Milan Mesari (1919) doktor je ekonomskih znanosti, redovni sve-uilini profesor u mir., vii eko-nomski savjetnik UN u mir., znan-stveni savjetnik emeritus. Bio je lan Komiteta za razvoj June Eu-rope pri Ekonomskoj komisiji UN-a (1954-1956). Od 1956. do 1960. ekonomski ie savjetnik vlade Etiopije i voditelj grupe meuna-rodnih strunjaka za izradu plana razvoja. Bio ie znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u Zagrebu, a 1968/1969. gostujui je profesor na Sveuilitu Berkeley u Kalifor-niji. Od 1970. do 1982. radi kao ekonomski savjetnik i voditelj pro-jekata UN za planiranje razvoja u ri Lanki, Sierra Leoneu i Libiji.

Objavio je oko 50 znanstvenih i strunih radova i 9 knjiga Uvjeti i metode razvoja nedovoljno razvije-nih zemalja (1965); Planiranje pri-vrednog razvoja (1967); Uvod u analizu tehnikog napretka (1970); Suvremena tehnika revolucija (1971); Civilizacija danas i sutra (dvije knjige) (2004); XXI stoljee -doba sudbonosnih izazova (2008).

M I L A N MESARI

Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu

Urednik Damir Mikulii

Milan Mesari, 2010. Sva prava pridrana / iuj rajtoj rezervitaj

Nakladnik Sveuilina knjiara

Lektura i korektura Slavica tefi

Likovno rjeenje naslovnice Anelka Vidmar

Tehniki urednik Stanislav Vidmar

ISBN 978-953-7015-50-3

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 750952

Zagreb, sijeanj 2011.

Milan Mesari

SOCIJALIZAM: UTOPIJA, ZABLUDA ILI REALNA ALTERNATIVA

KAPITALIZMU

sveuilina knjiara

SADRAJ

P R E D G O V O R 7

I. SOCIJAL IST IKE IDEJE I POKRETI U PRVOJ POLOVICI 1 9 . STOLJEA . 1 1

II. M A R X I MARKSIZAM 27

III. RAZLIITA TUMAENJA MARKSIZMA: R O S A L U X E M B U R G ,

V . P L E H A N O V , E . BERNSTEIN . K A R L KAUTSKY 5 5

IV. LENJ IN IZAM: BOLJEVIKA VERZIJA MARKSIZMA 71

V . R U S K A SOCIJALISTIKA REVOLUCIJA 9 5

V I . STALJ IN IZAM TOTALITARNA I ETATISTIKA VARIJANTA SOCIJALIZMA (USPON I PAD S O V J E T S K O G S A V E Z A ) 1 1 5

V I I . E U R O P S K I SOCIJALISTIKI POKRETI I PARTIJE, 1 8 5 0 - 2 0 0 0 1 4 1

F R A N K F U R T S K A KOLA: KRITIKO I INOVATIVNO PROMILJANJE

MARKSIZMA 1 7 5

IX. SOCIJAL IST IKA REVOLUCIJA U K IN I : OD M A O C E - T U N G O V E

'PERMANENTNE REVOLUCIJE' DO 'TRINOG SOCIJALIZMA'

D E N G X IAOPINGA 1 9 7

X. SOCIJAL IST IKA REVOLUCIJA I M O D E L TRINO-PLANSKOG I

SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA U JUGOSLAVIJ I 2 2 9

XI . POSTINDUSTRIJSKI , NEOLIBERALNI , INFORMATIZIRANI I

GLOBALIZIRANI KAPITALIZAM NOVI IZAZOV ZA SOCIJALISTIKU

IDEOLOGIJU I POLITIKU 2 6 7

V I I I .

XI I . S U V R E M E N I SVIJET I SOCIJALIZAM 3 0 5

XI I I . B T SOCIJALISTIKE IDEJE 3 2 9

X I V . P O G L E D U B U D U N O S T 3 5 5

K A Z A L O 3 7 8

B I L J E K A O AUTORU 3 8 3

PREDGOVOR

Nakon ruenja Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine, potom ras-pada Sovjetskog Saveza i Varavskog pakta, te sloma istonoeu-ropskih 'komunistikih' zemalja, u poslovnim i politikim krugo-vima Zapada, a i u znatnom dijelu javnosti, prevladalo je uvjerenje da je na povijesnom ispitu pao ne samo sustav 'realnog socijalizma', t.j. etatistika, totalitarna varijanta socijalizma, nego i ideologija socijalizma kao takva. Propast zemalja 'realnog socijalizma' iskoritena je za kompromitiranje same ideje socijalizma, koja je proglaena neostvarivom, nefunkcional-nom, tetnom pa i opasnom iluzijom, nespojivom s demokracijom i civi-lizacijskim napretkom. Nastupilo je tada vrijeme pobjedonosnog kapita-lizma, i to u njegovoj najradikalnoj varijanti, neoliberalnog kapitalistikog modela, kojem je cilj bio neobuzdano maksimiranje profita, akumulacija kapitala i gomilanje bogatstva, bez obzira na moralne, drutvene i ekoloke posljedice.

Kapitalizam je proglaen optimalnim i nezamjenjivim okvirom or-ganizacije ekonomije i drutva, najavljena je definitivnu pobjeda kapita-listikog modela, a time i 'kraj povijesti'. Taj je model, koji promovira vizi-ju svijeta u kojem vlada slobodno, nesputano globalno trite, kojem nije primarni cilj opedrutvena dobrobit ve neometano oploivanje kapitala, velian kao jedini uspjean temelj suvremene civilizacije, jedini mogu i konaan drutveno-ekonomski poredak, koji nema alternative.

No ve nakon desetak godina, tijekom prvog desetljea 21 . stoljea, izbile su na povrinu na oigledan, a esto i dramatian nain, sustavne 'genetske' slabosti i proturjenosti ne samo neoliberalne varijante globali-

ziranog, neoliberalnog kapitalizma, ve kapitalistikog sustava kao takvog. Produbljivanje jaza izmeu bogatih i siromanih zemalja i drutvenih slo-jeva, ekoloka kriza s prijetnjom apokaliptikog ishoda, prevlast spekula-tivnog financijskog poslovanja nad realnom ekonomijom i, na kraju, dubo-ka financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine potresla SAD i ubrzo dobila globalne razmjere, uzdrmali su temelje neoliberalnog kapitalizma i poljuljali vjeru u njegovu dugoronu odrivost.

Razmjeri drutvene polarizacije u vodeoj kapitalistikoj zemlji, Sje-dinjenim Dravama Amerike, otkriva podatak da su u dvadeset godina vladavine neoliberalnog kapitalizma (1973-1993) realne plae zaposlenih smanjene za 11%, dok je drutveni proizvod povean za 29%. Istovremeno je 1% superbogatih Amerikanaca posjedovalo vie od 40% ukupne vrijed-nosti privatne imovine. Proces neoliberalne globalizacije ojaao je domi-naciju meunarodnog kapitala i bogatih zemalja nad svjetskim gospodar-stvom i poveao eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa ostatka svijeta. Posljedica takve globalizacije je siromatvo i bijeda 2,6 milijardi stanovnika Treeg svijeta (koji ive s manje od dva dolara na dan), to je 36% vie nego 1981 . godine, zbog ega se takva globalizacija s pravom naziva 'globaliza-cijom bijede'.

Drugi problem koji ugroava ne samo suvremenu civilizaciju nego i opstanak ljudske vrste je upropatavanje prirode. Usprkos neospornih do-kaza o opasnim i nepovratnim poremeajima ekoloke ravnotee, o emu postoje mnoge znanstveno utemeljene studije i vie meunarodno prihva-enih izvjetaja i rezolucija, nema ozbiljne i koordinirane svjetske akcije za spaavanje Zemlje kao mjesta pogodnog za ivot. Glavni su razlog narua-vanja prirodnog okolia interesi meunarodnog financijskog i korporacij-skog kapitala, koji u tenji za maksimiranjem profita ne tedi ni kolijevku ovjeanstva: prirodu. Iako mnogi znanstvenici ve desetljeima upozo-ravaju na neizbjenost ekoloke katastrofe ako se hitno ne smanji emisija staklenikih plinova, jedan od najglasnijih predstavnika krupnog kapitala, American Petroleum Institut, tvrdi da nema razloga za uzbunu, jer da su navodi o staklenikim plinovima kao uzroniku klimatskih promjena neo-snovani. S druge strane izvjetaj Meunarodnog panela o klimatskim pro-mjenama, koji su osnovali Ujedinjeni Narodi, i koji je utemeljen na istrai-vanjima 2500 znanstvenika i strunjaka, sadri brojne alarmantne primjere i dokaze o razarajuim uincima emisije staklenikih plinova.

Posljednja rtva logike slobodnog i nesputanog trita u slubi kapi-tala je suverenost nacionalnih drava i demokracija, politiki sustav koji je

stvorio kapitalizam, jer mu je bila potrebna pravna drava, demokracija i individualne slobode kako bi mogao slobodno i sigurno koristiti slobod-nu' radnu snagu, pretvorenu u robu koja se nudi na tritu. Cilj je neolibe-ralne politike minimiziranje uloge drave, kako bi se nacionalna ekonomija potpuno prepustila djelovanju svjetskog trita, u stvari odlukama i intere-sima svjetskog kapitala. Postaje sve oiglednije da neoliberalni globalizi-rani kapitalizam ima tenju zavladati svim podrujima drutvenog ivota, sve podredi zakonima trita odnosno kapitala, pretvori drutvo u golemo trite u kojem e se manjina vlasnika i upravljaa kapitalom nadmetati u borbi za to vee profite i to bre bogaenje, a veina radnog stanovnitva pretvoriti u izrabljivane i pokorne proizvoae vika vrijednosti.

Financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine buknula u SAD i ubrzo zahvatila itav svijet, otkrila je na dramatian nain proturjenosti i slabosti kapitalistikog sustava. Zahvaljujui brzoj i opsenoj intervenci-ji drave, kojoj neoliberalna ideologija inae porie pravo da se mijea u ekonomiju, izbjegnut je i ovaj put, kao i 1930-tih godina, kolaps svjetskog kapitalistikog sustava. Osnovni uzrok krize bila je tendencija financijskog i korporacijskog kapitala da prisvaja nerazmjerno velik dio nacionalnog dohotka, ostavljajui sve manji dio veini radnog stanovnitva, smanjuju-i tako njegovu kupovnu mo i prisiljavajui ga na sve vee zaduivanje. Osim toga, spekulativni karakter znatnog dijela suvremenog kapitalizma, u kojem neregulirane financijske transakcije dominiraju realnim sektorom ekonomije, ine itav sustav labilnim i podlonim poremeajima i krizama.

Navedene pojave jasno su pokazale da kapitalizam, a naroito njego-va neoliberalna varijanta, tee stvaranju ekonomske, drutvene i ekoloke neravnotee i poremeaja kritinih razmjera te da utilitaristika filozofija kapitalizma, koja na prvo mjesto u ponaanju pojedinca i drutva stavlja maksimiranje korisnosti, odnosno ekonomskog uinka ili profita, dolazi u sukob s etikim vrijednostima i naelima drutvene pravde, jednakosti i slobode. Stoga nije iznenaujue da je posljednjih godina pojaan otpor i pobuna protiv posljedica tog egocentrinog, neetinog i bezobzirnog sustava te da su ojaale razne inicijative za transformaciju kapitalistikog modela u moralan, drutveno odgovoran, socijalno osjetljiv kapitalizam, kapitalizam 's ljudskim licem'. Istovremeno, oivjele su ideje za radikalnije drutvene reforme, za zamjenu kapitalistikog modela novim socijalisti-kim drutvenim poretkom, u kojem bi opa dobrobit imala prednost nad individualnim probitkom, u kojem bi suradnja i solidarnost imale veu ulogu od bezobzirnog nadmetanja i uskogrudne sebinosti.

S druge strane, mnogi i dalje smatraju da je takvo socijalistiko dru-tvo neostvariva i opasna zabluda, jer je suprotno individualistikoj i sebi-noj ljudskoj prirodi, to se dokazuje propau svih dosadanjih pokuaja njenog ostvarenja. Pri tom se zanemaruje injenica da se socijalizam u svim tim sluajevima (osim u sluaju Istone Njemake i ehoslovake, u koje je izvana unesen) pokuao izgraditi u ekonomski zaostalim, agrarnim zemljama, u kojima se proces industrijalizacije, demokratizacije i moder-nizacije nalazio u poetnim fazama. Osim toga, u strategiji razvoja novog socijalistikog drutva potpuno je zanemarena humanistika i etika bt socijalistike ideje, t.j. ukidanje ovjekove alijenacije, njegovo osloboenje od svih oblika podinjenosti i stvaranje uvjeta za samoostvarenje ovjeko-ve osobnosti. Umjesto 'asocijativnog socijalizma' na bazi udruivanja, ka-kav je zamiljao Marx, s neposrednim sudjelovanjem radnih ljudi u uprav-ljanju gospodarstvom, drutvom i dravom, uveden je autokratski, totali-tarni, centralizirani i represivni sustav, koji je dodue pokrenuo gospodar-ski rast i industrijalizaciju tih zemalja, ali zbog potiskivanja elementarnih ljudskih, kulturnih i politikih sloboda nije mogao dugorono opstati.

