FILOZOFSKI FAKULTET DRUZBE ISUSOVE U ZAGREBU

Mijo Nikic

Psihologija religije

Skripta za studenteFilozofskog fakulteta Druzbe Isusove

Zagreb, 2007.

l«lp:'flmBLgoo^e.coiiitoail/?ui=2&view=bsp&ver=l qygjcgurkovy

A GRUPA1. multJdimenzJonalnost religije2. william James o religiji3. yjera, religija i dusevno zdravije4. oznake djecje religioznosti5. novi religijski pokret6. krive slike Boga prema Rudinu

B GRUPA1. psihologija religije je znanost koja2. Carl Gustav Jung o religiji3. imperativna recenica Marie von Ebner-Eschenbach4. glavne oznake religioznosti adolescenata5. reinkarnacija6. karakteristike zrele religioznosti prema G. Allportu

C GRUPA1. religiozna sumnja2. Viktor Frankl o religiji 1905-19973. najbolji nacin razrjesenja krivnje4. sto coyjeka cini duhovno bolesnim5. stigmatizacija6. javna i privatna objava

ofl

1. POJAM

Psihologija religije moze se, prema Keilbachu, definirati kao "znanost koja istrazuje nasesubjektivno religiozno prozivljavanje ili nasu religioznost (obiectum materiale) iskljucivo kaoiskustvene cinjenice (obiectum formale)".

Psihologija religije je jedna od najmladih i najmanje razvijenih grana psihologije.Psihologija religije istrazuje covjekovu religioznost.

"Religioznost je uglavnom skup onih dusevnih cina, kojima covjek na jedinstven nacinprozivljava svijet svoje ovisnosti o nekom nadcovjecanskom i nadzemaljskom 'bozanstvu', to jestsvijest svoje ovisnosti o nekoj narocitoj visoj osobnoj moci".2 Religioznost nije priznanje ovisnosti ipodredenosti u obicnom smislu rijeci, vec je to narocito poklonstveno priznanje.

2. MULTIDIMENZIONALNOST RELIGIOZNOSTI

Religioznost je multidimenzionalna pojava. Faktorska analiza je otkrila 5 temeljnihdimenzija religioznosti:

2. 1. Ideoloska dimenzija = religiozna vjerovanja - odnosi se na sadrzaj vjere: ideje, dogme,nauku, shvacanja i vjerovanja koje osoba treba prihvatiti ako zeli pripadati odredenoj religiji. U tornsmislu govori se o katolickoj, hinduistickoj, muslimanskoj doktrini. Ideoloska dimenzija se nalazina nivou nazora na svijet. U torn smislu moze se s E. Frommom reci da su svi ljudi religiozni.

2. 2. Ritualisticka dimenzija = religiozna praksa - odnosi se na razlicite obrede i nareligiozne cine. Ovamo spadaju sve vrste privatnih i javnih poboznosti, molitva, post, svetkovanje,primanje sakramenata. Velik je broj oblika religiozne prakse. Najcesci oblici su: molitva, citanjesvetih spisa i zajednicko (sakralno) blagovanje.

2. 3. Eksperimentalna dimenzija = religiozno iskustvo - Odnosi se na neposredno isustvo.Najupadljivija forma religioznog iskustva je obracenje. Obicno se razlikuju tri vrste: nagloobracenje (Sv. Pavao), postupno obracenje (sv. Augustin), te svakodnevno (nesvjesno)obracenje kad se promjene dogadaju tako da ih osoba cesto nije ni svjesna. Drugi oblik religioznogiskustva je misticni dozivljaj, a postoji takder i karizmaticko iskustvo.

2. 4. Inetelektualna dimenzija = religiozno znanje - Odnosi se na osobnu informiranost ipoznavanje sadrzaja vjerovanja. Nije pouzdani kriterij religioznosti (jer i ateista moze mnogo znatiiz teologije), ali je potrebna kako religija ne bi postala iracionalna.

2. 5. Konsekvencijalna dimenzija = religiozni ucinci - Odnosi se na posljedice prihvacanjareligije. Mogu se podijeliti u dvije skupine: nagrade i duznosti. Nagrade: mir duse i savjesti,obecanje vjecnog zivota. Duznosti i odgovornosti: prihvacanje moralnog kodeksa, promjenaponasanja.

3. PSIHOLOSKA INTERPRETACIJA RELIGIOZNOSTI

3.1. Americka psihologija religije

Najpoznatiji predstavnik psihologije religije u duhu Hallove skole je Edwin D. Starbuck. Usvom djelu Psihologija religije zastupa misljenje da u svemiru vladaju opci zakoni i da u njemunema nijednog dijela koji bi bio izuzet od opce zakonitosti. Starbuck drzi da se i duhovno-svjesnizivot moze empiricki istrazivati. Prema njemu psihologija religije znaci'cisto induktivno empirickoispitivanje pojava (uzroci i uvjeti) na podrucju religioznog razvitka. Kao metodu uzima listu pitanja

^KEILBACH, V., Psihologija religije, skripta. Zagreb 1951. str. 17.-KEILBACH, V., op. cit. str. 17.

i trazi da se na pitanja odgovori spontanom autobiografijom. Podaci se zatim statisticki obraduju iklasificiraju. To vodi do nekih opcih crta i zakona, do mnogovrsne jednakosti i razlicitostireligioznog iskustva. To znaci da se u mnogobrojnim religioznim iskustvima ocituje izvjesnazakonitost.

"Ukratko, dakle, treba reci da psihologija religije po Starbucku induktivno-empirickiistrazuje religiozne pojave, i to utoliko ukoliko se ocituju u individualnom iskustvu".3

Starbuck razlikuje dva glavna tipa religioznog razvitka: tip s obracenjem i tip bez obracenja.Tako je pojava obracenja sredisnje pitanje Starbuckove psihologije religije. Prema njemu obracenjeje stvarnost koja oznacuje neki prijelaz od zlobe na dobrotu, od gresnosti na pravednost, odravnodusnosti na duhovnu spoznaju i djelotvornu ljubav. Obracenje je, prema njemu, znacajnapojava mladosti, izmedu 10. i 25. godine zivota. Obracenje nastaje zbog slijedecih grupa motiva:razlicita cuvstva straha, razni egocentricni i altruisticni motivi, sila, griznja savjesti itd. Obracenjuprethodi svijest vlastite gresnosti. Nakon obracenja osoba osjeca da se dogodila jedna novost unjenom zivotu. Odsada je njen zivot upravljen na novo srediste. Bog je u centra njenog zivota.

Religiozni razvitak kod tipa bez obracenja razvija se u istom pravcu dozrijevanja u yjeri, alipolako i postupno. U mladosti se cesto spontano pojavljuje zanimanje za religiozna pitanja.

Kriticke primjedbe: Broj ispitanih osoba razmjerno je malen, pa se ne moze govoriti o opcimzakonima. Osim toga, ispitane osobe su davale odgovore na pitanja o americkom tipu obracenja ipoboznosti i to kod protestanata, u prvom redu metodista. Starbuck daje imanentno-biolosku teorijureligije smatrajuci da je religija sublimacija i spiritualizacija raznih nagonskih teznja u coyjeku.Prema njemu, religija je utemeljena u ljudskim nagonima: u instinktu samoodrzanja, te u spolnom isocijalnom instinktu.

3. 2. WILLIAM JAMES

Americki psiholog William James, svojim clankom o psihologiji vjere, prvi je stupio predjavnost. Od njega potjece i najglasovitije i najtipicnije djelo americke psihologije: The varieties ofReligious Experience, London 1902.

3. 2.1. Psihologija i religiozne pojaveJames polazi od uvjerenja da se psiholog smije zanimati i za religiozne pojave kod covjeka

kao sto se zanima za ostale pojave njegova dusevnog i duhovnog zivota. James zeli dati pregledreligioznih sklonosti i opisati ih po njihovu sadrzaju. On naglasava kako se psiholosko istrazivanjemoze i treba odnositi samo na religiozna cuvstva i na religiozna uvjerenja i htijenja, a ne nareligiozne institucije (Crkva kao ustanova). Zatim, James naglasava kako se psihologija religijetreba baviti samo normalnim, ravijenijim oblicima religioznih pojava kod normalnih ljudi. Onpredlaze da se ozbiljno uzmu u obzir literarna djela (autobiografije) onih osoba koje su intenzivnoprozivljavale svoju vjeru, kao npr. mistici. Posebno naglasava da je jako koristno proucavatireligiozna iskustva takozvanih religioznih genija u kojima religioznost gori svijetlim plamenom.Prema tome treba proucavati religiozne junake, a ne religiozne diletante. Zbog takvog se stavaJamesova metoda zove "metoda istaknutih slucajeva". James kaze da psihilog mora tocno i bezrezerve opisati religiozno stanje jednog religioznog junaka biljezeci i patoloske crte koje primijeti unjegovu religioznom dozivljavanju. Razum mora sve te pojave registrirati, klasificirati i pokusatipronaci uzroke takvom ponasanju. "Promatranje patoloskih pojava ima tu prednost sto vidimoizvjesne cinioce u njihovoj velikoj potenciranosti i izoliranosti. To nas moze upravo voditi doispravnog razumijevanja normalnih pojava kao sto nas npr. tocno poznavanje neurotickih oboljenjavodi do pravog razumijevanja nase normalne volje. Tako se isplati poblize promatrati religioznu

3KELBACH, V., Psihologija religije, skripta, Zagreb 1951.4Hrvatski prijevod: JAMES, W., Raznolikosti religioinog iskusna. Naprijed. Zagrebl990.

4

melankoliju, razlicna ekstaticna stanja i slicno, jer cemo ovim putem pouzdanije upoznati normalnureligioznost. Uostalom da upoznamo tajne jedne znanosti, moramo konsultirati prave specijaliste,iako su oni eventualno ekscentricni" (KEILBACH, str. 34-35). (Primjer Newton).

James naglasava da treba strogo razlikovati pitanje o biti religioznih pojava (konstatiranjecinjenica) od pitanja o njihovom filozofskom znacenju (vrijednosni sud koji prosuduje vrijednost i/nacenje konstatiranih cinjenica).

3. 2. 2. Institucionalna i personalna religijaJames razlikuje institucionalnu i personalnu religiju. Institucionalna religija je skup raznih

cina kojima covjek hoce ugoditi bozanstvu: molitva, zrtva, razni obredi, crkvena organizacija,dogme i si. Personalna religija se sastoji u osobnom religioznom dozivljavanju, u sayjesti i uosjecaju nesavrsenosti. Prema Jamesu, institucionalna funkcija religije (crkvena organizacija sasvojim svecenicima i sakramentima) od sporedne je vaznosti, pa je zato James zanemaruje. Jamesstavlja naglasak na personalnu ili osobnu religiju: osnivaci pojedinih religija (zapravo raznihreligioznih pokreta ili sekta) intenzivno su prozivljavali svoj osobni odnos prema Bogu i takostvarali konkretne religiozne oblike. Tako se stvarala tradicija u kojoj je sacuvana personalnareligioznost osnivaca religioznog pokreta, a vjernici su onda zivjeli od te tradicije makar ona nijebila njihova osobna.

Pojam religije kod Jamesa oznacuje cuvstva, cine i iskustva pojedinih ljudi kao takvih,i to ukoliko smatraju da imaju odnos preme necem "bozanskom", a to se "bozansko" uzima unajsirem smislu rijeci. Tako ono oznacuje ono sto je najizvornije i najistinitje u svemiru. U tornsmislu je religija stav prema praistini, odnosno cjelovito reagiranje na zivot i uopce na svemir.James smatra da su moralnost i religioznost nacini kojim se odnosimo prema svemiru. U moralnostise pokoravamo zakonima svemira; to pokoravanje moze biti teska srca, tako da nam je moralnizivot teret. U religioznosti se radosno predajemo najvisoj istini; iskrena religiozna sluzba nikad nijeteret.

Kao istaknute religiozne slucajeve James navodi: sv. Pavla, sv. Franju Asiskog, sv. IgnacijaLojolskog, sv. Tereziju od Isusa, Luthera, Tolstoja. Od predstavnika anglikansko-americkepoboznosti narocito istice Georga Foxa, osnivaca takozvanih kvekere (drhtavaca) koji zastupajuekstremni religiozni subjektivizam, i Johna Wesleya, osnivaca metodisticke crkve.

3. 2. 3. Osjecaj realnosti"U svom najsirem smislu religija znaci vjeru u egzistenciju jednog nevidljivog reda i

uvjerenje da je najvece nase dobro u torn, da uskladimo svoj zivot s ovim redom. Nasoj jenaravi svojstveno da apstraktne vrednote mogu odrediti nas duh i tako izazvati u nama izvjesnedusevne reakcije" (KEILBACH, 36). U krscanskoj religiji se pokazalo da takve duhovne, nevidljivevrednote imaju silnu moc da pokrenu osobu na djelovanje i promjenu zivota: npr. Bozje milosrdemoze pokrenuti velikog gresnika da se obrati i promijeni svoj zivot. Takoder i izvan krscanstvasusrecemo slicne pojave: obozava se neki apstraktni cudoredni zakon ili se kao nadomjestak zareligiju uzimaju apsolutni prirodni zakoni. Iz ovih cinjenica slijedi da u nasoj svijesti postoji idjeluje neko cuvstvo, neki osjecaj o necem sto je stvarno nazocno. Drugim rijecima moze se reci dau nasoj svijesti postoji predodzba neceg sto objektivno postoji, makar se ne primjecuje nasimosjetilima. ali to duhovno ili bozansko se dozivljuje stvarnije nego sto dozivljavamo stvari i pojavekoje mozemo registrirati svojim poznatim osjetilima. James smatra da u nasoj svijesti postoji nekocuvstvo kojim mi stvarnost na neki nacin "iskusimo". Kod halucinacija imamo apsolutnu sigurnosto stvarnoj opstojnosti pojava koje dozivljavamo, iako ih ne mozemo osjetilima zamijetiti. Tako se itranscendentna nadiskustvena bica cesto smatraju egzistentnima, jednostavno na temelju nekogopceg nepoznatog cuvstva. Taj nas nadiskustveni red neprestano zaokuplja makar ga nismo uvijeksvjesni. Pri torn se radi o sigurnosti, koja kao da je rezultat nekog direktnog gledanja istine. Ona jeprema tome cvrsca i jasnija, uvjerljivija nego u cisto logickom zakljucivanju ili u slucajevimaosjetilnog opazanja. Kod mnogih ljudi takve se intuicije nalaze na dosta niskom stupnju svjesnosti.

All ona postoji i dolazi iz same unutrasnjosti ljudske naravi, "gdje djeluju potsvjesni nagoni, teznje inaslucivanja". Svijest nekako znade i osjeca da to cuvstvo ima vise istine od bilo kojegracionalistickog zakljucivanja. . Prema Jamesu, ako postoji Bog, onda mora biti u nekom smislusvjetski Bog, a osim toga mora biti duhovno-osobne naravi. "Razumski su razlozi u sferi metafizikei religije samo onda apodikticki, ako su njima vec prethodila neka cuvstva, te cisto osjecajnopreporucila njihovu vrijednost. Sjedini li se tako nutarnje prosvjetljenje s razumskim razmisljanjem,onda mogu nastati sistemi velikog formata, sistemi koji mogu osvojiti cijeli svijet, kao npr.budisticki ili katolicki sistem filozofije. Ali kod toga sama impulzivna vjera prvotno pronalaziistinu. Tocni filozofski izrazi nisu drugo do transponiranje te istine u formule. Neposredno,nerazumsko uvjerenje lezi duboko u nasoj unutrasnjosti, a logicki je dokaz samo izvanjski prikaztog uvjerenja. Instinkt vodi, a razum iz njega slijedi" (Keilbach, 37).

3. 2. 4. Glavni religiozni tipovi:James razlikuje dva glavna religiozna tipa: optimisticki (lakocudni) i pesimisticki (turobni)

tip. Prema Jamesu, cijeli se religiozni interes krece oko pitanja srece i nesrece. Osjecaj velikeradosti i srece u zivotu moze dovesti osobu da otkrije svoju religioznost koja je u osnovi razlognjene srece. Ali i obrnuto, razna religiozna iskustva mogu dovesti do srece. Primjer: dozivljaj velikesrece i mira na raznim hodocascima (Lurd, Medugorje). Tako se stvara religiozna logika: ako jednareligija moze usreciti osobu, onda je ona smatra pravom religijom.

Optimisticki tip licnosti uvjeren je da je ljudska narav po sebi dobra i da se u nju trebauzdati. Takav tip grcevito i strasno ponavlja svoje uvjerenje da je zivot lijep, ne zeli uopce nirazmisljati o nekom zlu ili nesreci. Za njega je religija neko sjedinjenje s Bogom koji ga je obdarioslobodom. Takvi karakteri su puno cesci, prema Jamesu u katolicizmu, nego kod protestanata, ciji jecuvstveni svijet odreden pesimistickim duhovima.

Spontani optimizam znaci radost sto je covjek neposredno iskusi. Nespontani optimizamznaci neku vrstu apstraktnog promatranja pri cemu covjek nalazi da su sve stvari dobre. Tako sevedro raspolozenje moze jednostavno pretvoriti u namjerni religiozni stav. Takav optimisticni stavtreba postati izvor nove snage. Optimisticni tip zaboravlja i nijece svako zlo, a pesimisticni,naprotiv istice negativne strane zivota: sve je prolazno i nistetno, samo prah i pepeo, na koncupropast. Stvar se jos vise zakomplicira u stanju neke patoloske pojave. Tako u stanju anhedonije (poRibotu) covjek je potpuno izlozen cuvstvu nemoci: nesposoban je da se bilo cemu raduje. Kao da sedobro nalazi preko granica njegove svijesti i njegove paznje. Zato je sklon kritiziranju. Svagdjepokazuje neko nacelno nezadovoljstvo.

"Najsavrsenijim religijama smatra James one, u kojima se isticu negativni, pesimistickielementi. Najpoznatiji su oblici takve religioznosti budizam i katolicizam. U njima prevladavazahtjev otkupljenja. Covjek se mora preporoditi" (Keilbach, 38).

3.2. 5. ObracenjeKod optimisticnog tipa ("jedanput roden") sve se razvija u istom pravcu. Sve je odredeno.

Kod pesimisticnog tipa ("dvaput roden") uvijek ima povoda da se ocajava, pa i treba ocajavati da sedode do novog zivota. To je "obracenje" u kojem se uskladuju divergentne teznje covjekove duse.Tako se stvara jedinstvo i nastupa opce smirenje.

Obracenje kod Jamesa oznacava onaj proces kojim se covjek izbavi iz svjesne religioznekrize. Obracenje nastaje kad se covjek nade u dodiru s narocitom religioznom stvarnoscu. To je onosto vodi do veceg nutarnjeg jedinstva. Obracenik smatra da se nalazi na pravom putu, pa se stogaosjeca sretnim. U svijesti takve osobe prevladava jedna religiozna svrha, osmisljenje zivota u Bogu.Tako se moze reci da se osoba obrati onda kad religiozne predodzbe s- periferije dolaze premasredistu svijesti. Bog zauzima prvo mjesto u zivotu, a onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto.Psiholoski se proces obracenja moze samo opisati. a ne potpuno protumaciti. Cesto je temelj takvepromjene, prema Jamesu, nama skriven jer je u podsvjesnom zivotu osobe.

Kod obracenja znacajna su ova cuvstva: nada, sreca, sigumost, odlucnost. Ta cuvstva moguvrlo brzo i najedanput nestati i izazvati daljne promjene. Prema Jamesu ( a i Starbucku) obracenjejenormalna pojava u zivotu mladezi, nastaje onda kad osoba (dijete) prelazi u siri i zreliji zivotrazuma i cuvstava. Razlikuju se dva tipa: prvi se svjesno i donekle svojom voljom predaje novomreligioznom cilju, a kod drugog se moze govoriti samo o nekom podsvjesnom i nesvojevoljnompredanju.

Obracenjem prestaje nemir, dolazi do razumijevanja novih istina i uvjerenja da se i svijetpromijenio. Dusa je sada uvjerena da ce sve krenuti na dobro. Dusa je smirena i puna nade, makarsu okolnosti ostale iste. Razumijevaju se istine koje su prije obracenja bile nejasne. Sve je sad lijepoi dobro: isplati se zivjeti.

3.2.6. Plodovi religijePlod religioznog zivota je u prvom redu svetost. Svet je onaj kod koga se religiozna

cuvstva nalaze u sredistu ili zaristu svijesti. Taj se covjek nece izgubiti u sitnicama i nedacamasvakodnevnog zivota, jer je cvrsto uvjeren u opstojnost jedne idealne sile, a svetost mu pomaze ipotice ga da zivi novim zivotom. On je nadalje cvrsto uvjeren da postoji uski odnos izmeduspomenute sile i njegovog zivota, pa se rado pokorava njenom vodstvu. Kao plod takve njegoveotvorenosti jest cuvstvo neogranicene radosti i slobode. On je spreman na veliku askezu koja jacanjegovu duhovnu jakost, cistocu i veliku ljubav.James i svetosti pristupa pragmaticki, tj. ne zanima ga istinitost svetosti, vec stalno pita samo stonam koristi svetost. Cini se da se kod Jamesa ovdje radi o relativistickom shvacanju idejebozanstva, a prema tome i religije. Prema Jamesu, cuvstvo je najdublji korijen religije, a filozofskei teoloske formule samo su sekundarni proizvodi, otprilike kao prijevodi jednog teksta na stranijezik.

3. 2. 7. Jamesovi rezultatiVidljivi se svijet smatra dijelom jednog viseg duhovnog svemira i tek u njemu dobiva svoj

smisao. Pravi smisao covjeka je sjedinjenje s ovim visim svemirom, ili barem skladan odnos premanjemu. Molitva ili nutarnja komunikacija s duhom tog svemira znaci objektivno zblizavanje, pokojem u nas pojavni svijet struji duhovna snaga, koja onda izaziva izvjesne ucinke psiholoske ilimaterijalne naravi. Osim toga, religiozni covjek je pun snage i etickog heroizma pa ga zato obuzimacuvstvo sigurnosti i mira.

Religija je prema Jamesu jedna od najvaznijih bioloskih funkcija covjecanstva, jer jeod velikog utjecaja na nas zivot. James se ovdje poziva na Leubu koji je rekao: Ne spoznajemoBoga niti ga shvacamo, nego ga trebamo kao onoga koji se brine za nas... kao prijatelja ili kaopredmet nase ljubavi. Pokazuje li se korisnim, onda nasa religiozna svijest ne pita dalje. Pravi jetemeljni pokretac religije na svim stupnjevima razvitka ljubav prema zivotu.

Na pitanje sto je zajednicko svim religijama, James odgovara: Zajednicko je to da covjekosjeca da s njime nesto nije u redu, a tim sto stupa u pravi odnos prema visim slilama nastaje unjemu svijest da je izbavljen iz toga nenormalnog stanja. U covjeku je prema tome vec jedna klicavise i savrsenije stvarnosti. Ta je klica bolji dio u nama s kojim se identificiramo tako sto dolazimodo svijesti i uvjerenja da taj bolji dio stoji u vezi s necim visim iste vrste. To vise je izvan covjeka idjeluje u svemiru, a s njime covjek moze stupiti u odnos, moze si u njemu naci utociste, kad je cijelinjegov nizi bitak dozivio brodolom.

Da li je to "vise iste vrste"samo proizvod nasih predodzbi ili ono stvarno egzistira? Jamesodgovara: Treba prije svega ono "vise" tako opisati da se s nama mogu slagati psiholozi. U tornpothvatu moze posredovati pojam "podsvjesnog ja". Ukupni je nas dusevni zivot mnogo opseznijinego sto to ikad doznajemo. Jedan dio naseg ja ostaje skriven i nepoznat. U torn podrucju potsvijestitreba traziti porijeklo genijalnih otkrica i djela. Tako se sad i ono vise unutar granica nase vlastiteegzistencije moze smatrati potsvijesnim nastavkom naseg svjesnog zivota, stogod ono bilo i znaciloizvan granica nase individualne opstojnosti. Ova hipoteza se zasniva na psiholoskoj cinjenici i

7

probija se u svijest kao nesto objektivno, dakle prihvatljivo za sve koji kazu da ih u religioznostivodi neka izvanjska sila.

3. 3. Kriticke napomeneJames je nacelno razlikovao psiholosko istrazivanje religioznosti od filozofskog odnosno

spoznajnoteoretskog ocjenjivanja psiholoski utvrdenih rezultata. Ipak, i on je ucinio pogresku takosto je svoje pragmatisticke predrasude unio u psihologiju i iskrivio svoju metodu.

Prema Jamesu, religioznost je bioloski korisna i samo na temelju te spoznaje on zakljucujena istinitost. Prema tome ispada da je cisti pragmatizam kriterij istine, sto se filozofski ne mozeprihvatiti. Moguce je naime da ponekad i neka zabluda bude korisna, ali je zato necemo smatratiistinom.

James je bio vjest u analiziranju dokumenata religioznog sadrzaja kao sto su zivotopisi,psima, religiozne rasprave, misticki spisi.

S obzirom na Jamesovu tipologiju optimistickog i pesimistickog tipa, treba reci da je onaprevise opcenita, fale nijanse kojima inace obiluje religiozni zivot.

Jamesu treba prigovoriti i to sto je vodio racuna samo o "personalnoj" religiji zanemarivsiposve "institucionalnu" religiju. Te izvanjske religiozne organizacije itekako utjecu naprozivljavanje i osobno oblikovanje religije.

Sto se tice pojma obracenja kod Jamesa, on ga uzima u dosta neodredenom smislu.Religiozno obracenje (religija) je prema njemu samo jedan od mnogih putova kojima covjek dolazido nutarnjeg jedinstva i smirenja. Obracenje moze takoder, obratno, od religije voditi do ateizma.Religiozno ili profano obracenje je jedan opci psiholoski proces gdje se postepeno ili najedanputpojavljuje novi covjek.

"Sudbonosno je u citavoj stvari Jamesovo pragmatisticko stanoviste. Tako citamo skoro odrijeci do rijeci ove: Ako je obracenje od koristi za zivot, onda treba da ga cijenimo, iako je mozdacisto naravni psiholoski proces, obratno, ako nije od koristi za zivot, onda ga treba naprostozabaciti, pa makar kakvog nadnaravnog podrijetla bilo. Ispocetka je James oprezno razlikovao cistupsihologiju i nadnaravnu teologiju. Ali on ipak zanemaruje i zapostavlja nadnaravni aspektreligioznog 'obracenja'. Narocito proces naglog 'obracenja' fundira u potsvijesti i uopce uinstinktivnim slojevima covjecjegbitka" (KEILBACH, 42-43).

3.4. ZAKLJUCAK

Americka psihologija religije se ogranicuje na empiricko ispitivanje religioznosti. Govori oistinitosti i vrijednosti religije, ali teoretski nastoji odvojiti iskustveno promatranje i opisivanjereligioznih pojava od pitanja njihove spoznajno teoretske vrijednost i metafizicke utemeljenosti.Psihologija religije u Americi nastala je iz spoznaje i uvjerenja da je religioznost "vitalna funkcija"u najuzvisenijem smislu rijeci, a da je u principu pristupacna znanstvenom promatranju i ispitivanjukao i svako drugo dusevno iskustvo.

Pri ispitivanju religioznosti americki psiholozi polaze od biologistickog shvacanja dusevnogzivota. Zato mnogo inizistiraju na potsvijesti i instinktu. Zastupaju relativisticki pragmatizam. Uzsve izrecene kritike treba reci da su has americki psiholozi osnovali psihologiju religije kaosamostalnu empiricku znanost. To je u znanstvenom pogledu jedan od rijetkih proizvoda, sto ih jeEuropa "uvozila" iz Amerike.

3. 5. SIGMUND FREUD - psihoanaliticka psihologija religije ''

3. 5.1. Freudova koncepcija covjekaZacetnik psihoanaliticke teorije je zidovski ucenjak S. Freud (roden 1856. u Freibergu,

Moravska, umro 1939. u Londonu). Profesor u Becu. Osni\ac psihoanalize. Njegova teorija o

dusevnom zivotu moze se izraziti kratkom recenicom: ljudski zivot je nagonski zivot. Dva najjacanagona u covjeku su seksualnost i agresivnost. U covjeku se bore dvije glavne sile: eros (zelja zazivotom) i thanatos (zelja za smrcu). Citav nas zivot je kompromis ovih dviju sila, a sve duhovnevrednote, prema Freudu se svode na seksualnost, dakle nisu objektivne, nego subjektivni dozivljajinastali sublimacijom. "Kultura, civilizacija, umjetnost, religija i sve ostale duhovne djelatnosti nisudrugo do sublimirani oblici seksualne pozude ili pohote koja se kod Freuda zove libido. Sublimacija

O v

je obrambeni mehanizam kojim se postize indirektno zadovoljavanje libida. Covjek je od samogrodenja libidinozan, to prema Freudu znaci da vec malo dijete zudi za spolnim zadovoljenjem.Freud ide tako daleko da kaze kako je dijete "polimorfho perverzno" na seksualnom podrucju. U 3-4 godini osjeca i seksualnu ljubav prema roditelju suprotnog spola (Edipov i Elektrin kompleks).

Borba u osobi se vodi izmedu nagonskog, nesvjesnog i razumskog, svjesnog. U borbiizmedu ova dva principa mnoge se zelje potiskuju u nesyjesno. Potisnuti afekti, medutim, nisuunisteni, vec djeluju dalje na nepredvidiv i cesto patoloski nacin. Psiha je kao razdijeljena u dvanejednaka dijela: u malom salonu stanuje svijest, a u prostranom pretsoblju nalazi se sve ono stonije svjesno. Dusevni nagoni dolaze uvijek iz nesvijesti, a navaljuju na vrata "salona2, gdje stojistraza ("cenzura"), koja jedne pusta unutra, a druge iskljucuje. Iskljuceni ili potisnuti nagoni vodedo neurotskih simptoma. Kako? Tako da pred vratima svijesti neprestano buce i smetaju, otprilikeonako kako buce i smetaju demonstranti pred dobro zakljucanim vratima. Svjesni se zivot zbogovih smetnja ne moze normalno odvijati, a u torn se i sastoji neurotski simptom. Prema Freudu,upravo u nesvjesnom se nalazi onaj sudbinski pokretac koji aktivno upravlja nasim zivotom, a dasam nije predmet svijesti.

To zorno opisuje S. Zweig ovako: Nas zivot ne pripada onoliko budnoj volji i logickomrazumu kao sto mi oholo zamisljamo, vec iz one tame (nesvijesti) sijevaju munje pravih odluka, izdubine onog nagonskog svijeta dolaze nagli potresi koji drmaju nasom sudbinom. Tamo doljezbijeno je sve ono sto je u svjesnoj sferi razdvojeno staklenim granicama kategorija prostora ivremena; zelje izcezlog djetinjstva, za koje mislimo da su vec davno pokopane, kruze tamo zudno iizbijaju katkad, zarke i gladne u nas dan; strah i uzas, vec odavno izbrisani iz pameti, zavristeneocekivano kroz nerve; pozude i zelje, ne samo vlastite proslosti nego i one minulih pokoljenja ibarbarskih predaka, mrse se poput zila u nasem bicu. Iz dubine potjecu nasa najintimnija djela, izonoga sto je i za nas tajna dolazi iznenadna svjetlost, nesto jace od nas. Nama samim nepoznato,boravi tamo u sumraku ono prastaro Ja, za koje nase civilizirano Ja vise ne zna ili nece da zna; aliono se iznenada dize i probija tanku kozicu kulture, i njegovi prvobitni i neukrotivi instinkti jurenam tad u krv, jer je pravolja onoga sto je nesyjesno da se penje prema svjetlosti, da postanesvjesno... I tako po velicanstvenoj viziji koju nam je Freud evocirao, nas dusevni zivot je neprestanai pateticna borba izmedu svjesnog i nesvjesnog htijenja, izmedu odgovornog djelovanja ineodgovornosti nasih nagona...6

Prema Freudu, najizvorniji i najbitniji dio naseg dusevnog zivota ne odigrava se u svjesnimvisinama duse, vec na nesvjesnim slojevima, u mracnim dubinama duse. Svjesni su cini zadnjekarike u lancu dugih nesvjesnih dusevnih procesa. Nesyjesno se ocituje u snovima (kraljevski putocitovanja nesvjesnog), omaskama, nesvjesnim neverbalnim radnjama u kojima potisnute zelje ipotrebe nalaze malo oduska, te se tako abreagiraju, odnosno izivljuju, i u torn smislu simbolickiispunjavaju. Snovi imaju posebnu ulogu u simbolicnom ispunjavanju dubokih potisnutih zelja.

Psihoanaliza je otkrila silnu moc podsyjesne motivacije nesvjesnih zelja, potreba, strahova...Medutim, Freud je pogrijesio u tome sto je sav covjekov dusevni i duhovni zivot sveo na nagonsko,nesyjesno, iracionalno, seksualno i agresivno, kao da covjek nema drugih dimenzija psihickogzivota, kao sto je razumsko duhovna dimenzija po kojoj covjek nadilazi zivotinjski svijet i postajeosobno bice sposobno za transcendency u, za percipiranje i zivljenje istinskih objektivnihvrijednosti.

"Pojam libida kod Freuda nije sasvim jasan. Cini se da ga treba shvatiti u panseksualistickom smislu.'Usp. ZWEIG. S.: Die Heihmg durch den Geist. Mesmer, Maiy Baker-Eddy. Freud. Leipzig 1931, str. 367-368.

3. 5. 2. Freudova nauka o religijiSvoje nazore o religiji iznio je Freud u djelima: Totem i tabu i Buducnost jedne iluzije (Die

Zukunft einer Illusion).Totem i tabu: govori o postanku totemizma, koji po Freudu ima bitnih odnosa barem prema

kasnijim religijama.Freud se pridruzuje onim piscima koji vide razvoj covjeka u ove tri faze: a) animisticka ili

mitoloska, b) religiozna, i c) znanstvena.U animistickoj ili mitoloskoj fazi covjek pripisuje samom sebi neku svemogucnost, tj.

vjeruje u svemogucnost misli (primarni proces, magijska svijest). Magija je tehnika animistickognacina misljenja. U njoj se sva izvanjska stvarnost smatra ovisnom o nasem nutarajemdozivljavanju, o nasim zeljama i o nasoj volji. U religioznoj fazi covjek je spomenutusvemogucnost ustupio bogovima, ali ipak ne potpuno, jer jos hoce utjecati na bogove i tako ihprisiliti da ispune njegove zelje. Konacno, u znanstvenoj fazi covjek se doduse jos uzda u mocljudskog duha, ali uglavnom priznaje svoju vlastitu sicusnost te se rezignirano pokorava smrti isvim drugim prirodinim nuznostima.

Sve ove faze Freud dovodi u svezu s libidinoznim razvojem pojedinca. Aimisticka fazaodgovara takozvanom narcizmu, u kojem se covjek zaljubljuje u samog sebe. Religiozna fazaodgovara onom libidinoznom stadiju u kojem je covjek za svoje teznje i zelje vec nasao jedanizvanjski predmet otprilike u smislu onog stadija u kojem je dijete vezano za roditelje. Znanstvenafaza, naponkon, odgovara stadiju zrela covjeka koji se prilagoduje stvarnosti te u izvanjskom svijetutrazi predmet svojih libidinoznih teznja.

Kad govori o porijeklu religije Freud zeli jednostrano pokazati samo jedan jedini izvor , anikako ne zeli reci da su drugi izvori iskljuceni ili da psihoanaliza otkriva glavni izvor. Na to jekritika Freudove teorije nazalost cesto zaboravljala, mozda zato sto se Freud stvarno uvijek ne drzisvoje prvotne namjere.

Uostalom i ono sto Freud sa stanovista psihoanalize moze reci o porijeklu religije ponjegovu osobnom priznanju ima samo znacaj i vrijednost hipoteze, i to hipoteze koja se moze cinitifantasticnom. Freud je imao bujnu mastu.

3. 5. 3. Porijeklo religije prema FreuduFreudova koncepcija religije zasniva se na kombinaciji tzv. totemske gozbe i Darwinove

hipoteze o prastanju ljudskog drustva.Freud je bio uvjeren kako je primitivni covjek normalna odrasla osoba koja zivi vise pod

utjecajem nagona nego razuma. Prema tome upravo kod takvih ljudi moguce je pronaci primitivneoblike religioznosti, odnosno otkriti i sam izvor religioznosti. Svoju teoriju o nastanku religioznostiFreud iznosi u knjizi Totem i tabu (1917). Freud je smatrao da kod prastanovnika Australije nijebilo religioznih i socijalnih ustanova, ali je vladao sistem totemizma, imali su svoje toteme. Njihovasu se plemena sastojala od manjih rodova ("clan"), od kojih je svaki nosio ime svog totema. Totemje neka zivotinja (a ponekad i biljka, sunce, kisa) koju cijeli rod veoma postuje i ne smiju gazaklati niti jesti. Tabu je strogi propis koji nalaze strahopocitanje pred totemom. Medutim,jednom godisnje taj tabu je ipak bio prekrsen. Totem (zivotinja) je ubijen, a onda su ga zalili daiskupe odgovornost za svoje djelo. Nakon zalosti slijedilo je svecano raspolozenje i blagovala setotemska gozba. Tom prilikom je bilo dopusteno ciniti zabranjene stvari. Samo ubijanje totema seshvacalo kao neki dopusteni ili cak zapovijedani izgred. Svaki rod je mislio da potjece od svogtotema, stoga su ga i postivali kao svog zastitnika. Freud je takoder uocio da skoro svagdje totemskirodovi zabranjuju zenidbu izmedu clanova istog roda. Taj se tabu zove "egzogamija".

Freud je smatrao da je kod svih primitivnih naroda vladao totemizam, i da covjek stvarnopotjece od zivotinje. Na temelju ovih "cinjenica" (totemske gozbe), Freud je konstruirao slijedecuteoriju. Primitivni ljudi su bili kanibalisti i zivjeli su u hordama pod zajednickim ocem. Ovaj je sebiprisvojio sve zene, a u starijim je sinovima vidio s^"oje takmace pa je jedan dio njih poubijao, a

10

druai dio protjerao. Protjerani su se sinovi udruzili i jednog dana ubili oca i pojeli ga, zeleci takoprisvojiti sebi dio njegove snage. Prema ocu su inace imali ambivalentne osjecaje: s jedne strane suga mrzili jer im nije dopustao pristup zenama, a s druge strane su mu se divili i voljeli ga. Kad suudovoljili svojoj mrznji, javila su se njihova njezna cuvstva u obliku kajanja i osjecaja krivnje.

"Svoje nedjelo opozvali su tim sto su ubijanje totema, koji im je sad imao nadomjestiti oca,proglasili nedopustenim, i sto su se odrekli onih zena radi kojih su zapravo ubili oca. Imamo, dakle,avostruki tabu: zastitu totema i egzogamiju. Jedino je zastita totema potekla iz cuvstava. U torn jeprvi pokusaj religije. Egzogamija je, naprotiv, bila vise prakticnog znacaja. Sinovi su se moralidrzati te zabrane, jer bi inace opet jedan drugom smetao kao takmac. Zbog zena su ubili oca, ali suse tih zena morali odreci da bi spasili svoju novu organizaciju, onu organizaciju koja ih je ucinilajakima" (Keilbach, 61).

