Florence Hartmann

MIR I KAZNA

TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE POLITIKE I PRAVOSUĐA

Žrtvama masovnih zločina

Istina i tačnost, prije nego strast. Ravmond Aron

NAPOMENA

Priča koja slijedi događa se iza kulisa međunarodne politike i pravosuđa.

Autorica, iako nekadašnja novinarka pariškog Le Mondea, ne nudi nam,

međutim, novinarsko istraživanje, nego nam kao izravan svjedok otvara ta

zatvorena vrata. Navodi i obavijesti koje de čitatelj otkrivati, nisu, dakle,

prikupljani od osoba nazočnih razgovorima, pregovaranju ili zatvorenim

sastancima, na kojima se zbiva vedina događaja koje prenosi, nego ih je

autorica neposredno čula i zabilježila.

U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog

kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od oktobra 2000. do oktobra

2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u

ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosile

strateške odluke Suda, sudjelujudi u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o

strategijama kaznenog progona, uključena u pripremanje susreta i nazočna

razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih

dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, pratedi

tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet

koji je do sada bio zatvoren za javnost.

Autorica nam tako posuđuje svoje uši i oči. Ali to čini kao brižna novinarka:

informacije su prikupljene na temelju osobnih bilješki, ali također

provjerenih i ponekad upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim

internim izvještajima kojima je imala pristup. Izvore navodi samo za one

informacije koje nisu prikupljene izravno ili dolaze izvan ICTY-a. No,

događaji koje je kroz šest godina proživljavala iznutra ne mogu se izdvojiti iz

konteksta i odijeliti od razdoblja koje je prethodilo njezinu dolasku u Hag, u

sjedište ICTY-a u Nizozemskoj. Autorica je, dakle, na temelju internih

dokumenata rekonstruirala činjenice koje su prethodile oktobru 2000.

trudedi se doprijeti do najmanje poznatih ili čak nesludenih aspekata tog

razdoblja.

Jedno poglavlje ove knjige napominje određen broj elemenata dokaza

iznesenih na procesu Slobodanu Miloševidu, prvom šefu države kojemu je

sudilo međunarodno pravosuđe. Dio tih autentičnih dokumenata dostupan

je i na internetu, posebno neka telefonska prisluškivanja koja čitatelj tamo

može nadi. Sud je na vlastitoj internetskoj stranici (www.un.org/icty)

prikupio zapisnike sudskih rasprava i sudske odluke, ali nije sustavno spojio

dokaze prihvadene tijekom različitih sudskih postupaka. Autorica se odlučila

radije oslanjati na razasute i teško dostupne dokumente, nego na

svjedočenja iznesena na javnim sudskim raspravama.

Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u

službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime

ta otkrida omoguduju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje

ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja.

Iza zatvorenih vrata sve se uvijek čuva u tajnosti. Tek sidušan dio izranja pri

otvaranju arhiva, desetljedima poslije. Sve što je rečeno ili obedano ne smije

se zaboraviti jer svaka riječ može naknadno zadobiti posebnu važnost.

Prema stupnju povjerljivosti, te se bilješke ili predaju arhivima ili se pažljivo

stavljaju po strani, na raspolaganje ovlaštenoj osobi koja de odlučiti predati

ih ili ne svojem sljedniku.

Pri nekim se susretima od sudionika traži da ništa ne bilježe. Može se čak

zahtijevati da se ni jedan od dokumenata o kojima se raspravljalo ne iznosi

iz prostorije. Ponekad su savjetnici jedne od strana zamoljeni da iziđu.

Katkad se to traži selektivno. Domadin može zahtijevati, ovisno o temi

rasprave, isključenje jednoga od savjetnika zbog njegove nacionalnosti, uz

izliku da informacije koje de se razmijeniti mogu zanimati njegovu vladu.

Ostalima se naprotiv odobrava da ostanu. Neki visoki dužnosnici više vole

razgovore u četiri oka u prirodi ili u odvojenim kabinetima da bi se uvjerili u

potpunu povjerljivost rasprave. Ipak se rijetko događa da na kraju takvih

razgovora nema nikakve zabilješke, čak ni privatne.

Bilješke predane arhivima sažimaju sadržaj rasprava i ističu glavne tačke.

Bududi da moraju sintetizirati i parafrazirati, oni koji ih zapisuju ne prenose

vjerno ljudsku ili ponekad „neljudsku" dimenziju tih istupa i reakcija, kao ni

riječi koje su upotrebljavane. Autorica je, dakle, odlučila dati samo

autentične navode različitih sudionika kako bi bez filtera propustila čitatelja

u taj zabranjeni prostor.

PREDGOVOR Raspršeni snovi čovječanstva

Politika je umijede sprečavanja ljudi da se bave onim što ih se tiče.

Paul Valerv

Više od šezdeset godina nakon Suda u Nürnbergu i Tokiju, međunarodna

pravda dobiva novi polet, kojemu se dugo nije nadala. S ciljem da potisne

nekažnjivost, ona je golem korak u napretku čovječanstva. Ali da taj

projekt, u koji svako ljudsko bide izloženo ratnoj opasnosti ulaže tolike

nade, ne bi ostao nedovršen, međunarodna pravda morat de se, malo

pomalo, nametnuti svima i za svakoga. Stvoren 1993., Međunarodni

kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zatim onaj u Ruandi (ICTR),

uspostavljen sljedede godine, bili su preteče Međunarodnog kaznenog suda

koji, od Demokratske Republike Kongo do Sudana i Ugande, danas traži

odgovornost glavnih ratnih vođa. U kojem su se okruženju razvijale te prve

međunarodne instance poslije onih koje su stvorene nakon završetka

Drugog svjetskog rata? Koji su im bili uspjesi, pogreške, koje su bitke vodili?

Ako petnaestak godina poslije njegova osnivanja zaronimo u kulise

Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nadi demo brojne

odgovore i rasvijetliti izazove s kojima de se u godinama i desetljedima koja

slijede morati suočiti međunarodna pravda koja danas muku muči da bude

uvjerljiva.

Desetog marta 1998. Louise Arbour, tužiteljica Međunarodnog kaznenog

suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uznemirena je pogoršanjem stanja na

Kosovu. Ona upozorava kako je nadležna za cijelo područje bivše Jugoslavije

i da „dobiva informacije i dokaze o izgredima na Kosovu". U februaru je

Miloševid poslao specijalne jedinice u dolinu Drenice, kolijevku albanske

pobune na Kosovu protiv vlasti u Beogradu i, kako se pretpostavlja, sjedište

cijele nove Vojske za oslobođenje Kosova (UCK). Situacija neumoljivo klizi

prema ratu. Sedmog jula, Louise Arbour pojačava ton: „Izgredi su prerasli u

oružani sukob... prema tome, namjeravam podnijeti optužbe za zločine

protiv čovječnosti ili ratne zločine ako se utvrde dokazi." Velike sile je

podržavaju. Dvije rezolucije Vijeda sigurnosti, 31. marta te 23. septembra

1998. ističu nadležnost Suda nad Kosovom i obavezu vlasti u Beogradu da s

njime surađuje. Taj polet u kojem se čini da sudstvo ima prvenstvo pred

politikom kratkog je vijeka. Jer upravo da bi prisilili Miloševida na

pregovore, Amerikanci i Europljani svojom podrškom žele učiniti

uvjerljivom prijetnju optužbom protiv najodgovornijeg za ovu novu

kampanju etničkog čišdenja na Balkanu krajem XX. stoljeda.

Trinaestog oktobra 1998. Miloševid potpisuje sporazum o primirju s

američkim pregovaračem Richardom Holbrookeom, koji i ne spominje ICTY.

„Nadležnost Tribunala ne može biti ulog ni za kakve pregovore", odbrusila

je odmah tužiteljica. Da bi se sama uvjerila da su zločini stvarno počinjeni,

najavljuje kako želi dodi na lice mjesta. Miloševid se protivi. Izdaje joj vizu

samo za Beograd, što ona odbija. Njezini ponavljani zahtjevi da na Kosovo

pošalje svoje istražitelje ostaju mrtvo slovo na papiru. Vijede sigurnosti ne

želi ugroziti primirje osuđujudi Beograd zbog odbijanja suradnje s

međunarodnom pravdom. Za velike sile sud je samo oruđe, koje je korisno

ako služi njihovim političkim namjerama.

Miloševid ne haje za prijetnje kanadske magistratkinje1. Petnaestog januara

1999. njegove jedinice zauzimaju selo Račak i pogubljuju četrdesetak

kosovskih seljaka. Primirje je time poništeno. Šef međunarodne misije

zadužene za nadgledanje primirja na Kosovu William Walker, odmah to

proglašava „zločinom protiv čovječnosti". Louise Arbour je bijesna i

telefonira Walkeru.

1 Termin magistrat/kinja se odnosi na tzv. "viši rang" sudaca koji imaju i

državne ovlasti. Termin magistrat je uobičajen u užim pravnim krugovima,

naročito u angloameričkim zemljama. Građanski službenik kojem su dane

upravne i zakonske ovlasti, (op. ur)

„Pošaljite svoje stručnjake u roku od 24 sata, s vizom ili bez nje", predlaže

Amerikanac. Louise Arbour se 19. januara pojavljuje na granici između

Makedonije i Kosova. Zapreka je nepremostiva. Carinik se ruga listajudi

putovnicu glavne tužiteljice, ustanovljuje da nema vizu i kaže joj da se vrati

natrag zajedno sa svojom impresivnom novinarskom pratnjom. Poraz je tim

bolniji što ne dobiva nikakvu političku podršku iz prijestolnica koje su prije

pet godina osnovale Tribunal. Iako je u napasti da dade ostavku, Louise

Arbour se suzdržava pri povratku u Hag. Cijeli Tribunal joj priređuje

trijumfalan doček. Usudila se. Ovim putovanjem implicitno je dala znak

Miloševidu da je pod istragom.

Ali sada je vrijeme diplomacije. Poslije dva tjedna pregovora u

Rambouilletu, pojavljuje se nacrt sporazuma koji ne vodi mnogo računa o

Tribunalu. Još jednom je politički pragmatizam iznad sudstva. Američka

sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica Tribunala, šalje 23. februara

otvoreno pismo francuskom i britanskom ministru vanjskih poslova, Robinu

Cooku i Hubertu Vedrineu. Poziva ih „da ne žrtvuju načela na kojima se

temelji Tribunal u korist kratkoročnih političkih interesa". „Nema mira bez

pravde", potvrđuje i tužiteljica. Miloševid odlučuje -on ne želi ni mir ni

pravdu.

U nodi između 23. i 24. marta NATO počinje operaciju Združene snage

protiv režima u Beogradu. Zločini se ne zaustavljaju, čak se udvostručuju.

Stotine hiljada Albanaca deportirano je prema kosovskoj granici. Dvadeset

šestog marta Louise Arbour upozorava Miloševida da de „istražiti sva teška

kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno ona koja uključuju

zločine protiv civilnog stanovništva..." Za zapadne prijestolnice Miloševid

više nije ključ problema na Balkanu, nego samo srce problema. One ponovo

vide Tribunal kao oružje protiv palikude. U Bruxellesu, Londonu, Parizu i

Washingtonu, Louise Arbour primaju raširenih ruku. Zapadnjački dužnosnici

obedavaju da de predati Haškom sudu „sve informacije" kojima raspolažu o

operacijama njegovih oružanih snaga, njihovoj organizaciji, liniji

zapovijedanja i njihovim zločinima. Na kraju de joj predati samo malen dio.

Ali želi se u prvom redu stigmatizirati neprijatelja da bi se bolje opravdao

nastavak NA-TO-ovih bombardiranja Srbije. I da bi to postigli, ne oklijevaju

uspoređivati Miloševida s Hitlerom ili Staljinom, ili ga nazivati, kako to čini

Robin Cook, „serijskim etničkim čistačem". George Robertson, britanski

ministar obrane optužuje ga za genocidne planove. To je termin koji

zapadne vlade izbjegavaju kad ne žele intervenirati. Bududi da ih

međunarodna Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

obavezuje na djelovanje za sprečavanje ili zaustavljanje takvih zlodjela,

izbjegavale su taj termin nekoliko godina prije u Bosni, a još više u Ruandi.

Louise Arbour se ne zavarava. Njezin rad instrumentaliziraju. Ali

međunarodna pravda prečesto je žrtva političkog nehaja, a da se ne bi

veselila toj podršci. Istražitelji ICTY-a počinju prikupljati prva svjedočenja

izbjeglica koje bježe s Kosova. U Hagu Louise Arbour preuzima osobno taj

predmet. Imenuje dvoje mladih američkih pravnika, Nancy Paterson i Clinta

William-sona, da sastave optužnicu. Kao dirigent ravna ovim dvama

magistratima i proučava svaki dokument, svaki dokaz koji su prikupili njezini

istražitelji, ali i međunarodne organizacije i nevladine udruge. Louise

Arbour zna da je upala u trku s vremenom. Početkom maja NATO-ovi udari

još nisu naveli Miloševida na popuštanje i on još uvijek odbija

raspoređivanje međunarodne sile na Kosovu. Međunarodna zajednica je u

slijepoj ulici. Louise Arbour strahuje da de se Miloševidu ponuditi trgovina:

dolazak međunarodnih snaga u zamjenu za prekid istrage koju je protiv

njega otvorio ICTY. Ratni vođa ima sve razloge da se cjenka o svojoj slobodi

u zamjenu za mir. Sredinom maja Beograd daje nadu u otvaranje i

proglašava prihvatljivim prijedlog raspoređivanja vojne sile „unatoč nekim

ogradama". Kanadska tužiteljica upozorava: „Ne može biti nikakva oblika

imuniteta što se nas tiče. Idi demo dokle nam to dopuštaju dokazi."

Odlučuje zadati posljednji udarac dok traje jako diplomatsko djelovanje u

cilju dogovora.

U subotu 22. maja, u svojem uredu u Hagu, u Nizozemskoj, Louise Arbour

potpisuje optužnicu. Glavni optuženik zove se Slobodan Miloševid. Prvi put

u povijesti međunarodno sudstvo optužilo je jednog državnog poglavara na

vlasti za zločine protiv čovječnosti. Louise Arbour nije nikoga prethodno

obavijestila. Odbila je konzultirati se s velikim silama zbog straha da ne

izvrše pritisak. Obaviještena je samo šačica bliskih suradnika. Ali mnogi još

važu za i protiv, a neki strahuju. Louise Arbour i njezino okruženje primili su

višemanje eksplicitne signale od nekih diplomatskih ureda koji se čuvaju

svega što bi moglo usporiti ili komplicirati rješenje krize, boje se svake

dodatne zapreke na putu dogovornog rješenja do kojeg nikako da se dođe.

Čini se da je Miloševid spreman prihvatiti prijedlog skupine G8 kojim bi se

zaustavilo nasilje na Kosovu.2

Ne žele odbaciti jedinog sugovornika koji

može odlučivati o miru. Svaka bi optužba bila preuranjena, čak

„katastrofalna", jer bi nosila opasnost da se „Miloševid zainati". „Optužnica

bi dovela u opasnost izglede za mir", tvrdi izaslanik iz Moskve koji posebno

dolazi u Hag. Louise Arbour sliježe ramenima. Isto čini i s Amerikancima koji

preuzimaju vodstvo i ustrajno traže da pričeka zgodniji trenutak.

"Predlažem Madeleine Albright da me ne pokušava nadi", daje na znanje

jednom američkom sugovorniku koji je naziva da bi organizirao telefonski

sastanak s američkom državnom tajnicom. U svakom slučaju, kasno je

-optužnica je potpisana.

"'Budite nepopustljivi', rekla mi je Madeleine Albright u času imenovanja (u

ICTY, u septembru 1996.; op. a.) pa dobro, pokazat du da sam

nepopustljiva", odgovorila je Louise Arbour u oči Christianu Chartieru,

glasnogovorniku Tribunala. Kanađanka označava svoj teren kako bi

spriječila svako političko uplitanje. Kad je izvršila posao, izgubila se na

četrdeset osam sati na jugu Francuske, kod prijatelja. Optužnica nije samo

protiv Slobodana Miloševida nego cijelog srpskog vodstva uključenog u

zločine protiv kosovskih Albanaca. Uz Milana Milutinovida, predsjednika

Srbije, na njoj su i Dragoljub Ojdanid, šef Generalštaba, potpredsjednik

savezne vlade Nikola Šainovid i ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko

Stojiljkovid. Ali u skladu s proceduralnim pravilima ICTY-a, optužnica nije

pravovaljana dok je ne potvrdi i supotpise sudac. Cijeli predmet, tri hiljade

stranica u desetak debelih registratora, predan je dakle sucu Davidu Huntu.

Poslije vikenda za Duhove, koji je prosjedio zatvoren u svojem uredu

proučavajudi predmet, australski sudac potpisuje 24. marta odluku kojom

potvrđuje optužnicu i pripadajude naloge za uhidenje.

Ali Louise Arbour ne želi objaviti optužnicu prije četvrtka 27. maja. Razlog je

vrlo jednostavan. Jedan od istražitelja Tribunala nalazi se u Beogradu pod

krinkom misije UN-a koju vodi Sergio Vieira de Mello. Delegacija odlazi s

teritorija Srbije u četvrtak ujutro. Louise Arbour odbija i najmanji rizik. U

utorak 25. maja leti za Stockholm, gdje glavni tajnik UN-a Kofi Annan

sudjeluje na konferenciji. Njega prvoga obavještava. Zatim šalje šifriranu

poruku nizozemskom ministru vanjskih poslova Josiasu van Aartsenu:

„Poslane su loptice za golf." Sada ministar zna da su optužbe potvrđene i da

mora, prema brižljivo pripremljenom planu, sasvim diskretno, proslijediti

obavijest nekima od svojih kolega kako bi mogli opozvati svoje sugrađane

koji su u misiji u toj regiji. Procurit de iz američkih izvora. Ved krajem

poslijepodneva, u srijedu 26. maja, CNN otkriva da Slobodana Miloševida

traži Haški sud. Svejedno. Louise Arbour sazvala je novinsku konferenciju za

sutradan. Pred prepunom dvoranom objavljuje optužnicu protiv petorice iz

Beograda zbog deportiranja sedamsto četrdeset hiljada kosovskih Albanaca

i zbog ubojstva najmanje tristo četrdeset identificiranih osoba. Da bi

pretekla one koji de rado ukazivati na opasnosti koje ta optužnica donosi

mirovnom procesu u tijeku, odgovara im: „Uvjerena sam, isto kako je bilo

uvjereno Vijede sigurnosti kad je osnivalo Tribunal i kad je u više navrata

posljednjih mjeseci pozivalo da se pripazi na Kosovo, da de plod naših

napora donijeti značajan doprinos miru. Nikakav trajan i vjerodostojan mir

ne može počivati na nepravdi i nekažnjivosti. Odbijanje zahtijevanja od

ratnih zločinaca da odgovaraju za svoja djela bila bi uvreda onima koji

poštuju zakon, bila bi izdaja onih koji zakonu povjeravaju svoje živote i

sigurnost." Nekoliko tjedana poslije Louise Arbour odlazi iz Tribunala.

Optužnica protiv Slobodana Miloševida iznenadila je zapadne vlastodršce

koji ga još uvijek, unatoč njegovim zločinima, smatraju nužnim

sugovornikom. Ona im sužava manevarski prostor usred procesa

pregovaranja. Pred imperativom mira diplomati nikada ne oklijevaju

optužiti slijepu pravdu koja ne vodi računa o njihovim poteškodama da

ratne vođe dovedu za pregovarački stol. Optužnica protiv državnog

poglavara može, prema njima, osujetiti svaku nadu da de se mir postidi

pregovorima. I pod izlikom borbe protiv nepravde, ona je može produljiti.

Ali vedina njih radije skriva svoju zbunjenost javnim izjavama u korist suda i

borbe protiv nekažnjivosti. Samo Moskva otvoreno osuđuje tu odluku

nazivajudi je „političkom" i ističe da dolazi „u

2 6. maja 1999. osam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta u skupini G8

složilo se o „razmještanju na Kosovu međunarodnih učinkovitih civilnih i

sigurnosnih snaga".

najgorem času". U Francuskoj Jean-Pierre Chevenement, ministar

unutarnjih poslova, jedini je koji osuđuje „ovu inicijativu (koja; op. a.) ne

služi miru".

Kao gospodar rata i mira ved osam godina, Slobodan Miloševid mislio je da

je nedodirljiv. Da nije pretjerao na Kosovu, vjerovatno nikad ne bi bio

pozvan na odgovornost. Sada, pritiješnjen uza zid, stisnut između čekida

pravde i nakovnja NATO-a, strahujudi da de ovom optužnicom biti izbačen iz

igre, prisiljen je popustiti. Mislio je da de zahvaljujudi susretljivosti Moskve i

dvostrukoj igri Zapada izbjedi bijes ICTY-a. U toj kulturi imperativa mira koji

se kupuje pod svaku cijenu, pri čemu se često predlaže pregledavanje kroz

prste partnerima neophodnima za pregovaranje, Miloševid je vjerovao u

svoju nekažnjivost. Nisu li mu je ved jedanom dali kad je potpisao mir u

Bosni poslije tri i pol godine krvoprolida i poslije pokolja u Srebrenici, za

koje je Washington, međutim, imao dokaze njegove umiješanosti?3

Pobijedit de ga borbenost Louise Arbour. Miloševid je prisiljen pozvati

natrag svoje pse rata i ušutkati oružje. Tribunal je odnio pobjedu tamo gdje

nije uspjela diplomacija. „Vjerujemo da je pravda majka mira", likuje u julu

Madeleine Albright.

Dva izaslanika, Rus Viktor Černomirdin i Finac Martti Ahtisaari, susredu se s

Miloševidem početkom juna kako bi zapečatili uvjete mira koje de

Rezolucija 1244 Vijeda sigurnost službeno proglasiti 10. juna 1999.

„Optužnica ne mijenja mnogo", tvrdi američki State Departement. Kad se

vratio mir, Slobodan Miloševid, prvi predsjednik na vlasti kojeg je optužilo

međunarodno pravosuđe, ostaje nedostupan pravdi. NATO, koji drži snage

na Kosovu da bi jamčio mir, nema pristup srpskom teritoriju ni ovlasti da

uhiti ratne zločince. A Clinton priznaje: „Ako ostane u Srbiji, vjerovatno

nede biti izručen, a ne mislim da Transatlantski savez može upasti u

Beograd kako bi mu uručio optužnicu."

Tigar od papira urlikao je i pružio kandže, ali je i dalje sasvim bezopasan.

Optužujudi Slobodana Miloševida, Tribunal je ipak opravdao razloge svojeg

postojanja. U vladama kao i u samom ICTY-u nitko zaista ne vjeruje da de se

krvoločnom vođi jednog dana suditi. Njegova optužnica izaziva

jednoduš-nost jer svima umiruje savjest. Ali izvršenje pravde i dalje nije

vjerovatno. Velikim silama Miloševidevo uhidenje nije prioritet, pa čak ni

cilj. Tako, dok Srbiji obedavaju značajnu materijalnu pomod čim Miloševid

bude svrgnut s vlasti, njegovo uhidenje nije uključeno u pogodbu. Svi u

Beogradu misle da je Miloševid opet dobio nekakav oblik imuniteta u

zamjenu za podršku mirovnom planu za Kosovo.

Louise Arbour brzo je shvatila dvoličnost država u odnosu na primjenu

međunarodnog prava kad ona prijeti da poremeti političku računicu.

Razumjela je kako međunarodno pravosuđe teško zadržava kontrolu nad

svojom kaznenom strategijom, bez koje ne može težiti nezavisnosti, dok mu

velike sile otimaju tu mod želedi odlučivati o uputnosti kaznenog progona

kad šefovi država ili važne osobe, osumnjičene za masovne zločine,

izgledaju kao jedine koje mogu potpisati mirovne sporazume.

Međunarodna diplomacija i dalje spremno žrtvuje pravdu pod izlikom da

pravedan mir može dovesti do nastavka rata, odnosno do smrti i patnje

čitavih naroda. Ali ona zaboravlja da je Miloševid kumovao najžešdim

krvoprolidima u bivšoj Jugoslaviji, onome u Srebrenici, zatim na Kosovu,

svaki put kad se diplomacija upustila u proces mirovnih pregovora s njim.

Prije Louise Arbour, njezin prethodnik Richard Goldstone ved je

upozoravao: „Mir koji parafiraju ratni zločinci ne vrijedi ništaviše nego tinta

i papir kojima se koriste". Najosjetljiviji problem međunarodnog prava bio

je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vodenih

suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje

prednost potrazi za pravdom, a druga, pragmatična, daje prednost traženju

mira.

"Razlozi koji su naveli Vijede sigurnosti da osnuje Tribunal od početka su bili

dvojbeni. U pregovorima koji su prethodili ustanovljavanju međunarodnog

pravosuđa jasno se pokazalo da određeni broj stalnih članova Vijeda

sigurnosti smatra Tribunal mogudom zaprekom sporazumnom rješenju

krize. Posebno je Rusija zakulisno djelovala kako bi se uvjerila da de

Tribunal biti samo fasada. Ni motivi SAD-a nisu bili najčišdi. Glavni američki

pregovarač na Balkanu, Richard Holbrooke, priznao je da se u njegovoj vladi

Tribunal shvada

3 Washington je između ostalog bio u posjedu snimki telefonskih

razgovora, a transkripte nekih od njih je Al Gore, američki potpredsjednik,

predočio europskim posrednicima uključenima u proces pregovaranja o

miru u Bosni, pri jednom susretu u augustu 1995. u Bijeloj kudi.

kao obično sredstvo za javnu upotrebu i kao politički koristan instrument.

Washington je mislio da de Tribunal, čak i ako bude sudio tek

drugorazrednim krivcima, svojim optužnicama pomesti kritike koje velikim

silama zamjeraju da nisu dovoljno učinile da zaustave krvoprolide.

Optužnice su trebale poslužiti i da diplomatski izoliraju vođe osumnjičene

za zločine, da ojačaju njihove protivnike na unutarnjoj pozornici i da

potaknu međunarodnu političku volju da posegne za gospodarskim

sankcijama ili za silom. SAD i Velika Britanija mislile su u početku da de

optužnica protiv Miloševida smanjiti izglede za mir, ali su ubrzo shvatile da

je ona djelotvoran instrument za sotoniziranje srpskog vođe i održavanje

podrške javnosti NATO-ovu bombardiranju Srbije", piše tada američki

pravnik Michael Scharf, koji je prije tri godine bio jedan od sastavljača

Statuta Tribunala.4

"Petnaest glasova za, nijedan protiv, nema suzdržanih, Rezolucija je

jednoglasno prihvadena." Tako je 25. maja 1993. godine Ruski veleposlanik

koji predsjeda Vijedem sigurnosti Ujedinjenih naroda najavio stvaranje

Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), prve

međunarodne sudbene instance poslije Sudova u Nurnbergu i Tokiju. To je

povijesni trenutak.5

Protiv mržnje i barbarstva koji tada bjesne oko Sarajeva, europskog grada

koji ved dulje od godine dana mučenički podnosi bombardiranja što ih

vjerno prenose međunarodni TV programi, pred ispijenim licima

muslimanskih zarobljenika srpskih logora u Prijedoru, od kojih bi se

odvratio pogled da ih mediji nisu spasili od zaborava usred ljeta 1992.,

modnici ističu sliku civilizacije zasnovane na pravu kao što se nekada pred

Antikristom mahalo raspelom. Jer, čak ni ako gaji san o pobjedi prava nad

nasiljem samo snagom svojih osuda i svoje razumnosti, pravda ne može

zaustaviti rat. Ne može zamijeniti političko djelovanje jer joj nije uloga da

djeluje, nego da sudi.

Nije vrijeme akcije, nego izjava o dobrim namjerama. Umjesto odgovora na

rat, modnici ispiru usta univerzalnim vrijednostima čovječnosti koja se

ponovo izvrgavaju ruglu. Svijet realpolitike upušta se u područje lijepih

osjedaja, zahtijeva moralne stavove, pridružuje se gnušanju međunarodnog

javnog mnijenja, predlaže zaustavljanje zločina umjesto neposrednije

intervencije da ih zaustavi. Velike sile natječu se u svjedočenju svoje volje

da prekinu ciklus nasilja, osvete i mržnje. Uvjeravaju da de Tribunal biti

oružje odvradanja, da je on ved sada prijetnja odgovornima za najodvratnije

zločine.

„Ovom akcijom izjavljujemo vama, žrtvama, da vaša agonija, vaše

žrtvovanje i vaša nada u pravdu nisu zanemareni. A onima koji su počinili

užasne zločine jasno kažemo da de ratni zločinci biti kazneno progonjeni i

da de pravda biti zadovoljena", izjavljuje pred Vijedem sigurnosti Madeleine

Albright, veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima.

ICTY je rođen iz želje država članica Vijeda sigurnosti, izvršne vlasti

Ujedinjenih naroda, i na temelju poglavlja

VII. Povelje UN-a, onog istog poglavlja koje dopušta svaki oblik uplitanja,

uključujudi i pribjegavanje sili, kako bi se zaustavilo etničko čišdenje. Misija

koja mu je povjerena: tražiti i progoniti osobe koje se smatra krivima za

teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava od januara 1991. u bivšoj

Jugoslaviji.

Statut Tribunala osigurava neovisnost pravosuđa. Određuje da su suci

neovisni (članak 12.) i da tužitelj, odgovoran za istragu predmeta i za

izvođenje progona ne traži i ne prima upute ni od koje vlade niti kojega

drugog izvora (članak 16.). Uostalom, države su obavezne potpuno

surađivati s Tribunalom i bez odlaganja odgovoriti na svaki zahtjev za

pomod ili na svaki nalog koji se, među ostalim, odnosi na prikupljanje

svjedočenja i izvođenje dokaza, kao i na uhidenje i zatvaranje osoba i na

dovođenje optuženih pred Sud (članak 29.). Velike su sile stvorile na papiru

gotovo idealno sudište. Što, paradoksalno, dokazuje da nisu nikada mislile

da de ono jednoga dana i proraditi. O tome svjedoči Madeleine Albright:

„Lako je bilo izglasati

4 Scharf Michael, Indicted for War Crimes, then what?, Washington Post, 3.

oktobra 1999.

5 Tribunal je uspostavljen dvjema Rezolucijama Vijeda sigurnosti UN-a, br.

808 od 22. februara 1993. i br. 827 od 25. maja 1993., koje utvrđuju

njegovo osnivanje i obavezuju sve države na punu suradnju s ICTY-em.

Tribunal je smješten u Hag, u Nizozemskoj.

Rezoluciju, ali tada nitko nije zamišljao da bi takav Tribunal mogao jednog

dana profunkcionirati. Svi su mislili da nikad nede biti optuženih, ni procesa.

Čak su i najoptimističniji prihvadali da nede nikada biti presuda, nikada

izricanja kazne."6

Nitko se ne zavarava. Da bi ispunio svoju misiju, Tribunal ovisi o dobroj volji

svojih osnivača u Vijedu sigurnosti i o njihovim političkim interesima.7

Sutradan nakon polaganja zakletve prvih sudaca, 17. novembra 1993.

međunarodni tisak pokazuje skepticizam dok se u Bosni nastavljaju rat i

zločini: Sud osuđen na neuspjeh; Krezubi sud; Alibi: velike sile samo traže

načina da umire savjest, osumnjičeni istodobno sudjeluju u mirovnim

razgovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.

„Položili smo zakletvu 17. novembra i odlučili smo početkom decembra

otidi kudi", prisjeda se talijanski sudac Antonio Cassese, prvi predsjednik

Tribunala. „Postojali su samo suci, ništa drugo (...) U početku nismo imali ni

proračun. Ujedinjeni narodi našli su malo novca, nešto sasvim malo za

sljededa tri mjeseca, kao kad se daje djetetu uz preporuku da ne potroši sve

odjednom. Kako pokrenuti sud kad ne možete ni zaposliti ljude?" dodaje

njegova američka kolegica, Gabrielle Kirk McDonald. A Južnoafrikanac

Richard Goldstone, prvi tužitelj ICTY-a domede: „Kad sam stigao u Sud, u

augustu 1994., dvorane su bile prazne, bilo je samo nekoliko stolaca i

stolova. Čak i oni s najboljim namjerama prekrižili su Tribunal, da i ne

govorim o protivnicima pravosuđa."8

Nikada nije bilo volje za stvaranjem učinkovita i samostalna pravnog

instrumenta, a kredibilitet slatkorječivih proglasa zapadnih vlasti o

bezrezervnoj podršci borbi protiv nekažnjivosti vrlo je mali. Jer prema logici

viših državnih obzira, amnestija se uvijek smatrala glavnim diplomatskim

adutom. Ma kako odvažno izgledala, ova gesta samo je krinka koja skriva

hipokriziju velikih sila, kojima se žuri da na najjeftiniji način olakšaju savjest

na koju ih upozorava njihovo javno mnijenje, duboko potreseno zločinima

čiji opseg i strahota zaslužuju odgovor. Ovaj sud, koji donosi toliko nade, za

osnivače je samo izvor koristi. Vulgarno političko iskorištavanje jedne od

najljepših utopija, potiskivanja barbarstva. Jedino rješenje da se izbjegne

svaki zaplet koji bi doveo do međunarodnog vojnog uplitanja u Bosni.

Sredstvo kojemu je u najboljem slučaju namjena odvradanje zločinaca od

nastavljanja njihovih djela, i posebno, poticanje poticatelja na zločine da se

pokažu razumnijima za pregovaračkim stolom. Zastor nad nemodi, podlosti

i nesposobnosti velikih demokracija da zaustave čovjeka koji surovim

kampanjama etničkog čišdenja, u srcu Europe i pred očima međunarodnih

kamera, obnavlja najgora sjedanja iz Drugog svjetskog rata.

Ali Rezolucija 827 otvorit de ipak nove obzore. Jer ta inicijativa, unatoč

podvali, sadrži projekt koji donosi nadu, nadu u jačanje prava i kažnjavanje

zločinaca. Uloga ovoga suda nadilazi Vijede sigurnosti, nadilazi granice bivše

Jugoslavije, nadilazi legitimne težnje žrtava i međunarodnog javnog

mnijenja. Težnja za istinom i pravdom u svijetu koje još uvijek opsjedaju

demoni konačnog rješenja na vidljiv se način oduprla prešudivanju jednih i

otvorenom protivljenju drugih. Hladni rat spriječio je rađanje

međunarodnog pravosuđa, obedanog poslije ponora holokausta, u poletu

svečanog obedanja „nikad više".

Kad je bipolarni svijet nanovo spojen, mogao se konačno roditi projekt tako

dugo očekivanoga međunarodnog pravosuđa. Iako ga je donijela

međunarodna zajednica vrlo dvojbenih namjera, stalni Međunarodni

kazneni sud (ICC) pojavljuje se kao prirodni rezultat toga zahtjeva za

pravdom, koji se stalno

6 Albright Madeleine, svjedočenje na saslušanju na suđenju Biljani Plavšid,

ICTY, decembar 2002.

7 Pet stalnih članova su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina.

Rusija, a naročito Kina, opredijelit de se za pasivnije držanje i nastavak svoje

politike, prepuštajudi ostalim trima stalnim članovima da rješavaju

probleme ICTY-a. Postaju aktivnije tek kad se dođe do ograničenja

proračuna i zagovaranja zatvaranja Suda.

8 Klarin Mirko i Vidakovid Mina, Unatoč svemu, Deset prvih godina

Tribunala, dokumentarac, Sense TV, Hag, 2003.

http://www.sense-agency.com.

vrada još od dvadesetih godina XX. stoljeda.9

Osnivanje Sudova u Nürnbergu

i Tokiju poslije Drugog svjetskog rata označava bitnu etapu u osvještavanju

potrebe za međunarodnim sudom koji de suditi za zločine protiv

čovječnosti. Ipak, ti prvi sudovi simboliziraju pravdu pobjednika. Otada su

države potpisale Ženevske konvencije u verziji iz 1949., što je sama bit

međunarodnog humanitarnog prava, te se obavezale da de progoniti sve

prekršitelje tih tekstova. Ali hladni rat presjekao je taj polet u korist

stvaranja stalne međunarodne jurisdikcije, neovisne o državama. Zločini su

se kao odvratna i gnusna litanija nastavili od Afrike do Kambodže, od

Kavkaza do Bliskog istoka. Staljinove čistke i kineska kulturna revolucija

ostale su nekažnjene. Crveni Kmeri smatrani su poštovanim sugovornicima

u času mirovnih pregovora. Diktatori iz Latinske Amerike mogli su

legalizirati delikt mišljenja i torturu jer je to bila zapreka širenju komunizma.

A Sadam Husein nije pobijeđen u prvom Zaljevskom ratu zato što je

pribjegao kemijskom oružju protiv civilnog kurdskog stanovništva.

Prema primjeru Sudova u Nürnbergu i Tokiju ICTY je zadužen da sudi za

genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Kao odgovor na genocid

koji sto dana hara Ruandom, ostavljajudi na zelenim brežuljcima te afričke

Švicarske blizu milion osakadenih lešina, Vijede sigurnosti osniva u

novembru 1994. drugi međunarodni kazneni sud. Ove dvije instance,

stvorene pod pokroviteljstvom UN-a pridonijet de ponovnom javljanju ideje

o stalnom međunarodnom pravosuđu.

Situacija je posebno povoljna za ostvarenje toga starog smjelog sna. Više

nema blokovske logike, sukoba nepomirljivih ideologija, prijetnje

apokalip-tičnim kaosom koju nosi atomsko oružje. Unatoč sve brojnijim

sukobima na periferiji -Balkan, Ruanda, Somalija, Čečenija itd. -poslije pada

Berlinskog zida čini se da su glavne opasnosti otklonjene. Osnovna načela

koja upravljaju našim demokracijama privlače sve više zemalja. Čini se da je

svijet zašao u novu eru. Neki čak vide da dolazi kraj Povijesti. Prilika koja se

tada javlja za stalni kazneni sud savršena je i, bez sumnje, jedinstvena. To

dokazuje, a posteriori, razdoblje nakon 11. septembra 2001. i veliki

međunarodni nered koji de se u njemu otkriti.

Od 15. juna do 15. jula 1998. Rimska konferencija zaključuje se stvaranjem

te nove i toliko očekivane sudske instance, stalnog Međunarodnog

kaznenog suda (ICC). Potpisivanje Rimskog ugovora 17. jula 1998. koji je

potpisalo sto dvadeset država predstavlja odlučan trenutak u nastupanju

međunarodne pravde s univerzalnom vokacijom, koja de možda jednog

dana uspjeti kažnjavati zločine i štititi vedi broj žrtava. Oparene iskustvom

dvaju Međunarodnih kaznenih sudova, tim čudovištem koje su stvorili, ali

koje im malo pomalo izmiče, države su nametnule stalnom Međunarodnom

kaznenom sudu (ICC) ograničenja koja ozbiljno sužavaju njegovo polje

djelovanja.10

Unatoč ovim ograničenjima, čini se ipak da je proces

nepovratno krenuo. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) rađa se 11. aprila

2002. kad je dosegnut prag od

9 Ideja o međunarodnom kaznenom pravosuđu, nadležnom za suđenje

pojedincima odgovornima za međunarodne zločine, nije nova. Pokušala se

ostvariti kroz cijelo XX. stoljede. Ideja o sudu za kažnjavanje zločina

Wilhelma II., koja se sugerira Versajskim ugovorom 1919. napuštena je, kao

i međunarodne jurisdikcije koje je trebalo stvoriti da bi stupila na snagu

Ženevska konvencija iz 1937. o prevenciji i represiji terorizma, Njujorška

konvencija iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i

Konvencija o suzbijanju i prevenciji zločina aparthejda iz 1973.

10 Suprotno ICTY-u, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) primjenjuje

načelo komplementarnosti i nema, dakle, prvenstvo pred nacionalnim

sudstvima. Teorijski, stalni Međunarodni kazneni sud jedinio je mjesto gdje

je kaznena pravda planetarno nadležna, bez geografskog ograničenja. Ali

buduči da je uspostavljen ugovorom, u praksi je nadležan samo na području

zemalja potpisnica. A svaka je zemlja slobodna da ga potpiše ili ne potpiše.

Ovlasti tužitelja smanjene su njegovom obavezom da traži dozvolu sudaca

za pokretanje istraga. Uostalom, članak 124 njegova statuta, uveden na

inicijativu Francuske, omoguduje svakoj državi da na sedam godina odbije

nadležnost Suda za pretpostavljene ratne zločine počinjene na njezinu

teritoriju. Osim toga, članak 98. dopušta državama koje nisu potpisnice da

izuzmu od nadležnosti Suda svoje građane ako počine zločin unutar granica

zemalja potpisnica Ugovora, naročito ako potpišu bilateralni ugovor sa

zemljama članicama. Ova ograničenja, koja su nametnule velike sile, imaju

za cilj u prvom redu zaštititi njihov nacionalni suverenitet i suziti polje

djelovanja međunarodnog sudstva.

šezdeset zemalja koje su ratificirale Rimski sporazum. Počinje djelovati 1.

jula 2002.11

Namjena mu je da sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti i

ratne zločine, zločine počinjene najčešde uz pomod lokalnih vlasti koje su,

zbog toga, rijetko sklone kažnjavati ih pred svojim sudovima. Tako svaki

novi Pol Pot, Augusto Pinochet ili Sadam Husein više nede modi djelovati

potpuno nekažnjeno.

Žrtve nose u sebi zahtjev za riječju istine i pravde, bez čega se ne mogu

oporaviti poslije genocida ili svakog drugog masovnog zločina. Hvataju se za

tu nadu koja se rađa pojavom međunarodnih kaznenih sudova. U tome

traže spas. Kao i ostatak čovječanstva koje zna da je ranjivo. Koje zna i da ga

je samo poredak koji nadilazi granice i sebi namede prag nedopustivoga kao

jedinicu vrijednosti, sposoban zaštititi od skretanja politike i od rata. To je

uloga sudbenog reda u službi Čovjeka i njegovih prava, naslijeđena od

Nirnberškog suda, obogadena odonda brojnim međunarodnim

konvencijama. Upravo taj red pokušavaju uvesti međunarodne pravosudne

ustanove. Ali one se kredu po miniranom terenu jer toliko mogu ponekad

biti suprotstavljeni prioriteti međunarodne pravde i međunarodne politike.

Međunarodno kazneno sudstvo nastupilo je pod znakom jednog

nesporazuma, čak prijevare. Jer su moral i pravo korišteni da prikriju

odustajanje. Usudili bi se redi, izdaju, jer to odustajanje od prekida zamaha

okrutnosti u srcu Europe neizbježno je pomaklo granice nedopustivoga.

Velike sile su u ICTY-u gledale tek civiliziran način pokazivanja snage, jedno

od oružja u službi mira. Njime su mahale kao Damoklovim mačem kako bi

prijetile najodgovornijima i ubrzali pregovore. Viši državni obziri ponudili su

tako ratnim vođama izbor između mira ili zatvora. Da bi usporili njegov

sudbeni žar i izbjegli da ugrozi izglede za mir ili da „ne postane štetan za rad

diplomata" novi instrument morao je ostati pod nadzorom. Pa i pod cijenu

da se poništi njegovo djelovanje. Međunarodni kazneni sud za bivšu

Jugoslaviju (ICTY), bez sumnje više nego i jedan drugi, zamišljen je da u

prvom redu služi politici, a ne pravdi. Obedanja velikih demokratskih sila

bile su samo tlapnje. Štititi istinu i pravdu samo kad su politički korisne, a

pobijati ih svaki put kad to nisu, pod izlikom da bi slijepo pokoravanje

moralnom imperativu, ne brinudi za posljedice, bilo kobno za političke vlasti

svjedoči o zabrinjavajudoj zbrci. Jer međunarodna pravda ne ovisi o

apstraktnom ili apsolutnom moralu koji bi svojim lancima zarobio političke

vlasti do te mjere da ih učini nemodnima i tako dovede svijet u opasnost.

Ona se zasniva na skupu imperativnih i jasnih pravila kojima je cilj zaštititi

čovječanstvo od najtežih patnji koje mu se nanose i na koje su se same

države obavezale prihvadanjem međunarodnih konvencija poslije traume

holokausta. Međunarodna pravda nije u suprotnosti s mirom zato što

odbija nekažnjivost, kako joj prečesto predbacuju diplomati. Ona je, baš

naprotiv, jedan od uvjeta mira do kojega dovodi voljom da prekine s

nekažnjivošdu.

U tom kontekstu sumnjičenja teško je Sudu učvrstiti samostalan položaj, a

da ne dobije žestokih udaraca. Povijest Međunarodnog kaznenog suda

povijest je igrača džuda zalutalog u boksački ring usred prvenstva teške

kategorije. Gurnut usred džungle međunarodnih odnosa, u ulozi je novajlije

odmah bačenog na pod, ali dovoljno okretnog da se pridigne poslije svakog

spektakularnog nokauta i tako spriječi protivnika da lako zaključi borbu.

Zakulisne kuhinje međunarodnih poslova sličnije su zadimljenom dumezu iz

filma Lovac na jelene (The Deer Hunter), gdje su sve igre namještene, nego

idiličnim slikama koje nam prikazuju nalickani diplomati razglabajudi o

svijetu, gotovo tiho, u raskošnim salonima neke palače ili konferencijskog

centra. Međunarodni kazneni sud duguje svoje preživljavanje i svoje

uspjehe samo snazi i legitimnosti svojeg mandata koji nalaže kazneni

progon odgovornih za masovne zločine. Od pritajenih ratova do silovite

razmjene vatre, od zavrtanja ruke do njezina stiska, od definitivnih prekida

do kratkotrajnih zbližavanja, politička i sudbena vlast ne slažu se dobro na

međunarodnoj pozornici gdje se trude zajednički djelovati. To ne čudi, s

obzirom da utjelovljuju dvije različite logike, od kojih jedna djeluje u ime

posebnoga, nacionalne suverenosti, viših državnih razloga; druga u ime

univerzalnosti osnovnih vrijednosti čovječanstva i u ime zakona. Kako bi se

uskladili ti odnosi, morat de se čekati da, kao u demokracijama, odnosi

političke modi

11 Sredinom 2007. sto i četiri od sto devedeset i jedne zemlje članice

Ujedinjenih naroda ratificiralo je Stalni međunarodni kazneni sud (ICC).

SAD, Kina, Rusija, Indija i Izrael ostaju među zemljama koje koje nisu

ratificirale taj Ugovor.

prestanu priječiti izvršavanje sudbene vlasti i da ne budu zapreka njezinoj

nezavisnosti. Pravda je bez toga promašen projekt, osuđen na neuspjeh.

Bez ikakve sumnje lakše je okupljati oko najmanjeg zajedničkog nazivnika i

izgrađivati komercijalnu stranu globalizacije nego graditi njezinu

pravosudnu stranu oko najviših standarda o kojima nema cjenkanja, kako

onih pravnih tako i oko strogih obaveza kao što je odgovornost pred

zakonom za svoja djela čak i kad zauzimamo najviše funkcije.

U međuvremenu, nastavit de se ovo sučeljavanje između međunarodnih

pravosudnih instanci koje ne žele biti pretvorene u političke instrumente i

političke klase koja ne želi biti talac međunarodnih pravosudnih instanci.

Međunarodni sudovi traže nezavisnost, a političke vođe žele zadržati

mogudnost nepoštovanja pravila kad ona ograničavaju njihovu mogudnost

djelovanja na međunarodnoj pozornici. Međunarodni kazneni sudovi, a

danas još više stalni Međunarodni sud pravde, oslobodit de se utjecaja

politike samo ako bez prestanka zahtijevaju neovisnost koja im po pravu

pripada. I umjesto da odmah proglašavamo neuspjeh međunarodne

pravde, upitajmo se najprije treba li osuđivati tu pravdu u začetku zato što

do sada nije znala osvojiti svoju neovisnost bez koje ne može postati

univerzalnom, ili treba prije optuživati volju država da joj stalno sužavaju

područje djelovanja.

Nemojmo nikada zaboraviti: čak i ako se danas nametnuo kao preteča

međunarodnog prava u nastajanju, ICTY nije ni stvoren da uspije. Ma koliko

se to činilo šokantnim, nije stvoren zato da sudi najodgovornijim političkim i

vojnim dužnosnicima za krvoprolida u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi se moglo

cjenkati dajudi im nekažnjivost u zamjenu za mir. A svi su znali i prirodu i

obujam zločina, kao i imena glavnih osumnjičenih. Lawrence Eagleburger,

američki državni tajnik otkrio je to 16. decembra 1992. u Ženevi, nekoliko

dana prije napuštanja svojih funkcija: „Vrlo dobro znamo da su izvršeni

zločini protiv čovječnosti; znamo i kada i gdje. Znamo i koje su snage izvršile

te zločine, poznati su nam i vođe koji su zapovijedali. A znamo i političke

vođe

o kojima su ovisili i još uvijek ovise ti vojni zapovjednici." Na popisu

osumnjičenih ratnih zločinaca koji je šef američke diplomacije dao javnosti

nalazili su se ved onda Slobodan Miloševid, Radovan Karadžid, Ratko Mladid,

Vojislav Šešelj, Željko Ražnatovid-Arkan. Izbor da izvršavanje pravde

podrede imperativu mira i tako odgode progon najviših odgovornih

političkih i vojnih dužnosnika, u nadi da de najbrže zaustaviti patnje i da de

pregovarati, nije dokazao svoju učinkovitost. Baš naprotiv. Mirovni planovi

odbacivali su se jedan za drugim. Rat se nastavio, kao i beskonačni niz

zločina. Srebrenica, najvedi pokolj ikada počinjen u Europi poslije 1945., nije

spriječen u julu 1995. Što je još gore, počinili su ga oni kojima je dopušteno

da slobodno provode svoje ubilačko ludilo misledi da de biti oslobođeni

odgovornosti jer su tada bili uključeni u mirovni proces. Tako velike sile od

1999. nemaju drugog oružja nego vojnu akciju kako bi zaustavile novo

prolijevanje krvi, ovaj put na Kosovu. Odgovorni za ovaj novi ubilački pohod

nije nitko drugi nego Miloševid i njegovi pladeni ubojice, svi oni koji su ved

bili na popisu osumnjičenih ratnih zločinaca iz 1992.12

Velike i male diplomatske nagodbe u prilog ovih osumnjičenika nizanjem

godina i masovnih grobnica poništavale su od samog početka svaku

međunarodnu vjerodostojnost jer su ih sve strane shvadale kao odustajanja

od naših vrijednosti i naših demokratskih načela. Prijetnja da de jednog

dana odgovarati za svoje zločine čak i državni poglavari, dakle pravosudna

funkcija odvradanja, ostala je nedjelotvorna jer nije bila vjerodostojna.

Dokle god dvostruki standardi i nekažnjivost ostanu kao jedno od glavnih

oružja u arsenalu realpolitike, sudska prijetnja bit de uzaludna. A dokle god

sudbena vlast ne uspije nadi svoje pravo mjesto u odnosima modi koji i dalje

vladaju u međunarodnim odnosima i dok se ona ne ostvaruje uz bok

političke vlasti, da bi djelovale zajedno i komplementarno, u svijetu demo

biti izloženi nepravdi i opasnosti, koje cinizam i sramotne nagodbe samo još

više ohrabruju. Dokle god realpolitika bude značila kukavičluk i izdaju

osnovnih i univerzalnih vrijednosti, a ne sinonim zdravog razuma, mudrosti

i dosljednosti u traganju za rješenjima koja poštuju ta načela, novi

Miloševidi od zločina de graditi sustav, Bin Laden de težiti uništenju svojih

bivših saveznika, novi Sadami Huseini koristit de se plinom za vršenje

genocida, Joseph Kony nede

12 Uz iznimku Radovana Karadžida koji, kako se čini, nije nikako povezan sa

zločinima počinjenima na Kosovu. Naprotiv, Mladid, tada aktivni časnik

srpsko-crnogorske vojske, iako je ved bio optužen, otišao je barem jedanput

na Kosovo za vrijeme kampanje etničkog čišdenja koju je provodio Beograd.

predati oružje dok ne bude amnestiran, Iran de se predavati u ruke

piromana, Bliski istok de i dalje uzgajati plodove gnjeva, a Rusija i Kina više

de voljeti kapitalizam nego demokraciju i ljudska prava.

Sav napredak naših demokracija u zaštiti ljudskog bida i nada da te

vrijednosti napreduju u svijetu bit de uzaludni. Nastupanjem

međunarodnog prava na prijelazu stoljeda, zahvaljujudi utopiji koja je

postala stvarnost, vjerovalo se da de pravo napredovati i nametnuti se,

postupno, kao sredstvo mirnog reguliranja ljudskih odnosa na planetarnoj

razini, tamo gdje je vladala samo sila. Slavi se uzmicanje nekažnjivosti.

Krupnim koracima, kako kažu. To se razumije. Zločini, najčešde

nekažnjavani, konačno dolaze pred sud. Šefovi država, donedavno sigurni

da nikada nede morati odgovarati za svoja djela, više ne mogu mirno

spavati. Uhidenja Slobodana Miloševida, Augusta Pinocheta, Jeana

Kambanda,13

Charlesa Taylora ili Sadama Huseina primjeri su koji potvrđuju

ovaj sretni razvoj. Pravda je još nesavršena u svojem funkcioniranju, ali

njezin je napredak nepobitan. Neki čak, bez sumnje malo prerano, smatraju

daje „nepovratan". Stvaranje stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC),

koji je plod spoja utopije i tvrdoglavosti, pruža sada sve vedem broju žrtava

nadu da de se modi osloboditi strašnog tereta nepopravljive prošlosti, ne

morajudi pribjegavati osveti.

ICTY se podiže, sve više i više, ponekad mukotrpno, ali uspijeva ostati u

ringu. Znao je tu unaprijed izgubljenu bitku, u kojoj se nitko nije kladio u

njegove izglede da se odupre, pa i samo za koji časak, pretvoriti u

uzbudljivu borbu čiji ishod i danas ostaje nepredvidljiv. Namjera mi je

ispričati vam upravo tu neočekivanu utakmicu, u kojoj je sve sumnjivo, a

privid još varljiviji nego obično.

I. POGLAVLJE

Sporazum nade, ili kad politika i pravda djeluju složno

„Svima onima koji su savjetovali izručenje Slobodana Miloševida jasno sam

odgovorio: 'Ne.' Haški sud je politička institucija koja nema ničeg

međunarodnog. To je američki sud."14

Toga 5. oktobra 2000. Vojislav

Koštunica slavi svoju pobjedu. Upravo je izabran za predsjednika jedne od

federalnih republika Jugoslavije, svedene na Srbiju i Crnu Goru. Toga dana

Srbija je izišla na ulice da zbaci onoga koji je trinaest godina vladao kao

gospodar i od 24. septembra odbijao priznati izborni poraz. Napušten od

svoje policije, koja je stala uz prosvjednike i od vojske koja mu je uskratila

poslušnost i odbila ugušiti pobunu u krvi, Miloševid je prisiljen povudi se. Ali

zahtijeva od svojeg nasljednika obedanje da nede biti predan

međunarodnom pravosuđu. Koštunica ne namjerava prekinuti srpski

nacionalistički pothvat ni osuditi zločine počinjene u njegovo ime. Prihvada i

osigurava mu zaštitu vojske. Srušenom diktatoru dopušteno je da ostane u

predsjedničkoj vili, na zelenim uzvisinama Beograda, uz dobru zaštitu

elitnih jedinica. Modi de se baviti svojim poslovima i voditi svoju stranku.

Miloševid, poticatelj velike vedine zločina koji su uprljali tlo bivše

Jugoslavije, iznad zakona je.15

Zbog olakšanja Miloševidevim rušenjem koje su one poticale od rata na

Kosovu, velike sile ne osuđuju odluku novog šefa države. "Situacija je

delikatna. SAD se veseli događajima u Beogradu, ali traži od vas da budete

razumni. Nemojte u ovom trenutku zahtijevati Miloševidevo izručenje,

radije budite suzdržani",

13 Jean Kambanda bio je predsjednik Vlade Ruande u vrijeme genocida.

Uhiden je 1997. u Keniji; u obrani je priznao krivnju za genocid i osuđen je

1998. na doživotni zatvor, a presuda je potvrđena i u žalbenom postupku

2000. g.

14 Ovaj, kao i svi kasniji navodi srpskih dužnosnika u knjizi, preneseni su iz

francuskog izvornika, i u tom obliku ih objavljujemo (op. ur.)

15 Hartmann Florence, Miloševid, la diagonale du fou (Miloševid, dijagonala

luđaka), prošireno izdanje, Folio Gallimard, Pariš, 2002, str. 556. -601.

objašnjava Madeleine Albright koja telefonira Carli del Ponte 6. oktobra

2000. krajem dana. Tužiteljica Haškog suda pristaje. Ali upozorava: „Kad

ova opasnost bude otklonjena, morat de se promijeniti strategija." Zapad se

boji štete koju bi u ovom prijelaznom razdoblju mogao nanijeti pravni

idealizam. Posebno nakon odluke Europske unije, 9. oktobra, da ukine

zračni i naftni embargo koji je Srbija trpjela od 1998., a da pritom nije

spomenuto postojanje međunarodnog uhidbenog naloga protiv Miloševida.

Carla del Ponte prijeti da de upozoriti na šutnju zapadnih prijestolnica.

Madeleine Albright naziva je 10. oktobra: „Molim Vas. I dalje se

suzdržavajte od govorenja tisku o Miloševidu i o nužnosti da bude predan."

Carla del Ponte još uvijek nema u Beogradu sugovornika kojemu može

predati uhidbeni nalog i mora čekati rezultate parlamentarnih izbora u

decembru 2000. g. i uspostavu demokratske vlade kako bi tražila primjenu

zakona. Ali u međuvremenu, ako prihvada smiriti igru, ipak želi upozoriti

zapadnjake na odgovornost i nagovoriti ih da polagano pripremaju teren.

Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova otišao je u Beograd u

ime Europske unije kojoj predsjeda Francuska pozdraviti onoga koji je

srušio Miloševida. Carla Del Ponte zove ga nakon njegova povratka, 11.

oktobra. „Haški sud nije prioritet za predsjednika Koštunicu. Njegov je

prioritet preuzimanje političke kontrole u institucijama i uspostavljanje

nove vlasti. Ne protivi se predaji Miloševida sudstvu, ali želi da to bude

najprije u Srbiji, za zločine u Srbiji. Traži da se ne poteže pitanje Haga do

parlamentarnih izbora u decembru", inzistira šef francuske diplomacije. A

zatim dodaje: „Govorit demo o Miloševidevoj bududnosti u Biarritzu."

Petnaestorica prostiru crveni tepih Koštunici, kojega je Francuska 14.

oktobra pozvala na sastanak vrha šefova država i vlada Europske unije u

tom ljetovalištu na atlantskoj obali. Europa se dogovara da ne poduzima

ništa što bi moglo ugroziti promjene do kojih je došlo u Srbiji i otežati

zadatak Koštunici. ,,A kad za to dođe vrijeme, nove de vlasti svakako morati

dati odgovore na pitanja o kojima smo razgovarali, u prvom redu mislim na

sudbinu Miloševida", brani se predsjednik Jacques Chirac. Parlamentarni

izbori 23. decembra potvrđuju pobjedu demokratske opozicije i dovode

njezina prvaka Zorana Đinđida na mjesto predsjednika vlade. Zoran Đinđid

pripada onim demokratima koji su tražili neodložno izručenje Miloševida

Hagu uvečer 5. oktobra 2000. Želi predati Miloševida pravdi zbog ubojstava

i pokušaja ubojstava srpskih opozicionista i zbog posvemašnje pljačke

njegove zemlje, ali i zbog zločina na Kosovu zbog kojih ga potražuje ICTY. I

to on otvoreno najavljuje pri preuzimanju dužnosti. „Moja zaštita ovisi o

predsjedniku Koštunici", odmah odgovara Miloševid u intervjuu talijanskom

listu La Štampa, u kojemu uspoređuje Haški sud s „koncentracijskim

logorom" koji su osnovali zapadnjaci da bi „progonili Srbe".

Đinđid prvi put susrede Carlu del Ponte 25. januara 2001., za vrijeme prvog

posjeta tužiteljice Srbiji. Koštunica, novi predsjednik Republike, upravo je

iznio pred nju oštru optužnicu protiv Haškog suda i dao do znanja da odbija

svaku suradnju. Njegov stav ne razlikuje se nimalo od Miloševideva.

Nasuprot tomu, srbijanski predsjednik vlade predlaže zajedničku akciju.

Đinđid želi izvudi Srbiju iz Miloševideve ere i rehabilitirati je na

međunarodnoj sceni. Želi uspostaviti program djelotvorne suradnje s

Haškim sudom tako da ne destabilizira zemlju. Od trideset sedam

optuženika u bijegu od Haškog suda, dvadesetak bjegunaca našlo je

sklonište u Srbiji. „Moramo zajedno identificirati prioritete. Miloševid bi

morao biti uhapšen za mjesec dana zbog korupcije, ali možemo mu suditi i

za ratne zločine. Još nemamo kontrolu nad policijom, tajnim službama i

vojskom, taj proces de potrajati. Moramo također objasniti ljudima što se

dogodilo, da se pravda mora provesti, da to radimo zbog nas, a ne zato što

to traži Haški sud. Vlada de morati odgovarati na izazove napredujudi

polagano. Mislim da bi Radovan Karadžid, Ratko Mladid, optuženi za

Srebrenicu, ili oni za Vukovar, morali prvi idi u Hag. Tu ne bi smjelo biti

problema. Miloševid de dodi odmah za njima, jer zasada je prerano."

Sporazum Đinđid -del Ponte

Rijetke su situacije u kojima se političko djelovanje podudara s djelovanjem

pravosuđa na međunarodnoj sceni. Još su rjeđe one kojima je cilj uskladiti

međunarodnu pravdu i vođenje unutarnjih poslova. Đinđid želi djelovati. Ni

časa ne sumnja da je Miloševidu mjesto u zatvoru. Ali Srbi bi htjeli da mu se

sudi za patnje koje je nanio svojem narodu, da plati što je uništio Srbiju i

izgubio četiri rata. Ne žele biti prisiljeni suočiti se s pitanjem zločina koje je

počinio, najčešde uz njihov pristanak, u Hrvatskoj, u Bosni ili na Kosovu.

Ipak, Đinđid im pokušava to redi. Čim je preuzeo svoju funkciju, izjavljuje da

postoje vrlo teški dokazi o Miloševidevim zločinima protiv Albanaca.

Pokazat de im to u maju otkrivajudi postojanje grobnica pred vratima

Beograda i na više drugih mjesta u Srbiji, gdje je Miloševid dao prenijeti oko

hiljadu žrtava kako bi uklonio neke tragove svog nečasnog djela na Kosovu.

Trudi se objasniti im da ti zločini ne mogu ostati nekažnjeni ako Srbija želi

prekinuti sa svojom prošlošdu i povezati se sa svijetom. Zna i to da

srbijansko pravosuđe, paralizirano Miloševidevom erom, još ne može

zamijeniti Haški sud i da bi, čak i kad bi to pokušalo, uronilo Srbiju u

razdoblje još vede nestabilnosti. Osim toga, treba udaljiti Miloševida,

definitivno mu oduzeti sposobnost da šteti, razbiti laž koju pokušava

održavati nastavljajudi svoje sudjelovanje u političkom životu s obzirom na

to da je ostao šef stranke, najjače u novoj opoziciji. U toj situaciji za koju

Đinđid zna da je neodrživa i da osuđuje na neuspjeh svaki pokušaj

dubinskog reformiranja Srbije, Haški sud je za njega najbolje rješenje. U

njemu vidi sredstvo povezivanja prava i političkog djelovanja. Upravo taj

spoj, taj susret dviju vlasti, koje se često percipiraju kao suprotstavljene na

području međunarodnih odnosa, bit de pokretač isporučivanja Miloševida u

neočekivano kratkom roku. Taj susret simbolizira susret dviju podjednako

odlučnih osobnosti. Tužiteljica Haškog suda koja, prvi put u povijesti, hode

izvesti pred međunarodno sudstvo jednog šefa države. I predsjednik

srbijanske vlade koji želi iščupati iz Srbije čovjeka koji je „glavni faktor

nestabilnosti" u njegovoj zemlji.

Unatoč prividima, unatoč percepciji koja je ostala, pakt između Đinđi-da i

Carle del Ponte zapečaden je bez znanja velikih sila. Unatoč Đinđidevim

stavovima, Zapad preporučuje oprez i šutnju. Ukočena zbog krhkosti

srpskih demokrata, Europa je upadljivo odsutna i ne razumije kakve to

opasnosti nosi. I ne grabi prilike koje se pojavljuju da spoje pravo i

diplomaciju. Nasuprot tomu, SAD, neko vrijeme povučen zbog promjene

administracije, pokazat de sposobnost prilagođivanja, koju de bez sumnje

još više olakšati njegov ponos što se proglašava prvakom međunarodne

pravde. Na to de utjecati i Miloševidev status.16

Ni Miloševidev status nije

bez utjecaja. Jer stav velikih prema pravu ciničan je i selektivan. Od

NATO-ove intervencije u vrijeme rata na Kosovu Miloševid je postao

„neprijatelj". Poslije toliko godina zapadnjačke susretljivosti prema

sugovorniku koji je neophodan, dakle nedodirljiv, Miloševid postaje u

njihovim očima izvediv pred pravdu, na neki način lišen privilegije

nekažnjivosti. U tom posebnom kontekstu Amerikancima nije teško

razumjeti kako bi golemu korist imali pridružujudi se Đindidu i Carli del

Ponte, i voditi dvostruku politiku koja u isti mah pogoduje njihovim

interesima i interesima međunarodne pravde. Ali njihova uloga u

predavanju Miloševida Haškom sudu bit de u konačnici sasvim

drugorazredna.

Srbija je, doduše, izložena američkim pritiscima, a isto tako i europskim, ali

ni Washington ni Bruxelles ne zahtijevaju izručenje Miloševida Haškom

sudu. Krajem februara Ana Lindt, ministrica vanjskih poslova Švedske, koja

predsjedava Europskom unijom u prvom polugodištu 2001., objašnjava

Carli del Ponte: „Želimo da brzo počnu djelovati, ali za razliku od SAD-a ne

želimo postaviti ultimatum. Moraju izvesti jedno uhidenje prije kraja marta,

ne nužno Miloševidevo, može nekog drugog optuženika ako žele. Tu im

poruku prenosimo." SAD je postavio jedanaest uvjeta za isplatu financijske

pomodi, namijenjene te godine Srbiji. Postavio ih je Kongres koji mora dati

zeleno svjetlo američkoj administraciji da bi se novac dodijelio. To je proces

„provjere" kojoj se podvrgavaju „problematične zemlje" među kojima je i

Srbija. Prethodne godine

16 SAD se proglašava prvakom međunarodne pravde iako nije ratificirao

međunarodne instrumente i često radije primjenjuje svoje vojne pravne

propise nego međunarodne konvencije. Osim najnovijih primjera u vezi s

Irakom, za potpuniji povijesni pregled pročitajte izvrsno djelo: Power

Samantha, A problem from Hell, America and the Age of Genocide,

Perennial, New York, 2002.

SAD je tražio uklanjanje Miloševida s vlasti u zamjenu za financijsku pomod.

Sada je uvjetuju pokretanjem reformi, ali i dokazom prave suradnje s

Haškim sudom. Drugim riječima, traže uhidenje Miloševida ne zahtijevajudi

njegovo izručenje, prebacivanje u Hag barem jednog optuženoga i

prihvadanje zakona koji zahtijeva Koštunica da bi pokrenuo bilo kakav oblik

suradnje s Tribunalom. Kongres mora donijeti odluku najkasnije do 31.

marta. Politički realizam bez sumnje podržao bi kompromis i pretvorio ove

uvjete u skromne želje, toliko je Srbiji trebao taj novac da podrži

demokratsku tranziciju, da ih Đinđid nije pretekao.

Prema Miloševidevu uhidenju

Sutradan nakon posjeta Carle del Ponte Beogradu, Đinđid javno izjavljuje da

„izručenje Miloševida Hagu ne bi bila previsoka cijena za pristup Europi".

Đinđid održava obedanje. Beogradski javni tužitelj otvorio je istragu protiv

Miloševida za korupciju i zloporabu vlasti. Bivši šef države ne samo da je

opljačkao i u crno zavio dobar dio bivše Jugoslavije nego je orobio Srbiju i

nakupio više milijardi dolara na računima u stranim bankama. Ali dokaze je

teško prikupiti, pogotovo na brzinu. Mjesec dana poslije Đinđid traži još

jedan susret s Carlom del Ponte, ali želi da ostane u tajnosti. Nalaze se u

subotu 3. marta u Luganu, rodnom gradu gospođe iz Ticina. U uredu šefa

kantonalne policije, koji ga je rado stavio na raspolaganje kako bi se

izbjegao publicitet, tužiteljica Haškog suda i srbijanski premijer razgovaraju

dva duga sata u četiri oka. Srbin iznosi podrobnu sliku političke situacije u

svojoj zemlji. Miloševid i dalje vodi svoju socijalističku stranku i uživa u ulozi

šefa opozicije nestrpljivo očekujudi čas osvete. Kao što je to osjetio navečer

5. oktobra, Đinđid mora udaljiti Miloševida ako želi pokrenuti zemlju.

Objašnjava Carli del Ponte da mu je potrebna podrška SAD-a i njegova

ekonomska pomod. Želi, dakle, uhititi Slobodana Miloševida prije 31. marta,

datuma certifikacije američkog Kongresa. Međutim Koštunica je zapreka

njegovim planovima. Srbijanski predsjednik, koji sumnjiči Đinđida da želi

izručiti Miloševida Hagu, traži od vojne obavještajne službe da ga nadzire.

Đinđid se na to žali. Kaže da de ga Koštunica pokušati srušiti. Đinđid, dakle,

predlaže da se Miloševida smjesti iza rešetaka najprije u Beogradu pa da se

čeka pogodniji trenutak za izručenje Haškom sudu. U međuvremenu de

osigurati dobrovoljnu predaju jednoga ili dvaju optuženika Haškog suda,

kao dokaz volje njegove vlade da surađuje s međunarodnim pravosuđem.17

Zatim Đinđid nastavlja: „Miloševid de za nekoliko dana biti ispitivan zbog

svoje upletenosti u pokušaj ubojstva Vuka Draškovida (jednog od lidera

srpske opozicije, člana nove vedine; op. a.). Bit de optužen i za korupciju, za

zloupotrebu položaja i izborne prevare. To de ovisiti o dokazima koje

uspijemo skupiti do 15. marta kad mislimo zatražiti njegovo uhidenje.

Naravno, bit de uhapšen za druge zločine, a ne one koji vas zanimaju. Ali bit

de nam nemogude zadržati ga u pritvoru jako dugo. Dakle, izručit du vam ga,

ako je potrebno čak i otmicom. Samo, ne mogu vam još redi kada."

Krajem marta srpsko pravosuđe ne raspolaže s dovoljno dokaza da optuži

Miloševida, ali ipak s dostatno da zatraži istragu. Na putu za Washington

Đinđid je 20. marta presjedao u amsterdamskoj zračnoj luci. Carla del Ponte

dolazi tamo na drugi tajni sastanak. Iznenađena je jer im nizozemska

policija ne uspijeva nadi privatni salon. Carla del Ponte i Đinđid traže od

tjelesne garde da se udalji i šedu se hodnicima zračne luke u Schipolu kao

dva obična putnika. „Napredujemo, uhitit demo Miloševida za koji dan. Ali

imamo problem s američkim ultimatumom. Ne želimo ostaviti dojam da

djelujemo pod američkim pritiskom. Bilo bi možda bolje da pričekamo

početak aprila umjesto 31. marta. Sto se tiče zelenog svjetla za suradnju s

Tribunalom, Koštunica i dalje oklijeva. Zahtijeva da se to uredi zakonom, ali

nam ne kaže kad de parlament zasjedati. Obedao je uskoro, ali sad kaže da

ne zna."

Rok „certifikacije" američkog Kongresa daje alibi Đinđidu da prisili na

djelovanje one koji su Miloševidu obedali imunitet. Premijer koristi

Koštunicino putovanje u Ženevu da uhiti Miloševida. No on nije odgovorio

na poziv suca koji ga je trebao ispitati u okviru istrage koja je u toku.

Tridesetog marta specijalna policija

17 Blagoje Simid bit de premješten u Hag sljededeg tjedna, Milorad Štakid,

također optužen u predmetu logora u Prijedoru, predan je 23. marta 2001.

Sama Srbija ima tada na svojem području oko osamnaest bjegunaca.

opkolila je vilu. Ali umiješala se vojska. Akcija je zaustavljena. Na povratku u

Beograd, 31. marta, Koštunica se opire, ali na kraju popušta. Televizije

cijelog svijeta stigle su u srpsku prijestolnicu i očekuju ishod te borbe.

Beograd više ne može ustuknuti, o tome ovisi odluka Kongresa. Koštunica

prihvada zapovjediti vojsci da propuste policijske snage, u zamjenu za

uvjeravanje da Miloševid nede biti izručen Haškom sudu. Miloševid

postavlja isti uvjet kad je pristao da se preda poslije deset sati pregovora. U

zoru 1. aprila ulazi u prostor Centralnog zatvora u Beogradu.

Europski otpori

„Ovo nas obedanje ni na što ne obavezuje. Nismo ga stavili u avion za Hag,

a to je i tražio. Ispoštovali smo svoje obedanje", objašnjava Đinđid Carli del

Ponte u telefonskom razgovoru. Tužiteljica više nema sumnji, premijer

namjerava idi do kraja. Miloševid de uskoro biti u Hagu. Ali sada joj

preostaje uvjeriti Europljane i Amerikance da potaknu završnu fazu

-izručivanje. Igra nije unaprijed dobivena jer nitko ne tjera beogradske vlasti

da predaju Miloševida međunarodnoj pravdi. Zatvaranje bivšeg šefa države

nije izazvalo nikakve potrese u Srbiji. Umirene, velike sile čini se da se time

zadovoljavaju. Ne vide zapreke u tome da Srbija oklijeva predati svojeg

bivšeg poglavara međunarodnoj pravdi, i tako potvrdi svoju opredjeljenost

za funkcioniranje pravne države. Jer, konačno, za njih je međunarodna

pravda samo međupostaja dok se ne osvijesti suverenitet, trenutno znatno

narušen zbog zločinačke državne politike. Sad kad je Miloševid srušen i

bačen u zatvor, Srbija može ponovno zahtijevati da joj se prizna legitimni

unutarnji suverenitet i sama suditi svojem tiraninu. Ali zapadnjaci

zaboravljaju razmjere i geografiju zločina, zaboravljaju da se golema vedina

njegovih žrtava nalazi izvan Srbije, zanemaruju slabost unutarnjeg

pravosudnog sustava koji nije ni očišden ni reformiran, i konačno prikrivaju

činjenicu da je Miloševid u svojoj zemlji optužen samo za korupciju i

zloporabu vlasti, a ne za zločine protiv čovječnosti. Ponovo se javlja njihov

otpor činjenici da jedan šef države odgovara za svoje zločine i još više

učvršduju Miloševida u uvjerenju da nikada nede biti izručen Haškom sudu.

Ne toliko zato što se Srbi tome suprotstavljaju, koliko stoga što de oni koji

su na istom položaju odbiti igrati protiv jednog od svojih kolega, stvarajudi

tako vrlo nezgodan presedan. Miloševid je uvjeren da de se uskoro izvudi.

Ali Haški sud nede ustuknuti pred jednodušnim stavom da se odgodi

njegovo prebacivanje u Hag. Požuruje se podsjetiti na prvenstvo

nadležnosti koje mu je dodijeljeno u odnosu na nacionalna pravosuđa i ved

6. aprila šalje svojeg činovnika u Beograd kako bi predao Miloševidu

međunarodni uhidbeni nalog.

"Preblizu smo cilju da bismo odustali", zauzima se Carla del Ponte u

prijestolnicama. Ali Europa ostaje gluha i podijeljena. Francuska, koja je

dala inicijativu za osnivanje Haškog suda, možda de je podržati. Carla del

Ponte odlazi u Pariz 2. maja 2001. Ali prethodno daje intervju Le Mondeu i

u njemu poziva na „žurno izručivanje optuženog Miloševida, kao i svih

drugih optuženih". Ona tu poziva i na aktivniju podršku međunarodne

zajednice pri uhidenjima traženih osoba. Hubert Vedrine, šef francuske

diplomacije prima je u društvu s Alainom Richardom, ministrom obrane. On

se uzbuđuje, kritizira intervju Le Mondeu, nastupa neprijateljski. Carla del

Ponte kao da čuje Koštunicu. Francuski ministar složio se s idejom da se

Miloševidu sudi u Srbiji. I to javno kaže. Europa uglavnom odbija nametnuti

Beogradu rok za međunarodno suđenje Miloševidu. Svaki pritisak u tom

smislu prijetio bi da odgodi proces demokratizacije, uvjerava vedina

Europljana. Tjedan dana nakon toga tužiteljica leti za Washington. SAD je

nagradio uhidenje Miloševida i isplatio Srbiji 50 miliona dolara obedane

pomodi. Ali, iako su Sjedinjene Američke Države pozdravile napore

Beograda, on je još daleko od toga da ispoštuje svoje obaveze. Zato su

odgodile sudjelovanje na donatorskoj konferenciji, predviđenoj za juni, do

prihvadanja tog famoznog zakona, bez kojega Koštunica odbija svaku

suradnju s Haškim sudom, i do novih uhidenja.18

Ali kao ni Europljanima,

nije im prioritet Miloševidev proces

18 Cilj donatorskih konferencija jest skupljanje velikih izvanrednih

financijskih doprinosa za pomod u podizanju zemalja poslije sukoba ili teške

krize.

u Hagu. Ipak, Đinđidu se žuri. Zatvaranje Miloševida nije služilo ničemu. Iz

svoje delije on nastavlja političke aktivnosti, prima članove svoje stranke i

strpljivo priprema svoj povratak na vlast. A srbijansko pravosuđe stoji na

mjestu. Postoji opasnost da Miloševid bude pušten. Đinđid nastavlja svoj

put. U maju suočava srbijansko javno mnijenje sa zločinima koji su prema

Milo-ševidevoj naredbi učinjeni na Kosovu. Operacija prikrivanja dokaza

Dubina 2, koju je Miloševid zapovjedio sredinom maja 1999., uoči

intervencije NATOsnaga na Kosovu, predviđala je ne samo prijenos dijela

tijela albanskih žrtava u okolicu Beograda i na deset mjesta u Srbiji nego i

uništavanje leševa spaljivanjem. Iznenada suočena sa svojom najtamnijom

prošlošdu, Srbija, u šoku, postaje svjesna masovnih zločina o kojima je

dotad radije šutjela. Prvi put Miloševid u očima Srba izgleda kao ratni

zločinac. Srbijansko javno mnijenje razumije da je bolje osloboditi se

monstruma nego ga prihvatiti. Sada je spremno prihvatiti prebacivanje koje

Đinđid zakulisno priprema ved nekoliko mjeseci.

Ulog međunarodnih donatorskih konferencija

Carla del Ponte želi uvjeriti SAD da se pridruži tom naporu. Samo novi rok

međunarodne zajednice omogudio bi Đinđidu da zaključi stvar. A u tomu

Washington može igrati odlučujudu ulogu. Miloševideva sudbina bit de

zapečadena 9. maja 2001. u sunčanom uredu Colina Powella. Novi američki

državni tajnik obedava: „Održat demo pritisak. Mi se nedemo, kao ni

Kongres, zadovoljiti dok ne budu surađivali. Potvrdili smo pomod uvjetno.

No, od 1. aprila nisu mnogo napravili, to je neprihvatljivo." Carla del Ponte

obavještava

o Đinđidevoj volji da izruči Miloševida ICTY-evim sucima, što Amerikanac,

čini se, ne zna. Ona mu objašnjava s kakvim se poteškodama susrede zbog

otpora predsjednika Koštunice i traži njegovu pomod. „Važno je da Beograd

najavi datum Miloševideva izručenja jer je riječ o zakonskoj obavezi o kojoj

nema pregovora. Mogli biste tražiti od Koštunice da vam kaže datum kad ga

sutra vidite. Miloševidevo izručenje je test: ako se Beogradu dopusti da se

opire, ICTY de biti samo sud-alibi, sveden na suđenje samo sitnim ribama."

Dodala je da je sam Đinđid uvjeren u nesposobnost srbijanskog pravosuđa

da sudi Miloševidu sljedede dvije ili tri godine zbog teškoda u istrazi o pljački

svoje zemlje. „Mi smo u Hagu, naprotiv, spremni. Do oktobra imat demo

dvije nove optužnice protiv Miloševida, za Hrvatsku i Bosnu. Tražit demo

spajanje različitih predmeta i napraviti jedinstven proces. Kad završimo

suđenje u Hagu, ICTY ga može predati srbijanskim sucima da odgovara za

druge zločine." Colin Powell dao se uvjeriti i sljededih se tjedana pokazao

vjeran obedanju.

I Vojislav Koštunica je u Washingtonu. Došao je mobilizirati protivnike

međunarodnog pravosuđa u najkonzervativnijim krugovima kako bi oni

potakli Bushovu administraciju da povuče svoju podršku ICTY-u. Poslije

poništavanja Clintonova potpisa na Rimski sporazum 6. maja i oštrih

američkih kritika na račun ICTY-a, srbijanski predsjednik misli da može

navesti Amerikance da poput Europljana prihvate ideju o procesu

Miloševidu u Beogradu. Ali State Department razbija mu sve iluzije: bez

suradnje s Haškim sudom, Beograd više nede modi računati na

međunarodnu financijsku pomod. Vlasti moraju dati datum Miloševideva

izručenja. Carla del Ponte odnijela je jednu pobjedu. Ali njezine diplomatske

aktivnosti prema američkim vlastima jako smetaju glavnom tajniku UN-a.

Desetog maja Kofi Annan poziva tužiteljicu koja je na prolasku kroz New

York: „Postoje granice koje bi tužitelj morao poštovati kad zagovara

suradnju vlasti u Beogradu s ICTY-em." Međutim, obaveza država da

surađuju proizlazi iz obavezujude rezolucije Vijeda sigurnosti Ujedinjenih

naroda i ima snagu zakona, no glavni tajnik potiče Carlu del Ponte da

djeluje više diplomatski. „Zakon ne podnosi da se poštuje ovisno o

okolnostima", pokušava objasniti Švicarka, nesklona tomu da postane revni

čuvar političke ravnoteže, osobito ako se nastoji idi na ruku vlastima

najmanje raspoloženima da predaju svoje optuženike i njihove tajne. „Živo

vam savjetujem da razmislite o činjenici da postoje granice koje se ne smiju

prijedi. Ne smatram dužnošdu tužitelja da raspravlja o gospodarskoj pomodi

jednoj zemlji", inzistira razdraženo gospodin iz Gane. Nekoliko tjedana

poslije, pozdravit de izručivanje Slobodana Miloševida kao „povijesni

trenutak za Ujedinjene narode".

U Beogradu su počeli pregovori u cilju usvajanja Zakona o suradnji s

IC-TY-em, ali su u slijepoj ulici.

Miloševidevi saveznici, još uvijek u vedini u Saveznoj skupštini Srbije i Crne

Gore, stavljaju veto. Demokratski blok ostaje podijeljen. Đinđid je

upozoravao -sljededa de faza potrajati. „Nede biti nikakvog prebacivanja

prije usvajanja Zakona jer bi to moglo ugroziti čitav proces. Ali poslije

usvajanja, do kojeg de, mislim, dodi u junu, prebacivanja de se nastaviti (...)

Miloševid je poseban slučaj, ne mogu se obavezati, npr. dati neki datum,

previše je neizvjesno. Mogu samo redi da su svi svjesni da samo usvajanje

Zakona nede biti dovoljno i da de se morati poduzeti druge konkretne akcije

prije donatorske konferencije", objašnjava Đinđid jednom izaslaniku Carle

del Ponte, poslanom u Beograd krajem maja 2001. Usporedno, Đinđid

pokušava umiriti svoje protivnike koji ga još uvijek sumnjiče da želi predati

Miloševida ICTY-u: „Miloševid najprije mora odgovarati za djela u svojoj

zemlji. (...) Bilo bi prejednostavno poslati ga u Hag kao paket."

Sredinom juna Washington zadržava čvrst stav i odbija sudjelovati 29. juna

na donatorskoj konferenciji, sve dok Zakon ne bude usvojen i određen

datum Miloševideva izručenja. Đinđid zove Carlu del Ponte: „Carla,

Miloševid de biti uskoro izručen. Imajte povjerenja u mene. Imam plan da

zaobiđem Saveznu skupštinu. Vidjet dete. Učinit demo što je potrebno."

Đinđid tada prilazi Amerikancima da bi doznao bi li oni, u slučaju

eventualnog Miloševideva izručenja Hagu, bili spremni dati avion za

njegovo prebacivanje u Nizozemsku.

Europljani su bili na čelu borbe protiv nekažnjivosti modnika kad su

potpisivali Rimski ugovor kojim se ustanovljuje stalni Međunarodni kazneni

sud. Ali Miloševid je trebao biti prvi šef države kojemu je ikada suđeno pred

međunarodnim sudom, a da u tome Europa nije ni prstom pomakla.

Miloševidevo izručenje činilo bi se američkom pobjedom. Srbija bi to

zamjerala Đinđidu. Trebalo je uvjeriti Europljane da se popnu u juredi vlak,

barem na kraju vožnje. Carla del Ponte odlučuje pozvati Nijemce i Francuze.

Najprije 21. juna leti u Berlin. Nijemci, kao i vedina Europljana, zamjeraju

međunarodnom pravosuđu nebrigu o političkoj situaciji. Optužuju pritiske

ICTY-a i američku odluku da bojkotira donatorske konferencije, uz rizik da

oslabe vlast u Beogradu. Carla del Ponte suprotstavlja im mogudnost

Miloševideva oslobađanja kao mnogo opasniju. „Beograd ima načina da

sada izruči Miloševida. Ali to izručenje bit de isključivo američka pobjeda i

očit neuspjeh Europe", dobacuje Joschki Fischeru. „Nikada ne bismo mogli

zamisliti da de Miloševid biti izručen u zamjenu za novac", čudi se njemački

ministar vanjski poslova poslije završetka razgovora. U svojem sasvim

novom uredu njemačke vlade, s pogledom na Reichstag, Gerhard Schroder

ne oklijeva ni časa. Kancelar predlaže da se Koštunici pošalje povjerljiva

poruka kojom se zahtijeva Miloševidevo hitno izručenje.

Sutradan Carla del Ponte telefonski razgovara sa Jacquesom Chiracom.

