mohoroviČiĆ i njegovo doba17 stipe kutleša: mohorovičić i njegovo doba njemačko ujedinjenje,...

of 16 /16
15 UDK 001-05Mohorovičić, A. Pregledni članak Prihvaćeno za tisak: 12. ožujka 2019. DOI: https://dx.doi.org/10.21857/m3v76t6d8y MOHOROVIČIĆ I NJEGOVO DOBA Stipe Kutleša Institut za filozofiju, Zagreb Sažetak Namjera je u ovom radu dati prikaz doba u kojemu je živio i djelovao Andrija Mohorovičić, a to je razdoblje od druge polovice 19. stoljeća do konca prva četiri desetljeća 20. stoljeća, dakle razdoblje od gotovo jednoga stoljeća. Pri tome se naglasak ne stavlja na Mohorovičića i njegovo bavljenje znanošću nego na društvenu, političku, a napose znanstvenu situaciju u svijetu, Europi i u Hrvatskoj. Ukazuje se na više-manje poznate činjenice koje daju sinop- tički pogled na cjelinu razdoblja o kojemu se govori. Kako je Mohorovičić u prvom redu znanstvenik, daje se prikaz znanstvenih događanja i rezultata prije svega u fizici, geofizici, astronomiji i drugim prirodnim znanostima. Tako se lakše može shvatiti koje mjesto Mohorovičić zauzima u hrvatskoj i svjetskoj znanosti. Mohorovičić je svoja znanstvena postignuća ostvario ra- deći u Hrvatskoj, čime se ujedno pokazuje na kojem je stupnju bila hrvatska znanost u usporedbi s europskom i svjetskom znanošću. Ključne riječi: Andrija Mohorovičić; Hrvatska; Europa; prirodne znano- sti; tehnički izumi; društvene i političke okolnosti. 1. UVOD Svaki je čovjek, a posebno znanstvenik, uvjetovan vremenom u kojemu živi i djeluje i spoznajama koje dobiva od drugih, bilo svojih suvremenika bilo pret- hodnika. Ipak, svatko djeluje u konkretnim uvjetima i konkretnoj sredini. Utjecaji koji dolaze u neku sredinu važni su, a ponekad i presudni, posebno u znanosti. U tom smislu treba promatrati svakoga znanstvenika i njegove znanstvene dosege. Rijetki su oni koji su se izdigli iznad svoga vremena i zakoračili u buduće vrijeme. Takve često njihovo doba ni ne prepoznaje. Neki se pak izdignu iznad svoga doba i naprave prodore u nova područja te bivaju po tome prepoznati već od svojih su- vremenika. I Andrija Mohorovičić jest čovjek svoga doba, ali se i uzdigao iznad njega po svojim znanstvenim postignućima [1], [2], [3]. U ovom prikazu neće biti riječi o tome po čemu je Mohorovičić važan kao znanstvenik nego će se prvenstveno po- kušati ocrtati doba u kojemu je on živio i djelovao, a to je razdoblje otprilike od

Author: others

Post on 03-Jul-2020

6 views

Category:

Documents


1 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • 15

    UDK 001-05Mohorovičić, A. Pregledni članak

    Prihvaćeno za tisak: 12. ožujka 2019.DOI: https://dx.doi.org/10.21857/m3v76t6d8y

    MOHOROVIČIĆ I NJEGOVO DOBA

    Stipe Kutleša

    Institut za filozofiju, Zagreb

    SažetakNamjera je u ovom radu dati prikaz doba u kojemu je živio i djelovao

    Andrija Mohorovičić, a to je razdoblje od druge polovice 19. stoljeća do konca prva četiri desetljeća 20. stoljeća, dakle razdoblje od gotovo jednoga stoljeća. Pri tome se naglasak ne stavlja na Mohorovičića i njegovo bavljenje znanošću nego na društvenu, političku, a napose znanstvenu situaciju u svijetu, Europi i u Hrvatskoj. Ukazuje se na više-manje poznate činjenice koje daju sinop-tički pogled na cjelinu razdoblja o kojemu se govori. Kako je Mohorovičić u prvom redu znanstvenik, daje se prikaz znanstvenih događanja i rezultata prije svega u fizici, geofizici, astronomiji i drugim prirodnim znanostima. Tako se lakše može shvatiti koje mjesto Mohorovičić zauzima u hrvatskoj i svjetskoj znanosti. Mohorovičić je svoja znanstvena postignuća ostvario ra-deći u Hrvatskoj, čime se ujedno pokazuje na kojem je stupnju bila hrvatska znanost u usporedbi s europskom i svjetskom znanošću.

    Ključne riječi: Andrija Mohorovičić; Hrvatska; Europa; prirodne znano-sti; tehnički izumi; društvene i političke okolnosti.

    1. UVOD

    Svaki je čovjek, a posebno znanstvenik, uvjetovan vremenom u kojemu živi i djeluje i spoznajama koje dobiva od drugih, bilo svojih suvremenika bilo pret-hodnika. Ipak, svatko djeluje u konkretnim uvjetima i konkretnoj sredini. Utjecaji koji dolaze u neku sredinu važni su, a ponekad i presudni, posebno u znanosti. U tom smislu treba promatrati svakoga znanstvenika i njegove znanstvene dosege. Rijetki su oni koji su se izdigli iznad svoga vremena i zakoračili u buduće vrijeme. Takve često njihovo doba ni ne prepoznaje. Neki se pak izdignu iznad svoga doba i naprave prodore u nova područja te bivaju po tome prepoznati već od svojih su-vremenika.

    I Andrija Mohorovičić jest čovjek svoga doba, ali se i uzdigao iznad njega po svojim znanstvenim postignućima [1], [2], [3]. U ovom prikazu neće biti riječi o tome po čemu je Mohorovičić važan kao znanstvenik nego će se prvenstveno po-kušati ocrtati doba u kojemu je on živio i djelovao, a to je razdoblje otprilike od

  • 16

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    druge polovice 19. stoljeća do nekoliko prvih desetljeća 20. stoljeća, što se poklapa s njegovim životnim tijekom od osamdesetak godina. Stoga ovaj prikaz i nema pretencioznu namjeru da prikaže povijest toga razdoblja u svim njegovim aspek-tima, pogotovo ne iscrpno. Naprotiv, dovoljno je donijeti samo neke isječke iz toga razdoblja da bi se stekao dojam o tome što se sve događalo u doba kada je živio A. Mohorovičić. Naglasak će pri tome ipak biti više na fragmentarnom prikazu povi-jesti znanosti i ideja, a manje na društvenim, političkim i kulturnim događanjima u tom razdoblju. Ipak, ne treba zaobići ni društvene i političke prilike u tadašnjoj Europi i Hrvatskoj. U tih osamdesetak godina dogodilo se puno stvari, kako na političkom i društvenom tako i na znanstvenom i tehničkom području. Propala su carstva i države, a stvorene su nove ili su se postojeće države i narodi osamostalili. U znanosti, tehnici i tehnologiji svijet se totalno promijenio [4].

