milovan djilas

UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK: HISTORIJA

Mekić Mahir

POLITIČKA DJELATNOST MILOVANA ĐILASA

DIPLOMSKI RAD

Diplomski rad Politička djelatnost Milovana Đilasa

Tuzla, oktobar, 2010.

Mentor: Dr. Sc. Sead Selimović, docent.

Redni broj diplomskog rada:_________

Diplomski rad ima 50 stranica.

_ 2


SADRŽAJ

I. UVOD..................................................................................................................................6

1.1. Djelatnost Milovana Đilasa do ulaska u Komunističku partiju Jugoslavije..................6

II. POLITIČKA DJELATNOST MILOVANA ĐILASA DO DRUGOG SVJETSKOG

RATA...................................................................................................................................7

2.1. Političke prilike u monarhističkoj Jugoslaviji između dva svjetska rata.......................7

2.2. Djelatnost KPJ do Drugog svjetskog rata....................................................................15

2.3. Djelatnost Milovana Đilasa u okviru KPJ....................................................................21

III. ĐILASOVA POLITIČKA DJELATNOST U DRUGOM SVJETSKOM RATU......23

3.1. Početak Drugog svjetskog rata i okupacija Jugoslavije...............................................23

3.2. Pojava i razvoj Narodnooslobodilačkog pokreta.........................................................24

3.3. Oslobođenje zemlje i novi politički odnosi u Jugoslaviji............................................26

3.4. Mjesto i uloga Milovana Đilasa u KPJ i NOP- u u toku Drugog svjetskog rata.........27

3.5. Stav Milovana Đilasa o položaju Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji.........................29

IV. POLITIČKA DJELATNOST MILOVANA ĐILASA POSLIJE DRUGOG

SVJETSKOG RATA.......................................................................................................30

4.1. Političke prilike u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata.......................................31

4.2. Milovan Đilas i INFORMBIRO..................................................................................32

4.3. Nove političke ideje Milovana Đilasa..........................................................................33

4.4. Treći vanredni plenum CK SKJ...................................................................................35

4.5. Sudski proces protiv Milovana Đilasa.........................................................................36

4.6. Odlazak Đilasa u inostranstvo i njegov povratak u zemlju......................................... 37

4.7. Đilas u pecepciji Međunarodnih KP i Zapadne političke misli...................................38

4.8. Stav Milovana Đilasa prema nacionalnom pitanju......................................................38

4.8.1. Milovan Đilas i crnogorsko nacionalno pitanje.......................................................39

4.8.2. Stav Milovana Đilasa prema bošnjačkom nacionalnom pitanju...............................40

4.9. Milovan Đilas i disolucija SFRJ..................................................................................41

4.10. Književni rad Milovana Đilasa..................................................................................43

V. ZAKLJUČAK....................................................................................................................44

LITERATURA........................................................................................................................45

PRILOZI..................................................................................................................................46

_ 3


SUMMARY

Theme of my work is Political work of Milovan Djilas. Theme of the paper is

interesting, because it is about the most famous dissident of the Twentieth century in

Yugoslavia. He first critized the current regime in Yugoslavia. Person who was in the highest

leadership of the Communist party and Tito at the head, and then finally expelled from the

same year, and experienced the greatest humiliation.

This paper consists of five chapters:

• In the first chapter, I have dealt with activites of Milovan Djilas to enter the

Communist party.

• In the second chapter, I have done the political situation in monarchy

Yugoslavia between the Two World War, and Milovan Djilas activity within the

Communist party.

• In the Third chapter, I covered the begining of World War II and occupation of

Yugoslavia, the Emergence and Development of the National Liberation

movement and liberation and the New political relations in Yugoslavia, then the

place and role of Milovan Djilas in the Communist party and the people Liberation

Movement – in the course of the Second World War, the atitude of Milovan Djilas

position would in Yugoslavia.

• The fourth chapter refers to the political situation in Yugoslavia after the

Second World War, a conflict with the Cominform, a new political ideas Djilas,

the Third Plenum of emergency, the Trial Djilas, Milovan Djilas then put to a

national issue, and at the end of the literary work of Milovan Djilas.

• In separate part of this, I brought a conclusion in which I expressed my views

on this subject. The end of thesis includes a list of references.

_ 4


REZIME

Tema mog diplomskog rada je Politička djelatnost Milovana Đilasa. Tema je jako

zanimljiva, jer radi se o ličnosti koja je bila u najvišem rukovodstvu Komunističke partije

Jugoslavije zajedno sa Josipom Brozom Titom. Poslije sukoba sa Titom on postaje jedan od

najpoznatijih disidenata u svijetu. Na ovu temu je teško pisati, jer je literatura nedostatna, to

jest historiografski neobrađena a što je naročito bilo izraženo nakon održavanja III Vanrednog

Plenuma, gdje je njegov rad bio cenzurisan.

Jedan dio njegovog političkog rada se može pratiti iz štampe do 50 - tih godina XX

stoljeća. Tek 90 - tih godina o njemu je više pisano pa sam to iskoristio u svom radu. U radu

sam donio biografske podatke o Đilasu, zatim njegov ulazak u politički život gdje se ističe

njegov nemirni duh, protiv apsolutizma i diktature.

Obradio sam i razvoj političkih prilika u Kraljevini Jugoslaviji, kao i njen propast i

početak Drugog svjetskog rata, kada je bitku za oslobođenje preuzela Komunistička partije

Jugoslavije sa Josipom Brozom Titom na čelu u kojoj je Đilas odigrao važnu ulogu.

Zadnji dio mog rada obrađuje stanje u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata kada

se Đilas razilazi sa Josipom Brozom Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije u pogledu

ideja i razvoja buduće države. Zbog svojih političkih ideja i stavova Đilas će biti procesuiran

i osuđen.

Takođe sam obradio njegovu ulogu u raspadu Jugoslavije kao i njegov književni rad.

U posebnom dijelu ovog diplomskog rada donio sam zaključak u kojem sam iznio

svoja stajališta o ovoj temi. Na kraju rada donosim popis korištene literature.

_ 5


I. UVOD

1.1. Djelatnost Milovana Đilasa do ulaska u Komunističku Partiju

Jugoslavije

Milovan Đilas, rođen je 12. juna 1911. godine u selu Podbišće, nedaleko od Kolašina,

u Crnoj Gori, od oca Nikole i majke Vasilije, rođene Radenović. Umro je 1995. godine u

Beogradu. Otac Milanov, Nikola, bio je oficir crnogorske vojske i ratovao je u balkanskim

ratovima i u prvome svjetskom ratu. Milanova majka, Vasilija bila je domaćica. Milovan je

imao dvije sestre i dva brata, koji su također studirali i bili opredjeljeni za komunističku ideju.

Njegova sestra Dobra i braća Aleksa i Milivoje poginuli su za vrijeme rata; Aleksu su ubili

crnogorski četnici 1941. godine, dok je Milivoje strijeljan na Jajincima 1942. godine.

Također, njegova sestra Dobra, kao borac partizanskih jedinica, poginula je u borbi protiv

četnika u Srbiji 1942. godine.

Osnovnu školu učio je u rodnom kraju, a gimnaziju pohađao u Kolašinu i Beranama,

današnjem Ivangradu. Studirao je filozofiju i pravne nauke na Univerzitetu u Beogradu od

1929. godine. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu studirao je jugoslavensku književnost.

Na fakultetu piše brojne pjesme i pripovjetke i objavljuje ih u raznim listovima i časopisima

(''Venac'', ''Misao'', a kasnije u ''Politici'').

Od studentskih dana se zanimao za marksističku ideologiju i brzo se opredjelio za

revolucionarni komunistički pokret. Bio je vrlo aktivan u borbi protiv monarhofašističke

diktature kralja Aleksandra i organizator studentskih demonstracija. Pripremao je i druge

javne proteste.

Milovan Đilas je 1932. godine postao član Komunističke partije Jugoslavije i sekretar

komunističke organizacije na Univerzitetu u Beogradu.1

On će ostati njen vjerni član sve do 1954. godine, to jest do održavanja Trećeg

vanrednog plenuma kada je isključen iz KPJ i razriješen svih njenih funkcija.

1 Drago J. Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Zagreb 1989. str. 78. (Dalje: D. J. Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu).

_ 6


II. POLITIČKA DJELATNOST MILOVANA ĐILASA DO

DRUGOG SVJETSKOG RATA

2. 1. Političke prilike u monarhističkoj Jugoslaviji između dva

svjetska rata

Prva državna zajednica Južnih Slavena formirana je 1. 12. 1918. godine.2 Njeno

proglašenje, izvršio je regent Aleksandar, a nakon Adrese koju su mu pročitali delegati

narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Novostvorena državna zajednica se od

samog početka našla u krizi, jer nije bio riješen oblik državnog uređenja niti nacionalno

pitanje.Ta kriza, pratit će je sve do njene propasti.

Formiranjem novonastale države nisu bili zadovoljni, svi politički subjekti u

novoformiranoj državi. Naime, već tada su izbile nesuglasice oko formiranja zajedničke

vlade. S jedne strane je predlagano da za predsjednika vlade bude postavljen Nikola Pašić,3 a

za potpredsjednika je imenovan Anton Korošec.4 Za ministra vanjskih poslova bio je

predložen Ante Trumbić. Ovaj prijedlog regent Aleksandar je odbio ističući da ne želi da

prihvati Nikolu Pašića za predsjednika vlade. Time je izazvao prvu političku krizu.5

Kralj je uklonio Nikolu Pašića kako bi sam uticao na vladu. Tako je umjesto njega za

predsjednika vlade imenovan Stojan Protić, a za potpredsjednika Anton Korošec. Ante

Trumbić je imenovan za ministra vanjskih poslova.6

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u početku svog postojanja nije imala ustav. U

vrijeme donošenja ustava ''srpski'' su vladajući krugovi okupljeni oko kralja većinu odluka

donosila samostalno uz pomoć vojske. U državnoj upravi je sprovođen centralizam. To je

izazavalo nezadovoljstvo političke javnosti u Hrvatskoj i Sloveniji shvativši da oni neće

sudjelovati u vlasti.7

S obzirom na to da se Ustav nije donio do 1921. godine, nije bilo izabranog

parlamenta, te država dobija privremeni parlament nazvan Privremeno narodno

predstavništvo (PNP).8

Privremeno narodno predstavništvo sastalo se prvi put 1. marta 1919. godine u

Beogradu.

Najvažniji zadatak Privremenog narodnog predstavništva bilo je pripremanje izbora za

ustavotvornu skupštinu. Trebalo je donijeti izborni zakon i utvrditi sistem, odlučiti o veličini

izbornih jedinica i načinu postavljanja kandidatske liste.2 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvatski pogled, Zagreb 1998, str. 63. (Dalje: H. Matković, Povijest Jugoslavije).3 Nikola Pašić, Predsjednik Radikalne stranke vodio je do svoje smrti 1926.godine4 Vođa Slovenske Ljudske stranke5 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 70.6 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 2006. str. 486. (Dalje: M. Imamović, Historija Bošnjaka).7 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 87.8 Navedeno djelo. str. 89.

_ 7


PNP donijelo je izborni zakon po kojem je trebalo birati poslanike za ustavotvornu

skupštinu. Zakon je utvrdio tajno, neposredno i opće pravo glasa (pravo glasa nisu imale žene,

vojnici, policijski službenici i suci).

Izbori za ustavotvornu skupštinu održani su 28. novembra 1920. godine. Učestvovale

su 22 političke stranke. Najvažniju ulogu su imale neke od njih. Najveći broj mandata dobila

je Demokratska stranka, druga je bila Radikalna stranka, a zatim slijedi Komunistička partija

Jugoslavije (KPJ), Hrvatska pučka seljačka stranka, Zemljoradnička stranka, Slovenska

narodna (ljudska) stranka (SLS), Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO).9

Ustavotvorna skupština prvi put se sastala 12. decembra 1920. godine. Ukupan broj

narodnih predstavnika bio je 419. Međutim svi izabrani predstavnici nisu došli u skupštinu.

Apstinirale su Hrvatska pučka seljačka stranka sa svojih 50 predstavnika i Hrvatska stranka

prava sa 2 predstavnika. Proglašenjem Obznane10 iz ustavotvorne skupštine istjerani su

predstavnici Komunističke partije Jugoslavije (njih 58), a vremenom su skupštinu napustile i

neke druge stranke (Slovenska narodna stranka, Hrvatska pučka stranka). Tako je

ustavotvorna skupština radila u krnjem sastavu, bez hrvatskih, a zatim i slovenskih

predstavnika. Međutim ona je, ipak nastavila rad.11

Prvi Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izglasan je 28. juna 1921. godine.

Kako je to po pravoslavnom kalendaru blagdan sv. Vida odnosno Vidovdan, Ustav je dobio

naziv Vidovdanski ustav.

''Prema članu 1. Ustava Jugoslovenska država je ustavna parlamentarna monarhija.

Ustavna je zato što ima Ustav kao temeljni zakon iz kojeg proizlaze svi drugi zakoni i na

njemu se zasnivaju svi drugi zakoni koji donosi predstavničko tijelo (Narodna skupština), a

kojima se reguliraju sve sfere života. Ona je parlamentarna jer ima narodnu skupštinu kao

izabrano predstavničko tijelo iz čije se većine formira vlada po načelu primogeniture.

Unutarnje uređenje države je strogo centralističko, pa se jedinstvenim upravnim aparatom iz

jednog centra upravlja cijelom državom taj centar je Beograd.''12

''Posebnom uredbom koju je donio kralj u junu 1922. godine, država je bila

podijeljena na 33 oblasti. Ustav je ozakonio jedinstveno državljanstvo.''13

''Državni grb je sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenačkog grba i trebao je

simbolizirati državno jedinstvo. Jezik je dobio naziv „srpsko-hrvatsko-slovenski“ ili „srpsko-

hrvatski-slovenački.“ Vrhovni organi vlasti u državi su kralj, vlada i narodna skupština, kojim

su podređeni svi niži organi vlasti u državi. Prema ustavu, zakonodavnu vlast imali su

skupština i kralj.''14

''U Vidovdanskom ustavu, kralju je dato pravo da raspisuje izbore, saziva narodnu

skupštinu (na redovno ili vanredno zasjedanje) te da je zaključuje i raspušta kad god ocijeni

9 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 90.10 Vladin akt donesen 30. decembra 1920. godine kojim se zabranjuje svaka politička aktivnost Komunističkoj partiji Jugoslaviji (KPJ). 11 Navedeno djelo, str. 91.12 Isto, str.96.13 Isto, str.96.14 Isto, str.97.

_ 8


da mu njezin sastav ne odgovara. Kraljeva ličnost bila je nepovrediva. Njega se ne može

pozvati na odgovornost niti on može biti tužen za svoje postupke. Za njih odgovara vlada,

odnosno resorni ministri koji supotpisuju pojedine kraljeve akte iz svoje nadležnosti...

Prema Ustavu, kralj je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga države, on navješćuje

rat i zaključuje mir. On predstavlja državu u svim odnosima s drugim državama.''15

Ustav je pridonio jačanju velikosrpskih pozicija u borbi drugih južnoslavenskih naroda.

Donošenje takvog Ustava izazvalo je nezadovoljstvo u cijeloj zemlji.

Veliko nezadovoljstvo sa politikom centralizma, ističe Stjepan Radić sa svojom

Hrvatskom Republikanskom Seljačkom strankom (HRSS). Predsjedava sjednicama

Hrvatskog bloka i održava brojne stranačke skupštine.

Na skupštinskim izborima održanim 18. marta 1923. godine HRSS dobila je više

glasova nego na izborima 1920.godine 473.733 glasa i 70 mandata, pa je u političkom životu

države postala značajan faktor.

Poslije održanih izbora 1923. godine formiran je Federalistički blok sastavljen od

HRSS (predstavnik Stjepan Radić), Slovenske narodne (ljudske) stranke (Anton Korošec) i

Jugoslovenske muslimanske organizacije (Mehmed Spaho), za cilj su imali izmjenu Ustava i

borbu protiv centralizma.16

Pojava Federalističkog bloka izazvat će u Beogradu zabrinutost. Naime, Nikola Pašić

je uvidio da ako HRSS sa Federalističkim blokom dođe u Narodnu skupštinu da će prevagnuti

i ugroziti interes radikala. Tako dolazi do sporazuma između radikala i radićevaca i

potpisivanja u Zagrebu 13. aprila 1923. godine.

Ovaj dogovor je poznat kao ''Markov protokol'' jer je u ime Radikalne stranke potpisao

Marko Đuričić pa odatle i naziv.17 Takođe su ga potpisali i predstavnici SLS i JMO.

Potpisani dogovor je obavezao radikale da neće izvšiti podjelu države na oblasti prema

Vidovdanskom ustavu, a Stjepan Radić će ostati suzdržan, odnosno neće sa svojim izabranim

predstavnicima dolaziti u Narodnu skupštinu. Takođe predstavnici SLS i JMO ulaze u

Narodnu skupštinu, ali su bile slabe da postignu bilo kakav rezultat.18

U narednoj 1924. godini dolazi do produbljivanja političke krize. Naime, vlada je bila

zabrinuta što se protiv nje u skupštini formira većina, sastavljena od HRSS, SLS i JMO.