Svrha ove knjiga je istraiti da li je u suvremenim uvjetima informati-ziranog, postindustrijskog, globaliziranog i postmodernog svijeta, svijeta u kojem dominira neoliberalna filozofija, ekonomija i politika, mogue ostva-riti humaniji, pravedniji i funkcionalniji drutveni poredak, koji bi se mogao nazvati demokratskim, humanistikim ili slobodarskim socijalizmom.

Pokuaj odgovora na to pitanje zahtijevao je svestranu analizu mno-gih tema. Najprije je trebalo preispitati glavne ideje znaajnijih autora i protagonista socijalistike ideologije i marksistike doktrine i njihova ra-zliita tumaenja, zatim istraiti pokuaje primjene tih ideologija i razloge njihovog neuspjeha. Imajui u vidu razliite definicije socijalizma, trebalo je ustanoviti koja je percepcija tog drutvenog sustava najblia autentinim zamislima glavnih teoretiara i ideologa te nove svjetonazorske i drutve-ne paradigme. Trebalo je potom ispitati kakav utjecaj na relevantnost i perspektivu socijalistikog projekta imaju duboke tehnoloke, ekonomske i socijalne promjene kao i dalekosene promjene u preraspodjeli ekonom-ske i politike moi na svjetskoj pozornici, a koje su se dogodile potkraj 20. i u prvom desetljeu 2 1 . stoljea.

Koliko se uspjelo u namjeri jasnijeg sagledavanja navedenih tema i u kojoj je mjeri autor uspio doprinijeti odgovoru na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta, procijenit e itatelji.

Oujak, 2010.

SOCIJAL IST IKE IDEJE I POKRETI U PRVOJ POLOVICI 1 9. S T O L J E A

Naznake socijalistikih ideja mogu se nai ve u Platonovoj Dra-vi (koju on zamilja kao idealnu zajednicu ljudi utemeljenu na na-elima pravednosti i istine), zatim u Utopiji Thomasa Morea te u humanistikim pogledima prosvjetiteljstva 18. stoljea. No moderni soci-jalizam dobiva svoje prve obrise u radovima raznih autora u prvoj polovici 19. stoljea, u doba razmaha industrijske revolucije i stvaranja kapitalisti-kog drutva u Zapadnoj Europi. Ti su se pioniri socijalistike misli protivili novim oblicima izrabljivanja, podinjavanja, nepravde, nejednakosti i pat-nje mnogih, koje je sa sobom donijela industrijska revolucija i kapitalisti-ki nain proizvodnje. Oni su gramzljivom i nezasitnom egoizmu, opsesiji stjecanjem profita i gomilanjem bogatstva, koji su obuzeli veinu vlasnika financijskog i industrijskog kapitala, suprotstavili viziju novog, pravednijeg i humanijeg drutva, koje su mnogi od njih zamiljali kao zajednicu proi-zvoaa meusobno povezanih bratskom solidarnou i u kojem je radni dio stanovnitva trebao stei nadzor nad sredstvima za proizvodnju kao i nad polugama politike vlasti.

Francuska je revolucija u srpnju 1789. godine i njena Deklaracija o pra-vima ovjeka i graanina, koja je donijeta u interesu nove graanske klase, ali koja sadri neke univerzalne humanistike vrijednosti, kao to su sloboda, jednakost i bratstvo svih ljudi, bila od epohalnog znaaja za napredak ljud-ske civilizacije. U Deklaraciji se istie da se ljudi raaju slobodni i jednaki u odnosu na svoja prirodna i neotuiva prava slobode, vlasnitva, sigurnosti i opiranja nasilju. A sloboda se ovako definira: Sloboda znai biti u stanju ili biti ovlaten uiniti sve to nije tetno za druge. Uz pravo na slobodu i

I.

jednakost, Deklaracija je proglasila i vlasnitvo neotuivim pravom ovjeka. Francuska je revolucija sruila feudalni poredak i apsolutistiku vlast kralja, koji je bio apsolutni vladar; njegova volja bila je zakon (Lex Rex), a feudal-na aristokracija bila je vlasnik zemlje i istovremeno upravna, sudska i vojna vlast. S druge strane, golema veina stanovnitva, seljaci-kmetovi, ivjela je u krajnjem siromatvu i bijedi pod pritiskom kuluka, desetine, kraljevskih poreza, esto maltretirani samovoljom i bezobzirnou feudalnih gospoda-ra. U to vrijeme poela se ve u Francuskoj naglo razvijati industrija, rastao je broj tvorniara, poduzetnika i trgovaca, raala se nova graanska klasa, uz istovremenu pojavu sve brojnije nove, radnike klase. Financijska i ekonom-ska mo mlade buroazije bivala je sve snanija, tako da je sukob izmeu interesa i razvojnog potencijala buroazije te zastarjelog, sterilnog feudalnog poretka postao neizbjean, s predvidivim ishodom, [1]

Iz vremena Francuske revolucije potjee i podjela politikih orijenta-cija na ljevicu i desnicu, koja je ostala aktualna itavo 19. i 20. stoljee. Po-vod za to povijesno razgranienje ideolokih i politikih opredjeljenja bio je spor u francuskoj Ustavotvornoj skuptini o pravu kraljevog veta i drugih njegovih ovlasti tijekom 1789-1791. godine. Radikali, koji su bili za ukidanje kraljevog veta, smjestili su se na lijevoj strani dvorane (gledano s predsjed-nikova mjesta), dok su konzervativci, pristae monarhistikih ovlasti, sjedili na desnoj strani. Ljevica se zalagala i za druge demokratske promjene: za izabrano, a ne imenovano sudstvo, za supremaciju zakonodavne nad iz-vrnom vlasti, za ope pravo glasa (po naelu jedan ovjek - jedan glas). Kasnije (za vrijeme jakobinske vladavine, 1793-1794) francuska je ljevica zahtijevala uvoenje narodne milicije umjesto profesionalne vojske, zatim progresivni sustav oporezivanja i odvajanje crkve od drave. [2]

Glavni cilj francuske ljevice u vrijeme Francuske revolucije bio je obaranje apsolutistiko-feudalnog sustava (ancien regime), t.j. ekonomski i drutveno vladajue klase, ali se on nije ograniio samo na ukidanje po-stojeeg represivnog politikog sustava, ve je bio usmjeren i na ostvarenje potpuno novih naela drutvenih odnosa izraenih u poznatoj sintagmi 'sloboda, jednakost, bratstvo' (libert, galit, fraternit). Ljevica je smatra-la da se suverenitet naroda, odnosno politika sloboda ne moe postii bez politike i socijalne jednakosti kao ni bez bratstva, kao izraza drutvene solidarnosti. Prema tome, temeljna demokratska naela slobode, jedna-kosti i drutvene solidarnosti, koja su postala bitni dio ideoloke tradicije veine lijevih odnosno socijalistikih pokreta, najprije je istakla francuska ljevica u vrijeme Francuske revolucije.

Ciljevi i naela Francuske revolucije i njene Deklaracije o pravima ovjeka i graanina bile su znatnim dijelom inspirirane idejama Jean Ja-cques Rousseaua (1712-1778), koji je tri desetljea prije revolucije kriti-zirao postojee drutvo kao pokvareno, korumpirano, opsjednuto pori-vom za bogaenjem bez rada i ugnjetavanjem. U svom prvom znaajnom spisu, Discours sur l' origine de l' inegalit parmi les hommes ('Rasprava o podrijetlu nejednakosti meu ljudima') on osuuje imovinu kao glav-ni uzrok drutvene nejednakosti. J. J. Rousseau naglaava kako se ovjek rada slobodan, ali se u postojeem drutvu ubrzo nae u 'okovima samo-volje i nasilja'. Vjera u izvornu dobrotu ovjeka temelj je njegove filozo-fije: ovjek je u sutini dobar, a izopauju ga nepovoljni drutveni uvjeti. Rjeenje vidi u stvaranju demokratske drave koja bi poivala na sveop-oj volji naroda i koja bi osigurala slobodu i jednakost. J. J. Rousseau je vidio perspektivu u stvaranju dobrovoljnih zajednica slobodnih ljudi na razini opina, gradova i drave, u kojima vlada sloboda, jednakost i sklad izmeu individualnih i zajednikih potreba. Tu svoju viziju budueg drutva izloio je 1762. godine u knjizi Contrat Social ('Drutveni ugo-vor'). Za razliku od Montesquieua, zagovornika liberalne parlamentarne demokracije, Rousseau zastupa ideju neposredne, izravne demokracije: Dok se Montesquieu brinuo kako sauvati slobodu pojedinca od upli-tanja drave, Rousseau predlae da sami graani postanu drava, t.j. da preuzmu voenje javnih poslova u svoje ruke, umjesto da brane svoju slobodu od nasrtaja drave. Neposredna demokracija, t.j. to izravnije ukljuivanje graana u obavljanju i kontrolu vlasti, znai prema Rousse-auu sjedinjavanje pojedinanih slobodnih volja u opu, zajedniku volju, a to pretpostavlja nadilaenje egoizma i neogranienog zadovoljavanja samo vlastitih potreba. Rousseau je vrlo skeptian u odnosu na liberalnu, parlamentarnu demokraciju, koja je tada postojala u Velikoj Britaniji. S tim u vezi zanimljivo je ovo njegovo zapaanje: 'Engleski narod vjeruje da je slobodan, no jako grijei; slobodan je samo tijekom izbora lanova parlamenta. Netom nakon izbora on je rob'. [3]

Rousseaua mnogi smatraju idejnim preteom Francuske revolucije. Meutim, on je svojom humanistikom filozofijom inspirirao ne samo ideologe i izvrioce Francuske revolucije, koja je sruila anakroni feudalni poredak otvorivi prostor razvoju modernog, industrijskog, kapitalisti-kog drutva. Njegova vizija budueg drutva potpune slobode i jednakosti utemeljenog na dobrovoljnom udruivanju graana nadahnula je mnoge kasnije socijalistike vizionare i mislioce.

Novi kapitalistiki drutveni poredak, iako je znaio veliki napredak u odnosu na feudalizam, uskoro je pokazao da novosteena sloboda i jed-nakost nisu podjednaki za sve graane; u potpunosti su ih mogli koristiti samo imuniji slojevi drutva. U Engleskoj su na primjer izbornom refor-mom iz 1832. godine pravo glasa dobili samo vlasnici imovine (radnici su dobili pravo glasa 1885. godine, a ene tek 1918. godine). U drugoj polovi-ci 19. stoljea britanskim je drutvom vladalo oko tisuu obitelji, koje su drale sve vodee poloaje u dravi i drutvu, tako da K. Mannheim pie o Engleskoj tog vremena kao o zemlji politike demokracije u kojoj vlada oligarhija. [4]

Pokazalo se da stvarna sloboda i jednakost nisu mogui u drutvu u kojem vlada eksploatacija najamnih radnika i u kojem manjina bogatih vlasnika kapitala posjeduje monopol ne samo na ekonomsku ve i na po-litiku mo. Podjela drutva na povlatenu manjinu bogatih koji ive od kapitala, izrabljujui veinu koja preivljava prodajui svoju radnu snagu, pokrenula je ne samo razne oblike otpora radnike klase ve i pojavu ra-zliitih ideologija i politikih programa koji su teili promjeni postojeeg kapitalistikog poretka. Najsnanije je djelovanje imala ideja jednakosti, prema kojoj je nejednakost meu ljudima glavni uzrok bijede i gubitka ljudskog dostojanstva. Prema toj ideji svi ljudi imaju po prirodi ista prava u raspodjeli sredstava nunih za ivot i na tom naelu egalitarizma temeljile su se prve kritike kapitalizma.