„Miloševidevo je izručenje na dohvat ruci, ali ostaju brojne zapreke. Ako

međunarodna zajednica -a ne samo SAD -ne pokaže odmah i eksplicitno

čvrstu volju da vidi Miloševida izručenog Hagu, izlažemo se opasnosti da

poslije donatorske konferencije izgubimo dinamiku stvorenu sadašnjom

situacijom. (...) Uzimam si za pravo, gospodine predsjedniče, da Vas usrdno

zamolim da upotrijebite sav svoj politički i moralni utjecaj, kao i ugled

Francuske da zatražite od Beograda -na način koji ocijenite najboljim -da

Miloševid bude što prije prebačen u Hag. Naime, čini mi se presudnim da se

čuje glas Europe, a posebno Francuske, onako jasno kako to povijesne

okolnosti zahtijevaju." I zaključuje: „Ne prepuštajte zaslugu samo

Amerikancima, Nijemci su ved prihvatili založiti se..." I francuski predsjednik

pristaje prizvati pameti Koštunicu. Prvi put u povijesti Veliki prihvadaju

staviti svoju mod u službu međunarodne pravde da bi mogla suditi bivšem

šefu države.

Odlučujuda Đinđideva intervencija

Nakon blokade Skupštine savezna vlada proglasila je za vrijeme vikenda

dekret, koji stupa na snagu u zoru u ponedjeljak 25. juna. U načelu, sve

zapreke izručenju ratnih zločinaca koje je optužio ICTY sad su uklonjene. Ali

Koštunica i njegovi saveznici ustrajavaju na svojim stajalištima. Nadaju se

da de se Amerikanci zadovoljiti dekretom i potvrditi svoje sudjelovanje na

donatorskoj konferenciji 29. juna u Stockholmu, o kojoj ovisi bududnost

Srbije. Washington ne popušta i traži konkretnu suradnju prije krajnjeg

datuma. Susret u Beogradu između Đinđida i Amerikanaca u srijedu

prijepodne, 27. juna, presudan je. Srbijanski premijer uvjerava ih da mu

pomognu u posljednjem potezu najavljujudi bez otezanja njihovo

sudjelovanje na Konferenciji u Stockholmu, iako uvjeti nisu ispunjeni.

Objašnjava da Miloševidevo izručenje više ne ovisi o saveznim vlastima,

nego o vlastima Srbije. Zahvaljujudi tom dekretu, beogradski je sud započeo

odmah, ved u ponedjeljak, proceduru izvršenja međunarodnog uhidbenog

naloga. Đinđid obedava da de njegova vlada dati zeleno svjetlo u najkradem

roku, ali nije siguran da de to uspjeti prije 29. juna. Zabrinut za stabilnost

svoje zemlje, želi se prethodno uvjeriti da ga Koštunica nede pokušati u

tome spriječiti. Amerikanci mu odlučuju dati povjerenje. Otidi de u

Stockholm ali, ako Miloševid ne bude predan Haškom tribunalu prije 10.

jula, obedanja donatora bit de poništena.19

Najava, poslije tog dana,

sudjelovanja SAD-a na donatorskim konferencijama iznenadit de sve.

Dvadeset osmog juna Ustavni sud osporava legalnost vladina dekreta i

odlučuje ga suspendirati. Đinđid je prisiljen djelovati hitno. Saziva vladu. Svi

ministri osim jednoga glasuju za neodgodivo Miloševidevo izručenje.20

Đinđid zove Carlu del Ponte malo poslije 16.30 sati: „Miloševid krede, hitno

nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga." Rokovi su prekratio da se

pošalje zaprisegnuti časnik iz Haga u Beograd. Kevin Curtis, jedan od

britanskih istražitelja ICTY-a ved se nalazi u srpskoj prijestolnici, gdje nazoči

ekshumacijama nedavno otkrivenih grobnica. Odmah ga pozivaju i on se

sjeda: „Oko 18.30 sati, u četvrtak 28. juna 2001. bio sam u jednoj od

službenih zgrada (Institut bez-bednosti u Beogradu; op. a.). Tri helikoptera

čekala su iza zgrade. Slobodan Miloševid stigao je iz zatvora u furgonu. Nije

se činilo da zna da krede za Hag jer je, čim je izišao iz vozila, počeo dizati

ruke prema nebu i pitati upravitelj zatvora koji ga je pratio što se događa.

Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Miloševid je odbrusio da ne

priznaje Tribunal, da ga ne poštuje i da nede krenuti. Bududi da se nitko nije

micao, zatražio sam od upravitelja zatvora da ga dovede do mene, što je on

učinio. Tada sam mu pročitao prava i službeno mu dao priopdio da je

uhiden.

Miloševid je odbio uzeti papire koje sam mu pokušavao predati. Kad su ga

pretražili, popeo sam se u helikopter do kojega je doveden. Cijela je

operacija snimana. Za vrijeme leta helikopterom Miloševid je potpuno

promijenio držanje i pokušao započeti razgovor sa mnom na engleskome.

Spustili smo se u vojnu bazu u Tuzli gdje nas je dočekala skupina naoružanih

vojnika (američkog kontingenta NATO-a) koji su nas odveli u montažnu

zgradu na rubu piste. Tu smo ostali oko sat i pol. Snimali su nas za cijelog

trajanja ovog zadržavanja. U jednom trenutku Miloševid je pokušao

započeti razgovor s vojnicima koji su to odbili.

Otprilike oko 21.45 obaviješteni smo da je avion koji de nas odvesti u

Nizozemsku upravo sletio i da demo krenuti čim uzme gorivo. Zatim su nas

odveli do aviona. Pet ljudi u civilu stavilo je tada Miloševidu lisice i odvelo

ga u avion. Objasnio sam jednome od njih da procedura ICTY-a predviđa

audio-snimanje cijeloga putovanja. Ali odgovoreno mi je da to nije

dopušteno i da Miloševid ionako nema pravo govoriti. Tada je Miloševid

obaviješten da mora šutjeti osim ako ne želi nešto pitati.21

Poslije navečer,

sletjeli smo u vojnu bazu u Eindhovenu. Miloševid je tada predan

nizozemskim vlastima i helikopterom odveden do zatvora u

Scheveningenu." Carla del Ponte je bila kod kude kad joj je u 1.30 29. juna

zazvonio telefon. „Misija izvršena", rekao joj je suradnik. Miloševid je

upravo stigao u zatvor u Scheveningenu, gdje se nalazi pritvor ICTY-a.

Telefonski pozivi bili su brojni cijele večeri. Madeleine Albright prva je

čestitala Carli del Ponte, a za njom američki veleposlanik u Hagu, šef

Kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera i Wesley Clark,

zapovjednik NATO-snaga u Europi. Sutradan, pred stotinama televizijskih

kamera, Carla del Ponte pozdravlja Đinđi-da i njegovu vladu, kao i države

koje su konačno pridonijele ovom izručenju. „Posebno sam zahvalna

19 Osamnaest milijardi dolara skupit de se konačno u Stockholmu kako bi

se pomoglo Srbiji da započne reforme.

20 Kad predvečer 28. juna 2001. najavi da je prebacivanje Slobodana

Miloševida u tijeku, Đinđid izjavljuje Srbima: "Mjesto je naše zemlje u

međunarodnoj zajednici. Ovu odluku nismo donijeli ni zbog nas, ni zbog

naših roditelja, nego zbog naše djece. Zato vas molim da shvatite ovu tešku

ali pravednu odluku."

21 Prema priči časnika ICTY-a Kevina Curtisa, za vrijeme leta Miloševid je

ipak tražio dopuštenje da puši, što mu je odbijeno.

SAD-u, a naročito državnom tajniku Colinu Powellu, njemačkom kancelaru

Schroderu, francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu. Spominjem ih

poimence jer sam posljednjih dana bila u neposrednom kontaktu s njima.

Sto se tiče jučerašnje operacije, posebno zahvaljujem Velikoj Britaniji i

nizozemskim vlastima za njihovu dragocjenu podršku." Na traženje

Amerikanaca britanske zračne snage Royal Air Force dale su C-130 koji je

prevezao Miloševida iz Bosne u Nizozemsku. Izručenje prvog šefa države

koji je ikada predan međunarodnoj pravdi čini se da je plod međunarodnog

diplomatskog napora bez presedana, u korist ideala pravde. Nije važno što

je ta podrška iznuđena i pružena u posljednjem trenutku. Nije važno što u

času glasovanja o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda nijedan član

Vijeda sigurnosti nije mogao zamisliti da de se Miloševid jednog dana nadi u

zatvoru u Scheveningenu. To je pobjeda nad nekažnjivošdu modnih. Granice

iza kojih su se diktatori osjedali zaštidenima sada više nisu bedemi. ICTY je

ono, što nije bilo vjerovatno, upravo pretvorio u stvarnost.

Cijeli svijet slavi „tu povijesnu pobjedu za međunarodnu pravdu". Osim

nekih. Moskva traži od svojeg ambasadora u UN-u da spriječi da

predsjednik Vijeda sigurnosti izrazi zadovoljstvo ovim događajem, Fidel

Castro žali „političku pogrešku", a Tripoli optužuje „dvostruka mjerila"

međunarodne zajednice. Neki uvodničari kritiziraju „pravdu čekovne

knjižice" ne razumijevajudi da međunarodna pravda, kako bi mogla zatvoriti

optužene, ovisi o državama. Njoj je više nego ikome drugome potrebna

mod koja leži u političkoj vlasti država da bi se izvršavale presude ne vodedi

računa o granicama. Ta ovisnost međunarodne pravde o modi prisile, kojom

raspolažu samo države i kojom se one selektivno koriste, slabi utjecaj

međunarodne pravde i sužava joj legitimitet. Treba li zato odustati od

međunarodne pravde, kako neki preporučuju, ili optuživati moralizam

modnih koji težinu zločina, jedini pravi kriterij pravde, zamjenjuju političkim

razmatranjima, posebno smatrajudi podložnima pravdi svoje neprijatelje

prije nego li prijatelje, ili koji preporučuju drugima ono što dobro paze da

ne primjenjuju na sebe? Dok god međunarodna pravda ne bude primjenjiva

na sve, izgledat de kao igračka modnih protiv slabih. To je kritika koju de

Miloševid, a poslije i Sadam Husein, snažno isticati kroz cijelo trajanje

procesa.

Izvana ovisan o dobroj volji država, ICTY je iznutra teorijski sam svoj

gospodar. Statut mu daje takvu neovisnost da de se države, nekoliko godina

poslije, truditi da zauzdaju Međunarodni kazneni sud pod cijenu teških

uzmicanja, posebno sužavajudi ovlasti tužitelja da goni i dajudi Vijedu

sigurnosti snagu da zaustavlja progone. Velike sile ubrzo shvadaju opasnost

koju predstavlja međunarodno pravosuđe koje, doduše, nema svojih snaga

na raspolaganju, ali na koje one nemaju nikakva utjecaja. Boje se zalijetanja

Međunarodnog kaznenog suda na političku pozornicu i zato se trude

ukrotiti zvijer. Ma koliko bila modna, pravda nema „ni novčanik, ni mač".

Ostaje, dakle, ranjiva.

Ovisnost ICTY-a o velikim silama

Zahvaljujudi iznosu od 3 miliona dolara spasonosnih donacija Pakistana i

Malezije, Tribunal je konačno mogao početi s radom sredinom 1994.

Sjedinjene Američke Države pojurile su odmah u Hag. Stigle su sa svom

potrebnom informatičkom opremom Tužiteljstvu i dvadesetdvojici

činovnika koji su došli ravno iz Pentagona i iz CIA-e i koje su besplatno

ustupili na raspolaganje ICTY-u. Pravnici, vojni analitičari i policajci iz svih

zemalja Com-monwealtha slijedili su ih i žurili u Hag. Francuska zaostaje.

Dok Tužiteljstvo iprocedura padaju u anglosaksonske ruke, Pariz ne želi

sudjelovati u tom naporu. ICTY, međutim, bez proračuna ovisi o

dobrovoljnim prilozima. Godinu dana poslije, Francuska još uvijek nije

uplatila ni centa. Jedva je prihvatila pozvati nekoliko volontera iz svojeg

Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa te ih šalje pod

uvjetom da ih pladaju Ujedinjeni narodi.

Te razlike u držanju između Francuza i Anglosaksonaca, vidljive od samog

početka, nisu slučajne. Svi realisti u Tribunalu vide samo produženje

političke vlasti, njezin sudski ogranak. Čim su ubrane dividende efekta

najave, svi se slažu da je cilj dostignut. ICTY je poslužio za opravdanje

političarima, a kao odušak emocijama izazvanima strahotama nedjela u

Bosni i Hercegovini. Odmah zatim je napušten, bez sredstava za opstanak,

bez proračuna. Protiv svakog očekivanja, šačica dovoljno idealističkih

magistrata otrgnut de ga međutim od njegove sudbine istrošenog alibija,

odbačenog u koš. Kucaju na sva vrata i konačno nalaze fondove za

otvaranje prvih istraga. Ovo neočekivano buđenje dovodi velike sile u

neugodan položaj. Dale su obedanja koja! nisu namjeravale ispuniti, stvorile

su same sebi obaveze za koje nisu smatrale da ih vezuju. Sada de se morati

nagoditi jer de rad Tribunala imati bez sumnje političke implikacije. Sve

velike sile ipak ne reagiraju jednako brzo ni istim E oružjima pred tom

kreaturom koja im izmiče iz ruku i koje se boje.

Prvi reagira SAD kako bi spriječio Tribunal da se oslobodi. SAD je uvijek htio

da Tribunal bude pod skrbništvom, odnosno pod vlašdu Vijeda sigur nosti,

bez prave samostalnosti. Projekt koji SAD nudi u martu 1993., kad se

stvarao ICTY, predlaže da Vijede sigurnosti bude ovlašteno za nadzor

prikupljanja ljudi, financiranje operacija Tribunala, a naročito tužitelja. Taj

prijedlog konačno je napušten u korist projekta koji su nadahnuli Francuzi i

Talijani, kojim se preporučuje nezavisnost Tribunala. Ali za Washington

prioritet ipak ostaje načelo zadržavanja kontrole nad tom institucijom.

Francuska vjeruje u eru ljudskih prava i u nadu koju donosi međunarodno

pravosuđe pa je pred Vijedem sigurnosti uspješno branila princip

nezavisnosti Tribunala. Kao domovina Deklaracije o ljudskim pravima ona

se diči da je izmislila sudsko uplitanje po modelu humanitarnog uplitanja, i

rado napominje da je bila jedna od pokretačkih snaga u stvaranju prve

međunarodne kaznene instance poslije Nürnberga i Tokija. Upravo na

njezin poticaj nametnula se ideja međunarodnog suda, namijenjenog

sprečavanju nastavka zločina u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanju krivaca.

Roland Dumas, u ono vrijeme njezin ministar vanjskih poslova, prvi je 1992.

to javno izrazio. Ali, kao i ostali njegova ranga, želio je prije svega dokinuti

svaku želju da se vojnom silom odgovara na nedjela koja se događaju. Pariz

teško usklađuje svoje plemenite ideale sa svojom diplomacijom. Kad

mrtvorođeni sud počne postojati, Francuska ne uspijeva stvoriti nikakvu

strategiju. Zadovoljava se nastavkom ignoriranja tog novog činitelja koji se

sam bezobzirno poziva na međunarodnu scenu, a njezina ga diplomacija i

dalje prezire. Gotovo bismo se morali tome veseliti da je tome razlog

očuvanje nezavisnosti međunarodnog pravosuđa. Ali to je držanje okrutan

odsjaj neefikasnosti francuske vanjske politike

posljednjih dvadeset godina.22

Za razliku od Francuza, Anglosaksonci ne čekajudi razvijaju strategiju prema

tom tigru od papira koji se budi. Za njih su stvari jednostavne. Bududi da

ICTY stvara obaveze vladama, ne može ostati u bestežinskom stanju u

odnosu na sve političke vlasti. Bududi da je ICTY sredstvo uplitanja, mora se

čuvati u toplini ispod krila političara. S obzirom na to da za njih sudbena

vlast nije nužno odijeljena od političke vlasti, može biti njezino sredstvo.

Radije nastoje staviti pravo u službu njihove modi nego da joj ono bude

zapreka. Upravo izvršavajudi svoju vodedu ulogu nad tim novim sredstvom,

najlakše de dovesti pravo u službu diplomatske akcije i podrediti ga ako bi

zaprijetilo ometanjem njihove političke namjere.

Za Amerikance međunarodno je pravo u isti mah sredstvo dominacije i

ideal; za Francuze ono je samo ideal. Rezultat: Francuska se žuri braniti ga,

a njezina diplomacija, koja ne zna što bi s idealima, žuri se klevetati ga. Za

visoke dužnosnike Ministarstva vanjskih poslova Republike Francuske ICTY

je i dalje „najgora ideja posljednjih godina". Odatle pasivnost Pariza u

odnosu na ICTY. Dok Anglosaksonci zauzimaju prostor, Francuska se ponaša

kao žrtva institucije na koju nema utjecaja. Francuski diplomati i vojnici

javno pokazuju svoje nepovjerenje, vrijeđaju se zbog zahtjeva pravosuđa

koje ih navodno sprečava da rade svoj posao. Tuže se na mod pravosuđa

koje se gura tamo gdje mu nije mjesto, koje bi njihove vojnike u Bosni

htjelo pretvoriti u pomodnike pravosuđa i koje umišlja da svojim

optužnicama može odlučivati tko može, a tko ne može sjesti za

pregovarački stol. Nisu Francuzi jedini koji tako misle, ali su prvi koji to

jasno i glasno kažu. Ta im bahatost ubrzo donosi nezahvalno i nezasluženo

mjesto najlošijih daka međunarodnog pravosuđa i mjesto omiljenih meta

tužitelja ICTY-a i tiska. Hubert Vedrine i Herve de Charette iz Ministarstva

vanjskih poslova, Alain

22 Vidi: Lasserre Isabelle, L'impuissancefrancaise (Francuska nemod),

Flammarion, Pariz, 2007.

Richard iz Ministarstva obrane tome su obilato pridonijeli. Njihov otvoreni

animozitet, ponekad i srdžba, ostali su u pamdenju nekoliko sudaca i

tužitelja, kao i u analima ICTY-a. Nezgodne nespretnosti koje odaju

smetenost, nesposobnost prilagodbe situaciji koju ni Francuzi niti njihovi

partneri u Vijedu sigurnosti nisu predvidjeli kad su mahali tim smokvinim

listom njihove inercije.

Odsutna, stoga nemodna, Francuska nije u stanju utjecati na ICTY ni kada je

riječ o izboru akuzatornog postupka, koji je snažno nadahnut

anglosaksonskim pravom, ni kada je riječ o upotrebi francuskog, jezika koji

je u teoriji, uz engleski, službeni jezik sudstva, niti kada je riječ o njegovu

djelovanju. Više zbog pasivnosti nego po izboru, pokazat de se kao zemlja

koja najviše poštuje neovisnost sudstva među stalnim članicama Vijeda

sigurnosti. Od toga je mogla napraviti pravu politiku, staviti svoj ponos u

službu konkretne i čestite ambicije i biti u skladu sa samom sobom. Tako bi

stekla pravo da optužuje, pa i da se bori protiv anglosaksonskih pritisaka na

sudski proces te sposobnost da korisno brani onaj ideal pravde za koji kaže

da ga tako žarko želi promicati. Tako bi igrala ključnu ulogu koju za sebe

traži na području međunarodnog pravosuđa. Ali u nedostatku strategije u

odnosu na Tribunal, Francusku se može suditi samo po djelima na vanjskoj

pozornici. Tamo gdje se nagađa s ICTY-em i međunarodnim pravosuđem

koje se postupno rada, tamo gdje nužno daje prednost političkom realizmu

naspram idealu pravde i poništava, isto tako često kao Britanci i

Amerikanci, međunarodno pravo svaki put kad se ono protivi njezinim

partikularnim interesima.

Francuska prosvjeduje pred anglosaksonskom prevlasti, koja se u ICTY-u

potvrđuje iz godine u godinu. Zahtijeva vedu zastupljenost, ali ne radi ništa.

Onih sedamdesetak Francuza koji postupno stižu u Hag došli su na vlastitu

inicijativu, postigli su svoja promaknuda vlastitom zaslugom i imali su rijetku

prednost da ih vlastita vlada nikad ne poziva da im nešto povjeri ili da im da

bilo kakve upute. Francuska zna da je, kao i vedina Europljana, izgubila bitku

i izvudi de iz toga lekciju kad dođe na red stalni Međunarodni kazneni sud.

Anglosaksonci su slobodni nastaviti svoju strategiju stroge kontrole i

infiltri-ranja u institucije, što su započeli od samog početka. Njihova

veleposlanstva pojačavaju svoje timove u Hagu, koji je početkom rada

stalnog Međunarodnog suda 1. jula 2002. postao više nego ikad

prijestolnicom međunarodnog pravosuđa.23

Ved pod Clintonom

Washington je otvorio mjesto posebnog veleposlanika zaduženog za pitanja

međunarodnog prava, a zadržala ga je i Bushova administracija. Ta funkcija,

u kojoj se pojavljuju i diplomacija i pravo, koji su prema njihovu mišljenju

nerazdvojivi, uvijek se povjerava pravniku.

Cijela generacija mladih diplomata lawyera privikava se međunarodnom

pravu i djelovanju njegovih pravosudnih institucija, unatoč američkoj

odbojnosti prema širenju te pravde koja teži postati univerzalnom i protiv

koje de se Bush žestoko boriti. Kad su u proljede 1997. Britanci ušli u bitku,

zahvaljujudi dolasku Blaira na čelo Vlade, i oni su na koncu uz svojeg šefa

diplomacije postavili mladog pravnika koji je izučio zanat u ICTY-u gdje je

zadržao brojne kontakte i čije sve kotačide poznaje. Francuska ima u Hagu

samo jednu kompetentnu i zainteresiranu osobu, ali njezine službene

bilješke nemaju nikakva utjecaja. U Parizu je pravnim savjetnicima,

prepunima svih mogudih predrasuda i nedoraslima ovome novom

instrumentu koji jedva poznaju, prepuštena sva briga o ICTY-u. Oni su

osposobljeni obrađivati samo aspekte koji se odnose na sudsku suradnju s

Tribunalom -pristup svjedocima, arhivima itd. -kao da se ulog jedne

institucije, sad ved opskrbljene proračunom od 100 miliona dolara i koja

zapošljava više od hiljadu osoba, ograničava samo na to.

Unatoč dijelu motiva koje se ne može priznati, Anglosaksonci se u

potpunosti koriste slikom koju im u njihovu javnom mnijenju donosi ta

aktivna i višedimenzionalna podrška ICTY-u i njegovu pravosudnom

blizancu, posvedenom Ruandi. Kao prvo, američka vlada izgleda kao da vodi

vanjsku politiku koja poštuje ljudska prava. Iako nas razdoblje poslije 11.

septembra navodi da to zaboravimo, ta je briga u devedesetim godinama

bila stvarna, naročito poslije genocida u Ruandi iz 1994. godine i

srebreničke sramote iz 1995., kad je američka javnost taj polet u korist

međunarodne pravde doživljavala kao čin kajanja njihove vlade. Što

proračun ICTY-a više raste, stotine pravnika i policajaca, ohrabrenih

američkom potporom koja daje

23 U Hagu se, osim ICTY-a i stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC)

nalazi i Međunarodni sud pravde (ICJ), koji je međunarodni, ali nije kazneni

sud kao druga dva, i zadužen je za sporove medu državama.

„kredibilitet" pravosuđu, upuduju se prema Hagu. Amerikanci, Britanci,

Australci, Južnoafrikanci, Novozelanđani, Kanađani..., dolaze vedinom iz

Commonvvealtha. Neki jedva znaju gdje je Balkan. Opsjedaju Tužiteljstvo,

pokretač Tribunala, čiji su suci potisnuti u ulogu arbitra između obrane i

tužitelja. Vojni analitičari i pravnici, obavještajci, lako se utapaju u gomilu

nastavljajudi zauzimati skromna, ali strateška mjesta i služiti više svojoj vladi

nego ICTY-u.

Više se ne poštuje politička kvota koju namedu Ujedinjeni narodi da bi

zajamčili multikulturalnost svojih institucija. Neki godinama ukazuju na

posljedice toga ne uspijevajudi ih ispraviti. „Deset od sedamnaest

odgovornih mjesta u Istražnom odjelu Tužiteljstva zauzimaju građani triju

zemljalja, Australije, Novog Zelanda i Velike Britanije", iznosi jedan bivši

istočnoeuropski istražitelj ICTY-a u svojoj tužbi Službi unutarnje kontrole

Ujedinjenih naroda. U njoj otkriva i nepotizam prilikom zapošljavanja, što

dovodi do imenovanja na visoke funkcije istražitelja bez sveučilišnog

obrazovanja. Mnogi medu njima su Australci, koje u njihovu munjevitom

usponu ohrabruje sunarodnjak, zamjenik glavne tužiteljice Graham Blevvitt,

koji je u Hagu od 1994. I neki Anglosaksonci otkrivaju klijentelizam koji

poništava djelotvornost tužiteljstva. Clint Williamson, koji je 2006. postao

posebni američki veleposlanik za ratne zločine, tuži se na to u aprilu 2001.

dok još radi u ICTY-u.

Američka i britanska vlada ne traže za sebe glavno mjesto. Ali koristedi se

anglosaksonskom premodi i dovitljivo raspoređenom mrežom na terenu,

oni su prvi obaviješteni o odlukama ili strategijama kaznenog progona. Tako

mogu pokušati utjecati na njih. Ali dobro znaju da se nadmedu s modi

pravosuđa, koje ne mora nikome polagati račune. „Tužitelj ne traži i ne

prima upute ni od koje vlade, niti iz bilo kojeg drugog izvora", određuje

članak 16. Statuta ICTY-a koji je usvojilo Vijede sigurnosti 25. maja 1993.

Ipak se Tužiteljstvo često percipira kao najpolitičkiji organ ove institucije,

onaj koji se mora prilagoditi političkom okruženju, truditi nadi ravnotežu

između imperativa pravde i politike; diskrecijsko pravo koje mu je dano u

isti je mah njegova snaga i njegova slabost, ovisno o tome koristi li se njime

da zadovolji očekivanja država ili žrtava i svih onih koji se nadaju da de se

dokinuti nekažnjivost. Prvi tužitelj još nejake institucije Južnoafrikanac

Richard Goldstone (1994. -1996.) više je slušao države nego njegovi

sljednici. Dopala ga je teška zadada da uskladi dva legitimna procesa, sudski

proces, za koji je bio zadužen, i političke pregovore koje je usporedno vodila

međunarodna zajednica da bi se priveo kraju rat u Bosni. Tvrdoglavije,

Kanađanka Louise Arbour (1996. -1999.) i Švicarka Carla del Ponte (1999.

-2007.) nisu raspoložene ustuknuti pred višim državnim obzirima ni

ogriješiti se o članak 16. koji jamči njihovu neovisnost, pa makar poremetile

međunarodna pravila igre pozivajudi prvi put jednog šefa države da položi

račune za zločinačke posljedice svojeg političkog djelovanja. Nepopustljive,

omogudile su da se postupno nametne zamisao da nikakvo političko

rješenje sukoba i, konačno, nikakvo pomirenje nisu mogudi ako žrtvama

nije dosuđena pravda. Louise Arbour nije prihvadala pritisak država i

odustala je nakon optužnice protiv Miloševida. Švicarka se tvrdoglavo bori

osam godina. U svojim međunarodnim istragama protiv mafije: ruske,

kolumbijske, meksičke ili talijansko-američke, vođenima iz Švicarske, imala

je priliku nailaziti na različite političke zapreke te iste Švicarske koja je

ljubomorno čuvala svoju bankarsku tajnu protiv koje se borila Carla del

Ponte. Ali nikada, kako povjerava na kraju svojeg mandata, nije mogla

zamisliti da posao međunarodnog tužitelja može biti tako različit od posla

državnog odvjetnika, toliko su pritisci i pokušaji miješanja političara bili

brojni. Suočeni sa sposobnošdu neposluha tužitelja, Anglosaksonci se ne

mogu zadovoljiti dijeljenjem „savjeta" koji se previše rijetko slijede. Zato

usporedno razvijaju mnogo podmuklije i opasnije strategije, koje magistrati

nede uvijek na vrijeme otkriti.

ICTY je uvijek pobuđivao lakomost. Svi bi htjeli znati što se događa iza vrata

i mnogobrojnih sigurnosnih zapreka iza kojih mogu stupiti samo sretni

odabranici s akreditacijama, tim posljednjim „Sezame, otvori se". Prodrijeti

u taj pregrađeni svijet, s njegovim sefovima, posebnim ovlastima,

telefonima i šifriranim faksovima, sigurnosnim lozinkama. I gdje vlada

nepovjerenje među odjelima, među katovima, medu različitim

nacionalnostima. Istražni postupak mora ostati povjerljiv, to se

podrazumijeva. Ali opasnosti su se uvijek procjenjivale diskriminacijski kao

da mogu dolaziti samo od bivših Jugoslavena, onih koje je Tribunal bio

zadužen progoniti. No nije ih mnogo radilo u ovoj instanci. Vještija ili manje

vješta igra njihovih vlasti, kao što su pokušaji infiltriranja srpskih, hrvatskih

ili bošnjačkih špijuna, stalno izazivaju jaku uznemirenost. Ponekad s

razlogom. Ali najveda opasnost dolazi izvan Tribunala, kad tajne službe iz

zemalja bivše Jugoslavije špijuniraju istražitelje koji su u misiji u regiji i

pisluškuju njihove telefonske razgovore. U više navrata uhvatili su ih na

djelu, bilo Tribunal bilo tisak iz bivše Jugoslavije koji željno odaje male tajne

međunarodnog pravosuđa. Kad vlade pripreme lažne svjedoke, podmetnu

lažne dokumente. Ta se strategija pokazala neučinkovitom i lokalne je vlasti

brzo napuštaju jer postupak najčešde omogudava otkrivanje prevare na

vrijeme. Strategija koja je učinkovitija i gotovo ju je nemogude suzbiti ostaje

navođenje svjedoka prijetnjom odmazdom ili čak prijetnjom smrdu,

ponekad čak i izvršavanjem te prijetnje.24

Države bivše Jugoslavije

pokušavaju osujetiti ovaj sud koji kopa po njihovoj najsramotnijoj prošlosti,

spriječiti mu pristup kompromitirajudim tajnama, neutralizirati njegovo

djelovanje. Ponekad u tomu uspijevaju, ali nemaju stvarnog utjecaja na

Tribunal i njegove odluke. Pravosuđe je spremno na protunapade svojih

osumnjičenika i njihovih izravnih pomagača. Ali ne zna se braniti od napada

svojih saveznika.

„Učinkovitost međunarodnog pravosuđa ovisi o njegovoj sposobnosti

pristupa dokazima, što je ključ uspjeha Suda u Nurnbergu», vole ponavljati

magistrati u Hagu. Ali ovaj put saveznici ICTY-a nisu mu spremni dati nužnu

pomod da bi utvrdio istinu. I oni se čuvaju upada pravde koja prijeti

ogolje-njem nekih njihovih tajni. I, da bi se zaštitili, koriste se istim

metodama kao vlade bivše Jugoslavije -telefonskim prisluškivanjem,

infiltracijom u Tribunal, prikrivanjem dokaza ili svjedoka -ali tako

djelotvorno da to njihov utjecaj na ICTY čini strahovitim. U tomu leži prava

opasnost za međunarodno pravosuđe.

Dok se Francuska duri na Tribunal koji je potpao pod američki utjecaj,

Amerikanci i Britanci mu se stavljaju na raspolaganje. Prave se da predaju

informacije koje se mogu pribaviti samo sredstvima kojima one raspolažu.

Sjedamo se satelitskih slika kojima je pred tiskom mahala početkom

augusta 1995. Madeleine Albright, a koje pokazuju mjesta na kojima je

zemlja svježe kopana, što su vjerovatno mjesta masovnih

grobnica poslije pada enklave Srebrenice. Ali oni predaju samo ono što žele

manipulirajudi tako ICTY-em.25

Informacije koje su tijekom cijelog rata

prikupljale velike sile omogudile bi tužiteljstvu ICTY-a da se brzo popne po

zapovjednom lancu i da bez oklijevanja razotkrije najodgovornije za

strahote koje su se nastavljale u bivšoj Jugoslaviji. No ti huškači bili su

sugovornici koje je trebalo paziti. Olakšavajudi posao ICTY-u, velike bi sile

riskirale prekid dijaloga koji su htjele pod svaku cijenu podupirati. Zato su

dozirale pristup, odnosno uskratile poražavajude dokaze koje su imale da

ne bi osujetile diplomatsku akciju. ICTY de dobiti samo dio slika pokolja u

Srebrenici, koje su uživo pratili američki špijunski sateliti. One potvrđuju da

je zločin, koji su preživjeli počeli otkrivati ved krajem jula 1995. u svojim

prvim svjedočenjima tisku i istražiteljima ICTY-a, stvaran. Ovom snažno

medijski popradenom gestom SAD se nastojao opravdati pred javnim

mnijenjem koje ne razumije zašto srebrenička enklava nije bila zaštidena i

traži objašnjenja o napuštanju ove populacije koju su se velike sile

obavezale Rezolucijom Vijeda sigurnosti iz aprila 1993. staviti izvan dosega

snaga generala Mladida, ratnog vođe bosanskih Srba. SAD i njegovi

saveznici ne žele da ove slike budu objavljene jer dokazuju da su na vrijeme

imali informacije koje su ih mogle prisiliti da djeluju kako bi zaustavili

sramotni pokolj osam hiljada ljudi, koji se počeo događati pred njihovim

očima. SAD ni tada ni poslije ne daje snimke razgovora koje ima i koje ved

dokazuju umiješanost Beograda. A dobro znaju da je komandant

Generalštaba Vojske u Beogradu Momčilo Perišid za vrijeme operacija oko

Srebrenice bio u redovitu kontaktu s Mladidem, da je informirao Miloševida

o situaciji i da je razgovarao s Mladidem za vrijeme izvršavanja zlodjela.

24 Najizloženiji svjedoci koriste se mjerama zaštite, ime im se, dakle, ne

smije objaviti. Ipak, više od desetak svjedoka na povjerljivim popisima

ICTY-a ubijeno je širom bivše Jugoslavije. Velik broj morao se privremeno ili

trajno iseliti i dobio je novi identitet zahvaljujudi pomodi tredih zemalja.

Neki svjedoci kojima se prijetilo odustali su od svjedočenja, drugi su radije

otkrivali identitet, misledi da de ih publicitet zaštititi, kao dvojica novinara iz

Beograda -Dejan Anastasijevid i Jovan Dulovid. I konačno, neki su popustili

pritiscima i odbili potvrditi optužujude svjedočenje na sudskoj raspravi i

tako se pretvorili u svjedoke obrane.

25 Charles Lane i Tom Shanker, Bosnia: Whatthe CI A didn'ttell us, TheNew

York Review of Books, 9. maja 1996. Ovaj članak vrlo rano prenosi rasprave

unutar američke administracije, a posebno unutar CIA-e o prijenosu ICTY-u

informacija prikupljenih obavještajnim sredstvima.

Miloševid je ključ mira, onaj koji de u novembru 1995. potpisati Dejtonski

sporazum kojima de završiti troipolgodišnji rat i et-ničko čišdenje u Bosni i

Hercegovini. Njegovo kompromitiranje predajom do-kaza odvratilo bi od

svakog dijaloga, spriječilo da ga prisile na pregovore koji i su ved na vidiku.

Zapadni vode više vole pokriti lice i prešutjeti svetogrđe koje je počinio

Miloševid, pretvarajudi u ruglo i u svoju korist ucjenu diplomacije -mir ili

pravda -da bi nastavio zločine, znajudi da de mu sve progledati kroz prste

zbog jednog ugovora.

Odatle opstruktivna politika velikih sila prema ICTY-u, unatoč rezoluciji

Vijeda sigurnosti koja ih obavezuje na punu suradnju s pravosuđem. „To nas

navodi da vjerujemo da je prava namjera kontrola pristupa ICTY-a istini"

tuži se u decembru 1997. Louise Arbour. Njezinu de kritiku više puta

ponoviti Carla del Ponte, posebno prilikom procesa Miloševidu. Ali tada je

kritika upudena Francuskoj koja prva namede sitničavu

proceduru kako bi odvratila tužiteljstvo od ispitivanja njezinih vojnika u

službi u snagama UN-a u Bosni. ; „Moramo o svakom pitanju posebno

pregovarati s pravnicima Ministarstva obrane", tuži se Louise Arbour.26

Sve

de vlade usvojiti istu politiku. Sučeljavanje Tribunala, nemodnog bez

podrške država, i država odlučnih da zadrže svoje tajne, nastavlja se iza

kulisa još i danas. Protiv ove politike „koja dovodi u opasnost sav rad

Tribunala" prosvjeduje u decembru 1998. i predsjednica ICTY-a,

Amerikanka Gabrielle Kirk McDonald. No ICTY je „prva praktična mjera u

posljednjih pedeset godina prema stvaranju svijeta u kojem de ljudska

prava, jednakost i pravda biti više nego riječi na papiru", podsjeda ona kako

bi bolje istaknula nesklad između govora i djela političkih voda. Pod izlikom

da su „svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama povjerljivi",

velike sile mogu prešudivati njihovo postojanje, a skinuti tajnost s onoga što

im odgovara, odnosno što im ne smeta.

U strahu da se istrage ICTY-a „ne pretvore u dovođenje u pitanje vojnika i

diplomata koje se mora saslušati kao svjedoke" one ograničavaju njihovo

svjedočenje. Tako, kad Ured tužiteljice traži dopuštenje vlasti da ih ispita,

mora pitanja postaviti pismeno. Ako nisu dovoljno precizna, jednostavno se

odbace. A kad su iscrpna, detalj-no ih pregledavaju pravne službe

ministarstava kojih se to tiče te ih režu, izbacuju i biraju da bi na koncu

ostao samo mali dio. No vlade se najviše boje protuispitivanja predviđenog

postupkom optužbe Tribunala jer ovlašduje suprotnu stranu da gotovo svim

sredstvima diskreditira svjedoka. Ispituje ga se o drugim, osobnijim,

aspektima, a ne o činjenicama. Vlade strahuju na pomisao da njihovo

osoblje može biti navedeno da u protuispitivanju kritizira apsurdnost svojih

mandata u operacijama održavanja mira, ili da otkrije tajne svoje misije.

Pročelnica Pravosudnog odjela pri francuskom Ministarstvu obrane,

Catherine Bergeal, ukazuje u decembru 2006. na opasnost da se „od

svjedoka postane optuženik" što bi ova posebnost anglosaksonske

procedure mogla olakšati. Na jednom skupu organiziranom u vojnoj školi u

Parizu, ona objašnjava: „Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego

da kažu da smo odbili djelovati da spriječimo ono što smo vidjeli ili da

nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti." Vlade, dakle, traže da se što je

mogude više smanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg

protuispitivanja i zahtijevaju, kako na preslušavanju tako i na raspravi,

nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje

nekog pitanja ili da zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata. Bez tih

drastičnih mjera, ističu oni, njihova vojska ne bi više mogla intervenirati u

vanjskim operacijama, što bi političke vlasti lišilo njihove djelatne sile na

međunarodnoj pozornici. Razlog je jednostavan: u pravu se smatra da svaka

osoba koja zna ili je sposobna predvidjeti da de se izvršiti zločini, mora ih

pokušati spriječiti, inače je krivično odgovorna. Ako to pravilo vrijedi za

svakog hijerarhijski nadređenog u vojskama koje čine zločine, primjenjuje

se i na međunarodne snage koje, doduše, nemaju vlasti nad lokalnim

izvršiteljima ili nad njihovom vojskom, ali čija ih šutnja i nedjelovanje čine

sudionicima u smislu kaznenog prava. A to je najvedi kamen spoticanja u

odnosima između velikih sila i međunarodne pravde. Zločini počinjeni u

Srebrenici, zaštidenoj enklavi UN-a, ili oni izvršeni u Ruandi za vrijeme

operacije Tirkiz, nisu jedini od kojih vlade strepe.27

Strah velikih sila da de

26 Le Monde, 14. decembra 1997.

27 Krajem juna 1994. francuske snage poslane u operaciju Tirkiz odbile su

pomodi onima koji su izbjegli genocid, okupljenima na brežuljcima Bisesero,

na zapadu Ruande. Polovina njih, tj. oko hiljadu Tutsija, poklano je sljededih

dana.

se nadi na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO-ovih operacija na

Kosovu. Nadležnost ICTY-a geografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali

nije ograničena ni na jednu snagu u sukobu. Atlantski savez je dakle pod

njegovom nadležnošdu u slučaju ratnih zločina. Usred intervencije

savezničkih snaga, 17. maja 1999., Jamie Shea, glasnogovornik NATO-a,

savršeno sažima misao velikih sila kad kaže tisku: „Mislim da moramo

razlikovati teoriju od prakse. Kad tužiteljica Arbour otvara istragu (o

zločinima na Kosovu; op. a.), to čini zato što smo joj to dopustili. Nije joj

Miloševid dao vizu da ide na Kosovo istraživati. Ako njezinu sudu, kao što

želimo, bude dopušten pristup, bit de to zahvaljujudi NATO-u. NATO je

dakle prijatelj Tribunala. Zemlje članice NATO-saveza su te koje su dale

potrebna financijska sredstva za pokretanje tog suda. Budite sigurni da smo

mi i Tribunal jedno te isto, želimo da se ratnim zločincima sudi i siguran sam

da de Louise Arbour, kad otiđe na Kosovo i razmotri činjenice, optužiti samo

osobe jugoslavenske nacionalnosti i nikoga drugog."

Prije nego što je otišla sa svojih funkcija, Louise Arbour je ipak otvorila

preliminarnu istragu namijenjenu ispitivanju žalbi protiv NATO-a,

potaknutih bombardiranjem koje je prouzročilo velike civilne žrtve. NATO

odgovara javnim prijetnjama. Iza kulisa, velike sile pojačavaju pritiske koji

svjedoče da odbijaju prihvatiti univerzalno pravno pravilo prema kojemu su

odgovorne Sudu u slučaju kršenja Ženevskih konvencija kad vojno

interveniraju. Kažu da ne razumiju kako se može „staviti na istu razinu

pravedan rat i represivan rat s etničkim čišdenjem". U junu 2000. doneseni

su zaključci u kojima se kaže da nema potrebe otvarati istragu jer NATO-ove

greške nisu bile namjerne. Prosvjedovalo je više nevladinih udruga, medu

kojima i Amnesty International. Ali Tribunal nije toliko kriv zbog nazočnosti

koliko je žrtva zbog svoje nemodi da dobije pomod država kad one to

odbijaju. Ni Srbija, koja je tako spremna optužiti Atlantski savez za ratne

zločine, ni NATO ne daju Sudu dokaze bez kojih ICTY ne može utvrditi

činjenice i djelovati. Ovisnost ICTY-a o velikim silama ne izražava se,

suprotno najčešdem mišljenju, uzajamnim ustupcima. ICTY, a posebno

Tužiteljstvo, zna da bi izgubio svaki kredibilitet, a osobito da bi žrtvovao

svoju jedinu snagu, koja počiva upravo na njegovoj neovisnosti. Međutim,

nema načina da se bori protiv zadržavanja informacija ili prikrivanja dokaza

kad to čine velike sile, jer samo Vijede sigurnosti ima mod osuditi odbijanje

država da pruže pomod ICTY-u. Kad se Carla del Ponte namjeravala

pozabaviti pitanjem navodnih ratnih zločina NATO-a i kad je poslije

Miloševideva pada počela poticati srbijanske vlasti da joj daju elemente

kojima raspolažu, Atlantski savez ponovo prijeti. NATO se međutim nema

čega bojati, jer Beograd predaje Hagu samo nekoliko uradaka koje

potpisuju Miloševideve propagandne službe.

Politika se zaustavlja na vratima sudnice. Velike sile poštuju to pravilo, ali

smatraju da im činjenica što pomažu tužitelju daje pravo miješajti se u

njegove izbore i odluke prije procesa. Tužitelji koji su se redali morali su

vijugati u moru punom morskih pasa. Louise Arbour i Carla del Ponte bore

se zubima i noktima protiv pokušaja država da se miješaju u njihov rad. Ali

nikada nisu imale sredstava da osujete političke namjere kad su se

izražavale drukčije nego preporukama ili upozorenjima. Međunarodno

pravosuđe, još manje nego nacionalno, ne može tačno procijeniti koliko su

na njegov rad utjecali prikrivanje dokaza, zakulisne radnje, skrivene

intervencije velikih sila, jer ono to najčešde nije ni znalo. A upravo u tome

leži pitanje pristranosti međunarodnog pravosuđa, pa dakle i ICTY-a. Rijetko

je to stav, slobodan izbor, a ne posljedica onoga što mu se namjerno

prikriva ili odbija. U toj namještenoj igri ovisnosti i neovisnosti u odnosu na

države i njihove odnose snaga, ICTY je izvrgnut teškom ispitu.

Ni nemodna ni svemodna, međunarodna pravda nije prestala napredovati

ni na čijoj zemlji ne znajudi odakle de dodi sljededi pucanj ni s koje su joj

strane linije saveznici. Zato treba uroniti u kulise ICTY-a, sidi u utrobu zvijeri

da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti.

II. POGLAVLJE

Iza kulisa procesa Slobodanu Miloševidu

Predmet IT-02-54: tužitelj protiv Slobodana Miloševida. U srijedu 3. jula

2001. britanski sudac Richard May, koji predsjeda vijedu sastavljenom od tri

suca, otvara raspravu. Slobodan Miloševid sjeda na optuženičku klupu.

Ulazedi u taj sterilni svijet visoke tehnike, nekoliko trenutaka prije

instinktivno se uputio prema središtu pozornice gdje obično sjede svjedoci.

Trojica stra-žara koji ga prate odmah mu pokazuju stolac, u lijevom kraju

dvorane, onaj namijenjen osumnjičenima za izvršenje ili poticanje zločina

koji svojom težinom i masovnošdu potpadaju pod humanitarno

međunarodno pravo. Miloševid nije pozvan da predsjeda na govornici, kako

je navikao, nego da odgovara za svoja djela. Prvi put u povijesti jednom se

bivšem šefu države pred međunarodnim sudom sudi za njegovu zločinačku

politiku. Za spone koje povezuju vladarsku palaču i polja smrti.

Stotine televizijskih kamera došle su zabilježiti taj povijesni trenutak. Ne

nalaze uništenog čovjeka kojega je sustigla njegova najcrnja prošlost. Taj

čovjek ne pokazuje ni najmanji znak skromnosti. Ponosno nosi kravatu u

bojama Srbije i još uvijek ima gordo držanje šefa države -oholog i bahatog.

U četvrtak 1. jula 2004. Sadam Husein zauzima isti stav u prvom

pojavljivanju pred iračkim sudom. Diktatori kao da se ne boje suočavanja s

pravdom. Odbijaju je, ističu nepriznavanje kao jedinu istinu. Sudac Richard

May okrede se optuženome: „Gospodine Miloševid, vidim da danas nemate

odvjetnika. To je vaš izbor. Imate pravo braniti se sami, ali razmislite: je li to

zbilja u vašem interesu? Postupak de biti dug i složen ... Možda biste mogli

ponovo razmotriti svoju odluku. Treba li vam više vremena da odlučite?"

Miloševid odgovara na engleskome: „Smatram da je ovaj sud lažni sud, da

je ova optužnica lažna optužnica. Ovaj je sud nezakonit, nije ga ustanovila

Opda skupština Ujedinjenih naroda. Prema tome nemam nikakve potrebe

da odredim odvjetnika pred tom nezakonitom instancom." Miloševid se

odbija očitovati o krivnji, draže mu je optuživati napade NATO-snaga.

Upušta se u žestoki napad na taj „tobožnji sud". Isključuju mu mikrofon.

Britanski sudac ne traži čitanje optužnice. Žuri mu se i tako propušta odati

počast žrtvama i prekida raspravu. Miloševid zadovoljno gleda sat. Rasprava

je trajala samo dvanaest minuta. Na povratku u pritvor raspituje se o efektu

svoje predstave. Timu Mac Faddenu, koji upravlja zatvorom, kaže: „Dobro

odigrano, zar ne?"

Pri dolasku u Hag Slobodan Miloševid okrivljen je samo za zločine na

Kosovu. Tužiteljstvo je u vremenskom tjesnacu. Od pada Miloševida u

oktobru 2000. Carla del Ponte postavila je cijeli tim da radi puno radno

vrijeme na tom slučaju, sa zadatkom da prije ljeta završi istragu o Hrvatskoj

i Bosni.

Ali krajem marta, kad je svrgnuti voda uhiden u Beogradu, tim je još daleko

od cilja. „Nije više upitna slutnja nego djelovanje. Miloševid de stidi prije

kra-ja godine. Dajem vam vremena do 1. oktobra da napišete optužnicu.

Nacrt mora biti na mojem stolu najkasnije početkom septembra. U

međuvremenu demo imati redovite sastanke da, uz elemente dokaza,

utvrdimo strategiju" progona. Nije vrijeme da krenete na odmor!" Carla del

Ponte pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Da podrži te napore, ona

jednom pravniku početkom aprila povjerava zadadu da vodi tim istražitelja i

traži od njega da pojača redove ekipe koja radi na „slučaju Miloševid". Puna

povjerenja, povjerava tada tisku: „Kad stigne Miloševid, protiv njega demo,

bez sumnje, imati ne samoj optužnicu koja de obuhvadati samo nedjela na

Kosovu, zbog kojih je uhiden, nego i činjenice kojima ga namjeravamo

teretiti za njegovo djelovanje u Hr-vatskoj i Bosni i Hercegovini."

To očito kašnjenje progona izaziva neke kritike. Cherif Bassiouni, slavni

profesor međunarodnog prava, koji je predsjedao Istražnom komisijom

Ujedinjenih naroda o kršenjima humanitarnog međunarodnog prava u

bivšoj Jugoslaviji, stvorenom 1992. (Rezolucija 780 Vijeda sigurnosti), tuži se

zbog toga. Najprije u bosanskom tisku krajem maja 2001. zatim u pismu

Carli del Ponte 6. juna 2001. „Ako ste odlučili stegnuti kaznenu strategiju

oko najod-govornijih, Miloševid je morao biti optužen za zločine počinjene

u Hrvatskoj i Bosni, osim ako te optužbe ved ne postoje, ali još nisu

objavljene. No ako ne postoje, moramo se upitati o razlozima. Mnogi

sumnjaju u političku trgovi-nu koja je vjerovatno vezana uz Dejtonski

sporazum. Ali uvijek sam isticao da nepostojanje optužnice ne odlučuje

unaprijed o bududnosti, i da je tajming podložan političkim prosudbama

koje se može uzeti u obzir u interesu pravde i mira (...) Ipak sam uvjeren da

postoji dovoljno dokaza da bi se Miloševida kazneno progonilo za zločine

počinjene između 1991. i 1995. u Hrvatskoj i Bosni, u ime odgovornosti kao

hijerarhijski nadređenoga. Znam da takav pristup, zbog različitih razloga,

izaziva otpore u vašem Uredu. Istina je da to nije jednostavno dokazati, ali

postoje bez ikakve sumnje epizode, kao što je opsada Sarajeva, koje

opravdavaju što se oslanjamo na načelo odgovornosti hijerarhijski

nadređenih da bismo optužili najviše zapovjednike. Ali koliko znam, to nije

učinjeno posljednjih godina (...) Znam da zadatak tužitelja nije lak i da

nailazi na svakojake poteškode: birokratske, financijske, političke. Naravno,

lako je kritizirati izvana. Ipak, kritika nije uvijek za zlo, ona može biti korisna

kad nudi tužitelju mogudnost da pokaže da javno mnijenje očekuje mnogo

više."

Američko-egipatski stručnjak ima sve razloge za brigu. U aprilu 1994.

njegova je istražna komisija raspuštena upravo kad je bio blizu da, pomodu

dokumenata, utvrdi glavne veze između Miloševida i zločina koje su počinili

njegovi pouzdanici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.28

Dvije godine poslije,

kad je ved završio rat i kad je teritorij dostupan istražiteljima, Miloševid još

uvijek nije na nišanu ICTY-a. Amerikanac Richard Holbrooke, arhitekt

mirovnih ugovora u Daytonu, gotovo otvoreno izražava zadovoljstvo 15.

februara 1996. u Financial Fimesu. Osumnjičenik broj 1, kojeg je

zapadnjačka diplomacija promaknula u čovjeka mira, očito se nagodio da

dobije slobodu u zamjenu za mir. Tek u proljede 1999., s optužbom protiv

Miloševida za Kosovo, čini se da je doveden u pitanje prešutni dogovor. Za

Cherifa Bassiounia nije međutim isključeno da de zapadnjaci pokušavati

odvratiti Carlu del Ponte od progona Miloševida za prijašnje zločine. On se

nada da de joj podrška javnog mnijenja, jedan od motora pravde, pomodi

da se izmakne mogudim političkim pritiscima.

No 2001. g. nitko se ne usuđuje ni sugerirati tužitelju ICTY-a da odustane ili

odgodi novu optužnicu protiv Miloševida. Optužiti Miloševida za Kosovo, a

ne učiniti ništa za stotine hiljada bošnjačkih i hrvatskih žrtava, bilo bi

jednostavno neobranjivo. Zato što je bila vrlo politička, ta bi odluka nosila

opasnost da potakne optužbe za sukrivnju, koje je javno mnijenje upudivalo

zapadnim vodama, a smirila ga je, poslije godina sustezanja, intervencija

NA-TO-snaga na Kosovu. U maju 1999. Louise Arbour pobijedila je u tom

nadmetanju i otvorila proces za koji znaju da je nepovratan. Carla del Ponte

nije mogla ništa drugo nego nastaviti istragu. Naglo osujetiti misiju

međunarodnog pravosuđa, koje je upravo postiglo golem uspjeh predajudi

bivšeg šefa države sucima, bilo je previše rizično. Velike su sile pristale,

unatoč dubokim neslaganjima.

Carla del Ponte protiv inercije tužiteljstva

Čim je stigla u Hag u septembru 1999., Carla del Ponte traži od svojeg ureda

da nastavi istragu o upletenosti Miloševida u zločine na Kosovu koji su

uzrokovali smrt oko deset hiljada Albanaca. Ona želi pojačati optužnicu koju

je u žurbi potpisala Louise Arbour. Od povlačenja Miloševidevih snaga s

Kosova, sredinom juna, istražitelji ICTY-a imaju slobodan pristup teritoriju

koji je sada pod nadzorom NATO-snaga. Ekshumacije koje su počele tijekom

ljeta donijet de još više dokaza u tom predmetu. Švicarka je uvjerena da

njezini istražitelji usporedno rade na utvrđivanju veza između Miloševida i

zločina izvršenih u Bosni i Hrvatskoj. Njezin pomodnik, Australac Graham

Blewitt, umiruje je, ali ostaje neodređen kad je riječ o napredovanju

28 Izvještaj od četiri hiljade stranica koji je proizašao iz toga rekonstruira

anatomiju etničkog čišdenja. Bit de predan zajedno s dokumentima i

pripadajudim aktima tužiteljstvu u Hagu i poslužit de kao polazna tačka za

istrage ICTY-a. Cherif Bassiouni bio je predviđen u augustu 1993. za prvog

tužitelja ICTY-a, ali nije dobio jednodušni pristanak Vijeda sigurnosti. Tako je

godinu dana poslije, u julu 1994. imenovan Richard Goldstone.

istraživanja. Priznaje da mu to nije prioritet. Smatra da Ured nema ni

vremena ni dovoljno istražitelja da bi se posvetio predmetu čiji glavni

osumnjičenik nikad nede biti predan. Prije svega ne vjeruje u neku veliku

Miloševidevu ulogu u poduzimanju etničkog čišdenja koje su srpski

ekstremisti vodili u Hrvatskoj i Bosni. I uvjereno objašnjava novom

okruženju Carle del Ponte: „Ne treba miješati bosanske Srbe s onima u

Hrvatskoj ili Srbiji, to nije isto, pripadaju različitim državama, bez

međusobne veze." Doduše, članovi njegova ureda i sudaca IC-TY-a ved su

odavno doveli u pitanje uvjerenja ovog Australca. U slučaju Duška Tadida,

mučitelja iz logora u Prijedoru, suci su 1997., a onda i u prizivnom postupku

15. jula 1999., zaključili da je vojska bosanskih Srba bila pod „opdim

zapovjedništvom" Beograda. Australac je ipak odlučio da Radovan Karadžidi

Ratko Mladid, optuženi 1995. za genocid i zločin protiv čovječnosti, nisu

ovisni ni o kome i da su sami mogli kontrolirati trupe pod svojim

zapovjedništvom za vrijeme zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. On

smatra beskorisnim tražiti drugdje poticatelje te zločinačke politike jer su

oni sami njezini začetnici. U njegovim očima, tužiteljstvo je ispunilo zadatak

optužujudi vode bosanskih Srba, a sada mu preostaje samo postidi da ih

uhite NATO-snage u Bosni kako bi im se moglo suditi. Kada je riječ o

Hrvatskoj, Blewitt ne vidi kako se Miloševidu mogu pripisati zločini koje su u

Vukovaru ili Dubrovniku počinile JNA i paravojne srpske jedinice kojima on

nije zapovijedao. Zaboravlja da je Miloševid preobratio JNA u srpsku vojsku i

naoružao srpske paravojne snage u Hrvatskoj te im na čelo postavio svoje

ljude.

Graham Blevvitt, koji je prvi stigao u Tužiteljstvo u januaru 1994., po prirodi

nije borben. On okoliša, izbjegava udarce, izmiče da bi bolje izdubio svoje

gnijezdo. Voli kad se kaže da je Tužiteljstvo njegova stvar. Bez njega ne bi

postojalo. To je dijelom istinito. Međutim, sitničav kakav jest, ustrojio ga je

kao provincijsko tužiteljstvo u kojemu je podređenost obavezna, a

napredovanje je razmjerno stupnju vjernosti, a ne kompetenciji ili

upornosti. Odjel istrage, pravnika, analitičara, sve je podijeljeno do krajnje

mjere, tako da se onemoguduje uvid u cjelinu. Od početka rada Tužiteljstva,

on želi pod svojom vlašdu zadržati kaznenu politiku. Direktive su mu nalik

njegovoj fizionomiji, sve je zaobljeno. Važno je ništa ne poremetiti i slijediti

prirodni red stvari. Rezultat: istrage su se najprije odnosile na zločine i

neposredne izvršitelje, što je neizbježan korak, naravno, ali se godinama

nije vodila briga o međusobnoj povezanosti tih zločina i po načinu

izvođenja, i po ponavljanjima, i po namjeri, i po zajedničkom lancu

zapovijedanja, kako bi se došlo do vrha. Zadada sudstva mogla bi završiti

dosezanjem onih na vrhu vlasti, ali se time ne zadovoljava. Sastoji se i od

kaznenog progona izvršitelja i posrednika koji su omogudili gospodaru da iz

palače ostvari svoje mračne planove, ne morajudi ubijati vlastitim rukama.

Izgradnja pravnog predmeta zahtijeva rekonstrukciju lanca događanja i

zapovijedanja da bi se dohvatili pravi poticatelji koji su obično dobro pazili

da ne ostave kompromitirajude pisane zapovijedi. U tom pogledu procesi

nižim razinama nužni su kako bi pravdi omogudili da se okrene protiv njima

nadređenih. Ali Tužiteljstvo u Hagu ostalo je predugo zaglibljeno u

strategiju prvih redova i pokazalo se nesposobnim da na vrijeme prijeđe u

vedu brzinu. Jer međunarodno pravosuđe dužno je prije svega pripremiti

kazneni progon najistaknutijih figura medu ubojicama zaduženim za

izvršavanje najprljavijih poslova, njihovim nadređenima i poticateljima.

Progon svih mučitelja trajao bi desetljedima, toliko su bili brojni oni koji su

sudjelovali u tim masovnim zločinima. Ali Graham Blevvitt ima iskustvo u

pravosuđu koje ima vremena i nema namjeru mijenjati navike na ovoj

instanci koja je ipak privremena. Optužnica protiv Karadžida i Mladida 1995.

poremetila je tok njegove duge, mirne rijeke. To mu ne odgovara: tu su

optužnicu iščupali kliještima suci koje je tada sablažnjavala tužiteljeva

inertnost. Kao što je i optužnica protiv Miloševida, inicijativa Louise Arbour,

bila izravan odgovor na val nasilja koji se tada sručio na Kosovo. Kad je

Kanađanka otišla, Blewitt ponovo uspostavlja ustaljeni red. Ni časa ne

vjeruje da de Miloševid jednog dana biti predan Hagu i smatra nepotrebnim

da mu se posveti i najmanji napor.

Carli del Ponte trebalo je više mjeseci da procijeni koliki je nemar njezina

zamjenika, unatoč upozorenjima Louise Arbour pri predaji dužnosti. Kad je

Miloševid u oktobru 2000. pao, ona otkriva da se njezine upute iz

prethodne godine nisu slijedile. Dodatna istraga protiv Miloševida na

Kosovu još je na mrtvoj tački. Blewitt se opire i navodi iste razloge: „Nema

ni vremena ni osoblja, na tome demo raditi poslije, ako Miloševid jednog

dana bude izručen." Carla del Ponte suprotstavlja se njegovu otezanju.

Upisuje Miloševida medu prioritete tužiteljstva i sastavlja tim koji je u

punom radnom vremenu zadužen za taj predmet. Između Carle del Ponte i

australskog tima u njezinu uredu dolazi do svađe. Miloševid je u središtu

spora.

Početkom 2001. tužiteljica poziva Grahama Blewitta i voditelja Odjela za

istrage, Johna Ralstona, australskog policajca vrlo skromnih sposobnosti,

kojega je Blewitt postavio na to odgovorno mjesto. Želi vidjeti dokaze koji

su dosad skupljeni o dijelu istrage koji se odnosi na Hrvatsku i Bosnu.

Graham Blevvitt pokazao joj je tada red registratora, postavljen na policu.

Dvadesetak registratora u kojima su bez reda nabacane informacije koje

upuduju na uple-tenost snaga iz Srbije u zločine počinjene na drugoj strani

granice. Smještene u jednom kutu, nikada nisu bile analizirane. Carla del

Ponte otkriva da je njezin ured napravio tačnu kartografiju zločina

počinjenih u Bosni i Hercegovini, da je ved od prvog slučaja, od Duška

Tadida, identificirao dio veza između vojske iz Beograda i vojske bosanskih

Srba,29

ali da nikada, unatoč naredbama Louise Arbour, a zatim njezinima,

nije pokušao podi uzlazno po zapovjednom lancu ni provjeriti vodi li on do

vojnih i političkih vlasti u Beogradu. Do tada formalno nije otvorena nikakva

istraga protiv Miloševida ni bilo kojeg drugog dužnosnika iz Beograda.

Uvjeren da Miloševid nikada nede biti izručen ICTY-u, Graham Blewitt

zadovoljio se time što je savjetovao različitim timovima Tužiteljstva da sta

ve po strani dokaze na koje slučajno naiđu pri istragama i za koje im se čin'

da mogu jednog dana poslužiti da popune istražni dosje. U nedostatku

jasnih uputa malo se timova potrudilo izvršiti taj zadatak. Miloševid nije

iznimka Hrvatske vlasti, pod vodstvom Franje Tuđmana, kao i Miloševid,

također su se dale na komadanje Bosne etničkim čišdenjem teritorija koje

su priželjkivale. Ako Blewitt ne smatra uputnim voditi istragu o srpskim

huškačima u Beogradu, logično je da se ne zanima ni za huškače u Zagrebu.

Carla del Ponte želi svesti kaznenu politiku na najodgovornije sa svih strana

i za početak je zatražila da se za mjesec juli pripremi optužnica protiv

Miloševida u predmetu o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Graham Blevvitt se

pokorava. John Ralston odlučuje otidi.

Carla del Ponte mora mu nadi zamjenika sposobnog provesti njezinu

kaznenu politiku i popuniti propuste dvaju Australaca. Velika Britanija i SAD

žure što prije doznati njezine namjere. Ubrzo objavljuju da žele vidjeti

jednog Anglosaksonca na tom položaju. Ali oklijevaju izvršiti izravne pritiske

na Švicarku. Najprije se obradaju diplomatskom savjetniku, Ženevljaninu

Jean-Ja-cquesu Jorisu i sugeriraju imenovanje Roberta Reida, još jednog

australskog policajca bez širine, dotadašnjeg Ralstonova pomodnika. U

martu 2001. Jori-sa pozivaju u veleposlanstvo SAD-a u Hagu. „Određeni je

broj zemalja isključen", kažu oni. „Del Ponte ne pomišlja ni na nekog Rusa,

ni na Kineza", odgovara Joris s prepredenim osmijehom. „Moramo imati

potpuno povjerenje u tu osobu. Imamo dobro mišljenje o Bobu Reidu. Ali

čini se da vi ne razumijete da to mora biti Britanac, Kanađanin,

Novozelanđanin, Australac ili Amerikanac", odbruse mu.

Amerikanci bez sumnje znaju da je predviđeni kandidat Francuz, i k tomu

još istražni sudac. Oni hode člana Commonwealtha, pogodnijeg da brani

njihove posebne interese i prihvati neke sitne nagodbe. Kako bi se uvjerio

da de poruka biti primljena, prvi tajnik američkog veleposlanstva odlazi Carli

del Ponte: „Lakše nam je otkrivati osjetljive informacije građaninu Velike

Britanije, SAD-a, Novog Zelanda, Australije ili Kanade. Bilo bi nam vrlo

korisno provjeriti popis kandidata kako bismo se uvjerili da nam ni jedno

ime nije problematično." Pritisci se nastavljaju još dva mjeseca. Uzalud.

Patrick Lopez-Terres, francuski magistrat koji je došao u ICTY 1996. konačno

je imenovan na čelo tima istražitelja u maju 2001. Bit de prvi i jedini Francuz

u Upravi Haškog tužiteljstva. Tim koji radi na Miloševidevu slučaju pojačan

je i radit de sedam dana tjedno da nadoknadi izgubljeno vrijeme. U

proračunu za 2001. Blewitt nije predvidio tim za „slučaj Miloševid", još

manje za pripreme procesa. U panici krajem jula koristi odlazak svojih

nadređenih na odmore da bi, bez njihova znanja, tražio vanjske sponzore za

financiranje procesa. Njegov projekt priljeva sredstava, na vrijeme

29 Suđenje na prvoj instanci iz 1997. u slučaju Duška Tadida ističe

«zajedničke strateške ciljeve» dviju vojski. Drugostupanjsko suđenje 1999.

pokazuje da se «kontrola koju je vršila vojska iz Beograda nad srpskim

snagama u Bosni nije ograničavala na financijsku i logističku potporu, nego

se ogledala u sudjelovanju u opdoj formulaciji naredbi, u koordinaciji i

nadgledanju djelovanja i operacija srpske vojske u Bosni». Vidi

www.un.org/icty.

zaustavljen, bio je upuden Amerikancima, Englezima, ali i Bošnjacima. Ovi

posljednji bili bi pozvani da financiraju dio o Bosni u procesu Miloševidu i da

mole pomod muslimanskih zemalja!

Nastavak istrage

Svi timovi koji rade na srpskim zločinima morali su se dati na posao. Bududi

da mučitelji imaju isti plan, ved mnogo prikupljenih dokaza s jednog kraja

Jugoslavije na drugi popunjavaju jedan te isti predmet, koji de dovesti do

pravog dirigenta srpskog zločinačkog pothvata etničkog čišdenja. Moralo se

iz brda nikada analiziranih arhiva izvlačiti elemente dokaza koji pokazuju

umiješanost Beograda. U tim prašnjavim kartonima, gdje je nagomilano sve

što se nije slagalo s istragama u tijeku, nalazi se dio dokumenata koji

osvjetljavaju poprečne linije zapovijedanja. Impresivna količina

dokumenata izranja iz te zakašnjele potrage. Ali pravnici moraju razviti

sposobnost analiziranja na koji ih njihov rad, do sada fragmentaran, nije

pripremio. Neki bi htjeli optužiti Miloševida za financijsku i logističku

potporu srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, ne baš uvjereni u njegovu

sposobnost kontroliranja te snage. Drugi procjenjuju da je bio pravi

izvršitelj etničkog čišdenja. Nema sumnje u izravnu Miloševidevu

odgovornost na Kosovu, pokrajini pod njegovom kontrolom. Kao šef države

bio je i vrhovni zapovjednik srpskih oružanih snaga uključenih u tu

posljednju kampanju zločina. U Bosni i Hrvatskoj njegova je zločinačka

odgovornost složenija jer Srbija kojoj je tada bio na čelu službeno nije bila u

ratu. Mora se, dakle, utvrditi njegov pravi utjecaj na zapovjedne lance koje

de jure ne kontrolira i na usporedne lance, uspostavljene da bi se mogli

provesti njegovi naumi. Zadatak je težak i dovodi do žestokih rasprava

unutar tužiteljstva podijeljenog na one koji se nikada nisu zanimali za

Miloševidevu odgovornost za zločine i onih koji ne mogu razumjeti takav

nemar, koji ne samo da je vodio ICTY u neuspjeh, nego je od njega činio

puki Politički instrument modnika.

Unatoč slabostima Tužiteljstva, optužiti Miloševida za Hrvatsku pokazalo se

u konačnici lakše nego što se očekivalo. Pravnici koji su vodili istragu u

Hrvatskoj, posebno u Vukovaru i Dubrovniku, s nestrpljenjem su očekivali

da se Ured konačno odluči progoniti Miloševida. Pažljivo su čuvali sve

dokaze upletenosti beogradskih vlasti u pokušaj da zauzimanjem teritorija i

istjeriva-njem nesrpskog stanovništva koje je tu živjelo pripoje taj dio

Hrvatske Srbiji.

Krajem augusta 2001. prvi nacrt optužnice ved je na tužiteljičinu stolu.

Dvadeset sedmog septembra Carla del Ponte potpisuje konačnu verziju.

Osmog oktobra 2001. nakon što ju je potvrdio jedan od sudaca, Slobodan

Miloševid službeno je optužen za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj. Ta

nova optužba nema isti međunarodni odjek kao ona prva. Amerikanci i

Britanci upravo su pokrenuli operaciju Trajna sloboda u Afganistanu koja

označava početak dugog rata protiv terorizma.

Dio o Bosni nailazi na brojne poteškode. Istraga nema poteškoda da dokaže

Miloševidevu suradnju u toj zločinačkoj politici etničkog čišdenja, ni

postojanje smišljenog plana da bi se ono izvelo, ali nije uspjela

rekonstruirati zapovjedni lanac koji jasno dopire do vrha države u

Beogradu. Zasada je Miloševid stavljen u rang modne podrške, a ne osobe

koja odlučuje ili potiče. Tj potrazi za istinom ICTY se ne može time

zadovoljiti i mora provjeriti koja je stvarna Miloševideva uloga, bez obzira

na privide.

Krajem augusta Carla del Ponte vrada svoje timove na posao: „Naša je uloga

povijesna, optužnica za Bosnu ima prvorazredan značaj, ne smijemo

zabrljati." Dok se tim daje na posao da otkrije posljednje karike složene

slagalice koju je Miloševid strpljivo gradio kako bi iz daljine nadgledao

zločine u ime hegemonijskog projekta Velike Srbije, žučne rasprave vode se

u kuloarima tužiteljstva. One su odraz nepoznavanja tog sukoba, ali još više

dubokih i iznenađujudih otpora zamisli da moraju priznati golemu

Miloševidevu odgovornost za zločine počinjene u Bosni zbog njegova

utjecaja na vođe bosanskih Srba Radovana Karadžida i Ratka Mladida. Neki

se bune pod izlikom da se ne bi smjelo umanjivati neospornu ulogu dvojice

ved optuženih krvoločnih ratnih vođa i pretvoriti ih u puke Miloševideve

marionete. U ime ove poznate „politike mirisa krvi" koja je predugo

ograničavala istrage na krvnike i njihove izravne naručioce, oni nikada nisu

proširili istrage izvan granica Bosne i Hercegovine. Sada odbijaju sumnjičiti

Miloševida kao pravog kuma te politike, koja je zajednička svim srpskim

osumnjičenicima, i kojoj je cilj bio zločinom razdvojiti različite etničke

zajednice.

Teško je pomiriti stvarnost masovnih zločina s takvim minimalističkim

pristupom, primjenjivim na zločine opdeg prava. Masovni zločini ne

proizlaze iz pojedinačnih djela, nego iz politike koja zločin podiže na razinu

sustava i pretpostavlja mnoštvo sudionika, sustava koji odlučuje da neki

više nemaju pravo imati prava i koji ne samo da se koristi vojnim i

policijskim sredstvima protiv jednog dijela stanovništva, nego također

mobilizira sve resurse jednog društva, od administracije, prometa,

financijskih sredstava, tiska pa čak i pravosuđa. Ti masovni zločini počinjeni

su u ime jedne politike, jednog kolektivnog projekta. Pa čak i ako nije

potrebno da budu povezani s jednom politikom institucionaliziranom na

razini države, mod se države sve češde stavlja u službu zločina. Cilj

međunarodnog pravosuđa upravo je prepoznavanje zločinačkih politika i

stigmatiziranje država koje su, umjesto da jamče sigurnost svojih građana,

izabrale kršenje reda i lišavanje dijela svojeg stanovništva prava na život.

ICTY se nije mogao osloboditi tog traganja i odustati od nalaženja onih koji

su začeli i odlučili provesti etničko čišdenje na područjima pod njihovom

kontrolom, pa bilo to i izvan granica njihove države da bi kaznili prave

izazivače rata i pridonijeli sprečavanju ponavljanja masovnih zločina. Neki

unutar ICTY-a to su shvatili i pokušavaju otkriti mogude veze između

masovnih grobnica i vlasti u Beogradu.

Okršaj Blewitt -Del Ponte

Krajem septembra 2001. tim Tužiteljstva sastavio je solidan pravni

dokument koji rekonstruira lanac događaja i dokazuje Miloševidevu

središnju ulogu u smišljenom pothvatu etničkog čišdenja u Bosni. Ali projekt

optužnice koji je predan Carli del Ponte ne sadrži ni pokolje u Srebrenici ni

opsadu Sarajeva. Švicarka odmah saziva sastanak. Želi razumjeti kako to da

taj spis omogudava da se prati lanac zapovijedanja i utvrdi individualna

Miloševideva odgovornost u vedini zločina koje je su počinili bosanski Srbi, a

ne donosi dovoljno dokaza da ga se okrivi za ova dva najveda slučaja,

neodvojiva od srpskog zločinačkog pothvata. Odgovor je oštar: „Nema

dokaza." Taj bi se argument mogao braniti da je optužba krenula lošim

pravcem, da Miloševid nikada nije bio ni na koji način upleten u opsadu

Sarajeva, u zauzimanje Srebrenice i ubijanja koja su slijedila. Upravo se to

neki trude potvrditi na sastanku. Blewitt ih podržava i pokušava dovesti

šeficu u manjinu. Sastanak se pretvara u sukob. Carla del Ponte ne želi

odustati pod izgovorom „nismo to istraživali" kao što se čitavo vrijeme

rasprave trudio ponavljati njezin zamjenik. Ona predlaže kompromis: izidi s

optužnicom takvom kakva jest i uvesti dopune nakon završetku istrage.

„Nema ni najmanjeg dokaza koji bi Miloševida vezivao uz opsadu Sarajeva i

pokolje u Srebrenici", ponavljaju njezini protivnici bez drugih objašnjenja.

Drugi za stolom slažu se da postoji premalo dokaza, ali ističu da postoji

čitava lepeza indicija koje zavređuju da se istraže. Carla del Ponte odlučuje:

„Morate voditi istragu o Sarajevu i Srebrenici, dajem vam šest tjedana da

završite istraživanje." Potpisivanje Miloševideve optužnice za Bosnu

odgođeno je za sredinu novembra.

Borba koja je upravo počela nastavit de se za vrijeme cijelog procesa protiv

Miloševida. Dio Tužiteljstva koči sa sve četiri noge i koristi tih šest tjedana

da dokaže neprihvatljivost teze koju brani glavna tužiteljica. Graham Blewitt

koji još nije uspio povratiti svoj autoritet nad Uredom ne može više

manevrirati zatezanjem. Trudi se, dakle, navesti Carlu del Ponte na korak

unatrag, a naročito na odustajanje od progona Miloševida za genocid. U

augustu 2001. ICTY je nazvao pokolj u Srebrenici genocidom na suđenju

generalu bosanskih Srba Radislavu Krstidu, zapovjedniku Drinskog korpusa,

najvažnijoj voj-noj sili uključenoj u krvoprolide u julu 1995. Carla del Ponte

razmatra, dakle, mogudnost da Miloševida optuži za genocid za Srebrenicu,

ali i za nekoliko drugih opdina u Bosni gdje je etničko čišdenje poprimilo

razmjere genocida, tužiteljica sluša svojeg pomodnika i pokušava mu

objasniti da optužnica ne može navoditi postojanje „smišljenog zločinačkog

pothvata" čiji bi Miloševid bio jedan od istaknutih članova, odnosno šef, i

istodobno tvrditi da ne dijeli istu zločinačku odgovornost kao i sporedni

sudionici, kao što je to slučaj u svakom zločinačkom udruženju. Pomodnik

tužitelja zahtijeva, rasprava je napeta. „Nemamo dokaza za genocid", tvrdi

Blewitt, koji odbija svaku vezu između pokolja u Srebrenici i vlasti u

Beogradu. Za njega srebrenička sramota ne proizlazi toliko iz smišljenog

plana koliko iz nastupa ludila generala Mladida. Teza nije nova. Pred

strahotom i opsegom pokolja, zapadnjački vojnici i diplomati brane tu tezu

od prvih dana i služe se njome da opravdaju nedjelovanje koje je onda

samo rezultat njihove nesposobnosti da predvide što de se dogoditi. Carla

del Ponte odvrada: „Morali ste otvoriti istragu 1994., to je prva stvar koju se

moralo učiniti!" Nakon završetka sastanka ona dobacuje svojim

savjetnicima: „Mogu oni nastaviti sa svojim lukavštinama, ali nedu odustati

od genocida. Imamo dokaze i, ako Graham drži da ih nema dosta, neka mi

kaže što je radio svih ovih godina umjesto da istražuje o Miloševidu. Možda

su mogli spriječiti neki novi rat i nove pokolje." Ali za to vrijeme drugi

prebiru spise Tužiteljstva, identificiraju svjedoke i otkrivaju nove

podudarnosti koje povezuju Miloševida sa Srebrenicom i Sarajevom.

Sredinom novembra Carla del Ponte može potpisati optužnicu i predati je

sucu.

Dvadeset tredeg novembra 2001. g. nakon što je sudac koji potvrđuje

ispitao dokument Tužiteljstva, Miloševid je formalno optužen za genocid,

sudioništvo u genocidu i za zločine protiv čovječnosti zbog njegove osobne

odgovornosti za zločine koje su počinili bosanski Srbi, između ostalog u

Sarajevu i Srebrenici. Tužiteljstvo je tada u mogudnosti zatražiti od Suda da

spoji sve postupke otvorene protiv Miloševida kako bi se organiziralo

vođenje jedinstvenog procesa. Jer srpski zločini u Hrvatskoj 1991., u Bosni

od 1992. do 1995. i na Kosovu od 1998. do 1999. dio su jedne te iste

politike kojoj je cilj terorom zauvijek istjerati nesrpsko stanovništvo iz

područja koja osvoje ili priželjkuju srpske snage. Proces Slobodanu

Miloševidu otvara se 12. februara 2002.30

Optuženiku je dopušteno da sam

preuzme obranu.

Miloševideva optužnica: pozadina ljute borbe

Kako objasniti da je tužiteljstvo ICTY-a, prva međunarodna jurisdikcija

poslije Nürnberga i Tokija, koja se neprestano trudila osloboditi od svojih

osnivača, do 2001. godine propustila istraživati Miloševidevu kaznenu

odgovornost započetak i odvijanje rata u Bosni i Hrvatskoj? To se ne može

opravdati slabostima, kao što se njima ne može objasniti ni ustrajno

odbijanje nekih članova Tužiteljstva da traže istinu i uzmu u obzir sve

odgovornosti kad

je riječ o Srebrenici ili o opsadi bosanskog glavnog grada, dugoj hiljadu

tristo pedeset dana, ta dva simbolična lica rata u Bosni. Tu postoji jedna

iznenađujuda konstanta, i isto tako čudne podudarnosti. Po logici bi poslije

optužbe protiv Radovana Karadžida i Ratka Mladida, njegovih pouzdanika u

Bosni i Hercegovini, Miloševid trebao biti prioritetna meta tužiteljeva

Ureda. Predsjednik Tribunala, Talijan Antonio Cassese, potpredsjednik,

Francuz Claude Jorda i drugi suci i sami su to u više navrata primijetili

tužitelju. Od njihove 5. plenarne sjednice sredinom januara 1995., suci su

otvoreno uznemireni zbog nedosljednog programa optuživanja Tužiteljstva

koje, po njihovu viđenju, ni primjereno, ni učinkovito" ne odgovara misiji

ICTY-a, i ističu hitnost penjanja po zapovjednim lancima kako bi se izbjeglo

da pravosuđe zaglibi. No vidjevši dokaze koje primaju pri potvrdi optužnice,

utvrdili su povezanost dokaza koja „daje naslutiti da bi se odgovornosti za

zločine počinjene u Bosni i Hercegovini mogle tražiti među visokim

dužnosnicima Srbije". Očekuju, dakle, da vide tužitelja Goldstona i njegova

zamjenika Blewitta kako istražuju o eventualnoj Miloševidevoj

odgovornosti.

No, voditelji Tužiteljstva izabrali su drukčiju kaznenu politiku. Odustaju od

prevladavanja zapreka koje

30 Kao u svim slučajevima pred ICTY-em, zapisnici javnih rasprava mogu se

nadi na www. un.org/icty.

postavljaju velike sile koje u Daytonu de facto dodjeljuju nekažnjivost

glavnom osumnjičeniku. Zapadnjaci ne žele da se Tribunal izbliza zanima za

onoga koji je orkestrirao politikom etničkog čišdenja koja je poharala bivšu

Jugoslaviju i dobro paze da mu ne pruže elemente dokaza koje posjeduju,

kao što su napravile u Nürnbergu. Ako je 1946. interes saveznika bio što

brže dokazati da je Hitlerova Njemačka započela barbarski rat na koji su oni

samo odgovorili, ovaj put ne žele da ICTY, progonedi Miloševida, otkrije da

je čovjek s kojim su upravo potpisali mir, krajem 1995. dopustio povratak

barbarstva usred Europe. Optužiti Miloševida tada bi značilo poremetiti

status quo što bi se doživjelo kao čin protiv mira. Tužiteljstvo to zna i ne

pokušava otvoriti taj predmet usporedno s drugim istragama. U

nemogudnosti pristupa beogradskim arhivima ili onima velikih sila, moglo je

pokušati zadobiti suradnju Bosne i Hrvatske i kopati po arhivima bosanskih i

hrvatskih Srba, koji su vrlo bogati informacijama, prije nego što ih

Miloševidevi izaslanici počnu 1997. odnositi u Beograd. Jer sam Miloševid

sumnjiči ICTY da se počinje strpljivo penjati po zapovjednom lancu i izvan

granica zaradenih republika, sve do Srbije, do vlasti u Beogradu.

Daleko je od pomisli da ni on ni njegovo okruženje, pa čak ni vode

paravojnih jedinica, nisu na po-pisu osumnjičenih Haškog suda. Francuski

sudac Claude Jorda koji na mjestu Predsjednika ICTY-a nasljeđuje Antonija

Cassesea i Gabrielle Kirk McDonald, obara se na nedostatak širine

odgovornih u tužiteljstvu, koji se previše brinu za to da ne uzburkaju i ne

zakompliciraju rad zapadnih diplomacija. U dojmljivoj paraboli okrivljuje

neodlučnu politiku progona: „Pod izlikom da Mandat ICTY-a ovlašduje i

progon Hitlera i vozača lokomotive koja je vozila u Auschwitz, on je za

početak, samo da vidi kakav de vjetar puhnuti, optužio mehaničare i

vlakovode." Dok su mozgovi etničkog čišdenja na slobodi, niz „sitnih riba"

zakrčuje sudnice ICTY-a. Da bi se izbjeglo paraliziranje Tribunala Louise

Arbour, koja je sredinom 1996. zamijenila Goldstonea, prisiljena je

obustaviti tredinu optužnica, njih dvadesetak. Nalaže svojem pomodniku

Grahamu Blewittu da se usredotoči na gornje redove. Usporedno stvara

Le-adership Research Team (LRT). Taj tim dobrih poznavatelja Balkana

povjeren je jednom Južnoafrikancu koji i dalje ne vodi računa o vezama

između lokalnih struktura zapovijedanja i Beograda, na veliko

nezadovoljstvo njegove ekipe.

Pa ni kad od 1998. Miloševid nastavi svoju zločinačku politiku na Kosovu,

najodgovorniji u Tužiteljstvu, oni koji su prvi stigli u Hag i koji imaju ved više

od četiri godine iskustva s međunarodnom pravdom, ne izlaze iz svoje

učmalosti, paralizirani kakvi jesu pomišlju da progone šefa države koji je na

vlasti, da ruše tabu, da se zamjere velikim silama. Do te mjere da to izaziva

zaprepaštenje Louise Arbour. Ogorčena pasivnošdu visokih dužnosnika

svojeg ureda, kanadska tužiteljica povjerava najbližim suradnicima:

„Sramim se što nitko ne kuca na moja vrata." Jedan od njih sjeda se:

„Vedina u Uredu bila je protiv optuživanja Slobodana Miloševida, tada šefa

države. No ne treba iza tog otvorenog opiranja tražiti nekakvu zavjeru. Na

izvoru te slabosti (bez sumnje; op. a.) su nesposobnost, neznanje, glupost."

Ali to je objašnjenje daleko od toga da nas zadovolji pred začuđujudom

podudarnosti otpora unutar ICTY-a i kočenja koje vrše velike sile. Ta

podudarnost ne može biti slučajna, tim više što de se i dalje potvrđivati

poslije optuživanja Miloševida, u sjeni njegova procesa. Optužbe za genocid

u Srebrenici te za Sarajevo nisu samo unutar Ureda tužitelja uzroci stalnih

trvenja, nego su to i između ICTY-a i velikih sila. Odatle pitanja o utjecaju

strategije anglosaksonskih vlada i njihova premreživanja Tužiteljstva,

previše podmuklog da bi se moglo kvantificirati, ali koje ne može biti strano

nedostatku volje da se optuži Miloševida i otporima koji se javljaju u

svakom ključnom događaju ovog predmeta.

Prvi povijesni i utemeljiteljski čin međunarodnog kaznenog pravosuđa

dugujemo hrabrosti Louise Arbour i tvrdoglavosti Carle del Ponte jer

golema Miloševideva odgovornost, ozbiljnost i razmjeri njegovih gnusnih

zločina ne bi bili dovoljni da ga izvedu pred Sud. Suprotno raširenu

mišljenju, samo postojanje ICTY-a nije pružalo nikakva jamstva da demo

jednog dana vidjeti na optuženičkoj klupi čovjeka koji je u eri zakletve

„nikada više" u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera stvorio

reinkarnaciju „konačnog rješenja". Pod cijenu bitaka koje javnost nije ni

slutila Miloševida je konačno dostigla pravda.