Vlada Nikole Pašića bila je primorana da podnese ostavku.

Takođe dolazi do unutrašneg rascjepa između dva krila u Demokratskoj stranci.

Davidovićevo krilo bilo je za povezivanje sa opozicijskim strankama pa i sa HRSS-om, cilj

im je bio rušenje radikalske vlade. Svetozar Pribičević je bio protiv ovog, pa je napustio

Demokratsku stranku i osnovao Samostalnu demokratsku stranku. Zajedno je sa Pašićem

formirao novu vladu tzv. Pašić-Pribičevićeva vlada (P-P).19 Ovakav razvoj događaja je

omogućilo radikalima da se održe na vlasti. Međutim, vlada Pašić-Pribičević nije se dugo

15 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 99.16 Navedeno djelo, str.155.17 Isto, str.156.18 Isto, str. 157.19 Isto, str.158.

_ 9


održala, pa je u ljeto 1924. godine odstupila, a zamijenila je vlada opozicijskog bloka na čelu

sa Ljubom Davidovićem.

Vlada Ljube Davidovića je da bi opstala nastojala pridobiti podršku HRSS s tim što bi

je uključila u vladu. Međutim, Davidovićevoj vladi se protivio sam kralj jer je Stjepan Radić

bio nepoželjan i mogao je ugroziti tadašnji centralistički sistem i zatražio je da podnese

ostavku.20

U novembru 1924. godine ponovo je vraćena vlada Pašić-Pribičević.

Vlada Pašić-Pribičević donosi odluku o primjeni Obznane i zakon o zaštiti države na HRSS.

Tako je odučeno da se ona raspusti, zabrani rad, a protiv rukovodioca da se pokrene krivični

postupak.

Novi skupštinski izbori su održani 8 februara 1925. godine. Uprkos zabrani djelovanja

Radićeve stranke vlada je ipak dozvolila da oni istaknu svoje kandidate. Vlada Pašić-

Pribičević je smatrala da su HRSS-u zadali jak udarac, i da od njih više ne prijeti opasnost.

Na održanim izborima 1925. godine HRSS dobiva 532.872 glasa ili 67 mandata.

Poslije održanih izbora dolazi do obrata u politici vlade Pašić-Pribičević, i mišljenja je

da treba uspostaviti saradnju sa Stjepanom Radićem (tada se nalazio u zatvoru). Njegov brat

Pavle Radić je izjavio u Narodnoj skupštini da Stjepan Radić i HRSS priznaje Vidovdanski

ustav i dinastiju Karađorđevića.

Pregovori sa Radikalnom strankom su trajali do sredine 1925.godine i formirana je

vlada u kojoj je Hrvatska seljačka stranka (HSS) dobila četiri resora. Vladu Pašić-Pribičević

je zamijenila vlada radićevci-radikali (R-R). Stjepana Radića su pustili iz zatvora i u

novembru iste godine ulazi u vladu kao ministar prosvjete.21

Stjepan Radić je prihvatajući ovaj sporazum sa radikalima nastojao izbjeći sukobe i

mislio da može miroljubivom politikom da riješi pitanja revizije Ustava.

Međutim, Nikola Pašić nije želio udovoljiti zahtjevima HSS, kojim su se ranije

radikali obavezali.22

Ne ispunjavajući zahtjeve HSS, 1927. godine dolazi do političke krize u kojoj je

Stjepan Radić istupio iz vlade, a zatim i ostali ministiri iz reda HSS. Ponovo je Radić

kritikovao radikale, koji su sprovodili jednonacionalni ''velikosrpski'' hegemonizam.

Stjepan Radić je imao podršku i od Svetozara Pribičevića (Samostalna demokratska

stranka), pa su zajedno istupali protiv radikala. Njihovi zajednički istupi dovest će do saradnje

i stvaranje Seljačko-demokratske koalicije (SDK) 11. novembra 1927. godine.23

Seljačko-demokratska koalicija je vodila političku borbu za demokratski režim,

razotkrivajući korumpiranost i nasilje na svim poljima.Ovaj snažni istup SDK je zabrinuo

radikalski politički vrh.24

Vladajući srbijanski krugovi, u težnji da održe svoju vlast, oštro nastupaju i kritikuju

SDK.20 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 159.21 Navedeno djelo, str.160.22 Isto, str. 161. 23 Isto, str. 163.24 Isto, str.165.

_ 10


U Narodnoj skupštini su se vodile burne rasprave, upućeno je mnogo kritika na

aktuelnu vlast situacija se komplicirala.

Prilikom jedne oštre rasprave u Skupštini, 20. juna 1928. godine, radikalski poslanik

Puniša Račić puca na poslanike HSS i tom prilikom ubija Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a

teško ranjava Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Stjepan Radić je podlegao

ranama 8. augusta 1928.godine.25 Radića je na položaju HSS naslijedio Vlatko Maček.

Ubistvo u Skupštini značilo je slom Vidovdanskog sistema i dovelo do akutne

državne krize. Mada je SDK nakon atentata energično tražila da se Skupština raspusti, a vlada

povjeri nekoj neutralnoj ličnosti koja će provesti slobodne izbore, kralj je produžio život

Skupštini i sastav kabineta povjerio Antonu Korošecu. Vlada je bila sastavljena od

predstavnika Slovenske Ljudske stranke, zatim Radikalne i Demokratske stranke i JMO. Ta je

vlada ustvari imala prijelazni karakter, kako bi kralj Aleksandar pripremio teren za uvođenje

svoje diktature, koju je proglasio 6. januara 1929. godine.

U proklamaciji se isitiče da su žalosni događaji u Narodnoj skupštini, pokolebali kod

naroda vjeru u korisnost te ustanove, dok su sporazumi između stranaka i ljudi postali

apsolutno nemogući...''zbog toga kralj smatra da je nastupio trenutak, kada između naroda i

kralja ne smije biti posrednika, pa je riješio da Ustav donesen 28. juna 1921. godine prestane

važiti.''26

To je značilo da je ukinut Parlament i da je kralj preuzeo svu vlast u zemlji. Istog dana

kada je proglašena diktatura donesen je zakon o kraljevoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi.

Tim zakonom je utvrđeno da je Kraljevina SHS nasljedna monarhija, kralj je bio nosilac

zakonodavne vlasti, kraljeva ličnost bila je neprikosnovena i nije podlijegala nikakvoj

odgovornosti. Kralj je imenovao neparlamentarnu vladu, odgovornu samo njemu. Za

predsjednika vlade imenovao je generala Petra Živkovića.27

Zabranjen je rad svih političkih stranaka i političkih organizacija. Ukinuta su izabrana

predstavništva u općinama i drugim ustanovama.

Kralj je mislio da može pomoću drugih političkih faktora izvršiti nacionalizaciju

zemlje. U tom smislu donesen je zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja.

Prvim članom tog zakona, dotadašnji naziv država Kraljevina SHS je preinačen u Kraljevina

Jugoslavija. Istim zakonom država je podijeljena na 9 banovina, što je imalo za posljedicu ne

samo dalju centralizaciju države, nego razbijanje teritorija i historijskih granica.28

Kraljeva diktatura nije riješila državnu krizu, već je produbila i pojačala postojeće

suprotnosti. Zbog toga je kralj bio prinuđen da 3. septembra 1931. godine donese novi Ustav.

To je ''Oktroirani ustav'' ili nametnuti ustav, koji je kralj donio bez Narodne skupštine.29

Ovim ustavom Kraljevina Jugoslavija, bila je ustavna monarhija, ali ne i

parlamentarna, jer je ministre imenovao i smjenjivao kralj. Skupština je bila sastavljena od

dva doma ali je to bilo samo formalno jer je opet o svemu odlučivao kralj.25 M. Imamović, Historija Bošnjaka, str.502.26 Navedeno djelo, Historija Bošnjaka, str. 504.27 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 173.28 Nedim Šarac, Uspostavljanje šestojanuarskog režima, Sarajevo 1975. str. 276-280.29 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str.177.

_ 11


Centralistički unitarizam proveden je do krajnjih granica, vlada nije odgovorna

parlamentu nego vladaru, koji može donositi uredbe sa zakonskom snagom bez sudjelovanja

parlamenta. Parlament je sveden na neku vrstu zakonodavne komisije, koja može sastavljati

primjedbe na zakonske projekte vlade i kralja, što ne znači da će te primjedbe biti i

prihvaćene. Pod patronatom dvora stvorena je Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS), kojoj

je ideologiju izrađivao general Petar Živković.

Nakon toga raspisuju se izbori, 8. XI 1931. godine, na kojim je učestvovala samo JNS

i iz koje je izašla kao pobjednica. Građanske političke stranke ostaju uglavnom pasivne prema

diktaturi. SDK pokušava organizirati zajednički istup svih građansko-demokratskih snaga u

zemlji protiv diktature, ali se njenom pozivu nije odazavala ni jedna stranka. Na to je izvršni

odbor SDK sazvao sastanak 7. XI 1932. godine kome su prisustvovali i predstavnici nekih

manjih političkih grupacija. Na sastanku je prihvaćena rezolucija ''zagrebačke punktuacije'' u

kojoj se traži primjena principa narodnog suveriniteta, povratak na stanje iz 1918. godine i

preuređenje državne zajednice, koje će isključiti hegemoniju jedne ili više jedinica nad

drugima. Vladajući krugovi proglasili su punktuacije antidržavnim činom I optužili pred

Sudom za zaštitu države prvaka HSS Vlatka Mačeka, koji je zbog toga osuđen na 3 godine

zatvora. 30

Nezadovljstvo hrvatske opozicije kraljevim režimom, uslovit će time da su se pravili

planovi da se kralj ukloni s vlasti.

Tako je prilikom zvanične posjete kralja Aleksandra Francuskoj, u Marseju na njega

izvršen atentat 9. oktobra 1934. godine. Ubistvo u Francuskoj izvršile su terorističke grupe

ustaša i VMRO31 uz pomoć određenih krugova u Italiji i Mađarskoj. Istog dana kada je stigla

vijest o ubistvu kralja Aleksandra, otvorena je politička oporuka, u kojoj je kralj do

punoljetnosti svog sina odredio namjesništvo od tri člana, koji će u ime kralja voditi državu.

Za namjesnike bili su određeni knez Pavle, Radenko Stanković, senator i dvorski liječnik i Ivo

Perović ban Savske banovine. Namjesništvo je odmah preuzelo dužnosti vlasti, i o tome

posebnim manifestom izvjestili javnost da produžuje ''kraljevu politiku i ostaje na braniku

državnog jedinstva.''32 Time se nastavio politički kurs odbrane dotadašnjeg režima i borba

protiv svih ''antidržavnih elemenata.'' Stvarnu vlast umjesto mladog kralja preuzeo je i vodio

knez Pavle.

Dolazi do promjena i u vladi. Umjesto Nikole Uzunovića, knez Pavle povjerio je

predsjedništvo vlade Bogoljubu Jevtiću.

Novi premijer se isticao kao faktor izmirenja, najavljivao je stišavanje političkih

strasti. To se željelo pokazati i puštanjem na slobodu Vlatka Mačeka.33

Vlada Bogoljuba Jevtića zakazala je nove izbore za Narodnu skupštinu 5. V 1935.

godine. Ovog puta su se pojavila na izborima i Udružena opozicija sa zajedničkom listom čiji

je nosilac bio Vlatko Maček. Iako je glasanje bilo javno, a prijetnje i teror bili su žešći nego u

30 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 181.31 Unutrašnja Makedonska Revolucionarna Organizacija32 Ferdo Čulinović, Jugoslavija izmđu dva rata, knjiga 2, Zagreb 1961, str.72.33 Noel Malcolm, Povijest Bosne, kratki pregled, Zagreb 1995, str. 229.

_ 12


Živkovićevih izbora, uz sve mnogobrojne falsifikate izbornih rezultata, Udružena opozicija

dobila je 1.076.345 ili 37,5 % glasova, a vladina lista 1.746.982 ili 60,6 % glasova. Ostale

dvije liste dobile su oko 2 % glasova. Prema izbornom zakonu kandidatska lista koja dobije

većinu glasova automatski dobija 3/5 mandata i učestvuje u raspodjeli ostalih. Na taj način

vladina stranka dobila je 303 mandata, a opozicija 67 mandata.34

Politika centralizacije se međutim, pokazala nemogućom pa je državni vrh odlučio da

smijeni Bogoljuba Jevtića. Manadat za sastav nove vlade dobio je Milan Stojadinović (bio je

ministar finansija u vladi Bogoljuba Jevtića). Milan Stojadinović je uspio sastaviti vladu koja

je počivala na savezu jedne struje radikala, Slovenske ljudske stranke (SLS) i Jugoslovenske

muslimanske organizacije (JMO). Uvjet koji je postavila JMO za ulazak u vladu, bio je da se

ukinu zakoni i propisi o Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ) i da joj se vrati autonomija.

Uskoro je od ovih grupa formirana Jugoslavenska Radikalska Zajednica (JRZ ili Jereza).

Formiranjem Jereze knez Pavle je htio da obnovi stranačko-politički život zemlje. Oktroirani

ustav ostao je na snazi, pa je Jereza svoj program i temeljila na njegovoj unitarističko-

centralističkoj koncepciji.35

Vlada Milana Stojadinovića je obećavala promjene šestojanuarskih političkih zakona,

a da u praksi ništa nije učinila. Jedan od glavnih zadataka nove vlade bilo je rješavanje

''hrvatskog pitanja.'' U tom smislu došlo je sredinom januara 1937. godine do sastanka

Stojadinovića i Mačeka u Brežicama. Stojadinović je ponudio Mačeku da HSS uđe u njegovu

vladu, ali je Maček to odbio zahtijevajući da se ukine Oktroirani ustav. Međutim, pregovori

nisu uspjeli pa se Maček povezao sa opozicijom. Nju su tada činile Demokratska stranka,

Savez zemljoradnika i radikali te su se formirale u Udruženu opoziciju. Dolazi do pregovora i

sporazuma izmedju SDK i Udružene opozicije u Farkašiću 8. oktobra 1937. godine.

Sporazum je predstavljao kompromis između Mačekova gledišta o prioritetu državnopravnih

pitanja i gledišta Udružene opozicije o prioritetu stranačko-političkog i parlamentarnog

života. Mačeka je ovaj sporazum mogao zadovoljiti prije svega zato što je njime priznata

potreba stvaranja novog ustavnog stanja i novog državnog uređenja. Da bi osigurao uspjeh

svojim gledištima dogovorena je da ustavotovorna skupština može donijeti novi ustav samo

uz pristanak većine Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle ''ne želi se nadglasavanje ili majorizacija

u ovom bitnom pitanju, nego sporazum.''36 Realizacija sporazuma na terenu odvijala se veoma

sporo, a uspjeh sporazuma zavisio je dobrim djelom i od kneza Pavla, koji je od samog

početka imao negativan stav prema ovom sporazumu. Ipak knez Pavle imao je u vidu jačanje

opozicije što je potvrdio i Mačekov posjet Beogradu. Ti unutrašnji problemi kao i sve

složeniji vanjsko-politički položaj zemlje uticali su da se knez Pavle nalazio pred dilemom:

''nastaviti dosadašnju unutrašnju politiku ili otvoriti novi politički kurs.''37 U razrješenju te

dileme izbori su trebali biti pokazatelj stabilnosti Stojadinovićeve pozicije na osnovu čega bi

se donijela odluka o političkom kursu, u burnim međunarodnim odnosima koji su slijedile.

34 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 187. 35M. Imamović, Historija Bošnjaka, str. 517 36 Ljubo Boban, Maček i politika HSS od 1928-1941., Zagreb 1974, Knjiga I, str. 332-333.37 Ljubo Boban, Maček i politika HSS od 1928-1941., Zagreb 1974, Knjiga I, str. 360-361.

_ 13


Zbog toga na inicijativu Milana Stojadinovića raspisuju se izbori prije roka za 11. decembra

1938. godine. Po raspisivanju ovih skupštinskih izbora Stojadinović je sa čitavim aparatom

odmah razvio veoma živu propagandnu akciju, kako bi za sebe na predstojećem izborima

osigurao punu i sigurnu pobjedu.38 Novi izbori koji su raspisani, bili su upereni protiv

opozicije. Vlada je upućivala otvorene prijetnje činovnicima koji bi glasali za opoziciju.

Za ovih izbora bile su istaknute tri ''zemaljske kandidacione liste'' i to: vladina lista

(JRZ) na čelu sa Milanom Stojadinovićem, kandidatska lista političke grupe oko Dimtrija

Ljotića i lista Udružene opozicije na čelu sa Vladimirom Mačekom. Na ovim održanim

izborima bilo je mnogo manipulacija. Vlada je učinila sve kako bi preuzela vlast i isključila

opoziciju. Falsifikovalo se izbornim rezultatima koje su činili vladini ljudi samo da bi

Stojadinoviću pribavili većinu glasova i mandata.39 Prvih dana poslije izbora došlo je do

previranja unutar same vlade. Članovi vlade iz Hrvatske (ministri Marko Kožul i Mile

Miškulin) pokrenuli su naime pitanje o reviziji vladine politike prema ''hrvatskom pitanju.''

