mihelcic-biljeske jedne gimnazijalke

Nada Mihelčić

Bilješke jedne gimnazijalke

Nada Mihelčić: Bilješke jedne gimnazijalke

Svakoga jutra sa zahvalnošću se prisjetim medicinskog osoblja Klinike Jordanovac,

posebno kirurga Dinka Stančića-Rokotova, koji mi je svojim znanjem,

vještinom i njegom darovao i taj dan i sve buduće dane moga života.

Nada Mihelčić

2


1

Nisam mogla zaspati. Bila sam gladna, u sobi je vladala polarna studen, a ni pas se još nije vratio. Ipak, najviše sam se brinula zbog tog roditeljskog sastanka u srijedu. Znam da do srijede ima još pet dana, ali ja se uvijek unaprijed žderem. Zato mi i jesu živci kao u neke oronule tridesetogodišnjakinje. Cijeli svoj traljavi život samo furam iz problema u još gori. Činjenica da ću u prosincu napuniti šesnaest godina već govori sama za sebe. Moji pokojni roditelji su se pobrinuli da stvari budu još gore. Ne, ne mislim zato što su lani poginuli u prometnoj nesreći. Ne to. Moji su problemi počeli od rođenja. Luka je ta-da imao već pet godina i naši su roditelji silno željeli djevojčicu. I dobili su me. Odmah sam bila tatino zlato, mamina sreća i Lukina žrtva. Čim je krenuo u školu, shvatio je ka-ko je meni sjajno, a njemu više nije. U trećem je razredu ozbiljno štrajkao i ocjene na po-lugodištu gotovo su prouzročile razvod braka naših roditelja. Jer mama je sve te dvojke i trojke primila kao osobnu ćušku koju joj šalje Lukina učiteljica. Tata je rekao kako oko toga ne treba histerizirati. To mu je bila greška. Velika greška. Jedva da je i razgovarala s njim. Luku je odvela psihiću na promatranje. Privatniku. Najskupljem. Tata je pobjesnio i tražio neka ide i ona. Tada više nije razgovarala s njim. Psiholog je pozvao i tatu. Mene nitko nije zvao, ali me tih dana nisu ni primjećivali pa sam cendravim plačem davala so-lidan doprinos općem ludilu. Te zimske praznike tata je proveo preuređujući Lukinu sobu. Kada je završio, izgledala je kao kabinet ministra znanosti. To je, kao, trebalo stimulirati Luku. I jest. Stimuliralo ga je da bježi u moju sobu i igra se igračkama koje je do tada prezirao. Kada je morao učiti, vukao me u svoju sobu i igrao se učiteljice. Nemilosrdne učiteljice. Tako sam, negdje u dobi od četiri godine, polazila intenzivno-intenzivni tečaj opismenjavanja kod učiteljice Luke. Plus ostali predmeti. Pokušavala sam se pobuniti zaprijetivši onim, inače tako djelotvornim tužitćutemami oružjem. Ništa. Samo bi me opako pogledao i prosiktao kako će, ako mama sazna za na-šu školu, njemu sasvim slučajno Kraljevna pasti i razbiti se. Kraljevna je porculanski lon-čić sa slikom lijepe djevojčice koja bere cvijeće. Onakav lončić koji svira kada ga odignete od stola. Meni je djevojčica izgledala kao kraljevna i taj je lončić tada bio ne samo moje najveće blago, nego sam i iskreno vjerovala kako je to najskupocjeniji dio obiteljske imo-vine. Ne znam treba li i spominjati da je Hrvatska tada bila tek dio Jugoslavije. Zato je Luka, kao i sva djeca, u trećem razredu morao učiti ćirilicu. Nesebično je i to znanje prenosio na mene. Roditelji nisu imali pojma o Lukinoj nastavi. Ratovali su oko toga trebam li krenuti u školu s nepunih šest godina ili neka se još igram i krenem s nepunih sedam. Odlučili su da se još igram, a Luka nije posustajao u svojoj nastavi. Više se i nisam proti-vila, jedva sam čekala da dođe iz škole i da vidim što imamo za zadaću. Dan uoči mog polaska u pravu školu, Luka mi je dao detaljne upute kako se moram tamo ponašati. Učiteljice je opisao kao čudovišta koja od tebe traže znanje, a uživaju kad ne znaš. Neka ja samo sjednem negdje otraga i neka ni za živu glavu ne dižem ruku. Pitat će ona mene i ako se ne guram, u to mogu biti sigurna. I jer nisam digla ruku, ona će se nadati da ne-

3


mam pojma. Tada joj trebam odgovoriti točno i vrlo opširno. To je najbolji lijek protiv učiteljica, jer kad se nekoliko puta tako razočaraju, ostave te konačno na miru. Poslušala sam ga. Učiteljica i nije bila loša, no bilo mi je dosadno. Užasno dosadno. Re-cimo, tog jutra mi je Luka u našoj tajnoj školi dao zadatak: Neprijateljska tvrđava ima oblik pravokutnika s dužinama stranica a i b toliko i toliko, pa koliko kilograma eksplo-ziva treba postaviti ako na svakih toliko metara postavimo toliko i toliko?! Kad sam sve dobro izračunala, Luka je bacao pernicu prema stropu vičući k-bummm, što mi je poka-zalo da je to vražje neprijateljsko zdanje odletjelo u zrak. Popodne, međutim, u pravoj školi, učiteljica se došuljala do mene. Htjela je znati koliko je zečiću ostalo mrkvi ako je imao dvije, a onda pojeo jednu. — Jedna! — rekla sam i, slijedeći Lukin naputak, panično razmišljala kako se na to pita-nje može vrlo opširno odgovoriti. No ona je već odlazila prema ploči, stalno mi govoreći Bravo! i zahtijevajući ovacije cije-log razreda. Mislim da sirota nije bila sasvim normalna. Bilo mi je više nego dosadno i uopće mi se nije išlo u tu školu. Roditelji, sluđeni mojim svakodnevnim suzama i protestima, činili su sve kako bi me uvjerili u prednost i neop-hodnost mojeg tek započetog školovanja. — Naučit ćeš pisati slova — rekla je mama. — Znam slova! — Pa ćeš ih fino slagati u riječi i moći ćeš pisati pisma — dodao je tata. — Znam pisati riječi i ne bum nikom pisala nikakva pisma — cmizdrila sam. Tata je uzeo papir i penkalu: — Napiši nešto! — Kaj da napišem? — Bilo što. — Smijem li napisati kako mrzim glupu školu? — Smiješ. — Kako želite? — raspitivala sam se. — Tiskanim slovima, pisanim slovima, latinicom, ćirilicom... — Ćirilicom!! — graknuli su, gledajući me s nevjericom. Onda su htjeli da još pišem, grozničavo tražeći riječi koje nisam mogla uvježbati, riječi kao bifurkacija, intranzitivan, epitaf i takve stvari. Tada su prešli na brojke, a Luka je za-tražio lončić mlijeka. — Uzmi si sam! — rekla je mama, ne skidajući pogled s papira po kojem sam pisala. Naravno da si je vrlo rado sam uzeo to blesavo mlijeko. Ne moram ni reći u koji lončić ga je natočio, kojot pokvareni. Dok su me roditelji s velikim žarom ispitivali tablicu množe-nja, onaj idiot je gurkao Kraljevnu prema rubu stola. — Kako si sve to naučila? — čudio se tata. Lončić je lovio ravnotežu. — Ne znam — dahnula sam, pokušavajući pogledom vući lončić natrag. — Malo sam gledala kada je Luka pisao zadaće... — Oh, ne bojim se da te je Luka podučavao — smijao se moj naivni otac. — Luku ni dva para volova ne mogu dovući do knjige ako mu se baš ne radi o glavi.

4


— Točno! — smijuljila se mama, dodavši uobičajenu kap otrova. — Ne znam na koga je, u mojoj obitelji svi smo žedni znanja... — I umrijet ćete ne napivši se! — odrezao je tata i odmah mu se nekamo žurilo. Nema smisla ići u detalje svega što je slijedilo. Roditelji su se savjetovali s učiteljicom, s psihologinjom i još s mnogima. Onda su oni pisali molbe, a ja testove. Završilo je tako da su me na polugodištu upisali u treći razred. To je, kao, bio kompromis koji bi pomogao da se suviše ne udaljim od vršnjaka, a da ipak bude udovoljeno mojim potrebama. Vraga mojim. Ja bih rado sve te sate u školi mijenjala za vrijeme na igralištu ili u zoološkom vr-tu. To bi bile moje potrebe, a ovo su bile mamine. Grijala se novootkrivenim suncem, onim što sije samo na majku nadarenoga djeteta. Na Luku je gotovo zaboravila, a nada mnom je kružila kao kobac. Tada sam ja počela bježati u Lukinu sobu i mislim da su nas te poremećene doze mamine pažnje definitivno zbližile. Luka je zapravo sjajan. Bio je i ostao inteligentniji od mene. Tada to u školi nisu primijeti-li jednostavno zato što je oduvijek bio razložan i temeljit. Temeljitost u djece je rijetkost i jest vrlina, ali samo ako ste temeljiti tamo gdje odrasli žele i kada oni to žele. A Luka je bio vrlo dosljedan u svojoj temeljitosti. U školi ga nikada nisu mogli natjerati da rješava zadatke poput onoga: U razredu je 28 učenika. Dobili su 196 jabuka i pravedno ih podije-lili. Koliko je svaki učenik pojeo jabuka? Luka bi samo rekao kako se to ne može izračunati jer nedostaju podaci. Koji podaci? Pa to jesu li sve jabuke iste veličine, jer ako su neke krupne a druge sitne onda ili nije pra-vedno ili nisu dobili isti broj. Osim toga, tko zna jesu li ih zbilja pojeli ili su ih nakon nas-tave nekome dali. Kad je učiteljica ustrajala tvrdeći kako su sve jabuke potpuno jednake i da su ih djeca odmah pojela, Luka je želio znati u kojem su razredu ti učenici. Učiteljica se borila s na-dolazećom migrenom i sa žarkom željom da Luku pošalje kući pa neka se mama pati s njim. Zato bi pribjegla sarkazmu. — Bilo koji razred! Ili, ako to za tebe nije dovoljno precizno, bio je to drugi A razred, ško-la se zvala Albert Einstein, bio je sunčani jesenski dan, popodnevna smjena, a jednake, velike, crvene jabuke su podijelili u 16 sati i 10 minuta i pojeli ih do 16 sati i 30 minuta. Imaš li sada dovoljno podataka? — smijuljila se unoseći mu se u lice, dok je skupina bu-dućih poltrona izvodila grupnu vježbu odobravajućeg smijanja. Luka se nije obazirao na ironiju. Rekao je kako tek sada vidi koliko je to glup zadatak. I naprosto je sjeo ne obazirući se više na učiteljicu. Onda je ona objavila da mu je dala je-dinicu u imenik, e da bi mu pokazala što ona misli o njegovu znanju i ponašanju. Onda je Luka uzeo torbu i otišao kući, e da bi joj pokazao što misli o njezinoj jedinici. Onda je ona pozvala roditelje u školu kako bi pokazala što misli o njegovu odlasku. Roditelji su na taj sastanak dovukli Luku. Učiteljica je dovukla psihologinju. Uslijedila je rekonstrukcija, a psihologinja je sve bilježila. Tad je Luka izjavio kako je taj zadatak smislio neki idiot koji nema pojma o djeci. Učite-ljica je netremice zurila u mamu. Glasom od kojega se hvatalo inje na prozorskom staklu, izjavila je kako je upravo ona smislila taj zadatak. Mama je zahtijevala da se Luka odmah ispriča. Luka je zahtijevao da tata odmah kaže je li moguće da u drugom razredu, gdje su djeca stara sedam ili osam godina, popodne, to jest nakon objeda, svako, ali baš svako dijete od njih dvadeset i osmero, za ciglih dvadeset minuta poždere po sedam velikih jabuka?!

5


Tata je previdio pedagošku komponentu razgovora i, slijedeći zdrav razum, rekao: — Ni govora! Učiteljica se suznih očiju pitala zašto se uopće trudi. Mama je mitraljirala opomene u ta-tino uho, a psihologinja je sve bilježila. Luka je bio zadovoljan vještačenjem i gledao je učiteljicu onim eto vidiš! pogledom. Takve su se stvari događale barem jednom mjesečno. U tom se cirkusu nitko od odraslih nije dosjetio da je Luka napamet izračunao kako je svako dijete pojelo sedam jabuka, pa mu se to činilo previše. A nije se on sporio samo s učiteljicom, nego i u višim razredima. I nije se sporio samo o matematici. Luka se sa svima sporio oko svega. Nije Luka bio moj problem. Malo me je mučio onaj skok u treći razred. Ne zbog nastave. Ja sam gradivo odavno svladala učeći s Lukom. Problem su bila djeca, jer sam uz njih izgledala kao patuljak. Ne možeš ti sakriti da su ti tenisice broj dvadeset i osam i da si za glavu niža od ostalih. Nisam se prečesto žderala oko tih detalja. Malo morgen! Pitala sam Luku za to s nogama. Rekao je kako ću uskoro imati toliki broj da će samo dečki iz NBA imati veće tenisice od mojih. Zašto bih se onda žderala? Kada je bio u sedmom razredu, Luka je počeo crtati brodove. Iz čista mira. I more. U po-četku je to radio samo u školi, na satovima likovnog. Recimo, nastavnica im kaže neka sami odaberu što žele crtati. Luka nacrta brod. Pa neka nacrtaju nešto o čemu sanjaju. On nacrta brod. Neka nacrtaju vazu s cvijećem. On nacrta brod. Gdje ti je vaza? Tu unutra. Neka nacrtaju karneval. On nacrta brod. Gdje ti je karneval? U Rio de Janeiru. On baš ide tamo brodom. Eno, Rio je ona mala mrlja na onom malom kopnu u daljini. Onda im ona kaže neka nacrtaju slobodu. Luka odmah pukne pola tube plave tempere ravno na papir. U sredini ostavi malo prazno da tu upuca neki brod kad opere kist od plave boje. Bijelom je sredio dobar dio broda i prešao preko gornje polovice plave da iz toga izvuče nekakvo nebo, a dolje je bijelim crticama uzburkao more na kojih šest bofora. I gotovo. Kako ju je već sludio s tim brodovima, odlučila ga je malo mučiti. Uzela je sliku, zalijepi-la je na ploču i prozvala: — Sad će vam Luka objasniti svoju sliku... svoju viziju slobode. Nije imala pojma s kim se upušta. — Mislim da slika govori sama — rekao je moj elokventni brat. — Tu je beskraj mora čije su dubine u dodiru s nebeskim plavetnilom nad kojim je beskraj svemira. Nazovimo to vertikalom. Kao što vidite, nigdje nema kopna. Tako sam pokazao podjednaki beskraj horizontale. Često se pojmovi vežu uz neke boje, pa je tako vrag crn, a ljubav crvena. Ja mislim da je sloboda plava i beskrajna — završio je Luka i okrenuo se kako bi pošao u klupu. — Ne bi li ti ta sloboda bila modrija i beskrajnija bez ovog broda? — Pa to nije zbilja brod! To je bilo tko. Subjekt. Ako nema subjekta, nema ni slobode... Sada nije govorio razredu nego njoj, gledajući je ljubazno i unoseći u govor pomalo doci-rajući ton koji ju je iritirao. — ... Taj brod ste vi ili kit ili ptica. On je tek simbol subjekta. Vi znate što je simbol, zar ne? Nije odmah odgovorila. Proučavala ga je, pitajući se je li to upravo čula vrlo zrelo poi-manje inteligentnog, rano sazrelog dječaka, ili mali samo valja izmišljajući ad hoc objaš-njenja. Ako i valja, sjajno to radi, pomislila je. 6


— Da, Luka, ja znam što je simbol. Možeš na mjesto. Idući put zagledala se u one tone snijega na zagrebačkim krovovima i zadala im neka naslikaju zimu. Normalno, svi su se bacili na dizajniranje snjegovića i prikaz općepozna-tih zimskih radosti. Naravno, Luka je nacrtao ledolomac s onim metalnim kljunom na provi i svim tim što već treba. A okolo sve same sante. Nije mu mogla prigovoriti jer tražila je zimu, a na toj slici se odmah vidjelo da je približ-no -40° C. Siroti su popustili živci. Tužila ga je razrednici. Razrednici više nije imalo što popustiti pa nam je telefonirala. Javila se mama. Malo je slušala, a malo govorila Ma nemojte! I on-da opet Ne, nisam znala! Čim je završila razgovor, mama je dobrzala do naslonjača u kojem je nedužni tata uživao gledajući prijenos NBA košarke. Namjerno mu je stala pred ekran. Ništa nije govorila, samo mu je zakrila ekran i jako glasno i brzo disala, kao da su joj to zadnji kubici zraka. I gledala ga onim strogim pogledom kao da je razbio vazu. — Znaš li što sad radi? — Tko? — naivno upita tata. — Tvoj sin. — Što radi naš sin? — zainteresirao se. Opet je malo šutjela, podižući oštrinu pogleda za još koji stupanj. — Crta brodove! Iz sasvim nepoznatih razloga bila je tako zgranuta tom informacijom, kao da su joj, u najmanju ruku, javili da Luka u školskoj kuhinji peče štrudle od kanabisa. — Što fali brodovima? — svadljivo je upitao tata. Tu treba reći da smo Luka i ja ona nepobjediva genetska kombinacija purgera i škombri, tj. mama je tu iz Zagreba, a tata je iz Makarske. Došao je u Zagreb studirati arhitekturu i zaljubio se u mamu. I arhitekturu i mamu volio je strasno do zadnjeg časa, iako je ljubav prema mami obilovala amplitudama. Mislim da je u tom trenutku nije naročito volio. Tražila je da on odmah razgovara s Lukom o tim brodovima. Za minutu se vratio iz Lu-kine sobe i nastavio gledati košarku. — Što kaže? — Kaže da mu se brodovi sviđaju. — I to je sve? — Da. — Svaka čast! A ja nek se sutra opet u školi crvenim... — Sutra ja idem u tu školu! Sutradan joj je podnio prijavak što im je sve rekao. Nitko neće njegovu djecu trpati u svo-je mentalne kalupe. Nitko! I neka mali samo crta brodove do mile volje, a ako nekome smeta što crta brodove a ne tramvaje, imat će posla s njim! Jasno se vidjelo kako je tata osjetljiv ko sam vrag na te brodove i more. Kako bi i pokazao da misli ozbiljno, putem kući kupio je Luki sve makete brodova koje je mogao naći u užem centru grada. Plus debeli crtaći blok, formata B-1. Plus pun džep plavih tempera. Onih većih. Meni je kupio herbarij i lijep spomenar. Kada je mama vidjela što je donio Luki, udahnula je dovoljno zraka za svađu do neba, no onda se predomislila. Odlučila se za uobičajenu tihu misu. Tata ju je malo pokušavao

7


navesti da govori s njim, no na posljetku je odustao. Mimoilazili su se po kući zureći u pod, šutke, poput onih redovnika trapista. Tada sam mislila kako je sve to zbog Luke, ali sada znam da je stvar bila složenija. Luka je bio tek povod za vječiti sukob regija. Prvom prilikom odnijela sam spomenar u Lukinu sobu i zamolila ga da mi nešto napiše i nacrta. — Dobro. — Molim te, nemoj nacrtati brod. Mama će se strašno ljutiti. — Dobro. — Luka, mooolim te reci zašto crtaš samo brodove? Pravio se da me ne čuje. Uz sve one modele koje mu je tata kupio, on je radio obični ča-mac, po vlastitu nacrtu. Bio je to lijep mali kaić, već gotov i Luka je upravo ljepilom ma-zao budući škaram i umetao ga u za to predviđenu rupu. Svuda po stolu sušili su se bije-lo obojeni pajoli na kojima je isprobavao boju prije prvog namaza. — Drži mi to tu! — Držat ću ti, ali reci zašto radiš sve te brodove. Trenutak se kolebao. — Zakuni se da nećeš reći mami. Brzo sam stala u stav mirno, lijeve ruke visoko podignute, a dlan desne položila sam na srce kao Amerikanci kad im svira himna i šapnula: — Dabogdaumrlaakoikadkažemmami! — Vidiš li kako stalno zovu mamu u školu? — Aha. — I zato sam stalno u kazni. Dečki iz parka sigurno već misle da sam nekud odselio. Čim je pozovu u školu, odmah nova kazna. I tako će biti i u osmom razredu i u srednjoj školi. Osim — tu me lukavo pogledao — ako ta škola ne bude negdje daleko. Zato sam se malo raspitao koje škole nema u Zagrebu. Znaš koje? Onako malena i neobaviještena, nisam znala ni kakvih škola u Zagrebu ima, a kamoli kakvih nema. — Pomorska škola! — izustio je sretno. — Pomorska škola je u Bakru. — Kaj znači to ubakru? — Budalo blesava! — ustao je i na karti mi pokazao gdje je Zagreb, a gdje Bakar i objas-nio kako mama neće tamo putovati za svaku sitnicu. A opet, dovoljno je blizu da on za praznike dođe kući. Možda katkad i za vikend. — Tamo se crtaju brodovi? — Možda, ne znam. Znam da se uči sve o brodu. Onako kao neka autoškola za velike brodove. Poslije na tim brodovima ploviš u Ameriku i još ti plate tisuće dolara zato što ideš tamo. Super škola! — A kad ideš u tu školu? — Iza osmog razreda. — Pa kog vraga onda već sad crtaš te brodove? — Misliš da bi me mama pustila u tu školu ako joj kažem samo dva dana ranije? Moram je pripremiti, budalo.

8


Više me nije zanimao taj razgovor. Baš me briga za taj glupi Bakar! Svi su ukućani već znali da ću kad odrastem raditi u slastičarnici i u zoološkom vrtu. Zato sam ga još samo pitala je li pametno da i ja sad počnem crtati kolače i lava. — Ne još — rekao je. — Tek u sedmom razredu. Eto, to je ta Lukina temeljitost. Dvije teške godine sustavnih priprema, kazni i odricanja i to samo zbog škole o kojoj je točno znao tek da je dovoljno daleko.

2

Ipak sam zaspala, jer kad sam otvorila oči, u sobi je već bilo dnevno svjetlo. Istina, u mi-nimalnim količinama, jer već tri dana pada ona uporna jesenska kiša. Dio stropa nad prozorom bio je išaran ružnom mrljom vlage koja je prodirala gotovo očigledno i, bilje-žeći uspjeh za uspjehom, napredovala prema stropnoj svjetiljci. Trebalo bi spiskati mili-june da se sve to popravi... Telefon i zvono na ulaznim vratima oglasili su se istodobno. Ustajući, pitala sam se tko bi to mogao doći po takvom pasjem vremenu. U filmovima obično osamljena ljepotica otvori vrata i ne sluteći da će se naći oči u oči s okorjelim kriminalcem koji pridržava smrtno ranjenog ortaka. Doteturala sam u drugu sobu do telefona i s jednim Čekaj malo! privremeno sredila stvar. Zvono na vratima je još divljalo. Požurila sam, usput zakapčajući ono jedino dugme na Lukinoj pidžami u kojoj sam spavala, i umalo slomih vrat silazeći niz idiotske štenge. I njih bi trebalo popraviti! Nisu bili kriminalci. Dok sam otvarala vrata, zapuhnuo me hladan, vlažan zrak i težak parfem gospođe Bucek, mesareve žene. Bucekovi stanuju na suprotnoj strani ulice i gos-pođa provodi dane izvješena na svojem prozoru nad mesnicom poput državne zastave. Katkad satima zuri ovamo, pomažući svoje kratkovidne oči malim kazališnim dalekozo-rom. Stajala je tu pred vratima, štiteći se od nebeskog slapa tek kišnim ogrtačem. Bez kišobra-na, naravno, jer je objema rukama okrutno zatezala neko uže kojim je bio zarobljen Kon-rad. — Uzmite si to vaše prokleto pseto! Ako ga moj muž opet uhvati kako krade kobasice, zaklat će i njega i va... — Bro jutro, gospođo Bucek! — rekoh, oslobađajući Konrada koji je bezglavo pojurio u kuću. — Meni u podne ne treba ničije dobro jutro! A vašeg nazovipsa vežite i dajte mu jesti... — Je, je, je — promrmljala sam i bez velikih ceremonija zalupila vratima. Prljav ko svinja i mokar do kože, pas je galopirao hodnikom pokušavajući se osušiti struganjem o zid. Čim je čuo kako sam zalupila vratima, jurnuo je k meni i kao opsjednut počeo udarati glavom o moja koljena. Nisam to očekivala pa me srušio na pod išaran njegovim blatnim tragovima.

9


Tek tada sam vidjela što mi je htio pokazati. Oni mesarski gadovi svezali su mu špagu oko njuške. I to onu tanju, onu kojom vežu svoje blesave rolšunke. Jadniku se usjekla oko cijele gubice. — Mir! Istoga trenutka pas se ukipio, dopustivši mi da u miru pogledam o čemu se radi. Zategli su je luđački i škare nisu dolazile u obzir, pa čak ni nož. Uzela sam onaj nožić za papir sa sječivom sastavljenim od desetka lamela, odlučivši pokušati prerezati uzicu gore, na sa-mom hrptu nosa, gdje se najmanje usjekla. I bez mojih uputa pas je stajao savršeno miran i raskolačenih očiju promatrao kako krat-kim rezovima vrškom nožića siječem uzicu. Konačno je spala ostavivši gadan trag poput brazgotine. Brzo je nestao u kuhinji i odmah se začulo kako po kamenom podu gura svo-ju praznu zdjelicu za vodu pa sam, poput konobara, požurila poslužiti njegovo veličan-stvo. Pio je kao da nikad ne misli prestati, a onda je pošao, navodno iz ljubavi i zahval-nosti, malo se obrisati o moju pidžamu. — Samo me dodirni tim usranim perjem i zvat ću šintere! — zaprijetila sam i prisjetila se podignute telefonske slušalice. Veza je bila prekinuta. Pristavila sam vodu za čaj, a pas se usidrio pred hladnjakom pogledavajući čas mene čas hladnjak onim rječitim zarnevidišda-serušimodgladi pogledom. — Moram ići kupiti neku hranu — objašnjavala sam, pružajući mu tanjur sa šunkom ko-ju sam bila sebi namijenila za doručak. Tanjur je bio prazan čim sam ga spustila na pod. Malko ga je još gurkao po kuhinji, ližući nevidljive tragove šunke. A ne, nije ga gubica boljela toliko da ne bi jeo. On nije od onih pasa koji mogu biti tako bolesni ih deprimirani da izgube apetit. Taj se najprije najede, onda legne negdje gdje najviše smeta pa u one dvije minute koliko mu treba da zaspe, razmišlja o aktualnim poteškoćama. Prstom sam pokazivala blatne tragove šapa na podu. — Ne samo da si mi trošak, nego si i obična svinja. Nikad iz tebe cucak za izložbe! Sa zanimanjem je gledao prljave tragove onim redom kojim sam ih pokazivala, praveći se da ih prvi put vidi i kako nema pojma o čemu ja to sada trtljam. Dlaka mu je bila puna ugljene prašine i piljevine ili nekog vraga, a blato je sve to smeće držalo na okupu. — Moram te okupati! Riječ kupati trenutačno bi pretvarala toga ljubaznog psa u podivljalog kojota. Slijedila bi bjesomučna jurnjava po svim prostorijama. U završnici, već ulovljen i strpan u kadu, škljocao bi zubima i pokušavao barem ručnom tušu zadati smrtonosan ugriz. Danas je sve to izostalo. Na moje zaprepaštenje sâm me slijedio u kupaonicu i mirno pu-stio da ga stavim u kadu. Moram reći da pokisla pseća dlaka ni inače nema miris kakav bi pokojni Christian Dior poželio flaširati. Smrdio je kao da se pedeset pijanih štakora pobljuvalo na crknutog tvora, a tijekom pranja sustavno me je ignorirao, budno držeći na oku vir prljave vode koji se stvarao kod odvoda na dnu kade. I mirno čekao da sve to prođe. Gotovo surađivao. Zamotala sam ga u frotir i polegla na kauč u dnevnoj sobi, sjela za stol i ispijajući čaj promatrala psa. Prije nešto više od godine dana dolutao je u dvorište. Kako su zbog ljet-ne žege sva vrata bila otvorena, mirno je razgledao prostorije. Odgovaralo mu je. Meni ne smeta.

