mirko markovic narodni zivot i obicaji stocara na velebitu i dio

73

Click here to load reader

Upload: mladen-mrdalj

Post on 04-Jan-2016

201 views

Category:

Documents


26 download

DESCRIPTION

dalmacija istorija

TRANSCRIPT

Page 1: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Mirko Marković, Zagreb

N A R O D N I Ž I V O T I O B I Č A J I S E Z O N S K I H S T O Č A R A NA V E L E B I T U

1. Uvod

Proučavajući posljednjih dvadesetak godina problematiku stočarskih kretanja na Dinarskim planinama, zapazio sam kako velebitsko područje u tome pogledu čini zasebnu cjelinu. Slično sam mogao utvrditi i za sezonska stočarska naselja. To me je potaklo da sam se počeo baviti proučavanjem tradicionalnog stočarstva na Velebitu. Takva proučavanja bila su otežana iz više razloga, a najviše zato što je velebitsko stočarstvo upravo nedavno sasvim odu-mrlo. Zbog toga sam se radeći na ovoj problematici morao oslanjati pretežno na pisanu arhivsku građu, na još postojeće kazivače ili objavljene radove, a manje na terenski dio istraživanja. Dakako da sam i pored toga temeljito prošao i proučio danas već posve puste velebitske terene.

Kafko je danas sezonsko stočarstvo na Velebitu više povijesno-et-nološka, a manje aktualno-geografska tema, bio sam primoran zadanoj problematici podesiti i cjelokupan pristup. Smatrao sam da je, kao prvo, važno uočiti geografske uvjete Velebita za sezonsko stočarenje. Bez takvog pristupa bilo bi teško razumjeti mnoge či* njenice, koje su Velebit stavljale u središte gospodarskog interesa njegove šire regije. Zatim sam smatrao da je važno istaknuti kako su velebitski stočari na ovoj planini shvaćali i dijelili svoja stočarska prava. O toj problematici se u našoj znanosti do sada govorilo relativno malo, a Velebit je upravo klasičan primjer da se dublje sagleda u narodnopravnu instituciju tzv. stočarskih prava Ka'ko je sezonsko stočarenje na Velebitu i oko njega relativno rano počeo pratiti niz uredaba i ugovora zainteresiranih strana, danas smo u mogućnosti da upoznamo mnogo toga što inače ne bi bilo moguće. Pomoću starih stočarskih uredaba ili ugovora moguće je danas prilično pouzdano pratiti putove kojima su se nekoć kretali velebitski čobani i njihova stada. Iz navedenih isprava moguće je re-

5

Page 2: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

konstruirati stare pašnjačke granice, mjesta gdje su se nalazili stanovi, pojilišta, plandišta i si. Sve je to donedavno na Velebitu imalo veliko gospodarsko značenje, jer se ovdašnji narod stoljećima ravnao prema svojim - starinskim stočarskim pravima. Zato sam smatrao da će za opće razumijevanje daljega teksta biti korisno da se rekonstruiraju najvažniji stari uzdužni i poprečni stočarski putovi kroz planinu. S tim je u vezi i prostorni raspored pašnjaka. Zato sam i ovim činjenicama obratio potrebnu pažnju.

Središnji, prostorno najveći dio rada odnosi se na studij načina gospodarskog iskorištavanja planine i s tim u vezi na život i običaje velebitskih stočara. U tome dijelu rada iscrpno je analiziran način života i privređivanja privrednika u okolici Velebita, koji su se sezonski koristili njegovim planinskim pašnjacima. U tome pogledu zamjećuju se razlike s obzirom na regije odakle se obavljao izdig. Nadalje sam pokušao prikazati organizaciju samoga izdiga u svim njegovim varijantama. U varijantama izdiga moguće je zapaziti kako su se velebitski pašnjaci iskorištavali na različite načine, a ta se različitost u gospodarskom iskorištavanju planine odražavala i na život i običaje ovdašnjih ljudi. Da sve to još bolje objasnim, prikazao sam kako u pojedinim sredinama na planini izgleda dnevni raspored rada, napose oko mužnje i prerade mlijeka. Posebno sam se opširnije zadržao na razmatranju velebitskih stanova jer se u njima odražava sva arhaičnost ovdašnjeg narodnog graditeljstva. Nastojao sam da na temelju terenskog promatranja ustanovim načine podizanja koliba prema njihovu okolišu, lokaciji i žiteljstvu koje ih je sezonski naseljavalo. S jednakom pažnjom nastojao sam zaviriti i u unutrašnjost velebitskih stanova, jer se upravo iz njihove unutrašnjosti može puno toga zaključiti o životu i radu velebitskih stanara. Dalje sam smatrao da je korisno obratiti pažnju na materijalnu kulturu te sredine. U nju spadaju stočarski alat i posuđe, zatim čobanska odjeća i obuća. Obratio sam pažnju i na čobansku hranu na Velebitu, jer je i ona bila dio ovdašnje teške životne stvarnosti. Naročito sam nastojao što potpunije obuhvatili sliku narodnog života i običaja za vrijeme sezonskog bavljenja čobana na planini. Ti običaji su vrlo stari i gotovo svaki od njih vuče svoje podrijetlo iz daleke prošlosti. Stoga je studij tog života neobično zanimljiv, ali u naše dane on već izmiče sjećanju i najstarijih ljudi koji su nekoć kao čobani živjeli i radili na planini. Zbog toga se o čobanskim igrama i pjesmama na Velebitu mogu danas stvarati samo opći zaključci.

Na kraju rada nastojao sam pokazati kako se odvijao zdig ili silazak s planine. I tu se pokazuju dobro uočljive razlike, zavisno od toga odakle su potjecali ljudi i njihovo blago. Nakon silaska s planine dalmatinski stočari, koji su na Velebitu radili udruženi u svoje kumpanije, morali su obaviti složen posao oko diobe troškova i mliječnih proizvoda. Zato sam toj problematici morao dati odgovarajući prostor. I konačno, smatrao sam da će biti korisno

6

Page 3: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

da se bar ukratko osvrnem na davniju prošlost velebitskog stočarstva. Naime, Velebit je u sklopu naših Dinarskih planina klasičan primjer kako je stočarska kultura i transhumantni način privređivanja bio provodni stil života u gotovo svim prethistorijskim i historijskim razdobljima. Velebit je stoga naša klasična stočarska planina, a život i običaji njegovih stanovnika spadaju u našu prastaru narodnu baštinu. Studij te baštine zaslužuje obradu u našem Zborniku to prije što je stočarski život na Velebitu zamro upravo u posljednjih pedesetak godina.

2. Geografski uvjeti Velebita za sezonsko stočarstvo Budući da se Velebit pruža neposredno uz morsku obalu u dužini

od preko 160 km, pričinja se na prvi pogled kao moćna barijera koja dijeli dva nasuprotna svijeta, s jedne strane toplo podvelebit-sko primorje i s druge strane hladniju ličku zavalu. Iako su razlike u prirodnoj osnovici tih dviju regija neosporne, ipak Velebit nije nepremostiva granica za svoje okolne oblasti. Dapače, moglo bi se reći da je Velebit za te rubne oblasti bio uvijek faktor spajanja i usklađivanja interesa, dakle važan činilac u narodnom gospodarstvu. Za privrednike naokolo Velebita bila je ta planina zajednički oslonac u traženju izlaza za životni opstanak. Velebit je stoga za okolno stanovništvo bio isto onakva planina kakva je bila Dinara i Troglav za stočare Dalmatinske Zagore, ili kao što su npr. bile visoke hercegovačke planine za stočare hercegovačke Humine.

Velebit je poznat kao specifična primorska planina. Fenomeni krške prirode na njemu poznati su u svjetskim relacijama. Velebit ima i specifičnu klimu, u kojoj dominantnu ulogu ima bura. Snaga udara bure na Velebitu zna biti tolika da ruši pred sobom sve živo. Pojava i snaga velebitske bure tumači se širom geografskom lokacijom planine na mjestu gdje je najživlja cirkulacija uzdužnih masa između Panonske zavale i Sredozemlja. Zbog snage koju ima bura, napose na svom silasku niz primorske padine Velebita, cjelokupna planinska vegetacija ima svoj osebujan prostorni raspored. Lička strana Velebita uglavnom je šumovita. Šume na ličkoj strani Velebita prestaju na apsolutnoj visini od oko 1400 m. Iznad te visine počinje zona planinskih rudina, t j . pašnjaka. Primorska strana Velebita najvećim je dijelom kamenita i ogoljela, pa su upravo ovdje krški oblici tla razvijeni do svoje krajnosti.

Iako Velebit nije naročito visoka planina (Vaganski vrh 1758 m), ipak su na njemu dobro izraženi visinski klimatski i vegetacijski pojasevi. Oni se prilično skladno dopunjuju i s reljefnom zonacijom planine. Najveće opreke susrećemo između Primorja, velebitskog nadgorja i Like. Dok u Primorju vlada režim mediteranske klime sa sušnim i kišovitim zimama, s druge strane planine, u Lici, klima je sasvim drukčija. Zavala Like, zbog svoje znatne apsolutne visine (oko 650 m), ima karakteristike gorske i kontinentalne kli-

7

Page 4: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

mm 220

200

180

160

HO

120

100

60

60

"40

20

0

SENJ

— -

(26 m )

*~

ZAVIŽAN (1540m) GOSPIĆ (566m)

:::::::::::1 i

• " —

I III V VII IX XI I HI V VII IX XI I III V VII IX XI

Slika I. Dijagrami srednjih mjesečnih količina padalina za primorje (Senj), Velebit (Zavižan) i Liku (Gospić). Period 1948—1960.

me. Zbog toga su ličke zime oštre s puno snijega, koji se zna u proljeće dugo zadržati. Ljeta su u Lici topla, ali ne suviše suha. Zato u Lici nema karakterističnih ljetnih suša kao u Primorju. Tako raspoređene klimatske razlike između Like i Primorja dodiruju^ se i prožimaju upravo na velebitskom nadgorju. Stoga se i pašnjačka vegetacija Primorja i Like dodiruje i prožima na velebitskim pašnjacima. Tu je uzrok već spomenutoj činjenici da se upravo na planini susreću i dopunjuju gospodarski interesi podvelebitskih privrednika. Oni su tu činjenicu davno spoznali i zato su svi na Velebitu tražili izlaz iz svojih teškoća.

U pogledu pašnjačke vegetacije na Velebitu su uočljive dobro diferencirane zone. S porastom apsolutne visine na planini je sve svježije i vlažnije, pa je i pašnjačka vegetacija sve obilnija. Prostorno najveći velebitski pašnjaci nalaze se na primorskoj strani Velebita iznad 1000 m. Ta visinska pašnjačka zona nije prostorno kontinuirana, već je rasuta po krškim depresijama, gdje se nata-ložilo nešto plodnijega tla. Bolja paša nalazi se uglavnom iznad apsolutne visine od 1400. m. Pašnjaci u toj visinskoj zoni odlikuju se dobrim sastavom pašnjačke vegetacije, a naročito time što su optimalno razvijeni u ljetno godišnje doba, kada u Primorju vlada najizrazitija suša. Takve fenološke odnose u godišnjem rasporedu

8

Page 5: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Slika 2. Visinske i pašnjačke zone na Velebitu

pašnjačke vegetacije na Velebitu slijedili su svi stanovnici duž njegova primorja i zagorja. Primorci su od jeseni do proljeća napa-sali svoja stada na velebitskom podgorju, ili oko svojih selišta duž Primorja. U podgorju u visini tzv. velebitskih poda imali su obično sezonske stanove, kao etapna boravišta. U vrijeme ljeta izdizali su stoku u planinu, gdje su u zoni nadgorja imali svoje ljetne stanove i prava na pašu. U zoni nadgorja zadržavali su se tri do pet mjeseci, a potom su se ponovno spuštali u podgorje ili direktno u svoja primorska matična domaćinstva. v Ličane nije tjerala na Velebit onolika nestašica'stočne hrane kao što je bio slučaj kod primorskih stočara. Ličani su svoju stoku izdizali na velebitsko nadgorje prvenstveno stoga da bi zaštitili svoje usjeve u sezoni ljetnog dozrijevanja. Uz to im je bilo olakšano i prikupljanje planinskog sijena na velebitskim košanicama, koje bi inače propalo. Iako dakle Ličanima velebitska paša nije značila onoliko koliko Primoroima, ipak su Ličani od najveće starine imali prava na pašu na najbogatijim velebitskim pašnjacima. Svi lički pašnjaci na Velebitu nalazili su se nekoć u sastavu Vojne krajine. Sve do 1870. godine prolazila je preko najviših dijelova južnoga Velebita tzv. zemaljska granica, koja je dijelila tadašnju Hrvatsku i Dalmaciju. Za velebitske stočare ta granica nije imala praktično značenje. Za njih su važile njihove stočarske granice, koje su od davnine dijelile velebitsko nadgorje i tamošnje pašnjake na ličke i pri-

9

Page 6: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

morske. Kako je za ličke pašnjake na južnom Velebitu stalno bio zainteresiran dio dalmatinskih stočara iz Bukovice i Ravnih kotara, a s druge strane se javljao interes ličkih stočara da se u vremenu zimskog manjka stočne hrane u Lici koriste primorskom pašom, razvio se rano običaj međusobnog pašnjačkog ispomaganja. Taj se običaj već početkom 18. stoljeća preobrazio u narodno pra vo, koje se dalje održavalo sve do konca 19. stoljeća. Prema tom narodnom pravu imali su dalmatinski stočari slobodu prijelaza stare »zemaljske« granice i slobodu paše na određenim ličkim pašnjacima. Za tu uslugu Ličanima su dalmatinske vlasti dopuštale da mogu spuštati svoja stada na zimovnike u dio Primorja koji je bio u sastavu dalmatinske uprave. Tamo su se lička stada zadržavala do početka proljeća, kada su se postupno kretala nazad u Liku. Tako su nekoć lički stočari imali dva godišnja kretanja sa stokom. Ljeti su odlazili na Velebit u svoje sezonske stanove, u proljeće i u jesen zadržavali su se u zavali Like, a zimu su provodili u toplom Primorju.

Dalmatinski stočari iz Bukovice i Ravnih kotara bili su egzisten-cionalno orijentirani na Velebit jer ljeti nikad nisu imali dovoljno stočne hrane. Iako im Velebit nije bio toliko blizu, oni su redovito svake godine kretali na njegove pašnjake. Stočari iz Ravnih kotara tjerali su svoja brojna stada do Novigrada ili Vinjerca na moru. a dalje su lađama prelazili Velebitski kanal do Starigrada i Selina, odakle su obično počinjali izdig na planinu. Stočari iz Bukovice kretali su isključivo kopnenim putovima, i to najviše preko Obrovca i Žegara. Oni su zaposjedali stanove i pašnjake južnoga Velebita od Tulovih greda do Tremzine. Najveće relacije prilikom izdiga morali su svladavati dalmatinski stočari s desne obale rijeke Krke na području od Kistanja do Knina. Oni su na planinu putovali i po nekoliko dana. Njihovi pašnjaci nalazili su se na krajnjem jugu Velebita, na obližnjem Poštaku i Ličkom sredogorju sve do blizu Mazina.

Prema tome su do konca 19. stoljeća oko Velebita postojale četiri struje stočarskih kretanja. Jedna struja odgovarala je izdigu Primoraca na nadgorje sjevernog i srednjeg Velebita. To su bila kretanja na male relacije. Drugu struju činila su transhumantna kretanja stočara iz dalmatinske Bukovice i Ravnih kotara. Ovdje se dijelom može govoriti i o polunomadskom stočarskom životu. Iduća transhumantna struja vodila je ličke stočare na zimovnik u Primorje, a posljednja, četvrta struja, odnosila se na ljetne izdige Ličana na Velebit. Od te četiri struje prva je nestala ona koja je vodila Ličane na zimovnik u Primorje. Zatim su podjednako nestajale struje transhumantnih kretanja dalmatinske i ličke stoke na Velebit. Ta kretanja su obustavljena pred kojih dvadesetak godina. Kretanja stoke iz Primorja obustavljena su tijekom posljednjih nekoliko godina.

10

Page 7: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

m 1600

MOO

1200

1000

800

600

400

200

0

m 1600

H00

1200

1000

800

600

400

200

0

PRI MOR

H

J EH

ODI

GOR

1. "VRHGORJE

г~ -" P O Đ I

PRIMORJE B 1 ,, f

I It Ш IV V VI Vit VIII IX X XI XII

икс

NA DGC RJE

3VIC

1600

коо 1200

1000

800

600

400

200

0

m 1600

1400

1200

1000

800

600

400

200

0

L IKA

VRHGORJE

L I K A

I it ш

™ r г-

IV V VI VII

4.

/ il

VII I IX

л • L J E T I Š T E

PROLJETIŠTE

V / f

\

X

1

XI

JESENIŠTE

BUKOVICA

XI!

т 1 I II III IV V VI VII VIII IX X XI ХН I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII

Slika 3. Dijagrami godišnjeg rasporeda stočarskih kretanja na Velebitu: 1 kretanje Primoraca, 2 kretanje Ličana, 3 transhumantna kretanja Dalmatinaca

i 4 nomadska kretanja Dalmatinaca

3. Velebitsko stočarstvo i njegova narodnopravna organizacija

Pošto su Turci napustili Liku, počeo se stočarski život oko Velebita normalizirati. Turci nisu nikada postali gospodari Velebita. Oni su doduše neko vrijeme bili gospodari velebitskog primorja, pa su često prolazili preko velebitskih klanaca, no to nikako ne znači da su na Velebitu imali učvršćenu vlast. U to doba se po velebitskim nedohodima prostirao slobodan teritorij, na kojem je živio domaći narodni zbjeg. Tu se čitavo vrijeme turske prevlasti u Lici i na Primorju sačuvao dio hrvatskog starinačkog stanovništva, koje se nakon turskog povlačenja vratilo na svoja ranija ognjišta. Na opustošenom prostoru Like, Primorja, Bukovice i Ravnih kotara javlja se u to vrijeme i mnogo novih doseljenika, koji su se u ovdašnje krajeve naselili posredstvom Turaka. Ti novi doseljenici potjecali su uglavnom iz naših središnjih dinarskih oblasti, pa su od starine bili orijentiram na transhumantno stočarstvo. U novoj sredini oni su se brzo snašli, a što se tiče gospodarske orijentacije, brzo su usvajali navike starosjedilaca. Tako su već krajem 17. stoljeća obnovljena stočarska kretanja, koja su u doba turske vlasti bila posve zamrla.

11

Page 8: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Kada je 1699. godine zaključen Karlovački mir i njime utvrđena nova hrvatsko-turska granica, stabilizirana je i do tada nedovoljno poznata mletačko-hrvatska granica na južnom Velebitu. Ta je granica počinjala kod tzv. tromeđe na Medveđoj glavici (Triplex con-finium) SZ od Knina, odakle je skretala na greben Velebita, te prelazila preko vrhova Sedla, Ruje, Crnopa, Čovika, Višerujna i Debelog kuka, gdje je granična linija napuštala velebitski greben i naglo skretala prema Primorju kod Lisarice. Na taj način je južni dio Velebita bio podijeljen zemaljskom granicom između tadašnje mletačke Dalmacije i Hrvatske. Međutim, kako sve do druge polovine 18. stoljeća nije bilo detaljnijih karata Velebita, to ni tadašnjim vlastima nije bilo potpuno jasno kaiko se kretala granična linija na planini. Najmanje su za tu granicu marili velebitski stočari, koji su bez obzira na nju prelazili planinu prema svojim dobrim starim običajima. Dok su se sve zainteresirane strane na planini držale svojih starinskih prava i obaveza, nije među velebitskim stočarima dolazilo do razmirica. Ali normalno je da su se s vremenom pojavljivali i prijestupi. Tada je oštećena strana tražila svoje pravo na obeštećenje. Takvi sporovi rješavali su se do sredine 18. stoljeća u krugu seoskih glavara. Ako oni nisu uspjeli riješiti spor, tražili su sud mjerodavne vlasti. Tako su nastajale prve teškoće. U Lici je tada mjerodavna sudbena vlast bila u rukama lokalnih zapovjednika Vojne krajine, a u mletačkoj Dalmaciji središnji sud nalazio se pri namjesničkoj upravi u Zadru. To su u ono doba bili sudovi različitih država. Uzroci sporova nastalih zbog narušavanja stočarskih prava na Velebitu nisu tim sudovima bili ni približno jasni. Za to je bilo više objektivnih poteškoća. U spomenutim sudovima nitko nije znao po kojem pozitivnom zakonodavstvu treba da se ravna u pojedinim slučajevima prijestupa. Uvijek je bilo više ili manje nejasno tko je zapravo od stranaka u pravu jer su se svi pozivali na svoja nepisana običajna prava. Najviše ne jasnoća bilo je prilikom sporova oko povreda pašnjačkih granica i s tim u vezi počinjene štete. U takvim slučajevima većinom je bilo nejasno tko je kome počinio štetu. Neodlučnost tadašnjih sudova da u takvim slučajevima dijele pravdu ogorčavala je velebitske stočare, pa je zbog toga dolazilo do osobnih obračuna. Da bi se svi izbavili iz neprilika, a napose da se stane na kraj krvavim obračunima u narodu, otpočeli su glavari ličkih podvelebitskih sela razgovore s lokalnim krajiškim zapovjednicima da se sastavi pismeni ugovor o stočarskim pravima na Velebitu, koji bi bio podjednako prihvatljiv kako za ličke tako i za dalmatinske stočare. Ta inicijativa potekla je prvo iz Raduča i Gračaca. Nekako u isto vrijeme počeo je na području ličke regimente i tzv. jozefinski premjer za potrebe izrade prve topografske karte ovdašnjega zemljišta. Taj premjer je zahvatio i dijelove južnog Velebita do hrvatsko-mletačke granice. Uz nove topografske karte, koje su tada bile izrađene u razmjeru 1 : 28.800, dogotovljene su i posebne ekonomske mape, koje su u ono vrijeme bile namijenjene za eksploataciju šuma. U stvarnosti je to bio

12

Page 9: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

početak kasnijeg zemaljskog katastra. Dakako da je s novim kartama stvorena daleko povoljnija osnova za kritičniji uvid u zemljišne odnose na Velebitu. Istom je tada postalo moguće preciznije utvrđivati granice pojedinih pašnjaka, govoriti o njihovu broju, rasporedu, nazivima, pristupnim putovima, o vlasnicima i konačno o prijestupima i pravima na obeštećenje.

Sasvim je sigurno da su lički privrednici trpili više štete na svome zemljištu od dalmatinskih stočara nego dalmatinski od ličkih. Zbog toga se krajiška vojna uprava iz Karlovca i Gospića u više navrata obraćala mletačkom namjesništvu u Zadru za zahtjevom da se pokušaju zajednički regulirati kriteriji o stočarskim pravima na Velebitu. Od zadarskog namjesništva stizali su uglavnom povoljni odgovori i konstruktivne sugestije. Obje su strane držale da zemaljsku granicu na Velebitu ne bi trebalo shvaćati kao zapreku za ovdašnje narodno gospodarstvo. Međutim, ni jedna ni druga strana nije bila voljna da se olako upusti u tako osjetljiv posao< Obje strane su znale da bi nametanje bilo kakvih umjetno nametnutih regulativa narod odbacio. Zato je krajiška uprava u Lici čitav taj posao prepustila lokalnim vojnim zapovjednicima da ga oni urade u natješnjoj suradnji sa seoskim glavarima. S dalmatinske strane potekao je sličan prijedlog, t j . da o svemu tome donesu odluku seoski glavari onih sjevernodalmatinskih sela koja izdižu stoku na Velebit. Tako su lička sela 29. srpnja 1775. godine sastavila i prihvatila tzv. Radučki zapisnik, a 24. listopada 1776. godine dalmatinski stočari sastavili su tzv. Novigradski ugovor, koji je 23. srpnja 1777. godine bio dopunjen i usvojen kao konačan. S oba ova akta učinjen je kraj mnogim dotadašnjim nesporazumima, a učinjena je i dobra osnova prema kojoj su se svi mogli ravnati i po potrebi suditi. Oba spomenuta akta obavezivala su zainteresirane strane da se drže proklamiranih obećanja. Dalmatinski stočari dobili su Radučkim zapisnikom garanciju da njihova stoka može slobodno pasti na 35 ličkih pašnja na Velebitu, Poštaku i ličkom sredogorju, dok su lički stočari Novigradskim ugovorom stekli pravo na zi-movnike u Bukovici i Ravnim kotarima. Život je pokazao da spomenuti dokumenti nisu bili mrtvo slovo na papiru, već da su postali važni akti na kojima se zasnivalo čitavo ovdašnje narodno gospodarstvo. Iskustva koja su stjecana u narednom vremenu postupno su se uklapala u oba akta. Stoga su oni bili napisani u više verzija sa stalnim dopunama i obrazloženjima.

