozitiv, Vijeće će da iznese rezime onog šta je utvrdilo u odnosu na djela za koja se optuženi tereti. Vijeće naglašava da ovaj rezime ne predstavlja dio Presude. Jedini autoritativni prikaz onog što je Vijeće utvrdilo može se naći u pisanoj presudi, čiji će primjerci biti stavljeni na raspolaganje procesnih strana po završetku ove sjednice.

Gospodin Tolimir je prvi puta optužen 2005. Te je godine njegov predmet bio spojen s predmetom protiv optuženih u predmetu Popović i drugi. Dana 15. avgusta 2006. – dok je optuženi još bio u bjekstvu – njegov je predmet izdvojen iz objedinjenog predmeta, a kasnije tog mjeseca protiv njega je uložena izdvojena optužnica.

Dana 31. maja 2007. optuženi je uhapšen i sutradan prebačen na Međunarodni sud. Nakon što je na prvom pojavljivanju pred Vijećem, dana 4. juna 2007. odbio da se predstavi ili da se izjasni o krivici, u skladu s Pravilnikom o postupku i dokazima Međunarodnog suda, dana 3. jula 2007. u njegovo je ime u spis uneseno da nije kriv. Operativna optužnica protiv optuženog u ovom predmetu zavedena je 4. novembra 2009. Suđenje u ovom predmetu započelo je 26. februara 2010. Optuženi je izabrao da se sam brani, ali je imao pomoć pravnog osoblja, uključujući svog pravnog savjetnika g. Aleksandra Gajića, čije je pravo na obraćanje ovom Vijeću bilo ograničeno. Suđenje je okončano ranije ove godine završnim riječima procesnih strana koje su održane od 21. do 23. avgusta.

Vijeće je zasijedalo ukupno 242 dana suđenja, koji su rezultirali u više od 19.000 stranica transkripta. U spis je usvojilo skoro 3.500 dokaznih predmeta. Tužilaštvo je izvelo dokaze preko 183 svjedoka; odbrana je dovela četiri svjedoka.

Želim da iskoristim ovu priliku kako bih ponovio da cijenimo profesionalnost i poštovanje koje su procesne strane ukazale jedna drugoj, što je bez sumnje pridonijelo ovako efikasnom odvijanju suđenja. Također bih htio da ponovno zahvalim svima onima koji su u posljednje gotovo tri godine

176

radili iza kulisa, ljudima bez kojih niti jedan postupak pred Međunarodnim sudom ne bi bio moguć.

Vijeće će sada izložiti za šta se tereti optuženi, nakon čega ćemo prijeći na rezime naših glavnih nalaza.

Gospodin Zdravko Tolimir bio je jedan od pomoćnika komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i načelnik Sektora za obavještajne i bezbjednosne poslove u Glavnom štabu. U tom ga se svojstvu tereti kao člana dva udružena zločinačka poduhvata. Prvo: udruženi zločinački poduhvat ubistva vojno sposobnih bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave, približno između 11. jula i 1. novembra 1995. Drugo: udruženi zločinački poduhvat prisilnog uklanjanja i deportacije bosanskih Muslimana koji su bili stanovnici enklava Srebrenice i Žepe, koji je, kako se navodi, započeo izdavanjem Direktive 7. marta 1995., a kulimirao konkretnim uklanjanjem stanovništva iz tih enklava u periodu od jula do avgusta 1995.

Vijeće će u ovom rezimeu o Vojsci Republike Srpske govoriti kao o VRS-u, a o udruženim zločinačkim poduhvatima u skraćenom obliku kao o UZP ubistva i UZP prisilnog premještanja.

Optuženi se nadalje tereti za krivičnu odgovornost prema proširenom vidu UZP-a, poznatom kao UZP III. Tu ga se tereti za situaciono uslovljena ubistva manjih grupa vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice (kao predvidiva posljedica oba UZP-a), predvidivo ciljano ubistvo trojice lidera bosanskih Muslimana iz Žepe (kao predvidiva posljedica UZP prisilnog uklanjanja) i druga djela progona (kao predvidive posljedice oba UZP-a). Tužilaštvo tvrdi da je optuženi, zbog toga što je bio član ovih UZP-ova, mogao da predvidi da će snage bosanskih Srba da izvrše takva djela.

Optuženi se ne tereti samo za počinjenje tih djela, uključujući i putem navedenog sudioništva u ova dva UZP-a, nego i – prema članu 7(1) Statuta – za planiranje, poticanje, naređivanje i druge oblike pomaganja i podržavanja u planiranju, pripremi i sprovođenju krivičnih djela za koja se tereti.

Ova djela su u optužnici obuhvaćena pod osam tačaka optužnice, po kojima se optuženi tereti. To su: tačka 1 – genocid; tačka 2 – udruživanje radi vršenja genocida; tačke 3 i 4, te 6 do 8 – ubistvo, istrebljenje, progon, nehumana djela putem prisilnog premještanja i deportacije, sve kao zločini protiv čovječnosti; i tačka 5 – ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Na osnovu tih optužbi i izvedenih dokaza, Tužilaštvo je tražilo kaznu doživotnog zatvora.

177

Optuženi je zauzeo stav da nema vjerodostojnih dokaza na osnovu kojih bi ovo Vijeće moglo da utvrdi krivičnu odgovornost optuženog van razumne sumnje, te da on, stoga, treba biti oslobođen optužbi.

Prvo ću govoriti o činjeničnim nalazima Vijeća u ovom predmetu. Najvećim dijelom se radi o nalazima većine sudaca Vijeća. Suprotno mišljenje sudije Nyambe nalazi se iza glavnog teksta presude.

Krivična djela navedena u optužnici odnose se na mjesece od marta do novembra 1995., u relativno malom području istočne Bosne i Hercegovine. Konkretno, ta krivična djela tiču se enklava Srebrenice i Žepe, koje je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija svojim rezolucijama u proljeće 1993. proglasio zaštićenim zonama. Odmah se mora napomenuti da se navedena krivična djela ne mogu razmatrati u vakuumu. Ona su uslijedila nakon godina oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Vijeće je tokom cijelog predmeta bilo svjesno tog konteksta. Zadatak Vijeća, međutim, nije bio da donosi odluku o legitimnosti rata između bosanskih Srba i bosanskih muslimana u tom području. Vijeće naglašava da mu je uloga bila ograničena na utvrđivanje individualne krivične odgovornosti optuženog Zdravka Tolimira za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine do kojih je došlo u kontekstu tog rata.