Meu prvim kritiarima kapitalizma jaalo je uvjerenje da privatno vlasnitvo kapitala neizbjeno dovodi do eksploatacije radnika i njihove rastue bijede i da ga stoga treba ukinuti. A poetkom 19. stoljea eksplo-atacija radnika bila je bezobzirna i njihovi ivotni uvjeti bijedni. Radni dan je u prosjeku trajao 15 sati (za djecu 12 sati), a nezaposlenost je bila 30-50 %. Nalije brze industrijalizacije i stvaranja bogate klase vlasnika kapita-la bile su sirotinjske gradske etvrti, u kojime je vladala neishranjenost i glad, visoka smrtnost, prljavtina i bijeda. Radnici nisu imali pravo glasa, a njihovo udruivanje je bilo strogo zabranjeno (sindikalno djelovanje je belgijski kazneni zakon kanjavao s 2-10 godina zatvora). Zakoni protiv trajkova ukinuti su tek u drugoj polovici 19. stoljea. Socijalistike ideje prije pojave marksizma esto se nazivaju utopijskim socijalizmom. Taj je naziv prvim socijalistikim pokretima dao F. Engels u spisu Razvoj so-cijalizma od utopije do znanosti, a sam naziv utopijski potjee od naslo-va slavne knjige Thomasa Morea (1478-1535) Utopia. U toj knjizi Thomas More daje poraznu kritiku drutvenih prilika i opisuje patnje naroda u

Engleskoj poetkom 16. stoljea. On tu takoer objanjava svoju viziju bo-ljeg i pravednijeg drutva, u kojem e se ukinuti privatno i uvesti drutve-no vlasnitvo. Drava u tom idealnom drutvu ne bi bila zavjera bogatih protiv siromanih, a poloaji se ne bi temeljili na podrijetlu i titulama ve na radu. Pravni poredak i sve dravne ustanove sluile bi osnovnoj svrsi drave: ostvarenju i ouvanju pune slobode linosti. Thomas More se zbog tih svojih zamisli s pravom smatra zaetnikom ideje o ljudskoj zajednici utemeljenoj na naelima koja su nekoliko stoljea kasnije usvojile razliite socijalistike ideologije i pokreti. A naziv 'socijalistiki' i 'socijalizam' poeo se upotrebljavati 30-tih godina 19. stoljea u Francuskoj i Velikoj Britaniji oznaavajui zamisli i zahtjeve za osloboenjem ugnjetenih i izrabljivanih drutvenih slojeva, prvenstveno novonastale industrijske radnike klase i za ostvarenje drutva u kojem e vladati pravda, jednakost i harmonija.

FRANOIS N O L B A B E U F

Prvi antikapitalistiki pokret pokuao je organizirati Franois Nol Babeuf (1760-1797) neposredno nakon Francuske revolucije (iako je tada u Fran-cuskoj kapitalizam bio tek u zametku). Potaknut idejama Rousseaua, on je zastupao naelo jednakosti svih graana, a naroito jednakost u raspo-djeli dobara, kao glavno naelo svog pokreta. A budui da je prema nje-govom miljenju privatno vlasnitvo bilo uzrokom nejednakosti, trebalo ga je ukinuti. Babeuf se zalagao za ukidanje svih feudalnih privilegija, za oduzimanje feudalnih i crkvenih posjeda bez odtete i za davanje te ze-mlje u dugoroni zakup seljacima. Zbog svojih radikalnih zamisli ubrzo je uhien i osuen na 10-mjeseni zatvor, a tu je u drutvu jo radikalnijih zatvorenika doao do uvjerenja da se postojei poredak moe promijeniti jedino nasilnim putem, to je bilo u skladu s jakobinskom tradicijom (ja-kobinci pod vodstvom Robespierrea bili su vodea politika snaga Fran-cuske revolucije; oni su se na vrlo brutalan nain obraunavali sa svojim protivnicima). Po izlasku iz zatvora osniva sa svojim istomiljenicima Klub jednakih (Socit des egaux) i Ustaniki odbor, koji je trebao pripremiti oruani ustanak. U programu Kluba jednakih pod nazivom Manifeste des egaux napisanom 1796. godine (a objavljenom tek 1828. godine) zahtijeva

se ukidanje svih socijalnih razlika, ne samo izmeu bogatih i siromanih, nego i izmeu onih koji vladaju i kojima se vlada, kao i ukidanje privatnog vlasnitva. Doktrina Babeufa prva je predviala potrebu diktature nakon osvajanja vlasti i to toliko dugo koliko bude potrebno da se neprijatelji jed-

nakosti uine bezopasnim. Zavjera koju je pripremao Babeuf otkrivena je 1796. godine, a on je uhien i giljotiniran.

Ideje Babeufa i njegov pokuaj pobune ostavili su znaajan trag u di-jelu socijalistikog pokreta, u kojem je prihvaeno stanovite da su siro-matvo i bijeda radnike klase posljedica pretjerane i luksuzne potronje bogataa i da bi prema tome preraspodjela potronih dobara i ukidanje privilegija bogatim drutvenim slojevima donijela blagostanje i dobrobit svima, kao i stanovite da je ukidanje drutvenih nejednakosti mogue ostvariti jedino silom. U prvim fazama razvoja socijalistikih ideja nije jo bilo pokuaja sustavne i kritike analize modela kapitalistike proizvodnje, kako bi se otkrili ekonomski uzroci nejednakosti, ve se pokret protiv ek-sploatacije, nejednakosti i bijede zasnivao uglavnom na humanim i moral-nim naelima.

H E N R I C L A U D E S A I N T - S I M O N

Prvi protagonist socijalistikih ideja koji je pokuao izraditi teorijsku osno-vu promjena kapitalistikog sustava i opisati obrise novog drutva i koji je time postao zaetnik moderne socijalistike teorije bio je Henri Claude Saint-Simon (1760-1825). On je kao potomak ugledne francuske plemike obitelji odbacio plemiku titulu i posvetio se 'znanstvenom pozivu u korist ovjeanstva', borbi za 'stvar industrijske slobode' i promiljanju vizije bo-ljeg, pravednijeg drutva. Iako njegovo uenje nije dobilo cjeloviti i konzi-stentan oblik, ono je postalo ishodite mnogih ideja modernih socijalisti-kih doktrina. Prouavajui tok povijesnih promjena Saint-Simon je doao do zakljuka da je tehnoloki napredak, t.j. razvoj sredstava za proizvod-nju, glavni uzrok promjena drutvenih odnosa. A ideja vodilja njegovog uenja bila je humanizacija ljudskog drutva putem afirmacije rada i stva-ralatva. To ga je navelo na ideju da e u buduem drutvu, koje e nastati na temelju visoko razvijene tehnologije, upravljanje proizvodnjom prei u ruke radnika, da e koritenje privatnog vlasnitva (koje nee biti ukinuto, ali e se ukinuti pravo nasljedstva) biti podreeno opem dobru i da e proizvodnja biti planski usklaena s drutvenim potrebama.

Saint-Simon je drao, za razliku od klasinih ekonomista, da osobni, egoistini interesi, nisu pogodan motiv za izgradnju poeljnog i pravednog drutva, odnosno da egoizam ne moe biti glavna pokretaka snaga na-pretka ljudskog drutva. Meutim, za razliku od Babeufa, on je smatrao da se drutvena preobrazba ne bi trebala izvriti nasilnim putem, ve opim

prihvaanjem naela jednakosti i bratstva svih ljudi, naela suosjeanja i ljubavi. Na taj bi nain natjecanje meu jednakim zamijenilo konkurent-sku borbu, a privatni bi interes bio u slubi itavog drutva. Novo drutvo ne bi bilo egalitarno, jer svi ljudi nisu podjednako nadareni, ali bi svakom trebalo omoguiti da u najveoj moguoj mjeri razvije svoje sposobnosti i da svaiji poloaj u drutvu i u raspodjeli dohotka odgovora njegovim spo-sobnostima i radnom doprinosu. Politiki sustav bi se takoer temeljito izmijenio: politika vlast se ne bi sastojala u vladanju ljudima, ve u uprav-ljanju stvarima, t.j. sluila bi to uinkovitoj proizvodnji materijalnih doba-ra. Drutveni preobraaj ne bi, prema Saint-Simonu, pokrenula eksploati-rana klasa radnika ve bi to izveli poduzetnici, bankari i znanstvenici, koji bi prihvatili njegovu doktrinu i shvatili opravdanost i nunost drutvenih promjena.

Glavni cilj ekonomsko-socijalnog programa Saint-Simona nije bilo poveanje proizvodnje i profita ve poboljanje ivotnih uvjeta najbrojni-je i najsiromanije drutvene klase i ukidanje izrabljivanja ovjeka. U tom programu on prvi predlae slavno socijalistiko naelo raspodjele, prema kojem svatko treba doprinositi drutvu prema svojim sposobnostima, a primati od drutva prema svom radnom uinku. On takoer prvi iznosi ideju o solidarnosti i bratstvu svih radnika kao i o potrebi njihovog udru-ivanja u proizvodne zajednice. Glavni zadatak drave bi prema njegovom shvaanju trebao biti afirmacija rada i stvaralatva, a moralne vrijednosti trebale bi predstavljati sr drutvenog ivota. Budue e drutvo zamije-niti eksploataciju ovjeka po ovjeku eksploatacijom prirodnih resursa od strane kooperativno organiziranih radnika u korist itavog drutva. U tom cilju ograniit e se pravo vlasnitva ukidanjem prava nasljedstva i ukida-njem kamata od kapitala. Ljudi se u svom ponaanju i djelovanju nee ru-kovoditi egoistinim interesima, ve prvenstveno humanim, moralnim i religijskim naelima. Osobni dohoci nee dodue biti izjednaeni, jer e raspodjela biti po naelu svakome prema njegovom radu, ali ta nejedna-kost nee biti posljedica eksploatacije i klasnih privilegija. Formalnu, fik-tivnu jednakost i slobodu (koja nita ne znai ljudima bez zaposlenja i bez sredstava nunih za ivot) zamijeniti e pravedna raspodjela dobara i sve-opa solidarnost i bratstvo, to e omoguiti stvarnu slobodu i jednakost svih ljudi.

Saint-Simonova vizija novog pravednog i humanog drutva imala je veliku privlanu snagu i znatan utjecaj na irenje socijalistikih ideja u Eu-ropi, posebno meu obrazovanim slojevima. Njegova je doktrina bila prvi

pokuaj teorijskog i ideolokog osmiljavanja socijalistikog pokreta (i sam termin socijalizam prvi je upotrijebio Pierre Leraux, sljedbenik Saint-Si-mona, 1832. godine u asopisu Le globe).

ROBERT O W E N

U Velikoj Britaniji reformu kapitalistikog sustava pokrenuo je Robert Owen (1771-1858), koji je kao vlasnik tekstilnih tvornica imao priliku vidje-ti siromatvo i bijedu svojih radnika: No za razliku od drugih kapitalisti-kih vlasnika on je nastojao poboljati radne i ivotne uvjete u svojim tvor-nicama ograniivi radni dan na deset sati, ukinuvi rad djece ispod deset godina (u to vrijeme bilo je uobiajeno radno vrijeme od 14-16 sati kao i zapoljavanje djece ve od este godine ivota); uveo je takoer besplat-no osnovno kolovanje djece radnika. Tim je mjerama postigao bolje proi-zvodne rezultate od svojih konkurenata, to ga je navelo da pokua uvjeriti i druge vlasnike tvornica i vladajue politiare u potrebu reformiranja po-stojeeg industrijskog sustava, to bi po njegovom uvjerenju bilo u intere-su ne samo radnika nego i vlasnika kapitala kao i itavog drutva. Svoje je ideje objavio 1813. godine u knjizi A New View of Society, or Essays on the Principie of the Formation of the Human Character (Novi pogled na dru-tvo ili eseji o naelu oblikovanja ljudskog karaktera). U toj knjizi R. Owen opisuje i obrazlae novi tip drutva zasnovanog na dobrovoljnoj koopera-ciji, bez eksploatacije i klasnih antagonizama.

Svoje djelovanje Owen je do kraja ivota posvetio ublaavanju siro-matva, nezaposlenosti i eksploatacije i to uglavnom putem organizira-nja sindikalnog i kooperativnog radnikog pokreta. On je objanjavao da je poboljanje materijalnog i socijalnog poloaja radnika u interesu samih vlasnika tvornica, jer radnici sainjavaju glavninu kupaca industrijske robe. Niske radnike nadnice, upozoravao je Owen, glavni su uzrok periodikih kriza hiperprodukcije, jer zbog njih potranja ne prati porast proizvodnje. R. Owen je vjerovao da je reforma kapitalistikog sustava u socijalistikom duhu u opedrutvenom interesu i da e to shvatiti vladajue poslovne i politike elite. No razoaran to njegove ideje i njegov projekt socijalne tvornice nije naiao na iru podrku u Velikoj Britaniji on odlazi 1824. go-dine u Ameriku, gdje osniva tvorniku zajednicu New Harmony u dra-vi Indiana. Kad se nakon pet godina vratio u Veliku Britaniju, njegov pro-gram socijalnih reformi naiao je na podrku radnika. Zahvaljujui toj po-drci on 1834. godine pokree osnivanje prvog radnikog sindikata Grand

National Consolidated Trade Union, s namjerom da se radnika klasa Engleske ujedini u jedinstvenu radniku organizaciju. No taj prvi pokuaj sindikalnog organiziranje radnika nije uspio, jer su poslodavci i vlada brzo reagirali i sindikalni pokret je ubrzo uguen. [5] Owenov doprinos razvoju britanskog sindikalnog pokreta i britanske radnike partije (Labour party) je nemjerljiv, jer su oni preuzeli znatan dio Owenovih ideja, a njegov utje-caj bio je prisutan u programima i djelovanju i drugih socijaldemokratskih partija u Europi.