U prvoj polovini 19. stoljeća na usavršavanju Radučkog i Novigradskog ugovora radile su povremeno mješovite komisije, u kojima je pored delegiranih organa vlasti bilo i predstavnika dalmatin-skih i ličkih općina. I u to doba događali su se pojedinačni nesporazumi oko pašnjačkih međa, oko prava prolaska stoke do mjesta za napajanje ili oko prava podizanja stočarskih stanova. Ova i slična pitanja mogla su se dakako rješavati tek kad je bio dovršen lički i sjevernodaimatinski katastar. Tada je bilo moguće govoriti o

13

Page 10: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

preciznim zemljoposjedničkim odnosima za svaku česticu zemlje. Zato je odmah po svršetku rada na katastarskim mapama sačinjen novi i potpuniji tekst ugovora o stočarskim pravima Ličana i Dalmatinaca na Velebitu. Taj je akt donesen 7. prosinca 1887. godine u Gospiću, pa se zbog toga često i spominje kao Gospićki ugovor. Važnost toga akta za tadašnju svakodnevnu operativu najbolje potvrđuje činjenica što je on odmah nakon donošenja štampan i u obliku knjige razdijeljen svim ličkim i dalmatinskim selima kako bi se svi zainteresirani mogli s njime upoznati.

Gospićki ugovor sastoji se od 35 članova, u kojima se pobliže iznose i sankcioniraju sve odrednice pozitivnog narodnog prava iz oblasti transhumantnog načina stočarskog života na Velebitu. S obzirom na dokumentarnu vrijednost toga ugovora osvrnut ćemo se na njega nešto pobliže. Gospićki ugovor u svom uvodnom dijelu naglašava kako on jamči pravo na planinsku pašu ličkoj stoci na dalmatinskim pašnjacima, koji se nalaze na desnoj obali Zrmanje i Mor-lačkom kanalu od Priveza do Tribnja, i dalmatinskoj stoci na pašnjacima južnog Velebita i Like. Kao povod ugovora spominje se potreba za sporazumijevanjem obiju strana kako bi se otklonile sve trzavice među zainteresiranim stočarima. Kao temelj Gospićkog ugovora spominju se gotovo svi raniji akti od 18. stoljeća nadalje. Redom se spominju Radučki zapisnik od 29. srpnja 1775. i njegov nastavak od 23. srpnja 1777. godine, zatim se navode pojedinačni izvještaji mjesnih izviđa i povjerenstvenih komisija, mišljenja financijskih prokuratura (posebno onog od 14. prosinca 1862), zatim pojedinačni dopisi i predstavke između zemaljske vlade u Zagrebu i namjesničkog predstavništva u Zadru i konačno razni terenski izvidi mješovitih povjerenstava, kako na dalmatinskim pašnjacima u Lici, tako i na ličkim pašnjacima u Dalmaciji. Nakon tih uvodnih napomena prelazi se na stvarni dio ugovora.

U članu 4. Gospićkog ugovora kaže se da dalmatinsko namjesni-štvo u Zadru i dalmatinske općine Knin, Kistanje i Obrovac priznaju pravo ličkim stočarima nomadima da slobodno preko zime na-pasaju svoja stada na pašnjacima na desnoj obali Zrmanje i Mor-lačkog kanala od Priveza do Tribnja. Za tu uslugu lička ugovorna strana jamči dalmatinskim stočarima nomadima da se preko ljeta mogu koristiti velebitskim i ličkim sezonskim pašnjacima. Na te pašnjake može preko ljeta doći do 60.000 dalmatinskih ovaca, i to tako da se 35.000 ovaca može napasati na planinskim pašnjacima na južnom Velebitu, a ostalih 25.000 ovaca ima slobodu paše na planini Poštaku i ličkom sredogorju. Obje ugovorne strane su svjesne da će pri kretanju tolikog broja stolce, napose na ličkoj strani, doći do povreda privatnih posjeda i usjeva. Stoga »se u članu 6. apelira na suzdržljivost i razumijevanje sve dok se ne sastave dodatne upute Gospićkom ugovoru, koje bi trebale takve slučajeve svesti na minimum. « '

14

Page 11: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

UGOYOR sklopljen na temelju previšnjih ođlukah ođ 13. srpnja 1878. i 23. svibnja 1886 medju kralj, državnim šumskim erarom, kr. hrvatskoslavonsko-đalmatinskom zemaljskom vladom u Zagrebu i liekimi obćinami: Zrmanja, Srb, Bruvno, Gračac, Lovinac, Heđak i Gospić* bivše ličke krajiške pukovnije, sada županije ličko-krbavske — 8 jedne strane; i ces. kr. dalmatinskim namjestmčtvom u Zadra i dalmatinskimi oMnami: Knin, Kistanje. Skradin.* Benkovac, Obrovac, Novigrad

i Nin s drage strane.

Slika 4. Naslovna strana Gospićkog ugovora od 1886. godine

Page 12: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Dalje se u Gospićkom ugovoru govori koja dalmatinska sela imaju pravo na izdig na Velebit. Ta sela nalazila su se u sastavu tadašnjih dalmatinskih općina Knin, Kis tanje, Skradin, Benkovac, Obrovac, Novigrad i Nin. Pravo na izdig imali su iz općine Knin sela: Oton, Bender, Pađen, Radučić, Očestovo i Zagrović; iz općine Ri-stanje: Biovičino Selo, Ivoševoi, Ruđelje, Kistanje, Nunić, Dobro-poljci, Modrino Selo i Bjeline; iz općine Skradin: Skradin, Đevr^ ske, Bratiškovci i Čista; iz općine Benkovac: Popović, Bruška, Le-r puri i Lisičić; iz općine Obrovac: Karin, Kruševo, Zelengrad i Med-viđe; iz općine Novigrad: Vinjerac, Slivnica, Posedarje, Poljica, Dra-čevac, Briševo i Visočane. Osim spomenutih sela s područja Buko: vice i Ravnih kotara prvenstveno pravo na sezonsku pašu na Vele bitu imala su podvelebitska dalmatinska sela Mokro Polje, Erve-nik, Žegar, Krupa, Golubić, Bilišaine, Muškovci, Zaton, Jasenice, Seline, Starigrad i Tribanj. Spomenuta sela s podnožja Velebita imala su pravo da na velebitske pašnjake izdižu zajedno 25.000 ovaca, dok su sva ostala sela iz sedam spomenutih dalmatinskih općina zajedno imala pravo da izdižu na planinu 35.000 ovaca.

Od člana 8. Gospićkog ugovora nadalje govori se o broju i nazivima dalmatinskih pašnjaka na Velebitu i u Lici. Svi ti pašnjaci podijeljeni su u dvije grupe. Jednu grupu činili su pašnjaci koji su se nalazili uzduž stare hrvatsko-dalmatinske međe na južnom Velebitu, dok su drugu grupu činili pašnjaci na susjednom Poštaku i ličkom sredogorju. U prvoj grupi spominje se 15 pašnjaka. To su: 1) Javornik i Zir, 2) Vučjak, 3) Jabukovac, 4) Crnopac i Vratce, 5) Mala i Velika vrbica i Duboke jasle, 6) Velika žulina i Male jasle, 7)Mila voda i Milci bunari, 8) Mali halan te Mali i Veliki potoci, Vukašin-bunar, Babina voda, Liska voda, Mali i Veliki golić te Svrd-lac, 9) Sveto brdo, Dušice i Štirovac, 10) Bunjevac, 11) Štirovac, 12) Javornik, 13) Oglavinovac, 14) Rudine i 15) Jelovac. U drugoj grupi bio je ukupno 21 pašnjak. To su bili: 1) Starac bunar, 2) Po-štak, Međugorje i Ugarska korita, 3) Sedlo, 4) Maglaj, 5) Ljubina poljana, 6) Konska glava, 7) Međugorje, 8) Gvozd, 9) Orlova greda, 10) Šorjak, 11) Velika ili Stara stražbenica i Malo stražište, 12) Razboj ište, 13) Čemernica, 14) Visibaba, Lađena korita i Dubrava, 15) Pusto polje, 16) Lisac, Borovac, Opaljenik i Ljubovo, 17) Točki više Glogova, 18) Mila i Razvale, 19) Lipova kosa i Turov do, 20) Trem-zina i 21) Ćerovci. Navedeni pašnjaci nisu bili dani dalmatinskim stočarima na isključivu upotrebu, već su na svakom od njih zadržana izvjesna prava i za ličke stočare. Ta prava su točno opisana za svaki pašnjak posebno. U tu svrhu priložen je Gospićkom ugovoru poseban dodatak s tabelama u kojima se svaki zajednički pašnjak točno klasificira uz opis njegove granice. Iste tabele sadržavaju i podatke o površinama pašnjaka, postojećim zabranama, označenim lokacijama za plandišta, zatim se točno preciziraju pristupi do pojilišta, što je sve imalo za cilj da se unaprijed isključe sve mogućnosti nesporazuma. Uz original Gospićkog ugovora prilo-

16

Page 13: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

I Ваћааеђа.

Odrezak. Bslmtctje.

Broj

QMIna .

C. kr. kot. poglavarttvo u

Izkaznica Ime prezime i obitaliite atrugovodje

N . N . iz

Hrvatska (Uka>.

Broj

Ofcćina

C. kr. koi peglavarftvo a IZKAZNICA Kr. kat. ablast м

Ukupni broj

sitnoga blaga broj.

velikog blaga broj..

Obćineko upravitetyetvo. dne

N. N.--načelnik.

koja se izdaje a smisla članka 17. ugovora o -j J-j- paši u ЈУДЈЈЈЈЈЈЈ strugbvodji ili vlast nikom blagu iz

mjestah ^ ° ^ H ?™»а°» *• ^g»"» ** '•в- » a'nt" 7- м ^ ; u svrhu prijave blaga, koje so »a

J K i I»* u 1 , ,¾ . dogoni.

Ime, prezime I «klUIlite

StrugoTodje

N.N.

vlastnika blaga

N. N. u .

N. N. b ч

i t . d.

pastira

N. N. U . . .

N. N. b . . .

i t . d :

B r o j i v r i t

sitnoga blaga iania-cah kozab teladi ždrie-

badi

krupnog blaga

konjak

УО

tora-rah

Ovlašten je nositi

jednu kuburu

jest

nije

O p a r. k a

Struguvodji ill vlast-iiiku blaga N. N. \t.

dozvoljen» je imsiti jednu kuburu.

obćinsk.. « g i F 2

, dne.. N. N. načelnik.

Vidjeno i opazka glede dozvole za nošenje oružja , , „ „ „ , . „ . _ „ e. kr. kotarskom poglavarstva «punjena po . - . - . ^ ^ ^ - -

..dne.... N. N. ft kr. poglavar.

kr. kotarski predstojnik. Obrazac broj 1.

Slika 5. Formular stočarske iskaznice za dalmatinska stada na južnom Velebitu

Page 14: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

žen je i kartografski materijal, koji se sastojao od sekcija topografske karte 1 :25.000, na kojima su pomoću boja bile ucrtane granice svih navedenih pašnjaka.

U narednim članovima Gospićkog ugovora govori se o pitanjima njegova tekućeg održavanja, o načinu naplate travarine, o ispravama kojima se moraju opskrbiti stočari koji kreću sa stokom na put, zatim o pravu nošenja oružja na planinu, o postupcima u slučaju zloupotreba, o pravu na podizanje stočarskih stanova. Na kraju su završne odredbe. U pogledu održavanja i nadziranja ugovorenih ustanova zahtijeva se pridržavanje svega dogovorenog. To je značilo da nitko nije smio priječiti ili ometati dalmatinske ili ličke stočare prilikom njihova prolaza do sezonskih pašnjaka. Mjedodavne vlasti dobile su tim ugovorom pravo da prate njegovo provođenje u praksi i da u slučaju bilo kakvog spora nastoje riješiti taj spor u smislu postignutog ugovora. U pogledu trajanja ljetne, odnosno zimske paše obje strane su se dogovorile da ljetna paša na ličkom teritoriju može početi od 1. lipnja svake godine, a mora se okončati do 30 rtijna. Zimska paša ličkih stočara na dalmatinskom teritoriju počinjala je 15 listopada i trajala do kraja travnja iduće godine. Ti rokovi mogli su se u slučaju naročite potrebe mijenjati, ali samo uz suglasnost obiju strana i pošto se o tome donesu pismene odredbe. Noćna paša bila je svuda zabranjena, Na taj su se način htjele izbjeći štete na usjevima, jer čobani noću nisu mogli dovoljno paziti gdje im stoka pase. Posebno je bdio zabranjeno na-pasati blago na livadama namijenjenima za košnju trave i na tratinama u blizini vinograda ili njiva. Na košanicama je bila dopuštena paša samo nakon završene ljetne kosidbe. Isto tako bilo je zabranjeno svim goniocima blaga da ga tjeraju na pojilišta ili na plandišta preko nepokošenih livada. Zato su bili ustanovljeni posebni progonički putovi, preko kojih je uvijek bio dopušten prolaz. U slučajevima izuzetnih potreba prolaza do vode preko zabranjenih livada morali su dalmatinski stočari to pravo otkupljivati od vlasnika zabranjenih livada. Ako vlasnici takvih livada nisu bili voljni prodati to pravo, nitko ih na to nije mogao prisiliti.

Ustanova plaćanja travarine, o kojoj se u Gospićkom ugovoru govori dosta iscrpno, svakako je novija državna institucija. Travarinu su bili dužni plaćati svi, i to onom državnom eraru na čijem je teritoriju stoka pasla. Iznos travarine ubirao se prema vrsti stoke. Za sitnu stoku iznosila je 3 govčića po grlu, a za krupnu 21 novčić. Omjer jedan naprama sedam ustanovljen je još ranije na temelju iskustva da goveda popasu dnevno oko sedam puta više trave od ovaca. Što se tiče nadzora oko dogona stoke na velebitske pašnjake kaže se da na njih smiju dolaziti samo vlasnici stoke iz naprijed navedenih dalmatinskih sela. Dalmatinske mjesne vlasti bile su dužne vršiti kontrolu kako se ne bi dešavale zloupotrebe, a napose da tamošnji strugovođe ili čobani ne bi uzimali u podnajam stoku iz sela koja nemaju pravo ljetne paše na Velebitu. Da se takve zlo-

18

Page 15: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Dalmacija.

Broj

Obcina u

C. кг. kot. poglavarstvo u

Hrvatska i Lika i.

Iin.i

Obćina u

Kr. kotarska oblast u

PROLAZNICA izdana u smislu članka 18. ugovora, koju svaki sfrugovodja, vlastnik blaga ili pastir kod sebe nositi ima, kada s blagom na : j g £ pašu u' j ^ T j - dolazi.

Valja za vrieme trajanja paše u godini

I m e i p r e z i m e

atrugovodje, vlastnik» blaga ili pastira

N. N

ObitaliSte godinah

»tar

25

Spada pod strugovodju

X. N.

Ovlašten je nositi

jednu kuburu

jest ili nije.

Opazka. Š njime dolazi

C. кг. poglavarstvo KxTkot. oblast •

..dne.

C. kr. poglavar: Kr. kot predstojnik:

N. N.

Obrazac broj 2.

Slika 6. Formular stočarske prolaznice za dalmatinska stada na području Like

19

Page 16: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

upotrebe unaprijed spriječe, ustanovljeno je da svi goniči stada prije nego krenu na put moraju u matičnim općinskim uredima nabaviti službene stočarske iskaznice. U svakoj takvoj iskaznici moralo je biti upisano ime i prezime vlasnika stoke i goniča, zatim adrese njihovih stalnih boravišta, te vrsta i broj stoke. Nadležne vlasti bile su dužne provjeravati vlasništvo stoke, te ispitati ponašanje i osobna svojstva goniča i čobana. Ovo posljednje utanače-nje ušlo je u ugovor vjerojatno zbog toga što su velebitski čobani imali pravo na nošenje vatrenog oružja. Osim spomenute iskaznice stočari su bili dužni da se prije polaska na put opskrbe i službenim prolaznicama. Takve prolaznice izdavale su općinske vlasti onih općina kroz koje su stočari prolazili. U tim prolaznicama morali su biti ubilježeni isti podaci kao i u iskaznicama, ali još i oni kojim će se putovima kretati stada sve do svoga konačnog cilja. U prolaznicama bila je uključena i dozvola za nošenje vatrenog oružja. Stočari koji su polazili na put bili su obavezni da se prijave općinskoj upravi na čijem teritoriju su boravili. Vlasnici stoke ili starješine kumpanije bili su dužni da osam dana nakon dogona stoke na planinu predaju mjerodavnoj općinskoj upravi svoju iskaznicu i da tom prilikom uplate određeni iznos travarine. Mjerodavna općinska uprava zadržavala je primljenu iskaznicu, a stočarima je izdavala službenu potvrdu o uplaćenoj travarini. Ta potvrda služila je stočarima kao propusnica sve do kraja sezonske paše.

Posebni odjeljak Gospićkog ugovora govori o pravu stočara na nošenje oružja i o postupcima u slučaju zloupotrebe sezonske paše. Očito je da su velebitski stočari nosili sa sobom vatreno oružje na planinu i davno prije donošenja toga ugovora. Došenje oružja na planinu bilo je uvijek potrebno jer je na Velebitu bilo zvjeradi, pa su stočari bez oružja bili bespomoćni da brane svoje blago. Tadašnje vlasti su se bojale naoružanih čobana na planini, pa je stoga u ugovoru bilo naglašeno da će općinske vlasti izdavati oružnu dozvolu samo mirnim i pouzdanim čobanima, i to samo po jednu kuburu za jedno lice. Što se tiče postupaka u slučaja zloupotrebe paše, kaže se da će svi vlasnici stoke, strugovođe ili čobani koji prekrše postojeće propise iz toga ugovora, a posebno oni koji pokušaju izbjeći obavezi plaćanja travarine, biti kažnjeni. To vrijedi i za sve one čobane koji pokušavaju na planini zametnuti kavgu ili tuču. Za strugovođe za koje se ustanovi da im stado broji više grla nego što je iskazano u službenoj prijavi predviđena je kazna u četverostrukom iznosu travarine. Očito je da je sve te mjere država nametnula ovdašnjim stočarima da popuni svoje općinske blagajne. Ali u daljem dijelu teksta Gospićkog ugovora ima i korisnijih ustanova. Među njima su za nas posebno zanimljivi propisi za obe-štećivanje. Svaka šteta koju stoka počini, a napose šteta na usjevima, morala se nadoknaditi. U takvim slučajevima oštećeni su imali pravo na procjenu i naknadu. Šteta se prijavljivala mjesnim redarstvenim vlastima, a one su dalje postupale prema svojim propisi-

20

Page 17: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Kr. šumski ured u Kr, šumarija u

Hi koja se izdaje u smislu članka Žu. ugovora na temelju preuzete izkazniec broj i kojom se đozvoljujc, <1a blago dalmatinskih n>jt'siali u i-lunka 7. !""{f"™*!]"™ j | 'п! navedena po ljeti pase u Lici na pašnjaku , odnosno potvrdjuje primitak dolje označene travarine u iznosu od for. novč.

I mi-, prezime 1 obltallSte

Hriijnivinljp, vliistnilto. blaga ili pnatira

v r a t i b r o j

ST' JacX k«A *** Bitnoga blaga.

Ш е - liku-badi pno

velikog blaga

konjah. tova- t'kn-rah pno

»plaćena travarina

za sitno blago

i velik« blago

rkiipiiu

for. ii?!

O i> a i k a

Za blago iz mjV.-lnli iiavrilriiili (Mill gruniutloui I. Л. н b'wbij liiiji. » гл blag» i/. iiiji-»tali |>п<| gri>in:iil»in II. II. naznačenih ti mudroj boji.

dne..

<iofe popisano blago prebrojeno je dne Kr. upravitelj Sumarij«-: N. N.

Kr. ujiraviuHj Siiniiuije: N. N.

Zastupnik političku obćinu u N. N.

b j

Preizpitao dne..

Izaslanik kr. Šumskog ureda u Otočcu: N. N

Obrazac 1>г"ј •"•• Slika 7. Formular stočarske potvrde »pasevnice« o naplaćenoj travarini za

dalmatinska stada na južnom Velebitu

Page 18: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

ma Ukoliko je oštećeni prema narodnom običaju zaplijenio tuđe blago zbog učinjene štete, morale su se poštovati ustanove 1321. i 1322. paragrafa općeg građanskog zakona, koji takvu zapljenu nije priznavao; Ako su se Dalmatinci u Lici ili Ličani u Dalmaciji pritu-žili bilo zbog čega u vezi s neodržavanjem Gospićkog ugovora, nadležne vlasti bile su dužne da ispitaju svaku pritužbu i da svaki eventualni spor riješe u skladu s ugovorom.

Da ne bi s vremenom došlo do nepoželjnih posljedica zbog ugovorenih sezonskih pašnjaka, napose zbog njihove eventualne namjene u bližoj ili daljoj budućnosti, obje strane su se sporazumjele da će ugovoreni sezonski pašnjaci važiti kao slobodni za pašu sve dotle dok ih jedna od ugovornih strana ne isključi iz te namjene. To je učinjeno zbog toga da se u slučaju potrebe zemljišta za livade ili njive omogući takva preobrazba. U izboru pašnjaka za dalmatinske i ličke stočare nije bilo ograničenja, što znači da je svakom stočaru iz okolice Velebita bilo slobodno za izabere za sebe onaj planinski pašnjak koji mu se činio najpogodnijim. Pritom je bilo važno jedino da se na odabranom pašnjaku ne prekorači dopušteni broj stoke, kako je to navedeno u već spomenutim tabelama. Ako je koji velebitski pašnjak bio preopterećen brojem stoke, nadležne upravne vlasti bile su dužne izvršiti prerazmještaj stada u skladu s ustanovljenim normama. Zbog važnosti vode u kršu i za potrebe blaga, poseban član Gospićkog ugovora govori o upotrebi vrela i o pojilištima. Budući da je ranije na Velebitu zbog izvora bilo čestih sporova, svi velebitski izvori i mjesta gdje je stoka imala pravo da se napaja označeni su u priloženim tabelama uz svaki pašnjak. Kako pojedini pašnjaci na ličkoj strani Velebita nisu bili prepušteni na upotrebu dalmatinskim stočarima, to su mnoga velebitska vrela bila zajedničko dobro ličkih i dalmatinskih stočara.

Znatan dio ličkih pašnjaka prepuštenih na upotrebu dalmatinskim stočarima bio je pod šumama, pa su se dalmatinski stočari morali strogo pridržavati šumskoga reda koji je tada važio na teritoriju Like. Šume koje su bile namijenjene kao plandišta za stoku morale su se čuvati od svake sječe. Uopće je sječa ličkih šuma bila zabranjena, pa su svi čobani u Lici i na Velebitu smjeli nositi samo manje sjekire za sječu suhoga granja. Vlasnicima stoke ili strugovođama na Velebitu bilo je dopušteno graditi stočarske stanove, ali samo ako su dobili dozvolu mjerodavne šumarijske uprave. Stanovi i torovi morali su se podizati tako da ne presijecaju postojeće putove i da ne oštećuju šumu. Gospićki ugovor potpisali su zastupnici zainteresiranih ličkih i dalmatinskih općina, od strane dalmatinskog namjesništva barun Ambroz Maroičić, a od strane hrvatsko-slavonske zemaljske vlade grof Khuen Hedervary.