Sudačka većina je utvrdila da je već 1992. na najvišim razinama Republike Srpske vladala politika, čiji je cilj bio uklanjanje bosanskog muslimanskog stanovništva iz istočne Bosne i Hercegovine, kao i iz drugih područja. Ova je politika potvrđena Direktivom 7, iz marta 1995., direktivom koju je potpisao predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić, kome su u njenom sastavljanju pomagali razni sektori u Glavnom štabu VRS-a, uključujući i sektor za obavještajne i bezbjednosne poslove, kojem je na čelu bio optuženi.

Ova je direktiva, u svom relevantnom djelu, pozivala na stvaranje, citiram, „uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i bezperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana Srebrenice i Žepe,“ kraj citata, i to, citiram, „planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima,“ kraj citata. Ta je direktiva nadalje pozivala na smanjivanje i ograničavanje logističke podrške za Zaštitne snage Ujedinjenih nacija, skraćeno UNPROFOR, u enklavama, kao i, citiram, „[dotura] materijalnih sredstava muslimanskom življu […] i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbjeći osudu međunarodne zajednice i svjetskog javnog mnenja,“ kraj citata. Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, je utvrdila da je izdavanje Direktive 7, u martu 1995. predstavljalo početak intenzivnog perioda aktivnosti snaga bosanskih Srba –

178

koje obuhvataju i VRS i Ministarstvo unutrašnjih poslova – usmjerenog na ostvarivanje ciljeva navedenih u direktivi.

Sudačka većina je utvrdila da se VRS neposredno nakon izdavanja Direktive 7, angažovao na sistematskom ograničavanju konvoja humanitarne pomoći i konvoja za snabdjevanje UNPROFOR-a prema Srebrenici i Žepi. Tim je ograničenjima postignut namjeravani cilj stvaranja nepodnošljivih uslova života za bosanske muslimane u tim enklavama. Paralelno s uvođenjem sve oštrijih ograničenja od početka proljeća 1995., VRS je u junu iste godine izvršio okruženje srebreničke enklave. Iako je veliki deo aktivnosti VRS-a bio usmjeren na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, skraćeno ABiH, koji su djelovali iz enklave, sudačka većina je utvrdila da su te vojne aktivnosti bile usmjerene i na civilne ciljeve i da im je namjera bila terorisanje bosanskih muslimana. S početkom jula 1995., obje enklave su se našle u strašnoj humanitarnoj situaciji. Tada su i napadi VRS-a na srebreničku enklavu postali otvoreniji, s pokretanjem operacije Krivaja 95, kako bi se, citiram, „stvorili uslovi za eliminaciju enklava,“ kraj citata, ciljem koji je proširen zauzimanjem Srebrenice u samo nekoliko dana. Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, utvrdila je da su aktivnosti VRS protiv enklave, detaljno navedene u pisanoj presudi, imale za svrhu da se iz enklave uklone kako vojska bosanskih muslimana tako i civilno stanovništvo, što se poklapa s ciljevima navedenim u Direktivi 7, o stvaranju uslova nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana enklava. VRS je ostvario te ciljeve istovremenim ograničavanjem humanitarne pomoći i vršenjem vojnih napada na civilno stanovništvo.

Srebrenica je pala 11. jula. VRS nije naišao ni na kakav otpor. Visokorangirani oficiri VRS-a i pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba trijumfalno su prošetali kroz grad. Komandant Glavnog štaba VRS-a Mladić je izjavio, citiram, „kucnuo je čas da se osvetimo Turcima u ovim krajevima,“ kraj citata, i, citiram, „dajemo ovaj grad kao poklon srpskom narodu,“ kraj citata. Kolona sastavljena od hiljada vojno sposobnih bosanskih muslimana, zajedno s nešto žena i djece, već je počela da se kreće kroz šumu prema selima sjeverozapadno od Srebrenice. Bosanski muslimani tamo su donijeli odluku da se formira kolona i da se pokuša proboj do Tuzle, na teritorij koji je držala ABiH. Kolona je bila sastavljena od otprilike 10 do 16 hiljada bosanskih muslimana i protezala se dužinom od nekoliko kilometara, s tim da se na čelu kolone nalazila koncentracija naoružanih muškaraca, kako bi pokušali da pruže zaštitu civilima, uključujući žene i djecu. U međuvremenu, hiljade žena, djece i starijih osoba, umesto da se pridruže koloni, krenulo je da traži utočište u bazi UN-a u Potočarima, u nadi da će tamo dobiti zaštitu;

179

VRS je granatirao put kojim su se oni kretali. Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, je utvrdila da je namjera tog granatiranja bila da se dodatno terorizira već uplašeno i ranjivo stanovništvo.

Uveče 11. jula 1995., u kontekstu svih tih događanja, održana su dva sastanka u hotelu Fontana u Bratuncu. Među predstavnicima VRS-a, prisutni na tim sastancima bili su Mladić i obavještajni oficir Glavnog štaba, Radoslav Janković. Prisutni u ime UNPROFOR-a bili su predstavnici Holandskog bataljona, skraćeno DutchBat, komandant Karremans i oficir Boering. Svrha sastanaka bila je razgovor o sudbini civilnog stanovništva, bosanskih muslimana koji su se sklonili u bazi UN-a u Potočarima.

Sudačka većina je utvrdila, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, kako je VRS na tim sastancima lažno prikazivala da u najboljoj namjeri pokušava da pronađe neko rješenje za to stanovništvo.

Sudačka većina je utvrdila da su ti sastanci održani u atmosferi prijetnji i zastrašivanja, koju je stvorio VRS. Mladić, koji je vodio te sastanke, rekao je učitelju bosanskom muslimanu, koji je pozvan u svojstvu predstavnika stanovništva da bosansko muslimansko stanovništvo može da, citiram, „ili opstane ili nestane,“ kraj citata. Mladić je opstanak stanovništva uslovio razoružavanjem pripadnika ABiH iz enklave.