U djelu Knjiga 0 novom moralnom svijetu (1844) R. Owen izlae svoj koncept radne zajednice (ili radne zadruge), a i itavog drutva, u kojem e se ljudi udruiti u cilju zajednike proizvodnje i raspodjele dobara. Budu-e drutvo Owen zamilja kao federaciju radnih zajednica (komuna), ko-jima e upravljati njihovi lanovi, proizvoai. On kritizira kapitalistiki sustav kao industrijski feudalizam, u kojem je stvorena nova industrijska i financijska aristokracija i u kojem sav dohodak proizveden radom prisva-jaju vlasnici kapitala. Taj nepravedni drutveni sustav treba zamijeniti 'mo-ralnom ekonomijom' utemeljenoj na solidarnosti i udruivanju rada i na osloboenju ovjeka od podreenosti i eksploatacije. Polazei od spoznaje tadanjih vodeih ekonomista da je rad izvor cjelokupnog bogatstva naro-da, on zakljuuje da je rad prirodno mjerilo vrijednosti roba kao i mjerilo raspodjele novostvorene vrijednosti, to znai da proizvoai imaju pravo na itav proizvod svog rada. Da bi se to pravo ostvarilo, Owenove zasluge za razvoj radnikog pokreta u Velikoj Britaniji priznao je i Engels izjavivi: Svi socijalni pokreti, sva poboljanja poloaja radnike klase u Engleskoj vezana su uz Owenovo ime. Godine 1857, godinu dana prije Owenove smrti objavljena je njegova autobiografska knjiga ivot Roberta Owena, u kojoj je on potanko opisao sve svoje zamisli, prijedloge socijalnih reformi, dostignua i neuspjehe.

C H A R L E S FOURIER

Pored Saint-Simona i R. Owena trei vaan prethodnik modernih socijali-stikih doktrina iz prve polovice 19. stoljea je Charles Fourier (1772-1837), koji je u opsenom spisateljskom opusu dao maha svojoj mati iscrpno opisujui idealno drutvo budunosti. Zahtjev za ukidanjem eksploataci-je i bijede radnike klase bila je ishodina toka njegove doktrine. On je zakljuio da je postojei drutveni i ekonomski poredak suprotan ljudskoj naravi kao i prirodnim naelima pravde i slobode. Postojeu nepravednu,

nehumanu i neprirodnu organizaciju proizvodnje i razmjene zamijenit e u njegovom idealnom drutvu proizvodne i ivotne zajednice, nalik zadru-gama, koje je on nazvao falansterije. U tim zajednicama, falansterijama (koje bi posjedovale oko 400 hektara zemljita i imale oko 1400 lanova) njihovi lanovi e raditi i ivjeti zajedno, nagrada za rad ovisit e o uspjehu i rezultatu rada, imovina zajednice je kolektivno vlasnitvo svih lanova, obrazovanje je besplatno, svatko moe slobodno birati posao prema svo-jim sposobnostima i sklonostima, svaki lan e imati mogunost izraa-vanja i razvoja svojih talenata. Falansterije, koje bi se bavile poljoprivred-nom i industrijskom proizvodnjom, zamiljene su kao dionika drutva. U Francuskoj je osnovano svega nekoliko falansterija, no vie uspjeha ta je ideja imala u Americi: u razdoblju 1840-1850. tu je osnovana 41 falanste-rija. Za razliku od kapitalistikog drutva koje poiva na najamnom radu, novo drutvo, iji e osnovni organizacioni oblik biti falansterije, bit e utemeljeno na dobrovoljnom udruivanju i radu, na slobodi, solidarnosti i harmoniji.

Charles Fourier se u promiljanju novog drutvenog ureenja pozi-va na Isaaca Newtona i njegovu kozmologiju: on smatra da u ljudskom drutvu, kao u kozmosu, djeluju sile privlaenja i univerzalna harmonija. Ta ga je ideja navela na zakljuak da je postojee kapitalistiko drutvo, utemeljeno na bespotednoj konkurenciji i na izrabljivanju radnika, iraci-onalno i u suprotnosti s prirodnim zakonima. U tadanjem mladom indu-strijskom drutvu vidio je potpuni izostanak solidarnosti i humanosti. Kao sin bogatog francuskog trgovca imao je prilike vidjeti golemi jaz izmeu bogatstva vlasnika kapitala i bijednih ivotnih uvjeta radnika (on se poslije oeve smrti odrekao nasljedstva njegovog bogatstva). U takvom drutvu, u kojem vlada 'egoistina anarhija'. novac i kapital postali su, smatra Fo-urier, ne samo instrumentom eksploatacije radnika nego i sredstvom po-litike moi: dravna vlast je u rukama trgovakog, industrijskog i finan-cijskog kapitala, a liberalna demokracija je izraz prava jaega. Izlaz iz tog nepodnoljivog stanja, u kojem su tvornice 'industrijski zatvori' gdje rade 'moderni robovi' za bijedne nadnice, Charles Fourier vidi u udruivanju rada i u zamjeni natjecanja suradnjom lanova drutva, to jest u zamjeni konkurencije kooperacijom, to e omoguiti drutveni sklad i puni razvoj ljudskih potencijala.

Smatrajui da ljudsko drutvo evoluira iz niih u vie civilizacijske oblike, Fourier je vjerovao u stvaranje drutva sklada i pravde, u kojem e doi do izraaja humana i stvaralaka ljudska priroda. Taj prijelaz u har-

monino drutvo nee se postii nasiljem ve snagom uzora, koje e pru-iti nove eksperimentalne organizacije, falansterije. U tom novom drutvu nee vladati egoistiki individualizam ni samovolja fantomske 'nevidljive ruke' trita; to e drutvo biti ureeno prema prirodnim zakonima privla-enja i sklada. Ljudi e se udruivati u radne i ivotne zajednice, u kojima rad nee biti egzistencijalna nunost, ve privlana, stvaralaka i dobro-voljna aktivnost i oblik samopotvrivanja.

Bez obzira na mnoge kritiare utopistike doktrine Charlesa Fouriera, koji su ga proglasili fantastom i udakom, neke su njegove ideje ule u tra-diciju socijalistikog pokreta, posebno ideja o radnikim, te poljoprivred-nim i potroakim zadrugama, kao i ideja o radnikom kooperativnom vlasnitvu proizvodnih poduzea odnosno o radnikom dioniarstvu.

JOSEPH P R O U D H O N

Najutjecajniji teoretiar socijalizma prve polovice 19. stoljea bio je Joseph Proudhon (1809-1865). On je ocijenio da Francuska revolucija nije uspje-la ostvariti svoje ciljeve (egalit, fraternit, libert) stoga to se ograniila samo na politike reforme. Da bi se proklamirani ciljevi postigli trebalo je uspostaviti ne samo politiku ve i ekonomsku demokraciju, dakle proiri-ti slobodu i jednakost i na ekonomsku sferu. Za Proudhona je vrhovno na-elo bila socijalne pravda, koja po njegovom miljenju ima korijen u uro-enoj ovjekovoj tenji za pravdom. Ideali slobode i jednakosti su izvedeni iz naela pravde. Drutveni poredak treba urediti tako, da u njemu vladaju naela pravde, slobode i jednakosti, a dravnu vlast treba decentralizirati prenoenjem to veih ovlasti na lokalne jedinice, komune, to bi na kraju vodilo ukidanju centralne drave.

J. Proudhon je stekao veliku popularnost u radnitvu i u dijelu inte-ligencije (ali i mrnju vladajuih poslovnih i politikih krugova) svojom brourom objavljenom 1840. godine pod naslovom Qu est ce que la propri-

ete? (to je vlasnitvo), u kojoj je izjavio: vlasnitvo je kraa. Proudhono-va socijalistika doktrina polazi od stanovita da je postojei kapitalistiki sustav u suprotnosti s prirodnim drutvenim poretkom, t.j. takvim po-retkom koji osigurava prirodna prava ovjeka: slobodu i jednakost. Pro-udhonova izjava da je vlasnitvo kraa nije znaila da se on zalagao za uki-danje privatnog vlasnitva ve je izraavala njegovo protivljenje koritenju vlasnitva kao izvora prihoda koji se ne temelje na vlastitom radu. On je naime smatrao da vlasnitvo kao takvo ne smije biti izvor prihoda ve da

to moe biti samo rad. Ako vlasnik tvornice upravlja svojom tvornicom, onda on ima pravo na prihod ekvivalentan njegovom radu. Prihodi koji proizlaze iz samog vlasnitva kao to su renta, profit, kamate, stanarina i sl. nemaju, prema Proudhonu, socijalno ni moralno opravdanje; takvi prihodi stvaraju drutvene nejednakosti i nepravde te ih stoga treba ukinuti. Sve prihode koji nisu rezultat rada treba zabraniti, a raspodjela dohotka treba biti razmjerna uloenom radu. Vlasnitvo ostaje, jer je ono uvjet osobne slobode, ali treba ukinuti njegovo koritenje kao izvora nezasluenog pri-hoda i koncentracije bogatstva u rukama malobrojnih na raun pauperiza-cije radnika.

Proudhon se protivio Marxovom zahtjevu za ukidanje vlasnitva smatrajui da e drava kao monopolistiki vlasnik sredstava za proizvod-nju stei neogranienu vlast nad svojim graanima. Komunistiko dru-tvo, kako ga je zamislio Marx, guit e, po miljenju Proudhona, slobodu i dostojanstvo ovjeka i uvesti despotsku vladavinu nad ljudima. Bitno obi-ljeje Proudhonove vizije socijalistikog drutva je raspodjela stvorenog dohotka prema radu i (prema njegovom kasnijem shvaanju) kontrola radnika nad sredstvima za proizvodnju, to se moe tumaiti kao zahtjev za kolektivno vlasnitvo radnika nad poduzeem u kojem rade. Proudhon je dakle na kraju doao do zakljuka da se potpuni sklad izmeu vlasnitva i jednakosti moe postii jedino tako da sredstva za proizvodnju budu u vlasnitvu onih koji s njima rade, to se moe interpretirati kao zagovara-nje kolektivnog (drutvenog) vlasnitva ili radnikog dioniarstva.

Proudhon se protivio ruenju kapitalistikog sustava putem proleter-ske revolucije, jer je smatrao da e nasilje nad vlasnicima kapitala biti uvod u nasilje nad svim graanima. On je vjerovao da je tenja za pravdom, jed-nakou i slobodom ukorijenjena u ljudskoj prirodi i da e se prijelaz na novo socijalistiko drutvo, u kojem e se ostvariti te tenje, moi postii uvjeravanjem i pozivanjem svih drutvenih slojeva na promjene koje su opedrutvenom interesu.

L O U I S B L A N C

Louis Blanc (1811-1882), francuski teoretiar socijalizma takoer se pro-tivio nasilnom ruenju kapitalistikog poretka, nadajui se da se putem ekonomskih i socijalnih reformi mogu ukloniti drutvene nejednakosti, eksploatacija radnika i nezaposlenost. U svojim knjigama on objanjava neizbjenost radikalnih drutvenih reformi, kao na pr. uvoenje kolektiv-

nog vlasnitva radnika nad poduzeima, postupno ukidanje neogranie-ne trine konkurencije i dravno, plansko reguliranje gospodarskih pro-cesa. On je bio uvjeren da kapitalistiki sustav zasnovan na bespotednoj konkurenciji neizbjeno rada krize, eksploataciju, pad radnikih plaa i bijedu. Po njemu, samo drava moe uspjeno braniti interese margi-naliziranih drutvenih slojeva. Kljune industrije, banke, osiguravajua drutva i eljeznice trebalo bi nacionalizirati, a nacionalnim gospodar-stvom trebala bi upravljati drava. U dravnim bi poduzeima (ateliers nationaux) vlada imenovala direktore, ali samo prve godine, dok bi ka-snije direktora birali sami radnici. Njegov je ideal bilo egalitarno dru-tvo, u kojem bi osobni interesi bili identini zajednikoj dobrobiti. Louis Blanc je prvi predloio naelo svakome prema potrebama, a od svakoga prema sposobnostima (a chacun selon ses besoins, de chacun selon ses

facultes), koje je prihvatio Karl Marx kao slavnu formulu komunistikog drutva[6]. Protivio se i nasilnoj revoluciji, jer ona po njegovom miljenju perpetuira represiju i nasilje. Stoga on pledira za preobrazbu drutvenog ureenja putem reformi, koje bi trebale osigurati pravo na rad, praved-ne plae, skraenje radnog dana, uklanjanje drutvenih nejednakosti, besplatno obrazovanje i postupno podrutvljavanje sredstava za proiz-vodnju.