Tako je totemisticki sustav bio svojevrsni ugovor sinova s ocem. Otac je obecao sve ono stoje djecja masta mogla od njega ocekivati (brigu i zastitu), a sinovi su obecali da ce postivati njegovzivot, tj. da nece ponoviti ono djelo kojim je pravi otac poginuo. U totemizmu, prema Freudu,imamo sve znacajnije crte religije: svijest krivnje, pokusaj izmirenja naknadnom poslusnoscu, a utotemskoj gozbi komemorativno ponavljanje ocoubojstva i sinovske osvete. Prema Freudu,krscanstvo je nastavak totemistickog razvitka: "Bog" bi, prema njemu, bio nekadasnji kanibalskipraotac, "istocni grijeh" nekadasnje ocoubojstvo, a "sveta pricest" bi bila nastavak totemske gozbe.

3. 5. 4. Religija kao iluzijaSpomenute ideje o religiji Freud je dalje razvio u svom djelu Buducnost jedne iluzije.7

Priroda nam sama po sebi daje apsolutnu slobodu, kaze Freud. Medutim, buduci da svi ljudi imajuiste zelje, priroda kao takva postaje nepodnosiva. Stvara se kultura koja nas brani protiv prirode.Tek nam kultura omogucuje drustveni zivot. S tim u svezi Freud pise: "Istina, priroda nijezahtijevala od nas nikava ogranicenja nagona, pustala nam je na volju ali je imala i ima jedannarocito djelotvoran nacin da nas ogranici - ona nas usmrcuje, hladno,okrutno, bezobzirno i, kakonam izgleda, po mogucnosti upravo u trenutku naseg zadovoljenja. Bas zbog tih opasnosti kojimanas priroda ugrozava mi smo se ipak sjedinili i stvorili kultura koja izmedu ostalog treba daomoguci i nas zajednicki zivot. A to je cak glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja -da nas brani od prirode".8 No, buduci da nam kultura puno toga zabranjuje, to nam je i taj drustvenizivot tesko podnosiv. U torn je jedna nesavrsenost kulture koju treba ispraviti. I zaista, covjek trazineku utjehu zeleci vidjeti svijet i zivot u Ijepsem svjetlu. Tako se, prema Freudu, stvara religija.

Ova je situacija analogna polozaju u kojem se nalazi dijete. Buduci da je nemocno,privrzeno je roditeljima od kojih ocekuje zastitu. Covjek spoznaje svoju sudbinu, po kojoj moraostati "dijete". Zato mu je potrebna zastita jedne vise sile, nadmocnih bogova. Drugim rijecima,covjek stvara Boga i religiju. Covjek to cini kako bi doveo u harmoniju zadovoljenje nagona supotrebom prirode. Religija je, prema Freudu, proizvod nemoci, a nastala je zato da si covjek umnogobrojnim svojim poteskocama i neugodnostima omoguci podnosljiv zivot.

Sto se tice psiholoske vrijednosti religije, Freud kaze da je religija samo iluzija, pusta zeljada ce se ispuniti velika ocekivanja covjecanstva. Iluzija, doduse, nije nuzno i zabluda, ali je ipaksamo zelja. Bilo da je u sebi moguca, bilo da je kao takva protivurjecna, iluzija je stvarno bezvrijednosti. Ona je imala svoju vrijednost dok je covjecanstvo zivjelo svoje djetinjstvo. Situacija jeslicna kao kod individualne religioznosti. Dijete je nesposobno sebi pribaviti sredstva za svojopstanak pa zato zivi u potpunoj ovisnosti od svog oca koji je dobar i voljan da sve ucini za svojedijete. Osnovni zivotni stav djeteta je tjeskoba koja se rada zbog potpune ovisnosti od oca.Takav stav ostaje i u odraslom covjeku, jer uvijek postoje problem! koji su veci od njega, kaonpr. neizbjezna smrt. U covjeku ostaje osjecaj nemoci sto rada tjeskobu. Tjeskoba se, premaFreudu, razrjesuje tako da covjek vjeruje u postojanje jednog dobrog oca svemogucega oca

FREUD, S., Buducnost jedne iluzije. Naprijed. Zagreb 1986.FREUD, S., Buducnost jedne iluiije. str. 325.

11

koji ga spasava u ovim ekstremnim situacijama. Ova vjera ima istu funkciju kao drustvenaregulacija nagona. Vjera u duhovnu dusu opravdava odricanje od nagona; vjera u vjecni zivotublazava tjeskobu pred smrcu; vjera u Boga ljubavi cini podnosljivim surovi zivot; vjera unagradu na drugom svijetu ublazava nepravde ovoga svijeta. Freud na koncu zakljucuje: Sve suto samo pobozne zelje. Imamo potrebu da vjerujemo u opstojnost Boga koji nas tjesi u nasimodreknucima. All Boga nema. On je samo kreatura nase infantilne zelje za utjehom. Ako je pakreligija ovakva iluzija, ona nema nikakve buducnosti. Zato Freud predlaze slijedece: "Odvracanjemsvojih ocekivanja od onostranog, i usmjeravanjem svih oslobodenih snaga na zemaljski zivot,vjerojatno ce moci postici to da zivot svima postane podnosljiv i da kultura vise nikoga ne tlaci. Tadce on bez razmisljanja moci, s jednim nasim drugom u nevjeri, reci: 'Nebo prepustamo andelima ivrapcima'".9

3. 5. 5. Religija kao prisilna neurozaVec 1904. Freud pise: "Mozda bi psihoanaliza mogla pomoci u rjesenju mitova o raju,

covjekovu padu i Bogu tako da se metafizika pretvori u metapsihologiju. 1907. u casopisu"Zeitschrift fur Religionspsychologie" objavljuje clanak o religiji pod naslovom: "Prisilne radnje ireligiozne radnje". Osnovna misao ovog clanka je slijedeca: Nalazimo duboku analogiju izmeduprisilnih radnji i vjerskih ceremonija, da se usudimo postaviti hipotezu da se prisilna neuroza mozesmatrati privatnom religijom, a religija javnom prislinom neurozom. Radi se samo o analogiji:bolesnik ne zna zasto obavlja prisilne radnje, npr. zasto slaze prije spavanja svoju odjecu uvijek naisti nacin, zasto stalno pere ruke..., a vjernik tvrdi da njegove ceremonije imaju smisla: njimaiskazuje cast Bogu. Ali analogija znaci i zajednicke elemente. Freud svraca paznju na njih: kodprisilnih radnji ritualna ponavljanja samo naizgled vise u zraku, u stvari ona sluze za potiskivanjecuvstvenog konflikta koji im stoji na pocetku, a istovremeno i za njihovo ovjekovjecenje.

"Naime, nekad je nagonska teznja bila u stanju da se ocituje, ali onda ju je trebalo potisnuti.Buduci da potiskivanje nije savrseno, nagon se probija i organizam se mora braniti od nje. Potisnutinagon se javlja kao napast, a potiskivanjem tjeskoba. Na taj nacin kompulzija dobiva svojeznacenje: osoba pokusava otkloniti probijanje nedopustenog nagona, ali se sve vise zapetljava uovaj pokusaj. Na kraju vise ni ne zna protiv cega se bori, a jos manje kako bi se mogao rijesiti svojeprisile. Kod ove tocke Freud postavlja pitanje: Ne sastoji li se i religija u prvom redu odceremonija? Njih treba obaviti u detalje da bismo se osjecali mirni. A religiozan se covjek cestoponasa kao i neuroticar: svojim religioznim ceremonijama uvjetuje upravo to, sto bi htio izbjeci,npr. proganja ljude u ime religije ljubavi, cini nepravde pozivajuci se na Boga i si. Razlika izmeduneuroze i religije je samo u tome, sto je pokretac neuroze potisnuti seksualni nagon, a religijepotisnuti ja-nagon" (SZENTMARTONI, str. 5).

3. 5. 6. Kriticko vrednovanje Freudove nauke o religijiKolikogod je Freudova teorija o religiji neprihvatljiva, ipak ona ima i nekih pozitivnih

elemenata:1. Freud je ukazao na problem infantilne motivacije u korijenu religioznosti. Upozorio je na

simbolicku ulogu roditelja u razvoju licnosti djeteta, pa tako i njegove religioznosti.2. Pozitivan doprinos je i demitizacija lazne religioznosti. Postoji i kriva religioznost.

Otkrivanje mogucih infantilnih korijena religioznosti raskrinkava mnoge religiozne prakse kaolazne.

3. Pozitivan doprinos je i njegov naglasak na globalnom karakteru religioznog razvoja. Toznaci da religiozni razvoj nije nesto specificno unutar ljudskog psihizma, vec je vezan uz opcipsihicki razvoj.

4. Pozitivno je i ono sto je Freud otkrio s obzirom na relilgiozni govor. Paralelno s otkricemnesvjesnog kao dinamickog cinitelja covjekove psihe, Freud upozorava na dvostrukost religioznog

9FREUD, S.,Buducnostjedne ilu:ije. str. 35".

12

govora. To znaci da neka izjava na svjesnom nivou moze zvuciti kao ateisticna, dok ustvari onaskriva jednu tendenciju demistifikacije i odbijanja samo odredenog tipa krive religioznosti. Amoguce je i obratan slucaj: netko govori u terminima vjere, dok u stvari dubinska komunikacija muje stav odbacivanja.

Negativni aspekti Freudove teorije o religiji su mnogostruki:

1. Freud je svoju teoriju o religiji gradio na netocnim antropoloskim, povijesnim i teoloskiminformacijama, prigovara mu se da je cak neke podatke i krivotvorio. Osobito upada u oci njegovasamovoljna interpretacija judeokrscanstva u djelu Totem i tabu. "Nicim Freud ne objasnjava, nakakvoj je ekonomskoj osnovi moglo doci do takve zajednice, kao sto je ta ultrapatriarhalnaprahorda; na koji nacin je taj usamljeni praotac, bez organiziranog aparata, na pr. policijskog,mogao prisvojiti i sacuvati toliku vlast nad tolikim ljudima i zenama; zasto bi on sprecavao tolikezene, koje sam nije mogao seksualno zadovoljiti, da traze zadovoljenje na drugoj strani; kako je, pritako primitivnom stupnju produktivnih sredstava, kada je glavna briga morala biti usredotocena nadobavljanje hrane, ljubomora mogla predstavljati tako presudan faktor i cak odredivati odnoseizmedu raznih clanova zajednice; kakva je bio odnos praoca prema drugim praocima drugihprahordi; da li se u svim njima odigrao prazlocin, itd.... Prema tome, kriticke zamjerke koje se samenamecu, toliko su mnogobrojne da se i ta Freudova hipoteza i iz nje izvedeni zakljucci o psihologijimasa i masovnih pokreta moraju oznaciti kao neodrzivi"1

2. O Freudovu tumacenju totemizma dao je poznati etnolog W. Schmidt slijedecu kritiku:"Kulturni razvitak covjeka ne pocinje totemizom, jer ima citav niz etnoloski najstarijih naroda (npr.Pigmoidi, azijski i africki Pigmejci, Samojedi i dr.) kod kojih nema totemizma. Pocetke religije,cudoreda i drustva treba prema tome traziti u pretotemistickom vremenu. Ni na kasnijem stupnjurazvitka ne nailazimo kod svih naroda na totemizam. Totemska zrtva i totemska gozba kao opcisastavni dijelovi totemizma s etnoloskog stanovista znace pravu nemogucnost. Ima mnogo stotinatotemistickih plemena, ali samo cetiri etnoloski vrlo mlada plemena poznaju totemsku zrtvu igozbu. Pretotemistickim narodima je svaki kanibalizam (ljudozderstvo) nepoznat, a ocoubojstvokod njih znaci psiholosku, sociolosku i eticku nemogucnost. Kod svih je ugled oca vrlo velik, aubojstvo je uopce rijetko unutar vlastitog plemena. Vec ni kod pretotemistickih naroda nema niopceg promiskuiteta ni skupnog braka. Zato je pretpostavka o hordi, u kojoj bi stari otac imao svezene. potpuno iluzorna".''

Etnoloska istrazivanja dokazuju da je Freudova pretpostavka potpuno neosnovana iizmisljena. Osim toga treba reci da Freud nije dosljedan. Sto je prije imalo biti samo hipoteza, to jesad bez ikakvih novih podataka i obrazlaganja postalo tezom. Sto je prije imalo znaciti samo"pokusaj religije", to je sad najedanput nastariji oblik religije.

3. Freudova je pretpostavka o animistickoj, religioznoj i znanstvenoj fazi covjecanstva ujezgri pozitivisticka i materijalisticka. Freud s najvecim prezirom govori o religiji. Ne ustrucava seizricito navesti rijeci svog "druga bezvjerca (Bebela): "Nebo prepustamo andelima i vrapcima".Takav Freudov stav i ne iznenaduje kad on u religiji vidi samo narociti oblik sublimirane erotike izadovoljavanje potisnutih seksualnih nagona. Medutim, to Freudovo misljenje da je religioznostsamo seksualna erotika upravljena na narociti predmet i da je religija samo velika iluzija diktiranaod erotike. moze usrvrditi samo onaj koji religiju nikad nije osobno prozivljavao i koji je zato nepoznaje. ili je zeli hotimice iskriviti.12

3. Freudu se takoder prigovara da je citava njegova psihoanaliticka teorija nesuvisla, tj. dasadrzi nutarnje kontradikcije. Nije vidio npr. pozitivnu ulogu oca u razvpju djeteta. Ovamo spada ipngcvor da se bavi samo psihickim razvojem djecaka, ne i djevojcica.

KL.-JN. H.. u svojoj uvodnoj studiji: S. Freud, Psihopatologija svakodnvenog zivota, Beograd 1937, str. 8-9.;~^7 SCHMIDT. S.. Ursprung und Werden der Religion. Theorien un Tatsachen. Miinster 1930, str. 109-111.' - ~~. ZXjNAT. J.. Uber Psychoanalyse und Individualpsychologie. Innsbruck 1932. str. 139.

13

4. Osobita je slabost Freudove teorije religije u tome sto ne uzima ozbiljno utjecaj majke nareligiozni razvoj djeteta. Ne moze se govoriti o simbolu oca ako se ne dovodi u vezu s majkom A umnogim povijesnim religijama upravo "Velika Majka" igra centralnu ulogu.

5. A. Vergote je kritizirao Freudov pojam projekcije koji stoji u centru formacije infantilnereligije. Vergote istice da se tu ne radi o projekciji, vec o idealizaicji. Zemaljski otac ne "proizvodi"nebeskog oca (projekcija), vec upucuje na njegovu opstojnost (simbolizira).

3.6. CARL GUSTAV JUNG

3. 6.1. Religija otvara put u nutrinuFranz Alt: "C.G. Jung nije moj nutarnji izvor, ali on mi je pokazao taj novi pristup k mojem

nutarnjem izvoru, Isusu Krisru. Taj veliki psihoterapeut pomogao mi je da opet potekne ziva voda izmojeg izvora koji je bio ruzno zacepljen. Dubinska psihologija i moderno dusebriznistvo mogli bisklopiti veliku koaliciju za lijecenje nasih privatnih i politickih bolesti".

Jung je svojim naukom o religiji zelio ponovno otkriti religiozni zakon koji glasi: Duhupravlja materijom. Materijalizam i racionalizam ne daju konacni odgovor o misteriju covjeka. Teku religiji se otkriva put u nutrinu. Samo onaj koji trazi moze naci. Religiozni ljudi su trazitelji."Samospoznaja, spoznaja samoga sebe, veliki je manjak nasega vremena. Za skupljanje religioznihiskustava potreban nam je najvisi oblik hrabrosti - poniznost. Ali inteligencija 20. stoljeca vise volimali oblik hrabrosti - oholost" (F. Alt).

3. 6. 2. Osnovne postavke Jungove teorije licnostiPrema Jungu ljudska psiha se dijeli na dva nivoa: svjesno i nesvjesno. U svjesnom dijelu

nalazi se "Ja" (svjesna slika o sebi) i "Persona" (svjesna slika o vlastitoj drustvenoj licnosti). Unesvjesnom dijelu nalazi se "Sjena" (nesvjesna slika nase licnosti) i "Animus-Anima" (nesvjesnaslika drugog spola u nama). Psihodinamika licnosti ovisi o skladnom (fleksibilnom) ili konfliktnomodnosu ovih dvaju nivoa licnosti.

Originalnost Jungovog nauka o nesvjesnom jest otkrice kolektivnog nesvjesnog u ljudskojpsihi. U kolektivnom nesvjesnom nisu potisnuti sadrzaji iz osobnog zivota, nego uskladistenakulturna bastina i ostavstina covjecanstva. Tu se nalaze takoder arhetipi - temeljne strukturepsihickog iskustva, tj. predispozicije da se ta bitna iskustva ponovno dozive.

3. 6. 3. Jungovo shvacanje o religiji"Religije stoje, po mom misljenju, sa svime onim sto jesu i sto izricu tako blizu ljudskoj

dusi da ih psihologija najmanje smije zanemariti" (Jung)"Religija se sastoji od dusevnih cinjenicnosti o kojima se ne moze reci da su ispravne ili

neispravne. Jesu li buhe ili slonovi ispravni ili neispravni. Dovoljno je da jesu" (Pisma III, 110).Medu arhetipima u kolektivnom nesvjesnom nalazi se i "Jastvo" (Selbst, Self), koje je

psihicki arhetip osobne zrelosti. On se, kao i svi ostali arhetipi moze aktivirati pomocu adekvatnihsimbola. Jastvo omogucuje i ostvaruje dinamicku ravnotezu izmedu persone, sjene i animus-anime,odnosno izmedu svjesnog i nesvjesnog dijela licnosti, izmedu kolektivno i individualno nesvjesnog.Tijekom razvoja jastvo postaje srediste u kojem se ostvaruje jedinstvo u raznolikosti struktura. Timu svezi, Jung kaze: "Pravi put prema cjelini sastoji se, nazalost, od sudbonosnih okolisanja i lutanja.To je longissima via (veoma dug put), ne ravan nego zmijolika linija koja povezuje suprotnosti ikoja podsjeca na putokazni caduceus (Merkurov glasnicki stap), to je staza na cijoj labirintskojzamrsenosti ne nedostaje strahote. Na torn se puru ostvaruju iskustva koja rado oznacujemo kaotesko pristupacna. Njihova nepristupacnost pociva na tome sto su skupa: traze ono cega se najvisebojimo, naime cjelinu o kojoj doduse neprestano govorimo i o kojoj mozemo beskonacnoteoretizirati, ali koju u zivotnoj stvarnosti zaobilazimo u velikom luku" (Glavno djelo 5,12).

14

Jung smatra da se religiozni arhetipi nalaze medu najvaznijim arhetipima. odnosnoprasimbolima psihickog zivota. Religiozni simboli imaju izriciti "objaviteljski karaktef", to znaci dasu u pravilu spontani proizvodi nesvjesne dusevne djelatnosti. Prisnost odnosa izmedu Boga i duse,pema Jungu, svjedoci o postojanju posebne Bozje bliskosti u dusi. Ta je povezanost u psiholoskojformulaciji arhetip slike o Bogu. Arhetipi su praslike, nesto kao dusevni organi koji regulirajudusevne procese. Kad je Jung vidio da ti dusevni organi dobro ne funkcioniraju, osjecao je potrebuda svom pacijentu kaze: "Vasa slika o Bogu ili vasa ideja o besmrtnosti atroficna je i zato je nasadusevna izmjena tvari bez glave i repa". Religiozni simboli izrastaju iz nase nesvijesti "kao cvijeceneobicne vrste, a svijest stoji pokraj njih u cudu i ne zna pravo sto da zapocne s takvim porodom",kaze Jung. Arhetipska slika Boga moze se otkriti u svim, pa i najprimitivnijim kulturama: umitovima i obredima. "Bog je opce iskustvo koje je samo zamraceno glupim racionalizmom iodgovarajucom teologijom", kaze Jung (Pisma II, 208). "To bi bio dokaz za Junga da slikaBozja nije plod individualnog iskustva, tj. nije projekcija oceve slike, nego upravo obratno: odnosprema zemaljskom ocu moze primiti religiozno znacenje upravo zato sto postoji jedan model, jednanaslijedena predispozicija, univerzalna struktura bozanskog ocinstva. Bog je kao utisak, pecat ucovjekovu psihizmu, a tice se razlicitih ljudskih iskustava i daje im religiozno znacenje".1 Jung seovdje potpuno suprotstavlja Freudu, koji u Bogu vidi projekciju vlastitog oca. Jungov zakljucak oreligiji glasi da je ona istinita, ali je promatra samo sa psiholoskog stanovista. Religiozno iskustvokoje proistjece iz nesvjesnog za nas je ocigledna cinjenica. A sto je daljnji uzrok takvog iskustva,odgovor na to nalazi se s onu stranu ljudske iskustvene mogucnosti, kaze Jung. Ta druga strana,nadiskustvena sposobnost osobe da dode u kontakt s bozanskim, jest vjera. S tim u svezi Jung kaze:"Ja ne mogu s vjerom nesto unaprijed uciniti, nego se moram sa svojom nevjerom tako dugozadovoljiti dok moj napor ne naide na milost prosvjetljenja, tj. dok me ne sretne religiozno iskustvo.Ne mogu vjeru naciniti" (Pisma II, 429).

3. 6. 4. Psihologija i religijaU svom djelu Psihologija i religija (1938) Jung tvrdi da su arhetipi Jastva i Boga identicni, u

smislu da ove dvije stvarnosti imaju istu psihicku vrijednost, ukoliko predstavljaju jedinstvo,integraciju, zivot. Prema Jungu, religiozno iskustvo je izraz za egzistenciju i funkciju nesvjesnoga."Nije istina da nam je dovoljan ratio (razum) i volja. Nego sasvim naprotiv mi smo trajno podutjecajem sila koje smetaju i koje idu uzduz i poprijeko kroz razum i volju, a to znaci da su jace.Zato se dogada da vrhunski razumni ljudi, i to bas oni, trpe od smetnji u kojima si ne mogu pomocini voljom ni razumom. U covjeku je oduvijek nesto sto osjeca i dozivljava kao jace nego sto jeon sam i to naziva bozanskim ili demonskim. Bog je ono jace u njemu" (Pisma 11,512).14 Akose prihvati ova Jungova intuicija o identicnosti jastva i Boga, to onda znaci da isti proces koji sluziosobnoj zrelosti vodi i prema religioznosti, odnosno, svaka istinska religioznost istovremeno sluzinormalnom, zdravom psihickom razvoju osobe.

Imajuci na umu ovu spoznaju, Jung tvrdi da nenia psihickog bolesnika kod koga ne bibio prisutan i religiozni problem. Prema njemu, osoba starija od 35 godina ukoliko ima psihickihproblema, to je zato sto nije dobro rijesila problem svoje religioznosti, odnosno Boga. Svakareligiozna dezintegracija ujedno vodi i prema psihickom raspadu licnosti. "Medu svim mojimpacijentima iznad zivotne sredine, to jest iznad 35, nenia nijednoga kojemu religiozni stav nebi bio konacni problem. Da, svaki boluje u krajnjoj Uniji od toga da je izgubio ono sto su zivereligije u sva vremena davale svojim vjernicima i nijedan se nije stvarno izlijecio koji nije opetpostigao svoj religiozni stav, a to naravno nema nista zajednickoga s pripadnoscu nekoj crkvi ili skonfesijom" (Djela 11, 362).

Istinski religiozni dozivljaj je uvjerljiv jer je neodoljiv. A o tome se ne da lako govoriti."Moze se samo reci da covjek mora nekako doci do ruba svijeta ili do kraja svojih mogucnosti da

-;SZENT\L\RTONI, M, Psihologija religije, skripta, Zagrebl9S4.'"JUNG. C.G.. O religiji i krsc anstvu, UPT, Dakovacki Selci 1990.. >tr. 11.

15

uopce moze sudjelovati u strahoti ill milosti takvog dozivljaja. Jer on je takve naravi da shvacamozasto je Crkva pravo utociste i zastita za one koji ne mogu podnijeti oganj bozanske prisutnosti"(Pisma III, 164).

"Cim covjek dode do postene i potpunije svijesti koja nadmasuje kolektivnu razinu, ondavise nije cilj samome sebi, nego postaje Bozji instrument, i to je zaista tako i tu nema smijeha.Mozemo se na to zaliti kao Job, ali nema smisla" (Pisma 11,477).

"Bog stanuje u srcu, u podsvjesnom. Ondje je izvor straha pred neizrecivo strahovitim iizvor snage da se strahota svlada" (Glavno djelo 7, 4).

"Shvacanje Boga kao autonomni, psihicki sadrzaj cini ga moralnim problemom, a to je,moramo priznati, veoma neugodno. Ali ako ta problematika ne postoji, onda ni Bog nije stvaran inegdje ne zahvaca u nas zivot. Onda je on historijsko pojmovno strasilo ili filozofskasentimentalnost" (Glavno djelo,3, 122).

Nasuprot Freudu koji je zanemario ulogu majke u razvoju djecje religioznosti, Jung dajeogromnu vaznost majcinskom arhetipu. Svaki majcinski arhetip podsjeca na simbol Boga.

Jung naglasava postojanje paralelizma izmedu ontoloskog postojanja onoga sto vjernicivjeruju i psihickog funkcioniranja osobe. Prema Jungu, u psihi osobe postoji jedna struktura kojavodi covjeka prema onome sto vjernik naziva Bogom i smatra ga stvarno postojecim i izvan psihe.Bog je, prema Jungu, "dusevna cinjenica neposredne iskustvenosti". "Individuum koji nijeusidren u Bogu ne moze se na temelju svojih osobnih sila oprijeti fizickoj i moralnoj mocisvijeta. za to je covjeku potrebna evidencija o njegovom nutarnjem transcendentnom iskustvukoje ga jedino moze sacuvati od neizbjeznog srozavanja u masovnost" (Citanka 265). "Kad jagovorim o Bogu, onda govorim uvijek kao psiholog i to izricito isticem na mnogim mjestima. Bozjaje slika psiholoska cinjenica za psihologa. O metafizickoj Bozjoj realnosti ne zna on nista izreci jerbi to jako prekoracilo njegove spoznajno-teoretkse granice" (Jung).

Prema Jungu nema konflikta izmedu religije i prirodne znanosti. "Prirodna znanostmora uzeti u obzir ono sto je pred nama. Postoji religija i ona je jedna od najbitnijih manifestacijaljudskog duha. Ona je cinjenica, i prirodna znanost ne moze na to nista prigovoriti, nego moze samojednostavno potvrditi da ona egzistira kao cinjenica. Prirodna je znanost uvijek u zaostatku za timstvarima i ne pokusava objasniti te fenomene. Prirodna znanost ne moze utvrditi religioznu istinu.Religioznaje istinaubiti iskustvo anepogled. Religija je apsolutno iskustvo" (Djela 181, 313s.).

3. 6. 5. Kriticka prosudba

1. Opci prigovor Jungu: on je u isto vrijeme pjesnik i psiholog pa cesto upotrebljavapojmove koji se ne mogu empirijski verificirati. Osim toga istim simbolima daje razlicita znacenjatako da je tesko slijediti unutarnju logiku njegove teorije. Paralelizam izmedu psihickog ireligioznog razvoja unosi dosta konfuzije, naime ako je sve religija, onda je opasnost da se zakljucikako nista nije religija.

2. Njegova velika zasluga je u tome sto je otkrio vaznost simbola u religiji. Simboli spadajuu samu bit religioznosti. Odnose se na stvarnost o kojoj nemamo izravnog iskustva pa je zato nuznomoramo izrazavati simbolima.

3. Veliki pozitivni doprinos Jungove teorije o religioznosti jest u tome sto je ukazao navaznost majcine slike, odnosno sto je naglasio veliku ulogu majke u zdravom razvoju religioznostine samo kod djece, nego opcenito tijekom citavog individualnog razvoja osobe.

3. 7. VIKTOR E. FRANKL (1905.-1997.)

3. 7.1. Interdisciplinarni pristupViktor E. Frankl, becki psiholog, psihijatar i filozof. Osnivac logoterapije - modernog pravca

u psihologiji i psihoterapiji. Sam Frankl je prosao strahote fasistickih koncentracijskih logora, ali jesve prezivio zahvaljujuci jakoj vjeri da ce prezivjeti i svojoj sposobnosti da osmisli "besmisleni"

16

logoraski zivot. Zakljucio je da te strahote nisu prezivjeli oni koji su bili fizicki najjaci, nego onikoji su bili jaki duhom, koji su znali osmisliti svoju patnju, svoj jadni zivot.

Frankl je u svoju teoriju ukljucio sve ono dobro sto je Freud otkrio, i svojim filozofsko-teoloskim idejama prosirio horizonte psihologije i psihoterapije. Bio je dugo godina lijecnik -neurolog, a onda je dospio u nacisticki logor u Auschwitz i Dachau, i nakon iskustva u tim logorimapostao je kriticniji prema psihoanalizi. U 44-oj godini zavrsio je studij filozofije. U njegovoj teorijiprisutan je interdisciplinarni pristup zahvaljujuci njegovoj integralnoj naobrazni.Prevedene Franklove knjige na hrvatski: Bogpodsvijesti, Lijecnik i dusa, Zasto se niste ubili?

3. 7. 2. Logoterapija i religijaAko se religija prije svega brine za spasenje duse, cilj psihoterapije je lijecenje psihe,

dusevno lijecenje. To znaci da se radi o razlicitim perspektivama i ciljevima. "Religiozni covjek seuvodi u jednu visu, sveobuhvatniju i siru dimenziju od one koja je vlastita psihoterapiji". To se nedogada znanjem, spoznajom, nego vjerom.

To ne sprecava, sto vise to garantira, da psihoterapija moze i da se treba kretati unutar vjere,u objavi. Religija pruza covjeku nutarnju sigurnost i usidrenost na razini transcendentnog iapsolutnog i zato je psihoterapijski djelotvorna. Iz toga slijedi da psihoterapija treba mociodgovoriti na "pitanje o smislu", ogradujuci se od teisticke ili ateisticke vizije covjeka i svijeta."Ako ona (psihoterapija) shvaca fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga, nego kao vjeru u siremsmislu te rijeci, kao vjeru u smisao, onda je posve legitimno da se psihoterapija bavi vjerom". Vecje Albert Einstein ustvrdio kako nalazenje odgovora na pitanje o smislu zivota znaci biti religiozan.Sv. Ivan na pocetku svoga Evandelja kaze: "U pocetku bijase Logos (Rijec)" /En arhe en ho Logos/.

Oslanjajuci se na takvo radikalno pitanje o smislu, logoterapija uzima k srcu religioznuproblematiku. Naime, rijec "logos" ne znaci samo "znacenje", nego takoder i duh, smisao.Covjekova egzistencija uvijek nadmasuje samu sebe, uvijek upucuje na neki smisao. Covjeku jevazno ispunjenje smisla. Smisao je zid iza kojeg se ne mozemo dalje povuci, nego se na nj moramoosloniti. Dokle god disc, covjek vjeruje u neki smisao. Ljudska egzistencija sa svojimtranscendentalnim karakterom, uvijek se projicira prema znacenju koje je izvan nje same. I buducida je "biti covjek" definirano od Frankla kao "biti odgovoran", sredisnja tocka refleksijepremijesta se na odgovornost covjeka da otkrije i ostvari znacenje vlastite egzistencije.

Normalno je da se i u psihoterapiji postavi pitanje: pred cime je covjek odgovoran? Franklkaze: "tice se svakog pojedinca da pronade pravi odgovor postavljajuci se pred drustvo, predcovjecanstvo, savjest ili pred bozanstvo.

Ljudi se razlicito ponasaju pred pitanjem: "zasto smo odgovorni?" Ovdje velika pomocdolazi od psihoterapije, posebno od logoterapije. Ne toliko da sudi o smislu ili besmislu, vrijednostiili nevrijednosti neke odluke, koliko da bude pomoc u pronalazenju puta koji treba prijeci u potraziza smislom.

V

3. 7. 3. Sto zivot jos ocekuje od mene?Franklova temeljna misao proizasla je iz ideje da se ljudski stavovi koji su najvise protivni

zivotu - oni koji se mogu susresti kod pesimista i samoubojica, kao i kod mnogih koji su prozivjelistrahotu nacistickih logora, hrane opsesivnim pitanjem (pitanje koje se nuzno, samo od sebe

V

namece): "Sto jos ja trebam ocekivati od zivota?" Ova bi se recenica, prema Franklu, trebalapreformulirati tako da glasi: "Sto zivot jos ocekuje od mene?"

Stvarno je covjek onaj koji je svaki dan i svaki sat ispitivan, a odgovornost je konkretna,osobna. ovdje i sada, za svaku situaciju; svatko mora dati svoj osobni odgovor. Biti odgovoran zasvoj zivot, znaci u svakom casu znati pravi odgovor. Zivot je jedan zadatak koji treba sodgovornoscu prihvatiti, to je bitni znak ljudske ezgistencije.

Covjek je po svojoj naravi jedinstven i neponovljiv. Jedinstvenost, tj. osobna formaduhovnog zivota jest vlastiti nacin covjekova zivota. Neponovljivost ili nezamjenljivost svakeosobe. vrijednost vlastitih djela, patnji, zrtava i smrti trebaju pomoci svakom cojeku da nosi svoj

17

kriz. Od zivota shvacenog kao zadatak, Frankl je stigao do Boga. Od covjeka shvacenog kaoduhovna osoba, on je dosao do Boga (Uberperson). Od covjeka patnika on je zakljucio da samopatnja shvacena kao zrtva postize smisao. Ipak, samo patnja zamisljena i prihvacena kao "voljaBozja" postize puninu smisla.

Slika covjeka koju Frankl tako dobiva izgleda ovako: covjek je slobodno, odgovorno,uvjetovano ali ne i determinirano bice. Covjek je bice kojim ne upravlja instinkt za uzitkom(Freudov Lustprinzip), niti njime upravlja volja za mocu (Adierov Geltungstreben), negocojveka pokrece volja za smislom (Wille zum Sinn), tj. potreba da nade smisao svome zivotu.Zahvaljujuci Franklu, psihologiju dubina (dubinsku psihologiju) zamijenila je psihologija visina(logoterapija). Prema Franklu nije dovoljna samo duhovna dimenzija, nego treba uvesti u igru inadljudsku dimenziju bez koje se covjek ne moze defmirati niti razvijati. Prava nauka (ideologija)o covjeku mora imati otvorena vrata za transcendenciju.

Neuroza je prema Franklu, bolest duse, i neurotik je onaj koji trpi od nianjka jasnogcilja i smisla zivota jer nije nasao egzistencijalnu potporu u sniislu (znacenju) i finalnosti, tj.konacnom cilju. Svojoj duhovnoj potrebi covjek uzalud trazi zadovoljenje, ne zna kako ce svojojegzistenciji dati smisao jer je zaprijeceno sjedinjenje s transcendentnim, ceznja za bozanskim jepotisnuta. Ako je za Freuda religija bila javna prisilna neuroza, za Frankla vrijedi obratno: prisilnaneuroza je bolesna "neprijateljska" religioznost.

3. 7. 4. Podsvjesna religioznostPrema Franklu, osim nagonskog podsvjesnog (Id), u covjeku postoji i duhovno podsvjesno

(ja koje se pripisuje Egu). U ovoj duhovnoj podsvijesti, Frankl otkriva i podsvjesnu religioznost, tj.podsvjesnu relaciju s Bogom koja je, cini se, covjeku imanentna, prernda cesto ostaje latentna.Nasuprot Jungu koji je podsvjesnu religioznost smjestio u Id (podsvjesno nagonsko), Frankl jenaglasavao da duhovno podsvjesno nije dio instinktivne stvarnosti. Prema Jungu, religioznost jevezana uz religiozne arhetipove koji se nalaze u kolektivnom podsvjesnom. Po Jungovu shvacanju,Ego u pitanjima religioznosti u neku ruku nije kompetentno i odgovorno. Drugim rijecima, moglobi se zakljuciti da, prema Jungu, religiozno uopce ne zavisi od odgovornosti i odluke osobe. PremaJungu, id ima u sebi religioznu dimenziju, ali zbog toga Ja jos nije vjernik; ako ga Id i nagoni kBogu, Ja se za Boga time ne odlucuje. Prema Franklu, religioznost spada u najosobnije odlukecovjeka i zato ona ne moze izvirati iz kolektivno-podsvjesnog. Religiozne odluke mogu dolaziti izpodsvijesti, ali zato ne moraju pripadati sferi instinktivnosti.

Za Junga i sljedbenike njegove skole, podsvjesna religioznost je stvarnost koja je po svojojbiti instinktivna. H. Banzinger, u svezi s tim otvoreno tvrdi: "Mozemo govoriti o religioznomnagonu isto kao sto govorimo o seksualnom ili agresivnom nagonu". Tesko je prihvatiti takvureligioznost na koju bi bio nagnan ili prisiljen nekim instinktom. Istinska religioznost nemakarakter instinkta, nego odluke; svojim karakterom odluke ona stoji - i svojim karakterom instinktaona pada. Religioznost, naime, ili je egzistencijalna - ili nikakva, kaze Frankl.

"Po nasem shvacanju, podsvjesna religioznost proizlazi iz covjekova sredista, iz sameosobe - ukoliko, dakako ne ostane latentna kao potisnuta religioznost osobe, upravo uduhovnom podsvjesnom".15

U svom pristupu fenomenu religioznosti, Frankl se bitno razlikuje i od Freuda koji jenaucavao da je religija iluzija koja nema buducnosti. Nasuprot tome, Frankl govori o religiji kao otrajnosti jedne stvarnosti, koja doduse moze ostati ili postati podsvjesna, a moze biti i potisnuta.Upravo u takvim slucajevima zadaca je egzistencijalne (egzistencijske) analize da tu podsvjesnuduhovnu stvarnost posvijesti. Egzistencijalna analiza mora svakako do dna istraziti modusneuroticne egzistencije i to do njezinog posljednjeg temelja; i nerijetko ,ce se kao najdublji urzokneuroticne egzistencije pokazati cinjenica da je u neuroticara prisutan jedan nedostatak: da je naimeporemecen njegov odnos s transcendencyom. Njegova je veza s transcendencyom potisnuta. Frankl

I5FRANKL, V.E., Bog podsvijesti. Biblioteka oko 3 uiutrc. Zagreb 19SO. str. 49.

IS

dalje naucava kako se iz skrovista covjekove "transcendentne podsvijesti" katkada javlja potisnutatranscendency a u obliku "nemira srca", koji ponekad moze vrlo lako dovesti do ocitih neurotskihsimptoma koji se manifestiraju u obliku neuroze. U torn pogledu, moze i podsvjesna religioznost -kao i sve sto je podsvjesno - biti patogena. I potisnuta religioznost moze dakle biti "nesretnopotisnuta".

Prema Freudu, religija je opceljudska opsesivna neuroza. Kao i u djeteta, ona potjece odEdipova kompleksa (konfliktni odnos s ocem). Frankl misli upravo suprotno: Agresivna neuroza jepsihicki bolesna religioznost. Zakrzljala vjera poprima nakazne oblike. On se, dalje, pita: Zar nismoi na kulturnom podrucju, tj. ne samo na individualnom nego i u socijalnim razmjerima, primijetilida se vjera izroduje u praznovjerje? To se dogada svuda gdje se religiozni osjecaj izrodi i postanezrtvom toboze autonomnog razuma i tehnickog nacina misljenja. U torn smislu moze nam udanasnjem stanju kulture mnogo toga izgledati kao "opceljudska opsesija", osim jednog: upravoosim religije, kaze Frankl.

