moderna arhitektura
TRANSCRIPT
Moderna arhitekturaIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rekonstruisana zgrada Bauhausa
Ajnštajnova kula u Potsdamu
Paviljon od Ludvig Mis van der Roea
Ornamenti i dekoracije u doba Istorizma
Modernistička arhitektura je vrlo širok pojam koji obuhvata mnoge stilove i
građevine sa sličnim karakteristikama u arhitekturi, primarno je pojednosavljenje
forme i odstranjivanje dekoracije. U 40.- tim godinama ove građevine su bile
ujedinjene uinternacionalni stil. Može se smatrati da se modernizam razvijao od
oko 1918. – 1975. godine i ova arhitektura se zasnivala na novoj metodi stvaranja
koja se odvodila od forme, funkcije i konstrukcije.
Pojam
Naziv „modernizam“ je odvođen iz francuskog jezika koji obeležava savremenost
pod ovim pojmom se kod nekih istoričara umetnosti podrazumeva i postmoderna
arhitektura. Ovakav termin koristi se u nekim zemljama kojim se obeležava umetnost
secesije koja se u raznim zemljama javlja pod različitim imenima.
Karakteristike
Neki istoričari vide evoluciju moderne arhitekture kao socijali rad koji je blizu
povezan sa projektom modernosti i rezultat je društvenih i političkih revolucija. Drugi
je vide kao primarno upravljanje tehnoločkih i tehničkih mogućnosti i razvoja i
dostupnost novih materijala kao čelik, gvožđe, beton i staklo i vide savremene
zgrade kao deo industrijske revolucije. Kristalna palata Josef Pakstona na
izložbi 1951. jeste rani primer a možda najbolji je primer neboder u Čikagu koji je
realizovao Luis Saliven 1890. godine. Drugi opet istoričari umetnosti smatraju
nastupanje moderne arhitekture u vezi sa reakcijom na elkekticizam i istoricizam 19.
veka.
Bilo ko da je od njih u pravu oko 1900.- te godine mnogi arhitekti po celom svetu
razvijali su nove tendencije u arhitekturi u vezi sa novim tehnoločkim mogućnostima.
Rad Luis Salivena u Čikagu, Viktor Horta u Briselu, Antoni Gaudija u Barceloni, Oto
Vagnera u Beču može da se obeleži kao borba starog i novog u arhitekturi.
Velika trojka obično raspoznavana kao Le Korbizje u Francuskoj, Ludvig Mis van der
Roe i Valter Gropijus u Nemačkoj koji su obadva bili i direktori Bauhausa jedne od
mnogih evropskih škola koje su usmeravale tradicije u umetnosti i zanatima. Frenk
Lojd Rajt je uticao na karijere evropskih modernista i ako je on odbio da se u njih
svrstava svojom organskom arhitekturom u kojoj je odredio teoriju i principe.
U 1932. godini došla je važna MOMA izložba kao prikaz savremene umetnosti čiji su
organizatori bili Filip Džonson i Henri- Rusel Hičkok i koji su prikazali trendove
savremene arhitekture koja je niti zblizila i upoznala svet sa probijanjem
t.z.internacionalnog stila u arhitekturi. Sa Drugim svetskim ratom mnogi važni
arhitekti bauhausa su otišli u SAD i tamo nastavili rad. Moderni oblakoderi rešeni su
na jednostavan način bez dekoracije i primenjuju nove materijale, kao čelik, staklo i
beton.
Stil je postao najviše evidentan u dizajnu oblakodera. Kritičari međunarodnog stila su
izjavljivali da njihova oštra pravougaona geometrija nije primerena za ljude. Le
Korbizje je opisao zgrade kao „mašine za stanovanje“ali ljudi nisu mašine i ne žele
da žive u mašini. Tokom sredine veka neki arhitekti su započeli eksperimente sa
organskom arhitekturom i ovom formom su došli do ljudskijeg odnosa u svojim
rešenjima. Srednji modernizam veka ili organski modernizam bio je prihvaćen zbog
njegove prirode koja se okreće ka igri. Alvar Alto i Ero Sarinen bili su dva najplodnija
arhitekta u ovom pokretu koji je uticao na modernu arhitekturu savremenika.
Moderna arhitektura je tokom 60.-tih godina izgubila svoj smisao i bila je potisnuta
nastupanjempostmoderne arhitekture.
[uredi]Galerija
Barselona, Nemački paviljon za
svetsku
izložbu1929. (rekonstrukcija)
Kuća Ester (levo), Kuća
Lange (desno), u
KrefelduZgrada IBM u
Čikagu
Paviljon za svetsku
izložbu, detalj 1
Paviljon za svetsku izložbu, detalj
2Paviljon za svetsku
izložbu, detalj 3Stambena
zgrada u
Nacionalna galerija
moderne umetnosti u
Berlinu
Bauhaus
Ukoliko ste tražili nešto drugo, pogledajte članak Bauhaus (višeznačna
odrednica).
Bauhaus Desau
Bauhaus Desau
Bauhaus (nem. Bauhaus) ili punim imenom Državna škola Bauhaus u
Vajmaru je bila državna škola za arhitekturu i primenjene umetnosti, koju
je 1919. godine u Vajmaru u Nemačkoj osnovao arhitekta Valter
Gropijus (nem. Walter Gropius) (1883. - 1970.) a predavači su bili
i Kandinski i Kle.
Razlog osnivanja škole bila je ideja o stvaranju udruženja zanatlija-umetnika pod
upravom umetnika-predavača, u cilju zajedničkog istaživanja profesora i
studenata u primeni novih tehnika, materijala i oblika u arhitekturi, proizvodnji
nameštaja i proizvodnji upotrebnih predmeta. Teorija izučavanja procesa
opažanja i boja primenjivana su u praksi. Programi po kojima se radilo u
Bauhausu bili su veoma napredni za to vreme.