Treći sastanak održan je u hotelu Fontana, ujutro 12. jula. Mladić je ponovio svoju prijetnju od prethodne večeri, rekavši uplašenim predstavnicima bosanskih Muslimana, citiram „kao što sam sinoć rekao ovom gospodinu, možete ili da opstanete ili da nestanete,“ kraj citata. Na tom je sastanku VRS objelodanio namjeru da „izvrši proveru“ muškaraca iz mnoštva u Potočarima, u vezi s njihovim navodnim sudjelovanjem u ratnim zločinima. Nakon tog sastanka, Karremans i Boering su se obratili načelniku za obavještajne i bezbjednosne poslove Bratunačke brigade, Momiru Nikoliću i Svetozaru Kosoriću, načelniku obavještajnog organa Drinskog korpusa, kako bi razjasnili šta se podrazumijeva pod tim predloženim izvršavanjem provjere muškaraca. Momir Nikolić im je rekao da se gube, da je sve već dogovoreno i da je transport bosanskih muslimana iz Potočara već počeo.

Do kraja 12. jula, utočište u bazi UN-a u Potočarima već je potražilo ukupno oko 25 do 30 hiljada bosanskih muslimana civila, uglavnom žena, djece i starijih osoba. Ujutro 12. jula, snage bosanskih Srba zauzele su Potočare, razoružale pripadnike DutchBata i umiješale se u mnoštvo, psujući, zlostavljajući bosanske muslimane civile i izrugujući im se. Neki su dijelili hljeb i vodu, dok ih je snimala srpska snimateljska ekipa. Čim je snimateljska

180

ekipa prestala sa snimanjem, prestali su s podjelom, i čak oduzeli deo već podijeljenog hljeba. Dok su se žene i djeca, bosanski muslimani, ukrcavali u autobuse koje je organizovao VRS, muški članovi njihovih porodica, uključujući i dječake, i starije i nemoćne muškarce su izdvajani i zatvarani na nekoliko lokacija u blizini baze UN-a, ponajviše u zgradi poznatoj kao „bijela kuća.“

Sudačka većina je utvrdila da je do kraja 12. jula, 9.000 bosanskih muslimana autobusima prisilno premješteno iz Potočara u Kladanj. Oni koji su ostali u očekivanju prisilnog premještanja sljedećeg dana, proživjeli su noć koju su opisali kao pakao; jauci i krici odjekivali su kroz mnoštvo. Pucnji iz vatrenog oružja parali su noć, a pripadnici snaga bosanskih Srba nastavili su da odvode muškarce bosanske muslimane, kao što su to radili i tokom dana. Neki od muškaraca nisu se vratili. Uslovi su bili tako grozni, da je nekoliko civila bosanskih muslimana izvršilo ili pokušalo izvršiti samoubistvo. Do jutra 13. jula, svi su očajnički htjeli da odu iz Potočara. Sudačka većina je utvrdila, uz suprotno mišljenje sudije Nyamba, da u tim užasnim okolnostima, stanovništvo bosanskih muslimana okupljeno u Potočarima osim odlaska nije imalo drugog izbora.

Muškarci i dječaci, bosanski muslimani, koji su izdvojeni iz mnoštva u Potočarima postali su predmetom drugog udruženog zločinačkog poduhvata, koji se tereti u optužnici. Sudačka većina je utvrdila da su u rano jutro 12. jula, neposredno prije početka trećeg sastanka u hotelu Fontana, pripadnici organa bezbjednosti, po stručnoj liniji pod komandom optuženog, spominjali plan o ubistvu tih muškaraca, raspravljajući o mogućim lokacijama za planirana pogubljenja. Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyamba, utvrdila je da su snage bosanskih Srba u skladu s tim planom, u „bijeloj kući“ zatvorili najmanje 1.000 muškaraca i dječaka, koje su prethodno primorali da ostave svoje lične predmete i identifikacione dokumente. Tamo su držani u užasnim uslovima – neki su bili fizički zlostavljani – dok autobusima nisu prevezeni u Bratunac. Sudačka većina je utvrdila da je do tada već počeo da se materijalizuje plan o njihovom ubistvu.

Dana 12. i 13. jula u Bratuncu, tim muškarcima i dječacima iz Potočara priključeno je hiljade bosanskih muslimana iz kolone koja je krenula prema Tuzli, ljudi koje su snage bosanskih Srba zarobile ili koji su im se predali. Ti su muškarci bili zatvoreni u zgradama i autobusima po Bratuncu, gdje su bili izloženi verbalnom i fizičkom zlostavljanju. Neki od muškaraca ubijeni su u samom Bratuncu i na području Bratunca.

181

Ujutro 14. jula, nakon ogromne logističke operacije nabavke vozila i goriva, hiljade bosanskih muslimana prevezeno je na sjever u opštinu Zvornik, gdje su kraće vrijeme bili zatočeni prije nego što ih je u rukama snaga bosanskih Srba stigla konačna sudbina. Vijeće smatra da je neophodno da istakne nekoliko takvih incidenata ubijanja.

Kasno poslijepodne 13. jula, hiljade bosanskih muslimana prebačeno je autobusom ili upućeno pješice, s livade u Sandićima do zgrade prizemnice u području Bratunca, poznate kao skladište u Kravici. Kada je to skladište bilo dupkom puno, snage bosanskih Srba počele su pucati na ljude unutra, koristeći se mitraljezima, kao i ručnim bombama i ručnim raketnim bacačima. Pucalo se satima, s povremenim prekidima vatre tokom kojih su ranjeni jaukali i izvikivali imena. Ta pogubljenja i dalje su trajala ujutro 14. jula. Neposredni podređeni optuženog, Beara, je bio direktno uključen u operaciju pokapanja između 600 i 1.000 bosanskih muslimana, za koje je Vijeće utvrdilo da su ubijeni u tom skladištu između 13. i 14. jula 1995.