10


Bilo je to nekako neposredno nakon sprovoda mojih roditelja. Joj, to su bili gadni dani. Sjećam se da je Luka već plovio. Došao je kući tek večer uoči sprovoda i mogao je ostati samo dva dana. Odmah je sjeo i izložio mi moju situaciju i moguća rješenja. Ne, nisam željela da zbog mene napusti brod i dođe tu živjeti. Ne, nisam željela ići našoj obitelji u Makarsku, jer bih mijenjala školu i sve. To mi ionako ništa ne rješava, jer ću na-kon mature još morati čekati godinu i pol da budem punoljetna. Što ću cijelo to vrijeme raditi u Makarskoj? I što bi za to vrijeme bilo s ovom našom kućom? Ne, ne želim ići dje-du i maminoj sestri u Frankfurt. Kog ću vraga u Frankfurtu? To je blesavo kao i Makar-ska. I daleko. Plus njemački jezik. Nemam pojma o njemačkom, ja učim engleski, toliko bi bar mogao znati! — Pa kog vraga onda hoćeš? — Želim biti tu! Što sam ja kriva što su oni sad mrtvi, a ti negdje na oceanu? Želim biti tu! Svi ste nekamo nestali — počela sam se derati ko blesava — i ostavili me, a sad bih još morala i nekamo ići. Želim biti tu! Zapalio je cigaretu i gledao kroz mene. Kad je konačno progovorio, rekao je kako imam pravo. I kako zna da me je ono preskakanje razreda odvojilo od vršnjaka i koliko mi je trebalo da se uklopim u taj razred u kojem jesam. I kako on dobro zna da mi je sad ova kuća jedina čvrsta točka u životu. Onda je malo šutio. — Misliš da bi mogla živjeti tu sama? Ne bi se bojala? — Bojala čega? Bojim se bilo kamo ići! Zatim me je pitao mogu li se brinuti o sebi. Mogu! Pa neka nabrojim što znam kuhati. Nabrojila sam. Što ne znam? Malo sam oklijevala i sjetila se glačanja. — Dobro — rekao je. — Daj da vidimo možemo li ti nekako isplanirati život ovdje. Isuse dragi — dodao je tiho — mama bi me ubila kad bi znala kako te mislim tu ostaviti sa-mu... Pa nemaš još ni petnaest godina! Zbilja sam lud. — Nisi lud, molim te ostavi me tu. Ovdje mogu završiti svoju školu, upisati faks i sve. I bit ću jako dobra. Evo, ti mi samo reci što moram i ja ću te slušati, časna riječ. Samo mo-ramo smisliti što ću reći u školi i tko će mi dolaziti na roditeljske sastanke... — Dobro, čekaj, pusti me malo da se raspitam. Otišao je iz kuhinje u dnevni boravak i pola sata telefonirao raznim ljudima. Rezultati tih razgovora stizali su odmah, jedan za drugim. Gospođa s broja devet, ona s četvero djece, dolazit će četvrtkom i sve mi izglačati i malo pospremiti kuću. Evo, tu mi piše koliko joj trebam platiti, novac za to mi je tamo. Ako me bilo koji idiot počne terorizirati, neka sa-mo telefoniram Damiru na ovaj broj i taj idiot će požaliti što se rodio... Tada je pozvonila Elena. Nju je pozvao da odmah dođe kako bih je upoznala. Namijenio joj je ulogu mamine najbolje prijateljice koja će, navodno, tu živjeti i brinuti se o meni. Tako moram reći svim rođacima kada dođu. I tako moram reći i u školi. Pojma nemam odakle je znao Elenu, no odmah mi se svidjela. Kad joj je Luka ukratko izložio što se dogodilo roditeljima i zašto je trebamo, nije onako licemjerno govorila kako je to tragedija i kako joj je silno žao. I zašto bi joj bilo žao, nikad nije ni vidjela naše rodi-telje. — Sranje! — otelo joj se, a zatim je željela znati kako nam sve može pomoći. Samo se treba sutra pojaviti na sprovodu i malo porazgovarati s mojim razrednikom i s rođacima. Uvjeriti ih da će tu stanovati i brinuti se o meni. Treba reći kako nas cijeli život

11


poznaje i sve to. I kako je mnogo puta morala mami obećati da će joj se brinuti za djecu, ako se mami ikada nešto dogodi. Tako neka kaže, neka improvizira. — OK — rekla je. — Nije mi to teško. Ionako bih bila u kazalištu da me nisu primili na likovnu akademiju. Trebaš još nešto? Znam da u ovakvim prilikama ljudi ponude pomoć u novcu, ali ja ga nemam. Možda mogu nabaviti, ali to će trajati danima... — Ne, ne treba nam lova — rekao je Luka. — Znam da slikari teško žive. Dapače, mogu ja tebi dati neki novac, samo obećaj da ćeš maloj ići na roditeljske sastanke. To ti je šest-sedam puta godišnje. Samo to nam treba, tek da profesori vide da se neki vrag brine o njoj. — Ma ni govora! — branila se. — Bog bi me kaznio da ti u ovakvoj situaciji uzimam no-vac. Nisi normalan! Nije htjela ništa uzeti, pa je Luka spremio već ponuđeni novac. Ona mi je napisala svoju adresu i telefon, ali bolje će biti da je zovem na ovaj drugi broj, to je atelijer i stalno je ta-mo. Može li nekome telefonirati? Dok je telefonirala, Luka je tijelom zakrio stolić, otvorio njezinu torbicu i krišom unutra stavio novac. Bilo mi je drago. Završila je razgovor i rekla kako sad mora ići jer će joj kolegica koju je zvala posuditi cr-nu haljinu za sprovod. I neka mi budemo bez brige. S izlaznih se vrata još vratila do me-ne. — Dušo, nemoj biti tako normalna. Poslušaj savjet od nekoga tko je već prošao kroz sve nesreće, iako ne baš abecednim redom. Sjedni negdje u kut i lijepo se isplači. To pomaže. Kada je otišla, Luka mi je dao još milijun uputa, gomilu novca i isto toliko savjeta kako da to trošim dok mi ne počne pristizati tatina penzija. Rekao je da na brodu imaju telefon pa ga mogu nazvati kad god poželim. Eto, tu pišu brojevi i što trebam reći na engleskom, pa ću ga dobiti bez problema. To će sad pričvrstiti na zid u mojoj sobi i prebaciti telefon iz sobe roditelja u moju. Dugo ga nije bilo pa sam pošla za njim. Još je bio u njihovoj sobi. Obliven suzama, sjedio je na maminoj strani kreveta, stežući u naručju njezinu kućnu haljinu. — Tako divno miriši po mami — jecao je. Plakali smo, puštajući da nas taj njezin miris opet provede kroz izgubljeni lunapark dje-tinjstva. S mamina noćnog ormarića gledala nas je fotografija krakatog dječarca koji je ponosno držao bijelo obojeni kaić. Sprovoda se ne sjećam baš najbolje. Neki ljudi su me grlili. Ljudi koje nisam poznavala. Tada sam prvi put u životu vidjela Luku u odijelu. Bio je tako visok i miran i čvrst kao stijena. Samo sam njega gledala. Kasnije, kod kuće, svi su rođaci tješili Elenu. Govorili su Luki kako je u cijeloj ovoj tragediji Elena pravi Božji dar i da se sada više ne brinu što će biti sa mnom. Onda su svi otišli. Luka je otišao dan poslije. Toga me je posljednjega dana od ranog jutra vukao po trgovi-nama. Nakupovao mi je gomilu rublja, odjeće i hrane. Ostalo nam je još nekoliko sati do njegova odlaska na aerodrom. Odveo me u slastičarnicu. Tamo sam mu još morala obe-ćati da ću navečer u deset sati biti kod kuće. Jer, rekao je, nije to zato što bi on sad htio biti neki gazda ili se igrati roditelja. Nije to, nego grad je pun luđaka i on će riknuti od brige da mi se nije što dogodilo. — I vikendom? — pitala sam.

12


— Naročito vikendom! Tada svi prokleti manijaci izgmižu iz svojih rupa u nadi da će im se posrećiti. Ja se ionako ubrajam u onih 0,012% hrvatske mladeži koju izlasci ne zanimaju. Mislim disko i to. Ili koncerti ovakvih i onakvih grupa. Bila sam. Kažu da je to jedan od najboljih rock sastava. Ma daj! Ponavljaju pet-šest hvatova na gitari. Dobro, možda sedam. Uvrh glave. Izašli su na pozornicu obučeni u neke prnje. Ta je ležernost bila hinjena tako pro-računato da je to bilo licemjernije nego da su svi nabacili frak. Furali su kosurinu do pola leđa. Zurku koja je bila in kad je moj tata bio klinac. Jer tada je to šišanje bilo pitanje reda i discipline pa je duga kosa bila razuman protest. Danas baš nekoga boli za dužinu tvoje kose ili bilo čega. Meni se čini da ovi furaju tu kosu kao dio kostima, ne bi li se osjetili kao veterani u svemu tome. Dvorana se zamračila i konačno su počeli. Zviznuli su jedan d-mol koji je ona skupocjena oprema odmah pojačala za sto decibela i očajnički održava-la da još titra u zraku. Frontman je izvještačeno trznuo glavom da nabaci onu kosu preko lica i onda kliznuo koljenima do poda. Fol oborila ga silina i divota tog njihova d-mola. Ma daj! Ipak, publika je poblesavila. Ja nisam. Zašto bih urlala od sreće što su odrasli ko-nji, stariji i od mojeg brata, uspjeli pogoditi d-mol? I pjevali su, naravno. A najviše su trč-karali po pozornici, rušeći sve pred sobom. Valjda zato što je ideja pjesme bila tako snaž-na i duboka da to moraš negdje istrčati iz sebe. Pjesma čije su rime bile tipa: mogu-nogu i mala-dala. I tako dva sata. Mama me prisilila da idem na taj blesavi koncert. Ona se cijeli život fura-la na rock i kovala ga u zvijezde. Imala je čitavu teoriju kako je rock zadužio glazbu i ne-povratno je promijenio, unijevši barem dvije bitne novosti. Kao prvo, govorila je, ukinuo je elitizam muziciranja. To se podjednako odnosi na autore, izvođače i dvorane. Danas baš svatko ima priliku iskazati svoj talent i postati vrstan glazbenik. I kao drugo, rock neposredno reagira na svijet oko nas, pa je iskren. Možda je oboje bilo točno u vrijeme kada je ona visila na koncertima. Danas mnoge bu-dale vjeruju da se našla s gitarom na pozornici ne zato što im je to omogućio prestanak elitizma, nego zato što su ih njihovih šest hvatova i kreštavi tenor zaista uvrstili u elitu. Pa sad očekuje da svi ljubimo tlo po kojem gazi. Fol jedina razlika između njega i Frede-rica Chopina je u instrumentu. I što Chopin nije kužil pjevanje i nije bio tako iskren kao oni. Ma daj! Kakva vražja iskrenost?! Dođe mi tu u namjerno poderanoj potkošulji, jer on je fol i inače tako obučen i zašto bi se sramio svoje uboge majice. A pojačala i sva ona sranja koja mu trebaju da bi ga se uopće čulo, koštaju na tisuće eura. A vozni park s ko-jim su došli vrijedi koliko i tvornica potkošulja! Je li to ta mamina iskrenost? A ja bih tre-bala držati ruke u zraku i trošiti plin iz nekog upaljača, samo da bi se neki takav seronja dobro osjećao. Ma daj! Nije bilo načina da se kroz gomilu probijem do vrata pa sam ostala do kraja. Mala kraj mene skinula se u grudnjak i vitlala majicom iznad glave. I plakala, kao da joj je nenada-no uginula kornjača ili tako nešto. I svi ostali su se, izgleda, dobro provodili. Još pri ula-zu u dvoranu popeli su se na onu afan-amok ljuljačku i nisu silazili. Svaka čast mami, ali ja se nikako ne mogu ufurat u tu iskrenost. Na koju foru da se divim tim serijskim imitatorima imitatora? Mislim da je njezin voljeni rock već odavno mrtav, samo nitko točno ne zna kada i gdje je umro. I nitko nema srca to glasno reći pa sad ovi grabe lovu na foru careva novog ruha.

13


Eto, zato mi i nije bilo naročito teško obećati Luki da ću biti vani samo do deset sati. Sve što mene zanima događa se danju ili negdje daleko. Ipak, činilo mi se da zaslužujem po-voljniju granicu. — A ako je neki rođendan ili Nova godina? — Ma možeš ostati koliko hoćeš ako te netko od odraslih doprati kući. Samo mi nemoj noću sama glavinjati po cesti. — A ako se zaljubim? — raspitivala sam se, tjerajući mak na konac. Luki to nije bilo glupo pitanje. Ozbiljno me pogledao. — Dobro si me sjetila! Ti znaš sve o spavanju s dečkima i svemu tome? Kremšnita u mojim ustima skrenula je prema dušniku. Nakon kašlja propetljala sam ka-ko su mi mama i tata nešto govorili o tome kad sam dobila menstruaciju. Kasnije više nisu. — One koze u školi stalno o tome razgovaraju, ali odmah prestanu kad ja dođem — do-dala sam nesretno, vozajući komad kolača po tanjuru. — A kakvi su dečki? Sviđa ti se netko? — Aha, ali što mi to vrijedi. Znaš li ti kako izgledaju cure u mojem razredu? Izgledaju kao gospođe. Grudnjak broj četiri! A vidi mene, izgledam kao ugor od metar i sedamde-set. Nigdje ničega! Lukinim ozbiljnim licem preleti vedar osmijeh. — Nemoj mi se smijati! Reci i sam kakve šanse ima štanga od niti petnaest godina u raz-redu punom gospođa? Dečki misle da sam im mlađi brat. Na mojem mjestu, ti bi se ubio... — Zbilja su te zeznuli s tim preskakanjem razreda. U tome je greška, a ne u tebi. Znaš, nasmijao sam se jer sam se sjetio kako smo ti danas kupili tenisice broj četrdeset. Kad si tek pošla u školu imala si zgodne roza tenisice broj dvadeset i osam. Prokleto se dobro sjećam tog broja. Čim su te prebacili u treći razred došla si mi cvileći kako, navodno, imaš premale noge. Tulila si ko luđakinja tražeći da tenisice navlačim s kombinirkama dok ne budu barem broj trideset i tri. Nisam htio pa si me tukla i urlala kako sam škrta svinja. Vidiš, sad opet imamo isto sranje. Što misliš koliko je tih tvojih gospođa iz razre-da prije dvije-tri godine imalo grudnjak broj četiri? Daj se saberi, molim te. Vidjet ćeš da ćeš već za godinu dana narasti dovoljno u svim smjerovima. Časna riječ! Putem kući oprezno sam dodavala poneko drvce već gotovo zapretenoj vatri razgovora o seksu. Baš me zanimalo. Luka nije glup i odmah je shvatio da umirem od želje za tim razgovorom. I nije to smatrao nepriličnim s obzirom na okolnosti. Želio me zaštititi od nevolja na tom planu istom onom temeljitošću s kojom mi je objasnio sve užase droge ili opasnosti od strujnog udara. Sve mi je rekao. Sve. Ispostavilo se da Luka zna o seksu vi-še nego što su znali mama i tata zajedno. Jer oni su mi rekli kako dolazi do oplodnje, ka-ko se plod razvija i rodi, sve ono kao i u školi. To su popratili s gomilom latinskih riječi i bilo je prilično dosadno. Jedino je bilo zanimljivo kako su se pogledavali i zamuckivali. Jasno se vidjelo da ne znaju baš mnogo o svemu tome. Časna riječ, nisu mi ni zinuli o zekanju s erogenim zonama. A izgleda da nisu imali pojma da se svi upuštaju u taj seks zato da bi se fino zekali, a ne pravili djecu. Jer, rekao je Luka, kad bi na svijetu bili samo oni koje su roditelji baš namjerno krenuli napraviti onda kada su ih napravili, cjelokupno bi se čovječanstvo moglo komorno smjestiti u Andori. Rekao je i da uopće ne moram sr-ljati u sve to. I kako ljudi imaju peh pa znatno ranije sazrijevaju fizički nego psihički.

14


— Koliko ranije? — željela sam točno znati. — To ovisi o mnogočemu. Nije sad to bitno, bitno je da zbog tog raskoraka rade gomile gluposti, a dijete nije ni jedina ni najgora posljedica. Bitno je da ne počneš spavati bez veze, samo iz znatiželje i zato što sad nema roditelja da ti to brane. — OK, seks tek kad se zaljubim i mentalno sazrem. Mogu li se nadati da ćeš me proglasi-ti mentalno zrelom prije mojega pedesetog rođendana? Malo mi se žuri, kužiš? Nasmijao se kao hijena, a onda me užasno strogo pogledao, ali ja sam znala da kuži kako mi je i da se samo zeza. Ušli smo u dvorište i krenuli stazom prema garaži. Pokazao je na koš na zidu: — Nisam te pitao, kako ti ide košarka? — Dobro. Ne treniramo dovoljno, jer smo mogli dobiti dvoranu samo tri puta tjedno po dva sata. Daj me pitaj što je bilo prije deset dana! — Što je bilo prije deset dana? — Igrale smo protiv nekih cura iz Novog Zagreba. Dobile smo ih sa 76:62. Dala sam je-danaest koševa iz igre i to jednu tricu. To mi je bila prva trica u životu na pravoj tekmi. Plus šest koševa iz slobodnih, plus dva rebounda i pet asista. Zamisli, Luka, kakvu sam ludu sreću imala s tim slobodnim bacanjima: šest od šest! Kao da sam Michael Jordan! Znaš, tata mi je bio na toj utakmici. Skroz je poblesavio kad je vidio ta moja bacanja, od-mah mi je obećao nove tenisice... nije mi ih stigao kupiti — dodala sam, boreći se sa su-zama. — Zbilja si ubacila šest od šest? — upitao je, želeći me vratiti u sretnije vode. — Aha. Kažem ti da sam u tim bacanjima kao Jordan. Možeš me slobodno zvati Majkla — hvalila sam se, presretna što ga sve to zanima. — Daj loptu, Majkla! — rekao je skidajući vjetrovku. — Bacat ćemo po deset slobodnih i devet trica, tek toliko da ti prisjedne ta igra. Podesio je glas da sve zvuči kao jako bahata spika, ali vidjelo se da se zeza. Bila sam sret-na ko sam vrag. Prva sam stala na crtu. Znam da to izgleda glupo, ali imala sam više treme sada pred Lukom, nego na utakmici pred svim onim roditeljima i publikom. Prva dva bacanja sam promašila, a tada su ušle sve osim posljednje. Bilo mi je žao ko psu zbog te zadnje lopte, jer se malo vrtila po obruču, a onda ipak iscurila. Trice su išle tra-ljavo. Ušla je samo jedna s desnog krila i jedna iz sredine. Srećom, Luka je bio još lošiji sa samo šest slobodnih i jednom tricom iz sredine. Odmah sam odjurila u svoju sobu po kredu i na zidu pod košem napisala 7:6 i ispod toga 2:1. — Gledaj ovo i plači! — uzviknula sam slavodobitno. Nije se baš osobito žderao. Sjedio je na onoj klupici uz kuću, pušio i promatrao što sam napisala. Pomislila sam kako bi se baš mogao i malo jače gristi. Kad uspijemo nešto na-praviti bolje nego starija braća, s neba se uvijek oglase fanfare i prava je šteta što ovi sta-riji to ne čuju. Na moje veliko čuđenje Luka je čak izgledao zadovoljno, kao da je on po-bijedio. — Zbilja si dobra u tim slobodnim bacanjima. Pa to ti je šut od 70%! Znaš li da bi stari Shaq dao milijune dolara za taj postotak? — Dao bi on gadnu lovu i za tvojih 60% — galantno sam uzvratila kompliment. — Znaš li da O'Neal još uvijek ima bolji postotak iz igre nego s crte? On i na gostovanjima dobije ovacije kad pogodi slobodno — smijala sam se. 15


— Ma reci kako ubaciš toliko, a kažeš da ne trenirate dovoljno? — Svako jutro dođem tu i ubacim sto puta. I navečer opet sto. To mi je minimum koji bacam i po snijegu i po kiši, osim ako je baš prolom oblaka. Vikendom pazim da tijekom dana bacim petsto puta. Tako sam si sama zadala, a vidiš kako to sad još moram pojačati s tricama jer su mi zbilja bijedne. — Znaš kaj? — upita, zagrlivši me. — Kladim se da svi miševi u garaži imaju užasnu mi-grenu od tolikog nabijanja po zidu. Smijao se od sveg srca, onim dječačkim smijehom koji sam pamtila iz vremena kad je živio tu s nama. — Čuj, mala, bi li ti smetalo da si uzmem onu tatinu kravatu koju mu je mama kupila kod Armanija? — Zašto bi mi smetalo? Što će meni kravata? — Znaš li gdje je? — Nemam pojma. Idem je potražiti. Već sam ulazila u kuću, kad me pozvao. Vratila sam se da vidim kog vraga sad hoće. — Čuj, Majkla, da možeš furat s nekim iz NBA lige, koga bi izabrala? — Misliš prema igri ili prema ljepoti? — Sve zajedno. Joj, što mu je to bilo dobro pitanje. Imaš ti u NBA ligi odličnih igrača koliko hoćeš. Na vagone. Ima sad i puno onih mladih, zgodnih, ali ne znam koliko su dobri. Teško je to reći. Pojavi se neki rookie, i super izgleda, i ja sad glasam za njega, a onda pročitam u nekom časopisu kako je blentav i kako nikada iz njega neće biti veliki igrač. Ili igra odli-čno, kao onaj Stoudamire ili Sir Barkley, a uopće mi se ne sviđa... Ne možeš ti na takvo pitanje pametno odgovoriti pa sam odigrala na sigurno. — Dennis Rodman. Definitivno. — Bljak! — Šta mu fali?! — Ništa. Malo si me iznenadila s Rodmanom. Mislio sam da ćeš izabrati nekoga mlađeg. Ili Jordana, kad si rekla da te mogu zvati Majkla. — Znam, svi se furaju na Jordana, ali ide mi na živce što je tako prokleto savršen. Jesi li mu čuo intervjue? Taj ne bi izvalio glupost ni da ga kolješ, ili stavio pogrešnu kravatu ili nešto. Malo mi je zlo od takvog savršenstva, a Rodman je baš divan luđak i s njim mi si-gurno ne bi bilo dosadno. Njemu bi super stajalo i kada bi hlače svezao oko vrata, a i po-sve je promijenio filozofiju košarke. Vidiš li ti koliko on lopti osvoji da bi ih Jordan mo-gao trošiti? — Znam, Dennis je zakon. I jasno je da ti s njim ne bi bilo dosadno. Tetoviran je da imaš mjesec dana što čitati — smijao se. — OK, nek ti bude Rodman. Samo sam htio znati bi li tu bilo i ljubavi ili samo lova. — Čista ljubav! Joj, da mi je tu! Odmah bismo radili šarenokosu djecu, bila ja mentalno zrela ili ne. Ma jesi li vidio koliko glupi novinari melju o toj kosi, kao da zbog nje tako dobro igra. Dugo sam petljala gore u sobi, tražeći kravatu. Tražila sam je po ladicama komode, no tamo je bio sve sami donji veš i milijuni čarapa. Počela sam tražiti u ormaru, već nervoz-

16


no okrećući hrpe izglačanih košulja. Tako sam gurnula neku staru lisnicu. U onom pro-zirnom pretincu za fotke bila je slika Luke i mene kad smo bili mali. Užasna slika. Tu je Luka imao nekih osam godina. Stajao je u kupaćim gaćama i u ruci držao ribicu, nekog špara ili nešto slično, ne vidi se dobro. Smijao se oko glave, a u ustima nije imao više od šest zuba, i to u raznim fazama izrastanja. Doimao se poput onih žalosnih ilustracija idi-ota u kakvom psihijatrijskom priručniku. Ja sam bila potpuno gola i jasno se vidjelo da plačem i to onako tutta forza. Valjda zato što su Luki dali tu blesavu ribu, a meni nisu. Roditelji katkad zbilja nisu normalni! Odaberu takvu sliku, nosaju je i pokazuju svakome tko želi pogledati. I što je tu uopće bilo za pokazivanje? Mršav, krezub dječak i gola, ne-sretna curica. Svaka čast! Htjela sam pogledati ima li još koja slika koja ne bi bila tako ponižavajuća, no našla sam samo gomilu novca. Zaboravila sam na kravatu i požurila dolje pitati Luku što ćemo s tim. Eto, i tu se vidi pamet odraslih. Uopće mi nisu spomenuli da tu stoji neki novac. A što bi bilo da Luka nije mogao doći na sprovod? Ili da mu njegovi dečki s broda nisu dali toliko novca? Luka bi sad trčao gradom i posuđivao da ja ne bih gladovala dok ne stigne ta penzija. Eto kako bi nam bilo, a tatine se košulje tu valjaju u devizama! Bila sam bijesna do neba i zbog te uvredljive fotografije i zbog tog novca. A oni su meni stalno trubili kako moram biti odgovorna! Sad dobro, znam da oni baš i nisu planirali poginuti ali, zaboga, tata je već napunio četrdeset i pet godina, a mama četrdeset i tri. Kad si tako star, onda moraš računati na to da svakog trena možeš pasti mrtav. Ma jedva sam čekala da ih tužim Luki. Nije više bio iza kuće. Ni ispred. Ni u kući. Na papiru pokraj telefona našla sam poruku:

Oprosti što sam lagao za kravatu. Mrzim rastanke i bojim se da te neću moći ostaviti. Telefonirat ću ti iz Genove. Pusa Luka

Odjurila sam u predsoblje i otvorila ormar. Nije bilo one njegove torbe, ni balonera, niče-ga. Zbilja me je ostavio bez pozdrava, prokleti majmun konjski idiotski glupi! Sjela sam na pod, gledala onu lisnicu u ruci i plakala. Nitko nije tratio vrijeme na neka opraštanja sa mnom. U normalnim obiteljima ljudi se pozdrave i kad idu samo do prvog ugla po špeceraj. Ali moji ne. Oni bez pozdrava odlaze u Milano poginuti ili ploviti po debelom moru. Valjda im još moram biti do groba zahvalna što su se udostojali ostaviti te svoje posrane poruke. Kasno te večeri nazvao je Luka. E taj me je čuo. Shvatio je kako baš i nema smisla razgo-varati dok se ne smirim. Rekao je da će mu brod isploviti tek sutra pa će mi noćas napi-sati pismo. I neka izvolim to pročitati kad ne budem tako živčana. Sljedeća dva-tri dana glavinjala sam poput zombija na relaciji kuća-škola-kuća. Bio je go-tovo kraj školske godine i sunčev je laser pržio sve što se miče. Tada je dolutao Konrad. Baš sam se patila s pripremanjem objeda. Joj što mi je to kuhanje teško. Meso ne, meso je super. Samo ga fino posoliš pa ostaviš nek se peče. Tek povremeno baciš oko, da se ne pretvori u koks. Sranje je s povrćem. Naradiš se kao rob za ono malo trave u tanjuru. Upravo sam toga jutra odlučila skuhati svoj prvi objed. Luka me prije odlaska naoružao kuharicom za početnike. Tako sam, znajući da ću imati oslonac u literaturi, odzujala na