3. 7. 5. Egzistencijska analiza savjestiPrema Franklu temeljna uloga savjesti sastoji se u vodenju covjeka prema ozbiljnom i

odlucujucem trazenju smisla. Savjest postoji kao premoralno shvacanje vrijednosti koje prethodisvakom izricitom moralu. Ona je, prema Franklu, iracionalna zato sto se nikada ne moze potpunoracionalizirati. Dostupna je jedino naknadnoj racionalizaciji. Savjest otkriva "zahtjevni bitak" -ono sto istom treba postojati. To anticipiranje onoga sto tek treba biti dogada se u intuiciji.Zadaca savjesti je otkriti covjeku ono "jedino potrebno". Zivot po savjesti je uvijek apsolutnoosoban zivot u okvirima apsolutno konkretne situacije. Savjest uvijek uracunava konkretno "tu"mojeg osobnog bitka.

Kao kod savjesti, tako je i odluka ljubavi usmjerena na sasvim konkretnu mogucnost.. "Jerkao sto savjest otkriva ono 'jedino potrebno', tako i ljubav otkriva ono osobito (jedincato) sto jeistom moguce: osobite mogucnosti voljene osobe. Doista, ljubav i jedino ona, kadra je sagledatijedincatost neke osobe - ukoliko je ona apsolutno individualna. U torn smislu posjeduje ljubav ivaznu spoznajnu funkciju" (B.p., 27). Savjest i ljubav medusobno nalikuju po tome sto su objeusmjerene na mogucnosti, a ne na zbiljnosti. Obje otkrivaju ono sto je moguce i sto bi trebalo biti. Uljubavi je ljudsko bice, bice koje odlucuje. Izbor parntera je jedino onda pravi ili "ljubavni izbor"kad ge ne diktiraju nagonske sile.Dokle god u ljubavnom izboru "odlucuje" nekakav podsvjesni uzorak, neka slika iz podrucja id,instinktivne sfere licnosti, dotle o ljubavi nikako ne moze biti govora, kaze Frankl. Dok sklonostizmedu Ja i Ti pociva na id-u, ne moze biti govora o ljubavi. U autenticnoj ljubavi Ja ne bivaprimorano od id-a, nego se Ja odlucuje za Ti. (Brakovi koji su sklopljeni samo na temeljuinstinktivne privlacnosti u velikoj su opasnosti da se raspadnu, sto i statisticka istrazivanjapokazuju, naime najvise je upravo takvih brakova, mnogi su vec nakon 5 godina u krizi, svaki trecise raspada).

Savjest je upravljena na individualno, konkretno i prakticno. Uloga savjesti je u tomeda primjenjuje u praksi univerzalne eticke principe. Zivotinja se ravna po vitalnom instinktukoji spasava vrstu, ali za pojedinca vladanje po instinktu moze biti kobno. Tako jedna instinktivnashema reakcije, koja vecini mravi i cijeloj njihovoj mravljoj drzavi odrzava ili spasava zivot, mozeu nekim okolnostima pojedinog mrava stajati zivota. To je, sa stajalista instinkta, cijena koju trebaplatiti: vitalni instinkt zanemaruje individualno.

"Sasvim drukcije od vitalnog instinkta, funkcioniranje 'etickog instinkta' zagarantirano jeupravo time sto on ne cilja na opcenito nego na individualno: smjera, kako rekosmo, na konkretno. Idok vitalni instinkt odvodi katkada zivotinju u zabludu, dotle se kod covjeka moze naprotivdogoditi da ga zavede eticki um, pa ga istom eticki instinkt, tj. savjest, cini sposobnim da uopce vidiono "jedno potrebno' - sto dakako nije opcenito; jer jedino savjest moze 'vjecni' univerzalnoshvaceni ;moralni zakon' u neku ruku uskladiti sa svakom konkretnom situacijom konkretneosobe" (Bogpodsvijesti, 26).

19

U intuitivnoj dubini duhovne podsvijesti postoji i estetski podsvjesno. Podsvjesno trebasamo zato posvijestiti da se opet vrati u podsvijest kako bi neku podsvjesnu mogucnost prevodilo ukonkretan cin s ciljem da se ostvari jedno podsvjesno stanje. Frankl razlikuje neaktivni osjecaj(puko osjecajno stanje) i intencionalni osjecaj (duhovno podsvjesne naravi). Intencionalni osjecaj"moze biti mnogo 'istancaniji' nego sto razum moze bit! 'ostrouman'" (29). Kada duhovno ja uranjau podsvjesnu sferu kao svoju osnovu, moze se govoriti o savjesti, ljubavi ill umjetnosti, a kadpsihofizicko "id" provaljuje u svijest govorimo o neurozi i psihozi.

Savjest je glas transcendencije. Savjest je uvijek u sluzbi samoostvarenja osobe, all nepo mjeri i zamisli ljudskog, nego bozanskog autoriteta. Savjest nam pomaze da zivimoopceljudske vrednote istine, postenja, dobrote, pravednosti u konkretnim zivotnimsituacijama i na taj nacin zivot po savjesti osigurava ostvarenje bozanskog plana s covjekom.Sve ovo se odvija u ozracju slobode, koja je dvostruke naravi: sloboda "od necega" i sloboda"za nesto". Ono "od cega" covjek moze biti Slobodan jest instinktivnost (njegov ego treba bitiSlobodan od id-a); a ono "za sto" je Slobodan jest - odgovornost. "Covjekova sloboda znaci daklebiti Slobodan 'od' instinkata 'za' odgovornost, za savjest" (38).

3.7. 6. "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti"To je stanje najbolje izrazila Marie von Ebner-Eschenbach jednostavnom imperativnom

recenicom: "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti". Gospodar svoje volje jesam zato stosam covjek..., ako, dakako, ispravno shvatim svoje covjestvo; ako ga shvacam kao slobodu, kaoodgovornost za svoju egzistenciju. Prihvacajuci i drugi dio imperativne recenice: "budi sluga svojesavjesti", ja svjedocim i prihvacam da ta savjest mora biti nesto vise od covjeka koji "glas savjesti"samo cuje, ona mora biti nesto izvan covjeka. "Drugim rijecima, sluga svoje savjesti mogu jedinobiti onda ako - u shvacanju samog sebe - savjest drzim fenomenom koji transcendira moje pukoljudsko bice; to jest, ako sebe i svoju egzistenciju promatram sa stajalista transcendencije. Fenomensvoje savjesti mogao bih dakle tada shvatiti ne samo kao psiholosku fakticnost nego i kao bitnutranscendentnost; "sluga svoje savjesti" mogu dakle jedino biti onda...ako je dijalog s mojomsavjesti doista pravi razgovor u dvoje - a ne tek monolog sa samim sobom, tj. ako je moja savjestvise od mog Ja: ako je ona doglasna cijev necega izvan mene" (38). Savjest je glas transcendencije.Jedino torn glasu covjek postavlja pitanja, ali glas ne potjece od covjeka. Savjest je shvatljiva jedinoako joj priznamo vanljudski izvor, tj. ako covjeku priznamo karakter stvorenog bica. Savjest jeimanentni dio transcendentne cjeline, koja kao takva strsi iznad razine psiholoske imanencije itranscendira je. Na razini covjekove ontologije ne moze se sve na njemu razumjeti (a pogotovo nenjegova savjest) ako ne racunamo na njegovo transcendentno podrijetlo. Tako mozemo reci: Kaogospodar svoje volje - ja sam stvaralac, a kao sluga svoje savjesti - ja sam stvor. Iz svega ovogaFrankl izvodi zakljucak koji glasi: "Za objasnjenje covjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost -ali za objasnjenje covjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnoscu savjesti" (39-40). Prema Franklu, savjest kao glas transcendencije upucuje nas na van-ljudsku instanciju kojamora biti nuzno osobne naravi. "Pa bi se iz toga ontoloskog zakljucka moralo dati izvesti da jeljudska osoba (kako se kaze) 'prilika' (jer 'ucinjena na sliku')" (39).

Savjest kao glas transcendencije, prisutna je u svakom covjeku, to znaci htio on to iline, on je ima, od nje ne moze nikamo i nikada pobjeci. Moze je, doduse, zanijekati, zatomiti,potisnuti, iskriviti, ali prije ili kasnije to mu se gorko osveti. Ako je to tako, zasto ondanereligiozan covjek porice tu transcendentnost savjesti. Frankl odgovara da i takav "nereligiozan"covjek ima savjest, osjeca odgovornost, ali on ne trazi dalje, ne pita se ni "pred cim" je odgovoran,ni "odakle" mu savjest. To nas ne treba cuditi, kaze Frankl jer obican covjek tesko prepoznajetranscendentni karakter glasa savjesti. (Primjer: 1 Sam 3, 2-9). Nereligiozni covjek uzima savjestsamo kao psiholosku datost i prerano se zaustavlja. Drzi je posljednjom instancijom pred kojom netreba biti odgovoran. Na takav stav Frankl se jasno izjasnjava: "No savjest nije ono posljednje 'predcim' je covjek odgovoran; ona nije posljednja. nego pretposljednja instancija. Prerano se

nereligiozan covjek - u svom trazenju smisla - zaustavio, kad ne ide dalje od savjesti, kada dalje nepita. Dopro je tako reci do predzadnjeg brijega. Zasto ne ide dalje? Jer nece da napusti 'cvrsto tlopod nogama'; jer je posljednji brijeg njegovu pogledu skriven, obavit maglom, i u tu se maglu - u tuneizyjesnost - ne usuduje stupiti. A na to se, naprotiv, osmjeljuje religiozan covjek" (41). Tome sene treba cuditi, jer je covjek do te mjere Slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren da tasloboda ide do slobode nijekanja, da se stvor moze odluciti protiv svog Stvoritelja, da moze Bogaporeci.

"Dakako, ima ljudi koji se zadovoljavaju time da jedino poreknu Bozje ime; zbog svojeoholosti govore tada jedino o 'bozanskome' ili o 'bozanstvu'; i rad su torn 'bozanstvu' dodijelitiime kojeg covjeka, ili ga pod svaku cijenu zamagliti neodredenim i maglovitim irazimapanteistickog ugodaja. Jer kao sto je potrebno nesto hrabrosti da se ne zataji ono sto smo jednomspoznali, tako je potrebno i nesto poniznosti da to nazovemo rijecju koja je vec tisucljecima naustima covjecanstva: jednostavnom rijecju Bog" (41).

3. 7. 7. Franklova kritika Freudovog shvacanja savjestiFreud je sa svojom psihoanalizom pokusao protumaciti savjest na temelju instinkta i

reducirati je na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego),i to nad-Ja izvodi iz introjekcijeoceva lika (Vater-imago). Frankl je uvjeren da se covjekova odgovornost ne moze reducirati nanjegovu instinktivnost, i da se ego ne moze izvesti iz instinktivnosti, te da je pojam "nagon za Ja" usebi proturjecan. Instinkti nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati, cenzurirati ili sublimirati.Analogno tome, Frankl zakljucuje da isto tako ne moze Ja biti pred samim sobom odgovorno."Nikako Ja ne moze biti svoj vlastiti zakonodavac. Stoga ne moze takoder biti nikakvogautonomnog "kategorickog imperativa"; jer kategoricki imperativ dobiva svoju legitimacijuiskljucivo od transcendencye - a ne od imanencije. Njegov karakter kategoricnosti potpuno zavisiod te njegove transcendentnosti, i stoga se od imanentnosti ne moze izvesti. Jer zato sto je Ja -protivno od id-a kao instinktivnosti - po svojoj biti odgovorno bice, ne znaci niposto da je Jaodgovorno (jedino) pred samim sobom. Kao sto biti Slobodan znaci malo ili nista... bez slobode "zanesto", tako i biti odgovoran ne znaci niposto sve ...bez odgovornosti "pred necim". Kao sto sedakle volja (Ja) ne moze izvest od instinkata (od id), tako se isto od volje ne moze izvesti obveza(super-ego)" (42-43). U torn smislu je shvatljiva i Goetheova izreka: "Htijenje je istom htijenje zatosto smo obvezani". Ako sam obvezan nesto htjeti - moja obveza prethodi mome htijenju. Kao stomom odgovoru prethodi necije pitanje, tako isto i mojoj odgovornosti (u savjesti) prethodi obveza,prethodi Netko tko ima pravo da me obveze. Prema tome, zakljucuje Frankl, iza covjekova super-ega ne stoji ego nekakvog nad-covjeka, nego iza njegove savjesti stoji samo Bozje Ti; "jernikad i nikako ne bi savjest mogla znaciti suverenu zapovijed...u granicama imanencije... -kad ne bi bila izraz osobne zapovijedi (Du-Wort) iz transcendencije. Neumoljivost glasasavjesti ne moze proizaci iz mene samoga, nego je ona izraz jedne druge transcendentnestvarnosti, a od mene je samo, kao takva, spoznata. Nasuprot Freudu koji je tvrdio da je Bogljudsko iznasasce, da je on samo ocev lik (Vater-imago), Frankl naucava upravo suprotno: otac jeslika Boga. "Otac nije za nas prauzor bozanstva, nego je obratno istina: Bog je prauzor svakogocinsrva. Samo je s ontogenetskog, bioloskog i biografskog gledista otac prvi - a s ontoloskoggledista Bog prvi. Govoreci psiholoski, odnos dijete-otac doduse prethodi odnosu covjek-Bog, aligovoreci ontoloski, nije taj odnos uzor nego kopija. S gledista ontologije, moj je fizicki otac koji meje tjelesno "rodio"...u neku ruku slucajni predstavnik Onoga koji je sve.stvorio; gledajuci ontoloski,moj je dakle naravni roditelj samo prvi simbol - i tako na neki nacin slika nadnaravnog Stvoriteljaprirode" (44).

21

4. RAZVOJNA PSIHOLOGIJA RELIGIJE

Razvojna psihologija religije proucava razvoj religioznosti od ranog djetinjstva do odrasle dobi.

4.1. DVA STADIJA RAZVOJA

1) Harmsova razdioba (1944). Harms je najprije trazio od djece da nacrtaju kakozamisljaju Bog, a onda je na temelju njihovih crteza postavio odnosno otkrio slijedece stadijerazvoja religioznosti kod djece:

a) Stadij prica: (3-6god.): dijete se o Bogu izrazava jezikom bajki. Jasni religiozni pojmovisu rijetki, ali je bujna masta prozeta afektivnim sadrzajima u kojima se nazire autenticno religioznoiskustvo.

b) Stadij realizma (7 do puberteta): Dijete progresivno usvaja objektivne pojmove oBogu. Bog se predstavlja raznim simbolima.

c) Stadij individualizirane religioznosti (adolescencija): ovdje se vec naziru tipovi istilovi osobne religioznosti. Ovdje prestaje Harmsova metoda crtanja jer odraslije osobe odbijajuantropomorfisticno prikazivanje (crtanje) Boga.

2) Gruhnova periodizacija -1956. Razlikuje 6 razvojnih stadija.a) od rodenja do 1,5 god.: ne moze se govoriti o religioznosti u pravom smislu rijeci.

Medutim, ovo razdoblje djetetova zivota vrlo je vazno jer se upravo sada postavljaju temeljinjegove religioznosti. Odlucujuci je utjecaj roditelja, posebno majke i to na afektivnoj razini.Ukoliko su roditelji vjernici i svoju vjera zive zrelo i odgovorno, onda ce i dijete u svoju dusu upitine samo ljubav roditelja, nego takoder i njhovu vjeru koja se neverbalno prenosi.

b) 1,5 do 3 god.: javlja se prvo zanimanje za religiozno. U ovom razdoblju dijete se vrlolako identificira s religioznim ponasanjem svojih roditelja.

c) 3do 4 god.: razvija se premagicna poboznost koju prati intenzivna imitativna molitva. Uovom razdoblju svog razvoja dijete rado imitira starije u svemu, pa tako i u izrazavanju njihovereligioznosti.

d) 4 do 7 god.: djecja religioznost u ovom radzbolju prozeta je magicnom i animistickompoboznoscu.

e) 8 do 14 god.: razvija se autoritarna religioznost koja se temelji na odraslom modelu.f) adolescencija: prvi poceci osobnog stava prema religiji pod pritiskom potrebe za

autonomijom i afirmacijom vlastite licnosti.

4. 2. KORIJENI RELIGIOZNOSTI

Pitanje koje se ovdje postavlja glasi: da li je religioznost urodena ili stecena ucenjem?Postoje razne teorije i razna misljenja. Jedni misle da je i sama religioznost urodena. Sjetimo seJunga koji je naucavao da se u nasem kolektivnom podsvjesnom nalaze i vjerski arhetipi kojiusmjeravaju razvoj religioznosti. Drugi misle da je religioznost stvarnost koja se kasnije u zivotustjece. Danas je uglavnom prevladalo misljenje da religioznost kao takva nije urodena, nego dijetese rada s predispozicijom za religiozno, ali sama religioznost ce se kasnije razviti pod utjecajempozitivnih cinitelja iz okoline, prije svega u vlastitoj obitelji. Cinitelji koji pridonose razvojureligioznosti su ambijent, intelektualni razvoj i afektivnost.

1) Ambijent. Za normalan i uravnotezen psihicki razvoj, pa tako onda i za razvoj zdravereligioznosti najvaznija je pozitivna i ugodna obiteljska atmosfera. Neki autori smatraju da djecakoja nisu dozivjela pravo iskustvo srece i afektivnog zadovoljstva u svojoj obitelji kasnije teskorazviju svoju sposobnost za religioznim. Osim ovog afektivnog ozracja, vazna je takoder i

religiozna atmosfera obitelji. Roditelji koji prakticiraju svoju vjeru i ne stide se pokazati svojereligiozne osjecaje imaju pozitivni utjecaj na djecu koja vrlo rado imitiraju svoje roditelje.

2) Inteligencija. Oko trece godine zivota javljaju se prve intuitivne simbolicke funkcijedjecje inteligencije. Pocinje se sve vise artikulirati i strukturirati svijest djeteta koja ima sposobnostpredocavanja religioznih simbola, sto je vrlo vazno za razvoj religioznosti.

3) Afektivnost. U svojim prvim godinama zivota, dijete ima prirodenu potrebu zasigurnoscu i zastitom. Temeljno povjerenje u sebe i u svijet stjece se pozitivnim odnosom majkeprema djetetu. Majka koja zna i hoce pokazati puno ljubavi i njeznosti, tj. afektivnost prema djetetuimat ce pozitivni utjecaj na dijete, na njegov opceljudski razvoj kao i na zdravi razvoj njegovereligioznosti.

4. 3. ULOGA MAJKE U RELIGIOZNOM RAZVOJU MALOG DJETETA

Razvojna psihologija stavlja na prvo mjesto vaznost majke, buduci da njen stav premadjetetu ostavlja neizbirisivi trag u psihickom zivotu djeteta. Od kvalitete odnosa majka-dijete ovisekasnije neki temeljni stavovi prema zivotu. Djetetova simbioza s majkom (cuvstveno jedinstvo uprvoj godini zivota) pomaze djetetu da fizicki prezivi i da preuzme na simbolicki nacin vrednote istavove majke. Majcina slika izaziva u djetetu radost, sigurnost i potpuno predanje, koji postajusimbolicki izrazaji totalnog psiho-fizickog integriteta.

Navezanost na roditelje, a posebno na majku, ima ogromnu vaznost i za religiozni razvojdjeteta. Ne moze se reci da majka stvara ili utemeljuje religioznost djeteta, nego ona ima ulogu"releaser-a" (osloboditelja religioznosti). Pojam je uzet iz zivotinjskog svijeta gdje odredenesituacije ili okolnosti sluze kao "osloboditelji" za razvoj nekih instinktivnih radnji (npr. voda zaplivanje patke, eng. to release=osloboditi, otkvaciti). Primijenjeno na ulogu roditelja u religioznomrazvoju djeteta znaci da roditelji ne stvaraju religioznost (kao sto je to tvrdio Freud), niti samopozitivno uce dijete religioznosti, nego sluze kao osloboditelji, "releasers" odredenih psihickihmogucnosti, odnosno sposobnosti u odnosu na religioznost.

4. 3.1. Bazicno povjerenje

Prema Eriksonu koji je podijelio ljudski razvoj u 8 razvojnih faza, u prvoj fazi se postizeosjecaj bazicnog ili temeljnog povjerenje, odnosno, ako razvoj nije bio prikladan stjece se bazicnonepovjerenje djeteta prema zivotu. Zadatak ove faze je ostvarenje nade.

Prisutnost majke daje sigurnost pred opasnostima vanjskog svijeta. Znacenje ove prisutnostieksperimentalno je dokazao na majmunima americki psiholog Garry Harlow. Stavio je malemajmune u kavez s dvjema surogat-majkama: jedna je bila zicana, druga krznena. Mali majmuni bise hranili na zicanoj majci, no kad bi se nasli u opasnoti, bjezali bi krznenoj majci. Na temelju ovogopazanja zakljucio je da nije jedino hranjenje ono sto veze dijete uz majku, vec osjecaj sigurnosti itopline. (Usp. MUSSEN: Child Development, 200).

Zrelost osobe se mora definirati u kategoriji samostalnosti, a to znaci da se i dijete u svomdozrijevanju mora odvajati od majke i suociti se s vanjskim svijetom. Ovaj proces odvajanja stvaranapetost. Odsutnost majke cini dijete tjeskobnim, sto moze voditi do agresije ili razdrazljivosti.Poziti^•no razrjesenje ove faze sastoji se u tome da dijete nauci imati povjerenje u majku i kad je onaodsutna. tj. da ostvari nadu.

4.3.2. Afekti\iii temelji religioznosti

Temeljno povjerenje koje je dijete primilo na pocetku svog zivota postaje kasnije u zivotuivegova. sposobnost vjerovanja. Religija je najstarija i najtrajnija instituacija u sluzbi ritualnog:-b-2.vI;anja osjecaja povjerenja u obliku vjerovanja. Individualno pojverenje se pretvara u vjeru, aizc;-. :duilno nepovjerenje u opce formulirano zlo.

23

Majka utemeljuje u djetetu predispoziciju za ono sveto. sakralno. Arhaican simbolprozivljenog beskonacnog (neometanog jedinstva s bitkom, simbolizirano jedinstvom s majkom)stvara temelje za religioznost putem otvorenosti za blazenstvo i ljubav. All se ona, premaMilanesiju moze rascvasti samo pod utjecajem ocinskog simbola. "Bez ovih transmutacijalibidinalna nabijenost majcinskog erosa pretvara se u naravnu religioznost koja je po sebidestruktivni faktor prave religioznosti, makar nosila u sebi ceznju za jedinstvom i dubinskomharmonijom" (SZENTMARTONI, 12).

4. 4. DIMENZIJE DJECJE RELIGIOZNOSTI

Psiholoske dimenzije djecje religioznosti proizlaze iz karakteristika djecjeg misljenja:egocentricnost i prekauzalnost. Egocentricnost znaci nesposobnost da se stvari promatraju s drugoggledista osim vlastitog. Prekauzalnost je nesposobnost da se uspostave uzrocni odnosi izmedu "ja" ivanjskog svijeta. Tri su karakteristike djecje religioznosti: antropomorfizam, animizam i magizam.

4.4.1. AntropomorfizamAntropomorfizam je tendencija da se Bog predoci s ljudskim osobinama. Javlja se kao

posljedica egocentricnog djecnjeg misljenja.Religiozne predodzbe prvog djetinjstva prozete su narcistickim stavom, tj. projekcijom

vlastitih zelja. Mailhiotov pokus (1964) pokazao je da djeca lakse prepoznavaju Boga kad je bioprikazan s djecjim karakteristikama. Sliku Isusa kao djecaka, djeca vide kao uzornog djecaka komese dive, roditelji ga vole, a ima magicne moci.

Postoje tri vrste antropomorfizma: afektivni, imaginativni i moralni.Afektivni antropomorfizam vremenski premodi drugim vrstama. U Boga se projiciraju

obiteljski odnosi puni afektivnosti.Imaginativni antropomorfizam - Bog se predocuje s ljudskim karakteristikama. Prema

nekim ispitivanjima ova dimenzija se smanjuje pocev od 7. godine zivota, a nestaje tek iz 12. god.Materijalni antropomorfizam (kad se Bog predocuje da ima bijelu haljinu, stanuje u kuci i si.)prelazi u blazu formu antropomorfizma (ima vrlo lijepu kucu, nije kao ljudi, ne moze se nacrtati) doproduhovljene predodzbe (vidi sve, nema tijela). Dijete sa 6-8 godina vec ima jasnu sliku o Bogukao drukcijem od ljudi, uocava kako Bog ne umire i kako nema godina.

Moralni antropomorfizam - pocinje onda kad dijete projicira u Boga neke morainekvalitete koje smatra vaznima za svoj zivot. Bogu se treba moliti, usluzan je, itd. Vaznost ove fazeocituje se u tome sto predstavlja polaziste za shvacanje Bozje transcendencye.

Antropomorfizam je normalna i nuzna pojava u djecjoj religioznosti. Pitanje je samo da li jetip antropomorfizma prikladan razvojnoj fazi djeteta. Dijete jos nije sposobno apstraktno misliti,zato nema smisla pretjerivati s eliminiranjem antropomorfizma kod djece.

4. 4. 2. AnimizamAnimizam je spontana tendencija da se neziviom svijetu i dogadajima pripisu dobre ili zle

namjere. U dobi izmedu 6-11 god. animizam se javlja u dvije forme: punitivni i protektivni.Punitivni animizam - pripisivanje stvarima zle namjere. Piagetov eksperiment: djeci

izmedu 6-12 godina bile su prelozene price, nakon cega su slijedila neka pitanja. Evo jednekarakteristicne price:

"Dvoje djece kradu jabuke u vocnjaku. Iznenada stize cuvar i djeca bjeze. On uhvatijednoga. Drugo dijete se vraca kuci zaobilaznim putem gdje treba proci preko jednog mosta. Most jeu losem stanju, srusi se i dijete pada u vodu. - Pitanje: 'Sto mislis, da dijete nije kralo, bi li se most ionda srusio' (Pretpostavka: most je 'kaznio' dijete)".

Rezultati: NE (dakle animistican odgo\'or): 86°o sa 6 god.; 73% sa 7-8 god.; 54% sa 9-10god.; 35% sa 11-12 god. Opazeno je da kod mentalno zaostale djece animizam ostaje (57% u dobi

od 13-14 god.). Zakljucak: Percepcija "imanentne pravde"karakteristika je djecje dobi i ovisno je omentalnoj zrelosti.

Protektivni animizam - pripisivanje stvarima zastitne moci.

4. 4. 3. MagizamMagizam je tendencija da se prisvoje okultne snage, superiomije od vlastitih mogucnosti

putem primjenjivanja znakova i obreda. U djecjem religioznom zivotu uocljivi su jasni element!tnagizma. U dobi od 8 godina djeca u vecoj mjeri jos vide automatsku uzrocnost izmedumaterijalnog znaka i njegova duhovnog ucinka. Magizam naglo opada oko 11. godine, no ostatkemagizma nalazimo i u kasnijim godinama. Religija odgovara na velike probleme egzistencije kaosto su smrt, smisao zivota, vjecno spasenje, a magija se obraca neposrednim ciljevima kao sto suzdravlje, dobar uzrod, vlast nad prirodnim pojavama.

4. 4. 4. Djecji pojam o BoguMetodom slobodnih asocijacija Deconchy je trazio od djece da kazu prvu rijec koja im pada

na pamet na slijedece podrazajne rijeci: kuca, otac, majka, Bog, grijeh, svecenik. Posebno jeanalizirao slobodne asocijacije na rijec "Bog". Slozenom statistickom metodom dosao je dozakljucka da se u razvojnom strukturiranju pojma Boga mogu razlikovati tri faze:

1) Faza pripisivanja (8-10 god.); dijete nastoji stvoriti pojam o Bogu na taj nacin da mupripisuje atribute iz vlastitog iskustva.

2) Faza personalizacije (djecaci: 11-13); (djevojcice: 11-14); Bog se pocinje prepoznati kaoosoba, kao "netko".

3) Faza interiorizacije (djecaci: 14-16); (djevojcice: 15-16). Pojam Boga karakteriziraafektivni odjek, subjektivni pristup.

Jedna od karakteristicnih tema ove dobi jest Bog-Stvoritelj. Dijete jos ne shvaca uzrocnost,vec Bogu pripisuje kao jedan od atributa "onaj koji je napravio svijet".

4. 5. Religioznost djetinjstvaGlavne potrebe djecje duse su traganje za relacijama i traganje za redom. Religija je idealno

sredstvo da se zadovolji ta djecja potreba, buduci da nudi univerzalnu povezanost svih stvari unajvisem bicu, Bogu i postaje tumacenje reda u svijetu. Klasicna kateheza je savrseno uocila ovupotrebu djecje psihe i zbog toga je stavljala naglasak upravo na ovaj vid religioznog odgoja. Nasklasicni model je bio "Red u ocinskoj kuci".

Medutim, nizozemski je psiholog H. Faber upozorio na neke promjene u psiholoskojstrukturi suvremene, posebno gradske djece koja zive na pragu tzv. drustva bez oca. Otac gubiznacenje kao zastupnih reda i autoriteta, pa pojam "red u ocinskoj kuci" postaje sve manje uvjerljivza djecu.

Pojam Boga zastitnika "Bog-za-nas-tu", poslije Koncila sve se vise pretvara u pojam Bogausputnika "Bog-s-nama-tu". Biti na putu, trazeci i eksperimentirajuci, to je stanje modernogcovjeka. Stoga je nas model "Exodus model".

4. 6. Religioznost adolescentaNa pragu ovog razdoblja (oko 14. god.) javlja se odredeni progresivni pad u religioznoj

praksi, raste nepovjerenje prema institucionaliziranoj religiji, javljaju se prvi vjerski problemi,sumnje i krize vjere.

Promjene se sastoje u prosirenju spoznaja, u oktrivanju ideoloskog i kulruralnog pluralizma,otkrivanje znanosti. Sve ove promjene utjecu i na religioznost, a mogu se svrstati u 4 kategorije:

1 ) Subjektiviziranje religioznosti - adolescent je sklon stvarati vlastitu religioznost natemelju osobnih moti\'a. Odbacuje se djecja religioznost i dolazi do polemiziranja smstirucionaliziranim formama religije.

25

2) Konflikti - izmedu sveobuhvatnog karaktera religioznosti i sveobuhvatne tendencijeznanosti. Adolescent vidi nesposobnost religije da se odrzi pred "novosti", "funkcionalnosti" i"koherentnosti" znanosti.

3) Relativiziranje religioznih misli - dogada se pod utjecajem kulturalnog pluralizma ifunkcionalnog pragmatizma. Religija se shvaca kao jedno od mogucih rjesenja problema zivota, ane kao jedino rjesenje.

4) Otudenje od religije - ako adolescent dode do uvjerenja da djecja religioznost ne pomazeu rjesavanju novih zadataka rasta licnosti, a ne nade zrelije oblike, moze se dogoditi da odbacisvaku religioznost.

Sve ove promjene u religioznosti adolescenta imaju cuvstvene i motivacijske korijene. Zatonije dostatno pruzati im samo dodatne informacije (racionalne motive), vec motive koji se ticunjihove licnosti. Religija im treba biti predocena kao cimbenik integracije licnosti.

4. 7. Cuvstveni aspekti religioznosti adolescentaReligioznost adolescenta ima veoma naglaseno obiljezje. Odnos izmedu cuvstvenosti i

religioznosti je kompleksan, sto znaci da religioznost u adolescenata moze posluziti kao sredstvo -izrazajni kanal afektivnosti, a u nekim slucajevima religioznost moze predstavljati cimbenikemocionalne nestabilnosti.

4. 7.1. Religija kao izrazajni kanal afektivnostiBujnost osjecaja i bogatstvo afektivnosti koje je vlastito adolescentu moze naci u

religioznosti prikladni kanal za svoje izrazavanje. Moze se reci da se dozivljaj vrhunskog zivotnogzanosa moze dozivjeti samo u religiji. U torn kontekstu psiholog Maslow govori o "oceanskomdozivljaju" svega kao jedne apsolutne cjeline ili Ijepote stvari u koju kao da se slio sav svemir.1Eros ima ru carobnu moc zanosnog "utapanja". Ne radi se tu o religioznom dozivljaju u pravomsmislu, jer istinski religiozni dozivljaj uvijek cuva razmak dviju stvarnosti: ljudske i bozanske,covjeka i Boga, takoder i u vrhunskom misticnom dozivljaju.Adolescent vidi u religioznosti jedinstvenu sansu da kroz nju izrazi svoju duboku afektivnost.

Novo iskustvo osamljenosti otkriva mladost samoj sebi i budi ujedno teznju za aktivnimsudjelovanjem u zivotu svijeta i ljudi. AH otkriva takoder i prijateljstvo i zelju za afektivnim isimbolicnim sudjelovanjem u svijetu. Ta je crta jace naglasena kod djevojcica nego kod djecaka. Napodrucju religioznosti to se ocituje smislom za prijateljstvo s Bogom i u teznji za afektivnimsjedinjenjem i osjecanjem svetoga, sto vise, cesto puta postaje neka panteisticka religioznost uslijevanju Boga i prirode, svijeta i svetoga.

Mladost idealizira prijatelje i odrasle, projicirajuci podsyjesno u njih idealnu sliku o samomesebi. To idealiziranje motivirano afektivnim narcizmom igra vaznu ulogu u razvoju osobe, ali nosi iklicu razocaranja, koje se moze pretvoriti i u mrznju. Na podrucju religioznosti djecak (takoder imladic) idealizira Boga u cisto i savrseno bice, a djevojka u idealnog prijatelja koji joj je potpunoodan. Kad popusti afektivno idealiziranje, slabi u njima religioznost, a jaca sudjelovanje u zivotdrugih ljudi.

Osoba je Kristova posebno pogodna za idealiziranje, ali to je podrucje jos premalo istrazeno.Mlade, posebno u razdoblju od 13-17 godine privlaci Krist koji daje zivot za prijatelje, koji je cvrstaosobnost, koji ljubi gresnike. U isto vrijeme tesko im je prihvatiti Krista koji neke ucenike posebnovoli, koji zahtijeva ljubav i prema neprijateljima, koji trpi u tjeskobi, koji je napastovan, koji stavljau pitanje ono sto je moderno.

Kroz religioznost se, dakle, mogu kanalizirati ne samo pozitivna, nego i negativna cuvstva iiskustva, odnosno tipicna mladenacka ranjivost pred novim iskustvima. Mladi se moraju suociti sproblemom svog identiteta, smisla zivota, angaziranosti u svijetu, s problemima seksualne naravi, snepoznanicama profesionalnog izbora itd. U svim tim emotivno zahtjevnim situacijama mladi trazeegzistencijalnu osmisljenost zivota. U torn trazenju smisla. religija postaje glavno utociste i

16Usp. MASLOW, A., Cognition of Being in :he P^-: Exr<;'-^>:^5. u: Journal of Genetic Psychology, New York 1959.

najsigurniji oslonac, ne samo emocionalne stabilnosti, nego takoder i globalnog rjesenje smislaegzistencije. U nekim slucajevima ranjivost mladih moze motivirati adolescente na pasivno ikonformisticko prihvacanje tradicionalne religijie kao privremenog kanala za rasterecenjenagomilane afektivnosti. Ovako motivirana religioznost je osudena na propast.

4. 7. 2. Religioznost kao faktor emocionalne stabilnostiCesto puta adolescent pribjegava religioznosti da ublazi cuvstvenu napetost. Religija mu u

tome moze pomoci jer nudi globalnu viziju stvarnosti i smisla zivota, tako da se u religioznomkontekstu i najbolniji konflikti mogu ublaziti./Jedan novinar "Sterna" koji je proucavao sljedbenike pokreta Hare Krisna u Njemackoj, smatra danije mudrost Indije ta koja privlaci mlade ljude: "Ono sto ih mami, jest pustolovina, izazov. Mamiih neka religiozna ludost, koja svu razumnost, prosvijecenost i naprednost svijeta svojih roditeljasmatra gluposcu"/I7

Religija pruza mladima sigurnost pobjede, jaca motivaciju pomocu svijesti o stalnoj prisutnostibozanstva koji pomaze i oprasta. Religiozna praksa u razdoblju adolescencije moze imati velikupozitivnu ulogu u stabilizaciji licnosti mladih koji traze svoj pravi identitet. Naravno, da sereligioznost ne smije svesti samo na ovu dimenziju. Mladi moraju pronaci druga prikladna sredstvaza kontroliranje svog afektivnog svijeta, a u religioznosti trebaju traziti istinske vrednote koje trebazivjeti.

4. 7. 3. Religioznost kao faktor emocionalne nestabilnostiU nekim slucajevima adolescent moze dozivjeti religioznost kao cimbenik koji pojacava

emocionalni stres koji nastaje na temelju nekih tipicnih otkrica i iskustava adolescenta. To se desavanajcesce kad je u pitanju osjecaj krivnje koji nastaje iz promasaja moralnog samoostvarenja kad suti projekti utemeljeni iskljucivo na pseudoreligioznim ili moralistickim motivima. Kad prevladareligija zakona, straha i potiskivanja onda nagomilani osjecaj krivnje tako blokira mladu osobu daona jednostavno napusta religioznost i prihvaca "neizbjeznost" nekih moralnih nedopustenihponasanja, najcesce na podrucju seksualnog zivota.

4. 7. 4. Religija i moral u iskustvu adolescentaU adolescenciji se dogada bitni prijelaz iz heteronomije (moral utemeljen na propisima i zahtjevimaroditelja i okoline, tzv. moral dobrog djecaka i dobre djevojcice) na autonomni moral, tj. moral kojise temelji na racionalnoj motivaciji za ponasanje. Najcesce se dogada jedna prijelazna fazakonformizma s grupom vrsnjaka, ali se kasnije ponasanje sve vise usmjerava prema vrednovanjudobrog i zla na temelju opcih univerzalnih moralnih principa. U ovom kontekstu, religija ulazi naslijedece nacine:

4. 7. 4.1. Religija kao potpora za moralnu autonomijuReligiozna vizija svijeta i covjeka moze sluziti kao potpora za moralnu autonomiju. Dosadasnjamotivacija na temelju roditeljskog autoriteta ("zlo je, jer to zabranjuju roditelji") ili na temeljudrustvenog autoriteta ("Zlo je, jer to zabranjuje drustvo") zamjenjuje se religioznom motivacijom zadobro odnosno zlo: "Zlo je, jer je protiv reda postavljenog od Boga za covjekovo dobro". U ovomslucaju naglasak je na metafizickom religioznom motivu koji je uvijek znak relativne zrelostimorala adolescenta.

4. 7. 4. 2. Religija kao potpora narcistickog morala adolescentaKod takozvanih perfekcionistickh tipova moralno naprezanje se temelji na moralnom

idealizmu koji se hrani iz egocentrickog i narcistickog stava osobe. U torn slucaju religija sluzi kaopotpora za ostvarenje nerealnih ideala mladog covjeka putem moralnog samoostvarenja. Takav stav

BIbCHOFBERGER. O., Novi religioznipokreti, UPT, Dakovo 19S6. str. 16.

27

je neprihvatljiv i poguban za istinsku religioznost jer ima za posljedicu da i sama religioznost vrlobrzo otpadne kad otpadne uspjesnost takvog nerealnog idealizma.