Kao rezultat, grupnog rada i klime velikog entuzijazma, koja je u Bauhausu
vladala od faze projektovanja realizacije, nastaju predmeti od kojih je potekao
moderni industrijski dizajn.
Valter Gropijus, Zgrada Bauhausa u Desau,1919.-1926., Nemačka.
Bauhaus logo.
[uredi]Istorija
Krajem 19. veka u Engleskoj se javlja ideja o povezivanju umetnika i industrijske
proizvodnje kako bi se ulepšali industrijski proizvodi, a uništile imitacije i kič.
Spajanje umetnosti i industrijske proizvodnje pokrenuo je u Engleskoj Vilijam
Moris (Arts and Crafts) već krajem 19. veka, ali su njihovi proizvodi bili
individualni i bogato dekorisani, dakle nisu bili u skladu s modernim
nastojanjima. Pod njegovim uticajem 1907. godine u Minhenu je osnovan
„Nemački savez zanatskih i industrijskih proizvođača“ (Deutsche Werkbund).
Jedna od struja u tom udruženju težila je standardizaciji (ujednačavanju)
industrijskih proizvoda najbolje prilagođenih nameni, te i novim materijalima i
tehnikama.
Delatnost Werkbunda unapređuje i razvija Valter Gropijus, te osniva
specijalizovanu školu za istovremeno bavljenje svim vrstama oblikovanja
– Bauhaus, 1919. godine u Vajmaru, gdje su tada na vlasti bili socijalisti
(„Vajmarska republika“). S vrhunskim umetnicima i izvrsnim pedagozima (Lionel
Fajninger, Georg Muha, Paul Kle, Oskar Šlemer, Vasilij Kandinski, Laslo Moholj-
Nađ itd.), Valter Gropijus vodio je dva kursa: - materijali i tehnike obrade (ručne i
mašinske); - crtanje, projektovanje i teorija oblika.
Prvi je direktor bio sam Gropijus, ali kasnije je direktor postao najpre Hanes
Majer, a potom arhitekt Ludvig Mis van der Roe, koji školu pretvara u čistu školu
arhitekture. Godine 1925. škola napušta Vajmar i seli se u Desau gde je prema
Gropijusovom projektu 1926. dovršena zgrada Bauhausa. Sama zgrada je
prelomno delo moderne arhitekture u kojem oblik sledi namenu.
Škola se 1932. godine seli iz Desaua u Berlin, ali bauhausovce zbog
njihovog internacionalizma, liberalnosti i brige za čoveka nacisti optužuju za „levi
socijalizam“, i Hitler zatvara Bauhaus čim je došao na vlast. Dela profesora i
studenata Bauhausa snažno su uticala na industrijsku proizvodnju i na razvoj
industrijskog dizajna u Evropi.
Mnogi izvanredni umetnici poučavali su u Bauhausu:
Stolica koju je dizajnirao Marsel Brojer kao student u Bauhausu, tzv. „Vasilijeva stolica“. Stolica
se toliko svidela prof. Vasiliju Kandinskom da ju je dao napraviti za sve učenike
[uredi]Delatnost Bauhausa
Cilj te škole bio je stvaranje novog udruženja zanatlije-umetnika pod vođstvom
umetnika-nastavnika u zajedničkom traganju, i s učiteljske i s učeničke strane,
za novim tehnikama, novim materijalima i novim oblicima koji će se primjenjivati
na arhitekturu, namještaj i upotrebne predmete.
metalni čajnik iz Bauhausa.
U Bauhausu su se održavali kursevi stolarstva, tkalačkog i keramičarkog
zanata, slikarstva, grafike i fotografije.
Praktičnom su radu bili dodati teorijski predmeti o percepciji i boji, i to prema
programima vrlo naprednim za to vreme, s konačnim ciljem da u učenicima
oslobode stvaralačku energiju.
Iz mnogostrukih kolektivnih aktivnosti koje je razvijao Bauhaus, u raspoloženju
velikog zanosa, od zamisli do ostvarenja, proizlazi moderni industrijski dizajn.
Fotografija i grafika ponovno se otkrivaju u Bauhausu gde se eksperimentira s
beskonačnim mogućnostima vezanima uz upotrebu fotografskog
aparata: kolaž, fotomontaža, dvostruka ekspozicija, uvećanje negativa i ostala
tehnička sredstva koja su danas u svakodnevnoj upotrebi.
Arhitektura, namještaj i razni predmeti dizajniraju se po osnovu funkcionalnosti.
Estetska vrednost nekog predmeta mora proizlaziti iz savršenog stapanja oblika
i funkcije. Cela je Bauhausova produkcija obeležena najvećom mogućom
jednostavnošću.
Prema shvatanju Bauhausa, predmetima ne treba dodavanje ukrase koji bi
skrivali ili popravljali ružne i bezoblične delove, nego treba te delove oblikovati
na lep, umetnički način i predmet će biti lep sam po sebi. Pod uticajem pojedinih
pravaca moderne umetnosti ( ekspresionizma, kubizma i naročito nekih
grana apstraktne umetnosti), koji su težili pojednostavljenju i pronalazili nove
oblike, oblikovanja upotrebnih predmeta dobija novo značenje – postizanje
funkcionalnosti predmeta kao kreativan čin. Ideje Bauhausa poštuju se i danas u
načelima industrijskog dizajna: jedinstvo namene (funkcije), poštovanja
materijala i procesa serijske proizvodnje.