17


tržnicu po sirovine. Bez problema sam kupila pola metra svinjskih rebrica, no s povrćem su odmah nastupile poteškoće. Jele su mi se mahune. Onakve kako ih je mama radila, da plivaju u crvenkastoj vodici. Na placu su bile tone mahuna. Zelenih i žutih. Pa sad ti pogodi koje ti trebaju! Valjda je to s mahunama kao i s kruškama, mislila sam, zelene su dok su još kisele, a požute kad su zrele. A što ako su kao lišće? Ako su zelene dok sve štima, a požute kad su već stare i kad počnu otpadati s mahunovca ili kako im se to stablo već zove. Nisam blesava da skupo plaćam neke crknute mahune s poda. Nikako se nisam mogla sjetiti koje su boje bile one mamine. Ja se, glupača, sjećam samo onog ciglastog safta u kojem su se, poput zvjezdica, iskrile one sićušne, zlatne točkice masnoće. Gazila sam tržnicom uzduž i poprijeko, ne mogavši se odlučiti za boju. Eto kakva mi je korist od gimnazije. Oni tamo profesori odmah polude ako ne znaš zašto je važan Bečki kongres ili ne znaš kemijske elemente iz ugljikove skupine. I godinama ti pred oči guraju sličetine svega i svačega, od ranogotičkih katedrala i egzotičnih glazbala do crteža neke šugave praptice koja je već odavno izumrla, ako je uopće i postojala. Je li mi itko ikada pokazao sliku kvalitetne mahune za cušpajz? Nije! Nisu blesavi da nas uče nešto što će nam u životu zatrebati. Stala sam pred klupom gdje je bila hrpa zelenih mahuna i do nje gomila žutih. U sebi sam, na brzaka, šibala ono: eci-peci-pec... Ispalo je na zelene. — Kol'ko? — upitala me žena poslovno. — Ne znam... — A kaj buš kuhala ž njima? — Još ne znam... — Dve kile, pa si bez brige! — rekla je gurajući izvagano u vrećicu. Jedva su stale u tu njezinu vrećicu i putem kući stalno su mi ispadale na pločnik, pa sam hodala ko oni ble-savi Ivica i Marica. Kad sam stigla kući, sunce se već razjarilo pa sam pootvarala sva vrata i prozore. Skrasi-la sam se u kuhinji da stignem sve to napraviti i pojesti prije polaska u školu. Stavila sam peći meso i gomilu krumpira, a u kuharici potražila recept za varivo. Već u prvoj rečenici htjeli su da operem mahune. OK, to ću znati. Sad su htjeli da svaku mahunu prepolovim. Odlučila sam se za dijagonalni rez i to je išlo brzo. Zatim blanširati. Blanširati?! Pojma nemam što je to. Nigdje u toj knjizi nekog dodatnog pojmovnika. Kao, kakav si ti to po-četnik ako ne znaš što znači blanširati. Već sam krenula po rječnik stranih riječi, no tad sam se sjetila da sam ga opet posudila Renati iz zadnje klupe. Dopisivala se s nekim ma-lim kojeg je upoznala na moru. Rekao joj je da je pametna pa je morala u svako pismo upucati desetak stranih riječi. Stalno mi je dolazila po taj rječnik da si povadi novitete. Pogledala sam recept do kraja. Svašta bi se tu još trebalo raditi i možda bi, u kasnim noć-nim satima, te zelene trake i postale jestive. To mi je pomoglo odlučiti da riječ blanširati znači dijagonalno prerezane mahune baciti u zahod i pustiti vodu. Srećom, uz meso se peklo dosta krumpira. U trenu sam prežalila varivo i prepustila se uživanju u normalnoj hrani. Ukočila sam se kad je Konrad banuo na kuhinjska vrata. Ta psina je zamjetno veća od njemačkog ovčara i sklepana od tko zna koliko pasmina. Malo sam odahnula uvidjevši da me uopće ne gleda. Parkirao se pred sudoperom i zagledao se u onu vodu koja je stalno kapala. Doimao se kao netko kome je daleko važnije popiti malo vode nego se sad

18


tu gristi i klati sa mnom. Kako je moj strah nestajao, tako sam mu u duši upisala jedan plus zbog pameti. Dobro je znao da ja gledam njega pa je pametno buljio u ono što želi, umjesto da i on gleda mene i izazove bezrazložnu paniku. Prenaglo sam ustala kako bih mu dala tu vodu. Odskočio je do vrata i tamo, na sigurnoj udaljenosti, neodlučno zastao. Natočila sam vodu u zdjelu, polagano je spustila na pod i vratila se svojem jelu, praveći se da ga ni ne vidim. Jedno vrijeme smo se tako gledali, praveći se da se ni ne vidimo, a onda je odbacio svaki oprez i pio kao da mu je to prva voda nakon pješačenja kroz Saha-ru. Zatim je sjeo kraj prazne zdjele i zdušno buljio u vilicu u mojoj ruci. Svaki put kad sam krumpir ili meso stavila u usta, on je progutao slinu. Nije pokazivao nikakvu namje-ru da mi otme hranu, nije ni moljakao, samo je gledao. Vrlo rječito gledao. Pa ti sad jedi ako možeš! Ne trebam ni govoriti da sam sve preostalo meso, sav krumpir i već oglodane kosti iski-pala na stakleni pladanj i stavila na pod kraj zdjele. Nije birao meso iz krumpira. Ma ka-kvi. Krenuo je s jednog kraja i sustavno čistio, jezikom skupljajući i najmanji trag hrane ili masnoće. Jako mi se svidio. Upisala sam mu i plus zbog kristalno jasnih poruka koje je slao. Znam ljude koji bi za ovo njegovo Žedan sam i Gladan sam trebali izgovoriti stotine riječi, a nakon svega bih ostala u uvjerenju da traže šibice. Kad je sve pojeo, jednostavno je otišao. Izgleda glupo, jer tek pola sata ranije nisam ni znala da taj pas postoji, no bilo mi je žao kad je nestao iz kuhinje. Svi me ostavljaju kao da sam šugava. Potrčala sam za njim, smišljajući kako da ga dozovem natrag. Pas je već prešao cestu i mirno pišao po stablu kestena pred mesnicom. Sačuvao je malo i za kotače Bucekova BMW-a. Crveni plus! Tada se i bez mojeg dozivanja vratio, skljokao nasred predsoblja i mirno zaspao. Dva sata kasnije došla sam mu objasniti kako moram u školu i ne mogu ostaviti otvorena vrata. Zato neka odluči hoće li me čekati tu ili vani. Nije se udostojao podići ni glavu, a kamoli ostatak lešine. Natočila sam u zdjelu vode, a kako smo za objed sve pojeli, namočila sam ostatke kruha u onaj sok od pečenja i to mu ostavila na tanjuru. Morala sam ga prekoračiti da izađem. Čitavo to popodne u školi patila sam od tipično vlasničkog sindroma. Što ako mi ta psi-na izgrize sav namještaj? Ili mi, iz čiste dosade, napadne one nove tenisice u predsoblju? Ili nešto razbije? Što ako ima milijune buha pa se nasele u sve tepihe i krevete? Čula sam da pseće buhe ne grizu ljude, ali pusti ti to. Jedva sam dočekala posljednje zvono. Kupila sam kruh i dva koluta jegera pa trčeći prešla cijeli put do kuće. Bio je gdje sam ga i ostavila. Netaknute tenisice smiješile su mi se iz kuta dok se pas pro-tezao, onako ispruženih prednjih nogu, držeći krmu visoko u zraku, a zatim je prebacio težinu na prednje noge, ostavljajući stražnje daleko iza sebe. Zijevnuo je i odbauljao van, pa preko ceste. Na zahod. Nisam zlobna, ali baš mi je drago što piša po tom mesarevu autu. Bucek je bezočno varao mušterije. Napokon mu se sav taj sitni lopovluk isplatio materijalizirajući se u formi raskošno opremljenog, metalik-sivo obojenog, tamnim stak-lima zakrivenog BMW-a. Bucek ga je vlastoručno prao i gladio, sve dok ulašteni metal nije, poput kraljičina ogledalca, jasno pokazivao tko je najuspješniji u malom kraljevstvu naše ulice. I onda naiđe zadnji među zadnjima, izgladnjeli pas skitnica i ležerno mu se popiša na sve to. Vidim u tome neku poetsku pravdu i zato mi je drago. Čovjek bi trebao stalno tom psu pisati pluseve. Tanjur u kojem je bio onaj kruh ljeskao se prazan, namještaj je bio neoštećen, a što je najvažnije, konačno je nekoga u ovoj kući za-nimalo što radim kad ne učim. Pas je pratio svaki moj pokret s takvim zanimanjem kao da bulji u izravni prijenos iz svemira. Odmah te večeri svratio je do garaže i gledao moja

19


slobodna bacanja. Mislim, nisam ga uopće morala moliti da dođe. Zanimalo ga je. Poslije uobičajene norme od sto bacanja potražila sam u garaži neku manju loptu. Našla sam jednu plastičnu, probušenu, no u njoj je bilo još dovoljno zraka. U prvi mah mi je bilo malo frka haklat s tolikim cuckom, no pokazalo se kako točno zna što je lopta, a što noga. Svako malo zgrabio bi loptu zubima i strelovitim trkom projurio kroz mamine već ocvale tulipane. Nakon tri-četiri metra bi stao, ispustio svoje blago pred noge i pogledom me zvao neka je uzmem ako imam petlje. Divno smo se provodili. Te je večeri Luka opet nazvao. Posve sam zaboravila da se još ljutim na njega i odmah sam sasula u slušalicu milijune podataka o psu, a iza otprilike svake pete riječi pitala sam mogu li ga zadržati. Ni ne čekajući odgovor, nastavljala sam s detaljnim opisom svega što se toga dana dogodilo. Kad sam konačno zastala da malo dišem, pitao me kako pas izgleda. — Izgleda krasno. — Budalo! Pitam izgleda li ti kao da je možda bolestan? — Krasan je i zdrav. — To još ne znamo. — Ma molim te reci koji bolestan pas može i hoće haklat sat vremena i pojesti sve što mu daš? — Ima li ogrlicu? — Je, bisernu ogrlicu, smaragdne rinčice i broš na guzici! Pa rekla sam ti, budalo božja, da je skitnica. Da ima ogrlicu rekla bih da je izgubljeni pas. — Kako mu izgleda dlaka? — Krasna — ponovila sam i nastavila s hvalospjevima o cuckovoj pameti. — Jesi li ti normalna? — Jesam! — Onda malo šuti i slušaj! Kocka, Damirov brat je veterinar. Nazovi Damira i sve mu reci. Ne gnjavi ga s djetinjarijama, nego reci da je pas velik, da nema ogrlicu i da ga se ne usudiš sama vući tamo u Heinzelovu ulicu na pregled. Neka zamoli brata da svrati do tebe i vidi je li pas zdrav, da ga cijepi i sve to. I neka ga svakako okupa da još nekog vra-ga ne pokupiš. Dobro? — Dobro. — Kako je u školi? — Dobro. Mogu li psa zadržati zauvijek? — Ako Kocka kaže da je zdrav. I plati mu koliko treba za cjepivo i sve što kaže. Ako je sve OK, onda moraš kupiti lajnu, posude za jelo i sva ta sranja. Neka ti on kaže što sve trebaš. — Ti si moj najbolji brat! — Ja sam tvoj jedini brat. Zapravo mi je drago što se pojavio, bar nećeš biti tako sama. Samo nemoj sad živit ko cucak na jegeru, nego si pojedi i nešto toplo! Pas je bio zdrav i vrlo mršav. Kad ga je Kocka kupao, sva se ona silna dlaka pripila uz rebra i pas je izgledao bijedno kao pokisla ptičurina. U dlaci nije bilo buha ni krpelja i Kocki je samo ostalo da se obračuna s desecima prastarih čičaka.

20


Pas baš nije ludovao za njegovim društvom, a kad ga je ovaj nakon maltretiranja vodom još i cijepio, cucak je izletio iz kuće. Mislila sam da se neće zaustaviti do državne granice, no prevarila sam se. Prolio se na osunčani pod terase i čekao da mu podnevna žega osuši dlaku. Šampon je skinuo blato skupljano cijeloga njegova pasjeg života i sad je zbilja bio krasan. Trbuh mu više nije bio sivo-smeđi nego je obilovao bijelom dlakom. Kocka je rekao da imam sreću jer mi je dolutao mlad, zdrav i pametan pas. Još je izlazeći rekao kako će sutra svratiti i donijeti markicu za psa i malo kinološke literature. I neka pozdravim brata.

3

Odavno sam popila čaj i shvatila da sam potrošila gotovo pola sata na ta razmišljanja o prošlosti, a subota je i mogli bi mi pred nosom zatvoriti supermarket. Ne bi mi to bilo prvi put. Izvukla sam se iz pidžame i zaključila da se svjetski događaji neće bitno pore-metiti ako preskočim tuširanje. A onda sam malo zdvajala oko toga što bih obukla. Ne-davno sam u modnom kutku nekog časopisa pročitala da se trebamo odjenuti onako ka-ko se osjećamo. Nemam ja toliko WC papira pa sam obukla traperice i onu majicu na ko-joj piše I DON'T GIVE A SHIT... Po ovakvu vremenu čovjek nije siguran može li se van u tenisicama ili ti trebaju one gu-mene čizme. Kad sam odvukla guzicu do prozora da provjerim, shvatila sam da bi jedini pravi potez bio kanu jednoklek. Uskočila sam u čizmetine, navukla kišnu kabanicu, nabi-la na glavu onaj tatin nepromočiv šešir i pogledala se u zrcalo. Jeza! Malo sam poradila na oblikovanju oboda tog šašavog šešira. Puno bolje! Ne znam što je meni. U zadnje vrijeme ne mogu se pogledati u zrcalo i otići. Ma koliko mi se žurilo, uvijek stanem i isprobam nekoliko pogleda. Još lani sam shvatila da to s pogledima mora da je jedna cijela zasebna disciplina u strategiji i taktici zavođenja. To sam ukrala od onih koza u školi kad su mislile da ih ne gledam. Recimo, ona afektirana Nives. Mislim da je ona prvak svijeta u onom ja slaba sirota pogledu. I ona trenira košar-ku pa zato dobro znam kakva je. Jača je od Tysona, a nježna ko pruski kaplar. Nema tog rebra u mojem tijelu koje nije pokušala slomiti svojim šiljastim laktovima. Kad haklamo i trener ne gleda, ona ti je ili u rebrima ili ti svom snagom gazi po nogama. Čim trener po-gleda prema njoj, ona upali taj svoj ja slaba sirota pogled, pretvori se u onu pahuljastu sjemenku maslačka i padne ako samo rukom zatreseš zrak oko nje. Ali što ta zna s dečkima! Ima u razredu jedan Robert, koji nije samo najzgodniji u našem razredu, nego i u cijeloj školi. Nama, običnim smrtnicama, znoje se dlanovi i od same pomisli da doživimo milost njegova pogleda pa ga zapravo više i ne gledamo. Ali Nives ne. Ona provede pola sata pod hrvatskim zureći točno u njega. I što biva? Nedodirljivi se toliko smuva da joj pošalje ceduljicu i pita treba li ga ona nešto. Ali ta ne odgovori od-mah. Malo ga opet gleda, onako kako je u filmu "Zameo ih vjetar" stara Scarlett gledala Rhetta, pa tek tada na taj njegov papirić napiše bilo kakvo sranje, recimo, zamoli ga da joj pošalje gumicu. On, mulac, zbilja pošalje i gleda je li ju dobila. A onda ga ona pogleda onim trećim pogledom, mislim onim kad spusti očne kapke na pola koplja i bezglasno počne usnama oblikovati slovo po slovo: h-v-a-l-a. Zahvalila mu je tako zdušno kao da ju

21


je spasio od raka pluća. Dečki su uvijek na sedmom nebu kad im tako strahovito zahva-liš. Pod tim satom hrvatskog bilo mi je smrtno dosadno i tako sam posve slučajno svjedočila toj epizodi. Pogodilo me kao udar groma. Višestruko. Kao prvo, kad ti je tata super kao što je bio moj i kad ti je Luka brat, onda ti nije ni na rubu mozga da polaziš od pretpo-stavke kako su dečki bedasti. A evo, taj se Robert uopće nije pitao zašto ona prelazi brda i doline da si nabavi gumicu od nekoga iz trećeg reda. Jer i najkraćim putem to traži pet klupa dodavanja. A još manje je vidio da ona i po svojoj bilježnici i po tom papiriću piše kemijskom olovkom koju ni ne možeš brisati gumicom. Kao drugo, to s pogledima mi je jako uzdrmalo onaj mit koji kruži po školi i po cijelom svijetu, a po kojem ako si lijep sve će ići super, a ako baš nisi prva liga, moraš se zadovo-ljiti s onima koji se smiluju da odu s tobom na spoj. Jer, ruku na srce, Nives nije neka lje-potica, a s tim si pogledima može nabaviti bilo kojeg dečka. I kao treće, shvatila sam svu ubojitost tih pogleda ako znaš s njima baratati. Mislim, nije to ono da si se s tim rodila ili nisi, jer lijepo sam vidjela kako se to uči baš kao i voziti bi-cikl ili afektirati. Zato mi ne prođe ni pranje zuba, ni češljanje, a da malo ne vježbam pred zrcalom. Nakon mnogo sati provedenih u vježbi, odlučila sam se za probnu vožnju. Pod matematikom sam se okrenula, zagledala Toniju u lice i, podesivši pogled i glas, zamolila ga da mi po-sudi gumicu. Udijelio mi je tu svoju idiotsku gumicu poput milostinje i nastavio ucrtava-ti sinusoidu u koordinatni sustav. Ništa, moram još vježbati. Nisam se posebno žderala, jer Toni je ionako srednja žalost pa sam ga namjerno potrošila za tu probu. Na moje zaprepaštenje, pod odmorom mi je prišao i ispričao se što mi je u brzini dao pogrešnu gumicu. Jer, rekao je, on gumice sortira po tvrdoći i svaki dan prije škole provjeri raspored sati, pa prema predmetima odabire gumice... Umalo sam pala pod klupu kad sam to čula. Ima Luka pravo kad kaže da je mreža luđa-ka razasutih svijetom tako gusta da svuda lupiš u njih. Mali je još nešto trtljao o tim svo-jim gumicama, no ja ga više nisam slušala. Takvi obično počnu sa sortiranjem vlastitih gumica, a kad se oženite rade škandale ako ti flaše s pekmezom nisu postrojene abeced-nim redom. Upravo takvi kao Toni uzrok su mojem strahu da možda nikad ni neću imati dečka. Ja čak nisam u stanju otići na običan sudar. Sad dobro, u zadnje vrijeme sam bila, ali neka-ko nije to to. Kasnije se danima oporavljam od tih sat-dva. A za sve to sam si najviše sa-ma kriva. Čovjek bi pomislio da sam neki gabor i to. Nisam, baš imam super glavu, a i sva visina mi je u nogama. Čak je i Luka, hvala Bogu, imao pravo za ono s grudnjakom. Doduše, nije još četvorka nego trojka, ali fina trojka. Nije loše za nekoga tko će za dva mjeseca napuniti šesnaest godina. Moj problem je u tome što ne mogu samo otići na spoj i gotovo. Ne, ja si u glavi odmah furam film kako se udajem za tog malog, pa imamo djecu, i sve tako dok nismo već stari i on konačno umre, a ja biram crninu, šešir i sve to. U tim filmovima uvijek im se lijepo vidi neka mana zbog koje mi je pametnije da se ni ne upuštam u sve to. Evo, daj se ti udaj za Tonija kad znaš za to s gumicama! Ili taj toliko razvikani Robert. Ma otkad sam vidjela kako ga Nives voza, uopće mi se više ne znoje dlanovi. Ma ni govora, neka si ga ona samo uzme.

22


Bila sam na nekoliko pravih spojeva. Onako, šetnja po parku i sve to. Joj što su mi dosad-ni oni dečki koji stalno šute. Samo mumljaju kad ih nešto baš pitaš, a onda opet šute. Što će mi to? Cijeli brak bih provela s walkmanom na ušima, samo da mi ne bude dosadno. Taj ti šuti i kad je sretan i kad je uvrijeđen, a ja nek sad gazim silne kilometre po parko-vima i pogađam koja je šutnja na redu. Ma daj! Jedini moj dobar spoj bio je onaj s Igorom iz četvrtog E. To i nije bio pravi spoj. Bukvalno sam se sudarila s njim kod gimnastičke dvorane. Bilo je to poslije onog treninga na kojem sam se sva raspala. Noge su me luđački boljele, pala sam nekako blesavo na desnu ruku pa me je i ona stara povreda ramena boljela, a primio me i neki vrag otraga u lijevoj lopa-tici, kao da se ukliještio živac ili nešto. Sve u svemu, osjećala sam se kao da me je netko pretukao s Eiffelovim tornjem, a morala sam nekako nositi onu torbetinu s trenirkom, tenisicama, ručnicima i svim tim sranjem. Torba je imala tri tone i nije bilo teorije ni da je nekako nabacim na rame, a kamoli da tamo i ostane. Već je bila kasna večer i nije mi bilo do kerefeka, pa sam učinila što sam mogla. Izvukla sam onaj remen iz pojasa balonera, svezala njime ručke torbe i krenula, vukući torbu za sobom. Uopće me nije bilo briga ni što će misliti ljudi, niti hoće li se torba poderati ako je tako vučem ulicom. Jedina mi je želja bila da dođem kući, legnem i umrem. I dok sam se okrenula da vidim hoće li se tor-ba prevrnuti na stepenici, sudarila sam se s tim Igorom. Kroz njegove naočale gledale su me najljepše oči koje sam vidjela u životu. Ne toliko same oči, koliko guste, dugačke tre-pavice koje su strugale po staklima naočala. Tolike su bile. — Kaj ti je to? Zeleni pas ili vlakić? — cerekao se, pokazujući na moju torbu. — Krepaj! — rekla sam bezobrazno i pokušala ga zaobići. To mi je bila velika mana. Kad sam tako strgana i umorna, postanem odmah nervozna i gruba ko sam vrag. Nije se ljutio. Ponio mi je torbu i dopratio me do kuće. Strašno mi se dopao. Taj je pričao sto na sat i to sve neke luđačke fore, pa sam, smijući se, zaboravila kako me sve boli. Čak me nagovorio da popijemo sok u kafiću pokraj Bucekove mesnice. Tamo sam ga na svjetlu napokon dobro vidjela. Bio je zbilja zgodan i te naočale su mu super stajale. Jedino mi je smetalo što je imao nešto zelenkasto na prednjim zubima. Od-jednom mi je čak bilo žao što ima školu u suprotnom turnusu. Dogovorili smo se da se nađemo u petak, kad mu završi peti sat. Te sam večeri pokušala zaspati furajući svoj omiljeni film, sada s Igorom u glavnoj muš-koj ulozi. Naravno da se sve pretvorilo u strašnu noćnu moru. Kao, mi smo sretna, velika obitelj i ja baš perem posuđe, kad iz deterdženta umjesto posuđa izviruju stotine naoča-la. Onda ja sjedim za stolom, brišem sve te naočale i dijelim ih našoj djeci, a ona ih stav-ljaju na nos i zahvaljuju mi širokim, zelenim osmjesima. Grozno! Normalno da mu nisam došla na taj sudar. Ipak vježbam to s pogledima, za slučaj da se odlučim za površne veze. I to mi oduzima mnogo slobodnog vremena. Zapravo i nemam slobodnog vremena jer ili sam u školi, ili na košarci, ili pred zrcalom. Te vježbe pred zrcalom su teže negoli sam mislila, a i toliko je tih pogleda da ne znam hoću li ih sve stići na vrijeme uvježbati. Istini za volju uspora-va me i to što sam jako djetinjasta. Počnem sasvim ozbiljno, a onda raspalim neke fran-kenštajnske face od kojih se smrzneš. Tko zna, možda mi i to zatreba ako neki mali bude pretjerao. Ili, recimo, vježbam onaj pogled krajnje onemoćalosti. To je ono kad ti svi miši-ći lica padnu u prizemlje, šifra duša mi je na jeziku. Odjednom se sjetim one Konradove fore kad mi želi pokazati kako mu je pun kufer i da mi je pametnije pustiti ga na miru. Tu se najbolje ravnati prema gornjim zubima. Odigneš usnicu negdje između jedinice i

23


dvojke i pustiš da ti je mišić vuče gore, čim bliže nosu. Kad se već lijepo vidi očnjak i onaj zub iza njega, a usnica treperi jer joj je teško tako stajati, počneš režati iz dubine grla. To mi uvijek ispadne super. Znam po Konradu, jer kad mu to napravim, obvezatno ubaci u rikverc i odbrza u daljinu. Ali kome možeš pokazati takve stvari? Jedva sam namjestila tatin šešir, otrgla se od zrcala i zaplovila niz ulicu. Cijelim putem do supermarketa opetovano sam se pitala zašto ova silna vodurina ne pljusne na Saharu ili tako negdje, gdje bi svi to pozdravili. Uopće ne znam koji je vrag s tim vremenom. Prema svim udžbenicima Zagreb bi trebao imati umjerenu kontinentalnu klimu i sve što se uz to fura. Odakle onda ova monsunska kišurina? Nemaš ti koga pitati takve stvari. Ona stara Izohipsa predaje nam zemljopis držeći se knjige kao pijan plota. Samo čuči, čeka penziju i vraga je njoj do nekih digresija. Recimo da ona taman razveze o demo-grafskoj situaciji u Indiji, a ti je pitaš što se to poremetilo u našoj mikroklimi. Ta bi te odmah poslala ravnatelju, jer je ometaš u izvođenju nastave. Baš nju briga kužiš li klimu u vlastitom gradu ili ne ako je odlučila daviti s demografskom kartom Indije. Ne znam što ima pola sata muljati o tome, dovoljno je reći da ih ima puno i amen. Mene je inače baš briga, ali stvarno volim zemljopis i žao mi je što ćemo maturirati, a da nismo shvatili ni osnove klime i reljefa. Izohipsa bi sad ziher rekla kako je to zato što se ne trudimo. A i zašto bismo se trudili kad znamo da će nas za ocjenu uvijek pitati neka statistička sranja, kao koliko neki grad ima stanovnika ili koliko tisuća tona čelika su od nekuda izvezli nekamo. Ma daj! Supermarketi su sjajna skloništa od kiše. Kad ovako pljušti, svi s ulice nagrnu ovamo i prave se da kupuju. A dođu zbilja svakakvi. Da sam ja neka šarža na filozofskom faksu, ja bih ovdje održavala svu silu seminara iz sociologije i psihologije. Pa bi nam fino odje-vene gospođe odgovarale na pitanja zašto kradu paketiće praška za pecivo i opipavaju 685734 omota sa zrelim rajčicama i ne odluče se ni za jedan. Takve stvari bih ja pitala. Na ulazu sam uzela onaj njihov kabriolet i odgurala ga ravno do dugačke police s me-som. Onako en passant, ljuljnula sam u kolica nekakvu svinjetinu, jedno pile i juneća je-tra, a onda parkirala pred onim omotima s kostima za juhu. Kockina kinološka literatura me je prosvijetlila i sad pazim kakve kosti dajem psu. Konrad se voli zekati s velikim go-veđim kostima pa to i kupim jer imamo finu juhu, a mulac se ima s čim igrati cijelo posli-jepodne. Baš sam ugledala paket kakav mi treba kad se, neznano odakle i kako, tik do mene stvori starija žena. Joj, što to mrzim! Znam ja takve, to mi se događalo već desetak puta. Odmah sam osjetila da i ova pripada tom čudnovatom soju kojem je pitanje časti da ti otme ono što si izabrala. Ako im ne daš, slože frku do neba i svi te gledaju kao da si neka luđakinja koja muči sirotu gospođu. — Moment, gospodična! — oglasila se i svojom me kandžom zgrabila za podlakticu. — Ja sam se baš vratila po to. Već sam ih gledala, samo sam ih zaboravila uzeti — štektala je, grabeći mi bezobrazno omot iz ruke. Ma sve da je i bila ranije, ne znam kako bi ovako u trku odmah prepoznala baš taj omot između 23507 takvih. Ali nisam ni ja neki rookie u tom sportu. Bez krzmanja sam joj ga prepustila. — I vi ste ih vidjeli? — šapnula sam povjerljivo. — Fuj, crvi u kostima! Baš sam htjela pokazati prodavačici kakvo smeće nam prodaju, ali sad, naravno, nema nikog od osob-lja. Fuj, da ti se želudac okrene! Glumila sam tako zdušno kao da sam na audiciji o kojoj mi ovisi karijera. Bakica se smrz-la. Ispustila je omot na policu i počela nešto tražiti po svojoj torbi. Valjda naočale. Ma