Kad je Gospićki ugovor stupio na snagu, primijećeno je da u njemu ima nekoliko nedovoljno jasno stiliziranih mjesta. Tako npr. Gospićki ugovor nije spominjao broj ni nazive pašnjaka na dalma-

22

Page 19: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

tiniskpj strani koji su imali služiti Ličanima za zimovnike. Zbog toga je zemaljska vlada u Zagrebu preko svoga odjela za unutrašnje poslove pod brojem 32.627 od 20. ožujka 1890. godine donijela dopunsku »Provedbenu naredbu k ugovoru od 7. prosinca 1887. godine«. U toj se provedbenoj naredbi donekle ispravljaju učinjene omaške, ali ni ovoga puta se ne daje onoliko precizan opis ličkih pašnjaka u Dalmaciji kako je to ranije učinjeno za dalmatinske pašnjake na Velebitu. Kao dopuna članu 4. Gospićkog ugovora kaže se samo da Ličani imaju pravo na zimsku pašu na teritoriji dalmatinskih poreznih općina Mokro Polje, Ervenik, Krupa, Žegar, Golubić, Muškovci, Zaton, Jasenice, Seline, Starigrad i Tribanj, međutim gdje se pobliže na teritoriju navedenih poreznih općina nalaze zimski pašnjaci za ličku stoku i kako se ti pašnjaci nazivaju, to ovaj dopunski akt nigdje ne spominje. Bit će da je već u to doba interes ličkih stočara za silazak na zimovnike u Dalmaciju toliko opao da ni tadašnje zakonodavstvo nije nalazilo za potrebno da o tome pobliže govori. Stvarno je i bilo tako. Ličani su od 1890. godine pomalo prestajali silaziti na zimovnike u Dalmaciju, dok su dalmatinski stočari još više od pola stoljeća kretali na svoje ljetne pašnjake na Velebit, Poštak i ličko sredogorje.

.0 izdizima stoke iz kvarnerskog dijela Primorja i iz l i ke na sezonske pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita nije nikada bilo potrebno da se sastavljaju pisani ugovori. Na tim dijelovima Velebita od starine se znalo koji pašnjaci pripadaju Ličanima, a koji Primorcima. Stočarska prava s toga dijela Velebita ušla su sredinom prošloga stoljeća i u zemaljski katastar, pa su na taj način bila riješena sva imovinskopravna pitanja između ličkih i primorskih zemljoposjednika. Na taj dio Velebita nije nikada dolazila dalmatinska stoka iz Bukovice i Ravnih kotara.

4. Uzdužni i poprečni stočarski putovi S obzirom na geografski položaj vebelitskog masiva, njegovu iz-

duženost u smjeru SZ—JI i njegovu dugotrajnu stočarsku orijentaciju, sve putove koji na njemu od starine postoje utrli su stočari. Ti su putovi i nastajali tako da bi stočari iz svojih podvelebitskih sela mogli najlakšim smjerom izaći na planinu i njezine pašnjake. Dakako da su se velebitski stočarski putovi morali prilagođivati ovdašnjem teško prohodnom zemljištu. Zato svi oni krivudaju i slijede ona mjesta gdje je prolaz za ljude i stoku moguć. Velebitski stočarski putovi bili su jedva vidljivi jer nisu bili građeni. To su bili samo smjerovi mogućeg prolaza, pa su se rijetko zapažali kao utrti nogostupi. Neki od tih stočarskih putova su u 19. stoljeću uređeni i preobraženi u staze ili ceste, i to ponajviše zbog eksploatacije šuma.

Velebitski stočarski putovi imaju dakle uglavnom dva glavna smjera. Jedan smjer presijeca planinu od mora prema Lici, a drugi

23

Page 20: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

je uporedan sa smjerom pružanja planine. Zbog toga se na Velebitu može govoriti o poprečnim i uzdužnim stočarskim putovima. Poprečnih stočarskih putova ima znatno više od uzdužnih. Oni redovito spajaju veća nasuprotna naselja u Primorju i Lici, a vode preko prohodnih prijelaza, klanaca, vrata ili previ ja.

Preko sjevernog Velebita postoje od starine tri poprečna stočarska puta koji povezuju Primorje i Liku. Najsjeverniji je onaj koji povezuje Lukovo i Krasno. Taj put vodi preko Adžića krča i Božina plana te preko Blatne doline do Jezera, prostorno najvećeg sjever-novelebitskog pašnjaka. Isti put se u oštrim zavojima spušta niz strmo Nadžak-bilo do ličkoga sela Krasna. Drugi stočarski put povezuje pašnjak Jezera s primorskim selom Klada. Taj put vodi preko Babrovače i izlazi visoko na Vučjak, a prema Lici se spušta tako-

Slika 8. Poprečni i uzdužni stočarski putovi preko sjevernoga Velebita

24

Page 21: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Slika 9. Poprečni i uzdužni stočarski putovi preko srednjega Velebita

đer u Krasno. Treći stočarski put polazi od Stinice i Jablanca preko Dundovića poda na Alan, odakle zavija na pašnjak Tudorovac i Lubenovac. Od Lubenovca su nekoć vodila u pravcu Like dva stočarska puta. Jedan se spuštao preko Begovače u Kosinj i Lipovo Polje, dok je drugi prolazio kroz Vranjkovu dragu i kroz šumoviti Bakovac prema Kosinju.

Preko većeg dijela sjevernoga Velebita postojala je i stara uzdužna stočarska staza. Ona je polazila od sela Volarice podno Oltara, te je vodila primorskom stranom planine do Alana. Taj uzdužni put povezivao je uglavnom primorske stanove i pašnjake, tako npr. Doce i Jatare iznad Volarice, zatim Jačmišta, Pogledala, Palež, Budim i Borove vodice. Kod Borovih vodica uzdužni put se dijelio. Jedan krak, koji je skretao prema zapadu, vodio je naniže prema Brisnicama i Dundović podima, dok je drugi vodio prema Klancu, Lisou i Vujincu, odakle je preko Struga izlazio na Alan.

Preko srednjega Velebita postojala su tri poprečna stočarska puta. Prvi od njih povezivao je primorsko mjestance Priznu s ličkim selom Donjim Pazarištem. Taj put je od Prizne izlazio na obližnje Pode, te se preko Mliništa izdizao na sjeverne obronke vrha Šatori-

25

Page 22: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

ne, prolazeći kroz šumoviti Crni padež. Prema Lici se taj put nastavljao nizPadešku kosu. Idućim poprečnim putom koristili su se stočari iz primorskog sela Cesarice i ličke Kalinovače. On je vodio preko hrpta Jasenovače na Sunđer, odakle je ispod brda Debeljaka izbijao na šumsku planu Bubenicu. Od Bubenice se taj put nastavljao i u strmim zavojima spuštao do Kalinovače. Treći poprečni put preko srednjega Velebita povezivao je primorska mjesta oko Karlobaga s ličkom Kalinovačom ili Brušanima. Postojale su zapravo dvije varijante toga stočarskoga puta. Jedna varijanta vodila je od Karlobaga na Dabre, odakle se preko Bjelovine spuštala u Ka-linovaču. Druga varijanta toga puta vodila je preko Konjskoga na Sladovaču i Baške Oštarije, odakle je smjerom današnje ceste silazila na Brušane.

I kroz srednji Velebit postojao je uzdužni stočarski put, koji je stočarima omogućavao da se kreću uzduž planine. On je počinjao od Alana, a nastavljao se preko Baričevskog doca u smjeru juga, preko pašnjaka Visibabe i Plješivice. Od Vrata podno Borovačke glave taj put se nastavljao preko Juričić-doca za Mlinište, gdje je još donedavna na apsolutnoj visini od oko 1000 m postojalo veće planinsko selo. Od Mliništa se uzdužni stočarski put nastavljao u smjeru Splovina, Vrbanske dulibe, SkorupoY,ca, Jatara i Došenjogra-da sve do Baških Oštarija.

Preko južnoga Velebita bilo je također nekoliko poprečnih stočarskih prijelaza. Tako je iz Lukova Sugar ja polazio jedan stari stočarski put preko Pasjega i Kamenitoga klanca na okolne pašnjake, dok se u smjeru Like spuštao prema Rizvanuši. Najveći pašnjaci uz taj put nalazili su se na Krugu i na Sadikovcu. Sličan poprečni put spajao je sela Barića Dragu i Rizvanušu. On je vodio preko Šarića duplja i Jelove ruje. Važan stočarski poprečni put vodio je iz sela Tribnja preko Čitluških vrata za čitluk. Taj put je povezivao veće južno velebitske pašnjake oko Visočice (Jelovac, Rudine i dr.), pa su se njime povremeno koristili i dalmatinski stočari iz Bukovice. Istu funkciju imao je poprečni stočarski put koji od Ledenika izlazi na Ribnička vrata i na prostrani pašnjak na Ogiavi-novcu, gdje se nalazilo važno križište stočarskih putova prema Vi-sočici i Javorniku. S Oglavinovca je postojao i put u smjeru Like. On je vodio ispod Počiteljskoga vrha kroz šumu Jankušu. Jedan od najvažnijih stočarskih prijelaza preko južnoga Velebita vodio je od Starigrada kroz Veliku Paklenicu na prijelaz Buljme. Tu se, između vrha Višerujna i Babina vrha, nalazi prostrani pašnjaik Doći, zvan još i Struge. Preko Dolaca taj se isti put nastavljao preko Studene drage za Medak u Lici. Ispod Štirovca, s ličke strane, odvajao se od spomenutog puta odvojak koji je preko Dubokog dola izbijao na pašnjak Bunovac. Često je bio upotrebljavan i stočarski prijelaz koji je iz Selina prolazio kroz donji dio prodora Male Paklenice, a zatim se strmo ispiti jao preko stijena Paklenice za Močila i produžavao dalje prema Svetom brdu. Tu su bili najviši

26

Page 23: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Slika 10. Poprečni i uzdužni stočarski putovi preko južnoga Velebita od Karlobaga do Kruščice

i travom najbogatiji velebitski pašnjaci. Od Svetoga brda preko Solila postojao je stočarski put za pašnjak Bunovac. Taj put se nadovezivao na već spomenutu stočarsku stazu koja je ispod vrha Stirovca sa suprotne strane izbijala na Bunovac. Druga varijanta toga važnog stočarskog puta vodila je od Selina na Veliko i Malo Jibinje, odakle se nastavljala prema Lišćanim bunarima na podnožju Svetoga brda. Prema Lici se taj stočarski put završavao u Sv. Roku. Prema istom selu u Lici postojao je još jedan stočarski prijelaz. On je polazio od Jesenica preko Paripovca i Gornjih bukava, odakle je izbijao na pašnjak na Velikom goliću. Još južnije postojao je sličan stočarski prijelaz preko planine, i to od strane Obrovca. On je vodio preko Zatona na Ravnu stranu, odakle je doticao pašnjake Milu i Žulinu, dok se u smjeru Like spuštao selima Ričici i Sv. Roku. Na krajnjem jugu Velebita bilo je još nekoliko poprečnih stočarskih putova. Tim putovima koristili su se većinom dal-

27

Page 24: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

matinski stočari, koji su ovamo pristizali iz Bukovice i Ravnih kotara. Tako je važan poprečni put spajao Bilišane preko Craopca za Gračac, zatim Krupu s Gračačkim poljem. Osobito je za dalmatinske stočare bio važan prijelaz preko Vučjaka, koji je preko Vučje drage vodio za Glogovo. Još jedan prijelaz postojao je od strane Ervenika preko Korita za pašnjak na Javomiku. Ovuda je prolazio i stočarski put u unutrašnjost Like sve do Čemernice.

I kroz čitav južni Velebit postojao je uzdužni stočarski put. On je započinjao od Baških Oštarija, odakle se dijelio u dva kraka. Jedan krak toga puta vodio je kroz Ramino korito do Kruga i Sadi-kovca, dok je drugi krak bio tzv. podgorski put, koji je vodio preko stanova Šikića i Došena. Od Sadikovca prema jugu velebitski sto-

Slika U. Poprečni i uzdužni stočarski putovi preko južnoga Velebita od Jelovca do Tulovih greda

28

Page 25: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

čari išli su putom preko Velikog i Maloga stolca, te vrha Panosa do ljetnoga selišta Šarića duplje. Uzdužni stočarski put nastavljao se i dalje u smjeru Stapa i Sjauševih stanova, odakle se moglo sići na Malo i Veliko Rujno. Od Sjauševih stanova postojao je nastavak uzdužnog puta, koji je pored krševitog Kozjaka izbijao u zonu najviših južnovelebitskin pašnjaka na prostoru između Visočice i Svetoga brda. Ta uzdužna staza prelazila je redom pašnjake Jelo vac, Janjčaiicu, Oglavinovac, Javornik, Doce, Vaganski vrh, Malovan, Solila i Sveto brdo. Obilazeći Sveto brdo sa zapadne strane, taj uzdužni stočarski put se dalje nastavljao i povezivao stanove na Štiroveu, Gornje i Donje bukve sve dok nije izašao na stari ka-kavanski prijelaz kod Kraljičinih vrata. Iako je južnije od Kraljičinih vrata velebitski krš bio jedva prohodan, stočari su i ovdje pronašli pogodne uzdužne smjerove kretanja. Ti smjerovi prelazili su rastrgane Tulove grede i preko najljućeg krša oko Ružanke, Pro-senjaka, Dubokih jasala i Korita dovodili do idućeg karavanskog prijelaza ispod Crnopca. Premda na kartama Velebita nisu ucrtani putovi preko Crnopca, ipak su velebitski stočari za njih znali. Ti putovi vodili su ih u smjeru prema pašnjaku na Jabukovcu, odakle se već puno lakše moglo stići do važnog stočarskog prijelaza na Vučjaku ispod Tremzine.

Osim navedenih stočarskih putova na Velebitu treba spomenuti i one stočarske staze kojima su kretali dalmatinski stočari iz Rav-

Slika 12. Poprečni i uzdužni stočarski putovi preko južnoga Velebita od Tulovih greda do Zrmanje

29

Page 26: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

nih kotara i Bukovice do.planine. Sela odakle su ti putovi započinjali spominjali smo prilikom razmatranja Gospićkog ugovora u prethodnom poglavlju. Ovdje ćemo se zadržati na prikazu njihovih smjerova do podnožja planine. Prema karti koja se nalazi u prilogu rada vidi se da je s južne strane Zrmanje i Novigradskog mora bilo pet skupina naselja, koja su se ujedinjavala u zajedničke smjerove stočarskih kretanja. Najzapadnija od tih skupina ujedinjavala je sela Briševo, Visočane, Dračevac, Poljdca, Ljubač i Ražanac. Stada keja su kretala iz spomenutih sela sabirala su se .preko najbližih pristupnih putova do Ražanaca. Odavde su se ona prevozila na lađama, i to u tri glavna pravca. Jedan je vodio prema Tribnju, drugi prema Ledeniku, a treći prema Starigradu. Stada koja su stizala do Tribnja kretala su dalje spomenutim poprečnim putom preko Počiteljskih vrata na pašnjak Jelovac. Stada koja su se iskrcavala ispod Ledenika kretala su preko Ribničkih vrata na pašnjak Oglavi-novac, dok su stada koja su pristajala u Starigradu nastavljala put kroz Veliku Paklenicu na Doce ili Struge.

Drugo ishodišno područje za izdig stoke ujedinjavalo se oko Novigrada. Zato su prema Novigradu kretali stočari iz okolnih sela Paljuva, Pridrage, Karina i Popovića. Stočari iz Slivnice i Posedarja kretali su većinom prema Vinjercu. Lađe sa stadima koje su polazile iz Novigrada i Vinjerca plovile su u smjeru Starigrada ili Se-Hna. Odavde su se stada kretala već poznatim putovima do planinskih pašnjaka od Javornika do Svetoga brda.

Treća struja kretanja polazila je iz krševite Bukovice. Na tu struju kretanja prislanjala su se poneka sela iz Ravnih kotara, kao npr. Berikovac, Lisičić, Lepuri, Dobropoljci i Brgud. S područja Bukovice toj struji pristizalo je najviše stoke iz okolice Kruševa. Bukovička stada kretala su putom preko Bruške i Zelengrada do Obrovca, gdje je bilo važno stočarsko klizište. Iz Obrovca je jedan stočarski put polazio ravno prema Malom halanu, drugi je preko Zatona i Ravne strane izlazio na pašnjak Milu i Žulinu, dok je treći put skretao preko Muškovaca te dopirao čak do Crnopca.

Iduće ishodišno područje s teritorija Dalamcije nalazilo se južno od Ervenika. Na taj smjer kretanja bila su priključena sela Bjelina, Modrino Selo i Biovičino Selo. Ovdašnji stočari prvo su morali doći do Ervenika, a potom su se razilazili u dva smjera. Jedan je vodio preko Žegra i Krupe do Gumbića i dalje na Jabukovac ila Vučjak, dok je drugi smjer vodio iz Ervenika preko Doca i Čen-gića na Javornik. Većina dalmatinskih stočara koji su kretali ovim posljednjim putom odlazili su preko Javornika daleko prema sjeveru sve do Gutešina vrha između Dabašnice i Mazina.

Pašnjaci u unutrašnjosti Like bili su krajnji cilj posljednje, pete struje dalmatinskih stočara. Putovi ove struje kretanja vodili su s juga od Skradina preko Bratiškovaca do Kistanja. Od Kistanja gonila se stoka u smjeru Rudelje i Radučića, gdje su se putovi dijelili u tri pravca. Jedan pravac vodio je dolinom rijeke Zrmanje do

30

Page 27: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Slika 13. Ishodišna područja i pristupni putovi dalmatinskih stočara iz Bukovice i Ravnih kotara na južni Velebit. Oznake područja: 1 ninsko, 2

novigradsko, 3 kruševsko, 4 erveničko i 5 kistanjsko

istoimenoga sela, odakle se skretalo na pašnjak Javornik ili dalje prema ČemernicL Drugi smjer puta išao je preko sela Pađene, Oton, Bender, i Prljevo, odakle se skretalo na Poštak. Treći smjer vodio je od Radučića na istok kroz Kninsko polje prema Zagroviću, odakle se dolinom rijeke Butišnice stizalo do Donjeg Tiškovca. Tamo su se putovi razilazili ili prema Poštaku ili dalje prema sjeveru sve do Gutešina vrha. Od Skradina do Gutešina vrha bilo je oko 100 km, pa su tu dugu relaciju dalmatinski stočari svladavali u više dana.

Lički stočari koji su tijekom 19. stoljeća polazili na zimovnike u Dalmaciju išli su ili poprečnim putovima preko Velebita, ali zaobilaznim stočarskim putom oko Velebita dolinom Zrmanje. Na zimovnike u Dalmaciju polazila su lička stada iz podvelebitskih sela Čitluka, Počitelja, Metka, Kukljdća, Međuvoda, Sv. Roka, Štikade, Gračaca, Glogova, Omšice, Bruvna, Mazina i Popine. Lička stada zadržavala su se preko zime na dalmatinskim pašnjacima do proljeća, kada je na Velebitu kopnio snijeg i kada je prolaz preko ve-

31

Page 28: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

lebitskih klanaca postao moguć. Lička stada koja su se spuštala na zimovnik u Dalmaciju kroz dolinu rijeke Zrmanje nisu stizala do mora, već su ostajala na pašnjacima na prostoru između Ervenika i Obrovca. Pri povratku ličkih stada nazad u Liku bilo je ponekad teškoća. To je bivalo obično u proljeće, kada su zbog hladnijih zima velebitski prijelazi bili još zatrpani debelim nanosima snijega, a Gospićki ugovor je obavezivao ličke stočare da do konca travnja moraju napustiti teritorij Dalmacije. Vjerojatno su upravo te okolnosti pridonijele da su lički stočari obustavili svoje silaske na zi-movnike prije nego dalmatinski stočari svoje izdige na Velebit.

5. Sezonski pašnjaci Primoraca i Ličana U poprečnom profilu kroz planinu, velebitski su pašnjaci raspo

ređeni dosta nejednoliko. U primorskoj zoni ima ih relativno malo. U zoni podgorja ima ih više, naročito na razini podova ili poda. Zbog toga su se ovdje razvila manja selišta, koja su u raznim fazama prošlosti oscilirala između sezonskih stočarskih staništa do stalno naseljenih kuća. Velebitski pođi su karakteristično izraženi duž čitave primorske strane Velebita, no najviše se u terenu zapažaju iznad Jablanačkog primorja (Dundovića pođi, Baričevića pođi, Dra-gičevića pođi, Borovački pođi, Štokića pođi, Starčevića pođi, Marame, Selim pođi i dr.). Iznad poda nalazi se velebitsko nadgorje. U toj zoni ima više pašnjaka, ali su oni većinom prostorno mali, ograničeni obično na ovdašnje doce, plane, dulibe ili korita. Na području sjevernog i srednjeg Velebita ima ponešto pašnjaka i po šumskim čistinama, no i ti pašnjaci su prostorno mali. Koriste se njima preko ljeta pojedine porodice iz Primorja i lički stočari ukoliko su bliže ličkoj strani. Od biljnih vrsta koje su najčešće zastupljene u ovdašnjoj pašnjačkoj vegetaciji susreću se većinom razne trave vlasulje (Festuca valesiaca, Festuca pseudovina, Festuca pungens), trava tvrdača (Nardus stricta), zatim vrste iz roda ovsika (Bromus erectus), šašika (Sesleria autumnalis, Sesleria tenuifolia), dubačac (Teucrium chamaedys, Teucrium polium), udovčica (Scabiosa agre-stis) broćika (Galium lucidum), petoprsta (Potentila australis), hrskavica (Paronychia kapela), zečina (Centaurea rupestris), smilica (Koeleria splendens) i druge.

Većih planinskih pašnjaka na području sjevernog Velebita ima relativno malo. Većinom su prostorno mali jer zauzimaju dna kr-ških depresija. Takvih manjih pašnjaka ima posvuda, ali najviše ih ima u zoni nadgorja na primorskoj strani Velebita. Tim pašnjacima koristili su se isključivo Primorci iz sela od Volarice do Ja-blanca. Na ponekim od ovdašnjih pašnjaka paša je bila i zabranjena jer su stanovnici iz Primorja te travnjake upotrebljavali kao košanice. Iznad sela Volarice za pašu su služili doći Bobovište, Sko-rupov dolac i Božin plan. Spomenuti doći nalaze se na apsolutnoj visini od oko 900 m. Ovamo su dolazile porodice Vrbani, Glavaši,

32

Page 29: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Rukavine, Lopci, Matešići i Orije, svi iz okolice Volarice. Iznad sela Lukova na visini od oko 1000 m ima također nekoliko sličnih dolaca koji su služili kao pašnjaci. To su bili Adžića krč, Markovac, Ječmište i Pogledalo. Uz te pašnjake bilo je i stanova. Ovamo su izlazili žitelji iz Lokava, Biluća, Miškulina i Zagona. Poviše Gornje i Donje Klade ima također nekoliko manjih pašnjaka, na kojima je bilo stanova. Takvi pašnjaci su npr. Babravača, Podstrane, Palež i Dolac. Preko Babrovače i Podstrane postojao je stočarski put koji je vodio na više položeni pašnjak na Zavižanu. Taj pašnjak se nalazi na velebitskom vrhgorju između vrhova Vučjaka i Zavižana na apsolutnoj visini između 1500 i 1600 m. Njime su se koristili stočari iz Vukušića i Legaca, i to samo kraće vrijeme, pot kraj ljeta. Inače su Vukušići i Legci imali svoje stanove na Babrovači, pa su tu obično zadržavali i svoje blago. Nešto južnije od spomenutih pašnjaka nalazimo još dvije veće krške depresije s travnjacima. To su Borove vodice i Budim. Na njih su izlazili Rogići, Modrici, Bra-lići i Devčići, svi iz zaselaka okolice Starigrada. I na ovdašnjim pašnjacima bilo je stočarskih stanova.

Od Velike i Male Ivanče prema jugu započinje zona podvelebit-skih selišta na razini poda. Ovdje nakolo Brisnica i Dundovića poda svuda ima paše. Međutim, ljeta su tu zbog male apsolutne visine suha, pa je pašnjačka vegetacija stradavala od suše. Zato su stanovnici poda napuštali ljeti svoje kuće i kretali u planinu, gdje su imali svoje stočarske stanove. Zona nadgorja, koju su ljeti naseljavali, kretala se na oko 1000 m apsolutne visine. Pašnjaci u toj zoni veoma su disperzni i rijetko je koji veći od jednoga jutra. Najveći od ovdašnjih pašnjaka bili su oni na Planoici i u Klancu. Njima su se koristili Modrici i Kirini iz Velikih Brisnica. Zatim je bilo nekoliko povećih pašnjaka više Stinice i Jablanca. Najbogatiji travom bili su oni na Vujincu ispod Lisca, zatim pašnjak Struge ispod Ružanskoga vrha, nadalje Risovac podno Alančića i Tudorovo blizu Mirova. Primorski stočari iz okolice Jablanca kretali su sa svojim stadima preko Alana na ličku stranu Velebita, gdje su također imali slobodu paše. Takvi primorski pašnjaci na ličkom dijelu Velebita nalazili su se oko Dundovića, zatim u Bilenskom, Še-gots'kom i Dundovića padežu. Primorski stočari Miškulini i Vukušići naseljavali su do pred kraj prošloga rata Lubenovac, prostranu kršku zavalu okruženu strmim vrhovima Kozjaka i Hajdučkim kukovima. Primorci su ljeti rado naseljavali Lubenovac jer je na njemu bio dobar izvor žive vode. Stoka je na Lubenovcu pasla po ne-zabranjenim dijelovima zavale i po okolnim šumskim planama. Od brojnih stanovnika koji su tu postojali vide se danas samo tragovi ruševina.