Uveče 13. i ujutro 14. jula, stotine bosanskih muslimana prevezeno je autobusom u školu u Grbavcima u blizini Orahovca. Tamo su bili natrpani u fiskulturnu dvoranu škole. Poslijepodne 14. jula, autobusom su prevezeni na dvije obližnje odvojene lokacije za pogubljenja. Snage bosanskih Srba su na njih, po iskrcavanju otvorili vatru. Na neke od ranjenih zarobljenika su psovali i pustili ih da proživljavaju agoniju, prije nego što su ih konačno ubili. U jednoj grupi zarobljenika nalazio se dječak star otprilike pet ili šest godina, koji je, nakon što su na njega pucali, ustao iz gomile tijela i zazivao svog oca. Toga dana je u školi u Grbavcima ubijeno do 2.500 muslimana. I oni su zakopani u masovnu grobnicu.

Ujutro 16. jula, stotine bosanskih muslimana koji su bili zatvoreni u školi u blizini sela Pilica, prevezeni su do zemljišta poznatog kao Vojna ekonomija Branjevo. Po dolasku na tu lokaciju, odvedeni su stazom do livade gdje su snage bosanskih Srba na njih otvorile vatru. Nakon svakog otvaranja vatre, pripadnici tih snaga pitali su ima li preživjelih; oni koji su se odazvali dobili su metak u glavu. Pogubljenja su trajala do kasnog poslijepodneva 16. jula, a ubijeno je otprilike 1.000 do 1.500 bosanskih muslimana. Poslije tog masovnog pogubljenja, snage bosanskih Srba pogubile su otprilike još 500 bosanskih muslimana u Domu kulture u Pilici; ne zna se ni za koga ko je preživio tu egzekuciju. Ta su tijela prevezena do Vojne ekonomije Branjevo, gdje su tokom sljedećeg dana pokopani zajedno s tijelima ljudi ubijenih na Ekonomiji. Najmanje 1.656 bosanskih muslimana ubijeno je na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture Pilica.

182

Vijeće nalazi da su patnje kroz koje su ti ljudi prošli u momentima neposredno pred smrt, morale biti nepodnošljive. Mnogo su puta oni koji su čekali na strijeljanje vidjeli egzekuciju onih prije njih. Onaj mali broj preživjelih, koji su došli da svjedoče pred Vijećem ispričali su grozne priče o svemu šta su morali da pretrpe.

Nakon ove ubilačke operacije i pokopa hiljada tijela u masovne grobnice, snage bosanskih Srba, potaknute naređenjem Glavnog štaba, poduzele su mjere za prikrivanje tih zločina. Pokrenuta je operacija ponovnog pokapanja masovnih razmjera. Žrtve iz skladišta u Kravici, poubijani u Orahovcu, na brani u Petkovcima, u Kozluku, na ekonomiji Branjevo i u Pilici – svi koji su nakon ubistava bili pokopani – ponovno su otkopani i zatim pokopani u sekundarnim grobnicama – da ih nabrojimo samo nekoliko – kod puta za Hodžiće, kod puta Snagovo-Lipje, i na ukupno 12 grobnih lokaliteta uz Čančarski put.

Nekolicina podređenih ovog optuženog, uključujući Bearu i Popovića, igrala je centralnu ulogu u toj operaciji.

Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, utvrdila je da je od 13. jula do nekog dana u avgustu 1995., u toku sprovođenja UZP ubojstva, ubijeno najmanje 4.970 bosanskih muslimana, koji su predmet navoda za koje se optuženi tereti u optužnici. Sudačka većina naglašava da je ovo konzervativna procjena najmanjeg broja. Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, nalazi da je ukupan broj ubijenih bosanskih muslimana iz Srebrenice bliži brojci od najmanje 6.000 osoba.

Nakon prisilnog uklanjanja žena, djece i starijih osoba iz Potočara 12. i 13. jula, i paralelno s početkom sprovođenja UZP ubojstva, u isto to vrijeme VRS je izvršio pripreme za pokretanje operacije protiv obližnje enklave Žepe. Taj se napad držao istog obrasca i toka, kao i napad na Srebrenicu, od samo nekoliko dana ranije, uključujući i neke od istih snaga. Stanovništvo bosanskih muslimana iz Žepe je, u panici izazvanoj početkom širenja vijesti o prisilnom odvođenju iz Potočara, potražilo sklonište u brdima iznad Žepe. Dana 13. jula održan je sastanak između VRS-a i predstavnika Ratnog predsjedništva bosanskih muslimana Žepe, na kojem ih je optuženi obavijestio da je primjena vojne sile od strane VRS-a jedina alternativa, u navodnicima, „evakuaciji“ stanovništva. Napadi VRS-a na okolna sela tokom prethodnih nedjelja već su izazvali uništenje najmanje 30 domova bosanskih muslimana, ulivajući dodatni strah u bosansko muslimansko stanovništvo.

183

Dana 14. jula, nakon odbijanja takve navodne „evakuacije“ pod uslovima koje je odredio optuženi, VRS je granatirao centar enklave i zauzeo osmatračka mjesta UNPROFOR-a. U danima koji su uslijedili, VRS je vršio pritisak na civile koji su se skrivali u šumi da se vrate u Žepu kako bi mogli da budu odvezeni iz enklave. Nakon neuspjeha drugog sastanka koji je održan 19. jula, dana 24. jula predstavnici bosanskih muslimana primorani su da potpišu sporazum o razoružavanju ABiH u enklavi i o „evakuaciji“ civilnog stanovništva. Od 25. do 27. jula, pod direktnom nadležnošću optuženog koji se nalazio u enklavi tokom cijele operacije, skoro 4.400 žena, djece i starijih osoba bosanskih muslimana, prisilno je uklonjeno iz enklave Žepa. Kao i kada je riječ o bosansko muslimanskom stanovništvu koje se sklonilo u Potočarima, sudačka većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, nalazi da ni oni nisu imali izbora; o njihovoj sudbini su odlučili drugi. Na video snimkama vidimo Mladića kako ulazi u više autobusa punih umornih, gladnih i uplašenih bosanskih muslimana i govori da im poklanja njihove živote. U međuvremenu – kada su se već proširile vijesti o sudbini muškaraca iz Srebrenice – vojno sposobni muškarci iz enklave Žepa i dalje se skrivaju u šumi, dok neki od njih u strahu za vlastite živote prelaze preko Drine na teritoriju Srbije.

Vijeće sada prelazi na kratak rezime svojih pravnih nalaza.