24


nema načina da skuži kako valjam, jer se te najlonske vrećice jako zamaste od kostiju, a onda orose u hladnjaku i sretna si ako kroz sve to i nazireš kosti. Dok je ona prtljala po torbi, s krajnjim sam gađenjem uzela omot i rekla kako to moram pokazati poslovođi. Zapalila sam bez osvrtanja iza piramide konzervi, a slatki osjećaj pobjede posve me obu-zeo. Pojma nemam odakle mi ona fora s crvima. I sama sam se začudila kad sam se čula da to govorim. Da je mama živa, sad bi me špotala što se služim tim niskim trikovima. Pa nisam ja kriva, one uvijek prve počnu. Natovarena poput himalajskog šerpasa, odvukla sam se od blagajne prema malom kafi-ću u uglu prostorije. Tu je bilo nekoliko praznih stolova, pa sam sjela da smislim na koju ću foru dotegliti kući sve to, plus onaj king size paket dehidrirane pseće hrane. Vrag zna zašto cucki to vole, meni izgleda kao neka smeđa šljaka. Naručila sam frape od banane i malo sređivala pakete što su posve prekrili pod oko me-ne. — Slobodno? — začula sam ugodan muški glas. Bilo mi je vruće u onoj kabanici, taman toliko vruće da postanem živčana. Podigla sam pogled i već sam imala spreman tekst kako tu ima slobodnih stolova koliko hoćeš, a on-da sam zinula. Dečko je bio malo stariji, ali kako je bio zgodan! Nije ni čekao da mu od-govorim, samo je kliznuo u stolac i nehajno na stol bacio ključeve automobila. Nikada, ali baš nikada nisam vidjela nekog tako zgodnog. Nepristojno sam blenula u njega, no on se nije na to obazirao. Vjerojatno su ga sve cure tako gledale pa je navikao. Ali kako je bio zgodan! Pozvao je konobara, onako malo preglasno i nekako bahato. Pri-tom je okrenuo glavu, pa sam mu vidjela lijevi profil. Blagi Bože, kako se itko može rodi-ti tako lijep? — Izvolite? — upitao je konobar. — E, zemljak, daj mi neki dobar viski! Šta'š ti? — dodao je, gledajući me. — Ja sam... — promucala sam. Zbilja nisam normalna! Kad te netko pita što ćeš popiti, ne možeš ovako započeti rečenicu. Kako da sad završim to sranje od odgovora? I što on tu meni odmah govori ti? Možda me pozna. Ma kakvi, njega ne bih zaboravila da sam ga ranije srela. Kako je zgodan! — Gospođica je već naručila — odgovorio je konobar umjesto mene i odbrzao prema šanku. Bila sam mu zahvalna do neba. Kaos u glavi nije se sređivao. Istovremeno sam pokušavala smisliti neku inteligentnu osnovu za razgovor i pitala se zašto je konobara zvao zemljak. Sad dobro, mali nije iz Zagreba, to je ziher. Pa kaj onda? Ne moram se zato odmah ponašati kao moja mama. Ona se prema svim tim došljacima ponašala kao da nose neki skriveni virus nepoznate zaraze koji bi je mogao strašno pogoditi ako joj se samo približe. Za Boga miloga, ne mo-gu se svi roditi u Zagrebu! Eto, meni je baš drago da je ovaj došao i da ga je providnost dovela za moj stol. Šteta je samo što nema nikog od poznatih da me vide s njim. Joj, kako bi se sad onesvijestile one koze iz razreda! Ovaj prekrasni nije imao paniku u glavi. Onako malo odsutno, poigravao se s ključevi-ma. — Baš po ovakvom vremenu moram na servis... nešto s karburatorom — rekao je i do-dao smiješak isprike. Izgledalo je da u ustima ima oko osamdeset reklamnih zuba koji su bljesnuli u mojem smjeru. I dok je on govorio o tom svojem autu, u meni se nešto počelo buniti, a ni sama 25


nisam znala zašto. Gledala sam kako se zavalio u stolcu stavivši nogu preko noge tako visoko da mu je gležanj desne noge počivao na lijevom koljenu. Tako se ne sjedi, prošlo mi je glavom. Da je Luki ikada i palo na pamet da tako sjedne kraj bilo koga, tata bi ga odmah otjerao od stola. Tko zna odakle je ovaj, pomislila sam. — Govno talijansko! Dao sam za njih sto eura, a vidi kako se raspadaju na prvoj kiši — mrmljao je, pokazujući cipelu. Nisam vidjela da se raspadaju. Izgledale su sasvim dobro, klasične crne mokasinke. Ono što uopće nije izgledalo dobro bile su čarape. Neka živčana riđa boja po kojoj su, bez ne-kog reda, bili otisnuti žuti leptirići. Koma! Osim toga bile su i vrlo kratke, one elastične u kojima se jako znoje noge. To me opet podsjetilo na mamu. Imala je milijun čeličnih pra-vila po kojima smo se morali ravnati pri odijevanju. Tako su za muške članove obitelji dugačke, jednobojne čarape u tamnim tonovima bile zakon. Sad mi je bilo kristalno jasno zašto je toliko jašila na tome. Istovremeno sam se prisjetila kako ja izgledam u toj kabani-ci i tatinom šeširu. Crna zemljo, otvori se! Kod kuće dva ormara puna robe, a ja dođem pred ovakvog dečka odjevena kao da me kazališni kostimograf opremio za forsiranje Amazone. I onda još kritiziram nečije čarape! Zgodni je razvezao priču o nekom rođaku nogometašu i kako su njih dvojica kupili kuću u Dubravi. Kao da mene to zanima. Htjela sam mu nekako diskretno pokazati kako me takva spika zamara pa sam se konačno dosjetila raskopčati kabanicu u kojoj sam se ku-hala, i namjerno sam se isprsila da može pročitati ono I DON'T GIVE A SHIT... na mojoj majici. Ništa. Tja, možda on u gimnaziji nije učio engleski nego francuski, kao oni jadnici iz četvrtog D u mojoj školi. Pričala sam ja s curama iz četvrtog D i pitala sam ih kog će im vraga francuski. Francuski nije ni do koljena engleskom. Kažu da je to jezik diplomacije i kulture. Ma daj! To se sigurno sjetila nečija mama da ih utješi, a oni sad to ozbiljno govo-re. Kao da ja ne čujem na CNN-u kako diplomati govore, a i koga je za to briga. Engleski mi je važan za MTV, računala i sve živo... Zgodni je privukao stolac sasvim do mojega. Imao je neki dobar after shave. Kad netko ima ugodan miris, ja se raspametim. Katkad hodam ulicom za posve nepoznatim ljudi-ma, samo ako imaju ugodan miris. Pojma nemam što mi je, kao da negdje u sebi imam opasno prazan rezervoar koji ti mirisi napune, i onda je opet sve OK. Tada sam shvatila zašto se kaže da moramo paziti što ćemo poželjeti, jer bi nam se mo-glo i ostvariti. Na nekih pet metara od nas stajale su Nives i njezina mama. Nives je zuri-la u nas dok ju je mama vukla prema jednom praznom stolu. Ipak, bila bih mnogo sretni-ja da nije naišla baš ona. Koliko ja znam, Nives se sigurno neće zadovoljiti statusom pa-sivnog promatrača. Kad priđe, a to je samo pitanje vremena, neće joj trebati dugo da vidi kako je dečko sirov, pa će mi to smanjiti bodove. A tko zna, možda i neće ništa opaziti, ne vjerujem da Nives baš kontrolira čarape. Ako ikad i uspije odlijepiti pogled od njego-va lica, ta će najprije zapaziti one ključeve automobila iako su još manji od čarapa. Njezi-na je mama odabrala stol i sjela na stolac okrenut prema nama, tako da nam je Nives mo-rala okrenuti leđa. Mogu zamisliti na kakve muke ju je to stavilo. Dečko je neumorno štrikal o toj kući u Dubravi, o autima i rođaku nogometašu, spomi-njući neki šleper robe i neki novac. Ma slušala sam ga s pola uha. Gledala sam Nives koja je razgovarala s mamom, ali i pokazivala neke izrazito ptičje kvalitete. Već je nekoliko puta bez problema okrenula glavu za sto osamdeset stupnjeva. Kao ona točkasta sova u zoološkom vrtu. Nisam mogla odoljeti da odmah to ne probam. Ma kakvi, mogu tek za sto dvadeset stupnjeva, uvrh glave.

26


Nisam morala dugo čekati da Nives krene u akciju. Ustala je i onim anakonda kliznim korakom dovukla svoje 181/90-60-90 tijelo i ptičju glavu do nas. Prikočila je na oko me-tar od našeg stola i ostala tako, u stavu blagog kontraposta, lagano lelujajući bokovima kao da je na toj visini neki povjetarac. — Bok, oprosti što smetam, ali mama mi je rekla da si tu, a baš te strašno trebam. Govorila je nekim posve novim, ljepljivim glasom, a onda prebacila pogled na onaj zna-mo li se mi odnekud i nanišanila njime zgodnom točno među oči. Mama joj je rekla! A lijepo sam vidjela kako je čim su sjele za stol, nešto govorila mami i tek je tada mama pogledala u mojem smjeru. Ja sam joj odmah kimnula i nasmiješila se oko glave, na način kako se već, ovako na daljinu, pozdravljaju tuđe mame. Mama joj je rekla! Laže čim zine. — Nećeš nas upoznati? — upitala je smiješeći se prijetvorno. Ona nije imala na glavi tatin šešir. Bila je ravno od frizera i kao i obično, bila je fino, dis-kretno na-ma-za-na. Ta valjda i spava s make-upom, za slučaj da sanja nekog glumca. Naravno da sam prečula to o upoznavanju. Nisam imala blagog pojma kako se dečko zove. A i da jesam. Dobro znam zašto je došla i još traži moju suradnju. Malo morgen. — Što me to tako trebaš? — prešla sam u napad. — U ponedjeljak će me sigurno pitati filozofiju, pa ako mi možeš posuditi svoju bilježni-cu... Ma njoj je ta moja teka trebala koliko i Arafatu molitveno remenje. — ... i mama pita ako hoćeš da te povezemo kući da ne kisneš. Tako bi mi odmah mogla dati bilježnicu... ali vidim da već imaš prijevoz — dodala je pokazujući one njegove klju-čeve na stolu. Jesam li rekla? Kad bi se nekim slučajem uvelo da je jedna Nives jedinica za oštar vid, svi bi jastrebovi morali letjeti s naočalama. Ta će odmah vidjeti i madež na mravljoj guzici, samo ako ima neku korist od toga. — Vi zajedno studirate? — bubnuo je zgodni. Bila je polaskana. Ovaj bedak je jedini pod kapom nebeskom mogao povezati Nives s filozofijom, a da to ne zvuči kao uvreda. — Neee! Mi ćemo tek maturirati — kikotala se, koketno mu opraštajući. Konačno je do-čekala željeni šlagvort i za nju više nisam postojala. Uvalila se u stolac do malog i zasipa-la ga podacima. Te kako će sad iza mature malo putovati, te kako je za osamnaesti ro-đendan dobila polovni golf, te ovo, te ono. I kako igramo košarku u istom klubu, ali ona je centar, a ja bek, jer imam samo sto sedamdeset i sedam centimetara, a ona sto osamde-set i jedan. Bože sačuvaj da bi priznala kako je preniska za centra, a beka ne može igrati i da hoće, jer je spora ko smrt. Samo je veličala ta svoja posrana četiri centimetra, kao da je to neki svjetski rekord koji je postigla svojim nobelovskim mozgom! Najviše od svega me izluđivala sabranost s kojom se Nives obrušavala na dečke. A što sam ja radila dok ona nije došla? Jesam li koristila ijedan od onih tako dugo uvježbava-nih pogleda? Nisam! Odmah sam se tako smuvala da nisam imala pojma gdje su mi gla-va, a gdje oči. E, to mi je gorko, to što sam takva budala. Sad dobro, ja ionako ne znam što bih s njim, ali ona bi mi se ovako ugurala i da smo se već zaručili. Joj što sam bila bi-jesna!

27


Ustala sam i krenula prema stolu gdje joj je sjedila napuštena i zaboravljena mama. Pu-tem sam namjestila onaj duša mi je na jeziku pogled. Zahvalila sam na ponudi da me po-veze jer mi je jako zlo. Izgleda da je pogled uspio, jer je gospođa odmah rekla kako stra-šno loše izgledam i pružila mi aspirin. Progutala sam ga, nema veze. Ako me nije dotu-kla njezina kći, neće ni ovolicna pilula. Ta njezina mama je dobra gospođa, kao da nije u rodu s Nives. Poslala me neka odmah sjednem u auto, a Nives će uzeti sve moje pakete. Neka budem bez brige i neka si otvorim prozor da imam zraka. Nives mi je sve doteglila pred sama kućna vrata i rekla kako će tu pričekati. Bojala se psa, samo ta nikad ništa neće priznati. — Znaš — rekla sam, pružajući joj bilježnicu — sto osamdeset jedan centimetar je prema-lo za centra, ali kamo da te stavi kad si tako spora? Zalupila sam vrata, svjesna da je ovo bilo jako, jako djetinjasto. Al' požderat će se živa. Yessss!! Još sam se satima onako u sebi sporila s Nives. Ja se tek kasnije sjetim što sam u nekoj takvoj situaciji trebala reći ili napraviti, pa si onda malo furam taj film iako znam da od toga nema koristi. Uopće nemam pojma zašto upadam u tako glupe situacije. Kao da su u meni dvije osobe. Ona pametna sjedi u školi i kuži sve što profesori govore. No čim izađem iz škole, kao da netko drugi, neki idiot, preuzme komande i gotovo nema dana a da ne ispadnem teška budala. U svakodnevnom životu ne mogu razumjeti ni najjedno-stavnije stvari. Evo, na primjer, moda. Odjednom svi počnu nositi cipele s onim debelim džonovima. Pojma nemam zašto. Sigurno ne zato što su prekrasne ili lagane ko pero. Ga-caju u njima poput iskusnih vulkanologa koji znaju da će im, obuju li nešto tanje, vruće tlo spržiti tabane. A stotinama milja oko Zagreba nema ni v od vulkana. I nije to samo Zagreb. Tako su obuveni od Bonna do Bostona. Kao, trebaju im baš takve, jer u njima možeš bez problema gaziti kroz rijeke lave i jata pirana po gradskim ulicama. Ili automobili. Gotovo nema proizvođača koji drži do sebe, a da zadnjih godina nije lan-sirao poneko terensko vozilo. Nešto onako kao stari vojnički jeep, samo puno luksuznije. To se prodaje kao ludo. Rulja godinama štedi e da bi kupila takav pleh s pogonom na sva četiri kotača. Pa onda s takvim pogonom svakodnevno u beskrajnim kolonama pužu glatko asfaltiranim ulicama na posao i kući. I tuku čelom o volan, očajni što ih pretiču i djeca na skejtbordu. Eto, te me stvari muče. Jer kad moj neovisan mozak u školi poveže dvije stvari, onda mi obično dojavi točan odgovor. Ali kada povezuje izvan škole, onda to rezultira pitanjima. I tjeskobom. I paranojom. Poveže li pojavu tih cipeletina i čudnih automobila, odmah je tu tjeskobno pitanje nije li na pomolu strašna kataklizma i sad se, eto, svi pripremaju za preživljavanje, samo meni nitko ništa nije rekao. — To je već lagana paranoja — kažem tom svojem mozgu. — Ma nemoj! — uzvrate vijuge. — Ma nemoj! Reci, jesi li vidjela ijedan film čija je radnja smještena u blisku budućnost? Ama baš u svakom je mračno nebo, sve je u ruševinama, a ljudi u prnjama. Prljavi i sluđeni jer ne samo da nema glatkih cesta, nego nema ni vode niti ičega, a neki opasni luđaci ih teroriziraju s nepoznatim oružjem... — Film je fikcija — pobunim se. — Naravno, tebi ništa ne kazuju stotine identičnih scenarija, od Mad Maxa do onoga filma jučer. To je valjda puka slučajnost, baš kao što je grad, sasvim slučajno, pun rulje što fura male ruksake na leđima!

28


Eto u kakvo ludilo ja kliznem čim malo pustim mozgu na volju. Onda slijede apokalipti-čni prizori u kojima lijepo vidim kako, neposredno pred tu katastrofu, svi sabrano kaska-ju u tim škornjama, s ruksacima u kojima su valjda gasmaske i sve to, do svojih terenskih vozila pa folgas ususret velikom Spasu. Mene će taj krucijalni moment vjerojatno zateći na zahodu, ili ću gacati dvorištem u svojim omiljenim roza šlapicama i čudom se čuditi kako to da svi idu na izlet, a nije nedjelja. A sve je krenulo od debelog džona kao modnog detalja. Strah me i prisjetiti se kamo me odvede povezivanje krupne love s pravosuđem ili vojne industrije i politike. Sve sami užasi. Katkad zbilja pomislim da mi je riknula neka daska u glavi. E, za takve ti stvari trebaju roditelji. Da ti mama da pusu i uvjeri te kako nisi kreten jer slične misli i strahovi ponekad dolaze i drugima. I onda te još malo tješi pa sve okrene na zezanje i još ti fino napravi zdjelu šnenokrla i gotova stvar. A tata bi mi sad sigurno rekao čega se on bojao kad je bio mojih godina. Jer, rekao bi, taj strah u nama je konstanta, samo su sablasti što ga izazivaju sve sofisticiranije. On je uvijek govorio kako je strah zapravo dobar jer te potiče... zaboravila sam na što, ali na nešto jako dobro. No što sad mogu, ostala sam za-glavljena u svijetu koji ne kužim, poduprta samo bratom u daljini i s cuckom koji ne zna raditi šnenokrle. Ma hvala Bogu da imam tog psa. Kad je tek došao k meni, bila sam još svaki čas u komi. Čim je neki auto zakočio pred kućom, pomislila sam kako možda ipak dolazi tata. Jedne sam večeri sasvim pukla. Skljokala sam se u fotelju i plakala ko luđakinja. Pas se došle-pao pred mene, malo nagnuo glavu i gledao me, a onda prišao i naslonio bradu na moje koljeno. Isuse dragi, kako me je to utješilo! Napuhala sam pet-šest balona, ogrnula se stolnjakom i, ekskluzivno za mojeg cucka, krenula sa svjetskom praizvedbom baleta Pale sam na svijetu. Pas se malo trapavo pridružio, no kad je pukao prvi balon, shvatio je koli-ko su ranjivi. Samo ih je u visokim skokovima dodirivao njuškom, a dlaka mu se, još či-sta od Kockina kupanja, raskošno vrtjela. Više nije bilo ni traga nekakvoj tuzi, samo ša-reni baloni i dvije sretne Ane Pavlove.

4

Košarka nije samo ona tekma koju vidiš na telki ili u dvorani. Nama koji igramo, to je tek malen djelić posla. Najbolji. Gotovo sve drugo je robija. Rad s loptom, rad bez lopte, za-grijavanje, rastezanje, teretana, prehrana, čak i mijenjanje tvojih navika, tvojeg značaja, tvoje volje, svega živog. Ja igram u školi i u klubu. U školi nas trenira profesorica iz tjelesnog, a u klubu Argus. Mislim da se oni ni ne po-znaju, ali su kao jednojajčani blizanci. Nikad zadovoljni. Valjda treneri moraju biti tako zeznuti, svi su na isti kalup. Nađe ti grešku, pa te pošalje negdje u kut to tesat. Živa se ubiješ oko toga, a njemu već nešto drugo ne valja. Tog Argusa i zovemo tako jer sve vidi. Sad mu odjednom ne valja ni kako vodim loptu. Stalno mu odem za dva mikrona negdje krivo, pa sve ponovno. Kao, ne trudim se, lani je to bilo puno bolje. Nemam pojma što ne valja. Jedino čega se mogu sjetiti jest to što sam narasla sedam cen-timetara. Kad onako pogledaš na ravnalu, to i ne izgleda mnogo, ali kao da mi ni ruke ni noge više nisu na pravom mjestu. Možda trebam samo malo vremena, ali dokaži ti to

29


njemu. Znam i da mi još nedostaje visina, ali to nadoknađujem dobrom igrom izvana. Uz ona svoja bacanja sada bacim i šezdeset trica dnevno. Još i dva puta tjedno ustajem u pet sati, pa si na onom parkiralištu iza broja 7 poslažem cigle i kroz njih vodim loptu. Mo-ram to raditi tako rano jer me je sram da susjedi vide kakve sve finte tijelom radim samo da zbunim ciglu pa da ne skuži na koju ću stranu. Susjedi bi me strpali u ludnicu kad bi to vidjeli. No nepravednom Argusu sve to nije dovoljno. Kog me vraga onda drži u prvoj petorci ako toliko ne valjam? Na utakmicama je sve super i svima govori neka igraju na mene, a čim se vratim na trening opet samo melje što mi sve ne valja. Nedavno mi je dao neki fascikl. Da nek si to pročitam, jer moram pojačati prehranu, a tu je sastavio jelovnike koji će mi pomoći. Poslije sam to pogledala. Bez veze! Pola toga si ne znam napraviti, a pola ne da ne volim, nego ne mogu ni smisliti. Kao da ja ne jedem dovoljno. Pojedem ja gomi-lu toga, nego što ja znam, kao da imam trakavicu. Usidrila sam se na pedeset šest kilo-grama i ni makac. Kad sam ljetos došla u Makarsku, cijela je obitelj složila frku oko te moje težine. Teta Karmela, tatina najmlađa sestra, zaklinjala se na krunicu kako će me udebljati barem pet kila. Pretvorila se u mojeg uzničara i pet puta dnevno stavljala je pred mene prepune ta-njure, zdjelice i čaše. Plus što mi je, onako u prolazu, gurala u glavu žlice meda. To mi je sasvim upropastilo ljetovanje, a vaga je uporno pokazivala pedeset šest kilograma. Jedva sam čekala povratak u Zagreb, pa mi nije preostalo drugo nego da iz konobe kradem ono olovo za parangal i prije svakog vaganja dodam još jedan komad u gaće. To je bila jedna od onih prijevara kada su obje strane presretne. Eto, zato nisam ni prstom makla kad mi je Argus dao te jelovnike. Ma nije mi padalo na pamet da sada dragovoljno u vlastitoj kući prolazim kroz isti pakao. Ionako već imam i previše problema s košarkom i Argusovim pravilima. Još malo pa će zaključiti da ne znam ni disati ako mi on ne kaže kako. A zbog glupe košarke u školi ne samo da živim pod stresom, nego i pod prijetnjom uko-ra pred isključenje. Zato mi Elena i mora doći na roditeljski sastanak. Dobro, nije samo radi toga, skupilo se raznih sranja i to ne samo kod mene. Za ovo s košarkom sam si mo-žda i sama kriva, jer ponekad zaboravim da je košarka kod Argusa jedno, a ova u školi nešto sasvim deseto. Razlika je već u samom pristupu igri. Mi koje igramo u klubu, dolazimo tamo zato što volimo košarku. Dolazimo usprkos Argusovu čangrizavom štektanju. Dolazimo jer smo tako lude za košarkom da nas ni njegovo urlanje ne može otjerati. I zapravo volimo i Ar-gusa, makar stalno lajemo nešto protiv njega. Znamo da mu je stalo i da grize kao i mi. I znamo da baš uvijek ima pravo kad poludi, samo nam je malo teško to priznati. Zato na-ša ljubav prema njemu nije ona operetna, sva ružičasta i pahuljasta, nego je takva kakva je. Ne trudi se on s nama zbog plaće. Za tu lovu koju mu daju, trening bi trajao sedam minuta. A on ostaje s nama sve dok nas ne pometu iz dvorane. I često nas s tom sitnom lovom odvede na sok. Čak i ako izgubimo utakmicu, nema veze. Najprije malo viče i da-je ostavku, a kad se mi otuširamo i obučemo, on već čeka da nas odvede na taj sok. U školi je sasvim druga priča. U srijedu smo igrale protiv jedne škole tu iz Zagreba, i ti su nam bodovi trebali kao kruh. Samo, cure u školi nisu kao one iz kluba. Uopće se ne trude i baš ih briga tko će pobijediti. Dolaze zato što se moraš upisati u neku slobodnu aktivnost, pa računaju da im je lakša košarka od matematike. Zato se sav visoki šljam u školi upisao na košarku. Vuku se po parketu ko magla i samo čekaju da trening završi.

30


Profa iz gimnastike se u početku jako žderala, a kasnije sve manje. Sad je sasvim mirna, samo prije utakmice ljuljne dva-tri aspirina i Bog te veseli. Kaže kako bi, da joj nema Ni-ves i mene, već odavno završila u ludnici. Pa točno, Nives je za ove koze u školi brza kao munja. U srijedu je sve dobro počelo. Pola škole je došlo gledati utakmicu. Nives je već na po-četku ubacila dvije trice, a i meni je sve polazilo za rukom. Malo smo pokazale onu Ar-gusovu školu i kad je škvadra vidjela one give'n'go fore, počeli su pljeskati i ludovati kao da je već sve gotovo. Na poluvremenu je bilo 36:21 za nas, ali Nives je skupila četiri osob-ne pa ju je profa morala čuvati za kraj. Drugo je poluvrijeme bilo čisti mrak. Nemaš ti s kim igrati, jer sad se osjećaju markirani treninzi i jasno je da nemaju snage. Argus bi se onesvijestio kad bih mu ispričala kako šetaju terenom i razgovaraju. Usred utakmice! Kad je nekih sedam minuta prije kraja bilo 58:66 za protivnice, profa je morala vratiti Ni-ves. Inače umjesto Nives igra ona luda Jasna Djetlić iz četvrtog B. Ja je zovem Djetlić jer ne zatvara usta, stalno kljuca o nečemu, pretežno gluposti. Zato sam dočekala Nives kao spasitelja. Točno minutu prije kraja vodile smo 76:73 i meni se tada smiluju svi sveci i uđe mi trica. Publika je već slavila, jer su računali da 79:73 jamči pobjedu, pa sve i da ovu zadnju minutu igramo kao djeca iz vrtića. A onda se dogodilo. Taj čas je Nives razvalila onu njihovu žutu malu, onu koja ne zna promašiti slobodna bacanja. Naravno, učinila je to baš kad se žuta spremala ubaciti trojku. Nives van, žutoj tri bacanja, vrijeme stoji. Tek su uknjižili tih 79:76, a negdje oko centra gužva, svi na podu, mrtva lopta! Žuta se neka-ko dokopa lopte, sjuri se pod koš i mirno upuca dva boda — 79:78! Nemaš ti obranu, to je problem. Ovim našim centrima u školi kao da vjera brani da skoče pod košem. Samo se ukipe, drže se dlanovima za koljena i pogledom prate loptu, kao orangutani na aero-mitingu! Pokupim loptu, prevedem preko centra, dodam Jasni, Jasna Ani, a ova promaši, onako totalno, air ball! Brza kontra, 79:80! Opet prevedem loptu, a znam da vrijeme curi. Jasna zastane na liniji, ja joj dodam, a ona samo odbije loptu natrag i sjuri se pod njihov koš. Na meni udvajanje, ona žuta vitla rukama kao vjetrenjača. Vidim da je Jasna tamo iza, sama ko duh, pa fino preko svih onih ruku dodam. Nije to bila jaka lopta, jer je išla u visokom luku. Samo sam gledala obruč, da vidim hoće li ubaciti. Ma kakvi! Kraj utakmi-ce. Ma ne može biti, pomislila sam, imala je zicera, a nisam ni vidjela da je bacila prema ko-šu. Nije moguće da smo izgubile tako glupo... Tek sada su se spustile sve one neprijatelj-ske ruke, jer su se njihove cure otišle ljubiti, grliti i sve to. Kad sam se dovukla u svlačionicu bila sam na rubu suza. Tamo je vladala grobna tišina koju je remetio samo šum tuševa. Profa se podbočila na umivaonik i gutala onaj svoj šampon protiv čira na želucu, a onda je samo odmahnula rukom, kao da pred sobom trga neku nevidljivu paučinu i otišla. Tako je bubnula vratima da je sav gips uz dovratak izletio na pod. Tek tada je prestala ona nenormalna tišina i odjednom su sve cure imale nešto reći. Onda se odnekud pojavila Jasna. Iz nosa joj je curila krv i obilato se slijevala po bradi. Stala je pred mene i počela urlati da mi pas cijelu familiju, da nek vidim, krava idiotska, što sam joj napravila, a u subotu ima spoj u The Bestu. Pitala sam Nives o čemu to ova melje. Časna riječ, nisam imala pojma. Ispostavilo se da ju je ona moja zadnja lopta pogodila točno posred lica. — Kako te može parabola pogoditi u lice, gusko glupa?! — sad sam ja urlala. — Pa gdje su ti bile te gnjile ruke? Gdje su ti te usrane ruke? Pogodila me desnim krošeom tako da mi je glava gotovo odletjela s ramena.