Veina autora prvih socijalistikih ideja prvoj polovici 19. stoljea za-stupala je vie ili manje radikalne drutvene reforme u okviru postojeeg politikog sustava odbijajui revolucionarne metode. Oni su zamiljali novi poredak kao drutvo zasnovano na jednakosti, drutvenoj pravdi i slobodi, to bi trebalo postii ukidanjem eksploatatorskog karaktera privatnog vla-snitva, odnosno kontrolom radnika nad proizvodnjom i raspodjelom, t.j. njihovim kolektivnim vlasnitvom nad sredstvima za proizvodnju. Utopij-ski su socijalisti prevladavajuem individualizmu, egoizmu, konkurenciji i drutvenoj hijerarhiji suprotstavili ideju zajednitva, kooperacije i jed-nakosti. Oni se nisu bavili izuavanjem strukturnih ekonomskih uzroka klasnih nejednakosti niti strategijom prelaska na novi model drutvenog ureenja. Ipak njihova kritika moralne degradacije kapitalistikog drutva, njihove ideje o kolektivnoj samopomoi, samoupravljanju i 'osloboenju rada', njihovo zalaganje za stvaranje novih oblika kooperacijskih proizvod-nih i drutvenih odnosa, za razvoj participativne demokracije putem ko-munalne samouprave i njihova arka elja za stvaranjem pravednijeg svi-jeta, ostavili su trajan trag u radnikom pokretu. Iako njihove ideje nisu u poetku naile na plodno tlo, one su se 1830-tih godina poele iriti zapad-

nom Europom postajui vanim izvorom i inspiracijom politikih progra-ma socijaldemokratskih partija [7].

Kao to su u Velikoj Britaniji Owenove ideje imale snaan utjecaj na razvoj trejdunionizma, tako su u Francuskoj uenja P. J. Proudhona, Saint-Simona i Ch. Fouriera doprinijele irenju ideja o potrebi preobrazbe posto-jeeg individualistikog i konkurentskog drutva u drutvo 'uzajamnosti' i 'kooperacije' [8]. Kritika kapitalistikog sustava i zahtjev za njegovu re-formu odnosno smjenu temeljili su se uglavnom na humanistikim i eti-kim naelima, bez sustavnih analiza ekonomskih zakonitosti, tendencija i proturjenosti tog sustava. Isto tako, zamiljeni obrisi novog humanijeg i pravednijeg drutva bili su vie odraz plemenitih elja i imaginacije nego plod temeljitog prouavanja ekonomskih, sociolokih, politikih, kultur-nih i antropolokih pretpostavki i uvjeta za ostvarenje novog drutva na vioj humanistikoj, etikoj i civilizacijskog razini. Najveim doprinosima tih prvih socijalistikih mislioca i vizionara mogu se smatrati dvije ideje: prvo, teza o radu kao jedinom izvoru novostvorenog dohotka i bogatstva, iz ega slijedi zakljuak da taj dohodak u cijelosti pripada onima koji su ga proizveli, i drugo, ideja o radnikom udruivanju u proizvodne zajednice na bazi kolektivnog vlasnitva, kao alternative hegemoniji privatnog kapi-tala (i dravnom vlasnitvu). Mada nazivi 'socijalizam' i 'komunizam' nisu u to vrijeme bili jasno razgranieni, komunistima su se nazivali pristae potpunog ukidanja privatnog vlasnitva i revolucionarnih metoda borbe, dok su se socijalistima smatrali zagovornici reformskog puta drutvenih promjena.

Marx i Engels kritizirali su reformsko opredjeljenje socijalista iz prve polovice 19. stoljea nazvavi njihove doktrine 'utopijskim socijalizmom'. U knjizi Anti-Dhring (1878) F. Engels navodi da je utopijski socijalizam posljedica situacije u kojoj radnika klasa jo nije sazrela da bude nosilac drutvene revolucije. No i sm Engels odaje priznanje socijalistima-utopi-stima za njihovu kritiku kapitalistikog poretka, za matovito sagledavanje slike budueg pravednijeg svijeta i za odvanost u obrani interesa radni-ke klase. Vizionari, autori i protagonisti utopijskog socijalizma su pioni-ri socijalistike ideologije. Iako njihove ideje, stavovi i vizije nisu bile plod sistematskog znanstvenog istraivanja, one su imale znaajan utjecaj na kasnije socijalistike teorije i ideologije. Oni su izmislili izraze socijalizam i komunizam: 1832. godine asopis Le globe (koji je bio pod utjecajem Sa-int-Simona) uveo je termin socijalizam naglaavajui time da je zajedni-tvo, kao opreka individualizmu odnosno egoizmu, glavno obiljeje budu-

eg drutva pravde, jednakosti i slobode (naslov lanka u Le globe bio je De l'individualisme et du socialisme). A rije komunizam poela se najprije upotrebljavati u parikim radnikim udruenjima koji su bili pod utjecajem J. Proudhona 1834-1835. godine, to znai da se pod tim pojmom u skladu s kasnijim Proudhonovim idejama podrazumijevalo drutvo s preteno ko-lektivnim vlasnitvom nad sredstvima za proizvodnju kao jedinim nainom da se ostvari potpuni sklad izmeu vlasnitva, jednakosti i pravde.

CITIRANA LITERATURA:

[1] Alber Matjez, Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948. [2] Davide Coute, Left in Europe since 1789, Weidenfeld Nicholson, 1966. [3] Povijest, doba prosvjetiteljstva, 11. knjiga, Biblioteka Jutarnjeg lista,

2008, str. 474 [4] K. Mannheim, Freedom, Power and Democratic Planning, Oxford

University Press, New York, 1950, str. 99 [5] G. D. H. Cole, The Short History of the British Working Class, 1789-

1947, Allen and Unwinn, London, 1938 [6] S. Vidalenc, Louis Blanc, 1811-1882, Presse Universitaire de France, Pa-

ris, 1948 [7] Ronald Garnet, Cooperation and Owenite Socialist Communities in

Britain, 1823-1845, Manchester University Press, Manchester, 1972 [8] Christopher Johnson, Utopian Communism in France, Cornell Uni-

versity Press, 1974

OSTALA LITERATURA:

Leo Loubern, Louis Blanc: His Life and His Contribution to the Rise of French Jacobin Socialism, Northwestern University Press, Evanston, 1961

Frank Manuel, The New World of Henri Saint-Simon, Notre Dame Univer-sity Press, 1965

Alart Spitzer, The Revolutionary Theories of Louis Blanqui, Columbia Uni-versity Press, New York, 1957

Samuel Bernstein, Louis Blanqui and the Art of Insurrection, Lawrence and Wishat, London, 1971

MARX I MARKSIZAM

Pod izrazom 'marksizam' podrazumijeva se sveukupnost teorija, ide-ja i politikih programa koje su sredinom 19. stoljea oblikovali Karl Marx (1818-1883) i (manjim dijelom) Friedrich Engels (1820-1893).

Znaajan doprinos razradi, dopuni i osuvremenjivanju marksistike dok-trine dali su i drugi vodei teoretiari, sljedbenici te doktrine: V. Plehanov, R. Luxemburg, E. Bernstein, V. I. Lenjin, M. Horkheimer, Th. Adorno, H. Marcuse, E. Fromm i drugi, bez obzira na njihove esto razliite poglede na pojedina pitanja. Pojam marksizam obuhvaa vrlo iroko i raznoliko podruje: filozofiju, antropologiju, ekonomsku i socioloku teoriju, ideo-logiju i politiku, no sve su te discipline povezane i sintetizirane u bitnim elementima jedinstvenu i relativno konzistentnu cjelinu.

Najvanije teme kojima se bavi marksistika doktrina su: sustavna i radikalna kritika kapitalistikog drutva, njegovih proturjenosti i eksplo-atatorskog karaktera, kao i obrazloenje neizbjenosti njegovog sloma; povijesni materijalizam koji se oituje u odluujuoj ulozi tehnolokog napretka u oblikovanju drutvenih odnosa i kulture; neminovnost klasne borbe i vodea uloga radnike klase u revolucionarnom ruenju kapita-listikog i u stvaranju novog, socijalistikog odnosno komunistikog po-retka, u kojem e doi do ekonomskog osloboenja rada i do svestranog razvoja ovjekove linosti.

Tri bitne karakteristike obiljeavaju Marxovo teorijsko djelovanje: prvo, holistiki i dinamiki pristup u izuavanju prirodnih, drutvenih i antropolokih fenomena; on sve te fenomene promatra u njihovoj meu-sobnoj povezanosti i interaktivnosti u toku dinamikog kretanja. Drugo,

bitno svojstvo Marxovog istraivakog rada je kritiko preispitivanje po-stojeih teorija i ideja te usvajanje pojedinih njemu prihvatljivih elemena-ta i njihovo koritenje u izradi jedne nove, originalne, cjelovite doktrine.

I trea, moda najvanija znaajka njegovog golemog opusa je stanovite da se teorija odnosno filozofija ne smije zadovoljiti samo interpretacijom stvarnosti, ve da je njen glavni zadatak mijenjanje svijeta.

U prvoj polovici 19. stoljea u zapadnoj je Europi provedena indu-strijska revolucija, a razvoj kapitalistikog poretka bio je u punom zamahu. Stvorena je nova brojna i grubo eksploatirana drutvena klasa, industrijski proletarijat. U to se vrijeme javlja marksizam kao nastojanje da se znan-stveno objasni priroda kapitalistikog razvitka, njegove zakonitosti i nje-gova eksploatatorska narav, kao i da se izgradi teorija i program osloboe-nja novonastale radnike klase. Marx je gledao na povijest kao na proces razvoja proizvodnih snaga drutva, koji uvjetuje promjene u nainu proi-zvodnje materijalnih dobara, a ove oblikuju obrasce drutvenih odnosa i odgovarajue, u pravilu antagonistike drutvene klase. A klasu je Marx definirao kao skupinu ljudi koji imaju isti poloaj u procesu proizvodnje i koje stoga ujedinjuju isti interesi i isti svjetonazor. U kapitalizmu vlada kapitalistika klasa, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, a time i dru-tvenu mo. No kad razvoj kapitalizma i proizvodnih snaga dostigne svoj vrhunac, produbit e se i suprotnosti tog sustava u toj mjeri da daljnji teh-noloki, ekonomski i drutveni napredak nee biti mogu bez radikalnog drutvenog preobraaja, t.j. bez smjene kapitalistikog novim socijalisti-kim sustavom. Budui da je politika demokracija bila tada slabo razvijena (sindikati su bili zabranjeni, radnici u prvoj polovici 19. stoljea nisu imali pravo glasa ni druga politika prava), a dravom su vladale imune, po-sjednike elite, nasilno ruenje kapitalistikog poretka izgledalo je Marxu kao jedini raspoloivi nain drutvenog preobraaja.

U stvaranju svoje filozofske, socioloke i ekonomske doktrine Karl Marx koristio je Hegelovu filozofiju (posebno njegovu dijalektiku), zatim stavove klasine politike ekonomije (Adam Smith i David Ricardo), kao i ideje europskih socijalista iz prve polovice 19. stoljea. Moe se stoga rei da je Marxova doktrina proizala uglavnom iz tri izvora: njemake dijalek-tike, engleske politike ekonomije i francuske socijalistike misli. Marx je iz svih tih uenja prihvatio ono to je odgovaralo njegovom svjetonazoru i njegovoj viziji svijeta izgradivi relativno cjelovit i koherentan teorijski, ideoloki i politiki sustav, koji je ostavio dubok trag u svjetskoj povijesti 20. stoljea.

Marx je najzasluniji za naglo irenje socijalistikih ideja i pokreta u Europi u drugoj polovici 19. stoljea, naroito poslije 1864. godine, kad je u Londonu osnovano Meunarodno udruenje radnika, poznato kao Prva internacionala, koja je prihvatila Marxovo uenje kao ideoloki temelj svog djelovanja i koja postala instrument promicanja tog uenja. U 80-tim go-dinama 19. stoljea socijaldemokratske partije, inspirirane idejama Karla Marxa, bile su osnovane u gotovo svim europskim zemljama, a poetkom 20. stoljea mnoge od njih stekle su znaajan utjecaj na politika zbivanja u svojim sredinama. Generacija europskih intelektualaca socijalista 60-tih i 70-tih godina 19. stoljea izrasla je na idejama Marxa i Engelsa. Isto tako, radniki pokreti, koji su ojaali i postali vrlo aktivni u drugoj polovici tog stoljea (val trajkova u razdoblju 1868-1874. godine zahvatio je veinu eu-ropskih zemalja) bili su inspirirani uenjem Marxa i Engelsa. Veliki ugled i autoritet koji je Marx stekao u krugovima lijevo orijentirane inteligenci-je treba pripisati ponajvie njegovim temeljitim, opsenim i originalnim teorijskim radovima iz podruja politike ekonomije (posebno knjigama Prilog kritici politike ekonomije, objavljene 1858. i Kapital, iji je prvi dio tiskan 1867. godine), koji su bacili sasvim novo svjetlo na kapitalistiki eko-nomski sustav i njegove drutvene implikacije. Ti su Marxovi radovi ubrzo postali vrlo popularno tivo u intelektualnim krugovima i meu radnikim aktivistima diljem svijeta: prva knjiga Kapitala ve je nekoliko godina na-kon prvog njemakog izdanja prevedena na sve vanije svjetske jezike (a prijevodi Komunistikog manifesta objavljeni su na 30 jezika). Pored teo-retske analize i kritike kapitalistikog sustava, istraivanja zakona drutve-nog razvitka, objanjenja nunosti smjene kapitalistikog sustava civiliza-cijski i etiki viim i superiornijim drutvenim ureenjem, socijalizmom, K. Marx se vrlo rano ukljuio u politiko djelovanje. U vrijeme boravka u Bruxellesu on je 1847. godine sudjelovao u osnivanju Udruenja njemakih radnika (koji su bili na radu u Belgiji), a 1864. godine bio je inicijator osni-vanja Prve internacionale, koja je trebala koordinirati djelovanje radnikih pokreta u raznim zemljama.