Utrka s vremenom

Kad je 12. februara 2002. otvoren proces protiv Miloševida, suci su po-zivali

tužiteljstvo da iznošenje dokaza započne s Kosovom. Dakle obrnuto od

kronološkog reda triju ratova na koje se proces odnosi. Procedura ICTY-a je

akuzatorna, proizišla iz common lawa. Za razliku od inkvizitorskog sustava

rimskog prava, nazvanog kontinentalnim, u kojemu sudac ima aktivnu

ulogu u traganju za istinom, u akuzatorskoj proceduri to traganje, pod

arbitražom sudaca, izvode tužitelj i odvjetnici obrane ili, u Miloševidevu

slučaju, optuženi koji sam sebe zastupa. Dok se u inkvizitorskom sustavu

prikupljanje pisanih dokaza događa za vrijeme istrage, u proceduri koja je

na snazi u ICTY-u sve se događa na javnoj raspravi. Procedura je dakle

usmena i zasnovana na dokazivanju svjedočenjem, s ispitivanjem i

protuispitivanjem, dakle na napredovanju prema istini u cikcak liniji. Ova

procedura isprekidanog ritma nije narativna kao što to može biti

pripovijedanje koje iznosi istražni sudac u proceduri kontinentalnog tipa.

Da bi nadgledala različite timove koji su priređivali spis optužbe, Carla del

Ponte imenovala je u novembru 2001. novog tužitelja. Mjesto dirigenta

optužbe u procesu Miloševid dobio je Britanac Geoffrey Nice. Carla del

Ponte dopustila je da je prisili njezin zamjenik. Iskoristivši brojna putovanja

ove Švicarke, Graham Blewitt je u proljede 2001. odletio u London i pozvao

engleskog odvjetnika koji je početkom godine napustio ICTY. Ovaj se nije

dao moliti nego je, zbog velikih odgovornosti, odmah zatražio vedu pladu.

Unatoč legendarnoj tromosti svojih propisa, UN brzo nalazi načina da

zadovolji osobne zahtjeve Geoffrevja Nicea. Carla del Ponte je stavljena

pred gotov čin. Bududi da joj se žuri, odustaje od traženja drugih kandidata i

potvrđuje taj izbor. Geoffrey Nice poznaje ICTY i njegovu proceduru,

prednost mu je što može odmah djelovati.

Krajem septembra 2002. optužba je završila s dugom litanijom pokolja i

deportacija čije su žrtve bili kosovski Albanci i počinje pozivati svjedoke koji

dolaze govoriti o zločinima što su ih srpske snage izvršile u Hrvatskoj.

Čekajudi da dođe na red Bosna, suci su 17. septembra naredili Tužiteljstvu

da smanji optužni spis koji je prema njima „preopširan". Određeni broj

opdina koje su bile pozornica nasilnog etničkog čišdenja u Bosni i

Hercegovini mora dakle biti uklonjen da bi se ograničio broj primjera

zločina, pa dakle i priča svjedoka. Zbog stalnih Miloševidevih izostanaka koji

dovode do prekida rasprave i zbog opsežnosti spisa koji obuhvada tri rata,

sucima se žuri završiti fazu optužbe. Proces Slobodanu Miloševidu postao je

prava utrka s vremenom. Tužiteljstvo mora do 26. oktobra izvesti ta

skradenja i predati novu optužnicu protiv Miloševida za Bosnu. Stare svađe

odmah se obnavljaju. U utorak 8. oktobra 2002. u 15 sati Carla del Ponte

saziva Ured. Prethodnog dana tim koji radi na predmetu Miloševid predao

joj je vrlo uznemirujudi povjerljivi memorandum. U nemogudnosti da izvedu

dovoljan broj svjedoka, Geoffrey Nice i njegovi suradnici strahuju da nede

uspjeti uvjeriti suce u Miloševidevu krivnju za opsadu Sarajeva. Predlažu tri

rješenja: povudi opsadu Sarajeva iz optužnice, svesti spis na ono

najjednostavnije usredotočivši se na jedan do dva slučaja snajperskog

pucanja i bombardiranja ili pokušati opdenito prikazati kampanju terora

protiv civilnog stanovništva bosanskog glavnog grada ne obrađujudi

pojedine izgrede. Da bi se izbjeglo „gubljenje nekoliko dana od vremena

koje im je dodijeljeno", izvještaj preporučuje Carli del Ponte da ispusti spis

o Sarajevu. Prije nego što de se suočiti s timom, tužiteljica se savjetuje s

okolinom. Njezin je ured zaprepašten. Anton Nikiforov, ruski diplomatski

savjetnik, koji od svojeg dolaska 1997. medu voditeljima Tužiteljstva igra

ulogu specijalista za Balkan, tu je da smiri revnost Švicarke. Savjetuje joj,

dakle, da prihvati. Drugi jednodušno planu: „Ako je Tužiteljstvo u stanju

dokazati Miloševidev utjecaj na vojsku bosanskih Srba, nema nikakva

razloga da se izbaci Sarajevo, jedna od najdojmljivijih činjenica ovog rata."

„Sljededi put kad budemo imali takvu raspravu, oni de zatražiti da izbacimo

Srebrenicu iz optužnice", dobacuje u znak očaja jedan od savjetnika.

Carla del Ponte pridružila se timu koji radi na „slučaju Miloševid" u

kon-ferencijskoj dvorani na kraju hodnika. Atmosfera je teška. „Koliko je

mrtvih bilo za vrijeme opsade?" upitala je čim je stigla. „Četrdeset četiri

mjeseca opsade, deset hiljada mrtvih od kojih hiljadu petsto djece, prema

službenim podacima..." Pravnici tima za „slučaj Miloševid" preporučuju

razboritost i pragmatizam. Čak su pripremili i nekoliko formula

namijenjenih umirivanju novina i žrtava, kao primjerice „nemamo

vremena" što naprotiv prijeti izazivanjem negodovanja. Tužiteljica grabi

dokument koji je pred njom i počinje ga listati. „Ovo je nacrt amandmana

na optužnicu protiv Ratka Mladida, u njoj je ipak opsada Sarajeva..." Listovi

klize pod njezinim rukama i ona iznenada uzvikne: „Ne vidim Sarajevo...

Pogledajte sami!" U novoj verziji optužnice protiv Mladida koju je Carla del

Ponte htjela ponovno aktualizirati za slučaj da konačno bude uhvaden,

Sarajevo koje je vojska pod njegovim zapovjedništvom gušila i terorizirala

tri zime, zauzima samo nekoliko redaka. Opsada bosanske prijestolnice

svedena je na obično kršenje prava i običaja rata. Prijedlog nije potpisan.

Sastanak je prekinut.

U dva slučaja koji obuhvadaju najviše dužnosnike odgovorne za rat u Bosni i

Hercegovini, dio tužiteljstva istodobno predlaže da se izbace nevjerovatne

patnje na koje je hotimice prisiljavano četiristo hiljada stanovnika Sarajeva,

stalnih meta snajpera i srpske teške artiljerije, talaca straha, hladnode i

gladi, žrtava kampanje terora pod nemodnim pogledom snaga Ujedinjenih

naroda, nazočnih u glavnom gradu za cijele opsade. Samo su dva uzastopna

zapovjednika korpusa srpske vojske koji je opkoljavao Sarajevo do tada bila

optužena.31

Pod perom pravnika ICTY-a Sarajevo krišom poprima oblik

posebne tragedije, izdvojene iz konteksta, koja nije žrtva politike koja je

etničkim čišdenjem ali i gušenjem i bombardiranjem opsjednutih gradova

imala za cilj nepovratno razdvojiti etničke zajednice koje je povijest

pomiješala i ispremi-ješala. No Sarajevo i Srebrenica bile su upravo dvije

faze vrhunca srpskog zločinačkog pothvata u Bosni. Bile su i dva najočitija

simbola nebrige zapadnih vlada.

Sastanci su se nizali. Sljededeg tjedna GeofTrey Nice ponovo pokušava.

Navodedi pomanjkanje vremena savjetuje Carli del Ponte ne samo da ostavi

po strani Sarajevo nego i pokolje u Srebrenici, najgore krvoprolide u Europi

od nacističkih zločina. Tužiteljica iskazuje svoje zaprepaštenje, pušta svoje

savjetnike da argumentiraju, pokušava uvjeriti svoje zamjenike da ne

donose prenagljene odluke. Ali Nice ne želi ništa čuti. Pod pritiskom

istjecanja vremena kaže da je sklon prihvatiti strategiju uzoraka koju

zastupaju suci. Mora se skradivati, stalno skradivati ovaj „tako složen"

slučaj, mora se svesti na ono najjednostavnije i postidi osudu Miloševida,

makar i prikrili dio njegove odgovornosti. Tim više što Miloševid uživa

produživati protuispitivanje svjedoka koji ga optužuju trošedi tako skoro

polovinu vremena dodijeljenog optužbi.32

Suci stalno pozivaju na red i traže

da Miloševid ne gubi vrijeme na nevažnim aspektima svjedočenja, opominju

ga da prijeđe na druga pitanja, ali na kraju popuštaju pod izlikom da sam

vodi svoju obranu. Miloševid, koji zna iskoristiti svoj položaj, neprestano

upotrebljava taktiku diverzije, uz rizik da najčešde bude izvan teme.

Optužba ipak mora završiti s iznošenjem svojih dokaza do proljeda 2003.33

Da bi razriješio jednadžbu, Nice ne oklijeva žrtvovati Sarajevo i Srebrenicu,

dva poglavlja za koja kaže da u njih ne vjeruje. Carla del Ponte se protivi:

„Ako nam međunarodni svjedoci, kojima Miloševid ionako nije ništa

govorio, nisu sposobni donijeti dovoljno dokaza svojim svjedočenjem,

pribjedi demo insiderima jer oni su u stanju u kratkom vremenu rasvijetliti

sve dokaze koje smo prikupili." Geoffrey Nice se odupire. 23. oktobra 2002.

predaje sucima skradeni nacrt optužnice za Bosnu i traži od njih dodatnih

mjesec dana za predaju definitivne verzije, koliko mu je potrebno da izvrši

još bitnih skradenja." Ukratko: treba mu vremena da od Carle del Ponte

iznudi zeleno svjetlo. Tužiteljica ne popušta: „Prepustimo sucima

odgovornost za odustajanje od Sarajeva i Srebrenice ako nam ne daju

potrebno vrijeme da dokažemo Miloševidevu odgovornost." 22. novembra

ona potpisuje promijenjenu optužnicu. Sukladno zahtjevu sudaca, smanjen

je broj opdina izmijenjenih etničkim čišdenjem, ali Sarajevo i Srebrenica su

zadržani.

31 Generali Stanislav Galid i Dragomir Miloševid, koji su jedan za drugim bili

zapovjednici Sarajevskog korpusa, suđeni su za opsadu glavnog grada

Bosne i Hercegovine. Galid je osuđen za zločine protiv čovječnosti na

doživotni zatvor. Dragomir Miloševid, čiji je proces održan 2007. očekuje

presudu. General Đorđe Đukid, odgovoran za logistiku, umro je prije nego

mu je počelo suđenje.

32 Od dvjesto devedeset i osam dana rasprave, podijeljenih na četiri sata

dnevno, koliko je trajalo iznošenje cijelog optužnog spisa, tristo šezdeset

sati iskoristilo je tužiteljstvo, a obrana dvjesto četrdeset sati u okviru

protuispitivanja. Miloševid je uostalom dobio četrnaest prekida rasprava

zbog zdravstvenih razloga, što čini šezdeset šest sati rasprave.

33 Taj de rok konačno biti pomaknut do početka 2004. da bi se nadoknadili

dani Miloševideve bolesti.

Geoffrey Nice ne polaže oružje. U aneksu nove optužnice dodao je pismo

upudeno sucima. ,,U svjetlu vremenskog ograničenja i zbog drugih razloga

nastalih zbog složenosti ovog predmeta, mogle bi se pokazati potrebnima

dodatne promjene, vodedi računa o dužini optužbi koje se odnose na

Srebrenicu i Sarajevo. Zato bi se dokazi o ova dva mjesta morali izvoditi tek

na kraju predstavljanja spisa optužbe. Sigurno de optuženiku biti korisno

znati da ne mora odmah pripremati dokumente koji se odnose na ova dva

spisa. Tužiteljstvo de obavijestiti sve strane kao i Sudsko vijede ako odluči

donijeti naknadne izmjene optužnice." Carli del Ponte koja traži objašnjenje

Geoffrey Nice još jednom odvrada da je potrebno „pripremiti javno

mnijenje". „Ljudi de bolje razumjeti kad se povuče Sarajevo i Srebrenica ako

ih se unaprijed upozori", domede Gavin Ruxton. Kao pravni savjetnik u

Upravi Tužiteljstva, on sugerira objavljivanje službenog izvješda kako bi se

tisak uvjerio u opravdanost namjera optužbe. Nemogude je, međutim, pred

hiljadama žrtava opravdati da samo zbog nedostatka vremena Tribunal

odustaje od utvrđivanja istine o Miloševidevoj odgovornosti u te dvije

najupečatljivije epizode rata u Bosni. Također je nemogude uvjeriti tisak da

argument vremena može sam za sebe motivirati takvu odluku. Čini se da to

ne uznemiruje Geoffrevja Nicea, možda zato što su unutar samog

Tužiteljstva rijetki oni koji se pitaju o njegovim pravim motivima ili o

njegovim vezama s Foreign Officeom. Carla del Ponte, koja je upravo

pobijedila u prvoj rundi, ne traži povlačenje pisma upudenog sucima, nego

zahtijeva da ono ostane povjerljivo.

Neuspjeh Geoffrevja Nicea omogudio je nadvladavanje otpora vojnih

analitičara. Nova optužba protiv Mladida morala se slagati s Miloševidevom.

Potpisana je istom prilikom. Kao ni Miloševid, ni ratni voda bosanskih Srba

ne progoni se jer je zapovjedio pretjerano bombardiranje prijestolnice u

kojoj se skrivalo nekoliko topova Armije BiH, što spada u kršenja pravila i

običaja rata (jedne od najlakših optužbi na ljestvici barbarstva), nego

upravo za kampanju terora protiv sarajevskih civila, što je zločin protiv

čovječnosti.

No, Geoffrey Nice ne popušta. U decembru 2002. Tužiteljstvo završava

iznošenje dokaza u dijelu o Hrvatskoj. Dio o Bosni predviđen je za sredinu

februara 2003. To je prilika za ovog Britanca da započne novu ofenzivu.

Krajem decembra najavljuje Carli del Ponte da se sprema još jednom tražiti

napuštanje optužbi za Sarajevo. Smatra da ne postoje veze između

Miloševida i Mladida i da de biti potrebno mnogo vremena da se dokaže

kako je zločine omogudila logistička potpora Beograda srpskim snagama

koje drže Sarajevo u okruženju. „Nedemo povudi tačku optužnice samo zato

što nam nedostaje vremena. Ne možemo smanjivati zločinačku

odgovornost jednog optuženika zbog vremenskih ograničenja", ponovo mu

odlučno odvrada Švicarka. Šesnaestog januara 2003. u konferencijskoj

dvorani na drugom katu Tužiteljstva Geoffrey Nice je uporan: „Ne možemo

si dopustiti luksuz da utrošimo dvadeset dana rasprave kako bismo postigli

oslobađanje optuženoga od optužbi za Sarajevo." Pred opiranjem Carle del

Ponte nadodaje: „Budimo realisti. Suci nam nede dati više vremena. A

imamo isti problem sa Srebrenicom. Ako raspršimo snage na Sarajevo i

Srebrenicu, oslabit demo čvrste tačke predmeta protiv Miloševida."

Glavni odvjetnik tvrdi da ima više dokaza obrane nego optužbe, da

Milo-jevid nikada nije propustio pred međunarodnim sugovornicima osuditi

opsadu Sarajeva i da je u više navrata intervenirao u korist obustavljanja

bombardiranja bosanske prijestolnice. Nice odmahujudi rukom odbacuje

misao da je Miloševid pred zapadnim izaslanicima izigravao miritelja i da

njegova sposobnost da postigne dvadesetčetverosatni ili

četrdesetosmosatni prekid bombardiranja, baš naprotiv, potvrđuje njegov

stvarni utjecaj na snage koje su opkoljavale grad, što skup podudarnih

pojedinosti ved omogudava da se dokaže. Čini se da on ne razumije cinizam

ovog palikude koji iz svojega beogradskog ureda povlači konce rata

prikazanog kao neizbježnog i bratoubilačkog pretvarajudi se pritom da

pruža dobre usluge međunarodnoj zajednici koja uživa u vlastitoj naivnosti.

Motivi za povlačenje Sarajeva i Srebrenice iz spisa o Miloševidu nisu ni

vrijeme ni nedostatak dokaza, nego poricanje činjenica. Namjerno poricanje

onih koji su po nalogu neprestano poticali tu pogrešnu analizu događaja,

koju je dugo vremena širila zapadna diplomacija. Poricanje iz zadovoljstva ili

iz nesposobnosti drugih koji su uz to pristajali.

Sarajevo i Srebrenica: teška potraga za dokazima

Vojni analitičari, pozvani na sjednicu kao pojačanje, tvrde unatoč

očiglednosti da Sarajevo nije dio ciljeva smišljenog plana u Bosni i

Hercegovini, nego Predstavlja poseban projekt s obzirom na to da se

Mladideva vojska radije zadovoljila time da ugrabi teritorije oko grada nego

da ga zauzme. Znaju, međutim, po dokumentima koje posjeduju, da podjela

Sarajeva stoji među šest "strateških ciljeva" što ih je Radovan Karadžid

oblikovao 12. maja 1992. pred Skupštinom bosanskih Srba. Pobijaju k tome

zločinačku narav opsade Sarajeva: „Možda je bila vojno legitimna zbog

prijetnje koju je predstavljala bošnjačka vojska" čiji se Glavni stožer nalazio

u glavnom gradu. Rasprava je, doduše, Pravnička, ali tvrdoglavo odbija

sagledati činjenice. Hiljade sarajevskih civilnih žrtava, najčešde mete srpskih

snaga, tako su pretvorene u tek kolateralne štete. Umiješao se Bill Fendrik,

kanadski oficir i stručnjak za ratno pravo: ,,Sarajevo je legalna vojna akcija u

kojoj su počinjena nelegalna djela."

Optužba još ne raspolaže dokumentima koji dokazuju stvaran Miloševi-dev

utjecaj na vojsku bosanskih Srba. Kad su tijekom 2003. dobiveni ovi

dokumenti, pokazali su unutarnje veze između srpske vojske u Bosni i

Beograda. Mladideva vojska u njima ne pokazuje se kao atom koji se

otkinuo od središnje strukture, nego kao produžetak beogradske vojske,

privjesak čiji Glavni stožer i svi njegovi kadrovi pripadaju glavnini koja je pod

središnjom vlašdu Beograda. Pod političkom vlašdu u Miloševidevim rukama

koji, kako de to pokazati ovi dokumenti, formulira strateške ciljeve

zajedničkog plana. Ali krajem 2002. Tužiteljstvo ved može dokazati da je

Miloševid svojim saveznicima, bosanskim Srbima stavio na raspolaganje

ratni stroj koji im je omogudio da počine zločine, posebno u Sarajevu. Može

dokazati da je Miloševid nastavio financirati ratni napor, davati logističku i

stratešku podršku šaljudi za pojačanje vojne stručnjake i jedinice specijalne

policije, svaki put kad su snage bosanskih Srba imale poteškoda u

održavanju opsade ili u uklanjanju nesrpskog stanovništva iz gradskih

četvrti koje bi prešle pod njihovu kontrolu. Opsada Sarajeva predstavlja,

dakle, nedjeljiv dio plana kojemu je cilj bio trajno rastaviti etničke zajednice

u Bosni.

Nekoliko stručnjaka tima pokušalo je upozoriti Geoffrevja Nicea na

opasnost da se oslabi cjelinu optužnog spisa povlačedi iz njega Sarajevo. Bit

de teško uvjeriti suce u Miloševidevu presudnu ulogu u zajedničkom

zločinačkom pothvatu u Bosni bez dokazivanja da je sudjelovao u svim

velikim etapama tog dogovorenog plana. Ali glavni odvjetnik nije ih ni čuo

niti pozvao na sastanak. Izabrao je, naprotiv, osloniti se na britanske i

američke vojne analitičare, koji su stalno poricali svaku povezanost između

Mladida i Beograda, između Beograda i Srebrenice ili Sarajeva, između

vojske bosanskih Srba i vojske u Beogradu, između paravojnih jedinica i

središnje srpske vlasti. Ovi su se analitičari godinama nastojali suprotstaviti

svakome tko je iznosio takve pretpostavke, i to takvom žestinom da je ona

postajala sumnjivom. Nisu se zalagali za oprez, nisu poticali na produbljenje

tragova, jednostavno su priječili. Sve što je moglo rasvijetliti ove veze

odbacivalo se, održavajudi dugo godina Tužiteljstvo u iluziji da Beograd

nema „ništa s ratom u Bosni", a još manje s pokoljem u Srebrenici.

Prikrivajudi tako istinu koja se ved nazirala u svakom dokazu spisa,

sudjelovali su kako u Miloševidevu poricanju, tako i u onom zapadne

diplomacije. Oni su dugo vremena vodili igru.

Bez pristupa vojnim srpskim arhivima, bez pomodi zapadnih vlada koje

odbijaju podijeliti svoje spoznaje i linije zapovijedanja koje su njihove

obavještajne službe odavno rekonstruirale, Tužiteljstvo je bilo lak plijen.

Vojni analitičari, okupljeni u Military Analyst Teamu, MAT u žargonu Haškog

suda, bili su neizbježan put svakog pravnika ili istražitelja koji želi analizirati

hijerarhijske strukture, secirati organizacijske sheme, identificirati one koji

naređuju. Kao osjetljivo i zaštideno mjesto u središtu sudskog stroja odmah

pobuđuje lakomost velikih sila. Ovaj zadatak, previše precizan i složen da bi

se povjerio neiskusnim osobljem, dodijeljen je sasvim logično stručnjacima.

Amerikanci i Britanci požurili su se dati to visoko kvalificirano osoblje, koje

omogudava nadziranje kaznenih strategija iz daljine. Vojni analitičari, koji su

potekli iz najboljih obavještajnih službi i ostali vjerni svojim vladama, bili su

bez sumnje među najkompetentnijim članovima ICTY-a, ali su mu nametali

pristranost. Godinama su obeshrabrivali svaki pokušaj progona pravih

huškača etničkog čišdenja i utuvili vedini u Tužiteljstvu da Mladid i Karadžid

djeluju na svoju ruku i da se ne može zamisliti dogovorna politiku Beograda

i Pala, sjedišta srpskih ekstremista u Bosni. Kao da je samo mržnja protiv

bosanskih Muslimana i njihova volja da u krvi raskomadaju Bosnu

povezivala Karadžida i Mladida u toj gnusnoj pustolovini. Kao da je to bilo

dovoljno da se na 60% bosanskog teritorija niotkuda pojavi srpska država te

da se postigne priključenje modne jugoslavenske vojske (VJ) i velikog dijela

srpskog stanovništva u Bosni, koje je Beograd bez posebnih namjera

opskrbljivao oružjem!

Posljedice ove manipulacije užasne su: poslije osam godina istraživanja,

Tužiteljstvo još 2003. sumnja u značaj tih informacija, ne usuđuje se zadi s

onu stranu privida za koji je Miloševid postao pravi majstor. Tužiteljstvo

luta, gubi dragocjeno vrijeme. A ved 1992., samo nekoliko mjeseci poslije

početka rata u Bosni i Hercegovini, zapadne vlade ved znaju da je Miloševid

taj koji vuče konce ove nove kampanje etničkog čišdenja. Zabrinjava ih

količina zločina, njihova sustavnost i organiziranost tako da se pitaju ne

događa li se genocid, što bi ih, prema Konvenciji o sprečavanju i

kažnjavanju zločina genocida, prisililo da sve poduzmu da ga spriječe. Odjel

za analiziranje i obavještajni rad State Departmenta ispituje situaciju na

svojim zaslonima i ved od prvih tjedana rata piše izvještaje rijetko viđene

preciznosti o napredovanju i načinu operacija srpskih jedinica, te o namjeri

da silom i nasiljem stvore srpsku državu u Bosni.34

Za njih je riječ o jasno planiranom procesu koji se potiče iz Beograda.

Nekoliko dana prije stupanja na vlast Billa Clintona koji je na čelu

demokrata pobijedio na predsjedničkim izborima, šef diplomacije u admini-

straciji Busha (oca), Lawrence Eagleburger rekao je to skoro vrlo otvoreno

na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji 16. decembra 1992., koja

se održavala u Ženevi: ,,S jedne strane imamo moralnu obavezu da se po

drugi Put u ovom stoljedu ne izmaknemo kad jednom narodu prijeti

nestajanje. Ali imamo i političku obavezu jasno upozoriti narod u Srbiji kako

se sada izlaže opasnosti da dijeli neizbježnu sudbinu onih koji u njegovo ime

izvode etničko čišdenje. Srbi moraju dobro shvatiti da ih čeka drugi

Nürnberg." Među najodgovornijima Eagleburger imenuje Miloševida,

Karadžida, Mladida kao i dvojicu voda paravojnih formacija iz Srbije, Arkana

i Šešelja.

Dermot Groome, američki tužitelj za bosanski dio Miloševideva predmete,

pritječe u pomod Geoffrevju Niceu na sastanku 16. januara 2003.

,,Povlačedi Sarajevo i Srebrenicu ne napuštamo ni jednu tačku optužnice,

samo smanjujemo opseg sredstava dokazivanja (...) Imamo još samo

sedamdeset dana za dokaze

o Bosni. A samo za spis o Srebrenici treba nam dvadeset pet do trideset

dana (rasprave; op. a.). Postoje dva načina da pristupimo ovom pitanju:

dokazati Miloševičevu odgovornost kroz Mladidevu, preko vojske i preko

dogovornog zločinačkog pothvata, ako možemo dokazati da su u to

vrijeme, 1995. godine, Miloševid i njegovi saveznici još uvijek imali

zajednički zločinački plan. No neki smatraju da su 1995. bosanski Srbi

djelovali bez pristanka Beograda, posebno u slučaju srebreničkog pokolja.

Može se razmotriti i mogudnost da pokažemo Miloševidevu odgovornost

dokazujudi prisutnost snaga iz Srbije u vrijeme pokolja u Srebrenici, ali za

sada nemamo o tome nikakva dokaza." Dermot Groome je oprezan. Ne želi

se suprotstaviti Geoffreyju Niceu. Ipak je, vidjevši brojne podudarne

indicije, uvjeren u postojanje dokaza koji tada nedostaju, ali koje ved traži i

koje de na koncu prikupiti.

Glavni štab u Beogradu postavio je bez iznimke sve časnike koji zauzimaju

položaje u srpskim snagama u Bosni, uključene u zauzimanje Srebrenice i u

pokolje koji su uslijedili, i Beograd ih nastavlja pladati. Gotovo deset godina

MAT je skrivao tu informaciju sprečavajudi tako Tužiteljstvo da se pita o

pravoj prirodi kontrole koju je vršila središnja vlast u Beogradu nad

kadrovima vojske bosanskih Srba u vrijeme događaja u Srebrenici. Oko

deset godina vojni stručnjaci Tužiteljstva tvrdoglavo su isključivali svako

mogude sudjelovanje specijalnih snaga iz Srbije u pokolju iz jula 1995. u

Srebrenici. A videosnimka koja prikazuje pogubljenje šest mladih Bošnjaka

iz Srebrenice, koje je počinila jedinica Škorpioni, prikazana na procesu 1.

juna 2005. svjedoči upravo o izravnom sudjelovanju specijalaca srbijanskog

Ministarstva unutarnjih poslova. Ali u januaru 2003. Tužiteljstvo još ne

raspolaže tim dokazima koji mogu prevagnuti. Tim koji radi na „slučaju

Miloševid" mora se zadovoljiti prilično ograničenim skupom podudarnih

pokazatelja da bi se suprotstavio

34 Power Samantha, A Problem from Hell, America and the Age of

Genocide, Perennial, New York, 2003, stranice 247. -327.

vojnim analitičarima i dokazao Miloševidevu kaznenu odgovornost za

genocid u Srebrenici. „Teško je dokazati Miloševidevu odgovornost za

genocid u Srebrenici. Čak i da su pokolji bili eventualno predvidljivi,

Miloševid nije pokazao posebnu namjeru", dodaju drugi pravnici ovoga

tima. I zaključuju: „Previše problema i premalo vremena!"

Peter McCloskey koji koordinira sedamnaest predmeta o Srebrenici35

ne

voli da se njegove optuženike spušta na razinu izvršitelja kojima kao

marionetama zapovijeda Miloševid. „To slabi moju sposobnost dokazivanja

krivnje mojih optuženika na skorašnjem procesu o Srebrenici." Za

američkog tužitelja veliki redatelj genocida u Srebrenici jest Mladid i nitko

drugi. A pokolj u Srebrenici, simbol mučeništva bosanskih Muslimana samo

je Mladidev ,,luđački čin": „Pokolj se nije mogao predvidjeti, a nije uvjerljivo

da je Miloševid imamo vlast nad vojskom bosanskih Srba. Ne postoji

povezanost. Apsurdno je tvrditi da je Miloševid na bilo koji način umiješan u

pokolj u Srebrenici." Peter McCloskey se vara, ali ne želi to ni pomisliti,

toliko su vojni analitičari u uredu s kojima radi od prvih dana izričiti: slučaj

pokolja u Srebrenici „ne prelazi granice Bosne". I nisu uvjerili samo

zamjenika, nego cijeli tim zadužen za „predmet Srebrenica", najbolji tim u

Tužiteljstvu. U to vrijeme Tužiteljstvo nema još u rukama sve dijelove

slagalice, a oni koje ima nisu još ozbiljno poslagani. Brojne ključne

informacije u posjedu Tužiteljstva, prešudene su. Katkada namjerno,

katkada zbog zaslijepljenosti. Sve zajedno ipak su tvorile skup elemenata

dovoljno podudarnih da se iz njih izvuče zaključak o sudjelovanju Beograda

u operacijama protiv Srebrenice. Više svjedoka insidera koje je prije

nekoliko godina ispitao tim za Srebrenicu, spominjalo je te veze. Jedan od

njih, srpski general, isticao je da je Miloševid sazvao u maju 1995. Mladida i

Perišida da pripremi zauzimanje te enklave. Jedan drugi opisivao je

mehanizme uspostavljene da ne ostane nikakav pisani trag o zapovijedima

koji se odnose na dolaske i odlaske jedinica iz Srbije u Bosnu, i da se od

međunarodne zajednice sakrije to aktivno i neprestano sudjelovanje u

uspostavljanju etnički čistog, a geografski kompaktnog srpskog entiteta u

Bosni i Hercegovini. Ukazivao je da je pri svakoj ofenzivi protiv enklave u

Srebrenici u julu 1995., a ved i od 1993., Beograd slao kao pojačanje svoje

specijalne jedinice vojske i policije. Ali te su svjedoke sustavno

diskvalificirali vojni analitičari. Da bi pobili činjenice koje su željeli sakriti,

članovi MAT-a proglasili bi da svjedok ili nezgodni dijelovi njegova

svjedočenja nisu vjerodostojni. To je bio vrhunski izgovor da se odbace cijeli

komadi onoga što je moglo biti istina i da se obeshrabri svaka daljnja

istraga. Te pobijene indicije nisu se unosile u banku podataka Tužiteljstva,

koja je svakom timu omogudivala da pomodu ključnih riječi identificira ved

postojede dokumente koji mogu poslužiti u drugim istragama.

Anglosaksonski vojni analitičari (nije bilo francuskih)36

svjesno su i sustavno

prikrivali izravnu Miloševidevu odgovornost za zločine u Bosni, Posebno u

Srebrenici. U službi svojih vlada, oni su dugo oblikovali razumijevanje spisa

kako su htjeli i izbjegavali da Tribunal, stvoren da prikrije njihovu političku

nemod, slučajno ne otkrije podlost velikih sila za vrijeme ratova u bivšoj

Jugoslaviji.

Nedostatak suradnje velikih sila

Tužiteljstvo je izgubilo mnogo vremena zbog unutarnje sabotaže i

zadržavanja informacija što su činile zapadne sile. Amerikanci, Britanci i

Francuzi nisu prenosili informacije koje su imali, a koje bi omogudile da se u

jednom mahu otkloni svaka sumnja. To su odbijali do samog kraja. Velike

sile nisu time nastojale

poštedjeti Miloševida. Pokušavale su zaštititi same sebe od istine koju bi

ICTY, čak i da je nije tražio, na koncu izvukao rekonstruirajudi Miloševidevo

zločinačko djelovanje kroz cijelo trajanje sukoba. Od prvog časa znale

35 Sedamnaest bosanski Srba, medu kojima Karadžid i Mladid, optuženo je

za pokolje u Srebrenici. Više njih su obični izvršitelji, drugi predstavljaju

srednje ili više karike u lokalnom lancu zapovijedanja.

36 Military Analyst Team nije uključivao ni jednog Francuza, tako da

autorica ne može go-voriti o Francuskoj. Ipak, pogrešne teze koje su

anglosaksonski vojni analitičari pokušavali zametnuti tužiteljstvu ICTY-a ne

razlikuju se nimalo od onih koje je do sada branio Pariz.

su da je Miloševid palikuda Balkana. Ipak su od njega napravile povlaštenog

sugovornika znajudi da de tako puhati u žar umjesto da gase vatru.

Zapadnjačke obavještajne službe špijunirale su djela i pokrete srpske vojske

u Bosni, a posebno njezinu komunikaciju s Beogradom. Te informacije

dokazuju Miloševidevu upletenost, više nego što se itko nadao. Od 2002.

Carla del Ponte traži od Washingtona da joj preda snimke razgovora iz

proljeda 1995. Iako je Geoffrey Nice negodovao, zatražila je od svojeg

voditelja Ureda za istrage da pripremi taj zahtjev, ali ga je američka vlada,

kao i sve sljedede, zanemarila. Rezultat: godinama poslije događaja

Srebrenica se još uvijek doživljava kao „poseban slučaj", kao „luđački čin", u

skladu s verzijom koju brane sve vlade od 1995. To je savršena teza za

velike sile jer, surov koliko i nepredvidiv, luđački čin nije mogude spriječiti.

Krajem ljeta 1995. američka administracija poslala je u svoje službe da kruži

memorandum u kojem se tačno navodi na koji način treba odgovarati tisku

o Srebrenici. Tako američki dužnosnici moraju tvrditi da oni, kao ni

Ujedinjeni narodi, nisu znali da su Srbi planirali osvojiti enklavu i da nisu

imali informacija o pomacima trupa bosanskih Srba. O predvidivosti

zvjerstava američki dužnosnici moraju dogovarati: „Nismo imali nikakve

informacije o bilo kakvoj namjeri da se počine zvjerstva protiv

muslimanskih branitelja ili protiv stanovništva Srebrenice. Znali smo da

takva djela nisu nemoguda imajudi na umu povijest genocida i

etničkog čišdenja na Balkanu."37

U Washingtonu, Parizu ili Londonu priča se

nije mijenjala. Čak i deset godina poslije tih događaja, velike sile ne žele

priznati da su informacije kojima su raspolagale jasno najavljivale prijetnju

koja se nadvila nad muslimanskim stanovništvom ako enklava padne u ruke

Mladida i njegove vojske. One ne bi mogle opravdati što nisu, unatoč

diplomatskim i vojnim sredstvima, poduzele ništa da se izbjegnu događaji

koji su se nasludivali. Bez sumnje nisu znale da de ubijanje dodi do

paroksizma. Ali znale su, naprotiv, da Mladid nede oklijevati. Svi muškarci

dovoljno stari da nose oružje u mnogo su navrata bili stigmatizirani, a

Mladid i njegove trupe najavljivali su, još od neuspjeha u zauzimanju

enklave 1993., volju da se osvete, prijetnju koju su ponovili uoči pokolja.

Velike sile suzdržale su se od djelovanja, posebno zračnim napadima, kako

su to radile u drugim situacijama kad razmjeri zločina nisu bili ni usporedivi,

kao 29. maja 1995. nakon što je granata ubila sedamdesetak ljudi u središtu

Tuzle. Od straha da tim propustom ne otkriju svoju odgovornost, otada se

skrivaju iza tobožnje nepredvidivosti ovog pokolja unatoč činjenicama i

međunarodnim svjedočanstvima koja su ved tada davala naslutiti suprotno,

a danas to dokazuju.

Bududi da su bili bolje opremljeni od svojih saveznika, Amerikancima je

najneugodnije u toj aferi. U to su vrijeme raspolagali mogudnostima

prisluškivanja, ali i s pet satelita u pogonu koji su proizvodili oko pet hiljada

slika dnevno. Pomodnica državnog tajnika za obavještajne poslove i

istraživanja za vrijeme Clintonova mandata Toby Gati priznaje: „Ovaj

neuspjeh nije bio neuspjeh obavještajnih sposobnosti. (...) Našoj politici

etničko čišdenje nije bilo prioritet. Kad se od početka odlučite da nedete

odgovoriti ako se tako nešto dogodi, onda se, nažalost, takve stvari na kraju

i dogode."38

Mladid se ipak zabrinuo zbog reakcije Zapada i ne zadovoljava

se umirujudim riječima iz Beograda. Telefonska prisluškivanja za vrijeme

pokolja pokazuju da je on tražio vlastite kontakte u inozemstvu da mu

potvrde kako velike sile odbijaju intervenirati. Među njima bio je i jedan

novinar iz Beograda kao i jedan srpsko-američki lobist Miloš Kostid,

pukovnik američke vojske u mirovini, koji je nekad radio za vojnu

obavještajnu službu.39

37 Power Samantha, navedeno djelo, str. 420.

38 Power Samantha, ibid., str. 420. O obavještajnim mogudnostima i

nadzoru, Momir Bulatoviod, predsjednik Crne Gore od 1990. do 1998.

izjavljuje u intervjuu objavljenom 26. aprila 2007. u hrvatskim dnevnim

novinama Večernji list da je 1995. Richard Holbrooke pokazao satelitske

slike na kojima se vide kamioni-cisterne kako prelaze iz Srbije u Bosnu,

bududi da je Miloševid tvrdio da prevoze mlijeko, Holbrooke mu je tada dao

spektroskopsku analizu koja je dokazivala da je riječ o dizel-gorivu.

39 Malid Gordan, Globus, Zagreb, januar 2006. Prevedeno na engleski na:

http://srebrenica

Rasprave se zaoštravaju

Šesnaestog januara 2003. u dvorani za konferencije Geoffrey Nice dopustio

je zamjenicima da ga napadaju oko sat vremena. Pomodu dokumenata

trudili su se odvratiti Carlu del Ponte od Miloševideva progona za pokolj u

Srebrenici. Pred njihovom jednodušnošdu čini se da se tužiteljica

pokolebala. Geoffrey Nice to koristi i uzima riječ: „Da su prethodno vođene

druge istrage, možda, ali na temelju onoga što imamo, to je nemogude.

Morali bismo to povudi oprezno, ali svakako ne u zadnji tren." Zamjenici

ponavljaju: „Nemate načina da dokažete optužbu protiv Miloševida za

genocid, svi javni tužitelji ovog tužiteljstva u to su uvjereni." Sarajevo,

Srebrenica, optužba za genocid: to su jedina tri kamena spoticanja u ICTY-u,

u očima međunarodne javnosti najjači simboli nedjelovanja i cinizma velikih

sila na Balkanu. Kad je sastanak završen, Carla del Ponte okuplja svoj ured.

„Ne mogu se opirati cijelome timu, spis je u njihovim rukama. Ako oni

opstruiraju, nemam drugog izbora nego odustati. Ali nedu to olako odlučiti.

Pročitat du sve dokumente koje je tim prikupio i vidjet du. Međutim, ne

razumijem zašto im, se toliko žuri, zašto toliko navaljuju da se ta odluka

donese odmah. Pa nema žurbe, svjedoci ili dokumenti mogu iskrsnuti u

svako doba. Nikad se ne zna Treba ostaviti otvorena vrata. Nažalost, ne žele

shvatiti da bi bilo mudrije što je mogude dulje zadržati te predmete pod

miškom."

"Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, ne bismo imali sredstava i ne bismo

mogli ratovati", podsjeda Radovan Karadžid, „predsjednik" samoproglašene

Republike Srpske desetog maja 1994. pred Skupštinom bosanskih Srba.

Zapisnici sa skupštinskih sjednica, uhvadeni telefonski razgovori, vojne

naredbe knjigovodstveni registri -spisi Slobodana Miloševida o Bosni i

Hercegovini na koji se baca Carla del Ponte, opsežni su. Pokazuju

kontinuitet Miloševideve uloge tijekom cijelog zločinačkog procesa, još prije

početka sukoba. Miloševid je bio u redovitu kontaktu sa svojim

pouzdanicima u Bosni. U novembru 1991., pet mjeseci prije izbijanja

neprijateljstava, Radovan Karadžid redovito obavještava Miloševida o

situaciji u Sarajevu i raspravlja s njim o pripremama za opsadu.40

Miloševid

vodi zločinački projekt iz Beograda, uspostavlja mreže opskrbe oružjem

namijenjene srpskom stanovništvu Bosne, organizira pronevjere novca iz

javnih fondova u opdinama Bosne i Hercegovine koje priželjkuju Srbi da bi

ih usmjeravao u središnju blagajnu u Srbiji, priprema pretvaranje

jugoslavenske vojske u srpsku kako bi Srbima u Bosni omogudio sredstva za

ratovanje i preuzimanje kontrole nad velikim dijelom bosanskog teritorija

pod cijenu sustavnog istjerivanja nesrpskog stanovništva. Na taj je način

raspoređena vojska predviđena za opsadu Sarajeva. Dokumenti potvrđuju

dolazak, kratko nakon početka rata u aprilu 1992., specijalnih jedinica iz

Srbije, Crvenih beretki, jedinica Šešelja i Arkana, dvojice paravojnih voda iz

Beograda, u dijelove Sarajeva koji su ostali u srpskim rukama i gdje provode

politiku etničkog čišdenja. Oni pokazuju kako i Beograd, zahvaljujudi

tiskanju novca, nastavlja tijekom cijelog sukoba financirati rat bosanskih

Srba, koji sami nemaju ni financijskih ni logističkih sredstava za održavanje

blokade bosanske prijestolnice. Kao što nemaju ni sredstava da zadrže

kontrolu nad dvjema tredinama teritorija Bosne i Hercegovine kojih su se

dokopali zahvaljujudi ratnom stroju koji im je dao Miloševid. Projekt

nasilnog razdvajanja etničkih zajednica dogovoren je, unaprijed smišljen i

vođen iz Beograda.

Slušajudi neprestano kako njezini zamjenici pobijaju dokaze prikupljene

protiv Miloševida, Carla del Ponte počela je i sama sumnjati koliko je taj spis

čvrst. Ali nakon što je uronila u tajne vodstva u Beogradu, shvatila je da ne

smije popustiti i želi o tome obavijestiti tim. Geoffrey Nice upravo je poletio

u Arushu, tanzanijsko sjedište Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu

(ICTR), gdje se tada, u januaru 2003., održavala konferencija zamjenika

tužitelja. Poziva Dermota Groomea i otkriva da je ovaj podržavao teze

Geoffreya Nicea da izbjegne raskol unutar tima, što bi bilo štetno za proces.

Američki javni tužitelj objašnjava da je vrijeme koje je određeno za

dokazivanje dijela o Bosni, ukupno sedamdeset dana rasprave, naime

genocide.blogspot.com/2006/01/cia-transcripts-on-mladic.html.

40 Nekih dvjesto pedeset prisluškivanih razgovora između vlasti u Beogradu

i bosanskih Srba između 1991. i 1992., predanih procesu 2002., može se

nadi na www.domovina.net.

nedovoljno, ali da dokazi o Miloševidevoj odgovornosti u spisu o Sarajevu i

Srebrenici postoje. „Samo ja i moj glavni istražitelj ved dugo mislimo da su

vojska bosanskih Srba i jugoslavenska vojska jedna te ista vojska. Mogu to

dokazati, ali bili smo potpuno usamljeni unutar tima (koji tvrdi da su te

dvije vojske odijeljene i samostalne; op. a.)." Poslije nekoliko dana Carla del

Ponte, koja obnaša i funkciju glavnog tužitelja ICTR-a, stiže u Arushu.

Odmah obavještava Geoffreyja Nicea o svojoj volji da zadrži Sarajevo i

Srebrenicu i da dodijeli pojačanje timu koji radi na „slučaju Miloševid" kako

bi nastavio istragu. Nice prihvada i obedava da de obavijestiti svoje

suradnike. Nakon povratka u Hag Britanac saziva svoj tim. Ali ne

obavještava ga o odluci Carle del Ponte ni o dolasku pojačanja. Naprotiv,

daje im petnaest dana da prikupe nove dokaze u prilog ispuštanja Sarajeva i

Srebrenice. Na kraju sastanka Geoffrey Nice okomio se na dvojicu

savjetnika Carle Del Ponte: „Lako vam je dijeliti savjete tužiteljici, redi joj što

treba raditi. Ali ja sam taj koji na kraju preuzima rizik. Znajte da nedu staviti

na kocku svoju reputaciju da bih zadovoljio ego Carle Del Ponte i branio spis

bez dokaza." U kuloarima Tužiteljstva otada de one, koji neprestano

upozoravaju Geoffreya Nicea i njegovo okruženje da ne smiju promašiti

istinu i da je nastave tražiti, nazivati „zavjerenicima".

Tredeg februara Geoffrey Nice saziva različite stručnjake Tužiteljstva ne

priopdavajudi im dnevni red. Nada se da de ih zatedi nespremne i navesti ih

da ga podrže kako bi doveo Carlu del Ponte u manjinski položaj i prisilio je

da poništi svoju odluku čim se vrati iz Arushe. Vojni analitičari za stolom

malo-brojniji su od stručnjaka za bivšu Jugoslaviju, od kojih su mnogi

podrijetlom iz te regije. Oni prvi ostaju povučeni, očekujudi u kojem de

smjeru krenuti stvari. Previše je činjenica koje ukazuju na postojanje

tijesnih veza između srpskih snaga u Bosni i u Beogradu kružilo posljednjih

tjedana u uredu da bi ih pobijali pred tako širokim skupom stručnjaka. Ovi

drugi su jednodušni. Peti kotač, oni koje se uvijek poziva da analiziraju

dokaze koje su prikupi-u istražitelji, ali ih se nikada ne pita za savjet o

strategijama istrage, članovi Leadership Research Teama, jedine skupina

stručnjaka za bivšu Jugoslaviju u Tužiteljstvu, ugrabili su ovu rijetku priliku

da izraze svoje mišljenje. Za njih je jednostavno neshvatljivo kako se

Geoffrey Nice, glavni odvjetnik optužbe u slučaju Miloševid", može pitati o

važnosti takva dva spisa kao što su oni o Sarajevu i Srebrenici. Tako okrnjiti

Miloševidevu optužnicu zbilja je nezami-slivo. To bi značilo „iskriviti smisao

Miloševideve odgovornosti", „unakaziti djelo". I oni mu, oslanjajudi se na

činjenice, objašnjavaju zašto. Geoffrey Nice je zbunjen njihovom

prosudbom bez mogudnosti prigovora. Odlučuje se prihvatiti odluku Carle

del Ponte, ali odbija ponuđena pojačanja zbog straha da de izgubiti kontrolu

nad Dermotom Groomeom i vođenjem dijela o Bosni, u slučaju „Miloševid".

Spisi o Srebrenici i Sarajevu, poslije mučnog natezanja, konačno su

zadržani. Ali Geoffrey Nice prihvatio je to protiv svoje volje, no on je taj koji

svakodnevno upravlja procesom, a ne Carla del Ponte. U trenutku kad

započinje predstavljanje posljednjeg dijela optužnice, dokaza optužbe o

Bosni, Tužiteljstvo još nije utvrdilo jasnu strategiju. Spis o Kosovu, koji je

ved pri otvaranju prikazao kanadski državni tužitelj Dirk Reyneveld, nije

predstavljao problem kada je riječ o Miloševidevoj ulozi u pokolju oko deset

hiljada Albanaca i deportaciji još njih oko osam stotina hiljada jer je

djelovao u okviru države kojom je predsjedavao. Spis (Predmet) o

Hrvatskoj, pod dirigentskom palicom njemačke državne tužiteljice

Hildegard Uertz-Retzlaff pokazao je u četrdeset dana rasprave, zahvaljujudi

dokumentima i naročito svjedočenju pokajnika, kao što je Milan Babid, da

su pokolji i deportacije bili naručivani i vodeni iz Beograda. Međutim, kako

de na raspravi redi Babid, bivši nacionalistički vođa Srba u Hrvatskoj, koji se

branio priznavši krivnju za zločine protiv čovječnosti kao i svoju ulogu u

kampanji etničkog čišdenja u Hrvatskoj: „Beograd, to je Miloševid." Tako se

pokazalo da je Miloševid pravi gospodar jugoslavenske vojske koju je

preobratio u vojsku u službi srpskog zločinačkog pothvata, gospodar

policijskih snaga Srbije, paravojnih skupina i lokalnih srpskih vlasti koje su

zajednički vodile kampanju terora s ciljem istjerivanja nesrpskog

stanovništva s teritorija koje su željele priključiti srpskoj državi. Tužiteljstvu

je ostalo još samo da nastavi dokazivanje o Bosni, drugoj od tri faze iste

zločinačke politike, vodene smišljenim planom i ponekad zajedničkim

sudionicima i sličnim, odnosno istim načinom djelovanja. Ali Geoffrev Nice i

Dermot Groome ne slažu se u tome koju strategiju treba slijediti.

Britanac namjerava dokazivati neosporan Miloševidev utjecaj na aktere ove

nove etape etničkog čišdenja jer im šalje pomod potrebnu za nastavak

njihovih planova. Amerikanac želi dokazati da je Miloševid veliki kolovođa

politike etničkog čišdenja u Bosni, kao i na Kosovu i u Hrvatskoj. Za jednoga

je veliki rizničar koji utječe na svoje saveznike, ali ih ne kontrolira uvijek. Za

drugoga on je mozak bez kojega se ne bi dogodila ni jedna epizoda velike

bosanske tragedije. Dva zamjenika državnog tužitelja, koji de se izmjenjivati

pri ispitivanju svjedoka, spremaju se u februaru 2003. neusklađeni krenuti

na raspravu braniti zadnji dio optužnice. U tim uvjetima suđenje može

promašiti istinu kojoj svaki sudski postupak teži, istinu, za koju ni vlasti u

Beogradu ni zapadnjaci ne žele da bude izložena na svjetlo dana.

U traganju za nepobitnim dokazima: zapisnik Vrhovnog savjeta obrane

Jugoslavije41

Nalaženje novih činjeničnih dokaza omogudit de optužbi da spasi svoj ulog.

Dat de joj nož da presiječe i donese odluku između dviju interpretacija

tužiteljskog spisa koji ved posjeduje. Riječ je o originalnom zapisniku

sjednica na najvišoj razini u Beogradu, ali i o svjedočenjima više pokajnika.

Ved skoro godinu dana Geoffrey Nice vodi ogorčenu borbu. Pokušava se

dokopati zapisnika ili izvještaja sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane (VSO)

Miloševideve krnje Jugoslavije. To je organ u kojemu zasjeda predsjednik

savezne vlade, predsjednici dviju federalnih republika, Srbije i Crne Gore,

kao i zapovjednik Vojske Jugoslavije.42

Ali Beograd se odupire unatoč

obavezi surađivanja s IC-TY-em jer ti arhivi sadrže najočitije dokaze uloge

Miloševida i srpskog vodstva u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Da bi se izvukla

iz slijepe ulice prije kraja faze optužbe u procesu, Carla del Ponte se u pismu

upudenom početkom maja 2003. ministru vanjskih poslova Goranu

Svilanovidu obavezuje da se nede protiviti eventualnom zahtjevu da se neki

dijelovi arhiva ne daju u javnost ako zaštitne mjere koje traži Beograd

ostanu „razumne" i sukladne pravilniku ICTY-a. „Podrazumijeva se da se, u

interesu transparentnosti procesa, takve mjere primjenjuju samo u

iznimnim okolnostima i na ograničene dijelove", piše tada tužiteljica. Članak

54. bis (F) Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima ovlašduje, naime,

države da zatraže zaštitne mjere nad dokumentima ili ulomcima

dokumenata čije bi širenje dovelo u opasnost njihove „interese nacionalne

sigurnosti". Beograd, umiren pismom Carle del Ponte, radi ustupak krajem

maja 2003. Jednom stručnjaku Tužiteljstva ICTY-a odobreno je da dođe dva

dana pregledavati izbor iz arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO). No ne

smije ništa kopirati, može samo praviti bilješke. Beograd, koji nije uhitio ni

Mladida ni druge bjegunce, i koji se oglušio o naredbe sudaca da tužiteljstvu

preda dokumente, strahuje da Vijede sigurnosti Ujedinjenih naroda ne

preuzme kazneni progon i ne prozove Beograd zbog kršenja zakonskih

obaveza. Unatoč drakonskim uvjetima njegove misije, stručnjak je uspio

utvrditi važnost dokumenata kojima Beograd priječi pristup ved skoro dvije

godine: oni sadrže ključ svih zagonetki. Miloševid nije bio samo suautor

smrtonosnog plana etničkog čišdenja i arhitekt rata, on je do kraja i njihov

glavni ravnatelj. Potvrđujudi svjedočenje nekih pokajnika, dokumenti jasno

Pokazuju podređenost srpskih voda u Bosni i Hrvatskoj i njihove vojske

vlastima u Beogradu. Otkrivaju do tada nesludeno postojanje dviju službi

unutar Generalštaba u Beogradu. Stvorene 15. novembra 1993. dekretom

koji je ostao tajan, te su dvije službe zadužene upravljati osobljem i

fondovima koje je Beograd stavio na

raspolaganje vojskama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.43

Arhivi Vrhovnog

savjeta obrane (VSO) otkrivaju i

41 Radi se, zapravo, o Vrhovnom savetu odbrane Jugoslavije (VSOJ), koji

ovdje kao i u ostatku knjige, donosimo u obliku Vrhovni savjet obrane

(VSO). (op. ur)

42 Za cijelo vrijeme rata, kad se Jugoslavija ved raspala, Miloševid je želio

zadržati naziv Jugoslavija za državu koju su sačinjavale Srbija i Crna Gora.

Poslije njegova pada u oktobru 2000. nove vlasti promijenile su ime u Srbija

i Crna Gora do odvajanja Crne Gore u proljede 2005. 43 To su 30. i 40.

Kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije. 30. centar, zadužen za

vojsku bosanskih Srba, omogudivao je da se učinkovitije upravlja s 8 miliona

eura koje je Beograd godišnje doznačivao Mladidevim trupama za plade od

1992. godine, i to sve do 1995.

Miloševideva naređenja da se koristi tiskanje novca za financiranje rata

kako bi pomod koju daje prikrio vihorom inflacije diji de razmjeri uskoro

premašiti do tada nedosegnutu inflaciju kratkotrajne Weimarske Republike.

Natezanje između tužiteljice i dijela tima zaduženog za Miloševidev kazneni

progon, sad je samo ružna uspomena. Dokumenti Vrhovnog savjeta obrane

(VSO) čini se da su uvjerili čak i one unutar tužiteljstva koji su se najviše

opirali.

Da bi dokazalo izravnu umiješanost srpske države i njezina šefa u rat i

zločine u Bosni, Tužiteljstvo mora bezuvjetno predstaviti dokaze na Sudu.

Na zahtjev Tužiteljstva suci su 30. jula 2003. obnovili nalog Beogradu da

preda zapisnike. Beograd se odmah suprotstavlja toj odluci i sredinom

oktobra uspijeva nametnuti zaštitne mjere nad dokumentima na jednom

ročištu ex-parte u četiri oka između sudaca i predstavnika srpske države, u

odsutnosti strana u postupku. Ukratko, kako bi spriječila da te nezgodne

istine budu izložene na svjetlo dana, Srbija je uvjerila Sudsko vijede

zaduženo za „slučaj Miloševid" da joj odobri ograničavanje upotrebe tih

dokumenata samo na Miloševidev proces i da zabrani širenje dijelova koji je

najviše kompromitiraju, ne samo u javnosti nego i svakoj sudskoj instanci

osim ICTY-a. Suci se tako mogu oslanjati na cjelinu predanih dokumenata u

određivanju Miloševideve krivnje, ali nede modi u javnoj verziji svoje

presude navoditi ulomke koji se i dalje vode kao povjerljivi.

Beograd je uspio dobiti parnicu pozivajudi se na „vitalni nacionalni interes"

srpske države. Pravilnik, međutim, predviđa da se takva mjera odobri samo

radi zaštite informacija koje bi mogle dovesti u opasnost sigurnost države.

U tim uvjetima Carla del Ponte ne osjeda se više vezanom svojim pismenim

obedanjem iz maja: tužiteljstvo odlučuje osporiti tu odluku i traži da ga suci

saslušaju. Bez uspjeha. U jesen 2003. Tužiteljstvo ne zna ništa o srpskim

argumentima i motivima odluke Sudskog vijeda, koji su na zahtjev Beograda

ostali povjerljivi. Otkrit de ih tek u januaru 2004. kad pokuša pozvati na

svjedočenje jednog od sudionika sastanaka Vrhovnog savjeta obrane

(VSO).44

Dokaži podvrgnuti cenzuri tiču se financijske i logističke potpore

koju je Miloševideva Srbija pružala srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj,

stvarne Miloševideve vlasti nad tim snagama i nad lokalnim političkim

vodama, vojačenja srpskih pladenika na vanjskim frontama, isplate plada

oficirima vojske iz Beograda koji su služili u srpskoj vojsci u Hrvatskoj i

Bosni, te mjera predloženih za kršenje embarga kako bi se nastavilo pružati

znatnu logističku po-mod srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj. Za mnoge

ljude u regiji to nije nikakva tajna. No sve to potvrđeno u državnim arhivima

omogudava da se izvan svake razumne sumnje", glavnog kriterija dokaza u

anglosaksonskom pravu, dokaže golema odgovornost Miloševida i njegove

države za rat i zločine u Hrvatskoj i Bosni. Jer Vrhovni savjet obrane (VSO),

zadužen da odredi strateške državne ciljeve, sudjelovao je u pripremi i

izvođenju dogovorenog plana i formulirao direktive koje je Miloševid zatim

prebacio na leđa srpskih vlasti u Bosni nad kojima je imao stvarnu kontrolu.

A te su vlasti upravo i uspostavljene u Bosni da budu paravan i otklone

svaku odgovornost sa središnje srpske države i njezinih upravljača u

kampanji etničkog čišdenja koja se vodila izvan njezinih granica. Beograd

hode pod svaku cijenu sačuvati ovu lažnu oplatu da bi izbjegao pladanje

miliona dolara ratne odštete svojim susjedima. Godine 1993. Bosna i

Hercegovina i Hrvatska podnijele su tužbu za agresiju i genocid protiv

Miloševideve Srbije pred Međunarodni sud pravde (ICJ), jednu drugu

međunarodnu sudsku instancu smještenu u Hagu, čiji mandat nije suđenje

pojedincima, nego reguliranje sporova među državama. Da je srpska država

proglašena krivom, nove vlasti u Beogradu morale bi preuzeti odgovornost.

Odatle njihova volja za sprječavanjem korištenja arhiva Vrhovnog savjeta

obrane (VSO) pred Međunarodnim sudom pravde. Odatle i njihova volja za

izbacivanjem dijelova koji je najviše kompromitiraju i tako sakriju

informacije od opdeg interesa, koje pridonose rasvjetljavanju sukoba i čije

neširenje ometa rad pravosuđa i traženje istine.

44 Vrhovni savjet obrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije sastavljene

od Srbije i Crne Gore, stvoren 28. aprila 1992., sastao se sedamdeset i četiri

puta između sredine juna 1992. i sredine marta 1999., od čega pedeset i

sedam puta za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini Miloševid je jedini od svih

sudionika koji je bio prisutan na sva sedamdeset i četiri sastanka. Beograd

nije predao tužiteljstvu ICTY-a zapisnike svih zatraženih sjednica. Po nalogu

sudionika nisu se pravile nikakve stenografske bilješke sedamnaest sjednica

od kojih se devet od nosi na 1995. i razdoblje koje je prethodilo i slijedilo

nakon pokolja u Srebrenici. Tužiteljstvo se moralo zadovoljiti službenim

izvještajima predanim arhivu VSO-a, kojima ponekad nedostaju neke

stranice.

Srpski dužnosnici i sami su uvjereni da arhivi Vrhovnog savjeta obrane

(VSO) mogu dovesti do osude Srbije za genocid. „Čini se da ne želite

razumjeti politički kontekst u kojem se nalazimo", isticao je 3. oktobra

2003. Go-ran Svilanovid, srbijanski ministar vanjskih poslova u uredu Carle

del Ponte. I precizirao je: „Ako vam pomognemo da postignete

Miloševidevu osudu za genocid, i naša de država pred Međunarodnim

sudom pravde biti osuđena za genocid i morat demo platiti milijarde

odštete Bosni i Hercegovini. Htjeli bismo s Bosnom pregovarati o

povlačenju tužbe, ali za to bi trebalo riješiti Mladidevo pitanje (njegovo

uhidenje; op. a.). Čim se to riješi, stvari de idi nabolje."45

Beograd tvrdi da pravda i istina štete stabilnosti regije i da djeluju protiv

mira. „Vitalni nacionalni interes" zemlje, naveden pred ICTY-em jest dakle,

skrivati pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) sve informacije koje je

optužuju jer bi osuda za genocid „produbila jaz između Državne Zajednice

Srbije i Crne Gore i Bosne, ali i između dva sastavna entiteta Bosne i

Hercegovine, što bi moglo dovesti do opde nestabilnosti u regiji i do želje za

osvetom" Mnogi, naime, strahuju da osvjetljavajudi prošlost i

stigmatizirajudi politiku koja je zločin učinila sustavom i stavila mod srpske

države u službu projekta s genocidnim namjerama, međunarodni

pravosudni organi ne potaknu na reviziju Dejtonskog sporazuma. Mir

potpisan 1995. blagoslovio je rezultate etničkog čišdenja učinivši Bosnu i

Hercegovinu slabom jedinstvenom državom, podijeljenom u dva odvojena

politička entiteta koji nisu postojali prije sukoba: na hrvatsko-bošnjačku

federaciju i Republiku Srpsku, uspostavljenu na područjima na kojima je

živjela jaka bošnjačka zajednica, ali danas službeno na njima živi gotovo

samo srpsko stanovništvo. Brojni Srbi boje se poništenja ove podjele

nametnute u krvi i povratka na Bosnu i Hercegovinu, jednu i nedjeljivu,

kakva je bila prije sukoba, u kojoj su etničke zajednice živjele usko

pomiješane.

Tužiteljstvo ne razumije zašto suci ICTY-a pomažu jednoj državi da uskrati

spoznaju dokaza jednoj drugoj međunarodnoj sudskoj instanci Ujedinjenih

naroda, Međunarodnom sudu pravde (ICJ), kako bi ga spriječio da odlučuje

na temelju činjenica i da izrekne eventualnu osudu. Tim više što Pravilnik o

postupku i dokazima ICTY-a ne dopušta sucima određivanje zaštitne mjere

samo zato da se pred drugim sudom sakrije odgovornost neke države. Čak

se i Vijede sigurnosti Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 827 iz 1993., onoj

kojom se osniva Tribunal, pobrinulo jasno istaknuti u Članku 7 da de se

„zadatak suda ispunjavati ne krnjedi pravo žrtava da odgovarajudim putem

traže odštete za štete nastale kršenjem međunarodnog humanitarnog

prava". Tužiteljstvo se čudi da međunarodna kaznena instanca kao što je

ICTY popušta pred zahtjevima jedne države i ograničava upotrebu dokaza

koji su mu predani jer postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca ili

institucija za zločine za koje bi žrtve imale pravo ne samo tražiti nego i

dobiti odštetu pred bilo kojim pravosuđem nadležnim za ta pitanja. I

primjeduje: „Taj je argument očito apsurdan, i to tim više što je Beograd

više puta isticao basnoslovne svote koje bi bio prisiljen pladati u ime tih

odšteta." Ali Sudsko vijede ICTY-a, zaduženo za Miloševidev slučaj, to je

zanemarivalo puštajudi da ga Beograd uvjeri da bi osuda Međunarodnog

suda pravde (ICJ) ugrozila međunarodni položaj Srbije, i nanijela

nepopravljive štete zemlji čije je gospodarstvo ved uništeno. Prihvatilo je

argument Beograda prema kojemu bi objava cjeline arhiva spriječila

ponovno uspostavljanje i održavanje mira priznajudi ved samim time

važnost ovih dokumenata. Britanski sudac Richard May, jamajčki Patrick

Robinson i južnokorejski O-Gon Kwon dali su prednost pretpostavljenoj

stabilnosti zemlje pred interesom pravde i istine, i tako podlegli ključnoj

riječi u međunarodnim odnosima. Time su postali sudionicima u laži, hinedi

da ne znaju da je "vitalni nacionalni interes" ved prizivan za opravdanje

zločina za koje su sada zaduženi suditi. Odbili su tražiti druga mišljenja i

usporediti argumente srpskih vlasti s onima optužbe ili obrane. Kao i

tužiteljima, sucima je glavni zadatak bio otkriti, koliko je mogude, činjenice

koje rasvjetljavaju najgora zvjerstva počinjena u bivšoj Jugoslaviji.

Dokumenti

45 Sarajevo nije odustalo od svoje tužbe unatoč intervenciji Velike Britanije

u korist zahtjeva Beograda. Slučaj je pretresan početkom 2006. Suci

Međunarodnog suda pravde nisu htjeli tražiti od Beograda da preda

dokumente Vrhovnog savjeta obrane. Na suđenju 26. februara 2007.

izrečena je presuda kojom je odbijen zahtjev Bosne i Hercegovine; Srbija

nije proglašena odgovornom za genocid u Srebrenici, ali je osuđena jer,

svojim odbijanjem da uhiti Ratka Mladida i Radovana Karadžida, nije izvršila

svoju obavezu da ga spriječi ni da kazni krivce.

VSO-a ulaze u taj prioritet i nisu smjeli dobiti nikakve olakšice pri

određivanju zaštitnih mjera.

Tužiteljstvo je u više navrata pokušalo postidi poništenje ove odluke, ali suci

blokiraju svaku molbu za ulaganjem priziva. Krajem septembra 2005. pruža

se nova prilika. Beogradu, koji i dalje zahtijeva zaštitne mjere nad svim

dokumentima kojima se može utvrditi vlast Srbije nad svojim pouzdanicima

u Bosni, Prizivno vijede odobrilo je neobjavljivanje nekih dijelova osobnih

vojnih podataka više visokih časnik vojske bosanskih Srba, među kojima i

Ratka Mladida, čime se, nakon njegova unapređenja, potvrđuje da je vojni

zapovjednik bosanskih Srba doista za vrijeme rata potpadao pod vrhovno

zapovjedništvo u Beogradu. Jer nije Karadžid, politički vođa bosanskih Srba,

nego Lilid, predsjednik srpsko-crnogorske države, taj koji odlukom VSO-a

dodaje jednu generalsku zvijezdu Ratku Mladidu dekretom od 16. juna

1994. Pet sudaca Prizivnog vijeda smatralo je da „vitalni nacionalni interes"

koji iznosi Srbija, da bi se osigurala od toga da je Međunarodni sud pravde

(ICJ) osudi za genocid, nije prihvatljiv i da je Sudsko vijede zaduženo za

slučaj Miloševid bilo u krivu kad ga je 2003. izjednačilo s pitanjima

„nacionalne sigurnosti" zemlje, kako bi opravdalo određivanje zaštitnih

mjera nad arhivom VSO-a. Ali umjesto da ispravi pogrešku koju je utvrdilo i

da ukine tajnost tih dokumenata, Prizivno vijede istaknulo je istom prilikom

kako je činjenica da su takve mjere odobrene prije dvije godine stvorila

„legitimna očekivanja" Beograda da de svim njegovim kasnijim zahtjevima

biti udovoljeno istim temeljem. Pet sudaca Prizivnog vijeda tako je postalo

dobrovoljnim suučesnicima manipulacije koju organiziraju vlasti u Beogradu

s jedinim ciljem da potaknu jednu drugo Pravosudno tijelo, Međunarodni

sud pravde (ICJ), da počini istu sudsku pogrešku jer nema pristupa

dokumentima.

Carla del Ponte, tim zadužen za Miloševidev predmet i glavni pravni

savjetnici Tužiteljstva, šokirani ovom odlukom, sastali su se 21. septembra

2005. da odluče kojim putem idi. Složili su se da podnesu prijavu sucima u

"predmetu Miloševid" i da provedu poništenje „vitalnog nacionalnog

interesa" kako bi se odmah zatražilo ukidanje mjera čuvanja povjerljivosti

arhiva VSO-a. Suci Iain Bonomv, nasljednik Richarda Maya, i Robinson,

unatoč protivljenju suca Kwona, 6. decembra 2005. prihvadaju poništiti

mjere zaštite koje su na snazi od 2003. shvadajudi da Beograd ne nastoji

zaštititi svoju nacionalnu sigurnost nego spriječiti pravdu u traženju istine.

Beograd odmah ulaže žalbu i postiže privremenu suspenziju te odluke

sprečavajudi tako Bosnu da preda arhiv VSO-a Međunarodnom sudu pravde

(ICJ) prije otvaranja rasprava zakazanih za njezinu žalbu za kraj februara

2006. Poslije razmatranja argumenata Tužiteljstva, 6. aprila 2006., pet

sudaca Prizivnog vijeda, kojim još uvijek predsjedava Talijan Fausto Pocar,

odlučuje poništiti odluku od 6. decembra 2005. Informacije o izravnoj

umiješanosti Srbije u rat u Bosni i u pokolje u Srebrenici ostaju tako

nedostupne ICJ-u i javnosti. Tužiteljstvo nije u mogudnosti iznijeti taj

skandal u javnost jer su suci svaku svoju odluku označili „povjerljivom".

U oktobru 2003. Goran Svilanovid i njegov tim pravnika, koji su došli braniti

državu Srbiju pred Tribunalom, toliko su iznenađeni svojom pobjedom da

se boje revizije ove odluke koju Tužiteljstvo osporava. Krajem 2003., samo

nekoliko tjedana prije zatvaranja faze optužbe u procesu, zapisnici

Vrhovnog savjeta obrane još uvijek nisu predani ICTY-u. Tužiteljstvo se

mora zadovoljiti s nekoliko izvadaka koje su prikupili stručnjaci, kojima je

odobreno da još jednom, u augustu 2003. na licu mjesta, u Beogradu,

pregledaju izvještaje i zapisnike sa sastanaka. Za ostalo oslanja se na

insidere, svjedoke koji su sudjelovali u zločinačkom pothvatu, da bi

objasnilo zapovjedni lanac, načine financiranja i izravno sudjelovanje

specijalnih jedinica iz Srbije u kampanji etničkog čišdenja. Pod izlikom

kašnjenja u predaji arhiva VSO-a Geoffrey Nice povjerava Carli del Ponte 15.

decembra 2003.: „Nedu se protiviti povlačenju tačke optužnice o genocidu

ako Obrana podnese zahtjev za obustavu postupka."

Zapisnici Vrhovnog savjeta obrane (VSO) stižu 2004. poslije završetka

akuzatorne faze procesa. Suci ih prihvadaju u spis, ali Tužiteljstvo ima priliku

na ročištima ogoliti tek sasvim mali dio. U martu 2006., dakle dvije godine

poslije, Geoffrev Nice želi iskoristiti dolazak Momira Bulatovida, jednog od

posljednjih svjedoka obrane na Miloševidevu popisu, da bi prikazao šire

izvatke prilikom unakrsnog ispitivanja. Kao predsjednik Crne Gore kad je

Miloševid bio predsjednik Srbije, Momir Bulatovid je sa svojim srpskim

saveznikom sudjelovao na tim sastancima na vrhu za vrijeme ratova u Bosni

i Hrvatskoj. Ali Miloševid traži tjedan dana suspenzije rasprave da bi

pripremio preslušavanje svojeg svjedoka. To mu je odobreno. U subotu 11.

marta 2006. prije nego što je Bulatovid uspio dodi na mjesto za svjedoke,

Miloševid je nađen beživotan u deliji E04 istražnog zatvora ICTY-a. Miloševid

nije umakao svojim sucima nego presudi. Njegov proces ostaje nedovršen,

javnost vjerovatno nede nikada imati potvrdu važnosti arhiva Vrhovnog

savjeta obrane (VSO), s pečatom „državna tajna -strogo povjerljivo", za

utvrđivanje odgovornosti ovog optuženika za zločine.

Miloševid je po svoj prilici umro u snu, oko 7.45 sati, od srčanog udara. U

utorak prije njegove smrti, Miloševid je od ICTY-a primio izvještaj s

rezultatima analize krvi koja je pokazivala da je sam uzimao rifampicin,

antibiotik sa sekundarnim djelovanjem neutraliziranja lijekova protiv

visokog krvnog tlaka, od čega je patio. Kutija toga lijeka, proizvedena u

Srbiji, nađena je početkom godine među njegovim stvarima u pritvoru. Dan

uoči njegove smrti, u petak 10. marta, Miloševid je predao svojem pravnom

pomodniku, Zdenku Tornanovidu, pismo upudeno ruskim vlastima, u

kojemu kaže da mu prijeti trovanje. Kao dokaz navodi rezultate analize koja

otkriva prisutnost visoke doze antibiotika koji se obično uzima u liječenju

gube ili tuberkuloze. Bududi da autopsija i toksikološke pretrage nisu

pokazale prisutnost sumnjivih tvari, ICTY je zaključio da je riječ o prirodnoj

smrti. Ali Miloševid nije oklijevao u mnogo navrata dovesti svoj život u

opasnost: neke druge analize u prošlosti pokazale su da ne uzima lijekove

propisane za krvni tlak, zatim, kad je bio prisiljen uzimati ih pred stražarom,

nabavio je rifampicin da neutralizira njihov učinak. Ovaj rijetki antibiotik

poznat je po tome što ostavlja trag u krvi samo dva ili tri sata poslije

uzimanja. Ved više mjeseci Miloševid se koristio svojim zdravstvenim

stanjem kako bi uvjerio suce da ga puste na liječenje u Rusiju, gdje su mu

živjeli žena, sin i brat. Suci su odbacili njegove molbe. Kako se proces bližio

kraju, Miloševid je očajnički tražio izlaz prije presude.

U februaru 2004. Tužiteljstvo je ved imalo poteškoda. Za završetak

akuzatorne faze procesa, sprema se pozvati četiri vrlo važna svjedoka

insidera. Ali Miloševid se posljednjih deset dana vodi kao bolestan. Za

vrijeme prekida rasprave predsjednik Sudskog vijeda, Richard May, također

se razbolio. Nakon nekoliko mjeseci umire od progresivnog tumora.46

Zbog

odsutnosti jednoga od trojice sudaca Tužiteljstvu je odobreno samo pet

dana, umjesto deset, da završi raspravu. Geoffrey Nice odluči završiti

ispitivanje svjedoka koje je u tijeku, i prisiljava Dermota Groomea, koji s

njim predstavlja dio o Bosni, da odustane od insidera koji su trebali baciti

novo svjetlo na izravnu Miloševidevu odgovornost za zločine u Bosni.

Akuzatorna faza zatvorena je 25. februara 2004.

Optužba tereti za genocid

Za nekoliko mjeseci dodi de red na Miloševida da odgovara na optužbe

iznesene protiv njega. U međuvremenu anglosaksonska procedura

odobrava Obrani da traži obustavu postupka zbog nedostatka dokaza za

cijelu optužnicu ili njezin dio. Pravni savjetnici Slobodana Miloševida tako i

postupaju. U debelom podnesku predanom 5. marta 2004. tačku po tačku

ruše rad optužbe od otvaranja procesa. Tužiteljstvo mora na to odgovoriti

prije nego što suci donesu odluku. To je prilika za novi sukob između Carle

del Ponte i Goffreyja Nicea. Pod cijenu novih razdora unutar svojeg tima,

Nice preporučuje da se udovolji zahtjevu za obustavu postupka i odustane

od svih optužbi za genocid. U nedostatku cjeline zapisnika sjednica

Vrhovnog savjeta obrane (VSO) za vrijeme rata u Bosni, „optužba ga u

najboljem slučaju može teretiti za sudioništvo u genocidu u Bosni i

Hercegovini", dopušta Nice bez drugih objašnjenja. Carla del Ponte ne želi

se predati bez borbe: „Odluka je na sucima. Pustimo onda suce da o tome

odluče." U Hag je stiglo nekoliko malobrojnih stručnjaka prekaljenih u

Arushi na pitanju genocida u Ruandi. Švicarka ih namede Geoffreyju Niceu i

njegovu timu. Prije stvaranja Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu

Jugoslaviju i Ruandu, Konvencija o

46 Suca Richarda Maya iz Velike Britanije zamijenio je drugi britanski sudac,

Iain Bonomy, koji preuzima njegove funkcije 1. juna 2004., upravo prije

početka obrane.

sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. nikada nije primijenjena

na nekoj sudskoj instanci. A između teorije i prakse katkada postoji golem

jaz. Ali vrijeme leti. Tim ima samo desetak dana da podnese svoj odgovor.

Ne tratedi vrijeme, veterani iz Arushe iz mase dokaza, prikazanih na

raspravi ili prihvadenih od Sudskog vijeda, identificiraju i sastavljaju

elemente koji otkrivaju genocidne ciljeve politike etničkog čišdenja da bi

zatim dokazali sucima da je Miloševid znao namjere -odnosno imao iste

namjere -ne samo da se počine zločini nego da se u cijelosti ili djelomično

uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, u ovom slučaju

bosanski Muslimani. Pravo nalaže da se za svaki zločin utvrdi kako

zapovjedni lanac vodi do optuženoga, dakle, u Miloševidevu slučaju, do

vrha države. Ali ne nalaže dobivanje eksplicitnog dokaza genocidne

namjere. Nikada nije nađeno Hitle-rovo izričito naređenje da se iskorijene

Židovi iz Europe. Prema tome, pravo dopušta da se genocidna namjera

izvede iz elemenata dokaza kad je mogude dokazati sustavnost zločina

protiv neke skupine, činjenicu da su određene žrtve sustavno na udaru zbog

pripadnosti toj skupini, velike razmjere zvjerstava i učestalost ponavljanja

destruktivnih djela i diskriminacije prema njima. Ipak, mora se dokazati da

zločine vodi namjera fizičkog uništenja te skupine, a ne uništenje njihova

identiteta. Važan je, dakle, cilj kojemu teži počinitelj, a to ne mora nužno

biti potpuno uništenje skupine, nego uništenje njezina značajnog ili

reprezentativnog dijela. Genocid se razlikuje od zločina protiv čovječnosti

prije svega po naročitoj namjeri istrebljenja koja ga vodi. Djela počinjena u

genocidu i djela koja čine zločine protiv čovječnosti, koja su također

sustavna ili proširena i planirana, ispreplidu se: posebno ubojstva,

istrebljenje ili deportacija ili prisilno premještanje.

Na poticaj stručnjaka iz Arushe Tužiteljstvo odlučuje, s odlučnošdu koja je

do tada nedostajala timu Geoffreyja Nicea, zastupati Miloševidevo

sudjelovanje, uz Karadžida i Mladida, u „zajedničkom zločinačkom

pothvatu" s ciljem uništenja muslimanske etničke skupine u Bosni na

dijelovima bosanskog teritorija koje su namjeravali pripojiti srpskoj državi.

Na 16. skupštini bosanskih Srba, u maju 1992., na samom početku rata,

usvojeno je šest ciljeva koji de voditi ujedinjenju Srba u sljedede četiri

godine. Među njima: razdvajanje bosanskih Srba od ostalih dviju

nacionalnih zajednica i to razdvajanje u od-vojene države čiji su geografski

obrisi ved zacrtani, ali i podjela Sarajeva na srpsku i muslimansku zonu.

Nakon toga srpski su ekstremisti sustavno grabili teritorije koje su željeli

pripojiti toj srpskoj državi. Ali bududi da su htjeli biti njezini jedini

gospodari, cilj im je bio iskorijeniti svaku prisutnost ne-Sr-Provodili su,

dakle, genocidnu politiku prema vedinskoj skupini uspostav-ljajudi

neprestano razarajude i diskriminirajude mehanizme u odnosu na bosanske

Muslimane. Dokazivanje je uvjerljivo. Njime se razotkriva cijelo planiranje i

pokretanje politike etničkog čišdenja. Svi komadi slagalice, koji su za vrijeme

cijelog procesa bacani na hrpu, zbog unutarnjih razmimoilaženja u timu i

zbog isprekidane anglosaksonske procedure, sada se sređuju da bi konačno

stvorili čitljivu cjelinu -ispripovijedanu cjelinu kakvu bi bez sumnje prikazao

neki istražni sudac u kontinentalnom postupku. Sve se slaže, poklapa,

ukrštava. Zasnovana na ukupnosti dokaza koje je predstavilo tužiteljstvo,

javna je verzija očišdena od svih dijelova koji su bili pod zaštitnim mjerama,

bilo da je riječ o svjedočenjima iza zatvorenih vrata ili o dokumentima

danima pod uvjetom da budu strogo povjerljivi.47

Mirko Klarin, jedan od

rijetkih novinara koji je u Hagu pratio svih dvjesto devedeset osam dana

rasprave, odnosno nekih hiljadu sati predstavljanja optužbe (Tužiteljstvo je

ukupno predstavilo 296 svjedoka) objašnjava onima koji ga kao dobrog

poznavatelja pitaju za mišljenje o eventualnoj Miloševidevoj odgovornosti

za genocid: „Samo sam u stanju shvatiti koliko mi nedostaju elementi da

izvučem ikakav zaključak. Osim svjedočenja iza zatvorenih vrata, što u

konačnici predstavlja vrlo mali dio rasprave, deseci hiljada stranica ubačeni

su u spis kao elementi dokaza kojima javnost nema pristupa. Nemam

elemenata da stvorim objektivno mišljenje."

Kad neki optuženik podržava politiku s genocidnim namjerama, ta namjera

mu se može pripisati ved ako sam usvoji tu politiku, bilo zbog praktičnih

razloga, ili zbog ciničnijih razloga, kao, primjerice, da se održi na vlasti. A

Miloševid je znao vrlo vješto iskoristiti nacionalističku ideologiju kojoj je cilj

bio zauvijek razdvojiti do

47 Prosecution Response to Amici Curiae Motion for Judgement of

Acquittal Pursuant to Rule 98 bis, javna verzija, ICTY, Hag, 3. maja 2004.

Tekst samo na engleskom.

tada izmiješane zajednice. Stavio je medije u službu govora mržnje da bi

jače stigmatizirao neprijatelja, Drugoga. Tako je uveo razlikovanje između

„nas" i „njih" kako bi ojačao koheziju zajednice „nas" pod cijenu

odbacivanja Drugoga. Taj je proces doveo de dehumanizacije Drugoga, i te

stigmatizirane, osamljene, dehumanizirane osobe učinio lakim metama

bududih masovnih zločina. Dvanaestog novembra 1993. bez okolišanja

povjerava Hrvoju Šarinidu, hrvatskom visokom dužnosniku iz Zagreba, da de

svi Srbi rasuti po teritoriju bivše Jugoslavije uskoro biti ujedinjeni u jednoj

državi: „Otvoreno Vam ka-žem, da sam s Republikom Srpskom u Bosni, koja

de prije ili poslije postati dijelom Srbije, riješio 90% srpskog nacionalnog

pitanja, isto kao što je Tuđman, riješio hrvatsko nacionalno pitanje preko

Herceg-Bosne."

Na jednoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane 30. augusta 1994., posvedeno

mirovnom planu koji je predložila Kontaktna grupa (velikih sila),48

Miloševid

na svoj način definira nacionalni interes: „Vodedi zajednički jednu jedinu p0

litiku, moram redi uspješno, uspjeli smo sačuvati našu zemlju (Srbiju i Crnu

Goru koje je Miloševid

nazivao Jugoslavijom; op. a.) od rata pružajudi svu podršku koju smo mogli

našem narodu s onu stranu Drine, stvarajudi Republiku Srpsku i Republiku

Srpsku Krajinu i postigavši za njih normalni status za pregovaračkim stolom,

što de nam omoguditi da ostvarimo naš krajnji cilj koji je međunarodna

zajednica ved predložila priznati. Mislim na Republiku. Srpsku, koja se sad

ved pruža na polovini teritorija bivše Bosne i Hercegovine. (...) Svaka

nacionalna politika, ako hode biti efikasna, mora uzeti u obzir sve te

faktore. Ponuđeno nam je da povedamo naš teritorij za 25% i naše

stanovništvo za 10% i, k tome, da sve to legaliziramo. Dana nam je čak i

mogudnost da odmah stvorimo konfederaciju (s teritorijima pod srpskom

kontrolom u Bosni; op. a.)."

Miloševidev cilj oduvijek je bio postidi priznanje svojih teritorijalnih

osvajanja, zbog kojih je proliveno toliko krvi. Na Vijedu za usklađivanje

politike, tijelu smještenom u Beogradu, gdje se sastaju srpski vlastodršci iz

Bosne i dužnosnici srpsko-crnogorske države radi razgovora o pokretanju

zajedničkog pothvata, Miloševid u januaru 1993. o pitanju „nužnosti

ujedinjenja srpskog naroda" izjavljuje: „To ved imamo de facto. Pitanje je

sada kako to zajamčiti, kako pretvoriti ovu situaciju koja postoji de facto u

de jure" Dan prije Miloševid je pred ruskim premijerom Evgenijem

Primakovim opovrgavao bilo kakvu volju da stvori „Veliku Srbiju": „Tek bi

strašno krvoprolide omogudilo da se ostvari takav projekt, nisam spreman

to napraviti."

Miloševid komada susjedne zemlje, nastavlja svoje planove ne vodedi nikad

brigu o patnjama koje nanosi nesrpskim narodima, nikad ne uzimajudi u

obzir činjenicu da njegov plan podrazumijeva jednostrano i nasilno

istjerivanje dijela stanovništva. Njegova želja da uspostavi jedinstven

teritorij koji de modi priključiti Srbiji zapečatit de tokom ljeta 1995. sudbinu

muslimanskih enklava na istoku Bosne. Kaos u koji tone Bosna nikako nije

posljedica zločinačkih djela lokalnih izvršilaca, nego je rezultat projekta koji

je razradio i vodio Miloševid.

Miloševid nije možda nikada izrazio namjeru da mu meta budu bosanski

Muslimani s ciljem da ih uništi. Prepustio je radije drugima, posebno

srpskim vodama u Bosni, u prvom redu Radovanu Karadžidu, da uobliči

zajedničku namjeru. U privatnim razgovorima, kao i u javnim govorima,

vođe bosanskih Srba nisu skrivali svoje genocidne ambicije. Mnogi dokazi u

spisu pokazuju da su o svojim namjerama informirali međunarodnu

zajednicu, kao i Miloševida. Radovan Karadžid, kao i njegova pomodnica

Biljana Plavšid, obavijestili su, primjerice, Davida Harlanda tadašnjeg

voditelja Civilnog odjela UN-a u Bosni, o svojoj namjeri da pristupe

etničkom čišdenju bosanskih Muslimana. 49

48 Kontaktnu grupu, stvorenu 1994., koja predstavlja međunarodnu

zajednicu u pregovorima o završetku sukoba u bivšoj Jugoslaviji, čine

Francuska, Velika Britanija, SAD, Rusija-Njemačka i Italija.