4. 7.4.3. Religija u odnosu na osjecaj krivnjeOsjecaj krivnje je univerzalna stvarnost. On izaziva tjeskobu bez obzira na vjersko uvjerenje osobe.On spada na onticku strukturu covjeka. Kad god osoba skrene s puta koji je vodi prema istinskomsavrsenstvu, u dusi se javlja osjecaj krivnje. U torn slucaju, religija moze posluziti kao idealnosredstvo za smanjenje napetosti uzrokovane osjecajem krivnje. Religija naime posjeduje obredeispastanja, velica osjecaj kajanja, nudi oprastanje i milosrde. Ovdje treba napomenuti da je odnosizmedu religije i osjecaja krivnje visoko ambivalentan: s jedne strane obecava mir i smanjenjeosjecaja krivnje, a s druge strane budi u osobi osjecaj odgovornosti i posvjescuje potisnutu krivnju.Kad mladi postanu svjesni ove ambivalentnosti mogu lako napustiti religiju.

4. 8. Socijalna dimenzija religioznosti adolescentaU ovoj dobi dogadaju se odlucujuci procesi socijalizacije licnosti adolescenta. Ukljucivanje

u razlicite grupe omogucuje usvajanje razlicitih modela drustvenog ponasanja. Kad je u pitanjureligioznost mladih primjecuju se slijedece tendencije.

1) Opadanje "religioznosti oca". U ovom razdoblju naglo opada uloga oceve slike.Religioznost koja je bila vezana uz oca sada naglo opada jer je jaka teznja da se odbaci ocinskiautoritet za koji neki adolescenti smatraju da ih sprecava na putu prema emancipaciji. Drugi razlogzasto mladi odbacuju religioznost u torn razdoblju sastoji se u otkricu da religija koju su imprezentirali roditelji za njih same nema zivotne vaznosti, vec su je upotrebljavali samo za odgojnesvrhe. "Odbacivanje takve religioznosti znaci otvaranje puta novim perspektivama slobode i samo-ostvarenja na temelju drugacijih vrednota od onih roditeljske kuce. To moze biti pozitivan proces,ako adolescent nade drugu religioznost, prikladniju za svoje psihicke transformacije".18

2) Otkrivanje religioznosti u grupi. Odvajanje od obiteljskog kruga mladi nastojekompenzirati ukljucivanjem u razne grupe vrsnjaka. Sto se tice religioznosti, adolescent se mozeprikljuciti grupi koja ne pridaje vaznost religioznim vrednotama. U torn slucaju religioznost ce sepotisnuti u privatnu sferu. Ovako ugrozena religioznost osudena je na posrupnu smrt. U slucaju daadolescent ude u grupu koja cijeni religiozne vrednote, njegova religioznost ce se dobro razvijatiukoliko je prihvacena osobno iz uvjerenja, a ne samo kao uvjet pripadnosti doticnoj grupi.

3) Konflikt izmedu raznih tendencija. U vrijeme adolescencije mladi su otvorenikulturalnom pluralizmu. Namecu im se razlicite institucije, organizacije, politicke stranke,ideologije, crkve i sekte koje nude svoj sustav vrednota kao jedinu i univerzalnu vrijednost. Buducida se adolescent bori za sveobuhvatni pogled na svijet, prednost imaju nazori na svijet dominantneili vladajuce ideologije.

4. 9. Razne slike Boga

U religioznosti adolescenta uocava se velika raznolikost pojma o Bogu. Spoznaje o Bogustecene u ovom periodu ostaju u psihi osobe kroz citav zivot.

Moguce je da i u razdoblju adolescencije mladi imaju vec formiranu neurotiziranu slikuBoga koja se tesko mijenja, posebno ako je osoba ne postane svjesna. O cemu se tu radi? U svakojje neurozi neki nedostatak stvarnosti, do kojeg dolazi zbog potiskivanja vaznih problema ili zbogjednostranosti u zivotu. Dio stvarnosti koji je trebalo prozivjeti (cesto patnja) gurnut je u podsvijest.Dusa ima moc da se zastiti od patnje tako da je privremeno potisne u podsvijest. Osim toga, moguceje da je zbog nekih razloga preskocena jedna faza razvitka dusevnih funkcija i tako biva nesto odrealnosti odsjeceno i potisnuto u podsvijest gdje ne umire, nego sto vise ojaca i postaje prisilno.Tako dolazi do disocijacije svjesnog i podsvjesnog, koja radi kompenzacijske dinamike

I8SZENTMARTONI, M., skripta, str. 19.

podsvjesnog vodi u dusevnu razdvojenost, proturjecne postupke i neshvatljive stavove i preokrete(brojni slucajevi zagonetnosti ljudske psihe opisani su u raznim crnim kronikama). Disocijacijulicnosti ne treba mijesati s plodnom sirinom napona raznolikih i protivnih osjecaja i kreativnih sila ucovjeku. Neuroticna disocijacija znaci sad autonomiju jedne grupe psihickih sila, a sad prodor iprisilu suprotnih. Kod religiozne neuroticnosti to cesto izgleda kao prisilni osjecaj mrznje na Bogaiz podsvijesti, uz svjesno nastojanje oko ljubavi prema Bogu. Kao da je u samoj osobnoj Bozjojslici neka nespojiva dvoznacnost.

To konfliktno trojstvo tjeskobe, prisile i disocijacije i u religioznoj neuroticnosti ide zajednoi sili na pitanje kakva se to slika Boga krije iz njega.

Slika Boga kao sto je prenosi krscanska tradicija, slika je punine i beskrajnog bogatstva. Svevrijedno na stvorovima mora biti na svoj nacin i u Stvoritelju kao prauzroku. Kao neki silan mozaik,a koji je ipak jedno. Zato se stvorio izraz "complexio oppositorum" - "zdruzenost suprotnosti": uisti mah nama transcendentno najudaljeniji i imanentno najblizi, veliki sutjelac koji nam progovaraiz svih stvari, presveti koji dopusta najgora ljudska nedjela, krajnja pravda a ipak beskrajnomilosrde. Otto Rank govori o numinoznom kao o "tremendum" - zastrasujucem koje jeistovremeno i "fascinosum" - ocaravajuce i citira Augustina: "Exhorresco in quantum dissimilis,inardesco in quantum similis" - "Pun sam straha pred njim ukoliko se razlikujem, pun samodusevljenja ukoliko sam mu slican". Nije cudo da tako sadrzajna slika Boga moze dati povodajednostranim prilazima i krivim shvacanjima. I zato je zidovski zakon branio ljudima, kojih jeizrazajna moc tako siromasna, da prave likove Boga, ne samo da ti likovi ne budu upotrijebljeni kaofetisi, nego da ne budu povod krivom shvacanju Boga. I ikonoklasticke borbe, uza sav fanatizam,imaju i velik svoj ispravan potez. Nakon ovog uvoda bit ce nam lakse shvatiti formiranje nezdravihslika o Bogu.

4. 9.1. Prema RUDIN-u moguce je formiranje slijedecih slika o Bogu:

1. Jednostrana slika Boga, u kojoj neka ispravna crta Bozjeg lika uzeta izolirano i krivonaglasena postaje nezdrava cjelina: Apsolutni vladar koji neke bez zasluge predodreduje zaljubimce, a druge za propast. Zatim neizmjerno daleki koji se ne brine za niski ljudski puk, Dobrinebeski starcic, Ugovaracki partner komu platis odredeni porez pa si miran, Panteisticki bog ustalnom razvoju bez stvarnog auktoriteta.

2. Moralizirajuca slika Boga koji sitnicavo i osvetljivo bdije nad izvrsivanjem zapovijedi.Jao onom koga zatece u kakvoj pogresci. Pedantni bog koji pazljivo proracunava bilancu nadknjigom zivota svakog covjeka.

3. Sekularizirana slika Boga. Ovosvietska stvarnost poprima bozanske atribute i daje_varavunadu tamo gdje bismo zapravo trebali biti razocarani, pa je sasvim prirodno da se covjek nade uneurozi tjeskobe, prisile ili razdvojenosti. Tako drzava ili vode poprimaju atribut svemoci(praznovjerje u znanosti), cista humanost je nesto kao bozanska dobrota, idealisticki procesnapretka se obozava kao neka bozanska neogranicenost, a snaga vitalnosti kao bozanski zivot.(Mjesto raja imamo raj za zimski i Ijetni sport, a mjesto pakla koncentracijske i radne logore).

4. Magijska slika Boga. Bozanski atributi nisu samo projicirani na ovosvjetsko, nego suupravo utjelovljeni u tome. Covjek ima neogranicenu moc nad zivotom i smrcu, sve do umjetnogzaceca covjeka. Najtajniji procesi duse mogu se dohvatiti kombiniranim testovima i injekcijama zaotkrivanje istine. Tehnicari, lijecnici, psiholozi dobivaju bozansko znacenje.

5. Demonizirana slika Boga. Od "bijelih vraceva" iz 4. skupine samo je jedan korak do"crnog vraca". Mjesto slike boga imamo nesto tajanstveno, nedohvatljivo, puno ponora, s crtamauzasa i zlobe. prisile i prijetnje. Nije neobicno da to poprima lik nestvarnih zivotinjskih bica scrtama apsolutnoga: zmaj s crnim otrovom, macka sa strasnim ocima koja se igra s ljudima kao smisevima. vrlo cesto zmija koja hipnotizirajuci privlaci da otruje. Nije slucajno da te slike

29

susrecemo u snovima neuroticara i da se kod upotrebe metode slobodnih asocijacija spontano vezuuz sliku Boga. Kod religioznih osoba znadu te slike biti nametnice.'9

4. 9. 2. Pozadina nezdrave slike BogaTesko je otkriti dubinske razloge nastajanja nezdrave slike Boga, jer se radi o zahvacanju u

najskrivenije covjekove teznje cemu se podsvijest na sve nacine opire. Ipak se moze doci do nekihopcih crta.

Tu je najprije iednostrano prenosenje slike Boga. U propovijedi i pouci slika Boga sestilizira prema jednoj rijeci ili postavki o Bogu, a slusatelj opet iz svoje nutarnje situacije samonesto od toga usvaja. Osobit je utjecaj obiteljskog ozracja. Djeca posebno prozivljavaju i upijaju basono sto je u roditelja i odgojitelja u podsvijesti, vise nego onu sliku Boga koju im svjesno prazaju.U njih se tako utiskuju svi potisnuti osjecaji tjeskobe i krivice pred Bogom. Zato cesto djecareligiozno vrlo aktivnih roditelja (ukoliko je to plod prikrivene tjeskobe pred Bogom) upravo bjezeod Boga, dok djeca nereligioznih traze Boga. Vazno je dakle da kod roditelja ili odgojitelja budeispravan odnos izmedu svijesti i podsvijesti.

Drugi cimbenik u stvaranju nezdrave slike Boga je raskorak izmedu primljene slike Boga iosobno dozivljavane. Cesto se slika Boga gotovo mehanicki prima, a da se osobno ne asimilira. Padubinom duse i djelovanjem vladaju mozda i suprotni zakoni nego na izvana. U pojmovima je krozpouku i okolinu preuzeta krscanska slika Boga, ali u dubinama duse djeluje poganska, gnosticka,manihejska, magijska ili cak sekularizirana slika Boga. Mozda su odgojitelji previse apstraktnoprenosili sliku Boga, tako da nije bila moguca dusevna integracija. A takoder je moguce da zbogopceg racionalistickog duha ili sistema poucavanja u nekom razdoblju sposobnost osobnogdozivlljavanja ostane nerazvijena. To se onda posebno tesko odrazuje u asimiliranju tolikorasclanjene slike Boga kao sto je krscanska.

Do prave rusevine slike Boga dolazi ondje gdje se ne samo u velikom idealizmu ta slika sastrahopocitanjem postivala i bila gledana kao daleki ideal, nego gdje se torn uzoru htjelo nasilnopribliziti na prakticki neostvariv nacin. Cesto se onda sve odbaci, ili se Bog pretvara u sliku nemani.Dubinska psihologija s tim u svezi govori s Freudom o nastajanju nekog "Nad-Ja" koji je usuprotnosti sa svom realnoscu oko sebe, a moderni smjerovi govore o "perfekcionizmu" koji vodi uzapletaj nemogucnosti. Pod tim pojmovima "Nad-Ja" i "perfekcionizma" nalazi psihoterapija dobropoznate mehanizme identifikacije i projekcije, u kojima slika Boga igra veliku ulogu. U nju senaime projiciraju vlastite slabosti i ogranicenja.

C.G. Jung naglasava jos nesto kao pozadinu neurotizirane slike Boga: manjak zivogkontakta izmedu svjesne slike Boga i podsviesnog arhetipa Boga. Slika Boga je u torn slucajubeskrvna, racionalni kostur, kao neka lutka koja se moze oblikovati i u "dragog Boga" i u strogogsuca. Ta nepovezanost s dubinama dusevnog dozivljavanja je posljedica opceg racionalizma koji jeoslabio covjekove moci zivog dozivljavanja. Nastaje opasnost protuteze: iz podsvijesti neocekivanoprovaljuju slike bozanstva, cudnih i strasnih crta, upravo kod onih koji su raskrstili sa svakim"praznovjerjem".

U razdoblju adolescencije dogada se produhovljenje pojma Boga, tj. slika Boga se cisti odelemenata antropomorfizma, magije i animizma. Osim toga dogada se interiorizacija ilipounutrasnjenje pojma Boga koji se "flltrira" kroz bogato subjektivno iskustvo osobe. Bog nije visedaleki Bog, nego postaje "moj Bog", beskrajno dobro bice koje se osjeca i s kojim se mozedijalogizirati.

I9Usp. RUDIN, J., Psychotherapie und Religion - Seele, Person. Gon. Walter-Verlag, Olten und Freiburg im Breisgau,1960. Clanak pod nazivom Das neurotisierte Gonesbild najprije je objavljen u casopisu Orientierung, 1958, br. 3.

4.10. Tri su etape interiorizacije pojma Boga:

1. Prirodnost - Bog je prirodni cilj jednog procesa koji krece od covjeka i preko prirode stizedo Boga.

2. Egomorfizam - Dolazi do izrazaja u idealizaciji, tj. pripisivanju Bogu sva ona savrsenstvakoja adolescent zeli sebi.

3. Eticnost - Vlastita moralnost se pretpostavlja religioznim normama. Moralna obaveza seshvaca kao poziv na samoostvarenje.

4.11. Religiozna sumnjaReligiozna sumnja je vrlo cesta pojava kod adolescenata, prema nekim statistikama cak do

65% slucajeva. Veci dio onih koji su napustili Crkvu i vjeru ucinili su to u razdoblju od 15-19godine zivota.

Tri su glavna izvora vjerskih sumnji. Najprije otkrice vlastite osobe i borba za neovisnost. Upitanje doolazi sve sto je bilo vezano s dotadasnjom ovisnoscu, pa tako i vjera na koju se dotadasnjiauktoritet upravo oslanjao. No ta sumnja je, s jedne strane potrebna jer omogucuje prijelaz izdjetinje poboznosti u osobni vjerski stav.

Drugi izvor je seksualno previranje. U torn stanju moze izgledati da religiozni zakoni samosmetaju razvitku osjecajnog zivota. A mnogi sumnjaju jer su dozivjeli svoju nesposobnost dazadovolje zahtjeve moraine cistoce na podrucju seksualnosti.

Treci izvor je kod mnogih opca kriza povjerenja u sve oko sebe, u kojoj zivot izgledaapsurdan. A religiozni se zivot moze razvijati samo na podlozi stanovite zivotne radosti (iako nekadi tjeskoba pred besmislenoscu probudi pouzdanje u Boga). Kriza religioznosti je cesto rezultatkonflikta s roditeljima i stanja ogorcenosti koje taj konflikt prouzrokuje. Ipak, sve te vjerske sumnjejesu i korisne kusnje za dozrijevanje punog vjerskog stava.

Mladenacke "afektivne" vjerske sumnje pocinju se smirivati vec sa 15 godina, a sa 16 i 17godina se smiruju. Kasnije sumnje su vise intelektualne naravi, proistjecu iz teskoce shvacanjareligioznih istina, i nastaju teko oko 30. godine. Zatim postoji sumnja u obliku konflikta koji se radaiz osjecaja krivnje, zatim znanstvena sumnja koja ima korijen u sukobu izmedu racionalistickogmentaliteta i vjere.

Treba razlikovati pozitivnu sumnju u kojoj osoba trazi jos vecu istinu i obrazlozenje onoga usto vjeruje, i negativnu sumnju koja je simptom religiozne krize.

5. RELIGIOZNA ZRELOST

Da mognemo pravo definirati religioznu zrelost potrebno je najprije analizirati funkcijureligioznog stava.

5.1. Funkcija bilo kojeg stava

Svaki stav moze sluziti razlicitim ciljevima. Upotreba stava u te funkcije uglavnom jenesvjesna. Funkcija bilo kojeg stava moze biti slijedeca:

1) Utilitarna funkcija - sluzi za postizanje nekih prednosti, odnosno izbjegavanju kazni ilineugodnosti. Npr. prihvaca se nazor grupe radi izbjegavanja odbacenosti.

2) Obrambena funkcija - kad osoba pomocu stava brani sebe od priznavanja nekihneugodnih istina i zbog rjesenja unutarnjih konflikata.

3) Spoznajna funkcija - dolazi do izrazaja kad stav sluzi boljem snalazenju u slozenimproblemima svijeta i zivota.

4) Izrazajna funkcija - odnosi se na onu siruaciju kada stav stvarno sluzi kao izrazajcovjekovih \rednota u koje je uvjeren.

Svaki stav moze ispuniti bilo kqju od ovih fiinkcija, a moze ih ispunjavati i sve cetiriistodobno. Takoder i religiozni stav (religioznost) moze se upotrebljavati na svakom nivou, tj. vrsitibilo koju od nabrojenih funkcija. Razlika izmedu zrele i nezrele religioznosti je u tome da se zrelareligioznost zivi, a nezrela se upotrebljava.

5. 2. Funkcija religioznog stava

1) Utilitarna fiinkcija - ovamo spada upotreba religioznosti u sluzbi karijere, u svrhuprilagodavanja.

2) Obrambena funkcija - koristi se radi ocuvanja pozitivne slike o sebi koja moze bitiugrozena izvana od stvarnosti koja prijeti i zastrasuje; i iznutra, od vlastitih podsvjesnih, nerijesenihkonflikata. Upotreba religioznosti kao bijeg ocituje se u dva tipicna nazora: utopiji i geto-mentalitetu, a kao obrana od nutarnjih konflikata ocituje se kao prozelitizam i slijepa ortodoksija:

a) Utopija - pojava da je religioznost odijeljeni svijet od stvarnosti, kamo osoba mozepobjeci kad je pritisnu problemi zivota. Bog postaje "carobni stapic" kojim se sve moze rijesiti.

b) Geto-mentalitet - tendency a da se religioznost zivi u zatvorenom krugu. Geto-mentalitetdijeli svijet na dva tabora: mi i oni drugi, sveti i zli, odabrani i odbaceni. Obicno je izrazaj nemoci iosjecaja manje vrijednosti ili ugrozenosti od jace sile.

c) Prozelitizam - je nastojanje da se silom pridobiju ljudi za vlastitu stvar. Pokretac takveaktivnosti je tjeskoba, a vjerojatno se rada iz defektnog osjecaja vlastitog identiteta. Taj nedostatakse kompenzira pripadanjam nekoj zajednici.

d) Slijepa ortodoksija - to je magija propisa: krije u sebi zelju da se rigoroznim i slijepim,ponekad iracionalnim obdrzavanjem pravila i rituala rijesi covjek svake osobne odgovornosti.

3) Spoznajna funkcija - religija se na ovom nivou upotrebljava u ulozi nazora na svijet.Kod vecine ljudi to je najvisi nivo do kojega stizu. Religija postaje fllozofija zivota. To je po sebipozitivna pojava, jer je jedna od karakteristika zrele licnosti upravo to da ima nazor na svijet, svojufilozofiju zivota. Ali ako ostane samo na torn nivou, religioznost jejos uvijek upotrebljavana.

4) Izra/ajna funkcija - religiozni stav se moze smatrati zrelim ako je izrazaj centralnevrednote osobe. Pojedinac prihvaca i zivi religiju bez obzira na dobitak ili cijenu u odredenommomenta.

5. 3. Motivacijska autonomija kao test zrelosti

Drugi kriterij za odredlvanje zrelosti religioznog stava je njegov nutarnji dinamizam.Razlikuje se iznutra diktirana religioznost i iznutra slobodno zivljena. Religioznost koja jedirigirana nekom prisilom (super-egom) infantilna je i nezrela; a religioznost vodena ispravnomsavjescu slobodna je, fleksibilna i zrela. Dvije suposljedice dominacije super-ega: kriva slika oBogu i sljepoca za istinske vrednote.

a) Distorzija slike o Bogu - super-ego u svijesti religioznog covjeka pojavljuje se kao Bozjiglas, dosljedno, Bog takva covjeka bit ce strogi sudac, tiranski otac, kaznjavatelj.

b) Sljepoca za istinske vrednote - super-ego je okrenut prema proslosti, prozet osjecajemkrivnje i strahom za vlastitu vrijednost. Sve to odvraca paznju od pravih vrednota, od altruizma,kreativnosti i nade.

5. 4. Karakteristike zrele religioznosti

G. Allport je opisao zrelu religioznost slijedecim karakteristikama:

1) Diferencijalna globalnost - izrazava sveobuhvatni karakter zrele religioznosti kaoorganizacijskog principa licnosti. Zrela religioznost nije izolirani sentiment, nego nacin zivljenja,stil zivota. Posebni vid te sveobuhvatnosti je vremenska integracija: zrela religioznost priznaje iprihvaca covjekovu proslost i ugraduje je u sadasnjost, koja je otvorena prema buducnosti.

2) Autonomija - zrela religioznost nije diktirana iznutra nekom prisilom, ne veze se zainfantilne sadrzaje, nego je u svojoj motivaciji neovisna od prisila iznutra ili izvana. Pokazateljizrele motivacijske autonomije su tolerantnost prema ljudima drugog uvjerenja i odsutnostfanatizma.

3) Dinamicnost - zrela religioznost nije fiksirana na defmitivno izradene strukture, negouvijek ostaje otvoreni zadatak. U stalnoj je potrazi za novim i iscrpnijim odgovorima na bitnapitanja, spremna na eksperimentiranje s novim iskustvima, novim oblicima religioznog ponasanja.

4) Dosljednost - zrela religioznost, buduci da nije periferna pojava, nego upravo sredisnjiorganizacijski princip, nuzno se prepoznaje u svim podrucjima covjekova zivota: intelekt, cuvstva,djelovanje. Priznaje i preobrazava vise sentimente: ljubav, kreativnost, slobodu, osjecaj pravde,moral.20

-Usp. SZENTMARTONI, M., Skripta, str. 21-22.

SPECIJALNA PITANJA IZ PSIHOLOGIJE RELIGIJE

1) OSJECAJ KRIVNJE I DUSEVNO ZDRAVLJE

Sazetak

Autor najprije donosi razliku izmedu patoloskog, neuroticnog i zdravog objektivnog osjecajakrivnje, a zatim govori o savjesti kao pozitivnoj strukturi koja omoguce razvoj skrivenihsposobnosti osobe. Analizira se osjecaj krivnje koji se stvara na tjelesnoj, psihickoj, drustvenoj iduhovnoj razini osobnosti. Freudovoj strukturi "super-ega" autor suprotstavlja koncepciju idealnogja" koji je objektivan, ne prisilan nego Slobodan. Na koncu autor analizira utjecaj osjecaja krivnje nadusevno zdravlje osobe i donosi zdrave i patoloske nacine razrjesenja osjecaja krivnje.

1. Uvod

Osjecaj krivnje je stvarnost koju svaki covjek u svom zivotu vise puta iskusi. Osjecajkrivnje, najopcenitije receno, javlja se onda kad covjek na svom zivotnom putovanju krene krivimputem. Heidegger bi rekao da je krivica zabrinutost jer nesto nije sto bi trebalo biti. To jeegzistencijalna krivnja i ona dovodi covjeku u svijest istinu ili cinjenicu da nije autentican, da se nekrece u smjeru maksimalnog razvoja svih svojih mogucnosti.

Krivnja je i psiholoski pojam kojim se izrazava tjeskoba, nemir, muka, griznja savjesti idruge bolne emocije koje signaliziraju da osoba ne zivi u skladu sa svojim idealima.

Krivnja je, uz filozofsko i psiholosko shvacanje, ipak najvise religiozni, odnosno teoloskipojam. Covjekova je krivnja prema religioznom shvacanju posljedica njegova grijeha, svojevoljnogprekrsaja Bozje volje i njegovih normi odnosno zapovijedi.

"Krivica, i vise nego strah, ontoloska je kategorija koja svjedoci o covjeku kao duhovnoms\

bicu cija je etika u prvom redu teocentricna".Krivnja je zapravo signal koji porucuje da u covjeku nesto nije u redu. Taj se signal

registrira na svim razinama ljudske osobnosti.Osoba opterecena krivnjom nema mira u sebi i ne moze biti sretna. Krivnjom je optereceno

dusevno zdravlje, a vrlo cesto i tijelo osjeti negativne posljedice nagomilane krivnje. Razrjesenjekrivnje kroz kajanje i oprostenje najbolji je put prema dusevnom zdravlju.

2. Neuroticni i autenticni osjecaj krivuje

Fenomenoloska analiza covjekova zivota i njegova ponasanja registrira u osobi dvije vrsteosjecaja krivnje. Jedan je neuroticni ili patoloski osjecaj krivnje, a drugi je realni osjecaj krivnje kojije vlastit zreloj i zdravoj osobi.

2.1. Neuroticni osjecaj krivnje

Nneuroticni osjecaj krivnje izvorno je nesvjestan i cesto se osjeca prije samogprekrsaja. Pojavljuje se kao nesto opsesivno, puno tjeskobe, prisile, regresivno i destruktivno. Mozebiti okrenut prema osobi koja ga osjeca (psihoticna depresija) ili prema drugima (paranoidna osoba).Kajanje je ovdje cilj samom sebi. U ovom slucaju osoba je zabrinuta ne za prekrsaj moralnogzakona, nego za ranjavanje vlastitog narcizma. Neurotik zapravo ne prihvaca istinu da je on gresan.Zatvoren za objektivne vrijednosti i transcendenciju. ne zanima ga toliko pomirenje i obnovaizgubljene ili narusene slobode, koliko neuroticna briga za uspostavu idealizirane slike o sebi.

21 JEROTIC, Vladeta, Hriscansn-o i psiholoski r^or.VT; Jovf •:.:. Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve,Beograd, 1997., str. 157.

Neurotik ne uspijeva oprostiti samome sebi, nego se "izjeda" i onda nakon sto mu Bog i drugioproste. Njegov osjecaj krivnje zivi od sadrzaja njegove proslosti kojeg se ne moze ill ne zeliosloboditi, odnosno preokrenuti u kreativnost. Kao takav, ovaj patoloski osjecaj krivnje sprecavanormalno psiholosko dozrijevanje i ugrozava duhovnu i moralnu dimenziju osobe. Ovaj opsesivniosjecaj krivnje, samo prividno izgleda moralni problem, a ustvari je psiholoska reakcija vlastiterazocarane zelje za savrsenstvom i apsolutnim idealom kao i prisilnom potrebom za kaznjavanjem.Sama moralna svijest (savjest) biva tako instrumentalizirana i postaje funkcionalna: psihoticar ,zarobljen opsesivnim osjecajem krivnje, stvara si nove moraine zahtjeve koji bi dali iluziju da jeuklonjena i nadvladana krivnja i vlastiti infantilni strahovi.22

O postojanju neuroticnog osjecaja krivnje govori i dr. Vladeta Jerotic: "Mora se priznati damedu vjernicima postoje ovakvi neuroticari, koji se radije prepustaju neuroticnom osjecanju krivicenego sto bi pristali da tragaju za stvarnom krivicom, kao sto radije ublazavaju razne unutarnjezabrane pretjerivanjima u vanjskim ceremonijalima nego sto bi sagledali stvarni uzrok zabrana.Psihoterapeutski postupak koji cilja na prepoznavanje nesvjesnog konflikta omogucava naknadnokvalitetniju ispovijest religioznog neuroticara, kojom se stvaraju uvjeti za iskreno kajanje i samimtim autenticnije njegovanje morala i religije u zivotu vjernika".23

2.2. Autenticni osjecaj krivnje zrele osobe

Autenticni ili zdravi osjecaj krivnje sastoji se u svijesti da su svjesno i slobodno prekrsenimoralni principi i tako unesen nered u osobu, svojevrsna disharmonija izmedu idealnog i stvarnogja, odnosno izmedu onoga sto bi osoba trebala biti i onoga sto ona stvarno jest. Osoba prihvacaistinu o sebi kao gresnom bicu i kroz spontani proces samokritike, tezi stvarnom pomirenju sasobom, s Bogom i s drugima. Takav stav prema krivnji nije patoloski tjeskoban i regresivan, negoSlobodan i stvaralacki. Ne zaustavlja se na onom narcistickom stavu: "Zao mi je", nakon cega nistane mijenja u svome zivotu, nego kaze: "Kajem se" i onda pokrece djelotvornu volju zaintegracijom citave licnosti koja shvaca da "biti kriv" znaci biti nekom nesto duzan, i prema tomeosjeca duznost da nekome nesto vrati i tako dode do pomirenja. Nadilazeci funkciju narcistickogsamokaznjavanja, zreli osjecaj krivnje priprema novo rodenje, aktivira u osobi njezine kreativnesnage kojima se ogranicavaju sljedeci padovi. lako zvuci paradoksalno, zreli osjecaj krivnje ukonacnici vodi psiholoskom dozrijevanju i autenticnom moralnom uzdignucu osobe, buduci danakon psiholoske reakcije zalosti pred pocinjenim zlom (griznja savjesti) slijedi slobodna odlukapokajanja, odnosno aktiviranje moraine svijesti koja dovodi covjekov Ja u situaciju da sebe stavi upitanje i da se tako odupre otudenju koje mu prijeti zbog ucinjenog zla, odnosno prekrsaja nekeobjektivne norme i vrijednosti. Prema tome, zdravi osjecaj krivnje afektivno zrele osobe je njezinasposobnost i spremnost da sebe stavi u pitanje i da dozivi krivnju kao sposobnost samokritike.

Negirati i ne prihvacati postojanje zdravog osjecaja krivnje znacilo bi zanijekati povijesnudimenziju covjeka, njegovu slobodu i moral. Odnosno, znacilo bi zaludivati se mislju kako jecovjek svemocan i kako ima pravo postavljati se izvan granica dobra i zla, vjerujuci da se tako neceoruditi. Covjek koji nije teze psihicki opterecen ne moze krsiti nutarnje moraine principe a pri tomene osjecati nikakvu psiholosku muku i opterecenje.

2.3. Savjest opominje da izlijeci

Da li osjecaj krivnje nosi sa sobom nesto pozitivno ili pak samo ima funkciju da kritizira?Xaime. moralna se svijest ili savjest najcesce dozivljava kao ona koja ukorava i opominje dovodeciu svijest konkretnu pogresku ili neki manjak. Takvo shvacanje savjesti Heidegger naziva

Usp. L-VMBERTINO. Antonio, "Quale 'senso di colpa'?", u: Al di l-> del senso di colpal - gli interrogativi del dopo-Freud. uredio: .Antonio Lambertino, Idee 86, Citt~> nuova editrice. Roma 1991. str. 9.' -"EROTIC. \'.. op. cit.. str. 161.

1

"ontickim ill vulgarnim" i njemu suprotstavlja drugo izvorno "egzistencijalno" ill "ontolosko"shvacanje savjesti. Takva egzistencijalna savjest ne kaznjava prije svega radi uspostave pravde,nego opominje zato da izlijeci i da omoguci osobi da otkrije i ostvari svoje najdublje mogucnosti, itako prepozna i odgovori na autenticni poziv usidren duboko u samoj osobi. Njezin je cilj dosecinajdublju dimenziju Bitka. Moralna svijest ill egzistencijalna, ontoloska savjest nije kulturalna nisamo psiholoska tvorevina nego pozitivni zahtjev covjeku da ostvari svoj pravi identitet, shvacena uvjerskom kontekstu, savjest poziva osobu da ostvari plan koji Bog ima s njome. "Savjest jenajskrovitija jezgra i svetiste covjeka, gdje je on sam s Bogom, ciji glas odzvanja u njegovojnutrini", receno je na II. Vatikanskom saboru (GS,16). Bez pravilne i cvrste savjesti nije mogucduhovni napredak. Moralna svijest ili savjest nije po sebi niti primarno ona koja zabranjuje, nijerepresivna ni sadisticka, kako je mislio Freud, nego stvarnost koja snazno (moralnim autoritetom)predlaze ideale i vrijednosti. Tako i onda kad kaze: "Ne ubij", ona predlaze i stiti vrijednost, tj.zivot. Zdrava krivnja se javlja onda kad se osoba odluci da radi protiv najdubljeg identiteta svogabitka kojeg mu otkriva i predlaze moralna svijest.24

Prema Viktoru Franklu temeljna uloga savjesti sastoji se u vodenju covjeka premaozbiljnom trazenju smisla. Savjest je prema Franklu "intuitivna sposobnost naslucivanjajedinstvenog i neponovljivog smisla koji je skriven u svakoj situaciji. Jednom rijecju, savjest jeorgan smisla"?'5 Savjest otkriva "zahtjevni bitak", tj. ono sto istom treba postojati. Zadaca savjestije otkriti covjeku ono "jedino potrebno" za njegovo maksimalno samoostvarenje. Savjest nalikujena ljubav po tome sto je i ona usmjerena na mogucnosti, a ne toliko za zbiljnosti. Savjest je glastranscendencije i kao takva, ona je uvijek u sluzbi samoostvarenja osobe, ali ne po mjeri i zamisliljudskog, nego bozanskog autoriteta.

3. Covjek - visedimenzionalna harmonicna cjelina

Covjek je po svojoj naravi tjelesno, psihicko, drustveno i duhovno bice, dakle viseslojnacjelina koja bi trebala djelovati harmonicno. Medutim, jaci i dublji konflikti mogu ponekadporemetiti nutarnji sklad osobe, tako da ona vise ne funkcionira skladno i slobodno, nego rastrojenoi prisilno. Nered unesen u bilo koju razinu ljudske egzistencije stvara osjecaj krivnje i tako narusavadusevno, a cesto puta i tjelesno zdravlje osobe.

Nered se na svaku razinu ljudske egzistencije moze unijeti na dva nacina: zanemarivanjem iprenaglasavanjem vaznosti doticne dimenzije ljudske osobe.

Na tjelesnoj ili somatskoj razini nered se unosi zanemarivanjem tijela, odnosno neispunjavanjem njegovih legitimnih i razumnih zahtjeva i potreba. Medutim, svaka neumjerenostodnosno pretjeravanje u zadovoljavanju tjelesnih potreba takoder unosi nered na tjelesnoj raziniegzistencije i narusava cjelokupni sklad osobe. Osim sto ce samo tijelo trpjeti zbog nanesenog munasilja, stvorit ce se i realni osjecaj krivnje koji ce psiholoski opterecivati citavu osobu trazeci odnje promjenu nezdravog postupanja prema vlastitom tijelu.

Na psihickoj razini egzistencije, osoba trazi da bude prihvacena i voljena kao takva.Nezadovoljenje ove potrebe afektivne naravi, posebno u najranijem djetinjstvu, dovodi do zastoja uafektivnom dozrijevanju i stvaranja raznih kompleksa. Drugi nacin unosenja nereda na ovoj razinidogada se onda kad se nastoje ispuniti sve infantilne, nerazumne zelje koje osobi padnu na pametsamo zato da bi se ona osjecala dobro. Ponasajuci se tako, zdrava osoba ce nuzno osjecati krivnjubuduci da je njezin psihicki razvoj zaustavljen odnosno regresivan. Naime, ne mogavsi se odrecinerazumnih zelja, osoba ce nuzno doci u konflikt s objektivnom stvarnoscu i tako upasti u teskefrustracije koje narusavaju dusevno zdravlje.

Na trecoj, tj. socijalnoj ili drustvenoj razini ljudske egzistencije prisutna je potreba da se zivizajedno s drugima. Osjecaj krivnje koji se stvara na ovoj razini dolazi onda kad se osoba izolira od

24Usp. LAMBERTINO, A., op. cit, str. 13.23FRANKL, Viktor E., Lijecnik i dusa. Krscanska sada5nio>i. Zagreb ;'.-.. str. S.

drugih misleci kako je sama sebi dostatna. Ignoriranje drugih cesto je znak pasivne agresivnosti premaonima koje osoba mizi i ne prihvaca. Drugi nacin unosenja nereda na ovoj drustvenoj razini dogada seonda kad netko manipulira ljudima ili postaje prema njima aktivno agresivan. U svakom slucajuneprimjereno ponasanje porema drugima, kod zdravih osoba nuzno stvara osjecaj krivnje i sprecavazreli razovj osobe.

Konacno, duhovna dimenzija ljudske osobe svjedoci da covjek ima sposobnost nadici(transcendirati) zivotinjski svijet. Zahvaljujuci toj svojoj moci covjek moze transcendirati "ovdje isada" kako bi mogao uociti i traziti duhovne vrijednosti. Sloboda koja se dozivljava na ovoj raziniukljucuje u sebi odgovornost prema sebi, prema drugim osobama i prema Bogu. Nered se na ovojrazini egzistencije unosi zanemarivanjem ili zrtvovanjem svoje razumske sposobnosti slobodnog iodgovornog prosudivanja i odlucivanja. Nadvladana jakim strastima osoba ne razmislja racionalno ine donosi odluke na temelju slobodno odabranih objektivnih vrijednosti, nego to cini po diktatunerazumnih, slijepih nagonskih sila u sebi. Ponasajuci se tako, nuzno se stvara osjecaj krivnje i najvisetrpi covjekov idealni ja koji biva instrumentaliziran. Osjecaj krivnje ce u ovom slucaju pokrenutigriznju savjesti koja nece dati mira osobi dok ne promijeni svoje ponasanje, odnosno dok ne uvazilegitimne zahtjeve svoje duhovne dimenzije, dok ne pocne djelovati kao moralno, a to znaci razumskoi odgovorno bice.

Da bi se osoba sto vise priblizila idealu vlastitog samoostvarenja, njezin je zadatak da zrelointegrira u sebi sve ove cetiri razine i u njih unese potrebni red. Sazrijevanje i integriranje nije nestosto ce samo od sebe doci, nego je proces koji se ostvaruje razumskim i odgovomim ponasanjem.