Bio je to prvi neposredni udar Stojadinoviću nakon njegove ''pobjede.'' Stvar po taj režim

pogoršale su još više kada se ovim nezadovoljnicima priključio i Anton Korošec. Izgledalo je

stoga, da je Stojadinovićev pad neminovan. Međutim javnost je bila iznenađena jednim

njegovim novim manevrom; umjesto pada došlo je do rekonstrukcije Stojadinovićeve vlade.40

Druga Stojadinovićeva vlada (od 21. 12. 1938 do 4. 2. 1939.) značila je da se dvor još uvijek

kreće na starim putevima, koje je utvrdilo Šestojanuarskom proklamacijom, a sankcionisao

Oktroisani ustav. Naime, trebalo je posegnuti za pravom odlukom kako bi se izašlo iz

konstantne vladine krize. S tm u vezi (a očigledno ne bez aktivnog sudjelovanja dvora) došlo

je do izbijanja novih trzavica unutar same vlade, što je konačno ubrzalo Stojadinovićev pad.

Stojadinovićeva politika bezobzirnog odbijanja svakog popuštanja prema

federalisitčkom zahtjevu došla je sad do svoje krajnje tačke. ''Hrvatsko pitanje'' ponovo je

izbilo u prvi red kao neminovnost, koju kamarila više nije smjela mimoilaziti. Revizija

političkog kursa nametala se dakle kao krajnja nužda, a Milan Stojadinović nije bio pogodan

za takvu preorjentaciju državne politike. On je morao sići sa državnog položaja, a na njegovo

mjesto dvor je postavio Dragišu Cvetkovića.41

Cvetkovićeva vlada je formirana 6. februara 1939. godine knez Pavle je dao u zadatak

da sklopi sporazum sa HSS. Premijer vlade je to istakao pred skupštinom i senatom 16.

februara 1939. godine. Rješenje ''hrvatskog pitanja'' nametali su, kako unutrašnje tako i

spoljno-političke okolnosti.42 Na unutrašnjem planu trebalo je neutralizirati profašističke

organizacije frankovaca i ustaša koje su težile izdvajanju Hrvatske iz Kraljevine Jugoslavije.

Spoljno-politička situacija se sve više komplikovala agresivnom politikom Njemačke i italije,

što je ukazivalo da se Evropa nalazi pred ratom. U takvim okolnostima trebalo je konsolidirati

državu kako bi Kraljevina Jugoslavija suoćena sa neposrednom ratnom opasnošću spremno

dočekala. Pregovori su počeli 2. aprila 1939. godine, nakon nekoliko sastanaka postignut je 38 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knjiga II Zagreb 1961. str. 131.39 Navedeno djelo, str. 132.40 Isto, str. 133.41 Isto, str. 134.42 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najsratijih vremena do kraja II svjetskog rata, Sarajevo 1994, str. 328

_ 14


sporazum o stvaranju ''Banovine Hrvatske''. Sporno je bilo kako podijeliti Bosnu i

Hercegovinu kao i Vojvodinu sa Sremom. Međutim namjesništvo je ovaj sporazum odbacilo.

Nastavak pregovora održan je sredinom jula 1939. godine, pa opet sredinom augusta 1939.

godine. Konačno je 26. augusta 1939. godine zaključen i potpisan sporazum ''Uredba o

Banovini Hrvatskoj''. Sporazumom je dogovoreno obrazovanje zajedničke vlade Banovine

Hrvatske. Zajednička vlada je formirana na taj način što su u već postojeću vladu išli i

predstavnici SDP. U Banovinu Hrvatsku pored Savske i Primorske banovine ušlo je i trinaest

srezova iz Bosne i Hercegovine.43

Sporazum Cvetković-Maček bio je samo politički dogovor bez državno-pravne snage.

Potpisan je na osnovu člana 116. Oktroiranog ustava, gdje je kruna mogla djelovati i mimo

ustavnih odredbi, ali je naknadno trebalo da ga ratifikuje Narodna skupština i Senat. Pošto je

skupština raspuštena, a novi izbori nisu održani, sporazum postignut 26.8.1939. godine nije

odobren. Sporazumom o Banovini Hrvatskoj otvoren je federalistički princip preuređenja

zemlje, čime je načeto načelo centralizma. Takođe je otvoren cijeli niz drugih pitanja i

problema. Njihovo rješavanje presječeno je slomom Kraljevine Jugoslavije 6. aprila 1941.

godine. Na političku scenu stupila je tada jedna nova snaga, a to je bila zabranjena

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).

Djelatnost KPJ do kraja Drugog svjetskog rata

Krajem XIX i početkom XX vijeka u gotovo svim jugoslavenskim zemljama osnivaju

se radničke partije. Prvi svjetski rat je ušao u radnički pokret kao prihvatanje osnovnih

smjernica Druge Internacionale o suprostavljanju ratu i ratnim opasnostima. Uspješno

izvedenom Oktobarskom revolucijom 1917. godine bila je podsticaj za dalja revolucionarna

kretanja. Revolucionarno buđenje masa proširuje se pod uticajem povratnika iz Oktobarske

revolucije iz Rusije i revolucije u Mađarskoj 1919. godine.

Najvažniji zadatak nakon ujedinjena jugoslavenskih zemalja, bio je ujediniti radnički

pokret. Radničke organizacije Bosne i Hercegovine (BiH) su dale inicijativu za ujedinjenje

jugoslavenskog radinčkog pokreta. Socijalističkodemokratska partija Srbije (SSDP) je

prihvatila tu ideju, ali su socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slovenije to odlučno odbile.

Tada je došlo do unutrašnjeg rascjepa u strankama Hrvatske i Slovenije, jer su se iz nje

otcijepili pod vodstvom željezničara, tipografa i građevinara, oni koji su se protivili

ministerijalizmu (politika ministara da se drže uz vladu), podržavajući aktivnost

Socijaldemokratskih partija (SDP) Bosne i Hercegovine i Socijaldemokratskih partija Srbije.

Dogovoreno je da se Kongres ujedinjenja sazove u Slavonskom Brodu, tako da je izbor pao

na Beograd. Kongres ujedinjenja je održan od 20. do 23. aprila 1919. godine u Beogradu.44 Na

njemu je učestvovalo 432 delegata iz cijele zemlje, osim Slovenije. Osnovni akt kongresa je

Podloga ujedinjenja. Kongres je donio odluku da se nova partija zove Socijalistička radnička

43 Enciklopedija Jugoslavije, Separat II (Bosna i Hercegovina), Zagreb 1983, str. 11544 Grupa autora, Povijest Saveza Komunista Jugoslavije, Beograd 1985. str. 62. (Dalje: G. autora, Povijest SKJ)

_ 15


partija Jugoslavije (komunista).45 Ističe se dalje da se usvaja program na kojem je počivao

socijaldemokratskih partija, i da se prihvataju odluke III internacionale, kao i plan za rušenje

kapitalističke vlasti i uspostava komunističkog društva. Kongres je donio odluku o agrarnom

pitanju: ''zahtijeva se ukidanje feudalnih ostataka i besplatna podjela zemlje seljacima''.46

Također je izglasana posebna Rezolucija koja protestvuje protiv ukidanja građanskih sloboda

i gušenja radničkog pokreta u zemlji. Centralno partijsko vijeće (CPV) je prema odlukama

Kongresa, centralni organ partije. U njemu su se nalazili Filip Filipović, Sima Marković,

Mitar Trifunović i dr. Za glavnog sekretara je izabran Filip Filipović.47 Tako je stvorena

jedinstvena radnička partija. Sam naziv partije je izražavao kompromis između reformističke i

revolucionarne struje.

Partijski listovi koji su izlazili poslije kongresa ujedinjenja bili su: Glas slobode

(Sarajevo), Radničke novine (Beograd), Istina (Zagreb) itd.48

U vrijeme kongresa ujedinjenja održana je Konferencija žena socijalista (komunista).

U Zagrebu je 10. oktobra 1919. godine, osnovan Savez komunističke omladine Jugoslavije

(SKOJ), koji je takođe usvojio program SRPJ (k).49

U periodu od proljeća 1919. do proljeća 1920. godine, radnička klasa je izražavala sve

veće nezadovoljstvo, štrajkovi su se nizali jedan za drugim. Radnici su tražili bolje uslova

rada kao i povećanje nadnica. Dolazilo je do oružanih sukoba radnika sa aktuelnom vlasti.

Vlast se oštro obračunavala sa pripadnicima radničkog pokreta smatrajući ih opasnim, a veliki

broj njih je dospio zatvora. Među njima je bio i generalni sekretar CPV Filip Filipović.

SRPJ (k) iako se obračunavala sa ministerijalcima, je imala problema sa oportunim

reformističkim elementima, koji su naslijeđeni iz ranijih socijaldemokratskih stranaka.

Priprema Drugog Vukovarskog kongresa je protekla u znaku borbe reformista (u partiji

poznati pod imenom centrumaši) i komunista, revolucionarno opredjeljenih članova Partije.

Drugi partijski kongres u Vukovaru je održan od 20. do 24. juna 1920. godine. Filip

Filipović je podnio program, kojije predlagao slamanje buržoaskog (građanskog) poretka i

uspostava sovjetske republike Jugoslavije. U skladu sa takvim revolucionarnim programom

stranka mijenja ime iz Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) u Komunističku

partiju Jugoslavije (KPJ). Za nove sekretare izabrani su Filip Filipović i dr. Sima Marković.50

Na općinskim izborima u martu i augustu 1920. godine partija je osvojila većinu u

mnogim gradovima (Beograd, Zagreb, Osijek, Skoplje, Niš i dr.), a na izborima za

Ustavotvornu skupštinu, novembra 1920. godine dobila je 59 mandata, od ukupno 419

poslaničkih mjesta i zauzela treće mjesto po broju poslanika u Skupštini.51

Smatrajući Komunističku partiju za prijetnju, kralj Aleksandar je optužujući KPJ da

priprema prevrat, iskoristio sukobe sa žandarmerijom i vojskom u štrajkovima rudara na 45 Grupa autora, Pregled Istorije Saveza Komunista Jugoslavije, Beograd 1963. str. 42. (Dalje: G. autora, Pregled Istorije SKJ)46 G. autora, Pregled Istorije SKJ, str.43.47 Navedeno djelo. str. 65.48 Isto, str. 45.49 G. autora, Povijest SKJ, str. 65.50 G. autora, Pregled Istorije SKJ,str. 61.51 G. autora, Pregled Istorije SKJ, str. 67.

_ 16


području Bosne i Hercegovine i Slovenije, te je objavio ''Obznanu,'' tj. naredio je da se do

donošenja Ustava zabranjuje svaka komunistička aktivnost.52

Čim je usvojen novi ustav, Skupština je 2. augusta 1921. godine donijela ''Zakon o

zaštiti države,'' kojim je komunistička aktivnost kvalifikovana kao zločinačka.

U obrazloženju tog zakona KPJ je optužena kao krivac za neuspjeli atentat na regenta

Aleksandra i atentat na ministra Milorada Draškovića.53

Kako je proces ponovne izgradnje KPJ, i njeno čvršće uporište među masama, tekao

veoma sporo, kako zbog objektivnih tako i subjektivnih činilaca, došlo se na ideju stvaranja

jedne legalne partije, koja je bila potčinjena KPJ i njenim interesima. Osnivačka konferencija

je održana 13. i 14. januara 1923. godine na kojoj je osnovana Nezavisna Radnička Partija

Jugoslavije. Partija je u to vrijeme imala 1.000 članova i izdavala je svoje novine ''Okovani

radnik''.54

Kao odgovor na pojačanu aktivnost KPJ, 1924. godine zabranjen je rad Nezavisne

Radničke Partije Jugoslavije. Usljed ovih okolnosti u rukovodstvu Partije stvorene su dvije

grupe-frakcije. Sukob između frakcija slabio je snagu Partije. U Beču je od 17. maja do 22.

maja 1926. godine održan Treći kongres KPJ u prisutnosti 38 delegata , sazvan u prvom redu

na intervenciju Komunističke internacionale, s težnjom da se pronađu putovi izlaza iz krize u

kojoj se Partija nalazi zbog frakcijskih sukoba.55 Revolucionarni stavovi programa KPJ na

Trećoj sjednici bili su: konstatacija da postoji nacionalno ugnjetavanje, potreba borbe KPJ za

pravo svih nacija na samoodređenje do odcjepljenja, te potreba državne zajednice Južnih

Slavena. Na Trećem kongresu u vezi s nacionalnim pitanjem prvi put se govorilo konkretno i

o makedonskoj naciji.

Četvrti kongres KPJ, održan je u Drezdenu na početku novembra 1928. godine trebalo

je da bude daljnja značajna etapa u procesu konsolidacije KPJ. Na njemu su sudjelovala 22

delegata, koji su predstavljali nešto više od dvije hiljade članova KPJ. Kongres je, međutim,

bio relativno slabo pripremljen jer je sazvan nakon kratkog perioda od publiciranja Otvorenog

pisma. Njega je prije svega postavila na dnevni red izvanredno složena unutrašnja društveno -

politička situacija, prema kojoj je KPJ trebala zauzeti jasan stav. Kongres je u vezi s tim

razmatrao sve osnovne probleme politike KPJ, kao što su ocjena političke situacije u zemlji,

perspektivna borba protiv velikosrpske hegemonije, nacionalno pitanje s tendencijom daljnje

potrebe razbijanja Jugoslavije, sindikalno pitanje, pitanje revolucije, problem rukovodstva i

druga pitanja. Za političkog sekretara izabran je Jovan Martinović, a Đuro Đaković za

organizacionog sekretara Partije.56

Politička kriza koja je nastala nakon ubistva u Skupštini, uticala je da kralj Aleksandar

janura 1929. godine izvrši državni udar, ukine Ustav iz 1921. godine raspusti Narodnu

skupštinu, te zavede diktaturu. Ona je značila obračun sa ljevičarskim pokretima i partijama.

52 Navedeno djelo, str. 70.53 Isto, str. 77.54 Isto, str.106.55 Isto, str. 126.56 G. autora, Pregled Istorije SKJ, str. 144.

_ 17


Na inicijativu Kominterne, KPJ je pozvala narod da se oružjem suprostavi diktaturi. Nakon

ovog poziva vlada generala Petra Živkovića je krenula svim sredstvima da uništi KPJ. Prva

žrtva, bio je politički sekretar KPJ Đuro Đaković.57 U ovim akcijama vlasti, takođe su

osuđeni na višegodišnju robiju Boris Kidrić, Aleksandar Ranković, Mitar Trifunović Učo,

Edvard Kardelj i drugi. Po svojoj brutalnosti najpoznatiji je bio istražni zatvor kod Beograda

poznat pod imenom Glavnjača. Stavljeni na muke jedan broj bi izvršio samoubistvo, dok bi

ostali umirali u mukama nakon nekoliko dana neprestanog mučenja. Ovo su bila veoma teška

vremena za KPJ, koja se počela obnavljati, ali veoma sporo, tek početkom 1930. godine.

Od 1929. do 1932. godine nekoliko puta su smjenjivani čelni ljudi partije. U ljeto

1930. godine, po odluci Kominterne, na čelu novog rukovodstva došli su Filip Filipović i

Anton Mavrak. Već naredne godine formirano je privremeno rukovodstvo s Filipom

Filipovićem na čelu, a 1932. godine tu funkciju preuzima Milan Gorkić.

Godine 1932. obnovljeno je više pokrajinskih organizacija KPJ u Sloveniji, Bosni i

Hercegovini, Vojvodini i Crnoj Gori.58 Taj proces je ubrzan tokom 1933. i 1934. godine, kada

su posebno došle do izražaja posljedice ekonomske krize. Na razvitak i aktivnost KPJ u ovom

razdoblju negativno je utjecala činjenica da je njen Centralni komitet bio u inostranstvu, bez

čvršćih veza s organizacijama i bez punijeg uvida u politička kretanja u zemlji.

Stabilizacija KPJ, uslijedila je na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji održanoj 24. i 25.

decembra 1934. godine u Ljubljani, kada je Josip Broz Tito izabran za člana Centralnog

komiteta (CK) KPJ.59 Na ovoj konferenciji donesene su rezolucije o sindikatima, radu na selu,

među omladinom, o partijskoj štampi, te o borbi protiv imperijalističkog rata. Zahtijevana je

odlučnija borba protiv fašizma i protiv kolebljive politike (koja grativira fašističkim silama)

jugoslavenskog režima. Četvrta konferencija je označila oporavak i obnavljanje Partije od

udarca, koji joj je nanesen uspostavom diktature.

Pošto Centralni komitet koji se nalazio u inostranstvu, nije mogao efikasno da utječe

na rad partijskih organizacija, sredinom 1935. godine obrazovan je Zemaljski biro CK kao

operativni organ u zemlji. On je pridonio čvršćem povezivanju i usmjeravanju aktivnosti

partije.