U svom ranom politikom djelovanju Marx se nije slagao s blanki-stikim shvaanjem borbe za socijalizam, t.j. putem oruanog ustanka, nazvavi takvu politiku 'revolucionarnim avanturizmom'. Marx i Engels su ranih 40-tih godina 19. stoljea odbacili 'avangardizam' i 'voluntaristiki' oruani ustanak, ve su stavili teite na politiko djelovanje i na jaanje organizacija radnikog pokreta, za koje su vjerovali da e se iriti i sazri-jevati usporedo s razvojem kapitalizma. Predviali su da e radnika klasa

doi na vlast onda kad e sainjavati veinu ukupnog stanovnitva i kad e politika snaga socijalistikih partija toliko narasti da e one biti u stanju demokratskim putem razvlastiti kapitalistiku manjinu. Marx je smatrao da se socijalizam ne moe ostvariti prije nego to za to sazriju ekonomski i socijalni uvjeti. S tim u vezi znaajne su ove njegove rijei: Dok traje opi prosperitet koji proizvodnim snagama buroaskog drutva omoguuje da se razvijaju u najveoj moguoj mjeri u okviru kapitalistikog sustava, ne moe biti govora o pravoj socijalistikoj revoluciji. Takva revolucija postaje mogua tek kad dva drutvena imbenika dou u neizbjeni sukob: mo-derne proizvodne snage i kapitalistiki odnosi proizvodnje, [1]

No u kasnim 1840-tim i ranim 1850-tim godinama Marx je doao do uvjerenja da se kapitalizam moe pobijediti i uspostaviti vlast i emancipa-cija radnike klase jedino revolucionarnom borbom. Ipak, u toku 1860-tih godina vratio se na svoje prvobitno stanovite, vjerojatno pod utjecajem proirenja prava glasa u Velikoj Britaniji na znatan dio radnika (The Reform Bill iz 1867): komentirajui tu reformu izbornog zakona Marx je naznaio mogunost mirne evolucije britanskog drutva prema socijalizmu (istu je mogunost predviao za SAD i neke druge razvijene kapitalistike zemlje).

Neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane radnika bit e potre-ban, po Marxovom uvjerenju, specifian oblik vlasti: 'politika vlast prole-tarijata' odnosno 'diktatura proletarijata'. Taj poseban, interimni, prijelazni oblik vlasti bit e po njegovom uvjerenju potreban kako bi se razvlastio i ukinuo postojei dravni aparat, koji je instrument kapitalistikih klasnih interesa, i kako bi se konsolidirale tekovine socijalistikog preobraaja. Po miljenju engleskog povjesniara Richarda Hunta, Marx je diktaturu prole-tarijata shvaao kao demokratsku vladavinu radnike klase, tog veinskog dijela stanovnitva nad manjinom posjednikih klasa. [2] Prema Huntovoj interpretaciji Marxovog shvaanja diktature proletarijata, taj oblik vlasti bio je varijanta participativne, neposredne demokracije, za razliku od libe-ralne, parlamentarne demokracije u kojoj narod nema uinkovit utjecaj ni kontrolu nad djelovanjem vlade i dravnog aparata.

Od Hegelove filozofije Marx je preuzeo dijalektiku metodu, prema kojoj je sukob proturjenih tendencija pokretaka snaga cjelokupnog ra-zvitka. No za razliku od Hegela, koji je dijalektiku shvaao kao univerzalni zakon razvitka 'apsolutne ideje,' Marx je pomou dijalektike objanjavao protuslovni, dinamiki razvitak ljudskog drutva. Za Marxa je glavni po-kreta povijesnog napretka bila suprotnost izmeu karaktera proizvodnih snaga i karaktera proizvodnih odnosa, kao i suprotnost izmeu drutve-

nih klasa koje postoje u odreenom drutvu. Jedna od njegovih glavnih teza je da svakoj etapi u razvoju proizvodnih snaga drutva odgovaraju odreeni oblici drutvenih odnosa kao i obrasci drutvene i individualne svijesti. Prema toj tezi, proizvodna odnosno ekonomska struktura nekog drutva je temelj na kojem poiva drutvena, politika i kulturna super-struktura. Taj pristup objanjenju civilizacijskog razvoja nazvan je povije-snim materijalizmom. Na taj je nain Marx objanjavao pojavu, razvitak i propast pojedinih drutveno-ekonomskih struktura u povijesti ovjean-stva. Prvobitno besklasno, prakomunistiko drutvo bilo je zamijenjeno klasnim robovskim drutvom onda kad se proizvodnost rada toliko pove-ala, da su postojei odnosi proizvodnje postali zapreka za daljnji razvitak proizvodnih snaga. No na viem stupnju razvoja robovlasnikog sustava ponovno se pojavila suprotnost izmeu karaktera naraslih proizvodnih snaga i zastarjelih odnosa proizvodnje, to je nametnulo nastanak feudal-nog drutva. I feudalni drutveni odnosi doli su na odreenom stupnju razvoja u suprotnost s tehnolokim razvojem, pa su morali biti zamijenjeni novim, kapitalistikim modelom drutvenog ureenja. Slian fenomen e se pojaviti i na odreenom, visokom stupnju razvoja kapitalizma: njego-va obiljeja, privatno vlasnitvo kapitala, zakon profita, radna snaga kao roba i klasna podjela postat e zapreka daljnjem napretku i morat e biti zamijenjeni novim modelom drutvenih odnosa, socijalizmom odnosno komunizmom. Proturjenost izmeu zastarjelih kapitalistikih odnosa proizvodnje i naraslih proizvodnih snaga javlja se kao sukob dviju drutve-nih klasa, vladajue klase kapitalista i podinjene radnike klase. Sluei se metodom materijalistike dijalektike Marx ide korak dalje: on anticipira nastajanje novog drutvenog poretka i njegovih obiljeja, t.j. ukidanje pri-vatnog vlasnitva, nestajanje klasnih razlika, ostvarenje potpune slobode i jednakosti svih ljudi, raspodjela prema potrebama.

Od britanske klasine politike ekonomije (odreenije, od Davida Ri-carda) Marx je preuzeo teoriju vrijednosti, ali je toj teoriji dao novi smisao, objanjavajui kako radna snaga proizvodi viak vrijednosti koji prisvaja-ju vlasnici kapitala. Najamni radnik prodaje svoju radnu snagu vlasniku tvornice i dok jedan dio radnog vremena proizvodi vrijednost potrebnu za reprodukciju te radne snage (t.j. za svoje egzistencijalne potrebe), drugi dio radnog vremena on proizvodi viak vrijednosti, koji prisvaja vlasnik kapitala. Proturjenost izmeu drutvenog karaktera proizvodnje i privat-nog prisvajanja je prema Marxu jedna od glavnih proturjenosti kapitali-stikog naina proizvodnje.

Karl Marx je znanstveno obrazloio odluujuu ulogu koju ima teh-nologija, t.j. nain proizvodnje materijalnih dobara ne samo u ekonom-skom nego u cjelokupnom razvoju ljudskog drutva. Prema njegovom miljenju, promjene u tehnologiji nameu odgovarajue prilagoavanje organizacije drutva, prvenstveno oblika vlasnitva i na njima zasnova-nih odnosa proizvodnje. Stanje tehnologije je prema Marxu onaj temelj-ni inilac koji odreuje drutvenu i politiku strukturu nekog drutva, o kojem ovisi razina i priroda ljudske civilizacije i kulture. To stanovite je Marx izrazio ovim rijeima: Nain proizvodnje materijalnog ivota uvje-tuje proces drutvenog, politikog i duhovnog ivota uope. Ne odreuje svijest ljudi njihovo bie, ve obrnuto, njihovo drutveno bie odreuje njihovu svijest. Na izvjesnom stupnju svog razvitka materijalne proizvod-ne snage drutva dolaze u proturjenost s postojeim odnosima proi-zvodnje, ili, to je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasnitva u ijem su se okviru do tada kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolu-cije. S promjenom ekonomske osnove vri se sporije ili bre prevrat itave ogromne nadgradnje. [3]

Marxova opsesivna vizija bila je ostvarenje cjelovitog, totalnog ovje-ka u drutvu slobode, zajednitva, jednakosti, obilja i humanosti. Pobjeda industrijske revolucije i kapitalistikog naina proizvodnje i njegova ek-sploatatorska priroda pretvorila je ovjeka u robu, oduzela mu ovjenost, degradirajui ga na stvar. ovjek je u kapitalizmu postao formalno slobod-na jedinka, ali ne u ravnopravnosti i zajednitvu sa svim ostalim ljudima, ve u ekonomski i socijalno podreenom poloaju u drutvu, koje poi-va na vladavini privilegirane manjine. U takvom drutvu, pisao je Marx, Sloboda ovjeka ne temelji se na povezanosti ovjeka sa ovjekom, ve na odvajanju ovjeka od ovjeka. [4] ovjeku je, smatra Marx, potrebna zajednica da bi se mogao uobliiti kao slobodna i cjelovita jedinka, ali u dosadanjim surogatima zajednice postojala je osobna sloboda samo za pojedince koji su pripadali vladajuoj klasi. Ukidanje sukoba izmeu o-vjeka i ovjeka, kao i izmeu ovjeka i prirode i svestran razvoj ovjeko-ve linosti bit e mogue tek kad visoka proizvodnost rada stvori drutvo obilja i kad se ljudski rad pretvori iz egzistencijalne nunosti u slobodnu i stvaralaku djelatnost. Tada e drutvo moi zadovoljiti ne samo 'nie', egzistencijalne potrebe ve i potrebe 'vieg' reda, t.j. kulturne, kreativne i druge humane potrebe, i to svim ljudima. Takvo visoko razvijeno (teh-noloki, ekonomski, socijalno i kulturno) i humanizirano drutvo, koje e

obiljeavati obilje i mogunost slobodnog razvoja ljudskih potencijala sva-kog ovjeka, Marx je nazvao komunizmom.

Vanu ulogu u marksistikoj doktrini ima shvaanje prirode ovje-ka i njegove svijesti. U knjizi Njemaka ideologija Marx i Engels zastupaju tezu da je ljudska svijest ovisna o drutvenim uvjetima u kojima ive, t.j. da je nain miljenja odreen u osnovi materijalnim uvjetima proizvod-nje sredstava za ivot. Svjesni ivot ljudi moe se razumjeti samo ako se promatra kao sastavni dio cjeline njihovog ivota, prvenstveno u kontek-stu naina proizvodnje i naina zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Za Marxa su ljudske ideje uglavnom odraz procesa materijalne proizvodnje i njime uvjetovanih drutvenih odnosa. Meutim, Marx nije iskljuiv u tom pogledu: on takoer govori o aktivnoj ulozi ideja kao vanom imbeniku preobrazbe oblika drutvenog ivota. On s tim u vezi pie: Okolnosti u istoj mjeri stvaraju ljude u kojoj ljudi stvaraju okolnosti. Svijest o dehu-manizaciji radnih ljudi u kapitalistikom drutvu, kad taj proces dosie vrhunac, pretvara se u revolucionarnu svijest, koja postaje bitan imbe-nik drutvene dinamike i stvaranja novih drutvenih odnosa. Na taj nain svijest o dehumanizaciji postaje klica raanja ideje o socijalizmu i borbe za njegovo ostvarenje. Prema tome socijalizam nije samo povijesna nunost, puki proizvod povijesnih zakonitosti, koje djeluju po sili prirodnog me-hanizma, ve je rezultat svjesne borbe dehumaniziranih ljudi za povratak vlastite ovjenosti.

Marksizam je od 6o-tih godina 19. stoljea postao vrlo utjecajna ide-ologija, prvenstveno stoga to je razotkrio i znanstveno objasnio eksploa-tatorsku prirodu kapitalistikog sustava, to je objasnio povijesnu nunost njegove zamjene viim, humanijim drutvenim ureenjem i to se temeljio na cjelovitoj i svestranoj, teoretski razraenoj doktrini. Osnovna je ideja Kapitala, najvanijeg Marxovog djela iji je prvi tom objavljen 1867. go-dine, da se kapitalistika eksploatacija zasniva na prodaji radne snage od strane najamnih radnika, pri emu ta radna snaga proizvodi veu vrijed-nost nego to je potrebno za njenu reprodukciju, a viak te vrijednosti pri-svajaju vlasnici kapitala. To prisvajanje vika vrijednosti je izvor rastue akumulacije kapitala, to nezaustavljivo jaa mo kapitala i slabi poloaj radnike klase. Stoga na jednoj strani dolazi do gomilanja bogatstva, a na drugoj strani do sve veeg relativnog osiromaenja radnog stanovnitva; akumulaciju kapitala prati istovremena akumulacija siromatva i bijede.