Bauhaus je oblikovanje i kontrolisanje plastično-prostorne okoline postavljao kao
idealan cilj. Program Bauhausa je bio otkrivanje osnove kreativnosti, zatim
humanizacija funkcija predmeta, racionalizovanje novih oblika i na kraju
priprema za industrijsko oblikovanje. No društvo nije bilo zrelo da prihvati takve
predmete i Bauhaus je ostao samo genijalna škola- priprema za
budući industrijski dizajn.
[uredi]Galerija
radioniceosvetljenje pozornice mehanizam za otvaranje
prozoratrpezarija
Arhitektura funkcionalizma
Toranj Olimpijastadiona - Helsinki2006.
Funkcionalizam je stil i teorija u klasičnoj modernoj arhitekturi u kojoj se u stvaranju
sve podređuje funkciji. Po Lujs Salivenu „Form follows function”- forma sledi funkciju.
Njegove osnove formulisaao je 1927. godine Švajcarski arhitekta Le Korbizije.
Funkcionalizam je uticao na zazvoj savremene arhitekture na razvoj brutalizma i
njegove ideje su aktuelne i u današnjim danima.
Karakteristike [uredi]
Sve je podređeno funkciji i važi tu minimiziranje i poništavanje svega što je
nepotrebno. Spada među avangardnu arhitekturu zajedno sa stilovima
kao konstruktivizam, purizam, kubizam, rondokubizam. Veže se za doba 20.-tih sve
do 50.- tih godina 20. veka i neki od njegovih principa se upotrebljavaju sve do
danas. Principi su: odbijanje istorije i umetničke strane arhitekture, socijalni zadaci,
higijena, bez dekorativnost, konstrukcija, geometrijske forma, asimetrija i istinitost.
To znači da formu odlučuju saobraćajni, ekonomski, higijenski i funkcionalni objekti.
Objekti imaju uobičajeno izgled koji dolazi iz kvadra. Raspoređeni su u prostoru. U
pogledu različitih funkcionalnih zahteva objekti su asimetrično rasporedeni i
organizovani sa jasnom povezanošću sa unutrašnjim i spoljnim prostorom i
upotrebom skeletnog konstruktivnog sistama. Daljim karakteristikama su ravan krov
liniski raspored prozorskih otvora, glatka fasada bele boje ili svetlo obojena.
Funkcionalizam je takođe obeležio i enterijer svojim dizajnom u kome je u
upotrebi drvo, linoleum, hrom, staklo i lakovano drvo i nameštaj ima geometrijske
forme i u srogim formama.
Njegove početke možemo zapazitti u delima Pit Mondrijana i neoplasticizmu, maldih
umetnika umetnika koji su okupljeni oko časopisa De stil 1917. godine .
Početak i razvoj [uredi]
Nastanak i razvoj finkcionalizma je u vezi sa tehničkim razvojem i rešenjima
ekonomskih i socijalnih problema u vezi sa stanovanjem i izgradnjom gradova. Za
početak funkcionalizma možemo smatrati posetu austriskog arhitekta Adolf
Losa Čikagu koji je tu formulisao izreku „Ornament je zločin“ 1908. godine. U eseju u
kojem se ova izreka pojavljuje on smatra da je dekoracija i ornament stvar prošlosti i
smatra ih preživelima i zahteva lepote čiste funkcionalnosti i njegova Štajnerova vila
u Beču iz 1910. godine je ključnim delom budućeh funkcionalizma i građevinskog
puritanstva. Los ih je predstavljao u Slobodnoj školi arhitekture koju je osnovao
u Beču.
Dalje početke funkcionalizma možemo pratiti u umetničkoj školi Bauhaus koju
je 1919. godine u Vajmaru osnovao Valter Gropijus i u kojoj su radili najveći umetnici
kao Vasilij Kandinski, Paul Kle i Laslo Moholj-Nađ i drugi.
Od 1922. godine se funkcionalizam raširio u zemlje Evrope i glavnim centrima su
postale zemlje kao Nemačka, Holandija i Čehoslovačka. U Francuskoj je radio Le
Korbizje a njegovi saradnici su u Rusiji razvijali osobite forme kao što je
konstruktivizam. U Nemačkoj nastaje udruženje arhitekata „CIAM“ (1928. god.) što je
dalje omogućilo razvoj funkcionalizma.
1927. godine u Italiji nastaje "Grupa 7" oko koje se okupljaju mladi arhitekti koji se
pozivaju na ideje Bauhausa i iz koje će se kasnije razviti arhitektura racionalizma.[1]
U 30.-tim godinama se dalje razvija funkcionalizam ali du se pravila i principi
unekoliko promenili i arhitektura dobija šareniji izgled i poklanja pažnju na psihičku
stranu. Na spratnim objektima se poklanja pažnja tipizaciji elemenata i pojavljuje se
panelna montažna gradnja i skeletna montažna gradnja. Za vreme 30.-tih godina
skoro u svim zemljama se projavljivao istorizam i to je uzrokovalo odlazak
funkcionalističkih arhitekata u SAD.
Posle Drugog svetskog rata funkcionalizam se razvija najme zahvaljujući obnovljenoj
stambenoj izgradnji u Evropi i komercialnoj izgradnji u SAD.
Pedesetih se godina u većoj meri javlja u Japana u Africi i Brazilu i tipični element je
bio fasadni raster.
Od šezdesetih je narasla kritika funkcionalizma i projavljuje se ka vraćanju ka
povodnim idejama funkcionalizma postmoderne i ujedno nastaju novi pravci
kao neoracionalizam i hi- teh.