Vlada Bogoljuba Jevtića je bila primorana 1935. godine da raspiše izbore. KPJ je

odlučila da učestvuje na izborima. Predstavnici KPJ su vodili pregovore za izlazak na izbore u

koaliciji sa Mačekom, ali bez uspjeha. Nakon izbora obrazovana je nova vlada na čelu sa

Milanom Stojadinovićem. Stojadinović je formirao vladu u junu mjesecu 1935. godine sa

Slovenskom ljudskom strankom i JMO.60 Ubrzo je ova vlada pokazala svoj profašistički

karakter. Policijski teror je pojačan (za manje od godinu dana izvršeno je u zemlji oko 250

političkih ubistava).

KPJ je promijenila na Splitskom plenumu iz juna 1935. godine, svoj stav o

nacionalnom pitanju. I dalje su bili na pozicijama prava samoopredjeljenja do otcjepljenja, ali

57 Navedeno djlo, str. 156.58 Isto, str. 174.59 Isto, str. 192.60 G. autora, Povijest SKJ, str. 129.

_ 18


su smatrali da nije neminovno nakon samoopredjeljenja da se dođe do otcjepljenja. Borba

protiv velikosrpske hegemonije je nastavljena, ali je smatrano da treba ublaziti težnje

separatista, kako bi predstavljali tvrđi orah, za teritorijalne aspiracije fašističkog neprijatelja.61

Tokom 1935. i 1936. godine izvršena su hapšenja oko 950 članova komunista od ukupno

3000 članova partije.

U augustu 1936. godine je došlo po nalogu Kominterne do savjetovanja u Moskvi. U

njegovom radu učešća su uzeli Blagoje Parović, Milan Gorkić, Josip Broz, Filip Filipović,

Vladimir Ćopić, Edvard Kardelj i dr. KPJ na ovom savjetovanju definitivno istupila sa

nacionalnim programom protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije, jer bi

njeno razbijanje islo na ruku fašističkim neprijateljima i njihovim ratnim ciljevima. Zbog toga

Partija mora pojačati borbu protiv vlade Milana Stojadinovića, koji zemlju sve otvorenije

politički i privredno vezuje za fašističke sile, težeći uvođenju fašističkog poretka. Na ovom

savjetovanju je donesena odluka o prelasku Organizacionog sekretarijata CK KPJ na čelu sa

Josipom Brozom Titom, iz inostranstva u zemlju, kako bi preuzela na sebe neposredno

rukovođenje Partijom i pokretom. Pored Tita i Gorkića, u Politbiro su ušli, Franc Leskošek,

Rodoljub Čolakovic, i Sreten Žujovic.62

Poslije održanog savjetovanja, Organizacioni sekretarijat KPJ je prešao u zemlju.

Režim nije odustajao od namjere da se obračuna sa komunistima. U tom cilju je naređivao

njihova hapšenja, mučenja, i progone.

Kako bi lakše pridobili podršku naroda, KPJ se odlučila na osnivanje KP Slovenije i

Hrvatske. Osnivački kongresi su se odvijali u veoma teškoj atmosferi režimske represije,

1937. godine. Glavne ličnosti ovih događaja bili su za Sloveniju Edvard Kardelj, a za

Hrvatsku Josip Broz Tito.63

Rješavanje unutrašnjih problema i proturječnosti koje su potresale Jugoslaviju i pitanje

odbrane njene nezavisnosti postavljalo se u još zaoštrenijom obliku proširivanjem agresije

fašističkih sila na Evropu, koje je započelo pobunom frankističkih generala protiv

narodnofrontovske vlade u Španiji u julu 1936. godine, uz vojnu podršku nacističke

Njemačke i fašističke Italije.64

Španski građanski rat (1936-1939) je izazvao velike reakcije u cijelom svijetu. Veliki

broj dobrovoljaca iz oko 50 zemalja koji su podržavali republikance (borci Narodnog fronta)

su otišli u Španiju kako bi se borili. Među njima je bilo i Jugoslavena. Osim boraca,

prikupljala se i materijalna pomoć, ali i javna odbrana, preko štampe i pisane riječi. Vlada

Milana Stojadinovića je slala u zatvore jugoslavenske građane koji su javno izražavali

solidarnost (akcijom ili samo verbalno) sa španskim narodom. Ministar Korošec je izdao

zabranu svake aktivnosti u korist republike, uključujući i slanje dobrovoljaca. Ko se

usprotivio toj odluci gubio je jugoslavensko državljanstvo. Partija je ipak slala dobrovoljce na

španski front, od kojih su najpoznatiji bili: ''Blagoje Parović, Vladimir Čopić, Marko

61 Navedeno djelo, str. 130.62 Isto, str. 143.63 G. autora, Pregled Istorije SKJ, str. 226. 64 G. autora, Povijest SKJ, str. 145.

_ 19


Orešković i dr.'' Ukupan broj dobrovoljaca, koji je stigao u Španiju, bilo iz Jugoslavije ili

inostranstva, bio je 1.700 od kojih je poginulo više od 800 a ranjeno preko 300 Mnogi

jugoslavenski dobrovoljci postali su komesari, komandiri i komadanti u Španskoj

republikanskoj armiji.65

U vrijeme konsolidacije u redovima Partije, kada se njeno rukovodstvo vratilo u

zemlju i počelo jačati svoj uticaj došlo je do Staljinovih čistki u kojima su stradali mnogi

jugoslavenski komunisti (Milan Gorkić, Filip Filipović, Vladimir Ćopić, Sima Marković i

drugi).66 Postavljalo se pitanje ukidanja KPJ, od strane Kominterne koja je pala pod uticaj

Staljina.

Po povratku u zemlju Tito je na poziv članova Politbiroa CK KPJ Rodoljuba

Čolakovića i Sretena Žujovića preuzeo dužnost sekretara Partije i o tome je obavješten

Izvršni komitet Kominterne.67 Tito je nastojao očuvati jedinstvo Partije i spriječiti bilo kakve

probleme u rukovodstvu koji bi doveli u pitanje političku aktivnost u zemlji.

Početkom marta 1938. godine, Tito je proveo odluku o konstituiranju Centralnog

komiteta, preuzimajući funkciju generalnog sekretara Partije. U CK KPJ su ušli:''Edvard

Kardelj, Franc Leskošek, Miha Marinko, Josip Kraš, Milovan Đilas i Aleksandar Ranković.''68

Na ovom sastanku izrađeni su planovi za dalje djelovanje Partije u narednom periodu.

Skupštinski izbori 1938. godine bili su značajan događaj u političkom životu

Kraljevine Jugoslavije. Oni su značili krah unitarizma kojeg je provodila vlada Stojadinovića.

Sve ovo je izazvalo nezadovoljstvo u zemlji, došlo je do sporazuma Cvetković-Maček 26.

augusta 1939. godine, čime je riješeno tzv. Hrvatsko pitanje.

U maju 1939. godine u Ljubljani je održano tzv. Majsko savjetovanje. Na tom

savjetovanju Tito je pročitao svoj referat ''Stanje u Partiji,'' u kojem se između ostalog ističe

kako je Partija prebrodila podijeljenost i frakcionaštvo, te kako je stekla snagu za borbu na

širem političkom planu. Savjetovanje je istaklo dva posebna zadatka:

• '' širi prijem žena u Partiju i njihovo brzo osposobljavanje za rad, naročito je

važna odluka, jer se približavao rat.

• plansko organizovanje partijskih tečajeva za sve članove KPJ.''69

Partija je podržala opozicioni pokret buržoaskih stranaka u Jugoslaviji, jer se odredila

za rušenje režima, iako nije bila u saglasnosti sa vodstvima stranaka. Pristajući na saradnju

pojačala je borbu protiv režima. Međutim, te stranke nisu željele saradnju sa komunistima.

Od najvećeg značaja za pripreme koje je KPJ preduzimala u cilju osposobljavanja za

naredne zadatke pred kojima su se nalazili, bila je Peta zemaljska konferencija koja je održana

od 19. do 23. oktobra 1940.godine.70 Na konferenciji je ukazana opasnost i ozbiljnost položaja

u kojem se nalazila Jugoslavija. Kritikovana je vlada Cvetković-Maček, koja je popustljiva

prema fašizmu. KPJ je postavila u zadatak da izbijanjem rata 1. 9. 1939. godine, treba voditi

65 G. autora, Povijest SKJ, str. 146.66 Navedeno djelo, str. 152.67 Isto, str. 153.68 Isto, str.155.69 G. autora, Pregled Istorije SKJ, str. 251.70 G. autora, Povijest SKJ, str. 164.

_ 20


politiku protiv uvlačenja u rat, i drugo borba za odbranu nezavisnosti zemlje od fašističkih

sila koje vrše stalni pritisak na Jugoslaviju.71 U provedbi svojih odluka i stavova KPJ se u

međunarodnim odnosima i dalje oslanjala na SSSR.

Na Konferenciji je izabran Centralni komitet od 22 člana i 16 kandidata. Takođe na

Konferenciji je Josip Broz Tito izabran za generalnog sekretara KPJ, a u Politički biro CK

KPJ, pored Tita izabrani su: Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Ivan

Milutinović, Rade Končar i Franc Leskošek.72

Izbijanjem rata, odnosno napadom na Jugoslaviju, KPJ preuzima glavnu ulogu u

odbrani zemlje sve do njenog oslobođenja.

2.3. Djelatnost Milovana Đilasa u okviru KPJ

Politički rad Milovana Đilasa počinje od studentskih dana. Na univerzitetu piše brojne

pjesme, priče, književno-kritičke prikaze i kulturno-političke članke i eseje. Objavljivao ih je

u tridesetak jugoslavenskih listova i časopisa. Istovremeno se upuštao u političku borbu protiv

diktature kralja Aleksandra. Takođe bio je angažovan u studentskim pokretima.73

Zbog svojih političkih aktivnosti uperenih protiv aktuelne vlasti, bio je meta policije.

Ipak, 1932. godine je uhapšen i nakon obavljenog istražnog procesa je pušten usljed

nedostatka dokaza.

Godine 1932. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i sekretar komunističke

organizacije u Beogradu. Uspostavio je saradnju između studentske organizacije i grupe

radnika-komunista. Kada je radnička grupa otkrivena, uhapšen je i on 23. aprila 1933. godine.

Đilas je osuđen od Suda za zaštitu države po Zakonu o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u

državi na tri godine strogog zatvora, koje je većim djelom izdržavao u Sremskoj Mitrovici.

Nakon izlaska iz zatvora 1936. godine, bio je jedan od najodgovornijih rukovodilaca u

Komunističkoj partiji Srbije, a 1937. godine postao je član Pokrajinskog komiteta za Srbiju.

Iste godine, na čelu Komunističke partije Jugoslavije došao je Josip Broz Tito, a Đilas postaje

član najužeg jugoslavenskog partijskog vođstva-Centralnog komiteta i Politbiroa.74

Na Petoj zemaljskoj konferenciji održanoj u Zagrebu 1940. godine i formalno je

potvrđen kao član Politbiroa.75 U partijskom vodstvu bio je od 1937. do 1954. godine.

U vrijeme Španskog građanskog rata (1936-1939) učestvuje u slanju jugoslavenskih

dobrovoljaca-komunista da se bore na strani španske republike protiv fašističke pobunjeničke

vojske generala Franka.

Milovan Đilas je bio jedan od glavnih govornika na demonstracijama 27. marta 1941.

godine protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu.

71 Navedeno djelo.str. 166.72 Isto, str.167.73 Drago J. Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Zagreb 1989. str. 78. (Dalje: D. J. Stanković, Anatomija procesa M. Đilasu)74 Vladimir Dedijer, Veliki Buntovnik Milovan Đilas, prilozi za biografiju, Beograd 1991. str. 149. (Dalje: V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas.) 75 G. autora, Povijest SKJ, str.167.

_ 21


Na svjetskoj političkoj pozornici, očevidno je bilo jačanje Hitlerove Njemačke koja je

ratom nastojala zagospodariti svijetom, a u njegovim planovima je bilo i slamanje

monarhističke Jugoslavije. Slomom kraljevine Jugoslavije, KPJ će voditi oslobođenje zemlje

a Milovan Đilas će biti jedan od vodećih ljudi u oslobodilačkom pokretu sa Titom na čelu.

III. ĐILASOVA POLITIČKA DJELATNOST U DRUGOM

SVJETSKOM RATU

3.1. Početak Drugog svjetskog rata i okupacija Jugoslavije

Međunarodni odnosi koji su doveli do početka Drugog svjetskog rata, ogledaju se u

jačanju nacističke Njemačke i fašističke Italije sa Musolinijem na čelu. Naime oni su tražili

veće učešće u međunarodnoj politici kao i težnjom za novom podjelom teritorija, jer su

najveći dio teritorija (kolonija) posjedovale Engleska, Francuska i SAD. Zbog toga su oni

uvidjeli da je rat najbolje rješenje njihovih problema. Tako je Njemačka prvo okupirala

Čehoslovačku, a s njenim napadom na Poljsku 1939. godine počeo je Drugi svjetski rat.76

76 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 232.

_ 22


U septembru 1940. god. Njemačka , Italija i Japan potpisale su u Berlinu ugovor o

savezništvu, poznat po nazivu Trojni pakt. Bugarska vlada pristupa Trojnom paktu 1. marta

1941. godine i Njemačke trupe ulaze u Bugarsku. Hitler je postavio isti zahtjev i Jugoslaviji.

Vlada Cvetković-Maček 25. marta 1941. godine u Beču potpisuje pristupanje Jugoslavije

Trojnom paktu. Nakon potpisivanja dokumenta o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu,

oficirska je grupa stupila u akciju, pa je u ranim jutarnjim satima, 27. marta 1941. godine

izvršen puč. Vodeći ljudi u časničkoj skupini bili su braća Radoje i Živan Knežević, general

Bora Mirković i general Dušan Simović. Vojska je zaposjela sva ministarstva i javne zgrade

pohapsila članove vlade, a onda je preko radia objavila proglas kralja Petra II o uklanjanju

namjesništva i njegovu stupanju na prijesto te kraljev ukaz o imenovanju generala Simovića

za predsjednika vlade. U Beogradu su tada organizirane ulične demonstracije o pristupanju

Trojnom paktu u demonstracijama učestvovala je i KPJ. Među ostalima izvikivale su se

parole "Bolje rat, nego pakt, Bolje grob, nego rob." 77

Na vijest o vojnom puču Hitler je odlučio Jugoslaviju vojnički uništiti. Bez najave

rata 6. aprila 1941. godine bombraduje Beograd, a zatim slijedi prodor njemačkih snaga iz

Bugarske, Mađarske i Austrije. Za samo dvanaest dana Kraljevina Jugoslavija je bezuslovno

kapitulirala. Ovu kapitulaciju u ime vlade je potpisao general Danilo Kalafatović.78

Legitimni nosilac državnog suveriniteta i integriteta, jugoslavenska vlada sa kraljem

na čelu je pobjegla prvo na Bliski Istok, a zatim emigrirala u Englesku. Pod zašitom britanske

vlade, formalno je nastavila rat protiv okupatora.

Slomom Kraljevine Jugoslavije njezin je teritorij bio podijeljen i okupiran od

Nijemaca, Talijana, Mađara i Bugara.

Dogovorom između Njemačke i Italije, teritorij kraljevine Jugoslavije79 je bio

podijeljen na njemačku i talijansku interesnu sferu. Tako je Njemačka prisvojila sjeverne

oblasti Slovenije (Štajerska, Gorenjska, dijelovi Dolenjske i Koruške), Italija je anektirala

jugozapadni dio Slovenije (nazvan Ljubljanska pokrajina), znatne dijelove Hrvatskog

primorja i Dalmacije s više otoka i Boku Kotorsku; Bugarska je kontrolirala veći dio

Makedonije, dijelove Kosova i jugoistočne Srbije, a Mađarska Bačku, Baranju, Međimurje.

Bosna i Hercegovina i Srijem su ušli u sastav novoformirane Nezavisne Države Hrvatske

(NDH).80 Ove granice između saveznica su omogućavale lakšu kontrolu teritorija i njenu

upravu.

Brzi slom Kraljevine Jugoslavije od strane Hitlerove Njemačke i njenih okupatora

izazvat će kod stanovništva strah, jer je zemlja ostala bez legalnih predstavnika vlasti i vojske

koja će se suprostaviti protivniku. Međutim, ulogu predvodnika otpora fašističkim silama

preuzet će Komunistička partija Jugoslavije sa Josip Brozom na čelu.

77 G. autora, Povijest SKJ, str. 170.78 M. Imamović, Historija Bošnjaka.str. 529.79 Kada spominjem u tekstu Jugoslaviju, uslovno mislim na zemlje koje su je činile Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru, Makedoniju80 G. autora, Povijest SKJ, str. 175.