    2. DRUŠTVENE I POLITIČKE PRILIKE U EUROPI I SVIJETU

    U svijetu i kontinentalnoj Europi dolazi između 1850. i 1880. do brzog porasta industrijske proizvodnje, tj. do masovne industrijske proizvodnje koja je u Engle-skoj počela nešto malo prije nego na kontinentu. To je rezultiralo, između ostalog, izgradnjom željeznica i pojačanjem kopnenog i pomorskog prometa. Posebno je u tom smislu bilo važno otvaranje Sueskog kanala (1869.).

    Od sredine 19. stoljeća jača međunarodni radnički pokret. Na Ženevskom kongresu (1866.) štrajk postaje jedan od oblika borbe za radnička prava. Osniva se Prva internacionala kao međunarodno udruženje radnika. Dolazi do osniva-nja nacionalnih radničkih stranaka. Utemeljuje se Pariška komuna (1871.) kao prva socijalistička revolucija, a potom (1889.) i Druga internacionala. Međunarodno po-vezivanje očituje se u osnivanju međunarodnih društava i udruga, kao npr. Među-narodne poštanske unije (1874.). Na problem radništva i socijalnih pitanja reagira i Katolička crkva s papom Lavom XIII., koji objavljuje prvu socijalnu encikliku Re-rum novarum (1891.).

    Na političkom planu stvaraju se nacionalne države. Godine 1859. Pijemont, Sar-dinija i Francuska vode rat protiv Austrije i Austrija gubi Lombardiju. Uspostavlja se Kraljevina Italija (1861.), a 1870. ukida se Papinska Država i Rim postaje glavni grad Italije.

    U drugoj polovici 19. stoljeća Austrija sve više slabi, a Pruska sve više jača i predvodi nastojanje za ujedinjenjem njemačkih država na čelu s Bismarckom, što se i ostvaruje s dominacijom Pruske nad ostalim njemačkim državama. Austrija je također željela igrati važnu ulogu u njemačkom savezu i osigurati svoju pre-vlast. Zbog toga je došlo do Austrijsko-pruskoga rata (1864.), koji je rezultirao iz-bacivanjem Austrije iz saveza i prevlasti Pruske. Francuska je nastojala spriječiti

  • 17

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    njemačko ujedinjenje, pa je izbio Njemačko-francuski rat (1870./1871.), nakon čega je proglašena uspostava drugog Njemačkog Carstva (Reich) (1871.). U Francuskoj je proglašena republika (1871.). Stvaraju se ili osamostaljuju neke države na Balkanu (Kneževina Bugarska, Srbija, Crna Gora, Istočna Rumelija) te Rumunjska (1877.–1878). Norveška se odcjepljuje od Švedske (1905.).

    Nakon što Austrija nakon 1866. više nije bila dio Njemačkog Saveza, pokušala je svoj položaj riješiti Austro-ugarskom nagodbom (1867.). Njemački i mađarski na-rod bili su povlašteni u toj dvojnoj monarhiji, pa je nacionalno i socijalno nezado-voljstvo Monarhiju vodilo k njezinoj propasti (1918.).

    U isto doba u SAD-u se vodi građanski rat između Sjevera i Juga (1861.–1865.) te završava pobjedom Sjevera i ukidanjem ropstva (1863.). Godine 1867. SAD je od Rusije kupio Aljasku te počinje uspon SAD-a kao industrijske sile. Anektirani su Filipini, Havaji i Portoriko i počinje imperijalistička svjetska politika. Europske su sile u 19. i početkom 20. stoljeća podijelile Afriku i velik dio Azije. Od druge polo-vice 19. stoljeća Japan se uzdiže kao svjetska sila nakon ukidanja feudalizma (1871.) i reorganizacije države i društva po zapadnjačkom uzoru (1889.). Pobjedom u Ru-sko-japanskom ratu (1904.–1905.) Japan je postao svjetska velesila.

    Početkom 20. stoljeća u Turskoj tzv. „mladoturci“ nastoje vratiti stari sjaj Oto-manskoga Carstva i posežu za tuđim prostorima. Austro-Ugarska anektira Bosnu i Hercegovinu (1908.). Stvara se savez protiv Turske između Bugarske, Grčke i Srbi-je, što u Prvom balkanskom ratu (1912.–1913.) rezultira potiskivanjem Turske. No, zbog srpskih, grčkih i bugarskih pretenzija na Makedoniju, između Bugarske,Srbije i Grčke izbija Drugi balkanski rat (1913.), u koji su se uključile i Rumunjska i Turska. Rezultat rata jest podjela Makedonije između Grčke i Srbije. Balkanski su ratovi bili uvod u Prvi svjetski rat (1914.–1918.).

    Rezultat toga rata između tzv. sila Antante (Velika Britanija, Rusija, Francu-ska, kasnije i Italija, SAD, Japan) i središnjih (centralnih) sila (Njemačka, Austro-Ugarska, Otomansko Carstvo, kasnije i Bugarska) bila je propast Austro-Ugarske i Otomanskog Carstva te nastanak novih država: Austrije, Mađarske, Čehoslovačke, Kraljevine SHS (1929. Jugoslavije), Turske, Poljske, Litve, Latvije, Estonije, Finske, Irske, Islanda.

    Nezadovoljne Versajskim ugovorom, poražene su se sile pripremale za Drugi svjetski rat. Turska je s nacionalnom vladom srušila sultanat i proglasila Republi-ku Tursku (1923.). Versajski poredak u Europi bio je na štetu nekih zemalja koje su se počele pripremati za novi rat. Japan je proširio svoj teritorij preuzimanjem njemačkih kolonija na Pacifiku, a sve su više rasli sukobi s Korejom i Kinom. U njoj je bilo nestabilno stanje zbog sukoba između nacionalne i komunističke struje koje je preraslo u građanski rat (1927.).

  • 18

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    U Africi i velikom dijelu Azije najveći dio pripadao je europskim kolonijalnim silama kao što su Velika Britanija, Nizozemska, Belgija, Francuska, Portugal. Kolo-nijalizmu su se najmudrije opirali Indijci na čelu s Mahatmom Gandhijem.