49 U bivšoj Jugoslaviji Muslimani (s velikim slovom) bili su jedan od šest

konstitutivnih naroda. Potječu iz slavenske zajednice islamizirane za vrijeme

Osmanskog carstva. Oni su Krajem rata, 1995. preimenovani u Bošnjake.

Zbog upotrebe naziva « bosanski Muslima-ni u svim dokumentima ICTY-a i

u ovoj knjizi je češde upotrebljavan nego službeni naziv Bošnjaci.

U oktobru 1991., samo nekoliko mjeseci prije početka rata, Karadžid

telefonski izlaže svoj plan nekolicini bliskih suradnika. 12. oktobra ponavlja

pet puta u istom telefonskom razgovoru da de u slučaju rata Muslimani

nestati „Oni (vođe bosanskih Muslimana; op. a.) ne razumiju da de dodi do

krvoprolida i da de Muslimani biti istrijebljeni. Ti jadni Muslimani ne vide

kud ih vodi njihov vođa i na što ih osuđuje, na nestanak. (...) Nestat de, ti de

ljudi nestati s lica Zemlje ako nastave (zahtijevati nezavisnost poslije

raspada Jugoslavije radije nego da prihvate pripojenje Bosne i Hercegovine

Srbiji, kako to hode Karadžid; op. a.). Jedina im je šansa da tome izmaknu

bila prihvatiti ono što smo im ponudili. I to je ved bilo previše, ponudili smo

im puno previše!"

U novom telefonskom razgovoru, 15. oktobra 1991. Karadžid ponovo

najavljuje istrebljenje bosanskih Muslimana u slučaju rata. „Kao prvo, nitko

od njihovih vođa nede ostati na životu. Za tri-četiri sata svi de biti poubijani.

Nede imati nikakve šanse da prežive." Istog dana, u svojem slavnom govoru

pred Skupštinom Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Karadžid javno prijeti

Muslimanima da de nestati ako ne prihvate pripojenje Bosne Srbiji.

Bosanske su službe prije i na samom početku rata snimile na stotine

telefonskih razgovora između Karadžida i srpskih nacionalističkih voda.

Snimke su otkrivene javnosti deset godina poslije, na suđenju Miloševidu

pred ICTY-em. Ali velike sile odavno su poznavale sadržaj tih razgovora.

Upozorile su ih gotovo odmah vlasti u Sarajevu, koje su tražile pomod u

sprečavanju sukoba. Pred rastudom prijetnjom širenja rata koji je bjesnio u

Hrvatskoj, zapadne su vlade ujesen 1991. pomno pratile razvoj situacije u

Bosni i Hercegovini. Nisu mogle ne znati za zločinačke planove Karadžida i

njegovih, toliko su ih ovi do mile volje ponavljali. No projekt etnički

homogene države, formuliran u okolnostima miješanog stanovništva,

nužno je predviđao isključenje svake skupine koja se nije identificirala sa

srpskom. Konkretni izrazi toga projekta, koji su formulirali Karadžid i

njegova stranka SDS još prije sukoba, naročito naoružavanje Srba u Bosni i

okretanje JNA na stranu bosanskih Srba, ved je ukazivao na namjeru

nasilnog isključivanja ovih skupina. Karadžid i njegova stranka nisu skrivali,

ni prije sukoba, da de im glavna meta biti bosanski Muslimani, koje su

smatrali neprijateljima, onima s kojima ne mogu nadi zajednička gledišta o

bududnosti Bosne i Hercegovine, kao s Hrvatima. Onima čije i samo

postojanje sprečava ukidanje Bosne i Hercegovine i njezinu podjelu između

Srbije i Hrvatske. Prisluškivani razgovori iz istog razdoblja spominju redovite

kontakte s jednim Francuzom, „Mitterrandovim izaslanikom" čije ime

nikada ne izgovaraju i koji je dolazio Karadžidu u Sarajevo i Miloševidu u

Beograd

raspitivati se o situaciji i o namjerama Srba. O tom izaslaniku, čije ime

Francuska nije nikada odala, govore s mnogo poštovanja, kao o čovjeku za

kojega vjeruju da ga mogu pridobiti za svoju stvar. Pariz je znao da srpski

nacionalisti namjeravaju raskomadati Bosnu i Hercegovinu u krvi da bi

podijelili međusobno usko povezane zajednice i otkinute teritorije okupili u

jednu srpsku državu.

Tijekom rata Srbi su uspostavili nove komunikacijske mreže povezane s

Beogradom. Bošnjaci otada više nisu u stanju nastaviti prisluškivanja.

Zapadne obavještajne službe ubrzo ih zamjenjuju na razne načine:

obavještajci na terenu, radarski nadzor itd. U to se vrijeme velike sile ne

koriste tim dragocjenim informacijama da bi preoblikovale svoju politiku

prema Balkanu i pokušale spriječiti ili što brže zaustaviti zločinački plan o

kojemu znaju gotovo sve. Kad je tužiteljstvo ICTY-a 1994. otvorilo prve

istrage, one ne smatraju pogodnim da mu ih predaju. Pa čak ni poslije. Te

jedinstvene informacije, za koje de Tužiteljstvo utrošiti toliko godina da

dođe do njih, bit de bačene u zaborav. Naprotiv, ved 1994. Sarajevo

dostavlja Grahamu Blewittu i prvopristi-glim zaposlenicima Tužiteljstva

prisluškivane razgovore s početka rata. Tužiteljstvo de ih dugo koristiti samo

da popuni spis o Karadžidu i lokalnim vođama koji u svojim opdinama

provode politiku etničkog čišdenja. A upravo ti prvi prisluškivani razgovori

otkrivaju vezu s Beogradom i Miloševidev utjecaj na vodstvo bosanskih

Srba. Ali to je vrijeme kad Graham Blewitt i velik dio tužiteljeva Ureda

negiraju svaku umiješanost Beograda. Trebat de se u istrazi o Miloševidu

čekati otvaranje dijela o Bosni 2001. godine da bi se napokon potpuno

iskoristili.

Dokazi koji teško terete

U maju 1992., prilikom 16. zasjedanja Skupštine bosanskih Srba, Mladid

upozorava: „Ne možemo očistiti niti sve prosijati da bi odijelili Srbe od

ostalih i zadržali samo Srbe, dok bi drugi otišli. Ne znam kako de gospoda

Karadžid i Krajišnik to objasniti svijetu. Ej ljudi! To bi bio genocid..." Karadžid

odgovara: „Što da radimo ako dobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što

da radimo ako nas opet budu ubijali i ako još jednom naši neprijatelji budu

u našoj državi? Europa nede i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje

stvori islamska država. To je naš najvedi problem. Žele da ostanemo s

Hrvatima ujedinjeni u jednoj državi Bosni da bismo kontrolirali Muslimane."

Dragan Kalinid, jedan od Karadžidevih glavnih pomodnika, tada uzima riječ:

„Poznajudi naše neprijatelje (bosanske Muslimane; op. a.) i njihovu

podmuklost, i do koje im se mjere ne smije vjerovati dok ne budu fizički,

vojno uništeni i satrti što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih

ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za prvo rješenje, za rat..."

Na jednom drugom zasjedanju Skupštine, 20. jula 1993. Karadžid je obedao

„krvoprolide" u Srebrenici, jednom od rijetkih džepova otpora koju nije

odnio golemi val etničkog čišdenja koji je, ved u proljede 1992. izbrisao s

karte muslimansko, iako vedinsko stanovništvo na istoku Bosne, na

području koje od Srbije dijeli rijeka Drina. Srbi nisu uspjeli zauzeti tu

enklavu krajem zime i ta je zona stavljena pod zaštitu Ujedinjenih naroda.

Od tada strpljivo pripremaju novi napad. Karadžid ponovo 1994. godine

pred predstavnicima bosanskih Srba spominje sudbinu muslimanskih

enklava istočne Bosne: „Ako međunarodna zajednica s nama postupa kao

sa životinjama, mi demo se ponašati kao životinje." Četvrtog jula 1994.

snage generala Mladida, raspoređene u istočnoj Bosni, primaju prve

direktive od svojega generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati,

uvježbavati i pripremati vojsku da izvede ovu bitnu misiju: istjerivanje

Muslimana iz srebreničke enklave. Moramo napredovati. Moramo uvjete

života neprijatelja učiniti nepodnošljivima, a njegov privremeni boravak u

enklavi nemogudim." 8. marta 1995. Karadžid službeno prihvada instrukcije

Mladideve vojske i potpisuje Direktivu br. 7: „Planiranim i dobro

pripremljenim borbenim operacijama stvorite nepodnošljivu situaciju

potpune nesigurnosti koja nede stanovnicima Srebrenice i Žepe ostaviti

nikakve nade u preživljavanje ili život." Miroslav Deronjid, predsjednik

opdine Bratunac, susjedne opdini Srebrenica, čije je etničko čišdenje

uspješno organizirao 1992. iznosi na suđenju što mu je Karadžid rekao 9.

jula 1995.: „Miroslave, moraju svi biti poubijani (...) svi koje uspijete

uhvatiti." 13. jula 1995., kad je enklava pala, pukovnik Ljubiša Beara

potvrđuje Deronjidu: „Dobio sam naređenja s vrha, naređenja od voda, da

ubijemo sve zarobljenike."

Poslije pokolja u Srebrenici, Karadžid objašnjava 15. oktobra 1995. pred

Skupštinom bosanskih Srba: „Kao vrhovni zapovjednik bio sam uključen u

planove koji se tiču Žepe i Srebrenice, posebno Srebrenice. Osobno sam

bacio pogled na planove, a da to ne zna (Mladidev; op. a.) Generalštab.

Slučajno sam susreo generala Krstida i savjetovao mu da ide u Srebrenicu i

proglasi pad grada prije nego što budemo mogli istjerati Turke kroz šumu

(kao što je javno objavio Mladid 11. jula; op. a.). Odobrio sam tu radikalnu

misiju i nemam nikakve grižnje savjesti što sam to učinio." Na sastancima

11. i 12. jula 1995. u hotelu Fontana u Bratuncu, Mladid prijeti civilnim

predstavnicima Srebrenice: „Muslimani mogu birati između preživljavanja i

nestanka, razumijete li sudbina vašeg naroda je u vašim rukama, i to ne

samo na ovom teritoriju." Mladid zahtijeva predaju bošnjačkih snaga koje

su pobjegle preko brežuljaka da izmaknu sudbini koju im je pripremao.

Njegova sugovornika, Nesib Mandžida, prebacili su nizozemske „plave

kacige", a osam hiljada muškaraca i mladida iz enklave pogubljeno je. Samo

je ženama, djeci i starcima dato da prežive pod uvjetom da ne pružaju

otpor za vrijeme deportacije. Neki de ipak biti ubijeni. ICTY je poslije

nekoliko tjedana optužio Karadžida i Mladida za genocid. Ved dvanaest

godina ICTY uzaludno zahtijeva njihovo uhidenje.

Ni jedan od prisluškivanih razgovora između Miloševida i Karadžida medu

onima predanima ICTY-u, ne odnosi se izravno na genocid. Međutim

Miloševid nije mogao ne znati Karadžideve genocidne namjere u Bosni, s

obzirom na njihove bliske odnose. Tužiteljstvo u Hagu rekonstruiralo je

veze koje spajaju predsjedničku palaču s poljima smrti preko njegova

utjecaja na Karadžida i Mladida. Time dokazuje kako je Miloševid izravno

sudjelovao u izradi strateških ciljeva zajedničkoga zločinačkog pothvata u

Bosni.

Dvanaestog marta 1993. Miloševid obavještava članove Vrhovnog savjeta

obrane o uputama koje je dao Karadžidu: „Rekao sam Radovanu da učini

radikalne ustupke da bi sačuvao teritorij na lijevoj obali Drine i koridor na

sjeveru radije nego da se kvači za svaki četvorni metar sarajevskog kraja."

Miloševid je kontrolirao Mladida i Karadžida. Unatoč njihovim

nesuglasicama, posebno za pregovaračkim stolom gdje je Karadžid odbijao

svaki kompromis vezan uz teritorij, Miloševid je i dalje, sve do 1995. vršio

utjecaj na tu dvojicu voda bosanskih Srba. Dokazi prikazani na procesu

otkrivaju podređenost Mladida Miloševidu. Gospodar u Beogradu nadzirao

je de facto sve snage srpskih vojski: vojsku Beograda i njezine produžetke u

Bosni i Hrvatskoj. Za Beograd, ove su tri vojske bile jedna te ista vojska,

zadužena da ostvari politiku etničkog čišdenja. Financirane su iz istog

proračuna i ovisile su o istoj političkoj vlasti koja je odlučivala o

financiranju, isplati dohodaka, unapređenjima, premještanju kadrova,

logističkoj potpori i strateškim planovima. No ta vrhovna vlast nije nitko

drugi nego Vrhovni savjet obrane (VSO) smješten u središtu vlasti u

Beogradu. Vladajudi položaj Miloševida u VSO-u činio ga je glavnim

Mladidevim šefom. Mladid i članovi njegova stožera i sami su običavali redi:

„Ne primamo naređenja od Karadžida." A komandant Generalštaba u

Beogradu, Momčilo Perišid, potvrdio je to u aprilu 1995., uoči pokolja u

Srebrenici: „Mi imamo više utjecaja na njih nego Karadžid čiji je cilj

progurati što više oficira koji su članovi njegove stranke, SDS-a, da bi imao

utjecaja na vojsku. A Mladid upravo to želi spriječiti." Ali Karadžid je bio

prijeko potreban da izrazi genocidne namjere, da potpiše direktive i

preuzme de jure ulogu vrhovnog zapovjednika nad snagama koje de facto

ne kontrolira, i tako omogudi Beogradu da skine sa sebe svaku pravnu

odgovornost. Ipak, baš je u štabu u Uzicama, vojnom središtu na zapadu

srednje Srbije, planirana i pripremljena ofenziva na Srebrenicu, u

koordinaciji između Ratka Mladida i Momčila Perišida, prema direktivama

političkih vlasti iz Beograda. Odatle golema odgovornost Miloševideve

države za genocid u Srebrenici.

Osim vojske, Miloševid je de jure nadzirao glavne policijske snage Srbije,

redovite i specijalne, koje su također sudjelovale u zločinima u Bosni. Na

Miloševidev zahtjev neke specijalne jedinice opskrbljene su izvanrednim

financijskim i logističkim sredstvima, primjerice, poznate Crvene beretke,

pravi eskadroni smrti u službi Miloševida i njegova zločinačkog projekta.

Video-zapis snimljen u njihovu zatvorenom taboru u Kuli, sjeverno od

Beograda, 4. rnaja 1997., prigodom šeste godišnjice osnutka te po zlu

poznate jedinice, pokazuje zapovjednika Živojina Ivanovida kako drži

zdravicu u čast Miloševida koji je došao održati smotru svojih trupa: ,,U

službi šefa države!" Zatim Jovica Stanišid, šef Službe državne sigurnosti,50

Miloševideva desna ruka za prljave poslove, dodaje: „Gospodine

predsjedniče, sve što smo dosad napravili, napravili smo uz Vaš pristanak i

obavještavajudi Vas." 9. jula 1995., kad Karadžid kaže Miroslavu Deronjidu

da svi srebrenički Muslimani koji stignu u njegovu opdinu poslije zauzimanja

te enklave moraju biti ubijeni, bio je na izlasku sa sastanka s Jovicom

Stanišidem kojega je Miloševid poslao srpskom vodstvu u Bosni. Dan prije i

Stanišidev pomodnik, Franko Šimatovid, bio je u Bosni, u Vlasenici,

Generalštabu srpskih snaga koje su dva dana prije pokrenule ofenzivu na

Srebrenicu. 13. jula, u jeku pokolja, zapovjednik jugoslavenske vojske

Momčilo Perišid potpisuje naredbu kojom zapovijeda tridesetorici svojih

časnika da krenu u Bosnu. Petnaestog jula oni su stigli u zonu Srebrenice i

stavili se u službu Mladidu. Opet je Beograd pripremio i omogudio izvršenje

plana osiguravši se prethodno da njegovi ljudi, u vrijeme kad budu

sudjelovali u zločinima, budu pod nadležnošdu bosanskih Srba, tako da

mogu nijekati bilo kakvu umiješanost Srbije i njezina svemodnog šefa.

Da bi uvjerilo u izravnu Miloševidevu umiješanost u genocidni plan, a

posebno u njegovo izvršenje u Srebrenici, tužiteljstvo još nema jednu drugu

vi-deosnimku, koja de biti prikazana na raspravi 1. juna 2005., a koja

pokazuje Škorpione, drugi eskadron smrti, koji je stvorila Služba državne

sigurnosti Srbije, raspoređen u okolici Srebrenice za vrijeme pokolja, kako

pogubljuje jednoga po jednoga šest mladih Muslimana iz te enklave.51

Dokazi do kojih su početkom 2005. došli istražitelji ICTY-a, potvrđuju

pripadnost Škorpiona

50 Zapravo Služba državne bezbednosti (op. ur.) 51 Žrtve, stanovnici

Srebrenice, bili su Juso Delid (16 godina), Azmir Alispahid (17 godina),

Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Vojne knjižice, ratni raspored, broj

Pod kojim se vode, zdravstvene potvrde vojske bosanskih Srba za one koji

su u operacijama bili ranjeni, konačno su omogudili da se zauvijek odbaci

svaka sumnja o izravnoj Miloševidevoj odgovornosti za genocid u

Srebrenici, što su veliki dio Tužiteljstva kao i zapadne vlade uvijek

odbacivali.52

Poslani u Bosnu deset dana prije početka ofenzive na

Srebrenicu, Škorpioni, kao i sve policijske i vojne jedinice koje su došle iz

Srbije, stavljeni su u času zločina pod zapo-vjedništvo lokalnih vojnih vlasti

da se prikrije izravna umiješanost Beograda. Franko Šimatovid, zapovjednik

specijalnih operacija u Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije, ipak se nalazi

u Bosni, udaljen dva sata vožnje od Srebrenice, u glavnom sjedištu

specijalnih jedinica na Jahorini, u planini iznad Sarajeva.

Originali zapisnika VSO-a i Savjeta za političko usklađivanje, instance koja

okuplja srpske vode iz Bosne i one iz Beograda, pokazuju da je Miloševid

zahtijevao da ga njegove službe svakodnevno obavještavaju o situaciji u

Bosni i da je raspolagao posebnim telefonskim linijama koje su ga, kad god

je to htio, povezivale s Karadžidem i Mladidem. Pokazuju također da

Miloševid 1995. nastavlja pratiti razvoj događaja u Bosni, posebno prije, za

vrijeme i poslije pokolja u Srebrenici, i da najmanje jednom u tom razdoblju

telefonira Mladidu. Odatle kontinuitet Miloševidevih genocidnih namjera.

Više sastanaka na vrhu pokazuju Miloševidev prešutni pristanak na zvjerstva

koja su u Srebrenici upravo počinile razne snage koje su tada okupljene pod

Mladidevom zapovjedništvom, uz Miloševidevu podršku i kontrolu.

Za genocidnu namjeru ne okrivljuje se samo onaj tko je planirao ili naredio

genocid, nego se može okriviti i svaka osoba koja je mogla predvidjeti

genocidne namjere svojih saveznika i koja je, zahvaljujudi vlasti koju je

imala nad njima, imala mod spriječiti da se one provedu u djelo, ali to nije

učinila. Tužiteljstvo, dakle, dodatno zastupa tu drugu razinu Miloševideve

odgovornosti za genocid. Više međunarodnih svjedoka, kao što su Wesley

Clark, vojni savjetnik pri američkom pregovaračkom timu, britanski general

Rupert Smith, zapovjednik „plavih kaciga" u Bosni, ili Amerikanac David

Harland iz Odjela civilnih poslova UN-a u Bosni, potvrđuju da je Miloševid

bio obaviješten o namjeri voda bosanskih Srba da počine krvoprolide velikih

razmjera u Srebrenici. Međutim, zbog svojeg utjecaja i hijerarhijske vlasti

imao je mod da to spriječi. Pri jednom susretu 17. augusta 1995. u

Beogradu, Wesley Clark je pitao Miloševida koji ga je upravo uvjeravao da je

ovlašten pregovarati o miru u ime bosanskih Srba i jamčiti da de se

eventualni dogovor poštovati: „Gospodine predsjedniče (...) ako imate

takav utjecaj na Srbe u Bosni (...) kako to da ste Mladidu dopustili da ubije

sve te osobe u Srebrenici?" A Miloševid je odgovorio: „Eh, generale Clark, ja

sam mu savjetovao da to ne učini, ali me on nije poslušao." Tri šifrirane

poruke datirane 11. jula 1995. pokazuju da je Miloševid bio obaviješten o

situaciji u Srebrenici i da je mogao predvidjeti genocidne namjere svojih

saveznika. Jedna depeša precizira da de „vojska bosanskih Srba vjerovatno

razdvojiti muškarce koji su dovoljno stari da ratuju od ostatka stanovništva,

a snage UNPROFOR-a nede tu modi pomodi. Praktične teškode s kojima de

se morati suočiti vojska bosanskih Srba da bi kontrolirala četrdeset hiljada

ljudi bez sumnje de je nagnati da ne produžava teške uvjete stanovnika

Srebrenice". Uostalom, sastanci VSO-a poslije pokolja u Srebrenici pokazuju

da Miloševid odobrava zvjerstva. Ni u jednom trenut-ku neosuđuje

krvoprolide. Naprotiv, čestita Mladidu na vojnom uspjehu i na

malobrojnosti ljudskih gubitaka koje je pretrpio, i priznaje da je bio u

kontak-tu s Mladidem za vrijeme napada na Srebrenicu i Žepu. Nakon pada

Srebrene telefonski kaže Ratku Mladidu, u nazočnosti Momčila Perišida:

„Ratko, nnožeš li izmjeriti cijenu svoje vojne pobjede? Cijena je pet mrtvih,

dvadeset ranjenih i jedno izgubljeno vozilo. To nije skupo pladeno. Ali

politička cijena mogla bi biti milion puta viša ako to dovede u pitanje

interese dvanaest milina ljudi (misli na srpski narod; op. a.)." Miloševid se

tada boji da de velike sile odbiti priznati njegova nova osvajanja. Ali čini se

da je ubrzo dobio potvrdu da de enklave Žepa i Srebrenica za

pregovaračkim stolom pripasti Srbima. 14. augusta 1995. uputio je svojim

suradnicima ove riječi: „Oni (Mladid i njegovi ljudi; op. a.) zauzeli su Žepu

gdje nikada ni jedan Srbin nije ušao. Pitam se čak je li ijedan srpski trgovac

ikada stupio tu nogom od Drugoga svjetskog rata jer je to

Safet Fejzid (17 godina), Dino Salihovid (20 godina), Smail Ibrahimovid (35

godina) i Sadik Salkid (36 godina).

52 Prizivno vijede ICTY-a potvrdilo je da zločini počinjeni u Srebrenici

spadaju u genocid. Slučaj Radoslava Krstida, suđenje u prizivu , ICTY, 16.

aprila 2004.

ved više od sto godina muslimanska enklava." Dvadeset petog augusta pri

susretu na vrhu s vođama bosanskih Srba u Beogradu, najavljuje da nede

morati vratiti enklave koje de „biti priključene bez borbe" srpskim

područjima. 25. augusta, samo nekoliko tjedana prije otvaranja mirovnih

pregovora u Daytonu, Miloševid dodaje: „Ako Muslimani odbiju mirovni

sporazum, bit de im rečeno da ostaju sami s Damoklovim mačem nad

glavom u obliku generala Mladida." Mladida, koji je nazočan sastanku, svi su

članovi Vrhovnog savjeta obrane dočekali kao heroja. Miloševid nije

oklijevao pozdraviti ono, prema njemu „časno", što su izvršili Mladid i

njegovi oficiri. Miloševid je ne samo odobravao nego je i dijelio namjeru da

se počini genocid ne pokušavajudi ga nikada spriječiti, zbog čega snosi

kaznenu odgovornost.

Pobjeda Carle del Ponte

Tužiteljstvo je do kraja oklijevalo, lutalo, gubilo se u meandrima povijesti

koju su iskrivljavale predrasude, nepoznavanje, zle namjere, namjerna

prešudivanja i laži onih koji nisu htjeli da se sazna. Na koncu su činjenice

progovorile same, mimo svakog očekivanja. Ali, bez intervencije stručnjaka

za genocid, nametnutih u zadnji čas, te činjenice možda ne bi otkrile sve

tajne, toliko su ih pobijali Geoffrey Nice i dio njegova tima. „Ne vjerujudi u

Miloševidevu krivnju" za genocid u Srebrenici, Nice je predao Sudu dokaze

ne okrivljujudi ga uspješno za genocid. Umjesto da uvjerava suce u

Miloševidevu odgovornost za genocid, izvan svake razumne sumnje, trudio

se uvjeravati Carlu del Ponte da odustane od kaznenog progona i izolirati

Dermota Groomea, američkog tužitelja, iako zaduženog za dio optužnice o

Bosni. Umjesto da pomaže Tribunalu u traganju za istinom, upustio se u

igru velikih sila.53

U srijedu 16. juna 2004. suci su donijeli odluku. Smatraju da su od

Tužiteljstva primili dosta dokaza da zadrže svih šezdeset šest tačaka

optužnice Medu njima i optužbu za genocid; Srebrenicu i Sarajevo. U toj

prijevremenoj prosudbi suci su napisali: „Genocidna namjera voda

bosanskih Srba može se zaključiti iz svih elemenata dokaza koji su nađeni.

Razmjeri i karakteristike napada, njihova jačina, veliki broj ubijenih

Muslimana u sedam opdina (zadržanih u optužnici; op. a.), zatočavanje

Muslimana, nasilja koja su pretrpjeli u zatvoreničkim centrima i drugdje,

kao i uklanjanje osoba bitnih za preživljavanje Muslimana kao skupine, sve

su to činioci koji obilježavaju genocid." Zatim dodaju: „Sudsko vijede moglo

bi biti uvjereno, iznad svake razumne sumnje, da je optuženik sudjelovao u

zajedničkom zločinačkom pothvatu koji je uključivao vode bosanskih Srba i

da je imao zajednički cilj i namjeru uništiti dio muslimanskog stanovništva

Bosne kao skupine" s obzirom na „vlast i utjecaj koje je Miloševid imao nad

vodama bosanskih Srba, zbog njegova dubokog poznavanja svih poduzetih

mjera i 'svega što se slalo na frontu', zbog logističke i financijske potpore

Srbima u Bosni i tijesnih veza između vojske u Beogradu i vojske Srba u

Bosni". I kao zaključak: „Optuženik je znao za genocidni plan zajedničkog

zločinačkog pothvata i dijelio je s njegovim članovima namjeru uništenja

dijela muslimanskog stanovništva kao skupine na teritorijima Bosne i

Hercegovine za koje je bilo predviđeno da se uključe u srpsku državu." Uz

to, „Miloševid je znao ili je imao razloga znati da se neke osobe, kojima je

bio hijerarhijski nadređen, spremaju počiniti ili su počinile genocid protiv

dijela muslimanskog stanovništva kao skupine u Brčkom, Prijedoru,

Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini i Bosanskom Novom, i nije poduzeo

potrebne mjere da spriječi izvršenje tog zločina ili da kazni počinitelje."54

53 Geoffrey Nice je priznao da je u mladosti radio u britanskim

obavještajnim službama. U razgovoru početkom maja 2007. za sarajevski

tjednik Dani Azem Vllasi, bivši albanski visoki dužnosnik s Kosova, kojega je

Geoffrev Nice namjeravao pozvati za svjedoka u Miloševidevu procesu,

otkrio je da je britanski zamjenik tužitelja bio agent MI6. Za jednog njihova

susreta u Beogradu Geoffrev Nice se hvalio da je za račun britanskih službi

obavljao jednu misiju u bivšoj Jugoslaviji prilikom glasovitog Brijunskog

plenuma u julu 1966. koji je doveo do smjene šefa jugoslavenskih tajnih

službi, Srbina Aleksandra Rankovida. Nice je tada imao dvadeset jednu

godinu. Izvor: Azem Vlasi, Kosovo de biti nezavisno, Senad Pedanin, Dani,

br. 516, Sarajevo, 4. maja 2007. 54 Presuda po prijedlogu za donošenje

oslobadajude presude po članku 98. bis, od 16. aprila 2004, «slučaj

Miloševid», ICTY. Upozoravamo da je javna verzija te odluke očišdena od

dokaza koji su prikazani iza zatvorenih vrata ili onih koji su pod posebnim

mjerama zaštite, posebno neki dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane

(VSO).

Pravo lice Slobodana Miloševida

Tijekom procesa obrana nije pobijala glavne tvrdnje optužbe. Miloševid nije

pokušavao osporavati optužbu za genocid, on ju je potpuno prešudivao,

osim da je okrene protiv NATO-a. Draže su mu bile političke digresije,

neprestano je izmicao optužbi, koristio se svojom modi diskvalificiranja

kako bi uzdrmao svjedoke i ostajao najčešde izvan teme. Jer on se u prvom

redu, od samog početka svojega procesa, trudio nijekati svoj položaj

optuženika i braniti srpske nacionalističke interese više nego samoga sebe.

Tako on optužuje međunarodnu zavjeru protiv srpskog naroda, pretvara se

u tužitelja protiv Zapada bez obzira na konkretne činjenice koje mu

tužiteljstvo stavlja na teret i na stvarnost onoga što su preživjeli svjedoci

koji se redaju. Zaboravlja odgovarati na optužbe koje ga terete, ne maredi

za posljedice kad se suci budu morali izjasniti o ukupnosti prikazanih dokaza

jedne i druge strane. Njegovo bojno polje je politika, a pravdu mu se želi

postaviti iznad nje. Geoffrey Nice, koji ga je promatrao oko hiljadu osam

stotina sati rasprave, koliko je trajao proces, primjeduje prilikom jednog

susreta s posjetiteljima Tužiteljstva: ,,U početku Miloševid nije bio u stanju

voditi unakrsna ispitivanja. Zatim je dobio savjete i brzo je naučio. Bilo je

začuđujude vidjeti ga kako postupa, svaki put na isti način. Unakrsna

ispitivanja uvijek je započinjao političkim primjedbama, zatim bi suci

zatražili da se koncentrira na pitanja postavljena u glavnom ispitivanju,

onda bi se prepirao zbog vremena koje mu je dodijeljeno i dalje bi izlazio

izvan teme koristedi riječ koju ima da brani svoje teze. Kad bi isteklo vrijeme

koje je imao na raspolaganju, isticao je da mu ostaje veliki broj pitanja koja

mora postaviti svjedoku. Tada bi mu suci odobrili produžetak, i u tih zadnjih

deset-dvadeset minuta postavljao bi pitanja kakva bi postavljao dobar

odvjetnik obrane. Miloševidev cilj uvijek je bio otezanje procesa, tako da je

uvijek čekao zadnji čas da postavi pitanja koja bi mogla ubaciti sumnju u

mišljenje sudaca."

Miloševid je umro 11. marta 2006., deset dana, odnosno četrdeset sati

rasprave prije zaključenja obrane. Nede se, bez sumnje, nikad doznati jesu li

suci namjeravali potvrditi ili ne svoju odluku od 16. juna 2004. i osuditi

Miloševida za genocid ili sudjelovanje u genocidu. Kako bilo da bilo,

zapisnici Vrhovnog savjeta obrane imali bi veliku težinu na toj vagi.

Proces, čak i nezavršen zbog njegove smrti, ogolio je Slobodana Miloševida.

Neki su ga uspoređivali s Hitlerom, srpska opozicija radije ga je nazivala

Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ipak je odlučivao o sudbini miliona

ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji još uvijek s mukom brišu znakove tog nečasnog

djela. Zato što nisu bili Srbi i jer su samim time ometali njegove planove,

dan im je izbor između putnog kovčega i masovne grobnice. Balkanski

koljač pokrenuo je zločinačku mašineriju kojoj nikada nije ispustio

upravljač. Uzalud se pretvarao da igra ulogu moderatora pred

međunarodnom zajednicom, koja je stalno od njega tražila da umiri

zločinačke strasti svoje brade u Bosni ili Hrvatskoj dok im je istovremeno on

davao sredstva da te strasti udeseterostruče. Stvorio je sustav paravana iza

kojih se skrivao; srpsku vojsku u Bosni i Hrvatskoj, paravojne skupine,

specijalne jedinice njegove policije koje su mijenjale obiježlja kad bi se

iskrcavale na različita ratišta, pa čak i tajne raču-ne i paravan-tvrtke

raspršene po cijelom svijetu, da bi nastavila snabdijevati oružjem i gorivom

ratni stroj. Centralizirao je svu vlast, ali je djelovao preko zastupnika da bi

bolje zameo tragove, umanjio svoju odgovornost, učinio je gotovo

nevidljivom. Put koji vodi od polja smrti do njegove palače pretvorio je u

pravi labirint. Međunarodno javno mnijenje brzo je našlo prečac i velikom

vedinom shvadalo da on vuče sve konce. Zapadni dužnosnici također, ali oni

su to prešudivali zbog straha da im se ne prigovori kako pregovaraju s

krvoločnim predsjednikom umjesto da gase požar.

Laž i poricanje glavno su mu oružje, ono koje uvijek prati masovne zločine.

Ali međunarodni diplomati i dalje su se pretvarali da ga mogu privesti

razumu. Dugo su dopuštali da ih opčini taj čovjek i njegova mod. Priznavali

su mu istinsku karizmu, mod fascinacije, inteligenciju također. Najčešde su

ga opisivali kao odlučna ali uglađena čovjeka, ljubitelja viskija i dobrih

cigara, neumorna pregovarača. Rijetki su bili oni koji su osuđivali njegov

cinizam. Za vrijeme njegova procesa, Miloševid je nastavljao tu dvostruku

igru. Prema međunarodnim svjedocima znao je pokazivati određenu

smjernost, čak i kad ih je pokušavao diskvalificirati.

Miloševid zna nanjušiti mod i zna kako njome manipulirati. Prema

svjedocima-žrtvama, seljanima koje je nekada zahvatio njegov ratni stroj, a

sada uznemirenima tim susretom oči u oči bez posrednika, on koji je sam

preuzeo svoju obranu, pokazuje prezir, koristi se strahom koji još izaziva,

čak i sad kad je ostao bez vlasti i slobode, tako da de neki odstupiti iz

sudnice. Sa svojim bivšim suradnicima koji dolaze svjedočiti protiv njega

izmjenjuje obradanje s „vi" i „ti", ovisno o položaju koji su nekada zauzimali

i o njihovoj sposobnosti da mu naštete, ovisno o tome želi li ih ponovo

postaviti u niži položaj da bi ih lakše podredio ili ih naprotiv želi pripitomiti

postavljajudi ih u ravnopravan položaj.55

Predsjednika Sudskog vijeda

Miloševid uvijek oslovljava s „gospodine", nikad s „predsjedniče" ili „časni

sude", kao što ni ovaj njemu ne priznaje bivši naslov šefa države. Miloševid

procjenjuje svoje protivnike i, kao veliki majstor manipulacije, prilagodava

svoje držanje ovisno o toj procjeni. Čak i u pritvoru ICTY-a nije se prestao

ponašati obazrivo prema osoblju, pitajudi za zdravlje njihovih obitelji, čime

de zavrijediti pažljivije postupanje. Od drugih zatvorenika traži da ga

oslovljavaju s „gospodine predsjedniče".

Pravi Miloševid nalazi se drugdje, iza nekih drugih zatvorenih vrata, u

kulisama njegove vlasti, tamo gdje ga ni javnost ni diplomati nisu mogli

vidjeti. Prisluškivani telefonski razgovori, prikazani na procesu 2004.,

pokazuju grubog čovjeka bez grižnje savjesti. To nije ni Miloševid kakvog su

obožavali srpski nacionalisti, ni staloženi čovjek o kakvom pričaju njegovi

međunarodni sugovornici, nego čovjek krajnosti. Kao 11. jula 1991., kad

telefonski prepričao susret s njemačkim diplomatom: „Onda me taj

veleposlanik pita kako to da Srbi u Hrvatskoj imaju oružje. Odgovaram mu:

'Čekaj čovječe, Srbi su uvijek imali oružje, mi kao narod ne ostajemo nikada

razoružani.' (Smijeh) A taj bezvezni peder, znaš što mi kaže? 'Da, ali čini se

da imaju i minobacače. (...) Što taj majmun očekuje od mene? Da mu kažem

da sam im ih ja dao? Ha, ha, ha..." Psovka u svakoj rečenici, to je Slobodan

Miloševid, tada predsjednik Srbije, svemodni poticatelj rata koji de donijeti

oko dvije stotine hiljada mrtvih usred Europe, u kojoj je upravo pao

Berlinski zid i koja je vjerovala u ponovo pronađeni mir. Na drugom kraju

linije, Radovan Karadžid koji ga, kako nalaže podređeni položaj, oslovljava s

„vi", izbjegava psovke i, iz poštovanja, pokazuje neuobičajenu suzdržanost.

Slobodan Miloševid je prost i ciničan, hladan i grub. Udaljeni redatelj drame

koji se ne zadovoljava davanjem implicitnih naređenja, ponekad i

eksplicitno naručuje zločine. Kao kad zapovijeda ubojstvo svojih protivnika

u samoj Srbiji. Krajem augusta 2000. tijelo bivšeg predsjednika Srbije, Ivana

Stambolida, koji ga je uveo u politiku, zalili su u živo vapno njegovi osobni

čuvari. „Miloševid mi je više puta rekao da je opozicija stado protuha koje

treba didi u zrak eksplozivom na nekom mitingu (...) da treba ukloniti

Stambolida jer predstavlja opasnost. Zatim je taj zadatak povjerio Miloradu

Ulemeku-Legiji koji je došao u moj ured da mi kaže da ga je Miloševid

zadužio da ukloni Stambolida."56

U martu 1999. osobno je naredio tajno

prenošenje ved istrunulih tijela svojih albanskih žrtava s Kosova u okolicu

Beograda, a onaj koji organizira njihovo iskapanje nije nitko drugi nego

Zdravko Tolimir koji je ujesen 1995. ved upravljao prikrivanjem tijela

bošnjačkih žrtava iz Srebrenice, raspršenih po stotinama naknadnih

grobnica uz rijeku Drinu. Ali zapadna diplomacija nastavila je gledati

Miloševida u prvom redu kao Posrednika. On joj je postao glavnim

savjetnikom. Prema jednom istražitelju lCTY-a koji je prikupio svjedočenja

vedine diplomata i vojnika koji su se redali u Miloševidevu kabinetu u julu

1995., Miloševid je viđen kao „jedina osoba kojoj se može okrenuti

međunarodna zajednica da zatraži pomod i savjete kako da utječe na

bosanske Srbe". Carl Bildt, koji se susreo s Miloševidem 14. jula 1995.,

upravo nakon izlaska Mladida iz njegova ureda i dok se nastavljaju Pokolji u

Srebrenici, sjeda se: „Miloševid je pokušavao pomodi, da je Miloševid imao

spoznaje o ubojstvima koja su se upravo događala, bio bi zgrožen, ne mogu

vjerovati da je bio umiješan u taj pokolj."

55 Izvještaji s rasprave na engleskom izbrisali su ovu igru s «vi» i «ti» koju je

Miloševid izvodio, a francuska,e verzija, naprotiv, nije promijenila kao ni

prijevod na srpskom koji postoji na siteu beogradske nevladine udruge

Centar za humanitarno pravo, www.hlc.org.yu

56 Svjedočenje Rade Markovida, šefa Službe državne bezbednosti Srbije

1999. pred beogradskim istražnim sucem 11. aprila 2003. Član Crvenih

beretki, Milorad Ulemek-Legija osuđen je u Beogradu na četrdeset godina

zatvora za ubojstvo Zorana Đindida, srpskog premijera, 12. marta 2003.

Američki potpredsjednik za vrijeme mandata Billa Clintona Al Gore prisiljen

je upozoriti bivšeg švedskog premijera, koji je postao posrednikom

Europske unije i koji ne želi vidjeti ništa doli Miloševidevo lice namijenjeno

za javnost. Na jednom sastanku u Bijeloj kudi, prvih dana augusta 1995.,

manje od tri tjedna nakon pokolja u Srebrenici, Carl Bildt i Al Gore imaju

vrlo žestoku razmjenu mišljenja. Šveđanin preporučuje Amerikancima da se

pouzdaju u Miloševida koji ga je krajem jula uvjeravao u svoju volju da

doprinese mirovnom dogovoru u Bosni i Hercegovini: „Miloševid je bio

glavni srpski saveznik (međunarodne zajednice; op. a.) u svim pravim

naporima za postizanje mira u posljednje dvije godine." Umjesto odgovora

Al Gore mu je pročitao ulomak američkih transkripata prisluškivanih

telefonskih razgovora u kojemu Miloševid izdaje Mladidu naređenja za

vrijeme operacija u Srebrenici. „Zaboravite ovo, ali znajte da Miloševid

uopde nije prijatelj Zapada", zaključuje američki dužnosnik.57

Zapadnjaci

nisu prevareni, ali više vole nijekati. Sve do kraja.

Tužiteljstvo uzalud traži originalni zapisnik s toga sastanka u Bijeloj kudi. Ni

Al Gore, ni Carl Bildt, ni Michael Steiner, njemački pregovarač, niti Francuz

Alain Dejammet, niti Britanka Pauline Neville-Jones koji su bili prisutni ne

prihvadaju svjedočiti pred ICTY-em. Al Gore nije dobio zeleno svjetlo od

američkih vlasti, Europljani tvrde da se ne sjedaju! Od januara 2002. Carla

del Ponte moli Amerikance da joj daju snimke prisluškivanih razgovora

između Beograda i vođa bosanskih Srba za vrijeme događaja u Srebrenici,

koje su u njihovom posjedu. Zna da te snimke postoje. Clintonova

administracija, nesklona vojnim intervencijama poslije Somalije, želi

zadržati položaj supersile na međunarodnoj pozornici i razvija suradničke

odnose. Na Balkanu mogudnost prisluškivanja daje nekim lokalnim

službama. Početkom 1995. CIA opskrbljuje dvije tajne baze u Hrvatskoj,

odakle se mogu hvatati telefonske komunikacije na velikom dijelu teritorija

bivše Jugoslavije.58

Ali Washington ne reagira i zahtjevi ostaju neuslišani.

Carla del Ponte okrede se Parizu. General Jean Heinrich spomenuo je 2001.

postojanje snimki telefonskih razgovora pred misijom francuske

parlamentarne istrage o Srebrenici. „Imali smo na licu mjesta sredstva

prisluškivanja, različita tehnička sredstva na samom tom području, izvan

njega, okolo (...) Raspolagali smo letjelicama koje su također prisluškivale i

brodovima, dakle istodobno na moru, u zraku i na zemlji" objasnio je

tada.59

Ministarstvo obrane teško može demantirati nekadašnjeg šefa

Vojno-obavještajne uprave (DRM). Prilikom posjeta Parizu

6. juna 2003. Carli del Ponte su njezini francuski sugovornici odgovorili da

„bududi da je korist od snimki koje sadrže strateške informacije,

neposredna, Ministarstvo ih ne čuva". „Možete zamisliti koliki bismo toga

trebali čuvati", ističu oni. Ministrica obrane Michele Alliot-Marie prekida ih i

obedava da de provjeriti. Pariz nede ispuniti tu molbu.

Jedna od država nastalih raspadom Jugoslavije dat de dio snimaka ICTY-u. Iz

opreza, ili pod prisilom, nede dati one iz tjedna od 11. jula 1995. i

vjerovatno je probrala one koje se odnose na pripremu operacije

Srebrenica. Dobiveni transkripti ipak svjedoče o redovitim kontaktima

između najviših vlasti u Beogradu i Mladida, prije i poslije, dakle, bez

sumnje i za vrijeme operacije rotiv Srebrenice i pokolja. Mladid u prvom

redu razgovara s Momčilom Perišidem, imenovanim 1993. za komandanta

Generalštaba vojske u Beogradu, i to na Miloševidevu preporuku. Ali one

povezuju i Mladida s Miloševidem i Mliloševida s Perišidem.

57 Nove činjenice koje se odnose na ovaj susret prikupila je autorica. Do

sada je samo navedeni navod o Alu Goreu bio spomenut u: Srebrenica,

zona «sigurnosti», Aneks II, poglavlje 5, odlomak 5, Izvještaj Nizozemskog

instituta za ratnu dokumentaciju, NIOD, Amsterdam, 1"' aprila 2002.

58 Malid Gordan, CIA prisluškuje Mladica, Globus, Zagreb, 6.januara 2006.

59 "Srebrenica, izvještaj o pokolju", Dokumenti francuskog Parlamenta, br.

3413, svezak II (Preslušanja) str. 183, Pariz, 2001.

Pokušaji prikrivanja dokaza

Pokušaji velikih sila da prikriju dokaze brojni su iako bi one kao i zemlje

regije morale u potpunosti surađivati s ICTY-em. Izvori koji paze da se ne

izlo-že izravnim kontaktima s ICTY-em radije dostavljaju neke osjetljive

dokaze preko tredih osoba, ponekad preko nevladinih organizacija, a

najčešde preko nekog veleposlanstva. U više navrata tužiteljstvo je otkrilo

da mu dokazi koji su mu bili namijenjeni nisu predani, tako da je moralo

tražiti od više država i svjedoka da ubudude izbjegavaju posredništvo trede

zemlje i da informacije šalju izravno tužiteljstvu. SAD, često izabran kao

treda zemlja, zahtijevajudi ponekad od nekih balkanskih vlada da dostavljaju

preko njih, uzimaju pravo da ispituju te informacije i odlučuju koje mogu, a

koje ne mogu biti prenesene ICTY-u. Dokazi, tako prosijani kroz sito

zapadnih obavještajnih službi, pone-kad su izmijenjeni, ili čak skradivani

stizali u Tužiteljstvo koje tako nije mo-glo otkriti svu njihovu vrijednost.

Takav je bio slučaj s filmom o proslavi šeste godišnjice Crvenih beretki na

kojoj su bili prisutni Miloševid i svi ključni ljudi policijskog krila zločinačkog

pothvata, što je jedan od glavnih dokaza za utvrđivanje izravnih veza

između Miloševida i zločina kako u Hrvatskoj tako u Bosni na Miloševidevu

procesu. Prije predaje samog filma, zemlja koja ga je dobila, predala je

ICTY-u prijevod audiozapisa. Bududi da je proces ved zapo-čeo taj

dokument, u očekivanju samog dokaza, mora omoguditi tužiteljstvu da ga

uključi u strategiju optužbe ako ga bude smatralo pogodnim. Međutim,

prijevod je bio izmijenjen, pun primjedaba „nerazumljivo", s velikim brojem

iskrivljenih ili nerazumljivih imena. Neki dijelovi kao da potvrđuju neke

dokaze, ali haški stručnjaci daleko su od toga da zamisle ono što de otkriti

godinu dana poslije kad je videosnimka konačno predana Tužiteljstvu.

Dijelovi označeni kao „nerazumljivi" sadrže pregled svih ratnih djelovanja

specijalnih jedinica Miloševideve policije u Hrvatskoj i Bosni, ali i izjave koje

identificiraju Miloševida kao pravog kuma tih eskadrona smrti, stvorenih 4.

maja 1991., u osvit rata. Čuje se njihov zapovjednik, Milorad Lukovid-Legija,

bivši llegionar, kako hvali učinkovitost „malih, neupadljivih jedinica,

pokretnih i ubojitih". A same slike svjedoče o nazočnosti ključnih osoba

usporedne Miloševideve vojske, stvorene od specijalnih policijskih snaga

Srbije. Tužiteljstvo je još jednom izgubilo više od godinu dana.

Šestog juna 2003. Carla del Ponte došla je u Pariz s drugim pitanjima koja

izazivaju ljutnju. „Biste li mogli ponovo razmotriti zahtjev svojih službi da

povučemo pitanje o predvidljivosti pokolja u Srebrenici koje želimo

postaviti generalu Bernardu Janvieru60

radi njegova svjedočenja na

Miloševidevu procesu? To je vrlo važno jer želim modi utvrditi Miloševidevu

odgovornost za Srebrenicu. No imam dojam da nitko ne želi tome

pridonijeti, kad vidim na kakve teškode nailazim kod Amerikanaca kad je

riječ o tom pitanju! Ipak, zapadnjaci su mogli otkriti predznake, ali čini se da

se baš to želi sakriti." A kad je tri godine poslije javno rekla: „Međunarodne

snage znale su da de (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih

razmjera, o tome su govorili i ništa nisu napravili da ih spriječe",61

doživljava

oštre prigovore veleposlanstava, među kojima i SAD-ova, i prisiljena je

povudi vlastite riječi.

Amerikanci i Europljani namjerno su izabrali mir na štetu istine. Poslije

pokolja u Srebrenici i prisluškivanja koja su tada izvršena, američka je

diplomacija u augustu 1995. sastavila izvještaj koji ističe probleme koje bi

SAD-u prouzročio nastavak pregovora sa Slobodanom Miloševidem.

Suočena sa žestinom rasprave koja se tada vodi u SAD-u, Clintonova

administracija boji se da de za svoje nedjelovanje morati platiti političku

cijenu. Senatori i članovi Kongresa optužuju za minhenski sindrom,

uspoređuju zločine u Bosni s „najgorim poniženjem za zapadne demokracije

od 1930-ih godina".62

Čak i američki pregovarač Richard Holbrooke javno

priznaje da u krvoprolidu u Srebrenici vidi „najvedi zajednički neuspjeh

Zapada od tridesetih godina" zaboravljajudi usput genocid iz 1994. u

Ruandi. Ali Bijela kuda presijeca problem, gotovo parafrazirajudi

60 Francuski general Bernard Janvier zapovijedao je ukupnim snagama

UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, u vrijeme pokolja u

Srebrenici.

61 Matton Svlvie, «Seule contre tous», Paris Match, 27. oktobra 2006.

62 Prema izrazu Newta Gingricha, predsjednika američkog Kongresa 1995.

formulu Francoisea Mitterranda, koji je upravo sišao s vlasti nakon što je

pet godina preporučivao da se „ne dodaje ratu rat" na Balkanu. Ona

definitivno odbacuje apele Chiraca, svježe izabranog predsjednika

Francuske, da zauzme srebreničku enklavu uz pomod američkih snaga.

Washington Post od 3. augusta 1995. uspoređuje to odbijanje s pismom

američkog pomodnika ministra obrane Johna McClova u kojem kaže da

bombardiranje Auschwitza ili željezničkih pruga koje u njega vode „može

izazvati još osvetničkih akcija Nijemaca".63

Američka i europske vlade prave

se da ne znaju tko je Miloševid jer igraju na njegovu kartu da bi ušutkale

oružje. Kad je mir potpisan, odvradaju ICTY svim mogudim sredstvima od

započinjanja progona gospodara Balkana. Ali, kad je ved jednom Miloševid

srušen i bačen u zatvor, nastavak prikrivanja tih dokaza pred

međunarodnim pravosuđem otkriva postojanje nekih sasvim drugih

interesa nego što je sprečavanje ponovnog započinjanja neprijateljstava i

zaštita života međunarodnih snaga za održanje mira raspoređenih u Bosni i

Hercegovini. Opstrukcija Zapada usredotočila se na sve što se tiče izravne

Miloševideve odgovornosti za zlodjela u Bosni, a posebno u Srebrenici, ali i

na predvidivost pokolja poslije pada te enklave. Tako da se treba nadati da

tajna izbora mira uz žrtvovanje hiljada života koji su smetali crtanju karata

ne leži u odlučnosti velikih sila da onemogude pojavu uznemirujude istine.

Takav nepravedan i zločinački izbor doveo bi u pitanje temelje mirovnih

ugovora zaključenih u Daytonu u novembru 1995.

Brojnim zapadnjačkim svjedocima njihove vlade nisu dopustile da svjedoče

na Miloševidevu procesu. David Owen, Herbert Okun, William Walker i

drugi izredali su se na klupi za svjedoke, ali oni su u vrijeme tih događanja

predstavljali međunarodne organizacije kao UN, Europsku uniju ili OSCE, a

ne svoje vlade. U martu 2002. William Taft, tadašnji pravni savjetnik u State

Departmentu opravdava pred Carlom del Ponte odbijanje svih vlada da

dopuste svjedočenje svojim diplomatima: „Povjerljivost je jedan od

osnovnih elemenata svake diplomacije." Tako na tom procesu uvelike

nedostaju glavni pregovarači koji su se tijekom godina na desetke puta

susreli s Miloševidem. Uz poznatu iznimku Wesleyja Clarka, američkog

generala koji je 1995. bio prvi vojni savjetnik za vrijeme mirovnih pregovora

koji su doveli do Dejton-skog sporazuma, a zatim vrhovni zapovjednik

savezničkih snaga u Europi za vrijeme NATO-ova bombardiranja Srbije

1999. Krajem 2003. ušao je u utrku za investituru Demokratske stranke na

predsjedničkim izborima 2004. i us-Pio iznuditi od američke administracije

zeleno svjetlo za svjedočenje u Hagu. Washington zahtijeva svjedočenje iza

zatvorenih vrata, a Tužiteljstvo ICTY-a javno svjedočenje. Clark se nagodio.

Dva dana, i to 15. i 16. decembra 2003,. svjedoči iza zatvorenih vrata, uz

prisutnost pravnih predstavnika američke vlade. Iste večeri njegovo

svjedočenje provjeravaju američke pravne službe, a objavljuje se sa samo

četrdeset osam sati zakašnjenja. Miloševid nije postavio n i jedno neugodno

pitanje, Washington nije tražio nikakvu mjeru tajnosti. Unatoč zahtjevanju

tužiteljstva, Richard Holbrooke, arhitekt Dejtonskog sporazuma, odbija

slijediti Clakov primjer. Ni Christopher Mili, tada Holbrookeova desna ruka,

niti ijedan drugi član njegova pregovaračkog tima, nede svjedočiti na

Miloševidevu procesu.

Prvi proces jednom šefu države pred međunarodnim pravosuđem nije

mogao biti jednostavan. ICTY je morao odgovoriti na trostruki izazov,

proceduralni, administrativni i politički. Riječ je o suđenju za individualnu

odgovornost šefa države za zločinačku politiku, u ograničenu roku i s

ograničenim proračunom, nadvladavajudi u zadanom vremenu sve političke

blokade Ali „slučaj Miloševid" bio je ponajviše borba protiv volje mnogih da

prikriju prošlost: protiv volje optuženika, neminovno, volje Beograda, što je

predvidivo, u sprezi s vrlo ciljanom voljom velikih sila. Ovo iskustvo daje

naslutiti s kakvim de se poteškodama u bududnosti susretati kazneni

prostupci protiv šefova država. Odbijanjem države, čiji je šef bio optuženik,

da osudi zločinačku politiku vodenu u ime nacionalnog interesa. S višim

državnim interesima velikih sila koje bi isto tako htjele odvojiti istine koje se

mogu redi, od onih koje je bolje zaboraviti jer nose žig njihove sramote.

Velike sile nede nikada dati sve dokaze kojima raspolažu da bi omogudile

pravdi da radi svoj posao. Možemo zamisliti kakva bi bila reakcija saveznika

da je Robert Jackson, tužitelj Vojnog suda u Nurnbergu, zatražio 1946. g.

zračne slike koje su imali ved 1941. i koje su pokazivale postupnu izgradnju

željezničkih pruga i

63 Power Samantha, ibid. str 434.

logora, da bi dokazao predvidljivost istrebljenja i namjeru uništenja

europskih Židova (slike su pokazane javnosti pedeset godina poslije), a da ih

nisu bombardirali. U Iraku se vidjela volja američke sile da ograniči proces

Sadamu Huseinu da ne bi ocrnio Zapad. Povijest Miloševideva procesa

primjer je za sukob imperativa koje diktiraju viši državni interesi, lokalni ili

međunarodni i imperativa pravde. Bez ključnih svjedoka i dokumenata,

Tužiteljstvo ICTY-a moralo je nadvladati ili zaobidi poteškode, snalaziti se s

onim što je imalo, a ponekad imati srede: najosjetljiviji svjedoci sigurno se

nikada ne bi bili sami prijavili da ICTY nije imao mogudnost, svojstvenu

svakoj međunarodnoj instanci, kakvom se teško mogu podičiti nacionalna

pravosuđa, da ih presele izvan zemlje, odnosno da im daju nove putovnice,

ponekad i novi identitet. Unatoč svim zaprekama, ICTY se bez ikakve

sumnje dokazao. Njegov uspjeh u praksi dokazao je više nego ikada korist

od međunarodnog pravosuđa i potrebu da se stalnom Međunarodnom

kaznenom sudu (ICC) dadu sredstva da djeluje tamo gdje nacionalna

pravosuđa odustanu od sankcioniranja zločina i utvrđivanja odgovornosti.

Jer, očito je, država čiji je šef bio optuženik, nije u stanju sama suditi svojem

bivšem gospodaru ako nije raspoložena otkriti istinu i osuditi projekt, bio on

i nacionalni, ako se do njegova ostvarenja dolazi zločinom.

Opasnosti od povratka unatrag

Miloševideva smrt 11. marta 2006. lišila je žrtve suđenja. Ako Miloševid nie

proglašen krivim, time ipak nije izmakao pravdi. Umro je u zatvoru, sustigla

ga je vlastita prošlost, optužen je za genocid i zločine protiv čovječnosti u

Hrvatskoj i Bosni, gdje je govorio da ne sudjeluje u „građanskom ratu", i na

Kosovu, gdje je tvrdio da sasvim legitimno brani svoju državu protiv

,,terorista". Umro je nakon što se njegovo poricanje sukobilo s činjenicama,

s arhivima i s patnjama žrtava koje su došle svjedočiti. Čak i ako ostaje

osjedaj nedovršenosti, ovo dugo nabrajanje zločina koji mu se stavljaju na

teret i ovo uranjanje u mehanizme zločinačke politike za koju je optužen,

sad su upisani u službene registre jedne međunarodne instance i bit de

prepušteni sudu povijesti. Treba raditi na tome da učinci ovog procesa

postanu trajni. Ne samo s pravnog stajališta jer je njihova vrijednost kao

presedana bitna nego i sa stajališta činjenica, spoznaja, koje su bitne za

društva, uništena razornim učinkom masovnih zločina, za društva koja se

danas moraju iznova izgraditi i penjati se strmim putovima koji vode u

pomirenje. Ali put je još dug i pun zamki. U Beogradu, na procesu

članovima jedinice Škorpioni, nisu uzeti u obzir dokumenti koje je dao ICTY,

a koji dokazuju pripadnost mučitelja Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije.

Suđeno im je kao gnusnim ubojicama, paravojnim osobama izvan kontrole,

koji su samoinicijativno došli sudjelovati u „građanskom ratu u kojemu

Srbija nije učestvovala", a ne kao sudionicima genocida u okviru zločinačkog

projekta i za račun naručitelja koji se mogu identificirati na vrhu vlasti, kako

to dokazuju dokumenti ICTY-a.

Beograd izmiče onome što ga ljuti, prikriva dokaze i misli da može izbjedi

pogledati istini u oči, pripisujudi grijehe nekolicini žrtvenih jaraca čiji su

zločini tako stvarni da se ne daju sakriti.64

Čini se da u Hagu Tužiteljstvo ICTY-a ponovo uzmiče pred otporima koji su

bili svladani u vrijeme Miloševideva procesa. Momčilu Perišidu,

komandantu Generalštaba vojske u Beogradu, pa po toj osnovi članu

Vrhovnog savjeta obrane (VSO) i formalno od 1993. nadređenome Mladidu

u vojnoj hijerarhiji, bit de suđeno krajem 2007. za zločine protiv čovječnosti

i kršenje prava i običaja ratovanja, samo zato što je slao vojni kadar i

materijalnu, financijsku i logističku podršku u vrijeme zauzimanja

Srebrenice. Ovaj slučaj Prijeti

64 U Srbiji je suđeno za ratne zločine petorici specijalaca iz jedinice

Škorpioni. Osuđeni su 10. aprila 2007. za ubojstva na kazne od dvadeset,

trinaest i pet godina. Jedan od optuženika, iako se nalazio na mjestu

zločina, kako svjedoči videosnimka, oslobođen je zbog nedostatka dokaza o

njegovu izravnom sudjelovanju u ubojstvima. Osim toga, u presudi se ističe

da nije dokazano da su njihove žrtve iz Srebrenice. Nije, dakle, pokrenuto

pitanje sudjelovanja optuženika u genocidu, a obitelji žrtava došle su u

Beograd svjedočiti o okolnostima u kojima su mladidi zarobljeni poslije pada

Srebrenice.

da zanemari pravu ulogu političkog i vojnog vodstva iz Beograda u

pokoljima u Srebrenici i predvidivost ubijanja, što bi optužba za genocid ili

za sudjelovanje u genocidu nužno potakla.

Samo nekoliko mjeseci poslije odluke sudaca iz juna 2004. da potvrdi tačku

optužbe protiv Miloševida za genocid odluke koja je nagradila napore

sudionike suđenja u Arushi, Carla del Ponte je u februaru 2005. odustala od

progona Perišida za genocid. Sukobila se s jednodušnom frontom svih

zamjenika tužitelja uključenih u ovaj predmet: Geoffreyja Nicea, Marca

Hammona i Alana Tiegera, dvojice američkih od vjetnika zaduženih za

predmete koji se tiču voda bosanskih Srba, medu kojima i Karadžida i

Mladida. Trojica zamjenika jednoglasno su zaključila da su dokazi koji

potvrđuju da je Perišid dijelio genocidne namjere ili da je za njih znao

nedostatni. Perišid je u optužnici ipak opisan kao „hijerarhijski nadređen

bivšim članovima JNA koji su se pridružili redovima vojske Srba u BiH i

Hrvatskoj", dakle i Mladidu. Napominje se da je Perišid morao „poduzeti sve

potrebne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi

podčinjeni iz 30. i 40. Kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije".

U optužnici se navodi da je „Perišid imao spoznaje o tvrdnjama o zločinima

koje su počinili njegovi oficiri ili paravojne snage s kojima su oni surađivali" i

da je „redovito primao kopije dnevnih izvještaja o situaciji Vojske Republike

Srpske i bio u izravnoj vezi s oficirima Vojske Republike Srpske, među

kojima i s Ratkom Mladidem", posebno u vrijeme događaja u Srebrenici.

Konačno se dodaje da je Perišid „dopustio časnicima Užičkog korpusa da

pomognu u planiranju i pripremi zauzimanja enklave Srebrenice", da je

„upotrijebio svoj autoritet za tajno uvježbavanje članova 10. odreda za

sabotažu u Srbiji (mart-april 1995.), koji je izravno sudjelovao u mnogim

ubojstvima" Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. i, konačno, da je

„upotrijebio svoje ovlasti u očuvanju granica između Srbije i Bosne na

području Srebrenice kako bi se, s jedne strane spriječilo Muslimane iz

Srebrenice da bježe u Srbiju, a s druge strane da se one koji su prešli

granicu prisili na povratak". Tužiteljstvo je iz toga moralo zaključiti da je

Perišid mogao biti barem sudionik u genocidu jer je znao za sustavna

ubojstva i progone i jer ih je olakšao dopuštajudi Mladidevim snagama

korištenje ljudi i sredstava koji su bili pod zapovjedništvom njegova štaba u

Beogradu. Zahvaljujudi svojem utjecaju i hijerarhijskim ovlastima nad

snagama uključenima u genocid u Srebrenici, Perišid je uz to dijelio i

genocidnu namjeru svojih podređenih i snosi kaznenu odgovornost u tom

zločinu jer ne samo da ga je propustio spriječiti i kazniti nego je pomagao u

njegovu planiranju i poticao njegovo pokretanje. Ali Tužiteljstvo je svjesno

izbjeglo pitanje odgovornosti vojne uprave u Beogradu za genocid u

Srebrenici, i to čak prije nego što je Tribunal bio prisiljen zatvoriti „slučaj

Miloševid" zbog njegove smrti. Tužiteljstvo tako dovodi u pitanje napretke

postignute u „slučaju Miloševid", u kojem je zastupalo sudjelovanje

Beograda u zločinačkom pothvatu, čiji su cilj i namjera bili uništiti dio

muslimanskog stanovništva u Bosni, i vratilo se na tezu koju je nekada

branio Geoffrey Nice, da je riječ samo o podršci. Čini se da time Tužiteljstvo

želi umanjiti važnost koju je prije pridavalo arhivu VSO-a i drugim

dokumentima zajedničkima u oba slučaja.

Osim toga, Jovica Stanišid, desna ruka Slobodana Miloševida u uspostavnju

mreže „malih pokretnih jedinica, neprimjetnih i ubojitih", koje su pustošile

od Vukovara do Srebrenice, pa sve do Kosova, pušten je na privremenu

slobodu u očekivanju procesa, zahvaljujudi pismu podrške CIA-e s kojom je

u prošlosti surađivao. Britanci i jedan Francuz, nekadašnji prefekt pokrajine

Var u Francuskoj, Jean-Charles Marchiani,

također su hvalili njegove dobre usluge za vrijeme sukoba.65

Stanišid se

nada da nikada nede biti suđen jer njegov proces nije u planu prije 2009.

godine, kada bi ICTY morao završiti prvostupanjske procedure. A upravo je

na izlasku sa sastanka sa Stanišidem Karadžid dobacio Deronjidu da de

muškarci koji budu uhvadeni u Srebrenici svi morati biti poubijani". Stanišid

je bio i zapovjednik Škorpiona, poslanih ved krajem juna u okolicu

Srebrenice, za izvršenje onoga što de uslijediti. Nije međutim optužen za

genocid niti za suučesništvo u genocidu.

U junu 2006. Sudsko vijede ICTY-a ustanovila je članak 73. bis Pravilnika o

proceduri i tako sama sebi dala

65 Djelujudi u Miloševidevo ime, Jovica Stanišid je odigrao odlučujudu ulogu

u oslobađanju «plavihkaciga», srpskih talaca u proljede 1995., a zatim,

nakon nekoliko mjeseci, u oslobađanju dvojice francuskih pilota čiji je avion

srušen iznad Bosne. Jean-Charles Marchiani, kojega je Jacques Chirac

poslao u misiju, pregovarao je sa Stanišidem.

mogudnost da povuče cijele dijelove optužnice, sve do jedne tredine, bez

drugog kriterija osim vremena. Učinci ICTY-a nisu ireverzibilni. Dužnost je

Tribunala utvrditi istinu i dosuditi pravdu. To očekuju žrtve i svjedoci. ICTY

ne smije iznevjeriti traženje istine u predmetima koje je odlučio voditi.

Mora dakle paziti da u punoj mjeri iskoristi spoznaje prikupljene tijekom

svojeg rada, kao u „slučaju Miloševid". Ako, naprotiv, ICTY oslabljen

Miloševidevom smrdu, neuhidenjem Karadžida i Mladida i svojim skorim

zatvaranjem, koje je nametnulo pet velikih sila Vijeda sigurnosti, bude

pridonosio razvodnjavanju ili brisanju svojih ključnih spoznaja i uklanjanju

istina koje smetaju, Miloševid bi tada mogao odnijeti posmrtnu pobjedu.

Promašaji Međunarodnog suda pravde

Odluka Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007., kojemu je prije

četrnaest godina podnesena tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije za

genocid, savršeno ilustrira ovu opasnost. Sud je oslobodio Srbiju kao državu

svake izravne odgovornosti i svakog sudioništva u pokolju u Srebrenici, koje

je i on nazvao genocidom i pripisao snagama bosanskih Srba. Srbija se,

procijenio je Sud, ne može smatrati odgovornom za djela Srba u Bosni zato

što ima utjecaja na svoje susjede ili zato što im je davala „značajnu pomod"

na političkom i vojnom polju. Čak i da im je poslala specijalne jedinice ili

druge trupe kao pojačanje. Sud nisu uvjerili ni dokazi koji su mu predani da

je Beograd dao podršku znajudi o čemu je riječ ili da je htio da se dogodi baš

taj pokolj, a naročito da je želio njegov uništavajudi učinak.

Prema međunarodnom pravu, djela osoba, skupina ili entiteta koje jedna

država stavi na raspolaganje drugoj vlasti ne mogu se pripisati toj državi ako

ih je počinila niža vlast o kojoj u tom slučaju ovise. Osim ako su pri

izvođenju tih djela, ipak ostali potpuno ovisni o državi. Ova sudbena praksa

potječe iz 1986. godine. Nikaragva, potonula u građanski rat kao posljedica

hladnoratovskih trvenja, tužila je Međunarodnom sudu pravde Sjedinjene

Američke Države. Godine 1986. ovaj je sud osudio SAD zato što se poslužio

silom protiv suverene države, Nikaragve, i zato što je poticao contrase da

počine zločine protiv civilnog stanovništva. Činjenica da je SAD uvježbavao,

naoružavao opskrbljivao, financirao i snabdijevao contrase nije uzeta kao

osnovana da se Sjedinjenim Američkim Državama pripiše odgovornost za

zločine pobunjenih paravojnih nikaragvanskih snaga. Otada, kriterij koji se

prihvada u međunarodnom pravu da bi se pripisala odgovornost državi koja

podržava neke snage jest stvarna kontrola koju ima nad snagama koje čine

zločine. Suci IC-TY-a pokušali su nijansirati stvari u drugostupanjskoj presudi

u slučaju Duška Tadida 15. jula 1999., u kojoj su ovaj kriterij procijenili

neprimjenjivim na slučaj Bosne. Naime, teško je uspoređivati odnose Srba

iz Srbije i Bosne s odnosima kakvi su postojali između nikaragvanskih

contrasa i SAD-a. Ta razumna primjedba odbačena je bez okolišanja

presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) osam godina poslije

potvrđujudi utemeljenost odluke u „slučaju Nikaragva protiv SAD-a".

Tvrdedi da srpska država u Srebrenici nije djelovala izravno, Međunarodni

sud pravde ujedno oslobađa krivnje i Slobodana Miloševida, svemodnoga

gazdu iz Beograda. Posredno, ta presuda sugerira da sam Miloševid nije

imao stvarnu kontrolu nad vojskom ili nad srpskim vlastima u Bosni, ni nad

specijalnim jedinicama koje im je stavljao na raspolaganje. Ta posmrtna

rehabilitacija optuženika izvršena je bez obzira na dokaze u tom predmetu

pred ICTY-em, kojima Međunarodni sud pravde nije uvijek imao pristupa.

Potpredsjednik Sudskog vijeda, jordanski sudac Al-Khasawneh žalio je što

Međunarodni sud pravde nije zatražio „pristup dokumentima Vrhovnog

savjeta obrane, što bi bez sumnje pojednostavilo zadatak". I bez sumnje bi

omogudilo utvrđivanje najizravnijih veza između Beograda i srebreničkih

grobnica i odlučivanje o pravnoj odgovornosti Miloševideve države za

genocid u julu 1995.

Ali vijede petnaest sudaca Međunarodnog suda pravde, kojemu predsjeda

Britanka Rosalyn Higgins,66

radije

66 Britanska sutkinja Rosalyn Higgins imenovana je predsjednicom

Međunarodnog suda pravde 6. februara 2006. Dva tjedna poslije

predsjedala je Vijedu zaduženom za tužbu Bosne protiv Srbije.

je zanemarilo usrdne molbe Bosne da se naloži Srbiji da preda te ključne

dokumente koji srpske snage u Bosni određuje k a o sastavni dio vojske u

Beogradu, pod vrhovnom vlašdu Beograda. Vijede Međunarodnog suda

pravde obrazlaže svoje odbijanje da traži taj dokazni materijal tvrdedi da

posjeduje dovoljno dokaza da može odlučivati.67

„Bez nepročišdene verzije

tih dokumenata ne bismo mogli računati na osudu Miloše-vida za genocid",

podsjedala je još u aprilu 2007. Carla del Ponte. Bez original-ne verzije

sjednica VSO-a, Bosna nede modi zatražiti od ICJ poništenje presude i

ponovno otvaranje slučaja. U nedostatku novih dokaza, odluka je konačna.

"Vitalni nacionalni interes" koji su iznosile vlasti u Beogradu a potvrdili suci

ICTY-a kako bi zabranili širenje cjelovitog arhiva Vrhovnog savjeta obrane

konačno je omogudio da se iskrivi istina. „Bilo koja zemlja napravila bi sve

što je u njezinoj modi da zaštiti državu i njezine interese", brani se Vladimir

Perid, jedan od predstavnika srpske delegacije koja se borila za uskradivanje

arhiva oku javnosti i ICJ-a. Svaki stvarno nezavisan sud bio bi napravio sve

što je bilo u njegovoj modi da pokuša dobiti te dokumente koji, više nego

išta drugo, rasvjetljavaju spor u kojem je bio pozvan suditi. Odbivši

primijeniti članak 49. Statuta i zatražiti izravno od Beograda da mu preda

ključne dokumente, ICJ je popustio pred pritiscima velikih sila koje su se

suprotstavljale osudi Srbije, medu njima Velike Britanije, koja je više godina

bezuspješno pokušavala nagovoriti Bosnu i Hercegovinu da povuče tužbu.

Srpske su vlasti s olakšanjem dočekale odluku ICJ-a kojom nisu osuđene da

plate nikakvu ratnu štetu Bosni. Kad je riječ o srpskim nevladinim

organizacijama za obranu ljudskih prava, one su osudile tu presudu koja

„predstavlja pobjedu politike Slobodana Miloševida" i koja „nede pomodi

Srbiji da se suoči sa svojom prošlošdu (jer) pokazuje nepotpunu sliku uloge

Srbije u ratu prošlog desetljeda". „Nikome u Vladi Srbije nije bilo nepoznato

da taj arhiv otkriva odgovornost države", ističe Nataša Kandid, predsjednica

Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Sada bolje razumijemo zašto je Miloševid poduzeo tolike napore da

uspostavi strukture koje su bile paravan između grobnica i njegove palače.

Kao pravi majstor manipulacije, neprestano je pokušavao prikriti svoju

ulogu iza marionetskih država koje je stvorio u Bosni i Hrvatskoj, i skrivao se

iza mnoštva sudionika, posebno eskadrona smrti. Vlasti koje su došle

poslije njega mogle su prihvatiti da bude osuđen za osobnu odgovornost.

Nije im bilo nepoznato što je sve učinio. Znale su bolje od ikoga da je Srbija

pod Miloševidem sudjelovala u ratu i zločinima. Ali nisu htjele da srpska

država preuzme odgovornost za to. Stoga su se i one potrudile prikriti

dokaze koji najviše kompromitiraju, a u tom pothvatu koristile su se

suradnjom jednog dijela sudaca ICTY-a i ICJ-a. Odluka ICJ-a ne može, dakle,

pretendirati na rasvjetljavanje povijesti i rješavanje spora između tih dviju

država. Poricanje u kojemu je ICJ svjesno sudjelovao odustavši od

neprobranih arhiva Vrhovnog savjeta obrane nosi opasnost da jedne

odvrati od prihvadanja odgovornosti, a druge od volje za pomirenjem.

Upravi u Beogradu „bila je dobro poznata klima mržnje koja je vladala

između bosanskih Srba i Muslimana u području Srebrenice" i da de ona

dovest, do genocida, ističe uostalom ICJ. „Genocid bi se doista i spriječio"

da je (Miloševideva) Srbija djelovala sukladno međunarodnim obavezama i

da je „iskoristila svoj utjecaj na bosanske Srbe" kako bi spriječila zločin nad

zločinima. Prema dokumentima prikupljenima tijekom Miloševideva

procesa pred ICTY-em, ovaj zaključak svjedoči o volji sudaca ICJ-a da

umanje ulogu Srbije u pokretanju tog zločina nad zločinima. Tako je Srbija

osuđena zato što je propustila spriječiti genocid u Srebrenici, ali i zato što je

propustila kazniti za genocid odbivši predati Ratka Mladida ICTY-u. Zato je

Srbija dobila nalog za uhidenje optuženih u bijegu od ICTY-a, od kojih su

dvojica, od četvorice koji sredinom 2007. još uvijek nedostaju, tražena za

genocid u Srebrenici: Radovan Karadžid i Ratko Mladid.

67 Suci Međunarodnog suda pravde objašnjavaju svoje odbijanje da od

Srbije traže da preda sveukupnost dokumenata VSO-a u paragrafima 205. i

206. svoje odluke od 26. februara 2007.

http://www.icj-cij.org/docket/-files/91/13-685.pdf.

III. POGLAVLJE

Dejtonska tragedija

Više od jednog desetljeda velike sile čije su snage bile raspoređene u Bosni i

Hercegovini igrale su se skrivača s Radovanom Karadžidem i Ratkom

Mladidem, dvojicom glavnih optuženika u bijegu od ICTY-a. Pred onim što

se ničim ne može opravdati, one su gušile kritiku, razvile strategije

propagande i neumoljivo se suprotstavljale magistratima ICTY-a. Nikad nisu

prestale odbijati predati pravdi odgovorne za genocid u Srebrenici.

„Draga gospođo del Ponte,

Ako je ovaj članak tačan,68

vi biste se morali, vrlo iskreno rečeno, stidjeti. U

njemu ste popljuvali rad i napore mnogo ljudi koji, danju i nodu, često uz

opasnost za svoj život, 'stvarno' rade na uhidenju optuženih u bijegu od

ICTY-a.

Ja nedu dati nikakvu izjavu tisku kako bih opovrgnuo vaše riječi niti du

proslijediti ovo pismo drugima. Zlo je, nažalost, počinjeno, ali ja nikada

nedu javno napasti osobu iz tima koja tvrdi da brani istu pravednu stvar. Vi

ste ušli u igru Bosanaca, koji su ovdje, nažalost, uvjereni da su SFOR,

međunarodna zajednica (uključujudi i vas), a možda i neki od naših naroda

dogovorno skovali nešto što je shvadeno kao zavjera čiji bi cilj bio da se ne

uhite zločinci zbog nekog makjavelističkog i apsurdnog razloga, ma koji to

bio. I vas su uvukli u igru nekih Srba koji su sretni da dokažu kako njihov

„junak Radovan", neka vrsta hajduka ili današnjeg Robina Hooda, prkosi

najmodnijim šerifima XX. i XXI. stoljeda.

Do vašeg posljednjeg napada na članove vašeg vlastitog tima, pokušavali

smo provoditi sve ovlasti kojima raspolažemo, kako društveni pritisak tako i

vojnu silu, a također diplomatske i financijske pritiske, na sve aspekte

Karad-žideva carstva, uključujudi i obitelj, njegove pristaše i strukture koje

ga skrivaju i štite. Prekopali smo i prevrnuli svaki kamenčid i vršili krajnji

pritisak na svakom mjestu da vidimo bismo li mogli otvoriti i najmanju

pukotinu, najmanji procjep u zaštitnim strukturama. Mi se približavamo, i

na koncu demo uspjeti. Ali, do danas je javni pritisak, uz medije,

predstavljao dragocjeno sredstvo.

A vi ste nas upravo lišili jedne od snaga kojima smo raspolagali, umanjili ste

našu mod djelovanja i našim ste klevetnicima dali štap kojim de nas tudi.

Uništili ste i ugled članova svoje vlastite ekipe nerazborito pokazavši da vrlo

slabo vladate sobom.

Znajudi da se uopde ne brinete zbog toga, ja sam i sam jako razočaran i, kao

i vi, 'vrlo ljut'. Iskreno,

John B. Svlvester

feldmaršal, Vojska SAD-a, zapovjednik SFOR-a. 24. augusta 2002."

68 23. augusta 2002. Agence France Presse objavljuje riječi Carle del Ponte,

tužiteljice ICTY-ja, u kojima optužuje snage NATO-a u Bosni i Hercegovini,

SFOR, da ne ulažu „sve svoje snage" za uhidenje Karadžida. „SFOR mora

prestati vršiti aktivnosti propagandne naravi. Ja sam ved vrlo ljuta. SFOR

mora raditi svim snagama. Uvjerena sam da ga oni mogu uhapsiti."

Sutradan joj zapovjednik SFOR-a, američki general Svlvester, šalje ovo

pismo.

Konsenzus da se ništa ne učini

Kad je u martu 1996. Madeleine Albright odlučila dodi na brežuljke

Srebrenice još posute leševima žrtava strašnih pokolja iz jula 1995., to je

bilo zato da bi dala podršku radu međunarodnog pravosuđa. „Mladid i

Karadžid moraju znati da su njihovi dani na slobodi odbrojeni", izjavila je

pred vojskom fotografa i novinara. Njezine izjave ulijevale su tada čvrstu

nadu da de naj-odgovorniji za genocid, koje je ICTY prije nekoliko mjeseci

optužio, biti jednog dana iza rešetaka. Veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim

narodima želi usmjeriti pozornost na ratne zločine i zločince dok se tada,

početkom 1996. najviše govori o najvažnijoj operaciji održavanja mira koja

je ikad poduzeta, o slanju šezdeset hiljada vojnika NATO-a, koje je u tijeku.

ICTY i njegove optužnice nisu dio prioriteta. Kao ni haški istražitelji, koji su

započeli dugotrajna ekshumiranja koja se nastavljaju i danas na tragu

otkrida novih kosturnica u kojima je zakopano oko osam hiljada žrtava

Srebrenice. NATO .stalno izbjegava pružiti pomod ICTY-u, osigurati i

razminirati okolicu jama kako bi se izbjegle nesrede i spriječilo uništavanje

dokaza.

Nema sumnje da Madeleine Albright intimno želi da njezine riječi postanu

stvarnost. Ali politika je odlučila drugačije. Bivši šef američke diplomacije

Lawrence Eagleburger, koji je u decembru 1992. ubrajao Karadžida i

Mladida među osumnjičene ratne zločince, nije, međutim, imao nikakvih

iluzija. Reagirajudi na intervju Radovana Karadžida američkoj mreži CBS, koji

je emitiran 17. septembra 1995. u emisiji 60 minuta, izjavljuje: „Ako su

Karadžid i Mladid toliko glupi da napuste regiju, možda de biti pozvani i

predani sucima. Ali zapravo, odgovor je na vaše pitanje da ja doista

sumnjam, sumnjam da de jednog dana biti privedeni pravdi."

Za vrijeme mirovnih pregovora koji su se održavali od 1. do 21. novembra

1995. u američkoj vojnoj bazi u malom gradidu Daytonu, u Ohiju, pitanje

ratnih zločinaca i njihova uhidenja jednostavno nije bilo na dnevnome redu.

Čak su ga američki, europski i ruski diplomati, koji su bili u Daytonu,

okarakterizirali kao dael-braker, dakle, pitanje koje može uništiti pregovore.

Ipak, četiri mjeseca poslije, 24. jula, ICTY je Karadžida i Mladida, političkog i

vojnog vodu bosanskih Srba, optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti

zbog njihove uloge u kampanji etničkog čišdenja nesrpskog stanovništva

Bosne i Hercegovine i u kampanji terora provođenog protiv civilnog

stanovništva opsjednutog Sarajeva. Osim njihove obaveze da surađuju s

ICTY-em, dakle da uhite optužene, sve države, pod čijim pokroviteljstvom

su se događali pregovori u Daytonu, obavezale su se, ratificirajudi

Konvenciju o genocidu iz 1984., da de poštivati obavezu da kazne njegove

izvršioce.

Međunarodni pregovarači za to ne haju. Do te mjere, da u prvo vrijeme, čak

razmatraju mogudnost da pozovu u Dayton Radovana Karadžida i Rat-ka

Mladida. Njima, međutim, nije nepoznato da osim činjenica zbog kojih ih

ICTY ved kazneno progoni, dvojica ratnih vođa snose golemu odgovornost u

novijim smaknudima hiljada Muslimana u Srebrenici, pokolju koji je ved

prikazan kao najvedi što ga je Europa doživjela nakon 1945. Ali ta dvojica

imaju mod suprotstaviti se miru koji mora privesti kraju tri i pol godine rata

i zločina u Bosni i Hercegovini. Diplomati, dakle, moraju biti sigurni u

njihovu podršku, a najbolje je sredstvo imati ih pri ruci. Izaslanik za pravne

poslove francuskog Ministarstva obrane, Mare Guillaume, žuri se u noti od

27. jula 1995. umiriti svoje pretpostavljene. Ne predstavlja prekršaj

pregovarati s nekim tko je osumnjičen, a nije osuđen, tumači on zapravo

preporučujudi da se te veze održe u najvedoj mogudoj tajnosti. I sam

Miloševid uvjeren je u volju velikih sila da pozovu Mladida za zeleni stol. ,Ja

sam siguran da je međunarodna zajednica spremna prihvatiti Mladidev

potpis na bilo koji mirovni plan", tvrdi Miloševid na jednom sastanku

Vrhovnog savjeta obrane (VSO) u Beogradu, 23. augusta 1995. I naglašava

da ona, naprotiv, ne želi Karadžida zbog njegova odbijanja više mirovnih

planova u prošlosti. Ali prijetnja ICTY-eva tužitelja i sudaca da de dati

ostavku i uzeti za svjedoka javno mnijenje ako dva optuženika tražena zbog

genocida i pod međunarodnim nalogom za uhidenje budu sudjelovala u

pregovorima umjesto da budu uhideni, pogađa cilj. Nakon što su, ne

poduzevši ništa, nazočili pokolju stanovništva koje su morali štititi, američki

i europski dužnosnici boje se kritike svojega javnog mnijenja, a naročito da

de ih Haški sud optužiti da su prekršili Konvenciju o genocidu iz 1948.

Karadžid i Mladid nede pregovarati o miru: oni su prisiljeni prepustiti svoje

mjesto Slobodanu Miloševidu. To de biti jedini „ustupak" ICTY-u u Daytonu.

Uoči pregovora, za vrijeme jednog od posljednjih pripremnih sastanaka u

Bijeloj kudi, 31. oktobra 1995., Richard Holbrooke, jedan od glavnih

američkih pregovarača, ostao je u manjini kad je upozorio: „Karadžida i

Mladida treba uhititi. To nije samo pitanje pravde ved i mira. Ako oni ne

budu uhideni, nikakav dogovor o miru sklopljen u Daytonu nema izgleda da

uspije." Bili Clinton ima drugih briga. U slučaju mira, on de morati „donijeti

najtežu odluku za jednog predsjednika, tj. poslati hiljade mladih

Amerikanaca na opasnu i potencijalno smrtonosnu pozornicu. „Nakon

Somalije, mi moramo jasno odrediti svoju misiju tako da izbjegnemo svaku

nepredviđenu situaciju", inzistira američki predsjednik.69

Osamnaest američkih vojnika poginulo je u oktobru 1993. u Mogadišuu,

bezuspješno pokušavajudi zarobiti somalijskog ratnog vodu Ai'dida. Nakon

tog debakla, Bili Clinton izabire doktrinu „ni jedan poginuli" i protivi se

svakoj intervenciji na tlu. Dakle, za Bijelu kudu ne dolazi u obzir preuzimanje

ni najmanjeg rizika u Bosni i Hercegovini. Američke de trupe biti tamo

poslane kad bude potpisan mir, pod uvjetom da i m ne bude dana ovlast za

uhidenje ratnih vođa bosanskih Srba.