_ 23


3.2. Pojava i razvoj Narodnooslobodilačkog pokreta

Teški i protivrječni uvjeti koji su 1941. godine nastali okupacijom i podjelom

jugoslavenskog prostora, te stvaranje kvislinških tvorevina duboko su se odrazili na ponašanje

svih društveno-političkih snaga u zemlji. Dotadašnji predstavnici vlasti, vlada i kralj su

pobjegli u inostranstvo, ostavljajući državu na milost i nemilost okupatoru. U takvim

prilikama, represalija na stanovništvo, uslovit će pojavu Narodnooslobodilačkog pokreta

(NOP) sa KPJ na njenom čelu.81

Slom Kraljevine Jugoslavije, KPJ nastoji iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva

preuzimanje vlasti i uspostavu socijalističkog modela društveno-ekonomskih odnosa i to na

teritoriji cijele razbijene i od fašističkih vlasti okupirane države. Prema tome, u programu KPJ

u tom je trenutku na prvom mjestu je bila borba za oslođenje od okupatora i obnova

Jugoslavije. Uz taj cilj KPJ će uredno raditi i na promjeni cjelokupnog političkog i društvenog

sistema utemeljenjem novih odnosa.82

Početkom maja 1941.godine u Zagrebu je održano savjetovanje rukovodioca KPJ iz

svih dijelova države (nisu prisustvovali samo predstavnici Makedonije), kojim je rukovodio

glavni sekretar Tito.83 Na savjetovanju su formulirane osnove političkog programa KPJ u

uslovima okupirane i raskomadane zemlje. Posebna je pažnja bila posvećena pripremama za

oružanu borbu, a kao najpodesniji oblik borbe u uslovima brojčane i tehničke moći

okupatorskih snaga utvrđen je partizanski rat. Pripreme za oružanu borbu bile su vrlo

intenzivne.

Napadom Njemačke na Sovjetski Savez, 22. juna 1941. godine za KPJ je bio znak za

početak oružane borbe protiv okupatora i njegovih saradnika. Istog dana je u Beogradu pod

Titovim rukovodstvom održana sjednica Politbiroa CK KPJ, na kojoj je ocjenjeno da je tim

događajem korjenito promjenjena situacija u svijetu i da se pored unutrašnjih, stvoreni i

međunarodni uslovi za uspješan početak oružane borbe u Jugoslaviji. Na istoj sjednici je

odlučeno da se narodima Jugoslavije uputi proglas da stupa u oružanu oslobodilačku borbu.

Nakon sjednice Politbiroa CK KPJ je od 22. juna 1941. godine težište u njegovom

radu je bilo na neposrednom pripremanju oružane borbe. Dvadesetsedmog juna 1941. godine

formiran je Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) sa

generalnim sekretarom KPJ Josip Brozom Titom na čelu.84

Na prostorima koja su partizani držali pod svojom kontrolom oranizirana je nova

civilna vlast (osnivali su se narodnooslobodilački odbori, općinski, kotarski). U daljem

razvoju NOP-a takvi su odbori djelovali ilegalno i u krajevima koji su bili pod okupacijom.

Istovremeno sa formiranjem NOP-a, formirane su i četničke jedinice sa kojima je trebalo

zajedno stupiti u borbu protiv neprijatelja. Tito je po dolasku na oslobođenu teritoriju dva

puta lično vodio razgovore sa Mihailovićem (prvi put u Struganiku, 19. septembra, a drugi put

81 G. autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata, Sarajevo 1994. str. 462.82 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 251.83 G. autora, Povijest SKJ, str.183.84G. autora, Povijest SKJ, str. 186-188.

_ 24


u Brajićima 27. oktobra 1941. godine), ulažući napore za međusobnu saradnju. Dogovor je

bio samo postignut o međusobnom nenapadanju između partizana i četnika. Međutim, ubrzo

dolazi do prekida saradnje, gdje se četnici Draže Mihailovića stavljaju u službu okupatora.

Ovakav razvoj situacije za NOP će se dodatno pogoršati jer sada su morali voditi bitku

i sa okupatorima i četnicima. Ovo neće pokolebati NOP nego će hrabro nastaviti borbu protiv

jednih i drugih.

Kako je razvitak antifašistiĉke borbe pod vodstvom KPJ do jeseni 1942. poprimio

široke razmjere i kako su partizani držali pod svojom kontrolom znatne prostore, vrh KPJ je

odlučio formirati najviše političko predstavničko tijelo svih jugoslavenskih zemalja. To je

izvršeno u Bihaću potkraj novembra 1942. godine osnivanjem Antifašističkog vijeća

narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). U skladu s najavljenim programom stvaranja

zajednice ravnopravnih naroda, pristupilo se zatim i formiranju predstavničkih tijela pojedinih

naroda, odnosno pojedinih zemalja u kojima ti narodi žive.85 Stalni rast NOP-a ogledao se i u

vojničkim pobjedama i širenju teritorija pod kontrolom partizana. Na ruku NOP je išlo to što

su i Saveznici napredovali na ostalim fronotovima pa je to okupatoru stvaralo dodatne

poteškoće u očuvanju pozicija u Jugoslaviji.

Najveći dio rata NOP je djelovao i radio na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na tlu

Bosne i Hercegovine vodile su se najznačajnije bitke u Drugom svjetskom ratu kao što su

Bitke na Neretvi i Sutjesci, gdje su neprijateljske sile doživjele poraz.

Zbog uspješnosti bitki, rukovodstvo NOP-a krajem novembra 1943. godine saziva

Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. Na tom zasjedanju AVNOJ je proglašen Vrhovnim

zakonodavnim i predstavničkim tijelom Jugoslavije. Donesena je odluka o izgradnji

obnovljene Jugoslavije na federativnoj osnovi kako bi bila osigurana ravnopravnost njenih

naroda. Izbjegličkoj vladi su oduzeta prava a kralju Petru II zabranjen povratak u zemlju.

Osnovan je Nacionalni Komitet Oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) koji preuzima ulogu vlade.

Od tada se jugoslavenska država, koja se obnavljala u antifašističkoj borbi naziva

Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ).86

Ovaj zaokret NOP-a kao i njegovo jačanje uslovilo je to da su Saveznici jasno vidjeli

koje se snage zalažu za oslobođenje zemlje. Saveznici su stupili u kontakt sa NOP-om i vršili

pregovore o vojnoj pomoći i borbi protiv fašističkog okupatora i njegovih pomagača.

Nakon toga NOP sve više jača, imao je u svom sastavu divizije i korpuse. Sa dobrim

ustrojem u vojsci i jačanjem NOP-a, počelo se raditi na političkom ustrojstvu buduće države.

3. 3. Oslobođenje zemlje i novi politički odnosi u Jugoslaviji

Narodnooslobodilački pokret (NOP), postepeno je rastao i jačao. Naime on je bio, ta

snaga koja je vodila značajne borbe protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja i radio na

postepenom oslobođenju zemlje od neprijatelja.

85 Navedeno djelo, str. 239.86 Grupa autora, Povijest SKJ, str. 272-273.

_ 25


Iako su na početku partizani bili slabo naoružani, vremenom su uspjeli da prikupe

značajnu vojnu opremu i naoružanje. Takođe su nastojali da dobiju međunarodno priznanje

od velikih sila, jer je NOP bio snaga koja se borila protiv neprijatelja.

Jugoslavija se pored oružanog otpora neprijatelju (Nijemcima, ustašama, četnicima i

ostalim saradnicima) morala politički organizovati. Britanci su smatrali da je legitimna snaga

otpora u zemlji četnici sa Dražom Mihailovićem na čelu. Međutim kad su Saveznici vidjeli da

je Draža Mihailović saradnik okupatora, a ne stvarni borac za oslobođenje zemlje, njihov kurs

prema oslobodilačkom pokretu se promjenio.

Uspostavlju se veze Londona i SSSR-a sa Titom kako bi se pomoglo antifašističkom

pokretu.

Partizani su vodili žestoke borbe sa neprijateljem. To su naročito pokazale bitke u toku

1943. i 1944. godine. Kada su partizani slabijim naoružanjem i velikim brojem ranjenika

uspjeli da taktički nadmudre neprijatelja i pređu na slobodni teritorij.

Prevagu u toku rata za NOP je odigrala kapitulacija Italije 1943. godine što dovodi do

slabljenja Njemačke. Od tada partizani korak po korak oslobađaju okupirani teritorij. Uspjesi

jugoslavenske vojske će zahtijevati da se Tito i partizani politički priznaju, jer su oni bili

snaga koja je politički vodila zemlju i nakon oslobođenja.

U pregovorima s predstavnicima kraljevske izbjegličke vlade, NKOJ se oslanjao na

odluke AVNOJ-a i povoljni unutrašnjih snaga u zemlji. Sporazum između Josipa Broza Tita i

Ivana Šubašića je novembra 1944. godine bilo uređeno formiranje jedinstvene jugoslavenske

vlade.87 Tim sporazumom utvrđeno je da se kralj Petar II neće vratiti u zemlju dok narod o

tome ne donese odluku. Na osnovu Beogradskog sporazuma između predstavnika NKOJ i

predstavnika kraljevske vlade Ivana Šubašića uspostavljena je ustanova Namjesništva koja

nije imala ovlaštenja u međunarodnoj i unutrašnjo-političkoj sferi odlučivanja.88 Formiranjem

ovog tijela, Tito je nastojao da dođe do međunarodnog priznanja, da potisne emigrantske

političare i spriječi ih da u državu vrate prijašnje stanje.

Kralj u početku nije prihvatio namjesništvo, ali je kasnije potpisao ukaz o prenošenju

kraljevske vlade na namjesništvo. Jugoslavenska vlada na čelu sa Josipom Brozom Titom

formirana je 7. marta 1945. godine. Ivan Šubašić je u toj vladi bio ministar vanjskih poslova.

Potpredsjednici vlade bili su Edvard Kardelj i Milan Grol.

Sa kapitulacijom Njemačke 9. maja 1945. godine Jugoslavija kreće u nove političke-

društvene odnose. Na trećem zasjedanju AVNOJ-a održanog u Beogradu 7. augusta 1945.

godine, AVNOJ se rezolucijom pretvara u Privremenu narodnu skupštinu. Privremena

narodna skupština je predstavljala prelaznu ustanovu ka Ustavotovornoj skupštini.

Ustavotvorna skupština je izabrana na izborima 11. novembra 1945. godine, koji su se završili

velikom pobjedom Narodnog fronta Jugoslavije. Ona je 29. novembra 1945. godine, na

dvogodišnjicu II zasjedanja AVNOJ-a donijela deklaraciju o proglašenju Republike.

Monarhija je i formalno ukinuta, a kralj lišen prava koja su mu pripadala. U Deklaraciji je

stajalo da je Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) savezna država ravnopravnih 87 Branko Petranović, Čedomir Štrbac, Istorija Socijalisitčke Jugoslavije, Beograd 1977, str. 23.88 Navedeno djelo,str. 41.

_ 26


naroda, koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji. Takođe je

vlada FNRJ odlučila, da na čelu države bude Josip Broz Tito.89 U oslobodilačkom ratu veliku

ulogu je odigralo stvaranje jedinstvene jugoslavenske armije, koja će izrasti u respektabilnu

vojnu silu.

3.4. Mjesto i uloga Milovana Đilasa u KPJ i NOP-u toku Drugog

svjetskog rata

Aprila 1941. godine Njemačka, Italija i njihovi saveznici porazili su jugoslavensku

vojsku i podijelili Jugoslaviju. Poslije napada Njemačke na SSSR 22. juna 1941. godine,

Centralni komitet KPJ sa Josip Brozom Titom zaključio je da su stvoreni uslovi za oružanu

borbu, nakon čega je donio odluku o podizanju ustanka.90 Sa podizanjem ustanka Milovan

Đilas je dobio određene ovlasti i zaduženja u toku rata. 1941. godine Tito je imenovao Đilasa

za člana Vrhovnog štaba, najviše komande u partizanskoj vojsci, iako on nije imao nikakvog

vojnog iskustva. Milovan Đilas je upućen u Crnu Goru radi pripremanja i pokretanja borbe

protiv italijanskog okupatora. Odlučeno je da se ustanak u Crnoj Gori digne 13. jula 1941.

godine.91Zadatak oko podizanja ustanka Đilas je odradio krajnje ozbiljno.

Trinaestojulski ustanak imao je na početku veliki uspjeh, no međutim

kontraofanzivom Italijana, početni uspjeh je splasnuo. Đilas je donio veliki broj kontraverznih

odluka, a u oktobru je od Tita dobio naređenje da napusti Crnu Goru. Đilas je ostao u Crnoj

Gori do novembra, kada odlazi u oslobođeno Užice i preuzima rad u listu ''Borba'' glavnom

partijskom glasilu.92 Poslije povlačenja Vrhovnog komadanta Tita i partizana u Bosnu, Đilas

ostaje u Novoj Varoši, na granici Srbije i Crne Gore. On se usred zime i u teškim okolnostima

povlači sa jedinicima pod njegovom komandom i pridružuje Vrhovnom štabu. Tek u martu

1942. godine ponovo odlazi u Crnu Goru, u kojoj se u međuvremenu rasplamsao partizansko-

četnički sukob.93

Iako je Đilas od Tita imenovan za člana Vrhovnog štaba on je na početku pokazao

nesposobnost u rukovođenju. Međutim se trudio da obaveze i zadatke, koji su mu bili

povjereni u potpunosti izvrši. Priliku za dokazivanje kao komadanta, Milovan Đilas je dobio

1943. godine i to u bitci na Sutjesci. Tada, ga je Tito imenovao za komadanta zaštitinih snaga.

Kao dokazani komunista od prvih dana ulaska u KPJ pokazao je svoju hrabrost.

Tito je imao velikog povjerenja u Milovana Đilasa, a to pokazuje činjenica da ga je

odredio za glavnog pregovarača s njemačkim štabom za Jugoistok, u martu 1943. godine.

U to vrijeme još uvijek su se vodile borbe između partizana i njemačkih, italijanskih,

ustaških i četničkih jedinica. Ovo je bio opasan zadatak, obzirom da je Đilas morao da ode u

njemački štab na pregovore.94

89 Branko Petranović, Čedomir Štrbac, Istorija Socijalisitčke Jugoslavije, Beograd 1977, str. 42.90 V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas, str.174.91 Navedeno djelo, str. 176.92 D. J. Stanković, Anatomija procesa M. Đilasu, str. 78.93 V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas, str. 179.94 Navedeno djelo, str. 193.

_ 27


U toku rata, Đilas je svo vrijeme bio član Vrhovnog štaba Narodno-oslobodilačke

vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ). Godine 1943. učestvovao je u pripremi

odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a održanog 29. i 30. novembra 1943. godine u Jajcu.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a udarilo je temelje budućoj socijalističkoj Jugoslaviji.95

Pored pregovora sa Nijemcima tokom bitke za ranjenike Milovan Đilas je od Tita

početkom 1944. godine dobio zadatak da posjeti SSSR i susretne se sa Staljinom kako bi mu

iznio situaciju u Jugoslaviji.

Bilo je više razloga što je Tito izabrao Đilasa. Kardelj je bio zauzet vođenjem borbe u

Sloveniji i Hrvatskoj, dok je Ranković kao organizacioni sekretar partije imao mnogo posla.

Pored toga Đilas je imao prednost nad Rankovićem, jer je znao ruski jezik. Đilas je u SSSR

otišao aprila 1944. godine.96Njegov zadatak po odlasku je bio prvenstveno da se organizuje

vojna pomoć iz SSSR. U razgovorima sa Staljinom Đilas ga je upoznao o borbi

jugoslavenskih naroda sa fašistima i njihovim saveznicima. Takođe je iznio podatak da je u

borbi protiv neprijatelja potrebna pomoć kako bi se oslobodili. Po povratku iz SSSR-a Đilas

je izvjestio Tita o uspješnim pregovorima sa Staljinom. Takođe je 1945. godine odlazio u

SSSR, ali ovog puta sa Titom na čelu.

U toku Narodnooslobodilačkog rata Đilas je kao član CK KPJ radio i na obrazovanju

kadrova, odnosno bio je predavač i učitelj marksizma. Za političko i vojno angažovanje u

toku rata dobio je čin generala-lajtnanta, a 1949. godine general-pukovnika. Njegov doprinos

u toku rata bio je veliki.

3.5. Stav Milovana Đilasa o položaju Bosne i Hercegovine u

Jugoslaviji

U toku II svjetskog rata Bosna i Hercegovina (BiH) je podnijela najveći teret rata.

Kako je tekao NOP i NOB-a tako se postavljalo i pitanje kakav će stauts BiH imati u novoj

državnoj zajednici. Nastanak federalne BiH, u sastavu jugoslavenske državne zajednice, bio je

praćen kontraverznim odnosom u samom rukovodstvu NOP-a.

Više članova CK KPJ je bilo na stanovištu da BiH ima status autonomne pokrajine, a

ne status ravnopravne federalne jedinice, pri tome se mislilo ''autonomiju uz Republiku

Srbiju.'' Taj status se temeljio isključivo na nacionalnom principu, koliko nacija toliko

federalnih jedinica, što je u suštini značilo nepriznavanje jednog naroda, tj. Muslimana.