Na sjevernom Velebitu imali su svoje pašnjake i Ličani. Njihov najveći pašnjak nalazio se na visoravni Jezera, okružen vrhovima velebitske Plješivice, Krečelja, Malog Raj inča, Zavižanskog Pivčev-ca i Vučaka. Pašnjak na Jezerima ima površinu od 850 jutara. Veći

3 ZBORNIK N. Ž. O. 33

Page 30: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

0 1 2 km

Slika 14. Pašnjaci, Jezera i Zavižan na sjevernom Velebitu

dio toga pašnjaka pokriven je ponikvama obraslim travom. Najniže mjesto na Jezerima ima apsolutnu visinu od 1485 metara. Naziv toga pašnjaka potječe najverojatnije od jezera koje se do pred kojih 50 godina održavalo u jednoj ponikvi u samom središtu pašnjaka. Lj. Rossi u svome do danas još neobjavljenom putopisu po Velebitu spominje na Jezerima još jednu ponikvu s vodom. Osim toga, na krajnjem sjevernom dijelu pašnjaka, nešto podalje od puta, nalazi se polupećina Kapljica, u kojoj također uvijek ima vode. Nekoć je na Jezerima bilo uvijek dovoljno vode i paše, pa su ovamo dolazili stočari iz Like, uglavnom stanovnici Krasna. Na Jezerima imali su svoje stanove Vukelići, Glavaši, Anići, Panjeno-vići, Devčići i Samardžije, sve stočari iz Krasna. Oni su ovamo prestali dolaziti u godinama između dva posljednja rata. U spomenutom rukopisu o Velebitu Lj. Rossija spominje se na Jezerima i ruševna stočarska kapelica, čije temelje je Rossi mogao vidjeti krajem prošloga stoljeća. Ta kapelica nalazila se na strani najveće po-

34

Page 31: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

nikve na Jezerima, u kojoj se tada još zadržavala voda. Rossi je vlastitom rukom skicirao i njezin položaj, ali danas tim ruševinama nema više ni traga. Bez obzira na to, treba reći da je nekoć pašnjak na Jezerima bio veće ljetno naselje i da su ovamo dolazili stočari s raznih strana. Kada su Ličani npr. krajem kolovoza napustili Jezera, dolazili su ovamo Primorci, jer je za lijepih dana u mjesecu rujnu trava na Jezerima znala ponovno izrasti. Osim Jeze-

Slika 15. Skica položaja stočarske kapelice u velikoj ponikvi na Jezerima od Ljudevita Rossija. Stanje 25. lipnja 1896. godine

ra Ličani su na sjevernom Velebitu imali još nekoliko manjih šumskih pašnjaka. Oni su se nalazili na planama Lomske i Apatišanske dulibe, te u Begovači. Tamo su izlazili Gorše i Rončevići iz Kute-reva.

Pašnjaci duž srednjega Velebita služili su pretežno stočarima iz Primorja. To je bilo zbog toga što je lička strana srednjega Velebita veoma strma i sva obrasla šumama. Osim toga, Ličani iz Smilja-na i Pazarišta koristili su se preko ljeta brdskim pašnjacima na obližnjim ličkim proplancima. Primorci nisu imali takvih mogućnosti, pa je stoga razumljiva njihova posvemašnja orijentacija na Velebit. Sela od Jablanca do Prizne, kao i sva podgorska selišta na pddima, imala su svoje pašnjake u velebitskom nadgorju, obično

35

Page 32: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

na primorskim padinama najviših vrhova srednjega Velebita. Osobito je tu bio cijenjen kontinuirani pašnjački niz, koji je započinjao ispod vrha Zečjaka, a završavao podno Ograđenika. Na tome prostoru, dugom oko 10 kilometara, a širokom pola do jednoga kilometra, smjenjuje se pašnjak za pašnjakom. Polazeći od Mirova prvo se dolazi na pašnjak zvan Baričevski dolac, zatim slijedi pašnjak Visibaba, a odmah dalje nastavlja se izdužena Plješevica. Kraj plješevičkog pašnjaka zove se Borovačka glava, nakon koje se nastavlja novi pašnjak zvan Vrata. Tu je još donedavno bilo nekoliko naseljenih kuća. Kada su Vrata bila stalno naseljena, imala su svoje stanove kojih 100 m više, a zvali su se Katunište. Pored danas pustog Katuništa nalaze se dva pašnjaka, Cicvarina i Lukša-novac. Njima su se još donedavno koristili Stokići s nižih poda. Ispod vrha Ograđenika ima također nekoliko pašnjaka. Zbog toga su u neposrednoj blizini na apsolutnoj visini od oko 1000 m postojala dva planinska sela, Juričić-Doci i Mliništa. Kada je ovdašnja stoka iscrpla pašnjake u blizini sela, kretala je dalje prema obližnjoj Visibabi, Maljevića brdu i prema Šatorini.

Sela iz okolice Prizne imala su svoje pašnjake na Radlovcu, Te-minovcu, Splovinama, Paljevinama, u Vrbanskoj dulibi i na Jase-novači. Spomenuti pašnjaci nalaze se također u suvislom nizu, a međusobno ih povezuje ranije spominjani uzdužni stočarski put. Ovamo su izdizali blago stočari iz primorskih zaselaka Lokava, Karaule, Panžinca, Koromačine, Žute Lokve, Šegotinca i drugih. Na pašnjaku Radlovac bilo je još između dva posljednja rata veoma živo, a u najnovije vrijeme sasvim je opustio.

Naročito intenzivan stočarski život odvijao se u zaleđu Cesarice i Jablanca. Duž podgorja u zaleđu oba spomenuta mjesta ima nekoliko što većih ili manjih uvala s pašnjacima. Iznad Cesarice nalaze se prostorno mali, ali zato nekoć zbog dobre trave veoma cijenjeni pašnjaci Pejakuša, Skorupovac i Vrbansko kućište. Tu je bilo i dosta stanova. Dublje u zaleđu Kućišta i Ledenika nalazi se nekoliko prostranih krških uvala, koje se dijelom i danas iskorištavaju zbog plodne zemlje i kvalitetne trave. To su Dabri. Danas su još naseljena tri Dabra, Ravni Dabar, Crni Dabar, i Došen-Dabar. Ova zanimljiva planinska sela i njihovo stanovništvo, povučeno duboko u unutrašnjost srednjega Velebita, proučio je u novije vrijeme B. Gušić. On je uspio utvrditi da je prvi od svih Dabara naseljen Crni Dabar. Ovamo je još u tursko doba doselio stočar samotnjak Dili-noga Devčić, koji je tu prvi podigao kuću na mjestu danas zvanom Baksera. Spomenuti Devčić potjecao je iz Devčić-Klade više Lukova Sugar ja. Ravni Dabar je novija krčevina. Ovamo se prvi doselio Blaž Devčić, dok su Došeni došli kasnije. Došen-Dabar je naseljen pred kojih 150 godina, kada je ovdašnje šume započeo krčiti Jadro Došen i njegov sin David. Oni su ovamo doselili iz okolice Karlo-baga. Kasniji stanovnici Dabara stalno su krčili ili palili okolne

36

Page 33: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

MJERILO O 1 2 km

Slika 16. Pašnjaci oko Šatorine (1624 m) i Mliništa na srednjem Velebitu

šume proširujući na taj način svoje pašnjake. Tako su nastajali Došen-duliba, Bačić-duliba, Došen-ruja, Došen-plana, Dolac kod vode, Kokira ili Došenovo brdo. Zbog tih umjetno stvorenih pašnjaka dabarska stoka nije nikada trebala da se kreće po Velebitu u potrazi za travom.

Primorski pašnjaci na južnom Velebitu sve do Visočice nalaze se u zoni do 1000 m apsolutne visine. Stoga tu ima malo pašnjaka koji prirodno pripadaju zoni planinskih rudina, već je na većini od njih vegetacija brdskih travnjaka. Primorci su se sezonski koristili i takvim travnjacima jer nisu imali nikakav bolji izbor. Zato na potezu Primorja do Lukova Šugairja susrećemo niz malih zaselaka koji su sve donedavno imali svoja koresp'ondentna selišta na razini poda. Danas su ta selišta većinom raseljena. Ta nekadašnja naselja imala su svoje pašnjake ispod vrha Šupljega kuka, zatim na Ždrilu

37

Page 34: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

poviše Ramina korita, i nasuprot njemu položenog Malog Sadi-kovca. Ovdašnji pašnjaci su mali, površine do nekoliko jutara. Nešto prostranije pašnjake uživali su stočari iz Lukova Šugarja i njegove bliže okolice. Njihov najbogatiji pašnjak nalazio se na padinama Kruga. Miljkovići, koji su podno njega imali svoje stanove, nazivali su ga Miljkovdoa krug. Na pašnjake na Krugu nadove-zivala su se još dva nešto veća pašnjaka, Sadikovac i Veliki stolac. Njima su se koristili Došeni i Devčići, koji su na njima imali stanove. Pašnjacima oko vrha Panasa i Šarića duplja koristili su se Pavičići, Devčići, Trošelji, Vukići, Zubčići i Šarioi. Iznad Lisarice i Kruščiee na visini od 700 do 900 m bilo je također nekoliko sezonski naseljavanih pašnjaka. Ovamo su dolazili Vukići, Mataci i Zubčići. Ovi posljednji zaposjedali su pašnjake i stanove na Stapu, preko kojega se moglo prelaziti na susjedne Sjauševa stanove, koji su se nalazili na važnom poprečnom stočarskom putu što je preko Čitlučkih vrata vodio u Liku.

Dok je u visinskoj zoni velebitskog vrhgorja od Visočice prema istoku počinjao kontinuirani niz velikih južnovelebits'kih pašnjaka, na razini poda, na apsolutnoj visini od <жо 800 m započinjao je niz od nekoliko većih krških depresija, koje su primorskim, a dijelom i dalmatinskim stočarima služile za ljetni boravak. Spomenuti Sja-ušev i susjedni Žežejev pašnjak i odmah do njih Duboki jaz činili su gotovo jedinstvenu pašnjačku cjelinu. Lokva s vodom u Dubokom jazu značila je za sve ovdašnje stočare siguran ljetni opstanak. Uz pašnjak u Dubokom jazu prislanjao se još veći pašnjak na Malom Rujnu, a do njega se nastavljao još prostraniji pašnjak na Velikom Rujnu. Zaravan Rujna okružuju grebeni Kozjaka i Vi šerujna, a od primorske strane pristranci Boj inča i Zamrštenog kuka. Oba Rujna naseljavali su stanovnici iz Starigrada na ulazu u Veliku Paklenicu, najviše Marasovići, Adžići, Lukići i Babači. I danas na Velikom Rujnu ima nekoliko sačuvanih i naseljenih stanova ili jatara sagrađenih od velikih blokova tesanoga kamena vapnenca. Dno zavale Velikog Rujna prekrito je u svom najnižem dijelu debelim plavinama bujičnih nanosa, pa je upravo na tim plavinama pašnjačka vegetacija najbujnija. Nekoć je na Velikom Rujnu bilo mnogo više stanova nego što ih ima danas. U jatarama koje su se tu gradile stočari su zajedno s blagom zimovali, pa je Rujno bilo naseljeno tijekom čitave godine. Zbog toga su svi stočari iz Primorja cijenili Rujno kao svoj najkvalitetniji pašnjak. Otuda na Rujnu i prastara stočarska kapelica, koja se tijekom stoljeća obnavljala i sačuvala sve do naših dana. Stočari s Rujna, kad su ondje živjeli i preko zime, nakosili bi preko ljeta dovoljno sijena, pa su tim sijenom mogli prehranjivati stoku sve do proljeća. U proljeće, kada im je ponestalo sijena, spuštali su svoja stada u Primorje na popas tamošnje prve trave. Nakon toga vraćali su se nazad na Rujno, gdje je u međuvremenu izrasla proljetna trava. Kada je stoka

38

Page 35: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

popasla i ovdašnje travnjake, oni su bili zabranjeni. Tada su ovdašnji stočari kretali prema planini u potrazi za planinskom travom. Obično su kretala preko Ribničkih vrata na pašnjak Oglavinovac, gdje su se susretali s dalmatinskim stočarima iz Bukovice i Ravnih kotara.

6. Dalmatinski pašnjaci na Velebitu Istočno od vrha Visočice na južnom Velebitu započinje niz od

35 velikih pašnjaka, koji su Gospićkim ugovorom bili rezervirani za dalmatinske stočare iz Bukovice i Ravnih kotara. Osim spomenutih dalmatinskih stočara, nekima od tih pašnjaka mogli su se koristiti i stanovnici podvelebitskih sela od Tribnja do Ervenika, zatim i lički stočari, koji su također na njima imali zagarantirana pra va. Prvi od tih 35 velikih pašnjaka zvao se R u d i n e . On se administrativno nalazio na teritoriju tadašnjih općina Medak i Gospić, a zahvaćao je istočne ogranke ličke Visočice između vrhova Seline i Počiteljskog vrha. Sjeverna granica pašnjaka počinjala je na vrhu Ivankovcu, a južna je završavala na vrhu Jelovcu. Pašnjak je zahvaćao 276 jutara, ali je od toga najviše bilo šume. Rudine su bile rezervirane isključivo za dalmatinske stočare, pa Ličani na tom pašnjaku nisu imali nikakvih prava. Zato dalmatinskim stočarima nije bilo dopušteno da izlaze na pašnjake Visočice, jer su tamošnji pašnjaci bili rezervirani isključivo za lička stada. Dalmatinski stočari koji su izdizali stada na Rudine pristizali su ovamo preko Čitlučkih i Jelovačkih vrata. Na Rudine su smjeli dogoniti najviše 322 ovce i 53 goveda. Dalmatinski stanovi na Rudinama nalazili su se na sjevernoj strani pašnjaka ispod brda Ivankovca. Tu su se uz rub šume nalazili torovi i mjesta za plandovanje. Blago su napajali na Smiljanića točilu na susjednom pašnjaku Oglavinovcu.

Južnije, do Rudina, nalazio se još veći dalmatinski pašnjak J e-l o v a c , nazvan tako po planinskom vrhu koji je ulazio u njegove granice. Sjeverna granica toga pašnjaka prislanjala se na prethodne Rudine, dok je prema jugu završavala na grebenu krševitog Kozjaka. Čitav pašnjak zapremao je 488 jutara površine, od čega je 431 jutro otpadalo na šume, a samo je 56 jutara bilo slobodnih travnjaka. I taj je pašnjak bio rezerviran samo za dalmatinske stočare, pa Ličani ovamo nisu smjeli dolaziti. Na Jelovac je bilo dopušteno izdizati 283 ovce i 107 goveda. Bilo je dopušteno da stoka pase i šumsku branjevinu, jer je raspoložive trave bilo premalo. Stanovi na Jelovcu nalazili su se na zapadnom dijelu pašnjaka uz šumske rubove. Za napajanje blaga nije bilo žive vode, pa su se stočari koristili okolnim jamama sniježnicama, odakle su pijucima kidali smrznuti snijeg, koji su potom topili na suncu i tako dobivali vodu za piće.

Slične teškoće s vodom za piće imali su i stočari koji su se koristili susjednim pašnjakom O g l a v i n c e m . On se sastojao od tri zasebna pašnjaka, od kojih se središnji i najveći zvao Oglavinovac,

39

Page 36: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

t u POČITELJ

A IVANKOVAC f \ M . p 0 L J A N A

I ч$>

\SE®>VAB§| %*»E»»^J

I59t

-:4-3.¾ ¾ ¾¾¾%

VEL. POLJANA

s \

StMURINOVA LUKA san

I

s

UJHEJDAK

U TRIBANJ

•Ф-1Ш

MALO RUJNO

52),0,1^0^

¢ ^ % f&90

/• У •J ^ 1 4 8 3 . >s*<f • *'

1602 • ^ • ^ . « J ^ V ^

j f /e

VELIKO RUJNO / ' еч „ . • v

1712 -

r /

. ч U LEDENIK

^cJ/Ofcwuao Ч Ј AH21

4>s/ U STARIGRAD

MJERILO 3 km TRAVNJACI [\

Slika 17. Dalmatinski pašnjaci na južnom Velebitu između Visočice i Babinog vrha

zapadniji Janjčarica, a istočniji i ujedno najmanji Mali Javornik. U morfološkom pogledu svaki od ta tri pašnjaka sastojao se od poveće krške zavale, čije je dno dopiralo do oko 1240 m. Sva tri spomenuta pašnjaka okruživale su stare smrekove šume i strme strane Kozjaka, Golovrha i grebena Rabničkih vrata, preko kojih je vodio pristupni put od strane Ledenika i Velikog Rujna. Pašnjak je zajedno sa šumama zauzimao 584 jutra, od čega je slobodnih travnjaka bilo svega 147 jutara. Na pašnjake na Oglavinovcu mogli su izdizati stoku samo Dalmatinci iz Bukovice i Ravnih kotara, dok je Ličanima bilo dopušteno da se mogu koristiti s četiri manja pašnjaka koji su se nalazili na obližnjoj Crnoj gori u podnožju Golovrha. To su bili pašnjaci Velika i Mala poljana, Lazaruša i šimu-rinova luka. Na Šimurinovoj luci nalazila su se dva vrela žive vo-

40

Page 37: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

de, koja su zajednički služila Ličanima i Dalmatincima. Pristup za dalmatinsku stoku do Šimurinove luke obilazio je sa sjeverne strane, kroz šumu, susjedni pašnjak Javornik, te se strmo spuštao do spomenutih vrela. Zbog teškoća s vodom na Oglavinovcu je bilo dopušteno držati 137 ovaca i 109 goveda. Stanovi, kojih je tu bilo nekoliko, nalazili su se na južnoj strani pašnjaka ispog Malog Ja-vornika. Od tih stanova danas se naziru samo ruševine.

Idući dalmatinski pašnjak zvao se J a v o r n i k . On je nekoć spadao u sastav općine Medak, a sastojao se od uleknute krške zaravni omeđene sa sjevera vrhovima Badnja i Badanskog vrha. Prema istoku međa mu je išla klancem koji ga je dijelio od susjednog pašnjaka Oglavinovca. Na jugu je graničio s grebenom Višerujnom, a na istoku s prijelazom prema susjednom istočnije položenom pašnjaku na Docima. Strme gorske strane naokolo pašnjaka bile su obrasle gustim smrekovim šumama, pa je od 672 jutra, koliko je čitav pašnjak zauzimao, 390 jutara otpadalo na šume, dok je svega 220 jutara bilo pod travnjacima. Na Javornik su imali pravo dolaziti i Ličani sa Šimurinove luke, dok dalmatinski stočari s Javor-nika nisu smjeli silaziti do izvora na Šimurnovoj luci. Oni su se mogli služiti vodom iz lokve Ruje, koja se nalazila na jugoistočnoj strani pašnjaka. Kako voda iz te lokve nije bila dobra za ljude, penjali su se dalmatinski čobani visoko do podno vrha Badnja, gdje se nalazio dobar izvor žive vode. Na Javorniku je nekoć bilo više stanova, koji su» se nalazili uz rub šume na sjevernom dijelu pašnjaka. Zvali su se Badanj stanovi. Tu su se nalazili i torovi za stoku. Plandišta su bila nešto podalje od stanova prema dolcu Kevri-ća. Na Javornik su dalmatinski i lički stočari zajedno smjeli dogo-niiti 1103 ovce i 97 goveda. Dalmatinski stočari nisu ovamo mogli dolaziti direktno iz Primorja, već posredno, s istočne ili zapadne strane. A. Degen je 1909. godine zatekao na Javorniku stado od oko 1500 ovaca, koje je ovamo došlo iz okolice Kruševa u Bukovici. Tadašnji glavar stana na Javorniku zvao se Joso Vrkić. On je pod sobom imao čitavu grupu čobana i čobanskih pomoćnika. Danas je Javornik ljeti potpuno pust.

Susjedni pašnjak D o ć i nalazi se na važnom poprečnom putu od Starigrada kroz Veliku Paklenicu prema Metku. Gospićki ugovor spominje Doce pod nazivom Stirovac, ali taj naziv je danas gotovo sasvim zaboravljen. Naziv Stirovac prenijeli su dalmatinski stočari na pašnjak i stanove pod Svetim brdom. Poneki dalmatinski stočari koji su nakon posljednjega rata izlazi na Doce zvali su taj pašnjak Struge. Naziv potječe od primitivnih stanova, koje su ovdašnji čobani nazivali strugama. Pod pojmom struge podrazumijevali su dalmatinski stočari i svoja ujedinjena stada, pa su i glavare takvih stada nazivali strugovođama. Prema Gospićkom ugovoru pašnjak Doći ili tadašnji Stirovac imao je površinu od 793 jutra, od čega je na šume otpadalo 521 jutro, a na travnjake 272 jutra. Pašnjak je zauzimao kršku zavalu između Višerujna i Badnja

41

Page 38: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

s jedne strane, te Rapavca i Babina vrha s druge strane. Na Doci-ma je bila dopuštena paša za 1360 ovaca i 117 goveda. Stanovi na Docima nalazili su se na sjevernoj i zapadnoj strani pašnjaka bliže lokvi Velika ruja. U njoj je bilo vode samo nakon jakih ljetnih kiša. Kada je voda u Velikoj ruji presušila, stočarima je bilo dopušteno da istjeruju blago na obližnje Babino jezero ispod Babina vrha, iako se to jezero nalazilo izvan pašnjačkih granica. Na Docima je postojao još jedan izvor, koji se nekoć nazivao Smrčevac. Tim izvorom ^mogli su se koristiti samo ljudi, a pojenje blaga na njemu bilo je* zabranjeno. Početkom ovoga stoljeća, kada je Smrčevac ograđen i uređen kao zdenac, prozvan je Marasovcem. Ni tada nije dopušteno da se na njemu napaja blago. U prošlom stoljeću vladao je običaj da su na Doce prije Dalmatinaca izlazili lički stočari. Oni su tu do kraja lipnja obavili prvi otkos trave, a lička stoka popasla je preostale travnjake. Kada su se Ličani povukli s Dolaca, stizali su ovamo Dalmatinci, koji su tu ostajali do sredine rujna. Posljednje stočare na Docima koji su potjecali iz okolice Kruševa u Bukovici, zatekao sam ovdje ljeti 1969. godine.

Poslije Dolaca u smjeru jugoistoka izdiže se najviši dio južnoga Velebita. Tu se redom nižu Babin vrh, zatim Vaganski vrh, koji svojom visinom od 1758 m prednjači na čitavom Velebitu, zatim slijedi Segestin, Malovan i Sveto Brdo. Južna strana toga grebena spušta se u odsjecima u dubinu Velike Paklenice, dok se sjeverna strana stjenovito obrušava u koritastu zavalu Bunovca. Planinski greben najvišeg dijela Velebita nije uzak, jer mu širina na ponekim mjestima iznosi više od jednog kilometra. Iz tako uzdignutog i svedenog grebena izdižu se najviši velebitski vrhovi, koji gledani s tjemenice svedenoga grebena ne izgledaju onako upečatljivo kao iz koritaste zavale Bunovca. Čitav gornji dio grebena toga dijela južnoga Velebita pokriven je tipičnom vegetacijom planinskih rudina. Iako je paša na takvim rudinama bila za dalmatinske stočare uvijek privlačna, svi su ti pašnjaci, sve do prijelaza na Solilima kod Svetog brda, bili Dalmatincima izuzeti od prava paše. Tako stoji i u Gospićkom ugovoru, a tako je bilo i ranije. Dakako da je to izuzeće paše za dalmatinske stočare na najbogatijem pašnjačkom prostoru na Velebitu bio povod stalnih nesporazuma između Li-čana i Dalmatinaca. Dalmatinci su, naime, tim dijelom Velebita gonili svoju stoku od pašnjaka na Svetom brdu do Dolaca ili do Ja-vornika. Tom zgodom su se poneki dalmatinski čobani znali zadržati na pašnjacima oko Malovana ili Vaganskog vrha. Ispod Malo-vana imali su Kruševljani iz Bukovice provizoran stan s torovima, ali su ga na intervenciju vlasti morali napustiti. Dobre uvjete za ovdašnju pašu dopunjavala je okolnost što ispod Malovana postoji malo jezero s vodom, a slično, nešto veće jezero nalazi se i ispod Babina vrha. Iako su Ličari uporno branili Dalmatincima da se koriste pašnjacima oko Malovana i Vaganskog vrha, sami su oni dolazili ovamo sasvim rijetko. Moguće je da su to činili u 18.