Dopustiti Karadžidu i Mladidu da predvode srpsku političku i vojnu vlast u

Bosni, to ipak ne može zadovoljiti Washington. Njihovo izvlaštenje izgledalo

je prema tome kao conditio sine qua non za mir i skoro slanje marinaca.

Američki državni tajnik, Warren Christopher raspravlja o tome 2. novembra

1995. sa Slobodanom Miloševidem koji je upravo stigao u Dayton. No, dva

dana poslije, vlasti bosanskih Srba javno osporavaju Miloševidu svaku ovlast

da odlučuju o svrgavanju Karadžida i Mladida. Miloševid je u Daytonu da bi

umjesto njih pregovarao o uvjetima mira, nikako o uvjetima njihova

povlačenja iz političkog života. Prema obitelji i osobama bliskima Karadžidu,

američka vlada je ved sutradan, 5. novembra 1995., raspravljala o sudbini

vođe bosanskih Srba s „ovlaštenim" Karadžidevim predstavnikom u

Daytonu, Alek-som Buhom, tadašnjim šefom diplomacije samoproglašene

Republike Srpske u Bosni. Taj je tajni ugovor zatim sažet na list papira i

faksiran Karadžidu koji je ostao u Bosni. Taj faks, priložen kao „aneks

izvještaju o raspravi između Alekse Buhe i Richarda Holbrooka", a čiju su

autentičnost američki rukovodioci uvijek pobijali, objavljen je u dva navrata

u banjalučkom listu Zona Sumraka te u martu 2007. u časopisu Fokus. Pri

objavljivanju, Karadžidev i Holbrookov potpis, grube imitacije, dodani su na

dnu dokumenta. Ugovor, tako prepisan, sadrži tri dijela: obaveze Radovana

Karadžida prema američkoj vladi, zatim obaveze američke vlade prema

Karadžidu i, na kraju, uvjete primjene dogovora. Karadžid se obavezuje da

de definitivno napustiti sve političke funkcije u roku od devedeset dana, da

de odustati, s neposrednim učinkom (tj. 5. novembra), od svakog donošenja

političkih ili ekonomskih odluka ili onih koje se odnose na vojne operacije,

seljenje stanovništva. Karadžid de morati postati nevidljiv: „On de se povudi

na neko mjesto, usmeno dogovoreno između dviju strana" obavezujudi se

„da nede napustiti bivšu Jugoslaviju". Od američke vlade primit de „iznos od

600 000 dolara u lokalnoj valuti" za sljededih pet godina, a također ,,u

vlasništvo mjesto za stanovanje" i raspolagat de ,,s najmanje šest osoba da

štite njegovu sigurnost". Napokon, američka vlada obavijestit de Karadžida

o „svakoj opasnosti koja bi mogla povrijediti njegovu sigurnost". Ugovor se

može „raskinuti zajedničkim dogovorom" ili jednostrano „na inicijativu

Vlade SAD-a".

Od jula, državni tužitelj Richard Goldstone nastavio je svoje istraživanje.

Usred mirovnih pregovora, 16. novembra 1995., on najavljuje da je

podignuta nova optužnica protiv Karadžida i Mladida za genocid, ovaj put na

temelju pokolja u Srebrenici. Velike sile smatraju da je taj trenutak vrlo loše

odabran i boje se reakcije Karadžida i Mladida o kojima ovisi provođenje

svakog mirovnog ugovora. Kao što de to učiniti četiri godine poslije, kad

bude okrivljen Miloševid, Rusija šalje u Hag svojeg izaslanika da traži od

tužitelja obustavu kaznenog progona. Goldstone se suprotstavlja tom

zahtjevu. Pet dana poslije, Amerikanci su trijumfalno najavili mirovni

dogovor.

Mnogi tada strahuju da je mir zapečaden na štetu pravde, pod cijenu tajne

amnestije najodgovornijih.

69 Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str

226.Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str

226.

Povijest obiluje takvim slučajevima. Tim više što pitanje ratnih zločinaca,

prebačenih u sferu nezgodnih tema, zauzima tek nekoliko redaka u

Dejtonskom ugovoru. Sve su strane strogo opomenute da „u cijelosti

surađuju" s Haškim sudom, kako u prikupljanju dokaza tako i u uhidenju

optuženih. Ali dogovor prije svega određuje da osobe koje ICTY optuži budu

„isključene iz političkog života". A međunarodne snage, koje de uskoro pod

zastavom NATO-a biti poslane da „promatraju i bdiju" nad provođenjem

dogovora, imaju „ovlasti, ali nikako i obavezu" da uhite ratne zločince.

Izgleda da su se potvrdila Eagleburgerova predviđanja.

U Parizu, 14. decembra, za vrijeme službenog potpisivanja mirovnih

ugovora sklopljenih u Daytonu, Billa Clintona zabrinjava činjenica da

Karadžid i Mladid mogu štetiti jer su još uvijek na vlasti i žestoko se protive

miru ugovorenom bez njihove privole. No njihovo pristajanje na mirovne

ugovore neophodno je za neposredno slanje šezdeset hiljada NATO-ovih

vojnika. On tada podsjeda Miloševida da je on jamac dogovora i da je

obavezan nastaviti vršiti sve potrebne pritiske kako bi osigurao pristanak

dvojice optuženih. Upozorava ga: „Ja vas smatram odgovornim za sigurnost

mojih dvadeset hiljada marinaca." Ali Clinton daje prioritet Karadžidevu i

Mladidevu svrgavanju s vlasti i u Parizu se zalaže za brzo organiziranje

izbora u Bosni i Hercegovini. Ni Washington ni njegovi partneri ne

pomišljaju tada na uhidenje.

Sjedinjene Američke Države nisu jedine koje misle da bi uhidenje Karadžida

ili Mladida dovelo u opasnost njihove trupe. Svi zahtijevaju mandat koji

maksimalno ograničava opasnosti. A za vedinu vojnika uhidenje ratnih

zločinaca značilo bi „opredjeljivanje u sukobu". Vojske nerado provode

akcije sudske policije. One ne žele biti shvadene kao pomodnici

međunarodne pravde. U slučaju uhidenja, boje se „odmazde, uzimanja

talaca ili pobune nacionalističkih Srba, što bi izazvalo opasnost rušenja

mirovnog dogovora". Haški sud ne može, dakle, poput suda u Nürnbergu

računati na pomod savezničkih vojnih snaga u izručivanju optuženika i

dokaza.

Kad se šezdeset hiljada NATO-ovih vojnika početkom 1996. raspoređuje po

Bosni i Hercegovini, najmodnija vojska svijeta nema pravo provoditi

ofenzivne akcije kako bi uhvatila jednog okrivljenika u bijegu. Ratko Mladid,

još uvijek glavni zapovjednik snaga bosanskih Srba, ruga se pristanku da se

„ništa ne učini". On u martu 1996. odlazi na jedan dan skijanja na

sarajevskim brdima i potvrđuje pred televizijskim kamerama da se nimalo

ne boji uhidenja. Radovan Karadžid živi na Palama kao slobodan čovjek.

Svakog dana iz svoje vile odlazi u ured, pred ravnodušnim pogledima

NATO-ovih patrola. On je još uvijek predsjednik srpskog entiteta u Bosni.

Nastavlja političko djelovanje, prisustvuje zasjedanju Skupštine bosanskih

Srba i sjednicama svoje stranke čiji je također predsjednik. Tajni ugovor od

5. novembra, ako je uopde autentičan, do tada nije bio ispoštovan.

Uoči prvih poslijeratnih izbora, predviđenih za 14. septembra 1996.,

Karadžid i Mladid daleko su od toga da budu neutralizirani, kao što je tražio

Clinton. Dio Bosne i Hercegovine dodijeljen Srbima prekriven je plakatima s

Karadžidevim likom. Optuženik se želi kandidirati i ima sve izglede da

pobijedi. Koristi se televizijom i medijima koje još uvijek kontrolira kako bi

spriječio svaki oblik pomirenja. Dejtonski proces na putu je da zastrani.

Washin-gton, u panici, nastoji udaljiti Karadžida iz politike i iz Bosne.

Amerikanci tada pokazuju veliku diplomatsku domišljatost kako bi

neutralizirali Karadžida, a da se ne moraju služiti sredstvima prinude kojima,

naime, raspolažu. Jer uhidenje ne dolazi u obzir.

Potkraj proljeda 1996., Amerikanci djeluju na dvjema frontama. State

Department šalje nekoliko puta u Beograd svojeg pomodnika zaduženog za

europske poslove Johna Kornbluma da od Miloševida dobije Karadžidevo

povlačenje iz političkog života. Ali Miloševid se oglušuje na to. Amerikanci

se tada, istodobno, pokušavaju približiti Karadžidu. Jedan od načina da ga

uklone bilo bi uvjeriti ga da svojevoljno otiđe u Hag. Vrijeme pritišde jer Sud

za 26. juna najavljuje otvaranje javne sudbene rasprave o „predmetu

Karadžid i

Mladid" na kojoj bi u osnovnim crtama trebale biti iznesene optužbe koje ih

terete.70

U zamjenu za

70 ICTY nije bio ovlašten suditi u odsutnosti, ovo zasjedanje, organizirano

primjenom članka 61., Pravilnika o postupku, prije svega ima namjeru

obavijestiti javnost o pojedinostima zločina za koje se optuženi progone.

Ono se održava uoči prve godišnjice pokolja u Srebrenici.

dobrovoljnu predaju, obedavaju mu neke povlastice i reviziju optužnice.

Njihov je izaslanik Bili Stuebner, agent američke vojne obavještajne službe

koji je među prvima stigao na Sud gdje je postao glavni savjetnik glavnog

tužitelja Richarda Goldstona. Da bi izvršio svoju tajnu misiju, Stuebner

nekoliko mjeseci napušta ICTY i pridružuje se, početkom proljeda 1966.

misiji OSCE-a, zaduženoj da pripremi prve poslijeratne izbore u Bosni. U to

ime, on se više puta tokom maja susrede s Karadžidem. Da bi postigao svoje

ciljeve, Amerikanac uvjerava Karadžida da mu prijeti opasnost i nastupa kao

jamac njegova fizičkog integriteta u slučaju dogovora. Čini se da je Karadžid

zagrizao mamac. U pismu upudenom svojoj djeci u junu 1996., povjerava im

svoje strahove da de ga, ako ga NATO uhiti, ubiti jedan od njegovih tjelesnih

čuvara za kojeg pretpostavlja da je pladenik Slobodana Miloševida.

Stuebner se bez sumnje nije morao truditi kako bi ga uvjerio da bi ga

Miloševid radije ubio nego ga pustio da ode u Hag otkriti njihove tajne. Jer

Karadžid bi mogao biti štetan kako bi se obranio od optužbi koje ga terete, a

osobito onih za genocid zbog pokolja u Srebrenici, on bi mogao tvrditi i

potruditi se dokazati da je on samo potpisao i preuzeo na sebe odluku

donesenu u Beogradu, a čije je izvršenje povjereno vojsci.

Ali Karadžid nema namjeru govoriti jer on se ne namjerava predati ako u

optužbi ostane optužba za genocid. A ima i drugih zahtjeva. U očekivanju

svojeg procesa, želi stanovati u hotelu u Hagu i imati kontakt s tiskom.

Umjesto hotela, ozbiljno se proučavala mogudnost kudnog pritvora, ali je na

kraju odbačena zbog troškova i odbijanja Nizozemaca da preuzmu brigu o

sigurnosti. Karadžidu je zatim predloženo da se smjesti u jednoj od

NATO-ovih baza gdje bi mogao, u očekivanju suđenja, pripremati svoju

obranu. Ako su Amerikanci preuzeli inicijativu pregovaranja, njihovi su

saveznici također raspoloženi razmotriti sve formule koje bi im omogudile

da izbjegnu rizičnu operaciju uhidenja. Ali Karadžid odugovlači. Nije uvjeren

da je usred američke izborne godine stvarno izložen mogudnosti uhidenja. A

posebno je uvjeren da se nikome ne žuri da on ode u Hag iznijeti svoju

verziju o Srebrenici i odgovornosti u tom genocidu.

Za vrijeme svojih pregovora s Karadžidem Stuebner, potkraj maja, šalje

poruku predsjedniku Suda Antoniju Casseseu predlažudi mu da dođe na

Pale susresti se s odvjetnikom optuženoga. Da bi pripremio svoju obranu,

Karadžid angažira njujorškog odvjetnika koji sebe naziva Aaronom

Richardom ili čudnije -Gospodinom Golubom. Talijanski sudac odbija taj

susret. Ne želi dopustiti da bude ulovljen u zamku i nađe se pred jednim

bjeguncem. Cassese 5. juna 1996. započinje službeni, ved odavno predviđen

dvodnevni posjet Sarajevu. Čim je predvečer stigao u hotel, prima u svojoj

sobi poziv američkog potpukovnika da dođe na Pale kako bi se susreo s

Karadžidevim odvjetnikom. Obedava mu NATO-ovu pratnju i nagovara ga da

krene odmah ili ujutro. Ca-ssese odbija poziv. Inzistirajudi, američki oficir

ponovno zove poslije navečer. Cassese obedava da de se posavjetovati sa

Stuebnerom. Sutradan ujutro isto zahtijeva i Stuebner. Predsjednik ICTY-a

napokon popušta. On ni trenutka ne sumnja da se Amerikancima žuri

djelovati prije održavanja sudske rasprave o „slučaju Karadžid", koju su suci

sazvali upravo kako bi na svoj način obilježili prvu godišnjicu tragedije u

Srebrenici i podsjetili svijet da takvi zločini ne mogu ostati nekažnjeni.

Međutim, ako se rasprava koja je trebala trajati do U. jula održi, bit de im

teško prisiliti Sud na neke nagodbe u cilju revizije optužnice. Cassese je

prihvatio da se susretne s odvjetnikom pod uvjetom da susret ostane tajan i

da se organizira na sigurnome mjestu, u nazočnosti dvaju svjedoka. Malo

prije podneva, 6. juna, odlazi u Glavni stožer Međunarodnih snaga (IFOR).

Američki odvjetnik ga čeka, ali zahtijeva susret u četiri oka. Cassese

upozorava da on nije došao pregovarati, nego izložiti funkcioniranje Suda i

uvjeriti ga da nije riječ o protusrpskoj ustanovi. Odvjetnik strpljivo sluša

talijanskog suca. Na kraju sastanka, postavlja pitanje: „Postoji li mogudnost

da tužitelj odbaci optužbe? Postoji li mogudnost da Sud odgodi početak

postupka 61 koji se odnosi na slučaj Karadžida i Mladida?" Cassese

odgovara: „Ne, ne postoji ta mogudnost. Sud je ved odredio datum i nitko

se ne može uplitati u njegovu odluku."

Gospodin Golub obavještava da želi prisustvovati raspravi. Antonio Cassese

mu objašnjava da sigurno može dobiti mjesto u galeriji za javnost. A Golub

dodaje: „Je li Sud raspoložen voditi računa o dobrotvornim akcijama

jednoga vođe koji je u jednom tjednu pustio na slobodu dvije hiljade

osoba?"

Predsjednik ICTY-a potvrđuje da bi suci, doista, mogli voditi računa o

olakšavajudim okolnostima u procjeni kazne, u slučaju da bude osuđen.

Golub se raspituje o izgledima da njegov klijent postigne puštanje na

privremenu slobodu u očekivanju procesa. Cassese odvrada: „Ne, optuženik

mora biti zadržan u zatvoru za vrijeme cijele pripremne faze procesa, koliko

god ona trajala." Zatim ukazuje da je formula nadziranog boravišta, koja je

bila dopuštena hrvatskom generalu Tihomiru Blaškidu, prvom optuženome

koji se predao, sada isključena. Golub predlaže Casseseu da ostanu u

kontaktu. Predsjednik suda otklanja prijedlog i zaključuje razgovor.

Gospodin Golub nestaje kao što se i pojavio. A Karadžid, pjesnik s planina,

koji je sišao u grad da bi postao psihijatar, a zatim gospodar rata, nije više

pokazivao ni najmanju žurbu da trampi svoju slobodu. Stuebner i njegovi

američki mentori prebacuju krivnju na Cassesea koji je nekoliko dana

poslije gorljivo zastupao stvar međunarodne pravde na Konferenciji u

Firenci, 13. i 14. juna, posvedenoj Bosni i Hercegovini i primjeni mirovnog

ugovora. Pitanje ratnih zločinaca nije tu prioritet i Antonio Cassese, pozvan

preko volje, bio je stavljen među posljednje sudionike. Ali Talijan je u

Firenci kod kude i, od svojeg dolaska, on saziva tisak i poziva na uhidenje

Karadžida i Mladida. Sutradan, u svojem pozdravnom govoru pred publikom

ministara, kritizira NATO-ove snage koje odbijaju izvršiti nalog za uhidenje.

Međunarodni dužnosnici zbunjeni su. „Jedan dio delegacije Bosne i

Hercegovine pljeskao je na kraju mojega govora. Zatim je nastupila tišina,

grobna tišina. Dvorana je bila u šoku. Talijanski ministar vanjskih poslova

Lamberto Dini, koji je predsjedao i kojeg sam poznavao, također je izgledao

nezadovoljno. Pogledao me je i uzeo riječ: 'Nakon govora predsjednika

Cassesea moramo ponovno prodijeniti cijelu situaciju.' Sjednica je prekinuta

i jedan mi je veleposlanik prišao da mi kaže: 'Znaš, Nino, bio si u krivu jer su

Amerikanci bijesni. Zašto si rekao toliko stvari protiv njih?'"71

sjeda se

Cassese. Ministri su u svojoj zaključnoj deklaraciji prisiljeni spomenuti

Karadžida i ICTY. No oni se zadovoljavaju time da pozovu „Karadžida na

povlačenje s političke scene ved prije izbora", a ne na njegovo uhidenje.

Nakon povratka u Hag Cassese doznaje da mu glavni tužitelj Richard

Goldstone i njegov pomodnik Graham Blewitt predbacuju da je osujetio

pokušaj Karadžideve predaje pozivajudi na njegovo uhidenje. „On nije bio

uhiden jer to američke vlasti nisu htjele zbog političkih razloga", uzvrada

devet godina poslije Antonio Cassese kad ga Graham Blewitt, koji je

napustio ICTY, i Bili Stuebner nastavljaju optuživati, ali ovaj put javno, da je

1996. dopustio Karadžidu da izmakne pravdi.72

Veliki branitelj

međunarodnog prava i nezavisnosti pravosuđa, talijanski je sudac nadasve

pokazao da je bilo uzaludno zamišljati da se s ICTY-em može pregovarati o

bilo kakvoj nekažnjivosti. Dva tjedna nakon njegova apela na Konferenciji u

Firenci, medijski odjek sudske rasprave o „slučaju Karadžid i Mladid", koju je

pratilo stotinjak novinara pristiglih krajem juna i početkom jula 1996. u Hag,

odvrada svaki novi pokušaj da se navede Sud da odustane od progona

Karadžida za genocid. Na kraju saslušanja brojnih svjedoka i iznošenja

dokaza, Sudsko vijede ICTY-a, 11. jula 1996., potvrđuje sve optužbe i

ponovno izdaje međunarodni nalog za uhidenje dvojice okrivljenih.

U slijepoj ulici, Washington odlučuje u Miloševidevu slučaju zaigrati na

kartu Richarda Holbrooka. Tvorac Dejtonskog sporazuma stiže u Beograd

17. jula 1996. Holbrookeova misija sastoji se u postizanju svrgavanja

Karadžida s vlasti, a ne njegova izručivanja Hagu. State Department to

priznaje. „Izručiti ih Hagu u lisičinama, bilo bi dobro rješenje. Jedan je od

naših ciljeva vidjeti ih u Hagu. Ali evo što ja mislim. Budimo pragmatični i

realistični: ja mislim da bi, za početak, bilo dobro, primjerice, da Karadžid

bude smijenjen sa svojeg položaja i da mu se ukinu ovlasti u stranci. On

mora odustati od svoje uloge ili biti na to prisiljen, a tako lišen i svojeg

utjecaja. Mi mislimo da bi bilo idealno da obojica budu daleko od Bosne,

tako da više ne mogu vršiti utjecaj za vrijeme izborne kampanje", izjavljuje

u tisku njegov glasnogovornik, 15. jula 1996.

Prvi susret između Holbrooka i Miloševida, 17. jula u Beogradu, završava

neuspjehom. Amerikanac odlazi i vrada se sutradan poslijepodne u srpsku

prijestolnicu. Miloševid je sazvao dvojicu najviših dužnosnika

71 Klarin Mirko i Vidakovid Mina, Unatoč svemu, deset prvih godina

Tribunala, Sense TV, Hag, 2003.

72 Ove optužbe objavljene su 24. juna 2005. u nizozemskom dnevnom listu

NRC Handels-blad. List nije smatrao pogodnim pružiti pravo na odgovor

Antoniju Casseseu i objaviti pismo koje je poslao glavnom uredniku

redakcije, pismo u kojemu prepričava svoj susret u Sarajevu s Karadžidevim

odvjetnikom.

bosanskih Srba nakon Karadžida, Momčila Krajišnika i Aleksu Buhu.

Pregovori traju deset sati. Dogovor koji predlaže Holbrooke traži

smjenjivanje Karadžida s položaja predsjednika srpskog entiteta u Bosni i

nacionalističke partije na vlasti. Ali on također traži i odlazak Karadžida iz

Bosne. „Zašto ga ne pošaljete njegovoj majci i bratu krijumčaru u njegovo

rodno selo u Crnoj Gori?" izjavljuje Holbrooke za vrijeme rasprave. Ali nitko

u dvorani nije u stanju zahtijevati od Karadžida da tiho ode, iako Hag nije

jedno od odredišta.73

Karadžid ne želi napustiti ni Bosnu ni rukovođenje

svojom strankom. Ratni zločinac, koji ostaje na Palama, faksom ili

telefonom prima prijedloge. On se mrgodi. Ali njegova nacionalistička

partija u opasnosti je da bude zabranjena na izborima i raspuštena.

Napokon se postiže nekakav sporazum. Miloševid helikopterom šalje šefa

svojih tajnih službi Jovicu Stanišida na Pale da dobije Karadžidev potpis.

Snage NATO-a čekaju ga da ga otprate do kude optuženoga koji potpisuje

dokument. Stanišid se nodu vrada u Beograd. Sutradan ujutro, Holbrooke

saziva konferenciju za novinstvo. Pred televizijskim kamerama on maše

izjavom potpisanom Karadžidevom rukom i parafrazira je: „Od jutros,

Radovan Karadžid nije više predsjednik Republike Srpske, on je odustao od

svojeg položaja i od svih svojih ovlasti. Gospodin Karadžid prihvada također

da odmah i definitivno odustane od svakog političkog djelovanja. Nede se

pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji, nede ni na kakav način

sudjelovati na izborima. On dobro zna da je upravo potpisao kraj svoje

političke karijere. I počevši od danas, Karadžid je odustao od položaja

predsjednika SDS-a i od svih funkcija, ovlasti i odgovornosti koje iz toga

proizlaze."

„Sporazum je predviđao da Karadžid potpuno nestane iz političkog života, a

u zamjenu de SDS sudjelovati na izborima. Kad je dobio konačan tekst

sporazuma, Holbrooke je izjavio: 'Dobro, SDS ide na izbore, a za Karadžida

ICTY više ne postoji'", tvrdi Aleksa Buha, koji je u Beogradu bio na

pregovorima.74

Holbrooke demantira. „Mi želimo vidjeti Karadžida i

Mladida, optužene za ratne zločine, kako odgovaraju za svoja djela u Hagu.

To je naš dugoročni cilj. Bududi da se nije moglo zahtijevati od NATO-snaga

da bismo postigli svoj cilj, morat demo postupati u fazama. Za početak

Karadžid treba napustiti Pale jer dok je na Palama, čak i ako je nevidljiv, čak

i ako ostaje izvan političkog i javnog života, moji kolege i ja ne osjedamo se

ugodno", objašnjava on 22. jula 1996. na američkoj mreži PBS. Ali

Karadžidev dugi bijeg samo de pothranjivati, tijekom godina, sumnje u

obedanja dana u Daytonu ili naknade odobrene Karadžidu u zamjenu za

dogovor 18. jula 1996. Otada de javnost govoriti o tajnom dogovoru

Holbrooke -Karadžid, za koji se pretpostavlja da jamči njegovu nekažnjivost.

Karadžid i njegova obitelj nede prestati potvrđivati njegovo postojanje,

spominjudi ga radije kao gentleman agreement, više kao danu riječ negoli

napisan i potpisan sporazum.

Francusko-američka suparništva

Holbrookovo putovanje svjedoči o volji Washingtona da nađe alternativu

uhidenju. Ni Pariz ni London nisu imali nikakva prigovora. Karadžid i Mladid

ostaju jamci mira, njegovu provođenju na terenu. Mnoge vlade misle da de

oni, kad budu svrgnuti s vlasti, izgubiti svoj politički utjecaj i biti

zaboravljeni. Za vedinu, to bi bilo najbolje rješenje. Politička hrabrost

zahtijevala je da budu uhideni bez odgađanja jer ih je pravosuđe kazneno

progonilo za masovne zločine i jer je njihova sloboda i njihova nekažnjenost

uvreda za žrtve kršenje zadane riječi. Realpolitika je, naprotiv, htjela da ne

budu uznemiravani dok ne priječe provođenje Dejtonskog sporazuma.

Zapadne vlade smatraju da tako rade na brzom učvršdivanju mira pa makar

i pod cijenu zaborava patnji jedne zemlje i naroda izloženog gotovo četiri

godine strahotama čitava arsenala zločina protiv čovječnosti. Upregnuvši se

da kazne glavne odgovorne za takve zločine, međunarodno pravosuđe teži

unaprijediti trajan mir. Ne bez humora, jedan je francuski pravnik u Hagu

naglasio da je tačka spoticanja između politike i međunarodnog pravosuđa

u usklađivanju vremena. Magistrati misle da ne može biti nacionalnog

pomirenja bez pravde. A profesor međunarodnog prava Mario Bettati

objašnjava: „Pravda

73 Holbrooke Richard, ibid. Str. 342-343.

74 Zarid Miroslav, Holbrooke govori istinu, Večernje novosti, Beograd, 2.

marta 2004.

je obavezan put za utvrđivanje, u očima svih, istine o jednom bolnom

razdoblju povijesti jedne zemlje i o huškačima tih tragedija. U tome su mir i

pravda nerazdvojivi." No takve riječi izazivaju prezir pragmatičara, čak i kad

izbjegavaju to javno pokazati radije se grubo rugajudi u krugovima koji su

ved u to uvjereni, uz rizik da sablazne neke zabludjele slušatelje, od kojih de

im se neki na kraju, usred jednodušnog odobravanja, i sami pridružiti. Jer u

svim velikim odlukama država, a pogotovo kad je riječ o miru, „moral" ne

mora ni u kojem slučaju biti prepreka realizmu koji bi prema njima ovisio o

nekom višem moralu i bdio, ljubomorno i mjerodavno, nad pravim vitalnim

interesima koje pravda zanemaruje.

Karadžid je prisiljen ustupiti mjesto Biljani Plavšid, izabranoj za predsjednicu

srpskog entiteta u Bosni nakon izbora 14. septembra 1996. Zadužena za

učvršdivanje mirovnog procesa u srpskom entitetu unutar BiH, ona također

pripada krugu krajnjih nacionalista. Zbog toga što je pridonijela da zemlja

ogrezne u krvi, ICTY je u aprilu 2000. optužio bivšu Karadžidevu zamjenicu

za genocid i osudio, nakon njezina priznanja krivnje, na jedanaest godina

zatvora za zločine protiv čovječnosti.75

Mladid je 9. novembra 1996.

smijenjen sa svojeg položaja vojnog zapovjednika snaga bosanskih Srba koji

je do tada zadržao. Ali njihovi najbliži suradnici ostaju na položaju. Karadžid

stanuje u svojem domu na Palama, u francuskom sektoru. A Mladid u

svojem glavnom štabu kod Han Pijeska, u američkom sektoru. Međutim,

nalozi za uhidenje dvojice optuženih, kazneno progonjenih za genocid,

uručeni su snagama NA-TO-a još u januaru 1996.

Richard Goldstone odustaje. Louise Arbour ga nasljeđuje od 1. oktobra

1966. i odlučuje prodrmati zapadne prijestolnice. Lišen sudske policije ICTY

se mora osloniti na međunarodne snage u Bosni i Hercegovini ili na lokalne

vlasti. Ali one nisu voljne uhititi vlastite ratne zločince koje štite i časte kao

junake. Poruka prenesena Louisi Arbour u Glavnom stožeru NATO-a, 17.

oktobra 1966. jasna je: „Kao prvo, NATO je kao svoju politiku odredio da

nede uhidivati ratne zločince." Kanađanka to osuđuje kao neprihvatljivo. U

nezgodnom položaju, NATO čini jednu gestu. Zapovjedništvo IFOR-a

obavještava svoje trupe 16. decembra 1996. da de od sada morati dovesti u

zatvor sve osobe pod optužbom s kojima dođu u dodir u okviru svojih

zadataka kako bi osigurali njihovo provođenje u sjedište ICTY-a. Ali u

januaru 1997. za vrijeme novog susreta u Glavnom stožeru NATO-a, Louise

Arbour optužuje trupe da izbjegavaju nadi se oči u oči sa zločincima kako ih

ne bi morali uhititi.

I ona izaziva nekoliko diplomatskih incidenata. Naročito s Francuskom jer

izjavljuje novinarima: „Ratni se zločinci osjedaju savršeno sigurno u

francuskom sektoru." Pariz ukazuje na skretanje „pravosudnog spektakla".

Tom se formulom razbacuju svaki put kad neki tužitelj ili istražni sudac

poziva medije kao svjedoke političkih pokušaja da se spriječi djelovanje

sudstva. To je prvi refleks jedne političke klase koja postupno otkriva

ograničenja koje uzrokuje međunarodno pravosuđe, naročito kada izađe iz

sudnica da bi se to isto pravosuđe kao ravnopravan sudionik pozvalo na

međunarodnu scenu. Međunarodno pravosuđe koje se pokazuje

predstavlja smetnju. Pariz, koji je prije tri godine igrao ključnu ulogu u

stvaranju ICTY-a, gleda 1996. g. s određenim prezirom ovo ostvarenje koje

se ved emancipiralo i htjelo bi predstavljati zapreku političkom realizmu.

Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane, njihovi pravni

savjetnici, svi složno izjavljuju: „To nam nije bilo potrebno." Zapravo, oni se

suprotstavljaju činjenici da bi visoki dužnosnici, šefovi država ali i vojni

zapovjednici, ministri, pa i cijele vlade, jednoga dana morali položiti račun

pravosuđu, i to

75 Obrazlažudi jedanaestogodišnju kaznu, izrečenu u februaru 2003., suci

su naglasili da su među olakšavajudim okolnostima vodili računa o grižnji

savjesti koju je izrazila Biljana Plavšid. Optužena je ipak odbila to sama

izraziti, za vrijeme saslušanja, prepustivši svojem odvjetniku, Kanađaninu

Eugenu O'Sullivanu, brigu da to redigira i izgovori, u njezino ime, za vrijeme

jedne konferencije za novinstvo u Hagu. Godinu dana poslije, Biljana Plavšid

zanijekala je svoja priznanja i odbijala svjedočiti u procesu protiv Miloševida

o zločinačkoj politici etničkog čišdenja koje su Srbi provodili u Bosni. Za

vrijeme jednog susreta u januru 2004. ona je izjavila Carli del Ponte: „Nakon

moje osude na jedanaest godina zatvora, mogu redi da sam nevina."

Tužiteljstvo ICTY-a prenijelo je sucima novu izjavu Biljane Plavšid u kojoj

poriče svoja prethodna priznanja i tražilo da se ponovno otvori njezin

predmet. Suci su zanemarili zahtjev tužiteljstva. Prebačena u jedan ženski

zatvor u Švedskoj, Biljana Plavšid, koja sada ima sedamdeset šest godina,

žalila se više puta da je drže s „kriminalkama, prostitutkama i ovisnicama".

Iznosedi argument svoje dobi podnijela je vedi broj zahtjeva za smanjenjem

kazne koje su švedske vlasti do sada odbacivale.

međunarodnom, iako su tada djelovali u službi svojih država. Pariz nije

iznimka. Anglosaksonski politički dužnosnici žale se na „uplitanje Haga" i

priznaju da Sud „znatno komplicira situaciju".

Protesti Louise Arbour smetaju. Odbijanje da pridonesu lovu na ratne

zločince šteti vjerodostojnosti međunarodnih snaga. Amerikanci, Britanci,

Francuzi, Nizozemci i Nijemci pokušavaju nadi neko rješenje. Stvorena je

jedna radna skupina koja u prvom polugodištu 1997. razmišlja ,,o pravnim

aspektima službe, o razmjerima snage, o broju operacija koje bi ona

zahtijevala, o potencijalnim metama, o količini potrebnih obavijesti, o

trajanju misije i o ulozi koju de tužitelj biti pozvan igrati u okviru ovog

procesa". Rođena je koalicija Amber Star.76

Postupno, neke vlade shvadaju

interes koji bi mogle imati od sudjelovanja u uhidenjima. Posebno

onemogudujudi malim lokalnim gospodarima rata, koji se često protive

primjenjivanju mirovnih sporazuma, da štete. Onaj kojega se Louise Arbour

sprema okriviti za genocid nalazi se na mjestu zapovjednika policije u

Prijedoru. To je Simo Drljača, čovjek koji uzrokuje ozbiljne probleme

britanskim trupama, poslanima u sjeverozapadni sektor Bosne. Sredinom

marta Louise Arbour daje im nalog za uhidenje koji nije javno objavila,

suprotno uobičajenoj proceduri, kako bi ostavila NATO-u vremena da se

organizira. Reakcija je žestoka. Više vlada traži od glavne tužiteljice da

povuče potez. Madeleine Albright, upravo imenovana na čelo američkog

State Departmenta, pokušava je urazumiti 28. maja. Louise Arbour ne želi

ni čuti i prijeti da de iznijeti stvar na vidjelo.

Devetog jula 1997. na sastanku na vrhu u Madridu, zemlje NATO-a ovlastile

su trupe raspoređene u Bosni da pristupe uhidenju. Odmah je potpisan

protokol između Glavnog stožera NATO-a u Europi (SHAPE) i Ureda tužitelja

ICTY-a. Desetog jula 1997. britanske trupe provode prvu operaciju uhidenja

po nalogu ICTY-a. U toj operaciji Simo Drljača pogiba. Uhiden je Milan

Kovačevid, zajedno s njim optužen i kazneno progonjen za genocid.

Stvorena je određena dinamika. U devet godina misije NATO-a na Balkanu

bit de uhvadeno i poslano u Hag tridesetak optuženih.77

Ali to se nije

odnosilo na Radovana Karadžida i Ratka Mladida.78

Ratko Mladid je u međuvremenu napustio Bosnu i Hercegovinu.

Sedamnaestog marta 1997., upravo onog dana kad je novi ICTY-ev nalog

predan NATO-u, on je nestao iz svojeg glavnog štaba u Crnoj Rijeci, kod Han

Pijeska, u američkom sektoru, i stigao u Beograd. Najvjerniji članovi

Mladideve vojne pratnje zaduženi za njegovu osobnu sigurnost slijedili su ga

u Srbiju. On de se samo povremeno vradati u Bosnu, na nekoliko kratkih

boravaka, da posjeti svoju obitelj u rodnom kraju u Kalinoviku ili na pogreb

brata Milivoja, 24.juna 2001., što nede izazvati nikakvo djelovanje

NATO-ovih snaga. U toku su i intenzivni pregovori kako bi se postigao

odlazak Radovana Karadžida.

Dvadesetog marta 1997. Radovan Karadžid obaviješten je o trenutačnim

raspravama koje se vode u krugu koalicije Amber Star. Jedan francuski

časnik otkrio mu je pojedinosti. Od svojeg dolaska u Bosnu 1995.

zapovjednik Herve Gourmelon održavao je veze s tim ratnim zločincem.

Nakon dolaska NAT0-snaga francuska vojna obavještajna služba odlučila je

iskoristiti tu vezu. Od tada se Gourmelon po zadatku redovito viđa s

Karadžidem na Palama, s ciljem da ga uvjeri da se preda Sudu. Znajudi ved

neko vrijeme za to, Amerikanci nadziru francuskog časnika. Ulovili su ga u

zamku istog dana kad, prema njegovim iskazima, pokušava odvesti

Karadžida da se preda francuskim vojnicima. Amerikanci žele preuzeti od

Francuza inicijativu pregovaranja s Karadžidem. Izbori u decembru 1996.

osigurali su Clintonu drugi mandat. Washington se ponovno počeo potpuno

angažirati u Bosni i Hercegovini. Ako Karadžid odluči jednog dana otputovati

u Hag, oni žele imati glavnu riječ u pregovorima. No Gourmelonova

prisutnost smeta Amerikancima jer Karadžid previše govori. Bjegunac je,

naime, povjerio francuskom oficiru da je dobio od američkih vlasti obedanje

da nede biti poslan u Hag ako ne bude kršio Dejtonski sporazum. Karadžid je

čak pripremio filmski intervju, snimljen u januaru 1997. na Palama, koji je

njegova rodbina strogo čuvala, u

76 Amber Star bit de preimenovan, u novembru 1998, u Fervent Archer, i

zatim proširen na još dvije zemlje Italiju i Španjolsku, a broj njezinih članova

na sedam. 77 U decembru 2004. snage NATO-a zamijenjene su europskim

snagama. 78 Holbrooke Richard, ibid, str. 338.

kojem izjavljuje: „Prijestolnica Nizozemske nede imati povlasticu da me

ugosti. Richard Holbrooke predložio mi je kompromis da se povučem u

anonimnost u zamjenu za američku zaštitu od Haškog suda. Ja sam

poštovao svoj dio, a do sada i Amerikanci svoj."79

Gourmelonu je dopušteno

da ostane u Sarajevu, ali pod uvjetom da se prestane viđati s Karadžidem i

da dijeli svoje informacije sa saveznicima.80

Sada je američkim izaslanicima

put slobodan.

Dvadeset sedmog maja 1997. petnaest lidera Atlantskog saveza potpisuje u

Parizu sporazum između NATO-a i Rusije, u prisutnosti Borisa Jeljcina. U

vrtovima Elizejske palače Jacques Chirac, Bili Clinton, Helmut Kohl i novi

britanski premijer Tonv Blair, susredu se zasebno. Chirac koji je postao

predsjednik u proljede 1995., uoči genocida u Srebrenici, nezadovoljan je

što su mu dva francuska pilota, taoci Srba do decembra 1995., vradena u

lošem stanju i spreman je na borbu. Mladid se sklonio u Beograd, ali

Karadžid je još uvijek na Palama. On je osim toga upravo u aprilu dao

intervju grčkoj televiziji. Svi znaju gdje se nalazi. Došao je trenutak njegova

uhidenja. Clinton bodri Francuze da oni provedu operaciju. Chirac odbija da

njegovi vojnici djeluju sami. On traži američko sudjelovanje i spreman je

dozvoliti da marinci djeluju u francuskom sektoru kako bi se uhitio Karadžid.

Clinton oklijeva zbog opasnosti za ljudske živote i naglašava da operacija ne

može biti provedena, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi -Moskva

se dotad čvrsto suprotstavljala Karadžidevu uhidenju i požurit de se

upozoriti bjegunca. Clinton inzistira, a Tony Blair ga podržava. Chirac

napokon popušta. Pri jednom susretu, 29. februara 2000. u Elizejskoj palači,

Jacques Chirac povjerava tužiteljici Carli dal Ponte: „Karadžid nije bio uhiden

zbog protivljenja Rusa. (...) Boris Jeljcin mi je rekao: 'Karadžid zna previše

stvari o Miloševidu.' (...) I upozorio me da de poslati avion da ga izvuče iz

Bosne ako bude potrebno, ali da nikada nede dopustiti da Karadžid bude

uhiden."

Šefica američke diplomacije, Madeleine Albright, koja prati Clintona u

Pa-rizu, započinje sljededih dana posjet Balkanu. Trideset prvog maja 1997.

ona u Banja Luci susrede predsjednicu srpskog entiteta Biljanu Plavšid.

Madeleine Albright traži od nje da uvjeri Radovana Karadžida „da zamijeni

Bosnu za neko daleko izbjeglištvo kao alternativu suđenju pred ICTY-em".

Neki tvrde da je državna tajnica predložila Indiju, Srbiju i Crnu Goru, Južnu

Afriku, jednu od država bivšeg Sovjetskog Saveza ili čak Grčku.81

Biljana

Plavšid odlazi sutradan na Pale. Karadžid bjesni. On ne želi napustiti Bosnu i

ostaviti Plavšidku da se izričito pokorava naredbama Amerikanaca.

Optužuje je da iznevjerava srpsku stvar i isključuje je iz stranke. Početkom

augusta 1997. Karadžid izaziva Amerikance. Dok je Holbrooke u posjetu

Balkanu, on na Palama daje intervju minhenskim novinama Siiddeutsche

Zeitung, pod naslovom Ja nisam čudovište, u kojem kaže da je spreman

podvrgnuti se suđenju pod uvjetom da se njegovo suđenje održava pred

sudovima bosanskih Srba. Razgovor je objavljen 8. augusta, na dan kad je

Holbrooke stigao u Beograd. Novi državni tajnik zadužen za europske

poslove bijesan je. Karadžid je prepreka miru. On i njegov klan pokušavaju

dovesti u manjinu one koji, u bosansko-srpskom taboru, podržavaju

reforme, zbog čega se predviđa slab uspjeh na novim parlamentarnim

izborima raspisanima za sredinu oktobra. Prema mišljenju Washingtona,

Karadžida treba definitivno neutralizirati.

Devetog augusta 1997. Miloševid je ponovno primio Holbrooka u Bijelom

dvoru. Pridružio im se Krajišnik. Bez otezanja Holbrooke podnosi kopiju

Karadžidevog intervjua dvojici najviših srpskih dužnosnika, koji mu priznaju

očito kršenje odredaba dogovora od 18. jula 1996. „Takvi postupci

povedavaju izglede za vojnom akcijom kako bi se Karadžida izvelo pred

Sud", upozorava ih Amerikanac. Ali Miloševid prijeti: „Ako vi budete

djelovali, to de biti velika nesreda za sve. Vaš de se narod kajati." Holbrooke

traži jamstvo da de se Karadžid izričito pridržavati prošlogodišnjih

dogovora.82

„Karadžid bi mogao biti uhiden ako se ne bude držao daleko od

bosansko-srpske politike", izjavljuje Holbrooke na odlasku sa sastanka.

Bijela kuda podiže ton nekoliko

79 Naudet Jean-Baptiste, Radovan Karadžid, les secrets d'une traaue

(Radovan Karadžid, tajne jedne hajke), Le Nouvel Observateur, br. 1951, 28.

marta 2002.

80 Masse Jacques, Nos chers criminels de guerre (Naši dragi ratni zločinci),

Flammarion, 2006., str. 136.

81 Prema javnim izjavama Biljane Plavšid s početka augusta 1997. Također i

prema razgovoru s Miloradom Bjelicom u tjedniku Slobodna Bosna,

Sarajevo, 8. jula 2004, str. 23-24.

danaposlije. Prema njezinu glasnogovorniku Radovan Karadžid, odgovoran

za „je-dan od najgorih genocida nakon holokausta", ne smije više igrati

nikakvu po-litičku ulogu u Bosni. Četrnaestog augusta 1997. u posjetu

Palama američki general Wesley Clark, zapovjednik savezničkih snaga u

Europi (SACEUR83

), javno savjetuje optuženome da se preda. I dodaje:

„Karadžidevi dani na slo-bodi su odbrojani."

Gledana izvana, ova čudna komunikacija između Karadžida i Amerikanaca

preko medija, ostavlja dojam da se međunarodna zajednica trgnula. Louise

Arbour želi vjerovati u mogudnost uhidenja bjegunca. General Clark, s kojim

se sastaje 27. augusta, razbija sve njezine nade: „Ako Karadžid bude izručen

Hagu, on de tamo odati da je u Daytonu sklopljen sporazum s Warrenom

Cristopherom (američkim državnim tajnikom; op. a.) da ga nede prepustiti

Hagu." Zaprepaštena, Arbour pita je li to istina. Američki general niječe ne

objašnjavajudi što bi moglo navesti Karadžida na takve tvrdnje.84

Tokom cijelog susreta novi SACEUR pokazuje svoju nesklonost da snage

NATO-a u Bosni igraju ulogu pomagača pravosuđa. Tvrdi da nastavak

uhidenja izaziva opasnost da pokrene „tredi svjetski rat", da izazove „široku

kampanju, terora, nereda, prijetnji čija bi meta bili i civili i međunarodni

predstavnici". I upozorava: „Mi ne možemo sebi dopustiti da uništimo

Dayton." Arbour ga podsjeda da je „tredi svjetski rat" ved bio najavljen prije

prvog uhidenja, u julu. Ona naglašava da ta uhidenja nisu važna samo za

Sud, nego i za mir opdenito. Louise Arbour daleko je od pomisli da se velike

sile spremaju izvudi Karadžida iz Bosne kako bi ga sklonile od

međunarodnog suda.

U septembru 1997. mjesec dana prije parlamentarnih izbora u Bosni i

Hercegovini, vojni ataše pri ruskoj ambasadi u Beogradu, agent GRU,85

traži

susret s Radovanom Karadžidem u jednom manastiru kako bi mu ponudio

azil u Rusiji. On nagovara jednu od svojih veza, Petra Salapuru, pukovnika

vojske bosanskih Srba, koji je bio pobočnik Ratka Mladida u vrijeme

Srebrenice, da prenese tu poruku Karadžidevoj obitelji. I Amerikanci

nastavljaju pregovore. Nakon što su odstranili Gourmelona, tražili su od

Coddvja Shareara, šogora pomodnika državnog tajnika Stroba Talbotta, da

sada on preuzme ulogu mamca za Karadžida. Od ljeta, on ga pokušava

nagovoriti da promijeni svoju odluku i prihvati ponudu koju mu je u maju

prenijela Madeleine Albright -da napusti Bosnu. Do posljednjeg je susreta

došlo 14. oktobra 1997., na dan izbora u Bosni. Karadžid leti zatim preko

Srbije i Crne Gore, ne u Rusiju, nego u Bjelorusiju, vojnim avionom koji je

unajmio Boris Jeljcin.

Karadžidu se nimalo ne sviđa ovo izgnanstvo u Lukašenkovu zemlju.

Početkom 1998. pakira kovčege i vrada se u Bosnu. Francuskoj nije

nepoznat ni bijeg u Bjelorusiju ni povratak bjegunca u zemlju. Drugog aprila

1998. francuski i talijanski kontingenti NATO-a, na službi u sektoru Pale, oko

četiristo ljudi uz blindirana vozila i helikoptere, zauzimaju tvornicu Famos u

kojoj je Karadžid imao svoj ured. Rezultat upada je zapljena oružja. Karadžid

shvada da se više nede modi, kao prije svojeg egzila, ponovno nastaniti u

svojem sjedištu na Palama i kretati se pred očima sviju od ureda do svoje

vile. Francuzi se boje kritike medija ako otkriju da je Karadžidu još uvijek

dopušteno slobodno šetati zemljom natopljenom krvlju njegovih žrtava. Od

tada bjegunac postaje oprezan. Više se gotovo i ne služi telefonom. Sto je

više mogude izbjegava Pale, gdje dolazi samo u kratke posjete obitelji.

Povlači se u teško dostupna područja srpskog entiteta u Bosni, blizu granice

sa Crnom Gorom i Srbijom, gdje nije u opasnosti da se susretne s

novinarima.

„Savjetovali su mu da se sakrije", objašnjava mnogo godina poslije jedan od

njegovih bliskih prijatelja. „Prvih godina on je čvrsto vjerovao u sklopljeni

dogovor. Živio je udobno u svojem domu na Palama. Odlazio je redovito u

Predsjedništvo (u Banja Luku, na drugi kraj zemlje; op. a.). Često je susretao

NATO-ove vojnike

82 Holbrooke Richard, ibid. str. 355.

83 Skradeno od Supreme Allied Commander Europe; vrhovni zapovjednik

NATO-snaga u Europi, (op. ur.)

84 U Daytonu, 2. novembra 1995. Warren Christopher i Slobodan Miloševid

razgovarali su o udaljavanju Karadžida i Mladida.

85 Radi se o Glavnoj obavještajna uprava Ruske Federacije -Glavnoje

Razvedovatel'noje Upravlenie -(GRU). (op. ur.)

koji ga nikada nisu pokušali uhititi. Čak i kad je putovao izvan Pala, nisu

nikada pokušali zaustaviti njegov auto. (...) Uvjeren sam da on i dalje živi

normalno u jednoj od zemalja s kojima je sklopio ugovor. Ali najteže mu je

biti odvojen od obitelji", priča Božidar Vučurevid, jedan od Ka-radžidevih

suradnika.86

Desetog aprila, članak u listu Le Monde, koji su „namjestile"

francuske tajne službe, otkriva da je Karadžid navodno našao utočište „u

jednoj od istočnih zemalja koja bi mogla biti Bjelorusija". Informacija je

zastarjela, ali omogudava Francuzima da se opravdaju.

Članak u Le Mondeu dovodi u nezgodan položaj Amerikance. Francuzi nisu

nimalo zadovoljni Karadžidevim povratkom u njihov sektor, a Amerikanci su

se uspjeli riješiti Mladida koji je još uvijek u izbjeglištvu u Srbiji. Amerikanci

se boje da de Pariz otkriti zakulisne dogovore. Pariz rado optužuje

Washington da se opire Karadžidevu uhidenju. I Francuzi to povjeravaju

Louise Arbour pri jednom susretu početkom 1999.: „Upravo su Amerikanci

zahtijevali da Karadžid ne bude uhiden." Da bi odgovorili Francuze od

iznošenja novih otkrida, napadaju uoči posjeta francuskog ministra obrane

Alai-na Richarda Washingtonu.

Dvadeset tredeg aprila 1998. Washington Post naslovljuje: „Tajni sastanak

omogudava Karadžidu da izbjegne uhidenje, jedan je Francuz navodno

izazvao neuspjeh misije." Prošlogodišnja afera Gourmelon objavljuje se na

sva zvona, u obnovljenoj verziji. Jer „detaljan plan Karadžideva uhidenja,

uključujudi i informacije, mape, grafikone i operativne podatke u obliku

male narančaste knjižice debljine 1,5 cm", kao što je opisao Jeffrev Smith,

čista su fikcija, Cilj operacije Amber Star nije nikada bilo uhidenje Karadžida,

a Gourmelo-nova povjeravanja nisu se smatrala izdajom jer nije bio pozvan

da napusti Bosnu, gdje je ostao do decembra 1997. Ali američki su

dužnosnici dobro pazili da to ne spomenu novinaru Washington Posta.

Manipuliranje aferom Gourmelon pogodilo je cilj. Ako je Karadžid još uvijek

na slobodi, to je zbog krivnje Francuza. U očima široke javnosti, Francuzi od

sada snose najvedu odgovornost za neuhidenje Karadžida. Prema tome,

anglosaksonski tisak ne prestaje sumnjičiti Francuze za šurovanje sa Srbima,

optuživati dvoličnost i nedostatak pouzdanosti Francuza koji „puštaju da se

po njihovou sektoru nesmetano kredu ratni zločinci".87

Ovakvo viđenje, koje

odolijeva vremenu, vradat de se svaki put kad treba poslužiti kao protuteža

glasinama o tajnom paktu između Karadžida i Amerikanaca, koje krišom

počinju puštati u medije srodnici optuženoga. Suparništvo između Francuza

i Amerikanaca, kao među zapadnim službama, ponekad stvarno, ponekad

prividno, spriječit de kroz više od deset godina da istina iziđe na vidjelo i

služit de kao alibi za izostajenje rezultata. Tijekom deset godina, Amerikanci

de vikati na sav glas da ne mogu s Francuzima dijeliti nikakvu informaciju o

ratnim zločincima kako bi opravdali Karadžidev bijeg koji se nastavlja.

Zapravo, ni Francuzi ni Amerikanci niti njihovi saveznici nisu bili spremni

preuzeti vođenje operacije koja se tada smatrala previše rizičnom.

Karadžid, bogati i utjecajni bjegunac

Svi napori koje je Washington poduzeo od proljeda 1996. propali su

Ka-radžidevim povratkom u Bosnu. Začudo, Sjedinjene Američke Države i

njihovi saveznici nisu osigurali način da zadrže Karadžida izvan Bosne. Na taj

način mu dopuštaju da se vrati. Pa ipak, počevši od njegova povratka iz

Bjeloru-sije, Karadžid, optužen prije skoro tri godine, počinje živjeti u

tajnosti. Čini se da od tada poštuje uvjete iz svoje izjave iz jula 1996. i

zadovoljava se objavljivanjem knjiga kao jedinim javnim uzimanjem riječi.

Ali privid i u tome vara. Ako Karadžid ne drži više u svojim rukama sudbinu

Bosne, on i dalje utječe na poslove srpskog entiteta. Zapadnjaci ne mogu to

ne znati i čini se da se tome prilagođavaju. Postupni prestanak opasnosti za

NATO

86 Razgovor s Božidarom Vučurevidem, Slobodna Bosna, Sarajevo, 21.

decembra 2006., str. 36. -37.

87 Prosrpski stavovi francuskih vlasti, za koje su stalno optuživane, ne mogu

opravdati to nepovjerenje jer takve stavove uvelike dijele i britanske vlasti.

Za razliku od Francuske, više knjiga je posvedeno blagosti, dapače

suučesništvu visokih britanskih dužnosnika u odnosu na Miloševidev režim.

Zadnje objavljeno djelo: Hodge Carole, Britain and the Balkans, 1991 until

the Present, Routledge, London, New York, 2006.

ove trupe i za proces mira, koji je neko uhidenje moglo izazvati prvih

mjeseci, dapače, prvih godina nakon rata, nije doveo do promjene

strategije.

Upozoren da mora postati nevidljiv, Karadžid se dosađuje u svojim brdi-Ima,

daleko od bliskih ljudi. Sve češde prelazi na drugu stranu granice gdje lima

mnogo saveznika i gdje je i dalje vrlo popularan. U Crnoj Gori, njegovoj

rodnoj zemlji, gdje još živi njegova majka i najvedi dio njegove rodbine, još

uvijek nailazi na susretljivost vlasti. Uz to, lokalno svedenstvo iskazuje mu

svesrdno poštovanje i uvijek je spremno prihvatiti ga u svojim nedostupnim

manastirima u Crnoj Gori, kao i u Srbiji. Upravo pred silnom gomilom !

crkvenih dostojanstvenika i uzvanika, Karadžid je 1997. u crnogorskom

manastiru Oštrog, proslavio krštenje svojeg prvog unuka. Jednako je

siguran i | u Srbiji. Miloševideve tajne službe, koje su nadživjele izvlaštenje

svojeg šefa, pružaju mu dragocjenu pomod. Tako Karadžid može redovito

odlaziti u Beograd i prisustvovati rođenju drugog unuka početkom augusta

2002. Posvuda i se može osloniti na mrežu odanih ljudi koja čini njegovu

tjelesnu stražu, rukovodi njegovom zaštitom i njegovim putovanjima. Ali ta

je operacija skupa. Pogotovo otkad je napustio Pale, stoji stotine hiljada

eura godišnje, prema zapadnim službama.

Karadžid crpi iz blagajne Republike Srpske, srpskog entiteta u Bosni. Između

1998. i 1999. stavljeno mu je na raspolaganje više miliona eura. Slobodan

Miloševid mašio se za džep i pribavio mu milion eura. U martu 1998.,

upravo nakon Karadžideva povratka u Bosnu, Momčilo Krajišnik, jedan od

njegovih bivših glavnih pomagača, traži, u pismu upudenom Nikoli

Šainovidu, tada Miloševidevu zamjeniku premijera, milion eura kao udio u

„sudskoj zaštiti" Radovana Karadžida pred „samoproglašenim sudom" u

Hagu. Sljededeg mjeseca, Beogradska banka, bivša banka Slobodana

Miloševida kojom upravlja njegova vjerna prijateljica Borka Vučid, upladuje

taj iznos u obliku zajma namijenjenog „obnovi srpskog Sarajeva"

Komercijalnoj banci „srpskog

Sarajeva", na ruke Karadžideva bivšeg ministra pravde Momčila Mandida.88

Novac nikada nede biti vraden ni upladen za rekonstrukciju dijela Sarajeva

koji je ostao pod srpskom kontrolom. U dogovoru s predsjednikom Vlade

Republike Srpske, iznos je prebačen za zaštitu bjegunca.

Cijela mreža javnih poduzeda usmjerava dio svojih prihoda u Karadžide-vu

korist. Privatna su poduzeda isto tako morala dati svoj prilog, ponekad

silom, prinuđena pladenicima iz Karadžideve zaštidene mreže, pod

izgovorom da su, zahvaljujudi pokroviteljstvu bivšeg vode za vrijeme rata

mogli (nedopušteno) nagomilati svoj kapital. Njegov prijatelj Dragomir

Kojid, bivši šef njegove policije, bio je jedan od glavnih davatelja. On tada

upravlja Unipakom, poduzedem za razminiranje koje je nagomilalo milione

dolara ugovorima o podzakupu s Roncom, američkim poduzedem iz

Virginije, specijaliziranimza humanitarne operacije razminiravanja, a koje je

subvencionirao State Department, i s grčkim poduzedem kao što je IMI koje

se koristilo europskim subvencijama.89

Čini se da ovo kolanje novca nije privuklo pozornost međunarodnih

usta-nova koje su toj zemlji donosile sredstva neposredno nakon rata, i koje

su mo-rale strogo nadzirati ne samo političke vlasti nego i kretanje i

upotrebu državnog novca. Velike sile, tako spremne neutralizirati

Karadžidev utjecaj nakon mirovnih sporazuma, nimalo se nisu začudile

vidjevši kako bliski suradnici Radovana Karadžida nadziru najvedi dio

ekonomske modi srpskog entiteta u Bosni. Tek su se 2003., osam godina

nakon njegove optužbe, zapadnjaci poče-li zanimati za mrežu financijske

podrške Radovanu Karadžidu. Ali bjegunac i dalje nastavlja dobivati

mirovinu predsjednika srpskog entiteta koji je osnovao i kojim je upravljao

za vrijeme etničkog čišdenja. I nitko mu ne osporava taj iznos. Međutim,

središnji mirovinski fond izračunao je njegove godišnje prihode na temelju

položaja u službi od 6. aprila 1992. do 10. novembra 2001, iako ga je 1996.

na položaju predsjednika

88 Momčila Krajišnika je 2006. ICTY osudio na dvadeset i sedam godina

zatvora zbog zločina protiv čovječnosti u Bosni. Nikoli Šainoviču sudi se

pred ICTY-em za zločine protiv čovječnosti na Kosovu, a Momčila Mandida

je bosansko pravosuđe optužilo za zločine protiv čovječnosti. 89 Dragomir

Kojid de se tek od sredine 2003. pojaviti na popisu osoba osumnjičenih da

financiraju Karadžidev bijeg, a kojima je zabranjen ulazak u Europsku uniju i

u SAD. Prije toga, Kojidevu učinkovitost u operacijama razminiranja okolice

Sarajeva više su puta pozdravljali predstavnici međunarodne zajednice, koji

su zaboravljali da su Kojid i njegovi ljudi sami sudjelovali u miniranju kako bi

održali opsadu bosanske prijestolnice.

srpskog entiteta zamijenila Biljana Plavšid. Karadžid nije nikad nestao iz

službenih popisa: njegovi administrativni dokumenti redovito se ažuriraju, a

liječnička komora izdaje mu svake godine profesionalnu iskaznicu.

Konačno, za svih ovih dvanaest godina bijega Karadžid nije nikada prestao

utjecati na politički i ekonomski život srpskog entiteta u Bosni. „Nemojte

zamišljati da se on skriva u nekoj rupi kao Sadam Husein. On se slobodno

krede, piše, viđa svoju obitelj", često nas podsjeda Carla del Ponte ne

otkrivajudi da on ima vremena čak i za primanje svojih ljubavnica. Nakon

povratka u Bosnu bjegunac se prestao služiti telefonom. Od tada sa svojim

bližnjima komunicira porukama ili pismima. Njegova brojna pisma koja je

NATO uhvatio svjedoče o Karadžidevoj djelatnosti na svim područjima. On

komentira političke događaje i aktualnosti, savjetuje financijske operacije i

kupovanje zemljišta, raspravlja o održavanju obiteljskog imutka, prenosi

političke smjernice, daje zapovijedi u vezi sa svojom obranom. Čini se da je

Karadžid prvih godina ozbiljno sumnjao u svoju nekažnjivost, tako da se

bavio pripremanjem svoje obrane i osiguravanjem da na njoj rade

međunarodni odvjetnici i da za to budu pladeni. Pisma pokazuju da nema

nikakvih teškoda u komuniciranju s bliskim osobama i da je nastavio

održavati izravne kontakte sa svojom obitelji. Svakog januara, na dan

svojega krštenja, sastaje se sa svojima. Mnoga od tih pisama omoguduju da

se upoznaju njegove navike i da se predvide neka njegova premještanja.

Ona su također mogla dovesti do njegova hvatanja. Ali, svaki put kad se

neki kontingent NATO-a domogao dokumenata, predao bi

ih svojim nacionalnim vlastima, koje bi ih proglasile tajnama obrane. ICTY je

dobio samo vrlo mali dio, nekoliko godina poslije, kad informacije što su ih

sadržavala nisu više imale nikakve vrijednosti. Ujesen 2005., kad je Carla del

Ponte prijetila da de otkriti istinu o hajki na Karadžida, iznenadno joj je

dostavljeno desetak fascikala koji su sadržavali pisma i druge osobne

dokumente što su pripadali bjeguncu. Ti su dokumenti naknadno objasnili

funkcioniranje mreža Karadžideve zaštite.

Nova i posljednja smrtonosna kampanja Slobodana Miloševida na Kosovu u

ljeto 1998. odvrada pažnju s Bosne i Hercegovine. NATO se sprema

intervenirati protiv Miloševidevih snaga i više se ne nastoji čak niti

pretvarati da hvata Radovana Karadžida. Očajna, Louise Arbour odlučuje,

samo nekoliko tjedana nakon što je optužila Slobodana Miloševida,

pokušati uvjeriti Karadžida da se preda. Ona zadužuje člana svojeg ureda,

Amerikanca Paula Nella, da stupi u kontakt s Radovanom Karadžidem. Došlo

je do nekoliko tajnih susreta, ali bez rezultata. Događali su se između

Trebinja i Bilede, u blizini jezera, zatim zapadnije, u manastiru na putu koji

vodi u Stolac, zatim u području Foča -Višegrad, u hotelu u blizini Kule Banje

i, napokon, u Crnoj Gori, na visovima planine Žabljak. Pri svakom

premještanju, istražitelju su povezali oči, njegovi pratioci mijenjaju rute i

nekoliko puta mijenjaju vozilo. Za vrijeme njihova posljednjeg susreta,

Radovan Karadžid ponovno podsjeda na sporazum s Richardom

Holbrookeom, iz novembra 1995. U izvještaju o svojoj misiji Paul Nell

sažima Karadžideve riječi: „Malo prije Daytona, američki diplomat mu je

obedao da nikada nede biti uhiden ako se bude držao postrani."

Ured Louise Arbour traži od NATO-ova zapovjednika u Bosni, generala

Meigsa, da se dogovore o načinima Karadžideva prebacivanja u Hag. On

javlja da treba dobiti zeleno svjetlo osobno od Clintona prije nego što se

poduzme bilo kakva akcija koja uključuje Karadžida. Louise Arbour napušta

svoje mjesto povjeravajudi taj projekt Carli del Ponte koja je stigla u Hag 14.

septembra 1999.

Sretna je okolnost što je nova tužiteljica Švicarka, a Karadžid je razmatrao

mogudnost da se preda baš u Švicarsku. Optuženik ne želi izgledati kao

kukavica i traži da njegova predaja bude prikazana kao uhidenje. No, nema

nimalo povjerenja u NATO i boji se za svoj život. Za vrijeme posljednjeg

susreta s izaslanikom Louise Arbour, početkom septembra 1999., Karadžid

do u potankosti raspravlja o načinu svoje predaje. Ponovno traži da početak

suđenja čeka u kudnom pritvoru i tristo hiljada njemačkih maraka kako bi

osigurao svoju zaštitu. Nova tužiteljica željela bi iskoristiti sljededi susret,

ako se bude održavao u Bosni, da ga prijetnjom neposrednog uhidenja

prisili na predaju. Dvadeset drugog septembra 1999. ona traži pomod

generala Meigsa koji potvrđuje da je potrebna Clintonova suglasnost za bilo

kakvu akciju protiv Radovana Karadžida ako se događa u američkom

sektoru. General Meigs, međutim, preporučuje da se savjetuju s Parizom

jer de Karadžid vjerovatno biti u francuskom sektoru. Carla del Ponte

primljena je 29. februara 2000. u Elizejskoj palači. Chirac bez okolišanja

optužuje Amerikance da priječe Karadžide-vo uhidenje. Kao dokaz kaže da

je Francuska ,,u prošlosti poticala Amerikance da djeluju", ali oni nisu makli

ni prstom. Chirac priznaje da je uvjeren da je nekakav sporazum sklopljen u

vrijeme dejtonskih pregovora, ali da nema čvrstog dokaza. Dvadeset tredeg

marta 2000. Carla Del Ponte otvoreno postavlja to pitanje Wesleyju Clarku,

zapovjedniku savezničkih snaga u Europi (SACEUR). Američki general to

poriče i optužuje Chiraca da se sporazumio s Karadžidem i Mladidem kako

bi, uoči ceremonije potpisivanja mirovnih sporazuma u Parizu, postigao

oslobađanje francuskih pilota, koji su od augusta 1995. u srpskom

zarobljeništvu. On dodaje da je francusko protivljenje motivirano i

ekonomskim interesima Francuske u Srbiji i u Rusiji. Ali ponavlja da je

potrebno Clintonovo zeleno svjetlo. Da bi ipak dokazao kako su Chira-cove

optužbe protiv Amerikanaca neosnovane, general Wesley Clark traži od

Pariza da naredi francuskim trupama da što prije uhite Radovana Karadžida.

U pismu od 24. marta 2000. naslovljenom na zapovjednika francuskog

Glavnog stožera generala Jean-Pierrea Kelchea, koje je on odmah dostavio

Carli del Ponte, piše: „Nakon naših rasprava i u želji da razjasnim svoje

namjere, ja vas ovim pismom ovlašdujem da poduzmete sve akcije

potrebne za hvatanje Radovana Karadžida čim vaše snage budu mogle to

izvršiti, na temelju optužnice ICTY-a, podignute protiv njega. Bio bih vam

zahvalan da me obavještavate u skladu s procedurom." To je samo

uzaludan pokušaj, i Clark to zna. Washington objašnjava: „Francuzi imaju u

Karadžidevoj okolini vezu, jednog od njegovih tjelesnih čuvara. Ako zatraže

pomod SAD-a, mi demo im je dati, ali istina je da Francuzi ne žele našu

pomod. Oni nastoje postidi Karadžidevu predaju." Karadžid je, u

međuvremenu, prekinuo sve kontakte s Paulom Nellom, izaslanikom

tužiteljičina ureda. To je bio posljednji susret s nekim predstavnikom

ICTY-a.

Pasivnost velikih sila za vrijeme sukoba dovela je do mnogih prljavih

nagodbi koje de, kad se jednom vrati mir, dovesti do novih. Jučerašnja

nemod rađa današnju nemod, zatvarajudi političare u zatvoreni krug iz kojeg

nastoje izadi neprestano se opravdavajudi. Svaka velika sila ima svoje

vlastite dugove uz one koje dijele sve zajedno. Amerikanci i Francuzi

uzaludno prebacuju krivnju jedni ne druge dok sporazumno nastoje

ograničiti djelovanje pravosuđa kako bi prikrili svoje prijašnje postupke.

Francuska nije nikada željela otkloniti sumnju s okolnosti oslobađanja pilota

12. decembra 1995., dva dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u

salonu Elizejske palače u Parizu. Frederic Chiffot i Jose Souvignet sudjelovali

su u NATO-ovoj operaciji protiv srpskih položaja u Bosni kad je 30. augusta

1995. srušen njihov Mirage. Pronašli su ih seljaci, predali ljudima Ratka

Mladida i njegovoj službi osiguranja. Radovan Karadžid, dakle, nije bio u

poziciji da se cjenka. Izaslanici Jacquesa Chiraca ili francuskih službi, bivši

prefekt Jean-Charles Marchiani, general u mirovini Pierre-Marie Gallois i

drugi, shvatili su to nakon što su tjednima s njime vodili pregovore za

vrijeme kojih je tražio prestanak progona pred ICTY. Pariz je konačno tražio

od Beograda, uz prijateljsko posredovanje Moskve, da nagovori Mladida da

pusti dva časnika. Prema nizu telefonskih razgovora, koji su prisluškivani u

to vrijeme, a izneseni krajem juna 2003. na suđenju Miloševidu, i Ratko

Mladid je pokušao pregovarati o svojem neka-žnjavanju u zamjenu za

oslobađanje pilota. U telefonskim razgovorima iz decembra 1995. među

srpskim rukovodiocima spominju se Chiracova obeda-uja. Komandant

Generalštaba Armije, Momčilo Perišid, rekao je 9. decembra navečer

Zoranu Lilidu, predsjedniku Federacije Srbije i Crne Gore, da Mladid, u

zamjenu za pilote, traži „čvrsta jamstva da nede biti izručen Sudu". Lilid se

čudi jer su mu „svi -Chirac, Miloševid, Perišid i sam Lilid -dali svoju ri-ječ". U

telefonskom razgovoru s Lilidem, nekoliko trenutaka poslije, Miloševid

odobrava Mladideve zahtjeve i sugerira svojem sugovorniku da mu izda

pisa-no jamstvo. Ne čekajudi, Lilid obavještava Perišida i naglašava da de

Mladid dobiti „pisani dokument, a uz to i riječ predsjednika Miloševida i

Chiraca". Iste večeri 11. decembra 1995. Miloševideva supruga Mira

Markovid poziva Mladideva šefa Štaba Rajka Banduku: „Ne dolazi u obzir da

Mladid ode u Hag, nema nikakva razloga da piloti ne budu razmijenjeni pod

tim uvjetom." Za-tim izjavljuje da, kad Mladid dobije jamstva, piloti moraju

biti predani Francuzima. Pariz je to uvijek poricao. Pri susretu s Carlom del

Ponte u Elizejskoj palači 25. juna 2003. Jacques Chirac izričito kaže da

Francuska nije nikad pregovarala o oslobađanju svojih pilota u zamjenu za

Mladidevu propusnicu. „Znam ja tu priču, to pričaju onaj razbojnik

(Jean-Charles; op. a.) Marchiani i (Charles; op. a.) Pasqua, a bio je i neki Rus

(Arkadij Gajdamak; op. a.) u toj

priči. No bio sam bijesan i tražili smo bezuvjetno oslobađanje pilota!"

uzviknuo je tada Chirac.

Hajka na Mladida

Nakon završetka NATO-ove intervencije na Kosovu u proljede 1999. zapadni

dužnosnici obnavljaju svoja obedanja da de poštivati zahtjeve pravosuđa,

ali, iza kulisa, ne mijenjaju svoju politiku odbijanja. U februaru 2000. za

vrijeme jednog posjeta Nizozemskoj Jacques Chirac ponovno potvrđuje

„odlučnost Francuske da učini sve kako bi pomogla u uhidenju traženih

osoba, a osobito onoga koji utjelovljuje etničko čišdenje u njegovu

najgnusnijem obliku, tj. Radovana Karadžida". Wesley Clark u aprilu

pojačava ton: „Karadžidevo je uhidenje pitanje dana." A George Tenet, šef

CIA-e, pri susretu s Carlom del Ponte 26. septembra u Langlayu, dodaje: „Ja

takve ljude progonim diljem svijeta. Zašto se ne uspijeva uhititi ni Bin

Ladena? Trebalo nam je sedam dana da uhvatimo Noriegu s dvadeset

hiljada marinaca u zemlji koja je bila naša... Karadžid je moj prioritet broj

jedan. On je u središtu svih naših napora. To je jedna od najtežih operacija.

On nikada ne razgovara telefonski, ne potpisuje nikada dokumente (sic).

Međutim, ako Miloševida svrgnu s vlasti, svi de štakori napustiti brod." U

maju 2001., na novom sastanku nakon američkih izbora, George Tenet

ponavlja: „Za Bushovu administraciju, kao i za CIA-u, Karadžid i Mladid

spadaju u najviše prioritete." Zatim naglašava i ne sumnjajudi što de se

dogoditi 11. septembra: „Karadžid je za mene važniji od Mladida i važniji od

Bin Ladena." Britanski premijer isto tako uvjerava Carlu del Ponte u svoju

podršku. U pismu datiranom 19. decembra 2001. Tonv Blair piše: „Naročito

me zabrinjava činjenica da Karadžid i Mladid još uvijek nisu uhideni. Mi smo

jasno ukazali Koštunici (predsjedniku Srbije i Grne Gore, u vrijeme njegova

posjeta Velikoj Britaniji, potkraj novembra, op. a.) da njihova sloboda

otežava stabilizaciju situacije u Bosni. Mi smo suočili vlasti s informacijama

koje pokazuju da elementi Jugoslavenske armije osiguravaju Mladidevu

zaštitu. I dalje demo ustrajati u tome."

Nakon što je u oktobru 2000. svrgnut s vlasti, Slobodana Miloševida izručio

je Hagu 28. juna 2000. srpski premijer Zoran Đinđid. Taj preokret kao da

najavljuje mogude otvaranje. Bjegunci koji su našli utočište u Srbiji sad su

ved na dohvat ruci pravde. To barem vjeruje Carla del Ponte koja odlučuje

pokušati nagovoriti srbijansku vladu da uhiti Ratka Mladida koji se javno

pokazuje u Beogradu.

Nakon odlaska iz Bosne u martu 1997. Mladid živi u Srbiji pod zaštitom

najviših državnih vlasti. Slobodan Miloševid gaji veliko divljenje prema

krvoločnome generalu. Uoči njegove smrti u Hagu, u martu 2006., rekao je

svojim zatvorskim drugovima: „Ratko Mladid je veliki zapovjednik, pravi

džentlmen." Njegov nasljednik Vojislav Koštunica, izabran u oktobru 2000.,

ne mijenja strukture. Pedesetak najvjernijih Mladidevih članova osiguranja

slijedilo ga je u Srbiju. Nastanili su se u vojarni na Topčideru, u srpskoj

prijestolnici. Beogradska armija osigurava im logistiku, putovanja, nadzor.

Ratko Mladid živi u svojoj beogradskoj vili, u Ulici Blagoja Parovida 11-7A, u

rezidencijalnoj četvrti Banovo Brdo gdje je vojska izgradila kude za svoje

visoke časnike. Kad u aprilu 1999. NATO pokrede operaciju bombardiranja

Savezničke snage, ciljaju se ponajprije vojne infrastrukture i postrojenja.

Mete su gađane sve do Beograda. Ratko Mladid preselio se odmah u

unutrašnjost. U početku boravi u odmaralištu Stragarima, blizu gradida

Topole, zatim se preselio u drugo vojno odmaralište, u Rajcu blizu Valjeva.

Nakon što su završila ratna djelovanja, Ratko Mladid provodi vrijeme

između Beograda i unutrašnjosti. Često je gost generala Živanovida, svojeg

prijatelja koji je zapovijedao Drinskim korpusom do jutra kad je započeo

genocid u Srebrenici, a koji ima kudu u blizini Gornjeg Milanovca. Redovito

odlazi u područje Valjeva gdje boravi kod drugih srpskih generala i kod

generala Petra Gračanina, bivšeg ministra, prijatelja obitelji Miloševid i

savjetnika u sjeni svih usporednih mreža. Upravo u tu pokrajinu u središtu

Srbije, povukao se na nekoliko tjedana u vrijeme izručivanja Slobodana

Miloševida ICTY-u., 28. juna 2001. Nakon što ga je predsjednik države

Vojislav Koštunica uvjerio da nede biti predan Hagu, Mladid se konačno

vratio u Beograd. Iz budžeta Vojske Republike Srpske pronevjereno je 75

000 konvertibilnih maraka, valute Bosne i Hercegovine (oko 36 000 eura),

kako bi mu se kupio automobil koja de on zatim darovati sinu.

Kad se Mladid u proljede 2001., a zatim 2002. liječio u Vojnoj bolnici u

Beogradu, nije se koristio podzemnim ulazom na razini garaža, nego je

ulazio na glavna vrata. Isto tako, Mladid se pokazuje i na vjenčanju svojeg

sina Darka, a nazoči i svečanostima u Domu Armije, smještenom u srcu

Beograda. Obilazi restorane u svojoj četvrti, ide na nogometne utakmice.

Beograđani ga redovito susredu. Njegovo često pojavljivanje predstavlja

izrugivanje međunarodnoj zajednici. Snage NATO-a poslane u susjednu

Bosnu i Hercegovinu ne mogu djelovati u Srbiji, čak i kad bi htjele. Na taj

način mogu otkloniti ponudu Zorana Đinđida Carli del Ponte 28. juna 2001.

Srpski premijer koji sredinom popodneva telefonira tužiteljici da je

obavijesti o izručenju Slobodana Miloševida na Sud, predlaže joj da u isti

mah isporuči Mladida. „Ako NATO može djelovati bez odgode, u roku od

četiri sata", sugerira on. Mladid je tada kod kude u Beogradu.

Mladid ubrzo postaje razlog neslaganja između Vojislava Koštunice,

pred-sjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore, i Zorana Đinđida, srpskog

premijera. Đinđid zna da njegova zemlja nede nadi svoje mjesto na

međunarodnoj sceni ako daje utočište najodgovornijem za pokolj u

Srebrenici, kojega traži međunarodno pravosuđe. Ved prije nego što je

izručio Miloševida Hagu, on traži od Koštunice da ukine zaštitu odobrenu

Mladidu koju financira savezni budžet te da ga umirovi.

Mladid nije nikada prestao biti aktivan časnik jugoslavenske vojske, čak ni u

vrijeme najžešdeg etničkog čišdenja. Za vrijeme rata kad je zapovijedao

vojskom bosanskih Srba i činilo se da ovisi o samoproglašenom

predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžidu, Mladid je ostao pod

pokroviteljstvom Beograda. Svako od njegovih unapređenja, poput onog od

16. juna 1994. koje mu je pribavilo tredu generalsku zvjezdicu, doneseno je

odlukom potpisanom rukom predsjednika Savezne Države Srbije i Crne

Gore. Mladid je i dalje pripadao jugoslavenskoj vojsci, samo je dodijeljen

Srbima u Bosni, kao i gotovo svi kadrovi njegove vojske koji su sijali smrt u

Bosni. Sedam godina poslije, 16. juna 2001., ponovno predsjednik države

Vojislav Koštunica potpisuje dekret ovlašdujudi njegovo umirovljenje i

povlačenje njegova dosjea iz službenih registara Vojske Jugoslavije. Ali

Koštunica, koji je to napravio pod pritiskom Đinđida, ne žuri.

Administrativna procedura dovršena je tek godinu dana poslije, 29. maja

2002., nakon novih prijetnji srpskog premijera.

„Zapanjuje spoznaja da Ratko Mladid može i dalje sasvim bezbrižno živjeti u

Beogradu, pod službenom zaštitom Jugoslavenske armije, čiji je i dalje

aktivni časnik", optužuje u novembru 2001. Carla del Ponte u Parizu i u

Washingtonu. I upozorava pred Vijedem sigurnosti 27. novembra: „Ako smo

stvarno odlučni primijeniti zakon protiv onih koji su počinili djela genocida

ili zločine protiv čovječnosti ili terorizma i ako želimo uspostaviti trajnu

stabilnost na Balkanu, jednostavno ne možemo dopustitu Radovanu

Karadžidu i Ratku Mladidu da izbjegnu pravdi i ne možemo konstruktivno

razgovarati o dovršavanja mandata ICTY-a dok njima ne budu suđeno u

Hagu."

Đindid je ved obedao Carli del Ponte da de joj predati Mladida, ali je tražio

malo vremena. „Mladid je u Srbiji i moram dobiti politički konsenzus za

njegovo izručivanje Hagu. A to de biti teško, da ne kažem nemogude.

Koštunica je nerazuman i nede krenuti na Mladida. A uz to, on misli da su

dani ICTY-a i vaši odbrojani." Đinđid zna da bi sudjelovanje srpske policije u

Mladidevu uhidenju izazvala odgovor vojske. On pokušava najprije uvjeriti

Koštunicu da se podčini međunarodnim pravilima i da što prije započne

suradnju s ICTY-em. SAD i dalje uvjetuje svoju ekonomsku pomod tom

suradnjom, o tome ovisi sudbina Srbije. Dvadesetak optuženika koji bježe

od Haga bezbrižno živi u Srbiji. Đinđid se nada da de Koštunica ubrzo pristati

da isporuči sitne ribe, a zatim de se odlučiti isporučiti i Mladida. Ili da de

Mladid, kad ga napusti vojska, otidi iz Srbije.

U januaru 2002. Đindid u New Yorku najavljuje Carli del Ponte svoj plan:

„Tražio sam od Amerikanaca da mi pomognu lokalizirati Mladida, ali oni

kažu da ne znaju gdje se nalazi. Međutim, sklopili smo sporazum s CIA-om.

Ako Mladid bude izvan Srbije, CIA de djelovati. Nebojša Pavkovid (tadašnji

komadant Generalštaba Vojske Jugoslavije; op. a.) poslat de dvije stotine

ljudi i postaviti mu ultimatum: ili napusti Srbiju, ili demo te uhapsiti.

Nadamo se da de otidi. Bit de ga lakše uhapsiti u Republici Srpskoj jer se

tamo ne može, poput Karadžida, osloniti na široku mrežu podrške."

Mladid nema nipošto namjeru predati se ili napustiti Srbiju, gdje se osjeda

na sigurnome. Četvrtog juna 2002. u Beogradu on vlastoručno potpisuje

svoje umirovljenje i imenuje tri opunomodenika za primanje njegove

penzije: suprugu Bosiljku, sina Darka i šefa jedinice zadužene za njegovu

sigurnost. Njegov položaj optuženika u bijegu nimalo ga ne sprečava da

doslovno prati proceduru. U svakoj etapi, Mladid potpisuje svoje zahtjeve,

potvrđuje primitak odluka, ostavlja svoju osobnu adresu. Vojni odjel

zadužen za njegovu sigurnost raspušten je i napušta neko vrijeme vojarnu u

Topčideru. Srpski premijer Zoran Đindid zaprijetio je da de prestati

upladivanje iz Srbije u savezni budžet ako novac bude i dalje upotrebljavan

za financiranje Mladideva bijega. Ali uz Koštuničinu neograničenu punomod,

armija nalazi druge kanale financiranja. Jedinica je odmah ponovno

uspostavljena kao skupina dobrovoljaca, pladenih iz vojnih crnih fondova.

Sljededih dana Mladid u samom srcu Beograda slavi svoj odlazak u mirovinu

u restoranu Doma Armije, nešto niže od Trga Republike, sa suprugom i

starim drugovima. On i dalje posjeduje Bevandu na Banovu brdu. Dvadeset

prvog oktobra 2002. ruča u Miloševom konaku, u četvrti Košutnjak, na 500

metara zračne linije od rezidencije švicarskog veleposlanika gdje Carla del

Ponte razgovara s međunarodnim diplomatima na kraju svojeg posjeta

Beogradu. Dvanaestog marta 2003. premijer Zoran Đindid ubijen je usred

dana pred zgradom srpske vlade. Srpska policija započinje golemu policijsku

akciju. Više od hiljadu osoba pritvoreno je širom zemlje. Vedinom su to

članovi organiziranog kriminala. Ali uhideni su i bivši šef Miloševideve tajne

policije Jovica Stanišid i njegova desna ruka Frenki Šimatovid. Mladid ne želi

riskirati. Sklanja se na Bežanijsku kosu, u predgrađe Beograda, na putu

između središta grada i aerodroma, u kudu jednog generala u mirovini.

Zatim kupuje nekoliko jutara zemlje, između Valjeva i Loznice, nedaleko od

granice s Bosnom, gdje neko vrijeme uzgaja pčele.

Dugo su zapadnjaci odbijali priznati da Mladid potpuno nekažnjeno boravi u

Srbiji. Čak i ako su ga lako mogli susresti u Beogradu. Čak i ako su Zoran

Đinđid i njegovi ministri to rado potvrđivali. Ali, svaki put kad ih je Carla del

Ponte pozivala na djelovanje, oni su zahtijevali opipljive dokaze. Tridesetog

novembra 2001. francuski ministar obrane Alain Richard želedi poštedjeti

predsjednika Koštunicu, unatoč njegovu odbijanju suradnje s ICTY-em, za

vrijeme susreta u Parizu dobacio je Carli del Ponte: „Ako je Mladid doista u

Beogradu, pokažite nam njegovu fotografiju. Moja de zemlja izvršiti pritisak

kad budemo imali pouzdane i provjerljive dokaze." A francuski je ministar

bio upravo primio izvještaj generala Philippea Rondota, zapovjednika speci-

jalnih operacija, koji ne ostavlja više nikakvih sumnji o Mladidevoj

prisutnosti u Srbiji. Krajem 2002. prijestolnice ne mogu više negirati

očigledno. Otad su one prisiljene vršiti pritisak na vlasti koje otvoreno

izbjegavaju zakon, odbijajudi izvršiti međunarodni nalog za uhidenje

generala optuženog za genocid.

„Slučaj Karadžid"

U Bosni i Hercegovini, velike sile ostaju na svojim pozicijama. Početkom

2001. francuske službe tvrde da su lokalizirale Karadžida zahvaljujudi

uređaju GSP-a postavljenom pod automobil jedne od njemu bliskih osoba.

Ali operacija hvatanja poništena je po zapovijedi Jacquesa Chiraca jer bi ona

prisilila francuske komandose da prijeđu u sektor pod američkom

kontrolom. Na čelu međunarodnih snaga u Bosni (SFOR) američki general

Dodson u julu 2001. objašnjava Carli del Ponte: „Nismo više zabrinuti da

demo morati pretrpjeti gubitke jer su naši ljudi ved dobro uvježbani. Ali

Karadžid uživa status junaka, postoji opasnost teške političke krize u slučaju

uhidenja." Unatoč tome što je Srbija izručila Slobodana Miloševida, zapadni

dužnosnici tvrdoglavo traže alternative Karadžidevu uhidenju. Nova

američka administracija nije međutim našla ništa bolje nego da ga nizom

pisama i susreta s njegovom obitelji moli da se preda. Pierre Richard

Prosper, novi američki veleposlanik zadužen za pitanja međunarodnog

pravosuđa, piše 14. decembra 2001. Ljiljani Karadžid da je nagovori da

pozove svojeg supruga na predaju: „Gospođo Karadžid, predaja vašeg

supruga Hagu neizbježna je, ali može izabrati način na koji de tamo otidi.