Vijeće je utvrdilo da je u vreme kada su zločini počinjeni, u Bosni i Hercegovini vladalo stanje oružanog sukoba, i da su rečeni zločini bili povezani s tim sukobom. Vijeće je također utvrdilo da je na bosansko muslimansko stanovništvo enklava Srebrenice i Žepe bio izvršen sistematski napad širokih razmjera, a sudačka je većina, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, utvrdila da su djela optuženog predstavljala dio tog napada. Time su ispunjeni uslovi o nadležnosti navedeni u članovima 3 i 5 Statuta. Povrh toga, na osnovu gore rezimiranih činjeničnih nalaza, sudačka većina je, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, van razumne sumnje utvrdila postojanje dva udružena zločinačka poduhvata navedena u optužnici.

Sudačka većina podsjeća, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, da su snage bosanskih Srba pobile najmanje 4.970 muškaraca i dječaka, koji su predmet ove optužnice. Vijeće je zaključilo da su te snage počinile ova ubistva s diskriminatornom namjerom, što predstavlja krivično djelo progona. Dok su maltretirani i držani u zatočeništvu, pa sve do trenutka ubistva, ti ljudi su psovani i izlagani poruzi, a često i tučeni zbog pripadnosti islamskoj vjeri.

184

Neki su bili prisiljeni da pjevaju srpske pjesme ili izvikuju pro-srpske parole neposredno pred svoju smrt. Vijeće je zaključilo da zlostavljanja kojima su bili izloženi ti ljudi, dostižu takvu težinu da se mogu okvalifikovati kao teške tjelesne i duševne povrede i predstavljaju djela genocida.

Prelazeći na ubistva trojice vodećih bosanskih muslimana u Žepi – Mehmeda HAJRIĆA, Avde PALIĆA i Amira IMAMOVIĆA – sudačka većina je zaključila da slično gornjim, ta ubistva predstavljaju djela genocida. Ta trojica muškaraca bili su pripadnici ratnog predsjedništva Žepe i važni i istaknuti rukovodeći ljudi u enklavi. Uhapšeni su nedugo nakon dovršetka operacije prisilnog uklanjanja bosanskih muslimana iz Žepe. Držani su u zatočeništvu mnogo dana, odvojeni od drugih. Sudačka većina je zaključila, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, da su ih snage bosanskih Srba polovinom avgusta 1995. godine ubile i zakopale u istoj masovnoj grobnici. Sudačka većina, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, zaključila je da iako se radi samo o trojici ljudi, s obzirom na veličinu enklave Žepa, ta trojica muškaraca predstavljala su jezgro njenog civilnog i vojnog rukovodstva. Zaključila je da je ubistvo Avde PALIĆA, zbog njegovog statusa branioca muslimanskog stanovništva Žepe, trebalo da posluži kao simbol da nema nade za opstanak tog stanovništva u enklavi. Sudačka većina je također uzela u obzir i sudbinu preostalog stanovništva Žepe. Njihovo prisilno premještanje neposredno prije ubistva trojice najistaknutijih rukovodećih ljudi Žepe, jeste činilac koji potkrepljuje većinski zaključak o postojanju genocidne namjere. Sudačka većina je zaključila da je u slučaju Žepe uklanjanje njenog civilnog muslimanskog stanovništva, uništenje njihovih domova i džamije i ubijanje trojice najistaknutijih vođa, učinjeno s ciljem da se osigura da bosansko muslimansko stanovništvo ove enklave više neće moći da se obnovi. Usljed toga, sudačka većina je zaključila da su Mehmed HAJRIĆ, Avdo PALIĆ i Amir IMAMOVIĆ ubijeni u namjeri da se uništi ovo stanovništvo.

Sudačka većina je zaključila, nadalje, da patnje žena, djece i starijih koji su prisilno premješteni iz enklava Srebrenice i Žepe, dostižu takvu težinu da mogu da se okvalifikuju kao teške tjelesne i duševne povrede i kao takve predstavljaju genocid.

Ocjenjujući da li su snage bosanskih Srba namjerno nametnule takve životne uslove koji su bili sračunati da dovedu do uništenja bosanskih Muslimana u istočnoj Bosni i Hercegovini, sudačka većina je, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, uzela u obzir ukupno dejstvo, ne samo operacija prisilnog premještanja žena i djece već i ubijanja muškaraca. Sudačka većina je zaključila da je kombinovani učinak prisilnog preseljenja i operacije ubijanja

185

imao razorne posljedice po fizički opstanak muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni i Hercegovini i uvjerila se da su te operacije imale za cilj uništenje tog stanovništva.

U zaključku, sudije su većinom, uz djelimično suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, van svake razumne sumnje utvrdile postojanje krivičnih djela genocida, udruživanja radi vršenja genocida, istrebljenja, progona, nečovječnog postupanja kroz prisilno premještanje i ubistva. Vijeće, međutim, nije zaključilo da je krivično djelo deportacije dokazano van razumne sumnje. Obrazloženje o tome detaljno je dato u pismenoj presudi.

Sada ću preći na zaključke sudačke većine o odgovornosti optuženog za krivična djela za koja se tereti.

G. TOLIMIR je bio načelnik Sektora obavještajno-bezbjednosnih poslova Glavnog štaba VRS. Na to mjesto je postavljen još 1992. godine nakon skoro dvadesetogodišnjeg iskustva na tim poslovima. U junu 1994. godine unaprijeđen je u čin general-majora. On je bio jedan od sedmorice pomoćnika komandanta u Glavnom štabu, a njegov neposredni starješina bio je komandant Glavnog štaba MLADIĆ, s kojim je imao izrazito bliski odnos. MLADIĆ se često konsultovao s optuženim prije donošenja neke odluke i smatrao ga je dijelom svojeg, citiram, “najužeg jezgra”. Svjedoci koji su svjedočili pred Pretresnim vijećem opisali su optuženog kao MLADIĆEVU “desnu ruku”, njegove “oči i uši” i rekli da je “bio prije jednak MLADIĆU negoli njegov potčinjeni“. Načelnik Glavnog štaba VRS MILOVANOVIĆ rekao je u svom svjedočenju da je optuženi bio najbolje informisani oficir VRS-a te da je, citiram, “uvijek više znao,” kraj citata od svojih neposredno potčinjenih, načelnika Obavještajne uprave, Petra SALAPURE i načelnika Uprave bezbjednosti, Ljubiše BEARE.