    3. HRVATSKA U DRUGOJ POLOVICI 19. I PRVOJ POLOVICI 20. STOLJEĆA – POLITIKA I DRUŠTVO

    Andrija Mohorovičić rodio se u doba kada je u Hrvatskoj vladao poznati Bachov apsolutizam (1850.–1859.) [5], [6]. U to su se doba u Hrvatskoj provodile centraliza-cija i germanizacija: ukinut je Hrvatski sabor i samouprava županija, zabranjena je hrvatska zastava te je, umjesto hrvatskog, uveden njemački kao službeni jezik. Porazom Austrije od talijanske vojske srušen je i Bachov apsolutizam. Hrvatski je sabor htio ujedinjenje hrvatskih zemalja Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1861.) te je odbio ući u bečko Carevinsko vijeće i nagoditi se s Austrijom. Time se otvo-rila mogućnost Hrvatsko-ugarske nagodbe, do koje je i došlo 1868. Ta je nagodba Hrvatima donijela povoljniji položaj u Ugarskoj nego što su ga imali drugi naro-di. To je doba nastajanja prvih političkih stranaka u Hrvatskoj. Stvara se ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi (Starčević, Kvaternik). Ali hrvatski Srbi traže podjelu suvereniteta s Hrvatima. Za vrijeme bana Ivana Mažuranića (1873.–1880.) Hrvatska postaje moderna država. Austro-ugarski protektorat u Bosni i Hercegovini (1878.) te vraćanje hrvatskih povijesnih teritorija Hrvatskoj nakon ukidanja Vojne krajine (1881.) značili su da su se svi Hrvati našli u istoj državi. Ali su nastali problemi sa Srbijom i Srbima jer je dio tzv. krajiških Srba htio odcjepljenje i pripojenje Kraljevini Srbiji. To je postalo posve očito nakon izričite najave Srba (1902.) da će s Hrvatima voditi rat do istrebljenja. Reakcija na to bile su antisrpske demonstracije u Zagrebu (1902.). Dvije najjače stranke u Hrvatskoj, Strossmayerova Narodna stranka, koja je nastojala okupiti sve južne Slavene, i Starčevićeva Stranka prava, koja je zahtijevala samostalnost Hrvatske, potaknule su i antimađarske prosvjede koji su se iskazali više puta: 1883. u Zagrebu su skinuti mađarski grbovi i natpisi, 1895. studenti su spalili mađarsku zastavu u Zagrebu, 1903. održane su demonstracije protiv bana Khuen-Héderváryja. Hrvatski političari u austrijskom dijelu Monarhije, tj. u Dal-maciji i Istri, poduprli su narodni pokret i tako je nastala politika novog kursa prema Srbiji (1905.) koju su pokrenuli Frano Supilo i Ante Trumbić. Uskoro se stva-ra Hrvatsko-srpska koalicija (1906.) kojom se prečanski Srbin Svetozar Pribičević koristi za približavanje Srbiji [7].

    Početkom Prvog svjetskoga rata (1914.) Trumbić i Supilo bježe iz zemlje i osni-vaju tzv. Jugoslavenski odbor, kojem je bio cilj oslobođenje od austrougarske vlasti. Cilj Srbije bio je stvaranje Velike Srbije. No prijetnja od talijanskog zauzimanja ne-kih područja u Dalmaciji ubrzala je sjedinjenje s drugim južnim Slavenima i tako

  • 19

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    je odlukom Hrvatskog sabora nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu (29. 10. 1918.). Vrlo brzo srpski i slovenski predstavnik u Vladi Pribiče-vić i Korošec proglasili su u Beogradu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1. 12. 1918.). Došlo je do prosvjeda u Zagrebu poznatih kao prosinačke žrtve. Kraljevina SHS, mimo volje Hrvatskog sabora i hrvatskog naroda, ustupila je Italiji Istru, Ri-jeku, Zadar i otoke Cres, Lošinj i Lastovo, čime je nastala talijanizacija hrvatskih krajeva. U Kraljevini SHS nesrpski narodi nisu imali jednaka prava kao Srbi, što je ozakonjeno tzv. Vidovdanskim ustavom (1921.) i novim imenom države kao Kralje-vine Jugoslavije. Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije između Stjepana Radića i Pribičevića (1927.) dovelo je u beogradskoj skupštini do atentata na hrvatske pred-stavnike i do Radićeve smrti (1928.). Već je sljedeće godine proglašena Šestosije-čanjska diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića [8]. Hrvatskoj su teritorijalnim ustrojem na banovine oduzeti Boka kotorska, Dubrovnik i Srijem. Nastavili su se progoni Hrvata. Rezultat svega toga bilo je stvaranje oslobodilačke organizacije u inozemstvu – ustaša, koji su htjeli srušiti Kraljevinu Jugoslaviju. Odnosi u toj više-nacionalnoj državi, tamnici naroda, komplicirali su se, posebno nakon atentata na kralja Aleksandra (1934.). Vođa Seljačke stranke Vladko Maček uspio je ishoditi pri-znanje Banovine Hrvatske (1939.) i povratak većinskih hrvatskih područja u nju, čime je bio otvoren put prema federalizaciji [9]. Drugi svjetski rat stvari je okrenuo drugim putem.

    4. ZNANOST, TEHNIKA I TEHNOLOGIJA OD SREDINE 19. DO SREDINE 20. STOLJEĆA

    Znanstvena otkrića u području elektriciteta i magnetizma značila su novo doba u znanosti i tehnici. Nakon što je u 18. stoljeću postavljen prvi kvantitativni zakon u području električnih pojava (Coulombov zakon, 1785.), u prvoj polovici 19. stoljeća nastavljen je razvoj teorije o elektricitetu. Otkriveni su i objašnjeni zakoni elektriciteta i magnetizma. Kako su se pojave elektriciteta i magnetizma smatrale neovisnima jedna o drugoj, danski znanstvenik Hans Christian Ørsted otkrio je da su te pojave međusobno povezane i ovisne jedna o drugoj. Oko vodiča kojim teče struja stvara se magnetsko polje (1819.). Matematičku formulaciju toga otkrića dao je francuski znanstvenik André Marie Ampère, kojeg se smatra jednim od ute-meljitelja elektrodinamike (Ampèreov zakon). Francuski znanstvenici Jean-Bapti-ste Biot i Félix Savart eksperimentalno su utvrdili (1820.) da je jakost magnetskog polja u nekoj točki razmjerna struji koja teče vodičem i obrnuto – razmjerna udalje-nosti od vodiča, a matematičku formulaciju i poopćenje za to dao je Pierre-Simon Laplace odredivši iznos i smjer magnetskog polja (Laplace–Biot–Savartov zakon). No, vrijedi i obrnuto: promjenom magnetskog toka stvara se struja. Engleski fizi-

  • 20

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    čar Michael Faraday otkrio je (1831.) da se promjenom magnetskog polja stvara, odnosno inducira napon i struja, a to znači električno polje. Pojam polja Faraday je postavio inspiriran idejama Ruđera Boškovića iz 18. stoljeća. Matematički je tu ideju razradio škotski fizičar James Clerk Maxwell, koji je svojim jednadžbama (Maxwellove jednadžbe) opisao kako električna i magnetska polja ovise o strujama i kako međusobno djeluju jedno na drugo kada se mijenjaju u vremenu. Svjetlost i druga elektromagnetska zračenja su elektromagnetski valovi koji se šire brzinom svjetlosti. Tako je stvorena klasična teorija elektromagnetskog zračenja prema kojoj se elektricitet, magnetizam i svjetlost smatraju samo različitim manifestacijama iste pojave (između 1861. i 1865.). Eksperimentalno je utvrđeno da je svjetlost elek-tromagnetski val. Njemački fizičar Heinrich Hertz eksperimentalno je dokazao postojanje elektromagnetskih valova (1888.). Maxwellova elektrodinamika bila je vrhunac tzv. klasične znanosti [10], [11].