Svetski predstavnici [uredi]
Adolf Los („Adolf Loos“)
Valter Gropijus („Walter Gropius“)
Ludvig Mis van der Roe („Ludwig Mies van der Rohe“)
Le Korbizije („Le Corbusier“)
Hans Majer („Hannes Meyer“)
Bruno Tot („Bruno Taut“)
Lucio Kosta („Lucio Costa“)
Oskar Nimajer („Oscar Niemeyer“)
Galerija [uredi]
zgrada Bauhausa u Desau
Nemačkazgrada Segram u
Njujorku SAD
vila Tugenhat u Brnu u
Češkoj republici
Staklena palata u
Helsinki
Arhitektura racionalizmaIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Racionalizam (ital. „il Racionalismo“) bio je pravac italijanske
arhitekture 20. i 30. godina 20. veka i praktično je bio oficijalni stil Musolinijeve Italije.
Il palaco de la civita italijana "Kvadratni koloseum u Rimu- Italija
Istorija i karakteristike [uredi]
Drugi svetski rat i prilike koje su je izazvale su se reflektovale na arhitekturu u Italiji
kada na vlast dolazi fašizam u Italiji u 1923. godini i u početku je važio kao
revolucionarni pokret i umetnost koja polazi od futurizma i tu razlikujemo nekoliko
izvanrednih arhitektonskih rešenja koji se mogu oddeliti od konteksta fašističkog
pokreta. Osnivači pravca su mladi apsolventi tehnike u Milanu koji su
oko 1926. godine osnovali „Grupo 7“. Pozivali su se na Valtera Gropiusa i Bauhaus i
terminom racionalizam su hteli da pokažu na racionalizam svoga
stvaralaštva. 1928. godine je bila organizovana prva izložba projekata racionalističke
arhitekture. Stroga simetrija, pravilni razmeštaj malih prozora koji stvaraju površinski
ornament, odrezanakubistička masa od glavnog bloka građevine (kada nastaje neka
kockasta pećina), ponavljanje arhitektonskih elemenata – prozora, lukova i drugih
elemenata. Ovi znaci se pojavljuju u rektoratu zgrade rimskog univerziteta (1935.g.
arh Piacetini) i drugim zgradama u Rimu, kao i na paviljonu za Svetsku izložbu
u Briselu 1935. godine. U stilu recionalizma su bili građeni i objekti italijanskih
puteva. Posle je izgrađen i monumentalni Placo de la civita italijana višespratna
zgrada, kubus sa fasadom sastavljenom od lukova na svakom spratu.
Arhitekti [uredi]
Stanična zgrada Firence preko puta zapadne fasade Sv. Marija od Novele koja svojom
jednostavnošću i uzdržljivošću uslovljenim vremenom vodi računa o dostojanstvenoj arhitekturi koja
je okružuje.[1]
Đusepo Terađini „Guiseppeho Terragniho“
Alberto Libera „Adalberto Libera“
Đorđo Kalca Bini „Giorgo Calza Bini"
Arhitektura ekspresionizmaIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Erih Mendelson Ajnštajnova kula u Postdamu
Staklena zgrada 1924. godine
Valter Gropijus- spomenik u Vajmaru 1921.godine
Ekspresionistička arhitektura je jedna arhitektura koja je nemački fenomen nastala
u godinama posle Prvog svetskog rata. 1913. godine je Adolf Bene arhitekturu Bruno
Tauta u časopisu „Pan“ nazvao ekspresionističkom upoređujući je sa slikarskim
pravcem ekspresionizma.
Istorija [uredi]
Iako je 20. vek sebe nazivao modernim nije prestao da se overava smisao ove reči.
Primer je traganje za izvorima moderne i interesovanje za secesiju i za
ekspresionizam. Zahvaljujući osnivanju nemačkog verkbunda ("Deutsche
Werkbund") koji je osnovan 1907. godine i radovima Peter Berensa, Hans Pelciga a
i Valter Gropijusa još iz mladosti povezivanje arhitekture i industrije stvara se osnova
za novu arhitekturu. Tu je bio u prvom redu značajan Peter Berens u čijem su
berlinskom ateljeu radili Le Korbizije, Ludvig Mis van der Roe i Valter Gropijus i koga
interesuju redukcije forme na kupu, kocku i krug. [1] Ali ne deluje samo Berns tu je
i Hans Pelcig koji radi u jednom sasvim individualističkom stilu i postaje jedan od
pionira ekspresionizma u arhitekturi koja kasnije postaje prihvaćena i doživljava
kulminaciju i tome stilu pripadaju i kasniji projekti Petera Bernsa. Na presudne
korake za nepoznatim odlučuju se zatim mlađi arhitekti kao braća Taut, Gropius Mis
van der Roe, i drugi. [1]
Izraz ekspresionistička arhitektura sa pominje u vezi sa imenima Bruna Tota i Erih
Mendelsona. U svojim delima oni odbacuju historizam kao i puteve gradnje
arhitektonskog dela, geometrizam je zamenjen krivim linijama i arhitektura nastaje
kao vajarsko delo a skulptura je preuzimala arhitektonsku tektoniku. Još u
delima Antoni Gaudija su određeni neki vidovi deformacija oblika i formi koji će biti
razrađeni u arhitekturi ekspresionizma. [2] Od velikog značaja je bilo osnivanje
pomenute organizacije verkbund u nemačkoj čiji je cilj bio oplemenjivanje
proizvodnog rada putem koordinacije umetnosti, industrije i zanatstva i koji je sebi za
cilj stavio da odabire najbolje radove što ih ostvaruje umetnost, industrija i zanatstvo.
