MOLITVA NA STROSSMAYEROVOM

ŠETALIŠTU

ANTUN ŠOLJAN

Ovo je jedno od onih dobrih mjesta gdje se može stati i razmisliti: odakle dolazimo, gdje smo i što smo i dokle ćemo ovako?

I vidljivost je ovdje uglavnom dobra, barem kad puše kakav topli jugozapadnjak. Jasno se vidi: tu je katedrala, tu je Centralni komitet. Gledaš redom ove nebodere što slabo dosižu nebo, da bi ga mogli i dirnuti, a kamoli poderati, gdje se liftovi , puni nade uspinju uzalud. Gledaš ovu križaljku ulica koju brzopleto ispunjavaju mrljice ljudi, kao da žele ispisati sve vodoravno odgovore, a da ne znaju što se okomito pita.

Katkada bih htio da se znaju

prava pitanja, da ima odgovora i da se svi ti ljudi, cijeli ovaj Grad, ukrca u jednu plavu Uspinjaču koja će ih sve dovesti na ovo mjesto, pa da im kažem: pogledajte, ovo je dobro mjesto, neće biti boljeg. Stanite, razmislite!

Katkada, budući da ih kao jedan od njih razmjerno dobro poznam, poželim da je to neki drugi grad, neki sasvim drugi ljudi i da ima neka prava, opipljiva, njima razumljiva nada u ovom prostrtom vidiku. Ali bi to možda bilo tražiti previše:

dovoljno je možda u ove nemirne i tjeskobne dane imati mjesto gdje da se čovjek na čas zaustavi, da čvrsto stane i smireno promisli o svemu što treba – ako se još može sjetiti o čemu treba.

O čemu? O čemu? – mislim i ja, dok ovdje stojim, i taman da se sjetim, kad mi tik do uha zaglušno grune top s Lotršćaka.

Kad ovdje grune top, svi znaju koliko je sati.

Zato na čas svi prvo zamru od straha, spremni da se panično razbježe, ali onda odahnu, smire se: to je samo vrijeme.

Svi desnom rukom hvataju lijevu. To provjeravaju točnost satova, ali kad ih gledaš ovako izdaleka, čini ti se da sami sebi čestitaju: još smo živi, ovaj put smo se sretno izvukli! I čim otklone tu prvu i najveću brigu, spopadne ih odmah manja – pogledaju još jednom sat na ruci, kao da ga u onom prvom strahu nisu vidjeli, i uplaše se: netočan je! Kasni!

Ali ne, sat je točan, samo oni znaju da su u zaostatku, korak iza sebe, korak iza svega što su htjeli, korak iza svijeta. I počnu žuriti još žustrije nego prije, ali uzalud: križaljka ih vodi istim ulicama.

Samo brže, samo bezizlaznije, kao u labirintu. Uzalud im je čak i spoznaja da ne idu nikamo i da nikada neće stići , jer se nema kamo.

Kažem: samo ovdje gore nađe

se poneki šetač koji se na pucanj topa spokojnim osmijehom tek osvrne za jatom golubova što prhne s Lotrščaka. Samo ovdje vidite u tom času lice neke gimnazijalke , ozareno ljubavlju ili maštom, ili skrušeno lice kakve starice ili slijepo lice Matoša na klupi.

Samo oni ne žure nikamo . Matoš sigurno, njemu se više ništa ne može dogoditi.

Katkada mi dođe da i sam

sjednem do njega na klupu i da tu sjedim dok se ne skamenim. Ni meni se uglavnom ništa više ozbiljno ne može dogoditi, a i nije mi do tog, u ovom spokojnom času, da se uopće išta događa – sve što se ovdje „događalo“ ispadalo je uvijek da se događa na štetu i nevolju svih ovih ljudi.

I sad evo, stojim tu i molim za one što tako žure da se spase, za one što u tjeskobi znaju što im se još može dogoditi. Kao obično kad molim, ne znam kome bih se obratio, katedrali ili komitetu, i kažem onako, nikome, golom vidiku. Nisam ja važan, ali podaj njima, ono što željno ištu ili, ako ništa drugo, podaj im jedan ovakav trenutak mira, kao što je ovaj tu na Strossmayerovom šetalištu, da stanu i da razmisle što ištu.