Marx je bio uvjeren da kapitalizam nuno uzrokuje osiromaenje radnike klase, i to zbog toga to u odreivanju visine nadnica vlada naelo

fiziolokog minimuma. Taj stav on iznosi u tekstu Nadnice, cijene i profit (1865) ovim rijeima: Opa je tendencija kapitalistike proizvodnje ne da povisi ve da snizi nivo nadnice vie manje do njene minimalne granice. Kasnije je Marx modificirao to stanovite objanjavajui da vrijednost rad-ne snage, t.j. visina nadnica ovisi takoer o kulturnim okolnostima, tradiciji neke zemlje kao i o novim potrebama (koje takoer ulaze u sastav ivotnog minimuma). To znai da je Marx odustao od teze o apsolutnoj pauperiza-ciji radnike klase. No relativno osiromaenje radnike klase, koje se ogle-da u sve manjem udjelu radnikih plaa u ostvarenom dohotku, je zakoni-ta pojava u kapitalizmu koja obiljeava i sve kasnije njegove razvojne faze. Ipak, siromatvo nije glavni razlog borbe radnike klase protiv kapitalisti-kog poretka ve je to dehumanizacija, odnosno gubitak ljudskog digniteta te podinjene i eksploatirane klase. Prema Marxovom miljenju, socijali-stiki pokret nije dakle prvenstveno motiviran materijalnom bijedom ve drutvenom marginalizacijom i dehumanizacijom najamnih radnika, to izaziva klasni antagonizam i potie njihovu revolucionarnu svijest.

Najvaniji dio Marxova Kapitala je teorija vrijednosti, koja polazi od teze Davida Ricarda, da je vrijednost svake robe proporcionalna koliini rada uloenog u proizvodnju te robe. Marx je prihvatio tu tezu, ali je Ri-cardovoj teoriji vrijednosti dao dodatno, novo znaenje: dok je Ricardo pomou teorije vrijednosti objanjavao stvaranje dohotka, Marx je pomo-u te teorije otkrio mehanizam eksploatacije u drutvu zasnovanom na privatnom vlasnitvu kapitala. On je svojom teorijom vrijednosti nastojao znanstveno obrazloiti i dokazati slijedee fenomene: prvo, da je ljudski rad (fiziki i intelektualni) jedini izvor novostvorene vrijednosti (jer su i sredstva za proizvodnju, t.j. kapital, takoer stvoreni ljudskim radom); drugo, da najvei dio te radom stvorene nove vrijednosti prisvajaju vla-snici sredstava za proizvodnju (kapitalisti), koji na taj nain eksploatiraju zaposlene radnike; tree, da su proizvodnja vika vrijednosti i akumulacija kapitala glavne pokretake sile kapitalistikog naina proizvodnje; etvrto, da zakon vrijednost vodi stalnom tehnolokom napretku, podizanju proi-zvodnosti rada i poveanju proizvodnog potencijala, ali samo do odree-ne toke, kad e kapitalistiki drutveni odnosi onemoguiti daljnji razvoj proizvodnih snaga drutva; i peto, da zakoni kapitalistike proizvodnje ne-minovno vode u sve veu koncentraciju kapitala i bogatstva uz istovreme-no poveanja siromatva, obespravljenosti i alijenacije (otuenja) veine stanovnitva koja ivi od prodaje svoje radne snage, to na kraja mora do-vesti do sloma kapitalizma.

Polazna premisa Marxove teorije vrijednosti izloene u Kapitalu je da svaki proizvod ljudskog rada ima dvojaku vrijednost. Jedan oblik vri-jednosti se ogleda u korisnosti toga proizvoda (upotrebna vrijednost), dok je drugi oblik vrijednosti odreen koliinom radnog vremena uloenog u njegovu proizvodnju. U razmjeni raznih proizvoda ta se vrijednost iska-zuje kao prometna vrijednost. Najamni rad koji stvara vrijednost temelji se na prodaji radne snage vlasniku kapitala na odreeno vrijeme. Radna snaga je dakle u kapitalizmu roba i to specifina roba, ija se upotrebna vrijednost sastoji u tome da u procesu proizvodnje stvara novu vrijednost. Ali da bi radna snaga mogla obaviti tu ulogu potrebna su dva uvjeta: prvo, mora postojati najamni radnik koji slobodno raspolae svojom radnom snagom i ima pravo prodati je komegod hoe, i drugo, taj najamni radnik ne smije posjedovati nita drugo osim svoje radne snage, kako bi bio prisi-ljen da ju prodaje. Taj drutveni odnos, u kojem je najamni radnik prisiljen prodavati svoju radnu snagu vlasniku sredstava za proizvodnju, po Marxu je bitno obiljeje kapitalizma. Vrijednost radne snage odreuje se na isti nain kao i svakoj drugoj robi: drutveno neophodnim radnim vremenom potrebnim za njenu reprodukciju. Eksploatacija radne snage u kapitalizmu zasniva se na osobini radne snage da njena upotreba proizvodi veu vri-jednost nego to je vrijednost same radne snage, t.j. nego to je vrijednost proizvoda potrebnih za njenu reprodukciju. Drugim rijeima upotrebna vrijednost radne snage temelji se na tome to ona stvara prometnu vrijed-nost veu od vlastite prometne vrijednosti. Viak vrijednosti koji se dobiva upotrebom radne snage iznad vrijednosti njene reprodukcije je ekstra pro-fit, koji prisvaja kapitalist. S tim u vezi Marx u Kapitalu pie: Kapitalist brani svoje pravo kao kupac kad pokuava da radni dan uini to duim i da od jednog radnog dana, ako ikako moe, napravi dva.

Najvie dostignue socijalistikog odnosno komunistikog drutva bit e, u Marxovoj viziji, ukidanje degradacije ovjekove osobnosti i dostojan-stva, njegove dehumanizacije, koja je dosegla svoj vrhunac u kapitalizmu. Prauzrok dehumanizacije ovjeka Marx vidi u podjeli rada, a posebno u podjeli fizikog i umnog rada. Podjela rada dovodi do proizvodnje roba za trite, a robni karakter proizvoda i njihov izraz u obliku novca ini da se drutveni odnosi oblikuju okolnostima neovisnim od ljudske volje. Poslje-dica takvog stanja je da ovjek biva podinjen vlasti svojih vlastitih proi-zvoda (robe, novca, kapitala), to je uzrok njegove degradacije i alijenacije. ovjekovi se proizvodi dakle preobraavaju u samostalne sile koje vladaju ljudima i drutvenim odnosima.

Takvo objanjenje otuenja ovjeka, njegove alijenacije namee za-kljuak da je vraanje ovjeku vlasti nad rezultatima svog vlastitog rada, a time i kontrole nad vlastitom sudbinom, mogue jedino ukidanjem podjele rada kao izvora drutvene nejednakosti i privatnog vlasnitva kapitala kao uzroka eksploatacije. A ukidanje podjele rada, prvenstveno podjele na fi-ziki i umni rad, bit e mogue tek onda kad tehnoloki napredak dostigne veoma visoku razinu. Tada e ljudi postati gospodari proizvoda svog rada, a time i gospodari svoje sudbine; svatko e moi birati rad i zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima. Takvo idealno drutvo budunosti Marx naziva komunizmom.

Sutinsko obiljeje komunizma je za Marxa osloboenje ovjeka i o-vjeanstva od prisile i podinjenosti bilo koje vrste. Preobraaj kapitalisti-kog u vii oblik drutvenog ureenja izvrit e proletarijat, t.j. drutvena klasa koja je doivjela maksimalnu dehumanizaciju. U tom idealnom (pre-ma Marxovim kritiarima utopistikom) komunistikom drutvu nee postojati podjela rada na fiziki i umni, ukinut e se fetiizam robe i novca, nestat e privatnog vlasnitva, drutvenih antagonizama i klasa, a raspodje-la dobara i usluga vrit e se prema potrebama. Prema Marxovoj zamisli, komunizam e znaiti ostvarenje potpune slobode, slobode od ekonom-ske eksploatacije i slobode od drutvene podinjenosti i degradacije. Iako e tehnoloki razvoj u svojoj najvioj fazi nametnuti promjenu drutvenih odnosa, ta se promjena nee dogoditi automatski: ona e biti rezultat kla-sne borbe odnosno revolucije koju e pokrenuti radnika klasa.

Meutim, borba radnike klase za radikalni drutveni preobraaj nije samo u njenom interesu: taj je preobraaj u interesu svih drutvenih sloje-va, itavog ovjeanstva i uvjet razvoja ljudske civilizacije na viu, humani-ju razinu. U tom smislu Marx govori o nestajanju suprotnosti izmeu slo-bode i nunosti, jer ono to se javlja kao povijesna nunost, dolazi do izra-aja kao slobodna inicijativa i akcija proletarijata. U revolucionarnom se radnikom pokretu povijesna nunost realizira kao revolucionarna svijest i klasna borba proletarijata. Revolucija je po Marxovom miljenju uvjere-nju nuna (osim u sluaju kad demokratski sustav u nekoj zemlji omogu-ava radnoj veini stanovnitva da osvoji vlast mirnim putem), jer su poli-tike institucije i ekonomska mo u kapitalistikim drutvima u pravilu u rukama posjednikih klasa.

Marx priznaje da je kapitalistiki sustav omoguio golemi razvoj pro-izvodnih snaga, uvlaei u vrtlog tehnolokog i ekonomskog napretka velik dio ovjeanstva. On s tim u vezi kae: Tek je buroazija pokazala to je

ljudska djelatnost u stanju postii. Ali uvjet za pokretanje tog gigantskog tehnolokog i ekonomskog napretka bio je stvaranje proletarijata, koji je prisiljen prodavati svoju radnu snagu po cijeni koja je dovoljna tek za po-krie minimalnih ivotnih potreba. Stvarajui klasu najamnih radnika, koji su zbog obrane svojih egzistencijalnih interesa prisiljeni na udruivanje i revolucionarnu borbu, buroazija stvara nesvjesno, kako kae Marx, gro-bare kapitalistikog sustava. On pie: Ali buroazija nije samo iskovala oruje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji e to oruje nositi: moderne radnike, proletere. [5]

Marx je smatrao da se kapitalizam ne moe reformirati odnosno po-praviti; osloboenje radnike klase je po njegovom miljenju nemogue u okviru kapitalistikog drutvenog ureenja. U jednom apelu koji su Marx i Engels napisali 1850. godine stoji: Ne radi se o promjeni privatnog vla-snitva nego o njegovom ukidanju, ne radi se o ublaavanju klasnih razlika nego o ukidanju klasa, ne radi se o popravcima postojeeg drutva nego o stvaranju novog. Marx je bio uvjeren da e eksploatacija najamnih rad-nika i njihova dehumanizacija probuditi njihovu revolucionarnu svijest i pokrenuti ih u borbu za osloboenje. U lanku u New York Daily Tribune (1. kolovoza 1854) on pie: Iako radniku klasu mogu zadesiti i trenutni porazi, djelovanje drutvenih i ekonomskih zakona e na koncu osigurati njenu pobjedu. Kapitalizam pored stvaranja svoga 'grobara', t.j. radnike klase, stvara i druge pretpostavke novog drutva: visoko razvijenu tehno-logiju i goleme proizvodne snage, zatim velike korporacije u kojima dolazi do odvajanja vlasnitva od upravljanja.

Smjena kapitalistikog sustava i uspostava komunistikog drutva bit e mogua tek kad kapitalizam dovri svoju povijesnu misiju, t.j. viso-ki tehnoloki razvoj i stvaranje gigantskog proizvodnog potencijala. F. En-gels s tim u vezi pie: Tek na odreenom veoma visokom stupnju razvoja drutvenih proizvodnih snaga postaje mogue podizanje proizvodnje do takvog nivoa, da ukidanje klasnih razlika postane stvarnim napretkom i da ostane trajno ne uzrokujui zastoj ili ak nazadovanje drutvenog na-ina proizvodnje. (F. Engels, O drutvenim odnosima u Rusiji, Volksstaat, 1875).