Verkbund 1914.godine organizuje veliku izložbu kojom skreće pažnju na svoje
ciljeve i tu su izložbeni radovi Petera Bernsa, Valtera Gropijusa, Henrija van de
Veldea, Bruna Tauta i Josefa Hofmana. Značajno je bilo prekoračavanje granica
između pojedinih vrsta u umetnosti. 1918. - 1919. godine su nakon organizovanja
prvih grupa kao Most, održane i prve izložbe u kojim su uzeli učešće i arhitekti
ekspresionisti. Pod vodstvom Bruna Tota nastaje grupa arhitekata „Arbeitsrat für
Kunst“ koja izlazi i sa svojih šest principa nove arhitekture u kojim se proklamuje
misao da se sve umetnosti treba da spoje u stvaralački rad arhitekta. Pored toga
izlaze i manifesti a i knjige. 1918. – 1921. godine izlazi i prvi manifest Bauhausa (koji
je u velikoj meri doprineo povezivanju zanata, industrije i umetnosti) od strane
Valtera Gropiusa i s time u vezi i njegovo ekspresionističko delo, spomenik na
groblju u Vajmaru. U vezi toga treba pomenuti i utopije koje su karakteristične za
ovaj pravac, Ludvig Mis van der Roeaiz 1919. – 1921. godine koji su veoma smeli i
vizionarski kao projektat staklenih oblakodera „kosti i kože“ [2] oblik staklene
građevine sa ogromnim staklenim zidovima.
Posle Prvog svetskog rata se javljaju dve struje jedna kojaje vezana za upotrebu
tradicionalnih materijala i individualističko osećanje moderne arhitekture i u čijim se
primerimanalaze više dekorativističke građevine, i druga grana koja prekoračivši
prag realnosti ostaje na utopijama i kao nerealizovana i postaje prava esencija
ekspresionizma i inspiracija u arhitekturi sve do danas. [2] U ovu drugu grupu spada
Erih Mendelson sa svojim sasvim iznimno realizovanim delom Ajnštajnove kule. Neki
projekti iz 1919/20. kruga arhitekata kojem pripadaju braća Taut, braća
Lukhart, Herman Finsterlin i drugi nose u sebi karakteristiku arhitekture budućnosti
koja je fantastična i slobodna i koja će odigrati odlučujuću ulogu ali su ovi projekti u
velikom delu projekti Eriha Mendelsona koji se izvršili ogroman uticaj na nemačku
arhitekturu.
Ekspresionizam je bio iz gledišta razvoja moderne arhitekture neobično efektan
pravac, pun fantazije i novih oblika sa likovnom spontanošću. Nije ga vezivao trajan
estetski kanon već potreba za stalnim traganjem i otkrivanjem. Iako je vrednovanje
ekspresionizma povezano sa vrednovanjem svakog pojedinca posebno, smatra se
da je on bio revolt protiv tradicije, kao i stepenovana želja za traganjem za novim
stilom koji bi odgovarao novom načinu života, novim shvatanjima, materijalima i
mogućnostima. On ostaje jedna od najznačajnijih etapa u istoriji arhitekture jer se tu
ne radi o promeni forme već o samoj promeni predstave i načinu stvaranja. [2]
Karakteristike [uredi]
Ekspresionistička arhitektura upotrebljava zaobljene i okrugle forme. Beton je
materijal koji primenjuje ova arhitektura koji je u godinama 1920.-tim relativno nov
materijal i u kojemu se eksperimentisalo u svim umetničkim pravcima toga doba i koji
je omogućavao ekspresionističke forme. Takođe je poznata Ajnštajnova kula Erih
Mendelsona građena u betonu. Kako je livenje u oplati predstavljalo još probleme
ona je nakon odlivanja omalterisana.
Mnoga ekspresionistička dela su ostala u projektima i neostvarene su utopije.
Izabrani predstavnici [uredi]
Maks Berg („Max Berg“)
Hugo Hering („Hugo Häring“)
Erih Mendelson („Erich Mendelsohn“)
Hans Pelcig („Hans Poelzig“)
Bruno Taut („Bruno Taut“)
Maks Taut („Max Taut“)
Peter Berens („Peter Behrens“)
Hans Lukhart („Hans Luckhardt“)
Vasili Lukhart („Wasilli Luckhardt“)
Herman Finsterlin ("Hermann Finsterlin")
Primeri ekspresionističke arhitekture [uredi]
Staklena kuća, Bruno Taut- 1914. godine- cilindrična i prozračna arhitektura
od tada novog materijala, staklene opeke izgrađena je za izložbu Verkbunda u
Kelnu.
Pozorište u Berlinu, Hans Pelcih- 1919. godine sa zavesama od stalaktita koji
vise iz ravni krova kao kiša koja pada i prikladnim osvetljavajućim telima.
Čilehauz u Hamburgu, Fric Heger- 1921. godine sa oštrim uglovima kao na
pramcu broda.
Spomenik palim borcima u Vajmaru, Valter Gropijus- 1921.- 1922. godine sa
novim oblicima i formom.
Opservatorija za Ajnštajna u Postdamu, Erih
Mendelson- 1920. – 1922. godine sa novim oblicima u tada novom materijalu-
betonu.