31


— Eto gdje su mi ruke! — vikala je, dok su se cure ubacivale između nas da spriječe tuč-njavu. Sve mi je zvonilo u glavi dok sam rukom opipavala vrat u kojem je nešto krcnulo. Ništa, sve je bilo OK. Nije mi padalo na pamet da se tučem, jer sad je bilo jasno da sam joj savr-šeno dodala tu loptu. Meni je to najvažnije pa sam mirno sjela i oblačila se. Jasna je i dalje divljala, prskajući krv svuda uokolo i kružeći oko mene ko priklana čaplja. Konačno su je njezine cure odvukle pod tuš da spere krv i čulo se kako vapi za toplijom vodom jer joj je hladno. Onda su i one digle ruke od nje i pustile je nek krepa pod vrućom vodom. Još nisam mogla razumjeti kako ju je ta lopta pogodila. Obuvajući se, pitala sam Nives je li ona to vidjela. Ne, ona je sjedila na klupi na suprotnoj strani terena i samo je vidjela obruč. Zaključile smo kako je netko ipak morao to vidjeti, pa se Nives otišla malo raspita-ti. Kad se vratila, toliko se smijala da nije mogla ni zinuti. Čim je zaustila da mi kaže, po-novno ju je spopalo. To je trajalo i trajalo. — Dobila je po kljunu jer si je taj čas s obje ruke popravljala majicu, zlato mamino ured-no! Bolje da izgubimo utakmicu, nego da publika pomisli da je šlampava! Nije se više smijala. Opet joj je doprlo do mozga kako smo imale utakmicu u rukama i sad je tiho psovala. Već spremna da odem kući, spustila sam torbu na pod i uputila se onoj skupini oko Jasne. Čim sam prišla, počela je vrištati kao da je netko kolje, a cure su me gledale preokrećući očima i pokazujući kako je i njima dosta tog afektiranja. — Je li stvarno popravljala majicu kad sam joj dodala? Obje su cure, snebivajući se, kimnule. — Dotrči pod obruč i na tanjuru dobije loptu koja donosi pobjedu, a ona popravlja dres?! — ponovila sam tupo. Pokušavala sam u tome naći ma i tračak razuma. Nisam mogla. Nitko živ ne bi mogao. Eto o kome ti u školi ovisi pobjeda! — Hrskavica joj je otišla sasvim desno — rekla sam tim curama, pokazujući Jasnu koja je imala samo veliku lijevu nosnicu iz koje je još liptala krv. Kad je čula što govorim, počela se još jače derati, pa je u svlačionicu ušao profesor tjeles-nog iz suprotnog turnusa. Čim ju je ugledao, sav je u panici pitao što se dogodilo. — Ona me je... — uprla je prstom prema meni. Nije gubio ni časa. Zgrabio me za lijevu nadlakticu i već me vukao hodnicima prema zbornici. U zbornici nije bilo nikoga. Otvorio je neki notes i upisao samo nekoliko slova. — Ime, prezime, razred? — pitao me bijesno. — Pa nisam je ja udarila... — Jesam li te što pitao? Ime, prezime, razred! Počeo me nervirati s tim gestapovskim držanjem. Kog se vraga njega sve to tiče? Odluči-la sam biti malo teška. Šutjela sam. — Da čujem! Ime, prezime?! Ušla je profa iz latinskog. — Joj, kak bu kiše — mrmljala je, skidajući kaput. Spazila me tek kada je prišla stolu. — Oh, zdravo dušo, ja se tebe sećam. Kaj buš maturirala ove go-dine? — Da. — Joj, kak vreme leti! Kak je gospođa mama?

32


Zastao mi je dah. Nisam sad imala volje ulaziti u cijelu priču, naročito ne pred ovim živ-čanim profesorom. — Hvala, dobro. — Lepo mi ju pozdravi! — Hvala, budem. — Da čujem! — siknuo je moj istražni sudac. Ma rekla sam mu, ionako bi saznao. Profa iz latinskog je odlelujala do prozora, analizira-jući atmosferske prilike. Ovaj nervozni je još nešto upisao i rekao neka se sutra, točno u četrnaest sati, nacrtam s roditeljima kod ravnatelja. Odnio je taj svoj posrani notes do ne-kog pretinca u polici i onako okrenut leđima rekao mi da mogu ići. Brzo sam popalila sa stola ključ od one njegove crne honde kojoj se svi moramo klanjati u školskom dvorištu. Nives me čekala pred školom i dodala mi moju torbu. — Jesi li mu rekla što je bilo? — Nije ga zanimalo. Sutra u dva kod ravnatelja! — Sranje. Aj bok! — rekla je i otišla. Čim sam skrenula u svoju ulicu, otišla sam do prve rešetke kanalizacije. Sagnula sam se ko fol da nešto tražim i ubacila onaj ključ. Pa-pa, honda, šapnula sam zadovoljno. Taj će si zapamtiti kad se bez razloga derao na mene malenu. Ma ispisat ću se iz te košarke u školi. Pojede mi više živaca nego sve to vrijedi. Kad sam došla kući, prihvatila sam se telefona u nadi da ću negdje pronaći Elenu i objas-niti joj zašto sutra mora doći u školu. Ništa. Kao da je u zemlju propala. Morat ću nave-čer pokušati ponovno. Nisam previše brinula oko toga, jer je sad već sigurno u školi sve razjašnjeno. Bilo bi mi neugodno pred Elenom da sam stvarno nešto kriva. Nije me pre-vario prvi dojam. Svaki ponovni susret samo je potvrdio kako je Elena izuzetna osoba. Kad me lani prvi put pozvala u svoj atelijer, sva sam se smuvala. Nisam znala o čemu bih razgovarala s gospođom koja sigurno ima više od trideset godina. Pred vratima ateli-jera opet sam se pokolebala, a onda sam skupila hrabrost i ušla. Bila je to svijetla prostorija, dugačka barem deset metara, a široka možda pet. Lijevi zid bio je neobično visok, a na njegovu vrhu počinjao je desni i, slijedeći kosinu krova, spu-štao se ka podu poput hipotenuze. Sav protkan onim tavanskim prozorima, osiguravao je obilje svjetla i za najtmurnijih dana. Pri dnu, desno, tamo gdje se više nije moglo us-pravno stajati, nizale su se police i stolovi. Na suprotnoj strani, uz visoki lijevi zid, uspi-njale su se uske stepenice vodeći na galeriju za spavanje, odozdo poduprtu stupovima što su izrastali iz šanka, koji je bio neka vrst kuhinje. U dnu prostorije bio je zidić koji se izdizao tek četrdesetak centimetara iznad poda. Elena me vedro pozdravila i zamolila da se sama zabavim nekoliko minuta dok ona ne završi nešto važno. Krenula sam pogledati onaj zidić. Protezao se poprijeko kroz gotovo cijelu prostoriju, ostavljajući tek slobodan prilaz vratima kupaonice. Kad sam mu prišla, mojem čuđenju i oduševljenju nije bilo kraja. To je bila ograda plit-kog bazena, dugoga gotovo četiri metra. Sjela sam na zidić i zagledala se u modro, plas-tično korito. Bilo je tu sitnih oblutaka i većeg kamenja, nježnog vodenog bilja, velika gra-na bez kore s mnogim ograncima, a nešto dalje i veliki šuplji panj. Pod granama i oko

33


kamenja plivalo je nekoliko crvenih riba, onih naviklih na život u tekućoj vodi. Sve je to izgledalo poput ilustracije iz časopisa o japanskim minijaturnim vrtovima. — Konačno sam završila! — uzdahnula je Elena, prilazeći stoliću s glazbenom linijom. — Kakvu glazbu voliš? — pitala je, slažući razbacane kazete u uredne snopiće. — Samo, molim te, nemoj voljeti tehno, prestara sam i preumorna za to sranje. — I ja. U školi bi me popljuvali da znaju što slušam. — Neću te popljuvati, slobodno reci. Ohrabrena i željna razgovora, prišla sam stolu. — Volim jazz i blues. Znaš, možda će ti izgledati blesavo, ali ja vidim tu glazbu. Blues mi uvijek ide vodoravno, nekako u visini prsa prolazi kroz mene... i leluja kao... onako kao dim cigareta kad se vuče kroz zrak. A jazz je ponekad okomit, kao one strme sinusoide na EKG traci... naročito dionice sopran saksofona. Meni taj saks ulazi kroz tjeme. Alt saksofon ne, on ide oko tebe kao bršljan... Zašutjela sam, bojeći se da sam i previše rekla. To sa saksofonima je vrlo privatno i ni-kome nisam o tome govorila. Nekako mi se čini da to govori više o meni nego o glazbi, iako ne znam zašto. Pustila je dobru staru Ellu. Imam to. Samo taj njezin plišani glas i gitara Joea Passa. Tog sam dana bila došla k Eleni ne samo u kurtoazni posjet, nego da joj objasnim gdje mi je škola i sve detalje koji će joj pomoći da što jednostavnije obavi svoj prvi roditeljski sa-stanak. Ispričala sam i sve ono oko preskakanja razreda. Pokušala sam to svesti na naj-nužnije, tek da zna, a da je ne gnjavim. Nisam je gnjavila. To se uvijek zna po pitanjima. Ako ti sugovornik šuti, velika je vjero-jatnost da gnjaviš, a ako ti stalno govori da, da, to je obično znak da bi dao i neku lovu samo da te skine s mozga. Elenu je baš zanimalo. Rekla sam joj i ono o Lukinoj tajnoj školi i kako uopće nisam bila pametnija od vršnjaka. Morala sam joj to priznati, da ne pomisli da sam zbilja neki usrani vunderkind. — Mislim da ipak nisi kao tvoji vršnjaci. Konačno, profesori su to već davno uvidjeli — izjavila je naivno. — Ma gdje ti živiš? Za njih sam samo XY kojeg na kraju godine moraju staviti u odjeljak gdje se vidi je li učenik svladao gradivo ili nije. Nikada nam nisu nudili više od toga ili si postavljali pitanja o bilo kome kao posebnoj osobi. Zato mi ponekad u školi i napravimo neko sranje, kužiš? Da te konačno vide, da nisi samo brojka... — Tebi će to izgledati nevjerojatno, no čini se da se škola nije nimalo promijenila još od mojih dana. — Nije mi nevjerojatno. Uopće nije. Ma u pedeset godina ništa se nije promijenilo — iz-govorila sam tu brojku naglašavajući je kao da je milenij. — Promijenilo se ponešto u gradivu i odnosu prema crkvi, ali prema nama su isti, s tim ne žure. — Ima li taj roditeljski sastanak neki poseban povod? — Ne, bliži se kraj školske godine pa zato, znaš već. Još smo malo razgovarale o školi i drugim stvarima. Iako je to bilo već davno, još se u riječ sjećam tog razgovora. Pri odlasku sam joj rekla kako mi se sviđa bazen s ribama. — Kako si se sjetila to napraviti? — upitala sam, ponovno prilazeći zidiću. — Znaš, kad netko spominje atelijer na tavanu, to zvuči romantično. Istina je, međutim, da su za ljetnih vrućina tavani predvorje pakla. Ako nemaš novca za kvalitetan klima-

34


uređaj, napraviš ono što možeš. A osim toga, da si jučer poželjela da ti zlatna ribica ispu-ni tri želje, kamo bi pošla? — Nemam pojma... možda u trgovinu s kućnim ljubimcima. Tamo imaju one sitne... — Ni govora! — bunila se Elena. — One su samo crvene, a ne zlatne. Da one imaju neku moć, sigurno bi najprije sebi pomogle da nauče živjeti u vodi bez grijača! — Imaš pravo. — Eto vidiš. Kad mi je zbilja teško, ja samo tu stanem i kažem tri želje... — Naglas? — Oh, to zavisi kako mi je. Ponekad samo šapnem, ali kad me život zbilja boli, vičem. Pokušala sam je zamisliti kako punim grlom viče ribama. Mislila sam da će to biti smije-šno, no nije bilo. — Pomaže li to? Je li ti se ispunilo nešto? Elena nije žurila s odgovorom. Užurbano je poslovala oko onih polica pa sam pomislila da je prečula pitanje. Možda i nije pristojno pitati tako intimne stvari. — Teško je to reći — oglasila se. — Moje su želje, da tako kažem, dugoročne naravi. U životu se neki problemi s vremenom slegnu, stvari se rješavaju same od sebe, pa ne mo-žeš baš sa sigurnošću zasluge za to pripisati ribama. Razumiješ? Kimnula sam. Bilo mi je žao što sam je uopće i pitala. Očigledno to s ribama nije davalo spektakularne rezultate, pa sam je svojim idiotskim pitanjem sigurno podsjetila da već dugo čeka. Kad ja uvijek lajem prije nego razmislim. — Moram ići kući — propetljala sam. — Oprosti što sam te tako dugo zadržala. Toplo se nasmiješila, prateći me prema vratima. — Znaš što — rekla je zastajući — mi-slim da bi i tebi koristilo da ti se ispune neke želje. Što možeš izgubiti? Samo ti poželi, ja ću te pričekati vani. Stvarno je izišla na stepenice i zatvorila vrata. Pomalo zbunjena, prišla sam bazenu. Sa-ma pomisao da sada tu spikam s blesavim ribama činila se ludom. A opet, zašto ne, što mogu izgubiti? Elena mi je baš mogla i reći kako se to radi, pomislila sam, tražeći pogle-dom onu najveću ribu. Vjerojatno je ona i najstarija, pa ima iskustva u tim stvarima. — Molim te šaptala sam prateći je pogledom — daj nekako sredi da više ne plačem za starcima i da ne zavidim curama koje ih imaju. Druga želja mi je da Luka umre poslije mene, a treća je da izrastem u dobrog i strašno zgodnog krilnog centra, da svi dečki po-blesave za mnom i da mi stalno telefoniraju... Eto, to je sve i ako to nekako možeš srediti bit ću ti zahvalna do neba... Želim ti ugodno plivanje. Nadam se da nitko neće saznati za ovo, pomislila sam izlazeći. Elena je sjedila na stepenici. — Bok, i hvala na svemu — dobacila sam u prolazu. — Nema na čemu, i čuvaj se — odgovorila je nekako puknutim glasom, kao da je plaka-la. Ma sigurno mi se to samo učinilo. Odrasli ljudi ne plaču na stepenicama. Sada, godinu dana kasnije, znam da je to s ribama i tri želje istina. I sada se često sjetim roditelja, no nije to više ono kad ujutro uopće ne želim ustati, nego sve neke ugodne sli-ke. Luka je odlično i puca od zdravlja. I ona treća želja je na dobrom putu da se ostvari. Skupila sam tih sedam centimetara i baš sam se nekako poljepšala. Telefon se još nije usi-jao od poziva, ali sve češće zvoni.

35


Možda je sve to onaj normalan tijek stvari o kojem je Elena govorila, no meni je ljepša pomisao da se na nekom tavanu jedna zlatna ribica brine o meni. Niti kasnije te večeri nisam uspjela dobiti Elenu na telefon, pa sam se u četvrtak pravila da se ništa nije dogodilo. Umjesto ravnatelju, krenula sam u razred na nastavu. Ušla sam zadnju sekundu, jer je profa iz hrvatskoga već sjedala za katedru. Joj, ja nju ne mogu smisliti. Kod nje me sve živcira. Sve. Način na koji hoda, kako se oblači, kako se draže-sno smije svojim prastarim forama, ma sve. Uz to ima i sve mane koje neki profesor mo-že imati, a najgore je što stalno gleda kakve ocjene imaš iz drugih predmeta. Zato štrebe-rice koje nemaju pojma o književnosti, ali znaju kad je kojem piscu rođendan, obavezno dobiju peticu, a Davor, koji je pročitao sve živo i koji piše super pjesme, mora cijeli sat krvarit pred pločom kako bi mu jedva udijelila četvorku. Cijeli razred je poludio zbog toga, jer baš se vidjelo kako mu traži nešto što on ne bi znao. Krenula je od Krleže, pa natrag sve do popova glagoljaša, no on je sve znao i još joj je nekog vraga pisao glagolji-com po ploči, jer je išao na tečaj pa i to kuži. Već je zvonilo kad mu je konačno upisala ocjenu. Pitao je što je dobio. Svi smo pitali, a ona je rekla da mu je dala vrlo dobar. To je rekla kao da mu upravo poklanja mercedes kabriolet. Kad smo se svi bunili zašto nije odličan, rekla je kako ne može dati peticu nekome tko govori nastanjuju umjesto nastava-ju. Ma daj! Ona si sigurno doma radi periku od svih tih dlaka koje nalazi u jajima. Sad je samo odložila imenik, uzela kredu i na ploču napisala: Moj životni poziv. Rekla je da je to tema i neka sad izvolimo pisati. Ma baš ću se ja njoj ispovijedati i povjeravati joj svoje planove za život. Digla sam ruku i upitala može li nam dati još neku temu, za nas koji baš ne želimo govoriti o svojim pla-novima za budućnost. Iznenadila se kao da je ona sam kardinal Kuharić, pa je normalno da joj svi otvore svoje srce. — Mogu li pitati zašto? — To što želimo napraviti s našim životom intimna je stvar o kojoj razgovaramo u obite-lji i s prijateljima, a ne sa svakim tko nas to pita... — Molim te, nemoj mi filozofirati, nego sjedni i piši. I ona je sjela. Otvorila je imenik i upisala tko nije došao u školu i sve to što se već upisuje, a onda počela nešto čitati. Sigurno opet nešto o zdravoj hrani, stalno nam tupi o tom svo-jem zrnju i mekinjama. Kad je podigla pogled opomenula me nek se prihvatim pisanja. — Završila sam. — No, to nam neće oduzeti mnogo vremena. Da čujemo! — Da čitam? Naglas?? — Da, molim lijepo. Mi čekamo. Eto, već se po tome vidi kakva je. Lijepo sam je molila drugu temu jer ne želim s njom dijeliti svoje snove. Onda ona prosudi kako to nije tako intimno da bi se od nje skrivalo, a sad želi da čitam cijelom razredu. Zašto ne i na televiziji?! Srećom, nisam bila luda da zbilja napišem čime se namjeravam baviti. Ipak, bila sam do-voljno blesava da napišem to što sam napisala. Ustala sam i uzela onaj papir s klupe.

36


— Tijekom posljednjih nekoliko godina — počela sam — osjećam snažan unutarnji poziv da odem u Južnu Ameriku. Tamo ću raditi kao vlakovođa na uskotračnoj željeznici što prolazi bespućima Anda. Indiosima, koji nastavaju ta područja, redovito ću dopremati Coca-Colu i nove brojeve Playboya, a oni će mi, zauzvrat, davati mekinje, bobe i ličinke, koje će mi pomoći da čila i vedra duha dočekam mirovinu. Škvadra u razredu je rikavala. Profa je skinula naočale i desnim palcem i kažiprstom ma-sirala ono mjesto među očima gdje je korijen nosa. To je trajalo cijelu vječnost i bilo je si-guran znak da će sad ona složiti mega cirkus iz svega toga. Već se dugo nije tako ponaša-la, još otkad smo radili Anu Karenjinu. Tad je kovala Tolstoja u zvijezde, sve ono kako je fol bio pametan i napredniji od ljudi svojega doba. Tada je Davor skočio i rekao kako je stari Lav bio zatucan baš kao i svi drugi, i kako nije mogao podnijeti da se Ana normalno ponaša, pa ju je za kaznu bacio pod onaj vlak. Da je Tolstoj bio tako napredan, rekao je Davor, ostavio bi je živjeti i tako stao u obranu žene koja je od krvi i mesa, a ne svetica s ikone. Onda je profa, onako svisoka, rekla kako mnogi koji su čitali ne misle tako, a on je rekao kako ga nije briga i kako mnogi čitaju a ne znaju što bi s pročitanim. Tada je ona isto ovako trljala nos, a u zbornici je poludjela jer ju je balavac pred cijelim razredom progla-sio nekompetentnom i sve to. Prestala je trljati nos i neko me je vrijeme samo promatrala kao nekog ljigavog kukca. — Ravnatelj me zamolio da te, čim napišeš, pošaljem k njemu. Ponesi i ovu umotvorinu, neka je doda tvojim biserima. — Zašto? — upitala sam. — Mislim, ako je prekratko, mogu ja to još razraditi, nije mi teško. Ubila me pogledom i fol nastavila čitati. Znala sam da se samo pretvara da čita, jer je za-boravila staviti naočale. Nije mi preostalo drugo nego uzeti sastavak i otkormaniti prema izlazu. Iz ravnateljeve su sobe dopirali glasovi pa sam htjela pričekati dok ne bude slobodan, no čim sam onoj novoj tajnici rekla kako se zovem, gurnula me u njegovu sobu. Ravnatelj je baš smirivao nekoga gospodina koji je bio jako crven u licu. Čim sam odrecitirala ime i razred, ovaj crveni je opet poskočio i nešto vikao. — Mogu ja doći i kasnije — ponudila sam, vidjevši kako ravnatelj ima dovoljno muka i ako mu dolazimo jedan po jedan. Crveni je krenuo prema meni, vičući zar mi nije dosta da sam mu unakazila kćer, nego mu uništavam i auto. Nisam imala pojma što mu je, a bilo me i strah, jer nisam znala hoće li me sljedećeg trena udariti ili će njega udariti kap. Ravnatelj ga je smirivao i nekako ugurao natrag u fotelju iz koje je onako nervozno skočio. — Gospodin je otac učenice čiji si jučer razbila nos — upoznavao nas je ravnatelj — i vla-snik automobila čije si gume, kako kaže, noćas razrezala... — Kakve gume?! — Prokleti vandali! — dahtao je otac učenice čiju je nosnu hrskavicu pomakla lopta i o čijem automobilu nemam pojma. — Prokleti vandali!! Jučer se tuče i reže gume, danas laže, a sutra će se drogirati! Nećeš ti maturirati, ja ti dobro stojim!! Po ulici se možeš vucarati i bez mature...

37


— Ne možete tako razgovarati s mojim učenicama — pobunio se ravnatelj. — Čak i da znamo da je kriva, morate pripaziti na svoj rječnik... — Samo vi štitite ovakve — negodovao je Jasnin tata — samo ih vi danas štitite, a sutra će nam se to svima razbiti o glavu. Ravnatelj je listao onaj blok po kojem je profesor gimnastike jučer pisao. — Gdje su ti ro-ditelji? Tu piše da trebaš doći s roditeljima. — Na Mirogoju. Pogledali su se. To ih je nekako zbunilo, a ravnatelj je tišim glasom dodao kako mu je žao i kako to nije znao. — Niste ni mogli znati. Poginuli su lani u proljeće, još dok je bila bivša ravnateljica. — S kim sada živiš? — S bratom i tetom. — Zašto netko od njih nije došao? — Brat trenutno nije u Hrvatskoj, a teta Elena je još jučer ujutro morala otići na selo i vra-ća se tek u nedjelju. To sam rekla onako, bez ikakva plana. Došlo mi je pa sam bubnula. Kakvo vražje selo, čudila sam se samoj sebi. — Dobro sad, ispričaj nam što je to jučer bilo. Sažeto sam prepričala posljednju minutu utakmice, a onda sam se okrenula prema Jasni-nom tati: — Jasnu je udarila lopta, a ne ja. Malčice se pomakla hrskavica, a to nije nešto što se ne da popraviti. Sama si je kriva, dobro da se nije češljala usred utakmice! Nisam ja kriva što je trapava, ona će završiti u invalidskim kolicima i ako s djecom u dvorištu igra gu-mi-gumi... — A auto? — Koji auto? — Eto vidite! — graknuo je Jasnin tata. — Može li netko posvjedočiti da sinoć nisi izlazila iz kuće? — pitao je ravnatelj. — Ne. Na žalost ne može. Malo se zamislio, a onda uvjeravao Jasninog tatu kako će se to još istražiti i kako će raz-govarati s Elenom. — Ako je to s gumama točno, reci teti da možeš računati s ukorom pred isključenje. I ne-ka me odmah u ponedjeljak nazove da se dogovorimo kada može doći. Sad možeš ići. Tog je trenutka zvonilo za početak odmora. Pošla sam prema vratima i tek tada sam vi-djela da još držim onaj papir s opisom buduće karijere u Andama. Najradije bih ga pro-gutala, no ipak sam se vratila. — Profesorica iz hrvatskog je rekla da vam pokažem svoj uradak — pružila sam papir ravnatelju. — To ću kasnije pogledati — promrmljao je i ubacio papir u ladicu svojega stola. Vidjelo se na njemu kako mu se sada nimalo ne ulazi u neka moja nova sranja, barem dok se ne riješi Jasninog tate.

38


I meni je to jako odgovaralo pa sam zapalila u hodnik. Iznenadila sam se vidjevši da me Nives čeka pred vratima. — Što je bilo? — Mo'š mislit. Došao je Jasnin tata i složio turbo cirkus oko tog nosa i nekog njegova au-ta. Nije normalan! — To ti nisam stigla reći jer si u zadnji čas došla u školu. — Kaj? — To za gume. Jučer sam se sjetila da su mi u svlačionici ostale knjige iz lektire, pa sam se vratila. Vratio se i onaj profesor iz gimnastike koji te odveo. Jasna je stalno govorila da si je namjerno pogodila, ali on je nije slušao. Bio je sav živčan jer je negdje izgubio klju-čeve honde, a nema rezervnih pa će morati mijenjati sve brave. Dok je zvao taksi da od-veze Jasnu u ambulantu, ona se hvalila kako njezini starci imaju istu hondu, samo crve-nu. Kad su otišli, mi smo sve to još prepričavale s dečkima tu u dvorištu. Ne znam tko se prvi sjetio da probušimo gume na autu Jasninog tate, ali svi smo bili za taj prijedlog. Na-ročito one dvije cure iz njezina razreda, one su nam i pokazale gdje stanuje... — E, jeste idioti nad idiotima! Znaš li da sam zbog vaših guma dobila ukor pred isklju-čenje?! — Kada? — Sad. — Isuse! Pa jesi li im rekla da nisi ti? — Jasno da sam rekla. Nisam imala pojma o kakvom to automobilu bulazne. Mo'š mislit kako mi vjeruju. — Je li poludio zbog ovog kaj si pisala o Andama? — To još nije ni pogledao. — Isuse! — Možeš misliti kako će mi biti kad ga sad još i profa iz hrvatskog obradi. Zna da ono s mekinjama i zrnjem nju ide, pa će dignut frku u zbornici i tražiti da me kazne. Ziher ću izletit iz te blesave škole. Brat će me ubiti kad to čuje. — Smiri se, smislit ćemo nešto. A i nikada nisu izbacili nekog tko ima sve odlične ocjene. Znaš kaj sam ja napisala pod hrvatskim? Kad si pročitala ono svoje, počela sam ponovno pisati. Napisala sam da ću raditi na seksi telefonu. Dvije stranice, onako sve u detalje... — Nisi normalna, zvat će ti mamu u školu. — Neće, nisam se potpisala. Već je zvonilo, pa smo brzo ušle u razred. Doviknula sam joj da će je prepoznati po ru-kopisu, no samo je odmahnula rukom. Ni ne znam kako sam dočekala kraj zadnjeg sata. Stalno sam paničarila što će mi reći Luka. Stvari su stajale još i gore negoli sam mislila, jer je moj uradak nadahnuo ne samo Nives nego i ostale. Barem kod polovice razreda životni su se pozivi kretali od violinista u li-menoj glazbi i pilara obiteljskih stabala do igrača pola na trojanskim konjima. Svi su se zabavljali i jedva čekali sljedeći sat hrvatskog. I ja sam se smijala, ali ne baš grohotom. Znala sam da će se profi, kad sve to pročita, zdimit onaj trafo u glavi. Sve mi je ukazivalo na to da, kad se sutra njoj smrkne, sigurno ja neću biti ta kojoj će svanuti.