42

Page 39: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

stoljeću ili u prvoj polovini 19. stoljeća, ali kasnije sigurno nisu. Kasnije nisu ovamo dolazili ni na ljetne otkose, jer im je odavde bilo nespretno odvlačiti sijeno do svojih matičnih domaćinstva u Lici. Tako je taj dio Velebita dugo vremena bio »ničija« zemlja, na koju oni koji su tu imali stočarska prava nisu dolazili, a oni koji su taj dio Velebita i te kako trebali nisu tu imali pravo na pašu.

Gospićki ugovor je zato dopuštao da dalmatinski stočari svoje blago napasaju na pašnjaku B u n o v a c . Ugovor ga zove Bunjevac, pa će biti da se nekoć tako i nazivao. To nam ujedno govori da su se tim pašnjakom prije Dalmatinaca koristili lički Bunjevci. Dalmatinski stočari imali su pravo pristupa na Bunovac od strane Svetoga brda preko Solila, odakle se put strmo spuštao do Bunov-ca, jer se njegovo dno nalazilo na svega 1168 m apsolutne visine. Čitav bunovački pašnjak zauzimao je 676 jutara površine, od čega je 627 jutara bilo pod šumom. Od ono malo preostalih travmja-

_ _7 .

A/mi Ч \ Ч *>Ј* 9 0 - i MJERILO -BABINO JEZERO^ ^ * * * * , 1 3 9 9 *>Ш 0 1 . 2 3 km ^ N ^ . ^ 4^ - ^ л * Ч ^0 « • ' *

,7 2 " ^ 5 8 ^ ^ , 7 2 5 4 ¾ ^ 1 3 2 1 TRAVNJAC

"•». <? & v •*&' ft

^ ^ vjc.! 1730 \ т сДолК>ло \ - J * ^°-V170Sit

MALOVAfaSKO JEZ. \ J

, , И661 ' r»^

^ -CA , ' ,6 V4^ 6 • iii5^::... 1004j \ ov tTO ^BRDO

M. MOČILO ЖШ^^-^"" . *• "• лЧ 17б3 &е«.'ет"Ч V. MOČILO ^ ^ -> , Л j^ŠTIROVA'C , % Х ,

^-1568 Г^ Xn 4

f jURL INA > J | . V ^ -:-¾¾ V W W Jot ) У< Ј&«*4 \ , - J4*4' '-vf-v <; * Г Г4"'"' ^e^v'. : :&y4 l ' ' '&SV. JAKOV '% -> \ L A ^ ^ ^ 1 ^ ¼ ¾ ^ *

N / \ . . \ Ј ; : : У Ж > :.V: .4.--.-¾

S/i/ca IS. Dalmatinski pašnjaci oko najviših vrhova južnoga Velebita (Bunovac, Sveto brdo i Dušice)

43

Page 40: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

ka 40 jutara bilo je pod zabranom jer su ti travnjaci služili Ličanima kao košanice. Tako su za slobodnu pašu dalmatinskih stada preostala svega 9 jutara travnjaka, što je svakako bilo malo. Ali usprkos tako ograničenoj količini trave Dalmatinci su ovamo dolazili svakog ljeta. Oni su na Bunovac smjeli dovoditi svega 21 ovcu i 155 goveda. Razlog zbog kojega su dalmatinski 'Stočari tako rado posjećivali Bunovac treba tražiti u ovdašnjoj izuzetno kvalitetnoj paši kao i u tome što je na Bunovcu bilo u izobilju dobre izvor-vo-de. U Mokrom docu bila su čak dva izvora, a vrelo Radonja služilo je samo za ljude. Boravak dalmatinske stoke na Bunovcu trajao je najviše mjesec dana, jer je stoka tamo brzo iscrpla raspoložive travnjake. Kako je na Bunovcu bilo mnogo zabranjenih košanica, dolazilo je dakako i do prijestupa, pa i štete. Zbog toga je Bunovac bio poznat kao pašnjak oko kojega su se Ličani i Dalmatinci stalno sporili i međusobno optuživali.

Idući dalmatinski pašnjak obuhvaćao je S v e t o b r d o , Duš i c e i Š t i r o v a c . Zbog dobre paše ovamo su najradije dolazili stočari iz okolice Posedarja i Slivnice. Iz samog naziva pašnjaka razabire se da se sastojao od tri dijela. Pašnjak Sveto brdo zahvaćao je prostor između Solila, Vlaškoga građa i najvišega vrha Svetoga brda. Pašnjak Štirovac bio je prostorno malen. Zahvaćao je samo jugozapadnu stranu Svetoga brda oko kote 1441 m. Prostorno najveći i travom najbogatiji bio je pašnjak na Dušicama. On se nalazio u velikoj krškoj zavali na južnoj strani Svetoga brda. Prema jugu je prelazio greben Gologa brda, te se spuštao sve do prvih koliba na Libinju. Sva tri pašnjaka zajedno imali su 1076 jutara površine, od čega je na šume otpadalo samo 143 jutra, dok je slobodnih travnjaka bilo 930 jutara. Zbog tako velike površine slobodnih travnjaka na Dušice se smjelo izdizati 2424 ovce i 36 grla goveda. Stanovi na Dušicama nalazili su se u dnu zavale oko tamošnjih šuma. Ostali stanovi nalazili su se na sjevernoj strani Libinja. Dalmatinski stočari iz Ravnih kotara nisu imali stočarska prava oko Velikog i Malog Libinja. Oni su tuda imali samo pravo prolaza. Na Velikom i Malom Libinju imali su stanove stočari iz okolice Se-lina. Oni su na Libinju osim stoke držali i svoje zabranjene košanice, a bilo je i ograda zasijanih krumpirom ili kupusom. Granica između Libinja i pašnjaka Dušice počinjala je upravo na sjevernoj strani Libinja, i to tamo gdje se nekoć nalazila stara stočarska kapelica sv. Ivana. Svake godine o Ivanju vršio se tu blagoslov stoke, pa su na taj dan pristizali na Libinje stočari sa svih strana. Navodno se Libinje u daljoj prošlosti nazivalo Ivinje, za koje narodna tradicija povezuje obližnji Vlaški grad i tamošnje vrelo Ivine vodice, koje se nalazilo niže Solila. Zanimljivo je da se kult sv. Ivana, tzv. stočarskog sveca, održavao i na ličkoj strani Svetoga brda. Tamo se još i danas poviše sela Metka na sjevernim obroncima Velebita nalazi crkvica sv. Ivana, pa se nekoć i tu o Ivanju slavilo stočarsko godovno. Stočarski kultovi oko Svetoga brda ukazuju ne-

44

Page 41: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

sumnjivo na starinu ovdašnjeg stočarskog života, pa je tim vjerojatnije da je i samo Sveto brdo svoj karakteristični naziv dobilo upravo po prastarim stočarskim kultovima. 0 svemu tome bit će još govora kasnije.

Na zaravni između Velike i Male Paklenice ima također nekoliko manjih krških uvala s pašnjacima. Njima su se donedavno koristili stočari iz zaselaka okolice Selina. Ovdašnji pašnjaci, zbog relativno male apsolutne visine, ne spadaju u zonu planinskih rudina, već posve sliče onima na susjednom Rujnu. U krškim depresijama na tim pašnjacima bilo je i stanova. Najviše ih je bilo na Mooilima. Malo Močilo nalazilo se pod Orlovim kukom odmah iznad strmine prodora Velike Paklenice, dok se Veliko Močilo nalazilo istočnije, ispod Crnoga vrha na rubu Male Paklenice. Osim tih stanova bilo je i nekoliko pojedinačno lociranih koliba porodica Jurlina i Šiki-ća. U Prolomu ispod Močila bilo je nekoć puno više stanova, od kojih se danas razabira samo ruševine. Tu je bilo i dosta ograda unutar kojih su ovdašnji žitelji uzgajali krumpir ili povrće. Stoka je ovdje dosta trpila zbog bezvodice. Zanimljivo je da i ovdje susrećemo, danas u posvemašnjoj pustoši, rušivine prastare stočarske kapelice. Tu se nekoć na blagdan sv. Jakova (25. srpnja) okupljao okolni narod na blagoslov blaga i na narodni zbor.

Nizanje dalmatinskih pašnjaka istočno od Dušica bilo je Gospićkim ugovorom prostorno prekinuto umetnutim ličkim pašnjacima B i 1 j e v i n o m i Z i j a č o m. Ličani su na te pašnjake izlazili preko Lišćane drage, pored Lišćanih bunara, ali tako da su obilazili susjedni dalmatinski pašnjak Veliki golić sa sjeverozapadne strane. Na Zijači su Ličani imali pravo na pašu sve do vrha Čovika na nekadašnjoj zemaljskoj međi. Ta međa prolazila je pored samoga Libinja, pa se spomenuta kapelica sv. Ivana nalazila upravo na samoj granici. Međutim, treba spomenuti da su preko Biljevine i Zijače dalmatinski stočari imali pravo progona svoje stoke na pašnjake oko Svetoga brda.

S obiju strana cestovnog prolaza preko Maloga halana pružio se veliki pašnjački kompleks sastavljen od više manjih pašnjaka, koje je Gospićki ugovor objedinio u zajedničku cjelinu. Tako je službeno nastao pašnjački kompleks koji se zvao M a l i h a l a n , Mal i i V e l i k i p o t o c i , V u k a š i n - b u n a r, B a b i n a v o d a , L i s k a v o d a, M a l i i V e l i k i g o l i ć te S v r d l a c . Iz tako dugačkog naziva jasno je da se tu radilo o devet zasebnih pašnjaka, koji su se prostorno doticali. Zajedno su imali površinu od 2696 jutara, što najbolje govori da je to bio prostrani pašnjački kompleks. Međutim, najveći dio toga pašnjačkog kompleksa (2377 jutara) bio je pod šumom, zatim je bilo dosta ogoljelog krševitog tla bez ikakve vegetacije, pa je travnjaka pa pašu bilo svega 282 jutra. Čitav pašnjački kompleks imao je s južne strane za među staru zemaljsku granicu između Hrvatske i Dalmacije, prema zapadu je krajnji međaš bio na brdu Kruhu, na istoku se takav međaš nala-

45

Page 42: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

/ i \ ^ " X C N U POLJANU , I Air !) >N Ч \ V__ *ч U POLJANU

4 1336 / ' 1372 ^ Р ^ - О ^ Л I > ' |

I / " Ч L \ ^ ^„/DOLINE \ AS ' ' - * > 7T%L S '

J E R I L 0 :

1 2 3km

№' 1227 Л—•* , . . . :y Д 1371 i /Г *«*, !') ^ fV .Jk j ^ANI BUNARI \

Г

\ 4 ! 2 4 ° X . ; > - ^ v ДмАј.1 HALAN ^«Ss.7 * ^ i ± L

, V ^ * £ BUKVA v V ' . - \ < 11ZZ S V.^ & ' \ A,, ,7^-5¾

\ J 0 1 6 . I V O D A \ | ; S 9 4 ^ */PARIPOVAC • • ^ s AKRAUlClNA VRATA V - * - t . ^V.JuilNA f

\ ) ' ^ W ~ — -* * - * * W ~ : • "VJMALE JASLE

/ " " 'l ' . ^&^? ~ > 5 ! j W + ( "*«.

j * ^4^ X ^SP " ' - *""' V»-''*'^ ' N*- /<*X MEKIWR \ } ~ ~ ^ J ^ J ^ l • , LIPOVAČA-^ L A Đ A V . _ ^ / e /

J /J ^ ^ ^ - ^ U OBROVAC ' •' / • ,, ČABER/"7 / "

S/ffca 19. Dalmatinski pašnjaci na južnom Velebitu oko Maloga halana

zio na brdu Kurcelju, dok je sjeverna granica prolazila preko Lišća-nih bunara, šume Palež i preko stjenjaka Šiljdi kraj prve okuke ceste prije Maloga halana. Dalje je sjeverna granica prolazila dnom uvale Velikih ili Crljenih potoka sve do već spomenutoga vrha Kur-celja. Iako je taj pašnjački kompleks bio prostorno velik, on ipak među dalmatinskim stočarima nije bio omiljen. Razlog je za to bio što paša na njemu nije bila najbolje kvalitete. Osim toga je i dogon blaga bio tako odmjeren da su ovamo mogla dolaziti većinom goveda. Stoga su se dalmatinski stočari tim pašnjakom koristili samo u progonu blaga do pašnjaka s boljom travom. Upravo zato što su se dalmatinski stočari tu slabo zadržavali, nije bilo ni stočarskih nastamba. Stoka se usput napajala na Velikim ili Crljenim potocima, na Vukašin-bunaru, Liskoj vodi i na Svrdlacu. Zabranjen je bio i silazak dalmatinskoga blaga na niže položene pašnjake na Bukvi i na Paripovcu, jer su se tamošnjim pašnjacima koristili potpla-ninsfei stočari iz okolice Jasenice. Preko Bukve bio je dalmatinskoj stoci dopušten samo prolaz prilikom izdiga.

Istočno od Kraljičinih vrata započinje najkrševitiji dio južnoga Velebita. On počinje slikovitim Tulovim gredama i nastavlja se ni-

46

Page 43: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

zom izuzetnih morfoloških oblika u kamenu, sve tamo do uočljivo izdignutog Crnopca. Taj dio južnoga Velebita, kada se promatra s Bravarske zaravni poviše Obrovca, pričinaj se kao posve ogoljela kamenita pustoš. Međutim, kada se zađe u njegov kameniti ambijent, odmah se uočava da on nije ni približno toliko pust kako se iz daljine pričinja. Već ispod samih Tulovih greda susreće se omanji zeleni dočić Tulo s bujnom pašom. Podno sjevernije položenog Velikog vrha nalazi se slična krška zavala Korito, u kojoj također ima dobre trave. Sličan je i obližnji Perin dolac. Dalje ispod Golica nalazi se još veći pašnjak Lipovača, okružen sa svih strana upravo bizarno modeliranim kukovima. Još dalje prema istoku, na križanju važnih stočarskih putova prema pašnjacima Mila voda i Velika žulina, nalazi se prostrana zavala Ružanka sva obrasla travom. Kad se prijeđe malo sedlo koje dijeli vrh Segestina i Visibabu, dolazi se u nekoliko manjih krških depresija čija dna su također pokrivena pašnjačkom vegetacijom. Ovamo su nekoć dolazili stočari iz okolice Zatona i Obrovca, pa se tu još i danas vide ruševni ostaci njihovih koliba. Mali pašnjaci Lađa, Ćaber, Mekinjar, Križ, Puci, Prosenjak i drugi bijahu izolirane stočarske oaze u pravoj kamenitoj pustinja velebitskoga krša.

Sjeverno od Visibabe i Prosenjaka nalaze se dva iduća srednje velika pašnjaka namijenjena dalmatinskom blagu. Zapadniji, koji se prislanja na pašnjak Crljene potoke, zove se M i l a v o d a i M i l c i b u n a r i , dok se istočniji zove V e l i k a ž u l i n a i Mal e j a s l e . Prvospomenuti pašnjak ima površinu 546 jutara, a drugi 625 jutara. Granica između njih prolazila je stočarskom stazom koja vodi iz Obrovca preko Mekinjara i Bukova klanca u Ličku poljanu. Uz taj put nalaze se i izvori Mila voda i Milci bunari. Na te izvore bila je orijentirana stoka s oba spomenuta pašnjaka. Zbog toga su pored tih izvora, na istočnom podnožju Velikog Kurcelja, bili nekoć podignuti i stočarski stanovi. Danas se od njih zapažaju samo ruševine. Nekoliko stanova bilo je i na sjevernim pristranci-ma Velike Žuline. Tu su krajem 19. stoljeća obitavali Šulentići, a nakon njih naseljavali su te stanove Čuljati iz Zrmanje. Danas su i ti stanovi potpuno napušteni. Na pašnjak Mila voda i Milci bunari izlazili su nekoć stočari iz Bukovice. Bilo im je dopušteno da ovamo smiju dogoniti 618 ovaca i 80 goveda. Na susjedni pašnjak Veliku žulinu i Male jasle bilo je dopušteno izdizati 1280 ovaca i 26 goveda.

Prostorno najveći južno velebitski pašnjak koji je ustanovio Gospićki ugovor nalazio se iznad Muškovaca. Njega su činili pašnjaci M a 1 a i V e l i k a v r b i c a te D u b o k e j a s l e . Zapremao je 2745 jutara, od čega je na slobodne travnjake otpadalo 1757 jutara. Južna granica toga pašnjačkog kompleksa prislanjala se na staru zemaljsku granicu između Hrvatske i Dalmacije, na zapadnoj strani dodirivala je ona susjedni pašnjak Veliku žulinu i Male jasle, na sjeveru je prelazila preko vrhova Velike i Male vrbice, a istoč-

47

Page 44: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

no se zaključivala na cesti Gračac—Obrovac kod Prosine. Pašnjak je maksimalno smio primiti 5574 ovce i 145 goveda. Stoka je ovamo stizala od Obrovca preko Prosine, odakle se dalje kretala preko Korita i Dubokih jasala. Drugi stočarski pristup postojao je preko Dimnjaka i Zrnijana za Male jasle, odakle se preko Razvršja dolazilo do Dubokih jasala. Na pašnjak se moglo doći i s ceste Gračac —Obrovac, i to s ličke strane kod Dolova. Tu su ispod grebena Vrbice bila dva jača vrela, kojima su se ovdašnji stočari rado služili. Osim spomenuta dva vrela stoka se na tom pašnjaku napajala i vodom iz vrela Pištelja ispod Obloga kuka, zatim na lokvi zvanoj Starac-bunar na južnoj strani pašnjakau blizini Doca. Na pašnjaku je bilo i nekoliko stanova. U Dolovima ispod Vrbice bila su tri stana, u Dubokim jaslama četiri, a u Docu kod spomenute lokve još jedan.

/ \ \ MJERILO / ' I I u GRAČAC 0 , ,

J , ; , « 0 1 2

j|RAiVBSJE ^ j ^ ^ ^ f t ^ 1)80 VRBICA '^гА^ S'm„ *'32 " V »35 V

4 " б л <--^ e, U/OHXO, / D O L O V I .J23C \ VCSEI INOVIC V V °XJ>-~£rnL A + 1207 I * 1 / . \ ft\ » J W u *

j^s""^ i u «RUPU U OBROVAC U KRUPU

SZifca 20. Dalmatinski pašnjaci na južnom Velebitu oko Crnopca

Masiv C r n o p c a bio je također jedan od većih dalmatinskih pašnjaka. Zauzimao je 1314 jutara. Jugozapadna granica počinjala mu je kod stanova na Prosim, odakle je slijedila stari karavanski put, koji je još prije nego je bila izgrađena današnja cesta vodio u Gračac. Od Vratca kod Crljenih potoka granica se nastavljala preko sjevernih stijena Crnopca do Prlins'kih paleža, odakle je skre-tala u smjeru juga obilazeći uvalu pašnjaka Jabukovca. Južna granica prislanjala se uz staru hrvatsko-dalmatinsku zemaljsku među. Pašnjaci na Crnopcu mnogo naliče onima oko Tulovih greda, ali su u kvalitativnom pogledu slabiji od tamošnjih. Na Crnopac je bilo dopušteno izdizati 2110 ovaca i 122 goveda. Stoka je ovamo

48

Page 45: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

pristizala iz okolice Krupe i Golubića, i to putom preko Veselinovi-ća gradine, ili od Obrovca koristeći se starom stočarskom stazom preko Matićeva doca. Najviše neprilika zadavala je ovdašnjim stočarima voda. Postojeći izvori i lokve ljeti su gotovo uvijek presah-njivali, a na izvorima kod Crljenih potoka nije bilo dopušteno napajanje blaga. Zbog toga je tu stoka često trpila žeđ i bila prisiljena čekati ljetne pljuskove, koji su napunili vodom kamenice na Crnopcu. Kada su ponekad ljetni pljuskovi znali izostajati i po više od 14 dana, odlazili su ovdašnji čobani visoko na Crnopac, gdje se nalazilo nekoliko jama ledenjača, pa su odande u vrećama donosili poveće komade leda, koje su zatim topili na suncu i tako dobivali neophodnu vodu za sebe i blago. Na Crnopcu je bilo i nekoliko stanova. Najviše ih je bilo na Prašini uz stari stočarski put preko Runjevca. Veselinovići su imali stan na Ojakovoj livadi na južnoj strani Crnopca. Još jedan stan Veselinovića nalazio se na istočnoj strani pašnjaka niže Crljenoga vrha. Ruševni tragovi dviju koliba primjećuju se u krškoj uvali zvanoj Jezero. To mjesto narod zove Ogarovo kućište, a tko je ovamo dolazio na stan i pašu, nije poznato.

Dalje prema istoku nalazio se manji dalmatinski pašnjak zvan J a b u k o v a c . Površina mu je iznosila 661 jutro. Naziv toga pašnjaka potječe od istoimenog bunara, kojim su se ovdje služili ljudi i blago. Stočari iz Bukovice su zbog toga bunara čitav Jabukovac nazivali Vodenom dolinom. Po tome se najbolje vidi (koliko im je značila ovdašnja voda. U reljefnom pogledu Jabukovac je poprečno usječena zavala preko koje je prolazio najkraći stočarski prijelaz iz Krupe prema Gračacu. Zbog takve lokacije bio je sužen u smjeru istok—zapad, a izdužen u smjeru sjever—jug. Najveća širina pašnjaka iznosila je oko dva kilometara, dok je u dužinu imao preko četiri kilometara. Sjeverna granica doticala je vrh brda Kite. Na Jabukovac se najlakše dolazilo s južne strane preko Kaluđerskoga dola. Najviše stoke pristizalo je iz okolice Žegra i potplaninskog sela Golubića. Na Jabukovcu je bilo tri grupe stanova. Neposredno uz bunar nalazile su se kolibe Bukovčana. Na kolibe Davidovače izlazili su Panici, Jovančevići i Opačići, svi iz okolice Krupe. Treću grupu stanova činile su kolibe Veselinovića, koje su se nalazile na sjevernom kraju pašnjaka podno brda Kite. U Golubiću je nekoć bilo veće selo Veselinovića. Na jednoj uzvisini iznad vrela Krnjeze vide se i danas ostaci Veselinovića gradine, gdje im je u srednjem vijeku bila matica. Većina ovdašnjih Veselinovića razišli su se pred kojih 200 godina, a u Golubiću je ostao samo jedan njihov zaselak.

Na dalmatinski pašnjak Jabukovac prislanjao se dalje prema istoku lički pašnjak Š p i j a l i c a . Njime su se koristili Javorovići iz zaseoka Graba kraj Gračaca. Zbog blizine sela i pašnjaka Javorovići su izlazili na Špij alicu svaki dan izjutra, a podveče se spuštali u selo. Zbog toga na tom pašnjaku nije bilo stanova. Najbo-

4 ZBORNIK N. Ž. O. 49

Page 46: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

1 ja trava na Špijalici uspijevala je po docima Zaperovači i Rbini. Na tim mjestima Ličani su branili pašu dalmatinskoj stoci. Ona je stoga skretala na susjedni pašnjak V u č j a k . On se nalazio na važnom stočarskom prijelazu, preko kojega su kretala sva dalmatinska stada na svom putu prema dalekoj Čemerriici u unutrašnjosti Like. Iako je na Vučjaku bilo dobre trave, ipak se tu dalmatinska stoka slabo zadržavala. To je bilo stoga što je preko Vučjaka u vrijeme sezone prelazilo na desetke tisuća ovaca, pa je pašnjak bio opterećen pretjeranom pašom u prolazu. Inače je kapacitet Vučjaka bio procijenjen na 1433 ovce, što je bilo previše s obzirom na njegovu površinu, koja je iznosila 560 jutara. Na Vučjaku se nalazi glasoviti Smiljanića bunar, međutim »njime su se mogli koristiti samo Ličani. Dalmatinski stočari bili su prisiljeni da se služe vodom iz Smiljanića lokve ili s Bunarića na Rbini.