O broju federalnih jedinica je u toku priprema zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu vođena

rasprava i u CK SKJ. U prvom nacrtu odluke, koju je predložio Milovan Đilas97 bilo je

predviđeno pet federalnih jedinica, pri čemu se za BiH predviđao status autonomne pokrajine.

95 D. J. Stanković, Anatomija procesa M. Đilasu, str. 79.96 V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas, str. 217.97 Zasnovan na modelu pet nacionalnih republika, za pet jugoslavenskih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci.

_ 28


Nisu se mogli dogovoriti kome će pripasti – Srbiji ili Hrvatskoj predloženo je da BiH bude

neposredno vezana za savezne ustanove.98

Uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a99 rasprava je vođena oko budućeg državnog stautsa

BiH između predstavnika Pokrajinskog komiteta (PK) BiH, Rodoljuba Čolakovića i Avde

Hume sa Milovanom Đilasom, Sretenom Žujovićem i Mošom Pijade članovima CK KPJ. PK

za BiH je zastupao stajalište da BiH može imati samo status ravnopravne federalne jedinice u

Federativnoj Jugoslaviji. Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović su smatrali da BiH

treba biti autonomna pokrajina, a ne federativna jedinica.100

Nakon mnogo rasprava o budućem statusu BiH rukovodstvo PK KPJ za BiH u

razgovoru sa Titom iznijeli svoje nezadovoljstvo, neslaganje i argumente, za ravnopravan

status BiH kao federalne jedinice. Tom je prilikom Avdo Humo opširno govorio o etničkim i

historijskim razlozima u prilog tome da BiH bude ravnopravna ostalim federalnim jedinicima

i istakao sljedeće: ''BiH mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija

i Hrvatska. I drugo Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to

Srbi i Hrvati u BiH.''101 Republičkim statusom BiH trebalo je spriječiti njenu podjelu, a nju

učiniti ''minijaturnim modelom jugoslavenske integracije.''

IV. POLITIČKA DJELATNOST MILOVANA ĐILASA

POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

4.1. Političke prilike u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata

Kraj Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je dočekala u novim društveno-političkim

odnosima. U novoformiranoj državi bilo je niz važnih pitanja, koja su se odnosila na

donošenje Ustava i upravljanja državom.

Ustavotvorna Skupština je 29. novembra 1945. godine donijela Deklaraciju o

proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). 102

Pošto je KPJ osigurala vojnu i političku pobjedu, prišla je učvršćivanju svoje vlasti i

ostvarivanju svog programa, a to je bilo uspostavljanje socijalizma, kao prve etape na putu

prema komunizmu.

98 Noel Malcolm, Povijest Bosne, Sarajevo 1995, str. 244.99 Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnooslobođenje Bosne i Hercegovine100 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo 1998. str. 187.101 M. Imamović, Historija Bošnjaka, str. 547.102 Branko Petranović, Čedomir Štrbac, Istorija Socijalističke Jugoslavije, Beograd 1997. str. 42.

_ 29


Učvršćivanje političke vlasti kretalo se ka uspostavljanju mehanizma koji će

omogućiti potpunu dominaciju i kontrolu KPJ nad svim sferama života i raditi na progonu

svih političkih neistomišljenika.

Ustavotvorna Skupština je donijela i Ustav FNRJ. On je usvojen bez ijednog glasa

protiv i bez ijednog glasa uzdržavanja na sastancima Savezne skupštine i Skupštine naroda

30. januara 1946. godine. Usvajanjem Ustava FNRJ Ustavotvorna skupština produžila je rad

kao Narodna skupština FNRJ, a 1. februara 1946. godine je imenovala vladu FNRJ, s Titom

na čelu.103

Ustavno ustrojavanje Jugoslavije dovršeno je donošenjem republičkih ustava i to: Crne

Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije 31. decembra 1946. godine, Slovenije 16. januara

1947, Srbije 17. januara 1947. i Hrvatske 18. januara 1947. godine. Svi republički ustavi su

napisani po istom obrascu i uspostavljali su potpuno simetričnu organizaciju vlasti i poretka u

svim federalnim jedinicima.104

Iako je obnovljena Jugoslavija po ustavu bila federativna država, taj je federalizam bio

samo deklarativan. Članice jugoslavenske federacije imale su samo formalnu samostalnost, a

u praksi je bila provedena stroga centralizacija vlasti. Sva je vlast bila koncentrirana u

partijskom i državnom vrhu Jugoslavije, a državne vlasti su provodile politiku koju je

određivala KPJ. Na ovaj način, stvorena je partijska država po Sovjetskom modelu.105

Funkcioneri KPJ istodobno su bili i funkcioneri državnih ustanova i privrednih

organizacija. To je načelo provedeno od najviših do najnižih državnih institucija. Premda su

na nivou republika i nižih organa postojale izabrane skupštine, njihova uloga se svodila na

odobravanje zakona i odluka, koje su bile pripremljene u stranačkom vrhu, odnosno u

partijskim komitetima. Komunistički je režim imao punu kontrolu i nad svim područjima

društvenog života (kultura, umjetnost, školstvo, novinarstvo, sport, informativni mediji i

dr.).106 Nova država se razvijala pod uticajem jedne partije i ideologije.

Legalizirajući svoju vlast, KPJ je okrenula u obračun sa svojim protivnicima

(ustašama, četnicima, balistima, domobranima), kao i sa pripadnicima društvenih slojeva koji

su u prethodnom razdoblju bili vlasnici veće ili manje imovine pa nisu prihvaćali privredne

mjere nove vlasti. KPJ se oštro obračunavala sa protivnicima, likvidirajući pojedine bez

sudskih procesa. Partija je zabranila i rad crkvama. (naročito je bila oštra prema Katoličkoj).

Jugoslavija ratom porušena, tražila je nove puteve za obnovu zemlje. Najviše je pažnje

posvećivano obnovi industrije, saobraćaja i poljoprivrede. Veliku ulogu u obnovi zemlje dale

su i Omladinske radne akcije. One su bile jedan od glavnih nosioca izgradnje države. Veliku

pomoć država je dobijala i od Ujedinjenih nacija (UNRRA).107 Izvršena je i Agrarna reforma

koja je čak u nekim krajevima provedena nasilno, odnosno zemlja je oduzimana od

posjednika uz male nadoknade.108

103 Navedeno djelo, str. 43.104 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 279.105 Branko Petranović, Čedomir Štrbac, Istorija Socijalističke Jugoslavije, Beograd 1997, str. 281.106 Branko Petranović, Čedomir Štrbac, Istorija Socijalističke Jugoslavije, Beograd 1997, str. 282.107 United Nation Relief Recover Administration (Administracija za obnovu i razvoj)108 Grupa autora, Tito Četrdeset godina na čelu SKJ 1937-1977. str. 252.

_ 30


Dakle, država je nakon završenog rata postala vlasnik privrednih, društvenih i

ekonomskih sredstava za proizvodnju i organizovala je proizvodnju.

4. 2. Milovan Đilas i INFORMBIRO

Na savjetovanju komunističkih partija SSSR-a, Jugoslavije, Čehoslovačke, Mađarske,

Poljske, Rumunije, Bugarske Francuske i Italije održanom u septembru 1947. godine u

Škljaskoj Porebi (zapadna Poljska), osnovan je Komunistički informacijski biro (Kominform

ili Informbiro). Jugoslavenske komuniste su na tom sastanku predstavljali Edvard Kardelj i

Milovan Đilas. Za sjedište organizacije bio je izabran Beograd, po prijedlogu sovjetske

delegacije.109 Osnivanjem Informbiroa Staljin je želio ostvariti jači politički i ekonomski

utjecaj SSSR-a na zemlje narodne demokracije, u kojima su bili uspostavljeni komunistički

režimi, i staviti pod jaču kontrolu zapadne komunističke partije koje su pokazivale znakove

osamostaljivanja od sovjetskog utjecaja.

Kako se Tito, nije htio potčiniti Staljinovom diktatu čak ni u toku rata, to je ovaj

pripremio Rezoluciju o stanju u KPJ, kojom je oštro napao cjelokupnu jugoslavensku politiku.

Rezolucija je usvojena na sastanku Informbiroa u Bukureštu, na kojem nije bilo predstavnika

iz Jugoslavije. Nakon toga je uslijedila velika propagandna kampanja protiv KPJ, uz stalne

oružane prijetnje Jugoslaviji.110

Rezolucija Informbiroa i sukob Tita sa Staljinom, imali su teške ekonomske i

privredne posljedice na čitavu zemlju, te podjelu u samoj KPJ. KPJ se podjelila na komuniste

koji su bili za Staljina (nazivani Informbirovci) i oni koji su stajali uz Tita. Zbog toga je došlo

do političkog obračuna sa Informbirovcima, koji su protjerivani, hapšeni pa čak i likvidirani

od strane onog dijela KPJ koji je bio uz Tita. Smirivanje situacije u zemlji, odnosno

popravljanje situacije sa Informbirom nastat će poslije Staljinove smrti 1953. godine.

Milovan Đilas je zajedno sa Edvardom Kardeljom od početka učestvovao u radu

Informbiroa, dakle od njegovog osnivanja 1948. godine. Marta 1948. godine na poziv iz

Moskve učestvovao je u diskusijama oko Albanije.111 Učestvovao je na svim sjednicima

Politbiroa prilikom objavljivanja kompromitiranih pisama iz Moskve i radio je na sastavljanju

odgovora u ime CK KPJ. U nekoliko pisama prispjelih iz Moskve Đilas i Kardelj su optuženi

da su ''trockisti'' što je opredjelilo Đilasa da ostane uz Tita i partiju.112

U septembru 1949. godine Edvard Kardelj, kao ministar spoljinih poslova i Đilas

predvode jugoslavensku delegaciju na IV zasjedanju Generalne skupštine Organizacije

ujedinjenih nacija u Njujorku. Sredinom novembra, pred političkim komitetom Organizacije

ujedinjenih nacija Đilas je održao govor protiv sovjetskih političkih, ekonomskih pritisaka

kao i vojnih prijetnji na Jugoslaviju. Jugoslavija je tada prvi put pred jednom međunarodnom

109 G. autora, Povijest SKJ, str. 347-348.110 Navedeno djelo, str. 354.111 V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas, str. 329.112 Navedeno djelo, str.330.

_ 31


ustanovom izložila svoje viđenje sukoba sa Staljinovom politikom. I pored Sovjetskog

protivljenja, Jugoslavija je bila u Savjetu bezbjednosti.113

U vrijeme sukoba između Sovjetskog saveza i Jugoslavije Đilas je najtemeljnije i

najasnije razvijao ideje o nezavisnosti Jugoslavije i o potrebi demokratizacije jugoslavenske

partije i jugoslavenskog društva. Pošto je borba protiv Staljina trajala i poslije 1948. godine

jugoslavensko rukovodstvo je odlučilo da sačini sopstveni program koji bi se značajno

razlikovao od Sovjetskog ustava i društvenih ciljeva. Milovan Đilas je isticao da je on bio

začetnik društvenog samoupravljanja, kojim je Jugoslavija krenula, a koji je bio neovisan od

SSSR-a.

4. 3. Nove političke ideje Milovana Đilasa

Poslije Staljinove smrti marta 1953. godine, Tito je nastojao da ostvari pomirenje sa

SSSR-om. Tada u Jugoslaviji dolazi do zastoja u demokratizaciji društva, zbog toga Đilas

počinje da se razilazi s Titom i vodstvom partije. U jesen i zimu 1953-1954. godine,

objavljuje u partijskim dnevnim novinama ''Borbi'' seriju članaka (tačnije, kratkih teorijsko-

političkih eseja), u kojima razvija ideje o demokratizaciji jugoslavenskog društva.114 Neka

Đilasova gledišta – o ''demokratiji za sve,'' o ulozi partije kao revolucionarne avangarde, o

''potrebi za višepartijskim sistemom,'' o tehnokratizmu i elitizmu, o buržoaskom liberalizmu –

su na svoj način, posredno ili neposredno doživjela ''reafirmaciju'' u periodu euforije

liberalizma početkom sedamdesetih godina. Đilas je takođe govorio o reformi društva koju bi

vodeću ulogu imali tehnokrati i intelektualci koji bi se trebali konstituirati kao ''buduća klasa,''

klasa koja je trebala upravljati zemljom.115

On je naglašavao, da je KPJ bila materijalno i politički privilegovana, birokratizirana, i

da je držala monopol nad privrednim i duhovnim životom, kao i na njeno izdizanje iznad

zakona. Takođe je onemogućavala demokratski dijalog u društvu. Đilas se zalagao za

otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova i dozvoljavanje opozicionih grupa.

Tražio je da policija i sudovi štite zakonitost. Njegov je opći zaključak bio da je borba za

demokratiju trebala da bude glavni cilj u razvoju socijalizma. Početkom 1953. godine

pokrenut je časopis ''Nova misao.'' Od trinaestog broja u januaru 1954. godine ''Nova misao''

se fuzionisala sa časopisom ''Naša stvarnost.'' Iako redakcija nije održala nijedan sastanak,

bila je ukinuta – kao i časopis koji je uređivala. Prvi broj pripreman je u tajnosti. Đilas je u

njemu objavio članak pod naslovom ''Anatomija jednog morala.'' U stvari, bio je to politički

pamflet sa iskonstruisanom fabulom, koja je trebalo da kompromituje stare revolucionare,

njihov način života, shvatanja i ''konzervativnost'' – od porodice i prijatelja do politike.

Đilasova namjera je bila da se putem svojih natpisa u novinama na neki način obračuna sa

KPJ. Računao je da će na taj način prevesti cio sukob sa političkog na ''etički plan,'' da će

113 Isto, str. 535.114 Isto, str. 399.115 Dragan Marković, Savo Kržavac, Zašto su smenjivani-Političke krize u Jugoslaviji, Beograd 1985. str. 64. (dalje: D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani)

_ 32


unijeti novu zabunu u komuniste i da će tako izaći kao ''moralni pobjednik'' iz sukoba koji je

sam nametnuo partiji.116

Članci su izazvali određene simpatije u javnosti. Zbog toga je tiraž Borbe porastao, a u

redakciju je stigao veliki broj pisama podrške. Međutim, dok su se mladi komunisti i

intelektualci zanosili Đilasovim vizijama, brojna srednja birokratija je bila nezadovoljna.

KPJ je na Đilasov prijedlog prerasla u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ). Njegovo

izvšno tijelo se zvalo Sekretarijat Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKJ.117

4. 4. Treći vanredni Plenum CK SKJ

Razlozi koji su doveli do Trećeg vanrednog plenuma CK SKJ su stavovi i ideje koje je

pisao Đilas u časopisu Borba, koji su bili suprotni od programa partije. Partijski vrh je

smatrao da je došao trenutak kada se trebalo razračunati sa Đilasom. Zbog toga je sazvan

Vanredni plenum CK SKJ (16. i 17. januara 1954. godine), sa zadatkom da se razmotri

Đilasovi istupi.118 U povodu održanog plenuma vladalo je veliko interesovanje javnosti, prije

svega političke, a zatim cijele zemlje. Plenum je prenošen preko Radio Beograda, tako da su

ga mogli pratiti šire narodne mase.

Plenum je otvorio Tito. Tom prilikom je iznio razloge za Vanredno sazivanje ove

sjednice Centralnog komiteta, naglašavajući da su Đilasovi članci značili ozbiljno odstupanje

od odluke VI kongresa. Takođe je istakao da je on svoja gledišta plasirao u javnu diskusiju, to

jest pred jedan vanpartijski auditorijum, razumije se da je sve to skupa imalo za posljedicu da

smo morali sazvati ovaj Plenum. Potom je Tito objasnio zašto partijski vrh nije ranio reagirao

na Đilasove istupe. Istakao je da je Đilas zapravo optužio Savez komunista, da je pokušao da

izazove anarhiju, da je propovjedao čistu demokratiju i tako omalovažio Savez komunista.119

Đilas je pokušavao da ublaži optužbe koje su bile iznijete protiv njega.

Đilasa su takođe napadali i neki članovi, Centralnog komiteta koji su njegovim

isključenjem iz KPJ vidjeli priliku za napredovanje.120

Nakon Titovog izlaganja uslijedio je govor Kardelja, zatim Vladimira Dedijera,

Đilasovog dugogodišnjeg prijatelja, još iz studentskih dana. Vladimir Dedijer je jedini

smatrao da ne treba oštro suditi Đilasa, već treba naći neko razumno rješenje za ovaj

nesporazum. Njegov govor naišao je na negodovanje prisutnih, ali Tito je dozvolio Dedijeru

da govori. Pored navedenih za riječ su se javljali, Mitra Mitrović bivša supruga Milovana

Đilasa čiji je ekspoze bio prilično nerazumljiv. Prisutni nisu mogli jasno da utvrde za šta se

ona zalaže. Neki su tako i reagirali. Svetozar Vukmanović Tempo je optužio Đilasa da u

partiju uvodi frakciju.121

116 Navedeno djelo, str. 74.117 Njegovi čalnovi bili su: Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Boris Kidrič, Ivan Gošnjak.118 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, str. 313.119 D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str. 86.120 V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas, str. 406.121 D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str. 100.