Bilo bi u interesu vaše obitelji i onih koji je okružuju da se ta predaja vrši u

potpunoj sigurnosti i dostojanstvu, a ne operacijom u kojoj bi on ili drugi

mogli biti ranjeni. Umjesto da uzmiče od Međunarodnog suda, vaš bi se

suprug morao predati i braniti svoj stav pred Sudom. Time bi olakšao i teret

koji pritišde njegovu obitelj i njegove pristaše koji, u protivnom slučaju,

riskiraju posljedice pravnih i financijskih akcija koje de se poduzeti protiv

njih. Isto tako uklonio bi i prepreku razvoju Republike Srpske i omogudio joj

da postane odgovoran i prosperitetan element Bosne i Hercegovine. Želio

bih se susresti s vama da razgovaramo o položaju vašeg supruga. Mogao

bih biti u Bosni

20. ili 21. decembra. Gorljivo vam preporučujem da iskoristite ovu priliku."

Prosper nije uspio dogovoriti sastanak. U januaru 2002. odlazi u Crnu Goru

da bi nagovorio Karadžidevu majku Jovanku. Stara Crnogorka ne dopušta da

joj prodaje maglu. Veleposlanik tada prijeti Luki, bjegunčevu bratu, da de

mu ugroziti poslove. Luka Karadžid posjeduje nekoliko benzinskih crpki i

tvornicu vodnih sokova. Ukidaju mu isporuku goriva, ali on ne popušta.

Zatim i američki general Svlvester, koji preuzima zapovjedništvo SFOR-a,

piše Ljiljani Karadžid savjetujudi joj u interesu bosanskih Srba da nagovori

supruga da se preda. Supruga odgovara generalu Svlvesteru 4. juna 2002.:

„Jedino što međunarodna zajednica može učiniti jest da povuče optužbu." I

naglašava: „Moj je suprug uvijek poštivao svaki gentleman's agreement, što

bi vi morali znati. Također, svi su uvjeti ispunjeni da on postane slobodan

čovjek." Sljededih mjeseci, više zapadnih izaslanika obedava Carli del Ponte

mogudu predaju Karadžida ako se odustane od optužbe za genocid vezan uz

Srebrenicu. Zapadne vlade traže izlaz ali dobro paze da same ne formuliraju

takav zahtjev.

Prema ispovijesti stručnjaka za to područje, u deset godina bila su samo tri

pokušaja Karadžideva uhidenja. Sva tri su objavljena. Do svih je došlo 2002.

godine kad je u Hagu započelo suđenje Miloševidu, kad su velike sile tražile

od ICTY-a da što brže dovrši svoj posao. Prva je operacija započela 28.

februara u Čelebidima, selu nedaleko od Foče, u jugoistočnom dijelu Bosne.

Dva su dana kontingenti NATO-a pretraživali taj sektor. Karadžid nije tamo.

A oni to znaju. Ali su, još jednom, američki časnici s visokim činovima

optužili jednog francuskog vojnika da je potkopao operaciju upozorivši na

vrijeme Karadžida. Francuska vlada demantira, glavni tajnik NATO-a

Britanac Lord Robertson, također. Osamnaestog marta 2002. američki

državni tajnik Colin Powell obedava Carli del Ponte: „SAD nede prestati

zahtijevati uhidenje Karadžida i Mladida." U Vijedu nacionalne sigurnosti

(NSC), koje je tada vodila Condolezza Rice, stručnjaci joj objašnjavaju:

„Molimo vas da nam oprostite što smo vam obedali Karadžida prije

novembra 2001. Jedanaesti septembar poremetio je naš program. Ipak,

nakon toga smo ponovno procijenili situaciju i potvrdili, zajedno s našim

saveznicima, važnost da stavimo Karadžida iza brave. Ponovno smo vrlo

aktivni. Dvije operacije koje je pokrenuo SFOR propale su, ali one su nam

poslužile kao izvrsna generalna proba. Pojačali smo pritisak i sve više mu

otežavamo život."

Do drugih dviju operacija došlo je ljeti, u Palama, a zatim u Foči. To su bile

operacije za javnu upotrebu jedne vojne supersile okrnjene reputacije, ili

još nemarnijih zapadnih dužnosnika čija je odsutnost volje sve sumnjivija.

One su također opomena upudena Karadžidu koji, povremeno dolazi u

pretražene sektore. Opomene da se preda ili da prestane utjecati na

politički i gospodarski život srpskog entiteta u Bosni? Ove operacije, u

svakom slučaju, omogudavaju zapljenu dokumenata čiji sidušan dio, nerado

predan Tužiteljstvu

u Hagu, daje mnogo pojedinosti o intenzivnoj aktivnosti nevidljivog čovjeka.

Prijestolnice tvrde da se obruč steže. General J. Svlvester 17. aprila 2002.

uvjerava Carlu del Ponte da raspolaže „najboljim američkim snagama na

svi-jetu" kako bi zarobio Karadžida. I dodaje da je ved potrošeno 18 miliona

do-lara „u operacijama traženja i psihološkim operacijama usmjerenima

prema lokalnom javnom mnijenju". Nekoliko tjedana poslije tvrdi da „se

približavaju Karadžidu" i da ga čak „mogu čuti kako diše". Kao Louise

Arbour, i Carla del Ponte sumnja u volju velikih sila. Dvanaestog marta

2002. na kraju posjete djelatnom glavnom stožeru NATO-a u Stuttgartu,

ona napominje u svojim osobnim bilješkama: „Oni su obmanjivači, rekli su

da žele uhidenja... Izgledaju jako uvjereni, ali slabo rade. Svakih šest mjeseci

dolazi do smjene timo-va. Nema suradnje. Ne smiju se praviti bilješke (za

vrijeme sastanka, op. a.) ni odnijeti sa sobom sheme i grafikoni koje su mi

dali na francuskome. Ljubazni su, ali glupi."

Kako bi se zapadnjaci prestali „igrati skrivača s počiniteljima genocida",

Carla del Ponte želi stvoriti vlastiti tim za traganje. U septembru 2001.

tražila je četiri dodatna mjesta u budžetu za 2002. Ali, u decembru SAD

poziva na smanjenje budžeta. Jedanaesti septembar izmijenio je njihove

prioritete objašnjavaju oni tražedi od Tribunala da se što prije pozabavi

„izlaznom strategijom". Carla del Ponte ne dobiva ni jedno dodatno mjesto.

Ona se odlučuje snadi sredstvima kojima raspolaže i određuje nekoliko

sposobnih obavještajaca među svojim istražiteljima. Početkom 2002.

unutar Tužiteljstva nastala je jedinica zadužena za lokaliziranje kriminalaca

u bijegu i usklađivanje lova na Karadžida i Mladida. No ona nije ovlaštena za

hvatanje bjegunaca. Naime, velike sile nisu nikada odgovorile na

ponovljene apele sudaca i tužitelja koji su slijedili jedan za drugim da se

formira „grupa međunarodne sudske policije". Tako je Tribunal, kad je riječ

o uhidenjim i opdenito suradnji, ostao ovisan o dobroj volji država. Toj

jedinici, nazivanoj tracking teatri, u početku je na čelu bio pukovnik

francuske žandarmerije Raymond Čarter, kojega je 2005. zamijenio jedan

Britanac.

Tragačka jedinica uspjela je lokalizirati petnaestak bjegunaca, ali njezinu je

učinkovitost ozbiljno ugrozilo odbijanje zemalja NATO-a, osobito Britanaca i

Amerikanaca, da potvrde ili pobiju podatke koje su dobili od tragača

IC-TY-a, čime su znatno omele ili spriječile procjenu izvora. Ljudi Carle del

Ponte pokušali su na terenu raditi s najmotiviranijim lokalnim stanovnicima.

U Bosni su surađivali s Munirom Alibabidem, bivšim agentom

jugoslavenskih službi koji je postao šef obavještajne službe

hrvatsko-bosanskog entiteta, i kojega, s pravom ili ne, nazivaju balkanskim

Simonom Wiesenthalom. Imenovala ga je nenacionalistička vlada, ima

mreže diljem zemlje i željeznu volju da pošalje Karadžida u Hag kako bi

odgovarao za svoje zločine. Ali čim su počeli zajedno raditi, Paddv

Ashdown, čovjek koji je koncem maja 2002. uzeo u ruke uzde

međunarodne administracije u Bosni, smjenjuje ga. Britanac, kojeg su

Bosanci ved prozvali „prokonzul", „vezir" ili čak „Paddy paša", smjenjuje

punom parom, a to je u njegovoj modi.

Da bi opravdao svoju odluku, Ashdovvn pripisuje Muniru Alibabidu „pokušaj

državnog udara". Optužuje ga da je organizirao curenje podataka iz

izvještaja koji mu je bio naručen o vezama između bošnjačke nacionalističke

stranke SDA, pobjednika na izborima, i lokalne mafije, u Ljiljanu, dnevniku

bliskom SDA. Ashdown ne prilaže nikakav dokaz ali, sredinom oktobra

2002., iznuđuje podršku veleposlanika velikih sila u Sarajevu prilikom

jednog kratkog sastanka. Protivi se samo Francuska. Ashdown prelazi preko

toga i sutradan Alibabid dobiva otkaz, uz zabranu da zauzme bilo kakvu

javnu funkciju. Opomenut da napusti ured u roku jednog sata, nema

vremena ni dovršiti svoj posljednji izvještaj o Karadžidevu kretanju koji

mora predati Carli del Ponte, koja tog popodneva treba stidi u Sarajevo.

Alibabid nije surađivao samo s tragačima Carle del Ponte. On je slao svoje

informacije i SFOR-u i mogao je utvrditi njegovo pomanjkanje interesa, a

ponekad čak i odbijanje da provjeri tragove. Alibabid je imao veliku

prednost pred svojim zapadnim kolegama. Pribavljao je informacije koje su

izvrgavale velike sile ruglu i pokazivale njihovu dvoličnost. Ali Ashdown je

imao drugi razlog da brzo odbaci tog Bošnjaka. Ured Carle del Ponte upravo

je skupio sredstva, 150 000 eura, za financiranje hajke na Karadžida kako ne

bi više ovisio o zapadnjacima. Prvi dio je ved bio upladen Alibabidu da plati

svoje doušnike. Britanci i Amerikanci dočuli su za taj tajni sporazum. Bez

sumnje zbog curenja u krilu Tribunala gdje je jedan broj osoba iz

Tužiteljstva ili iz administracije bio upuden u stvar kako bi se vrlo

transparentno upravljalo posebnim fondovima i prebacivanjem novca u

Bosnu. Mjesec dana poslije Paddv Ashdovvn neizravno priznaje vezu

između Alibabideva otpuštanja i hajke na Karadžida. „Ja sam ga opozvao jer

je radio za francuske službe i odbijao je suradivati s britanskim službama",

povjerava joj u Sarajevu 19. novembra 2002. I nadodao je da bi to potvrdio:

„Nije vam mogao pomodi jer (general, op. a.) Rondot90

i njegovi uvijek, pa i

u novije vrijeme, ruše sve pokušaje hvatanja Ra-dovana Karadžida." Teško je

tužitelju ICTY-a u tom gnijezdu prepredenjaka

prepoznati svoje saveznike.

Unatoč glasu dobrog poznavaoca Balkana, učinkovitog i vrlo moralnog

čovjeka, koji je stekao tijekom godina optužujudi najodgovornije za svojih

putovanja u vrijeme rata u Bosni i na Kosovu i zatim nekoliko godina poslije

kad je dolazio svjedočiti za optužbu na mnogim suđenjima pred ICTY-em

(Blaškid, Miloševid, Brđanin), Paddv Ashdown odredio je sebi ciljeve koji su

u sukobu s misijom Tribunala. On vuče konce, igra se političkih saveza

među lokalnim nacionalistima i prima samo u staklenom kavezu,

smještenom u prizemlju

90 General Philippe Rondot bio je savjetnik za obavještavanje i specijalne

operacije pri francuskom ministarstvu Obrane od 1997. do 2005. U tom ga

je svojstvu predsjednik Chirac 1998. zadužio za lov na ratne zločince.

zgrade OHR-a, ureda visokog predstavnika, u četvrti Grbavica u središtu

Sarajeva. Nitko ne može u njega udi ako ne ostavi mobitel na ulazu. Kavez je

potpuno neprobojan za prisluškivanje i mora takav ostati. I dok s Carlom del

Ponte razgovara, primjerice, o Alibabidevu pitanju, bivši elitni vojnik Njezina

Veličanstva, može joj bez uvijanja redi da Britanci nede nikada dopustiti

Francuzima prvenstvo na području obavještavanja u Bosni i Hercegovini.

Oni uživaju podršku Amerikanaca koji ne gledaju s odobrenjem njezinu

tragačku jedinicu koju vodi jedan Francuz. U martu 2003. američki

veleposlanik za ratne zločine Pierre Richard Prosper to joj također daje na

znanje gotovo izravnim riječima: „Vi imate na terenu ljude koji svima

postavljaju mnoštvo pitanja. Tko su oni, što oni hode?"

Rat koji saveznici započinju iza kulisa izgledalo je da de biti „u rukavicama",

ali on je cinčan i nemilosrdan. Ta suparništva, a priori zastarjela, čine da

međunarodni odnosi nalikuju partiji igre Rizik u kojoj su svi niski udarci

dopušteni. Rezultat: saveznici -francuski, britanski i američki -međusobno

se uhode, bacaju jedan drugome klipove pod noge, odbijaju surađivati, a

ponekad i komunicirati. Washington i London ne prestaju sumnjičiti

Francusku da slijedi samostalne političke planove i optužuju je da ne dijeli

svoje informacije. U Bosni, kao uostalom i u svijetu, Francuska nimalo ne

nastoji ponovno zadobiti povjerenje svojih partnera. Ona ne pokušava ni

preuzeti inicijativu. Ostaje pasivna iako u Bosni, kao i na vedini vanjskih

operativnih pozornica, jedna od zemalja koje daju najviše snaga za

održavanja mira. Kad su francusko-američki odnosi dosegli tačku prekida

nakon odbijanja Francuske, početkom 2003., da podrži vojnu intervenciju u

Iraku, Pariz ne pokušava dovesti Washington i London u nepriliku hvatajudi

odvojenom akcijom Karadžida koji i dalje dolazi u francuski sektor. Da je

Francuska željela dokazati prevrtljivost SAD-a, za što ga stalno optužuje,

tada je imala savršenu priliku.

Prirodno, ali politički krhko savezništvo između triju velikih sila pokazuje se

na kraju otpornijim nego što je izgledalo. Jer sve tri ujedinjene su u istom

odbijanju da Karadžideva uhidenja.

Washington i London prikazali su početkom 2003. reorganizaciju SFOR-a i

preraspodjelu zemljopisnih sektora nadležnosti kao učinkovit odgovor na

francusku opstrukciju u hvatanju Radovana Karadžida. „Sad kad možemo

djelovati bez Francuza, kad smo počeli razbijati mrežu koja financira

Ka-radžidevu zaštitu, izgledi da ga uhvatimo realni su", izjavljuju visoki

američki dužnosnici u aprilu 2003. Pariz, naprotiv, smatra da ta odluka

potkopava rad njezinih obavještajnih agenata raspoređenih na terenu, a

sada definitivno uklonjenih s Pala i iz srpskih sredina koje oni najbolje

poznaju. Zapravo, ništa se ne mijenja. 11. novembra 2003. Karadžid može

mirno dodi na Pale, na svoje obiteljsko dobro i posaditi, prema srpskoj

tradiciji, stablo. Te je godine odabrao trešnju. U Washingtonu je, mjesec

dana prije, američki državni tajnik Colin Powell rekao Carli del Ponte: „Ne

mogu vam odgovoriti. Ne bih vam znao redi zašto ga ne uspijevaju

lokalizirati ili, kad ga nađu, uhititi!" Uhidenje Sadama Huseina, 13.

decembra 2003., devet mjeseci nakon američke intervencije u Iraku, vrada

ICTY-u veliku nadu. Dakle, mogude je, kad ima dovoljno volje i sredstava,

uhvatiti jednog bivšeg šefa države, koji još uvijek raspolaže mrežama

podrške u svojoj zemlji. Ali ubrzo se pokazuje da uhidenja ne predstavljaju

nepremostive probleme kad je velikim silama u interesu postidi osudu

osumnjičenoga. Osobito kad imaju svu slobodu u kontroliranju sudskog

procesa.

Dok su se slike Sadama Huseina, izvučenog iz jame, neprestano vrtjele na

međunarodnim televizijama, Karadžid zna da se nema čega bojati. Prošlo je

nekoliko tjedana da su mu britanske službe prišle blizu kako bi ga pokušale

uvjeriti da se preda ili da napusti Bosnu. Angažirani na novim frontovima,

Amerikanci žele povudi vedinu svojih trupa iz Bosne i ostaviti samim

Europljanima zadatak da osiguravaju vojnu nazočnost u zemlji. Ta se odluka

mora donijeti na vrhu NATO-a u Istanbulu sljededeg juna. No, Europljani su

jasno dali do znanja da oni nede preuzeti baklju dok pitanje Karadžida ne

bude riješeno. „Da, to je uvjet i, u svakom slučaju, Amerikanci nede otidi

dok ne budu mogli redi: 'Misija je izvršena'", potvrđuje Javier Solana, glavni

tajnik Vijeda Europske Unije, 13. oktobra 2003. za jednog susreta s Carlom

del Ponte u Luksemburgu. Potkraj 2003. u pomod je pozvan Paddv

Ashdown. Bivši vođa britanske liberalne stranke poznaje Karadžida, a i

sastao se s njim više puta 1992. i 1993. za vrijeme svojih putovanja u Bosnu.

Osim toga, blizak je i MI6 koji je tada organizirao njih susret u Bosni. Barem

tako tvrdi dvije godine poslije šef njemačke diplomacije. Joschka Fischer

povjerava Carli del Ponte početkom 2006. da je preko svojih službi dobio

dokaze o tome tajnom susretu. Njemačka odbija dati te dokaze unatoč

upornosti tužiteljice koja bi se htjela njima poslužiti da izvrši pritisak na

zapadnjake.

Ashdown ne uspijeva uvjeriti Karadžida da napusti regiju ni da se preda.

MI6 pokuša sljededih mjeseci izvršiti pritisak na njegove najbliže saveznike.

Ali uhidenje je uvijek isključeno. Međutim, početkom 2004. javljaju se tri

nove zlatne prilike. Početkom januara, predsjednik srpskog entiteta Dragan

Čavid i predsjednik Skupštine bosanskih Srba Dragan Kalinid, obojica u

upravi SDS-a, srpske nacionalističke stranke koju je Karadžid osnovao uoči

rata, prepiru se o tome kakvu politiku treba voditi. Kalinid, koji ne uspijeva

urazumiti Cavida, napominje: ,Ja du govoriti s Radovanom jer on je još

uvijek šef." Kalinid tada kontaktira jednog od svojih bivših tjelesnih čuvara

koji je prešao u Karadžidevu službu. Bata Tešid obično služi kao glasnik i

nalazi se na Palama. Bijesan, Čavid obavještava o tome snage NATO-a.

Amerikanci ne razmatraju stavljanje Tešida pod nadzor kako bi ih doveo do

Karadžida. Oni 10. januara na Palama uhiduju Tešida. Operacija je medijima

prikazana kao pokušaj Karadžideva uhidenja, doduše neuspjela, ali koji je

omogudio stezanje mreže: Tešida su ispitali i Karadžid de uskoro biti uhiden.

Gledane izvana, velike sile izgledaju napokon povezane. Sve vedi pritisak

koji vrše kako bi uvjerile ICTY da što prije zatvori svoja vrata izgleda kao da

naglašava hitnost Karadžideva uhidenja.

No to nije tako. Jer Karadžid je tada u Beogradu. I upravo je u društvu

Dragana Kalinida prije nekoliko dana prešao granicu. Karadžid se, naime,

morao podvrgnuti kirurškoj intervenciji. Njegov dolazak uznemiruje one koji

su obedali da de braniti naslijeđe Đinđida, ubijenog dok je radio na izgradnji

europske bududnosti svoje zemlje. Oni žele uhititi Karadžida prije nego što

ustupe mjesto Vojislavu Koštunici koji se priprema formirati vladu sa

strankama Miloševida i Šešelja, obojice na suđenju u Hagu. Mladid je pod

vojnom zaštitom i nitko ne želi preuzeti rizik sukobljavanja s vojskom. Ali

oni još nekoliko tjedana kontroliraju policiju i mogu uhititi Karadžida.

Dvadeset osmog januara 2004. Carla del Ponte je obaviještena o stavljanju

Karadžida pod policijski nadzor i o njegovu skorom uhidenju, vjerovatno

prije konca dana. Srbi pozivaju u pomod Francusku da osigura prijevoz do

Haga. Na veliko nezadovoljstvo Amerikanaca koji interveniraju kod Srba da

obustave operaciju. Između te dvije zemlje dolazi do nesuglasica nakon

protivljenja Francuske američkoj intervenciji u Iraku. Ali nitko uistinu ne zna

jesu li ta suparništva bila razlog napuštanja operacije ili samo izgovor.

Pierre Richard Prosper dolazi sutradan u Hag. On to čak i ne spominje.

Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu ved je obavijestilo

Carlu del Ponte da je ta priča potpuno izmišljena, da je srpsku inicijativu

pustio u optjecaj jedan visoki dužnosnik pod utjecajem alkohola! Prosper

tvrdi da se obruč steže u Bosni. Ni riječi o Karadžidevoj prisutnosti u

Beogradu. Carla del Ponte pritišde ga u razgovoru u četiri oka. „Snađite se

da uhvatite Mladida i Karadžida. Ja ne želim znati što se jučer dogodilo jer

mi svi lažu. Ali ja želim obojicu. Karadžid je još uvijek u Beogradu, nije

prekasno da se djeluje." Prosper zahtijeva da se savjetuje sa svojom

vladom. Iz Washingtona poziva Carlu del Ponte 31. januara 2004. da joj

kaže kako je dobio podršku. No Amerikanci se ne pokredu. Drugog februara

veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu William

Montgomerv uvjerava u srpskim medijima da je njegova vlada zadovoljna

suradnjom Beograda s ICTY-em koja de se, kaže on, „završiti Mladidevim i

Karadžidevim izručivanjem". Carla del Ponte ide još dalje 9. februara u

Bruxellesu kad izjavljujuje novinarima da je Karadžid u Beogradu. Solana

uzvrada: „Ako je to istina, imamo ozbiljan problem." Amerikanci joj ne

opraštaju taj indirektni pritisak preko medije. Nekoliko tjedana prekidaju

svaku komunikaciju sa Švicarkom i njezinim uredom.

Dvadesetog februara 2004. uhode Carle Del Ponte ponovno su našle

Karadžideve tragove u Bosni. Otišao je iz Beograda i provodi nekoliko dana

oporavljajudi se u kudi smještenoj na samo nekoliko kilometara od granice

sa Srbijom, u selu Zaovine. Poznato im je ime vlasnika i znaju da de

bjegunac tamo provesti nod. Ta je obavijest odmah prenesena

zapovjedniku SFOR-a u Sarajevu. Nekoliko sati poslije helikopter nadlijede

to područje upozoravajudi tako Karadžida.

Tijekom cijele jedne godine, Carla del Ponte potpuno gubi trag Karadžidu.

Potkraj decembra 2004. SFOR se povlači iz Bosne. Njega zamjenjuju

europske snage, EUFOR. Sveden na sedam hiljada ljudi, EUFOR ne

nasljeđuje ovlasti za uhidenje optuženika u bijegu. Europljani su odbili

preuzeti smjenu radije prepuštajudi NATO-u odgovornost za njegov

neuspjeh. Službeno, Atlantski savez je još uvijek zadužen za uhidenje haških

optuženika. On drži u Bosni dvjesto pedeset ljudi, samo Amerikanaca.

Sjedinjene Američke Države požurile su povlačenje NATO-a iz Bosne, ali

ipak nisu odustale od operacija nadziranja teritorija za koje se pretpostavlja

da bi moglo poslužiti ekstremnim islamistima kao ulazna vrata prema

Europi. Ostavši pod zastavom NATO-a, na američkim vojnicima ostaje,

dakle, odgovornost za ovu pretešku misiju koje bi se svi htjeli riješiti -hajku

na ratne zločince. „Prijenos vlasti nede se izvršiti na štetu ICTY-a i pravde",

obedali su visoki dužnosnici NATO-a u februaru 2004. Na papiru, to je

učinjeno, ali u praksi, kako se žali Carla del Ponte, „više nitko ne traži

Karadžida".

U aprilu 2005. jedan Nizozemac kontaktira Sud u Hagu. On tvrdi da je 7.

aprila vidio Karadžida u Foči u društvu neke žene na terasi jednog kafida.

Carla del Ponte traži od NATO-a da provjeri tu obavijest. „Nemogude, jer je

Karadžid od 6. do 8. aprila bio u Beogradu", odvradaju nekoliko dana poslije

američki dužnosnici iz NATO-a koji su do tada tvrdili da su i oni izgubili svaki

trag Karadžidu! Ogorčena, Carla del Ponte napokon apelira na policiju

bosanskih Srba, nepouzdanu, ali dužnu pružiti ICTY-u bar minimum

suradnje. U julu od nje traži nadzor Karadžidevu obitelj. Ljetne promjene

boravišta često su bile prilika za bjegunca da se susretne sa svojima, kako

svjedoči više pisama nađenih za vrijeme NATO-ova pretresa. Carla del

Ponte početkom augusta otkriva da je nadziranje ukinuto. Ona tada

doznaje da je jedan časnik CIA-e 29. jula došao tražiti od agenata bosanskih

Srba da ukinu motrenje Karadžideve obitelji, pod izgovorom da je riječ o

naredbi Haga! Uhvadene u laži, američke vlasti pred tužiteljicom ICTY-a

izražavaju žaljenje zbog „greške u komunikaciji", bez drugih objašnjenja.

Željan spasiti privid, američki general Steven Schook, zapovjednik jezgre

NATO-a u Bosni, uvjerava medije

17. augusta 2005. za vrijeme posjeta Bruxe-llesu: „Ja sam vrlo optimističan

kada je riječ o činjenici da de se modi završiti ovo poglavlje koje je

uzrokovalo zastoj u Bosni i Hercegovini." Kao dokaz, on tvrdi: „Neke novine

u Banja Luci i na Palama objavljuju oglase u kojima se poziva Karadžida da

se preda. To je nešto neviđeno. (...) Mreža podrške se iz dana u dan

stanjuje, a pokret u prilog njegove predaju raste!" Inicijative u tom smislu

ved su odavno napuštene pred Karadžidevim kategoričkim odbijanjem da se

preda. Zapadnjaci su se zatim zadovoljili pregovaranjem o nje-govou

udaljavanja s Pala, iz Bosne, a ponekad čak i iz regije. Čini se da je MI6

napokon laskanjem pridobio Karadžida i postigao da on sve češde odlazi na

putovanja. Jer svi se plaše pritisaka Carle del Ponte ako ona opet otkrije da

se Mladid, ali i Karadžid, skrivaju u Srbiji. Otada Karadžid sve češde skokne u

Grčku, u zabačenu pokrajinu u blizini brda Athos.

Igra mačke i miša

Za zapadne vlade teže se nositi s pitanjem Ratka Mladida. Njegova

nazočnost u Srbiji neprestano je izrugivanje međunarodnoj zajednici. Tim

više što se srpske vlasti od 2001. nisu pokrenule i što Carla del Ponte ne

prestaje na to podsjedati. Europljani i Amerikanci mogu se samo koristiti

polugama kojima raspolažu kako bi prisilili Beograd da poštuje svoje

obaveze. Čak i ako je njihovo izvršavanje teško za velike sile koje u Srbiji

moraju braniti stavove koje one, naprotiv, nisu poštivale u Bosni, kad je bila

riječ o Karadžidu. Bez iznenađenja, srpski se rukovodioci odlučuju za politiku

mimikrije. Tvrde da ne znaju gdje se krije general Mladid ili, u najboljem

slučaju, više vole malo vje-rovatnu dobrovoljnu predaju nego uhidenje.

Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđida 12. marta

2003. znatno je smanjilo izglede da de Mladid biti predat Hagu. Carla Del

Ponte pokušava koliko može zadržati međunarodni pritisak na Srbiju. Ona

također igra na kartu suradnje između srpskih tajnih službi i američkih

obavještajnih časnika, koji djeluju u Srbiji nakon sporazuma sklopljenog

između Đinđida i CIA-e. Mladid je zamijenio svoju seosku kudu za manje

poznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu

pod lažnim imenima njegovi zaštitnici iznajmili u središtu Beograda i koje

mijenja svaka dva ili tri tjedna.

U septembru 2003. Carla del Ponte uvjerena je da posjeduje tačnu

Mladidevu adresu u Beogradu. Njezina tragačka jedinica je, zahvaljujudi

jednome od svojih informatora, dobila adresu stana u Gagarinovoj ulici u

kojemu Mladid boravi ved neko vrijeme. Daje ju Pierreu Richardu Prosperu,

posebnom američkom veleposlaniku koji obedava da de se time pozabaviti.

Ali ne dobiva nikakav odgovor. Kad inzistira, on odvrada da je Mladid

napustio Srbiju. Amerikanci imaju potpunu slobodu lokalizirati Mladida u

Srbiji nakon sporazuma koji je 2002. sklopljen između Đindideve vlade,

državnog tajnika Colina Powella i Georga Teneta iz CIA-e. Đinđidev

nasljednik Zoran Živkovid priznao je to javno 2005. godine: „Tri zaposlenika

CIA-e stigla su u Srbiju kako bi s članovima BIA-e (Bezbednosno

Informativna Agencija) provjerili informacije o pretpostavljenim Mladidevim

skrovištima. Provedeno je dva-naestak operacija u Beogradu i drugdje u

Srbiji. Agenti CIA-e sudjelovali su u svojstvu promatrača. Bila su provjerena

sva mjesta na koja su ukazali ICTY ili drugi zapadni izvori. Krajem 2003.

srpsko-američka jedinica došla je do zaključka da Mladid nije u Srbiji."91

Prisutnost CIA-e u Srbiji samo je alibi. Prije nego što ih preda tužitelju

ICTY-a, Washington filtrira sakupljene informacije. Carla del Ponte dobiva

samo mrvice kojima je cilj potvrditi verziju srpskih vlasti da Mladid nije

lokaliziran, da on vjerovatno više nije u Srbiji, da je možda u Makedoniji ili u

nekoj bivšoj sovjetskoj republici... Pa ipak, kad je početkom 2006. g. uspjela

utvrditi Mladideve dolaske u Srbiju i odlaske iz nje, ona je s čuđenjem

otkrila da su je svi obmanjivali. Jedan dio obavijesti koje su srpske i

američke službe trebale provjeriti 2002. i 2003. godine odgovarale su

mjestima gdje je tada Mladid boravio. Mladid praktički nikada nije napustio

Srbiju osim za kratkih boravaka u svojem rodnom selu u istočnoj Bosni

prilikom obiteljskih svečanosti. Za vrijeme tih odlazaka nikada ga nisu

uznemirivale snaga NATO-a za koje se također smatralo da nadziru teritorij.

Potvrđujudi laži srpskih vlasti, zapadnjaci nisu samo spriječili hvatanje

generala, koji je pred kamerama jedne srpske televizije dijelio čokoladu

djeci Srebrenice kad je ved dao naređenje za njihovu deportaciju i

istrebljenje njihovih očeva i brade. Oni su također neutralizirali djelovanje

ICTY-a. Jer lišivši Hag informacija o bjeguncima, zapadnjaci su mogli

odlučivati o slabljenju pritiska i pogađanju, ved prema vlastitim interesima,

s državom koja je kršila svoje međunarodne obaveze. Tako su ostajali

gospodari igre u svojim odnosima sa Srbijom, hinedi na taj način čak kako

zaboravljaju da kao države članice Vijeda sigurnosti, predstavljaju jedinu

višu izvršnu vlast koja raspolaže modi da prisili na poštivanje odluka

međunarodnog pravosuđa.

Početkom 2005. g. Carla del Ponte ponovno je našila na trag Mladida koji se

krio u nekom drugom stanu u srcu Beograda. Da bi prisilila zapadnjake da

preuzmu svoje odgovornosti, javno je rekla: „Mladid je u Srbiji. On je na

dohvat ruci srpskih vlasti." Godina 2005. puna je simbola i Carla del Ponte

želi potaknuti vlade da nadoknade izgubljeno vrijeme. Obilježavaju se tri

godišnjice: deset godina od dizanja optužnice protiv Karadžida i Mladida,

deset godina od pokolja u Srebrenici za koji su oni optuženi i deset godina

od Dejtonskog sporazuma i njegova službenog potpisivanja u Parizu. Ali to

je i šezdeseta godišnjica oslobađanja logora Auschwitz Birkenau i stvaranja

Nirnberškog suda koji su simbolizirali potrebu međunarodne pravde. Carla

del Ponte pokušava ponovno pokrenuti velike sile i javno mnijenje koje je

postalo nepovjerljivo. Ali ona od početka obavještava da nede štedjeti

sredstva za postizanje Karadžideva i Mladideva privođenja prije kraja

godine.

Prvog februara 2005. u Sarajevu ona otvoreno izjavljuje Paddvju Ashdownu:

„Brojni elementi pokazuju nedostatak volje međunarodne zajednice, snaga

NATO-a i Europske unije. Otkad su Karadžid i Mladid u bijegu, pribavili smo

NATO-u mnogo obavijesti. Uzalud. Imamo sve više razloga vjerovati da je s

Karadžidem sklopljen sporazum. Jednostavno ne možemo vjerovati u

nesposobnost najvedih sila na svijetu. Postoji li politička volja ili ne? I nije li

priča o Karadžidevu bijegu samo izgovor da se zadrži međunarodna

prisutnost u Bosni? Ako postoji politička volja, tko može djelovati, s kim

moramo razgovarati, koja to politička vlast može donijeti odluku i narediti

odlučnu akciju, što je potrebno da oni djeluju? Pod izgovorom da je u

našem interesu uhvatiti Karadžida i ostale bjegunce, svi misle da je naša

dužnost pribavljati obavijesti, dokaze,

91 Dolaskom bivšeg predsjednika Vojislava Koštunice na čelo srpske vlade

početkom 2004., završava službena suradnja s CIA-om.

fotografije mjesta gdje se kriju. Smiješno je tako obrnuti odgovornosti. To

nije naš posao. Unatoč smanjenju budžeta, ipak smo uspjeli zadržati u našoj

tragačkoj jedinici tri osobe. I od te tri osobe se očekuje da lokaliziraju sve

bjegunce dok se skrivaju u različitim zemljama. To je nepravedno. Činjenica

je da su one postigle više rezultata i obavijesti nego neke velike tajne

službe. Vrijeme leti. Upravo prikupljam sve obavijesti koje dokazuju

nedostatak volje i namjeravam ih, prije ili poslije, objaviti i osuditi izostanak

rezultata međunarodne zajednice. Godišnjice Srebrenice i Daytona ključni

su datumi. Juli je krajnji rok. Karadžid i Mladid moraju do tada biti u Hagu."

Ona na kraju javno prijeti: „Krajem godine objavit du informacije kojima

ras-polažem o razlozima zbog kojih oni nisu bili uhideni. U decembru, kad

budem pred Vijedem sigurnosti Ujedinjenih naroda, ako još uvijek budu u

bijegu, otkriti du te obavijesti koje sam skupljala šest godina. To nije

prijetnja, ali ja snosim odgovornost da privedem pravdi naviše političke i

vojne krivce za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i ako to ne uspijem,

moram o tome obavijestiti Vijede sigurnosti koje mi je povjerilo ovu

zadadu."

Što god ona rekla, ipak je riječ o prijetnji. Zapadnjacima nije bilo nimalo

teško neutralizirati izrugivanje medija zbog međunarodne sukrivnje ili

nesposobnosti NATO-a da uhiti dvojicu bjegunaca. Uz cijenu nekoliko

propagandnih operacija, oni su se potrudili održavati nade u skoro uhidenje

i, međusobnim optužbama saveznika za izdaju, opravdati izostanak

rezultata. Nikoga nisu zavarali, ali ostala je sumnja. Toliko izgleda

nezamislivo da su najvede demokracije radije deset godina zavaravale javno

mnijenje kako bi zaštitile ta dva zločinca, nego da ih uhite. U nevjerici,

mediji odbijaju primiti doslovce pokusne balone koje Carla del Ponte pušta

po želji: „Nitko ne traži Karadžida" ili „Nitko ga nikada nije tražio". Oni u

tome vide nadasve krik očaja. Naprotiv, jedna izravna optužba,

potkrijepljena dokazima, koju je oblikovala osoba koja se šest godina, bez

prestanka, borila da ih privede pravdi dovela bi u opasnost da probudi i one

najskeptičnije. Carla del Ponte u stanju je razotkriti dvoličnost

međunarodne zajednice, uperiti projektor prema zonama sjene, pokazati

skriveno lice državnih razloga. U politici, istina plaši. Pa čak i ona

najbanalnija ili sasvim anegdotska. Ne smiju se odškrinuti vrata političke

kuhinje, naročito međunarodne: to je zlatno pravilo. Prijetnja Carle del

Ponte, dakle, shvadena je ozbiljno.

Švicarka to zna. Ona se sjeda pisama i telefonskih poziva primljenih svaki

put kad je iznosila i najmanju, pa čak i dobronamjernu kritiku NATO-a.

Svjesna je rizika. Želi se poslužiti metodom elektrošoka jer ona sama ne

shvada što priječi velike sile da priskrbe sredstva, deset godina nakon konca

rata, za uhidenje Karadžida i Mladida. Ona sumnja na sporazum, na tajne

interese. Ali radije im udjeljuje povlasticu sumnje, misledi da de se

osvijestiti, da de radije izabrati uhidenje nego uvredu istini. Jer izručujudi

dvojicu optuženih, zapadnjaci bi podmirili račun za sve svoje prošle

sramote, za nedjelovanje, za svoje slabosti. Ali Carla del Ponte se vara i to

de tek kasno shvatiti.

Neprestani pozivi Carle del Ponte da se privede kraju nekažnjenost

Karadžida i Mladida, ostale su mrtvo slovo na papiru. Približavanje desete

obljetnice genocida u Srebrenici nije ih ni najmanje trgnulo. I kad je Carla

del Ponte najavila da de „iz poštovanja prema žrtvama" bojkotirati

obljetnicu ako dva glavna krivca do tada još budu na slobodi, zapadne

prijestolnice prave se gluhe i potvrđuju svoje sudjelovanje. Videosnimka

prikazana 1. juna na suđenju Slobodanu Miloševidu kao da je na trenutak

izazvala vedi učinak nego sve molbe magistrata. Ponovno prikazana iste

večeri na beogradskoj televiziji B92, prikazuje smaknude šest mladih

zatvorenika iz Srebrenice, od kojih su trojica maloljetnici, što su ga počinile

specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koje su uvijek

poricale da su na bilo koji način umiješane u pokolj iz jula 1995. Snimljeno

smaknude, preneseno po cijelome svijetu, šokiralo je javno mnijenje, čak i u

Srbiji. Ono oživljava pitanje nekažnjenosti Karadžida i Mladida. Potresen je

čak i Vojislav Koštunica. On obedava Carli del Ponte, koja sutradan stiže u

Beograd, brzo izručivanje Mladida i šalje svoju policiju u potragu za ljudima

s videosnimke. Desetak njih je uhideno prije odlaska Carle del Ponte iz

Beograda. Čini se da je Koštunica prihvatio ono što je očigledno. Generalu,

kojega on neprekidno štiti nakon svrgnuda Slobodana Miloševida, mjesto je

u zatvoru. Koštunica ne obedava izručenje Mladida za 11. jula 2005., nego

za početak oktobra kada na summitu u Luksemburgu Europska unija mora

odlučiti o otvaranju pregovora o pridruživanju sa Srbijom. Carla del Ponte

preklinje velike sile da pošalju Beogradu jasnu poruku i da iskoriste te

osobito povoljne okolnosti kako bi dobile Mladida prije datuma godišnjice

11. jula. Sjedinjene Američke Države kao i Europa uvjetovale su jačanje

svojih veza i ekonomske pomodi Srbiji Mladidevim uhidenjem.

Tjedan dana poslije, američki State Department ipak najavljuje uplatu 10

miliona dolara ekonomske pomodi Srbiji, koja je bila suspendirana do pune

suradnje Beograda sa ICTY-em. Washington šalje dva izaslanika State

Departmenta u Hag da umire Carlu del Ponte: „To je ohrabrenje srpskim

vlastima, Koštunica je obedao da de izručiti Mladida prije kraja ljeta. On de

to napraviti nakon komemoracije u Srebrenici."

U javnosti, velike su sile prisiljene pridružiti se ustrajnim zahtjevima Carle

del Ponte. Komemoracija u Srebrenici, 11. jula 2005. g. prilika je za zapadne

vođe, poput Tacquesa Chiraca, da podsjete kako je „više nego ikada važno

da krivci za ta djela koja su potresla savjest čovječanstva odgovaraju za

svoje zločine pred sudom". Svi se tiskaju u Potočarima, spomeniku

podignutom preko puta bivše baze ONU-a gdje su nizozemski vojnici,

zaduženi da štite opsjednutu enklavu, prisustvovali, ne poduzevši ništa,

deportaciji stanovnika Srebrenice, koju su izvršile snage generala Mladida, i

prvim ubojstvima. Svi osim Carle del Ponte, koja je ostala u Hagu u znak

„protesta protiv nekažnjivosti i protiv odsustva djelovanja međunarodne

zajednice".

Pierre Richard Prosper, koji predstavlja predsjednika Busha, izjavljuje: „Na

ovaj dan sjedanja, (...) zlo odgovorno za ono što se ovdje dogodilo pritišde

još uvijek ove brežuljke i mora odavde biti protjerano. Neki još uvijek nisu

prihvatili grijehe prošlosti (...) i nastavljaju im okretati leđa u nadi da de

izbrisati ovo sjedanje. Ali ako doista želimo jednom zauvijek okrenuti

stranicu, moramo djelovati... Nitko ne smije sumnjati da je najvažnije

podvrdi suđenju optuženike koji su još u bijegu, a naročito Radovana

Karadžida i Ratka Mladida."

A šef britanske diplomacije Jack Straw podsjeda: „Ovdje obnavljamo

uspome-nu na najmračnija poglavlja Europe nakon 1945. (.) I Europska

zajednica je izniknula na ruševinama kontinenta uništenog ratom i

zločinima. Ali privodedi pravdi odgovorne za te zločine, Europa je mogla

započeti proces pomirenja. Gnusno je da su, deset godina nakon pokolja u

Srebrenici, oni koji su za to optuženi, u prvom redu Radovan Karadžid i

Ratko Mladid, još uvijek na slobodi. Nitko im ne bi smio pomagati da

izmaknu otvorenom međunarodnom suđenju."

Iza kulisa prijestolnice ne pokazuju istu gorljivost. Uvjetovanja Mladidevim

ili Karadžidevim uhidenjem odjekuju kao šuplje fraze. Obedanja zvone I kao

nova poricanja, svaki put sve zlokobnija. Europljani, koji od početka godine

zagorčavaju život Hrvatskoj koja još nije izručila Antu Gotovinu, svojeg

posljednjeg bjegunca92

, nemaju baš nikakvu strategiju za slučaj Mladida i

Karadžida. Kada je riječ o Amerikancima, oni se zadovoljavaju time da

tijekom ljeta pritišdu Karadžidevu obitelj i prisiljavaju njegovu suprugu da

25. jula, pred televizijskim kamerama, pozove svojega supruga na predaju.

Za uzvrat de biti ukinut nadzor nad njom, koji je uveden na zahtjev Carle del

Ponte. Poziv de izazvati podsmijeh Srba, a bez sumnje i Karadžida, koji su

lako prozreli scenarij. Dvadeset osmog augusta, poslije puta u Beograd,

Pierre Richard Prosper naziva Carlu del Ponte u Hag: „Mladid de biti izručen

prije kraja septembra. Koštunica je zadao riječ." Isprazna obedanja. Tredeg

oktobra 2005. g. došla je na red Europska zajednica da opet zabije nož u

leđa Međunarodnom sudu, u ovoj presudnoj godini. Na sastanku na vrhu u

Luksemburgu, kojim je prevladavalo pitanje kandidature Turske i Hrvatske,

dvadesetpetorica potajno započinju sa Srbijom pregovore o pridruživanju,

što je prvi preduvjet za otvaranje procesa kandidiranja za pristup EU unatoč

dokazanoj prisutnosti Mladida u Beogradu i nedovoljnoj suradnju s ICTY-em

na drugim područjima. Da odobrovolje Carlu del Ponte, visoki europski

dužnosnici sada tvrde da de njihova odluka potaknuti Beograd na

djelovanje.

92 ICTY je 2001.optužio Antu Gotovinu za zločine protiv čovječnosti i ratne

zločine zbog zapovjedne odgovornosti u okviru Hrvatske vojske zbog

deportacije i ubojstava Srba iz Krajine u augustu 1995. Zbog odbijanja

hrvatske vlade da ga izruči ICTY-u, Europska je Unija, na poticaj premijera

Velike Britanije, odlučila 16. marta 2005. zaustaviti otvaranje pristupnih

pregovora s Hrvatskom. Hrvatska 3. oktobra 2005. dobiva zeleno svjetlo za

svoju kandidaturu u EU, tek nakon što je, uz dobivene dokaze, lokalizirala

bjegunca koji se tada nalazio na Kanarskim otocima. Gotovinu je napokon,

7. decembra 2005., uhitila španjolska policija uz pomod hrvatskih službi, te

ga izručila Hagu.

Koštunica nije nikada obedao Amerikancima ni Europljanima Mladidevo

uhidenje. On se samo obavezao da de pokušati pregovarati o njegovoj

predaji. Krajem septembra 2005. g. imenuje jedno osobu blisku Mladidu na

čelo Ministarstva obrane. Velika zvjerka srpske sudske medicine, general

Stankovid, pratio je Mladida za vrijeme rata iskopavajudi kosturnice srpskih

žrtava, i bio je uz njega u trenutku samoubojstva njegove kderi, zatim ga je

primio u beogradsku vojnu bolnicu kojoj je tada bio na čelu. Unatoč bliskim

vezama s bjeguncem, Stankovid ga ne uspijeva uvjeriti. Mladid se uopde ne

osjeda pritisnutim uza zida, a ako jednog dana bude, radije de umrijeti nego

biti izručen Sudu.

Godina posljednje prilike završila je neuspjehom. Iako je prisiljen završiti

suđenje do 2008., apeli Tribunala nisu bili uzeti u obzir. Pod pritiskom

medija, zapanjenih njihovom lakovjernošdu prema Koštuničinim

obedanjima, američki i europski dužnosnici razbacuju su se kreposnim

izrazima. „Naša je dužnost, svačija je dužnost, ostati uz obitelji žrtava od

prije deset godina. Oni (Srbi, op. a.) nede stupiti u strukture NATO-a dok ne

budu surađivali s ICTY-em", tvrdi, primjerice, američki državni tajnik

Političkih poslova pri State Departmentu Nicholas Burns 7. oktobra 2005.

uoči putovanja u Bruxelles i na Balkan. Krajem te 2005. g. zapadnjaci imaju,

međutim, druge prioritete. Jedan od njih je laskanjem pridobiti Carlu del

Ponte. Svim snagama žele je spriječiti da razotkrije njihov cinizam.

Oni znaju da Švicarka priprema svoj dosje protiv njih i da ga namjerava

iznijeti 15. decembra u svojem govoru pred Vijedem sigurnosti. Krajem

augusta ona traži od svojih ekipa da se bace na posao. Stručnjaci

Tužiteljstva zaposleni su prikupljanjem sve dokumentacije koja postoji, a

Patrick Lopez-Terres, voditelj Istrage, izrađuje popis svih propuštenih prilika

za hvatanje. Istražitelji lete u Beograd ispitati Karadžideve najbliže prijatelje

koji ved godinama tvrde da je bivši vođa bosanskih Srba dobio potvrdu

Amerikanaca da nede biti isporučen Hagu ako ne bude priječio sporazume

iz Daytona. U oktobru, za posjeta Sarajevu, Carla del Ponte ipak NATO-u

nudi izlaz. Ona predlaže šefovima Atlantskog saveza u Bosni da joj daju

iscrpan izvještaj o naporima poduzetima posljednjih deset godina da se

lokalizira i uhiti Karadžid, prikupljene informacije o njegovoj mreži podrške,

o njegovu sustavu zaštite i o poznatom kretanju bjegunca. Predlaže da

stručnjaci NATO-a i ICTY-a zajedno analiziraju te podatke i pokušaju izraditi

zajedničku strategiju. Ali uzvradaju joj odbijanjem zahtjeva pod izgovorom

da u ,,NATO-u ne postoji predmet Karadžid". Ona se 6. oktobra u Londonu

žali Jacku Strawu, šefu britanske diplomacije, koji je pokušava umiriti: „Nije

dobro ako vi mislite da NATO i EUFOR ne čine dovoljno. Ja ne vjerujem ni da

se Sjedinjene Američke Države ne zanimaju više za to pitanje. One su toliko

uložile u predmete o ratnim zločincima. U svakom slučaju, moramo vam

pribaviti informaciju koja de omoguditi da odbacite svoje sumnje."

U novembru tužiteljica se odlučuje iskoristiti svoje ovlasti i tražiti od svake

od sedam zemalja članica koalicije u operaciji Fervent Archer (Gorljivi

strijelac) -a to su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska,

Njemačka, Španjolska, Italija i Nizozemska -da joj prije konca godine

podnesu izvještaj o nadziranju obitelji Karadžid i sve informacije o bjeguncu.

Dvije zemlje odgovaraju bez oklijevanja. To nimalo ne iznenađuje jer

sigurno nisu sudjelovale u operacijama nadziranja Karadžidevih rođaka.

Ostali radije zanemaruju taj zahtjev ili je optužuju. Veleposlanici se redaju u

njezinu uredu. Kažu da su zaprepašteni. Amerikanci su najžešdi. Na njih

Carla del Ponte u prvom redu cilja jer su oni jedini u Bosni raspolagali

tehničkim mogudnostima za nadziranje i postavljanje prislušnih uređaja u

Karadžidevu okolinu. U decembru, za vrijeme jednog posjeta Washingtonu,

američke vlasti traže od nje da povuče svoj zahtjev koji je, kažu joj oni, bio

„vrlo loše primljen". Preciziraju joj da se takvi koraci „ne poduzimaju

pismenim putem". Zatim, dva dana uoči njezine intervencije pred Vijedem

sigurnosti, jedan visoki američki dužnosnik šalje joj ovakvo upozorenje:

„Posljednje što bi nam trebalo jest da se međusobno kritiziramo u

medijima."

Val panike zahvatio je velike prijestolnice. Britanci otvoreno priznaju svoju

zabrinutost. Ostali upozoravaju okolinu Carle del Ponte da bi frontalni

napad bez sumnje doveo do „definitivnog gubitka povjerenja", jasnije

rečeno, prestanak svakog oblika budude suradnje. Nekoliko tjedana prije

pokrede se nevjerovatan proces. Odjednom su prihvatljivi prijedlozi

Tužiteljstva o zajedničkim akcijama koje de se provoditi protiv Karadžideve

mreže. NATO odlučuje postaviti u Sarajevu tim obavještajnih časnika i

analitičara zaduženih isključivo za hvatanje Radovana Karadžida. Članovi

Tužiteljstva bit de ovlašteni sudjelovati na nekim sastancima. Bez

oklijevanja, dužnosnici NATO-a i američki časnici dolaze u Hag da rasprave o

operacijama koje hitno treba provesti. U jedan dan, oni su s istraživačkom

jedinicom Tužiteljstva sastavili program pretraživanja. Prve operacije

moraju započeti ved u decembru. Zapovjednik NATO-a za Europu,

Amerikanac John Jones, daje uspostaviti izravnu osiguranu liniju u uredu

Carle del Ponte. On se također obavezuje da de olakšati prijenos

dokumenata koje je NATO zaplijenio u Karadžidevoj okolini, a koje je ICTY

uzaludno tražio mjesecima, ponekad i godinama. Bududi da svaka operacija

velikog zamaha zahtijeva razrađen komunikacijski plan, u Tribunal stižu

američki vojni stručnjaci da bi o njezinim pojedinostima raspravili sa

suradnicima Carle Del Ponte. Jer, ističu oni, neophodno je da od sada ICTY i

NATO zajedničkim glasom uvjere bosansko stanovništvo da je Karadžid u

mišolovci. Nikada drugi kat Tužiteljstva nije upoznao takvo vrenje. Konačno

se uspostavlja sve ono što se moralo napraviti prije deset godina. Podjela

zadataka činila je uređena kao po notama. Godina 2006. ulijevala je mnogo

nade. Ohrabrena, Carla del Ponte odlazi tjedan dana na odmor.

Nakon njezina povratka, deset dana prije sastanka Vijeda sigurnosti, nacrt

njena govora bio je samo blijeda kopija početnog plana. Nema više

„optužujem", nego jednostavno nabrajanje, uobičajenim izrazima, grešaka i

nefunkcioniranja koji gotovo da opravdavaju neuspjeh velikih sila u

hvatanju Karadžida. Dolasci diplomata sada su postali suzdržaniji, gotovo

nevidljivi. Politički savjetnici upozoravaju Carlu del Ponte da je Amerikance i

Engleze „udarila kap" kad su pročitali odlomke govora koji im je bio

dostavljen. Ona se čudi, toliko joj je tekst izgledao bezazlen. Preporučuje

neke ispravke koji de dati malo smisla toj verbalnoj melasi koju samo

diplomati mogu dešifrirati. Parabola o mački i mišu, koja je došla na kraju

da ukrasi zaključak, bit de jedini eksplicitni odlomak njezina govora, jedini

koji su mediji razumjeli: „Ved deset godina međunarodna zajednica igra se

mačke i miša s Karadžidem i Mladidem... Mačke su odlučile zavezati oči,

međusobno se grepsti i dopustiti mišu da trči od jedne do druge rupe."

Carla del Ponte mora ponovno progutati svoje razočaranje. Pušta da je

uvjere kako su prijestolnice primile upozorenje, a da pritom sasvim novi

program zajedničkih operacija s NATO-om nije ugrožen.

NATO-ova prividna odlučnost trajala je samo nekoliko tjedana, u vidu

sastanaka između stručnjaka i Atlantskog saveza, koliko je bilo potrebno da

se osigura da je Carla del Ponte odustala od svojih prijetnji. Karadžid i

Mladid i dalje su na slobodi i sve češde dijele istu mrežu zaštite, naročito

kad Karadžid dođe skloniti se u Srbiju. Američka i europska popustljivost

samo je pojačala otpor Beograda prema suradnji s Tribunalom. U februaru

2006. Europska unija predomislila se i zaprijetila Beogradu da de prekinuti

tek započeti proces pregovaranja ako Mladid ne bude izručen do kraja

marta.

„Ako ne budu u potpunosti surađivale s Haškim tribunalom i ne izruče mu

optužene zločince, zemlje poput Srbije ne mogu očekivati punu suradnju s

Europskom unijom", inzistira Britanac Jack Straw. Ravnodušnost Beograda

prema tim opomenama ujedinjuje Dvadesetpetoricu. Početkom maja

Bruxelles prekida pregovore, uvjetujudi njihovo nastavljanje Mladidevim

uhidenjem. Ali ovo neočekivano buđenje Europe ne traje dugo. Početkom

ljeta složnost je napukla. Zatim se ujesen rascijepila. Ali još prije Europske

unije, popušta Atlantski savez. Na sastanku na vrhu u Rigi 29. novembra

2006. njegove zemlje članice odlučuju Srbiji i Bosni otvoriti vrata

Partnerstva za mir, predvorja NATO-a, iako su se od 2004. zalagale da ona

ostanu zatvorena dokle god Karadžid i Mladid ne budu predani ICTY-u.

„Inicijativa je potekla od predsjednika Busha, to je odlučio u posljednjem

času", objašnjavaju američke vlasti Carli del Ponte nekoliko sati prije

službene objave te odluke. Međutim, američko se gledište promijenilo ved

početkom mjeseca, nakon posjeta Washingtonu srpskog ministra obrane,

Mladideva prijatelja Zorana Stankovida, koji je prihvatio da zauzvrat za ovu

popustljivost pošalje u Irak i u Afganistan nove srpske trupe.93

Sjedinjenim

Američkim Državama nije teško pridobiti svoje europske partnere. Jacques

Chirac i Tonv Blair isto tako žele poslati znak otvaranja prema Srbiji uoči

nastavka pregovora o konačnom statusu Kosova čije je određivanje, svaki

put odgađano

93 Srpske novinske agencije: Beta ili Tanjug, 7. novembra 2006.

zbog otezanja Beograda, predviđeno do kraja 2007.

Europska unija teško odolijeva uzmicanju svojih zemalja unutar NATO-a.

Dvadesetpetorica su pred nastavljanjem pregovora o pridruživanju sa

Srbijom 8. decembra 2006. i definitivnim odustajanjem od Mladida. Ali se

Britanci, Francuzi. Nijemci, uz podršku Nizozemske i finskog predsjedništva,

konačno zajednički suprotstavljaju kako bi se ta odluka odgodila. „Nedemo

izgraditi Europu sutrašnjice propuštajudi da se upitamo o njezinoj prošlosti.

Stvarna suradnja Beograda s ICTY-em jest nužnost. To su načela i vrijednosti

u koje Francuska vjeruje. Izbori (u januaru 2007., op. a.) u Srbiji i pitanje

Kosova nisu argumenti koje se može upotrijebiti za obnavljanje pregovora s

Beogradom", upozorava Catherine Colonna, francuska ministrica

opunomodena za europske poslove. Ali igra je unaprijed izgubljena.

Zabrinuta odbijanjem Beograda da dode do reguliranja statusa Kosova,

Europa u februaru 2007. obedava da de otkloniti sve zapreke za

kandidiranje Srbije u Europsku uniju ako pristane na neovisnost Kosova.

Promjena mišljenja Europe u decembru 2006. išla je samo za tim da se

sačuva neko sredstvo političkog pritiska na Srbiju. Koncem marta, srpsko

civilno društvo ukazuje na tu trgovinu i poziva na Mladidevo uhidenje:

,,Bruxelles ne smije popuštati napasti da trguje svojim osnovnim načelima

prilikom pregovaranja o krajnjem statusu Kosova. Jer to bi moglo samo

pridonijeti jačanju ekstremnog nacionalizma, sprečavanju reformatorskih

snaga da se distanciraju od Miloševideva nasljeđa i zapriječiti razvijanje

demokratske Srbije čije je mjesto u krilu europske obitelji i naroda." Ali

Europa ne želi ništa čuti. Ved sedamnaest godina, ona ignorira glasove

razuma na Balkanu, one koji međutim iskreno vjeruju u njezine vrijednosti i

žele da joj se njihove zemlje pridruže, a da ih Europa odlučno brani.

Početkom 2007. g. Europa odlučuje obnoviti pregovore o pridruživanju sa

Srbijom, prekinute godinu dana prije, iako Mladid nije uhiden. Washington i

Bruxelles tako se nadaju da de modi nametnuti Beogradu plan o neovisnosti

Kosova koji srpski rukovodioci tvrdoglavo odbijaju, a imaju podršku Moskve

u svojem odbijanju pregovora.

Posljednja odustajanja

Posljednji se zasuni otvaraju, poput običnih kopča. Između 2002. i 2005.

međunarodni pritisci dopustiti su ICTY-u da s trideset optuženih u bijegu

dođe na šest. Dvadesetoricu su isporučile srpske vlasti. Nasuprot ulozima

kao što su NATO i EU, Srbija ne bi oklijevala popustiti još jednom. Naravno,

daje poruka Europljana i Amerikanaca bila čvrsta i suvisla. Ali, nakon smrti

slobodana Miloševida 11. marta 2006. čini se da su zapadnjaci spremni

donijeti odluku koja se dugo vremena nije smjela priznati: zatvaranje ICTY-a

bez Karadžida i Mladida. Petnaestog decembra 2006. u New Yorku Carla del

Ponte pokušava začepiti pukotinu koja zjapi, kako bi izbjegla potonude

brod. Traži od Vijeda sigurnosti da „kaže smatra li da ICTY mora ostati

otvoren dok se Radovanu Karadžidu i Ratku Mladidu ne budu sudilo u Hagu.

To je pitanje naročito važno zbog desetaka hiljada žrtava (...) (koje, op. a.)

imaju pravo znati mogu li još računati na obedanja koje im je dalo Vijede

sigurnosti prije trinaest godina, kad je stvorilo Tribunal."

Iza kulisa velike sile ved raspravljaju o formulama koje bi omogudile da

svoje posljednje odustajanje prikažu kao nešto drugo, a ne kao pobjedu

nekažnjivosti. Riječ je o tome da javno mnijenje i žrtve progutaju gorku

pilulu i da se umire oni koji bi ih optužili za izdaju svih preuzetih

odgovornosti, svih njihovih prošlih obedanja. Javno, samo se Sjedinjene

Američke Države izjašnjavaju. Europa, zasada, izmiče pred onim što se ne

može priznati. Clint Williamson, nekadašnji zaposlenik ICTY-a, veleposlanik

SAD-a za ratne zločine koji je 2006. naslijedio Prospera, na konferenciji za

novinare u Sarajevu u januaru 2007. otkriva obrise rasprave: „Radovan

Karadžid i Ratko Mladid moraju biti privedeni pred neki međunarodni sud

ako budu uhvadeni poslije zatvaranja ICTY-a. Bilo bi sasvim neprihvatljivo da

im se sudi u Beogradu. Moramo u sustavu međunarodnog pravosuđa nadi

neki organ da im sudi." U Washingtonu se u početku misli na neku formulu

sličnu onoj izabranoj za suđenje Charlesu Tavloru. Godine 2006. suđenje

bivšem premijeru Liberije, optuženom za zločine protiv čovječnosti na

Posebnom sudu za Sierra Leo-ne, bilo je, zbog sigurnosnih razloga,

premješteno u inozemstvo, u prostorije stalnog Međunarodnog kaznenog

suda (ICC) u Hagu. Amerikanci nagovaraju ICTY da potpiše s ICC-om

protokol o sporazumu da bi se nakon zatvaranja ad hoc Tribunala za bivšu

Jugoslaviju, logistika stalnog Međunarodnog kaznenog suda mogla koristiti

za suđenje Karadžidu i Mladidu. Ali taj plan, koji bi omogudio velikim silama

da uz minimalne troškove spase obraz, izostavlja jednu bitnu tačku: dugi niz

godina za kojih su mogli uživati u svojoj nekažnjenosti, Karadžid i Mladid

nisu bili ni nedostupni ni neuhvatljivi. Odbijanjem da ih uhiti ili da

primjenom prisile, kojom je raspolagalo, postigne njihovo uhidenje, Vijede

sigurnosti je dosada sprečavalo da budu privedeni pred ICTY. U tim

uvjetima bilo bi u najmanju ruku naivno misliti da de oni jednog dana biti

izručeni ICTY-u ili bilo kojoj drugoj zamjenskoj strukturi. U najboljem

slučaju, bit de lišeni starog sna, koji je 2004. javno formulirala Ljiljana

Karadžid, da proslave svoju slobodu, konačno opet pronađenu danom

zatvaranja ICTY-a.

Uvođenje mehanizama s ciljem da produže valjanost optužnice i naloga za

uhidenje koji je izdao ICTY nakon njegova zatvaranja, zahtijeva uostalom i

prihvadanje nove rezolucije Vijeda sigurnosti. Rusija, koja ima pravo veta,

dosad se sustavno protivila svakom obvezivanju da se zadrži djelovanje

ICTY-a dok Radovan Karadžid i Ratko Mladid ne budu osuđeni, a da je

Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija nisu stvarno ni

pokušale odvratiti. U aprilu, a zatim u junu 2007. Moskva je ponovno

potvrdila svoju volju da traži od Vijeda sigurnosti da 2010. raspusti ICTY. I

upozorava: „Ako Mladid, Karadžid i ostali optuženi ne budu uhideni nakon

isteka mandata (ICTY-a), to nede predstavljati, samo po sebi, dovoljan

razlog za produljenje rada Suda." „Ako sud bude zatvoren, njegovi nalozi za

Karadžidevo i Mladidevo uhidenje nede više biti valjani", ved je upozorila i

Carla del Ponte početkom 2007. Zločin za genocid i zločini protiv

čovječnosti ne zastarijevaju. Ako bi optužbe ICTY-a zatvaranjem Suda

postale nevažede bez da Vijede sigurnosti prihvati mehanizam kojim de ih

učini trajnima, sve bi zemlje u kojima Mladid i Karadžid budu živjeli morale

pred svojim sudovima započeti novi progon i izdati nove naloge za uhidenje.

Suditi dvojici glavnih krivaca za genocid u Srebrenici pred lokalnim

instancama u Beogradu, Sarajevu ili drugdje otvaralo bi vrata mogudem

preoblikovanju postojedih optužbi, uz rizik da se odbaci i prešuti sve što je

nezgodno: pitanje predvidljivosti rata u Bosni i pokolja u Srebrenici kao i sve

ostale vidove toga predmeta koji su izazvali toliko otpora jer bi mogli

dopustiti da isplivaju nedostaci, greške i nekadašnje sramotne nagodbe

velikih sila. Prema modelu koji

se dokazao: suđenje Sadamu Huseinu pred Specijalnim iračkim sudom koji

je vođen pod strogim nadzorom Sjedinjenih Američkih Država.

Unatoč njihovim obedanjima da de odgovoriti „na agoniju, mučeništvo i žeđ

žrtava za pravdom", danima u vrijeme stvaranja Tribunala 1993., velike

demokracije napokon su pokazale da one ne teže za drugačijim sankcijama

nego što je optužnica koja bi one koji su Bosnu pretvorili u golemu

zajedničku raku prisilila da se priklone miru. Bruce Jackson, modni

republikanski lobist kojeg nazivaju „veleposlanikom Bijele kude", povjerio je

to bez okolišanja u novembru 2004.: „Je li nam doista u interesu da s

Karadžidem i Mladidem započnemo suđenje nalik onom Miloševidevu?

Neka stvari budu jasne: obojica su kriva i zaslužuju da trunu u zatvoru do

kraja života. Ali tko danas želi trošiti toliko energije da bi došao do zaključka

koji ved znamo?" Brojni zapadni diplomati priznali su to iza zatvorenih vrata

kojima se često štiti međunarodna politika. U njihovim očima, žrtve bi se

morale zadovoljiti znajudi da su Karadžid i Mladid osuđeni živjeti kao

progonjeni ljudi do kraja života, na taj način simbolički lišeni svoje pune

slobode i kažnjeni žigom sramote.

Žeđ za pravdom neodvojiva je od žeđi za istinom. Mežutim ta žeđ koja

izranja iz ove zemlje izmrcvarene genocidom jednog europskog naroda u

Srebrenici ne potvrđuje priznavanje pretrpljenih patnji ni odgovornosti onih

koji su ih nanijeli. Ona ne nosi u sebi klice trajnog mira. Za jedne, Karadžid i

Mladid uvijek de ostati legende, za druge nekažnjeni krvnici. Bez

zajedničkog pamdenja, ma kako ono bilo bolno, Bosna se nede modi

nesmetano obnoviti. Ona de živjeti pod stalnom prijetnjom novih ciklusa

nasilja.

Vrijednost ove fiktivne hajke na koju su utrošeni milioni dolara daleko je

nadmašila troškove suđenja u Hagu. Zašto rasporediti toliko snaga za

zavaravanje žrtava, ICTY-a i javnog mnijenja iluzijom da de ova dva zločinca

jednog dana biti izvedena pred međunarodni sud? Ako velike sile nastave u

krajnjoj instanci odlučivati o sudbini glavnih ratnih i terorističkih zločinaca,

razlozi koji ih navode da de facto priznaju nekažnjivost Karadžidu i Mladidu i

dalje su nejasni. I Charles Tavlor je također, u jednom trenutku, uživao

popustljivost zapadnjaka. Željni učvrstiti mir koji je priveo kraju četrnaest

godina građanskog rata u Liberiji i u susjednom Sijera Leoneu, Amerikanci i

Francuzi su 2003. bivšeg liberijskog predsjednika zaštitili od Suda nudedi mu

zlatni azil u Nigeriji u zamjenu za obedanje da de napustiti sva politička

rovarenja. Ali bivši gospodar rata ne poštuje svoje obaveze i nastavlja biti

prijetnja stabilnosti regije. On je 30. marta 2006. uhiden i predan mješovitoj

jurisdikciji Sijera Leonea prije nego što je prebačen u Hag. U Karadžidevu i

Mladidevu slučaju, velike sile nisu smatrale oportunim mijenjati svoju

politiku, čak ni godinamanakon mirovnih sporazuma. Nikome nije poznat

pravi razlog ove nevjerovatne tvrdoglavosti.

Razlozi zbog kojih nije uhiden Osama Bin Laden, vođa Al-Qaide, izgledaju

manje tajnoviti. Njegovo uhidenje i suđenje pred američkim vojnim sudom

izazvali bi takav val odmazda da je bez sumnje razboritije odustati.

Američka vlada strahuje vjerovatno da ne raspolaže dovoljnim dokazima

kako bi utvrdila njegovu individualnu odgovornost u atentatima koje izvode

članovi mnogostruko razgranate mreže. Ni jedan od ovih argumenata ne

može se primijeniti na Karadžida i Mladida. Kao ni strahovanje da de se

suđenje pretvoriti u tribinu za srpsku propagandu. Slobodan Miloševid i

Vojislav Šešelj pretekli su ih. Da bi se čuli njihovi glasovi, Karadžid i Mladid

raspolažu nekim dragim sredstvima i dovoljnim brojem pristaša.

Godine 1991. na kraju prvog zaljevskog rata, Margaret Thatcher i George

Bush stariji podsjedali su na potrebu da se sudi Sadamu Huseinu, a na kraju

su odustali zbog nagodbi s tiraninom koje bi suđenje moglo otkriti.94

Bush

mlađi dijeli istu zabrinutost 2003. godine, ali odlučan postidi osudu

svrgnutog diktatora, osigurava zaleđe stvaranjem Iračkog specijalnog suda

(TSI) i strogo nadzire sudski mehanizam kako bi izbjegao bilo kakvo

neugodno iznenađenje.95

Velike sile nisu nikada imale takvu mod miješanja

u poslove IC-TY-a. Iako su se uvijek trudile zauzdati njegovu znatiželju,

njihova se mod ipak zaustavljala na vratima sudnice. Međutim, mnogi

nasluduju da Karadžid i Mladid poznaju tajne o ulozi međunarodne

zajednicu za vrijeme rata, o naličju Dejtonskog sporazuma, o prepuštanju

Srebrenice snagama generala koji je mnogo puta najavio sudbinu koju je

namijenio muslimanskom stanovništvu te enklave kad preuzme kontrolu

nad njom. To su javne tajne, isto tako poznate kao i one koje je znao Sadam

Husein, ali možda još opasnije za zapadne vlade. Nagađanja se šire. No

nitko nije uspio otkriti tajnu šutnje velikihsila, čak ni Carla del Ponte.

Tužiteljica se ipak ozbiljno bavila tim pitanjem između 2003. i 2005. Ona je

propitivala Jacquesa Chiraca o ustupcima za oslobađanje njegovih „plavih

kaciga" ili pilota, koji su, jedni za drugima bili srpski taoci, a on se zakleo da

nije bila ugovorena nikakva nekažnjivost. Ispitivala je i Richarda

Holbrookea, tražila od američke vlade sve informacije koje se odnose na

sporazum sklopljen u julu 1996. s Karadžidem, i sve anekse sporazuma. Nije

dobila ništa osim bijesa i ljutitog demantija američke administracije.

94 Riječ je posebno o političkoj podršci i masivnoj vojnoj pomodi,

uključujudi tu i kemijsko oružje, koje su mu davali zapadnjaci dok su se

služili Sadamom Huseinom protiv Islamske republike Irana. Kad je u oktobru

2005. započelo njegovo suđenje, bio je progonjen samo zato što je 1982.

naredio mučenje i smaknude 148 Sijita iz sela Dujail u odmazdi za pokušaj

njegova ubojstva. Tek je u aprilu 2006. optužen za genocid u selu Anfal i

pokolj u Halabji, tragičnom simbolu ubijanja kurdskog stanovništva plinom

po nalogu Sadama Huseina za vrijeme kojeg je poginulo više od 180 000

osoba. Ali to je predmet odvojenog suđenja koje je započelo 21. augusta,

nekoliko mjeseci prije njegove osude na smrt,

5. novembra. Sadam Husein obješen je 30. decembra 2006., prije nego što

je uspio započeti svoju obranu na tom drugom suđenju. Suđenje je

nastavljeno u nazočnosti njegovih suoptuženika. 95 Sjedinjene Američke

Države dale su 138 miliona dolara za uspostavljanje Iračkog specijalnog

suda i priskrbile pedesetak američkih, ali isto tako i britanskih i australskih

pravnika, istražitelja i arhivista, okupljenih u jednom uredu za vezu, Regime

Crime Liaison Office, produljenom rukom FBI-ja za koji se smatra da je

stvarna mod koja se krije iza Suda. Sjedinjene Američke Države pomogle su

pravosuđu u Iraku da skupi dokaze i predale mu tone dokumenata.

Američki pečat bio je tako vidljiv da ga je Michael Scharf, američki profesor

međunarodnog prava zadužen od svoje zemlje da formira iračke suce

Iračkog specijalnog suda, nazvao „Internim internacionaliziranim sudom".

"Srebrenička sramota"

Ustrajno odbijanje velikih sila da uhite Karadžida i Mladida ili da osiguraju

njihovo izručenje ICTY-u pokazalo se tijekom dvanaest godina povezano s

njihovim nedostatkom volje da spriječe pokolj u Srebrenici. I u toj strašnoj

činjenici trebalo bi tražiti odgovor na zagonetku Karadžida i Mladida.

Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve

potrebne mjere da bi se spriječio genocid koji se, korak po korak,

pripremao pred našim očima. Ved 1993. pronicljivi međunarodni

predstavnici, nazvali su stezanje obruča oko opsjednute enklave

„polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom",96

situacijom koja je

tada navela Vijede sigurnosti da, nekoliko tjedana poslije, stavi Srebrenicu i

njezino stanovništvo pod zaštitu Ujedinjeni naroda. Osim mogudeg

razaranja, nitko nije mogao ne biti svjestan mogudnosti pokolja koja prijeti

u trenutku kad se Mladid dočepa enklave. Tijekom cijele posljednje ofenzive

protiv Srebrenice, od 6. do 11. jula 1995., velike sile nisu, dakle, prestajale

tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju nemaju namjeru

zauzeti enklavu. Hinedi iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile

Mladida da uđe u grad 11. jula 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su

dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva, ne nametnuvši

uvjete prisilne evakuacije, ne nastojedi je nadzirati.97

Suprotno od Louise

Arbour u vrijeme Kosova, njezin prethodnik Richard Goldstone začudo nije

želio javno upozoriti srpske snage i njihove vođe da ih se sprema optužiti za

prošle zločine. Međutim, mnogi su zabrinuti znajudi da je stanovništvo

Srebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog

generala. Jacques Chirac dao je to na znanje i pokušava uvjeriti svoje

partnere da interveniraju. Jedanaestog jula francuski predsjednik savjetuje

Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom

povrate tu enklavu. Sutradan, Francuska se obrada Vijedu sigurnosti i

ponovno izjavljuje da je voljna staviti svoje snage na raspolaganje za svaku

vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog

jula Chirac ustrajava i naziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim

trupama podršku američkih protutenkovskih helikoptera kako bi se otvorio

put prema Srebrenici. I da mu kaže: „U Srebrenici su muškarce, kojima

prijeti opasnost da budu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi

oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi moraju suprotstaviti fašizmu i

provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za

politiku napuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog

svjetskog rata."98

Usporedivu naročito s onom koja je petnaest mjeseci prije

primijenjena u Ruandi. Bojedi se potrebe za intervencijom američkih snaga

u Africi, Clinton je u aprilu 1994. tražio povlačenje „plavih kaciga" iz

MINAUR-a kad su pokolji ved bili naveliko započeli i kad nije više bilo ni

najmanje sumnje u njihov genocidni karakter. Nesklon angažiranju

američkih trupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek

zapovjednik operacija za održavanje mira pri Ujedinjenim narodima,

procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz

odustaje. Velike sile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim

izvještajima koji potvrđuju početak sustavnih smaknuda. Otada nisu

prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i

zataškavati svaki dokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle

96 Izraz kojim se poslužio Diego Arria, veleposlanik Venezuele pri

Ujedinjenim narodima, na kraju svoje misije u enklavi Srebrenice u martu

1993. 97 Velike su sile, dva mjeseca prije, u maju 1995. nametnule

Hrvatskoj prisutnost međunarodnih predstavnika u autobusima koji su

evakuirali Srbe zarobljene kad je Hrvatska vojska vradala zapadnu Slavoniju,

koja je od 1991. bila u rukama pobunjenih Srba. Kad ved nisu htjele osporiti

Mladidevu vojnu pobjedu u Srebrenici i tražiti od njega povlačenje trupa iz

enklave zaštidene odlukom Vijeda sigurnosti, mogle su barem zahtijevati

prisutnost UNHCR-a i Crvenog križa za vrijeme prisilnog preseljavanja

stanovništva Srebrenice u zamjenu za benzin koji je Mladid od njih tražio.

Umjesto toga, oni su, ne tražedi ništa zauzvrat, dali benzin koji je omogudio

deportiranje žena, djece i staraca i evakuaciju muškaraca prema mjestu

pogubljenja. 98 Izvještaj o Srebrenici parlamentarne obavještajne misije,

saslušanje Jean-Davi Levittea iz 30. januara 2001., diplomatskog savjetnika

predsjednika Chiraca od maja 1995. do decembra 1999. www.assemblee-

nationale.fr/dossiers/srebrenica.

predvidjeti.

Godinu dana nakon što su dopustili da se izvrši genocid u Ruandi, London,

Pariz, Washington i njihovi saveznici ponovno su propustili spriječiti

genocidna djela zbog pomanjkanja sredstava, nego zbog nedostatka

političke volje. Kao što nedostatak sredstava nije bio razlog ni za to što su

propustili predati Karadžida i Mladida Sudu i poduzeti sve potrebne mjere

da prisile Srbiju, ili svaku drugu državu, da provede njihovo uhidenje.

Progon izvršitelja genocida, uostalom, dužnost je na koju su se obavezale

države, na temelju statuta ICTY-a, ali i Konvencije za sprečavanje i

kažnjavanje zločina genocida iz 1948. U svojoj odluci od 26. februara 2007.

Međunarodni sud pravde (ICJ) na to je podsjetio i osudio Srbiju zbog toga

što nije predala Ratka Mladida IC-TY-u. Francuska je ratificirala Konvenciju

1950., Velika Britanija 1970., Sjedinjene Države 1986., a Rusija još 1949.

Mučeni „srebreničkom sramotom" Pariz, London i Washington nisu smjeli

imati drugih prioriteta doli ispraviti nepravdu žrtvama izručivši Karadžida i

Mladida ICTY-u. Velike sile su se, međutim, odmah i trajno odlučile za

sramotu za dvostruki propust, ostavivši Karadžida i Mladida na slobodi. Ova

dvostruka izdaja „civiliziranih naroda" prkosi razumu, osim ako ne služi za

prikrivanje neke gore sramote koju nikakva daljnja akcija ne bi mogla

ispraviti.

Srbija je iznevjerila svoju dužnost sprečavanja i kažnjavanja genocida u

Srebrenici zato što je sudjelovala u njegovoj pripremi i u njegovu

provođenju. Miloševid je htio, na teritoriju oblikovanom u krvi i koje je

postalo etnički homogeno, postidi priznavanje nove srpske države u okviru

Bosne koju je uzaludno pokušavao uništiti. Početkom 1993., Cvrus Vance,

američki pregovarač kojeg su opunomodili Ujedinjeni narodi, rekao mu je

da nede nikada postidi priznanje srpske države koju su njegovi pouzdanici

samoproglasili na osvojenim područjima u Bosni. Pred tvrdoglavošdu Srba u

odbijanju svakog sporazuma o miru, velike sile su početkom 1994. ipak

popustile. Miloševid je tada povjerio svojoj okolini: „Vjerujte mi, nisam

očekivao da de nam ona (međunarodna zajednica, op. a.) dati polovicu

teritorija." Na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane, 18. januara

1995., precizirao je istoj toj okolini: „Bez vojne pobjede, međunarodna nam

zajednica ne bi nikada dala da podijelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer

nikada tijekom cijele povijesti nije bilo neke srpske države na tom

području." Miloševid je dobio okladu, ali Srebrenica, enklava u blizini Žepe i

ona zapadnija, Goražde, predstavljale su u proljede 1995. posljednje

prepreke dovršenju njegova plana. Bez uklanjanja enklava Srebrenice i

Žepe, politički entitet koji su mu velike sile obedale u Bosni, kako bi ga

potaknule da uđe u pregovore o miru, nije mogao zaživjeti. On bi ostao

prekinut otočidem muslimanskog stanovništva u sredini, uz opasnost da ga

za zelenim stolom podijele na dva zasebna dijela. Miloševid i srpski

rukovodioci u Bosni zahtijevali su srpsku državu, očišdenu od njezina

cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Nakon Daytona, Miloševid je

slavio „povijesnu pobjedu". „Imamo polovicu Bosne! Republiku! Od četiri

(mirovna; op. a.) plana, taj je najbolji za Srbe. Oni imaju sve gradove duž

Save, tri grada u unutrašnjosti i cijelu dolinu Drine, osim Goražda. To je

pedeset gradova i dvadeset i pet hiljada četvornih kilometara! Trebat de im

poslati natrag sve (srpske; op. a.) izbjeglice koji su kod nas da imaju kime

napučiti svoje teritorije", izjavio je članovima Vrhovnog savjeta obrane 6.

decembra 1995. u Beogradu. Poslije Miloševida Srbija je željela sačuvati

glavne stečevine rata utvrđene u Daytonu i trudila se da ne poduzme ništa

što bi ih moglo dovesti u pitanje. Ako je jedan dio političara konačno osudio

pokolj u Srebrenici, svi su srpski dužnosnici odbili priznati zločinački

karakter plana na čijem je čelu bio Miloševid, koji je, najprije na terenu, a

zatim za pregovaračkim stolom, nametnuo političku i etničku podjelu Bosne

i Hercegovine, a čija je krajnja etapa bila Srebrenica.

Bududi da su žrtvovale stanovništvo Srebrenice na oltar jednog mirovnog

plana koji zapadnjački oportunizam nije znao drugačije nametnuti, velike

silesu opet zanemarile svoju dvostruku obavezu. „Moje su glavne upute bile

da žrtvujem Srebrenicu, Žepu i Goražde i ja sam mislio da je to greška",

povjerava Richard Holbrooke u novembru 2005. prilikom desete obljetnice

Dejtonskog sporazuma." Godinu dana poslije Amerikanac povlači svoje

riječi, ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također

nastanjena bosanskim izbjeglicama iz prvih valova etničkog čišdenja, pale su

u ruke generala Mladida u julu 1995. i dane Srbima na mirovnim

pregovorima u novembru 1995. kad je stvarnost zločina bila ved dokazana i

potanko prikazana, zahvaljujudi prvim istragama ICTY-a, u sasvim novoj

optužnici protiv Radovana Karadžida i Ratka Mladida od 16. novembra

1995.99

Francuska koja je, glasom svojeg predsjednika, pozivala na djelovanje da bi

se spriječili pokolji, na kraju je pristala na nedjelovanje i, radi mira, sa

svojim saveznicima prihvatila posljedice genocida u Srebrenici. Velike sile

dopustile su da im se nametnu uvjeti mira i omogudile onima koji su izrazili

svoje genocidne namjere da ih ostvare i da tako dovrše provođenje svojeg

plana. Velike sile nagradile su u Daytonu one, koji su nekoliko tjedana prije

sustavno deportirali i ubijali muslimansko stanovništvo te enklave

dodijelivši im polja smrti, a zatim im omogudili da ih nasele po svojoj volji

kako bi zauvijek izmijenili etničku strukturu. Otada oni nisu prestali

umanjivati genocid odbijajudi suditi glavnim okrivljenicima i pokušavajudi

spriječiti ICTY da ukaže na izravnu Miloševidevu odgovornost te ne

poduzimajudi nikakvu učinkovitu mjeru da osigura povratak preživjelih.100

Dvanaest godina poslije tih događaja, manje od hiljadu njih uspjelo se

ponovo vratiti u Srebrenicu. Karadžideva i Mladideva zagonetka počiva,

dakle, na sponama koje povezuju zločin i mir. Njihovo suđenje trebalo je

iznijeti na vidjelo namjeru uništavanja, istrebljivanja ljudi, bosanskih

Muslimana iz Srebrenice kao skupine, tako da zauvijek izbriše njihovu

prisutnost na priželjkivanom teritoriju bez kojega je Miloševid odbijao

potpisati mir. Suđenje pred ICTY-em lokalnim zapovjednicima umiješanima

u pokolj u Srebrenici omogudilo je da se utvrdi istina o zločinu koji pravo

kvalificira kao genocid. Ali tim suđenjima, posvedenima samo izvršiteljima,

nije bio cilj rasvijetliti aktivna i pasivna sudioništva koja su omogudila taj

zločin. Suđenje Karadžidu i Mladidu moralo je, naprotiv, pridonijeti da se

pokolj iz jula 1995. postavi u njegov kontekst i da pruži detaljnu

rekonstrukciju potke događaja koji su doveli do pokolja u Srebrenici, tim

preciznijom u pojedinostima što treba dokazati genocidnu namjeru, njezin

tok i izvore. Jer suprotno Miloševidu i Mladidu, Karadžid nije samo

osumnjičen da je „planirao, poticao na izvršenje i naredio" pokolje iz jula

1995., nego da je čak i prije početka rata iznio plan koji je otvoreno težio

„potpunom ili djelomičnom uništenju bosanskih Muslimana", zatim da ga je

provodio ili pomagao da se provodi „neprekidno, sve do 30. novembra

1995". Gomilanje činjenica od 1991. iznijelo bi na vidjelo više nego ikad

nevjerovatne pogreške i propuste međunarodnih aktera koji nikada nisu

pribavili sredstva za sprečavanje ovoga plana čije su rezultate konačno

potvrdili znajudi o čemu je riječ. Više nego bilo što drugo, ovo bi suđenje

neizbježno ponovno otvorilo bolno pitanje moralne, političke i eventualno

kaznene odgovornosti velikih sila.