    U prvoj polovici 19. stoljeću još su otkrivene pojave termoelektriciteta, tj. poja-ve da se zagrijavanjem spojišta različitih metala javlja električna struja. Ta je pojava nazvana Seebeckov učinak (1821.) prema njemačkom fizičaru Thomasu Johannu Seebecku. Obrnutu pojavu, tj. da se na spojištu različitih metala kada kroz njih teče struja javlja promjena temperature otkrio je (1834.) francuski fizičar Jean Charles Peltier. Faraday je otkrio zakon elektrolize (1832.), a njemački fizičar Georg Simon Ohm linearnu ovisnost električne struje i napona (Ohmov zakon, 1827.).

    U 19. stoljeću u optici je prevladala valna ili undulatorna teorija svjetlosti [10], [11]. Glavni nositelji te ideje o valovima svjetlosti bili su nizozemski znanstve-nik Christian Huygens i engleski znanstvenik Thomas Young, kojega se smatra utemeljiteljem fizikalne optike. Na osnovi valne teorije objasnio je interferenciju svjetlosti koja se nije mogla objasniti prijašnjom čestičnom ili korpuskularnom teorijom. Young je pretpostavio da je svjetlost transverzalni val, što je dokazao (1821.) francuski fizičar Augustin Jean Fresnel, koji je eksperimentalno istraživao interferenciju, ogib, polarizaciju i aberaciju svjetlosti. Pojavi polarizacije svjetlosti mnogo je pridonio škotski znanstvenik David Brewster. Daljnje dokaze u prilog valnoj teoriji svjetlosti dali su francuski znanstvenici Hippolyte Louis Fizeau i Jean Bernard Léon Foucault mjereći brzine svjetlosti u različitim optičkim sredstvima (1838., 1850.). Ideju je prije njih dao francuski znanstvenik François Jean Dominique Arago, izumitelj polariskopa i polarizacijskoga filtra.

    Young je postavio i teoriju boja koju je kasnije razvio njemački fizičar Hermann von Helmholtz. Zato se teorija naziva Young–Helmholtzova teorija. Dokazana je eksperimentalno tek 1959. godine.

    U području akustike austrijski fizičar i filozof Ernst Mach bio je poznat po istraživanju nadzvučnih brzina (1877.) i po njemu je u aerodinamici nadzvučna brzina nazvana Machov broj, koji kaže koliko je puta brzina nekog tijela veća od

  • 21

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    brzine zvuka. Za eksperimentalna istraživanja postojanja tzv. „zvučnog zida“ (br-zina zvuka) zaslužni su i profesori iz Rijeke Peter Salcher i Šandor Riegler. Ernsta Macha može se dovesti u vezu i sa svjetski poznatim i priznatim hrvatskim znan-stvenikom – Andrijom Mohorovičićem, koji je studirao kod Macha.

    Prije nego što se Mohorovičić rodio bili su postavljeni temelji nauka o toplini (termodinamike), kinetičke teorije topline i statističke fizike [10], [11]. Termodina-mika je uz nauke o elektromagnetizmu postala osnova novih izuma i tehnologije 19. i 20. stoljeća [12]. U krug najvažnijih zasluga za istraživanja u termodinamici, kinetičkoj teoriji topline i statističkoj fizici spadaju: škotski izumitelj James Watt, francuski fizičar i inženjer Nicolas Léonard Sadi Carnot, njemački fizičar Rudolf Julius Emanuel Clausius, francuski inženjer Benoît Paul Émile Clapeyron, engleski fizičar James Prescott Joule, njemački znanstvenici Hermann Ludwig Ferdinand von Helmholtz i Julius Robert von Mayer te škotski fizičar William Thomson. Car-not je postavio osnove drugog zakona termodinamike i poznat je po svom tzv. Carnotovu ciklusu pretvaranja topline u mehanički rad. Grafički prikaz Carnotova ciklusa zatvorenom krivuljom daje Clapeyron i razvija Carnotovu ideju reverzi-bilnih procesa. Clausius je došao do pojma entropije, do čega je kasnije i neovisno o njemu došao i Kelvin, i postavio je drugi zakon termodinamike, a pridonio je i kinetičkoj teoriji topline. Joule je istraživao pretvorbu energije, što je dovelo do prvog zakona termodinamike, otkrio je kakav je toplinski učinak električne struje (Jouleov zakon), a zaslužan je i za uspostavu apsolutne temperaturne ljestvice. Fe-nomen topline nije više tumačio teorijom fluida nego kinetičkom teorijom topline. Thomson ili lord Kelvin, poznat po Kelvinovoj temperaturnoj ljestvici (1848.), uveo je naziv termodinamika. U svom radu vrlo se mnogo koristio Boškovićevim ideja-ma promičući tako njegovu važnost u svjetskoj znanosti. Mayer je postavio načelo da se energija ne može ni stvoriti ni uništiti (1841.), što je formulacija zakona oču-vanja energije. Taj je princip razradio Helmholtz (1847.) povezujući sva područja fizike s obzirom na zajedničku fizikalnu veličinu koju je on nazivao silom (Kraft), što je današnji pojam energije.

    Doba 19. i 20. stoljeća vrijeme je prodora u mikrosvijet, tj. u unutarnju struktu-ru tvari. Ideja strukture tvari vrlo je stara i seže do starogrčkog atomizma. Među-tim, dublji prodor u unutrašnjost tvari dugujemo 19. i 20. stoljeću [10], [11]. Činilo se u 19. stoljeću da se sve prirodne pojave mogu svesti na mehaniku, tj. gibanje sitnih čestica atoma i molekula.

    Nakon što su u prvoj polovici 19. stoljeća istraživanju strukture tvari pridoni-jeli engleski znanstvenik John Dalton, francuski znanstvenik Joseph Louis Gay-Lussac, talijanski znanstvenik Amadeo Avogadro i drugi, uslijedio je daljnji inten-zivan razvoj istraživanja strukture tvari.

  • 22

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    Njemački znanstvenik Lothar Meyer i ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev načinili su (1869.) periodni sustav kemijskih elemenata poredanih po masi. Iz periodnog sustava mogla su se predvidjeti svojstva još neotkrivenih ele-menata.

    Potaknut činjenicom da voda u kojoj je otopljena kuhinjska sol može provoditi električnu struju, švedski znanstvenik Svante August Arrhenius 1884. je pretpo-stavio, suprotno tada vladajućem mišljenju o atomima, da postoje nabijeni atomi nazvani ionima koji su uzrok vodljivosti vode.