_ 33


Rodoljub Čolaković je izjavio kako Đilas odstupa od marksizma.122 Moša Pijade inače

lucidan i vješt govornik, je rekao da je Đilas izgubio dodir sa realnošću, te da Đilasu ne treba

dati uopće da govori, jer Plenum je tu da raspravlja o Đilasu, a ne sa njim.123

Vladimir Dedijer je savjetovao Đilasu da se opameti i da prihvati samokritiku.

Mnogo godina kasnije Đilas je izjavio kako je u tim trenutcima osjećao da gubi tlo pod

nogama.124 Odluka Plenuma je bila Đilasova ekskomunikacija iz CK SKJ, ali mu je u

obrazloženju izrečena ''posljednja opomena'' – sintagma koja je ostavila nadu da se popravi.

Međutim, Đilas je izabrao drugi put. Podnio je ostavku na sve funkcije i dobrovoljno istupio

iz Partije.125

Neposredno nakon toga, održao je kontakte sa mnogim inostranim novinarima,

piscima kao i studentima iz Njemačke, Engleske i SAD. Nastavio je da piše i da daje izjave

inostranim novinarima.126 Zbog nekih činjenica koje je iznio u svojim tekstovima, a koje se

tiču odluka političkog vrha u periodu rata i neposredno nakon njegovog završetka bio je

optuživan zbog ''neprijateljske propagande'' i ''odavanje državne tajne,'' kako je to bilo

formulirano u jugoslavenskom zakonodavstvu. Ne odustajući od demokratskog principa

slobode mišljenja nastavio je pisati najčešće tekstove koji nisu po svojoj sadržini odgovarali

predstavnicima vlasti. Zbog toga je doživio četiri sudska procesa. Đilas se transformišući iz

komuniste i revolucionara, u antikomunistu i građanskog liberala kao i apologetu zapadne

demokracije i načina života.

4. 5. Sudski proces protiv Milovana Đilasa

Milovan Đilas je isključen iz SKJ na Trećem vanrednom plenumu. Partijsko

rukovodstvo je mislilo da će time prestati njegova politička djelatnost. Međutim, on nastavlja

svoju djelatnost pisanja i izjava stranim novinarima da su u Jugoslaviji ugrožena ljudska

prava i da nema demokratije.

Milovan Đilas je bio uhapšen zbog optužbi da je vršio neprijateljsku propagandu

protiv poretka. Zbog svih ovih dešavanja uskoro je pokrenut sudski proces protiv Milovana

Đilasa. Pored ovih optužbi uz Đilasa je bio optužen i Vladmir Dedijer.

Sudski proces protiv Đilasa je održan u januaru 1954. godine. Nakon provedenog

sudskog postupka sud je donio presudu u januaru 1954. godine da su Milovan Đilas i

Vladimir Dedijer krivi, zbog čega se osuđeni na uvjetne kazne zatvora od godinu i po za

prvog i 6 mjeseci za drugog optuženog. Izvršenje izrečene kazne odlaže se u odnosu na

Milovana Đilasa za tri godine, a u odnosu na Vladimira Dedijera za dvije godine pod uslovom

da optuženi za ovo vrijeme ne učine sa umišljajem novo isto tako teško ili teže krivično djelo.

122 Navedeno djelo, str. 103.123 Isto, str. 113.124 V. Dedijer, Veliki Buntovnik M. Đilas, str. 407.125 D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str. 115.126 Navedeno djelo, str. 116.

_ 34


Dedijer nakon ovog procesa više nije ni pokušavao da se upušta u kritiku društvenog sistema,

dok je Đilas nastavio sa svojim kritičkim opservacijama.127

Godine 1956. pokrenut je novi proces protiv Đilasa, zbog njegovih izjava datih

novinarima France pressea i New Leadera-a, i teksta pod naslovom ''Bura u istočnoj Europi.''

U tim tekstovima on je kritikovao ''birokratsku klasu,'' jer je prigrabila vlast i privilegije u

svoje ruke. Tekstovi su nastali kao rezultat uzdržavanja jugoslavenskih delegata od glasanja u

Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, da se na dnevni red stavi pitanje Mađarske.128

U drugom sudskom procesu Đilas je osuđen na tri godine strogog zatvora. Nakon što mu je

odbijena žalba na sudsku presudu, Đilas je prebačen na izdržavanje kazne u Sremsku

Mitrovicu.129 U zatvoru je napisao knjigu Nova klasa, u njoj je analiziran komunistički sistem.

Rukopis te knjige je prokrijumčario uz pomoć svojih prijatelja u inostranstvo, nakon čega je

objavljena u New Yorku. Bio je to pravi antikomunistički bestseler. Zbog objavljivanja ove

knjige zakazan je novi sudski proces u oktobru 1957. godine. U ovom procesu Đilasa je

zastupao ugledni beogradski advokat Veljko Kovačević. Ipak, Milovan Đilas je zbog knjige

Nova klasa osuđen na dodatnih sedam godina zatvora.130

Godine 1961. piše zahtjev za uvjetno puštanje na slobodu. Na njegov zahtjev je

pozitivno odgovoreno. Međutim zbog rukopisa knjige Susreti sa Staljinom (Razgovori sa

Staljinom), koja je objavljena u New Yorku, 1962 godine je osuđen na trinaest godina strogog

zatvora.131 U knjizi Razgovori sa Staljinom, on je iznio neke činjenice iz oblasti povjerljivo, a

koji su se ticali odnosa Jugoslavije sa drugim država.

Đilas je ukupno odležao devet godina zatvora u Sremskoj Mitrovici. Tačnije u zatvoru je bio

do 1966. godine. Zahvaljući pismu koje su njegova majka Vasilija i supruga Stefanija poslale

Nehru, Đilas je bio oslobođen.

Godine 1966. je pomilovan i pušten na slobodu, ali mu tom prilikom nisu vraćena

njegova odlikovanja, niti puna građanska prava. Pet godina nakon izlaska iz zatvora bilo mu

je zabranjeno da se pojavljuje na radiju i televiziji, te oglašava u štampi. Zbog sudskih

procesa Đilasov rad i susreti s prijateljima i poznanicima bili su praćeni od policije. Režim je

Đilasa smatrao državnim neprijateljem broj 1.

4.6. Odlazak Đilasa u inostranstvo i njegov povratak u zemlju

Sredinom 1968. godine jugoslavenske vlasti su dozvolile Đilasu i njegovoj ženi

Stefaniji da otputuju u inostranstvo. Đilas je otišao prvo u Englesku, a zatim u SAD, Austriju

i Italiju. Boravak u inostranstvu je iskoristio za ponovnu kritiku Jugoslavije i njenog

samoupravnog socijalističkog sistema. Koristio je svaku priliku da omalovaži marksizam kao

ideologiju. Posebno je govorio o opasnostima i agresivnosti komunističkih snaga. Njegova

127 Rajko Danilović, Upotreba neprijatelja, politička suđenja u Jugoslaviji 1945-1991, Beograd 2002. str. 235.128 D. J. Stanković, Anatomija procesa M. Đilasu, str. 134.129 Navedeno djelo, str.153.130 Isto, str. 157. 131 D. J. Stanković, Anatomija procesa M. Đilasu, str. 183.

_ 35


putovanja u Englesku i Amerika trajala su dva mjeseca. U Londonu je boravio od 4. do 13.

oktobra 1968. godine kao gost ministra za kulturu laburističke vlade Dženi Li. Iz Engleske je

otputovao u SAD. Boravak u Americi programirao mu je Vilijam Jovanović, koji ga je kao

savjetodavac i mentor pratio na cijelom putovanju.132 Boravak u inostranstvu je iskoristio za

predavanja i javne istupe, s ciljem političke demonstracije protiv Jugoslavije. Na putu po

Americi uspostavio je veze i sa mnogim emigrantskim grupacijama, koje su po nacionalnom i

političkom opredjeljenju bile različite, ali jedinstvene u antijugoslavenskoj kampanji. Đilas je

9. decembra 1968. godine primio nagradu ''Sloboda.''133

Za vrijeme boravka u SAD, Đilas se sastajao i sa novinarom ''Njujork Tajmsa.'' Njemu

je iznosio i svoju ''političku filozofiju'' i gledište o savremenim zbivanjima u Jugoslaviji i

njenoj okolini. Kao i obično, težište njegovih kritika bilo je usmjereno na Jugoslavensku,

međunarodnu sliku komunizma. ''Sve verzije komunizma''- iznosio je on ''Njujork Tajmsu –

''postale su dekadentne u Istočnoj Europi ili bilo gdje drugdje, komunizma više nema.''134

Poslije boravka u inostranstvu, Đilas se vratio u Beograd 12. decembra 1968. godine.

Početkom 1970. godine zatražio je vizu za ponovni odlazak u SAD i neke europske zemlje.

Molba nije prihvaćena zbog njegove neprijateljske djelatnosti na prethodnom putovanju. Tom

prilikom mu je izrečena i privremena zabrana putovanja u inostranstvo, pa mu je prema

važećoj zakonskoj proceduri bio oduzet pasoš.135

4.7. Đilas u percepciji međunarodnih KP i Zapadne političke misli

Iako su disidenti u nekadašnjem svijetu komunizma historijski fenomen koji je

završen, kontraverze o njima prisutne su i u današnje vrijeme. Takav je slučaj i sa

Milovanom Đilasom sa kojim započinje komunističko disidentstvo.136

Službeni Zapad nikada nije podržavao Đilasa, kao ni druge jugoslovenske disidente.

Nisu ga posjećivale zapadne diplomate, niti je bio pozivan u zapadne ambasade.

Diplomatama je čak bilo naređeno da izbjegavaju da odlaze na mjesta gdje bi slučajno mogli

da ga sretnu. Osim nekoliko rijetkih izuzetaka, njegovo oslobođenje iz zatvora ili ublažavanje

zatvorske kazne, nisu zahtijevali predsjednici, premijeri ili ministri zapadnih zemalja.

Određenu podršku Đilasu davala je zapadna liberalna štampa, obrazovaniji i prosvjećeniji dio

javnog mnjenja demokratskih zemalja, intelektualci lijeve demokratske orijentacije,

međunarodne i nevladine organizacije. U nekim periodima podržavali su ga austrijske,

132 D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str. 131.133 Ustanovljena je 1943. godine, nagrada koja se dodjeljuje svake godine uglavnom državnicima i javnim radnicima s ciljem da se ''podstiče sloboda u SAD i inostranstvu.''(preuzeto iz knjige D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str. 132.)134 Navedeno djelo, str. 133. 135 D.Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str.134.136 Latinsku riječ dissidents nije, pritom, dovoljno, što poneki čine, prevesti i samo koristiti u njenome najkraćem značenju: otpadnik. Smisao te riječi dobiva svoje cjelovito značenje samo širim tumačenjem/prijevodom, a prema kojemu je disident “onaj koji se odvojio od onih kojima je pripadao ili s kojima se slagao (skupinom, strankom, poretkom),”(preuzeto iz Daniel Ivin,''Pojava disidenata u socijalističkoj Jugoslavijii'', Dijalog povjesničara – istoričara 9, Zagreb 2005. str. 361.)

_ 36


britanske, indijske, norveške i švedske socijal-demokrate, ali gotovo jedino kada su bile u

opoziciji, a ne na vlasti, budući da su tada vodile računa prvenstveno o državnim interesima.

4.8. Stav Milovana Đilas prema nacionalnom pitanju

KPJ je nacionalnom pitanju pridavala veliko značenje, pa je u svom programu

najavljivala njegovo rješenje na temelju pune ravnopravnosti. To je tokom četverogodišnjeg

rata iskazivala geslom bratstvo i jedinstvo, a u zaključcima Drugog zasjedanja AVNOJ-a

istakla je federativno ustrojstvo kao temelj nove Jugoslavije. U Ustavu iz 1946. godine

jugoslavenska je država bila definirana kao federativna, pa je vladajuća KP svojim

promidžbenim aparatom137 objašnjavala da je time konačno riješeno nacionalno pitanje. U

Ustav je čak uneseno i pravo republika na samoopredjeljenje, uključujući i otcjepljenje.

No, u ideološkim postavkama tumačilo se da je izgradnjom socijalističkog društva

započeo proces postupnog odumiranja nacionalne svijesti i da će time u budućnosti potpuno

nestati bilo kakvog nacionalnog iskazivanja i nacionalnog nadmetanja. Službeno se

propagirala međunacionalna trpeljivost, približavanje i saradnja naroda, što je trebalo

pridonijeti zacrtanom integracijskom procesu. Međutim, u stvarnosti nije bilo sve tako kako

se činilo i kako je to režimski agitprop prikazivao. Bilo je posve nerealno očekivati da će

nacionalna svijest pojedinih naroda biti naglo potisnuta.138 Režim je budno pratio sve

međunacionalne svađe i opiranje politici KPJ.

Milovan Đilas je na sljedeći način objašnjavao shvatanje nacionalnog pitanja:

''Narodi i nacije, koje niko nije stvorio, nego su nastale, po svom nastajanju su starije i

nezavisne od kapitalizma. Štaviše, one i u socijalizmu – kao i inače u industrijskoj epohi – ne

samo što traju, nego pojačavaju svoje osobenosti i težnje ka samostalnosti. Ako nije

vjerovatno da će biti ostvareno – a ja držim da je sigurno da neće! – komunističko društvo,

već je očigledno da ne samo što nacije ne izumiru pod vlašću komunista, nego nacionalne

razlike i nacionalne težnje razdiru i samu tu vlast u svim njenim vidovima. Umesto

buržoaskog nacionalizma, oživljava i razmahuje se nacionalizam novih klasa – partijskih

birokratija.''139

4.8.1. Milovan Đilas i Crnogorsko nacionalno pitanje

Milovan Đilas je po nacionalnosti bio Crnogorac, iako se deklarisao kao Srbin. On je

tvrdio da su ''Crnogorci porijeklom Srbi,'' ali da su tokom historije profilirali svoju posebnu

naciju. U jednom intervju koji je vodio sa M. Đorgovićem, on je na pitanje o njegovom

nacionalnom opredjeljenju iznio sljedeće:

137 Komunistički naziv: agitprop138 H. Matković, Povijest Jugoslavije str. 295.139 Desimir Tošić, Ko je Milovan Đilas, Disidentstvo 1953–1995, Beograd 2003, str. 156, 157.

_ 37


''Osećam se Srbinom iz Crne Gore. Podvlačim ovo iz Crne Gore radi nekakve lokalne

razlike od Srba u Srbiji. Jeste, vladalo je predubjeđenje da sam ja tvorac crnogorske nacije,

ako neko može da stvori naciju. Poslije rata izbilo je pitanje da li su Crnogorci nacija ili nisu, i

to prvo kod naših saveznika. Mi smo u Narodnom frontu imali vrlo ugledne ljude koji su bili

pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, takozvane ''bjelaše,'' a imali smo i onih koji su

bili za federalizam sa Srbijom ili za odvajanje u posebnu celinu – takozvane ''zelenaše.''

''Zelenaši'' su se isto osećali Srbima, ali nisu imali nikakve potrebe da to naglašavaju.