Galerija [uredi]
“Chilehaus“ zgrada u
Hamburgu
Crkva u Berlinu Crkva u
Gelzenkirhenu
Crkva “Kreuzkirche“ u
Berlinu
Konstruktivistička arhitekturaIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Klasični konstruktivizam "pegle neba" ili "uzengije neba" od El Lisickog nerealizovani projekat
Konstruktivizam je pravac u savremenoj umetnosti koji se razvija posle Prvog
svetskog rata u arhitekturi se stavlja akcenat na funkcionalizam konstrukcije i
naglasak na izražanju konstruktivnih elemenata i estetsko uobličavanje novih
materijala ; stakla, armiranog betona i čeličnih konstrukcija i savremene tehnike
gradnje. Prvo konstruktivističko delo smatra se nerealizovani projekat Vladimira
Tatljina za spomenik III internacionali iz 1919. – 1920. godine. [1]
Karakteristike i razvoj konstruktivizma [uredi]
Kako nemačku tako i holandsku arhitekturu posle 1910. godine karakteriče
obrazovanje grupa koje se mogu smatrati ekspresionističke i konstruktivističke i koje
su se pozivale na Frenk Lojd Rajta. Konstruktivizam kao pokret prvo se razvija u
Evropi u prvom redu u Sovijetskom
Savezu, Holandiji,Nemačkoj, Francuskoj u Velikoj Britaniji se razvijao
oko 1930. godine a u SAD od polovine 20.- tih godina (Rihard Neutra , Frenk Lojd
Rajt i drugi). U Holandiji je nastala grupa De Stijl od 1917. godine u koju spadaju Teo
van Dusbrih čije su teoretske postavke bile veoma plodne i Ludvig Mis van der Roe i
drugi.
Ruski konstruktivizam je imao uticaj na arhitekturu celoga sveta i spada u
avangardnu umetnost. Ruski arhitekti su se trudili da izbrišu granice između gradova
i sela i projaktovali su zgrade sa mnogim kounalnim službama, koje bi oslobodile
žene od kućnog rada, obrazovale i vaspitavale omladinu, gradili komune sa mnogim
službama, grupnom ishranom, kulturnim životom i drugo. [1] Ove predstave
konstruktivista nisu u potpunosti bile realizovane. Obnova Sovjetskog Saveza
sprovodila se sa konstruktivističkog stanovišta a ne sa pozicija koje su bile
preživljene i kreativni umetnici su se okupili na vodećim mestima koja su uticala na
razvoj arhitektonske misli. Na ključnim mestima su bili Kazimir Maljevič, Vladimir
Tatljin, El Lisicki i vršili su plodan uticaj na opštu situaciju. U Rusiju su stizali i svetski
poznati arhitekti te je i Le Korbizije učestvovao na jednom konkursu na koji je bio
pozvan od ruske vlade 1928. godine. [2] No njegovprojekat iako je bio napredan nije
bio odabran na konkursu. Već tada se pojavljuje težnja da se radi u duhu nacionalnih
tradicija što dovodi da sve strane arhitektie napuštaju Rusiju a domaće arhitekte
primorane su da radu u stilu nacionalnih tradicija u arhitekturi što dovodi kasnije do
stvaranja socijalističkog realizma koji je dugo trajao u Rusiji i sve do savremenih
arhitektonskih stremljenja u svetu. [2]
Izabrani predstavnici u konstruktivizmu [uredi]
Pol Artaria („Paul Artaria“)
Ivan Leonidov („Iwan Leonidow“)
El Lisicki („El Lissitzky“)
Hans Majer („Hannes Meyer“)
Konstantin Melnjikov („Konstantin Mielnikow“)
Verner Moser („Werner Max Moser“)
Presents grupa („Praesens“)
Mart Stam („Mart Stam“)
Vladimir Tatljin („Władimir Tatlin“)
Maks Berg („Max Berg“)
Rihard Fuler („Richard Buckminster Fuller“)
Hans Isler („Heinz Isler“)
Luiđi Nervi („Pier Luigi Nervi“)
Frai Oto („Frei Otto“)
Galerija [uredi]
Lenjin Tribina El
Lisicki 1920.-24.
Lenjingradska Pravda
1923.
Zgrada „Moselprom“
1923.-24.
Garaža, Mijelnjikov
1926.
“Gostorg“ zgrada u
Moskvi 1926.
zgrada Izvestie Moskva
1926.
Lenjinov Institut Ivan
Leonidov Moskva 1927.Sloboda klub Moskva
Melnjikov 1927.
Kauhuk klub
Melnjikov Moskva
1927 Konstruktivistički objekat
u Moskvi 1920
Radnički klub
Mjelnjikov 1927.
Zgrada Aleksej
Šhuseva u Moskvi iz
1928.
Objekat Ivan Fomina
iz 1929.
Centrosoyus.jpg
Zgrada Centrosojuza u
Moskvi Le Korbizije i
Nikolaj Koli iz 1930.-36.MPS zgrada Moskva
Ivan Fomin 1930.
Interturist garaža
Melnjikov 1934.
Internacionalni stil u arhitekturiIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Erih Mendelson Robna kuća Šoken u Hemincu Nemačka
Volas Herison (Wallance K. Harrison), zgrada Ujedinjenih nacija u Njujorku, SAD 1953.
Ludvig Mis van der Roe, stambena zgrada u Čikagu
Internacionalni stil (engl. The International Style) je pravac klasične moderne
arhitekture koji se često poistovećuje sa njom. Internacionalni stil je počeo svoj
razvoj 1922. godine u Evropi i kasnije se raširio po celom svetu.
]Pojam internacionalnog stila
Pojam internacionalnog stila bio je od Filip Džonsona i Henri-Rasel
Hičkoka upotrebljen kao obeležje minimalističkih i funkcionalističkih tendencija u
modernoj arhitekturi dvadesetih i tridesetih godina 20. veka. Prvi put je pojam
upotrebljen kao naslov za izložbu1932. godine u Muzeu moderne umetnosti
u Njujorku u publikaciji The International Style: Architecture Since 1922 u kojoj su
autori sugerisali da se nova arhitektura internacilizovala i odvojila u jedan novi stil
istorije arhitekture. Pojam je prihvaćen najpre u anglosaksonskim zemljama i u
međuvremenu je korišten za obeležavanje kubičke varijante moderne i često
za funkcionalizam i racionalizam.