G. TOLIMIR je bio odgovoran za sprovođenje svih MLADIĆEVIH naredbi vezanih za bezbjednost i obavještajni rad i pratio je njihovo sprovođenje nadzorom nad svim potčinjenima u bezbjednosno-obavještajnim organima na nivou korpusa i brigada. Jedan od njegovih najznačajnijih zadataka bio je sprječavanje curenja informacija i, kako je to opisao jedan svjedok, citiram, “prikrivanje stvarnih namjera VRS-a,” kraj citata. On je bio odgovoran za zadatke koji su izdavani vojnoj policiji, koji su po stručnoj liniji bili pod komandom organa bezbjednosti, i njegova je dužnost bila da kontroliše izvršenje tih zadataka. On je bio redovno informisan o radu jedinica vojne policije na terenu. Također je bio odgovoran za postupanje prema ratnim zarobljenicima i njihovo zatočeništvo. On je nadgledao rad jedinica vezanih za Glavni štab, uključujući 10. diverzantski odred i 65. zaštitni puk.

186

Pretresno vijeće je zaključilo da je u VRS postojao efikasan sistem izvještavanja i da je optuženi dobijao dnevne izvještaje, kako pismene tako i usmene, od potčinjenih obaveštajno-bezbjednosnih organa. On je učestvovao na dnevnim sastancima kojima su prisustvovali članovi užeg kruga komande VRS, na kojima su se donosile najznačajnije odluke. Tim sastancima su prisustvovali i komandanti korpusa, kada su donošene odluke o aktivnostima na operativnom nivou. Na njima je TOLIMIR informisao o bezbjednosnoj situaciji u Republici Srpskoj, davao informacije obavještajnog karaktera i iznosio prijedloge protiv-mjera. Bio je informisan o svim naredbama koje je MLADIĆ direktno izdavao obavještajnim oficirima i oficirima bezbjednosti, koji su po stručnoj liniji bili pod njegovom komandom. G. TOLIMIR je, štaviše, bio osposobljen za opšte-vojno komandovanje i mogao je biti postavljen na komandnu dužnost, kao što se to dogodilo u Žepi krajem jula, kada je preuzeo rukovođenje operacijom prisilnog uklanjanja bosanskog muslimanskog stanovništva iz enklave. On je bio jedna od centralnih ličnosti za kontakte s UNPROFOR-om, po pitanjima konvoja vezanih za obje enklave i bio je glavni sagovornik generalima UN-a Nicolaiu, Janvieru, Smithu i Gobilliardu.

Sudačka većina je uzela u obzir specifičnu ulogu optuženog u Glavnom štabu VRS prilikom analiziranja njegovih postupaka i ponašanja. Sudije su većinski, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, zaključile da je optuženi bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata za prisilno uklanjanje bosanskog muslimanskog stanovništva iz enklava, počevši od marta 1995. godine i da je postao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata za ubijanje vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice, najkasnije do 13. jula poslije podne. On je bio do kraja upoznat s gnusnim kriminalnim operacijama, koje su podrazumijevale ta dva poduhvata i dijelio je namjeru da doprinese ostvarenju njihovih ciljeva. Osnova njegovih saznanja i njegov doprinos tim udruženim zločinačkim poduhvatima u cijelosti su izloženi u pismenoj presudi.

Za potrebe ovog rezimea presude, sudačka većina će ukazati na neke od postupaka optuženog iz kojih je zaključeno da je optuženi dijelio namjeru drugih učesnika udruženog zločinačkog poduhvata ubistva i udruženog zločinačkog poduhvata nasilnog uklanjanja i doprinio tim zločinačkim operacijama. Mora se istaći da ovo nipošto nije cjelokupni spisak.

Počevši od marta 1995. godine optuženi i njegovi potčinjeni u organu bezbjednosti neposredno su učestvovali u procesu odobravanja ili zabrane prolaska UNPROFOR-ovih konvoja za snabdijevanje i konvoja humanitarne pomoći za enklave Srebrenice i Žepe, što je doprinosilo daljem pogoršavanju neizdržive situacije u enklavama.

187

U komunikaciji s UNPROFOR-om, u danima koji su prethodili zauzimanju Srebrenice od strane snaga VRS, poricao je da VRS vrši napade na enklave, odlagao razgovore o ovom pitanju i iznosio lažna uvjeravanja da će VRS učiniti sve da se situacija smiri, istovremeno prosljeđujući Drinskom korpusu, 9. jula 1995. godine, KARADŽIĆEVO naređenje da se nastavi operacija zauzimanja Srebrenice.

Radoslav JANKOVIĆ, obavještajni oficir Glavnog štaba i potčinjeni optuženog učestvovao je na sastancima u hotelu Fontana, održanim u noći 11. i ujutro 12. jula 1995. godine. Sudije su većinski zaključile da je optuženi bio obaviješten i znao za razgovore, koji su vođeni na tim sastancima. JANKOVIĆ je bio u Potočarima 12. i 13. jula, kada je tamo vršeno prisilno uklanjanje bosanskog muslimanskog stanovništva.

U poslijepodnevnim satima 13. jula optuženi je predložio da se muškarci, bosanski muslimani, koji su bili zarobljeni na području Kasabe i koji su čuvani duž glavnog puta Milići – Zvornik, smjeste u natkrivene objekte kako se ne bi vidjeli. Za tim prijedlogom je uslijedila MLADIĆEVA naredba, u skladu s prijedlogom optuženog. Sudačka većina je zaključila da je optuženi iznio taj prijedlog, kako bi se prikrio plan ubijanja.

Također, 13. jula, s punim saznanjem da se oko 25.000-30.000 bosanskih civila, muslimana, okupilo u bazi UN-a u Potočarima i da se vojno-sposobni muškarci odvajaju, optuženi je obavijestio načelnika za obavještajno-bezbjednosne poslove Istočno-bosanskog korpusa Milenka TODOROVIĆA da treba da prekinu s pripremama za prijem 1.000-3.000 bosanskih muslimana, muškaraca, u zatvorskom objektu u Batkoviću. Sudije su većinski zaključile da je, naređujući da se obustave te pripreme, optuženi znao za činjenicu da će ti muškarci, u stvari, biti pobijeni.