Brižljiva rekonstrukcija cijelog slijeda događaja sigurno bi na kraju uzdrmala

neosnovanu tezu, koju ved je deset godina namedu i bez izmjena brane

vojni analitičari ICTY-a u svim predmetima koji se tiču Srebrenice: bududi da

srpski politički i vojni rukovodioci nisu imali namjeru zauzeti enklavu, do

odluke o pokolju došlo je nakon pada Srebrenice. Tu tezu ruše priznanja

nekih sudionika, kao što je Miroslav Deronjid, i prisutnost komandosa smrti

poslanih na teren više od dva tjedna prije pada grada. Ali unatoč svemu ona

se održava zahvaljujudi jednom dokumentu, naredbi o napadu koji je

službeno pozivao ne da se zauzme enklava Srebrenica, nego da se svede na

veličinu grada, tako da se „uvjete preživljavanja stanovništva učini

nepodnošljivima" i da se „stvore uvjeti za ukidanje enklave". Plan poznat

pod kodnim imenom Krivaja 95 koji, začudo, nije definirao nikakav novi cilj

jer je tačno opisivao situaciju koja je prevladavala od zime 1993. kad su

srpske snage prvi put pokušale zauzeti Srebrenicu prije nego što ih je u

njihovu zaletu zaustavio general Philippe Morillon.101

Vojna operacija iz

1995. uljepšana eufemizmima da ne izazove osudu

99 Holbrooke Richard, intervju dan televizijskoj mreži Hajat iz Sarajeva i

emitiran 19. novembra 2005.

100 Tredeg maja 2007. međunarodna zajednica imenovala je prvi put

posebnog izaslanika za grad Srebrenicu. Na taj je položaj postavljen Clifford

Bond, bivši američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini. Ta je odluka

donesena na zahtjev bošnjačkih predstavnika Srebrenice da se gradu prizna

poseban status kako bi ga izuzeli iz srpskog entiteta u Bosni i tako potakli

povratak preživjelih. Velike sile dosad su jednoglasno odbijale taj zahtjev.

101 General Philippe Morillon zapovijeda snagama UN-a u Bosni i

Hercegovini kad u martu 1993. UN ulazi u Srebrenicu i obedava

stanovništvu: „Nedu vas napustiti." Mladideve su snage tada na vratima

Srebrenice i računaju na UN za evakuaciju stanovništva enklave. Morillon de

ih prisiliti da se povuku postigavši da Vijede sigurnosti izglasa rezoluciju koja

određuje Srebrenicu kao „zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda".

zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri mjeseca priprema, posebno da bi odsjekla

linije opskrbe snaga UN-a prisutnih unutar enklave, oslabila još više

opsjednuto stanovništvo zabranom pristupa humanitarnim konvojima i

dopustila Beogradu da osigura logističku potporu podršku i koordinaciju

svih snaga koje u njoj sudjeluju. Bududi da Beograd i zapadnjaci nisu nikada

predali ICTY-u dokumente koje su imali o pripremnoj fazi ofenzive protiv

Srebrenice, o kojoj su uostalom sve znali, Tužiteljstvo se nije nimalo

zanimalo za paradoks Krivaja 95. Ohrabreno tvrdnjama analitičara

proizašlih iz američke vojno-obavještajne službe, ono je bez ijedne riječi

prihvatio ono što se tim planom željelo postidi da se povjeruje. Velike sile

mogla je samo veseliti zaslijepljenost ICTY-a koji ih nije dovodio u pitanje

vjerujudi da one nisu mogle predvidjeti pokolj koji je pad enklave činio

vjerovatnim. Poslije im je bilo dovoljno pobijati njihov drugi propust i tvrditi

da su učinile sve da Karadžida i Mladida izruče pravosuđu.

Karadžid i Mladid nisu privedeni pred Sud da ne bi oživjeli sjedanje na

sramotan izbor velikih zapadnih demokracija da žrtvuju stanovništvo

Srebrenice prepustivši ga svjesno njihovim krvnicima i lišivši zatim

preživjele njihove zemlje i suđenja koje bi ih moglo izvudi iz agonije i

povratilo im dostojanstvo. Izbor koji se ne može opravdati i koji, po

nekoliko osnova, čini naše vođe sudionicima najgoreg krvoprolida u Europi

od holokausta. Dok Karadžid i Mladid ne budu izvedeni pred sudsku

instancu potpuno neovisnu i dovoljno jaku da se suprotstavi svim

pokušajima miješanja i cenzure, naše demokracije de samo produljivati

sramotu. Više nego što ih štiti, njihovo de odbijanje da sude Karadžidu i

Mladidu, kao i jučer njihovo odbijanje da dopuste dio istine koja je izronila

na suđenju Miloševidu, samo povedati patnju žrtava, produbljivati njihove

rane i pothranjivati mržnju. Tako dugo dok se preživjeli ne budu mogli

osloboditi bremena svojih patnji, Europa de osjedati teret mrtvih

Srebrenice, koji de, poput sablasti lutati Starim Kontinentom tražedi

pravdu.102

IV. POGLAVLJE

Svršetak igre

If we don't maintain justice, justice will not maintain us.103

Francis Bacon

(1561. -1626)

Jedanaestog septembra srušeni su tornjevi-blizanci... Povukli su sa sobom

mnogo nada, vrijednosti, obedanja i planova koji su nastali padom

Berlinskog zida. Epoha koja time započinje manje de brinuti o temeljnim

pravima ljudi, a više o njihovoj sigurnosti. Jedanaesti septembar nije

ujedinio svijet protiv barbarstva, nego ga je polarizirao i pretvorio u bojno

polje. Označio je grubi ulazak u XXI. stoljede u kojem de, čini se, biti

osujedeno toliko iskoraka koji su dotad izgledali nepovratnima. Između

miroljubivog 9. 11. 1989. i ratobornog 11. 9. 2001. g. projekt

međunarodnog pravosuđa uspio si je prokrčiti put. Međunarodni kazneni

sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koji se sprema započeti prvi međunarodni

proces u povijesti protiv jednog šefa države, nalazi se na vrhuncu slave.

Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), nošen univerzalističkim snom,

upravo se sprema započeti s radom. Dubinska dinamika, koja je omogudila

te povijesne korake naprijed međunarodnog pravosuđa, ne može nestati u

usijanim ruševinama tornjeva-blizanaca. No

11. septembar ipak je zatvorio jednu epizodu povijesti, promijenio

prioritete, obrnuo red prioriteta. Međunarodno de pravosuđe uskoro

osjetiti val tog udarca. ICTY, koji je na prvoj crti, nede biti pošteđen.

102 Četvrtog juna 2007. skoro osam hiljada preživjelih i rođaka žrtava

Srebrenice podiglo je pred nizozemskim sudom tužbu protiv Ujedinjenih

naroda i Nizozemske zbog njihove odgovornosti u napuštanju stanovništva

enklave koju su bili zaduženi štititi. Cilj tužbe sastoji se u utvrđivanju teških

propusta Nizozemske i UN-a u lancu odluka koji je pridonio tragediji.

Između dvadeset pet i trideset hiljada civila potražilo je utočište u ili oko

vojne baze kontingenta nizozemskih Plavih kaciga. Sučeljeno s hiljadu

srpskih vojnika, četiristo pedeset vojnika Dutchbata dopustilo je da se

odijele žene i muškarci.

103 Ako mi ne sačuvamo pravdu, pravda nede sačuvati nas.

Osam mjeseci prije, za jake snježne oluje, Carla del Ponte stigla je u Davos.

Došla je pred najmodnijim ličnostima svijeta politike i ekonomije na

planetu, okupljenima na Svjetskom ekonomskom forumu, braniti pitanje

međunarodnog pravosuđa i važnost da se stane na kraj nekažnjivosti

modnika. „Ako sada izgubimo hladnokrvnost, bududi de diktatori modi

bježati i skrivati se te de nam trebati možda i stotine godina da se

uspravimo i nametnemo zakon prava nad zakonom nasilja", riječi su kojima

se obratila svojim slušateljima

26. januara 2001. g. u vrijeme kad je Miloševid ved svrgnut s vlasti, ali još

nije uhiden. Očekivala je neke opdenite odgovore, a bez sumnje i neke

obzirnepoticaje. Teško je osvojiti slušateljstvo kojemu zahtjevi

međunarodne pravde nikad nisu bili prioritet.

Na njezino veliko iznenađenje, nakon njezina nastupa, dvorana je uzavrela.

Rasprava je bila žestoka. Clinton je 31. decembra 2000. g., posljednjeg dana

svojeg mandata, prije nego što de predati ključeve Bijele kude Georgeu W.

Bushu, unatoč snažnu protivljenju Kongresa i suzdržanosti njegove

Demokratske stranke,104

potpisao Rimski sporazum kojim je stvoren stalni

Međunarodni kazneni sud (ICC). Opravdavajudi svoj čin istaknuo je: „To

činimo kako bismo potvrdili svoju podršku načelu međunarodne kaznene

odgovornosti s ciljem predaje u ruke pravde počinitelja genocida, zločina

protiv čovječnosti i ratnih zločina. To činimo i zato da ostanemo u postupku

koji de u godinama koje slijede omoguditi Međunarodnom kaznenom sudu

da postane nepristran i učinkovit instrument pravde. Sjedinjene Američke

Države imaju dugu tradiciju djelovanja u prilog krivične odgovornosti, još od

našeg sudjelovanja na Sudu u Nürnbergu pa sve do glavne uloge u

naporima koji su doveli do uspostavljanja Međunarodnog kaznenog suda za

bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Naše djelovanje danas dio je te tradicije."

Jedan od prvaka Republikanske stranke senator Jesse Helms odmah je

odgovorio: „Ova današnja akcija očit je pokušaj predsjednika u odlasku da

zaveže ruke svojem nasljedniku. Ta se odluka nede održati. Jedan od mojih

prvih prioriteta pred novim predstavničkim domom bit de njezino

poništenje i zaštita američkih vojnika od kaznenog progona tog

međunarodnog pučkog tribunala."105

Donald Rumsfeld, koji je bio

predviđen za ministra obrane nakon Bushove pobjede na predsjedničkim

izborima u novembru 2000. g., odmah je nadodao: „Američko vodstvo u

svijetu moglo bi biti prva žrtva toga suda", zbog prisila koje proizlaze iz

međunarodnog humanitarnog prava.

Njihovi saveznici koriste priliku koja je stvorena dolaskom Carle del Ponte

kako bi, tijekom samo jedne sjednice, pretvorili Davos u forum protiv ICC-a.

Međunarodno pravosuđe s univerzalnom dimenzijom tu je javno optuženo

kao prijetnja nacionalnoj suverenosti, a još više kao prepreka svakom

vojnom djelovanju zemlje kao što su Sjedinjene Američke Države, koje

sudjeluju u vanjskim operacijama u gotovo stotinu država, pa ne prihvada

da njezini državljani ili vojnici na tim područjima podliježu propisima,

postupcima, tužiteljima i sucima pravosuđa koje „nikom ne polaže račune".

U Davosu je i republikanski senator iz Minnesote Orrin G. Hatch. Kao

predsjednik Sudskog povjerenstva Senata upozorava da Sjedinjene

Američke Države nemaju namjeru ratificirati taj sporazum. Naglašava da

„Sjedinjene Američke Države ne žele takav međunarodni sud koji bi sudio

predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država zato što je donio odluku kojoj je

cilj spasiti stotine američkih života". Nova se američka administracija

žestoko suprotstavlja takvom međunarodnom sudskom sustavu koji a priori

izmiče svakom državnom nadzoru te izlaže stvarnoj sudbenoj opasnosti

njezine civilne i vojne zapovjednika. Situacija je komična. Nasuprot Carli del

Ponte koja crpi najvedu snagu iz svoje samostalnosti, dio slušateljstva

ukazuje na opasnosti samosvojnih odluka stalnog

104 U julu 1998. g. stotinu i dvadeset država potpisalo je Rimski statut

stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Sjedinjene Države kao i šest drugih

prisutnih država -Kina, Irak, Izrael, Katar i Jemen -odbile su potpisati ga.

Imale su vremena predomisliti se do Clintonova potpisivanja 31. decembra

2000. g.

105 Republikanski senator održao je riječ. Na njegovu je inicijativu Kongres

ved u novembru 2001. g. usvojio odluke prema kojima se američkoj vladi

zabranjuje svaka suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), a

kojima je svrha da se za sudjelovanje u operacijama održavanja mira

zahtijeva prethodno davanje imuniteta za bilo kakav progon ICC-a, a isto se

tako ovlašduje predsjednik SAD-a da se koristi svim odgovarajudim

sredstvima za oslobađanje američkih građana koje bi ICC eventualno

pritvorio. Zbog razloga protiv Međunarodnog kaznenog suda sličnih

navedenima, Jesse Helms glasovao je 1986. g., zajedno s desetoricom

drugih senatora, protiv toga da Sjedinjene Američke Države ratificiraju

Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. g.

Međunarodnog kaznenog suda i njegova bududeg tužitelja čije ovlasti, iako

daleko ograničenije od ovlasti ove Švicarke, još su uvijek u očima američkih

republikanaca „prilično velike", dakle pretjerane.

Devet mjeseci poslije, SAD stupa u rat protiv terorizma. Podvostručuje se

nepovjerenje prema ograničenjima koja namede međunarodno pravo, kao i

odbojnost prema ideji da bi ono moglo vezati ruke Sjedinjenim Američkim

Državama. Odlazak američkih vojnika u Afganistan pojačava odbojnost

prema mogudnosti da američkim građanima sudi bududi Međunarodni

kazneni sud (ICC). Washington odmah započinje s neprijateljstvima prema

sudstvu koje se formira kako bi neutralizirao sve njegove ovlasti nad svojim

osobljem uključenim u vanjske operacije. Šestog maja 2002. g., dva mjeseca

prije početka rada ICC-a, Sjedinjene Američke Države poništavaju potpis

predsjednika Clintona na Rimski sporazum. Zahvaden olujom ni ICTY nije

pošteđen. I njemu de podrezati krila.

Što prije to privesti kraju

Ambicije Haškoga suda ved neko vrijeme zabrinjavaju velike sile. One bi

htjele obuzdati taj stroj koji se zahuktao, ali ne znaju kako postupiti. Znaju

da bi za njih bila štetna svaka politička odluka o drastičnom ograničenju

djelovanja Suda u trenutku kad on sužava svoju kaznenu strategiju na

najodgovornije dužnosnike. Zasad žele poštedjeti Sud. U Vijedu sigurnosti

UN-a 30. novembra 2000. g. usvajaju Rezoluciju 1329 kojom se Haški sud

poziva da se više posveti „zločinima koji su najopasniji za međunarodni

poredak, posebnoonima koje su počinili odgovorni politički i vojni

dužnosnici najvišeg ranga", Također odlučuju podržati reformu koju je

predložio predsjednik Suda fran-cuski sudac Claude Jorda, a koja se sastoji

od toga da se imenuju suci ad litem, dakle da budu pozvani kao ispomod,

prema potrebi, kako bi se smanjilo zagušenje poslovima i omogudilo Sudu

da izvrši svoju misiju prije kraja desetljeda koje upravo počinje. Velike sile

još oklijevaju podvrdi Sud jačem nadzoru Vijeda sigurnosti zadovoljavajudi

se poticanjem njegova djelovanje da u razumnom roku privede poslove

kraju.

Sud je optužio stotinjak osoba, postigao da se uhite dvije tredine, izrekao

dvadesetak presuda i planirao optužiti još stotinu. To je smiješna brojka s

obzirom na broj sudionika, ali strahovito velika za međunarodnu zajednicu

uhvadenu u mrežu vlastitih obaveza i željnu da s time što prije završi.106

Potajno odvradajudi suce od penjanja po lancu odgovornosti kako ne bi

progonili one s kojima su velike sile pregovarale, one same pridonijele su

problemu koji sada ne znaju riješiti. Godine 2000. međunarodno pravosuđe

vrlo je daleko od ispunjenja svoje misije kaznenog progona najistaknutijih

ličnosti, kako među izvršiteljima tako i među poticateljima zločina. Nalazi se

tek na pola puta. Miloševidevim padom krajem 2000. godine, Balkan je

stupio u poslijeratno doba. Mijenjaju se prioriteti. Zapadna se diplomacija

pribojava da zahtjevi pravosuđa koji idu sve dalje opet ne zakompliciraju

njezinu zadadu neprestanim čačkanjem po prošlosti što donosi podjele i

otkriva nove prijelomne činjenice, i to u času kad bi ved željeli što prije sve

počistiti i okrenuti novu stranicu. Otuda odbojnost prema traženju izručenja

Miloševida Haškome sudu.

Napadi 11. septembra pomiješali su sve karte na međunarodnoj sceni, čitav

politički dnevni red. Oni definitivno vradaju sve krize, humanitarne ambicije

i kreposne pobude devedesetih godina za jedno stoljede unatrag. Mijenja

se i jezik. Krzmanja prethodnog razdoblja sada se izražavaju jasnom i

nedvosmislenom parolom: Sud mora bez oklijevanja usvojiti izlaznu

strategiju. Washington i London prvi šalju poruku: „Želimo da prestanete s

radom oko 2007./2008. godine." Ni Pariz ne štedi Carlu del Ponte prilikom

posjeta

106 Prema procjenama nezavisnih stručnjaka osam do petnaest tisuda

osoba koje su sudjelovale u brojnim zločinima trebale bi biti kazneno

progonjene, a neke bi druge trebale podlije-gati raznim oblicima

neosvetoljubive pravde, primjerice u okviru povjerenstava „istina i

pomirenje".

30. novembra 2001. Alain Richard, ministar obrane, upozorava je: „Naš je

cilj trajno reintegrirati Jugoslaviju (Srbiju-Crnu Goru) u demokratsku

zajednicu, ali to se ne postiže rasplamsavajudi vatru... Vaš je mandat suditi

'glavešinama', a kad ste ved jednom podignuli protiv njih optužnice, zašto

idi dalje kad odsad možete progoniti samo one manje, kakva je u tome

logika?" Njegov savjetnik inzistira: „Treba okončati stvar. Vaše zalaganje

odlaže datum početka demokratskog procesa" Isti refren dolazi iz Quai

d'Orsava: „Kakva je korist od nastavka, imate trideset i tri bjegunca, a želite

ih optužiti još više! Dokle dete idi?"

Pred Vijedem sigurnosti 27. novembra 2001. Carla del Ponte i Claude Jorda

obavezali su se zaključiti rad ICTY-a oko 2008. g. za postupke prvog stupnja,

a 2010. g. za postupke u prizivu. Prikazali su u glavnim crtama strategiju

okončanja rada -radije koristedi taj pojam nego „strategija izlaska" -koja

predlaže smanjivanje opteredenja Suda prebacujudi neke postupke pod

određenim uvjetima nacionalnim pravosuđima zemalja bivše Jugoslavije.

Međutim, Carla del Ponte nije stvarno skratila popis osumnjičenih. Najavila

je stotinjak dodatnih optužnica za svaki od dva Suda, onaj za bivšu

Jugoslaviju i onaj za Ruandu: „Neki kažu da se nakon događaja 11.

septembra svijet promijenio te da je otada prioritet terorizam, a ne prošli

sukobi. Ne možemo pristati na takvo gledanje na međunarodnu pravdu.

Međunarodna zajednica ima danas još više razloga da pojača svoju

odlučnost u proganjanju odgovornih za genocid i za zločine protiv

čovječnosti. Ne bi bilo ni časno ni vjerodostojno podržavati rat protiv

terorizma ako ne učinimo sve što je potrebno kako bismo priveli pravdi one

koji su odgovorni za genocid u Ruandi, Srebrenici i za druge pokolje.

Varamo se, kao i u slučaju borbe protiv terorizma, ako mislimo da postoje

laka i brza rješenja da se obavi posao kako treba."

Nije ih uspjela uvjeriti. Velike sile žele vidjeti odlučne rezove u programu

istraga, ne morajudi to formulirati eksplicitnije kao što su to eksplicitno

formulirale prije godinu dana u Rezoluciji broj 1329. Žele se osigurati da

Sud nede prekoračiti preporučeni rok. Carla del Ponte svjesna je toga, ali

njezin je obzor takva pravda za koju povijesna prekretnica nije 11.

septembra, nego nod s 28. na 29. juna i dolazak Miloševida u Hag. A to je

događaj koji je omogudio Haškom sudu da se potvrdi kao stvarnost koju

nitko više ne smije ni zanemarivati ni ismijavati. Očekivanje početka rada

stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) također pretvara u stvarnost

ideal međunarodnog pravosuđa s univerzalnim ovlastima koje nede

oslobađati krivnje modnike pa čak ni šefove država. Ona vjeruje u polet

međunarodnog pravosuđa koje označava dolazak nove ere, ere odbacivanja

nekažnjivosti, koju je predaja Miloševida učinila uvjerljivijom i dostižnijom

nego ikad prije.

Velike sile, koje nastoje obuzdati tužiteljicu, brzo de joj razbiti iluzije.

Politički pritisci uskoro de se pokazati u smanjenju proračuna, što je manje

primjetno od nove rezolucije Vijeda sigurnosti. Jer države imaju svoje

zahtjeve, ali ne žele javno preuzeti odgovornost za ograničavanje

provođenja pravde. Radije svoju odluku prebacuju na Tribunal. Francuski

poslanik pri Ujedinjenim narodima Jean-David Levitte priznaje to krajem

2001. g. na sastanku s Carlom del Ponte: „Vijede sigurnosti ne može Vam

eksplicitno narediti da smanjite broj istraga, a da se ne izloži opasnosti

upadanja u zamku odluke koja de štetiti našoj vjerodostojnosti." A

Sjedinjene Američke Dražave, svjesne da se pravda nede rado podvrdi

načelu političke realnosti, nemaju vremena na pretek ako Europljani žele

pratiti uspješno okončanje rada Haškog suda koje de dati vjerodostojnost

stalnom Međunarodnom kaznenom sudu. Novoj američkoj administraciji

do njega uopde nije stalo. Ona de se potruditi onemoguditi to pravosuđe

koje je jako oslabljeno zahvaljujudi preokretima na svjetskoj pozornici i koje

bi htjela isključiti iz pravila međunarodne igre kako bi državama vratila

vrhovno pravo dijeljenja pravde. Ona de pod cijenu izravnog uplitanja u

sudske poslove prekršiti ideal za koji se zalažu međunarodni kazneni sudovi.

U nekoliko mjeseci Carla del Ponte, koja je forsirala savez između sudske i

političke vlasti kako bi izvela Miloševida pred Sud u Hagu, postala je napast

političarima svih strana. Nekad je bila nodna mora financijskih

prepredenja-ka, trgovaca drogom i njihovih modnih saveznika. Otkad je

stigla u Hag, ona je nodna mora Miloševidu i svim ratnim zločincima koje je

podvrgla istrazi, od bivše Jugoslavije do Ruande. Ništa čudno za jednu

tužiteljicu. Naprotiv, začuđuje nepovjerenje političkih modnika koji su

stvorili Haški sud. Ono izvire iz protusile koju de facto predstavlja

međunarodno pravosuđe. Carla del Ponte kvari im igru, ona je neprijatelj

njihova pragmatizma. Što rat u bivšoj Jugoslaviji više blijedi u europskom i

američkom sjedanju, to Carla Del Ponte više nervira međunarodnu

zajednicu kojoj se uvijek žuri okretati stranice povijesti. Tužitelji važu kakve

su šanse da obnove bududnost po mjeri prošlosti, u pričama žrtava i

izrazima njihove frustracije, u iskazima krvnika. Diplomati se brinu za

neposrednu bududnost ne opteredujudi se prošlošdu. Vrijeme pravde nije i

vrijeme politike. Carla del Ponte neprekidno preispituje zahtjeve pravde

koji više ne nalaze svoje mjesto na političkom dnevnom redu. Ona se uplide

u politiku jer se politika neprestano uplide u sudski postupak. Potrebna joj

je mod prisile koju posjeduju neke države zato što neke druge države ne

ispunjavaju svoje zakonske obaveze. Kuca na sva vrata, potiče sve one koji

imaju dobru volju kako bi države pretvorile u djela svoju mod dijeljenja

pravde, čiji je dio ostvarenja povjeren njoj. Pri svakom posjetu Carla del

Ponte ostavlja svojim zapadnim sugovornicima gorak okus loše savjesti ili u

najmanju ruku frustraciju što se ne mogu osloboditi demona na koje ih ona

uvijek podsjeda. Nitko to ne skriva. Pa ni onaj savjetnik europskog ministra

koji je izlanuo još i prije nego što je izaslanstvo Haškoga suda otišlo:

„Nedemo se samo tako izvudi, ona nas nede pustiti!"

Dvadesetoga novembra 2001. g. američka delegacija nije se za vrijeme

javne sjednice Vijeda sigurnosti izjasnila o dvama međunarodnim kaznenim

sudovima. Radije je to učinila na sastanku u popodnevnim satima kod

ambasadora Johna Negropontea koji predstavlja SAD pri Ujedinjenim

narodima i predala svoju poruku Carli del Ponte: Sud ima prevelik apetit, on

mora smanjiti svoje ambicije. Pierre Richard Prosper, koji je zadužen za

pitanja međunarodne pravde pri američkoj vladi, pokušava je uvjeriti da

mora značajno skratiti svoj popis osumnjičenih. Ne želi da Sud nastavi s

radom pa da poslije natovari posao domadim sudskim vlastima: „Ako

previše slučaja prepustimo njima, stvorit demo političke probleme

Beogradu i drugim glavnim gradovima." A kako bi pridobio tužiteljicu,

dodaje: „To bi moglo štetiti naporima poduzetim da uvjerimo Koštunicu da

preda Karadžida." Ona se odupire. Daje na znanje kako je ved skratila popis

osumnjičenih i ograničila kazneni progon na najviše rangirane odgovorne

osobe: „Odsad je na Vijedu sigurnosti da preuzme odgovornost za svako

novo smanjenje mojeg posla." Amerikanci su bijesni i to daju na znanje

savjetniku Carle del Ponte samo nekoliko sati poslije. „Potrudite se da

tužiteljica shvati kako joj Sjedinjene Američke Države naređuju da se više

koristi svojim pravom odlučivanja kako bi značajno skratila popis

osumnjičenih. (...) Moglo bi se dogoditi da dobrovoljni doprinosi Sjedinjenih

Američkih Država ne budu upladeni u proračun (UN-a za ICTY; op. a.) nakon

njezina odbijanja da se posluži diskrecijskim pravom o popisu

osumnjičenih", opominje telefonski Mike Newton, Prosperov pomodnik.

Osamnaestog decembra, za vrijeme svojeg posjeta Hagu, Carla del Ponte

odgovara Prosperu: „Vašu poruku ne mogu protumačiti drukčije, nego kao

otvoren pritisak, da ne kažem jedva prikrivenu prijetnju."

Sljededeg tjedna američko izaslanstvo predvođeno ambasadorom

Patrickom Kennedyjem zatražilo je pred 5. komisijom Ujedinjenih naroda,

zaduženom za upravna i proračunska pitanja, odgodu usvajanja proračuna

dvaju Sudova. Svoj postupak obrazlaže „potrebom pribavljanja više

informacija o dvjema ustanovama koje su ugrožene lošim rukovodstvom,

neučinkovitošdu i korupcijom". Sjedinjene Američke Države započele su

neprijateljskim ponašanjem prema Suda za bivšu Jugoslaviju i njegovu

blizancu -onom za Ruandu. Njihov križarski pohod protiv stalnog

Međunarodnog kaznenog suda (ICC) proteže se i na ad hoc stvorene

sudove, unatoč vanjskom prividu američke podrške Haškome sudu. Carla

del Ponte, koja mora istodobno predvoditi strategiju okončanja u Hagu i u

Arushi, ne predaje se. Ne može se suprotstaviti volji država da ograniče

provođenje pravde jer su one stvorile Haški sud te imaju mod odlučivanja o

njegovu zatvaranju. Ali nitko ne može od nje tražiti da loše odradi svoj

posao i da iznevjeri misiju koja joj je povjerena. Nastoji smanjiti štetu

zahtijevajudi da se ne upropasti ono što je postignuto i da se uspostave

mehanizmi koji bi spriječili da strategija okončanja rada ide u korist

nekažnjavanja. Ali Washington de je gurnuti dalje u smjeru tih ograničenja.

Ni London ne zaostaje u tome. Kako bi to istaknuo, Tony Blair joj piše 19.

decembra 2001. g.: „Ujedinjeno Kraljevstvo nije se odreklo svoje obaveze

da privede ratne zločince pravdi. Isto tako pozdravljam korake koje ste

poduzeli kako biste otvorili dijalog s državama u pogledu izlazne strategije

Suda i posljedice koje iz toga proizlaze, posebno za sudstvo zemalja bivše

Jugoslavije. Znam da de Jack Straw o tome raspravljati s Vama za vrijeme

vašeg susreta početkom sljedede godine. Tom demo prilikom željeti doznati

što Vam se čini ostvarivim unutar mogudnosti kojima raspolaže Sud, na koji

način namjeravate svesti svoju kaznenu politiku i provesti izlaznu

strategiju."

Početkom 2002. g. međunarodni tisak dolazi u Hag povodom početka

sudskog postupka protiv Miloševida. Unatoč drugim novostima, Haški sud

uvijek potiče zanimanje medija. Američka vlada to koristi kako bi izvela

pro-tunapad. Ali ovaj put neprijateljstvo je otvoreno objavljeno. Dvadeset

osmog februara 2002., samo dva tjedna nakon početka postupka protiv

Miloševida, Prosperov žučljivi napad pred američkim Kongresom izaziva

reakciju s ove strane Atlantika. Nekadašnji tužitelj u Arushi, koji je 1998. g.

postigao prvu presudu zbog genocida u povijesti, u „predmetu Jean-Paul

Akayesua", sad omalovažava Međunarodni sud govoredi da je skup,

nedjelotvoran, previše spor i udaljen od naroda na koje se odnosi i žrtava.

Optužuje oba Suda za korupciju zbog prakse nedavno otkrivene podjele

honorara između branitelja i tuženika.107

Riječ je o nedopustivoj zloporabi

koja nema mnogo veze sa samim vođenjem sudova. Međutim, Prosper blati

međunarodne kaznene sudove kako bi diskreditirao međunarodno

pravosuđe koje se upravo počelo dokazivati i čiji de de novi oblik -stalni

Međunarodni kazneni sud (ICC) -uskoro otvoriti svoja vrata. On ne želi da se

ICTY proslavi postupkom protiv Miloševida koji de postati oglednim.

„Međunarodni sudovi nisu i ne smiju biti oni sudovi kojima se prvo

obradamo, nego tek posljednje sredstvo. Kad nije mogude postidi pravdu na

lokalnoj razini, međunarodna zajednica može djelovati preko Vijeda

sigurnosti ili ad hoc dogovora. Politika (američke; op. a.) administracije

sastoji se u poticanju država da stvore pravosuđe koje uživa kredibilitet, a

ne da se odreknu svoje odgovornosti." Da bude jasno, ICTY nema više

smisao postojanja, nego treba što prije predati palicu unutarnjem

pravosuđu. Washington kaže da je spreman pomodi vladama da

reformirajui svoje sudske sustave i da osposobe sudove za suđenje ratnih

zločina. Međutim, njihov poticaj nekoj vrsti sudskog nacionalizma više

svjedoči o njihovoj želji da zauzdaju međunarodno pravo, nego o poticaju

državama da sude u svojim sporovima kako bi pomogli narodnom

pomirenju. Vijede Europe kritizira taj poziv „da ratnim zločincima sude sami

krvnici".

Kampanja protiv međunarodnih sudova pripremila je teren proračunskim

smanjenjima. U glavnom sjedištu UN-a u New Yorku sve delegacije koje

sudjeluju u radu Povjerenstva za proračune bile su usklađene: „Amerikanci

su nam dali na znanje da se troškovi povedavaju i da nitko ne može utjecati

na konačan ishod." U kuloarima Staklene zgrade na East Riveru sada se

smatra da su međunarodni sudovi najskuplji u ovoj ustanovi i da se najteže

kontroliraju. Proračun za Sud još nije izglasan. Hans Correl koji vodi pravne

poslove UN-a priznaje da kruže sulude vijesti o Sudu. Nicolas Rostow,

pravni savjetnik američke delegacije u UN-u u New Yorku, vodi klevetničku

kampanju. Otvoreno govori Carli del Ponte prilikom posjeta 20. marta 2001.

g.: „Nitko ne želi održati te sudove iz pukog zadovoljstva da omogudi

neograničeno zapošljavanje, dok je Sudovima jedini interes da što dulje

potraju, unatoč astronomskim troškovima."

ICC -istinska pravna opasnost za Sjedinjene Američke Države

Nakon što su proračunskim pritiskom oslabile ICTY, Sjedinjene Američke

Države mogu bolje nadzirati njegovu djelatnost. Ali Washington tu u prvom

redu vidi priliku da mu nametne svoju volju. Osamnaestog marta Prosper

ponavlja u Ministarstvu vanjskih poslova zahtjeve svoje vlade: „Morate

uspostaviti prioritetnu listu osumnjičenika. Voljeli bismo da uzmognete s

povjerenjem predvidjeti prijenos poslova na regiju." Pravosuđe u zemljama

bivše Ju goslavije tada je bilo u jadnu stanju i daleko je od toga da može

voditi pravedne i vjerodostojne sporove o ratnim zločinima ili jamčiti

sigurnost svjedoka. Kada je riječ o žrtavama, one nisu spremne svjedočiti

pred sudovima svojih krvnika. Ali Prosperu se žuri zatvoriti Sudove u

107 Dva međunarodna kaznena suda ovlaštena su imenovati svaki po

jednog istražitelja stručnjaka za financijske malverzacije koji bi otkrivao

zloporabe. Istražujudi na terenu, oni imaju zadatak provjeriti i stvarno

financijsko stanje optuženih koji su se proglasili siromašnima i koji se

koriste besplatnu obranom koju pladaju Ujedinjeni narodi.

Hagu i u Arushi.

„Po mišljenju ovih ljudi ICTY je povezan sa stalnim Međunarodnim

kaznenim sudom (ICC). Što više uspjeha imate, više presedana stvarate, ICC

de imati više prilika funkcionirati", rezimirao je republikanski senator Mitch

McConnell 19. marta 2002. g. za vrijeme susreta s Carlom del Ponte. I

Sadam Husein de osjetiti posljedice toga. Bushova vlada, koja ozbiljno misli

da de mu jednoga dana suditi, ved isključuje mogudnost ustanovljenja

novog međunarodnog kaznenog suda za Irak, kako je to predložio Clinton u

oktobru 1998. Prosper je pred Kongresom u februaru predložio stvaranje

lokalnog iračkog suda. „Smatramo da Sadam Husein i njegovi glavni

pomagači moraju odgovarati za svoja djela (...). Naime, smatramo da su

počinjena velika zvjerstva i da ih treba istražiti. Ved smo zapravo započeli

skupljati obavijesti o tim zločinima. Ali da bi se provela pravda dostojna tog

imena, potrebna je promjena vlade u Iraku." Osamnaestog marta 2002. g.

na zid Prosperova ureda u središtu Ministarstva vanjskih poslova obješena

je karta posuta crvenim zvjezdicama koje ukazuju na glavna mjesta zločina

koje je naredio Sadam Husein. U studijima CNN-a u Washingtonu ista ta

karta Iraka ved visi na poleđini pokretnih panoa na kojima je karta

Afganistana. Na američkim lokalnim televizijama nižu se rasprave o

zvjerstvima počinjenim za vladavine diktatora, Washington želi silom

svrgnuti režim Sadama Huseina i pretvoriti ,,otpadničku državu" u stabilnu

demokraciju koja nede pomagati teroristima. Washingtonu je to zasada

humanitarni cilj i nada se da de modi sastaviti koaliciju poput one koju je

1999. g. predvodio NATO u intervenciji na Kosovu. Na redu su, dakle, zločini

koji su u nadležnosti međunarodnog kaznenog prava, a ne oružja za

masovno uništavanje.

Bushova administracija ubrzo se odriče humanitarne argumentacije,

Zamisao o suđenju Sadamu Huseinu nije napuštena, ali Prosperova misija u

Afganistanu prisiljava je na promjenu taktike. Na taj zaokret donekle utječe

i opasnost od početka rada ICC-a. Washington šalje svojeg mladog

veleposlanika zaduženog za pitanja ratnih zločina u Afganistanu da se

pozabavi sa stvarnošdu zločina počinjenih u vrijeme intervencije u oktobru i

novembru 2001. g. koji sada počinju izlaziti na vidjelo. Prosper je potvrdio

postojanje kosturnica i povreda međunarodnog humanitarnog prava što ih

je počinio saveznik Sjedinjenih Američkih Država, uzbečki ratni vođa Abdul

Rashid Do-stum, koji je na čelu Sjevernog saveza. Međutim, ono što ga

najviše brine jesu događaji koji su slijedili nakon pada Mazar-i-Šarifa,

posljednje prepreke osvajanju Kabula. To su događaji od

25. novembra 2001. g. u tvrđavi nadomak Ka-lai Janghi kamo je odvedena

skupina talibana koja je položila oružje nakon pada Mazara. Zatvorenici,

podvrgnuti okrutnom ispitivanju što su ga provodili agenati CIA-e, koji su

ubrzo stigli na mjesto zbivanja, uvjereni suda: de biti smaknuti. Zato se

bune i zauzimaju oružarnicu u tvrđavici. Pobuna je ugušena u krvi uz pomod

američkih i britanskih snaga. Ubijeno je osam stotina ratnih zarobljenika.

Samo nekoliko desetaka skrivenih u podrumu pronađeno je živo. Prosper se

vrada iz svoje misije uznemiren. Nekadašnji tužitelj shvada da američki

vojnici mogu biti optuženi za ratni zločin. ICC još nije počeo djelovati pa,

dakle, nema ovlasti, ali u ratu protiv terorista koji je upravo započeo bauk

međunarodnog suda s univerzalnim ovlastima predstavlja istinsku pravnu

prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama i njezinu osoblju na terenu.

Prosper posprema svoje mape Iraka sa zvjezdicama. Šestoga maja Bushova

administracija poništava Clintonov potpis na Rimski sporazum o ICC-u. Irak

je na kraju osumnjičen da raspolaže oružjem za masovno uništavanje. Pod

pritiskom Washingtona i Londona Vijede sigurnosti izglasava 8. novembra

2002. g. Rezoluciju kojom se u Iraku odobrava nadzorna misija UN-a o

naoružanju...

Preskupi sudovi

Kampanja protiv međunarodnog pravosuđa uzela je maha s početkom rada

stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) 1. jula 2002. g. Sjedinje

Američke Države ne priznaju novu jurisdikciju i pokredu čitav pravni arsenal

kako bi od nje izuzeli svoje osoblje zaposleno u inozemstvu. „Administracija

se svrstala s krive strane povijesti", optužuje Kenneth Roth, voditelj jedne

od najmodnijih nevladinih organizacija -Human Rights Watcha. Za to i

vrijeme Prosper putuje u Beograd i u Kigali kako bi obedao skoro okončanje

rada međunarodnih sudova i sugerirao moguda rješenja. Pogodba, koju

predlaže američki predstavnik bez znanja tužiteljice ICTY-a, jednostavna je.

Srbi-ja se poziva na aktivniju suradnju sa Sudom kako se prestanak njegova

rada ne bi odgađao, a zauzvrat de dobiti mogudnost da sama sudi nekim

tuženicima. Washington de uskoro deblokirati 5 miliona dolara kako bi se u

Beogradu uredila sudnica u koju de uskoro biti premješteno suđenje za

ratne zlo-čine. Prosperovi postupci javno se prikazuju kao poziv na uhidenje

bjegunaca, posebno Karadžida i Mladida. Amerikanci se hvale navodnom

podrškom ICTY-u kako bi pokazali da se ne protive međunarodnom pravu,

nego samo ICC-u. Iza kulisa oni ne prave razliku medu njima, čak ni kad

njihovo nepri-jateljstvo prema ICTY-u usporava njegov rad. Ignoriraju

zahtjeve Suda za pristup spisima koji bi im omogudili brže okončanje

istraga, pretvaraju se da ne posjeduju nikakav dokument o osumnjičenim

Albancima ili o nekim srpskim dužnosnicima koji su pripomogli

Miloševidevu svrgavanju s vlasti nakon što su mu prije bili drugovi u zločinu.

Žele zaključiti rad ICTY-a, ali ga prije toga žele oblikovati po svojoj volji. Daju

nazrijeti da se protive nekim progonima i sve se otvorenije miješaju u

kaznenu politiku Ureda Tužiteljstva, čak i pod cijenu žestokih svađa. A u ime

stabilnosti lokalnih vlasti ne želi se do kraja primijeniti pritisak kojim su se

ipak koristili da bi postigli uhidenje Karadžida i Mladida.

Za Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR) američki je zalog drugačiji, a

isto tako i pogodba. Sjedinjene Američke Države žele osigurati podršku

ruandskih saveznika za zatvaranje Suda u Arushi premda je još daleko od

za-vršetka suđenja najvišim dužnosnicima vlasti Hutua, koji su poticatelji

genocida 1994. g. u kojem je za sto dana stradalo blizu milion Tutsija i

umjerenijih Hutua. Kad je u novembru 2001. g. najavljeno skoro zatvaranje

Suda, ruandske su vlasti prosvjedovale smatrajudi t u zamisao

preuranjenom. Međutim, predsjednika Paula Kagamea nije bilo teško

nagovoriti. Carla del Ponte započela je u decembru 1999. g. istrage protiv

Tutsija -časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta (RPF) kojim je

zapovijedao Kagame. Te istrage nazvane „specijalnima" nisu se odnosile na

genocid Tutsija, što je bio prvi mandat Međunarodnog kaznenog suda za

Ruandu, nego na pokolje počinjene protiv počinitelja genocida i civila Hutua

koji su masovno izbjegli iz Ruande pred napredovanjem vojske Ruandskog

patriotskog fronta. Siguran u sebe zbog vojne pobjede koja je okončala

genocid, predsjednik-general procijenio je da njegovi ljudi ne trebaju

polagati račune sudu međunarodne zajednice koja je Tutsije prepustila

pokolju. Prosper je obedao da de zatvaranje Međunarodnog kazne nog suda

za Ruandu okončati te nepoželjne istrage. To de istodobno omoguditi da se

zataška zahtjev suca Jean-Louisa Bruguierea da Međunarodni kazn ni sud za

Ruandu (ICTR) podigne optužnicu protiv predsjednika Kagamea. Francuski

je sudac još od 1998. g. zadužen za istragu o atentatu na avion ruandskog

predsjednika Juvenala Habvarimana koji je srušen 6. aprila 1994. g, nekoliko

sati prije početka genocida. Zarobile su ga obitelji triju francuskih članova

posade koji su poginuli zajedno s ruandskim i burundskim predsjednikom.

On je uvjeren je da je Paul Kagame poticatelj tog atentata. Ipak, ako

rezultati istrage potvrde pretpostavku da je sadašnji ruandski predsjednik

sudionik atentata, sudac nede modi zatražiti njegov kazneni progon zbog

imuniteta koji Francuska pruža šefovima država koji su na funkciji. Morala

bi zatražiti da UN preda tužbu ICTR-u ili njegovu tužitelju da izvrše svoje

pravo prvenstva108

kako bi pokrenula sudski postupak. U novembru 2001. g.

Amerikanci su se zainteresirali za djelovanje suca Bruguierea u radu

Međunarod nog kaznenog suda za Ruandu, te su ispitivali Carlu del Ponte

kako bi doznali što on zna o Kagameu. Međutim, oni još nisu objavili svoje

protivljenje bilo kakvu progonu svojeg saveznika na području Velikih jezera

ili ljudi iz njegova okruženja. Za sada se američka strategija u cilju

zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu svodi u prvom redu

na pritiske na afričke vlade da puste ruandske

108 Sedamnaestog novembra 2006. g. sudac Bruguieres službeno je predao

rezultate svoje istrage koja je dovršena 2004. g. On ukazuje na Paula

Kagamea kao naručitelja atentata koji je potaknuo genocid. Devet

međunarodnih uhidbenih naloga izdano je zbog «sudioništva u atentatu»

protiv ljudi bliskih ruandskom predsjedniku medu kojima je James

Kabarebe, zapovjednik Glavnog stožera Ruandskih obrambenih snaga, te

Charles Kavonga, zapovjednik stožera kopnene vojske. Ruanda je odmah

prekinula diplomatske odnose s Francuskom koju je optužila da želi

zanijekati genocid i prikriti svoju ulogu u obuci ruandskih vojnika upletenih

u pokolje. Francuska je bila saveznik vlasti Hutua koja je pripremila i provela

genocid 1994. godine. Devetnaestog aprila 2007. g. Ruanda je podigla

tužbu protiv Francuske pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) optuživši

je da krši međunarodno pravo želedi progoniti predsjednika Paula Kagamea

i neke njegove suradnike.

bjegunce koji su se sklonili na njihov teritorij. Njihovi postupci dokaz su

kakva je američka podrška dvama Međunarodnim kaznenim sudovima, a

rezultat su joj samo tri uhidenja od dvadeset četiri optužena Ruanđanina

koji su bijegu.

Međunarodni kazneni sudovi percipirani su samo kao prepreke uređenju

poslijeratnog razdoblja, kao preskupa pravda koja nema učinak koji se

može kvantificirati i čije djelovanje destabilizira, kako u Ruandi tako i u

zemljama bivše Jugoslavije. Amerikanci i Europljani se slažu kako treba

pustiti Sudove da vode sudske postupke do 2008. g., ali upozoravaju

Tužiteljstvo da okonča istrage do kraja 2004. g. Kako bi nametnuli svoju

volju, oni izglasavaju smanjenja proračuna koja u prvom redu pogađaju

Tužiteljstvo. Pritisnuta uza zid Carla del Ponte mora smanjiti svoj program

kaznenih progona. Popis od sto pedeset osumnjičenih tijekom 2000. godine

sveden je krajem 2001. na sto osam prioritetnih osumnjičenika. Ali i njihovo

suđenje potrajalo bi do 2015. godine. Do kraja 2002. popis se razdvojio u

dvije kategorije. S jedne su stra ne procesi koji se mogu voditi samo pred

međunarodnim sudom. S druge su strane oni koji bi se mogli prepustiti

lokalnom pravosuđu. Timovi Tužiteljstva odsad de se usredotočiti na prvi

popis. Istrage koje se odnose na pedesetak osumnjičenih iz druge

kategorije zamrznute su. Ako vrijeme to dopusti, bit de upotpunjene prije

nego što budu uručene Tužiteljstvima zemalja biv-se Jugoslavije. Carla del

Ponte ne želi ih napustiti jer lokalni sudovi zasad još nisu sposobni jamčiti

vjerodostojnost pravde. Kako ih ne bi odvratila od svake suradnje, Del

Ponte odbija javno objaviti drastične rezove koje je upravo izvela.

Tridesetog oktobra 2002. g. Carla del Ponte nastoji uvjeriti Vijede sigurnosti

kako ne smije dopustiti da strategija okončanja bude provedena nau-štrb

pravde. Ako ono naredi Tužiteljstvu da smanji broj kaznenih progona, a

sucima da pripreme premještaj suđenja, mora usporedno s time dati Bosni i

Hercegovini takvo sudstvo koje de biti u stanju preuzeti smjenu. Nadalje,

mora vršiti pritisak potreban za uhidenje bjegunaca i omogudavanje

pristu-pa arhivima i svjedocima što Beograd, ali i Zagreb odbijaju.

„Neophodno je da visoko pozicionirane civilne i vojne osobe budu bez

odgode uhidene te da se osnuje specijalni sud bez čega nede biti mogude

poštovati rokove... Jedino pod tim uvjetom ICTY može zamisliti okončanje

misije sa sigurnošdu da je ostvario pravdu", objašnjava Carla del Ponte. Iako

je 10. oktobra predsjednik Međunarodnog suda službeno podnio izvještaj o

nedovoljnoj suradnji Beograda, Vijede sigurnosti odbija rezolucijom naložiti

Srbiji da uhiti bjegunce i da prestane sprečavati rad međunarodne pravde.

Međutim, Mladid se nalazi u Beogradu pod zaštitom vojske, a uz pristanak

šefa države -Koštunice. Srbijanski premjer Zoran Đinđid nema dovoljno

modi da ga uhiti. Obavezujuda rezolucija Vijeda sigurnosti mogla je pomodi

da se urazume srbijanski političari. Pierre Richard Prosper umiruje Carlu del

Ponte. Financijska pomod koja se svake godine dodjeljuje Beogradu

uvjetovana je uhidenjem bjegunaca: nede biti upladena ako Mladid ne bude

uhiden do proljeda 2003. g. Obedanje nede biti održano.

Prosper se oglušio o preporuke Haškog suda. Početkom 2003. g. otvorenije

nego ikad ističe američku volju da podvrgne Sud političkom vođenju izlazne

strategije. Za vrijeme posjeta Beogradu u januaru predlaže vlastima da

uhite četiri optužena od dvadesetorice bjegunaca koji žive u Srbiji:

Karadžida i Mladida, kao i Šljivančanina i Radida koji se kazneno progone po

predmetu Vukovar. Zauzvrat im obedava prekid istraga koje su u tijeku, a

koje prijete da na optuženičku klupu pošalju dobar dio srpskog vodstva u

doba rata u Bosni i na Kosovu, čiji su neki članovi još uvijek na položajima.

Beogradski tisak odmah uočava da američka velesila napušta Haški sud.

Vedina naslova izražava veselje te u američkom postupku vidi znakove volje

da ne dopusti ICTY-u upravljanje sudbinom bivše Jugoslavije i vezivanje

ruku političarima. Carla del Ponte traži od Amerikanaca da to demantiraju.

Prosper na to pristaje nekoliko tjedana poslije, na konferenciji za novinare u

Hagu. Ali na terenu nastavlja tajne pregovore kojima postiže odvradanje

lokalnih vlasti od suradnje s IC-TYem jer su one svjesne da se njihovi

manevri odgađanja mogu isplatiti.

Europljani su ravnodušni prema tom uplitanju kojim se krši načelo

nezavisnog pravosuđa koje su nekad branili. Sredinom 2003. g. Carla del

Ponte im govori: „Na mrtvoj sam tački, imam devetnaest bjegunaca u Srbiji,

među kojima su Karadžid i Mladid, ali više nitko nede ni da čuje za Haški sud.

Kao da bih nakon procesa Miloševidu (čiji je kraj predviđen za početak

2005. g.; op. a.) trebala zatvoriti vrata." Ali Europljanima je odsad samo

jedno na usnama: Sudovi su skupi, a ta „ulaganja se ne isplate". Neki idu

tako daleko da kažu: „Nisu vrijedni ni vremena ni novaca koji su im

posvedeni." Stalni Međunarodni kazneni sud istjerao je Haški sud iz glava

Europljana koji ne shvadaju da je njihovo napuštanje pripremilo teren

križarskom pohodu američke administracije protiv međunarodnog

pravosuđa. Velike sile sada se obzirno drže svoje odluke o zatvaranju Suda.

Neslužbene rasprave unutar Vijeda sigurnosti u pogledu usvajanja rezolucije

koja de zacrtati vremenski plan zatvaranja dvaju međunarodnih sudova

počinju u proljede 2003. Upravo ta godina nosit de srž poteškoda

međunarodnog pravosuđa u potvrđivanju svojih načela nasuprot političkim

igrama.

Rasprave o Iraku podijelile su članove Vijeda sigurnosti. Staklena zgrada je u

vrenju. Na problem ICTY-a koji je sada riješen nije vrijedno gubiti vrijeme.

Priprema rezolucije tek je formalnost, barem za Francusku, Rusiju i Kinu.

Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, iako zauzete ratom u Iraku,

ipak u tome vide priliku za ostvarenje više svojih planova istodobno.

Sredinom maja 2003. g. Prosper inzistira na susretu ruandskih vođa i

tužiteljice Haškoga suda Carle Del Ponte. Odnosi Kigalija i Arushe, središta

ICTR-a u Tanzaniji, ved su cijelu godinu na najnižim granama. U ljeto 2002.

ruandska vlada zaustavila je na više mjeseci procese vezane uz genocid

sprečavajudi svjedo-ke-žrtve da dođu u Arushu. Carla del Ponte

prosvjedovala je u julu, a onda opet u oktobru u Vijedu sigurnosti UN-a, ali

ono se zadovoljilo običnom deklaracijom u decembru 2002. g. kojom poziva

države na „bezrezervnu suradnju" s međunarodnim sudstvom. Prosper je

potiče da iskoristi posjet Was-hingtonu kako bi uspostavila dijalog s

ruandskim vođama koji su također u prolazu. Tužiteljica to rado prihvada jer

opstruiranje Kigalija prijeti da zbog nedostatka svjedoka dovede do

oslobađanja optuženih za genocid. Gotovo svi svjedoci dolaze iz Ruande. To

strašno oružje kojim raspolaže ruandska vlast je, zapravo, protumjera

Kigalija da prisili Carlu del Ponte da odustane od istraga osim onih o

genocidu, koje su uperene protiv tutsijskih časnika vojske Ruandskog

patriotskog fronta. Jer mandat Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu

(ICTR) ne ograničava se na genocid koji su organizirali i vodili ekstremisti

plemena Hutu, nego se odnosi na sva teška kršenja međunarodnog

humanitarnog prava počinjena 1994. godine. Prema mišljenju nezavisnih

stručnjaka oko 30 000 Hutua bilo je ubijeno na ruandskom teritoriju

tijekom napredovanja vojske Ruandskog patriotskog fronta. Tužiteljstvo u

Arushi zabilježilo je četrnaest mjesta pokolja i pokušava uspostaviti

zapovjedni lanac. Kagame je službeno obedao Carli del Ponte svoju pomod,

ali general-predsjednik nikad nije namjeravao predati ni jednog svojeg

čovjeka Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Otuda pritisci tijekom

ljeta 2002. g. Carla del Ponte prisiljena je tada narediti trojici svojih

istražitelja da prekinu misiju u Ruandi, ali odbija, pa čak i privremeno,

prekinuti istragu. Tim mora raditi iz Arushe na dokazima koji su ved

prikupljeni i na identifikaciji svjedoka izbjeglih izvan Ruande.

Bez njezina znanja, Amerikanac Michael Johnson, koji stiže u Arushu u

septembru 2002. g. kao privremena zamjena dok se ne popuni mjesto

pomodnog tužitelja koje je ispražnjeno ved godinu dana, naređuje obustavu

„specijalnih istraga". Ona de to otkriti tek u decembru. Johnson je odmah

pozvan da se vrati u Hag. Dužnost istrage tada je povjerena britanskom

zamjeniku Marksu Mooreu. Ruandske vlasti sad ved znaju da Carla del

Ponte nede popustiti. Obradaju se modnim američkim i britanskim

saveznicima. Tada je Kigali zatražio sastanak s tužiteljicom uz američko

posredovanje, službeno, kako bi riješili probleme suradnje. Ali početak rata

u Iraku neprestano odgađa ostvarenje. Dolazak Carle del Ponte u

Washington sredinom maja prilika je da se sastanu dvije strane. Prosper

uvjerava tužiteljicu: Sjedinjene Američke Države nude svoje usluge i nemaju

namjeru uplitati se u raspravu. Tužiteljica ni trenutka ne sumnja u ono što

de se dogoditi.

U srijedu 14. maja 2003. g. u kasno poslijepodne, u otmjenoj dvorani za

sastanke Ministarstva vanjskih poslova, gdje se bez sumnje ved rješavala

sudbina mnogih zemalja, Carla del Ponte i njezini savjetnici sjedaju oko

stola nasuprot ruandskoj delegaciji.109

Na dnu stola Pierre Prosper igra

ulogu meštra ceremonijala. On se uplide i sugerira glavne crte rasprave. Od

samog početka igra je sumnjiva. Igra se prema pravilima koja su unaprijed

utvrdili Amerikanci i Ruanđani. Carla del Ponte žali se na ruandske smicalice

usmjerene prema paraliziranju Suda i na odbijanje suradnje u „specijalnim

istragama". Ruanđani uzvradaju da Tužiteljstvo nije

109 Ruandska se delegacija sastojala od glavnog tužitelja Ruande Geralda

Gahima, ruandskog časnika za vezu pri ICTR-u Martina Ngoga te

ambasadora Ruande pri UN-u Richarda Sezibera.

nipošto ispunilo svoj mandat. Kao dokaz pripremili su disketu s 350 imena

visokih dostojanstvenika pod sumnjom za genocid protiv kojih

Međunarodni sud još nije počeo kazneni progon. Strategija okončanja koju

napadaju prijeti da de omoguditi poticateljima genocida da izbjegnu pravdi.

Prosper zaključuje taj prvi susret ističudi nužnost postizanja sporazuma o

ustupanju sudskih predmeta Ruandi.

Četvrtak 15. maja, 5 sati poslijepodne -novi susret u istoj dvorani

Ministarstva vanjskih poslova. Rasprava odmah krede na „specijalne

istrage". Poruka je jasna: ICTR ne može opravdati istrage protiv vojnika

Tutsija kad je još daleko od završetka posla oko genocida. Ruanđani ne

niječu zločine, ali osporavaju svakome, a posebno međunarodnoj zajednici,

pravo da kazneno progoni članove njezine vojske. Kažu da se sami žele za to

pobrinuti. Barem tako tvrde pokušavajudi neutralizirati Carlu del Ponte.

Prosper se umiješao u više navrata kako bi potakao tužiteljicu da

„specijalne istrage" prepusti Ruandi. Tužiteljica, kojoj je zabranjen pristup

mjestima pokolja i vojnom arhivu, voljna je pustiti da Ruanđani usporedno s

ICTR-om vode vlastite istrage pod uvjetom da istražitelji iz Arushe dobiju

pristup ruandskim spisima o istrazi. „Ne mogu se osloniti samo na dokaze

prikupljene izvan Ruande, u hutuanskoj dijaspori čija su svjedočenja

motivirana političkim interesima suprotnima od vaših. Moram imati

mogudnost provjeriti te informacije na licu mjesta. Hodu raditi s vama, ali

potrebna mi je vaša puna suradnja", objašnjava ona. Tužiteljica je spremna

dati nekoliko mjeseci vlastima u Kigaliju kako bi joj dokazali svoju volju da

izvrše pravdu. „Ti zločini postoje, ne mogu se prešutjeti. Njihov progon bio

bi element pomirenja", inzistira ona. Ali traži nadzor nad njihovim

istragama. Prosper je pokušava odvratiti: „Ruanda de voditi kaznene

progone i sudske postupke."

U teoriji bi ICTR mogao djelovanje prepustiti sudstvu Ruande kad bi istrage

dovele do optužnica protiv časnika odgovornih za pokolje počinjene izvan

onih u genocidu. Ali Ruandom vladaju vojnici Tutsi koji su je oslobodili od

genocidnih neprijatelja, pravda je pod njihovim zapovjedništvom, a svjedoci

njihovih zločina osuđeni su na šutnju. Carla del Ponte ne može ih, dakle,

pustiti same sa zaduženjem za eventualne progone, ni odustati od prava

prvenstva na postupke koje bi oni pokrenuli, kako ustrajno sugerira

Prosper. Na završetku sastanka nije zaključen nikakav dogovor. Ispitano je

nekoliko tragova, koji zaslužuju daljnju razradu. Prosper predlaže da de ih

sažeti sljededih dana u obliku dokumenta koji de modi biti osnova bududim

pregovorima. Predviđen je novi niz razgovora za sredinu jula u Kigaliju.

Carla del Ponte potiče Ruanđane da u međuvremenu rasprave sa sucima i

tajnikom suda pitanje zaštite svjedoka pozvanih u Arushu te mogudnost

preseljenja postupka nakon zaključenja rada Međunarodnog kaznenog

suda za Ruandu.

Petak 16. maja, 11 sati ujutro -Ruanđani nisu prisutni. Carla del Ponte ima

sastanak u Ministarstvu vanjskih poslova kako bi raspravljala o ICTR-u.

Prosper i njegovi savjetnici čekaju je u malom uredu. Podastiru joj

dokument naslovljen Sažetak zaključaka između vlade Ruande i ICTR-a koji

je formuliran kao akcijski plan. Uhvadena u zamku, Carla del Ponte ipak

pristaje pogledati tekst. Plan je iskrivio sadržaj jučerašnje rasprave.

Predviđa da Tužiteljstvo obustavi sve istrage protiv osumnjičenih

pripadnika Ruandske patriotske vojske (RPA) i da ih preda ruandskom

sudstvu bez ikakva jamstva kad je riječ o rezultatima. Od Tužiteljstva Arushe

zahtijeva otkrivanje registriranih mjesta pokolja. Ali isto tako da ,,s

ruandskom vladom podijeli sve dokaze", unatoč zabrani prenošenja iskaza

svjedoka nekom drugom sudstvu bez njihova pristanka. Sporna je i tačka u

kojoj stoji da de „Tužiteljstvo imati priliku pregledati istražne materijale kad

oni budu dovršeni i/ili kad se započne s kaznenim progonom". Carla del

Ponte prosvjeduje. Podsjeda na svoj sinodnji prijedlog. Prosper je poziva da

preinači tekst. A ona, umjesto da zalupi vratima, trudi se izbjedi

sučeljavanje s američkim predstavnikom. Ali trebalo bi sve mijenjati.

Savjetnici američkog Ministarstva vanjskih poslova bilježe primjedbe, prave

se da upisuju ispravke koje ona traži. Carli del Ponte se žuri. Avion za Hag

leti za manje od tri sata. A prije svega želi pobjedi iz te zamke prije nego što

objavi Amerikancima da ništa nede potpisati. Odlazi s olakšanjem nakon što

joj je Prosper predložio da de joj novu verziju faksirati u Hag.

Dokument stiže sljededeg tjedna u Haški ured. Amerikanci nisu promijenili

ništa bitno. Na tamelju tobožnjeg „sporazuma" samo de ruandska vlada biti

zadužena za „specijalne istrage" i eventualne progone. Tužitelj ICTR-a nede

više imati nikakvu kontrolu nad vođenjem istraga ni nad odvijanjem

eventualnih sudskih postupaka i bit de obavezan prepustiti sve informacije

koje posjeduje ruandskim vlastima. Carla del Ponte odguruje od sebe

dokument i prepušta svojim savjetnicima da obavijeste Prospera o njezinu

odbijanju potpisivanja. Sama o tome obavještava Ured Kofija Ananna koji

osuđuje američke manipulacije, ali zamjera Carli del Ponte što se izložila

pritisku jedne države.

Carla del Ponte istisnuta iz ICTR-a

Prosper ne prihvada poraz, tim više što je njegova vlada obedala u Kigaliju i

ved isposlovala uzvratne mjere. U zamjenu za jamstva da Međunarodni

kazneni sud za Ruandu nede kazneno progoniti vojnike Tutsije, Kigali treba

uskoro sa Sjedinjenim Američkim Državama potpisati bilateralni sporazum

kojim se štite američki građani od kaznenog progona pred stalnim

Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Od početka 2003. g. SAD nastoji

zaključiti sa što vedim brojem država potpisnica Rimskog sporazuma

bilateralni sporazum o sudbenom imunitetu kojemu je cilj spriječiti da

američki građani budu predani ICC-u. Nakon tog potpisa Kigaliju de se

ukinuti embargo na oružje koje je američki Kongres zadržao i dobit de

znatnu vojnu pomod Sjedinjenih Američkih Država u trenutku kad u

susjedstvu, u Demokratskoj Republici Kongu, bjesni rat koji je ved odnio više

od tri miliona života. Kigali se do sada nije libio destabilizirati područje

Velikih jezera, kao što se njegova vojska nije suzdržavala od rata na istoku

Konga da bi tamo crpila njegova mineralna i prirodna bogatstva, koja

izazivaju toliko pohlepe.

Washington prelazi preko odbijanja Carle del Ponte, a Prosper pušta glas da

je prihvatila „sporazum". Ona to uzalud demantira, ne uspijeva joj, Prosper

se toliko potrudio okrnjiti njezin ugled nezavisne željezne dame, koji je

uživala kod nevladinih organizacija i specijaliziranih novinara. Protumjere

nisu izostale. Amerikanci traže od Britanaca da stanu na čelo. Velika

Britanija koja je bila snažna podrška stalnom Međunarodnom kaznenom

sudu (ICC) bit de uvjerljivija za nastavak borbe protiv međunarodnog

sudstva. Krajem juna Jack Straw, na prolasku kroz Ženevu, uručuje Konju

Annanu pismo u kojem traži razdvajanje funkcije tužitelja koji je dosad bio

zajednički Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (ICTR) i za bivšu

Jugoslaviju (ICTY) te imenovanje tužitelja za Sud u Arushi. Svoj zahtjev

opravdava brigom za učinkovitost i za smanjenje troškova. Uz podršku

Londona, Carla del Ponte bit de isključena iz ICTR-a zato što je odbacila

sporazum između Washingtona i Kigalija.

Švicarka koja je stupila na dužnost 14. septembra 1999. godine, za nekoliko

mjeseci stiže kraju svojeg četverogodišnjeg mandata. Objavila je da želi

nastaviti službu. Radi kontinuiteta strategije okončanja čiji se prvi rok

odnosi na Tužiteljstvo, čini se da produženje mandata Carle del Ponte

odgovara svima, osim Londonu i Washingtonu koji bi je željeli izbaciti iz

igre. Uz još neke članove njezina ureda koji bi je također željeli udaljiti. Od

jeseni 2002., njezin zamjenik Graham Blevvitt vodi kampanju za

sprečavanje njezina ponovnog izbora. Australac koji bi želio zauzeti njezino

mjesto putovao je ved u London, Sidney, Pretoriju i Taipei, a sprema se

odletjeti i u New York kako bi je diskreditirao kod Uprave UN-a, ali ga je u

tome spriječila sama Carla del Ponte, koja je obaviještena o njegovim

spletkama. Michael Johnson čiju je misiju u Arushi ona prekinula, odlazi u

Washington da je ocrni američkim vlastima tvrdedi da ona nikad nede

poštovati svoje obaveze o strategiji okončanja rada Suda. Geoffrey Nice

pritječe mu u pomod početkom 2003. godine. On gaji nadu da de naslijediti

Carlu del Ponte, ali prije svega da de je isključiti prije okončanja postupka

protiv Miloševida. Sve češde posjeduje Foreign Office, ponekad u pratnji

Michaela Johnsona, a ne propušta ni jedan susret s osobama iz pravnog i

diplomatskog svijeta da bi svoju šeficu nazvao nesposobnom, lošim

menadžerom, koja se više brine za svoje povlastice i za medijsku

popradenost nego za dobro funkcioniranje svojeg ureda. Tvrdi da ona ima

tek blijedu sliku o međunarodnom pravu te da neprestano ugrožava Sud

ponašajudi se kao slon u staklarnici. Ali ova tri magistrata ne nastoje samo

izvana ugroziti reputaciju Švicarke ved i dovesti u pitanje njezin ugled

unutar Tužiteljstva. Žele imati slobodne ruke kako bi mogli organizirati

kaznene progone onako kako oni to žele, voditi postupak protiv Miloševida

po svojoj volji te odbaciti genocid i ostale dijelove optužbe koji im

smetaju.110

Britanski i američki visoki činovnici podsmjehuju se tim

unutarnjim napetostima koje još više slabe Tužiteljstvo u trenutku kad se

ono treba suočiti s povedanim pritiskom država i skupiti sve snage da dovrši

istrage protiv najviših dužnosnika umiješanih u zločine u bivšoj Jugoslaviji.

Do savjetovanja između članova Vijeda sigurnosti oko razdvajanja funkcije i

koju zauzima Carla del Ponte u ICTR-u i ICTY-u došlo je početkom jula 2003.

London i Washington spretno su pripremili teren uz pomod Kigalija. Kako bi

priskrbila diplomatsku podršku, ruandska je vlada ved od početka juna

zajedno s organizacijama žrtava poduzela žučnu kampanju protiv ICTR-a.

Kigali i kritizira tužitelja ,,s pola radnog vremena" jer to „vrijeđa žrtve

genocida". Carla del Ponte pokušava reagirati, ali njezini modni klevetnici

prelaze odmah u napad. Amerikanci i Britanci optužuju je da ne posveduje

Arushi dovoljno vremena, da su njezina putovanja skupa, da je previše

zaokupljena postup-kom protiv Miloševida i uhidenjem Karadžida i Mladida.

Ne može istodobno voditi dvije izlazne strategije. Razlozi se čine

uvjerljivima te vedina članova Vijeda sigurnosti prihvada prijedlog. Nimalo

ne sumnjaju da je to manevar potaknut željom da se ukloni Carla del Ponte

kako bi se prekinule „specijalne istrage". Načelo razdvajanja funkcije

tužitelja lako je prihvadeno, a Washin-gton pokušava postidi svrgavanje

Carle del Ponte. No Britanci smatraju da je ta inicijativa previše opasna. Oni

to više vole prikazati kao odvajanje, koje ne potiče ni otpor ni indiskretna

pitanja. Amerikanci ipak testiraju članove Vijeda sigurnosti predlažudi

obnavljanje mandata Carla del Ponte u ICTY-u na samo jednu godinu.

Nadaju se da de tužiteljica, kojoj je uskradeno povjerenje koje je uživala,

okrenuti leđa i vratiti se u rodni Ticino. Ali taj prijedlog koji je nazvan

„apsurdnim" brzo je napušten. Carla del Ponte ide na živce, često je

doživljavaju opasnom i onom koja destabilizira područja kojima se bavi. Ali

države cijene njezinu smjelost i ne žele se odredi osobe koja simbolizira

borbu protiv nekažnjivosti u vrijeme dok je u tijeku sudski postupak protiv

prvog šefa države privedenog međunarodnom sudu.

Početkom jula prijedlozi Rezolucije počinju kružiti, najprije među petoricom

stalnih članova Vijeda sigurnosti, a onda i među desetoricom nestalnih.

Amerikanci i Britanci vuku konce, ali i dalje niječu da su u to uključeni.

Uvjerili su svoje partnere da inicijativa potječe od Kofija Annana kojemu je

stalo da tom podjelom mjesta, za koju se toliko zalažu Ruanđani, potakne

ICTR na vedu učinkovitost. Carla del Ponte stiže

28. jula u New York kako bi pokušala osujetiti planove svojih klevetnika. Želi

zatražiti da je Vijede sigurnosti sasluša prije nego što usvoji Rezoluciju i

objasniti koje opasnosti nosi razdvajanje njezine funkcije te koliko je

apsurdno mijenjati tužitelja godinu dana prije završetka istraga i dovesti u

pitanje strategiju okončanja u njezinoj „presudnoj fazi". Želi također

upozoriti članove Vijeda sigurnosti na skrivene namjere Londona i

Washingtona. Ona se oslanja na Kofija Annana koji je u maju namjeravao

preporučiti njezin nastavak rada na dvostrukom mjestu tužitelja dvaju

Međunarodnih kaznenih sudova. Znao je da ona uživa podršku država koje

je doživljavaju kao jamca suženog i usredotočenog programa što ga je

iskamčila međunarodna zajednica kojoj je stalo da bez odlaganja

profunkcionira. Nitko, dakle, i ne pomišlja na mogudnost promjene

tužitelja. Carla del Ponte je, uz to, uvjerena da glavni tajnik nede odobriti

lukavstvo koje je na štetu pravde. Međutim, Kofi Annan nije spreman na

novo sučeljavanje s Amerikancima. Kriza povezana s početkom rata u Iraku

skoro ga je stajala vlastita mjesta. Samljeven američkim strojem, on sanja o

osveti, ali zalog nije vrijedan truda: „Postoji opasnost od prevelikih potresa

ako se uzme u obzir tendenciju Vijeda sigurnosti." Carli del Ponte, koja ga

provjerava pitanjem smije li birati između mjesta tužiteljice u Arushi i u

Hagu, odgovara: „Ne vjerujem, Miloševid vam je u rukama, morate se njime

pozabaviti." Na kraju sastanka ona mu dobaci: „'Specijalne istrage' nede se

nikad voditi!" A Kofi Annan joj odgovora: „Ne, nede oni to učiniti." „Vidjet

dete", odbrusila je uručujudi mu bilješke: „Sačuvajte ih za povijest."

Razočarani Iqbal Riza po

110 U razgovoru objavljenom u sarajevskom listu Dnevni Avaz 26. aprila

2007. g. Graham Blevvitt priznaje da se zajedno s Geoffreyjem Niceom

suprotstavio Miloševidevu kaznenom progonu zbog genocida i da je

kontaktirao s «vedim broj zemalja Vijeda sigurnosti« kako bi spriječio

ponovni izbor Carle del Ponte 2003. g. Danas Blevvitt i dalje tvrdi da

Tužiteljstvo nije imalo dovoljno dokaza za podizanje optužnice za genocid

protiv Miloševida, zaobilazedi tako preliminarnu presudu od 16. juna 2004.

g. koju je na kraju akuzatorne faze na temelju dokaza izloženih na raspravi

potvrdilo optužbu za genocid.

vjerava se Carli del Ponte u četiri oka: „Sve je politika. Nije trebalo tako biti,

ali sve je ispolitizirano." A ona odgovara: „Nepravedno je da politika

potkopava naš rad. Teško mi je gledati kako se izruguju načelu

međunarodne pravde zato što je Kagame potpisao bilateralni sporazum (sa

SAD-om o ICC-u; op. a.), a zauzvrat je odlučeno zaštititi njegove vojnike."

Voditelj Ureda Kofija Annana pokušava je primiriti: „Načela su očuvana." No

ona nastavlja: „Nisu, jer razdvajanje (funkcije; op. a.) znači kraj specijalnih

istraga'." Iqbal Riza zaključuje: „Da, znam. Priznajem snagu vaših

argumenata, potpuno (Vas) razumijem, ali nemojte me javno citirati."

Američke i britanske spletke potaknule su Francusku da se trgne jer ona

nakon iračke krize nema želju ni najmanje im popuštati. Zamjera uplitanjeu

rad Carle del Ponte, ali osim svega, ona i sama želi poravnati račune o

pitanju Ruande. Jer sa stupanjem Kagamea na vlast nakon genocida, Pariz

je izgubio još nešto od svojega afričkog teritorija. Ruanda je sada pod

anglosaksonskim utjecajem, a Francuska je osramodena jer je podržavala

genocidni režim Hutua. Njezina reakcija, motivirana posebnim interesima,

ima dobru stranu što koristi zahtjevima pravde. Pariz traži da strogi

program nametnut Međunarodnim kaznenom sudovima kojima je

naređeno da dovrše istrage do kraja 2004. g., a sudske postupke u prvoj

instanci do kraja 2008. g. bude obavezujudi ali ne i konačan. Uspješno se

bori da se u Rezoluciji spomenu „specijalne istrage". Završni tekst poziva

Ruandu na „pojačanje suradnju s ICTR-om, posebno u predmetu istraga

protiv Ruandske patriotske vojske".

Pariz je uz podršku više članova Vijeda sigurnosti također uspio zaustaviti

početni prijedlog Engleza i Amerikanaca da se odmah okončaju istrage

Haškoga suda. Prijedlog Rezolucije od 10. augusta sadrži formulaciju da bi

„svako novo podizanje optužnice bilo nespojivo sa strategijom okončanja

rada Suda". Potezi Carle del Ponte s kraja jula i njezin nastup iza zatvorenih

vrata pred Vijedem sigurnosti 8. augusta, kad je nabrojila sve opasnosti

kojima su izložena dva Suda, donijeli su ploda. Inicijativa Londona i

Washingtona izgubit de svoj smisao, osim isključenja Carle del Ponte iz

ICTR-a.

Dok sve države inzistiraju na tome da se poštuju rokovi, vedina od petnaest

članova Vijeda sigurnosti ne želi preuzeti odgovornost za hitnu obustavu

kaznenih progona kojoj bi posljedica bila nekažnjavanje najviše rangiranih

dužnosnika, koji su sada na nišanu Tužiteljstva. Stoga im se bolje čini još

malo zgusnuti mandat Haškog suda. Prema Rezoluciji 1503 Vijeda sigurnosti

od 28. augusta 2003., Haški sud sada ima obavezu usredotočiti svoje

djelovanje na „najvažnije dužnosnike odgovorne" za zločine počinjene u

bivšoj Jugoslaviji. Sud je osnovan 1993. godine kako bi kazneno progonio

„prekršitelje međunarodnog humanitarnog prava". Rezolucijom 1329 od

30. novembra 2000. pozvan je da se više pozabavi „visoko rangiranim

političkim i vojnim dužnosnicima". Mora se ograničiti na „najistaknutije

dužnosnike odgovorne" za zločine i odredi se svih drugih istraga u korist

lokalnog sudstva. Države u toj regiji pozvane su da predaju bjegunce

„posebno Radovana Karadžida, Rat-ka Mladida, kao i Antu Gotovinu".

Europljani i Amerikanci nisu uspjeli svladati rusko suprotstavljanje da to

bude napisano u Rezoluciji, ali uvjeravaju da Haški sud nede zatvoriti vrata

prije nego što mu budu predani Radovan Ka-radžid i Ratko Mladid. Britanci i

Amerikanci odnijeli su pobjedu kada je riječ o cijepanju mjesta tužitelja.

Carla Del Ponte odmah je isključena iz Tužiteljstva Međunarodnog

kaznenog suda za Ruandu. Istim potezom ponovo je izabrana na četiri

godine u ICTY. Washington i London, frustrirani slabijim rezultatima na

drugim tačkama, pozabavit de se ispravljanjem svoje taktike.

Vijede sigurnosti odlučilo je, radi ubrzanja postupka prepuštanja procesa

lokalnim sudovima, pozvati na hitno uspostavljanje specijalnog suda u

Bosni i Hercegovini. Ved dvije godine Haški sud traži stvaranje strukture

koja bi mogla preuzeti palicu, ali velike sile odbijale su posegnuti u svoj

džep. Napokon se, pod vodstvom Amerikanaca, 30. oktobra 2003. g.

organizira konferencija u Hagu kako bi se prikupio novac. Sakupljeno je 17

miliona eura za osiguranje financiranja mješovitog pravosuđa u Sarajevu u

prve tri godine. Ono mora biti sposobno voditi desetak sudskih procesa koji

su se trebali vršiti u Hagu i okončati istrage protiv pedesetak osumnjičenih

koje je 2002. g. Carla del Ponte bila prisiljena zamrznuti. Vijede za ratne

zločine Bosne i Hercegovine započelo je s radom početkom 2005., nakon

reforme Kaznenog zakona koju su proveli anglosaksonci nametnuvši sustav

common law u državi i regiji s rimskim pravom. Taj de se izbor uskoro

pokazati zaprekom pravnoj suradnji između nacionalnih jurisdikcija bivše

Jugoslavije, a specijalni bosanski sud pokazat de se gotovo isto toliko

skupim kao i Haški sud.111

Krajem 2003. g. zahvaljujudi svoti od pet miliona

dolara, dobivenoj od Sjedinjenih Američkih Država, te dodatnoj pomodi

Europljana, Beograd, dvije godine prije Bosne, uspostavlja specijalni sud

kako bi sudio svojim vlastitim krvnicima. To je lokalni sud bez stranog

osoblja, koji su vlasti konačno, ali nevoljko prihvatile u nadi da de same

suditi visoko rangiranim osobama koje traži Haški sud. Hrvatska, koja je ved

reformirala svoj pravni sustav, u tome ne zaostaje.

Haški sud potaknuo je taj proces kao jedinu mogudnost da se izbjegne

nekažnjavanje osumnjičenih. Jer iza tih brojki i administrativnog, a ne više

sudskog upravljanja koje su nametnule velike sile, sve više utječudi na

međunarodno pravosuđe pod izgovorom „strategije okončanja", kriju se

stotine i hiljade uništenih ljudskih života. Predmeti od kojih je Haški sud

prisiljen odustati sadrže činjenice o pomamnim zločincima koji su ubijali,

silovali, mučili i deportirali. Ukazuju na individualnu odgovornost onih koji

su to počinili ili zapovjedili. Njihove žrtve, one koje su preživjele, kako bi se

ponovo podigle, očekuju da te činjenice budu tačno ispričane i utvrđene te

da počinitelji budu kažnjeni. Haški sud nije slučajno odabrao imena, koja se

stalno prebacuju na popise od kojih se odustaje, nego po neizmjernoj

grozoti djela koja im se stavljaju na teret. To je jedini prihvatljivi kriterij na

koji Tužiteljstvo odsada mora primjenjivati hladna mjerila ekonomske i

političke stvarnosti. U predmetima koji potpadaju pod međunarodno

humanitarno pravo postoje, dakako, „mali izvršitelji" i „velike ribe", ali

nikad mali zločini.

Završni račun i zatvaranje ICTY-a

Rezolucija 1503 nanijela je velike štete na području bivše Jugoslavije.

Unatoč naporima da se suprotstave nekim pokušajima gašenja rada ICTY-a,

velike sile više ne nastoje spasiti privid neovisnog i nepopustljivog

pravosuđa. Njima je prioritet dokrajčiti to pitanje i osigurati se da de rad

Tribunala zaista završiti 2008. Lokalne se vlade u tome ne varaju. Ako je

politika dobila prvenstvo pred pravdom, do sada gluhom i nepopustljivom,

ako je kalendar postao važniji od misije Tribunala, sada je mogude i

pogađanje. Čini se da Vijede sigurnosti ne želi dalje podržavati ICTY niti ga

financirati. Čak se čini da daje prednost nacionalnim sudovima. Nalozi Suda

lišeni podrške velikih sila sada više djeluju tako obavezujude. Suradnja koja

je i do sada bila neznatna potpuno prestaje. Sve se više rabe smicalice za

otezanje. Računica je jednostavna: što lokalne vlade manje surađuju, ICTY

de manje optuživati i suditi. Najviši dužnosnici za koje se očekuje da de

morati podnijeti račun još se mogu nadati da de izbjedi kandžama pravde ili,

u najgorem slučaju, da de im kod kude suditi njihovi.

Od 2002. Carla del Ponte smanjivala je u više navrata popis glavnih „meta".

Ako ne želi promašiti svoju misiju, ona svakako mora optužiti „glavne

dužnosnike" na svojem popisu tijekom posljednjih petnaest mjeseci istrage

koliko joj preostaje do kraja 2004. Tvrdu jezgru sada sačinjava tridesetak

osumnjičenih, upravo onih koji su ved odavno morali biti optuženi da

Tužiteljstvo nije dopustilo da zaglibi u strategiju „sitnih riba" koju su poticali

zapadnjaci. ICTY vjerovatno nede uspjeti provesti sva suđenja unatoč

prenošenju nekih na domade sudove. Ali odustati od kaznenih progona

onih na vrhu lanca, koji su organizirali i smislili najgora zvjerstva, značilo bi

osuditi Tribunal na neuspjeh. Carla del Ponte radije razmišlja

o ustupanju vedeg broja starih predmeta lokalnim sudovima nego

omoguditi nekažnjivost glavnim krivcima.

111 Različiti su činitelji odgovorni za visoku cijenu sudskih procesa za ratne

zločine i sudstva koje ih vodi. Bilo da su miješani ili sasvim međunarodni, ti

sudovi trebaju osigurati prijevod svih dokumenata i simultani prijevod

rasprava na engleskom jeziku, a na to odlazi polovina njihovih proračuna.

Moraju, nadalje, voditi i financirati svoje pritvore i uglavnom pladati

troškove obrane. Moraju također primjenjivati posebne sigurnosne mjere,

pladati dolazak svjedoka izdaleka (katkad i iz inozemstva) te osigurati

njihovu zaštitu, kao i zaštitu njihovih obitelji. Uz to pladaju međunarodno

osoblje po međunarodnim cijenama. Ukratko, cijena pravde nije niska, čak

ni za obične zločine, ako se uzme u obzir broj osoba uključen od početka

istrage pa do presude.

Prospera to zabrinjava. Krajem ljeta pita je: „Kako se ta brojka (trideset; op.

a) može uklopiti u strategiju okončanja?" „Predviđate prevelik broj novih

optužbi. Nedemo modi provesti nove predmete u odobrenim rokovima", još

odlučnije kaže u septembru 2003. Amerikanac Theodor Meron, koji je od

proljeda zamijenio Claudea Jordu na mjestu predsjednika ICTY-a. Godinama

su se Britanci i Amerikanci trudili ograničiti ICTY na kazneni progon

podređenih. Sada se isto tako aktivno trude spriječiti Tužiteljstvo da spasi

nekoliko predmeta nužnih za ispunjenje svojeg mandata. Rezolucija 1503

prema njihovu viđenju ostavlja tužitelju prevelik manevarski prostor. Žele

donijeti pred Vijede sigurnosti dodatni tekst prema kojem bi postao

konačan ne samo kalendar etapa zatvaranja nego bi i Carla del Ponte došla

pod nadzor kako bi se mogao kontrolirati broj novih optužnica do kraja

2004.

Devetog oktobra 2003. predsjednik Meron pred Vijedem sigurnosti

ponavlja: „Tužiteljica namjerava podnijeti oko četrnaest novih optužnica

koje se odnose na tridesetak pojedinaca. Četiri-pet tih novih optužnica

modi de se spojiti u isto suđenje s postojedim sudskim predmetima, ali de za

osam ili devet drugih biti potrebno održavanje novih suđenja. (...) Prema

našim sadašnjim predviđanjima nemogude je obraditi te nove predmete u

rokovima koje je propisalo Vijede sigurnosti." Ali, kao što ističe Meron, suci

nemaju mod spriječiti tužitelja da započne nove kaznene progone. U

prvotnom tekstu govora predsjednika ICTY-a bilo je napisano: „Bilo bi

opravdano da Vijede sigurnosti propiše tužitelju ciljeve koje treba dosedi u

posljednjim mjesecima istraga." Bududi da je bila u suprotnosti s člankom

16. Statuta koji jamči neovisnost tužitelja, ovu je rečenicu preoblikovao:

„Tužitelj ima ovlasti izabrati osobe protiv kojih želi podignuti optužnice, a

ako nas Tužiteljstvo uvjeri da prema indicijama ima razloga poduzeti

kaznene progone, mi moramo, kao suci, potvrditi nove optužnice. Statut

ICTY-a i rezolucije vijeda sigurnosti, uključujudi i Rezoluciju 1503 ne daju

sucima mod provjeravanja odgovaraju li osobe na koje se odnose ove

optužnice zaista uvjetu koji je postavilo Vijede, tj. odnose li se na najvažnije

dužnosnike koji imaju najtežu odgovornost za zločine. Očito, to de pitanje

morati riješiti Vijede (sigurnosti UN-a; op. a.) i tužitelj."

Američki sudac na čelu ICTY-a upravo je pozvao velike sile da oduzmu

tužitelju dobar dio ovlasti kako bi se ograničio broj novih optužbi. A dobro

zna da oni koje se tužiteljica sprema optužiti nikada nede biti uznemirivani u

svojoj zemlji ako ICTY ne započne kazneni progon. No razlog postojanja

svakog međunarodnog sudstva upravo je progon najviše rangiranih

dužnosnika jer diskvalifikacija zločinačkih politika i vlasti koje su ih smislile i

provodile bitna je za ponovnu izgradnju i političku stabilizaciju regije.

Meron, koji je preživio nacističke logore u Poljskoj, profesor međunarodnog

prava, nekada je bio izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim

Državama prije nego što je postao američki veleposlanik u Izraelu. Bio je

također na Konferenciji u Rimu 1998. član američke delegacije koja se do

kraja borila za smanjenje ovlasti stalnog Međunarodnog kaznenog suda

(ICC) koji se tamo osnivao. On djeluje više kao američki predstavnik nego

kao predsjednik ICTY-a. Jer cilj američke administracije je, kako to otvoreno

objašnjava Prosper, da „suci paze djeluje li tužitelj u skladu s mandatom koji

mu je dalo Vijede sigurnosti". Izložena sve vedim pritiscima da ograniči broj

optužnica, Carla del Ponte izgubit de uskoro svoje diskrecijsko pravo.