39


5

Petak nije bio novi dan, bio je tek drugo poluvrijeme četvrtka. Kiša je lijevala cijelo jutro. Kod Elene nitko nije podizao slušalicu, premda sam zvala desetak puta. Pas je galopirao po kući nagovarajući me da ga pustim van. Napokon sam popustila. Nestao je u kišnoj zavjesi i nije se vratio ni kad sam krenula u školu. Što mu ja mogu, neka se snađe. U školi je bila koma. Školska godina još nije pravo ni počela, a svi su navalili s ispitiva-njem. Osim toga, mi smo sigurno jedini razred pod kapom nebeskom kojem su petkom nabili sedam sati. Nulti plus šest. Sigurno je zbornici taj raspored radio vanjski suradnik iz neke ludnice. Žalili su se i roditelji i tražili neka nam se barem smiluju kad je škola po-podne, no ništa nije pomoglo. Petkom je, po tom glupom rasporedu, zadnji sat hrvatski. Svi smo jedva čekali da čujemo što će Žitojedac reći o našim sastavcima. Sat ranije, pod engleskim, ušao je razrednik. Rekao je neka zapišemo da će u srijedu u devetnaest sati biti roditeljski sastanak i svi ro-ditelji moraju potpisati da su vidjeli tu obavijest. Dodao je kako i svi učenici moraju doći na taj sastanak. Već smo zinuli da se pobunimo što moramo dolaziti i u suprotnom tur-nusu, no vidjelo se da ga ne zanimaju naše patnje. — Vas očekujem petnaest minuta ranije — dodao je. — I još nešto. Profesorica iz hrvats-kog se ne osjeća dobro, a nemamo koga poslati na zamjenu pa kad zvoni možete ići ku-ći... Buru ovacija smirio je pružajući ruke poput dirigenta koji želi da mu se ta dionica izvede pianissimo. — Preporučujem da, putem kući, razmislite o možebitnoj svezi toga i vaših jučerašnjih literarnih bisera. Više nam nije bilo do ovacija. Točno smo mogli zamisliti kakva je scena bila u zbornici i koliki je bio pritisak na razrednika da sazove taj roditeljski sastanak. Razrednik nam je super. Predaje logiku i filozofiju, i kad je lani tek došao, svi smo pani-čarili. Pokazalo se da je strah bio bezrazložan, i ubrzo smo zavoljeli i njega i logiku. Ta je ljubav obostrana pa se i on zauzima za nas, ratujući katkad s cijelom zbornicom. Znali smo da se i sada naslušao, pa nismo tjerali mak na konac. Jedva sam se kroz kišu probila do kuće. Psu ni traga. Eleni ni traga. Ako je zbilja nekamo otputovala, mala je vjerojatnost da će se vratiti do ponedjeljka. To znači da sve dublje tonem u nevolje. U ponedjeljak je škola ujutro i ravnatelj će jamačno već u zoru pitati za-što ona ne telefonira, pa će to povezati s onim ukorom, pa će na to dodati ono o Andama. Joj, što mi je sve to trebalo? Cijelu sam se večer vukla po kući pokušavajući nazrijeti svoju mračnu budućnost, zdva-jajući toliko da sam već samoj sebi išla na živce. Otuširala sam se, oprala zube i malo vje-žbala poglede. Najprije one tužne, koji su trebali ilustrirati moj očaj. Tad mi je palo na pamet kako bi Irci to pisali o'chay. Zgodno! O'nda o'bjesih o'ba o'braza o'probavajući o'pće o'puštanje. O'dlično! Nisam ja kao neki ljudi da baš ustrajavam na svojem lošem raspoloženju. Kad me prođe, prođe me. Iz zrcala se već smješkao Mel Gibson: Večeras na starom mjestu? Dobacila sam mu onaj pogled preko ramena, pa kroz trepavice. Što se tu ima govoriti; neka čeka, i ako dođem, došla sam. Još jednom. Još jednom. Počelo me nešto štrecati u vratu pa sam ga ostavila u krajnjoj neizvjesnosti i mraku kupaonice.

40


Tijekom ovakvih samotnih večeri, televizija bi mogla biti od velike pomoći. Onako, op-skrbiš se kokicama, nađeš neki dobar program i ne mičeš se dok te san ne svlada. Ne znam kako drugi, no ja sve teže nalazim program koji me zanima. Na svojem kauču vi-dim tridesetak programa, a sve je nekako isto. Naše programe ni ne gledam, osim ono malo sporta. Baš me briga za vijesti i već gledane filmove, a naročito za EPP. Taman fino gutneš Coca-Colu, a oni ti pokažu upišanu bebu i majku koja sretno golom rukom raz-mazuje tu mokraću, govoreći kako neke druge pelene nisu ni sluga ovima. Pa sad ti gutaj ako možeš. Konrad i ja nismo gadljivi i baš ne zurimo netremice u ekran. Meni je zgodnije gledati kako Konrad jede kokice. Stavim mu kokicu na sam vrh njuške, a on je trzajem glave lansira u zrak i ulovi u usta. Ubila sam se pokušavajući i sama to naučiti. Ma kakvi, ulo-vim svaku desetu. Poslije pojedemo i one s poda, šta im fali? Natrpam tako puna usta i bacim oko na ekran, točno u trenu kada kamera zumira nečiju kosu punu odvratne prhuti. Fuj! Kao, nisu ovi s EPP-a htjeli meni zgadit kokice, nego nam samo reći koji je šampon bolji od drugih. Sigurno sada tamo u uredništvu jedva če-kaju neki lijek protiv hemeroida da nam i to pokažu dok večeramo. Ne kažem da HRT to nije preuzela od stranih programa. I ti se stranci znaju obrušiti na neki proizvod. Tako su sad svi navalili na neku trokutastu spravu koju staviš ovako tu na trbuh i vučeš svom snagom. Ako tako radiš svakodnevno samo nekoliko minuta, jamče ti da ćeš izgubiti to-liko i toliko kilograma i centimetara u struku. Ako nisi zadovoljna, ti to vratiš i nikom ništa. Samo što u tom slučaju nikada nećeš saznati bi li to iz tebe napravilo vitku krasoti-cu pa ostaješ doživotno frustrirana, vječno s tim pitanjem u srednjem uhu. To su dobri primjeri da se vidi kako se ne možeš pouzdati u zdrav razum odraslih. Po-našaju se kao mala djeca. Čim se netko nečeg sjeti, svi nagrnu na to. Tako su se sjetili i te fore s tijelom. Kao, oni točno znaju kako ti trebaš izgledati, a na tebi je samo da radiš što ti kažu. I trebaš kupiti to što ti nude. Prije otprilike dvije godine pričala sam s mamom o tome. Baš me to jako zanimalo, jer ne kužim kako milijuni ljudi pristaju na tu igru u kojoj te samo užasno izvrijeđaju i još mo-raš trošiti novac. Rekla je kako je toga bilo i prije pojave televizije. Sve je počelo s mod-nim revijama i časopisima, a dolaskom novih medija to su samo pojačavali i doveli do toga da ti pozli čim se vidiš u zrcalu. Krenulo je s onim kako su manekenke super, a iz tebe nikad prva liga ako si niža od njih, ako ne hodaš onako blesavo, ako slučajno imaš grudi kao normalna žena, i to baš na onom mjestu na prsima gdje manekenke imaju krasna rebra pa im bista izgleda kao pri-tvorene žaluzine. Onda su navalili s kozmetikom. Čim otvoriš časopis ili telku, odmah neka cura bulji rav-no u tebe. Ako kupiš ovu kremu, izgledat ćeš kao ona. Ma daj! Mala nema bore jer je sta-ra kao ja, barem to svaka budala vidi. Onda su počeli s joggingom. Kao, nisi normalna ako svakodnevno ne trčkaraš koji kilo-metar. Jer to je zdravo. Najluđe je što su baš Amerikanci to odmah prihvatili. Upravo ta-mo postoje silne statistike koliko se pljački i silovanja događa u jednom satu, koliko gra-bežnih ubojstava i raznih zlostavljanja. Nitko ti ne može dati savjet kako da sve to zlo iz-bjegneš, nego ti savjetuju jogging za dobru kondiciju. Valjda zato da oni koji će te opljač-kati, silovati ili čak i ubiti, ne budu razočarani, da ne nalete na atoničnu mlitavicu, nego te fino koknu kad si u punoj formi.

41


Onda je došao aerobic, a s njim i direktno vrijeđanje. Ranije su ti tek dali naslutiti kako neki modni kreator ni u ludilu ne računa s tim da bi se prosječna sirotica drznula obući njegov model. Sada točno prstom ukazuju što sve na tebi ne valja. Te ove vježbe su za ovaj dio, ove za onaj, jer na tebi nema mišića koji bi pristojno radio svoj posao. A s aero-bikom će, uz malo vremena i novca, sve doći na svoje mjesto. Tada su milijuni saznali da izgledaju kao zadnje smeće, a poslije će izgledati kao Jane Fonda. Jer ona svakodnevno gomba uz glazbu, a ti crnčiš na mutavo, pa sad ti vidi tko bolje izgleda. U to su doba već svi nabavili televizore i više ti dom nije sklonište i utočište. Sad ti s ekrana u tvojem vlas-titom domu govore kakav si gabor. Svaki čas prekinu neku seriju, samo da bi graknuli što moraš kupiti da ti koža ne bude tako mlohava, da ti trbuh bude ravniji, da se bedra zategnu, da nemaš prhut, da se bore oko očiju smanje, da nokti budu čvrsti, a ne kao ovi tvoji... Mama je rekla da su najprije spopali žene, jer je njih lakše pokolebati kad im se cijeli ži-vot govori kako moraju biti krasne. Muškarce su si ostavili za kasnije, kad žene već toli-ko slude da im postanu saveznice. Da je prije pedeset godina nekom palo na pamet tjera-ti muškarce na sve ovo na što ih tjeraju danas, žene bi se samo križale i kikotale. Danas, kad mu tip s ekrana zagrmi koju spravu za trbušnjake treba kupiti, supruga samo kimne u znak kako je i ona baš to mislila. Kad mu savjetuju s kojom će bojom skrivati sijedu ko-su, žena je ta koja zapiše kako se to zove i trči mu kupiti. Ako jadnik uzme svinjska re-brica, žena zgrabi taj otrov i gurne mu celer na tanjur, pa počne trabunjati o prednosti zrnja nad roštiljem. Ma daj! Ako je takvo ponašanje odraslih normalno, onda se ja predajem. Kao da se sprema neki mega manekenski slet, pa će svi sa sijedom kosom, mekanim trbuhom ili borama biti di-skvalificirani. Istovremeno svi lažu, kradu, švercaju, ratuju, rade svoje A-bombe, H-bom-be i tko zna na kojem su sad već slovu s tim bombama. Pune su novine vijesti o tome ka-kve sve užase rade sada i kakve spremaju za budućnost. Nemaš ti što reći o tome, od te-be se samo traži vitkost, preplanulost, speglana koža i zdravi nokti. I nitko se ne buni. Da nas u razredu tako maltretiraju, bunili bismo se do neba, a ovi odrasli ništa. Krasan su nam uzor, svaka čast. A stalno melju kako se moramo ugledati na njih je ćemo inače pro-pasti. I kako moramo učiti kao ludi kako bismo dobili dobro plaćen posao da bismo mo-gli štedjeti. To će nam ko fol osigurati dostojanstvenu starost. Ma nemoj! Kakva im je to dostojanstvena starost ako ne smiju imati bore, ni sijedu kosu i moraju kljucati neko zrnje kao kokoši? I još se stalno moraju pretvarati kako im se baš nekako trči. Ta fora s joggingom me šokirala kad sam je prvi put vidjela. Sjećam se da je mama nešto gledala na CNN-u, još dok je G. Bush bio predsjednik. Lijepo se vidjelo kako gospodin Bush nekamo trči, a svi oni njegovi ljudi zdušno grabe uz njega. Nije to bio neki sprint, no po licu mu se vidjelo da je frka i da trči koliko već može. — Isuse! — viknula sam. — Zar ga netko hoće ubiti? Mama!! — Ma smiri se, nije to ništa, čovjek samo trči onako bez veze. Joggira. Tada sam bila još malena i nisam znala što je jogging. Mnogi nisu znali. — Ma daj! — Ozbiljno. — Zašto trči? — Onako, iz gušta.

42


— Ma daj! Pa on je stari gospon, mama. I predsjednik. To ti je kao da je kralj, a kad si vidjela da se kraljevi naganjaju po cesti? — Amerikancima to nema veze, dušo. — Kako nema? Kad si čula da su rimski carevi trčali bez veze ili da su senatori igrali lan-ca-probijanca? — Daj mala, ne lupetaj. Ameriku je zahvatio val mladosti i zdravoga života. Tome se po-korava i predsjednik. Ti to još ne razumiješ. Joj, kako je ona meni dizala tlak takvim ponašanjem. Stalno mi je iz knjižnice donosila knjige iz povijesti, a kad sam ovako imala pravo i rekla kako tog nema u tim knjigama, onda se uvijek vadila na to kako sam mala i ne razumijem. Ako sam još mala to ne znači da sam blesava. Odmah sam se rasplakala i otrčala je tužiti tati. Kad sam ga konačno do-vukla pred televizor, oni su već pokazivali nešto sasvim deseto, a mama je odmah po-ludjela. — Za kog vraga sad tuliš? — vikala je. — Žao mi je gospodina Busha. Tata, zašto oni tjeraju svojega predsjednika da trči? Nije imao pojma o čemu govorim, pa mu je mama rekla što sam vidjela. — Ne rade to oni s lošom namjerom, dušo. Trčanje je ugodno i zdravo, pa zato oni samo žele da i njihovu predsjedniku bude lijepo. Složila sam čitav cirkus oko toga, no mama i tata su se već prepirali oko nekakva progre-sa. Htjela sam znati kakve sad ima veze taj progres s predsjedničkim bježanjem po cesti, ali kad su se oni ovako počeli klati oko nečega, nikad nisu čuli moja pitanja. Te noći ni-kako nisam mogla zaspati i u neko doba sam se sjetila moje none u Makarskoj. Palo mi je na pamet da netko možda i nju sirotu tjera trčati, a mi o tome nemamo pojma. Sva u su-zama, otišla sam probuditi roditelje da ih to pitam. Tata me je, onako bunovan, odmah poslao k vragu, a mama mi je dala časnu riječ da nona ne trči i da čak nema ni tenisice. Joj, kako mi je laknulo. Prošlo je već dosta godina od toga dana, no ni sada nisam pametnija jer ne razumijem ono bitno u toj igri oko skrbi za tijelo. Najprije sam naivno mislila da su se toliko posveti-li tijelu zato što svi ti jadnici ne znaju koliko je važno kakva si osoba, a ne kako izgledaš. Još sam, blesavica, onako u sebi žalila što se ne sjete nečega takvog za jačanje i uljepša-vanje duha. Tek sam nedavno shvatila kako se svojski radi i na tome. Nisam to ranije za-pazila, jer sam mislila da će kroz sve raspoložive medije dijeliti savjete kako da budeš bolja. Onako kako govore mame i velečasni. Ma ni govora. Ne polaze oni od toga da si zdrav i dobar. Za njih smo svi tamo negdje u rasponu od budale do pacijenta. I u tome su Amerikanci napredniji od nas. Tamo svatko tko imalo drži do sebe, redovito odlazi psihijatru. Legne na onaj čuveni kauč i trtlja o nesretnom djetinjstvu. Jednostavno ti se čude ako i ti ne ideš. Izgleda da tamo još samo oni najsiromašniji nisu zreli za psihi-jatra. Uopće me ne čudi što se njihovi gimnazijalci masovno drogiraju kad shvate kakva im se alternativa za budućnost nudi. Plus ono trčanje, kozmetičarke, solariji i plastična kirurgija za zatezanje tijela. Valjda zato da na taj kauč padnu preplanuli i ispeglane kože. Jer i psihić im je preplanuo i zategnut, pa onda nekako nije u redu da mu dolaziš jadiko-vati, a još se nisi ni žderala oko toga kako izgledaš. Nedavno sam čula jedan drastičan primjer. Kad je Renata došla po rječnik stranih riječi, ispričala mi je o operaciji one američke glumice i pjevačice. Ta si je glumica dala izvaditi najdonja rebra samo zato da bi imala super uski struk. Ta je već toliko toga po sebi operi-

43


rala, da su kirurzi na nju potrošili više konca nego svi naši otočani na pašku čipku. Sad se valjda već obračunala s kožom i mesom, pa je prešla na kosti. Ma baš bi mene bilo bri-ga za nju, kad to ne bi pokazivalo u kakvom teškom stanju joj je mozak. A samo to ne dira, s tim je prezadovoljna. Joj da mi je znati što li je to priznala psihiću da su se složili kako će se sve to ispraviti ako izvadi poneku kost. Pojma nemam koji se grijesi i traume plaćaju kostima. Da je mama živa mogla bih je pitati i što se to izliječi ako imaš struk kao osa. Mama je bila pedijatar pa to i nema veze, ali možda su im na faksu to objasnili. Re-nata misli da je ova to napravila onako bez veze, samo zato da se svidi muškarcima i da se druge žene požderu od zavisti. Ma daj! Kao da su dečki tako blesavi da hodaju s me-trom u džepu pa ako imaš uži struk od neke druge, odmah profuraju s tobom. Zašto bi joj Elena bila zavidna, kad je okružena prijateljima i svi je vole premda nemaju pojma koliko centimetara ima u struku. Dugo sam mozgala što je to došlo toj glumici da si sve to radi. Osim svega, ona je i jako stara, možda ima i pedeset godina. I sad se ti ugledaj na nju jer je starija i pametnija pa ti mora biti uzor. Kad bi si sad tu neka cura iz razreda izvadila koje rebro, ta glumica se sigurno ne bi javila njezinim roditeljima da ih tješi i prizna kako je ona sve to skrivila. Pravila bi se da nema pojma. Zapravo, mene je svega toga pomalo strah, jer nešto tu nije u redu: zgodna si glumica, super pjevaš i plivaš u lovi, a onda sama ideš nagovarati doktore da te strgaju. Zato sam proljetos jedva dočekala Luku. Htjela sam da mi točno kaže tko je za sve to kriv, i jesu li to oni isti ljudi koji su tjerali gospodina Busha da trči. I koji su sve ono napravili iz jad-nog Michaela Jacksona. Jacksona mi je posebno žao, jer jako volim crnce i jedva sam do-čekala da nekom od njih dobro krene. A super mu je krenulo, zaradio je da ni sam ne zna koliko, i baš me zanimalo što će si s tim kupiti. Smrzla sam se kad sam saznala koliku je lovu dao samo da uopće ne bude to što jest. Odmah je naručio blajhanje kože i ravnanje kose, da više ne bude crnac. Oni stručnjaci za plastičnu kirurgiju su se i na njemu nauzlali makramea, i kladim se da je ubogi Michael osobno nadzirao vežu li sve po njemu bijelim koncem, toliko se uželio te boje. Sve u svemu, to mu je ne samo uludo bačen novac nego i teška sramota. Oni zadrti bijeli rasisti neće ga prihvatiti ni za milijun godina, a nama normalnima pozli kad malo razmislimo što je zapravo time napravio. On je dobar primjer kako se čovjek skromna uma ne smije prekomjerno obogatiti, jer poslije nemaš volje ni za što, i ni s čime više nisi zadovoljan. Ne samo da ne želi biti crnac, nego ne želi ni odrasti. Okružio se djecom kao teta u vrti-ću. A nisam baš sigurna ni da je zadovoljan svojim spolom. Tako je dugo mijenjao lica dok nije našao jedno žensko koje mu se konačno svidjelo, pa je platio i da mu to naprave. On si, doduše, nije vadio rebra jer je po prirodi kržljav, ali i o njemu imaju novine što pi-sati. Čitala sam kako spava u nekom šatoru s kisikom i nada se kako će ga to održati mladim. Valjda još četrdesetak godina, dok ne smisli koje bi rase i kojeg spola htio biti kada konačno shvati da je odrasla osoba i da nije važno jesi li crn ili bijel, nego koliko si uspio naborati onu sivu tvar u glavi. Ma sasvim sam ga prekrižila. Kad takav stari čovjek izabere mozak Petra Pana, lice Wen-dy i glas Zvončice, onda točno vidiš kako je prolupao. Je l' to ta dostojanstvena starost koju ćemo si moći kupiti kad uštedimo brdo love? Ako se na kraju sramiš svoje rase, svo-jega spola i godina, onda ti i ne ostaje drugo nego da poletiš. Mislim s ograde nekog mosta.

44


Ni Luka nema pojma što se to s tim ljudima događa. Samo mi je rekao da za to nije kriv neki čovjek ili organizacija. On misli kako je to u svezi s javnim mnijenjem, jer se za sve postavljaju neki standardi pa su ljudi frustrirani ako to ne dosegnu, tako nešto, nisam ga baš najbolje razumjela. Priznala sam mu i kako mi ide na živce sve to po novinama i svuda, to što se oni prave da znaju kako ja moram izgledati, što trebam obući, koju bih glazbu trebala slušati, kako moram prilaziti dečkima i dečki meni. Svi ti idiotski savjeti za mlade. Kako me mogu gurati u sve to, a nisu me ni vidjeli?! I tko je uopće tako glup da pita tamo nekoga u novinama kako da pride dečku ili curi? Luka me zaprepastio kad je rekao da možda nitko i nije pitao, nego je taj u novinama izabrao pismo kao formu, kako bi lakše postavio problem i ponudio rješenje. Eto kako sam ja naivna! Bila sam presretna što je došao i što će mi sve objasniti prije nego se stra-šno osramotim ili se i meni dogodi nešto što se više neće moći popraviti. Čim je Luka do-putovao, odmah sam ga spopala i više ga nisam puštala. Čak sam se i doselila u njegovu sobu kako bi svake večeri mogli razgovarati sve dok ne zaspem. Ispostavilo se da je sve ono vrijeđanje samo tzv. agresivni nastup u marketingu, a one američke fore s ispovije-danjem na kauču nismo analizirali. Luka je rekao neka oni rade što žele. Njemu je važno da se ja više ne bojim, jer se nemam čega bojati. Neka ja samo budem to što jesam i nitko mi ništa ne može. To me ohrabrilo, no kako su prolazili dani nakon njegova odlaska, tako je i moje samo-pouzdanje splasnulo. Zato sam sada, u petak, cijelu večer mijenjala TV kanale, izbjegava-jući EPP. Tako sam pohvatala na tone sporta, no nisam izbjegla sveprisutnu reklamu za onu trokutastu spravu. To se, kao, događa u nekom fitness centru, a voditeljica centra izgleda točno kao naša profa iz hrvatskoga i još milijuni žena. Nalik jedna drugoj kao jednodnevni pilići. Ista žuto obojena kosa, ista kričava odjeća i tone šminke. Odmah znaš da im je lutka Barbie nedostižni uzor. Onako, kao da je jadna Barbie upala u neku jezivo jaku kiselinu, ali su je, srećom, brzo izvadili. Ta voditeljica je u jako kratkoj majici kako bi se dobro vidjelo to njezino remek-djelo od trbuha. Ona glumica bez rebara sigurno gleda taj spot jer je to američka reklama. Sad sigurno uživa gledajući ovu žutu kako se prezno-java, umjesto da si odfrljači koju kost i fino se izležava. A od rebra si napravi stolnu lam-pu ili tako nešto unikatno. Onda se čude djeci kad poblesave gledajući sve to. Nedavno je u školi zbog dvije cure bio turbo cirkus. Zaboravila sam sad kako se ta bolest zove, uglavnom ono kad se pre-tvaraš da normalno jedeš, a iza obroka otrčiš u zahod i namjerno sve povratiš, samo da se ne bi udebljala. Ne znam točno kako je sve to bilo, jer cure nisu iz našeg razreda, nego iz trećeg C. Škvadra priča kako su ih skužili kad je jedna došla u ambulantu i raspitivala se koji je doktor specijalist za skraćivanje crijeva. Rekli su joj da je doktor još na godiš-njem odmoru i brzo nazvali njezine roditelje i tužili je. Roditelji su, navodno, popadali u nesvijest. Kao, to im je prvi glas. Fol nisu imali pojma i sad će oni smjesta nju dovesti u red. Malu su gnjavili sve dok im nije priznala kako ju je ona druga cura nagovorila, jer im je ono s povraćanjem išlo nekako sporo. Roditelji su odmah napali tu drugu malu, a njezini roditelji ove i svi zajedno školu i no-voga ravnatelja. Kao, kakva je to škola i baš nas lijepe stvari uče. Ja sam zbilja zadnja koja bi ikada branila školu, ali u toj stvari škola nije ništa kriva. Pa kamo su ti glupi roditelji gledali? Jedna od tih cura ima trideset osam kila, a druga jedva trideset šest. Kostur od sedamnaest godina ti baulja po stanu, a ti to ne vidiš?! I ravnatelj je to pitao roditelje. Ovi od mršavije su izjavili kako su se, evo baš nedavno, pitali što je

45


maloj, nekako im loše izgleda. Čak su na tren pomislili da se možda drogira, pa su joj gledali zjenice, ali, hvala dragom Bogu, sve je u redu, ne drogira se. Eto ti pameti odraslih! Možeš pred njima skapavati i krepat od bilo čega, važno je da ni je droga, da se oni ne crvene pred susjedima. A sad im je najvažnije tko je koga nagovo-rio i da svakako bude kriva škola a ne oni. Ispostavilo se da je profa iz tjelesnoga već odavno rekla njihovoj razrednici kako tu nešto nije u redu, jer se od početka školske go-dine nisu htjele skinuti u dres i vježbati, ali izgleda da se razrednica nije htjela miješati još i u to tko vježba, a tko ne. Konačno je sve završilo tako da je praktički cijela zbornica na koljenima molila te cure neka opet jedu, ali nisu htjele i čini se da su sad u nekoj bol-nici gdje ih na neku foru ipak šopaju. Rekla sam Renati kako bih se ubila da imam takve roditelje. Najprije te gledaju kako propadaš i baš ih briga, a sad se deru na svoju djecu i nisu im nekakva zaštita. Renata se složila. Ona je baš sad u fazi kad vjeruje da bi trebalo redarstveno zabraniti život s rodi-teljima. Njoj su starci zabranili izlazak tijekom sljedeća tri tjedna, a uopće nije napravila ništa strašno. Samo se bila dogovorila s jednim malim da idu u kino, a roditelji ni da čuju o tome, jer ga znaju. Mislim, ne znaju oni njega u dušu i sve to, samo su ga vidjeli i od-mah sasuli drvlje i kamenje, jer nosi rinčicu i ima tetovažu na ruci. Kao, nisu oni nju hra-nili i školovali da bi se sad vukla s nekim probisvjetom po mračnim kinima. Joj, kako su se zeznuli. Renata me upoznala s njim, neki Alan iz te njezine glazbene škole. U životu nisam srela tako mirnog i sramežljivog dečka, ma ko curica je. Renati se Alan sviđa baš zato što je tako miran i jako pametan. Kaže da se tetovirao kako dečki ne bi mislili da je mlakonja i štreber koji ne vidi dalje od knjige i tog čela koje svira. Da ga ne maltretiraju. I za inat svojem tati koji, baš kao i Renatini roditelji, misli da se samo teški idioti idu teto-virati. Uglavnom, Renata je svojima nešto smuljala i ipak otišla s Alanom u kino. Imali su peh, jer ju je vidjela neka susjeda koja je odmah polomila noge trčeći Renatinoj mami da je pita zašto joj mala fura s takvim razbijačem. Starci su Renati odmah rebnuli tjedan dana zabrane izlaska jer je ipak bila s Alanom, i još jedan tjedan kako bi zapamtila da ne smije lagati. Renati je odmah pao mrak zbog ove druge kazne. Jer doma se uvijek ona mora javljati na telefon, pa ako zove ona dosadna teta Nena ili tatin šef, obavezno mora reći kako rodite-lja nema kod kuće. Kad ona tako za njih laže presretni su, a kad malo slaže za sebe od-mah je cirkus i kazna. To im je i rekla, pa su joj nabili još jedan tjedan zbog bezobrazluka. Baš se i ne ždere previše, jer se s Alanom stalno viđa u glazbenoj školi i fino idu u park i sve. Tim genijalnim roditeljima nije ni na rubu mozga da bi netko s tetovažom mogao polaziti glazbenu školu, i sad likuju misleći kako su je tim zatvorom spasili od životnog posrtanja. Nije luda da im išta kaže. Ne buni se samo Renata protiv roditelja. Svima u razredu su se starci već popeli. Ranije su roditelji sve znali i mogla si se na njih osloniti, a onda se polako sve počelo raspadati jer roditelji rade grešku za greškom. Kasnije se, kao po dogovoru, svi vade s istom glu-pom forom kako smo mi krivi, a ne oni. Jer oni su super kakvi su oduvijek i bili, samo smo mi blesavi pubertetlije, mi smo teški ko crna zemlja. A baš je obratno, ali naravno, svi njima vjeruju. Kao prvo, nema u razredu čovjeka koji nije ulovio roditelje u nekoj laži ili gluposti, u teš-kom neznanju ili nečem još gorem. I što im možeš? Pokušaj ti njih natjerati na učenje, ili im zabraniti izlazak ili nešto. Neki su probali onako, lijepim riječima ukazati roditeljima