4. Psihodinamika idealnog i stvarnog ja

Covjek je kao osoba jedna jedinstvena cjelina koja djeluje swhovito. Pravi identitet covjekanije samo u onom sto on vec jest, nego i u onome sto bi on trebao biti. Drugim rijecima, pravi identitetcovjeka kao osobe nalazi se u projektu, planu koji Bog ima sa svakim covjekom. Taj se plan postizepo autotranscendenciji, tj. nadilazeci samog sebe, covjek pronalazi sebe. Ono sto covjeka motiviraiznutra da nadilazi samog sebe jest njegov idealni ja, njegove zelje da ostvari nesto veliko u zivotu, dadostigne odredene ideale, da zivi istinske vrijednosti. Spomenuti idealni jaje dio mene kakav bih zeliobiti. Moj idealni ja zeli zivjeti ideale, vrijednosti, biti posten, iskren, zivjeti u istini, sluziti, istinskivoljeti.26

Savjest se, u ovom kontekstu, moze promatrati kao glas idealnog ja koji je orijentiran premaobjektivnim vrijednostima i koji citavu osobu vodi njezinom maksimalnom samoostvarenju. U tornsmislu je neprihvatljiva Freudova koncepcija savjesti prema kojoj je ona glas nekog super-ega kojitiranizira osobu svojim nerazumnim zahtjevima i kaznjavanjem. Istina je da se zapustena savjest mozeizokrenuti i zbog neprimjerenog odgoja zadobiti neke patoloske cite, ali se ona ne rnoze jednostavnoproglasiti ostatkom Edipova kompleksa kao sto je to mislio Freud. 27

Medutim, osim idealnog ja, u svakom covjeku postoji i tzv. stvarni ja. To je onaj ja kakavstvamo jesam. Ono sto pokrece, odnosno motivira moj stvarni ja na djelovanje jest zelja da sezadovolje potrebe i zelje. Neke od potreba i zelja su takve naravi da ih covjek mora zadovoljavati da biprezhio. kao npr. glad i zed, spavanje itd. Osim spomenutih legitimnih potreba, postoje jos mnogedruge potrebe, teznje i zelje koje su cesto puta pogubne za onoga koji ih pocne nekontrolirano

Analizirajuci temeljnu psihodinamiku, L. Rulla kaze: "There is a first structure, which is an organization ofmerdependent motivational forces, and which as a matter of fact grows towards self-transcendence or resists growth,: :^5ciously or unconsciously. This is the self as transcended; it can be called the actual self. There is also a second•rucrure or motivational organization which aspires to grow more and more in its ideals of self-transcendence. Thi ishe self a5 transcending, and it may be called the ideal self. (RULLA. Luigi. M.. Anthropology of the Christian'•~:<~~>:-r.. Vol. I.. Interdisciplinary Bases, Gregorian University Press. Rome 1986.. str. 167.

"M:zerno ici i dalje i bez ustrucavanja pretpostaviti da veliki dio osjecaja krhTije mora, normalno, biti nesyjestan zato•:: ;e niitaianje savjesti u bliskoj vezi s Edipovim kompleksom koji pripada nesvjesnom" (FREUD, S., G.W., XIII,:-:. s E..XIX. 52).

zadovoljavati. Ove potrebe mogu biti svjesne i nesvjesne. Ukoliko su vecim dijelom nesvjesne ondamogu zadavati puno problema osobi koja nece znati gdje je glavni izvor njenih poteskoca i problema uzivotu.

Psiholoska, pa i ljudska zrelost osobe sastoji se u skladnoj integraciji njenog idealnog istvarnog ja. Ukoliko je veliki nesklad, odnosno borba izmedu idealnog i stvamog ja, osoba ce zivjeti uvelikoj napetosti, u stalnoj stresnoj situaciji koja moze zavrsiti raznim psihickim ili psihosomatskimreakcijama, odnosno oboljenjima.

5. Zdravi i patoloski nacini razrjesavanja krivnje

Krivnja, prema V. Jeroticu moze biti 1) prepoznata, ispovjedena, tj. okajana i tako nanajbolji moguci nacin razrijesena; 2) moze biti prepoznata, ali neispovjedena i ne razrijesena; 3)moze biti prepoznata ili neprepoznata, ali okajana kroz filantropsku profesiju i moralan zivot; 4)moze biti neprepoznata, potisnuta, neuroticna i psihoticna; 5) moze se pretvoriti u psihosomatskubolest; 6) moze ostati prisutna u osobi na psihopatski nacin; 7) moze se razrijesiti kaznjavanjemosobe koja je uhvacena u svojoj krivici.28

Patoloski nacini izbjegavanja ili razrjesavanja krivnje mogu biti sljedeci:1) Premijestanje, potiskivanje ili negiranje postojanja krivnje. U ovom slucaju prevladavaobrambeni mehanizam projekcije kojim se vlastita krivnja projicira na druge osobe, stvarajuciuvijek nekog "zrtvenog jarca", koji moze postati bracni partner, roditelj ili dijete, a u sirimrazmjerima to moze biti drugi narod ili druga rasa.2) Osobna krivnja se moze nesvjesno zamijeniti simptomima anksiozne neuroze ili neke fobije.3) Izbjegavanje i nepriznavanje krivnje moze se preokrenuti u stvaranje "kronicnog samoubojice" usebi, a ta se pojava najcesce ocituje kroz stvaranje samodestruktivnih ovisnosti o drogi, alkoholu,pusenju i drugim nesvjesnim izlaganjima svog zivota raznim smrtnim opasnostima.4) Pogresno procjenjivanje stvarne krivnje kao izraz covjekove bolesti, odnosno njegove neuroze ilipsihoze.5) Neki psihoterapeuti nastoje umanjiti ili posve iskljuciti stvarnu krivnju osobe prebacujuci je natesko djetinjstvo i neprimjeren odgoj od strane roditelj a.6) Svoju osobnu krivnju neki nastoje nadvladati stvarajuci u sebi neki perfekcionisticki ja-ideal,odnosno idealiziranu sliku o sebi koju onda moraju hraniti pretjeranim zahtjevima postavljenimsvojoj fizickoj i moralnoj licnosti (pretjerane pokore, post...).7) Konacno ima i onih koji, zbog jakog procesa regresije, ne osjecaju stvarnu krivnju buduci da tzv."primitivna savjest" prevladava nad autonomnom koja se nikada nije dostatno razvila. Takve osobese ravnaju po infantilnom principu zadovoljstva, a ako ponekad i postupaju moralno to je samo radistraha od kazne. Takve nezrele osobe zive po nacelu: "Sve mi je dozvoljeno, samo da ne budemuhvacen".29

6. Osjecaj krivnje i psihosomatska oboljenja

Jednom uzrokovani osjecaj krivnje ako nije dobro razrijesen, nego potisnut u podsvijestizaziva u covjeku tjeskobu koju nije lako podnositi. Najcesce se i tjeskoba potisne u podsvijest gdjeuzrokuje ili povecava vec postojeci osjecaj nemoci, odnosno osjecaj inferiornosti. Potisnuta krivnja iosjecaj nemoci udruzeni s vec potisnutom agresivnoscu radi psihickog ekvilibrija trazit ce rasterecenje.Ono se moze dogoditi tako da osoba okrene protiv sebe svoju agresivnost i svoju krivnju (depresija) ilida je projicira na druge i onda se dozivljava progonjena od drugih (projekcije paranoidne osobe).Potisnuti osjecaj krivnje, kao i svaka druga potisnuta bolna emocija moze se transformirati u neko

28 Usp. JEROTIC, V., op. cit., str. 167.29JEROTIC, V., op. cit. str., 168.

psihosomatsko oboljenje, ovisno o genetskoj predispoziciji osobe i njezinoj psihickoj konstituciji.Zbog potisnutog osjecaja krivnje, osoba osjeca strah od kazne, a poznato je da strah od kazne mozestvoriti u osobi potrebu za kaznom. "Usljed ove neuroticne teznje za samokaznjavanjem moze doci doteskih dusevnih smetnji, kao i do raznih vrsta samoostecenja, narocito kroz udese".30 Potisnuti osjecajkrivnje ako se ne razrijesi na zdravi nacin, stvorit ce u psihi patolosku potrebu za samokaznjavanjem,odnosno formirat ce se razne vrste sadistickih i mazohistickih tendencija.

7. Pokajanje i vjera u oprostenje - jedini zreli nacin razrjesenja krivnje

Suvremeni covjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati uzrocno posljedicnu vezu izmedugrijeha i krivnje. Istina je da osjecaj krivnje primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja uetiku, a grijeh u sferu religije, ali je isto tako istina da covjek kao osoba djeluje uvijek kao jednacjelina, i zato sve ono sto mu se dogada treba gledati u kontekstu te cjeline. Prema tome, osjecajkrivnje na psiholoskoj razini bit ce pravo razrijesen tek onda kad se ukloni krivnja, odnosno kad osobaprizna svoj grijeh. To se dogada kroz cin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprasta onome tko seiskreno kaje. Priznati se gresnikom nije mazohizam, kaze s pravom M. Szentmartoni, priznati svojukrivnju znaci imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oprostenjekoje nije plod nasih asketskih vjezbi, nego je dar ciste Bozje Ijubavi. Iskustvo da su nam grijesioprosteni postaje najveci motiv za ljubav.31

"Iskrena ispovijed svoje nutrine, povjerenje prema ispovjedniku koji ga slusa i nutarnjerasterecenje ili oslobodenje, kakvo covjek u takvoj iskrenoj pouzdanoj ispovijedi osjeca, psiholoska jepozadina i vrijednost krscanske ispovijedi".32 Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka potrebaljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak slabosti nego "najbolje revolucionarnasnaga", kako ga naziva Max Scheler.33

Oprostenje koje Bog daje posve je drukcije od oprostenja koje nam moze dati covjek. Uoprostenju sto ga cini covjek, najvise sto se moze postici jest iskrena zelja i spremnost da se ucinjenozlo tako oprosti te se smatra kao da nije nikada ni ucinjeno. Medutim naneseno zlo, ostaje prisutno i upovijesti i u afektivnoj memoriji i onda kad ga je covjek svim srcem oprostio. Nasuprot covjeku, Bogu svom cinu oprostenja aktivira svoje stvaralastvo u smislu da ne samo oprasta i zaboravlja grijeh,nego ispunjava prazninu u srcu covjeka koji je sagrijesio. Bozje oprostenje ne samo da zaboravljagrijeh i njegove ucinke, nego srvarno ponovno stvara covjeka,, Onaj kome Bog oprasta trebao bi se isam tako osjecati, naime kao onaj koji je stvarno od Boga voljen, i cinom oprostenja ponovno srvoren.

8. Zakljucak

Osjecaj krivnje je stvarnost koju svi ljudi ponekad u svome zivotu osjete. On se kod psihickizdravih osoba javlja uvijek kad osoba ne zivi u istini, kad pokusa zavarati sebe, druge i Boga,drugim rijecima kad krene krivim putem. U takvim situacijama javlja se savjest kao glastranscendencije koji izaziva osobu da se pravilno postavi na putu vlastitog samoostvarenja.Patoloski osjecaj krivnje pokusava se razrijesiti raznim neuroticnim reakcijama. Potisnuti realniosjecaj krivnje trazi svoje rasterecenje i cesto ga nalazi u raznim psihosomatskim bolestima. Jediniispravni nacin razrjesenja stvarne krivnje ostvaruje se iskrenim priznanjem i pokajanjem, te vjeromda Bog oprasta krivnju uzrokovanu grijesima i kroz oprostenje, Bog, koji je ljubav, ponovno stvaracovjeka i osposobljava ga za istinsku ljubav prema Bogu i covjeku.

3: JEROTIC, V., op. cit., str. 161." : Usp. SZENTMARTONY, Mihaly, Psihologija duhovnogzivota, TFI, Zagreb 1990., str. 173.;;TRSTENJAK, Anton, Pastoralnapsihologija, UPT. Dakovo 1989. str. 202-203." SCHELER, Max, Von Ewigen im Menschen, Berlin 1933.. str. 42.

2) KAKO SVECI NADVLADAVAJU SVOJU PSIHOTRAUMU

Primjer sv. Male Terezije, karmelicanke"Jednom rijecju osjetila sam kako ljubav ulazi u moje srce i potrebu da zaboravim na sebekako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna".Sv. Mala Terezija

Bolni traumatski dozivljaji iz djetinjstva ostavljaju tragove na psihi bilo koje osobe. Ni svecinisu od toga imuni. Oni takoder nose u sebi svoju proslost, onu lijepu kao i onu traumatsku.Psihotraumom iz djetinjstva bila je obiljezene i velika svetica, Terezija iz Lisieuxa, najmladanauciteljica Crkve, poznata pod imenom Sveta mala Terezija. Rodena je 2 sijecnja 1873. godine uAlenconu u Francuskoj, a umrla na glasu svetosti u 24-oj godini zivota.

Na pocetku svoga zivota imala je sve potrebno za normalan i sretan razvoj: roditelje koji suje okruzivali ljubavlju, krscanski odgoj, imucno ekonomsko stanje, ugodan temperament s vrlozivom inteligencijom, jaku volju i vro osjecajno srce. Bila je miljenica svih. O torn razdoblju svogazivota sama pise: "Oh uistinu sve mi se na zemlji smijesilo, susretala sam cvijece na svakomkoraku, a moj sretni karakter dopinosio je takoder da mi zivot bude prijatan".

Kad je imala 4 godine i devet mjeseci prozivljava pravi sok uzrokovan smrcu njezineljubljene majke. Raskid tako radosne i duboke afektivne veze s majkom prouzrokovao je dubokipotres i svojevrsni "poremecaj" u njezinu afektivnom dozivljavanju. U svojoj ranjivoj dobi gubiizvor njeznosti i osjecajnosti. Postala je placljiva, preosjetljiva, zamisljena. Neko vrijeme cak iskrupulozna. Sama o tome kaze: "Od smrti majke moj se karakter potpuno izmijenio; vrlo ziva iotvorena, postala sam bojazljiva i mirna, prekomjerno osjetljiva. Dovoljno je bio jedan pogled daudarim u plac". Terezija naziva ovaj period svoga zivota "najzalosnijim", zapazajuci ociti lorn usvom zivotu. Njezina psihicka patnja izrazena je u pretjeranoj osjetljivosti. Mnogo je trpjela, ali uisto vrijeme vapila je Bogu u svojim molitvama da joj pomogne.

Pravo dubinsko ozdravljenje dozivjela je onda kad je povjerovala u ljubav Bozju. Sama otome kaze: "Dobri Bog je ucinio da izidem iz uskog kruga... Isus sam uzima mrezu, baca je i izvlacipunu riba". Terezija postaje svjesna kako ova ljubav koju Bog ima prema njoj odgoni njezin strah isamim tim, dogada se i psiholosko cudo: ozdravlja njezina preosjetljivost, ona nadvladava svojutraumu i svoj strah. Ona, preko dozivljaja Bozje ljubavi, pobjeduje samu sebe. Ponovno je nasladusevnu snagu koju je izgubila sa cetili i pol godine zivota. Sama Terezija opisuje svojeodzravljenje uvjerljivim rijecima, svjedoceci nam da je autenticna ljubav, prije svega neuvjetovanaljubav Bozja, najbolji lijek, najbolja terapija protiv svih psihotrauma. Evo sto je ona dozivjela:"Jednom rijecju osjetila sam kako ljubav ulazi u moje srce i potrebu da zaboravim na sebe kako bihsijala veselje, i otada sam bila sretna". Oslobodila se svoje traume kad je povjerovala u ljubav Bozjui oslobodila se same sebe. U isto vrijeme je postala sposobna da bolje otkrije i ljubi druge: Boga iljude.

Cetiri mjeseca prije svoje smrti, u dobi od 24 godine zivota pise: "Ja ne umirem, negoulazim u zivot".

3) RELIGIJA I DUSEVNO ZDRAVLJE: ODNOS PSIHOLOGIJE IVJERE

Religija pogoduje dusevnom zdravlju

Religija i dusevno zdravlje su, bez sumnje, stvarnosti koje idu zajedno. Carl Gustav Jung jejednom zgodom izjavio da je glavni problem svih njegovih dusevnih pacijenata bilo nerijesenoreligiozno pitanje: "Medu svim mojim pacijentima koji su presli srednju zivotnu dob, sto znacitridesetpetu godinu, nema ni jednog jedinog, ciji konacni problem nije proizlazio iz religioznogstava. Da, svaki u krajnjoj liniji boluje od toga, sto je izgubio ono, sto je ziva religija u svimvremenima davala svojim vjernicima i nijedan od njih nije zaista ozdravio, a da nije opet uspostavio

svoj religiozni stav". Istinsko poboljsanje i izljecenje je nastupilo tek onda kad su u religiji pronaslismisao svoga zivota, odnosno kad su vjerom osmislili svoj zivot i sve ono sto im se u zivotudogadalo

1. Psihologija i vjera imaju puno dodirnih tocaka

Psihologija i vjera se ne protive jedna drugoj. One imaju puno dodirnih tocaka. Dobro je,medutim, odrediti njihovo primarno djelovanje. Psihologija, kao i psihoterapija imaju za primarnicilj dusevno zdravlje covjeka, pomoci osobi da se prihvati i oslobodi raznih kompleksa, aposljedicaili sekundarni ucinak psihoterapije je poboljsanje duhovnog zivota i prociscena vjera. Prvotni ciljreligije ili vjere je spasenje duse, dovodenje covjeka k Bogu, izvoru ljubavi i spasenja. A kaodrugotni cilj ostvaruje se i dusevno zdravlje. Covjek izmiren s Bogom, ima u dusi mir i radost i kaotakav on postaje i dusevno zdrav, a to se cesto odrazava i na njegovo tjelesno stanje.

Psihologija pomaze osobi da uvidi te bolje upozna sebe, svoje potisnute konflikte i nezreleobrambene mehanizme kojima iskrivljuje istinu i zavarava samu sebe. A ziveci u istini, covjek sepriblizava Bogu. Isus kaze: "Istina ce vas osloboditi". Prema tome i psihologija i vjera su u sluzbicovjeka, doprinose njegovom dusevnom zdravlju i vjecnom spasenju.

Treba, doduse reci da danas ima vise grana psihologije, pa tako i onih psihologija kojecovjeka promatraju samo kao nagonsko bice koje nema slobode ni odgovornosti. Mi ne uzimamoozbiljno takva stajalista, jer jednostavno ne odgovaraju istini o covjeku.

2. Psihoterapija i dusevno zdravlje

Psihoterapija ima za cilj dusevno zdravlje, tj. oslobadanje od psihickih smetnja (zablude,prisile, histerije, depresije itd.).Religija ima za prvotni cilj dusevno spasenje, tj. izmirenje s Bogom, sudjelovanje u bozanskomzivotu, ucvrscenje u vjecnom.Medutim, u oba slucaja postoji isprepletana povezanost izmedu religije i dusevnog lijecenja, kao iizmedu psihoterapije i dusevnog spasenja.Sekundarni ucinak psihoterapije (ono sto se ne namjerava izravno, nego slijedi kao posljedica nekogcina) je produbljenje vjere i oslobadanje od nekih patoloskih opterecenja.Sekundarni ucinak religije je visestruko ozdravljenje bolesnika.

3. Sto covjeka cini dusevno bolesnim?

Covjekovo je tjelesno i dusevno zdravlje vrlo osjetljive naravi i kao takvo ugrozeno je sraznih strana. Za vecinu tjelesnih bolesti danasnja medicina relativno lako nalazi uzroke, a onda iodgovarajuce lijekove, dok joj i dalje velik problem i zagonetka ostaju dusevne patnje. Donosimoone uzroke dusevnih oboljenja koji su do sada otkriveni i s kojima psiholoska medicina i psihijatrijadonekle izlaze na kraj.

1) Cesti uzrok dusevnih oboljenja su otcijepljeni kompleksi u osobi. To su traumatskikonfliktni dozivljaji, nabijeni negativnim osjecajima i agresivnoscu, vecinom nesvjesni koji supotisnuti u podsvijest jer su izazivali previse tjeskobe. Osoba treba uloziti mnogo truda i energije dapotisnuti konflikt drzi u torn stanju, tj. pod kontrolom. Takvi otcijepljeni i potisnuti dozivljaji sasnaznom afektivnoscu, zarisna su oboljenja sto izazivaju stanja i reakcije koje nas koce, unesrecujui zadaju trpljenje.

2) Drugi uzrok dusevnih smetnji i oboljenja je sok. To je opci naziv za neocekivane stresnesituacije izazvane neocekivanim bolnim i snaznim dozivljajima. Npr. neocekivana smrt drageosobe. Pri jednom soku i slijedecim uznemirenjima olabavi struktura osobe, tako da se potisnutisadrzaji psihe i neke nagonske radnje aktiviraju i otrgnu svjesnoj kontroli uzrokujuci velikutjeskobu u dusi osobe.

3) Treci uzrok dusevnih patnji je opca stagnacija ill posustalost. Prestanak nutarnjepsihodinamike donosi bolest i smrt. Stanje stagnacije u kojoj se nista ne dogada ill se ima osjecaj dase nista ne moze promijeniti stvara, po opcem shvacanju psihopatologije, najplodnije tlo raznimvrstama oboljenja. U takvoj amtosferi nastaju bolezljivi procesi vrenja kao u ustajaloj vodi nekekaljuze. U takvom slucaju treba pomoci osobama (mladom nezaposlenom ill umirovljeniku bezobaveza) da ga se nekom dinamikom opet povede u zivotnu struju, da se za nesto zainteresira, dapronade sebi neki hobi.

4) Cetvrti uzrok dusevnog oboljenja je frustracija koja prelazi stupanj podnosivosti.Frustracija je sve ono sto covjeku smeta, sto mu izaziva tjeskobu, a on to ne moze promijeniti. Tosu cesto neispunjene zelje, sklonosti, ocekivanja, interesi, razne potrebe koje se ne mogu ili ne smijuzadovoljiti. Optimalne frustracije su dobre i potrebne. To su one koje osoba moze podnijeti.Medutim, ako frustracije prijedu prag podnosivosti, dolazi do obeshrabrenja, depresije, apatije,revolta, agresivnosti sto onda vodi do nutarnjih i meduljudskih poteskoca.

Do frustracija dovode konflikti, tj. sukobi nepomirljivih tendencija. Mogu biti:a) Konflikt dvostrukog privlacenjab) Konflikt dvostrukog odbijanjac) Konflikt istovremenog privlacenja i odbijanja.

Primjereno, zrelo ponasanje u takvim situacijama sastoji se u slijedecim radnjama:a) Pojacati napor da se pronade pravo rjesenje.b) Promijeniti sredstva do cilja.c) Redefinirati citavu situaciju.d) Zamijeniti ciljeve

5) Peti uzrok dusevnih oboljenja lezi u nutarnjoj napetosti i strahu. Takva stanja koce, obeshrabrujui smanjuju snage i sposobnosti osobe u vrsenju zivotnih duznosti i uloga. "Strah covjeku koci pameti veze ruke". Covjek preplavljen strahom postaje nesposoban za borbu s problemima koje mu zivotsvakodnevno donosi.6) Konacno, uzrok dusevnih patnji moze doci izvana, tzv. indukcijom. Neke dusevne smetnje mogubiti usvojene od osoba s kojima zajedno zivimo. Poznato je da osobe koje dulje vremena zive sdepresivnim osobama i same poprime nesto od depresivnog raspolozenja. U torn smislu je idepresija zarazna bolest.

4. Ovisnost o nutarnjem dusevnom ozracju

Da li ce gore spomenuti uzroci bilo koje dusevne smetnje zaista dovesti do nje, ovisi o tomekakav je nutamji milieu, tj. kakvo je nutarnje, dusevno ozracje u doticnoj osobi. Ako je aktualnoraspolozenje krepko, neoptereceno, otporno, slobodno, spremno na patnju, puno vjere, u tornslucaju nece nastati nikakva smetnja. Ako je naprotiv, nutarnje ozracje (milieu) jako oslabljeno,labilno, potreseno, bez vjere, nade i ljubavi, onda ce skoro svaka sitnica oboriti covjeka i postavitiga na put nekog dusevnog oboljenja.

Pocevsi od Hipokrata medicina je naglasavala vaznost vanjske sredine, utjecaj zvijezda nazdravlje odnosno oboljenje covjeka. Francuski teoreticar medicine Claude Bernard koji je zivio uproslom stoljecu, dao je vaznost nutarnjem milieu covjeka. Zasto jedan te isti uzrok jednog covjekacini bolesnim, a kod drugog uopce ne ostavlja ni traga. Objasnjenje te razlicite reakcije lezi u razliciizmedu doticnog nutarnjeg ozracja. Bolest zahvaca u trenutku kad je covjek slab i ima manjeotpornosti.

Nepogodna je svaka potresenost i rasklimanost cjeline. Nepogodni su nutarnji rascjepi ipreveliki raskorak izmedu onoga sto osoba zeli i sto moze postici. Nepogodne su plasljivost,

kronicni strah, opce neraspolozenje, premalo zivotne radosti i zadovoljstva. Nepogodni su nutarnjidugotrajni konflikti, osamljenost, nutarnja izolacija.

Pogodne ill pozeljne osobine za nutarnji milieu su duhovna snaga, nutarnja cvrstoca,odlucna volja, spremnost na zrtvu, jaka vjera, spremnost na sluzenje iz ljubavi.

Za nutarnje raspolozenje pozeljan je jos mir i opustenost. Mogu doci razne uznemirenosti aliako je u dubinama duse mir, osoba ce brzo prevladati svoje probleme.

5. Utjecaj religije na nutarnje ozracje (milieu)

Religija ima najveci utjecaj u jacanju nutarnjeg ozracja duse. Ono sto religija pruza covjekuna putu njegova ozdravljenja sastoji se upravo u dovodenju do jezgre njegove licnosti. Tamo lezepresudni uvjeti za njegove zivotne sposobnosti, tamo se odlucuje njegova zivoma sudbina. Nakonsto covjek prihvati tu istinu i skupi hrabrosti da se zaputi unutra, dobiva od religije poticaje da seukljuci u vlastiti rad na svojoj nutrini, koji se u biti dade svesti na tri koraka:1) Bistrenje i rasciscavanje;2) Obogacivanje novim sadrzajima;3) Razvijanje svojih mogucnosti.

Spomenuta tri koraka su u skladu s tri klasicna puta kojima vjernik, prema duhovnom ucenjuproslih stoljeca, treba ici kako bi postigao svoje ostvarenje i najveci moguci stupanj srece:1) Put ciscenja (via purgativa)2) Put rasvjetljenja (via illuminativa)3) Put sjedinjenja (via unitiva)

Tako je, naime u povijesti krscanske misticne tradicije bio predoznacen hod "k puninizivota". Prvo treba ocistiti dusu od svega sto je zarobljava i sto sputava njezinu slobodu. Zatimdolazi na red spoznavanje svojih zivotnih mogucnosti koje Bog otkriva dusi nakon napornog putaciscenja. Na koncu dolazi sjedinjenje s konacnim Dobrom, poistovjecenje s posvemasnjom\Tednotom, s Bogom. Tim putovima ide religiozni covjek u svoju nutrinu i cini pravi procesobracenja. Pri svakoj molitvi covjek se sabire, iskljucuje se od vanjskog, povlaci se natrag u sebe iprepusta se nutarnjim osjecajima. Kad su ti osjecaji prozeti vjerom, nadom i ljubavlju, onda ceosoba biti spremna suociti se s bilo kojim problemom i sigurno ce ga dobro razrijesiti. Ozracjenutarnjeg mira koje je utemeljeno na vjeri u dobrog i milosrdnog Boga jest najbolja preventivaprotiv raznih dusevnih oboljenja. Imajuci na pameti ovu istinu, Carl Gustav Jung je jednom izjavio:"Cini m se kao da su se paralelno s padom religioznog zivota neuroze vidljivo urnnozile". Recenodrugim rijecima to znaci da ce se porastom religioznog zivota neuroze vidljivo smanjiti.

4) KRSCANSKA VJERA I BOLESTI

Hipokrat je jednom napisao: "Bolest ne dolazi odjednom, kao iz vedrog neba, nego je toposljedica dugog niza malih neznatnih gresaka protiv zdravlja, koje se nadovezuju jedna na drugu irastu kao valjajuca gruda snijega, dok se jednog dana ne svale na glavu gresnika". Ako se ovakopristupi bolesti, nerijetko se dozivljava unutarnji preobrazaj. Covjek shvaca da je bolest tu zato dabi ga ucinila strpljivijim, samim tim jacim, zrelijim, da je ona uciteljica zivota koja ga ispravlja unjegovom dotadasnjem misljenju i ponasanju, da ona postaje cak izvor snage i vedrine. Tada nampostaje bliska i najstarija defmicija zdravlja koja potice od grckog lijecnika i filozofa Alkmeona,Pitagorinog ucenika iz 5. stoljeca prije Krista, i koja glasi: "Zdravlje. je harmonija suprotnihsila".

Fizicke bolesti, prema uvjerljivom tumacenju suvremene psihosomatske medicine, ne bitrebalo izdvajati od covjekovog dusevno-duhovnog zivota. "Psihoneuroimunologija pruza sve visedokaza da je konvencionalna dihotomija izmedu fizickog (organskog) i mentalnog (funkcionalnog)lingvisticko-konceptualna, a ne inherentna prirodi, kao i da su svi dogadaji i procesi ukljuceni u

etiologiju, patogenezu, simptomatske manifestacije i tretman bolesti, simultano bioloski ipsiholoski. Bolje razumijevanje veza izmedu nervnog, endokrinog i imunoloskog sustava, kaoutjecaja psiholoskih, bihevioralnih i sredinskih cimbenika na ove sustave, omogucilo je ne samobolje razumijevanje multifaktorske prirode prakticno svih bolesti vec je ukazalo i na potrebu da se,kako u prevenciji, tako i u lijecenju, koristi sve ono sto moze da pomogne na bilo koji nacin" (P.Kalicanin/D. Lecic-Tosevski/I. Petkovic).

Fizicka bolest utjece na dusevno stanje covjeka, a jos vise, sto je i vaznije, nasa dusevnanezdrava stanja, narocito ona koja traju mjesecima i godinama, presudno utjecu na pojavu nekihfizickih bolesti. Tako je utvrdeno da dugotrajno stanje depresije, straha, mrznje i gnjeva(prepoznatih ili neprepoznatih od svijesti), ili neprestana briga ("Briga u srcu covjecjem obara, adobra rijec razveseljava" - Price Salomonove) uvjetuju, u toku kraceg ili duzeg vremena, odredenefunkcionalne, a onda i organske promjene u nasem tijelu. Prakticno, sve bolesti, od gripe do raka,psihosomatske su bolesti; dugotrajna nepovoljna dusevna situacija slabi nas obrambenineuroendokrinoimunoloski sustav i tako nas cini ranjivim, to jest manje otpornim prema stvarnim,neposrednim izazivacima bolesti, virusima i bakterijama. Proces ozdravljenja, narocito od neketeze, kronicne bolesti, posebno u mladim i srednjim godinama, umnogome je ovisan od naseponovno uspostavljene psihicke ravnoteze koja treba da znaci: volju da se ozdravi, vjeru umogucnost ozdravljenja, nadu u pomoc onih kojima se bolesnik povjerava (a to nisu samo lijecnicivec i osobe iz najblize bolesnikove okoline). Ovo potvrduju eksperimentalna i klinickapsihoneuroendokrino-imunoloska istrazivanja o kojima referira Irida Petkovic: "Najnoviji rezultatisugeriraju da postoje interakcije izmedu hormona epifize, hipotalamusa i hipofize, i da u ocuvanjuhomeostaze, u odgovoru na stres sudjeluju i 'stresni' i 'antistresni' hormoni. Povoljni i nepovoljnipsihicki utjecaji mogu da utjecu na njihovu dinamicku ravnotezu preko stimulacije i inhibicijesinteze stresnih i antistresnih hormona. Posebno su zanimljivi radovi koji sugeriraju da i cerebralnineokorteks, koji je organska osnova svjesnog psihickog zivota, utjece na T-celularni imunitet... Oviutjecaji registrirani su ispitivanjem ucinaka lezija spomenutih podrucja korteksa na imunitet. Topotkrepljuje tezu da psihicki cinitelji, pa i misaoni procesi, mogu modulirati imuni odgovor, cime seotvara novo polje istrazivanja u oblasti psihoneuroendokrinoloskih cimbenika na tijek i ishod teskihbolesti. Roud je, npr. ispitao devet pacijenata koji su se izlijecili od raka u terminalnoj fazi. Ciljovog istrazivanja bio je da se dode do odgovora na pitanje kako je do toga doslo. S njima je vodenotvoren, Slobodan, nestrukturiran intervju. Odgovori svih devet bolesnika bili su slicni. Svi su biliuvjereni da postoji veza izmedu njihovog psihickog stanja i neocekivanog povoljnog ishoda bolesti.Nada u izljecenje bila je, po njima, presudna za njihovo izljecenje... U otkrivanju nacinapodsticanja nade u izljecenje, kod s vakog bolesni treba imati u vidu opcu zivotnu situaciju iokolnosti, socijalno-ekonomsko stanje, uvjerenja, stavove, ocekivanja, vjerovanja, vrijednosti kojepostuje i koje daju smisao njegovom zivotu. Poznato je da covjek moze nadvladati i najteze bolestikad je uvjeren da ima nade i da njegova borba ima smisla".

Holisticki pogled na zdravog i bolesnog covjeka koji danas prevladava u medicini,priblizava se svagdasnjem krscanskom ucenju. Covjek treba promatrati, i prema jednom i premadrugom gledistu, kao cjelovito bice u kome su svi dijelovi covjecjeg tijela u tijesnoj zavisnosti jedniod drugih, kao sto su i svi dijelovi njegovog dusevnog zivota (razum, osjecanja, volja) namijenjeniharmonicnom djelovanju. Tjelesne i dusevne bolesti koje snalaze covjeka posljedica su prekidaprirodne medusobne veze, kako tjelesnih, tako i dusevnih organa ljudskog bica.

Za krscanina je najpotrebnije da otkrije smisao u svakoj bolesti koja ga u toku zivota snade.lako postoje bolesti nasljednog karaktera - u torn slucaju se postavlja slozeno pitanje tezegsagrjesenja nekog naseg pretka, pitanje kojim su se narocito bavili starozavj^etni ljudi i proroci - kaoi bolesti koje nastupaju zbog loseg utjecaja okoline. najveci broj nasih bolesti ostaje nesumnjivopovezan za nas vlastiti zivot i odluke koje smo u njemu sami donosili. "Trecina, manje ili vise, svepatnje koju osoba kakvom se smatram mora podnijeti. neizbjezna je. Ostale dvije trecine sve patnjenas su vlastiti proizvod; i, barem sto se svemira tice. nepotrebne". pise Aldous Huxley.

Zbog brojnih konflikata osobne prirode koji se tesko mogu izbjeci, a koji su uvijektraumaticniji i opasniji po zdravlje covjeka od vanjskih traumatskih utjecaja, mi sami stvaramouvjete oslabljenja organizma i pojave bolesti. Kada se jednom razbolimo od neke bolesti - a nijednabolest ne dolazi naglo, bez opomene - koja se ne moze kroz nekoliko nedjelja, pa ni mjeseci sasvimizlijeciti, valja se upitati, otvoreno i iskreno, koliko smo sami doprinijeli, ocevidno pogresnimzivotnim stavom ili ponasanjem prema dragim ljudima i sebi samima, pojavi i trajanju bolesti. NiStanecemo postici u oporavljanju, ili u procesu izljecenja neke bolesti (jer i rak je, vidjeli smo, izljecivabolest, mada tek onda kada je bitno preokrenut dusevno-duhovni temelj licnosti!), optuzivanjemsvoje okoline, bliske ili dalje, kao vinovnika nase bolesti. Mrznja i rezignacija smjenjuju se udusevnom zivotu ovakvog bolesnika, da bi ova pogubna psihicka stanja presla u produzenudepresiju koja moze samo dalje da slabi vase prirodne snage obrane, medu ovima na prvom mjestuvjeru, nadu i ljubav, i na ovaj nacin da pojaca ili produzi agoniju kronicnih bolesti. Iza depresije,skrivene ili manifestne, psihoterapeuti i duhovnici prepoznaju ne samo potisnutu agresiju premaokolini vec i duboko potisnutu krivicu bolesnika, koja i kada se prepozna, a ne okaje, ostane dapritisce citavu tjelesno-dusevno-duhovnu organizaciju covjeka kao kamen na Sizifovim ledima.Suvremena dubinska psihologija ukazuje da je narocito danas veliki broj ljudi, tzv. skrivenihsamoubojica, koji se zbog neprepoznate i neociscene mrznje prema sebi (mnogo je razloga zbogkojih covjek, iole osjetljivije savjesti, moze da omrzne sebe, potpuno nesvjestan ove cinjenice)godinama "ubijaju": alkoholom, drogom, pusenjem i hranom, pretjeranim radom, prebrzomvoznjom i drugim hazardnim igrama i, naravno najcesce, kronicnim psihosomatskim bolestima(grizlica zeluca, kolitis, visok krvni tlak, astma, kozne bolesti itd.).

Dobar lijecnik, brizljivim ispitivanjem individualne i obiteljske anamneze bolesti svogasticenika, prepoznat ce sa velikom vjerojatnocom pravu prirodu bolesti, uvjete i uzroke njenognastanka.

Dobar krscanin - to je, izmedu ostalog, onaj covjek koji probudenim duhovnim culom vrsi,bez bolesne prinude i potrebe da muci sebe, neprekidan nadzor nad sobom - prateci pazljivo svojzivot posljednjih mjeseci, pa i nekoliko godina unatrag, jos ce pouzdanije zakljuciti ne samo od kojese bolesti razbolio vec, sto je vaznije, zbog cega se razbolio upravo od te bolesti (psihicke ilitjelesne), a ne od neke druge. I kao sto ce iskusnom lijecnik ubiti umnogome olaksan trud okolijecenja svoga bolesnika kada postavi tocnu dijagnozu bolesti (samim tim odredi i odgovarajucuterapiju), i iskusnom krscaninu, koji je naucio da prati tokove svojih misli i osjecanja onako kako jeto primio od Svetih Otaca (medu njima narocito od sv. Jovana Lestvicnika) bit ce moguce, uzpomoc Bozju, da nekad i bez pomoci lijecnika i lijekova pronade tocan put ozdravljenja. Tamo gdjeovo covjeku-krscaninu ne bude moguce, nije pogresno ako se obrati Hipokratovom lijecniku zapomoc. Neobracanje lijecniku i odbacivanje lijekova koje mu ovaj bude savjetovao da uzima znakje gordosti ovakvog covjeka koji zaboravlja da je Bog dao i lijecnike i lijekove da se nadu kaoposrednici izmedu nebeske i zemaljske pomoci oboljelom covjeku. Gordost je i znak pogubnogfanatizma pojedinih sektasa kada svome oboljelom clanu i po cijenu smrti zabranjuju obracanjelijecniku. Jos uvijek ima, nazalost, primjera i medu pravoslavnim svijetom u Srbiji (i u njenimmanastirima) da se odbacuje, ne trazi, cak i zabranjuje pomoc lijecnika oboljelom bratu ili sestriSkako u slucaju tjelesne bolesti, tako jos cesce dusevne). Tradicionalna i alternativna medicina, kojane mora biti apriori odbacena ni od krscana mada je valja prihvatiti samo onda kada je preporucujui spro\ode moralni i cestiti ljudi-krscani -nekad sluzi samo kao zaklon oboljelim krscanima daizbjesnu kako lijecenje molitvom u crkvi ili samostanu, tako istovremeno, kada je to, naravno,potrebno. i lijecenje zvanicnom medicinom.