Budno pazedi, Francuska se odupire ujesen 2003. dok u kuloarima Vijeda

sigurnosti ved kruže nacrti novog teksta. Britanci i Amerikanci predlažu da

se predsjedniku ICTY-a dade mod da se uvjeri u podudarnost novih

optužnica sa zahtjevom upudenim tužitelju prema kojem se trebao

usredotoči samo na osumnjičenike na vrhu lanca odgovornosti za najteže

zločine. Više zemalja oštro se suprotstavlja toj inicijativi koja mijenja Statut

Tribunala i daje slobodne ruke predsjedniku, koji je baš Amerikanac.

Francuska, koja vodi ogorčenu bitku, dobiva podršku nekoliko zemalja

između petnaest članova Vijeda sigurnosti, među kojima su Njemačka i

Rusija. Bez iznenađenja, Moskva se oštro protivi tački koja ističe „prijeku

potrebu da se Karadžidu i Mladidu sudi pred ICTY-em". Ali Rusi sumnjaju da

Britanci i Amerikanci žele spriječiti Carlu del Ponte da kazneno progoni

posljednje osumnjičene kosovske Albance. Iako žure zatvoriti ICTY,

odbacuju početni nacrt koji opet sugerira da se zabrane sve nove optužnice.

Na zahtjeve Amerikanaca verzija s početka novembra određuje jezikom

potpuno svojstvenim rezolucijama Vijeda sigurnosti, te „napominje s

najvedom zabrinutošdu pokazatelje koje su iznijeli predsjednik i tužiteljica

ICTY-a u svojim izlaganjima (9. oktobra 2003.; op. a.), a koji se odnose na

nemogudnost završetka sudskih postupaka za ved optužene osobe prije

kraja 2009., i da bi svaka dodatna optužnica još više odgodila završetak rada

Tribunala." Pod pritiskom više zemalja, ta je verzija preoblikovana u onu od

21. novembra: „Napominje s najvedom zabrinutošdu pokazatelje iznesene u

izlaganjima 9. oktobra, koji se posebno tiču ICTY-a i prema kojima bi moglo

biti nemogude ostvariti strategije okončanja utvrđene Rezolucijom 1503

(2003.), osobito ako bude značajan broj novih optužnica."

Francuska se bori na istom terenu s Rusima, ali zato da bi obranila

„specijalne istrage" ICTR-a koje su uperene protiv Kagameova okruženja.

Prijedlog od 21. novembra poziva Ruandu na suradnju s ICTR-om u

istragama uz one o genocidu. Uvjeren da de taj kompromis ublažiti

francusku gorljivost i omoguditi usvajanje Rezolucije, Pierre Richard Prosper

hitno leti avionom u Kigali sredinom novembra. Želi smiriti Kagamea

kojemu je obedao, poslije istiskivanja Carle del Ponte, da de u nastavku

postidi povlačenje one napomene koja poništava njihovu nagodbu.

Uvjerava ga da se ne treba brinuti za tekst budude Rezolucije jer je

Gambijac Hasan Boubacar Jallow, imenovan početkom septembra na

mjesto Carle del Ponte, prihvatio obedanje SAD-a vlastima u Ruandi da de

ICTR prekinuti kazneni progon protiv vojnika Tutsija. Na završetku susreta

pred ruandskim tiskom Prosper izražava zadovoljstvo obnavljanjem odnosa

između ICTR-a i Kigalija.

Promjene koje su unesene u nacrt nisu dostatne da dobiju konsenzus.

Britanci su do kraja odbijali kompromis koji predlažu Francuska i Njemačka

da se naredi „Tribunalu" da se uvjeri u sukladnost optužnica s kriterijem

„svih glavnih odgovornih" radije nego da se to pravo dade izričito sucima.

Osporavan u tim glavnim tačkama, američko-britanski nacrt čini se

sredinom decembra podbačenim. Washington ga ipak pokušava progurati

pred Božid 2003. Suci ICTY-a održavaju plenarnu sjednicu upravo pred

praznike i Sjedinjene Američke Države htjele bi da predsjednik Meron

odmah ovjeri njihovu odluku dajudi na glasovanje potrebne izmjene

proceduralnih pravila. Uvjeren u angloameričku pobjedu u New Yorku,

Meron se u Hagu žuri obavijestiti Carlu del Ponte o amandmanima na

Statut koji de biti doneseni na plenarnoj sjednici kako bi ga ovlastili da

prihvati ili odbaci nove optužnice. „Odsad odlučujem ja sam", dobacio joj

je. Ali Meron de morati opozvati svoje riječi -Rusi su odbili uvrstiti taj

prijedlog na dnevni red.

Amerikanci i Britanci ne posustaju. Početkom 2004. ulažu zajedničke

napore u oživljavanje tog prijedloga koji se u februaru ponovo pojavljuje u

kuloarima Vijeda sigurnosti. Usporedno, izaslanici Foreign Officea dolaze u

Hag redi Carli Del Ponte da se „ne može pregovarati o roku 2008.". „Ako ne

možete provesti strategiju okončanja, morat de se nešto žrtvovati i

razmišljati o izlaznoj strategiji", prijete oni početkom 2004. Pomodnik

glavnog tajnika UN-a za pravna pitanja Britanac Ralph Zacklin pozvan je kao

pojačanje. Visoki dužnosnik Ujedinjenih naroda nikada nije prestao sipati

žuč protiv dva Međunarodna kaznena suda u kuloarima Staklene zgrade na

East Riveru tvrdedi da se ne mogu nadzirati. U julu 2003. jasno je tumačio

Carli del Ponte pravila igre: „Vijede sigurnosti je političko tijelo, ICTY i ICTR

su tijela Vijeda sigurnosti pa su i oni podložni određenoj kontroli, odnosno

političkim pritiscima." Ali ovaj put on javno baca na njih ljagu početkom

2004. u uglednom međunarodnom pravnom časopisu koji uređuje bivši

predsjednik ICTY-a Antonio Cassese. Zacklin u njemu optužuje oba Suda da

su postali „mastodontska birokracija", strašno skupa, neučinkovita, ali prije

svega pretjerano neovisna. Britanac prenosi, od riječi do riječi, kritike

američkih neokonzer-vativaca na račun UN-a na dva Međunarodna kaznena

suda, koje su označili kao „mastodontske birokratske superstrukture koje

su zahrđale" i čiju samostalnost treba smanjiti. „Decentralizacija vlasti i

odgovornosti, koja proizlazi iz neovisnosti triju stupova suda (Tajništvo,

Sudska vijeda i Tužiteljstvo; op. a.), kojima se pridružuje nužnost poštovanja

sudske i kaznene neovisnosti, kronični su problemi za koje nije nađeno

nikakvo rješenje", piše Zacklin. Zaključujudi tekst s neuspjehom

Međunarodnih kaznenih sudova dodaje: „Istina je da je danas nemogude

zamisliti ustanovljenje suda po uzoru na ICTY u drugim situacijama, ma

kako očito bilo kršenje međunarodnog kaznenog prava u Liberiji, u

Demokratskoj Republici Kongo ili u Obali Bjelokosti. To međutim nije

odvratilo civilna društva ili vlade od traženja izvršenja pravde u zemljama

koje izlaze iz rata. To zahtijeva pronalazak alternativa kojim de se zadovoljiti

njihovi zahtjevi.112

Ralphu Zacklinu nije jedini cilj braniti namjeru da se dva

Međunarodna kaznena suda stave pod starateljstvo. Njegov

112 Journal of International Criminal Justice, II. svezak, Oxford Univerity

Press, proljede 2004.

je članak pledoaje u prilog nacionalnih jurisdikcija u trenutku kad SAD

uspostavlja Irački specijalni sud da bi sudio Sadamu Huseinu, kojega su

uhitile američke snage 13. decembra 2003.; lokalni sud čiju legitimnost ipak

osporava UN zbog smrtne kazne i nedostatka jamstava da de biti osigurana

pravedna suđenja. Ali Zacklin ističe: dva Međunarodna kaznena suda ne

smiju služiti kao uzor, previše se sudova, u Sijera Leoneu, u Kambodži i

drugdje, njima nadahnjuju. Jasnije rečeno, međunarodna pravda ne smije

pridonijeti lišavanju država suverenog prava da sude svojim vlastitim ratnim

zločincima. Zacklinovo javno zauzimanje stava, savršeno sukladno s

američkom agresivnom politikom koja daje prednost sudskom progonu na

nacionalnoj razini, a ograničava širenje međunarodnog kaznenog prava,

izaziva žestoke reakcije. Zacklin je visoki dužnosnik UN-a, k tome Britanac.

Njegova zemlja, koja je ratificirala Rimski ugovor, potpisnica je ICC-a.

Vijede sigurnosti ipak ne oklijeva provesti taj stav u djelo. U polukružnoj

dvorani u kojoj zajedno sjede velike sile, rovovski ratovi češdi su nego

otvoreni napadi. Države nemaju volje sukobljavati se kao što su to učinile u

pitanju započinjanja rata u Iraku. Radije tjednima pregovaraju pokušavajudi

oduzeti smisao nekoj rezoluciji nego da zaustave prijedlog ved kod prvih

neformalnih konzultacija. Odluke se tako donose vukudi uže dok se ne izliže

poslije diskretnih okršaja koji ponekad mogu trajati mjesecima. To je jedan

od oblika igre odmjeravanja snaga. London i Washington namjeravaju

svladati otpore „stare Europe" u dva tjedna. Trebat de im više od dva

mjeseca za pobjedu u ovoj rundi.

Nema novih optužnica

Da bi ostvarili ovaj projekt, Amerikanci i Britanci nisu, međutim, čekali da ga

njihovi saveznici odbace. U Kigaliju, kao i u bivšoj Jugoslaviji, obedavaju da

nede biti više optužnica. Kad je 3. novembra 2003. Carla del Ponte otišla u

Beograd predati novu optužnicu na kojoj su imena četvorice generala

srpske vojske i policije, vlada odbija taj dokument. A tužiteljica je ved prije

nekoliko mjeseci obavijestila vlasti da se sprema skori kazneni progon te

četvorice koja su na Kosovu vodila kampanju deportacija, pogubljenja i

uništenja. Htjela je da one pripreme teren kako bi se se što bolje nosile s

dokumentom koji ih ne veseli. Tim više što je jedan od optuženih, Sreten

Lukid, tada na položaju šefa policije. Vlada se buni, tvrdi kako je Carla del

Ponte obedala da de odustati. Švicarka to poriče. Ne razumije žestinu

njihove reakcije. Vlada ne popušta i tužiteljica odlazi poslije vrlo napetog

dana ostavivši im na stolu optužnicu i nalog za uhidenje. Nakon nekoliko

tjedana srbijanski premijer Zoran Živkovid objašnjava u beogradskom

tjedniku Vreme razloge svoje reakcije: „Carla del Ponte prekršila je moj

dogovor s Amerikancima, koji je prihvatio i Bruxelles, prema kojemu nede

biti novih optužnica ako možemo dokazati kako ulažemo sve potrebne

napore da nađemo Mladida. Ved sam rekao da smo na pragu donošenja

dokaza naših napora. Tada je dogovoreno da de se generalima suditi u

Srbiji. Kad su obaviješteni da je tužiteljica podigla nove optužnice, visoki

dužnosnici u Washingtonu i Bruxellesu nazvali su me da se ispričaju i da mi

kažu da je luda." Blokiranje nove rezolucije Vijeda sigurnosti dovelo je do

neuspjeha novog tajnog dogovora, sklopljenog iza leđa ICTY-a. Zbog

miješanja američke administracije pravosuđe čiji su dani odbrojani izgubilo

je godinu i pol. Sreten Lukid, Vladimir Lazarevid i Nebojša Pavkovid stidi de u

Hag tek 2005. Četvrti optuženi, Vlastimir Đorđevid, pobjegao je 2001. u

Rusiju pod zaštitu obitelji Miloševid i ruskih tajnih službi. Prema

Miloševidevim izravnim naređenjima on je vodio akciju prebacivanja tijela

albanskih žrtava kako bi ih sakrio u masovnim grobnicama u Srbiji. Uhiden

je tek nakon povratka 2007. godine.

Cilj američkog obedanja nije bio iskoristiti četiri generala u zamjenu za

uhidenje Mladida. To je priznao i sam Živkovid: pripremao se najaviti krajem

2003. neuspjeh potrage koje su se provodile s CIA-om i zaključiti da je

Mladid otišao iz Srbije. Američka administracija namjeravala je podržati tu

laž. Od Đinđideva ubojstva u martu Pierre Richard Prosper pokušava smiriti

revnost Carle del Ponte obedavši joj Mladida prije kraja godine, kako je to

učinio pokojni premijer Đinđid. Sam Živkovid, Đinđidev nasljednik, vrši na

nju pritisak da odustane od uhidenja četvorice generala u ime „političke

stabilnosti zemlje" i da ne onemogudi svaki oblik suradnje s ICTY-em,

uključujudi i uhidenja brojnih bjegunaca koji se još kriju u zemlji, a čemu

može doprinijeti jedan od optuženih, Sreten Lukid, šef policije. Uloge su

savršeno podijeljene. SAD javno ipak nije prestao zahtijevati vodstvo u

pokušajima postizanja Mladideva uhidenja, a Europa se drži u pozadini. U

junu 2003. Washington je prijetio da nede uplatiti godišnju pomod Srbiji i

Crnoj Gori ako Mladid ne bude predan ICTY-u. Zatim, uoči roka, zadovoljio

se uhidenjem jednog od optuženika koji je u bijegu od 1998., Veselina

Šljivančanina, traženog za pokolj pacijenata vukovarske bolnice u novembru

1991. Isti scenarij ponavlja se sljededih godina. Mladid je uvjet, medijski

jako razvikan, koji se pretvara u obično sredstvo pritiska kako bi se dobili

drugi bjegunci ili drugi ustupci.

Pred Carlom del Ponte Mladid je samo alibi da ju se odvrati od pisanja novih

optužnica. Tužiteljica odbacuje Živkovidev zahtjev, ali u proljede odobrava

odgodu srbijanskim vlastima, oslabljenima smrdu premijera. Poslije ljeta i

angloameričkih pokušaja da novom rezolucijom zabrane svaku novu

optužnicu, njezina popustljivost bila bi sve rizičnija. Istraga je završena: ona

potpisuje optužnicu i predaje ju sucima.

Dan nakon njezina posjeta Beogradu, srbijanske vlasti i njihovi modni

saveznici ne odustaju od prisiljavanja Švicarke da povuče optužnicu. Kako bi

olakšala uhidenja, Carla del Ponte postigla je odobrenje sudaca da se

optužnica i nalozi za uhidenje zapečate kako se ne bi objavili u javnosti prije

ponedjeljka, 6. novembra. Čak i ako ta privremena mjera nimalo ne

zaustavlja postupak, Washington u njoj vidi priliku da sasvim mirno nastavi

svoje smicalice. Vodedi brigu o spašavanju privida, Amerikanci ne

zahtijevaju eksplicitno napuštanje sudskih progona. Radije sugeriraju Carli

del Ponte da ih zamrzne. Američki veleposlanik u Beogradu William

Montgomery prenio je tu poruku na kraju posjeta Carle del Ponte 3.

novembra: „Moja vlada traži od vas da zadržite pečate još godinu i pol za

Sretena Lukida i po godinu dana za druge." Ona prihvada produžiti mjeru

povjerljivosti optužnica još petnaest dana, ali nema ni govora o odgodi

uhidenja. Nekoliko dana poslije vijest je procurila u nekim novinama,

bliskim srpskim tajnim službama, i otkrila postojanje kaznenog progona

protiv četvorice generala. Pečati više nisu potrebni. Suci su potpisali nalog

za objavu. Sporazum između Beograda, Washingtona i Londona propao je.

Jack Straw piše Carli del Ponte da njezina optužnica prijeti „izazivanjem

krvoprolida" u Srbiji. Krajem novembra 2003. u Hagu Pierre Prosper bjesni:

„Tražili smo od vas odgodu, da držite optužnicu zapečadenu. Nismo tražili

previše. A kad američki šef diplomacije nešto kaže, poruka treba biti

shvadena ozbiljno (...) Svi (u američkoj administraciji; op. a.) žele ponovo

razmotriti odnose s ICTY-em, vidjeti na što smo prisiljeni i što ovisi o našoj

dobroj volji." Carla del Ponte mu je odbrusila: „Kad vaše želje nisu uslišane,

one postaju zapovijedi. Ali ne možete naređivati sucima, a samo su oni bili

nadležni za donošenje te odluke." Prosper joj je zaprijetio: „Nitko nije rekao

da je to naređenje, nego molba. Morate pripaziti što govorite. Vaše

odbijanje slušanja može imati posljedice. Nismo zadovoljni. Imali smo

politiku otvorenih vrata, možda dete odsad morati kucati da biste ušli."

Velike sile ustrajno poduzimaju korake i zbog drugih osumnjičenika.

Strategija okončanja otvorila je vrata političkom vođenju pravosuđa. Svatko

ima svoja potraživanja. Samo ih Amerikanci i Britanci pretvaraju u zahtjeve i

tvrdo nastupaju. Ostali radije sugeriraju ne pribjegavajudi pritiscima. Ipak,

svi opravdavaju svoje miješanje u ime pragmatizma i potrebe da se

ustupcima potaknu srpske vlasti na olakšanje pristupa arhivu i na uhidenje

najteže uhvatljivih bjegunaca, kao što su Mladid i Karadžid. ICTY tada broji

dvadeset bjegunaca, od kojih je devetnaest Srba. Dvadeseti je Hrvat, Ante

Gotovina, bivši legionar, osuđivan u Francuskoj za iznudu kojeg je ICTY

2001. optužio za zločine protiv krajinskih Srba u augustu 1995. Zagreb

odbija izručiti svojega generala, „viteza Domovinskog rata". I hrvatske vlasti

nadaju se nagodbi. Jedan bivši američki posebni izaslanik na Balkanu zalaže

se u maju 2003. kod Carle Del Ponte da odustane od toga slučaja. Više

drugih međunarodnih ličnosti posreduju u njegovu korist. Gotovina ima

saveznike u Francuskoj, gdje je živio, i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Američki vojni stručnjaci savjetovali su ga za vrijeme vojnih operacija u

Krajini 1995. Može računati i na potporu američkih neokonzervativnih

krugova koji u Washington Time-su spajaju novinsku kampanju protiv

ICTY-a i poziv na povlačenje optužnice protiv njega. Ali u Londonu ima

žestoke neprijatelje koji ga pod svaku cijenu žele vidjeti u zatvoru.

Washington se svrstava na istu stranu sredinom 2003., poslije odbijanja

Hrvatske da potpiše bilateralni ugovor o pravnom imunitetu koji bi štitio

američke građane od kaznenih progona pred stalnim Međunarodnim

kaznenim sudom (ICC). Zagreb je popustio pod prijekorima Europske unije u

koju Hrvatska želi jednog dana udi. To de je stajati uskradivanja američke

vojne pomodi.

Britanci de braniti zahtjeve pravde jednako djelotvorno kao i kad su im se

opirali i prisilit de Hrvatsku da izruči Gotovinu sucima ICTY-a. Zagreb je

započeo proces približavanja Europskoj uniji i uskoro de modi otvoriti

pregovore za kandidaturu. Na poticaj Velike Britanije, Europa uvjetuje

otvaranje tog procesa punom suradnjom s ICTY-em. Početkom 2004.

Zagreb predaje bez odlaganja osam novih optuženika, dva hrvatska

generala i šest Hrvata iz Bosne koji žive u Hrvatskoj. Kad je 14. aprila 2004.

Bruxelles zatražio njezino mišljenje, Carla del Ponte mogla je samo

pozdraviti napore Zagreba, žaledi ipak što nije uhiden Gotovina. Ovo

povoljno mišljenje omogudit de otvaranje pregovora. Carla del Ponte se

nada da de ta zaslužena pomod olakšati izručivanje Gotovine. Dvadeset

minuta poslije britanski veleposlanik u Hagu stiže u ured Carle Del Ponte da

joj izrazi duboko neslaganje Londona. Sat poslije stiže savjetnik američkog

veleposlanstva da i on osudi „držanje" tužiteljice u jednom europskom

predmetu koji se zapravo ne tiče Washingtona. Američki diplomat

bezobzirno je optužuje da de takvim ponašanjem upropastiti svaki napor da

se postigne Karadžidevo i Mladidevo uhidenje. Tvrdi da njezina gesta prema

Hrvatskoj prijeti odvradanjem Beograda od suradnje. London ne uspijeva

blokirati otvaranje pregovora. Ali uspijeva naprotiv spriječiti njihov ishod,

kandidaturu Hrvatske za Europsku uniju, sve do kraja 2005. i do uhidenja

Ante Gotovine na Kanarskim otocima.

Očit nesklad politike Londona, koji je za druge optuženike spreman na

zakulisne nagodbe, a manje odlučan da prekine nekažnjenost Karadžida i

Mladida nego Gotovine, potakao je mnoga pitanja. Ona su ostala bez

odgovora. Mediji sugeriraju, ali nisu uvjereni, da je riječ o starom sporu oko

isporuke oružja iz Hrvatske IRA-i, u čemu je Gotovina mogao sudjelovati, a

koje je 2000. godine korišteno u atentatu na prostorije MI6 u Engleskoj.

Veze hrvatskog generala i IRA-e međutim potvrđene su: irski pladenici borili

su se uz njega 1991. u ratu u Hrvatskoj. Ali i zahtjev za pravdom bez sumnje

je također pružio Velikoj Britaniji priliku da zapriječi na neko vrijeme put

prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju i da tako pruži priliku Srbiji da

nadoknadi kašnjenje, kako bi omogudila Europi da razmotri mogudnost

zajedničkog ulaska dviju susjeda iz bivše Jugoslavije u EU.

Još dva hrvatska generala neko su se vrijeme nadala da de izmadi pravdi.

Optužbe protiv Mladena Markača i Ivana Čermaka, kazneno progonjenih za

isti slučaj kao i Ante Gotovina, ostala su nekoliko mjeseci na stolu suca

Me-rona. Kad ih je primio u decembru 2003., predsjednik ICTY-a igra na

kartu skorašnjeg usvajanja nove rezolucije koja de mu dati ovlast da ih

odbaci, i on odbija odrediti suca za potvrdu. U februaru 2004. njegova

opstrukcija prijeti izazivanjem skandala u ICTY-u. Prisiljen je predati sucima

te dvije optužnice, koje su konačno ovjerene 8. marta 2004.

Staviti Carlu del Ponte pod nadzor

Sredinom marta, na poticaj Britanaca, novi prijedlog Rezolucije ima izgleda

da ga svi odobre. Na zahtjev Rusije, nužnost suđenja Karadžidu i Mladidu u

Hagu, čak i nakon utvrđenih rokova, opet je povučena. Francuska je izborila

novo slabljenje članka koji sugerira tužitelju da više ne podiže optužnice.

Jedan pridjev manje, izbačen je dio rečenice, pa sada u Rezoluciji stoji:

„Napominjudi sa zabrinutošdu pokazatelje iznesene

9. oktobra prema kojima bi moglo biti nemogude provesti strategije

okončanja, utvrđene Rezolucijom 1503 (2003.)." Pariz je također uspio

nametnuti spominjanje „specijalnih istraga" protiv članova Ruandske

patriotske vojske kojima Kigali mora pružiti pomod.

Pobijeđeni su decembarski otpori Britanaca. Umjesto od predsjednika,

konačno se traži od „Suda", što je neodređena kompromisna formula, da

osigurava sukladnost novih optužnica s kriterijima zadanima u augustu

2003. Kad bude glasovala, 26. marta 2004. u prilog Rezoluciji 1534,

Francuska, koja predsjedava Vijedem sigurnosti, sigurna je da je

neutralizirala američku gorljivu želju da preuzme kontrolu nad dva

Međunarodna kaznena suda. U tom smislu sastavlja pismo u kojem

precizira da ta nova rezolucija „ne može ni u kojem slučaju biti

protumačena tako da dopušta promjenu mandata ili pravila postupka".

Washington ne prihvada taj neuspjeh i uspijeva iznuditi ono što mu je

odbijeno. Tužitelj ICTR-a neprimjetno napušta „specijalne istrage" koje

Kigali nikada nede sam otvoriti. U ICTY-u Theodor Meron bez odlaganja

saziva izvanrednu sjednicu sudaca kako bi Carlu del Ponte stavio pod

nadzor. Šestog aprila 2004. izmijenjen je članak 28. Pravilnika o postupku

ICTY-a tako da dopušta trenutačnom predsjedniku, sucu Meronu,

kontroliranje posljednjih optuživanja. Lišena diskrecijskog prava kršenjem

članka 16. Statuta IC-TY-a, Švicarka osporava sucima pravo da odbace

optužbe po drugom kriteriju osim dokaza. Uzalud. Tada prijeti da de odati

javnosti imena osumnjičenih koji budu odbačeni. Jer na silno skradenom

popisu neka su preostala imena poznata po zlu. Dva bi slučaja međutim

mogla pasti na ispitu. Ona ih odlučuje ustupiti, jedan Beogradu, a drugi

Zagrebu, kako bi provjerila volju domadih vlada da dopuste svojim

sudovima suđenje notornim zločincima.113

No ona, naprotiv, ne može

odustati od optužnice koju je upravo potpisala, čak i ako nije sigurna da de

biti prihvadena. Optuženoga Gorana Hadžida, nekadašnjeg skladištara,

postavio je Slobodan Miloševid na čelo Srba u dijelu Hrvatske oko Vukovara.

Optužnica polaže ispit jer je Goran Hadžid viđen kako mu njegov mentor

dodjeljuje ime „predsjednika" istočne Slavonije, dijela Hrvatske uz granicu

namijenjenog pripajanju susjednoj Srbiji. Kriteriji su nejasni, pa dakle

arbitrarni. Suci ne žele optužiti jednog drugog hrvatskog generala, Mirka

Norca, za zločine počinjene protiv Srba 1993. pa konačno pristaju nakon što

su dobili uvjeravanja da de biti predan sucima njegove zemlje. No

mjesecima oklijevaju prihvatiti optužnicu protiv jednog izvršitelja koji je

sam došao priznati svoje sudjelovanje u pokolju u Srebrenici, ali konačno

pristaju bojedi se prekršiti pravosudna pravila u slučaju tako teških priznatih

zločina. Na Sudu u Arushi suci odbijaju poslušati suca Merona iako je

doputovao kako bi ih uvjerio da prihvate isti amandman. Ali poslušnost

novog tužitelja omoguduje ICTR-u da se prištedi formalnog stavljanja pod

nadzor.

Strategija okončanja

Da bi bolje ovladale Tužiteljstvom u Hagu velike sile guše Međunarodni

kazneni sud i uskraduju mu financijska sredstva. Pri usvajanju proračuna za

2004. Tužiteljstvu je proračun smanjen za 29 miliona dolara, a ostatku Suda

dana su povedanja. Ali ICTY je naročito pogođen naredbom iz maja 2004. da

obustavi svako novo zapošljavanje, pravdajudi to zaostacima uplata Kine,

Japana, Brazila i Sjedinjenih Američkih Država u proračun Ujedinjenih

naroda. Skorašnje zatvaranje ICTY-a izazvalo je odlazak stotinjak osoba,

vedinom iz Tužiteljstva. Tim odljevom najviše je pogođen Istražni odjel.

Najbolji istražitelji odlaze pojačati redove ICC-a, također smještenog u

Hagu. Neki drugi odgovaraju na primamljiv poziv Glavnog tajništva

Ujedinjenih naroda od kojeg je u julu zatraženo da požuri s istragom o

malverzacijama koje su članovi te organizacije počinili u okviru programa

Nafta za hranu u korist Iraka: ponuđena im je trostruko viša plada od one u

ICTY-u. UN se, međutim, protivi američkom pokušaju da sredinom 2004.

oduzmu dvadesetak pravnika IC-TY-u kako bi se uspostavio Irački specijalni

sud. Glavno tajništvo Ujedinjenih naroda ne želi dati podršku sudu koji

primjenjuje smrtnu kaznu. Bududi da ne može nadoknaditi odlaske novim

zapošljavanjima, Tužiteljstvo mora raditi sa smanjenim kapacitetima u

trenutku zatvaranja posljednjih istraga. Bez raspoloživih fondova konačno

je prisiljeno ograničiti zadatke istražitelja na terenu umanjujudi tako svoju

sposobnost prikupljanja dodatnih dokaza da bi na vrijeme obradilo

predmete. Suci nisu podvrgnuti istim pritiscima.

Kad se predsjednik Meron potužio na zamrzavanje zapošljavanja koje prijeti

ograničenjem njegove sposobnosti programiranja sudskih postupaka, New

York se požurio odobriti mu iznimne mjere jer bi

113 Beogradski tužitelj zadužen za ratne zločine nastavit de istragu bez

odlaganja. Hrvatska de imati više poteškoda, zbog političkog utjecaja

osumnjičenoga, ali de konačno poduzeti kazneni progon 2007.

kašnjenje procesa moglo produljiti život Tribunala. Ujesen 2004. Carla del

Ponte zove na uzbunu Europljane: „Izgubila sam oko 50% osoblja medu

pravnicima i 40% medu istražiteljima. Zamrzavanje zapošljavanja, što je

odlučilo Tajništvo Ujedinjenih naroda, sprečava me da ih zamijenim.

Najjednostavnije rješenje bilo bi mi izbaciti istrage, prestati se boriti za

postizanje uhidenja svih odbjeglih i usredotočiti se na postupke u tijeku.

Upravo to mnogi priželjkuju, kako unutar tako i izvan bivše Jugoslavije. Ali

to bi donijelo mračnu bududnost ovoj regiji za više desetljeda. Bio bi to i vrlo

zloslutan predznak za međunarodno pravosuđe. Bitno je da svi optuženici u

bijegu, posebno Karadžid, Mladid i Gotovina, budu predani ICTY-u. Ako

međunarodna zajednica dopusti jednome od njih da umakne pravdi, svi bi

mogli zauvijek održati svoju nekažnjivost."

Financijska kriza potrajala je do kraja 2004. ICTY je tada podvrgnut novim

proračunskim ograničenjima za 2005. godinu. Međutim, odlučan rez od

10% ukupnog osoblja Suda neuravnotežen je. Napor smanjenja odnosi se u

prvom redu na Tužiteljstvo koje gubi 35% radnih mjesta. Amerikanci

pokušavaju nametnuti ICTY-u vijede za nadzor, ali tu novu smicalicu

odbacuju brojne države koje u sustavnoj volji američke administracije da

okrnji kredibilitet i učinkovitost Međunarodnih kaznenih sudova (ICT) vide

volju da oslabi stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). U Vijedu sigurnosti

krajem 2004. Francuska ističe „razorni učinak" smanjenja financija koje

paralizira ICT i primjeduje: „Ima nešto paradoksalno u činjenici da države

podržavaju strategiju okončanja i da, s druge strane, smanjuju sredstva za

izvođenje posla. Misija Međunarodnih kaznenih sudova mora se nastaviti

sve dok Radovanu Karadžidu, Ratku Mladidu ili Kabugi (za Ruandu; op. a.) ne

bude suđeno. Rezolucije 1503 i 1534 ne smiju biti popudbina za

nekažnjivost."

Jordanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u New Yorku jedini je

ukazao na neiskrenost velikih sila. U Vijedu sigurnosti princ Zeid al-Husein,

koji je i predsjednik Skupštine država koje sudjeluju u ICC-u, kaže 6. oktobra

2004.: „Prestanite se tužiti na visoke troškove Međunarodnih kaznenih

sudova, koji ne koštaju ništa u usporedbi s ratom. Kad je međunarodna

zajednica spremna potrošiti blizu trilijun američkih dolara godišnje za

naoružanje -tog povijesnog pratioca rata -kako možemo redi da su svote

potrošene za pravdu, najvedeg pratioca mira, previsoke?" Službeno,

paraliziranost Suda samo je žalosna slučajnost koju uzrokuju loše platiše.

Neslužbeno, kao što to povjerava sredinom septembra 2004. jedan član

Ureda pravnih poslova Ujedinjenih naroda u New Yorku, „zamrzavanje

zapošljavanja u ICT-u odlučili su činovnici u New Yorku da bi održali pritisak

na Haško tužiteljstvo, tako da što je mogude manji broj istraga rezultira

novim optužbama u ovoj završnoj fazi kaznenih progona". Činovnici koji

izvršavaju naređenja, kao u New Yorku Britanac Ralph Zacklin, veliki meštar

ove strategije prestanka dotoka sredstava.

Pravo ne može vladati svijetom

Velike sile pokušale su slomiti neovisnost ICTY-a, smrviti ga kako bi postao

samo igračka političara, sukladno početnim namjerama, dok potpuno ne

bude maknut prije nego što uspije časno izvršiti svoj mandat. Njihova

nesmiljena manipulacija ciljala je u prvom redu na Tužiteljstvo, jedini organ

sudskog stroja s diskrecijskim pravom. Ima mod odlučivanja o uputnosti

istraga ili kaznenih progona, što je njegova snaga i njegova ranjivost. Velike

sile nisu mogle dirati u mod sudaca da sude.114

Da su od međunarodnog

pravosuđa napravili parodiju pravde, okrnjile bi vlastitu mod dijeljenja

pravde. Htjele su ograničiti međunarodno pravosuđe, spriječiti ga da se

razvija bez nadzora, da se osjeda slobodnim ne polagati račune, stalno ga

podsjedati da ne može raditi neovisno o diplomatskom procesu i nametati

svoju logiku političkom procesu. Morale su razbiti iluziju da pravo može

vladati svijetom, a ipak ne oduzeti kredibilitet pravosudnoj prijetnji, oružju

kojim se

114 Suci su također izloženi političkim pritiscima, ali oni se prije svega tiču

sporednih vidova sudskih predmeta, kao što su puštanje na privremenu

slobodu ili nalozi državama da odobre svjedočenje visokih zapadnjačkih

dužnosnika. Ne može se međutim isključiti kako su velike sile snažno

poticale izricanje zabrane da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predaju

dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji potvrđuje umiješanost

Beograda u rat i zvjerstva u Bosni i Hercegovini. Uostalom, odluke da se

poslije osude ne otvaraju ponovo neki slučajevi, kao što je slučaj Tihomira

Blaškida ili Biljane Plavšid, čini se da su više nametnute vremenskim

ograničenjem nego pravosudnim argumentima.

namjeravaju i dalje koristiti, prema vlastitim interesima. Tako su do krajnjih

granica smanjile manevarski prostor ICTY-a dokazujudi istodobno da

raspolažu, kada žele, tijelima koja su sposobna učinkovito braniti

međunarodno pravo legalnim sudskim postupcima koji imaju kredibilitet.

Međunarodna pravda može funkcionirati: može provoditi teške istrage i

dodi do središta vlasti, voditi bez sumnje duge i teške, ali pravedne

postupke, jamčiti pravdu dostojnu tog imena. Ali ona ostaje oružje modnih.

Carla del Ponte izvlači gorku lekciju tog okrutnog dvoboja između pravde i

politike 27. januara 2007., pred studentima prava Katoličkog sveučilišta u

Lilleu: „Postoji zlatno pravilo koje svaki tužitelj, državni ili međunarodni,

mora imati na umu: politika je pravdi ono što je voda kovini. Nagriza je,

izjeda, kvari i konačno uništava!"

Načelo Glavnog stožera UN-a u New Yorku „ako države više ne pladaju,

znači da nema političke volje" razumjeli su na Balkanu. Vlade znaju da se

izlažu sve manjoj opasnosti izbjegavajudi svoje zakonske obaveze. U

2004.godini ICTY ima dvadeset dva optuženika, vedinu u Srbiji. Vojislav

Koštunica, koji je postao premijer u februaru 2004., odbija svako uhidenje.

U julu Beograd dopušta još jednom optuženiku, Goranu Hadžidu, bivšem

Miloševidevu pladeniku u Vukovar, da pobjegne. A Carla del Ponte ga je

lokalizirala prije nego je predala nalog za uhidenje i pokazala je srpskoj

policiji gdje da ga nađe. Ta je scena snimljena skrivenim kamerama,

smještenima oko vile, uz pomod jedne europske obavještajne službe.

„Nekima u Londonu draži je pristup ICTR-a koji je odustao od podizanja

novih optužnica kako bi se usredotočio na sudske postupke", objašnjava 16.

jula 2004. Carli del Ponte savjetnik veleposlanstva Velike Britanije u Hagu.

Britanski diplomat dodaje: „Beograd de od vas zatražiti da četiri srpska

generala ne smatrate vrlo visokim dužnosnicima i da dopustite njihovo

prebacivanje srpskom pravosuđu." Pierre Richard Prosper također

pokušava Švicarku natjerati na korak unatrag. Bududi da pritisci na Beograd

ne djeluju, on traži od nje 28. septembra 2004. da odustane od nekih

imperativa pravde: „Budite realni. Nedete dobiti sve dokumente koje ste

tražili, sve bjegunce... Koliko bi vam bilo dovoljno?" A ona mu odbrusi: „To

je opasno!" Poruka koju Prosper odašilje ved godinu dana uvjerila je vođe u

bivšoj Jugoslaviji u nužnost priskrbljivanja naklonosti modnih saveznika kako

bi izbjegli podvrgavanje međunarodnim pravilima.

Krajem 2004. Carla Del Ponte sprema se optužiti Ramusha Haradinaja,

bivšeg zapovjednika Vojske za oslobođenje Kosova (UCK) u kraju oko Pedi,

protiv kojega je otvorila istragu 2001. Otada je istraživanje činjenica naišlo

na višestruke zapreke. Svi anglosaksonski pomodnici tužitelja, koji su redom

zaduživani za taj predmet, tražili su da ih se skine s njega. Jedni zato što su

osumnjičenika smatrali „podređenim izvršiteljem" i, dakle, nedostojnim

interesa tima koji radi na zločinima UCK, drugi jer su se svjedoci povlačili ili

su dokaze „vjerovatno krivotvorile srpske tajne službe". SAD i Velika

Britanija pustili su da se zaboravi na zahtjeve za pomod koje im je ICTY

godinama slao i pod njihovim utjecajem misija Ujedinjenih naroda na

Kosovu odbila je surađivati na tom predmetu s ICTY-em, iako je vodila

kosovski Pravni odjel i raspolagala zapisnicima koji se odnose na taj

predmet. Ramush Haradinaj osumnjičen je da je naređivao otmice Albanaca

druge političke orijentacije, otmice Srba i Roma, njihovo zatočenje u kojem

su pretrpjeli torture, a zatim su smaknuti. Od jeseni je Carla del Ponte

upozoravala velike sile da de Haradinaj biti optužen prije kraja godine i da

de tražiti da ga uhite NATO-sna-ge raspoređene na Kosovu. U nevjerici,

jedan visoki dužnosnik State Depar-tmenta uzviknuo je: „Kako ste mogli

skupiti dosta dokaza za optužnicu, kad vam nismo ništa dali?" I požurio se

objasniti: „Naravno, nismo imali ništa." Dvadeset drugog novembra u New

Yorku Pierre Richard Prosper upozorio je Carlu del Ponte: „Moja

administracija smatra ovu optužnicu izvorom problema. Više zemalja želi da

SAD preuzme odluku da vam kažu može li se ili ne podignuti optužnica. Ja

sam ih razuvjeravao i rekao im da dete nas vi o tome obavijestiti na

vrijeme." Odgovorila je: „To de biti članak 7.1. (izravna osobna

odgovornost; op. a.) jer je sam izravno upleten u zločine." Sutradan je

Ka-thleen Stevens, zadužena za europske poslove u State Departmentu

pitala Carlu Del Ponte: „Potječu li vaši dokazi iz dokumenata koje je dao

Beograd? (...) Ramush je jako povrijeđen. Šokiran je. Ne zna što da sad

radi." Prešavši poslije rata u politiku, Haradinaj je predviđen za mjesto

premijera Kosova. Njegova stranka, koja je na parlamentarnim izborima u

oktobru zauzela trede mjesto dobila je samo 8% glasova, ali je potrebna

mirotvornom vodi Ibrahimu Rugovi kako bi sastavio vladu. Amerikanci su ga

pokušali odvratiti od prihvadanja tog položaja, ali je Haradinaj to žestoko

odbio u pismu naslovljenom Philipu Goldbergu, američkom predstavniku u

Prištini, u kojem optužuje Carlu del Ponte da ima politički cilj. Washington,

koji strahuje od novih nemira na Kosovu, manevrira u sjeni. A Kathleen

Stevens dobacuje: „Mislim da bi radije išao u Hag kao premijer. Htio bi da

optužnica ostane zapečadena (ne javna; op. a.) godinu dana kako bi se

kasnije predao sudu." U međuvremenu Haradinaj se nada postati „ocem

neovisnosti Kosova". Pregovori o konačnom statusu Kosova pred

otvaranjem su. U početku se predviđalo da de završiti krajem 2005.

Posljednji zamjenik tužitelja zadužen za taj slučaj Amerikanac je. Krajem

novembra uvjeren je kako ima dosta dokaza da optuži Haradinaja za izravnu

odgovornost (članak 7.1.) i za odgovornost kao hijerarhijski nadređena

osoba (po članku 7.3. Statuta). Ali početkom decembra, tri tjedna prije roka

nakon kojega Tužiteljstvo ne može izdati optužnicu, povlači se s tog slučaja.

Ne želi sastaviti optužnicu koju tužitelj očekuje na stolu 8. decembra. Carla

del Ponte osupnuta je tom promjenom stava u zadnji čas. Amerikanac se

izvlači te i on maše uobičajenom isprikom kako bi zaustavio kazneni

progon: „Svjedoci nisu vjerodostojni." Carla del Ponte žurno imenuje novog

zamjenika. Nakon tri tjedna pomamnog pregledavanja svih dokaza u

premetu, optužnica je konačno gotova. To de biti posljednja koju de

potpisati Carla del Ponte. Sudac ju je vrlo potanko pregledao kako bi

pronašao i najmanju pogrešku zbog koje bi mogao odbiti njezino

potvrđivanje i ovjerio ju je početkom marta 2005. Nalog za uhidenje odmah

je predan NATO-snagama. U međuvremenu je sredinom decembra Ramush

Haradinaj imenovan za kosovskog premijera uz pristanak međunarodne

zajednice koja je bila obaviještena o predstojedoj optužnici za zločine protiv

čovječnosti. Poslije njegove ostavke i dobrovoljne predaje Hagu početkom

2005. pušten je na slobodu u očekivanju procesa. Pismo podrške Robina

Cooka, bivšeg šefa britanske diplomacije, uvjerilo je suce unatoč žestokom

protivljenju Tužiteljstva koje je ukazivalo na više slučajeva zastrašivanja

svjedoka nasiljem. Do otvaranja njegova procesa 5. marta 2007. Haradinaj

je više ili manje diskretno nastavio političko djelovanje na Kosovu uz

podršku zapadnih saveznika unatoč zabrani sudaca ICTY-a. U sudnici 5.

marta Carla del Ponte ističe da zločini koje je počinio onaj kojega naziva

„ratnim vodom" nisu bili nimalo „plemeniti, junački, domoljubni ili časni".

Dodala je: „Ipak, neke osobe nisu htjele ovu optužnicu (a; op. a) malo njih

podržavalo ju je, kako među strancima tako među domadim ljudima."

Ukazujudi na nove prijetnje svjedocima koji još uvijek pristaju svjedočiti,

upozorila je: „Ako se svjedoci ne pojave na Sudu, bit du prisiljena prekinuti

kazneni progon." Ubojstvo barem dvojice ključnih svjedoka, smrt u

sumnjivim uvjetima tredega, i odustajanje više njih ved dopuštaju sumnje u

osudu.

Utrka s vremenom na štetu pravde

Završetkom istraga velike sile ipak nisu riješile problem. Dvadeset

optuženih još je uvijek u bijegu, previše da bi se nesmetano naložilo

zatvaranje Suda u utvrđenim rokovima. Washington podiže ton protiv

Beograda koji konačno predaje petnaestak bjegunaca krajem 2004. i

početkom 2005. Bruxelles se brine za Hrvatsku, koja u decembru 2005.

predaje Antu Gotovinu. Karadžid, Mladid, Tolimir i još trojica srpskih

optuženika još nedostaju. Unatoč otvorenu odbijanju Beograda da preda

zadnje optuženike u bijegu, velike sile popuštaju od kraja 2006. i postupno

nastavljaju proces približavanja sa Srbijom. Nakon ulaska Srbije u NATO-ovo

Partnerstvo za mir, Europska unija najavljuje sredinom maja 2007. nastavak

pregovora o kandidaturi Srbije. Beograd pozdravlja odustajanje Europljana

od zahtjeva za Mladidevo uhidenje kao uvjeta, predajudi im dvojicu

optuženika u bijegu: Zdravka Tolimira, uhidena krajem maja, nekadašnju

Mladideva desnu ruku koji je tražen zbog genocida u Srebrenici i koji je

godinama živio u Srbiji, a da nikada nije bio uznemira-van. Krajem juna u

Crnoj Gori uhiden je Vlastimir Đorđevid uz pomod tajnih službi Srbije. Bivši

šef Miloševideve policije za vrijeme zločina na Kosovu pet se godina skrivao

u Rusiji prije povratka u proljede 2006. Opskrbljen lažnom putovnicom,

izdanom u Beogradu na ime Novica Karadžid, otada je živio u Budvi, na

crnogorskoj obali. Pred Vijedem sigurnosti, 18. juna 2007., Carla del Ponte

čestita Srbiji na naporima. Par dana prije u Beogradu sbijanske vlasti

ponovo su joj obedale da de izručiti Mladida prije kraja godine. Tužiteljica se

hvata za tu nadu bodredi istovremeno Bruxelles da ne potpisuje ugovor o

stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom dok Mladid ne bude predan Hagu. Ali

njezini apeli nemaju odjeka. Kao uzvrat za priznavanje neovisnosti Kosovu,

kojoj se Beograd i dalje protivi uz podršku Moskve, Europa obedava Srbiji

status kandidata do kraja 2007.

Na traženje glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Južnokoreanca Ban

Ki-muna, Carla del Ponte prihvatila je nastaviti svoj mandat, koji je trebao

završiti 14. septembra, do kraja 2007. Posljednje mjesece na položaju

tužiteljice ICTY-a posvetit de prisiljavanju kako Beograda tako i Bruxellesa

da održe obedanja. Ma kakav bio ishod tog okršaja, poruka velikih sila nede

se promijeniti: Sud se mora zatvoriti u skladu s predviđenim rokovima, sa ili

bez Karadžida i Mladida. Nasljedniku Carle del Ponte u januaru 2008,115

zadatak de biti pridonijeti zatvaranju Tribunala, uz rizik da odbjeglim

optuženicima pruži nekažnjivost, a onima koji čekaju proces, izliku za izlaz.

Obedanje da de se kad-tad suditi Karadžidu i Mladidu pred ICTY-em, koje su

dali zapadnjaci 2004., više ne vrijedi. A baš njihovo suđenje bilo je u

središtu misije Tribunala.

Da bi se pokušalo na vrijeme završiti sudske postupke, Sud je preuredio

sudnice. Sada može okupiti do sedam optuženika u istom postupku. A i suci

su ubrzali postupak. Ali ta utrka s vremenom ide na štetu pravde. U martu

2007. obrana i optužba na suđenju hrvatskim vođama u Bosni i

Hercegovini, koji se terete za zločine počinjene u kraju oko Mostara 1993.,

udružile su se u prosvjedu protiv nepravednosti sustava koji je postao „rob"

nametnutih rokova „ljudi u New Yorku". Obje strane predbacuju sucima da

im više ne daju vremena ni za ispitivanje svjedoka. U okviru ICTY-eve

strategije okončanja, članak 73. Pravilnika o postupku, koji je prepravljen

2006., ovlašduje sada suce da „skrate glavno ispitivanje nekih svjedoka"

optužbe ili obrane. U drugim predmetima čini se da suci nimalo ne drže do

skorog zatvaranja Tribunala. U tredem procesu za Srebrenicu, u predmetu

koji okuplja sedam optuženih, suci su zahtijevali da optužba dokaže

postojanje srpskog zločinačkog projekta kojemu je od 1992. bio cilj etničkim

čišdenjem uspostaviti srpsku državu u Bosni. A to su činjenice koje su toliko

puta utvrđene i osuđene pred Tribunalom. Zbog takvog zahtjeva gubi

dragocjeno vrijeme, koje bi se moglo drukčije iskoristiti. Proces predviđen

najprije za novembar 2006. protiv Vojislava Še-šelja, ultranacionalista čije

su paravojne jedinice sijale smrt u Bosni i Hrvatskoj, odgođen je sine die.

Optuženik zahtijeva prevođenje na srpski jezik svih dokumenata Tribunala

koji spominju njegovo ime i pladanje računa od 6 i pol miliona dolara za ved

napravljene troškove u okviru priprema njegove obrane. Odlučan u namjeri

da paralizira ICTY i da se ruga pravilima, Vojislav Šešelj pobijedio je poslije

natezanja štrajkom glađu.

ICTY nede biti u stanju suditi do kraja decembra 2008. svim optuženicima u

pritvoru. U izvještaju Vijedu sigurnosti u junu 2007., predsjednik ICTY-a

Fausto Pocar najavljuje namjeru da produži prvostupanjska suđenja do

polovine 2009., zakoračujudi tako u fazu u načelu namijenjenu

drugostupanjskim postupcima. Njegov program, na kojemu nije ni

Karadžidevo ni Mladidevo, niti suđenje dvojice drugih bjegunaca,116

ipak se

čini nerealnim. Devet procesa protiv optuženika koji su ved u pritvoru još

nije ni počelo, a dva su odgođena. Velike sile morat de, dakle, birati između

što bržeg gašenja ICTY-a ili davanja još šest do dvanaest mjeseci kako bi se

pokušali spasiti zadnji procesi u tijeku. Ali mogudnosti bi mogle biti

ograničene. Politički vode, kojima se 2003. i 2004. previše žurilo oduzeti

tužitelju mod kaznenog progona, sami su sebi vezali ruke. Rezolucijom 1534

iz marta 2004. nametnut je a priori nepromjenjiv kalendar. Produženje roka

2008. moralo bi zahtijevati usvajanje nove rezolucije koju de zaustaviti

Rusija. Za takvo produženje morao bi se također izglasati proračun za

2008./2009. u kojem bi bili prikazani dodatni troškovi koji proizlaze iz

prekoračenja roka, proračun koji bi trebale razmotriti države članice UN-a

do jeseni 2007. Velike sile drže i „kesu" i sudbinu ICTY-a u svojim rukama.

Ali, trudedi se oslabiti međunarodnu pravdu do potpune nemodi, oslabile su

i vlastitu mod djelovanja kao i vlastitu sposobnost da sude. Čak kad bi to i

htjele, nede, bez

115 Dva su kandidata: Serge Brammertz bio je pomodnik tužitelja na

stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) od 2003. do 2007. U januaru

2006. imenovao ga je Kofi Annan na čelo Međunarodne istražne komisije za

ubojstvo bivšeg libanonskog premijera Rafiqa Haririja. Taj mu je položaj

produžen do januara 2008., a u ICTY bi morao stupiti početkom 2008. Drugi

je kandidat sadašnji pomodnik Carle del Ponte, Amerikanac David Tolbert.

116 Četiri optuženika ICTY-a koji su u bijegu, osim Radovana Karadžida i

Ratka Mladida (genocid) još su Goran Hadžid i Stojan Župljanin (zločini

protiv čovječnosti).

sumnje, uspjeti dobiti nužni konsenzus za planiranje potreba za dvogodišnje

razdoblje koje dijeli kraj prvostupanjskih postupaka (2008.) od konačnog

zatvaranja ICTY-a (2010.). Zahtjevi u prilog produženju mandata ICTY-a, koje

je postavilo u proljede 2007. više nevladinih organizacija, među kojima i

Amnestj international, čini se da su od početka osuđeni na neuspjeh. Bez

snažne mobilizacije međunarodnog javnog mnijenja, velike de se sile

vjerovatno opredijeliti za promjenu kriterija za prebacivanje sudskih

predmeta pred nacionalna pravosuđa, kako bi prisilile Tribunal da odustane

od suđenja posljednjim visokim dužnosnicima koji očekuju suđenje. Sto se

tiče bjegunaca, oni de se okoristiti nekažnjivošdu koja se nede tako zvati.

Nekoliko mjeseci prije kraja svojeg mandata Carla del Ponte postala je

omiljena meta nekih bivših suradnika. Graham Blewitt, Geoffrey Nice i neki

bivši istražitelji pokušavaju je preko tiska u bivšoj Jugoslaviji okriviti za sva

zla od kojih pati ICTY. Tužiteljica je po njima bila odgovorna za slabljenje

Tribunala jer je popuštala pritiscima, prihvatila strategiju okončanja i

obustavljanje progona Miloševidevih suučesnika, da je kriva za neuspjeh

Karadžideva i Mladideva uhidenja i za štetnu politizaciju Tribunala koja se

ogleda u njezinoj ustrajnosti da optuži Miloševida za genocid u Srebrenici

„protiv uvjerenja njezinih zamjenika" i unatoč „nedostatku dokaza". Tvrde

da se, dapače, pogodila s Beogradom kako bi uskratila Međunarodnom

sudu pravde (ICJ) famozni arhiv Vrhovnog savjeta obrane (VSO)

srpsko-crnogorske države. Sredinom aprila 2007. Geoffrev Nice je u pismu

koje su na njegov zahtjev objavile hrvatske dnevne novine Jutarnji list iznio

optužbu koja je uzdrmala cijelu regiju. Hrvatski premijer zaprijetio je da de

stvar iznijeti pred Vijede sigurnosti i tražiti od Carle del Ponte da se izjasni.

Udruga žrtava domovinskog rata tražila je krajem aprila od predsjednika

Vijeda sigurnosti da odmah opozove Švicarku. Bosna je konačno našla

nekoga kome pripisati sve uzroke nesrede. Kao nekada, kad su suca Antonia

Cassesea optužile kolege da je dopustio Karadžidu da umakne pravdi time

što nije prihvatio kompromis, istinski krivci radije su zanijemili. Ona je jedini

krivac što je međunarodna pravda razočarala, što je izdala obedanje

žrtvama da de im vratiti dostojanstvo. Mora se zgaziti Carlu del Ponte kao

simboličnu figuru da bi se lakše uništio san o univerzalnoj pravdi koja bi

korak po korak suzbila nekažnjivost kada nacionalno pravosuđe ne ispuni

svoje obaveze. Kako bi se bolje izbrisalo iz sjedanja iskorake ICTY-a, danas

skromne, ali koji de se u povijesnoj perspektivi pokazati presudnima.

Dvadeset petog aprila 2007. Carla del Ponte odgovara samo na jedno

pitanje: utaju dokaza. Ta je afera ozbiljno uzdrmala kredibilitet ICTY-a u

očima žrtava i međunarodnog javnog mnijenja i prijeti da definitivno okalja

bilancu ICTY-a. Carla del Ponte želi da Tribunal razjasni tu užasnu epizodu

koja je olakšala uskradivanje pravde pred Međunarodnim sudom pravde

(ICJ). Ona, dakle, traži da suci objave svoje odluke koje su dovele do

skrivanja od očiju javnosti dijelova dokumenata VSO-a koji otkrivaju veze

između Vojske Jugoslavije i vojske bosanskih Srba, i koji dokazuju izravnu

odgovornost Beograda za zločine koje je počinila srpska strana u Bosni i

Hercegovini, među kojima i u Srebrenici. Njezin je zahtjev podnesen

Prizivnom vijedu i njegovu predsjedniku talijanskom sucu Faustu Pocaru,

koji je 6. aprila 2006., poslije Miloševideve smrti, odlučio i dalje držati arhiv

VSO-a samo za upotrebu ICTY-a dok su njihovi kolege s Međunarodnog

suda pravde (ICJ), dva kilometra dalje, pretresali tužbu Bosne protiv Srbije.

Kao i svaka odluka nekog Prizivnog vijeda, ona koju bi Carla del Ponte htjela

učiniti dostupnom javnosti, sadrži pregled svih prijašnjih odluka, nabrajajudi

argumente Srbije, motive sudaca uključenih u taj proces odlučivanja od

novembra 2003. i konačno one koje je u aprilu 2006. iznijelo pet sudaca

Prizivnog vijeda kako bi produžilo valjanost zabrane davanja dokumenata

drugima. U opdem interesu i vodedi brigu o transparentnosti pravde,

zalagala se Carla del Ponte, javnost mora biti informirana o okolnostima u

kojima je arhiv VSO-a došao pod iznimne zaštitne mjere. Kako bi opravdala

svoj zahtjev, navela je stotine novinskih članaka objavljenih samo u aprilu

2007. u kojima se špekulira o tom pitanju ili se traže objašnjenja. Dvadeset

sedmog aprila predsjednik Pocar odredio je pet sudaca koji de činiti Prizivno

vijede zaduženo za ispitivanje tog zahtjeva. Zbog položaja predsjednika

ICTY-a, Pocar de dakle, predsjedati, i Prizivnim vijedem, ovlaštenim da

odluči hode li otkriti ili zadržati tajnost odluke koju je on sam donio kao

povjerljivu prije godinu dana. Igra, dakle, nije još ni izdaleka dobivena.117

117 Početkom septembra 2007, Prizivno vijede konačno je odbacilo taj

zahtev Tužiteljstva.

Tim više što bi otkrivanje odluka kojima je bio cilj zaštititi najmračnije

stranice Miloševideve Srbije potkrijepilo nove korake da se skinu pečati s

arhiva VSO-a, a ti zahtjevi, kad bi im se udovoljilo, prisilili bi Međunarodni

sud pravde (ICJ) da ponovo sudi u predmetu Bosne protiv Srbije. A ICJ baš

to želi izbjedi. Dokazao je to odbivši tražiti od Beograda dokumente koje mu

ICTY nije mogao dati znajudi sa sigurnošdu da bi ga to moglo dovesti u

situaciju da osudi Srbiju za sudioništvo u genocidu ili za genocid.

Neobjašnjiv u očima žrtava, taj nepravedni stav sudaca ICJ-a pobudio je

snažne reakcije sutradan nakon odluke iz februara 2007. Ali žestoki napadi

Geoffrevja Nicea protiv Carle del Ponte u proljede uspjeli su postidi da se

zaboravi odgovornost sudaca ICJ-a i spriječi postavljanje pitanja o političkim

pritiscima kojima su podlegli.

Pravda kao simbol

Tribunal de potrajati petnaestak godina prije nego zatvori vrata. U trinaest

godina suđeno je ili se još sudi sto četrdeset šestoro optuženih pred

ICTY-em, od kojih je pet oslobođeno optužbe. Četrnaest optuženih predano

je nacionalnim pravosuđima, još jedanaest umrlo ih je prije ili za vrijeme

procesa, a za dvadeset pet optuženih određeno je povlačenje progona. Od

pedesetak osumnjičenih za koje je Tužiteljstvo smatralo nužnim da im se

sudi pred ICTY-em, samo je dvadesetak kazneno progonjeno. Jedanaest ih

još čeka postupak, a četiri optužena još su u bijegu. Uz ukupno sto šezdeset

jednu okrivljenu osobu, ICTY je predstavljao pravdu kao simbol, kao svečani

znak odbijanja da zločini ostanu nekažnjeni, a da njihovi glavni krivci i dalje

normalno žive. Suprotno ICTR-u,118

na optuženičkoj klupi bilo je ljudi iz svih

zajednica. ICTY je optužio Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, Makedonce.

Tako je omogudio da se priznaju zločini čije su žrtve bile sve skupine. Neki

optužuju zbog te brige za ravnotežu. Drugi pozdravljaju tu volju da se

podsjeti da legitimnost borbe ne štiti od kaznenih progona. Sudska

kvalifikacija zločina, prepoznavanje masovnih zločinačkih politika, broj

optuženih na jednoj ili drugoj strani ipak ističu notorne razlike u

odgovornosti. Te nijanse, koje neki smatraju previše sitnima, izmiču široj

javnosti koja, ne shvadajudi ih, neizbježno naginje zaključku o građanskom

ratu u kojemu su se različite zajednice međusobno ubijale. Ta teza,

pogrešna koliko i proširena, niječe da je razaranje protjerivanjem ili

istrebljenjem civila organiziran postupak, koji pogađa istodobno osobe i

dobra, što karakterizira zločine protiv čovječnosti ili zločin genocida. Ti

zločini nisu skretanja koja donosi rat, nego obrnuto: rat je sredstvo izabrano

da se uspješno ostvari masovna zločinačka diskriminacijska politika čiji bi

nedopušten način bio previše očit u miru. Mnogi se također boje da bi

kazneni progon vojnika Tutsija pred ICTR-om pothranjivao negacionističke

teze o dvostrukom genocidu, koje su se branile i u samoj Europi. Odatle

poteškoda za međunarodno pravosuđe da odredi suvislu kaznenu politiku

koja nede izgledati arbitrarna, jer ne može primjenjivati, suprotno

unutarnjem pravosuđu u odnosu na najteže zločine u mirnodopskom

pravu, načelo jednakosti pred kaznenim progonom. Kako nadi nesigurnu

granicu koja dijeli one koji odlučuju od izvršitelja, kako prešutjeti zločine

jednih da bi se lakše stigmatiziralo vedu odgovornost drugih, kako učiniti

prozirnijima kriterije izbora progona, kad taj izbor ovisi o slučaju, kako

zadovoljiti najvedi broj žrtava kad de međunarodna pravda uvijek biti

simbolična pravda?

Na tragu ICTY-a zemlje regije izabrale su također dijeliti pravdu koja je

simbol. Tri pravosuđa zadužena za ratne zločine, u Sarajevu, Zagrebu i

Beogradu, obedavaju da de surađivati i učinkovito nastaviti međunarodnu

pravdu. Ali konsenzusom odgovorni na najvišim položajima nede morati

polagati račune. Tako se sudi izvršiteljima i srednjoj razini. Taj je napor

blagotvoran, ali nosi opasnost da kažnjava brojnost sudjelovanja, a ne da

stigmatizira i odvrati od svake masovne zločinačke diskriminacijske politike,

sudedi

118 ICTR je optužio devedeset osoba u vezi s genocidom Tutsija i umjerenih

Hutua koji se dogodio od aprila do jula 1994 u Ruandi. Osamnaest

optuženih još je u bijegu. Od trideset troje ved suđenih pet je oslobođeno

krivnje. Između 1997. i 2002. Ruanda je sudila pred svojim sudovima devet

hiljada osoba za genocid, od kojih je 20% oslobođeno. Da bi se riješilo

pitanje oko sto hiljada optuženika tada u zatvorima Ruande, Kigali se

odlučio za narodne sudove, nazvane sudovimagacaca, koji su počeli

djelovati u proljede 2005. Ukupno sedamsto pedeset hiljada osoba

optuženih da su sudjelovale u genocidu, ili svaki deseti Ruanđanin, mora

biti suđen pred tim tradicionalnim pravosuđem.

onima koji su je smislili -upravo one koji su djelovali u ime nacionalnih

projekata, koji se još uvijek slave, iako je do njihova ostvarenja neizbježno

moralo dodi zločinom. Takav izbor može, međutim, spriječiti istinsko

pomirenje. Društva uništena masovnim zločinima ne mogu se ponovo

izgraditi na laži, iskrivljavanju povijesti, na zaboravu i nekažnjenosti. Da bi

se nadoknadili propusti pravde kao simbola, ona de se morati potruditi

osnažiti priznavanje zločina da bi se stvorilo zajedničko pamdenje oko

kojega de se modi ponovo izgraditi i učinkovito se boriti protiv poricanja,

protiv poricanja činjenica, ali i porica-nja položaja dehumaniziranih žrtava

koje osjedaju potrebu da se „vrate u čovječanstvo" i pronađu mjesto

punopravnih građana u društvu. Suprotno ICTR-u, ICTY nije bio čin

pokajanja, ni kad se stvarao ni kad je došao mir. Zapadne sile koje su bile

prisutne ne poduzevši ništa pri pokolju u Srebrenici, koji su dvije sudske

instance proglasile genocidom, da bi zatim u Daytonu poklonile krvnicima

zemlju prekrivenu masovnim grobnicama, imale su mnogo prilika pokazati

svoje žaljenje ne samo riječima. A to su odbile unatoč veličini svojega

grijeha. Njihovo posljednje odbijanje da sude Ka-radžidu i Mladidu pred

ICTY-em čini se da de definitivno zapečatiti njihov gnusni izbor.

Bosanski Muslimani, veliki gubitnici ovog rata u kojem su platili najteži

danak, za razliku od Kagamea, nisu iskoristili cijenu svoje krvi za postizanje

svojih interesa na međunarodnoj sceni. Za razliku od Kagamea, nisu imali

oružje kako bi zaustavili razvoj događaja koji su ved od početka imali

genocidne namjere, nisu imali pobjede kojima bi nametnuli uvjete

dejtonskog mira, ni modnih saveznika koji bi spriječili da se usred Europe,

koja je upoznala holokaust, potvrde rezultati genocida u Srebrenici.119

Kao

što ni poslije rata ne pokušavaju odvratiti velike sile od toga da im

zamjeraju za njihova nasilja, niti ih natjerati da uhite Karadžida i Mladida

podsjedajudi ih na njihov istočni grijeh što su napustili narod bosanskih

Muslimana kao što su prethodno napustili Tutsije. Bez sumnje zato što su

izgubili rat, ali i mir.

Nisu naprotiv izgubili nadu da de dobiti zadovoljštinu za svoje patnje, nadu

da de biti rehabilitirano njihovo pravo da imaju prava. Ova potraživanja ne

postavljaju se ni političkim zahtjevima, ni ucjenom velikih sila, nego u

zahtjevu za pravdom. Najpravednijim i najmirotvornijim načinom, čiji je

osnovni smisao upravo zaustaviti logiku osvete. ICTY je 2001. godine

pridonio priznanju zločina u Srebrenici imenujudi ga genocidom („slučaj

Radislav Krstid"), a ta je odluka potvrđena i u drugostupanjskom postupku u

aprilu 2004. Optužio je dvadesetak osoba u vezi s najvedim pokoljem na

europskom tlu od 1945. Najviši dužnosnici ipak nisu osuđeni: Karadžid i

Mladid još su na slobodi, Miloševid je umro u zatvoru ne dočekavši presudu.

Odlukom od 26. februara 2007., nakon žalbe Bosne i Hercegovine,

Međunarodni sud pravde (ICJ) oslobodio je međutim Miloševidevu Srbiju od

odgovornosti i sudioništva u genocidu u Srebrenici. Skidajudi tako krivnju s

Miloševida, njegove zločinačke politike i njegova režima, taj je Sud zauzeo

mjesto ICTY-a. Time što je oslobodio krivnje Miloševidevo okruženje u

srpskom rukovodstvu za genocid u Srebrenici (Perišid, Stanišid, Šimatovid),

ICTY je sam odustao od traženja istine. A ta druga istina, ved od početka

okrnjena i po toj logici krivotvorena u završnici, koju je formulirao ICJ o

najsmrtonosnijem režimu koji je Europa upoznala od ponora holokausta,

prelazi potomstvu, uz opasnost da usput pomete dokumentirane i

neporecive činjenice nakupljene sa čizama prvog međunarodnog procesa

protiv jednog šefa države.

Ako je pravda skupa, koliko de tek stajati ta odbijanja da se zaustavi

nekažnjivost genocidnih gospodara i da se ubije klica bududih nasilja?

Međunarodno kazneno pravosuđe nije svojom jedinom modi, a to je da

kazni, dokazalo svoju funkciju odvradanja, obuzdavajudi sustavna nasilja

protiv civilnog stanovništva svugdje po svijetu. Sve dok države medu svoje

prioritete ne upišu zlatnim slovima borbu protiv nekažnjivosti, potencijal

odvradanja međunarodnog pravosuđa bit de vrlo ograničen. U

međuvremenu, možda je njezinu sposobnost odvradanja od volje za

osvetom trebalo dugoročno mjeriti u ograničenijem prostoru, tamo gdje je

119 Teorijski, preživjeli iz genocida u Srebrenici, kao i sve raseljene osobe,

mogu se vratiti kudi u skladu s Dejtonskim sporazumom. U praksi, svaki

masovni povratak odvrada se ved dvanaest godina mjerama odmazde i

prisutnošdu na licu mjesta sudionika zločina. Manje od hiljadu preživjelih

vratilo se živjeti u Srebrenici. Osamljeni, proganjani od ostalog

stanovništva, traže posebne mjere da bi mogli razviti gospodarsko

djelovanje i pokušati ostati tu. Ali kako se njihovi vapaji nisu čuli, sada

razmišljaju o zajedničkom odlasku.

međunarodna pravda mogla djelovati i prisiljavati na priznavanje zločina i

odgovornosti. Ali Karadžideva i Mladideva hipoteka ozbiljno optereduje ovo

ulaganje u bududnost Balkana. Uz opasnost da udvostruči podneseno

nasilje sve dok žrtve ostanu zatvorene u prošlost svoje zajednice, koju

pravosuđe još nije očistilo od nepravdi. U toj se situaciji teško može nadati

pomirenju. Teško je zamisliti da de žrtve genocida ili njihovi potomci

smatrati da su dobili zadovoljštinu samim priznanjem toga čina i

kažnjavanjem nekih izvršitelja, dok oni koji su uobličili tu namjeru budu

ostavljeni na slobodi, dok je onoga, koji je dijelio tu namjeru i od nje

napravio politiku, krivnje oslobodio ICJ, i dok njihovo pravo da imaju svoja

prava, medu kojima i pravo da se vrate kudi, još uvijek ovisi o volji njihovih

krvnika uz pristanak velikih sila.

ICTY nije promašio svoju misiju, bio je prisiljen političkom voljom modnih da

je ne ispuni najbolje i do kraja: oštro mu uskrativši sredstva, lišivši ga

pristupa dokazima i bjeguncima koje sam nije mogao uhititi, dopustivši

njegovo zatvaranje, a da Karadžidu i Mladidu nije suđeno. ICTY nije bio

nepogrešiv, daleko od toga. Zapadne sile ipak snose glavnu odgovornost za

najavljeni neuspjeh prvog međunarodnog kaznenog pravosuđa od Sudova u

Nürnbergu i Tokiju. Ali istina je da one nisu raspoložene da je preuzmu i da

de prvi koji de platiti cijenu biti žrtve i međunarodno pravosuđe u koje one

polažu posljednje nade. Bez policije i bez izvršne vlasti, još ovisniji o dobroj

volji država i ograniče-niji njihovom političkom voljom nego dva

Međunarodna kaznena suda (ICT), stalni Međunarodni kazneni sud (ICC)

jest i još de dugo ostati suočen s istim opasnostima i s istim otporima.

EPILOG

Nesigurna bududnost

Nitko ne sumnja da je danas teže biti diktator u mirovini nego prije deset

godina, da je teže zadržati vlast nakon što se počinilo zločine ili završiti neki

rat amnestijom. Ali volja da se potvrdi pravo i kazni zločince, koja se

izražava ved jedno desetljede sve vedim brojem sudskih tijela ipak nije

uspjela iskorijeniti stare navike. Jednostavno, borba protiv nekažnjivosti, a

pogotovo modnika, daleko je od toga da je pobijedila, unatoč povijesnom

zaokretu koji je izveo ICTY optuživanjem i uhidenjem Slobodana Miloševida.

Stari su refleksi odoljeli rađanju međunarodnog pravosuđa, refleksi koje

diktiraju „viši interesi" zbog kojih de države, ako zatreba, osporavati

valjanost pravne baštine čovječanstva, ili barem zaboravljati prisile koje ona

namede. Stoljede koje je upravo započelo zanemaruje lekcije nedavne

prošlosti, obilježene najčudo-višnijim oblicima barbarstva koje je povijest

upoznala, kao i neosjetljivošdu na međunarodno nasilje i razornu mod

autoritarnih režima. Ono okiva samo sebe u vlastita protuslovlja:

propovijeda se zaštita ugroženog stanovništva, a ne želi se djelovati tamo

gdje treba spašavati goli ljudski život, ili se hode djelovati, ali ne i štititi

ljudska prava, daje se prednost preživljavanju država pred preživljavanjem

naroda, prednost redu pod cijenu nepravde pred pravdom pod cijenu

promjene vlasti.

Činilo se da je ICTY konačno nametnuo ideju da nije mogude nikakvo

nacionalno pomirenje, a da žrtvama ne bude ispravljena nepravda. To je

morao jamčiti stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Amnestija sigurno nije

više ključna riječ diplomacije, ali ona ostaje jedno od oružja u njezinu

arsenalu. Godina 2007. iznenada nas je podsjetila na stvarnost ovoga

svijeta koji je u previranju, ali se ne mijenja. Početkom marta 2007.

afganistanski predsjednik Hamid Karzai odobrio je nacrt zakona koji je

izradio parlament u kojem prevladavaju bivši ratni vode i koji je skrojen po

mjeri tako da najodgovornije za zvjerstva izuzme od pravde.

Samoamnestija, izglasana u ime pomirenja i stabilnosti, protiv volje goleme

vedine stanovništva koje traži pravdu u zemlji u kojoj je od 1979. poginulo

više od milion i pol ljudi. U Obali Bjelokosti amnestiju koju je 12. aprila

2007. potpisao šef države Laurent Gbagbo sporazumno s dojučerašnjim

protivnikom Guillaumeom Soroom, otvara put potpunoj nekažnjivosti

počinitelja zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, počinjenih u sukobu

koji je potresao zemlju od 2000. godine. Od 2006. ugandski pobunjenici

odbijaju potpisati mir sve dok se ne prekinu kazneni progoni koje je

započeo ICC protiv njihova vođe Josepha Konyja i četvorice vođa pokreta

LRA. Ovi apeli izazivaju zbunjenost, ali ostaju jedna od mogudnosti za

zapadnu diplomaciju koja želi učvrstiti primirje i zaustaviti

dvadesetogodišnji rat u Ugandi.

Usporedno s tim, ideja o „odgovornosti za zaštitu" ugroženih populacija

napreduje i ovjerena je svečanim tekstom Skupštine Ujedinjenih naroda. U

februaru 2007. šezdesetak zemalja potpisalo je novu međunarodnu

konvenciju kojoj je cilj spriječiti nasilne nestanke čije su žrtve deseci hiljada

ljudi u svijetu. Ona označava uspjeh dvadesetpetogodišnje borbe i stupit de

na snagu kao obavezujuda kad je ratificira dvadeset zemalja. Šezdesetak

zemalja obave-zalo se uz to boriti protiv vojačenja djece i njihova

iskorištavanja u oružanim sukobima. Ta svečano preuzeta obaveza zasada

nema nikakve pravne valjanosti za međunarodno pravo, ali je i ona ipak

korak naprijed. Razdoblje poslije 11. septembra 2001. nije odvratilo od želje

da se proširi pravna regulacija. Paradoksalno, pokazala se više nego ikada

njezina nužnost. Ali države i dalje nerado usklađuju svoje riječi i djela.

Svi međunarodni ugovori i konvencije koji bi morali nametnuti pravila

humanosti u ratu, kako bi se smanjile patnje koje on donosi, a na kojima se

zasniva međunarodno humanitarno pravo, sada imaju sudska tijela koja su

nedostajala do osnutka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju

(ICTY) 1993. godine. Otada međunarodni kazneni sudovi i druga

pravosudna tijela, međunarodna ili mješovita, koja su nastala u

posljednjem desetljedu, unaprijedila su pravnu praksu na području

međunarodnog humanitarnog prava. Prvi put suđeno je za djela genocida.

Sada je i silovanje kao sredstvo rata sastavni dio zločina protiv čovječnosti,

isto kao ubojstva, prisilni izgon, tortura, prisvajanje ili uništavanje dobara.

Sve više zemalja uključuje međunarodno humanitarno pravo u svoje

kazneno zakonodavstvo zakonodavstvo kako bi mogle i same sankcionirati

kršenje tih prava kako to od 1949. preporučuju Ženevske konvencije. Ta

svjetska pravna baština sada ima stalnu međunarodnu instancu univerzalne

namjene, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC).

Nastanak međunarodnog pravosuđa i svjetska rasprava koju je izazvalo

stvaranje ICC-a pridonijeli su upoznavanju normi toga prava, dotada

zatočenog na papiru kao lijepe riječi, kao svečana obedanja, a ne kao

obaveze koje države moraju ispuniti. Međunarodno humanitarno pravo

steklo je tako kroz godine neospornu legitimnost u javnim mnijenjima

zemalja. Postalo je standard i međunarodno mnijenje tumači sukobe i

prosuđuje ponašanje država ili ratnih vođa po mjerilu njegovih normi.

Bushova administracija to je platila kad je u ime više nužde borbe protiv

terorizma proglasila to pravo „zastarjelim" i opozvala njegovu valjanost. Ne

odustajudi time od izvanrednih mjera borbe, pritvora, ispitivanja,

uključujudi i uz torturu, prisiljena je priznati legitimnost prava čije su

Sjedinjene Američke Države nekada bile gorljivi pokretači, i hiniti da poštuje

njegova pravila pokredudi progone pred vlastitim sudovima. Otvoreno

odbijati to pravo danas se čini nemogudim, zahvaljujudi budnosti nevladinih

organizacija i javnog mnijenja, čak i ako se i dalje krši isto tako često kao

nekada. Čak i ako oni koji ga krše nisu uvijek zaustavljeni u svojem pothvatu

i nisu uvijek prisiljeni odgovarati za svoje čine.

Međunarodno pravosuđe nije još uspjelo uvjeriti javno mnijenje. Unatoč

stvarnim uspjesima i ostvarenjima znatnog dijela svoje misije, Međunarodni

kazneni sudovi (ICT) ostavljaju utisak nedovršene misije. Mnogi su u napasti

da zaključe kako su doživjeli neuspjeh pod izlikom da su „dugo trajali a malo

postigli". Od njih se očekivalo ništa manje nego da uklone nekažnjivost i

time spriječe ponavljanje masovnih zločina, da rasvijetle povijest i tako

doprinesu pomirenju. Nisu mogli sami ispuniti takvu zadadu, čiji je veliki dio

stvar politička djelovanja, a ne pravde. Stalni Međunarodni kazneni sud

(ICC), ozbiljno sputan činjenicom da ga ne priznaje vedina zemalja, medu

kojima neke najmodnije na našoj planeti, danas izaziva onoliko razočaranja i

sumnji koliko je nekada budio nadanja.

Nimalo iznenađujude. Međunarodno pravosuđe danas je na presudnoj

prekretnici svoje kratke povijesti. Između prošlosti i bududnosti. „Između

revolucije i evolucije", rekli bi neki pravnici u Hagu. „Između poleta i

opadanja" predviđaju najvedi pesimisti. Njegovo nastupanje sigurno

predstavlja revoluciju koja je oborila mnoge tabue, stvorila nove obaveze

državama, oživjela pravo koje je dugo bilo mrtvo slovo na papiru i bez

sustava sankcioniranja, donijela novog sudionika u međunarodnu sferu. Ali

poslije euforije tog razdoblja za koje se smatralo da najavljuje skorašnji kraj

nekažnjivosti i vedu zaštitu ugroženih populacija, međunarodno pravosuđe

mora se sad oboružati strpljenjem da bi izdržalo dug put preko pustinje koji

je sad čeka. Demontiranje dva Međunarodna kaznena suda izazvat de bez

ikakve sumnje duboku krizu povjerenja. Protivnici de se požuriti pokopati

međunarodnu pravdu ili, što dođe na isto, ostavit je u kolotečini u koju su

je sami doveli. Njezinim braniteljima bit de teško odbijati njihove napade jer

de, unatoč neporecivim iskoracima, dva Međunarodna kaznena suda (ICT)

ostaviti za sobom više od dvadesetak bjegunaca traženih zbog genocida,120

a stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), koji sredinom 2007. ima samo

osam optuženika od kojih mu je tek jedan izručen, nede se modi do kraja

ovog desetljeda pohvaliti nekim vedim rezultatom.

Da postignuda njihovih prethodnika ne bi bila kratkog daha, da bi se

ponovno potvrđena legitimnost svjetske pravne baštine pretočila u

konkretne učinke, IPC mora dokazati svoju učinkovitost i stvoriti kredibilitet

a time i legitimitet koji s mukom stječe. Mora se gurati i nametnuti se na

međunarodnoj sceni dok ne postane njezin priznati sudionik kojega se

sluša. ICC ne smije postati samo komora za registraciju progona koje de

države započinjati bez stvarne sposobnosti i volje da sude, ne samo ratnim

vođama nego i onima koji su ih u tim državama eventualno podržavali.

Pomodna nadležnost u odnosu na unutarnje pravosuđe, kakva je

dodijeljena ICC-u, prepustila je glavnu ulogu državama. Ta nadležnost ih

može pozivati na obavezu da sude, priključiti ih suđenju nekima

odgovornima za zvjerstva. Ali može i olakšati postizanje kompromisa u ime

političke ravnoteže, ograničiti traženje istine i odgovornosti. No ICC nede

uvijek biti kadar otkriti propuste unutarnjih pravosuđa i vršiti pritisak da se

oni isprave, jer nema ovlasti za istrage na terenu ako ga država nije pozvala

ili ga nije ovlastilo Vijede sigurnosti. Njegova mod da nadzire jesu li države u

stanju same suditi mogla bi dakle ovisiti o slučaju, naročito ako tim

državama pruže podršku eventualni modni saveznici, odlučni da pod bilo

koju cijenu daju prednost unutarnjem pravosuđu. Ravnoteža između

političkog realizma i ideala pravde teško de modi nadi sud u kojem države i

dalje imaju glavnu ulogu i čija je mod prisile znatno slabija od one koju su

imali jedan i drugi ICT.

Za sada međunarodno pravosuđe ne uspijeva nametnuti svoje imperative i

osloboditi se političkih logika. Želja da kompromitiraju pravdu, stavljajudi je

u službu političkih procesa, da je odgurnu u drugi plan umjesto da je učine

partnerom, da tvrde kako mora pritedi ,,u pravi čas" da bi ostavila mjesta za

kompromis, nije nimalo popustila među velikim silama. Kao odlučujudi

čimbenici na međunarodnoj sceni, velike sile i dalje žele pravdu za onoga

koga hode i kad one hode. Bit de teško uvesti neovisnost pravosuđa. Njezini

vatreni pobornici napominju da su i unutarnjim pravosuđima trebala

stoljeda da do nje dođu. Odnos između pravde i politike uvijek je bio

konfliktan, ali je prostor sukoba znatno smanjen u demokracijama. Na

međunarodnom terenu, naprotiv, granice koje namede pravna država naglo

se brišu. Upravo na taj izazov morat de odgovoriti ICC. Ali u tome može

uspjeti samo ako pridruži velike sile pridonosedi razvoju samog smisla

realpolitike tako da ta riječ više ne znači, kako je to često slučaj, kukavičluk i

izdaja osnovnih vrijednosti. ICC je ved pobijedio u prvoj bitci i to ne

najmanjoj: protiv najvede sile na svijetu čiji su vođe bili uvjereni da nede

modi funkcionirati bez njihove podrške. Ipak, odsutnost Sjedinjenih

Američkih Država iz ICC-a naravno da podriva njezin domet i kredibilitet.

Teško de zavladati međunarodno pravo ako SAD osporava stalnom

Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) pravo da budu dijelom

međunarodnih pravila igre, pravila koja najčešde određuju one.

Kratkoročno, bududnost ICC-a čini se ozbiljno ugroženom. Ali međunarodno

kazneno pravo ipak ostaje jezik koji je zajednički svim ljudskim bidima, jezik

koji u to ime zaslužuje da se zastupa stalnom političkom borbom. Ako se

možemo i veseliti izdizanju prava iznad zločina, nepovjerenje država prema

prisilama međunarodnog prava zapečatilo bi bududnost pravde. Ove prisile

nemaju, međutim, cilj ograničiti mod država, one postoje zato da postave

granice modi upravljača koji ne bi poštovali međunarodna pravila i da tako

štite čovječanstvo. Pristalice ravnoteže sila i vojne sile, da bi osigurale tu

ravnotežu, i dalje de slabo poštovati međunarodno pravo. Intervencionisti

bili

120 Samo ICTR broji osamnaest bjegunaca.

oni američki ili ne, uvijek de vidjeti u međunarodnom pravosuđu zapreku za

akciju. Pristalice čekanja, bili oni europski ili ne, vidjet de u međunarodnom

pravosuđu sredstvo opravdanja za svoje nedjelovanje. Da bi se izašlo iz te

slijepe ulice, političari de morati nadi sposobnost da usmjere u istom pravcu

interese država i osnovne vrijednosti, a ne da ih suprotstavljaju ili postupaju

kao da oni isključuju jedni druge.

Misao da treba zaštititi čovjeka od njegovih najsurovijih težnji potječe iz

XVIII. stoljeda. XX. stoljede ipak je obilježeno „dehumanizacijom",

nemjerljivom ravnodušnošdu prema ljudskim bidima. Krvarenje u Prvom

svjetskom ratu, holokaust, pustošenje totalitarizma u Staljinovu SSSR-u,

kineska i sje-vernokorejska kulturna revolucija među najsnažnijim su

primjerima onoga što je Therese Delpech tako tačno nazvala

„podivljanjem".121

XXI. stoljede započelo je i gromoglasnim izrazom negacije

vrijednosti života 11. septembra 2001. Jer je prošlo stoljede otišlo

predaleko u ljudskoj patnji i razaranju čovječnosti, međunarodne

konvencije pokazale su se neophodnima da se otkloni nevjerovatna

regresija suvremenog svijeta. Svijet se danas ne smije odredi odredaba koje

je donio u poletu mudrosti izazvanom najmračnijim stranicama naše

povijesti i prezreti sredstva kojima se konačno opskrbio da bi potisnuo

barbarstvo. Zato je potrebno žurno postaviti preživljavanje naroda za

načelo međunarodnih odnosa, kako to zapovijeda Povelja Ujedinjenih

naroda. Potrebno je vratiti ljudsko bide i njegovo preživljavanje u središte

zaokupljenosti i shvatiti zaštitu država ponajprije kao zaštitu naroda, a red i

sigurnost svijeta kao neodvojive od pravde i poštovanja pravila jer se

preživljavanje država ne smije događati pod cijenu ugrožavanja cijelih

populacija. Mora se stati na stranu naroda umjesto da se produžava njihova

agonija da bi se, u ime ravnoteže i odnosa snaga, spašavale države koje

gaze univerzalne vrijednosti koje bi svaka od njih morala braniti. Dok god

vrijednosti, koje su kataklizme XX. stoljeda nametnule kao nužnost, budu

oslabljene nedostatkom podrške država, svijet de i dalje stvarati patnje. Ako

zaštita ljudskog života i čovjekove ljudskosti uspije postati središnjom

preokupacijom država u međunarodnim odnosima, tada de i međunarodna

pravda nadi mjesto koje joj je namijenjeno.

121 Delpech Therese, L'Ensauvagement, Le retour a la barbarie au XXIe

siecle (Podivljanje, Povratak u barbarstvo u

XXI. stoljedu), Grasset, Pariz, 2005.