Dio dalmatinskih stada koja su prolazila preko Vučjaka skretao je prema istoku prema susjednom pašnjaku T r e m z i n a . Naziv toga pašnjaka potječe od istoimenoga vrha koji se nalazi na njegovoj južnoj granici. Ranije se taj vrh zvao Vučjak. Najveći dio pašnjaka Tremzine, koji je zapremao 848 jutara, bio je pokriven miješanim šumama. Osim toga, Ličani su na Tremzini imali oko 80 jutara zabranjenih košanica. Zbog premale površine slobodnih travnjaka mogla su tu dalmatinska stada pasti i šumsku branjevmu. Na Tremzinu je bio dopušten izdig za 1589 ovaca i 134 goveda. Tako brojna stoka okupljala se najviše u šumi Oklinjak, zatim na Ja-tarištu, gdje su, kako to sam naziv govori, nekoć stajale jatare, tj . zimske kolibe, zatim na Glavičici kod Mrdeljevih šikara, a ponajviše pod Glavicom blizu zakopine Lukača Kesića. Vode je na Tremzini bilo na lokvi zvanoj Zukva ispod Lipove kose. Kada je ona presušila, bilo je dalmatinskim stočarima dopušteno da napajaju blago na susjednom pašnjaku Turovcu kod tamošnjeg bunara Čori-novca.

Karakter prolaznih pašnjaka za dalmatinsku stoku imali su i obližnji pašnjaci J a v o r n i k i Z i r . Oni su bili prostorno izdvojeni od ostalih dalmatinskih pašnjaka, te su zauzimali najistočnije položene visoravni na Velebitu odmah iznad vrela Zrmanje. Ja-vornik i Zir imali su zajedno 972 jutra površine. U središtu javor-ničkog pašnjaka nalazilo se istoimeno naselje na apsolutnoj visini oko 750 m. Pašnjak Zir nazivao se tako prema istoimenim stanovima, čitav taj predio odlikuje se izvanrednom krševitošću, pa je svako kretanje izvan postojećih putova jedva moguće. Stoka je ovamo izlazila iz dva pravca. Jedan je vodio preko Ervenika i Čen-gića, a drugi s istoka iz sela Zrmanje. Najveći broj stada koja su ovuda prolazila nije se tu duže zadržavao, već su kretala dalje prema sjeveru na Lipovu kosu, Turovac i dalje. Stoka koja je tu ostajala zadržavala se većinom oko stanova. Na Javorniku je bilo najviše stanova kod Travičina hlada, a na Žiru u Žilama i kod Sedla. Stanovima na Ivankovcu koristili su se Ivankovići iz istoimenog

50

Page 47: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

951

U GRAČAC/. . V^A GtOGOVO < \ )

^:?;^;^%£Ш1:Ш|СА..BUNAR I ^ ^ ^ ^ ¾ ^ ¾ ¾ ^ . . .

ч#-:! - ^ 0 : - ^ ^ ½ ¾ ¾ T R E M Z 4 N ^ ; ^ ( £ ^ ^ ; ^ ^

»w ^. ,a i .^ 7 0 g 1175 % .^^^i^^-:^-o:^v:;-;}v;r чж!\ Y • « » « v « " ' * - •jri.v.'.Yci'A'riii.i/rtYii/V ^ - . -»A O A D I M I I

>% 'ixx^T^U DUBOKI DO 960 J i г * * " с - ^ ^ ) ^ Р ^ 6 Ш А ; Ш ^ ^

, , - - - / / > - < ••••- iftSSB*«^ \SMRDU1VAC

/ / A ^ . » 4 JELOVAC , 0 6 ° MARČETiĆ ZA ZRMANJU

V «fc*№ (WLUJv p~" / V 1031 ч £w -ф-1088 I \ ' 903-X- л

v -x \MILANOVIC/-

/ -^886 U KRUPU

MJERILO 1 2 3 km ^ ¾ ¾ ¾ ^ 9 3 6 \ • " ^ • ' » 1VANK0VAC . V ZA ZRMANJU

821 s - ^

Slika 21. Dalmatinski pašnjaci na južnom Velebitu oko Vučjaka i Tremzine

zaseoka ispod planine. Vode je bilo dosta. Vrelom na Vrbici mogli su se služiti podjednako Ličani i Dalmatinci, dok su bunar Ivan-kovac i lokve Vujanića i Žutica služile isključivo Dalmatincima. Na Javornik i Zir bilo je dopušteno izdizati 2749 ovaca, dok broj stoke u prolazu nije bio ograničen.

Dalmatinska stada koja su iz Ravnih kotara prelazila preko Ja-vornika i Žira kretala su se dalje u smjeru sjevera preko ličkih pašnjaka Jasikovca, Smrdljivca i Lipače do idućeg većeg dalmatinskog pašnjaka L i p o v e K o s e i T u r o v c a . Taj dalmatinski pašnjak zahvaćao je prostrani Turov do, sjeverne strane Lipove kose i brdo Mrdalj, a prema sjeveru dopirao je do vrha Pene. Tako ograničen imao je 1379 jutara, a ukupni kapacitet iznosio mu je 5751 ovcu. Dalmatinska stada nisu tu uživala neograničeno pravo na pašu, već se to pravo morala dijeliti s ličkom stokom. Ličani su naročito imali pravo na pašu oko Mrkića strane, kamo je

51

Page 48: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

svakog ljeta dolazilo po nekoliko ličkih porodica iz Popine. Ti Ličani imali su prema Gospićkom ugovoru zagarantirana prava da na Turovcu mogu napasati 286 ovaca, a kod Rimske kamenice i kod Mrkića stana držali su i ponešto zabranjenih košanica. Na Turovcu je bilo i dosta stočarskih nastamba. U Rimskom klancu vide se danas ruševne kamene kolibe, za koje nitko od domaćih ljudi ne zna tko je tu boravio. Danas su sasvim pusti Agbabin stan, Man-dića stan, Mrkića stan i Mrdaljski stanovi podno brda Mrdalja. Na Turovcu još preko ljeta borave Radakovići i Mandići, dok su svi ostali odselili. U prošlosti je tu bilo preko ljeta vrlo živo. Preko Turovca su prolazila brojna dalmatinska stada, koja su se kretala dalje prema unutrašnjosti Like. Ta stada su, slobodnim progonima preko Cerovca, Mile i Razvale nakon jednoga dana hoda stizala na lički pašnjak zvan T o č k i v i š e G l o g o v a . On se nalazio na gorskoj visoravni istočno od sela Glogova na teritoriju tadašnje općine Gračac. Spomenuti pašnjak imao je površinu od 830 jutara, ali je na njemu bilo dosta (oko 140 jutara) zabranjenih travnjaka. Vrijedno'st toga pašnjaka povisivala je nadaleko čuvena izvor-voda Glogovi točak kod Careve bukve. Ovamo su dalmatinski stočari imali pravo dogoniti 2804 ovce, ali ovdašnju travu morali su dijeliti s ličkim stadima.

Preko pašnjaka Točki više Glogova vodio je stočarski put dalje prema sjeveru, kuda se stizalo na pašnjak L i s a c, O p a l j e n i k, B o r o v a c i L j u b o v o . Gospićki ugovor je 'spomenute pašnjake sjedinio u jedinstvenu cjelinu od 1700 jutara površine. I ovdje su dalmatinski stočari bili primorani pojedine pašnjake dijeliti s Ličanima. Što se tiče vode, bila su određena mjesta gdje je Dalmatincima bilo dopušteno napajanje blaga. Ovdje je to bila voda Svetinja ili Crno vrelo ispod brda Lisca, zatim vrelo Borovac i Lju-bovi potok. Slična ograničenja za dalmatinske stočare važila su i na susjednom pašnjaku P u s t o p o 1 j u, koji se nalazio na jugozapadnoj strani Bukova vrha na teritoriju općine Bruvno i Zrmanja. Tu su. Gospićkim ugovorom bili točno precizirani uvjeti prilaza, prolaza i prava na upotrebu vode. Dalmatinski stočari su na Pustopo-lju imali pravo progona do vrela Zvijezde, ali samo nakon što su Ličani pokosili svoje košanice. Do toga vremena, ako su htjeli dolaziti do spomenutoga izvora, morala su to pravo otkupiti od Liča-na. Slični uvjeti postojali su i za dogon dalmatinskoga blaga na Crno vrelo. Dalmatinskoj stoci branio je Gospićki ugovor da na Pu-stopolju izlazi na mali pašnjak jugoistočno od Sedla, koji se zvao Maričića strane, jer je tu smjela boraviti samo lička stoka. Ličanima iz obližnjeg sela Omšice isti je ugovor garantirao pravo slobodnog progona stoke do Lađenoga kuka i na Manojlovića potok, i to u širini od 100 metara. Taj prolaz ličkog blaga dalmatinci nisu smjeli priječiti, iako je on vodio po sredini njihova pašnjaka. Na Pustopolje bilo je Dalmatincima dopušteno dogoniti 4861 ovcu i 64 goveda, dok su Ličani imali pravo na supašu «a svega 134 ovce.

52

Page 49: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Ostali pašnjaci koje je Gospićki ugovor prepuštao na supašu dalmatinskim stočarima prostorno su se sve više udaljavali od Velebita. Najviše su od Velebita bili udaljeni pašnjaci Gvozd, Šorjak i Razbojište, koji su bili sasvim blizu Mazina. Od tih udaljenih pašnjaka na teritoriju Like kojima su se koristili stočari iz Dalmacije najviše je bio na gla'su onaj koji se nalazio na hrptu zaravnjene Če-mernice. Isto je tako bio rado posjećivan planinski masiv Poštak, na kojem je bilo nekoliko dalmatinskih pašnjaka. Ovamo je vodio pristup s istočne strane kroz dolinu rijeke Butišnice. I na pašnjacima Poštaka postojali su za dalmatinske stočare mnogi zabrani, jer su i na toj planini Ličani uživala prava kojih se nisu htjeli odreći.

Velebitski pašnjaci bili su stoljećima središta gospodarskog interesa stanovništva koje je živjelo oko planine. Od tih pašnjaka svi su imali korist, pa je stoga razumljiv toliki interes ovdašnjih stočara da se svi velebitski pašnjaci iskoriste što pravednije i ravnomjernije. Prestiže i trzavice oko pašnjačkih granica treba tu shvaćati kao napor da se na planini sačuvaju ona prava koja su se stoljećima održavala. Stoga se može reći da su velebitski stočari više bili svjesni toga da su planinski pašnjaci njihovo zajedničko dobro nego što su nastojali voditi brigu o svojim osobnim interesima. Otuda upravo i potječu zajednički napori da se paša na Velebitu podijeli između onih kojima je bila najpotrebnija. Stoga se upravo na primjeru velebitskih pašnjaka najbolje vidi kako su oni sav narod oko planine ujedinjavali u međusobnom razumijevanju, potpomaganju i toleranciji. U dugom nizu stoljeća svi su spoznali da samo na taj način mogu zajednički i proporcionalno svojim potrebama iskorištavati ovu planinu. To je bit problematike nekadašnje životne stvarnosti povezane oko velebitskih pašnjaka.

7. Načini gospodarskog iskorištavanja planine S obzirom na različite gospodarske interese sezonskih stočara

na Velebitu, razlikovalo se i cjelokupno gospodarsko iskorištavanje planine. Zavisno od toga odakle su potjecali stočari moguće je razlikovati četiri načina gospodarskog iskorištavanja planine.

Lički način vođenja planinskog, gospodarstva karakterizirala je mala udaljenost između matičnog domaćinstva i planinskog stana i lako održavanje veze između ta dva radna područja. Karakteristično je i to što su Ličani od svih velebitskih stočara najkraće vrijeme boravili na planini. Zatim je značajno da lička domaćinstva nisu nikada u cjelini napuštala svoje domove, već su na planinu izlazili samo pojedini njihovi članovi. Kretanje ličke stoke na Velebit bilo je uvijek usmjereno tako da je izdig trajao najviše jedan dan. Na planinu se polazilo početkom lipnja, a silazilo se krajem srpnja. Svako ličko domaćinstvo koje je izdizalo stoku na Velebit imalo je na planini svoj stan. Na stanove se polazilo samo s najnu-

53

Page 50: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

žnijim inventarom i stočarskim priborom. U tome pogledu su se Ličani najviše razlikovali od Primoraca. Važno je istaknuti i to da Ličani boravak na planini nisu nikada smatrali svojom egzistencijalnom aktivnošću, već više dopuns'kom. Zbog toga su na svoje velebitske stanove izlazili sa sporednom radnom snagom, dok su glavnu radnu snagu zadržavali u svojim matičnim domaćinstvima. U ljetno vrijeme je u Lici bilo najviše posla na njivama i skupljanju ljetine. Zato su na ličke stanove polazili uglavnom mladi momci i djevojke, obično u pratnji starijih žena ili staraca. Momci i djevojke čuvali su preko dana ovce, a žene ili starci vodili su brigu oko mužnje, sirenja mlijeka i prikupljanja masla. Kada se na stanovima prikupila određena količina sira i masla, prenosilo se to pomoću tovarnih konja u lička mat ična domaćinstva. l ička planinska gospodarstva karakterizirala je i ograničenost broja stoke. Rijetko je koje ličko domaćinstvo imalo stado veće od 200 ovaca. Manja stada od ispod 50 ovaca rijetko su kada i dolazila na Velebit. Ža njih je bilo dovoljno paše na okolnim brdima u Lici.

Primorski način planinskog gospodarstva oslanjao se u mnogo većoj mjeri na velebitske pašnjake nego što je to bio slučaj kod Li-čana. Kako je u Primorju uvijek bilo malo obradive zemlje, a uz to je česta ljetna suša dokrajčivala i ono malo ljetine što je ondje uspijevalo, to su Primorci pretežni dio svoje gospodarske aktivnosti polagali na stočarstvo i time na Velebit. Poljoprivredna aktivnost u Primorju sastojala se uglavnom od obrađivanja manjih dolaca, košenja sijena i okopavan ja vinograda. Zato je ovdje odlazak na planinu imao sasvim drugo značenje nego kod Ličana. Iz Primorja na planinu polazili su svi, ili gotovo svi ukućani. To je bivalo zato, što u ljetno doba u Primorju oko kuća nije bilo važnijega posla, pa čak ni uvjeta za život.. Stoka je u to doba godine tražila pašu, a nje u blizini kuća nigdje nije bilo. Stoga se čitav gospodarski život Primoraca preko ljeta odvijao na planini. Svaka primorska kuća imala je negdje u svome planinskom zaleđu koresponden-tan stočarski stan. On se obično nalazio uz spominjane transverzalne putove koji su iz Primorja vodili preko planine. Poneke primorske kuće imale su na Velebitu po dva i više stanova. U takvim slučajevima izdig se vršio u etapama. U proljeće se izlazilo na stanove u visinskoj zoni poda. Ovdašnji stanovi rijetko su prelazili visinu od 700 m apsolutne visine. Na toj visini klima je bila već ponešto drukčija nego u Primorju, pa je tu i trava bila obilnija i sočnija. Bilo je porodica koje su zbog povoljnije klime i bolje paše sasvim napustile svoje ranije domove u Primorju, pa su preko čitave godine živjele u kućama na podima. U tim slučajevima silazila je stoka s poda preko zime u zonu Primorja, gdje je tada bilo najviše trave. Ista stoka vraćala se u proljeće u zonu poda, a već u rano l je to kretala je na planinu u zonu nadgorja. Stanovi u zoni nadgorja nalazili su se na apsolutnoj visini od 1000 do 1200 m. Tu su se Primorci zadržavali preko čitavoga ljeta. Njihova stoka pa-

54

Page 51: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

VRHGORJE

/WPip Slika 22. Shematska prikaz izdiga stoke sa ličke strane Velebita

sla je po okolnim pašnjacima, a narod je od stoke dobivao mlijeko, sir i maslo, što je činilo glavninu prehrane ovdašnjih ljudi. Uz stanove na nadgorju obrađivali su Primorci dna obližnjih dolaca, u kojima je znalo biti ponešto plodne zemlje. Tu su sadili krumpir, kupus i grah, ali oštra planinska klima često nije dopuštala da se uberu plodovi toga rada. U stanovima na nadgorju Primorci su se zadržavali znatno dulje nego Ličani. Ljetni boravak Primoraca znao

VRHGORJE

LIKA

Ч&ШР PRIMORJE

SI. 23 — Shematski prikaz etapnog dzdiga stoke sa primorske strane Velebita

55

Page 52: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

je trajati sve do sredine ili kraja mjeseca rujna. To je zavisilo od klimatskih prilika. Međutim, svatko je nastojao da na planini ostane po mogućnosti što dulje, jer je to bilo u interesu blaga i ljudi. Dulji boravak Primoraca na planini zahtijevao je od njih da na svoje stanove iznose puno više inventara i kućanskoga namještaja nego što je to bio slučaj kod Ličanai Zbog istog razloga su i stanovi Primoraca na planini bili građeni solidnije u odnosu na ličke. Manje solidno bili su građeni oni stanovi Primoraca koji su se nalazili u visinskoj zoni velebitskog vrhgorja. Takvih stanova bilo je malo. Na 'stanove u zoni vrhgorja izdizali su Primorci svoje blago samo u slučajevima izuzetne nužde, i to uvijek samo na kraće vrijeme. Poneki od onih koji su istjerivali svoja stada u tu zonu nisu tamo konačili, već su se svaki dan spuštali na konak u zonu nad-gorja. Ali bilo je i slučajeva da su pojedine primorske porodice u potrazi za boljom pašom prelazile i zonu vrhgorja, te zaposjedale tamošnje ličke pašnjake. Ličani to nisu branili jer su obično u to doba godine već bili napustili svoje velebitske pašnjake. Iz svega se vidi da je primorski način iskorištavanja planine bio sasvim drukčiji od ličkog. U Primorju je u prvom redu već sam motiv boravka na planini bio sasvim drukčiji, a i rezultati rada na planini donosili su Primorcima puno veću korist u odnosu na Ličane. Za primorski način gospodarskog iskorištavanja planine najvažnije je bilo to što planinsko stočarstvo nije bilo dopunski dio u narodnoj privredi već njegov glavni i jedini dio.

Slika 24. Shematski prikaz transhumantnog izdiga dalmatinske stoke iz Ravnih kotara i Bukovice na južni Velebit

DrUgi su način gospodarskog iskorištavanja planine prakticirali dalmatinski stočari iz Bukovice i Ravnih kotara. Oni su se velebitskim pašnjacima koristili na dva načina. Jedan način bio je trans-humantan, a drugi gotovo posve nomadski.

Transhumantni dalmatinski stočari su na Velebitu imali jedan određen stan, koji su nakon dolaska na planinu zaposjeli i u njegovoj okolici proveli čitavu ljetnu sezonu paše. Stočari nomadi ponašali su se drukčije. Oni su svuda na planini bili prolazni put-

56

Page 53: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

nici i stalno se kretali za boljom travom. Međutim, prava razlika između transhumantnog i nomadskog planinskog privređivanja nije se očitovala samo u vanjskoj pokretljivosti nomada, već u mnogim radnim okolnostima, pa i u konačnim rezultatima rada. Trans-humantno planinsko privređivanje bilo je nesumnjivo manje naporno, s urednijim načinom života, napose za ljude. Na stanovima se svaki dan kuhala topla hrana, pa je čitav dnevni ritam života za blago i ljude bio normalniji. Stoka se na stanovima muzla svaki dan po dva puta, i to u točno određeno doba dana, zatim se tu sirilo mlijeko skupljalo skorup i sir. Stoka u transhumantnom načinu planinskog gospodarenja nije imala onako bogatu pašu kao u nomadskom. Nomadi su stoku stalno navodili na najbolju pašu, dok su čobani oko stanova u tom pogledu imali skromniji izbor. Čak su se i najbogatiji velebitski pašnjaci počeli krajem sezone iscrpljivati ako je stoka na njima 60 i više dana stalno pasla. Stoga su ponegdje posljednji dani ljetne paše znali biti toliko slabi da se boravak na planini jedva isplatio. Nomadi su to znali, pa su to svojom organizacijom rada nastojali izbjeći, ali su se zato morali boriti s čitavim nizom drugih teškoća. Njima je najviše brige zadavala mužnja, zatim sirenje mlijeka, čuvanje sira i masla, jer su sve te poslove morali obavljati u pokretu. Zato su nomadi u sastavu svoje družbe morali imati dovoljan broj tovarnoga blaga, pa su svaki dan čitav svoj inventar morali rastovarivati i ponovno natovarivati na tegleće blago. Ljudima je bilo posebno teško zbog noćenja na

Slika 25. Shematski prikaz nomadskih kretanja dalmatinske stoke po južnom Velebitu, Poštaku i ostalim ličkim planinama

otvorenom, a noći su na planini i ljeti znale biti veoma hladne. Stoga su stočari nomadi često bolovali od reumatičnih bolesti. Da su se ljudi ipak odlučivali ta takav način planinskog gospodarstva, najvažnija je bila ekonomska računica, jer se iz iskustva znalo da stoka koja pase u sastavu nomadskih stada daje dvostruko veći

57

Page 54: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

prinos sira i masla od stoke koja provodi transhumantni način života. Stočara nomada bilo je na Velebitu sve do početka našega stoljeća. Vjerojatno je težak način života, unatoč povoljnijoj ekonomskoj računici, odvraćao ljude da se bave takvim načinom stočare-nja. Transhumantni način stočarskog života održavao se na Velebitu do pred kojih dvadesetak godina.

Za transhumantni način planinskog stočarenja na Velebitu bilo je karakteristično i to što. vlasnici dalmatinske stoke nisu polazili na planinu kao Ličani ili Primorci, već su se prilikom izdiga ujedinjavali u stočarske družbe, koje su nazivali kumpanijama. U kum-panijama su najviše sudjelovali sami vlasnici stoke, a ukoliko nisu, prepuštali su svoje blago u podnajam određenom broju ljudi koji su se udruživali da obave selu koristan posao. Zato su stada dalmatinskih kumpanija iz Bukovice ili Ravnih kotara bila mnogo brojnija od ličkih ili primorskih. Znala su brojiti po deset i više tisuća ovaca. Ovce su se u kumpanijskim stadima miješale, i dok su boravile na planini, nije se vodilo računa o tome čija je koja ovca. Važan je bio samo broj ovaca prema vlasnicima i od toga broja se kasnije obračunavao udio prilikom diobe sira ili skorupa. Prema tome, ovdje se radilo o jednom specifičnom transhumant-nom stočarstvu, kakvom rijetko gdje u Evropi nalazimo slične primjere. Još jedinstveniji postaje taj način planinskog gospodarstva kada se uzme u obzir da se sve to odvijalo na temelju reciprociteta prava ličkih stočara na dalmatinskim pašnjacima. Nigdje drugdje kod nas nije poznat sličan primjer.

8. Organizacija izdiga

Za proljetni izdig na Velebit obavljale su se po okolnim selima pravodobne pripreme. Te pripreme nisu se posvuda obavljale na isti način. Najopsežnije pripremne.radnje obavljali su dalmatinski stočari iz Bukovice i Ravnih kotara. Njihove pripreme znale su trajati po mjesec i više dana. Kraće su se za izdig spremali Primorci, a najkraće Ličani.

Ličani su sve svoje pripreme obavljali u krugu domaćinstva. Međutim, postojao je i zajednički dogovor sela o terminu izdiga. Ponekad se i više sela zajednički dogovaralo kada će početi vrijeme izdiga. Taj posao su obično uglavljivali seoski starješine. Tako su Ličani znali svi u isti dan izdizati stoku na Velebit. To su činili zato da pojedinci ne bi pošli na planinu ranije od drugih i za to vrijeme iskoristili najbolju travu. Stoga su se dogovora o zajedničkom terminu izdiga strogo držali. Svako ličko domaćinstvo izdizalo je svoju stoku zasebno. Nisu poznati nikakvi oblici ličkih stočarskih udruživanja. Zbog toga su lička stada koja su odlazila na planinu bila relativno mala. Imala su od 50 do 200 ovaca. Najviše ličkih sela obavljalo je izdig o Medardovu, t j . 8. lipnja. Pripreme za pola-

58

Page 55: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

zak trajale su obično dva do tri dana. U čobaniju su polazili većinom mlađi momci i djevojke u pratnji starijih. Na planinu je svako domaćinstvo iznosilo najnužniji stočarski pribor i neophodnu hranu. Sav taj inventar nosili su na planinu tovarni konji ili mule u pratnji prtljara. Kada su stada i tovarni konji stigli do stanova, prtljari i konji vraćali su se nazad u sela. Izdig ličkih stočara obavljao se posvuda u jednom danu. Stoga putem nije bilo problema s konačenjem, usputnom mužnjom ovaca, napajanjem i si.