\"ratimo se ponovno pitanju cime vjera -kada smo rodeni u Srbiji, onda je prirodno trazitikorijen u svojoj pravoslavnoj krscanskoj vjeri - zapravo moze pomoci u bolesti, ili, jos mnogo bolje,u zdravlju. da se ne bismo razboljeli ("bolje je sprijeciti nego lijeciti")? Vjera, najprije, sveosmi§ljava. dok bezvjerje sve obesmisljava. Zbog toga je Dostojevski, na osnovu osobnog opita, a5*0 je. zaista. u potpunom skladu sa suvremenom psihosomatskom medicinom, mogao da kaze: "Ko:.a pod sobom nema, taj ni Boga nema... Covjekova priroda ne podnosi bogohuljenje i, ranije ili

11

kasnije, osvecuje se zbog toga". Dok smo zdravi. nije dobro da zamisljamo kako je nase zdravljenajprirodnija stvar na svijetu, sto nam po nasljedu ill, jos gore, po vlastitoj zasluzi pripada. Ljudi odvjere i s vjerom u srcu obicno izbjegnu ovakvu zamku, tako sto zahvaljuju Bogu na zdravlju i,narocito, krscanski ga koriste na dobro drugih Ijudi, ne zaboravljajuci Kristove rijeci: "Doci ce noc,kada necete moci nista ciniti" (noc ne znaci uvijek i samo smrt, vec i bolesna stanja, starost).Uistinu, krscanski promatrano (i ne samo krscanski), mi kao Ijudi i nismo zdrava bica. DA li zbog"pale i gresne ljudske prirode" koja nas je ucinila smrtnim, da li zbog razvijenog ili otkrivenog duhakoji izjeda svojim instrumentima, razumom i umom, nase tijelo (Klages), da li zbog cudovisnouznapredovale civilizacije zivljenja koja nas je gotovo u potpunosti odvojila od prirode (uostalom,ni priroda nije "zdrava", u njoj obolijevaju i biljke i zivotinje, nezavisno od covjekova utjecaja), ilijos zbog neceg drugog - covjek zaista, nije zdravo bice. Americka tehnicka civilizacija, izmeduostalih esencijalnih pojmova, iskrivila je i izvitoperila i pojam zdravlja, zaboravljajuci da je geslo"ne smjeti biti bolestan" takoder ozbiljna bolest.

U jednoj Tolstojevoj prici, za bogatog i obijesnog spahiju koji je uvijek bio zdrav narod jeskovao upecatljivo tocan izraz: "Od njega je digao ruke i Bog i davo!"

Dok smo zdravi, dakle, cuvajmo se obijesti zdravlja, narocito dok smo mladi, ne razbijajmoga nezahvalno, jer ga nismo sami ni proizveli. A kada se razbolimo? Tek onda nam je vjerapotrebna. Najprije, da nas opomene da ima i naseg udjela u nastanku i odrzavanju bolesti; da ovajosobni "doprinos" bolesti treba svjesno prepoznati i prihvatiti kako bismo ocisceni (krscanski je putkajanje, ispovijed, pricest) preusmjerili pogresno upravljenu emotivnu energiju u drugom pravcu; daprihvatimo bolest "voljom za smislom" (V. Frankl), prikrivenom u svakom covjeku; da ne shvatimobolest kao kaznu Bozju koja treba da nas dozivotno siba, vec kao opomenu Boga ljubavi koji hoce"da se svi Ijudi spase i dodu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4); najzad, vjera nam silno pomaze da ikada bolest ne odstupi od nas, nego nas zbilja dozivotno prati, da je i tada prihvatimo, strpljivo jepodnoseci, u trpljenju i u molitvama da do kraja izdrzimo, bez bunta i roptanja (samo je pravedniJob imao pravo na bunt, jer su milijuni Ijudi kroz vjekove iz njegovog bunta nesto bitno naucili).Molitva bolesnog Bogu za zdravlje treba da bude lisena ne samo sumnje vec i bilo kakvogoptuzivanja ili prebacivanja Bogu ili ljudima zbog svog bolesnog stanja. Ne zaboravimo da je nekaddokaz Bozje milosti i sam nacin na koji neki kronicm bolesnik podnosi svoju bolest. Svojommirnocom i strpljenjem on postaje svjedok Bozji. Mora ostati tajna za nas ljude kome i zbog cegaBog ostavlja bolest i pored iskrenih molitava za izljecenje. Nekad tu tajnu doznamo na kraju nasegstradalnickog puta kroz bolesti. Zagonetka patnje razrjesiva je samo u perspektivi nade, ueshatologiji.(Iz knjige: Vladeta Jerotic, Hriscanstvo i psiholoski problemi coveka, Bogoslovski fakultet SPC,Beograd, 1997., str. 142-146.

5) ZIVA VJERA NAJBOLJA TERAPIJA PROTIV NEUROZE

Psiholog Rudolf ALLERS, Adlerov ucenik, najzesci Freudov protivnik smatra da je napocetku neuroze psihicki konflikt, ali ne u Freudovom smislu (sukob raznih instinkta), nego u punodubljem smislu: sukob (konflikt) izmedu ljubavi i instinkta, tj. izmedu darezljivosti i egoizma, izmeduslobodnog izbora i mehanicke fatalnosti. On ne vjeruje da je konflikt uzrok neuroze, jer je konflikt posebi neizbjezan, on je rezultat ontoloske strukture ljudske osobe (temeljne dijalektike), i kao takav jenuzan za moralni razvoj osobe. Medutim, ako osoba ne prihvati tu stvarnost i, odbacujuci zivot snjegovim teskocama, zauzme stav pobune - nastaje neuroza. Ona je dakle, uvijek rezultat podsvjesne,u svakom slucaju ne potpuno svjesne, pobune protiv stvarnosti i vrijednosti.

Allers kaze da nije nikada susreo neurozu koja. u konacnici. ne bi bila nerijeseno metafizickopitanje. Prema njemu, ispod organskih i psihickih simptoma (psihosomatske bolesti. depresija...) krijese uvijek psihicki konflikt, a ispod njega krije se moralni konflikt koji je u svoje vrijeme nastao izontickog konflikta - nerijeseno pitanje srnisla zi1. ota.

Organski simptomi (psihosomatskebolesti: astma, tlak...)Psihicki simptomi (razne psihicke bolesti: depresija....)

Psihicki konflikt (ljubav /sloboda/ - egoizam /nagon/ )

Moralni konflikt (prihvacanje stvarnosti - pobuna...)

Onticki konflikt (nerijeseno pitanje smisla zivota )

Nijedna organska ili psiholoska terapija nece imati nikakvog trajnog i stvarnog rezultata sve dok ovitemeljni konflikti ne budu razrijeseni jednim istinskim obracenjem, metanojom, obracenjem u kojemce prihvacanje stvarnosti zamijeniti pobunu protiv nje, poniznost ce zauzeti mjesto oholosti, predanjece trijumfirati nad sebicnoscu.

Neuroza je, kaze Allers, ogledalo, tako maleno koje pokazuje samo vlastito lice, a nista odvanjskog svijeta. Moramo pobijediti svoj egoizam. Kad postanemo maleni, jednostavni, moci cernopobijediti nagonske sile (instinkte) Ijubavlju. Medutim da postanemo tako maleni i jednostavni kaodjeca, nuzno je da u igru ude istina. Ove dvije sile: Istina i Ljubav su nepobjedive. Prema tome,psihoterapeut mora pomoci neurotiku da vidi svoju zabludu, svoj egoizam i da reorganizira svoj zivot.Neurotik, naime, a da toga cesto i nije svjestan, optuzuje zivot i stvari sto su takve kakve jesu, tj.drukcije od njegovih zelja, drukcije nego sto ih on zamislja da bi trebale biti. Prema Allersu, kojivjeruje u konacnu vrhunaravnu stvarnost ljudske egzistencije, najbolja prevencija i najbolja terapijaneuroza jest ziva i plodna vjera koja se ocituje u dosljednom moralnom zivotu osobe. "Ako vas Sinoslobodi, bit cete slobodni"(Iv 8,36)Prema knjizi: Giambattista TORELLO, Psicanalisi o confessione?, Edizioni Ares - Milano,1989,32-34.

6) STIGMATIZACIJA

Stigma (grc. Stigma, -atos = ubod, zig, znamen);Bolesno mjesto na kozi koje krvari od vremena do vremena. Rane mogu biti raznih oblika i mogupovremeno nestajati i opet se pojavljivati. /"Toboznje pojave Kristovih rana na ljudskom tijelu kodjakih histerika i vjerskih fanatika, osobito kod djevojaka."/Znakovi koji su se utiskivali stoci, vojnicima i odbjeglim robovima.U novije vrijeme termin je uveden u medicinsku znanost da oznaci karakteristicne simptome bolestikao sto su histerija i sifilis.U Sv. Pismu rijec se spominje samo jednom: Gal 6,17: "Ja nosim na svom tijelu biljega (znakove)Isusove".U srednjem vijeku stigmatizacija se odnosila na rane koje su neke osobe imale na rukama,nogama, ramenu i ledima. Smatrali su ih vidljivim znakom sudjelovanja u Kristovoj patnji. USrednjem vijeku propovjednici i duhovni pisci (Sv. Bernard iz Clairvaux) posebno su naglasavalivrijednost Kristove muke tako da su neki svojevoljno na svome tijelu pravili znakove Kristovemuke, ranjavajuci sami sebe u stanju ekstaze ili izvan nje.

Ekstaticna stanja - ekstaze, vizije...

Stigme se poja\ljuju iskljucivo u ekstaticnim stanjima, ekstazama. Ekstaza je neocekivanostanje beskrajne srece koja iskljucuje dnevnu svijest i blokira tjelesne i dusevne aktivnosti. Mozetraiati od nekoliko minuta do nekoliko sati.

13

Rijec ekstaza doslovno znaci udaljavanje od jednog mjesta, odusevljenje, zanos. U svimvecim religijama svijeta ekstaza je onaj posljednji zeljeni stupanj poistovjecenja s bozanskim.Ekstaza je neopisivo blazenstvo koje prijeti da raznese posudu tijela, radi se o svojevrsnomprosirenju svijesti.

Ekstazu mogu proizvesti razni uzroci:1) Autenticna ekstaza je dar Bozji osobi koja iskreno trazi Boga i pokorava se njegovoj volji.

Pravi vizionar - ekstaticar - je uvijek istinski skrusen covjek, pun iskrenog samoodricanja. Utorn slucaju ekstaza ostavlja pozitivne ucinke na dusu i psihu te osobe. Na Intelektualnoj razinipojacava dublju spoznaju Boga i smisla zivota, Na psiholoskoj razini prociscuje i pojacavaosjetljivost osobe da njezina percepcija bude sto objektivnija, na moralnom podrucju poticecovjeka na aktivnost i nesebicnu ljubav.

2) Patoloska ekstaza moze biti uzrokovana raznim psihickim bolestima: histerija, epilepsija,shizofrenija, intoksikacija drogom i alkoholom. U torn slucaju nastaje zbrkan tijek misli,oslabljena koncentracija, pomucena svijest, poremecen emocionalni zivot, razne halucinacije.

Uz spomenute uzroke ekstaze ili stanja transa mogu izazvati i drugi cimbenici: hipnoza, dugaakseza, meditacija, ponavljanje monotonog ritma i raznih mantri, razne tehnike autosugestije,odnosno autohipnoze, razni stimulansi, ritmovi bubnjeva, alkohol, droga, narkoticno bilje, umor.

Karakteristike ekstaticnih stanja1) Fizicka neosjetljivost na vanjske podrazaje.2) Emotivna profinjenost - sposobnost reagiranja na razne psihicke vibracije na koje nervni sustav

obicnog covjeka ne reagira.3) Dozivljaj velikog unutarnjeg mira.4) Osjecanje oslobodenosti,5) Osjecaj velike radosti na kraju6) Iscezava pojam vremena i prostora7) Dozivljaj jedinstva svega sto postoji.

Autenticna ekstaza kao dar Bozji ostavlja u dusi mir, radost i zelju da se mijenja svijet na bolje, dase sluzi drugima u ljubavi.Umjetno izazvana ekstaticna stanja - kad produ - ostavljaju u dusi gorcinu, depresiju, pasivnost inastojanje da se opet ponovi isto iskustvo ne birajuci za to sredstva. To je jedan od razloga zasto jetesko osloboditi se droge.

Sveci - stigmaticari:Sv. Franjo Asiski, 1224. Dvije godine prije smrti primio je u jednom ekstaticnom videnju darstigmatizacije na rukama, nogama i boku.Bl. Otac Pio, dugo godina nosio znak Kristovih rana na svome tijelu. Zanimljiv je podatak da jepoznati franjevac lijecnik Agostino Gemeli pregledao oca Pija i izjavio da se radi o histericnojreakciji. Jedno vrijeme bilo je zabranjeno ocu Piju javno sluziti sv. Misu. Medutim, kasnije je tazabrana povucena i on je mogao javno djelovati. Osnovao je bolnicu i ucinio puno dobrasiromasima. Ove godine proglasen je blazenim. Ivan Pavao II. Posjetio ga je nakon rata i ocitopovjerovao u autenticnost stigmatizacije oca Pija.

Do 1908. Godine registrirano je 321 slucaj stigmatiziranih osoba. Od nekoliko stotina slucajevastigmatizacija, samo 62 osobe su proglasene blazenim ili svetima.Uz spomenute vidljive rane, postoje takoder i intenzhTie boli na mjestima gdje su bile Isusove rane,ali bez vidljivih znakova, dakle bez stigmatizacije. To se odnosi na sv. Katarinu sijensku i sv.

14

Tereziju Avilsku. Sv. Franjo Saleski kaze da se radi o jakim emocijama koje izrazavaju jaku ljubavi zelju da se suosjeca s Kristom u njegovoj patnji.Sluzbeni dokument Crkve u slucaju sv. Geme Galgani: Crkva je odbila priznati sud o njenimstigmama kao i o drugim cudnim pojavama iz njenog zivota.

Teorije:1) Neki misle da je stigmatizacija rezultat posebnog Bozjeg djelovanja u slucaju kad se radi o

osobi veoma poboznoj koja zeli suosjecati s Kristom u njegovoj patnji.2) Neki smatraju da se moze raditi i o intervenciji samog davla koji bi navodno mogao proizvoditi

takve pojave.3) Stigmatizacija moze biti uzrokovana cisto naravnim uzrocima i kao takva se smatra sve dok se

ne dokaze protivno. Ozbiljni teolozi opominju da se slucajevi stigmatizacije ne prihvacaju olakokao cuda jer bi medicinska znanost kao sto je psihofiziologija mogla u buducnosti otkriti i drugeuzroke ove pojave. Agostino Gemeli, franjevac i lijecnik smatra da je samo slucaj sv. FranjeAsiskog sigurni cudesni znak Bozjeg djelovanja (caso unico) buduci da su njegove raneizgledale kao da su cavlima uzrokovane. Svi drugi slucajevi, prema Gemeliju su umjetno,svjesno ili nesvjesno uzrokovani.

Ne postoji izravna veza sa stigmatizacijom i svetoscu neke osobe. Bog moze dati karizmustigmatizacije bilo kojoj osobi, cak i onoj u stanju teskog grijeha ili nekoj osobi izvan Crkve, misliBenedikt XIV.Papa Benedikt XIV u svome djelu De Servorum Dei beatificatione, trazi slijedece stvari da se nekaekstaza mogne proglasiti nadnaravnom:1. da joj ne prethodi neka slabost (histerija, epilepsija, shizofrenija) ili drugi uzrok koji je moze

proizvesti, tj. da nije uzrokovana zaboravljenim dogadajima tj. nekim potisnutim emocijama2. Da se ne reproducira u tocno odredeno vrijeme;3. Da ne zamraci razum;4. Da ne uzrokuje zaboravljanje proslih dogadaja i stvari.

Svi se slazu da su stigme povezane s ekstazom koja je, promatrana sa psiholoske strane. jednoemocionalno stanje. Ako je Bog onaj koji cudesno proizvodi stigme zasto bi on to morao cinitisamo u stanju ekstaze? Ekstaza sama po sebi nema nadnaravni karakter. Ona je zapravo znakslabosti, nesavrsenost ljudske naravi nesposobne da podnese jake pokrete duse u ljubavi,kontemplaciji, videnju. Zasto Bog ne bi dao stigme osobama koje razmatraju Isusovu muku sa svomintenzivnoscu misticnog zivota, ali bez ekstaze. Zasto on nije dao taj dar sv. Franji Ksaverskom, sv.Vinku Paulskom i drugima, buduci da su ih imale druge osobe s manje svetim zivotom. Zastostigme nastaju stupnjevito, a ne odjednom, ako su dar Bozji? Ako su stigme cudesni dogadaj, zastoje nervna slabost ili cak histerija nuzan uvjet za njihovo pojavljivanje. Sve stigmatizirane osobe cijezivote poznajemo u detalje, daju evidenciju bolesti (osim sv. Franje Asiskog). Kod nekih osoba ranase pojavljuje na desnoj, a kod nekih na lijevoj strani, a Isus je imao ranu samo na jednoj strani.

Dr von Arnhard govori o cestim stigmama medu muslimanskim asketama koji se daju u dubokukontemplaciju Muhamedova zivota. Ove stigme odgovaraju ranama sto ih je prorok primio zavrijeme borbi koje je vodio kako bi prosirio svoju vjeru.

Naravno ili nadnaravno?Nema sigurnih i uvjerljivih razloga smatrati da stigmatizacija, promatrana u sebi, nuzno nadilazi svesile prirode, odnosno nema sigurnih dokaza da se ona moze smatrati' cudesnom pojavom. Prije semoze reci kako je ona ucinak ekstaze, a ekstaza kao takva ne mora biti nadnaravni dogadaj. Ali, akoje u nekom odredenom slucaju stigmatizacija nastala nadnaravnom kontemplacijom ili videnjem,onda je ona nadnaravno uzrokovana.Treba imati na pameti da stigme ne mogu biti uklonjene nikakvim lijekom.

15

Stigmatizacija je najcesce povezana sa histericnim strukturama licnosti.Histericar ili histrionik boluje od uspomena. Neki psiholozi smatraju da je zestoka motornareakcija (vristanje, drhtanje, grcenje, krvarenje) u histericnim napadima, ostatak ili ponovnoozivljavanje arhaickog mehanizma obrane zivog bica u situacijama opasnosti. Takva je instinktivnakorisna obrambena reakcija s vremenom izgubila znacaj u korist voljnih reakcija osobe koja misli.Medutim, u stresnim situacijama, kad veliki strah koji moze doci izvana ili iznutra od uklijestenogafekta koji dolazi iz nesvjesnog psihickog zivota, obuzme osobu, ona lako regredira na infantilnoponasanje i tada vise psihicke funkcije bivaju paralizirane, a stariji mehanizmi obrane automatski seaktiviraju.

Histericni karakterOvakve osobe stavljaju sebe u centar zbivanja, nerealno procjenjuju svoje moci i sposobnosti,uvijek traze vise od drugih nego sto treba, uvijek im je potrebno divljenje drugih, katkad seponasaju i odijevaju ekstravagantno, infantilno sa zeljom da obrate na se pozornost. U osnoviovakvog karaktera nalazi se osjecanje nesigurnosti, nevjerovanja sebi, kao i nesposobnost da sedublje dozive zivotne radosti i nevolje. Ovakve osobe cesto su spremne da i tjelesno reagirajuhistericnim simptomima u cilju ostvarivanja svojih zelja. Histericne osobe pokusavaju nadoknaditipovrijedeni narcizam i negirati traumatske dozivljaje.Histericna licnost - u novije vrijeme se upotrebljava izraz histrionska licnost - odlikuje se cestompojavom razlicitih simptoma bolesti, koje ne proizlaze iz bolesnih procesa koji su uzrokovaninekom organskom bolesti. Histericna licnost, za razliku od hipohondera, ne boji se bolesti, jer jojone omogucuju postizanje odredenih ciljeva, npr. privlacenje paznje ili izazivanje zabrinutosti uokolini. Histericna licnost pretjeruje u dozivljavanju i manifestacijama bolesti, koje nisu simulirane,jer se h.l. stvarno osjeca bolesnom.

Njemacki neurolog Bing smatra da histericar koristi da bi realizirao nesvjesne potrebe, izvjesnefizioloske model, vec spremne koji se nalaze u starom mozgu.Epidemioloska istrazivanja u Americi pokazala su da od svih neuroza 16-20% cine konverzivnaneuroticna reagiranja.

Konverzija je nesvjesni proces kojim se izbjegava anksioznost i pomocu koga se ta anksioznostpreobrazava (konvertira) u druge simptome: somatske, fizioloske i psihicke.

Somatska konverzija je oblik neuroze u kome se emocionalni konflikt i potisnuti materijalizrazavaju kroz tijelo "tjelesnim jezikom" (glavobolja, oduzetost ekstremiteta, oduzetost govora ilivida, anestezija)Fizioloska konverzija svoje konflikte i potisnute sadrzaje izrazava kroz poremecaje fizioloskihfunkcija koji mogu trajati duze ili krace vrijeme i dovesti do psihosomatskih poremecaja(hipertenzija, tahikardija, hipersekrecija, krvarenje...).Psiholoska konverzija bira psiholoski nacin da izrazi svoje konflikte (teatralno ponasanje,histericni ispadi, demonstrativni pokusaji suicida...) Ponekad se javlja disocijativna reakcija kao vidpsiholoske konverzije - odvajanje svijesti od drugih psihickih dijelova licnosti, a javlja se onda kadse neki konflikt ne moze dalje podnositi (fuga, somnabulizam, udvajanje licnosti...).Svi ovi simptomi najcesce traju kratko, nekoliko sati do nekoliko dana, i prestaju kada i traumatskasituacija koja je do simptoma dovela prestane biti prijeteca.

7) NOVIRELIGIJSKI POKRETI - IZAZOV ZA CRKVUI DRUSTVO

1. Koja je Vasa definicija pojma novih religijskih pokreta i sekti?

MN: Novi religijski pokreti su zajednice vjernika koji su se odijelili od svojih, vec postojecihvelikih religijskih zajednica i samostalno nastavili vlastiti put prema Bogu izabiruci nove vode istvarajuci sebi nove dogme, odnosno nova vjerovanja. Izraz sekta ili sljedba u mnogome sepodudara s nazivom novi religijski pokreti. Razlika je u tome sto su sljedbe bolje organizirane iimaju cvrscu nutarnju hijerarhijsku strukturu nego vjerski pokret. Sljedbe najcesce radikalnoprekidaju sve veze s vecom religijskom zajednicom kojoj su pripadale.

2. Koji su uzroci nastanka novih religijskih pokreta ili sljedbi?

MN: Uzroci pojave nove religioznosti i novih vjerskih sljedbi su visestruki. S jedne strane radi se onikad zadovoljenoj gladi za Bogom. Ljudsko srce ne moze se smiriti osim u Bogu, kako to lijeporece veliki Aurelije Augustin. Prema nekim ozbiljnim misliocima sekularizacija je dospjela dosvojih krajnjih granica. Sve utopije koje su navjescivale raj na zemlji, odnosno srecu bez Boga,propadaju i prolaze, a u srcu covjeka ostavljaju jos vecu ceznju za izgubljenim rajem. Covjek se nemoze lako pomiriti s idejom da Boga nema ili da je on mrtav, kako je to tvrdio Nietzsche. Ovojnezasitnoj coyjekovoj gladi za Bogom izlaze ususret novi religijski pokreti i vjerske sljedbe, alinazalost, s povrsnim i nezadovoljavajucim odgovorom, nudeci covjeku najcesce krive slike Boga.Nove vjerske sljedbe koje dolaze i s Istoka i sa Zapada nude danasnjem covjeku religiju po njegovuukusu. Tako neke sljedbe navijestaju Boga kao strogog suca koji nemilosrdno kaznjava gresnike isprema skori smak svijeta, sto odgovara nekim vjernicima jer takav bog vise odgovara psihickojstrukturi njihove osobnosti. Onima pak koji traze Boga koga mogu vidjeti i dozivjeti, koji zele"instant" srecu, vise odgovara bog kojim ce oni moci na neki nacin manipulirati, bog koji bi trebaoodmah davati ekspresne odgovore na nase molbe i zelje. Mnoge vjerske sljedbe nude srecu ovdje isada, po principu "kljuc u rake". Biblija uci da je Bog stvorio covjeka na svoju sliku, tj. obdario gaslobodom i mogucnoscu da ljubi. Neki bi pak zeljeli stvoriti Boga na svoju sliku, kako bi to biokorisni bog koji bi ispunjavao sve covjekove zelje i prohtjeve. Mnoge vjerske sljedbe nude upravotakvog boga, boga s kojim se moze i manipulirati. Jedan od razloga pojave i sirenja sljedbi jesvakako i nesposobnost velikih religija da zadovolje religiozne potrebe svojih vjernika, posebno naafektivnoj razini. Neki se osjecaju razocaranima u svojim crkvama i onda utjehu traze na drugommjesru. A ima takoder i onih koji drze da su "novokomponirane" sljedbe davolsko djelo s namjeromda se unisti krscanska vjera.

3. Moze li se govoriti o masovnosti novih religijskih pokreta, gdje su oni sve prisutni i koji sunajznacajniji?

MN: Novi religijski pokreti jesu univerzalni fenomen. Prisutni su danas na svim kontinentimasvijeta. Nagada se da u jednog gradskoj sredini od oko sto tisuca stanovnika otprilike 1000 mladihljudi biva izravno zahvaceno novim religijskim skupinama. Procjenjuje se da oko tri cetvrtine svihonih koji su pristupili nekoj sljedbi, kasnije traze drugu ili posve napustaju novi tip religioznosti.Najveca navala sljedbi dogada se danas u Juznoj Americi kamo dolaze dobro organizirane ifinancijski jake sljedbe iz Sjeverne Amerike koje su neprijateljski nastrojene protiv KatolickeCrkve koja je jos uvijek tamo najbrojnija. Nekim krugovima bogatasa smeta krscanski socijalninauk Katolicke crkve kojim se zauzima za siromahe, pa onda jakom propagandnom masinerijomnastoje sto vise eliminirati utjecaj Crkve u narodu koristeci se za to vjerskim sljedbama kojima dajuu ruke mocna sredstva javne komunikacije. Sto se tice broja vjerskih sljedbi i njihovih sljedbenikatesko je dati tocne podatke jer se oni svakodnevno mijenjaju. Samo u SAD-u ima preko 20000sljedbi. U Hrvatskoj ih ima preko sto. Racuna se da nova religioznost obuhvaca blizu 500 milijuna

ljudi u svijetu. Sljedbe s najvecim brojem sljedbenika su Soka Gakkai (10 milijuna), Jehovinisvjedoci (nesto preko 9 milijuna), Mormoni ili pripadnici Crkve svetaca posljednjih dana oko 7milijuna vjernika. Ovi su podaci iz 1990. godine, tako da je stanje sada vec sigurno drukcije. Kodnas u Hrvatskoj najbrojniji su Jehovini svjedoci, zatim razne sljedbe adventisticke provenijencije,sljedba Univerzalni zivot, Moonova Crkva ujedinjenja, te sljedbe hinduistickog porijekla kao sto suHare Krisna te centri Sai Babe i drugih gurua.

4. Ima li novih religioznih pokreta u Katolickoj crkvi?

MN: Buduci da mladi u novim religioznim pokretima traze emocionalno utociste, Crkva je zadnjihnekoliko desetljeca iznjedrila vise desetaka pokreta koji izlaze u susret ovoj legitimnoj potrebimladih vjernika, omogucujuci im bolje upoznavanje, vece osobno zalaganje u navijestanju Radosnevijesti, istinski religiozni dozivljaj koji zadovoljava ne samo intelektualne, nego takoder i afektivnepotrebe osobe. Obnovni pokreti koji su prisutni unutar Katolicke Crkve u Hrvatskoj su slijedeci:Molitvena zajednica "MIR", Franjevacka mladez "Frama", Zajednica krscanskog zivota (ZKZ),Kursiljo, Neokatekumenski put, Taizejske zajednice u kojima se okupljaju mladi raznih konfesija,Euharistijski pokret mladih (MEP), Marijina legija, udruga "Kap dobrote", Fokolarini ili "Marijinodjelo", i drugi.

5. Kakav je stav Katolicke Crkve prema novim religijskim pokretima?

MN: Novi religijski pokreti su izazov i svojevrsna konkurencija za Katolicku Crkvu. Naime,vjerske sljedbe, narocito one koje dolaze s Istoka imaju drukciju koncepciju spasenja od one kojunaucava Katolicka Crkva. Mnogi pokreti i sljedbe naucavaju da se covjek spasava sam svojimprosvjetljenjem ili uskladivanjem s nekom neosobnom kozmickom bozanskom energijom, aoslobadanje od grijeha dogada se po zakonu karme, odnosno mnogobrojnim reinkarnacijama ukojima se dusa cisti od nakupljene karme. Nasuprot takvom misljenju, Katolicka crkva naucava daje spasenje cisti Bozji dar u Kristu Isusu koji covjek prima svojom vjerom, a tijelo nije neko staroodijelo kojeg se dusa zeli sto prije rijesiti kako to naucava reinkarnacijsko vjerovanje, nego sastavnidio covjekove osobnosti, koje je, po Bozjem planu, odredeno da bude proslavljeno u nebu zajedno sdusom. Krscansko vjerovanje zavrsava rijecima: "Vjerujem u uskrsnuce tijela i zivot yjecni".Interes za nove religijske pokrete, pripadnost i odanost njima velik je znak vremena i izazov kojegaCrkva zeli ozbiljno proucavati i uvazavati. Crkva, prema nauku II. Vatikanskog sabora uci da DuhSveti djeluje u svim ljudima i zato je otvorena za dijalog sa svima koji to zele, ne odricuci se,naravno, svoga uvjerenja da je spasenje svim ljudima ponudeno u Isusu Kristu, njegovomjedinstvenom otkupiteljskom zrtvom, tj. smrcu i uskrsnucem. Katolicka Crkva ne odbacuje nista stoje u nekrscanskim religijama istinito i sveto. Crkva je, dakle, spremna za dijalog, ali vecina sljedbito nije, a neke su veoma agresivne upravo prema Katolickoj crkvi.

6. Kakav je meduodnos novih religijskih pokreta i tradicionalnih religijskih institucija?

MN: Nema jedinstvenog pristupa, nego on ovisi o spremnosti pojedine sljedbe na istinski dijalog.Buduci da su u najvise slucajeva nove vjerske sljedbe disidentske zajednice koje su se otcijepile odtradicionalnih religijskih institucija, kao takve nisu ni sklone nekom ozbiljnijem ekumenskomdijalogu, smatrajuci sebe jedino ispravnim tumacem Bozje volje. Medutim, postoje i sljedbe kojedopustaju istovremeno pripadanje bilo kojoj drugoj religioznoj zajednici: Baha'i religija i Crkvaujedinjenja zele ujediniti vjernike raznih konfesija.

7. Ima li vise religioznog sinkretizma ili autenticne religioznosti u novim religijskimpokretima? Postoji li religiozni inzinjering?

MN: Novi religijski pokreti su izrazaj religioznosti New age-a, odnosno novog doba kako se danasnaziva taj globalni pokret koji bi zelio zahvatiti citav svijet svojim idejama, pa tako i svojomreligioznoscu, a ona je bitno sinkretisticka. To znaci da iz svih postojecih religija uzima pojedinavjerovanja i vjerske prakse stavljajuci ih na istu razinu vrijednosti. Nova religioznost jednakoprihvaca objavu Boga preko Biblije, odnosno u osobi Isusa Krista, zatim Alaha iz Kur'ana kao imnogobrojna bozanstva i razne inkarnacije boga Visne kako to donosi Bhagavad-Gita. Ovaj pokretje najbolje definirati kao "supermarket alternativnih duhovnosti", u kojem se mogu susrestinajrazlicitiji religiozni izrazaji i dozivljaji koji su ponudeni modernim vjernicima na izbor. Takoponudene ideje ne cine logicnu cjelinu, nego jedan kaoticni konglomerat koji moze zbuniti istinskogtrazitelja Boga. To se sigurno odnosi na pojam reinkarnacije koja je na Zapadu prihvacena kao nestodobro i pozeljno jer nudi covjeku uvijek novu priliku da sukcesivno razvije svoje skrivenemogucnosti, dok je u svom izvornom, hinduisticko-budistickom shvacanju, reinkarnacija nuzno zlo,jer se spasenje sastoji u bijegu iz samsare, odnosno prisilnog kruga radanja.

8. Zasto veliki broj vjernika odlazi iz tradicionalnih religija u nove religiozne pokrete? Postojili religiozni inzinjering?

MN: Tradicionalne religije tako su strukturirane i organizirane da nemaju dovoljno prostora nivremena za svakog vjernika kao pojedinca. Zamislimo samo jednu vecu zupsku zajednicu uKatolickoj crkvi. Ljudi dodu na misu, jedno vrijeme se zajedno mole, a onda se razilaze a da se nisuni upoznali. Ljudi ne zele biti anonimna masa, broj ili clan bez lica u gomili. Vjerske sljedbe prilazesvakom vjerniku pojedinacno, nude ljudsku toplinu i osiguravaju mogucnost da se razviju osobnipotencijali svake osobe. To Ijudima godi i mnogi naivno povjeruju kako ce u ovim sljedbama uvijektako biti primljeni, voljeni i postovani. Renata Sprung, disident sljedbe Jehovinih svjedoka, svjedociu svojoj knjizi Zatvor bez zidova da nakon lijepog i prijateljskog prijema, brzo se pokazuje i drugastrana medalje. Ona doslovno kaze: "U Drustvu nismo nista osjetili od one divne slobode kojuuzivaju djeca Bozja. Jehovci stalno zive u strahu pred Harmagedonom i pred njim drhte, dok sudrugi preoholi, jer su sigurni da ce biti spaseni...". Najranjivija i najpogodenija grupa koja ulazi uneku vjersku sljedbu, jesu mladi koji su bez posla, neaktivni u zivotu zupe, koji dolaze iz nesredeneobiteljske sredine ili pripadaju etnickim manjinama, te ako zive u mjestima koja su uglavnom udaljenaod utjecaja Crkve. Sto se tice religioznog inzinjeringa, smatram da se on sastoji u autoritarnomvodstvu pojedinih gurua ili voda vjerske sljedbe koji traze bezpogovornu poslusnost, kreirajucisvojevoljno nove vjerske dogme prema svojim zeljama i potrebama.

9. Koji su najtrazeniji "religiozni proizvodi" na svjetskom religioznom trzistu?

MN: Najtrazeniji religiozni proizvod, ako se to moze tako nazvati jest cudesno ozdravljenje ili nekomisticno iskustvo koje danas nude mnogobrojne sljedbe. Koristeci se okultnim magijskim praksamai razradenim psiholoskim tehnikama, pojedine vjerske sljedbe uspjesno manipuliraju osobama kojesvojim velikim nevoljama vide spas u tim vjerskim ili pseudovjeskim sljedbama. Cudesno"ozdravljanje" koje se u tim sljedbama nudi najcesce nije poklonjeno, nego ga treba skupo platiti.Psiho-testove i navodno uklanjanje negativnih engrama (stetnih emocija) iz pamcenja, Scijentoloskacrkva skupo naplacuje. Najcesce se radi o inicijaciji u nekoliko srupnjeva od kojih je svaki noviujedno i dosta skuplji.

10. Kakve se sve propagandne metode i manipulacije vezuju uz nove religiozne pokrete?

MN: Prema misljenju americkog psihijatra Johna Clarka zrtve vjerskih sljedbi su najcesce labilneosobe koje imaju svjesni ili nesvjesni strah od samostalnosti. Takve osobe traze bilo kakvufalsificiranu stvarnost koja bi im mogla ponuditi neko. makar privremeno, emocionalno utociste.

Kad pronadu svoje utociste u nekoj vjerskoj sljedbi ill kod nekog gurua, onda nastupa fazapreobrazenja u kojoj se dogada svojevrsna promjena licnosti, odnosno usvajanje nove religioznesvijesti koja postaje imuna na racionalnu kritiku logickim putem. U pridobivanju novih clanovapojedine sljedbe se na pocetku sluze pozitivnim elementima: novog clana obasiplju velikompaznjom i ljubavlju ("love bombing"), pohvaljuju novog clana sto je odabrao njihovo drustvo, dijeleim potrebne lijekove i hranu, da bi u drugoj fazi presli na tzv. "intelektualno bombardiranje". Uambijentu sto vece izolacije vrsi se svojevrsno "pranje mozga" kako bi se napustila ne samo staravjerovanja, nego takoder i stari prijatelji pa i roditelji i najbliza rodbina ukoliko ne prihvacaju idejesljedbe. Novi clanovi se drze u stalnoj napetosti i poslu kako nikada ne bi bili sami. U tu svrhu sluzepoticaji i nagovori voditelja, stalna formacija, unistavanje unutarnjeg otpora, izazivanje strahovakoje kandidat ne moze nadvladati bez pomoci vode ili gurua kojemu treba sve vise iskazivatibesprigovornu poslusnost. Utemeljitelj i voda Crkve ujedinjenja Sun Myung Moon izricito je rekaosvojim sljedbenicima: "Ja sam vas mozak". Voda sljedbe Djeca Bozja, David Berg trazio je odzenskih clanova svoje sljedbe da se bave prostitucijom kako bi tako pridobivale nove clanove iskupljale novae za potrebe sljedbe. Americki akademik Larry D. Shinn, istrazujuci razlogeneprijateljskog odnosa prema sljedbi Hare Krisna, zakljucuje kako nije cudo da ljudi pomisle kakose u ovoj sljedbi dogada "pranje mozga", buduci da mladi koji postanu obozavatelji Krisne morajuna jedan radikalni i traumaticni nacin napraviti skok iz zapadnjacke kulture u jednu sasvim novu,njima potpuno stranu i strogo hijerarhijski ustrojenu sljedbu, sto veoma zastrasuje roditelje mladihsljedbenike ovoga religijskog pokreta.

11. Krse li neki novi religijski pokreti ljudska prava, covjekovo dostojanstvo i slobodu? Jesu lioni opasni za drustvo?

MN: Poplava novih religijskih pokreta je izazov, a ponekad i stvarna opasnost takoder i zadrustvo, bez obzira da li se radi o vjernicima ili nevjernicima. Poznati su slucajevi ubojstava imasovnih samoubojstava koja su se dogodila u krugovima nekih sljedbi. Spomenimo samo nekedrasticne primjere. 1978. godine u Guajani je 900 clanova sekte Hram naroda, zaludeni svojimvodom Jimom Jonesom pocinilo kolektivno samoubojstvo. U listopadu 1994. pronadeno je 48zrtava sljedbe Red Sunceva hrama, spaljenih u dvije razlicite vile u isto vrijeme u Svicarskoj iKanadi. U ozujku 1997. god. 39 clanova kompjutorske sekte Heaven's Gate takoder je izvrsilokolektivno samoubojstvo u Kaliforniji. Treba reci da nisu sve sljedbe tako opasne i destruktivne, alije istina da ima vrlo pogibeljnih ne samo za Crkvu, nego i za drustvo u cjelini. U Hrvatskoj su sedogadale cudne pojave medu mladima koji su se zanimali za neke sljedbe ili okultne pojave. Bilo utim krugovima i nerazrijesenih ubojstava i samoubojstava. Prema tim pojavama ne mozemo i nesmijemo ostati ravnodusni ni naivno miroljubivi.