    Engleski znanstvenik William Crookes uočio je da su čestice koje izlaze iz kato-de negativno nabijene. Kasnije su nazvane elektronima (1891.), a engleski znanstve-nik Joseph John Thomson dokazao je da se doista radi o elektronima (1897.). Naboj elektrona odredio je američki fizičar Robert Milikan. Japanski fizičar Hantaro Na-gaoka predložio je tzv. planetarni model atoma s elektronima koji kruže oko jezgre. Kada se ustanovilo da su elektroni koji se gibaju zapravo električna struja, time je povezan elektricitet s atomima, tj. s njihovom strukturom. Od tada atom zapravo više nije bio atomos, tj. nedjeljiva čestica, nego je imao svoju strukturu. Postojali su razni modeli atoma. Novozelandski i britanski znanstvenik Ernest Rutherford, izvodeći pokuse s prolazom alfa-čestica kroz tvar, zaključio je da se atom sastoji od pozitivno nabijene jezgre i negativnih elektrona (1911.). To je Rutherfordov model atoma. Njegov je model dopunio u skladu s kvantnom teorijom danski fizičar Niels Bohr (1913.) pretpostavivši kvantizirane staze gibanja elektrona, što je već davno u 18. stoljeću pretpostavio Ruđer Bošković.

    Otkriće rendgenskih ili x-zraka (1895.) zahvaljujemo njemačkom fizičaru Wilhelmu Conradu Röntgenu, iako je, čini se, prije njega Nikola Tesla uočio te vrste zraka. Kasnije je (1912.) njemački fizičar Max von Laue utvrdio da su rendgenske zrake elektromagnetski valovi.

    Godine 1896. francuski fizičar Henri Becquerel otkrio je prirodnu radioaktiv-nost. Za nevidljive zrake koje se emitiraju iz uranijeve soli (nazvane Becquerelove zrake, 1899.) ustanovio je da skreću u magnetskom polju, po čemu se razlikuju od x-zraka. Isto zračenje otkrila je (1898.) francuska znanstvenica Marie Curie-Skło-dowska kod torijevih spojeva. Predložila je da se kemijski elementi koji izazivaju Becquerelove zrake nazovu radioaktivni elementi.

    Ernest Rutherford otkrio je (1898.) da radij zrači dvije vrste zračenja, pa je zrake s pozitivnim električnim nabojem nazvao alfa-zrake ili alfa-čestice, a druge s ne-gativnim beta-zrake ili beta-čestice. Uskoro (1900.) otkrivene su i tzv. gama-čestice ili gama-zrake.

    Ernest Rutherford i engleski kemičar Frederik Soddy objasnili su prirodnu ak-tivnost (1902.), a talijanski fizičar Enrico Fermi dao je prvu teoriju beta-raspada (1933.). Istraživanje svijeta atoma razvijalo se vrlo brzo, tako da je prvu nuklearnu

  • 23

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    pretvorbu jednog kemijskog elementa u drugi izveo Rutherford (1919.) bombar-diranjem atoma dušika alfa-česticama, nakon čega su nastali kisik i vodik. Irène i Frédérik Joliot-Curie dobili su prvi umjetni izotop stabilnog elementa, čime su ostvarili umjetnu radioaktivnost (1934.). Nakon što je njemački fizičar Wolfgang Pauli postavio ideju o postojanju nove čestice – neutrina (1931.), on je eksperimen-talno otkriven 1956. Otkrićem neutrona (1932.) utvrđene su osnovne čestice od kojih se atom sastoji. Istraživanja jezgre atoma treba zahvaliti konstrukciji i objaš-njenju rada ubrzivača čestica (1928., 1930.). Tako je otvoren put razvoju nuklearne fizike i energetike, što se počelo ostvarivati dijelom za vrijeme života A. Mohorovi-čića, a dijelom nakon njegove smrti.

    Maxwellovu teoriju potvrđivali su zakoni zračenja idealnog crnog tijela kao što su Stefan-Boltzmannov i Wienov zakon, ali oni nisu davali potpunu vezu između valnih duljina zračenja i njegove emitirane energije. Wienov zakon slagao se s ek-sperimentalnim rezultatima za visoke, ali ne i za niske frekvencije zračenja. Drugi zakon zračenja poznat kao Rayleigh-Jeansov zakon nije se slagao s eksperimentima u slučaju visokih frekvencija (tzv. ultraljubičasta katastrofa). Da bi uskladio ekspe-rimentalne rezultate s teorijom, Planck je došao do neobične ideje o diskontinui-ranosti energije, tj. da se energija javlja u malim nedjeljivim količinama nazvanim kvantima. Tako je utemeljena kvantna mehanika (1900.), koja je postala i do danas ostala temeljna znanost o mikrosvijetu [13].

    Dokaze ideje kvanta dali su Albert Einstein svojim objašnjenjem fotoefekta (1905.) i Niels Bohr svojim modelom atoma (1913.). Kasnije je Bohr povezao spektre kemijskih elemenata s njihovom atomskom strukturom. Bohrova teorija objasnila je eksperimentalne rezultate spektara elemenata koje su dobili švicarski matema-tičar Johann Balmer, švedski fizičar Johannes Rydberg, njemački fizičar Friedrich Paschen, njemačko-američki fizičar James Franck i njemački fizičar Gustav Hertz. Za daljnji razvoj te teorije važni su njemački fizičar Werner Heisenberg, koji je po-stavio poznate relacije neodređenosti i dao matričnu formulaciju kvantne mehani-ke (1925.), te austrijski fizičar Erwin Schrödinger, koji je kvantnu mehaniku izrazio pomoću valne jednadžbe (1926.). To je teorija o mikrosvijetu i predstavlja proširenje klasične znanosti. Ona u razumijevanje mikrosvijeta unosi ideju diskontinuiteta sa svim posljedicama koje iz toga slijede. To je posve nova teorija u odnosu na prijaš-nju klasičnu mehaniku i elektrodinamiku koja je uspostavila novi pogled na svijet.

    Kvantna je mehanika primijenjena na kemiju, pa je tako nastala kvantna kemi-ja. Utemeljili su je 1927. njemački fizičari Walter Heinrich Heitler i Fritz Wolfgang London. Postavljena je i kvantna teorija polja, koja je važna u fizici elementarnih čestica. Zasluge za to pripadaju prije svega engleskom fizičaru Paulu Adrienu Ma-uriceu Diracu, koji je 1928. godine u poznatoj relativističkoj valnoj jednadžbi elek-trona (Diracova jednadžba) spojio kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti. Iz te

  • 24

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    jednadžbe predviđa se postojanje antimaterije, što je i eksperimentalno dokazao (1932.) američki fizičar Carl David Anderson otkrićem pozitrona u kozmičkim zra-kama. Poslije toga dokazani su postojanje antimaterije i pretvorba parova čestica – antičestica. Velike zasluge u svjetskoj znanosti u istraživanju antimaterije imao je i sin Andrije Mohorovičića, Stjepan Mohorovičić, koji je 1934. godine pretpostavio postojanje vezanog stanja elektrona i pozitrona, nazvanog pozitronij [14]. Eksperi-mentalna potvrda postojanja pozitronija uslijedila je 1951. godine.