Osnovna razlika izmeu kapitalistikog i socijalistikog naina proi-zvodnje sastoji se prema marksistikoj doktrini u ukidanju najamnog rada, t.j. prodaji radne snage i u tome to ciljem materijalne proizvodnje postaje ne oploivanje kapitala ve upotrebna vrijednost roba. To znai da e pro-izvodnja u komunistikom drutvu biti motivirana i odreena drutvenim

potrebama, a ne tenjom za maksimalizacijom profita. Meutim, da bi se izgradilo komunistiko drutvo u svom potpunom obliku, bit e potreban, kako Marx predvia u Gotskom programu, prijelazni period u kojem e dodue biti ukinute klasne razlike, ali e naknada za rad biti proporcionalna radnom uinku. Dakle, taj prijelazni period e jo sadravati obiljeje dru-tva iz kojeg je nastao, t.j. naelo 'svakome prema radu'. Pored toga, u prijela-znom periodu bit e neizbjena diktatura proletarijata kako bi se uvrstila vlast radnike klase i provelo potpuno ukidanje klasnih podjela. Tek u vioj fazi socijalistikog drutva, u komunizmu, moi e se ostvariti deviza: od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama. Tada e nestati podvojenost izmeu fizikog i umnog rada i rad e postati ivotna potreba. Marx ne opisuje podrobnije oblike i institucije tog idealnog komunistikog drutva, ve se ograniava na definiranje njegovih temeljnih naela i obi-ljeja. A jedno od tih bitnih naela je mogunost da svaki ovjek slobodno raspolae i razvija vlastite potencijale, t.j. da potpuno vlada svojom stvara-lakom energijom, to Marx naziva 'potpunim oovjeenjem'.

* * *

Karl Marx je najvei teoretiar socijalistike misli; on je filozof, ekonomist, sociolog i najznaajniji intelektualni i politiki voa radnikog pokreta 19. stoljea. Ve u studentskim danima iskazuje irinu svojih intelektualnih in-teresa: studira pravo i istodobno prouava filozofiju, povijest i umjetnost. Kao student sudjeluje u raspravama o filozofskim i drutvenim pitanjima svog vremena. Diplomirao je pravo 1841. godine u Berlinu, a iste je godi-ne doktorirao filozofiju na sveuilitu u Jeni s disertacijom Differenz der demokritischen und epikureischen Naturphilosophie. S 25 godine osniva i postaje glavnim urednikom asopisa Rheinische Zeitung, u kojem pie o aktualnim ekonomskim i socijalnim problemima, a osobito o ivotu rajn-ske sirotinje. U potrazi za veom slobodom pisanja odlazi u Pariz, gdje pokree asopis Deutsche-Franzoesische Jahrbuecher. Tu se upoznaje s idejama francuskog utopijskog socijalizma i prouava ekonomske i soci-jalne probleme. No uskoro je prisiljen emigrirati u Bruxelles, gdje objavlju-je svoje prve knjige, najprije 1845. godine Teze o Feuerbachu i godinu dana poslije Die Deutsche Ideologie (Njemaka ideologija), u kojima izlae svoje materijalistiko shvaanje povijesti.

Svoj trogodinji boravak u Bruxellesu (1845-1847) Marx je iskoristio za prouavanje ekonomskih i socijalnih problema kapitalistikog dru-tva kako bi shvatio njegovo funkcioniranje i ustanovio zakone njegovog

razvitka te tako otkrio uvjete i mogunost osloboenja radnike klase od ekonomske eksploatacije i socijalne degradacije. Na osnovu tih istraivanja doao je do zakljuka da su obrasci ekonomske i drutvene organizacije ovisni o razvijenosti tehnologije odnosno proizvodnih snaga nekog dru-tva i da e razvoj tih odreujuih imbenika drutvenog razvoja dovesti na kraju do emancipacije radnike klase. Nakon Bruxellesa Marx odlazi 1848. godine u London, gdje provodi ostatak svog ivota bavei se intenzivno istraivakim, ali i politikim, radom u oskudnim materijalnim uvjetima. Sa svojim istomiljenicima osniva Savez komunista, potom 1864. godine organizira Prvu Internacionalu. S Engelsom pie Manifest komunistike partije, ali najvie vremena posveuje pisanju monumentalnog djela Ka-pital (Das Kapital - Kritik der politischen Oekonomie), najvanije djelo socijalistike politiko-ekonomske literature.

Kao to je spomenuto, Hegelova filozofija je imala bitan utjecaj na oblikovanje marksistike doktrine. Hegel je zamijenio Aristotelovu for-malnu logiku dijalektikom, proglasivi je apsolutnom metodom spoznaje stvarnosti, ali je koritenje te metode ograniio na apstraktnu, metafizi-ku sferu postojanja. Glavno obiljeje Hegelove filozofskog sustava bio je dijalektiki idealizam, prema kojem je stvarnost posljedica kretanja ap-solutnog Duha, a taj se razvoj kree po naelima dijalektike, borbe i je-dinstva suprotnosti. Marx je od Hegela preuzeo njegovu dijalektiku me-todu i naela te metode (borba i jedinstvo suprotnosti, prijelaz iz kvanti-teta u kvalitetu, i negaciju negacije), ali je odbacio Hegelovo idealistiko shvaanje svijeta, primijenivi dijalektiku na istraivanje razvitka ljudskog drutva. Marx je za razliku od Hegela zastupao materijalistiki pogled na svijet koristei dijalektiku metodu za objanjenje materijalne i drutvene stvarnosti.

Materijalizam je filozofski svjetonazor prema kojem je materija jedina stvarnost, dok su svijest, miljenje i osjeaji proizvod materijalnih, fizikih procesa. Taj se svjetonazor javlja ve kod klasinih grkih filozofa, a prvi filozof koji je razradio cjeloviti materijalistiki filozofski sustav bio je gr-ki filozof Demokrit (kome je Marx posvetio svoju doktorsku disertaciju). U srednjem vijeku dominira u Europi idealistiki svjetonazor zahvaljujui najvie tada vladajuem crkvenom kulturnom i intelektualnom utjecaju. No pojavom prosvjetiteljstva u 18. stoljeu u Europi postaje vrlo utjecajna materijalistika filozofija, koju u Engleskoj uvode Bacon, Hobbes i Locke, a u Francuskoj Diderot, Montesquieu, Voltaire i Rousseau (tzv. francuski materijalizam najcjelovitije je prikazan u najznaajnijem djelu prosvjeti-

teljstva, Francuskoj enciklopediji, objavljenoj 1751. godine). Marx i Engels su prihvatili u njihovo vrijeme prevladavajui (barem u intelektualnim kru-govima) filozofiju racionalizma, empirizma, determinizma, materijalizma i scijentizma, koja je bila ideoloki temelj razvoja znanosti, tehnologije, in-dustrijalizma i kapitalizma. Meutim, izmeu kapitalistike i marksistike ideologije postojala je (i postoji) bitna razlika druge vrste, naime razlika u njihovim vodeim motivacijskim i moralnim naelima: dok je pokretaka snaga kapitalistikog sustava osobni interes, egoizam, stjecanje novca i bo-gatstva, temeljno naelo i ideja vodilja marksistike doktrine i socijalizma je socijalna pravda, jednakost i sloboda svih ljudi i altruizam (iako se, kao kod svih ljudskih tvorevina pa tako i u primjeni socijalistike ideologije, esto postupalo suprotno njenim izvornim humanistikim i moralnim na-elima).

Marx je dijalektiki materijalizam primijenio na prouavanje drutve-nog i povijesnog razvitka, to je na pregnantan nain objasnio u predgovo-ru knjige Prilog kritici politike ekonomije ovim rijeima: U drutvenoj proizvodnji svog ivota ljudi stupaju u odreene, nune odnose, nezavisno od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju odreenom stupnju razvitka njihovih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvod-nje sainjava ekonomsku strukturu drutva, realnu osnovu na kojoj se die pravna i politike nadgradnja i kojoj odgovaraju odreeni oblici drutvene svijesti. Nain proizvodnje materijalnog ivota uvjetuje proces socijalnog, politikog i duhovnog ivota uope. Svoje shvaanje povijesnog materi-jalizma Marx i Engels dodatno objanjavaju u knjizi Njemaka ideologija ovako: 'Ljudi su se poeli razlikovati od ivotinja kad su poeli proizvoditi sredstva za ivot.... Proizvodei sredstva za ivot ljudi su proizvodili uvje-te svog materijalnog, a time i svog drutvenog ivota... Nain proizvodnje i materijalni uvjeti njihovog ivota determiniraju oblike njihovog drutve-nog ivota i njihovu svijest.[6] Marxov povijesni materijalizam daje pot-puno novu filozofiju povijesti, novo objanjenje povijesne dinamike i ra-zvoja ljudske civilizacije. Temeljna ideja tog novog poimanja i tumaenja povijesti ljudskog roda je da je glavni pokreta povijesnih kretanja i civili-zacijskog napretka razvoj proizvodnih snaga i da svaki stupanj razvoja tih proizvodnih snaga trai odreene oblike vlasnitva i proizvodnih odnosno drutvenih odnosa openito.

Marx je objedinio dijalektiku metodu i materijalistiki svjetonazor u jedinstvenu koncepciju: dijalektiki materijalizam, prema kojem se sve manifestacije stvarnosti svode u krajnjoj liniji na materijalni razvoj, koji se

kree po imanentnim dijalektikim naelima. Meutim, Marxovo materi-jalistiko poimanje svijeta, drutva i ovjeka ipak nije, kao to se najee interpretira, jednostrano, iskljuivo, apsolutno i zatvoreno, to je vidljivo iz njegove kritike Feuerbachovog materijalizma. L. Feuerbach (1804-1872) je naime smatrao da se filozofija treba odrei metafizike i 'apstraktnih spe-kulacija' i orijentirati se iskljuivo na prouavanje materijalne stvarnosti, t.j. prirode. Marx je vidio glavni nedostatak Feuerbachovog materijalizma u jednostranom shvaanju stvarnosti, t.j. stvarnosti reducirane na objekt neovisan od ovjekove djelatnosti, dakle stvarnosti odvojene od subjekta, ovjeka. U Tezama 0 Feuerbachu Marx istie da ovjek nije puki proizvod okolnosti, ve da je on aktivno bie koje te okolnosti, t.j. objektivnu stvar-nost moe stvarati i mijenjati. Tim pristupom Marx je nastojao uspostavi-ti jedinstvo objekta i subjekta, prirode i ovjeka. On definira ovjeka kao materijalno, fiziko, ali istovremeno i kao misaono, racionalno i kreativno bie. A u pojmu prakse, t.j. ovjekovog praktinog djelovanja Marx je pro-naao medij kojim se uspostavlja jedinstvo ovjeka i prirode. Prema njego-vom shvaanju ovjekov misaoni razvoj i ovjekova spoznaja svijeta nije toliko rezultat pasivnog promatranja i kontemplacije, koliko ovjekovog praktinog djelovanja. Svojom praksom, koristei prirodne predmete, dje-lujui na prirodu i mijenjajui je za vlastite potrebe, ovjek je istovremeno mijenjao i razvijao sebe, fiziki i psihiki. Takvo Marxovo razmiljanje vid-ljivo je iz njegove prve teze o Feuerbachu: Glavni nedostatak dosadanjeg materijalizma, ukljuujui i Feuerbachovog, jest to se predmet, stvarnost, osjetilnost uzima samo u obliku objekta ili u obliku promatranja, a ne kao ljudska osjetilna djelatnost, kao praksa. Marx dakle smatra da ovjekovo miljenje nije samo puki odraz stvarnosti: ono nastaje u interakciji mate-rijalne stvarnosti i ovjekovog uma. Stoga Marxovo shvaanje materijaliz-ma i dijalektike nije moglo rezultirati u nekom zatvorenom, rigidnom filo-zofskom sistemu: Marxova se filozofija moe s pravom interpretirati kao otvoren, fleksibilan sistem miljenja.

Iako Marx esto naglaava 'prirodnu zakonitost' povijesnog razvitka odreenu tehnolokim napretkom, on ipak ne zanemaruje bitnu ulogu lju-di, njihove svijesti i njihovog djelovanja u stvaranju svoje povijesti. Paljivo itanje mnogih, naizgled razliitih Marxovih objanjenja povijesnog ma-terijalizma, omoguuje slijedei zakljuak: Marx je uvjeren da se povijesni razvitak odvija u okviru koji je objektivno dat, ali se sam razvitak ostvaruje aktivnim djelovanjem subjektivnog faktora. Dakle Marx vjeruje u objek-tivnu nunost drutvenih promjena u ovisnosti o napretku proizvodnih

snaga, ali istovremeno smatra da e ljudi ostvariti taj objektivno dat razvoj svojom svijeu, svojim odlukama i svojim djelovanjem.

Prema tome, Marxova filozofija povijesti ne moe se tumaiti kao teh-noloki determinizam, kao povijesni fatalizam, kao bezuvjetno predodre-en tok dogaaja bez moguih alternativa. Suprotno vulgarnom materi-jalizmu, Marx je bio svjestan uloge neekonomskih, nematerijalnih motiva u ljudskom ponaanju kao i uloge tih motiva i silnica (ideologije, religije, etike, tradicije, kulture) u dinamici povijesnih procesa. Iako je prema nje-govom shvaanju razvoj proizvodnih snaga (tehnologije i naina proizvod-nje) glavni motor drutvenih i povijesnih promjena, Marx nije zanemario ili podcijenio ulogu idejne i kulturne sfere, jer ta sfera vri znaajan povrat-ni utjecaj na tehnoloki i ekonomski razvoj. Radi se dakle o interakciji tih dviju sfera, materijalne, tehnoloke, ekonomske s jedne strane i nemateri-jalne, idejne i kul