12. Kakav bi odnos drzave i zakona trebao biti prema religioznim pokretima i sljedbama?

MN: Trebao bi biti kao i prema svim drugim udrugama gradana. To znaci da bi drzavni zakontrebao postivati slobodu savjesti i religioznog opredjeljenja svakog svog gradanina. Medutim,drzava je duzna reagirati onda kad je ugrozena sloboda njenih gradana, kad su pogodene obiteljikoje se same ne mogu nositi s problemima koje im stvaraju vlastita djeca kad postanu clanovi nekihsljedbi koje traze novae ili druge vrijedne stvari. Zatim, drzava mora obraniti mlade i zastiti ih odsljedbi koje se sluze metodama koje ugrozavaju psihicki integritet osobe ili pak poticu mlade naneka kriminalna djela.

13. Kakav je odnos prema Bibliji i opcenito prema Bogu u vjerskim sljedbama i u novojreligioznosti koja se danas siri u krugu New age-a?

MN: Vecina sljedbi zanemaruje znanstveno tumacenje svojeg nauka, a Bibliju ili Sveto Pismo sljedbekrscanske provenijencije tumace prema svojim shemama i potrebama. Najveca zamjerka, kad je upitanju selektivno citanje Biblije, pripisuje se sljedbi Jehovinih svjedoka. William Schnell u svomdjelu Trideset godina rob Kule strazare kaze kako Jehovini svjedoci citiraju samo 6,5% biblijskihredaka, dok preostalih 93,5% redaka uopce ne citiraju. A sto se tice Boga, on je u novoj religioznostipredstavljen kao neosobna, kozmicka sila, kao sveobuhvatna Energija koja se nalazi u covjekovimnajdubljim dubinama kao neka skrivena iskra. Nova je religioznost monisticka (Bog i priroda sujedno), zatim panteisticka (sve je bog) i sinkretisticka (vjerske dogme skupljene iz raznih religija istavljene na ravnopravnu razinu). U torn religioznom univerzalizmu u sredistu vise i nije Bog negocovjek koji postaje mjera istine i dobra.

14. U cemu vidite opasnost takvog religioznog univerzalizma koji u srediste stavlja covjeka, ane Boga?

Povijest nas uci kako je covjek ucinio krivi izbor kadgod je zauzimao mjesto koje samo Bogupripada. Hitlerov nacionalsocijalizam kao i komunisticka utopija stvaranja raja na zemlji imali suisti zajednicki nazivnik, obje ideologije su zeljele iskljuciti Boga i moraine principe koje je Bog daokako bi one zauzele njegovo mjesto. Nije potrebno govoriti o katastrofalnim posljedicama ovakvogstava. Prisjetimo se samo milijuna zrtava ovih rezima. Daleko od Boga, covjek je u opasnosti daprestane biti covjek. Zaborav Boga ujedno je i zaborav covjeka. Davanje prvenstva Bogu uvijeksluzi covjeku na dobro. Sv. Pavao je to formulirao rijecima: "Onima koji ljube Boga, sve se okrecena dobro". Majka Terezija iz Calcute svojim zivotom je potvrdila da je mogla imati otvorene rakeza siromahe i patnike jer ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a sluziti covjeku za nju je znacilouciniti nesto lijepo za Boga

8) REINKARNACIJA ILI USKRSNUCE

Covjek je po svojoj naravi takoder i religiozno bice. On se ne moze pomiriti s mislju dasmrcu sve zavrsava. U dubinama svoga bica on cezne za vjecnim zivotom, duboko u svom srcuvjeruje da ce i nakon smrti zivjeti. Sve religije govore o zagrobnom zivotu. Hinduizam, budizamakao i mnoge vjerske sljedbe u ambijentu New age-a vjeruju u reinkarnaciju, a Krscanstvo vjeruje uuskrsnuce tijela i zivot vjecni.

Da li je tema o reinkarnaciji jos uvijek aktualna?

Prema nekim istrazivanjima, danas vec jedna cetvrtina "krscanske" Europe vjeruje ureinkarnaciju. A sto se tice zelja, zanimljivi su rezultati dobiveni od nasih susjeda Talijana. Napitanje: "Biste li nakon smrti vise voljeli otici u raj ili se ponovno roditi, odnosno reinkarnirati naovu zemlju?", Talijani su odgovorili slijedece: 38,1% odlucilo se za odlazak u raj, a cak 61,9% biloje onih koji bi se radije reinkarnirali.

Koji su razlozi da ljudi na Zapadu sve vise prihvacaju reinkarnaciju?1) Ljudima se zivot ovdje na zemlji cini prekratak pa ga nastoje produziti teorijom

reinkarnacije.2) Pojedini prihvacaju reinkarnaciju nakon sto su prozivjeli neke dozivljaje koji su ih

uvjerili da su vec negdje (u navodnim proslim zivotima) prozixjeli odredena iskustva.

3) Neki smatraju da je reinkarnacija potrebna kako bi se zadovoljila pravda; neprihvatljivo jenaime, da neki stalno budu zdravi, uspjesni, bogati, a drugi bolesni, siromasni, jadni. Reinkarnacijabi navodno ispravila ovu nepravdu tako sto bi se oni bogatasi reinkarnirali u siromahe, a ovi ubogatase, zdravi u bolesne i slicno.

4) U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve vise osvaja Zapad, stoji sve veci utjecaj Istoka.Vec sada je 4,5 milijarde ljudi u Aziji naspram 900 milijuna u Europi. Prema nekim fururolozimapovecat ce se privlacnost hinduizma i budizma koji propovijedaju reinkarnaciju kao put ciscenjaduse.

U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve vise osvaja Zapad, stoji sve veci utjecaj Istoka,odnosno vjerskih sljedbi koje odatle dolaze.Sto je reinkarnacija i da li se ona jednako shvaca na Istoku i Zapadu?

Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se dusa u svakom slijedecem zivotu navodnoreinkarnira, tj. opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savrsenstvo,odnosno dok ne postane duh komu vise ne treba reinkarnacija, tj. dok ne uroni u bozanski beskraj.Uz reinkarnaciju se spominje takoder i pojarn "metempsihoza" ili, hrvatski receno, seljenje dusa.Prema torn vjerovanju dusa se, osim u ljudsko tijelo, moze, a ovisno o zakonu karme, ponekad imora utjeloviti takoder i u neku zivotinju ili biljku, pa i u nezivu tvar. Sto se tice samog shvacanjareinkarnacije, treba reci da se u razlicitim kulturama, ona razlicito i tumaci. Na Istoku jereinkarnacija shvacena kao nuzno zlo, nesto cega se treba sto prije osloboditi, dok je ona na Zapadushvacena kao nada, kao put progresivnog samo-otkupljenja, kao sansa da sejos jednom zivi.

Sto pojedine religije vjeruju o zivotu nakon smrti?Hinduizam, Budizam - vjeruju u reinkarnaciju. Nakon bezbrojnih reinkarnacija dusa se

posve ocisti i izgubi se u Bogu (Hinduizam), ili se izgubi u Nirvani (Budizam).Krscanstvo vjeruje u uskrsnuce tijela i zivot vjecni. Nakon smrti covjek ostaje osobno

duhovno-tjelesno bice koje uziva bozanski zivot, ali se ne gubi u Bogu.Islam - takoder vjeruje u zagrobni zivot...

Sto zakon karme odreduje?Karma ili karman je nagonska sila koja vraca dusu opet i opet u ljudsko radanje u

evolutivnom ciklusu transmigracije, koji se zove samsara. Prema Bhagavad-giti, karma jedjelovanje koje uzrokuje razvoj materi-jalnih tijela zivih bica. Zakon karme je neumoljiv. On kazeda svako djelo nosi sa sobom nuznu posljedicu i dusa je mora na sebi iskusiti. Sto tko sije, to ce izeti. Karma je takoder moralna duznost ili obveza nastala od djela koja je netko pocinio u jednomzivotu. Kad se sve zemaljske karme razrijese dusa se oslobada od ponovnih radanja. To je cilj svihHindusa.Karma je uzrok reinkarnacije. Odnosi se na 1) bilo koji cm ili djelo; 2) princip uzroka iposljedice; 3) posljedica ili "plod akcije", ono sto se prije ili kasnije vraca onome koji je to ucinio.Ono sto sijemo to cemo i zeti u ovom ili u buducim zivotima.Karma je trostruka: sanchita, prarabdha i kriyamana.Sanchita karma: "Nagomilana djela". Suma svih karma ovog i proslih zivota.Prarabdha karma: "Zapoceta djela, stavljena u pokrket". To je dio sanchita karme koji donosi plodi oblikuje dogadaje i uvjete postojeceg, trenutnog zivota.Kriyamana karma: karma koja se stvara i dodaje sanchita karmi u ovom zivotu necijim mislima,rijecima i djelima, ili u nutarnjim svjetovima izmedu zivota.Prema reinkarnacijskom vjerovanju nakon smrti covjek nastavlja egzistirati u nevidljivimsvjetovima, ubiruci dobru ili losu zetvu svojih zemaljskih djela sve dok ne dode vrijeme zadrugo fizicko rodenje. Koliko ima tih fizickih rodenja i sto moze uciniti covjek da ih se stoprije oslobodi?

Prema nekim autorima, tih radanja ima na milijarde. Neke karme mogu biti razrijesene samou fizickom svijetu i u ljudskom tijelu. zato osoba mora uci u drugo fizicko tijelo da nastavi

evoluciju. Covjek, sa svoje strane moze ubrzati svoju evoluciju i tako iskociti iz prisilnog krugaradanja. To se postize ispravnim zivljenjem, strogim pokornickim zivotom, savjesnim vrsenjemsvojih duznosti, a u zadnje vrijeme, najvjerojatnije pod utjecajem krscanstva, sve vise se naglasavavaznost opcih vrijednosti kao sto su istinoljubivost, dobrota, ljubav i spremnost da se umanji necijapatnja. Prema nauku Bude, zelja je ono sto povezuje covjeka s ciklusom ponovnog radanja; zato jecilj covjekove egzistencije, prema budizmu, nirvana, tj. stanje blazenstva u koje se stize kad nestanusve zelje i kad karme vise ne bude.

Moze se zakljuciti da se prema reinkarnacijskom vjerovanju covjek sam spasava. Koja jeuloga Boga u hinduistickom, a koja u krscanskom vjerovanju sto se tice spasenja?

Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se covjek sam spasavapokoravajuci se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujuci se mnogobrojnim reinkarnacijama odnakupljenih posljedica svojih losih djela, krscansko vjerovanje uci da je covjeku oslobodenje odgrijeha, a time i definitivno spasenje ponudeno i darovano u Isusu Kristu, koji je "radi nas ljudi iradi naseg spasenja sisao s nebesa", utjelovio se, umro i uskrsnuo. Bog kojeg je Isus Krist navijestiosvijetu, jest Bog koji spasava, Bog bogat milosrdem. Biblija daje do znanja da je kljucna rijeccitave povijesti spasenja Bozje milosrde. U hinduistickom konceptu spasenja, Bog izgleda kaonemocni promatrac pred neumoljivim zakonom karme koji odreduje covjekovu sudbinu.Nasuprot tome, zidovsko-krscanska tradicija vjeruje u Boga koji "uziva u pomilovanju".Prorok Mihej kaze: "Tko je Bog kao ti koji prasta krivnju, koji grijeh oprasta i prelazi prekoprekrsaja Ostatka bastine svoje". Bog u kojeg mi krscani zajedno sa Zidovima vjerujemo jestBog koji "ne postupa s nama po grijesima nasim", kao sto to lijepo kaze 103. Psalam.

Vrhunac Bozje dobrote i covjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. On je navijesteniJaganjac Bozji koji oduzima grijehe svijeta. Moze li se reci da je Isus na se uzeo nasu karmu,odnosno karmu citavog svijeta?

Moze se tako reci. U Isusu Kristu mi imamo otkupljenje njegovom krvlju, oprostenjegrijeha, prema bogatstvu njegove milosti, kako kaze sv. Pavao u poslanici Efezanima. Krscanivjeruju da je Isus Krist definitivno razbio neumoljivi zakon karme koji je trazio mnogo-brojne reinkarnacije. Uzimajuci na se sve grijehe svijeta i umiruci dobrovoljno na krizu bczrijeci prosvjeda, stovise, oprastajuci svojim ubojicama, Isus je slomio prokletstvo neumo-Ijivosti kazne koju smo svojim djelima, hinduisti bi rekli, svojom karmom, zasluzili i na tajnacin Isus nam je omogucio put u vjecni zivot bez potrebe vracanja u nove cikluse radanja iumiranja. Evandelisti navode Isusove rijeci kako se njegova krv "prolijeva za oprostenjegrijeha".

Po cemu krscani mogu biti sigurni da su im grijesi oprosteni?Krscani vjeruju u istinitost Isusovih rijeci koje je rekao svojim ucenicima nakon uskrsnuca, a

zapisao ih je sveti Ivan u 20. Poglavlju svoga Evandelja. Isus je izricito rekao: "Primite DuhaSvetoga! Kojima oprostite grijehe, oprosteni su im; kojima zadrzite, zadrzani su im". A svecenici nesmiju nikome zadrzati grijehe koji se za njih iskreno kaju. Sveti Pavao u slikovitom izrazavanju oovoj temi lijepo kaze kako je Bog zaduznicu nasih grijeha prikovao na kriz Isusov tako da njegovakrv mogne izbrisati sve nase opacine. Kako je to lijepa slika i spasonosna istina za one koji vjerujuu Isusa kao Sina Bozjega.

U razgovoru s Nikodemom Isus govori kako se covjek mora ponovno roditi, a ireinkarnacijsko vjerovanje trazi mnogobrojna radanja. U cemu je onda razlika izmeduhinduistickog i krscanskog vjerovanja?

Zastupnici reinkarnacije govore o nuznosti novih radanja koja se dogadaju silomneumoljivog zakona karme, dakle bez covjekove slobodne volje. dok Isus govori o potrebi novogrodenja koje se mora dogoditi za vrijeme ovozemaljskog covjekova zivota, dakle, svjesno, slobodno

i iz ljubavi. "Tko se odozgo ne rodi, taj ne moze vidjeti kraljevstvo Bozje", kaze Isus Nikodemu. Toradanje odozgo, prema Isusovim rijecima, dogada se "radanjem od vode i Duha Svetoga", za sto jepotrebno svjesno opredjeljenje za Isusa i yjera da je on Spasitelj svijeta. Tko vjeruje u njega, tomese ne sudi, objasnjava Isus Nikodemu. Tko vjeruje u Isusa Krista taj se ne mora reinkarnirati; kaosto mu se nema vise zasto suditi, tako nema vise ni razloga da se mora ponovno inkarnirati.

Isus nas je oslobodio od svih grijeha, odnosno nakupljene karme. Cemu onda cistiliste, zar setime ne vracamo na hinduisticku koncepciju da se covjek opet mora sam spasavati?

Isus Krist nas je oslobodio grijeha kad ih je na se uzeo. Medutim, krscansko oslobodenje nedogada se magijski, bez covjekove suradnje, nego njegovim aktivnim sudjelovanjem, prije sveganjegovom vjerom, sakramentima i zivotom koji je u skladu s Evandeljem. Buduci da u KraljevstvoBozje ne moze uci ni trun egoizma, oni koji na ovom svijetu nisu postigli potrebnu slobodu i cistocuduse, moraju nakon smrti proci kroz cistiliste da bi se oslobodili od svakog robovanja i neurednenavezanosti, moraju postici savrsenu slobodu i cistocu srca kako bi mogli podnijeti radost neba iintenzitet Bozje ljubavi. Za krscane je cistiliste proces koji vodi konacnom dostignucu onoga sto seu njemu vec dogodilo na krstenju, a to je identifikacija s Kristom. Sve dok ta identifikacija sKristom ne dostigne svoj vrhunac, vatra Bozje ljubavi uklanja sve ostatke sebicnosti.Koje su dodirne tocke izmedu reinkarnacijskog (hinduistickog) i krscanskog vjerovanja, akoih ima.

Sigurno da ih ima. Kao prvo, i moralni zakon karme kao i krscansko oprostenje potvrdujuduboko ljudsko uvjerenje da zivot ne zavrsava definitivno u casu smrti. U covjeku postoji dusakao duhovni princip kojim on nadzivljuje udarac smrti. Dodirna je tocka takoder yjera u odnosizmedu zivih i mrtvih. Tibetanska knjiga mrtvih naglasava vaznost pomoci koju zivi mogu datimrtvima u sudbonosnom razdoblju od 49 dana nakon smrti, dok se dusa ponovno ne inkarnira uneko novo zivo bice. Krscani pak vjeruju kako njihova molitva i zrtva pomaze dusama ucisrilistu da sto prije udu u nebesku slavu. Treca je zajednicka tocka produbljenje smisla zivota.Krscanstvo, kao i istocne religije koje naucavaju reinkarnaciju traze od covjeka da osmislisvoj zivot, da otkrije i zivi istinske vrijednosti: ljubav, sluzenje, iskrenu poboznost itd.Zajednicka oznaka krscanskog i reinkarnacijskog stava jest takoder vjerovanje da svaki nas cinpovlaci za sobom posljedicu s kojom ce se osoba prije ili kasnije morati opet susresti. "Sto tko sije,to ce i zeti". Ova poslovicna izreka svetog Pavla, sadrzana je u samoj biti neumoljivog zakonakarme. Konacno, zajednicka je tocka ovih vjerovanja dubinska covjekova teznja i potreba da sevrati Bogu, da se s Njime vjecno sjedini.

Konacni cilj za koji je covjek stvoren, a to je sjedinjenje s Bogom, isti je u krscanstvu i uhinduizmu, a da li se putovi u ostvarenju tog cilja bitno razlikuju u krscanstvu ireinkarnacijskom vjerovanju?

Cilj je slican, ali ne posve isti. Krscani vjeruju da i u sjedinjenju s Bogom zadrzavaju svojuindividualnost, dok hinduizam naucava da se ljudska dusa gubi u Bogu. Nacin ostvarenja ciljevanije isti u krscanstvu i hinduizmu. Prema neumoljivom zakonu karme, osoba se mora tolikoputa reinkarnirati dok ne razrijesi svu nakupljenu karmu, odnosno dok se tako sama neiskupi za svoje grijehe. Spasenje je u toj perspektivi vlastiti cin. Neznanje i nerazumne, a premabudizmu, bilo kakve, pa tako i one dobre zelje, jesu razlog ili uzrok skupljanja karme koje se ondaosoba mora osloboditi mnogobrojnim reinkarnacijama.

Nasuprot takvom vjerovanju, krscanska se poruka predstavlja kao Radosna vijest. Ukrscanskoj perspektivi, oslobodenje od grijeha i konacno spasenje covjeku je ponudeno idarovano od Boga u Isusu Kristu. Bog je dakle onaj koji spasava covjeka. Ponudu Bozjegspasenja covjek prihvaca u vjeri, koja postaje djelotvorna po djclima ljubavi koja sluzi.Nismo spaseni zakonom karme, nego miloscu.

Koliko pojam ill slika Boga utjece na spomenuta dva nacina spasenja?Puno toga postaje jasnije kad se upozna u kakvog Boga vjeruju krscani, a u kakvog hinduisti

ill pak poklonici New age-a i raznih sljedbi koje prihvacaju reinkarnaciju kao put oslobodenja duse.Dok hinduizam i budizam, kao i velikim dijelom nova religioznost New age-a idu premaneosobnom bogu. koji je u hinduizmu Brahman, u budizmu jedno Nista, a u New age-u svemocnakozmicka energija, Biblija odbacuje takav put. Biblijski Bog ima smisla samo ukoliko je ljubav, ato znaci ukoliko je osobno bice. Kao takav, osobno bice koje ljubi, Bog i oprasta. Tamo gdjehinduizam naucava kaznenu duznost nove reinkarnacije, Isus otkriva da njegov Otac, osobni Bog,zove svakog covjeka da besplatno i defmitivno ude u njegov Zivot. Radi se o cinu neshvatljive, akosmijemo reci, lude ljubavi Bozje za covjeka, ljubavi Onoga koji se definira kao Njeznost sama imilosrde.

Cesto se cuje od pripadnika novih religijskih pokreta i sljedbi, pa cak i od samih krscana, daje moguce ostati krscanin, vjerovati u uskrsnuce i u reinkarnaciju. Sto treba o tome mislite?

Istina, takva se ideja siri i u ovom nasem podneblju. Medutim ona je neprihvatljiva.Reinkarnacija je bila poznata u ambijentu u kojem se pojavilo krscanstvo, ali ta ideja nijeprihvacena. Odbacivanje ideje reinkarna-cije bilo je ocito, jednoznacno i stalno bez sjene nekogkompromisa. Ona se jednostavno ne moze uklopiti u osnovnu istinu krscanske vjere koja navijestajedinstve-nost i jedincatost Kristove otkupiteljske zrtve koja dovrsuje, zamjenjuje i nadilazi svedruge zrtve, pa tako i one koje je trazio neumoljivi zakon karme. Ono sto Isusovu zrtvu cinijedinstvenom i daje joj vrijednost otkupiteljske zadovoljstine za sve ljude jest cinjenica koju krscaniprihvacaju kao istinu vjere, da je on Sin Bozji i da nas je ljubio do kraja. "Prisutnost u Kristubozanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaca sve ljudske osobe, i koja Ga postavljaGlavom svega covjecanstva, cini mogucom njegovu otkupiteljsku zrtvu za sve", kaze najnovijiKatekizam Katolicke Crkve. Isti Katekizam kaze nadalje: kad zavrsi "jedini tijek nasegzemaljskog zivota" vise se necemo vratiti da zivimo druge zemaljske zivote. Ljudi samojednom umiru (Heb 9,27). Poslije smrti nema "ponovnog radanja" ili reinkarnacije /KKC,10137.Je li nas zivot ponovljiv?

Teorija reinkarnacije se ne pojavljuje u Vedama. To ostaje veliki problem indijskefilozofije.

Rigveda: (1200 god. prije Krista) govori o smrti i besmrtnosti, vise nego o ponovnomrodenju. Na razne nacine se govori o smrti i sudbini nakon smrti, nesto slicno novom rodenju, alinijedan od tekstova ne govori izricito da se mrtav covjek mora ponovno roditi na zemlji u bilo kojojformi.

Brahmana Veda (900 god. pr. Krista) ne sadrzava nauk o transmigraciji. Ono cega se bojinije zivot, nego smrt, tocnije smrt koja bi se ponavljala.

Upanisade: Tu se nalazi izriciti tekst o transmi-graciji duse. Kako covjek djeluje, kako seponasa tako se ponovno rada. Postoje dva puta: put bogova i oceva. Put bogova je meditirati iprakticirati askezu, taj put vodi oslobadanju duse i sjedinjenju s Brahmanom. Put oceva vodiponovnoj reinkarnaciji.

Uloga sudbine u rodenju: Rodenje djeteta je obiljezeno karmom jive i roditelja , ali idrugih cimbenika medu kojima vaznu ulogu ima sudbina.

Hinduizam predlaze razlicite putove (yoga ili marga) kojima netko moze postici duhovnosa\Tsenstvo i konacno vjecno spasenje duse: put djelovanja (karma-yoga), put poboznosti izljubavi prema Bogu i odricanje (bhaktimarga), put koncentracije (raja yoga)i put duhovnogznanja (jnana-marga). Tako se postize nedualnost Atmana i Brahmana (Apsolutnog).

Eshatologija: Kakvo je stanje oslobodene duse? Prema Advaita Vedanta, individualna dusa(atman) gubi svoju laznu individualnost ostvarujuci svoj identitet s Brahmanom: "Ja sam Brahman"(Aham Brahmasmi). To je stanje vrhunskog blazenstva, srece i ciste egzistencije.

Za Nyaya Vaisesehika i Mimamsa skole. oslobode-na dusa egzistira oslobodena svakogugodnog ili bolnog iskustva, ona nema niti srece ni syjesnosti. Prema Samk-hya Yogi, oslobodenadusa egzistira u osamljenom stanju mirnoce, dozivljava intimnu narav kao cisti duh bez da ima bilokakav odnos s materijom.

Neke pak sekte (Vishnuism, Sivaism, Shaktism) drze da oslobodena dusa zadrzava osobniidentitet i uziva blazeno gledanje i zajednistvo s Bogom.

Zapadni model reinkarnacije:Reinkarnacija je na Zapadu uvedena pod utjecajem Teozofskog drusrva i spiritistickih i okultistickihkrugova. Nastao je tako jedan sinkretizam stran izvornom indijskom odnosno hinduistickom nauku.Siri se preko pokreta New age.Sto se sije, to ce se i zeti, nema oprostenja ni milosrda.

Razne reinkarnacije se dogadaju prema procesu stalnog napredovanja: ne vraca se nikada nanizi stupanj razvoja. Reinkarnacija je sredstvo ostvarenja sebe i spasenja, gdje smo mi jedinicimbenici spasenja.

Nastoji se znanstveno obrazloziti i dokazati parapsiholoskim pojavama, spiritistickimseansama."U caincu reinkarnacije ne uzima se ozbiljno ni zivot ni smrt. Zivot je igra koja se moze proigrati iuvijek iznova u drugom obliku ponoviti. Smrt je postaja na kojoj kormilar, dusa, mijenja camac,prelazi iz jednog tijela u drugo. Na cilj ne stize cjelovit covjek, nego samo dio njega, dusa bez tijela,bez vlastitog identiteta i vlastite osobnosti. Nirvana je gubitak individualnosti.

Iz broda uskrsnuca drukcije se gleda na zivot, na smrt i na cilj prema kojem se jedri. Zivot jedar i zada-tak, vrijeme milosti i milosrda Bozjeg koje nam Bog u svojoj dobroti daje da gaostvarimo prema njegovu nau-mu i tako odredimo svoju konacnu sudbinu. Ovozemni zivot uzimase samo onda ozbiljno i odgovorno ako se zna da je neponovljiv i da se u njemu odlucuje o nasojvjecnoj sudbini".

Mogu se razumjeti ljudi koji su prije Isusova do-laska na Zemlju, trazeci nacin razrjesenjasvoje krivnje, dosli do reinkarnacije i prihvatili je kao njima do tada najprihvatljivije rjesenje.Medutim, tesko je razumjeti prihvacanje reinkarnacije od strane krscana danas kad im je oprostenjegrijeha besplatno ponudeno u Kristu Isusu, treba ga samo u vjeri prihvatiti. Reinkarnacija ne uzimaozbiljno jedincatost covjeka. Uskrsnuce postuje covjeka i promice njegovu jedinstvenost i neponov-Ijivost. Uskrsnuce je radikalan Bozji zahvat u vrijeme i povijest. Uskrsnuce daje dozivljaj slobode teispunjava najdublju teznju covjekova srca. Uskrsnuce je radikalna negacija karme kao vjecnogkruga uzroka i posljedica. Uskrsnuce je pobjeda zivota nad smrcu. Uskrsnuce je najbolja inajljepsa buducnost covjeka.

9) OBJAVA, OBJAVE I UKAZANJA

Sazetak predavanja

Autor polazi od filozofskog principa «Quidquid recipitur, per modum recipientis, recipitur»(«Sto god se prima, prima se na nacin primatelja» i tu istinu primjenjuje takoder na poruke kojepojedinac prima od Boga, odnosno Majke Bozje i svetaca. Psiholoskom analizom covjekovepercepcije dolazi se do uvida kako afektivna memorija odreduje afektivnu prosudbu i na taj nacinjednu objektivnu stvarnost nuzno prozme subjektivnim stavovima, zeljama, strahovima inesvjesnim motivima. Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi U sluzbi- istine donosi izvrsnuantropolosku analizu ukazanja i s pravom zakljucuje da mi nikada ne vidimo cisti objekt, nego «onnama dolazi kroz cjedilo nasih osjetila koja moraju odraditi proces prevodenja» (152). To znaci davidenja nikada nisu cista «fotografija» onostranoga, nego nose u sebi mogucnosti i ogranicenjasubjekta koji zapaza. Konacno, to nam potvrduje i sama Biblija u kojoj mozemo procitati kako je<d3og rekao jedno, a ja dvoje cuo» (Ps 62, 12).

Autor se u svome razmisljanju poziva i na sv. Ignacija Loyolskog koji je Crkvi u bastinuostavio «Pravila za raspoznavanje duhova». Prema sv. Ignaciju <Javao se moze obuci u andelasvjetla, drugim rijecima, glumiti dobrog duha i na pocetku svog djelovanja na dusu, on ju znapoticati na dobra djela i poboznost, da bi je kasnije neprimjetno okrenuo na svoju stranu i udaljiood Boga. Zato Ignacije kaze da «dusa zna cesto stvoriti razlicite odluke i misljenja, koja nisuneposredno proizisla od Boga, nasega Gospodina. I tako ih treba dobro ispitati prije nego sto impotpuno povjerujemo i prije nego sto ih stanemo provoditi» (Duhovne vjezbe, 336, «Osmopravilo»}.

Uvod

Filozofski princip «Quidquid recipitur, per modum recipientis, recipitur» («Sto god seprima, prima se na nacin primatelja»), zeli nam reci kako je svaka nasa percepcija nuznosubjektivnog karaktera. Sve sto covjek vidi, cuje, osjeti, dozivi, spozna, sve to prolazi kroz filtarnjegovog nutarnjeg svijeta, njegove afektivnosti, njegove proslosti koja vise ili manje iskriviobjektivnu stvarnost. Spomenuta istina se odnosi ne samo na poruke koje osoba prima od ovogasvijeta, nego takoder i na poruke koje primamo od Boga, odnosno od bica s drugoga svijeta, kao stosu Bozanske Osobe Presvetog Trojstva, Majka Bozja, andeli i sveci. Sve sto od njih cujemo, prolazikroz nas nutarnji svijet, kroz «cjedilo nasih osjetila», rekao bi kardinal Joseph Ratzinger, sadasnjiPapa Benedikt XVI.34

Slicno razmislja i veliki poznavatelj dusa i priznati ucitelj duhovnog zivota, sv. IgnacijeLojolski, osnivac Druzbe Isusove. U svojim pravilima za razlikovanje duho n va, on kaze da se idavao moze obuci, odnosno maskirati u andela svjetla da bi tako uspjesnije zavarao dusu i odveo jeod Boga. Zato treba biti oprezan i dobro ispitati duhove prije nego im potpuno povjerujemo,upozorava nas sv. Ignacije. U tekstu koji slijedi obradivat ce se detaljnije spomenute teze o naraviljudske percepcije i o razlikovanju duhova te njihovu djelovanju na nasu dusu.

1. Integralna antropologija

w "\Covjek je najvise istrazivana, a ipak najvise nepoznata stvarnost ovoga svijeta. Samo ga Bog

moze do kraja proniknuti. Covjek je cjelina, jedinstvo duse i tijela, a u svom dozivljavanju idjelovanju manifestira se kao dijalekticko bice, podijeljen u sebi, raspet izmedu svijetaneogranicenih zelja i ogranicene i bolne stvarnosti. Ipak, na kraju svega, mozemo i trebamo reci:covjek - kako to zvuci gordo. Covjek je, naime dijete Bozje. Njegov je iskon u Bogu, a i njegovkonacni smiraj trebao bi biti u Bogu njegovu Stvoritelju.

Dostojanstvo svakog covjeka se temelji na cinjenici da je on stvoren na sliku Bozju: «I receBog: 'Nacinimo covjeka na svoju sliku, sebi slicna'» (Post 1,26). Covjek je dakle dijete Bozje koje usebi nosi besmrtnu dusu. Medutim, puna istina o covjeku glasi da je on takoder ranjen grijehom ikao takav, podijeljen u sebi. Covjek je po svojoj naravi dijalekticko bice. Kao takav, covjek izgledakao popriste borbe koja se vodi u njemu samome. Na jednoj strani je svijet ideala za koji seodusevljava nas idealni ja, a na drugoj strani je svijet potreba i naravnih zelja koje zelizadovoljavati nas stvami ja. Sveti Pavao u svojim poslanicama tu dijalektiku stavlja izmedu novog istarog covjeka u svima nama. U covjeku se vodi neprestana borba izmedu ovih stvarnosti, izmedu

-" Joseph kardinal RATZINGER, Usluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagretx 2002. str. 152.•• "Upoznaj samog sebe» - mudar je savjet koji nam dolazi od starih Grka. Mudar co\]"ek nastoji sto bolje upoznati sebekako bi sto bolje razumio i sebe i druge. Moze se reci kako ljudi. opcenito U2e\ii. vecma slabo poznaju sebe. O\onepoznavanje sebe uzrok je mnogim nevoljama, a ponekad i pravim tragediiaina u koje upadne co\jek koji nema u\'idau svoju psihu i svoju osobnost.

10

ova dva svijeta koja u sebi nosi.36 Uistinu, "borba je coyjekov zivot na zemlji". kao sto kazeprokusani Job (7,1

U svjetlu interdisciplinarne ill integralne antropologije otkrivamo da je covjek jedinstvenacjelina slozena od cetiri temeljne dimenzije: tjelesne, emocionalne, drustvene i duhovne. Tijelo namomogucuje komunikaciju, ono je kao materijalna podloga koja nosi sve ostale dimenzije. Emocijesu nas nutarnji svijet koji nas pokrece na djelovanje. To je nasa proslost. Sve ono lijepo, ali i ruzno ituzno sto smo bilo kada u zivotu dozivjeli. Sve to nosimo u sebi i sva ta nasa proslost utjece na nasupercepciju stvarnosti, kao i na stvaranje nasih sudova. Drustvena dimenzija ljudske osobnostiveoma je vazna. Covjek ce se moci normalno razvijati samo onda ako bude znao uspostavljati zrelei zdrave meduljudske odnose. Konacno, covjek je duhovno bice. To je najvaznija dimenzija njegoveosobnosti. Jer je duhovno bice, covjek moze razumom spoznati istinu, ima osjecaj slobode iodgovornosti. Jer je duhovan, on moze u dubinama svoga srca cuti glas Bozji. Covjek u svojojsavjesti prepoznaje sto mu sani Bog govori i na sto ga poziva. Sve je to covjeku moguce, jer je onduhovno bice, Karl Rahner bi rekao da je covjek zapravo, «duh u svijetu».37

Sve je ovo vazno imati na pameti kad govorimo o tako vaznoj temi kao sto je Objava kojuBog upucuje svijetu, odnosno razne vrste objava i ukazanja kojima nebeski stanovnici razveseljuju,ali takoder i upozoravaju nas pozemljare da pazimo kako zivimo, jer cemo za sve Bogu odgovarati.

Naime, Bozja objava prolazi kroz citavog covjeka, kroz njegove misli, ali takoder kroznjegove emocije, kroz njegovu svijest i njegovu podsvijest. Sto je osoba zrelija i Bogu otvorenija,to ce poruka Bozja kroz takvu osobu biti vjernija i objektivnija. Ono sto najvise moze iskriviti nasupercepciju kao i Bozju objavu jest nasa afektivna podsvijest, nasa izranjena proslost sahranjena unasoj podsvijesti.

2. Svjesno i nesvjesno

Psihicki zivot svakog covjeka sastoji se od svjesnog i nesvjesnog sadrzaja. Svjesno je ono sto jeprisutno u svijesti i cegaje covjek svjestan kad je svjestan sebe. To su oni dogadaji nase proslostikojih brzo i lako mozemo postati svjesni kad god to zazelimo.

Nesvjesno je sve ono cega nismo svjesni i sto ne mozemo svojim voljnim prisjecanjem dovestiu svijest. Afektivno nesvjesno se razlikuje od predsvjesnog kao i od spoznajno nesvjesnog iduhovno nesvjesnog koje pod odredenim uvjetima ponekad ipak mozemo dovesti u svijest.38

Afektivno nesvjesno je tako duboko potisnuto u psihi da je prakticki nedostupno svijesti ni pomocunajintenzivnijeg svjesnog prisjecanja. Tvrditi vaznost afektivno nesvjesnog znaci «tvrditi da tonesvjesno postoji kao psihogenetska snaga, te da je jako aktivno u zivotu normalnih osoba, svakogcovjeka, tako da prozima mnoga njihova djelovanja i nastoji ustrajati u svome djelovanju, tj.pokazuje veliku otpornost prema umanjivanju svoga utjecaja».39 Afektivno nesvjesno igra veomavaznu ulogu u nasem cjelokupnom zivotu. Sto su emocije dublje potisnute u nesvjesno, to imajuvazniju ulogu u stvaranju iskrivljene slike stvarnosti, jer stvaraju selektivnu memoriju i selektivnopredocavanje i na taj nacin ogranicavaju nasu objektivnu spoznaju stvarnosti.

36 U poslanici Galacanima Pavao izricito kaze da «tijelo zudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje medusobnoprotivi tako da ne cinite sto biste htjeli» (Gal 5.17).37 Naslov doktorske radnje Karla RAHNERA glasio je: «Geist in der \Velt» («Duh u svijetu»).38 Predsvijest se moze dovesti u svijest osobnom refleksijom i meditacijom. Spoznajno nesvjesno takoder moze postatisvjesno intenzivnim voljnim prisjecanjem. Duhovno nes\jesno je. prema Maritainu sastavljeno od osobnog ikolektivnog nesvjesnog, i ono predstavlja duhovnu preds\'ijest koja se moze dovesti u podrucje predsvjesnog zivotaintelekta i volje.39 Luigi M. Rulla, Antropologija krscanskog por.\a. KrJcanska siiainjost. Zagreb 2001. str. 59.

2.1. Cinjenice koje dokazuju postojanje nesvjesnog

Buduci da u ovom predavanju zelim dokazati, bolje reci, pokazati kako potisnuti sadrzajemocionalne naravi ima moc i teznju izvrsiti selekciju primljenih podataka, odnosno objava premasvojim zeljama i strahovima i tako iskriviti objekthiie cinjenice. potrebno je najprije donijetinekoliko uvjerljivih dokaza za samo postojanje nesvjesnog u psihickom zivotu svakog covjeka.Dokazi su sljedeci:40

1) Simptomaticna radnja: automatski, bez razmisljanja ucinjena neka radnja, motivirana jenesvjesnom motivacijom. Zatim gestikuliranje rukama, izrazaj lica otkriva dubinske potisnuteemocije. Djela koja cinimo spontano bez svjesnog htijenja otkrivaju duboke psihicke procese:svrljanje olovkom za vrijeme telefonskog razgovora i si.

2) Pogreske: npr. u citanju - rezultat su konflikta dviju nezavisnih psihickih sila: svjesne inesvjesne. Te pogreske su izraz potisnutih zelja.

3) Aktivno zaboravljanje: nesto se zaboravi ne zbog ostecenja memorije, nego zbog zaprekaneke podsvjesne potisnute sile. Npr. muz ne dode na sastanak zeni jer je zaboravio, a zaboravio jezato sto je "zelio" izbjeci konfliktni susret.

4) Hipnoza: poslije hipnoze osoba moze uciniti ono sto joj je receno dok je bila u transu, tj.dok je poruke primala njezina podsvijest.

5) Anesteticka opazanja: Binet-ov eksperiment: stavili su jedan disk na dio tijela podanestezijom jednoj histericnoj djevojci. Nije vidjela disk, niti ga osjetila na vratu, a ipak je detaljnonacrtala sliku sa diska. Tri godine kasnije ponovljen je uspjesno isti eksperiment. Normalna, zdravadjevojka nije mogla to uciniti. Dakle, svjesni ja primio je poruku od podsvjesnog ja.

5) Umnozena licnost: pacijent provodi dva razlicita zivota, cesto nezavisna i kontradiktorna.Npr. Miss Beauchamp studentica promatrana 6 godina - imala je 3 osobnosti: "svetica" - posti, molise..., "zena s ambicijama" i treca osobnost "davao djetinjasta nezrela Sally". Ona (Sally) jepoznavala osobnost miss Beauchamp, dakle svjesnog ja, a miss Beauchamp nije poznavala Sally, tj.svoje podsvjesno ja.