U Primoraca je izdig bio ponešto drukčiji. Tamo je u izdigu sudjelovala čitava kućna družina. Zato je prilikom izdiga trebalo na planinu preseliti čitavo kućanstvo. I ovdje se na planinu polazilo dogovorno, t j . svi u isti dan. Točan dan izdiga utanačili su seoski starješine bar 14 dana ranije da bi se svi u selu mogli pravodobno pripremiti za put. Ovdje se, za razliku od Like, za izdig spremalo i po nekoliko dana. Ukoliko se polazilo samo do stanova na рб-dima, kretalo se obično o Jurjevu. Na dan izdiga polazilo se rano izjutra. Svako domaćinstvo kretalo se za sebe. Često se izdig iz Primorja nije mogao obaviti odjednom, već je tovarno blago u istom danu po dva i t r i puta moralo kretati amo-tamo da na samarima prenese čitav kućans'ki inventar. Na podima se ostajalo do Antuno-va. Tada je otpočinjala druga etapa izdiga prema stanovima u velebitskom nadgorju. Na te stanove nije se prenosio čitav kućanski inventar, već samo neophodnije stvari i stočarski pribor. U cjelini se ipak selilo s puno više namještaja i kućnog inventara nego što su sa sobom nosili Ličani. Primorci su nosili više stvari jer je na planinu odlazila sva kućna čeljad, pa i mala djeca.

Sasvim drukčije odvijao se izdig stoke iz Dalmacije. Tamo su se pripreme za izdig obavljale najmanje mjesec dana unaprijed. Već o Josipovu počeli su tamošnji vlasnici stoke voditi brigu koga će za naredno ljeto izabrati za starješinu kumpanije. Za tu dužnost tražio se stariji i iskusniji suseljanin, koji je uživao povjerenje čitavoga sela. Bilo je slučajeva da su u ponekim selima u Bukovici ili u Ravnim kotarima dužnost starješine kumpanije obavljali jedni te isti ljudi po desetak i više godina. U Rruševu je npr. tu dužnost gotovo 30 godina obavljao Kuzman Vrkić. Međutim, bilo je i takvih slučajeva da su se za tu dužnost u istom selu natjecaia po dva ili tri kandidata. Tada su se vlasnici stoke odlučivali za onoga za koga su smatrali da je bolji. Tako se događalo da je jedno dalmatinsko selo imalo po dvije ili tri kumpanije, ali su zato poznati i slučajevi da su se po dva ili tri dalmatinska sela udružila „u zajedničku kumpaniju. Starješina tako velike kumpanije morao je u svakom selu odabrati svoje glavne pomoćnike, tzv. strugovođe, a oni su dalje po selu odabirali čobane i čobanske pomoćnike. Tako se stvarala čobanska družina ili kumpanija. Svaka stočarska kum-panija imala je svoju gospodaricu stana ili maju, a ako je družina bilo osobito brojna, onda je maja dobivala svoje pomoćnice, koje su nazivali vicimajama. Izbor čobana vršio je starješina ili strugo-

59

Page 56: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

vođa između vlasnika stoke koji su bili voljni da provedu ljeto u planini ili je primao u družbu unajmljene radnike. Stočarska družina obrazovala se po određenom redu. Svaka struga (stado, tor) morala je imati najmanje tri glavna čobana. Glavni čobani su se dogovorili tko će od njih voditi koje stado. Najbrojnije je bilo stado ovaca muzenica, a manja su bila stada ovaca jalovica i stada janjcarska. Jalovarsko stado činile su ovce jalovice i one koje nisu davale mlijeka, a janjčarsko stado sačinjavali su mladi janjci. Za svako od spomenutih stada odabirali su čobani svoje pomoćnike. Obično je svaki čobanin birao po deset pomoćnika. Oni su se međusobno dijelili prema tome kakav im je zadatak namijenio njihov čobanin. Kada su se stada kretala, ti su pomoćnici zauzimali svoje

ČOBANIN •

L.PREDNJAK ж ^ D. PREDNJAK

LKRILAŠI A ШШШШШ AVD.KRILAŠI

PRIKUPLJAČI

Slika 26. Raspored čobanskih pomoćnika oko stada prilikom kretanja kumpanijskog blaga

točno određene položaje. Na čelu stada išla su dva pomoćnika prednjaka, postrance stada kretala su se po tri pomoćnika krilaša, a iza stada morala su biti po dva pomoćnika ^rikupljača. Pobliži prostorni raspored pomoćnih čobana ©ko stada vidi se na priloženoj skici.

Čitav posao oko ugovaranja čobanskih družina morao je u Dalmaciji biti gotov do Markova, t j . do 25. travnja. Tada se posvuda moralo znati tko će u kojem selu biti starješina, tko strugovođa, čobani i čobanski pomoćnici. Ukoliko je stočarska kumpanija udruživala po nekoliko dalmatinskih sela, kumpaniju je činila brojna

60

Page 57: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

družina. Ako je npr. starješina imao tri strugovođe, onda je on bio glavar od devet kumpanijskih stada, a to je značilo družinu od oko 100 ljudi. Obično se broj družine formirao prema broju stoke. Smatralo se da jedan čobanski pomoćnik može goniti 100 do 200 ovaca. Jedna struga (stado) brojilo je prema tome 1000 do 2000 ovaca, što znači da je u čitavoj kumpaniji bilo 9000 do 18.000 ovaca.

Kada je bilo jasno tko sve spada u stočarsku družbu, pozvao je starješina kumpanije sve svoje ljude na zajednički ručak. Tu su se svi zajednički dogovorili o budućem radu, kao i o uvjetima pod kojima će raditi. Nakon zajedničkog objeda svaki član družine morao je svome starješini položiti određenu jamčevinu. Ta jamčevina bila je starješini garancija da će svaki član družine slušati i raditi kako je bilo dogovoreno. Prilikom zajedničkog ručka utvrdio se obično i točan dan i vrijeme polaska. Kao uobičajeni termin najčešće se odabirao prvi dan nakon Antunova, tj. 14. lipanj. Zborno mjesto se uvijek znalo jer se ono stoljećima nije mijenjalo. Obično su zborna mjesta bila ponešto izvan sela, ili na obližnjem pašnjaku. Svaki vlasnik stoke bio je dužan da na to mjesto istjera svoje ovce, nakon čega je dalja briga oko ovaca bila prepuštena stočarskoj kumpaniji. Iako je svaki vlasnik stoke poznavao svoje blago, ipak se svuda prakticiralo označavanje. Svatko je imao svoj način označavanja. Jedni su ovce sinjali, t j . označavali bojom po vuni, a drugi su ih zumbali. Zumbanje se obavljalo na dva načina. Jedan je način bio da se ovcama pomoću škara zarezivao na ušima znak, dok je drugi bio da su se uši ovaca bušile pomoću šuplje cjevčice. Ovaj drugi način zumbanja obavljao se tako da se uho prislonilo uz komad drveta, a potom se čekićem lupilo o šuplju cjevčicu prislonjenu na uho i drvo. Tako su se bušile uši na razne načine i to je bio znak za raspoznavanje blaga.

Na ugovoreni dan za izdig rano izjutra stoka se prikupljala na zbornom mjestu. Starješina i njegovi čobani imali su taj dan pune ruke posla. Starješina je zapisivao koliko je tko dotjerao ovaca, koliko je od toga muzenica, koliko jalovica ili janjaca. Zatim je trebalo provjeriti da li su sve ovce šišane (strigane), jer ako nisu, taj se posao morao obaviti na planini. Mnogi čobani su odmah na zbornom mjestu sastavljali svoja stada, pa su tu lučili ovce. Drugi su opet to lučenje odlagali do prvoga konačišta na putu. Čobani i njihovi pomoćnici dolazili su na zborno mjesto bez ikakve prtljage. Nosili su samo svoju stočarsku torbu, u njoj komad hljeba ponešto sira i bocu s vodom. Sva Ostala prtljaga kretala se zasebno na konjima ili magarcima. Briga oko nošenja tereta, hrane, stočarskog pribora i sve ostale robe spadala je na starješinu. On je morao sve unaprijed predvidjeti i rasporediti. Za hranu se računalo da je za svakog sudionika kumpanije dovoljno po 100 kg brašna, a za stoku se računalo po 1 kg soli na pet ovaca. Ostala roba se procjenjivala odoka. Ukoliko je na put polazilo 100 ljudi, trebalo je na tovarno blago natovariti oko deset tona brašna, a ako je kum-

61

Page 58: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Slika 27. Primjeri označavanja dalmatinske stoke na ušima ovaca pomoću »zumbanja«

panijsko stado brojilo oko 10.000 ovaca, trebalo je ponijeti i dvije tone soli. Tako velik teret nosila je tovarna karavana duga i po jedan kilometar. Zato je svaka kuća morala dati bar po jednog to-varnog konja ili magarca i uz to još po jednoga momka kao goniča. Tako sastavljena tovarna karavana zvala se seljarska ili prtljar-ska družina. I ona je imala svoga vođu, koga su svi morali slušati. Seljarska družina polazila je na put isti dan kada su kretala i stada samo se prtljarska karavana kretala odvojeno. Seljari su se kretali brže od ovaca, pa su na planinu stizali po čitav dan ranije. Čim bi prtljari došli do stanova, rastovarili bi svoje terete i odmah se prihvaćali popravaka stanova i torova. Kada su ostali čobani^ sa stadima stigli do stanova, seljari su se već vraćali u svoja matična sela.

Kada je starješina kumpanije zajedno s čobanima na zbornom mjestu završio sve neophodne poslove, stado je krenulo. Na put se polazilo uz pjesmu, viku, klepetanje zvona i uz podizanje velike prašine. Ispred struge išao je starješinama uz njega maja i nje-

62

Page 59: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

zine pomoćnice. Svi ssu oni jašili na konjima. Iza njih kretalo se nekoliko goniča s konjima na kojima se nosila hrana za put, potrebne stvari za konačenje pod vedrim nebom i najnužnije stočarsko posuđe, jer su se ovce svaku večer na putu morale pomusti. Iza goniča kretala su se stada na čelu sa svojim čobanima. Prvo se obično kretalo muzeničko stado, za njim je išlo jalovarsko, a kao posljednje kretalo se janjčarsko stado. Taj redoslijed se održavao zbog toga da janjci putem ne uskaču ovcama na sisanje. Svako stado kretalo se po ustaljenom redu. Iza glavnog čobana kretala su se uvijek po dva njegova pomoćnika prednjaka. Oni su uza sebe vodili svoje miljenike ovnove vilaše ili predvodnike. To.su bili obično stariji ovnovi s lijepo svinutim ili navilašenim rogovljem. Ovnovi vilaši kretali su se odmjereno, a sve ovce poslušno su ih slijedile. Lijevo i desno pokraj stada kretali su se čobani krilaši. Oni su morali paziti da im se ovce suviše ne izdvoje u stranu. U tome su im najviše pomogali vjerni ovčarski psi. Posljednji su se, na začelju stada, kretali čobani prikupljaei. Oni su imali zadaću da paze da koja ovca ne zaostane te se tako ne izgubi. I oni su imali dobre ovčarske pse, koji su znali svoj dio posla. Tako se kretalo svako stado za sebe. Prilikom izdiga izbjegavali su se, koliko je to bilo moguće, javni prometni putovi. Njima su se čobani koristili samo kada nisu imali drugoga izbora. Obično se kretalo preko slobodnoga zemljišta, gdje nije postojala mogućnost da blago učini štetu na usjevima. Brzina kretanja nije bila velika. Iznosila je oko dva do četiri kilometra na sat. Gdje je usput bilo slobodne trave, kretanje se usporavalo da bi ovce mogle pasti. Duži zastanci bili su obično

o o < <л o (Л

z <

o o < o

ac < 2 <

o o

STA

o *_> z N 3 ЗЕ

< «n < 2 2 O хп z —i •**. ac oc < 0-\— <n

OKO 100 TOVARNIH KONJA SA GONIČIMA

•ioo -*• 5oa |-»- -too -Ч 5oo h - ioo - н гоо +50 -OKO -f,5 k m -

STOČARSKA KARAVANA PRTLJARSKA

KARAVANA

Slika 28. Slijed kretanja kumpanijskih stada prilikom izdiga na južni Velebit

63

Page 60: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

u vrijeme ručka, ili na mjestima gdje je stoka imala priliku za napajanje. Svaki starješina morao je dobro poznavati put do planine i unaprijed predvidjeti mjesta za konačenje. Kada se stiglo do mjesta konačišta, svatko se prihvaćao svoga posla. Jedni su spremali večeru, drugi raspremali tovarne konje, treći su se dali na mužnju ovaca itd. Kada su čobani ovce pomuzli, puštali su k njima janjce da posišu preostalo mlijeko. Preko noći nisu svi spavali. Dok su jedni spavali, drugi su bili budni i pazili na blago. Kao usputna konačišta birala su se mjesta gdje velika stada nisu nikome smetala i gdje blago nije moglo otići u štetu. Najčešće se kona-čilo u blizini Žegara, oko Ervenika, i Očestova. Stada koja su od Karana, Novigrada, Vinjerca ili Ražanca polazila lađama na suprotnu obalu Velebitskog kanala, morala su čekati po dan-dva na pri-jevoz jer starinske lađe nisu mogle odjednom prevesti više od 1000 ovaca. Uopće je u dane izdiga iz Bukovice i Ravnih kotara bilo posvuda bučno i živo. Odsvuda su se čule klepke i glasna dozivanja čobana. Gdje je bilo suhe zemlje dizala se tolika prašina da je iz daljine izgledalo kao da se zemlja zapalila.

Kumpanijska stada pristizala su na svoja konačna odredišta obično oko podne. Stočari su na to pazili, pa su čak tako podešavali konačišta, samo da na planinu ne dođu podvečer. Naime, nakon dolaska na stanove imali su čobani po nekoliko sati posla. Stanove je trebalo očistiti, urediti im unutrašnjost, donijeti vode, srediti sav pribor, složiti hranu, prirediti večeru, pomusti ovce i svariti mlijeko. Zato se taj dan radilo do kasno navečer, a ujutro je već rano započinjao prvi radni dan na planini.

9. Dnevni raspored rada

Svakodnevni poslovi na planini i oko stanova gotovo su se ritmički ponavljali od jutra do mraka i samo poneki sezonski poslovi ili prazničke svetkovine unosile su u tu jednoličnost stanovite promjene. Dnevni raspored rada na planini razlikovao se najviše po tome da li su na stanovima obitavali stočari iz Like, Primorja ili Dalmacije.

Ličani su na svojim stanovima uvijek imali nekoga od starijih ljudi tko je na stanu vršio dužnost glavara. Njega su svi čobani i čobanice morali slušati. Često je uz takvog glavara stana boravila i njegova žena, pa je ona obavljala dužnost gospodarice stana ili stopanice. Čobanske poslove obavljali su većinom mlađi momci ili djevojke. Oni su svako jutro, pošto bi gospodarica stana pomuzla ovce, kretali s njima na pašu. Čobani koji su preko dana odlazili podalje od stanova, uzimali su sa sobom suhu hranu za objed, dok su se oni koji su se s blagom zadržavali u blizini stanova, vraćali oko podne nazad do koliba na topli obrok. Oni su se poslije ručka vraćali sa stadom na popodnevnu pašu i podvečer se ponovno

64

Page 61: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

vraćali na stanove. Tada se blago ponovno muzlo, gospodarica stana je varila mlijeko, spremala večeru, i kada se spustila noć, družina je odlazila na počinak. Blago je noćivalo uvijek pod vedrim nebom u torovima. Uz torove je preko noći probdio bar po jedan od čobana da slučajno ne bi vuk uskočio u tor.

Primorci su na svoje stanove izlazili s cijelim obiteljima, pa je glavar stana u pravilu bio otac obitelji. Kod Primoraca je dužnost glavara stana bila nešto složenija nego kod Ličana. Ovdje je glavar morao da se osim za stoku brine još i o tekućim dnevnim i sezonskim poslovima na planini. Primorci su za vrijeme boravka na

JUTARNJI PAŠNJAK

Slika 29. Dnevno kretanje ličke stoke na Velebitu na relaciji od stana do pašnjaka i nazad

stanovima stalno bili zaposleni košenjem i sušenjem sijena. Kada su sijeno osušili, imali su puno posla dok su ga samljeli u svoja spremišta ispod planine. Općenito se može reći da je obiteljski život Primoraca na velebitskim stanovima bio stroži i u svakom pogledu aktivniji od onoga u njihovim matičnim domaćinstvima u Primorju. Na planini je svaki stanar imao bar po jedno dnevno zaduženje, koje je morao u cijelosti obaviti. Čak su i djeca dobivala takva zaduženja, pa su u blizini stanova morala čuvati janjce ili bolesne ovce, vaditi i donositi vodu iz cisterni ili pomagati starijima u prenošenju sijena. Planina je preko ljeta pružala Primorci ma egzistencijalnu osnovu za čitavu godinu, i zato su oni upirali sve svoje sile da u toku ljeta izvuku iz nje sve što se moglo.

Slično kao i Primorci živjeli su na planini i Dalmatinci iz pod-velebitskih sela od Tribnja do Ervenika. I oni su izlazili na svoje

5 ZBORNIK N. Ž. O. 6 5

Page 62: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

stanove u obiteljskom krugu i tamo svaki dan od jutra do mraka vodili brigu da im stoka bude sita i zdrava. Drukčiju organizaciju u radu imali su dalmatinski stočari koji su dolazili na pašnjake južnoga Velebita iz Bukovice i Ravnih kotara. Oni su u svojoj kum-pariijskoj organizaciji imali čitavu hijerarhiju starješinstva, kojoj je, kako smo već spominjali, bio na čelu starješina. Osim starješine važnu riječ u svim poslovima kumpanij e imali su i glavni čobani. Oni su pod sobom imali po desetak pomoćnika, koji su ih morali slušati. Zbog velikog broja sudionika u radu, u dalmatinskim kumpanij ama morala je vladati čvrsta radna disciplina. Starješinu su svi kumpanjoni morali slušati i pokoravati se njegovim naređenjima. On se pri izdavanju naređenja prvenstveno obraćao svojim čobanima ili harambašama, a oni su dalje prenosili naređenja svojim pomoćnicima. Stoga je u kumpanijskom životu i radu vladala gotovo vojnička disciplina.

Iako se organizacija rada na velebitskim stanovima dosta razlikovala, u svakodnevnom rasporedu poslova te razlike nisu dolazile do većeg izražaja. Jutarnje ustajanje svuda je bilo veoma rano. Već o prvom svitanju čobani su počeli izlaziti iz svojih kućera ili tora-rica, gdje su provodili noći pokraj torova. U isto vrijeme dizala se i gospodarica stana, stopariica, ili kumpanij ska maja i njezine pomoćnice. Gospodar stana ili kumpanijski starješina dizao se obično nešto kasnije. Odmah nakon ustajanja planinka je imala pune ruke posla. Prvo je morala raspretati vatru na ognjištu, zatim je raspiriti i podjariti. Čobani su joj za to vrijeme cijepali i donosili drva, odlazili po vodu, te nakon toga ispirali posude za jutarnju mužnju. U dalmatinskim kumpanij ama, gdje je bilo puno muške družine, maja i vicimaja morale su za doručak prirediti mnogo hrane. Do-ručkovalo se na planini uvijek obilno jer se nakon jela odmah prelazilo na teške poslove. Uz doručak gospodar stana se obično dogovorio sa svojom družinom tko će toga dana što uraditi. Kod dalmatinskih kumpanij a taj dogovor bio je gotovo obavezan. Tom prilikom se uglavilo kuda će koje stado poći na pašu, hoće li se tko od čobana u podne vratiti na stan na objed i kome će maja poslati ručak na pašnjak. U tom slučaju morao je u podne te obroke nositi tovarni magarac s jednim prtljarom. Često se dešavalo da su se kumpanijska stada na planini razdvajala. Obično su najdalje od stanova odlazila jalovarska stada. Ona se ponekad nisu vraćala na stanove po sedam i više dana. Čobani i blago noćivali su pod vedrim nebom ili pod kakvim prirodnim zaklonima. Čobani muzni-čari nisu nikada odlazili daleko od stanova. Opseg njihova kretanja nije prelazio udaljenost od 10 kilometara. Čobani janjčari imali su još manji opseg kretanja. Ukoliko je u dnevni raspored rada ulazio kakav izvanredni ili sezonski posao, sve se moralo unaprijed dogovoriti; tko će, gdje i kada to uraditi. Takvi poslovi bili su npr. šišanje blaga, soljenje, lučenje janjaca, doprema dopunske hrane i si.

66

Page 63: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Nakon doručka obavljala se posvuda jutarnja mužnja. Ovce su se muzle uz struge, tj. na ulazu u tor. Pri jutarnjoj mužnji ovce su se puštale van iz tora, a pri večernjoj mužnji pripuštale su se unutra. Na strugu je obično stao jedan od čobana i pazio da koja od ovaca ne umakne mužnji. Kod Ličana i Primoraca gospodarica stana (stopanica, planinka) bila je redoviti muzač ovaca, a u tome poslu pomagao joj je obično po jedan pomoćnik. Na taj način se mužnja odvijala brže. Kod dalmatinskih kumpanija, gdje je odjednom trebalo pomusti po više tisuća ovaca, taj posao je obavljalo po dvadesetak muzača. Maja i vicimaja jedva su dospjevale da pomuzeno mlijeko prenesu na sabirno mjesto i da muzačima donesu dovoljno praznih posuda.

Kada je jutarnja mužnja bila gotova, ostali dnevni poslovi obavljali su se prostorno odijeljeni. Uz stan je ostajao starješina sa stopanicom ili majom i vicimajom, dok je većina čobanske družine odlazila s blagom na pašu. Za gospodaricu stana prije podne nije bilo vremena za odmor. Čim su čobani i blago otišli na pašu, ona je morala pomuzeno mlijeko prekuhati, zatim ga dijelom siriti, variti ili mesti. Od metenoga mlijeka dobivao se maslac, a od vare^ noga skorup. Dio mlijeka su ukiselile, a najveći dio usirile. Zato je svaka gospodarica stana na planini morala voditi brigu da joj za te poslove nikada ne uzmanjka kiselina i sirište za sirenje mlijeka. Nadalje je svaka gospodarica imala na brizi da na stanu uvijek ima dovoljno kvasa za pečenje hljeba. Najviše posla u prijepodnevno vrijeme imala je gospodarica stana oko pripremanja i kuhanja ručka. Kod dalmatinskih kumpanija maja je kuhala ručak u velikim kotlovima jer je u podne morala nahraniti i po sto gladnih ljudi. Dakako da je u svim tim poslovima maji pomagala njezina pomoćnica vicimaja. Poslovi maj ine pomoćnice bili su pranje posuda, vrećica za sirenje sira, donošenje vode, pečenje hljeba, metenje mlijeka i drugi. U podne kada je ručak bio gotov, blagovalo se obično oko ognjišta na zemlji ili ispred kolibe. Dalmatinske kum-panije nisu mogle blagovati zajedno jer su u to doba dana bile rasturene po planini. Dio družine koji se zatekao u stanu blagovao je u kominu ili pred kolibom, dok su ostali čobani dobivali ručak preko prtljara. Ručak se na pašnjak prenosio ako je stado bilo udaljeno od stana više od jednoga sata hoda. Ako je ta udaljenost bila manja, vraćali su se čobani u podne na ručak i nakon toga ponovno kretali s blagom na pašu. Ukoliko su stada na paši bila udaljena od stanova više od dva sata hoda, čobanima se nije dostavljao topli ručak na pašnjak, već su oni ujutro dobivali komad hljeba i sira i to im je obično bio čitav podnevni obrok. U tom slučaju dobivali su topli obrok za večeru, obično vruću palentu s vare-nikom ili cicvaru.