    Kriza u klasičnoj znanosti izazvala je pojavu kvantne teorije, ali i teorije – teo-rije relativnosti. Dok je iz problema zračenja crnog tijela nastala kvantna mehanika iz problema postojanja ili nepostojanja apsolutnog prostora, njemačko-američki fizičar Albert Einstein postavio je posebnu (specijalnu) teoriju relativnosti (1905.), koja je poopćena u općoj teoriji relativnosti (1916.). Ako apsolutni prostor i eter postoje, kako se vjerovalo koncem 19. stoljeća, onda ih je trebalo eksperimentalno potvrditi.

    Već je austrijski fizičar i filozof Ernst Mach 1883. godine, na tragu prijašnjih kritika Newtonova apsolutnog prostora i vremena (Berkeley, R. Bošković), odbaci-vao Newtonove pojmove apsolutnosti prostora i vremena. No Einsteinovu teoriju relativnosti nije prihvaćao. Još prije Macha, u prvoj polovici 19. stoljeća, nekoliko je matematičara neovisno jedan o drugome došlo do formulacije drugačijih vrsta geometrije koje su dopunile prijašnja shvaćanja o prostoru. To je pojava neeuklid-skih geometrija, koje su postavili ruski matematičar Nikolaj Ivanovič Lobačevski, koji je razvio hiperboličku neeuklidsku geometriju (1826.), njemački matematičar Georg Friedrich Bernhard Riemann te mađarski matematičar János Bolyai. Svi su ti drugačiji pristupi problemu prostora imali velik utjecaj i na oblikovanje teorije relativnosti.

    Neočekivani rezultat Michelson-Morleyeva pokusa (1887.) nije nudio rješenje u okviru klasičnog shvaćanja. Stoga je, zahvaljujući rezultatima tumačenja tog ek-sperimenta, Einstein pokazao da je pojam etera suvišan u znanosti te da je brzina svjetlosti jednaka u svim sustavima koji se jedan prema drugom gibaju pravocrt-no i jednoliko, što se ne bi očekivalo u skladu s klasičnim Galileijevim načelom relativnosti. Brzina svjetlosti maksimalno je moguća brzina uopće. Tako je teorija relativnosti revidirala prijašnje shvaćanje prostora, vremena i gibanja, a opća teo-rija relativnosti i pojam mase i energije. Vrlo veliku važnost za prihvaćanje teorije relativnosti imao je njemački matematičar Hermann Minkowski, koji je matematič-ki formulirao teoriju relativnosti uvodeći četverodimenzionalni prostor-vrijeme.

    Pod utjecajem razvoja fizike u 19. stoljeću razvija se i spektroskopija, vrlo važna za proučavanja u astronomiji. Njemački znanstvenici Gustav Robert Kirchhoff i Robert Wilhelm utemeljuju spektralnu analizu (1859.). Na osnovi spektara zvijezda otkrivaju se novi kemijski elementi. Na Suncu je otkriven dotada nepoznati kemij-

  • 25

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    ski element nazvan helij (1868.). Spektroskopski se otkriva i prva dvojna zvijezda (1889.). Odnos zračenja zvijezda i njihove temperature prikazan je Hertzsprung-Russelovim dijagramom (1913.). Teoriju o unutarnjem ustroju zvijezda donosi en-gleski znanstvenik Arthur Stanley Eddington 20-ih godina 20. stoljeća [15].

    Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dolazi do većih spoznaja o Mliječnom putu. Izračunao se promjer Mliječnog puta, određuje se njegovo središte, otkriva se po-stojanje drugih galaktika, utvrđuje se udaljavanje spiralnih maglica (crveni po-mak, 1912.) i njihova rotacija (1914.). Belgijski svećenik i znanstvenik Georges Le-maître postavlja teoriju o širenju svemira iz jedne točke (Veliki prasak, 1927.), a 1929. američki astronom Erwin Huble utvrđuje da se galaktike udaljavaju većom brzinom što su dalje.

    Veliki je napredak postignut i u meteorologiji i geoznanostima. Sustavniji rad na skupljanju podataka o vremenu potječe tek od početka 19. stoljeća. Godine 1873. u Beču je osnovana Međunarodna meteorološka organizacija. Nakon što je 1900. otkrivena stratosfera mjerenja su provođena na visinama zahvaljujući zrakoplovi-ma i usavršavanju novih instrumenata.

    Seizmologija se kao znanost počinje intenzivnije razvijati tek u 20. stoljeću, iako je i prije bilo zapažanja i mjerenja seizmičkih pojava [1]. Prvi seizmografi upo-trijebljeni su u drugoj polovici 19. stoljeća u Italiji, Njemačkoj i Japanu. Koncem 19. stoljeća počela su se osnivati seizmička društva kao npr. u Švicarskoj (1878.), Hrvat-skoj (1880.) i Japanu (1880.), a osnovana je i Međunarodna udruga za seizmologiju i fiziku unutrašnjosti Zemlje (1905.).

    5. ZNANOST I TEHNIKA U HRVATSKOJ U DOBA A. MOHOROVIČIĆA

    Za razvitak hrvatske znanosti u 2. polovici 19. stoljeća najvažniji su događaji osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866.) i obnova Sveučili-šta u Zagrebu (1874.). Ali postojale su i druge institucije koje su bile važne za zna-nost – od razine popularizacije do sustavnog bavljenja znanošću i publiciranjem znanstvenih radova. Matica hrvatska i Hrvatsko prirodoslovno društvo bili su važni za popularizaciju znanosti. Hrvatsko naravoslovno (kasnije prirodoslovno) društvo osnovano je 1885. na prijedlog Spiridiona Brusine [16]. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo osnovalo je u Križevcima Kraljevsko gospodarsko-šumarsko učilište (1860.). Druga polovica 19. stoljeća u Hrvatskoj označava razdoblje ubrza-nijeg razvoja svih grana znanosti u odnosu na prijašnje razdoblje. Započela su me-teorološka, seizmološka i astronomska istraživanja [17], [18], [19], [20]. Razvijala su se i druga znanstvena područja. Osnivaju se znanstvene ustanove, škole, pišu se udžbenici, razvija se znanstvena terminologija na hrvatskom jeziku [18], [19], [21]. Na obnovljenom Sveučilištu u Zagrebu filozofiju su predavali Franjo Marković, a

  • 26

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    kasnije Đuro Arnold i Albert Bazala, fiziku Vinko Dvořák, Stanko Hondl i Ladislav Stjepanek, matematiku Karel Zahradnik, David Segen, Vladimir Varićak, Stjepan Bohniček i Juraj Majcen, kemiju Aleksandar Veljkov, Gustav Janeček i Fran Buba-nović, biologiju Spiridion Brusina i Bohuslav Jiruš, geografiju Petar Matković [22].

    Pojava teorije relativnosti i kvantne mehanike imala je odraza i u hrvatskoj znanosti. Teoriji relativnosti pridonio je hrvatski matematičar Vladimir Varićak, a glavni protivnik te teorije bio je Stjepan Mohorovičić [21].