46


na to što im ne valja. Ništa. Samo je ispao cirkus, a nikakve koristi od toga. Konačno se većina pomirila sa sudbinom i sad spikaju sa starcima samo ono najnužnije, tek toliko da je mir u kući. Najgore od svih prošla je Ana. Nitko u cijeloj školi ne pleše tako dobro kao ona i nitko nije tako lud za odlaskom u disko. I drugi odlaze tamo, ali ne samo zbog plesa, nego i da se vide s frendovima ili s nekim tko im se sviđa. Ana samo pleše. E sad, tim njezinim ro-diteljima je baš plesanje trn u oku. Tata je navalio kako prekasno dolazi kući i da to kako se danas pleše, uopće nije normalan ples nego razvratno đipanje. Mama joj je još gora, i rekla je pred nekom tetom, koju Ana ne može smisliti, kako ona dobro zna da je Ani ple-sanje samo izgovor. Kakav izgovor?! Zna ona dobro! Sve bi to Ana još i danas gutala da nije jednu večer, kada se vraćala s plesa, vidjela kako se nešto miče u njihovu autu, parkiranom sasvim na uglu ulice. Već je htjela vikati jer je mislila da im netko krade radio, kad su se vrata auta otvorila. Izišla je tatina tajnica, a onda i tata. Ana se brzo sakrila iza kestena da je tata ne vidi i ne digne frku gdje je do sada. On je zbilja u stanju složiti takav cirkus nasred ulice. Onda je vidjela kako se oni ljube, i čula kako tata govori toj svojoj neka se još malo strpi pa se više neće ovako rasta-jati. Onda su se još ljubili, opraštali i konačno otišli svatko na svoju stranu. Tek tada se Ana odmakla od kestena, no nije imala snage ići kući, nego je hodala ni sama ne znajući kuda. Kad je ujutro osvanula u razredu bez torbe i ičega, u crnoj minici i sva umrljana od plača i maskare, znali smo da se nešto dogodilo, a kad je usred matematike počela glasno plakati, znali smo da je u pitanju nešto zbilja gadno. Profa ju je poslala van da se opere i smiri, a Nives je izišla s njom jer su one najbolje prijateljice. Nives je nakon nastave sazvala sastanak u školskom dvorištu. S takvim smo sastancima bili počeli još u drugom razredu, jer se svaki čas nekome događalo nešto s čim nije mo-gao sam izaći na kraj. Tako nam je u dvorištu Ana sve to ispričala. Sad će se sigurno njezini roditelji rastati, mi-slila je, no nije plakala samo zbog toga, nego i zato što je cijelu noć lutala i sad ne zna što bi im rekla gdje je bila. Pokazalo se kako je imala i zašto toliko lutati i zdvajati, jer je nje-zina mama kućanica i tko zna od čega će živjeti kad ih tata napusti. A i nije znala što će biti s njom. Tko zna pita li te pri rastavi roditelja itko išta kad si još maloljetna. Ili te samo dodijele nekome od staraca, kao da si auto ili vikendica. Ja nisam imala pojma kako to ide. Srećom, u našem su se razredu gotovo polovici rulje roditelji već razveli, pa su znali ne samo da će je pitati s kime želi živjeti, nego su, poput odvjetnika, znali sve sitne fore iz obiteljskog prava. Tu se Nives pokazala kao prava prijateljica. Odvela je Anu svojoj kući, sve objasnila ma-mi i nekako je nagovorila da telefoniraju Aninoj mami i slažu kako je Ana sinoć tu učila i zaspala, pa je nisu htjele buditi, bla, bla, bla... Tako su je barem spasile kako ne bi nadrljala i zbog te noći vani. Od svega ostalog je ni-tko nije mogao spasiti. Nije imala pojma s kim će živjeti. Cijelog je života obožavala tatu, a sada se pokazalo kako je on izdajica i tko zna koliko se dugo samo pretvarao kako voli mamu i nju. A i mama joj se svojski zamjerila zbog tog vječitog ceketanja, i izjavom kako ona dobro zna da će im Ana jednoga dana doplesati s trbuhom do zuba, pa će im i ona i to kopile pasti na grbaču... Uopće ne razumijem kako netko može svojem djetetu govoriti tako ružne stvari samo zato što voli plesati. I sad bi Ana morala, fol vrlo rado, ostati s takvom mamom samo za-to što je tata kriv, a mama žrtva. Nives je tvrdila kako Ana baš i ne može birati, jer je tati-

47


na tajnica samo pet godina starija od Ane i sigurno joj nije do izigravanja nečije mame. Zbog toga se tata baš neće jako otimati za Anin dolazak i život s njima. Mama još manje, osim ako Anu ne uzme radi alimentacije. Naravno, Ana je zbog svega toga popustila u učenju. Za nju je to bio pretežak teret. Nije imala srca reći mami da je tata vara, a ni tati da ga je vidjela one noći. Oni naši razredni eksperti za razorene brakove savjetovali su joj strogu šutnju. Jer što znaš, možda se tata i ta njegova posvade, ili tu njegovu slučajno pogazi auto, pa se sve fino sredi. I dok smo se mi uzdali kako će providnost osigurati operetni završetak, Ana je skupila tri negativne ocjene. I baš tada joj je tata, onako iz čista mira, svratio u školu vidjeti uči li ona išta osim plesa. Čim je došao kući, uletio joj je u sobu, počeo se derati kao lud i odva-lio joj šamar. To je bila ona zadnja kap, jer tata je nikada prije nije udario. Tada je Ana izgubila živce i izurlala na njega sve što je muči, i rekla mu neka si on šamara tu svoju kozu s kojom se žvali u autu i sve to. Nisu imali pojma da je mama kod kuće i sve to sluša. Tek su kasnije te večeri otkrili da je kupaonica zaključana. Kad je tata razvalio bravu, našli su mamu kako leži na podu, a oko nje neke tablete. Mami su u bolnici ispumpali želudac i nekako je sredili, a tata je svakodnevno hodočastio k njoj s nekim usranim cvijećem. Ana nije htjela s njim ići u bolnicu, samo nam je prenosila što se događa. Nitko u razredu više nije navijao za tu njezinu šašavu mamu, koja bi se glatko ubila i ostavila Anu neka se snalazi kako zna. Kakva je to vražja roditeljska ljubav? A najgore od svega bilo je što nam se ispunila želja pa su joj se roditelji opet slizali kao da nikada ništa nije ni bilo, a Ani su samo rekli kako uopće nije lijepo od nje što nije htje-la s tatom dolaziti u bolnicu. Svima u razredu je pozlilo od takvog licemjerja, a Ana je htjela zapalit od kuće, samo nije imala kamo otići. Htjela sam je pozvati k sebi dok nešto ne smisli, no sve me to nekako zbunilo pa sam htjela najprije pitati Elenu za savjet. Sve sam joj bila ispričala, do najsitnijih detalja. — I što sad? — pitala je. — Ne znam, htjela sam te pitati bih li je pozvala ili ne. — Zašto mene pitaš, kad i sama znaš. Zbilja me zatekla tim odgovorom. Ma nisam imala pojma što trebam učiniti, zato sam i došla k njoj. To sam joj i rekla. — Tvoj je problem u tome što i ne znaš koliko si razumna — odgovorila je. — Ne treba ti moj savjet za odgovor koji i sama znaš. Treba ti samo pomoć da ga izvučeš iz sebe. Hajde reci, zašto je želiš pozvati? — Jer je tako jadna zbog svega što se dogodilo. Ti njezini roditelji su užasni, i ne znaš je li gore kad ih gledaš svakoga za sebe, ili zajedno. Sad, kad su se pomirili, samo se drže za ručice i štekću na Anu zbog ocjena, kao da oni uopće nisu krivi za to. Grozno! Kad bih ja imala takve roditelje i ja bih poželjela skočiti na prvi vlak i otići nekamo u daljinu. — Je li to sve? — Valjda... ne znam. — A sad mi reci zašto je odmah nisi pozvala k sebi? — Nemam pojma — rekla sam iskreno. — Pokušaj se sjetiti. — Sada?

48


— Zašto ne? Sjedni na zidić, hrani ribice i pokušaj se sjetiti. Dugo sam mozgala. Stalno mi je bila pred očima zaplakana Ana koja se već polako opro-stila sa svojim snom o studiju medicine, jer je mama neće moći školovati. Pa ti licemjerni roditelji koji se pretvaraju kako su žrtve jer im kći, valjda zbog puberteta, skuplja slabe ocjene. Pa slika kako Ana stanuje sa mnom i čita sva skripta i knjige koje je moja mama sačuvala nakon studija medicine. No taj film nikako nisam mogla odfurati dalje od prvih kadrova. Iz nekog mraka i nelagode počela je izranjati nevjerojatna i zastrašujuća pomi-sao kako bi se ona možda predomislila, i zbog faksa pomirila s tim svojim bijednim rodi-teljima. Svaki put kad bih to dotakla, u mislima sam brzo odskočila natrag. Konačno me sve to izmučilo i, kako nije bilo novih ideja, sve sam to rekla Eleni, čak sam spomenula i to kolebanje do kojeg sam na kraju došla. — Eto vidiš! — doimala se zadovoljnom. — Ma vraga vidim, nemam pojma. — A ono neugodno, ono u mraku o čemu ne želiš ni misliti? — Misliš ono kako Ana dragovoljno ostaje s njima, pa se i ona pravi da ništa nije bilo? — Bingo! — Ne želim ni misliti o tome. Bilo bi to nekako... ponižavajuće. Ne bi ona to. — Izgleda ponižavajuće i nimalo herojski, ali nije baš nevjerojatno, zar ne? — Pa i nije — priznala sam nevoljko. — To joj je prilika za mirno studiranje te njezine medicine... ali cijena je odvratna. — Aha. — Zar zbilja misliš da će se pomiriti? — Aha. — Ali to je tako jeftino, gutati sva sranja samo zato što ti se to isplati. — Aha. — Baš ti hvala. Sada znam manje nego prije, ali se bar osjećam odvratno. — Pardon, veličanstvo, ali život nije uvijek sladoled sa šlagom. Išla mi je na živce s tim cinizmom. Iskreno sam vjerovala kako nas život u obitelji treba štititi od neugoda, a po njezinu je proizlazilo ne samo da nije tako, nego da baš u obitelji i učimo jesti govna kad nam to ide u račun. To sam joj i rekla. Uzrujala sam se ko vrag. Naročito mi je smetala mirnoća kojom je Elena primila sve što sam govorila. Bar bi ona morala imati neki plan protiv svega toga. — A sad, kad se malo smiriš, slijedi pitanje za milijun kuna — rekla je. — Što je centripe-talna sila neke obitelji? Što je to što ih drži na okupu? Blenula sam, čudeći se zašto me sad pita takve gluposti. Barem to se zna, pomislila sam, a onda zastala, očajna što više ni u što nisam bila sigurna. To je bilo takvo idiotsko pita-nje da si ga nikada ranije nisam postavila, i sada sam se osjećala glupom i nespremnom za taj razgovor. — Ljubav? — lanula sam, improvizirajući na vlastitom i jedinom uzorku obitelji. Tata nas je sve volio, mama je voljela i njega i nas djecu, Luka je volio njih, a da i ne spomi-njem koliko voli mene... svi vole sve, odvrtilo mi se u glavi. — Ljubav! — ponovila sam sigurnijim glasom. — Svi vole svakoga.

49


— Samo se ti nadaj! — odvratila je, mirno izrezujući papiriće za svoj kolaž. — Samo ti sanjaj i nadaj se. Uh što ne volim ovako ispasti blesava i naivna. Kako se mogu prepirati kad ni sama ne-mam pojma o čemu govorim. Ma nikakva ljubav ne veže te Anine starce, ni mnoge dru-ge roditelje koji se samo žderu i svade, a potajno se ljubakaju s drugima. I koliko u sve-mu tome vole svoju djecu? — Nije ljubav? — tiho sam kapitulirala. — Ništa od tvojeg milijuna. — Dobro, predajem se, pametnija si, tvoja pobjeda. A sad se smiluj pa mi reci što je dobar odgovor na to idiotsko pitanje. — Ekvilibrij. — Molim? — Ekvilibrij. — Kakav vražji ekvilibrij?! — Apotekarski. Precizan u gram. Ne čini li ti se da je obitelj naše malo, privatno pleme u kojem imamo svoj status, naše malo vježbalište uzimanja i davanja, povlastica i ustupa-ka, gubljenja i probitaka. Premda to na prvi pogled ne izgleda tako, težište svih članova je u istoj točki, nekoj neutralnoj ništici. Savršeni balans. Eto, uzmi tu njezinu obitelj i vid-jet ćeš kako nema žrtava. Svi dobivaju ono što žele, a žrtvuju ono što im je manje važno. Samo vanjski promatrači imaju taj privid nesrazmjera. To što si ti tako poetski nazvala jedenjem govna, samo je hvatanje ravnoteže. Tvoja Ana će se ubrzo zapitati zašto bi ona sudila o ljubakanju ako je mami pravo i tati dobro. I baš je briga tko se s kim ljubi ako nju vole i ako će bezbrižno studirati. Razumiješ? Tek na tren je svima izmaklo tlo pod noga-ma, no sad će težište opet uskočiti tamo gdje je oduvijek i bilo. I svi će biti sretni, s onim slatkim okusom vlastita probitka... Joj što ne volim razgovarati s odraslima! Sad me sasvim smuvala s tom pričom o ravno-teži, a kao za inat nisam se mogla sjetiti nikakvoga razumnog prigovora. Ja ću se sjetiti kada bude kasno, kad već dođem kući. Uopće me nije uvjerila, no ostavila sam raspravu o tome za neku drugu priliku, kad se bolje spremim i smislim što ću reći. Cijelim putem kući očajnički sam pokušavala u duši nekako slijepiti krhotine svoje lijepe, naivne slike sretne obitelji, omotane paperjem čiste ljubavi. Bez uspjeha. Samo tjedan dana poslije išla sam u kino. U predvorju sam vidjela Anu s roditeljima. Naoružani kokicama i bombonima, vedro su razgovarali. Klik, rekla sam u sebi, težište je opet uskočilo u nulu, gdje mu je i mjesto. Ne znam. Trebalo mi je biti drago zbog Ane, trebalo mi je biti krivo što je Elena uvijek u pravu, trebali su mi možda u tome času nedostajati vlastiti roditelji. Nisam osjetila ništa od toga. Samo sam pomislila kako je, poput onih ključeva honde, negdje u kanalizaciji nepovratno nestao još jedan djelić svijeta u kojem sam se snalazila.

50


6

Svake subote prošetam sa psom nekoliko kilometara. Mislim da je to Konradu najljepši dan u tjednu, i na neki zagonetan način on uvijek zna kada je subota. Svaki se put od ra-nog jutra izbezumljeno mota po kući i čeka da napravimo objed i krenemo. Nemam pojma kako zna koji je dan, no svake subote čim pojedemo, ukopa se u predsoblje, zuri u čavao o koji je obješena njegova lajna i cvili. Cvili onako požurujuće, nestrpljivo, pa onda samosažaljivo, tiho i cendravo da bih ga najradije ubila. Ni ove subote se nije zabunio. Čim sam došla iz samoposluživanja sa svim onim vreći-cama, požurio je za mnom u kuhinju. Taj bi crko kada ne bi bio nazočan svakom istovaru namirnica i kad ne bi gurao svoj nos u svaki zamotuljak koji unesem u kuću. I sad je, po-put savjesnog carinika, digao šape na kuhinjski stol i sve pregledavao, iako je odmah na-njušio gdje su one jedva osvojene kosti za juhu. Čim smo to obavili, sav se usredotočio na onaj king size omot pseće hrane. Malo je kružio oko njega, pa odkaskao u predsoblje porazgovarati s lajnom, pa natrag oko tog omota, pa oko mene, pa do lajne... To bi natje-ralo i neku sveticu da poludi, a kako ne bi mene, labilnu sirotu. Na njegovu jeziku to je značilo neka sad pustim k vragu te kosti i kuhanje juhe, nego 'ajmo se mi nahrdat ove pseće šljake koja je već gotova, pa fino odmah van. Kad je shvatio kako mi to ne pada na pamet, povukao se i odmah se pojavio s rezervnim planom. Još nisam stigla ni očistiti sav onaj grincajg, a pod je već bio prepun rekvizita: loptica ako se hoću igrati aporta, Lukina tenisica ako mi je do natezanja, mali gumeni pingvin za igru skrivača i još poneka sitnica. Neka samo izvolim birati, njemu je svejed-no. Konrad je dobar u svim tim igrama, no u traženju skrivenih predmeta je zbilja sjajan. Sve nađe. I onda sav blista, jer mu se glasno divim i dam mu čokolade, iako znam da to uop-će nije zdravo. Već sam razmišljala kako bih mogla s njim otići do policije i tamo im po-kazati što znamo. Ne zato što bih htjela stalno raditi u policiji, ma kakvi! Neka si samo zapišu broj telefona, pa kad im naiđe neki veliki problem i kad već budu na rubu suza i očaja, neka nas pozovu. Mi ćemo im naći sve što oni nisu mogli. Ponekad prije spavanja furam taj film, to kako nas zovu i mi im sve nađemo. Policajci se onako svečano postroje za Konrada i mene, a ministar me pita kako bi mi se odužio. Ja samo, fol skromno, ka-žem kako to nije ni spomena vrijedno. A tada mi on, onako na silu, preda medalje za cucka i mene. I dok svi plješću, mi odlazimo i ministar me još tiho pita smije li nas opet zvati ako im zagusti. Ja malo pričekam prije negoli pristanem, tek da shvati kako mi ne može telefonirati baš za svaku glupost ili čim netko izgubi kilu-dvije heroina. Onda on još šapne kako sam neodoljivi spoj ženstvenosti i izvanrednih sposobnosti, a ja pomislim kako je blesav, ali ipak mi je drago. Joj što su mene prepali s tim drogiranjem, još dok sam bila sasvim mala. Najgore je bilo prvi put, kad se dogodio onaj cirkus s Lukom. Bilo je proljeće i ja sam upravo završavala svoj famozni prvi-treći razred. Roditelji su baš imali proljetne napadaje mijenjanja tapeta, krečenja, trganja tepisona i generalnog demoliranja kuće. Nas su poslali u dvorište i Lu-ka si je doveo jednog dečka iz parka. Penjali su se po trešnji ko dva majmuna, a ja sam bila očajna jer nisam mogla doseći granu i ići za njima. Ona dvojica su se nešto dogovara-la, a onda je Luka donio kantu ljepila za tepisone i vrećice. Sjeli su dolje, leđima oslonjeni o deblo, podijelili si to ljepilo i gurnuli glave svatko u svo-ju vrećicu. To je trajalo i trajalo, a ja sam ih moljakala neka i meni daju vidjeti što je to u

51


vrećici. Nisu mi ni odgovorili pa sam ih poslala k vragu i neko se vrijeme igrala nečim drugim. Kasnije su još uvijek buljili u te vrećice, i kad sam im htjela jednu oteti, Luka me odgurnuo. Gotovo sam pala, pa sam odjurila tužiti tati. Dok sam živa sjećat ću se kako je tata izgledao kada sam ga upitala što to vidiš kad natr-paš ljepilo u vrećicu, pa u nju gurneš nos. Dok me je pitao otkud mi to, sve što je držao palo mu je iz ruku. Čim sam odgovorila, i mama i on su izjurili u dvorište kao da je po-žar. Već trenutak kasnije utrčali su natrag, noseći na rukama ona dva škrta idiota. Oboji-ca su izgledala nekako pospano, ali nisam ih ni stigla dobro pogledati, jer me mama po-tjerala u moju sobu i nisam smjela van dok me ona ne pozove. Luka mi je tek sljedeći dan rekao što je bilo i kako im je mama kasnije satima govorila kako se ljepilo ne smije udisati jer je to kao droga, a droga razara organizam. — Kako razara? — upitala sam. — Strašno. Postaneš ruševina od čovjeka. Baš tih dana, kad smo gledali neki strip, Luka mi je objasnio što je to ruševina. Tamo, na onoj slici gdje je bio nacrtan dvorac koji je imao samo neke zidove, a sve je drugo bilo slomljeno. — Ruševina? Kao dvorac? — provjeravala sam. — Aha. — Pa mi nismo od cigle... — Joj što si blesava! Mama kaže da je čovjek baš kao i kuća, napravljen od milijuna i mili-juna sitnih ciglica, koje su tako male da ih vidiš samo pod mikroskopom. Droga te ciglice tako razori da ostaneš prava ruševina. Isuse, što me prestrašio. No kako se Luki baš ništa nije srušilo, neki vrag je i mene tjerao da probam. Možda bih i zaboravila na to da nekoliko dana kasnije nismo za školu morali iz kolaž papira izrezati razno voće i nalijepiti ga na papir. Oprezno sam pomirisala ono bijelo ljepilo u tubi. Baš je fino mirisalo na bademe, sto puta bolje od onog Lukinog, pa sam ipak odlučila malo riskirati s tim drogiranjem. Istisnula sam cijelu tubu u vrećicu i gurnula nos sve do dna. Fino je mirisalo, no ništa posebno se nije vidjelo, pa mi je drogi-ranje ubrzo dosadilo. Navečer sam se u krevetu gorko kajala i razmišljala jesu li mi se možda ipak one ciglice negdje unutra srušile, samo ja to ne vidim. Nakon dugog mozga-nja i paničarenja, sinulo mi je kako bih se možda trebala pogledati u kupaonsko zrcalo, zrcalo u kojem se inače samo ja nisam mogla vidjeti, jer su ga postavili previsoko. Svuda oko njega bile su jake bijele žaruljice, pa ako svom snagom zinem, moralo bi se vidjeti prilično duboko u mene. Dovukla sam stolac, upalila sve one silne žarulje, popela se i zinula koliko sam mogla. Nije se baš vidjelo daleko, no i to što sam vidjela bilo je previše. Tamo u daljini, točno u sredini grla, lijepo se vidjelo kako mi se već srušio komadić nepca i ostao onako visjeti na malo kože. Počela sam urlati kao luda. Kasnije mi je mama pričala kako im je trebalo sat vremena da me smire i konačno sazna-ju koji mi je vrag. Ja se tog smirivanja ne sjećam, ali sjećam se kako su mi objasnili da je to nepčana resica koju svi imaju, a onda su svi troje zinuli i dopustili mi razgledavanje njihovih resica. Bila je to tek blesava djetinjarija, no čim mi sad netko spomene snifanje, fiksanje i sve to, odmah vidim kako se u meni ruše mikroskopske ciglice, i nema toga tko bi me na to na-govorio. Kasnije su roditelji često spominjali sav užas droge, Luka mi je i nedavno objaš-

52


njavao, a i u školi su nam govorili o tome. Mislim da bi nakon tolikih objašnjavanja i upozorenja samo zadnji kreten posegnuo za drogom. Zato radije u svojem filmu o cucku i policijskoj medalji zamišljam kako tražimo ljude za-trpane pod ruševinama, eksploziv ili nuklearni otpad. Baš me briga za drogu. Mala djeca ionako nemaju lovu za to, a ovi veći konji neka samo kupuju i fiksaju se do smrti. Zbilja nitko od njih ne može reći kako sad prvi put čuje da je to opasno. Zašto bih onda u tim filmovima stavljala na kocku Konradov i svoj život i spašavala nekog omamljenog krete-na. Neka krepa. Gutala sam zadnje zalogaje objeda i slušala kako cucak u predsoblju pred lajnom vergla onu svoju mantru. Nije mi bilo druge nego sve ostaviti i krenuti. Kiša je konačno presta-la, no ulica je izgledala kao da su je izvukli iz kanalizacije. Kao stvoreno za svježe oku-panog psa! Pomislila sam kako bi samo zadnji idiot šetao po ovakvom dreku, pa sam se odvukla do garaže po bicikl. Kad ovako subotom izlazimo, ja samo stanem na cestu i prepustim cucku izbor na koju ćemo stranu. Sada se, nakon kraćeg krzmanja, zaputio na istok. Išlo mu se u Maksimir. Luka mi se proljetos pojavio na vratima s tim biciklom. Samo što nisam riknula od sreće. Tek nakon dvije runde oko kvarta sjetila sam se kako se on možda želi i pozdraviti sa mnom, ili konačno ući u kuću. Nije se ljutio i baš se vidjelo kako mu je drago što se vese-lim daru. Dok je raspakiravao ostale stvari, probila sam mu uši nabrajanjem kamo ćemo sve pas i ja moći ići biciklom. Konradu je trebalo neko vrijeme za prilagodbu. Nakon desetak dana i isto toliko mojih gadnih padova, konačno je shvatio kako mu je pametnije mirno trčati uz bicikl nego ga u punom trku napadati i rušiti, a kasnije satima čekati pred kućom dok me prođe ludilo pa se smilujem i pustim ga unutra. Sada se više nisam morala brinuti o tim davno uvježbanim stvarima, ni o prometu oko nas. Znala sam kako će sve do Maksimira mirno kaskati uz bicikl. Jedina iznimka na tom putu bila je neka željezna dvorišna ograda, iza koje je samovao čangrizavi doberman. Prvih nekoliko puta Konrad se nije mnogo obazirao na njegovo lajanje i divljanje po re-šetkama, no kasnije je i on poblesavio. Odmah nakon semafora punim bi gasom jurnuo do željeznog plota i tom ubogom robijašu odlajao u lice istom mjerom. Svaki sa svoje strane ograde skakali su, lajali punim plućima i opasno kesili očnjake. Čitava je ulica od-zvanjala od tih svađa. I dok su prolaznice u panici podizale sitnu djecu u naručje, ja bih se mirno provezla praveći se da cucak nije moj. Imaju i psi pravo na svoje spike i sitne užitke. Mi Maksimir obično napadnemo sa zapadne strane. Uđemo iz Bukovačke, pa uz ono je-zero i tako, sve poprijeko, do Svetošimunske, a onda natrag do glavne aleje. Posljednji put smo tu bili jednoga sunčanog dana, još prije odlaska na ljetovanje. Otad se mnogo toga promijenilo. Sad se, ovako skutren pod teškim jesenskim nebom i uronjen u tone blata, Maksimir doimao nekako musavo i zaplakano. Čim sam s asfalta skrenula na sta-zu prema jezeru, osjetila sam tu razliku. Ono sitno kamenje kojim su posute staze, nije veselo prštalo pod gumama kotača. Osjetila sam kako se rezignirano ugiba pod mojom težinom, i kad sam se osvrnula, vidjela sam kako za mnom ostaje dubok trag poput ruž-ne, bolne brazgotine. Joj, kako mene takve stvari deprimiraju. Pas nije bio nimalo oneras-položen jesenskim ugođajem. Odmah se sjetio kako u parku prometna stega više ne vri-jedi, pa je svom snagom trčao po nekoj svojoj izmišljenoj cik-cak stazi, oblijećući me i ne-stajući. Kad smo došli do jezera, odmah je potrčao lijevo, sasvim uz obalu, prema jatu

53


pataka koje su se brčkale u vodi. Stigavši do točke odakle mu je bio najkraći put do jata, požrtvovno se bacio u vodu i zaplivao. Moje skromno znanje o patkama odmah se proši-rilo za dvije činjenice. Kao prvo, te ptičurine ne migriraju. Možda je netko i viđao pačje formacije kako lete prema jugu, no to su bile samo one izrazito zimogrozne, ili one rado-znale, s turističkom žicom. Kao drugo, patke nisu paničari. Mirno su se zekale, sve dok im pas nije prišao na neka dva metra, a tad su sve složno prhnule prema suprotnoj obali i tamo ga pričekale. Onda su opet mirno, poput pernate duge, u luku preletjele na prvo-bitni položaj. Pas je nepokolebljivo orao vodu uduž i poprijeko. Samo sam ja paničarila, jer sam rukom mogla dohvatiti ploču na kojoj piše da je psima zabranjeno kupanje u jezeru. Oprezno sam zirknula u svim smjerovima, no nigdje ni č od čuvara, pa sam se konačno i ja opusti-la. Naslonila sam bajk na klupu i malo uvježbavala trčanje u obrani, striktno pokrivanje i tome slično. Takve stvari moraš raditi na jako osamljenim mjestima. Mislim, kad trčiš po imaginarnom terenu, striktno pokrivaš nepostojećeg protivnika i zdušno otimaš loptu koje nema, onda ti zbilja ne trebaju očevici svega toga. Već nakon desetak minuta bila mi je duša na jeziku. Odlučila sam malo predahnuti uvje-žbavajući skok. I to mi je postalo zamorno, pa sam odgacala do klupice malo sjesti. Baš u pravom trenutku, jer su iz šume, s one strane prema zoološkom vrtu, izašli neki čovjek i dijete. Uputili su se stazom prema meni. Brzo sam sjela i počela prčkati nešto po zupča-niku na stražnjem kotaču bicikla. Onako bez veze, samo sam čekala da prođu. Dok su se približavali, čula sam kako mala cendravim glasom nešto govori, a čovjek je samo po-vremeno mumljao. Mala je imala glas kao Jasnica, kći stričeka Ive koji je ranije radio s mojim tatom. Kad sam bila mala jako sam voljela tog Ivu, no iz nekog meni nedokučivog razloga moja ga mama nije mogla smisliti. Baš je i posljednji razgovor mojih roditelja, prije tog puta u Milano kad su poginuli, bio o stričeku Ivi. Mama je digla frku zbog neke tisuće eura koje im on nikada nije vratio, i još je govorila kako je on obični kreten, ženskar i hohštapler, a naš je tata dobri bedak koji se godinama dao vući za nos i iskorištavati od tog šufta. Tata ga nije, kao ranije, branio. Samo je rekao da je Ivo idiot i neka mu ga ne spominje. Sigurno su se nešto gadno posvađali. Nisam sigurna, ali čini mi se da Ivo nije ni došao starcima na sprovod. — Tata, bole me noge — čula sam kako dijete govori dok su mi prilazili stazom. Podigla sam pogled i provjerila. Bila je to Jasnica. Bez sumnje. S tim tužnim licem uvijek je izgledala nekako uplakano, ili kao da vuče neku tešku prehladu. U trenu sam zabora-vila sve zamjerke i sretno potrčala zagrliti njezina oca. — Striček Ivo! — povikala sam, i tek pred njim zbunjeno zastala. Namjeravala sam mu, kao i uvijek, skočiti u zagrljaj, no na moje veliko čuđenje, nije se imalo kamo skočiti. Bio je visok kao ja. Istovremeno sam pomislila kako se on nevjerojatno smanjio i kako mu se ne bih trebala bacati oko vrata, jer me je gledao kao nekog stranca. Sad dobro, nismo se vidjeli tri-četiri godine, ali nisam se ja baš toliko promijenila. — Striček Ivo... — ponovila sam, malo osupnuta — ... to sam ja, Zlatanova kći, sjećate se? Kad sam bila mala zvali ste me Muha. — Muha? To si ti?! Isuse blagi, kako si narasla! Nije me poljubio, nije me čak ni zagrlio. Još se i odmaknuo jedan korak, ne bi li me bolje čitavu pogledao.