Nakon završetka operacije prisilnog uklanjanja u Potočarima, na sastanku održanom 13. jula u Bokšanici na prilazima žepskoj enklavi, optuženi je prisutnima rekao, citiram, “Srebrenica je pala, sada je red na Žepu,” kraj citata, dodajući da je jedina alternativa “evakuaciji” stanovništva iz Žepe upotreba vojne sile. U kasnim satima te iste večeri, predložio je osvajanje Žepe u roku od 21 sata, kako bi se, citiram, “izbjegla osuda i reakcije međunarodne javnosti,” kraj citata.

Dana 21. jula 1995. godine, poslije višednevnog intenzivnog granatiranja Žepe od strane VRS i svjestan činjenice da je civilno stanovništvo Žepe već potražilo utočište u nenaseljenim mjestima, optuženi je, u cilju

188

ubrzanja predaje snaga Armije Bosne i Hercegovine, predložio da grupe civila, bosanskih muslimana u bijegu treba, citiram, “uništiti,” kraj citata.

Od 25. do 27. jula 1995. godine, on se nalazio u Žepi i komandovao operacijom prisilnog iseljenja bosanskih muslimana, koji su trpani u autobuse i odvoženi u Kladanj, hodajući unaokolo s pištoljem uperenim uvis, zastrašujući tu bespomoćnu grupu pretežno žena, djece i staraca.

Svojim položajem načelnika za obavještajno-bezbjednosne poslove, on je imao pravnu obavezu da zaštiti ratne zarobljenike. Iako je bio u mogućnosti da to učini, on to nije. Nakon što su snage bosanskih Srba, uključujući i njegove potčinjene, izvršile zločine, on nije protiv njih preduzeo nikakve mjere, niti se ogradio od njihovih zločina. Naprotiv, pomogao je da se prikrije na hiljade ubistava koje su počinile snage bosanskih Srba.

Sada ću nešto reći o zaključcima sudačke većine po tačkama optužnice.

Razmatrajući zaključke po tačkama optužnice, sudačka većina je naročito imala u vidu TOLIMIROV položaj u Glavnom štabu VRS u svojstvu načelnika Sektora za obavještajno-bezbjednosne poslove. Sudačka većina je, pored toga, uzela u obzir i njegovo obrazovanje, oficirsko iskustvo i opšte sposobnosti za vršenje poslova i zadataka koji su proisticali iz njegovog konkretnog stručnog položaja.

Sudačka većina je zaključila da je TOLIMIR bio detaljno upoznat sa situacijom na terenu od marta 1995. Godine, pa nadalje. Sudačka većina ponavlja svoj zaključak da je optuženi dao značajan doprinos u oba udružena zločinačka poduhvata, koji mu se stavljaju na teret, uključujući time i to što nije zaštitio ratne zarobljenike. Zločini koji su počinjeni su masovnih razmjera, po svom intenzitetu veoma teški i imali su razorne posljedice. Ta dva zločinačka poduhvata sprovedena su u kratkom vremenskom razdoblju na malom geografskom prostoru. Optuženi je u cijelom tom periodu imao koordinirajuću i rukovodeću ulogu. Sudačka većina je zaključila da je on znao za genocidnu namjeru drugih učesnika udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući i svoje obavještajno-bezbjednosne organe, za koje je sudačka većina zaključila da su u znatnoj mjeri bili uključeni u realizaciju tih udruženih zločinačkih poduhvata. Optuženi je podsticao korištenje pogrdnih naziva, čime je raspirivao etničku mržnju među pripadnicima snaga bosanskih Srba, šaljući na taj način poruku da su bosanski muslimani, ljudi manje vrijednosti. Na dan 21. jula 1995. godine, optuženi je predložio uništenje, citiram, “grupa muslimanskih izbjeglica,” kraj citata, u cilju ubrzavanja predaje Armije BiH u

189

Žepi. Sudačka većina je zaključila da taj prijedlog ukazuje na opredijeljenost samog optuženog na uništenje bosanskog muslimanskog stanovništva.

Jedini razumni zaključak do koga je sudačka većina mogla doći na osnovu cjelokupnog dokaznog materijala jeste da optuženi, ne samo da je znao za genocidnu namjeru drugih, već je i sam posjedovao takvu namjeru. Prema tome, on je odgovoran za krivično djelo genocida. Također je odgovoran, u skladu s III vidom UZP, za ubistvo trojice bosanskih muslimana iz Žepe, za koje je sudačka većina zaključila da predstavlja genocid. Učešće optuženog i njegovih potčinjenih u hapšenju i zatočenju te trojice muškaraca, na osnovu kojeg je Pretresno vijeće izvelo svoje zaključke o njegovoj odgovornosti, detaljno su izloženi u pismenoj presudi.

Utvrdivši da je postojao dogovor dvoje ili više ljudi da se počini krivično djelo genocida, te da je optuženi pristupio tom dogovoru najkasnije u poslijepodnevnim satima 13. jula 1995. godine, sudačka većina je također zaključila da je optuženi odgovoran za krivično djelo udruživanja radi vršenja genocida, kada je riječ o ubistvu vojno-sposobnih muškaraca u Srebrenici.

Utvrdivši, pored toga, da je postojala jedinstvena, organizovana i masovna operacija ubijanja bosanskih muslimana, muškaraca, uz nužnu namjeru da se izvrši masovno ubistvo; da je optuženi znao za veličinu i obim te operacije te da je svjesno i hotimično podržao ciljeve te operacije, sudačka većina je zaključila izvan svake razumne sumnje da je optuženi odgovoran za krivično djelo istrebljenja.

Sudačka većina se, štaviše, uvjerila izvan svake razumne sumnje da je svojim učešćem u udruženom zločinačkom poduhvatu ubistva, uključujući i propuštanjem da zaštiti ratne zarobljenike, optuženi imao nužnu namjeru da ubije vojno-sposobne muškarce iz Srebrenice, pa je prema tome odgovoran za krivično djelo ubistva, kako se tereti. Sudačka većina dalje zaključuje da optuženi snosi krivičnu odgovornost za veći broj ubistava navedenih u optužnici kao oportunistička i predvidiva, ciljana ubistva, na osnovu toga što ih je on razumno mogao predvidjeti, prema vidu odgovornosti kvalifikovanom kao udruženi zločinački poduhvat III tipa.