    Astronom amater Dragutin Antun Parčić (1832.–1902.), inače poznatiji po svo-jim djelatnostima u drugim područjima (filologija, leksikografija, književnost), snimio je fotografije pomrčine Sunca (31. 12. 1861.) u doba kada se fotografija tek počela razvijati. Astronomija je na sveučilištu bila izborni predmet sve do 1894. Predavao ju je Gjuro Pilar od 1886., ali se njegovom smrću prestala predavati sve do 1910. Nakon njega astronomiju je predavao Andrija Mohorovičić [1], [20], [22]. U razdoblju 1920.–1946. astronomiju je predavao Stjepan Škreb, koji je od 1926. brinuo o Zvjezdarnici. Od 1871. u Puli je postojala mornarička zvjezdarnica s ravnateljem na kojoj je Johann Palisa otkrio 28 planetoida. Od 1883. zvjezdarnicu je vodio Ivo Benko. U Malom Lošinju postojala je (1894.–1909.) privatna zvjezdarnica Spiridiona Gopčevića, koji je izdavao astronomski časopis Astronomische Rundschau (Astronom-ski pregled) (1899.–1909.). U Hrvatskoj je bilo i školovanih astronoma, kao npr. sve-ćenik Niko Miličević, osnivač zvjezdarnice u Pustinji Blaca (1926.) [20]. Populari-zaciji astronomije, ali i drugih znanosti i tehnike pridonio je posebno Oton Kučera (1857.–1931.) osnivanjem Astronomske sekcije HPD-a (1902.), Zvjezdarnice u Zagre-bu (1903.), čiji je ravnatelj bio 1903.–1913. i 1920.–1926., te objavljivanjem popularnih knjiga iz svih područja znanosti [17]. U okviru Geodetskog tečaja osnovanog 1908. predavala se sferna astronomija i viša geodezija. Geodetski tečaj transformiran je u Geodetsko-inženjerski odjel Tehničke visoke škole (1919.–1926.), tj. Tehničkog fa-kulteta (od 1926.) s Katedrom za astronomiju i Astronomskim zavodom.

    Fizička oceanografija počela se na Sveučilištu u Zagrebu intenzivnije prouča-vati 1897. Početkom meteorologije u Hrvatskoj smatra se osnivanje meteorološke postaje u Zagrebu. Uz Ivana Stožira, najviše joj je pridonio Andrija Mohorovičić. Razvoj hrvatske seizmologije potaknuo je potres u Zagrebu (1880.), a u istraživanju potresa istaknuli su se Mijo Kišpatić i Andrija Mohorovičić [18], [19], [20]. Važna znanstvena ustanova za razvitak meteorologije i geofizike jest Geofizički zavod [23], [24].

    Začetke geoznanosti u Hrvatskoj nalazimo kod Ljudevita Farkaša-Vukotino-vića, dok se Djuro Pilar sustavno bavio geologijom. Dragutin Gorjanović-Kram-berger, poznat po otkriću krapinskog pračovjeka, utemeljio je (1909.) Geološko po-vjerenstvo, iz kojega je kasnije izrastao Geološki zavod. Između dva svjetska rata treba istaknuti istraživanja u mineralogiji i petrografiji. Svjetski je poznat minera-log Ljudevit Barić [20].

  • 27

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    U području geografije prvi sveučilišni profesor Petar Matković zaslužan je za uspostavu i organizaciju statističke službe u Hrvatskoj. Glavni su nositelji geo-grafskih istraživanja nakon Matkovića Vjekoslav Klaić, Hinko Hranilović, koji je utemeljio Hrvatsko geografsko društvo (1897.), Milan Šenoa i dr. U razdoblju 1929.–1939. izlazio je Geografski glasnik [20].

    Kemija se sustavno počinje predavati u srednjoj školi od 1856., a poslije i na sveučilištu. Godine 1882. osnovan je Farmaceutski tečaj kao preteča kasnijeg Far-maceutsko-biokemijskog fakulteta. Nakon Prvog svjetskog rata osnovano je u Hr-vatskoj nekoliko novih fakulteta: Medicinski, Veterinarski, Poljoprivredni, Tehnič-ki. Uz već spomenute profesore, razvoju kemije u Hrvatskoj pridonijeli su: Nikolaj Pušin, Ivan Plotnikov, Gilbert Flumiani, Mladen Deželić, Ivan Marek, a posebno nobelovaci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog [20].

    Ljekarništvo je u Hrvatskoj imalo dugu tradiciju, ali se osnutkom modernog sveučilišta stvaraju pretpostavke za ozbiljniji znanstveni rad u farmaciji. Na sveu-čilištu se farmakognozija predavala od 1882., a 1896. utemeljen je – kao prvi u svije-tu – Zavod za farmakognoziju. Na Filozofskom fakultetu postojao je Farmaceutski odjel (1928.–1942.) [20].

    U medicini se nakon osnivanja Medicinskog fakulteta razvijaju sve grane. Po-sebno je važno otvaranje prve školske poliklinike (1924.) i stvaranje modela zdrav-stvene skrbi koju je osmislio Andrija Štampar (1927.) [20].

    Za veterinarsku struku važni su datumi 1874., kada je donesen zakon o uređe-nju zdravstva kojim je organizirana veterinarska služba, 1891., kada su se razdvoji-le veterinarska i zdravstvena služba, te osnivanje Veterinarske visoke škole (1919.), Veterinarskog fakulteta (1924.) i veterinarskih instituta u Zagrebu i Splitu (1933.) [20].

    Veći broj hrvatskih biologa prihvatio je Darwinovu teoriju evolucije. Posebno su važne filozofsko-znanstvene rasprave o evolucionizmu i darvinizmu između Bogoslava Šuleka i zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera [25]. Postojali su i pro-tivnici darvinizma kao npr. Antun Kržan [18].

    U Hrvatskoj je bila plodna primjena znanstvenih postignuća u području tehni-ke. Ivan Lupis izumio je torpedo (1860.). Pionir hrvatske telegrafije Ferdinand Ko-vačević poznat je po izumu dupleks i kvadrupleks veze koje omogućuju istodobno slanje više poruka kroz jednu žicu (1874.). David Schwarz izumio je prvi zračni brod s benzinskim motorom, Josip Belušić električni brzinomjer (1889./1890.), Ivan Vučetić daktiloskopiju (1891./1892.), Edvard Slavoljub Penkala poznat je po mnogo izuma, od kojih je najpoznatija olovka penkala (1903., 1907.), a Franjo Hanaman izumio je žarulju s volframovom niti (1903.).