Njihovim federalističko – separatističkim koncepcijama odgovaralo je naglašavanje nacije,

što kod ''bjelaša'' nije bio slučaj. Većina tog čestitog svijeta ''bjelaša'' i ''zelenaša,'' u Crnoj

Gori se zbližila sa komunistima u toku rata. Neki su postali članovi Partije. ''Bjelaši'' nisu bili

protiv federalne republike, ali su bili protiv da se naglašava crnogorska nacija. O tome sam

kao ministar za Crnu Goru, razgovarao sa Titom i rekao mu: Crnogorci jesu Srbi. - Odgovorio

je: ''Dobro, ali sada treba republika. Ta formula je partijski zadovoljavala sva strujanja koja su

postojala u Partiji.''140

Na pitanje M. Đorgovića ''Zar mislite da Crnogorci nemaju nacionalne osobenosti,''

Đilas je odgovorio: ''Da su se Crnogorci formirali u naciju besmisleno je sa naučne tačke

gledišta. Ali je činjenica da su Crnogorci imali nekakvu posebnost koja se kasnije, sa

vladikama početkom XVIII veka, razvija u pravu državu. Dokaz te nekakve posebnosti

mentaliteta i jeste što se u političkoj borbi formira država sve je to ostalo u crnogorskoj

svijesti kao historisko pamćenje koje nije iščezlo. A etnički se može govoriti samo o

lokalitetu koji imate u svim nacijama. Kao, recimo, u Srbiji, Šumadija se razlikuje od Mačve,

a da ne govorimo o Nišu, Leskovcu ili istočnoj Srbiji... Ideja srpstva u XVIII veku najjača je u

Crnoj Gori, a u Srbiji u XIX veku. Za vreme rata sam primetio da naše naglašavanje

crnogorstva koristi četničkom pokretu, jačalo ga je na liniji nerazbijanja srpstva. Ideja o

Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put se javila u prvom svjetskom ratu, kao pokušaj da se

dubljim – nacionalnim razlozima opravdava održavanje dinastije Petrovića i posebne

crnogorske države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji javlja se i jača

kasnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine – izraz negodovanja narodnih, seljačkih

masa s novim stanjem. Prihvatili su je kasnije i komunisti, radi slabljenja hegemonije

Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti. I oni su, dakako,

praktične potrebe i svoje posebne interese pravdali idealnim – u konkretnom slučaju

takozvanim naučnim dokazima, koji su tada izgledali utoliko pouzdaniji što su mogli da se

smjeste u kalupe Staljinovih – i ne samo njegovih, teorija o nacijama kao isključivom

proizvodu kapitalizma, mada se ne može sporiti da ovaj konačno daje etničkim i teritorijalno

povezanim grupama državni nacionalni oblik. Prihvativši tezu da je nacija proizvod

kapitalizma, kao da nije samoj sebi ničim prethodila, nije bilo teško od Crnogoraca napraviti

naciju, budući se kapitalizam kod njih razvijao i kasnije i sporije nego u Srbiji, a negodovanje

zbog centralizma i hegemonizma i još gorih zala dobijalo crnogorski oblik – drukčije nije ni

moglo biti s obzirom na razlike u mentalitetu, u socijalnoj strukturi i državnoj tradiciji. Baš

140 Momčilo Cemović, Đilasovi odgovori, Beograd 1997. str. 91.

_ 38


sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska

obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet

srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna

posebnost.''141

4.8.2. Stav Milovana Đilasa prema Bošnjačkom nacionalnom pitanju

Muslimansko–Bošnjačko nacionalno pitanje je za komuniste Jugoslavije i Bosnu i

Hercegovinu bilo aktualno i prilikom predizajniranja grba SFRJ, odnosno uvođenja u njega

šeste baklje. Tada su se vodile rasprave o tom pitanju, a u meritumu stvari bilo je nacionalno

pitanje Muslimana. Inače, prilikom rasprave još o prvom Ustavu FNRJ iz 1946. godine

Milovan Đilas je kao ministar Crne Gore u Vladi DFRJ bio protiv prijedloga u kojem se

tražilo da se u državni grb unese šesta buktinja, kako bi se i na taj način, u duhu avnojevskih

principa izrazila nacionalnost Muslimana i njihova ravnopravnost sa ostalih pet nacija.

Milovan Đilas je objašnjavao da Parlament ne može ''raspravljati da li su Muslimani

nacionalna grupa ili nisu, jer to je jedno teorijsko pitanje, o kome će se ljudi prepirati na ovaj

ili onaj način, ali ni u kojem slučaju ne može se rješavati jednim dekretom(...) Međutim,

pošto se stalo na stanovište da svaka nacija ima da dobije svoju buktinju, onda u svakom

slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se ne mislim negirati posebne crte kod

Muslimana, koje danas postoje(...)''142

Na ovo Đilasovo izlaganje 18. januara 1946.godine polemički je reagirao poslanik

Ustavotvorne skupštine iz Mostara Husein Husaga Čišić. On je otvoreno prigovorio

Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine, što se u Ustavu uz ostale južnoslavenske narode ne

pojavljuju Bošnjaci. Niko od ostalih poslanika iz BiH nije podržavao Čišića, ali je on istrajao

u svom stavu. Bio je jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava s obrazloženjem da to čini

zato što se u njemu ne spominju Bošnjaci kao nacija.143

Nakon dogovora sa Titom, po ovom pitanju, partijski vrh je odlučio da se prvi Ustav

donese, odbacujući zahtjev Čišića. Tako su Bošnjaci kao nacija u narednom periodu potpuno

odbačeni. Ni priznavanje imena Musliman, koje se koristilo u ratu, nije prošlo kod komunista

prilikom donošenja Ustava. U prvom Ustavu, komunisti su Bošnjake kao naciju izbrisali, i

sveli ih na vjersku skupinu, koja je trebala biti pod palicom ideologija iz Beograda i Zagreba,

i opredijeliti se za jednu od njih.

4.9. Milovan Đilas i disolucija SFRJ

Početkom devedesetih godina XX stoljeća dolazi do vrlo značajnih političkih

promjena u Savezu komunista Jugoslavije. Smrću Josipa Broza Tita nestaje jedna jaka

politička osoba koja je držala sve federalne jedinice na okupu. Uzroci raspada SFRJ su duboki 141 Momčilo Cemović, Đilasovi odgovori, Beograd 1997. str. 95. 142 Mirsad D. Abazović, Kadrovski rat za BiH, Sarajevo 1999. str. 287.143 M. Imamović, Historija Bošnjaka, str. 555.

_ 39


i dalekosežni, a najviše su uvjetovani: ekonomskom krizom, etničkom mržnjom među

jugoslavenskim narodima, nacionalizmom, kulturalnim razlikama među jugoslavenskim

narodima, promjenama u međunarodnoj politici, ulogama određenih ličnosti u stvaranju i

razaranju SFRJ, strukturalno – institucionalnim razlozima.144

Do definitivnog sloma Titova modela ravnoteže interesa u Jugoslaviji došlo je

početkom 1990. godine na XIV vanrednom kongresu SKJ kojega su članovi slovenskog i

hrvatskog SK zajednički napustili. Bila je to kulminacija gotovo trogodišnjeg sukobljavanja

unutar SKJ i između pojedinih republičkih rukovodstava. Ona su uslijedila nakon govora

Slobodana Miloševića na Kosovu polju 1987. godine, a koji je osnažio velikosrpski

nacionalizam, stvarajući time uslov za raspad SFRJ.145

Poslije raspada SKJ i stvaranja višepartijskih sistema u federalnim jedinicama dolazi

do otcepljenja republika i njihovog proglašenja o nezavisnosti (Slovenija, Hrvatska, Bosna i

Hercegovina, Makedonija). Velikosrpska politika sa Miloševićem na čelu je pokrenula sukobe

na Balkanu, prvo u Sloveniji, Hrvatskoj a zatim u Bosni i Hercegovini nastojeći da sprovede

svoj program Velike Srbije.

Đilas je prema aktuelnim događajima imao svoj stav, koji se po određenim pitanjima

nisu podudarali sa zvaničnom politikom. Saradnju sa političkim partijama koje su bili na

političkoj sceni nije prihvatio. Govoreći o uzrocima raspada Jugoslavije, između ostaloga, on

je istakao sljedeće: ''Vojska je bila slaba, posebno ljudi koji su joj stajali na čelu. Ja sam

protivnik pučeva i nasilja, ali vojska je morala intervenisati odlučno, ako je trebalo i da

pohapsi državni vrh i spriječi nasilnički raspad države koju je po Ustavu vojska bila dužna da

čuva.'' Đilas je tvrdio kako će nacionalizam pokopati Jugoslaviju i Sovjetski Savez. Među

prvima je uvidio opasnost s kojima će se Bosna i Hercegovina suočiti.146 Do kraja života,

Đilas je oštro kritizirao Miloševića i njegov režim. Međutim, do kraja je ostao dosljedan ideji

Jugoslavije, ali neprestance je naglašavao da prirodne težnje naroda ka samosvojnosti nije

moguće obuzdati, a kamoli ugušiti.

4.10. Književni rad Milovana Đilasa

Iako se najveći dio ovog rada odnosi na politički život i rad Milovana Đilasa, potrebno

je napomenuti da se istakao kao plodan pisac. značajan segment njegovog života. Njegova

djela su brojna, međutim, ovdje nam nije cilj da ih nabrajamo, već da predstavim njegovo

značajnija djelo. Njegov spisateljski rad je počeo rano i to još od studentskih dana.

Pored kratkih priča, koje je počeo da objavljuje 1929. godine i nastavio da piše poslije

rata, njegova se djela ne mogu podijeliti na posebne književne vrste, jer uz književnost i

sociologiju, historiografska vrijednost njegovih autobiografija i književne kritike imaju veliku

144 Predrag J. Marković, ''Komparativna iskustva raspada država u 20. veku,'' Dijalog povjesničara – istoričara 9, Zagreb, str. 19.145Mladen Staničić,''Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija'' Dijalog povjesničara – istoričara 9, Zagreb, str. 88.146 Warren Zimmerman, Izvori jedne katastrofe, Zagreb 1997. str. 128.

_ 40


vrijednost. Njegova Besudna zemlja objavljena je 1958. godine i sadrži mnogo

autobiografskog materijala. Djelo počinje sa historijatom njegove porodice i njegovom ranom

mladošću, sve do 1927. godine, kada je napustio svoju Crnu Goru i otišao na studije u

Beograd.147 Besudna zemlja pripada najvećim dostignućima ''EX–Jugoslovenske'' književnosti

dvadesetog stoljeća.

Đilas je objavio i nekoliko romana, mada oni nisu imali mnogo uspjeha, sudeći po

ocjenama zapadnih književnih kritičara. Đilas je prvenstveno kao pisac kratkih priča iskazao

svoj veliki književni talenat. Poslije 1954. godine napisao je nekoliko veoma uspjelih kratkih

priča koje je objavio u dvije zbirke, Gubavac i Kamen i ljubičica.

Đilas je bio i književni kritičar. Pisao je eseje o Ivi Andriću, Krleži i drugim piscima.

Godine 1952. godine, kada je bio na visokom položaju, Đilas je kritikovao Isidoru Sekulić

zbog njene koncepcija o Njegošu: religiozne, mračne, idealističke i metafizičke. Ovaj Đilasov

napad na preko 200 stranica objavljen je 1952. godine pod naslovom Legenda o Njegošu.

Četrnaest godina kasnije, poslije dugog istraživačkog rada, Đilas je objavio svoju književnu

studiju Njegoš: pesnik, vladar i vladika.148 Ova knjiga je izazvala poseban interes u SAD.

Svoja djela je najviše objavljivao u inostranstvu jer mu je to u Jugoslaviji bilo zabranjeno.

Dok je bio u zatvoru preveo je od Džona Miltona djelo Izgubljeni raj. Njegova knjiga Nova

Klasa objavljena u Londonu 1961. godine je od strane Njujork Tajmsa uvršćena u 100

najznačajnijih knjiga u 20. stoljeću, štampana je u tri miliona primjeraka. Takođe je napisao

knjigu Razgovori sa Staljinom koja je objavljena 1962. godine. Ovo djelo je takođe

autobiografsko. Knjiga je doživjela osudu od strane režima, jer je autor iznio u njoj neke

državne tajne, pa je zbog nje Đilas procesuiran.

Njegova knjiga Nesavršeno društvo, objavljena je u Londonu 1969. godine. Godine

1977. Đilas je objavio svoje ratne uspomene u knjizi Ratno doba. To je prema ocjenama

stručnjaka izvanredno napisana knjiga i smatrali su da je ona dokaz, političkog angažmana

jer bi u književnosti mogao doći do najvećeg vrha.149 Između ostalih poznata su mu i djela:

Revolucionarni rat, London, 1980, Uspon i pad, Vašington, 1986, Pad nove klase, Beograd

1998.150

Đilas je jedan od najproduktivnijih pisaca i teoretičara iz Crne Gore. To pokazuje

njegova bibliografija. Do njegovih djela je bilo jako teško doći, jer su dugo vremena bila pod

cenzurom aktuelnih vlasti. Potrebno je istaći da je Đilas za svoj književni rad dobijao i

nagrade. Tako je njegovo djelo Novu Klasa dobio nagradu Prix de la Liberte za 1958. godinu.

147 D. Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, strana 489.148 Navedeno djelo, strana 490.149D. Marković, S. Kržavac, Zašto su smenjivani, str. 494.150 Momčilo Cemović, Đilasovi odgovori, Beograd 1997, strana 100.

_ 41


V. ZAKLJUČAK

Milovan Đilas je jedna od najistaknutijih ličnosti bivše Jugoslavije XX stoljeća. On je

osoba koja je u bivšoj Jugoslaviji doživjela najveće počasti i odlikovanja za svoje vojne i

političke dužnosti. Međutim, opet nasuprot tome doživio je osudu i progon. Zahvaljujući

svome dugom životu uspio je da vidi kako jedna ideologija kao što je komunizam koji je bio

totalitarni sistem doživljava svoj kraj kako u SSSR–u tako i u Jugoslaviji.

Nadživio je sve istaknute ličnosti komunističkog sistema kao što su: Tito sa kojim je

bio vrlo blizak, Ranković, Kardelj. Dakle sve one koji su ga procesuirali i osudili na robiju.

Interesantno je primjetiti da je Đilas o svojim idejama o liberalizmu na sebe navlačio gnjev

vodećih ljudi u državi, a kod drugih divljenje.

Čovjek koji je najveći dio svog života proveo u izolaciji i kućnom pritvoru. Nakon

izdržavanja kazne, bio je pod prismotrom tajne policije, prijećeno mu je čak i smrću. On je u

teškim trenutcima svog života uvijek nalazio snage da se podigne iz tame kao ''feniks iz

pepela'' to jeste uskrsne za još bolji rad i djelovanje .

Đilas je imao i podršku Zapada koji su u njemu prepoznali borca protiv diktature i

hegemonizma, odnosno komunizma.

_ 42


Smatram da ovaj diplomski rad nije odgovorio na sva pitanja koja obuhvata ova tema.

Naprotiv, on je samo otvorio niz pitanja čiju bi elaboraciju iziskivala dalja istraživanja, a

njihova analiza bi bila moguća u magistarskoj ili doktorskoj radnji.

LITERATURAKnjige:

1. Abazović D. Mirsad, Kadrovski rat za BiH, Sarajevo 1999.

2. Bećirović Denis, Informbiro i sjeveroistočna Bosna, Tuzla 2005.

3. Bilandžić Dušan, Jugoslavija poslije Tita (1980 – 1985), Zagreb 1986.

4. Čulinović Ferdo, Jugoslavija između dva rata, I – II, Zagreb 1961.

5. Dedijer Vladimir, Veliki Buntovnik Milovan Đilas, prilozi za biografiju, Beograd

1991.

6. Danilović Rajko, Upotreba neprijatelja, politička suđenja u Jugoslaviji 1945 – 1991,

Beograd 2002.

7. Enciklopedija Jugoslavije, separat II (BiH), Zagreb 1983.

8. Đilas Milovan, Članci 1941 – 1946, Zagreb 1947.

9. Đilas Milovan, Gaće Nadežda, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zagreb 1996.

10. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo 1998.

11. Filipović Muhamed, Bošnjačka politika, Sarajevo 1996.

12. Grupa autora, Vojna enciklopedija – tom 2, Beograd 1959

13. Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata,

Sarajevo 1994.

14. Grupa autora, Tito Četrdeset godina na čelu SKJ 1937 – 1977, Beograd 1980.

15. Grupa autora, Pregled Istorije Saveza Komunista Jugoslavije, Beograd 1963.

16. Grupa autora, Povijest Saveza Komunista Jugoslavije, Beograd 1985.

17. Gleni Miša, Balkan 1804 – 1999. knjiga 2, Beograd 2001.

_ 43


18. Hurem Rasim, Kriza NOP – a u Bosni i Hercegovini, krajem 1941. i početkom 1942.

Sarajevo 1972.

19. Husić Džavid, Princ Politbiroa, Beograd 1989.

20. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 2006.

21. Išek Tomislav, HSS u BiH 1929 – 1941, Sarajevo 1991.

22. Krempton Dž. Ričard, Balkan posle Drugog svetskog rata, Beograd 2003.

23. Larousse, Opšta Enciklopedija, tom 3, Beograd 1973.

24. Laker Volter, Istorija Evrope 1945 – 1992. Beograd 1999.

25. Malcolm Noel, Povijest Bosne – kratki pregled, Sarajevo 1994.

26. Matković Hrvoje, Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvatski pogled, Zagreb 1998.

27. Mamula Branko, Slučaj Jugoslavija, Podgorica 2000.

28. Marković Dragan, Kržavac Savo, Zašto su smenjivani – Političke krize u Jugoslaviji,

Beograd 1985.

29. Petranović Branko, Štrbac Čedomir, Istorija Socijalističke Jugoslavije I – III, Beograd

1977.

30. Redžić Enver, BiH u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998.

31. Stanković J. Drago, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Zagreb 1989

32. Zimmerman Warren, Izvori jedne katastrofe, Zagreb 1997.

Članci:

1. Ivin Danijel, Pojava disidenata u socijalističkoj Jugoslaviji, Dijalog povjesničara-

istoričara 9, Zagreb 2005. str.361-380.

2. Marković J. Predrag, Komparativna iskustva raspada država u 20. veku, Dijalog

povjesničara – istoričara 9, Zagreb 2005. str. 17-35.

3. Staničić Mladen, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i

međunarodnih integracija, Dijalog povjesničara – istoričara 9, Zagreb 2005. str.79-

95.

_ 44


PRILOZI

_ 45


_ 46


_ 47

MILOVAN ĐILAS


_ 48

SAOPĆENJE SKJ O ČLANCIMA MILOVANA ĐILASA

Preuzeto: Vladimir Dedijer, Veliki buntovnik Milovan Đilas, strana 408.


_ 49

MILOVAN ĐILAS 1968. GODINE


_ 50

MILOVAN ĐILAS 1987. GODINE

milovan djilas

Documents