Dio čobanske družine koji je polazio s blagom na pašu imao je tijekom dana svoja zaduženja. Najveću odgovornost među čobanima imali su voditelji stada. Svako stado na Velebitu imalo je oba-

67

Page 64: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

vezno svoga odgovornoga voditelja. Ako su stado pratila samo dva čobanina, uvijek se znalo tko je od njih dvojice stariji i tko koga treba slušati. Za vođenje velikih kumpanijskih stada imali su dalmatinski stočari strogu hijerarhijsku organizaciju. Na čelu svakog takvog stada nalazio se uvijek po jedan glavni čobanin ili haram basa. Njega su bili dužni slušati svi ostali čobani. Harambaša se svako jutro posavjetovao sa svojim starješinom kuda bi bilo najbolje izjaviti stado, jer je starješina svaki dan morao znati gdje pasu njegova stada. Kada je stado bilo u pokretu, harambaša je birao put kojim će se prolaziti. On je određivao i kada će se i gdje plandovati, gdje će se blago napajati, kada će se stadu nabaciti sol i si. U slučaju da je na stadu nastala bilo kakva šteta, harambaša je za sve to morao snositi potpunu odgovornost. Dakako da je harambaša zbog svega toga tražio od svojih pomoćnika da ga u svakom pogledu slušaju i da se u cijelosti pokoravaju njegovim naređenjima. Nakon harambaše u kumpanijskoj hijerarhijskoj ljestvici bili su po ugledu prvi čobani prednjaci. Njih su ponegdje zvali i viceharambašama. Njihov udio u poslu sastojao se u tome da su stada vodili odmjerenim korakom, ni prebrzo ni suviše polako, i da su ovce zadržavali na mjestima gdje je paša bila obilnija. Čobani krilaši imali su na planini najteži dio posla. Oni su morali stalno trčati ulijevo i udesno i neprestano paziti da im se ovce suviše ne raziđu. Kako su vukovi najradije napadali ovce na krilima stada, morali su krilaši dobro paziti da se vuk ne bi neopazice pri-šuljao i zaklao koju ovcu. Zbog toga su krilaši imali vjerne ovčarske pse, koji su im u njihovu poslu neumorno pomagali. Na začelju svakoga stada kretali su se čobani prikupljači. Oni nisu morali toliko puno trčati kao čobani krilaši, ali su ipak morali biti na svojim mjestima jer je neprestano postojala opasnost da koja ovca zaostane te se tako izgubi. U velebitskom kršu znalo se dosta često dogoditi da je pokoja ovca upala u škrapu ili škrip, te se sama nije mogla izbaviti iz neprilike. Isto se tako znalo događati da su se ovce pri prolasku kroz gušće šume ili guštare znale nabosti na jelovu svrž, pa se nisu mogle dalje ni pomaknuti. U takvim slučajevima priskakali su u pomoć čobani prikupljači. Najviše posla za prikupljače bilo je onda kada je koje blašče ugrizla zmija šarulja. Tada su prikupljači bili najpozvaniji da takvoj ovci priskoče u pomoć. Velebitski čobani znali su dobro što je sve trebalo učiniti u takvim slučajevima, iako nisu imali za to nikakvih pisanih uputa. Ako je usprkos svim nastojanjima ujedena ovca ipak uginula> prikupljači su je na licu mjesta zaklali i tako bar spasili meso i mje-šinu. Priklane ovce prikupljači su bili dužni prenijeti do stanova, gdje je maja od ovčjeg mesa kuhala čorbu, a mješina se preparirala i tako učinjena vraćala vlasniku kao dokaz da je ovca na planini doista stradala.

Oko podne, obično nakon objeda, čobani su svuda zajedno s blagom odlazili na plandovanje. Plandovanje je bilo korisno i za bla-

68

Page 65: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

go i za čobane, jer su ljudi za vrijeme plandovanja mogli po sat-dva odspavati, a blago je za to vrijeme preživalo i izbjeglo najveću podnevnu žegu. Harambaše su za plandište odabirali zaklonitija mjesta, gdje je bila dobra zavjetrina i hladovina. Ako je u blizini plandišta bilo žive vode, blago se tu i napajalo. Ako baš nigdje nije bilo hladovine, plandovalo se i na suncu. Ovce su se tada zbijale u hrpu i to tako da su im glave bile sakrivene u vlastitom hladu. Kada su čobani popodne htjeli da se paša nastavi, teško su uspijevali pokrenuti tako zbijeno stado. Zato su čobani prednjaci izvlačili iz stada ovnove predvodnike i tek što bi on krenuo pošle su za njim i ostale ovce.

POSLIJEPODNEVNI PAŠNJAK JUTARNJI PAŠNJAK

VEČERNJI PAŠNJAK PRIJEPODNEVNI PAŠNJAK

Slika 30. Dnevno kretanje dalmatinsko-kumpanijskih stada na južnom Velebitu na relaciji od stana do pašnjaka i nazad

Na stanovima u isto doba dana nije bilo vremena za popodnevni odmor. Gospodarica stana ili maja imala je upravo tada najviše posla. Ona je trebala oprati brojno posuđe od kuhanja objeda, a kada je taj posao dogotovila, dolazili su na red novi. Već u rane popodnvene sate počeli su i poslovi oko pripremanja večere, jer nakon povratka stada s paše za taj posao više nije bilo vremena. Uz kuhanje večere gospodarica je morala voditi bragu da se do večeri operu sve posude za mužnju, da se operu i osuše platnene vrećice za sirenje mlijeka, da se do stana dopremi dovoljno vode, drva i da na vrijeme nahrani djecu. Prva stada počela su se k stanovima vraćati već oko šest sati. Tada gospodarice nisu znale što će prije, dovršavati večeru ili početi večernju mužnju. Kod dalmatinskih kumpanija večernji poslovi su se raspoređivali tako da su maja i vicimaja dovršavale večeru, a čobani muzničari prihvaćali su se posla oko mužnje ovaca. Nakon večere maja je imala još dugo posla, jer ju je čekalo kiseljenje mlijeka, sirenje sira, pranje posu-

69

Page 66: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

đa uz niz drugih poslova. Starješina kumpanije je nakon večere našao malo vremena da progovori pokoju riječ sa svojim čobanima. Tom zgodom imao je priliku da od njih čuje sve dnevne novosti s paše, a čobani su opet od starješine čuli sve novosti oko stana. Tom prilikom se starješina sa svojim čobanima dogovorio za poslove koje je trebalo obaviti idućega dana. Sve to dogovaranje trajalo je kratko. Čim bi se spustila mrka noć, društvo se razilazilo svaki na svoje mjesto. Starješina, gospodarica ili maja s vicimaja-ma odlazili su na spavanje, dok su ostali čobani imali svoj noćni raspored. Neki su spavali u stanu, dok su drugi noćivali oko torova pod vedrim nebom ili u malim kolibicama, tzv. toraricama. Noću je svaki čobanin ispred svoje torarice zapalio vatru da mu bude toplije i da vatrom zaplaši vuka.

Čobani koji su provodili noći oko torova slabo su mogli spavati. Stalan lavež pasa, šuškanje noćnih životinja ili klepetanje klepki na ovnovima stalno su ih održavali polubudnima. Osim toga, čobani su noću po dva do tri puta ustajali i izlazili iz svojih torarica te iz svega glasa akali. Na taj su način plašili vukove. Nakon svakoga takvoga akanja podjarivali su svoje vatre, te ponovno ulazili u svoje torarice i tamo bdjeli. Za lijepih ljetnih noći stočari se nisu mnogo bojali hladnoće ni vukova. Kada je nadošlo lošije vrijeme, teškoće su se višestruko povećavale. Tada se po vjetru i kiši nije mogla zapaliti vatra, a studen je znala biti neizdrživa. Uz sve to povećavala se i opasnost od vukova. Zato su velebitski čobani kišne noći provodili s upaljenim lučima u rukama i s kuburama spremnim za paljbu. To su bili najteži trenuci u njihovu radu. Treba naime znati da su ponekad noći na Velebitu i ljeti znale biti toliko hladne da se kiša pretvarala u susnježicu, pa ako je uz to zapuhala i bura, studen je. postajala neizdrživa. Ipak su velebitski čobani svemu tome odolijevali, a naknadu za neprostpavane noći nalazili su u popodnevnom odmoru prilikom plandovanja. Život i rad im doista nije bio lagan.

10. Mužnja i prerada mlijeka Mužnja i prerađjivanje mlijeka nisu se svuda na Velebitu jednako

obavljali. Ličani su imali svoj način dobivanja mliječnih proizvoda, a Dalmatinci svoj. Primorci su se u tome koristili iskustvima obiju strana. U nekim poslovima povodili su se više za Ličanina, a u drugima su oponašali Dalmatince.

Budući da lička stada nisu bila toliko brojna kao dalmatinska, posao oko mužnje ličkih ovaca obavljale su same planinke ili sto-panice. Njima su u tome poslu znale priskočiti u pomoć čobanice ili čobani. Muzlo se uvijek na strugi, t j . na ulazu u tor. Struga na ličkim torovima nije imala nadstrešnicu, pa su muzači kad je padala kiša kisnuli. Ako je muzlo dvoje muzača, govorilo se da se muze da dvije struge, iako se muzlo na jednoj. Vjerojatno je nekoć u

70

Page 67: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

davnini na velebitskim torovima bilo po dvije i više struga koje su služile muzačima za mužnju. Kada je pred strugom muzlo dvoje muzača, oni su se rasporedili postrance, i to tako da su izjutra mu-zli unutar tora, a podvečer izvan tora. Tako se dobivalo na vremenu. Navečer su ovce odmah nakon mužnje ulazile u tor, a izjutra su opet izlazile iz tora. Muzlo se dosta različito, netko lijevom a netko desnom rukom. Prilikom mužnje muzači su sjedili na niskoj tronožnoj sjedalici ili na prikladnom kamenu, koji se prema potre-

MUZNIČARI Slika 31. Lički i primorski način mužnje ovaca na Velebitu na dvije struge:

1 jutarnja mužnja unutar tora, 2 večernja mužnja ispred tora

bi mogao pomicati. Muzlo se dosta brzo. Jedna ovca pomuzla se za oko pola minute, što znači da je jedan muzač za pola sata mogao pomusti oko 60 ovaca. Slično kao kod Ličana muzlo se i na primorskoj strani Velebita.

Mužnju mlijeka u dalmatinskim kumpanijama obavljalo je puno više muzača. Kako je u samo jednom kumpanijskom toru znalo biti do tisuću ovaca, to je posao oko mužnje obavljalo po nekoliko desetaka muzača. Oni su se raspoređivali uz struge u više redova po dubini, dok su po širini mogli musti najviše u tri reda. Ako je na svakoj s tragi muzlo po četiri muzača, onda ih je na jednom toru bilo ukupno 12. Svi oni zajedno mogli su za sat vremena pomusti oko 1500 ovaca. Ako je bilo više takvih torova, onda je broj

71

Page 68: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

muzača iznosio po 50 i više. Iz toga slijedi da je posao oko mužnje mlijeka zahtijevao dobru organizaciju i brzinu u poslu. To je bilo osobito važno uvečer, kada su muzači morali biti gotovi prije noći, jer se po mraku nije moglo raditi.

Što se tiče količine dobivenoga mlijeka, bilo je razlika. U mjesecu srpnju davale su ovce prosječno oko 3 del mlijeka na dan. Prilikom večernje mužnje davale su nešto veću količinu mlijeka nego izjutra. To je i razumljivo, jer je blago preko dana paslo i napa-

Slika 32. Kumpanijski način mužnje ovaca na tri struge. Tako muze odjednom devet muzača

jalo se, a noću je samo preživalo. Nadalje su se javljale i sezonske razlike. Tako je npr. u mjesecu srpnju mliječnost ovaca bila veća nego u kolovozu. Zato je mlijeko u kolovozu bilo gušće i masnije, pa se taj manjak izravnavao u količini dobivenoga sira ili skorupa. Velebitski stočari su najviše cijenili sir, skorup ili maslo koje su počeli dobivati nakon Gospojine (15. kolovoza). Tih proizvoda nije bilo puno, pa su se stoga čuvali kao najveća delikatesa.

Pri mužnji velebitski stočari služili su se posudama za zahvaćanje mlijeka. Ličani su se najviše služili mješinama i dižvama. Di-žva je bila drvena posuda sastavljena od javorovih dužica. U nju je stalo oko pet litara mlijeka. Bilo je i manjih posuda. Takav je npr. bio susak. On je bio sastavljen od bukovih dužica, a imao je naokolo obruče od Ijeskovine. Zapremina suska iznosila je dvije do tri litre. Između dva posljednja rata Ličani su napustili ove starinske posude, zamijenivši ih modernijim limenim sićima razne veličine, koje su nazivali cige. Primorci su se uz dižve služili i rulkatkama, zemljanim posudama s ručkama. Dalmatinske kum-panije služile su se najviše stružnjacima. To su bile drvene posude od bukovih dužica s obručima od Ijeskovine, a postrance su imale po dva probušena otvora kroz koje se mogao provući drveni štap kao ručke za nosače. Manji stružnjaci nisu imali tako izbušene ot-

72

Page 69: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Slika 33. Posuđe velebitskih stočara za zahvaćanje mlijeka: 1 dižva, 2 stružnjak, 3 susak i 4 rukatka

vore, pa su se nosili na glavi. U starija vremena rnuzli su dalmatinski stočari mlijeko samo u ovčje mješine. Napunjene mješine stavljali su u torbake i tako ih nosili do stana, gdje se mlijeko izlijevalo u drvene škipove ili u mjedene kotliće za sirenje.

Prerađivanje mlijeka vršilo se na Velebitu na razne načine. Ličani su npr. veoma rijetko skupljali skorup. Oni su mlijeko većinom meli ili stapali, te tako dobivali maslac ili maslo. To su radili tako da su svježe pomuzeno mlijeko stavljali u mjedeni kotlić, te ga prokuhali na ognjištu. To je bila varenika. Nju su trošili za do-

73

Page 70: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

ručak i večeru. Ostalo prokuhano mlijeko ulijevali su u bukove ili javorove skipe, u kojima je mlijeko moralo odležati najmanje 12 sati. Za to vrijeme uhvatio se na varenioi skorup. Taj skorup Ličani nisu skidali s mlijeka, već su sve zajedno ulijevali u drveni stap i u njemu mlijeko meli ili stapali. Lički stap za metenje mlijeka sastojao se od izdubenoga bukova panja visokog jedan do jedan i po metar. U takav stap stalo je oko pet litara mlijeka. Metenje se vršilo pomoću drvenoga štapa, stapaj e, kojim se udaralo po mlijeku gore-dolje. Metenje ili stapanje imalo je za svrhu da se od mlijeka odijeli maslac. Mlijeko se u stapu udaralo oko pola sata. Za to vrijeme maslac se obično odijelio i plivao na mlijeku u sitnim grudicama. Zatim se metena varenika izlila u zemljanu posudu i iz nje se žlicom pokupio maslac. Kada se prikupljeni maslac oblikovao u grudu, stavljao se u hladnu vodu da se bolje stvrdne. Čim je planinka prikupila veću količinu maslaca, pretvarala ga je u topljeno maslo. U topljeno maslo dodavalo se obično nešto soli, jer se tako bolje održavalo. Maslo se, dok je još bilo tekuće, ulijevalo u zemljane ćupove i tako se spremalo za zimu. Nekoć se u doba korizme jelo začinjalo jedino maslom ili uljem, a druge vrste masnoća se nisu trošile. Preostalo mlijeko, nakon što je iz njega odvojen maslac, služilo je čobanima za hranu. Veći dio takvoga mlijeka planinke su ukiselile. Kiseljenje su ubrzavale tako da su mlijeku dodavale pokoju žlicu već ukiseljenoga mlijeka.

Za dobivanje maslaca i masla Ličani na Velebitu trošili su oko polovine dobivenoga mlijeka. Drugu polovinu upotrebljavali su za dobivanje sira. Ličani su na svojim stanovima sirili mlijeko svaki dan. Lički sir škripavac pravio se od neprohuhanoga mlijeka. Sirovo mlijeko samo se procijedilo kroz rjeđe platno ili kroz gušće sito. Tako procijeđeno mlijeko ulijevalo se u zemljanu posudu

"od desetak litara. Takav ćup s mlijekom stavljao se zatim na željezni tronožac uz ognjište, da se ono malo smlači. U smlačeno mlijeko ulijevalo se domaće sirište ili murilo. Na 10 litara mlijeka dodavalo se oko dva do četiri decilitara sirišta. Količina sirišta zavisila je od njegove jačine. Odležano sirište, ili ono koje se dobivalo od svježeg ovčjeg želuca bilo je jače, pa ga je trebalo manje.

Ličani su svoja sirišta pravili obično od želudaca mlađih ovaca, telića ili svinja. Takve želuce žene bi dobro očistile i isprale, potom nasolile i stavile u rukatku s vodom. U rukatki je želudac morao odstajati najmanje tjedan dana. Nakon toga sirište je bilo gotovo, ali je svakako moralo još odležati u bocama u kojima se čuvalo. Što je sirište bilo starije, bilo je jače. Zato su planinke spremale sirište već u jesen za iduću godinu. Osušene ovčje želuce držale su uvijek i na stanovima da bi ako uzmanjka sirišta mogle napraviti novo.

Kad se domaće sirište ulilo u mlačno mlijeko, ono se odmah zgrušalo. Već za nekoliko minuta počeo se sir odvajati od sirutke. Kada je sir dovoljno očvrsnuo da se mogao vaditi rukama, plariin-

74

Page 71: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

ka ga je stavljala na drveni pladanj ili u limenu posudu, koja je na dnu imala rupice. Tu se sir gnječio rukama da bi se iz njega što bolje iscijedila zaostala sirutka. U isto vrijeme sir se polako solio morskom soli da se ona u siru ravnomjerno rasporedi. Nakon toga se sir stavljao u ocakljene zemljane zdjelice, u kojima se oblikovao i sušio. Ako se želio dobiti suhi škripavac, sir se iz zdjelica vadio nakon dva do tri dana i stavljao na sunce, gdje se sušio po

Slika 34. Stap za stapanje mlijeka na Velebitu

desetak dana. Tako osušeni škripavac imao je veću trajnost. Meki sir škripavac nije trebalo sušiti na suncu, već se trošio odmah kad se izvadio iz zemljane zdjelice.

Kada se sirutka odvojila od sira, nije se bacala, već se od nje pravila urda. Ona se dobivala tako da se sirutka zakuhala na vatri i dok je još bila vrela dolijevalo se u nju nešto nekuhanoga mlijeka. Urda se tada brzo izlučivala na površinu. Nju su planinke skupljale, ohladile i trošile kao manje kaloričan sir. Urda nije bila trajna, već se morala potrošiti po mogućnosti isti dan. Preostala si-

75

Page 72: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

rutka od urde davala se blagu u napoj. Poneki lički čobani stavljali su u hladnu sirutku malo soli i tako gasili žeđ.

Lički stočari na Velebitu rado su pravili i basu, mekani punoma-sni sir. Za priređivanje base uzimale su planinke veće zemljane ćupove koji su iznutra bili ocakljeni. U takve ćupove ulijevalo se svaki dan naizmjence po jedna ili dvije litre kuhanoga i nekuhano-ga mlijeka. Nakon svakog ulijevanja mlijeko se posolilo, a ćup zatvarao. Sadržaj se nije smio miješati, već se proces sirenja odvijao spontano bez dodavanja sirišta i bez odvajanja sirutke. Za sirenje base bilo je važno naimjenično ulijevanje sirovog odnosno prokuhanog mlijeka, jer se inače nije postizala prava gustoća base. Dobro usirena basa mogla je stajati i po nekoliko mjeseci.

Slika 35. Drveni škip za razlijevanje mlijeka i pobiranje skorupa

Primorski i dalmatinski stočari na Velebitu rijetko su proizvodili maslac ili maslo. Oni su u velikoj većini skidali s mlijeka skorup. To su radili tako da su prokuhano mlijeko razlijevali u drvene škipe i tako razliveno puštati da stoji oko 12 sati. Obično su skidali skorup ujutro s mlijeka od prošle večeri, ili navečer s onoga koje su pomuzli izjutra. Skorup se skidao tako da se iz škipova odlijevalo mlijeko u veće posude, a skorup se potom sastrugao iz škipa u posebnu drvenu kačicu. Kada se jedna kačica napunila skorupom, sadržaj se dobro izmiješao i zasolio morskom soli, a potom se skorup stavljao u ovčje mješine. Sabiranje skorupa odvijalo se prilično sporo. Od 100 ovaca moglo se na planini za 30 dana dobiti oko 60 litara skorupa. Velebitski skorup bio je veoma mastan i ugodna teka, napose onaj koji se prikupio u mjesecu kolovozu. U takvom skorupu bilo je i preko 80% masla.

76

Page 73: Mirko Markovic Narodni Zivot i Obicaji Stocara Na Velebitu I Dio

Mlijeko od kojega se uzeo skorup izlilo se kasnije iz škipova u mjedeni kotao u kojem se smlačilo na oko 30° C. U tako smlačeno mlijeko ulijevalo se domaće sirište. Čim bi se mlijeko zgrušalo, sa-sjekla se mliječna graševina drvenim nožem u veće režnjeve. Za najviše pola sata bilo je sirenje gotovo. Pri kraju sirenja vatra se na ognjištu pojačavala da se sirutka što bolje odijeli od sira. Sirutka se zatim ocijedila u drugu posudu, a sir se ostavio u kotlu. Njega su sirari gnjeli rukama ili drvenom kuhačom da se sirutka još bolje istisne iz sira. Nakon toga se sir izvadio iz kotla i oblikovao u grudu. Tako oblikovani sir stavljao se u škip da u njemu odstoji dva do tri dana. Kada se sir u škipu donekle osušio, razrezao se nožem u kriške debljine oko 2 cm, posolio morskom soli i spremio u ovčje mješine. Čim se koja mješina napunila sirom, odmah se dobro podvezala da u nju ne ulazi zrak. U jednu ovčju mje-šinu moglo je stati 20 do 40 kg sira. Preostala sirutka nije se bacala, već se od nje priređivala bjelava. Mnogi dalmatinski čobani trošili su posoljenu sirutku i kao piće. Za sirenje misnoga sira, t j . sira u mješini, pravili su Dalmatinci svoje domaće sirište, koje se ponešto razlikovalo od onoga iz Like. Dalmatinci su suhi ovčji želudac umjesto vodom zalijevali posoljenom sirutkom, a sirište se kiselilo u posudi najmanje dva mjeseca. Tako priređeno sirište bilo je puno jače od ličkoga, pa ga je trebalo manje dodavati u mlijeko.

Velebitski sir iz mješina napravljen po dalmatinskom receptu bio je uvijek dobre kvalitete. Razlikovao se jedino po tome da li je bio napravljen od obranog ili poluobranog mlijeka i koliko je bio posoljen. Slaniji sirevi imali su duži rok trajanja. Slično se razlikovao i skorup. Blago zasoljeni skorup zvali su dalmatinski stočari cvijetom. Takav skorup, ako je u mješinama odležao duže vremena, postajao je svojim unutrašnjim vrenjem ponešto oštrijega teka, pa se zimi trošio kao najveća delikatesa. Ali znalo se događati da su pojedini sirevi s Velebita imali tek na zagorjelo mlijeko. To je bivalo kada je maja pri kuhanju mlijeka naložila prejaku vatru, ili je u vrijeme dok je sirila mlijeko puhala jaka bura, pa je dim i pepeo s ognjišta ulazio u mlijeko. Sir u mješinama na stanovima držao se uvijek u uspremi, i to na daskama nisko pri zemlji da mu bude hladnije. Mješine sa skorupom vješale su se opet poviše zemlje, obično o drvene prečke. Mlijeko se u stanovima držalo na policama, gdje je bilo dovoljno zračno. Tada ni muhe nisu išle na njega. Zadah od mješine osjećao se izuzetno rijetko. Mješine su se svuda po Velebitu održavale u najvećem redu. Svuda se pazilo da se stare mješine, koje su dobivale neugodan zadah, odmah zamijene novijima. Stari velebitski stočari spominju još i danas da se najbolji sir i skorup mogao sačuvati jedino u ovčjim mješinama. Kada su se i tu mješine počele zamjenjivati novijim drvenim kačicama, nestalo je nekadašnjeg kvaliteta sira i skorupa s Velebita.

77