Principi stila
Istoričari umetnosti Džonson i Hičkok su analizirali novu arhitekturu i odredili nekoliko
njenih principa:
1. Arhitektura se definiše kao formiranje ograničenog prostora a ne gradnje
jedne tektonike.
2. Moderna arhitektura je pravilna i modularna. Zadatak arhitekata jeste da
ujedini jednake i različite funkcije pod jednim šeširom. Osnova je prirodna i
asimetrična.
3. Internacionalni stil je oslobođen od svakog ukrasa osim od apstraktnog zidnog
slikarstva koje naglašava arhitekturu kao umetnost i spada ne u arhitekturu
već u opremljenost..
Autori se naročito obaziru na spoljšnjost arhitekture odnosno objekata na njihovo
zračenje, na prostorne eksperimente moderne posvećuju manje pažnje. Po Hičkoku i
Džonsonu moderne zgrade treba da izgledaju lako i primanjuju velike glatke površine
primenjujući obloge od drveta i keramičke panele i staklo dok je nepoželjno
malterisanje kao i grube betonske površine koje su se upotrebljavale u
vreme brutalizma koje čine objekte teškim dok ih staklene pregrade čine laganim i
prihvatljivim. Ko stilprincip se pored ravnih krovova proklamovanih Le
Korbizijeom prihvataju i jednovodni kosi krovovi.
Internacionalni stil u toku vremena prvih dve desetine godina posle Drugog svetskog
rata dominira, sa prizmatičkim spratnicama i sa staklenim fasadnim pregradama.
Internacionalni stil bio je mnogo kritikovan zbog monotonosti u projektovanju zgrada
sa ovakovim fasadama od stakla koje su bile uniformisane i mnogobrojne u velikim
gradovima sveta.
Izabrani predstavnici
Marcel Braer (Marcel Breuer)
Gordon Bunšaft (Gordon Bunshaft)
Le Korbizije (Le Corbusier)
Valter Gropijus (Walter Gropius)
Filip Džonson (Philip Johnson)
Rihard Neutra (Richard Neutra)
Ludvig Mis van der Roe (Ludwig Mies van der Rohe)
Hans Šaron (Hans Scharoun)
BrutalizamIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmereno sa Архитектура брутализма)
Brutalističko Kraljevsko pozorište u Londonu
Geneksova kula, arh. Mitrović, Beograd 1980.godine
Hotel interkontinental u Pragu i Češki brutalizam
Brutalizam je arhitektonski stil moderne arhitekture koji je cvetao
od 1954. – 1970. godine. Naziv je dobio iz fracuske reči „beton brut“ koja označava
grub beton. Ka glavnim stvaralac ovog pravca bio je Le Korbizije u čijem su se delu znaci
brutalizma ogledali u tridesetim godinama i svojim delom je reagovao na jednolikost formi u arhitekturi
internacionalnog stila.
Istorija
U 1954. godini je bila u Engleskom gradu Hunstanton završena zgrada srednje škole
čiji su autori bili Alison i Petar Smitson i čiji su blokovi na prvi pogled odgovarali
internacionalnom stilu gradnje u kojoj je novost bila primena betonskih sirovih
površina zidova i plafona kao i vidljiva instalacija. Sami autori su još za vreme studija
počeli upotrebljavati termin brutalizam. U vezi sa radovima Le Korbizijea sa sirovim
betonom građeni su objekti koji su imali beton u izgledima koji nije bio obrađivan
„Zihtbeton“.
Karakteristika
Brutalizam isto tako kao i moderna, minimalizam i internacionalni stil u arhitekturi je
pravac koji je imao mnogo elemenata koji su bili ponovljeni. On je ovo obogaćivao
autorskim elementima po pravilu masivno formiranim od betonskih grubih i
neobrađenih elemenata. Beton se odlivao u grubu drvenu oplatu sa namerom da
bude za pogled efektan i interesantan u svom grubom izgledu.
Beton koji je uvek bio materijal pretežno konstruktivan sam bez sebe bez estetskog
delovanja postao je elemenat za dekorativni i likovni učinak na posmatrača. Sadržaj i
forma sami o sebi ne postoje i za svoje izjašnjavanje potreban im je materijal. Beton
nema oblik kao sirovina i njegov oblik se dobija posle ugradnje i stvrdnjavanja. Novi
brutalizam u 50.-tim godinama je naglašavao estetičku stranu- uplatnjavanje sirovog
materijala u njegovoj neskrivenoj prirodnoj strukturi. [1]Pre je betonska površina
smatrana za manje vrednu i nesvršenu i pogodnu za samo za objekte koji nisu imali
estetske zahteve. ovaj pravac nije otkriven u novo doba i imao je svoje prethodnike
na početku veka u F. L. Rajtu i drugim arhitektima ali se razvijao u posleratnim
godinama u nastavljanju na funkcionalizam i reakciju na racionalno usmerene
industrizujuće tendencije. Ovi objekti sa betonom u izgledu mogu dati objektima živu
površinu i bogati plastički izraz ali sa sobom donosi masivnu izgradnju u kojoj nije
moguće kasnije ništa menjati bez ikakve fleksibilnosti i to su monolitne građevine
koje imaju pored drugog i privilegiju da nije bitno šta to košta. [1]
Čestim elementom u brutalističkoj arhitekturi su elementi stubova na kojim stoji cela
zgrada. Za razliku od funkcionalizma koji nadovezuje na brutalizam on nije
mehanički aplikovan sistem pravila. Brutalizam se nikada nije tako razvio kao pravac
funkcionalizma i njegovi derivati.