    Nakon izuma telefona (1861., 1876.) i puštanja u pogon prve telefonske centrale u SAD-u (1878.) i u Europi (u Berlinu 1881.), u Zagrebu je uspostavljena prva tele-

  • 28

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    fonska linija (1881.), a prve telefonske centrale uspostavljene su u Zagrebu i Osije-ku (1887.) te Rijeci (1889.). Prva automatska centrala u Hrvatskoj proradila je 1928. Prva hidroelektrana u Hrvatskoj izgrađena je na rijeci Krki (1895.). Nakon što su se u svijetu nakon 1860-ih godina pojavili različiti oblici prvih automobila, oni su usavršavani, tako da su krajem 19. i početkom 20. stoljeća stigli i u Hrvatsku. Prvi automobil koji je stigao u Hrvatsku dovezao je u Varaždin grof Marko Bombelles 1898. godine. On je sljedeće godine doputovao svojim automobilom do Zagreba. Prvi Zagrepčanin koji se dovezao automobilom bio je Ferdinand Budicki, koji je 1901. godine dovezao iz Beča u Zagreb automobil marke Opel. Uskoro se automobil pojavio i na Sljemenu (1902.) i u drugim hrvatskim gradovima (Zadar, Split, Sinj, 1901.–1902.). Prva žena automobilistica u Hrvatskoj bila je Alma pl. Balley (1914.) [27].

    Matica hrvatska objavljuje Kučerinu knjigu Crte o magnetizmu i elektricitetu (1891.) kao i niz knjiga Novovjeki izumi. Visoka tehnička škola počinje s radom 1919., a 1926. nastaje Tehnički fakultet pri Sveučilištu. Te godine iz Zagreba je emitirana prva radijska emisija na Balkanu. Od svih hrvatskih izumitelja prvo mjesto pripa-da Nikoli Tesli, poznatom po mnoštvu izuma od kojih mnogi nisu priznati njemu nego drugima. Neki su na osnovi njegovih izuma dobili Nobelovu nagradu [28].

    Ovaj fragmentarni prikaz stanja u društvu, znanosti i tehnici od druge polo-vice 19. stoljeća do smrti Andrije Mohorovičića poslužio je samo za stjecanje dojma o tome u kojemu je vremenu živio i djelovao Mohorovičić. Ono što je on učinio svojim znanstvenim postignućima svrstava ga u red naših najvećih znanstvenika uopće, ali i u red velikih svjetskih znanstvenika.

    Literatura

    [1] Skoko, Dragutin / Mokrović, Josip: Andrija Mohorovičić, Školska knjiga, Zagreb, 1982., 148 str.

    [2] Simpozij o Mohorovičićevom diskontunuitetu / Symposium on Mohorovičić’s discontinuity, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972., 396 str.

    [3] Orlić, Mirko: Andrija Mohorovičić as a meteorologist, Geofizika 24 (2), Zagreb, 2007., 75–91. [4] Bleicken, Jochen et al.: Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005., str. 570–664.[5] Antoljak, Stjepan: Pregled hrvatske povijesti, Orbis/Laus, Split, 1994., str. 136–160.[6] Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 1526.–1918. drugi dio,

    Marjan tisak, Split, 2004., str. 449–504.[7] Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske 1, August Cesarec, Zagreb, 1990., 436 str.[8] Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske 2, August Cesarec, Zagreb, 1990., 380 str.[9] Boban, Ljubo: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928/1941, Liber, Zagreb, 1974., 484

    str.[10] Mason, Stephen F.: A history of the sciences, Colier books, New York, str. 395–588.

  • 29

    Stipe Kutleša: Mohorovičić i njegovo doba

    [11] Supek, Ivan: Povijest fizike, Školska knjiga, Zagreb, 1990., 232 str.[12] Chaline, Eric: 50 izuma koji su promijenili povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2015., str. 36–

    136.[13] Guillemin, Victor: The story of quantum mechanics, Dover publications, Inc. Mineola,

    New York, 1968., 332 str.[14] Paar, Vladimir: Stjepan Mohorovičić – otac pozitronija, Hrvatski znanstveni zbornik 2, 1,

    Zagreb, 1993., 51–106.[15] Pannekoek, Anton: A history of astronomy, Dover publications, Inc, New York, 1961., str.

    351–496.[16] Spomenica Hrvatskoga prirodoslovnog društva 1885–1985, Hrvatsko prirodoslovno druš-

    tvo, Zagreb, 1995., 151 str.[17] Dadić, Žarko: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, knj. 2, SNL, Zagreb, 1982., str. 71–350.[18] Zbornik radova drugog simpozija iz povijesti znanosti. Prirodne znanosti u Hrvatskoj u XIX.

    stoljeću, Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb, 1980., 276 str.[19] Zbornik radova trećeg simpozija iz povijesti znanosti. Prirodne znanosti i njihova primjena kra-

    jem 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb, 1981., 216 str.

    [20] Znanost u Hrvata: prirodoslovlje i njegova primjena 2 / Centuries of natural science in Croatia: theory and application 2, MGC, Zagreb, 1996.–1997., 574 str.

    [21] Kutleša, Stipe: Iz povijesti hrvatske filozofije i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013., str. 101–194.

    [22] 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike, Spomenica PMF-a, PMF, Zagreb, 1996., 607 str.

    [23] Penzar, Branka: Geofizički zavod Zagreb 1861–1986, Geofizika 3 Suppl., Zagreb, 1986., 1–134.

    [24] Nulla dies sine observatione. 150 godina Geofizičkog zavoda u Zagrebu, Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011., 231 str.

    [25] Markus, Tomislav: Bogoslav Šulek (1816.–1895.) i njegovo doba, Hrvatski institut za povi-jest, Zagreb, 2008., 239 str.

    [26] Muljević, Vladimir: Baloni i zračni brodovi u svijetu i Hrvatskoj, Graphis, Zagreb, 2003., 150 str.

    [27] Staklarević, Neda: Dolazak prvog automobila u Zagreb / The first automobile in Za-greb, Tehnički muzej Zagreb / Technical museum Zagreb, 2008., 152 str.

    [28] Tesla, čovjek koji je izumio 20. stoljeće, Večernji list Special, Zagreb, studeni 2017., 130 str.

  • 30

    Rasprave i građa za povijest znanosti; knj. 19. Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; sv. 7; str. 15-30

    Mohorovičić and his time

    Summary

    The objective of this paper is to give an overview of the time in which Andrija Mohorovičić lived and worked. The period in question includes the second half of the 19th century and the first four decades of the 20th centu-ry, i.e. almost a century. The emphasis is not on Mohorovičić and his scien-tific work, but on the social, political, and especially scientific situation in the world, in Europe and in Croatia. More or less known facts, which give a synoptic view of the entire subject period, are considered. As Mohorovičić was foremost a scientist, scientific events and results – primarily in physics, geophysics, astronomy and other natural sciences – are presented in this pa-per. This makes it easier to understand which place Mohorovičić occupies in Croatian and world science. Mohorovičić achieved his scientific accomplis-hment by working in Croatia; this at the same time demonstrates the level of Croatian science compared to European and worldwide knowledge.

    Keywords: Andrija Mohorovičić; Croatia; Europe; natural sciences; tech-nical inventions; social and political circumstances.