Što se tiče krivičnog djela progona, sudačka većina podsjeća na svoje zaključke da su kako ubistva vojno-sposobnih muškaraca, bosanskih muslimana, tako i surovo i nečovječno postupanje prema bosanskom muslimanskom stanovništvu, terorisanje civilnog stanovništva, razaranje domova bosanskih muslimana i džamija u Srebrenici i Žepi, te prisilno uklanjanje žena, djece i staraca iz enklava počinjeni s namjerom da se vrši

190

diskriminacija na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, te da čine krivično djelo progona. Sudačka većina je zaključila, izvan razumne sumnje, da je optuženi posjedovao nužnu diskriminatornu namjeru doprinošenjem ciljevima tih dvaju udruženih zločinačkih poduhvata, što je imalo za posljedicu krivična djela kako su utvrđena.

I na kraju, sudačka većina podsjeća na svoj zaključak da je optuženi, za koga je utvrđeno da je bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata prisilnog uklanjanja od njegovog nastanka u martu 1995. godine, dijelio tu namjeru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata da se bosansko muslimansko stanovništvo ukloni iz enklava, te da je znatno doprinio realizaciji tog zajedničkog cilja. Sudačka većina je zaključila da je optuženi posjedovao nužnu namjeru prisilnog preseljenja bosanskog muslimanskog stanovništvo unutar nacionalnih granica, te je prema tome krivično odgovoran za nehumana djela, u vidu prisilnog premještanja, kao zločin protiv čovječnosti.

Pretresno vijeće, međutim, nije utvrdilo da premještanje bosanskih muslimana, muškaraca, u Bratunac i Zvornik, kako se tereti u optužnici, predstavlja krivično djelo prisilnog premještanja, niti da, kao što je već napomenuto, prebacivanje bosanskih muslimana, muškaraca, iz Žepe u Srbiju, čini krivično djelo deportacije iz razloga koji su u cijelosti izloženi u pismenoj presudi.

Prije nego što pređemo na dispozitiv, sudačka većina će ukratko izložiti činioce koji su uzeti u obzir prilikom određivanja kazne. Prema obavezi iz Statuta i Pravilnika, sudačka većina je utvrdila težinu krivičnih djela za koja je utvrđena krivica optuženog, kao i eventualne otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti. Ocjenjujući težinu krivičnog djela, sudačka većina je naročito uzela u obzir doprinos optuženog stravičnim masovnim strijeljanjima hiljada muškaraca i dječaka u okviru organizovane operacije, koja je imala za cilj uništenje bosanskog muslimanskog stanovništva. Ona je, dalje, uzela u obzir krajnju patnju otprilike 30.000-35.000 žena i djece, koji su prisilno uklonjeni iz te dvije enklave, kao i to da oni ni do danas nisu u stanju da vode normalan i konstruktivan život. Nepopravljive posljedice, koje su ti zločini ostavili na žrtve i odgovornost optuženog za njihovu patnju, moraju se uzeti u obzir.

Kada je riječ o otežavajućim okolnostima, sudačka većina je naročito imala u vidu visoki čin optuženog i njegov ključni položaj u Glavnom štabu VRS; njegovu dužnost, i propust, da obezbijedi sigurnost hiljada ratnih zarobljenika nakon pada Srebrenice; njegovo svjesno i aktivno učešće i ključnu ulogu u dva udružena zločinačka poduhvata; i to da je optuženi zloupotrijebio svoj položaj prikrivajući počinjene zločine.

191

Sudačka većina je razmotrila više olakšavajućih faktora. Međutim, nije im pridala nikakvu težinu, izuzev dobrog vladanja optuženog tokom pritvora i nakon početka glavne rasprave. Sudačka većina napominje, međutim, da bi takvo vladanje trebalo da bude uobičajeno i, imajući u vidu opstrukcionističko ponašanje optuženog u pred-pretresnom postupku, tom njegovom dobrom vladanju ne pridaje veliku težinu.

Dispozitiv

Ovime je završen pregled zaključaka. Sada ću pročitati dispozitiv.

G. Zdravko TOLIMIR, molim vas ustanite.

Pretresno vijeće je većinski, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, utvrdilo da ste vi, Zdravko TOLIMIR, KRIVI, prema članu 7(1) Statuta, za izvršenje sljedećih krivičnih djela:

Tačka 1: Genocid prema članu 4(3)(a) Statuta;

Tačka 2: Udruživanje radi vršenja genocida, prema članu 4(3)(b) Statuta;

Tačka 3: Istrjebljivanje, zločin protiv čovječnosti prema članu 5(b) Statuta;

Tačka 5: Ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja prema članu 3 Statuta;

Tačka 6: Progoni, zločin protiv čovječnosti prema članu 5(h) Statuta:

Tačka 7: Nečovječno postupanje prisilnim premještanjem, zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

Na osnovu principa koji se tiču kumulativnih osuđujućih presuda, Sudačka većina nije izrekla osuđujuću presudu po sljedećoj tački:

Tački 4: Ubistvo, zločin protiv čovječnosti prema članu 5(a) Statuta.

Vijeće je utvrdilo da vi, Zdravko TOLIMIR, NISTE KRIVI, pa vas prema tome oslobađa krivice za sljedeću tačku:

Tačka 8: Deportacija, zločin protiv čovječnosti prema članu 5(d) Statuta.

192

Većina Pretresnog vijeća je u pismenoj presudi iznijela činioce, koje je uzela u obzir prilikom određivanja kazne.

Zdravko TOLIMIR, ovime vas osuđujemo na doživotnu kaznu zatvora. Imate pravo da vam se od kazne odbije vrijeme provedeno u pritvoru do dana izricanja presude, kao i vrijeme koje će proteći do okončanja priprema za transfer u državu u kojoj ćete služiti kaznu. Do dana transfera, ostaćete u pritvoru ovog Tribunala. Možete sjesti.

Sekretar će sada stranama u postupku uručiti štampane primjerke presude.

Time je ovaj pretres završen.

*****