Brutalizam je izrazito dominantna arhitektura i namerno deluje monumentalnom
jednoznačnošću svoga izraza i zbog toga je kritikovan jer je ignorisao okolne
istorijske objekte i dok su arhitekti bili fascinirani izgledom i utiscima koje je
predstavljao brutalizam on nije bio prihvaćen od strane široke publike i u njoj nije
našao svoga pobornika.
Literatura
1. Architektura ČSR 1971/5 M. Bächer, E.Heinle Stavby s povrchovou strukturou
betonu Praha 1971.
2. H,W. Janson, Istorija umetnosti, Beograd 1962.
3. Udo Kutermen,Savremena arhitektura Novi Sad 1971.
4. Sophie Daria Le Corbusier sociolog urbanismu-Praha 1967.
5. istoimeni članak iz češke Vikipedije
Organska arhitekturaIz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Antoni Gaudi: Sagrada Familija
Rajtova Kuća na vodopadima
Luis Saliven: Wainwright Building
Erih Mendelson Ajnštajnova kula
Organska arhitektura je stil savremene arhitekture koji gaji harmoniju između
prirode i čeveka kroz dizajn koji je toliko integrisan u okolinu da delovi objekta,
nameštaj i okolina postaju deo jedinstvene međusobno određene kompozicije sa
kraja 20. veka. Reč Organska arhitektura je prvi put svesno upotrebio
arhitekta Frenk Lojd Rajt.
Karakteristike i pojam [uredi]
Organska arhitektura je uopšte arhitektura koja je inspirisana ciljevima funkcijom i
prirodnošu tzv. „živa“ arhitektura. Organski znači ustrojni, uceljeni, u suvisnosti je sa
biljnim i životinjskim organizmom, onaj koji prirodno sledi i razložno je raspoređen.
Uopšteno to je arhitektura koja je inspirisana prirodom. Prvi put je izraz organski u
teoriji upotrebio 1841. godine francuski estetičar de Lamense („H.F.R. de
Lammenaise“) u delu „De l´Art et du beau“ (O umetnosti i lepoti) a 1843. godine
američki vajar Horacio Grandž („Horatia Greenougha“) dalje je ovaj termin
upotrebljavao Luis Saliven a svesno ju je kao teoriju razradio Frenk Lojd Rajt u vezi
sa njegovim programskim povratkom ka prirodi. Ova arhitektura je i arhitektura 60.-
tih godina u delu mađarskog arhitekte Imre Makovica koji u svojim delima
upotrebljava organske materijale kao drvo i trsku i snažno se inspiriše oblicima iz
prirode.
Teoretičar David Pirson je predložio listu pravila po kojih bi se trebalo držati u
organskoj arhitekturi:
Dizajn mora:
biti inspirisan od prirode i biti samoodrživ, zdrav, ekonomičan i raznolik
rasti iznutra kao iz semena
postojati u trajnoj sadašnjosti i počinjati uvek ponovo
pratiti tokove te biti fleksebilan i prilagodljiv
podmiriti sociočoške, fizičke i duhovne potrebe
izrasti iz okoline i biti jedinstven
slaviti duh mladosti, igre i iznenađenja
izraziti ritam muzike i snagu plesa
Klasičan primjer organske arhitekture je kuća na vodopadima koju je Frenk Lojd
Rajt dizajnirao za Kaufman familiju. Kuća je izgrađena na mestu koje je bilo izazovno
zbog strmog brda na vrhu vodopada i koje je očito inspirisalo Rajta. Mešajući prirodni
obližnji kamen sa hrabrim isturenim gredama obojenim u svetlo smeđu boju da se
uklope u ambijent, objekat se sa svojim dizajnom jedino da tom mestu može
uspešno uklopiti.
Rajtova „organska arhitektura“ nije ništa drugo nego odbacivanje svake sheme
prema kojoj bi on izvodio građevine po svojim projektima i poklanjanje pažnje na
okolinu u koji bi uklapao svoje objekte svaki put prilazeći na drugi način uz
odgovarajući izbor materijala. Rajt od samog pošetka usmerava svoje napore na
teme izvan arhitekture, pa tvredi: “Organska arhitektura unači manje- više
organizovano društvo. Arhitektura koja se rukovodi ovim idealom ne želi da se
podvrgne zakonima što ih propisuje estetika ili čak samo ukus, u istoj meri kao što bi
i organizovano društvo moralo odbiti obaveze koje nemaju nikakve veze sa životom i
koje su u protivrečnosti sa prirodom i karakterom čoveka koji svoje mesto i posao, na
kojem može biti srećen i koristan, našao u jednoj njemu odgovarajućoj formi
življenja.“. [1]
Ne postoji nikakavo propisano ili uspostavljeno spoljašnje stilsko sredstvo i ono je
sam umetniči zakon sam, proporcije plastičnost, boja materijali a pravila su od samih
zastupnika organske arhitekture različito naglašavana odnosno definirana i možemo
ih pratiti u delima Antoni Gaudia, Erih Mendelsona ili Frenk Lojd Rajta. Harmonija
zgrada i pejsaža i jedan prikladan izbor matarijala od koje se gradnja izvodi -
organski iz funkcije razvijena forma kao i biološke, psihološke i socijalne svrhe
arhitekture treba da se zadovolje
Izabrani predstavnici [uredi]
Frenk Lojd Rajt („Frank Lloyd Wright“)
Luis Saliven („Louis Sullivan“)
Bruno Zevi („Bruno Zevi“)
Alvar Alto („Alvar Aalto“)
Herman Finsterlin („Hermann Finsterlin“)
Igo Hering („Hugo Häring“)
Gustav Stiklej („Gustav Stickley“)
Imre Makovec („Imre Makovecz“)
Hans Šaron („Hans Scharoun“)
Antoni Gaudi („Antoni Gaudi“)