6) Subliminalna percepcija: percepcija ispod praga svjesne zamjetljivosti.41 Za vrijemefilmova reklamiran je proizvod koji svijest nije zamijetila, ali je to zapamtila podsvijest koja jemotivirala osobu da kupi upravo taj proizvod.

7) Snovi: kraljevski put do podsvijesti. Kad oslabi nutarnja cenzura svijesti, otkrivaju senesvjesni potisnuti sadrzaji. U toku noci postoje 5 perioda sna koji postaju sve duzi kako sepriblizava vrijeme ustajanja.

2.2. Sadrzaj podsvjesnog

Cesto se ima negativna slika o podsvjesnom i shvaca ga se kao kos za otpatke. Medutim, treba recikako i podsvjesno moze biti pozitivno, u svakom slucaju ono je neutralno. Kao u jednoj zgradi, takoi u temeljima covjekove osobnosti nalazi se prostor za prikupljanje otpadaka ali koji se takodermoze upotrijebiti i kao mjesto gdje ce se nalaziti aparat za centralno grijanje. Nadalje, podsvjesnonije samo konfliktualnog porijekla, tj. nije samo posljedica trauma i ruznih uspomena, i nije samoseksualne i agresivne naravi, kako je mislio Freud. U podsvijesti se nalaze mnoge jos neostvarenekreativne sposobnosti i mozda genijalna otkrica.

U podsvijesti se nalazi:

40 Dokaze za postojanje nesvjesnog, kao i sam sadrzaj nesvjesnoga donosim prema clanku koji sam objavio uObnovljenom zivotu pod naslovom «Upoznaj samog sebe: psiholosko-duhovna analiza» (OZ, LV, 1(2005)91-103).41 Opsirnije o ovom fenomenu moze se naci u knjizi u kojoj su donesena istrazivanja subliminalne percepcije kojadokazuju postojanje nesvjesnog: N. F. Dixon, Subliminal Perception: Tlie Xature of a Controversy, New York,McGraw-Hill 1971, str. 219-220.

12

1) Iskustva i uspomene potisnute jer su traumaticne i nepozeljne (skladiste memorija). Npr.djevojcica postala mucavac nakon prometne nesrece, a da to i ne zna, ili nakon nekog drugogtraumatskog dogadaja.2) Psihicke energije jos ne upotrijebljene od osobe, jer nije osoba svjesna da ih ima ili jer se bojiupotrijebiti ih jer jos nisu zrele i prihvatljive za svijest. Tako mnoge energije ostaju neiskoristene ionda se okrecu protiv same osobe, pretvaraju se u psihosomatske bolesti, uz ostale potrebne uvjete.3) Impulsi jos potpuno ne integrirani, odnosno potisnuti jer stvaraju konflikte. Npr. osjecajiseksualne i agresivne naravi, osjecaj manje vrijednosti...4) Motivacijske teznje, odnosno nacini uobicajenog ponasanja, navike, koje su postale automatske -sjediste stilova zivota, tracnice po kojima krenu zelje. Tu moze biti prisutna latentnahomoseksualnost, egzibicionisticko ponasanje, isticanje sebe.

Gospodariti podsvjesnim ne znaci samo poznavati uzroke traumatskog stanja, nego takoder iosloboditi veliki dio svojih zelja, kreativnosti, spontanosti bez kojih bi zivot bio monoton. Doci uzdravi kontakt s podsvjesnim znaci povecati stupanj slobode i kreativnosti.

3. Teolosko mjesto javne i privatne objave

Nauk Crkve jasno razlikuje javnu od privatne objave i napominje kako izmedu njih vlada bitnarazlika. Javna objava wznacava Bozje objaviteljsko djelo koje je namijenjeno cijelomecovjecanstvu, a kojega cemo vidljivi trag pronaci u dvodijelnoj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta».42

Bog se korak po korak objavljivao ljudima na nacin da ga razumiju, a najvise im je progovorio usvome Sinu Isusu Kristu koji je postao covjekom da ljudima njihovim jezikom kaze ono sto Bogzeli i od njih ocekuje.43

Kad govori o objavi, Katekizam Katolicke Crkve daje nam na znanje da mi Bozju objavu josnismo do kraja shvatili ni razumjeli. «Premda je objava dovrsena, ipak nije sva potpuno izrecenaniti joj je sadrzaj iscrpljen. Na krscanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeca dosegne cjelovitodomasaj objave» (KKC, 66). Sam Isus je rekao da nam jos mnogo toga ima kazati, ali da sada to nemozemo nositi (usp. Iv 16,12-14).

Osim javne objave koju je Crkva prihvatila, postoji jos i privatna objava , odnosno raznaukazanja, videnja, nutarnji govori i slicno. Katekizam Katolicke Crkve o tome kaze sljedece:«Tijekom stoljeca bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet.One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljsaju' ili 'upotpune1 konacnu Kristovuobjavu, nego da pomognu da se od nje u odredenom povijesnom razdoblju potpunije zivi» (KKC,67). Privatna objava biva vjerodostojna po tome sto usmjeruje prema javnoj objavi. Pristanakpriznatim privatnim objavama treba biti sukladan pravilima razboritosti. Flamanski teolog i velikipoznavatelj problematike privatnih objava kaze da crkveno odobrenje privatne objave obuhvaca trielementa: 1) Doticna poruka ne bi smjela sadrzavati nista sto bi bilo suprotno vjeri ili moralu Crkve;2) Dopusteno je objaviti je; 3) Vjernicima je dopusteno podariti joj na razborit nacin svojpristanak.44

42 Joseph kardinal RATZINGER, Usluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 145.43 Sv. IVAN OD KRIZA s pravom zakljucuje da bi svako trazenje nove objave bilo neprihvatljivo, sto vise, to bi Bogavrijedalo, jer nam je vec rekao sve u svome Sinu Isusu. «Darovavsi nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konacnaRijec, Bog nam je odjednom torn jedinom Rijecju rekao sve... Sto je naime nekoc djelomicno govorio prorocima, tonam je sve rekao u svome Sinu, davsi nam to sve. posto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga jos ispitivati ili iskatiod njega videnja i objave, ne samo da bi cinio glupost. nego bi Boga vrijedao. jer ne bi svoj pogled upravio na Kristajedinoga, nego bi izvan njega trazio jos kak\e st\-ari» (Katekizam Katolicke Crkve, 65, Sv. IVAN OD KRIZA, Usponna brdo Karmel, 2,22).44 Usp. DHANIS, E., «Sguardo su Fatima e bilancio di una discussione". u: La Civiltf cattolica 104, 1953 II, 392-406,397).

1 ^

Govoreci o privatnim objavama kardinal Ratzinger donosi sljedeci kriterij njezinevjerodostojnosti i prihvatljivosti za Crkvu: «Mjerilo za istinitost i vrijednost neke privatne objavejest njezina usmjerenost prema samome Kristu. Ako nas ta objava odwaca od Krista, ili ako paksamu sebe osamostaljuje ili ako se nudi kao neki drugi i bolji poredak, stovise vazniji i od samogaEvandelja, onda ta objava sigurno ne potjece od Duha Svetoga. koji nas uvodi u Evandelje, a nikakone izvodi iz njega. To ne iskljucuje da neka privatna objava ne (po)stavlja nove naglaske, da neistice nove oblike poboznosti ili pak produbljuje i prosiruje stare. Medutim, u svemu tome mora seraditi o tome da ta privatna objava hrani vjeru, nadu i ljubav, koji ostaju za sve trajni putspasenja».45

4. Psiholoski karakter privatnih objava

Teoloska antropologija razlikuje tri nacina zapazanja ili videnja stvarnosti: gledanje pomocuosjetila odnosno vanjsko tjelesno zapazanje (visio sensibilis) , nutarnje zapazanje (visioimaginativa) te duhovno gledanje odnosno zrenje koje se dogada u visokom stupnju mistickogdozivljaja (visio intellectualis).

Privatne objave, odnosno razna videnja i ukazanja spadaju u vrst nutarnjih zapazanja (visioimaginativa) buduci da slike i likove koji se prikazuju u videnjima ne postoje u izvanjskomeprostoru i njih «vide» samo vidioci za koje je spomenuto nutarnje zapazanje ili zrenje identicno svanjskom osjetnom pojavom. To znaci da vidioci imaju dojam kao da gledaju neku pojavuvanjskim tjelesnim zapazanjem kao sto vide svi Ijudi. Spomenuto nutarnje gledanje ili visioimaginativa aktivira se onda kad je dusa dirnuta impulsima, poticajima neosjetnoga, tj. onoga stonije vidljivo ili zamjetljivo obicnim osjetilima, nego je zamjetljivo nekim «nutarnjim osjetilima».Likovi koji se ukazuju osobama u privatnim objavama tako diraju dusu da ona reagira na teimpulse. «Za to je potrebna nutarnja budnost srca koje redovito nema zbog snaznih vanjskihzbiljnosti te slika i misli koje ispunjavaju covjekovu dusu».46

Povlasteni primatelji ukazanja i privatnih objava su cesto djeca jer je njihova dusa jos premaloiskrivljena, a nutarnja sposobnost zapazanja je jos uvijek netaknuta, smatra kardinal Ratzinger. 7

Svojevrsnu potvrdu spomenute tvrdnje mozemo naci kod samog Isusa koji na prigovor velikihsvecenika i starjesina da se usutkaju djeca koja su na Cvjetnicu klicala hosana u jeruzalemskomhramu, odgovara «iz usta djece i dojencadi pripravljas sebi hvalu» (Usp. Mt 21,16).

4.1. Struktura procesa prevodenja nutarnjih zapazanja

Temeljna istina u svakoj percepciji glasi da mi nikada ne vidimo cisti objekt, niti shvacamodoslovno poslanu poruku, nego i jedno i drugo (objekt i poruku) dozivimo na svoj, subjektivninacin, a to znaci da ih malo iskrivimo ili u najmanju ruku ogranicimo. To vrijedi za percepciju ilispoznaju vanjskim osjetilima, a jos vise za percepciju nutarnjim zapazanjem. U dozivljavanju iinterpretiranju vanjske vidljive i nevidljive stvarnosti uvijek ima udjela i subjektivni cimbenik. Usvojoj knjizi Psihologija i duhovno razlucivanje, Noemi Meguerditchian kaze: «Mi se Bogupriblizavamo, shvacamo ga i razumijevamo - bilo u nasem citanju Biblije, bilo u stvarima koje namse dogadaju - polazeci od nas samih, od nasih strahova, nasih ideala, nasih mentalnih shemashvacanja i reakcija koje smo nakupili tijekom svoga odgoja od samog pocetka nase povijesti».48

Sve sto vidimo, cujemo, opipamo i dozivimo, prolazi kroz cjedilo ili filtar nasih osjetila kojaodraduju proces prevodenja. «U nutarnjem gledanju postoji daleko vise nego u vanjskome procesprevodenja tako da je subjekt onaj koji bitno sudjeluje u stvaranju slike onoga sto se pojavljuje.

45 Joseph kardinal RATZINGER, Usluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 148-149.*6 Joseph kardinal RATZJJMGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 151..4~ Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 151."" Xoemi MEGUERDITCHIAN, Psicologia e discernimento spiriiuale. Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo, 2000,str. ".

14

Slika se moze 'primiti' samo prema njegovim osobnim mjerilima i mogucnostima», kaze i naucavakardinal Ratzinger.49

To prakticki znaci videnja i ukazanja nikada nisu prenesena kao fotografija bilo vizualna illauditivna onoga sto su vidioci vidjeli i culi, nego su slika i sadrzaj «filtrirani» ill «procijedeni» kroznutarnji psihicki aparat vidioca, odnosno kroz njihove svjesne i nesvjesne zelje, strahove,ocekivanja, konflikte i stavove. Spomenutu tvrdnju mozemo ilustrirati sljedecim primjerom: ako sejednom crncu ukazu zajedno davao i andeo, u interpretaciji svoga dozivljaja i videnja crnac cenajvjerojatnije reel da je andeo bio erne, a davao bijele boje koze, dok bi vidioc koji je bjelac, rekaoda ce andeo bijele, a davao cme boje koze. Tko od njih ima pravo? Mislim da smijemo reci:obojica. Nijedan nije lagao, a govore razlicito. To je sudbina nase percepcije. Sve sto se prima,prima se na nacin primatelja.

Spomenute tvrdnje potvrduje dubinska psiholoska analiza procesa ljudske spoznaje ipercepcije. Ona izgleda ovako:

1. PERCEPCIJA: na pocetku mora biti neki impuls izvana ili neka ideja ili videnje iznutra. Onoprvo sto nam dode na pamet ili sto zamijetimo vanjskim ili «nutarnjim» osjetilima pokrene lanacspoznaje i djelovanja.2. AFEKTIVNA MEMORIJA: to je ziva uspomena nase proslosti; uspomena povijesti osjecajnog(emocionalnog) zivota svake osobe. Buduci da nam je uvijek na raspolaganju, ona igra vaznu uloguu procjeni i interpretaciji svega oko nas i kao takva moze se nazvati matrica svakog iskustva idjelovanja. Iskustva afektivne naravi koja smo dozivjeli u proslosti odmah se aktiviraju kad seotkrije bilo kakva veza izmedu onoga sto trenutno vidimo ili dozivljavamo s onim sto smo nekada uproslosti vidjeli ili dozivjeli. Takva «probudena» afektivna iskustva imaju moc da stvarnost kojutrenutno dozivljavamo «oboje» svojim bojama, odnosno «filtriraju» prema vlastitim zeljama,strahovima i ocekivanjima.3. AFEKTIVNA PROSUDBA: ona se dogada na temelju afektivne memorije. U nasem prvomkontakru sa svijetom - bilo vanjskim ili nutarnjima, najprije dolazi afektivne prosudbe iprosudivanja stvarnosti. Ova se prosudba ravna prema subjektivnom kriteriju koji zakljucuje da jenesto dobro i istinito samo zato sto se to meni svida, odnosno da nije dobro ni istinito ako mi se nesvida. Radi se dakle o posve egoisticnom i subjektivnom kriteriju koji iskrivljuje stvarnost. To jeprvotna prosudba koju osoba cini nesvjesno i to samo na temelju svojih iskustava emocionalnenaravi iz proslosti.4. EMOCIONALNI ODGOVOR: spomenuta afektivna prosudba pokrene odredene emocije kojepredisponiraju osobu da reagira na odredeni nacin, tj. da se priblizi objektu koji joj se svida ili da seudalji od svega sto je procijenjeno kao nepozeljno.. Na temelju emocionalne prosudbe aktiviraju sepozitivne ili negativne emocije koje pokrenu osobu na djelovanje. Takva odluka i djelovanjevlastito je djeci i nezrelim osobama makar su odrasle.5. RAZUMSKA PROSUDBA: nakon afektivne prosudbe i aktiviranih emocija, prije nego stupimou djelovanje, trebala bi se dogoditi razumska prosudba. Ona se ravna prema kriteriju istine. Osobakoja misli razumski, pita se da li je ono sto mi se svida zaista dobro za me, da li je istina ili nije.Aktivirajuci razumsku prosudbu prije odluke i djelovanja, osoba ce uvidjeti kako se cesto putadogada da je istinito bas ono sto joj je tesko i sto joj se ne svida.6. PROCISCENE EMOCIJE: nakon razumske procjene stvarnosti aktiviraju se prociscene ilinesebicne emocije. One su nam potrebne da nas pokrenu na djelovanje.7. ODLUKA I DJELOVANJE: nakon razumske prosudbe i prociscenih emocija moze se donijetizrela odluka i dati se na djelovanje koje ce sada biti dostojno covjeka i koje ce doprinositi njegovudozrijevanju i istinskom ostvarenju u svakom pogledu.

4.2. Primjena na primjeru privatnih objava i ukazanja

49 Joseph kardinal RATZINGER, U shiibi istine. Ziral. Mostar-Zagreb. 2002. str. 152.

15

Polazimo od pretpostavke da se radi o autenticnoj objavi i stvarnom ukazanju koje jepercipirano nutarnjim zapazanjem. Spomenuto nutarnje gledanje nije masta, nego srvami i istinskinacin zapazanja. Medutim, govor o dozivljenoj objavi i interpretacija videnoga u jednom ill viseukazanja, vec su dragotna elaboracija prvotne dozivljene stvarnosti. To znaci da od vidjelaca midobivamo «filtriranu» ili «procijedenu» stvarnost. Ne cine to vidioci svjesno. Oni pricaju onakokako mogu i znaju, cesto puta su i sami svjesni da njihov govor i opis daleko zaostaje od onoga stosu stvarno vidjeli i dozivjeli. S tim u svezi, kardinal Ratzinger kaze: «Slike su naprotiv satkanetakoreci od poticaja sto dolazi odozgor i postojecih sposobnosti i mogucnosti subjekta koji zapaza,u ovom slucaju djece. Stoga je slikoviti jezik tin videnja simbolicni jezik».50 U opisu i interpretacijionoga sto su vidjeli i dozivjeli, vidioci upotrebljavaju slike i znanje koje su naucili u skoli ivjeronauku. Upravo to je imao na pameti kardinal Ratzinger kad je za opis tajne koju je dalafatimska vidjelica Lucija, rekao: «Zavrsetak tajne podsjeca na slike koje je mozebit Lucija vidjela upoboznim knjigama i kojih je sadrzaj crpljen iz ranijih spoznaja vjere».51

Ova Ratzingerova izjava savrseno se slaze s onim sto otkriva dubinska psihologija kadgovori o procesu percepcije bilo koje osobe. U jednom autenticnom ukazanju poruka i slika kojunam vidioci prenose jesu rezultat poticaja odozgor, od Boga, Isusa, Majke Bozje ili nekog sveca ipostojecih sposobnosti osobe koja ima ukazanje. To znaci da ce isti dogadaj i istu poruku vidiocirazlicito prenijeti, svaki prema svojim sposobnostima i mogucnostima, odnosno prema svojimzeljama, strahovima i ocekivanjima. Drugim rijecima, osobna povijest, afektivna memorija, sve onosto je vidjelac u svome zivotu dozivio nuzno se uplice u poruku i viziju koju on odozgor prima.Sukladno tome, moramo reci kako treba biti oprezan i kritican u prosudbi onoga sto nam vidiociprenose kao poruku Neba. Nije razborito sve sto kazu odmah primiti «zdravo za gotovo», nego trebaprovjeravati duhove. Treba imati na pameti da nam vidioci nikada ne prenose fotografije vizija nitisnimljeni tekst poruka, nego do nas dolazi ono sto je vec proslo kroz njihov nutarnji svijet, njihovupodsvijest, njihovu proslost. Imajuci na pameti ovu cinjenicu, postaje jasno kako je u ovu stvarnost0 privatnim objavama i ukazanjima nuzno uvesti pravila o razlikovanju duhova. Toga je bila svjesna1 vidjelica Lucija iz Fatime koja je sama izjavila da njoj nije darovano tumacenje tajne, nego samonjezino videnje. «Tumacenje tajne spada na Crkvu, a ne na vidioca», kaze bivsi kardinal Ratzinger,a sada Papa Benedikt XVI.52

Nadalje, kad vidioci govore o buducim dogadajima, cesto puta dramaticnim i zastrasujucimkoje cekaju ovu nasu povijest, ne smijemo ih uzimati doslovno kao navjestaj necega sto ceneminovno doci, nego kao prijetecu opasnost koja bi se mogla dogoditi ako se ljudi ne obrate. I otome govori kardinal Ratzinger u svome tumacenju fatimskih tajni: «Buducnost nije nipostonepromjenljivo determinirana, a slika koju su djeca vidjela nikako nije unaprijed snimljeni filmonoga sto ce se dogoditi u buducnosti, u kojoj ne bi bilo moguce nista vise promijeniti. Cijelo jevidenje uslijedilo uopce s razloga da se posvijesti covjekova sloboda te da se ta sloboda usmjeriprema pozitivnome. Smisao ukazanja odn. videnja nije da nam prikaze film o nepromjenljivofiksiranoj buducnosti. Smisao je ukazanja upravo suprotan, naime da se pokrenu sve snagepromjene prema dobrome i za dobro».5 Prema tome, ne postoji nepromjenljiva sudbina kojaupravlja ovim svijetom, nego postoji Providnost Bozja koja uvijek ima zadnju rijec. Vjera i molitvasu sile koje mogu zahvatiti u ljudsku povijest. Komentirajuci izjavu Pape Ivana Pavla II., izrecenu13.svibnja 1994. godine, kako je majcinska ruka usmjerila u drugome pravcu smrtonosno zrno, koje

"'"' Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 152. Govoreci o videnjima fatimskedjece. kardinal Sodano kaze slike koje nam vidioci prenose «ne opisuju u fotografskomsmislu pojedinosti buducihdogadaja. nego sazimlju u zgusnutu obliku na jednome zajednickome zaslonu cinjenice koje se vremenski protezu u neposve preciziranom slijedu ni trajanju». Navedeno prema: Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002, str. 152-153.5: Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002. str. 158.5: Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002. str. 154.x" Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002. str. 155.

mu je trebalo oduzeti zivot, kardinal Ratzinger zakljucuje «da je na kraju molitva jaca od metaka, avjera snaznija od divizija».54

5. Pravila za raspoznavanje duhova

Veliki ucitelj duhovnog zivot sv. Ignacije Lojolski u svojoj knjizici Duhovne vjezbe donio jePravila za raspoznavanje duhova. U broju 313. DV on kaze da su to pravila «da se na neki nacinosjete i prepoznaju razliciti pokreti koji se izazivaju u dusi: dobri da ih prigrlimo, zli da ihodbacimo». U prva dva pravila Ignacije govori kako i dobar i zao duh mogu unositi u dusu mir inemir, radost i tjeskobu. Zato treba biti oprezan i iznad svega treba biti iskren prema samome sebikako bismo mogli tocno znati o kojem se duhu radi. Da bismo raspoznali te spomenute duhoveIgnacije daje jednostavno pravilo. On kaze da onda kad osoba napreduje od dobra prema boljem,kad se trudi da izbjegava grijeh i kad zeli vrsiti volju Bozju, tada dobar duh unosi u dusu mir iradost hrabreci je da nastavi zapocetim putem. Zao duh, naprotiv u torn slucaju unosi u dusu nemir,zalost i tjeskobu, uznemiruje dusu laznim razlozima kako bi je skrenuo s puta duhovnognapredovanja. Obrnuti je slucaj kod osoba koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh, kad im nijestalo ni do Boga ni do bliznjega. U torn slucaju dobar duh bode i grize unutarnjim glasom savjesti.Zao duh u torn slucaju redovito iznosi prividne naslade, zavodeci dusu na mastanje o sjetilnimugodnostima i o nasladama kako bi sto vise zadrzao dusu u manama i grijesima. U trecem icetvrtom pravilu Ignacije govori o duhovnoj utjesi i suhoci. U sljedecih sedam pravila govoriIgnacije o tome kako se treba ponasati u duhovnoj utjesi, a kako u duhovnoj suhoci. U 12. praviluIgnacije opisuje kako se davao ponasa i kako mu se treba suprotstaviti. Isplati se cuti ovo Igancijevopravilo od kojeg se moze puno nauciti:

«Neprijatelj se vlada poput zene jer je slab snagom, a jak voljom. Zeni je, naime, kad sesvada s nekim muskarcem vlastito da izgubi srcanost te nagne u bijeg tek sto ovaj pokaze daje se neboji, i obratno, ako muz stane uzmicati gubeci srcanost, onda su srdzba, osvetljivost i bijes zene vrloveliki i bez svake mjere. Isto je tak vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srcanost, a napasti da munagnu u bijeg tek sto se osoba koja se duhovno vjezba pokaze neustrasivom u borbi protiv napastineprijatelja, radeci upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plasit igubiti srcanost, tada nema na lieu zemlje tako divlje zvijeri kao sto je neprijatelj ljudske naravi uprovodenju svoje paklene namisli s tako golemom zlobom». Nadalje u 13. poglavlju Ignacijeusporeduje davla s laznim ljubavnikoni koji nastoji ostati skriven i nepoznat, a u 14. poglavlju kazeda se davao vlada kao voda kakve vojske koji zeli osvojiti i opljackati utvrdeni grad, pa ga najprijedobro ispita da bi ga napao tamo gdje je najslabije utvrden. «Tako isto neprijatelj ljudskoga rodauhodi i sa svih strana izvida sve nase kreposti, bogoslovne, stozerne i cudoredne, pa gdje otkrije dasmo slabiji i oskudniji, sto se tice nasega vjecnoga spasenja, s te strane nasrce i nastoji nas svladati».To su bila pravila prvog tjedna duhovnih vjezbi.

U drugom tjednu duhovnih vjezbi Ignacije donosi 8 pravila u istu svrhu, da jos boljenaucimo raspoznavati duhove. Evo ukratko sadrzaja tih pravila. Vlastito je Bogu i nj ego vimandelima da donose dusi pravo veselje i dusevnu radost, a davlu je vlastito se bori protiv takveradosti i duhovne utjehe. (1). Jedino Bog moze napuniti dusu utjehom bez prethodnog uzroka (2). Suzrokom moze pobuditi utjehu u dusi i dobar andeo kao i zao duh, no u protivne svrhe: dobar andeoza njezin duhovni napredak, a zao duh protivno tome. (3).

Sljedecih pet pravila veoma su vazna za ovu nasu temu o privatnim objavama. Evo stoIgnacije kaze u cetvrtom pravilu: «Vlastito je zlu andelu koji se odijeva u andela svjetla, da ulazi spoboznom dusom, a izlazi sa samim sobom. tj. da pobuduje dobre i svete misli, prema raspolozenjute pravedne duse, pa onda malo po malo gleda da dode do svoga cilja. da, naime dusu uplete u svoje

54 Joseph kardinal RATZINGER. Usluibi isnnc. Zirai. Mo<ur-Za;reb. ZXC. sir. 15'

tajne zamke i opake namjere» (4). Ovim pravilom Ignacije nam zeli reel kako nisu sve dobre porukei svete misli nuzno od dobrog duha. Njih moze inspirirati i zao duh. Kako prepoznati da li se utakvom slucaju radi o dobrom ili zlom duhu, o tome govori Ignacije u petom pravilu. On kaze datreba dobro paziti na slijed misli. «Pa ako su pocetak i sredina i svrsetak u svemu dobri, sklonisvakom dobru ili onome sto je u svemu dobro: to je znak dobra andela. NO ako misli koje namdolaze zavrse necim sto je zlo, ili sto rastresa dusu, ili sto je manje dobro negoli je ono sto je dusana pocetku bila poduzela da ce uciniti; ili je cini mlitavom, uznemiruje ju ili uzburkava, otimljucijoj mir i pokoj sto ga je prije uzivala, to je jasan znak da to dolazi od zla duha, neprijatelja nasegnapretka i vjecnog spasenja». (5). U sestom pravilu Ignacije govori o tome sto dusa treba uciniti kadotkrije zmijski rep, odnosno zlu namjeru Sotone. Iskusni ucitelj duhovnog zivota, sv. IgnacijeLojolski kaze da dusa mora tada odmah pregledati tijek dobrih misli sto je dobila od zla duha,otkriti pocetak tih misli i vidjeti kada i kako je davao okrenuo vodu na svoj mlin, odnosno kako jepovukao dusu u svoju opaku namjeru. (6). Zanimljiva je Ignacijeva inruicija koju donosi u sedmompravilu raspoznavanja duhova u drugom tjednu duhovnih vjezbi. On kaze da onima koji od dobranapreduju na bolje dobri andeo dodiruje dusu ljupko, lagano i blago poput kaplje sto kapne uspuzvu, zao duh, naprotiv, dodiruje ostro, zvucno i nemirno, kao kad kap vode padne na kamen.Kod onih pak koji idu od zla na gore spomenuti dusi djeluju protivnim nacinom...». (7).

Konacno u osmom pravilu Ignacije nam daje mudar savjet sto treba ciniti kad dozivimoutjehu bez uzroka, utjehu koja potjece od samoga Boga. Ignacije kaze da i u torn slucaju treba svelikom budnoscu i pomnjom paziti i razlikovati pravo vrijeme takve utjehe, dok je nad djelu, ononoga vremena koje slije, u kojem dusa ostaje jos zagrijana te jos uvijek osjeca blagodat i posljediceminule utjehe. «U torn drugom vremenu, naime, uslijed vlastitog umovanja, a na temelju navika iposljedica stecenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobra ili zla duha dusa zna cesto stvoritirazlicite odluke i misljenja, koja nisu neposredno proizisla od Boga, nasega Gospodina. I zato ihtreba dobro ispitati prije nego sto im potpuno povjerujemo i prije nego sto ih stanemo provoditi».(8).

U ovom osmom pravilu drugog tjedna duhovnih vjezbi Ignacije je pokazao izvrsnu kvalitetudubinskog psihologa i maestra duhovnosti. On je genijalno uocio kako i u onom slucaju kad se samBog objavljuje dusi, ona mora biti oprezna prema odlukama koje stvori u takvom raspolozenju. Arazlog toj opravdanoj opreznosti lezi u cinjenici da osoba ne moze jasno razlikovati trenutak kad seduh Bozji povuce i kad prestane duhovna utjeha. lako je dusa zagrijana Bozjom utjehom, ona morabiti svjesna da sve sto joj dode na pamet u torn drugom vremenu ne dolazi nuzno od Boga, negomoze biti plod naseg umovanja, nase maste, zelja, strahova i ocekivanja. Zato sva ta nadahnucatreba dobro ispitati prije nego ih pocnemo provoditi u djelo.

Duboko sam uvjeren da bi ovo osmo pravilo raspoznavanja duhova moglo unijeti punosvjetla i rijesiti velike dileme u pitanju nejasnoca kod privatnih objava i ukazanja za koja smouvjereni da imaju puno toga dobroga i prihvatljivoga, ali i necega sto nam smeta i sto nije posve uskladu s naukom Crkve. Potrebno je iskljuciti prisrup metodom crno-bijele om tehnike, a uvesti viseosjetljivosti i nijansiranja u pristupu privatnim objavama i ukazanjima. Moguce je, naime, da ujednoj autenticnoj privatnoj objavi ili ukazanju jedan dio poruke bude od Boga dan i kao takavprihvatljiv za pojedinca kao i za citavu Crkvu, kao sto je poziv na obracenje i molitvu, a da se drugidio poruke mora odbaciti kao nesto sto nema veze s Bogom, odnosno sto ga cak i vrijeda i sto jeprotivno nauku Crkve. Zato treba pomno ispitivati duhove, odnosno kriticki prostudirati sadrzajprivatnih objava. To ne mogu uciniti same osobe koje su imale objavu, nego to moraju ciniti ljudiCrkve koji su kompetentni na svome podrucju, koji su strucnjaci u svojoj struci i koji znajusuosjecati s Crkvom, koji imaju u sebi Duha Bozjega.

Ovo osmo pravilo sv. Ignacija o razlikovanju duhova zeli nam reci i to daje moguce da nekaprivatna objava bude zaista autenticna, dakle od Boga dana, a da u njoj budu prisutne i nekeneprihvatljive stvari koje je vidjelac ili vidjelica od sebe nadodala ili koje je davao uspio ubaciti udusu osobe kad je prestala Bozja poruka. Ignacije Lojolski nam svjedoci daje to moguce. On je samto na sebi iskusio. Kad je srudirao teologiju i filozofiju da postane svecenik, onda je poceo

18

dozivljavati velike poticaje da se samo moli i posti. Buduci da je mislio da su tako plemenite zeljedosle od Duha Bozjega, on im se sasvim predao. Medutim, ispirujuci svoju savjest, pravecirefleksiju na svoj zivot, uvidio je da puno zaostaje u svome studiju i da na takav nacin nece sticizavrsiti studij teologije, a to znaci da nece moci biti zareden za svecenika, a bio je uvjeren da gaBog na to zove i sprema. Tada je zakljucio da ti silni poticaji na molitvu koji su mu onemoguciliozbiljan studij, ne dolaze od Boga i on ih je odbacio te poceo vise studirati, ne napustajuci molitvu,ali dajuci joj sada razumno vrijeme. Smatram da bi se primjenom ove Ignacijeve metoderazlikovanja duhova mogle pomiriti za sada nepomirljive strane kod nas i svuda u svijetu gdje nijesve tako jasno sto se tice sadrzaja poruka koje su dane u privatnim objavama.

Zakljucak

Imajuci na pameti Isusove rijeci kako je on imao jos puno toga reci svojim ucenicima, ali oni nisubili sposobni tada to cuti, razumjeti i prihvatiti, smijemo vjerovati da Bog i danas govori ljudima,poziva ih na obracenje i svojom miloscu formira u njima lik Sina Svoga Isusa Krista.Mi mozemo i smijemo vjerovati da i preko privatnih objava Bog govori svojoj crkvi i potice je najos vece nasljedovanje Isusa Krista. Medutim, da bi bila sigurna da su razne privatne objave odBoga poslane, Crkva mora pravovremeno reagirati i dati svoje tumacenje privatnim objavama. SvetiPavao je dao mudri savjet da se duhovi provjeravaju jesu li od Boga ili ne.

Da neka poruka dolazi od Duha Bozjega ona mora biti u skladu s objavljenim istinama nase vjere(Stari i Novi zavjet, apostolska predaja, crkveni nauk);- u skladu je s Bozjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed ljubavi);- u skladu je s duhom evandelja (Blazenstva Mt 5; «Sto uciniste jednomu od ove moje najmanjebrace, meni uciniste» Mt 25,31-46 );- u skladu je sa zdravim razumom, realno je, konkretno, ne nijece ljudsku stvarnost.

Nadalje objava koja dolazi od Boga priblizava covjeka Bogu i zajednici vjernika, te potice naredovit sakramentalni zivot i molitvu kao susret s Bogom;- covjeka otvara prema drugim ljudima i povezuje s njima vezovima bratske ljubavi;- covjeka priblizava covjeku, cini osjetljivim za potrebe bliznjega, potice na djelatnu ljubav premadrugima, na brigu za konkretnoga covjeka u njegovim potrebama;- covjeka cini nesebicnim, velikodusnim, pozrtvovnim;- unosi u zajednicu slogu i medusobno postovanje i prihvacanje.

- Ispunjava covjeka, njegovu zivotu daje duboki smisao;- oslobada covjeka od grijeha, zarobljenosti, navezanosti i ovisnosti;- postuje covjekovu slobodu, ne ostavlja dojam prisile;- unosi u covjekovo srce mir, radost, siguraost, strpljivost, cistocu, blagost, pravednost;- unosi u covjekov zivot dozivljaj Bozje prisutnosti, ljubavi i blagoslova;- covjeka cini istinski poniznim, pomaze covjeku da sebe prihvati onakvim kakav jest bez uzdizanjanad drugima, ali i bez potcjenjivanja samoga sebe;- oslobada covjeka licemjerja, lazne poniznosti, skrupuloznosti, sitnicavosti;- potice na prastanje;- potice na istinu, koja oslobada;- blagoslivlja.

- Stavlja Boga na prvo mjesto i tezi za njegovom slavom. a ne svojom;- dogada se bez senzacionalnosti i buke;- ukljucuje besplatno i bezuvjetno primanje i davanje duhovnih dobara i pomoci;- ne ucjenjuje, ne uvjetuje, ne zastrasuje. ne sluzi se manipulacijom bilo kakve vrste.

i o

w

Naprotiv, nije od Duha Svetoga sve ono sto je obiljezeno jednom ili vise sljedecih osobina:

1. U suprotnosti je s objavljenim istinama (Stari i Novi zavjet apostolska predaja, crkveni nauk);- u suprotnosti je s Bozjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed Ijubavi):- u suprotnosti je s duhom evandelja;- u suprotnosti je sa zdravim razumom, nerealno je, maglovito, konfuzno, nijece Ijudsku stvarnost,predstavlja bijeg od stvarnosti.

2. Covjeka udaljava od Boga i zajednice vjernika, odvraca od sakramenata i molitve;- covjeka izolira od drugih ljudi, prekida vezove bratske Ijubavi;- covjeka udaljava od covjeka, cini neosjetljivim za potrebe bliznjega, odvraca od djelatne Ijubaviprema drugima i brige za konkretnoga covjeka u konkretnim potrebama;- covjeka cini sebicnim, usredotocenim na sebe, navodi ga da se previse bavi sobom, a ne vididrugoga;- covjeka navodi na zanemarivanje svojih duznosti;- unosi u zajednicu razdor, neslogu, zbrku, rasulo, nered.

3. Ostavlja covjeka praznim, neispunjenim;- uvodi covjeka u napast i navodi ga na grijeh;- zarobljava covjeka, uvodi ga u navezanost, ovisnost, posesivnost;- ostavlja dojam prisile, neslobode;- degradira, ponizava covjeka;- unosi u covjekovo srce nemir, tjeskobu, sumnju, nesigurnost, strah, nestrpljivost, necistocu,mrznju;- covjeka cini oholim, umisljenim, bahatim ili pak lazno poniznim, skrupuloznim, licemjernim,sitnicavim;- potice na zlopamcenje, zamjeranje, neprastanje;- potice na laz;- proklinje.

4. Stavlja sebe na prvo mjesto i tezi za svojom slavom mimo Boga;- ukljucuje senzacionalnost, buku, isticanje, kic;- ukljucuje naplacivanje duhovnih dobara i pomoci;- ucjenjuje, uvjetuje, zastrasuje ili se sluzi manipulacijom bilo kakve vrste;- promovira kult osobe, vode;- sadrzi elemente relativizma, racionalizma, materijalizma, hedonizma, ezoterije, magije, okultizma,praznovjerja.55

55 Internet: Web stranica «Katolici na intemetu», 25. 10. 2006., «Smjernice za razlikovanje duhova» na web stranici:http://www.katolici.or^olest.php?action=c_vidi&id=74

20

UVJETI ZA ISPIT IZ PSIHOLOGIJE RELIGIJE

Obavezna literatura za ispit:

1. Mijo NIKIC, Psihologija religije, skripta, Zagreb 2007.2. Simun Sito CORIC, Psihologija religioznosti, Naklada Slap, Zagreb, 1998

Pomocna literatura:Procitati i ukratko referirati barem jedno djelo iz pomocne literature

FRANKL, E.V., Lijecnik i dusa, KS, Zagreb, 1990.GORMAN, M., Psychology and Religion, A Reader, Paulist press, New York/Mahvah.GROM, B., Religions psychologie, Koesel-Vandenhoeck & Ruprecht, Munchen 1992.JAMES, W., Raznolikosti religioznog iskustva, Naprijed, Zagreb, 1990.KEILBACH, V., Parapsihologija i religija, Zagreb, 1944.LEIST, M., Prva iskustva o Bogu, UPT, Dakovo-Zagreb, 1986.MEVES C., Dusevno zdravlje i biblijsko spasenje, UPT, Dakovo, 1985.PETROCCHI, G., Psicologia e psicoterapia cristiana, ISSP - EDITORE, San Benedetto del Trento.SATURA, V., Religija i dusevno zdravlje, UPT, Dakovo,SZENTMARTONI, M., Psihologija religije, skripta Zagreb, 1984TERRIN, A.N., Nuove religioni, Morcelliana, Brescia, 1987.TRSTENJAK, A., Pastoralnapsihologija, UPT, Dakovo, 1989.