54


— Pa ti si izrasla u pravu gospodičnu! — izustio je nekim afektiranim glasom. — Tata, bole me noge — zanovijetala je Jasnica. — Prava mlada dama — dodao je, ne obazirući se na malu. — U kojem si razredu? — Sad ću maturirati. — Bože, kako vrijeme leti. Kao da je prošlo barem deset godina otkada te nisam vidio, a ne tri-četiri. Kako si narasla! — Tata... — Idi sjedni na onu klupu, sad ću ja doći. Dok se mala vukla prema klupi, shvatila sam kako mi je upravo priznao da nije bio na sprovodu. — Zašto niste bili na sprovodu mami i tati? — pitala sam djetinje izravno. — Nisam... nisam mogao, bio sam na terenu. Kako ti je brat? — Dobro. Plovi na brodu. — Pa s kim živiš? — Sama. — Oh, sigurno vodiš zanimljiv život. Ako ti što zatreba samo mi javi. Nije to bio striček Ivo kojega sam poznavala cijeloga života. Gledao me je nekako drukči-je, govorio je nekim novim glasom i ništa od toga nije mi se svidjelo. Kakav vražji zanim-ljiv život mogu voditi sama samcata? Ne znam što me spopalo, ali odlučila sam raščistiti neke stvari. — Vodim prilično oskudan život u svakom smislu. I da, možete mi pomoći. Bilo bi mi lakše kad biste mi dali onih tisuću eura koje dugujete tati. Pojma nemam zašto sam to izgovorila. Moj jezik zbilja može raditi neovisno o mozgu. Svaki čas mi se dogodi da ovako slušam samu sebe kako izgovaram nešto o čemu nisam namjeravala govoriti. Katkad je čak i gore, nešto bubnem i tek onda skužim da sada prvi put čujem za to. Zbilja mi nisu sve koze na broju. Ivo je bio zbunjen kao i ja. Sigurno nije imao pojma da znam za taj novac, a još je manje mogao i pomisliti kako ću bez ikakva ustezanja zatražiti da ga vrati. Opet me gledao kao da me prvi put vidi, no brzo se sabrao. — Ah, onih tisuću eura. Potpuno sam zaboravio na to. Vjeruj mi, odavno leže u mojoj la-dici spremne da ih vratim. Zaboravio sam, znaš već kako je. — Ne znam. — Ma hajde, što si tako ozbiljna! Što je tisuću eura među prijateljima?! Znaš što, zašto ti večeras ne bi skočila do mene po taj novac i na malo mirnog razgovora. Vidiš kako mi je mala cmizdrava, jedva čeka da idemo kući. Sjećaš li se još gdje stanujem? — Kako ne. U koliko sati? — Dođi na večeru. Može u sedam? — Da, hvala. — Budi točna. Onda, vidimo se u sedam. Pa-pa. Gledala sam za njim i onom njegovom cmizdravicom sve dok nisu postali tako malecki da bi stali u kutiju šibica. U glavi mi je bila posvemašnja zbrka. Možda je zbilja bio na terenu i nije mogao doći na sprovod, a ja ga ispitujem kao policija. Ali znao je da smo

55


Luka i ja ostali sami, a ipak nam se nikada nije javio. Baš mi je bilo drago što sam se izla-jala za taj novac. Trošila sam i manje negoli je stizalo s tatinom penzijom, a još mi je i Lu-ka slao lovu koju nisam ni pipnula. Nisam tražila te eure zato što mi trebaju, nego kako bi vidio da sam odrasla i da se razumijem u obiteljske stvari. Pogledom sam potražila psa. Još je štrikao jezerom za onim patkama. Nikako se nije mo-gao pomiriti s istinom da može uloviti tek poneko otpalo pero i upalu pluća. Izašao je iz vode čim sam ga pozvala i žustro se stresao, a s dlake su letjeli milijuni kapljica. Plivanje ga je posve iscrpilo i vukao se prema klupi kao usporeni film. Htio se skljokati pokraj bicikla u blato, pa sam ga brzo pozvala da skoči k meni na klupu. Joj, kako je bio mokar! Morala sam ga nečim obrisati, jer će jamačno dobiti upalu ne samo pluća, nego i svih iz-nutrica i izvanica. Nije bilo nigdje nikoga, pa sam bez ustezanja skinula vjetrovku i maji-cu dugih rukava. Tek ovako, samo u grudnjaku, osjetila sam kako je hladno. Brzo sam obukla jaknu i zakopčala je do grla, a onda sam s majicom počela brisati psa. Konrad je cijenio ovu žrtvu i ljubazno me lizao jezičinom kad god nisam stigla izmaknuti glavu. Primila sam ga za gubicu i okrenula mu glavu prema jezeru. — Patka! — rekla sam. — To su patke. Patke. Ponovila sam to još nekoliko puta. Zna Konrad mnogo riječi. Ne samo one koje se koriste pri obuci pasa, nego i one neobavezne, one koje imenuju sve užitke njegova života, riječi kao mačka, muha, ptica, lopta, kolači, čokolada, šetnja... Naravno, zna i one za koje se uvijek iznova pretvara kako ih je zaboravio. Strpljivo sam mu ponavljala novu riječ, jer sam znala kako će sad danima sanjati ovaj svoj debakl na jezeru, pa neka barem zna ka-ko mu se noćna mora zove. Stajao je na klupi, sav napet i gledao čas patke u daljini, čas mene u oči. Iz grla su mu izlazili brundajući tonovi koji su se podizali i spuštali, odražavajući s kolikim zanima-njem sve to prati. On jako voli kad mu se tako posvetiš i razgovaraš s njime. Sav mi se unio u lice, čekajući što ću još reći. — Patka — ponovila sam. Odmah je okrenuo glavu prema jezeru i zalajao. Gotovo, usvojio je gradivo. — Idemo? Spremno je skočio s klupe i krenuo stazom kojom smo došli. To me zbunilo jer sam htjela dalje u šumu, no imao je pravo. Nad jezerom se već skupljala izmaglica, a u ovo doba godine brzo pada mrak. Plivanje ga je izmučilo kao da je trčao maraton, pa se putem ku-ći vukao uz bicikl pretvarajući se kako ni ne vidi onu željeznu ogradu na suprotnoj strani ulice. Već je pao mrak kad smo došli kući. Konrad se odmah u predsoblju prolio na svoj ležaj od spužve, i nije se bunio kad sam ga pokrila starom dekom. Malo sam crnčila po kuhinji, a onda odlučila ipak nešto pojesti iako kasnije idem na tu večeru. Nije mi se riskiralo, jer što ako oni kod Ive večeras imaju kelj ili nešto drugo što ne volim pa ću to, pristojno, malo uzeti, reći kako je super i poslije krepavati od gladi. Podgrijala sam juhicu i skuhala brdo riže kako bih imala nešto toplo uz piletinu. I pas voli rižu, a piletinu mu ne dajem zbog kostiju. A čisto meso mu ne dajem, jer nisam idiot — i moja ljubav ima granice. Samo mu u tonu riže ubacim dva-tri sitna komadića bijelog mesa, šifra nagradni kupon. Ionako je već pokupio ljudske navike: te daj mu juhicu, kupi mu sladoled, pokrij ga dekicom, a da i ne govorim kako bi se taj za rebro čokolade pri-

56


stao filmski poljubiti s perzijskom mačkom. Ma sasvim je poljudio i ne bi me čudilo kada bi jednoga jutra tu osvanuo u malim šlapama i s viklerima na glavi. Zazvonio je telefon. Nives. Htjela je da večeras svakako dođem u onaj disko u njezinoj ulici. Upravo joj je Sead telefonirao i dogovarali su se za disko, ali on neće doći ako ne dođem i ja, jer me nešto hitno treba. Ona zna kako ja ne zalazim u diskače, ali toliko joj valjda mogu učiniti. Mogu banuti kada mi odgovara, samo neka se pojavim kako ne bi ispalo da mi nije prenijela poruku, bla... bla... Ona uvijek tako telefonira. Samo otkljuca nečiji broj, zagrize u mikrofon i štepa sto na sat ono što je njoj važno, a onda bubne slušalicom. Kraj! Nema kod nje pozdravljanja ili če-kanja hoćeš li i ti nešto reći. Samo ako joj njezin usrani život visi o koncu, pruži ti priliku da zineš. — Dogovoreno? Dolaziš? Očigledno joj je život ovisio o tom odgovoru. — Koji Sead i što me treba? — Ma ne pravi se blesava. Onaj tvoj. Pa bila si danas s njim u supermarketu. Isuse, već je uspjela smotati onoga zgodnog, onog prekrasnog s leptir-čarapama. Kad li mu je stigla utrpati svoj broj telefona? Eto, da nema Nives mogla bih i ostarjeti ne sa-znavši kako se on zove. Zbilja nije nikakvo čudo što sam još nevina. S ovakvim mozgom dobro je da sam uopće živa. — Ah, Sead! — fol sam se prisjetila. — Što me treba? — Pojma nemam, nije mi htio reći. Zar je to uopće važno? — Čuj, u sedam moram biti na večeri kod tatinih prijatelja. Ako tu večeru moram skratiti samo zbog odlaska u diskač koji me ne zanima, i spoja s malim koji me ne zanima, onda je normalno što te pitam kog vraga hoće... Njoj to, normalno, nije normalno. — ... Osim toga, mislila sam da večeras učiš filozofiju, kad ti je bilježnica tako trebala... — Joj, dobro si me sjetila! — počela je šaptati. — Sutra idem s Robertom na izlet, a mami sam rekla kako ću kod tebe učiti. Nemoj zeznuti ako te nazove. — OK, ali što ćeš ako te u ponedjeljak razrednik zbilja pita? — Ništa, pa pročitala sam jednom tu tvoju bilježnicu. Imaš jeziv rukopis. Onda, kaj da velim Seadu? Dolaziš? Tipična Nives. Nije ona kao ja da se zbog nečega ždere pet dana unaprijed. Ona će o po-nedjeljku brinuti u ponedjeljak, a ako nadrlja, to će biti zato što ja nečitko pišem u svoju teku. — Reci da zbilja ne znam. Ovisi kako će ispasti ta večera. Ako ne dođem, neka tebi kaže što me treba. Samo mu, molim te, nemoj davati moj broj telefona. Morala sam joj to reći, jer ona ima u sebi jaku dispečersku žicu i dijeli naokolo tuđe tele-fonske brojeve istom lakoćom kao i svoj. — Konačno — nastavila sam — kakva je tvoja uloga u svemu tome? Što će ti netko tko želi biti s tobom samo ako i ja dođem? — Joj, daj odrasti! — izderala se. — Kakve to ima veze. Neka ti kaže to što želi reći, a on-da ćeš valjda imati toliko mozga u toj vunderkindskoj glavi da se izgubiš. Isuse, kaj ti čovjek zbilja mora sve nacrtati?

57


Ovo posljednje je bilo retoričko pitanje, jer je tog časa prekinula vezu. Eto, to je Nives. Joj, kako se ja njoj divim! Ne poznam curu koja tako vješto upliće tuđe živote preko svoje potke. Njoj je posve prirodno zatražiti da ja u subotu navečer spiskam dva sata svojega mladog života, skockam se i dođem u taj disko i da već sljedećeg trena netragom nestanem kako bi ona konačno došla na svoje. Da me sad mama čuje, uzrujala bi se do neba i pola sata bi kvocala kako se tu nemam čemu diviti, jer Nives samo zlorabi druge ljude. Znam ja to. Ne divim se ja tome. Divim joj se jer se ja ni ne sjetim da bih mo-gla upregnuti druge ljude. Slažem se s mamom da Nives nije svetica, ali što sam ja nego obična budala. S ovim sporim mozgom ja sam, navodno, dobra. Kad mi drugo ne pre-ostaje. Mama bi pala u nesvijest da zna o čemu mozgam. Ona to ne bi skužila ni za sto godina. Njoj su pitanja dobroga i lošega uvijek bila kao dvije paralelne crte koje idu u suprotnim smjerovima i to je uklesano u granitu. Za mamu tu nije bilo ni krivudanja, ni doticanja, ni spajanja u beskonačnosti pustog filozofiranja. Takve je stvari uvijek bilo mnogo lakše raspraviti s tatom. Starci su se stalno prepirali oko toga tko je za nas djecu dobro dru-štvo, a tko nije. Luka i ja smo se divili tati, jer je on baš navijao da se družimo s dečkima iz parka. Govorio je kako nije nikakva fora zabraniti nam igranje s njima i kako je veći uspjeh ako možemo birati između sranja i nečega pametnog i makar samo jednom svo-jom glavom izaberemo ono dobro, nego da samo slijepo i prestrašeno slušamo roditelje. Mama je rekla kako će to doći kasnije i kako smo još prebalavi da nam se tako pusti na volju. Eto, zato se ja družim s Nives. Ona meni još uvijek nekako predstavlja dečke iz parka. I zato se žderem što se ne mogu sjetiti svega čega se ona sjeti, pa da onda učinim ono do-bro i upišem si neki šugavi bod, onako kako bi mi ga tata upisao. A možda večeras i odgibam u disko. Zašto ne? Ne namjeravam satima ostati na toj veče-ri, jer mi se striček Ivo više ne sviđa kao prije. A ni teta Maja, njegova žena, sigurno se neće polomiti kako bi me što duže zadržala. Nije ona loša, ali kao da su je napravili na Hokaidu, tamo gdje Japanci rade one figure od snijega i leda. Ta kao da se zavjetovala kako se u životu neće glasno nasmijati. Zato i znam da ćemo večeras svi malo šutjeti i biti jako ozbiljni i uljudni, a onda pojesti taj kelj ih što već bude, i gotovo. Poslije tako ludog provoda neće mi štetiti da se malo razbacam uz glazbicu. Nakon tuširanja tražila sam među onim milijunima maminih bočica s mirisima nešto što bi mi odgovaralo. Na većini tih bočica sve piše na francuskom, no to je slaba satisfakcija onima iz D razreda. Renata mi je rekla da je najbolje ovako malo ranije nabaciti miris pa sav višak ishlapi. Ne želim hodati kao ona jedna iz moje ulice. Bez poteškoća je možeš slijediti i pola sata na-kon što je prošla, jer za njom ostaje trag parfema kao ona bijela crta iza aviona. Dugo sam birala odjeću i konačno se odlučila za kompromisnu crnu haljinicu. Solidna minica, onako do pola bedra, pa se ovi na večeri neće zgražati, a škvadri u disku neću izgledati kao časna sestra. I one crne cipele s malom peticom što su meke kao rukavice. Malčice sam i zaplesala, tek da vidim kako će se cipele ponašati i da li me žuljaju. Cipele su to jedva dočekale. Otplesala sam u predsoblje kako bih se pokazala Konradu i vidjela što on misli o izboru haljine. Samo je na tren pridigao glavu i opet bubnuo natrag. Njemu je sve dobro. Vratila sam se pred zrcalo. Bilo bi još bolje da imam dugu kosu, ali ne mogu si to priušti-ti. Baš sam neki dan računala: tuširam se ujutro i navečer, plus iza tri treninga kod Argu-

58


sa, plus iza dva treninga u školi, plus iza dva sata gimnastike. Ne računajući vikend, to iznosi sedamnaest tuširanja tjedno, a s vikendima dobrih dvadeset. Osamdeset mjesečno. Ako pustim dugu kosu, trebat ću je sušiti i do pola sata. Nisam luda da četrdeset sati mjesečno izigravam Kip slobode s fenom u ruci. Večeras bi mi duga kosa dobro došla, ali ne mogu se sad u frtalj sedam tu ukopati pred špiglom i puštat kosu. Čak se do kupaonice čulo kako u kuhinji pas s užitkom tamani juhu. Otišla sam mu spu-stiti na pod i onu zdjelu s rižom. Onjušio ju je i požurio pred hladnjak. Tako on uvijek radi kad izvoljeva još nešto. Otvorila sam vrata frižidera i čekala da pokaže kog vraga hoće. Buljio je gore u vrata. Fuj, znala sam! Silno voli žderati sirova jaja, kao neki operni pjevač. Baš voli kad mu slinavo jaje klizi preko riže. Užas. A što mogu, razbila sam mu to jaje. Život zbilja nije pravedan jer nekim curama pruža sve, a mene ostavlja da se patim s kratkom kosom i Pavarottijevim cuckom. Vratila sam se po onaj američki gel za kosu pun raznobojnih točkica. To ću si tek nakon večere u nekom haustoru upucat u zurku, jer bi se ovi kod Ive onesvijestiti kad bi me vi-djeli tako šarenu. Izlazeći, zastala sam na kuhinjskim vratima, pozdravila psa i rekla mu neka se ne brine jer ću se sigurno vratiti do deset sati. Mulac nije vadio nos iz riže, kao da govorim zidu.

7

Bila je to najgora večer u mojem životu, ali izlazeći iz kuće nisam to još znala. Na uglu njihove ulice kupila sam buketić cvijeća za tetu Maju, iako sam znala da mu se ona neće naročito veseliti. Ona se ne bi veselila ni kada bih pred nju iskipala cijeli rasadnik. Bacila sam pogled na sat i zadovoljno zaključila kako sam točna. Ubrzo sam otvorila mala vrata u ogradi i dok sam prolazila vrtom, čudila sam se kako je kuća nekako mračna. Možda je i zaboravio da me pozvao na večeru, pomislila sam udarajući masivnim mjedenim zve-kirom o ulazna vrata. Kao da je stajao iza vrata samo čekajući taj zvuk, striček Ivo mi je istog trenutka otvorio. Jedva sam ga vidjela u mraku predsoblja. Jedina svjetlost koja je dopirala do ulaznih vra-ta bilo je treperenje svijeća u dnevnoj sobi, koju od predsoblja odvaja samo vitki luk ste-penica što vode na kat. Ovaj put sam, uz pozdrav, dobila i pusu. Doduše u onom mraku promašio mi je lice i poljubio me točno u usta. Pružila sam cvijeće: — To sam donijela teti Maji. — Baš lijepo od tebe. Ona će doći malo kasnije, otišla je s Jasnicom do svoje mame. Čekaj, negdje ću to staviti. Dok se s buketom u ruci šuljao po onom mraku, svukla sam baloner i, koristeći tamu, krišom podlakticom obrisala usta. Čitavoga sam života mrzila ovakve vlažne puse i po licu, a kamoli ovo. Otapkao je kroz tminu prema svjetlu svijeća i pozvao me neka ga slijedim. Jako me čudi-lo zašto ne pali svjetlo i već sam ga htjela to upitati, a onda sam pomislila kako je možda pregorio osigurač, a nema novi u pričuvi. Takva sranja po kući obično se događaju ova-ko vikendom, kad su trgovine već zatvorene.

59


U dnevnom je boravku bio prostrt stol za dvoje. Očigledno nije namjeravao čekati tetu Maju i Jasnicu. — Moramo brzo jesti, kako se ne bi ohladilo — rekao je, uslužno odmaknuvši stolac koji mi je namijenio. Ona dva svijećnjaka na stolu više su isticala sablasne sjene i obrise stilskoga namještaja, nego što su pružala raskoš svjetla. Nikada mi se nije sviđala ta kuća. O unutrašnjem ure-đenju ukusi arhitekata se razlikuju baš kao i kod ljudi drugih zanimanja. Moj je tata bio gotovo opsjednut svjetlošću, bijelom bojom i čistim linijama. Ivo se često rugao kako je to tatin danak južnjačkom podneblju iz kojeg je ponikao. On je, naprotiv, sve u ovoj kući kinđurio stotinama nepotrebnih detalja. Zidove je obložio mračnim rascvjetanim tape-tama, a karniše nad prozorima uvijale su se pod kilometrima kičaste čipke, prekrivene isto onako rascvjetanom dekor-tkaninom, a sve to još sa strane pojačano slapovima bro-kata koji su se, zbog raskoši, još malo vukli po podu izgubljenom pod tepisima. Svuda uokolo tih prozora bilo je volana, traka i uzica, kojima nitko nije znao svrhu i kojima si uzaludno okom tražila početak ili kraj. Sve gornje plohe stolova, komoda i mnogih eta-žera bile su pretrpane porculanskim figuricama, vazama i kristalnim bombonijerama, a stolne svjetiljke, strateški raspoređene po cijeloj kući, imale su nacifrane abažure od tka-nina koje su svom snagom upijale prašinu i dim cigareta. Kad su me još kao malu djevoj-čicu dovodili ovamo, uvijek sam željela s nekim velikim kloferom zviznuti po svakoj od ovih soba pa bi to onda moj tata i ja uredili onako kako kuće trebaju izgledati. Ivo nam je natočio vino i podigao čašu — Za bolje sutra! — Za bolje sutra! — složila sam se. — Oprostite, ali ja ne pijem vino. — Što fali ovom vinu? Hoćeš možda pivo? — Ne, hvala, uopće ne pijem alkohol. — Ma šališ se! Ne moraš se bojati, neću te nikome tužiti. — Ne šalim se. Nisam još nikada pila. — Oh, znaš kako ljudi kažu, za sve postoji prvi put — rekao je i pružio čašu. Nisam sad htjela raditi predstavu od toga. Konačno, ovo što je rekao sasvim je točno. Ni ja ne mislim cijeli život izbjegavati alkohol i zbilja nije važno učinim li to sada ili neki drugi put. — Za bolje sutra! — ponovila sam prihvativši čašu i malo otpila. Nije bilo loše. Opet sam posegnula za čašom i ispila ostatak. — Kakvo je meso? — upitao je, puneći nam čaše. Tu me je malo zatekao. Cijela ta stvar sa svijećama i sablasnim sjenama toliko me zaoku-pila da sam samo usput primijetila kako, hvala Zeusu, nije kelj nego odresci s prilogom, no zbog neke tjeskobe koju sam osjećala, jela sam posve mehanički. — Meso je odlično, hvala. — Je li mladoj dami po volji malo glazbe? — upitao je nekim afektiranim glasom, pa s daljinskim upravljačem uključio mamutsku glazbenu liniju u kutu sobe. Neka tiha, fina laganica krenula je zrakom poput stokrakog puzavca, čineći sve nekako mekšim i ugodnijim. Ima struje, sinulo mi je. Čemu onda cijeli ovaj cirkus? Kao da me netko zabunom ubacio u romantični film s pogrešno odabranim glumcima. — Čemu svijeće? — upitala sam. — Znate, sve mi nekako izgleda kao da ste očekivali nekoga drugog.

60


— Ma koga bih očekivao ako sam se s tobom dogovorio? Malo romantike ne može biti na odmet — rekao je, gladeći kažiprstom postolje skupocjenog svijećnjaka. — Oni tvoji balavci sigurno ne pripremaju romantične večere. Najviše što vi cure možete od njih iz-vući jest odlazak u kino i ono drpanje i žvaljenje čim se dvorana zamrači. Uh što je odmah postao neugodan i ljutit. Dobro, dugo se nismo vidjeli i možda ga je pe-kla savjest zbog toga pa je htio da ova večer bude posebna, onako šifra Nova godina ili tako nešto. Normalno, neće usred listopada za mene kititi bor, pa je napravio to sa svije-ćama. Ja, budala, nisam skužila i kaj sad? Mislim, može se on malo ljutiti, ali zašto od-mah poteže to s dečkima i kinom. Nema on pojma što mi i naši dečki radimo. Htjela sam nekako izgladiti stvar, pa sam pohvalila ljepotu porculanskih svijećnjaka. Odmah je prihvatio i raspričao se kako je njih i ovaj beštek s kojim jedemo, naslijedio od svoje bake. Sljedećih desetak minuta gutala sam svoj odrezak s prilogom i slušala ga ka-ko štrika o toj svojoj pokojnoj baki i njezinim usranim kolekcijama escajga i porculana. Ma baš me briga za to. Još mi nije išlo iz glave kako je bio bezobrazan, samo zato što se nisam onesvijestila od sreće zbog ovoga ratnog zamračenja. A najviše od svega mi je išao na živce način na koji me gledao. Točno sam mu po očima vidjela da ni sam sebe ne slu-ša. Govorio je kao da me želi zabaviti, no oči su mu, kao dva dobermana, pratile svaku moju kretnju i zubima se držale za moj dekolte. Konačno je spustio pogled na tanjur po kojem je vilicom nevješto progonio grašak. Na trenutak se sav posvetio tome i jedva nekako ulovivši dva troma zrna, progutao ih i od-ložio pribor na tanjur u onom budemjošmalokasnije položaju. — Dosta sam ja govorio, pričaj mi malo o sebi. Nisam osjećala nikakvu potrebu za pričanjem o sebi, a još manje o Luki ili roditeljima. Dok sam večeras išla ovamo, razmišljala sam kako bih im možda trebala ispričati one nevolje u školi. Ako ne nađem Elenu, mogli bi Ivo ili teta Maja otići ravnatelju. Sada to više nije dolazilo u obzir. Lijepo se vidjelo kako mu ja uopće više nisam Muha, nego neka odrasla gospođa bez veze. Eto, sad je i on meni bez veze pa smo kvit. Čak mu nisam htje-la spominjati ni Konrada. Kad bi njega psi zanimali, odavno bi već nabavio jednoga. — Ne znam što bih pričala — uzdahnula sam, gledajući kako nam je pravedno podijelio ostatak vina iz butelje, a onda mi se opet zabuljio u dekolte. — Živim dosadnim dječjim životom. Eto, danas slučajno još idem jednoj curi na rođendan, ali inače samo ono kuća-škola-kuća. Dozlaboga dosadno. Joj što ja mogu slagati, a da i ne trepnem. Baš mi je to s rođendanom bilo pametno. Kao prvo, da on ne bi mislio kako sam se zbog njega ovako skockala. A kao drugo, za diskač bi on možda opet imao kakav gadan tekst o tome što mi cure tamo radimo s našim deč-kima. Ovako je baš ispalo super i sad fino mogu brzo otići, jer ne možeš valjda u ponoć doći nekoj curi na rođendan. — Baš mi je drago što ste me pozvali na večeru i što smo se uopće nakon toliko vremena sreli. Jako mi je žao što neću dočekati tetu Maju, ali ja bih sad polako krenula. — Pa tek je osam sati... dobro... čekaj malo. Ustao je i pošao do prenatrpane komode. Izvukao je gornju ladicu i pozvao me da do-đem pogledati. Tu je ležala omotnica s imenom mojeg tate. Malo mi se steglo grlo, jer to je bilo nekako kao da je tata još živ. Ipak, učinilo mi se kako me pozvao ne bi li me zadi-vio količinom deviza razbacanih po ladici. — Slobodno si uzmi još petsto.

61


— Zašto? Pa nije mi rođendan ili tako nešto... — Recimo, to bi bio honorar ako ostaneš tu još samo pola sata i ako si malo ljubazna sa mnom. Eto, pomislila sam, možda on i nije tako loš. Ti starci uvijek žele da si s njima pristojna i ljubazna. Znam ja to, mama mi je probila uši isto tako tražeći da budem ljubazna. Samo njoj nikad nije palo na pamet da mi za to ponudi još i neku lovu. Nekako je više apelirala na moj zdravi razum i osjećaj za pristojnost. — Ma hvala, ali neću to uzeti — nasmijala sam se. — Rado ću ostati i bit ću izrazito lju-bazna, ali ovo je zbilja previše ponuditi nekome za pola sata ljubaznosti. — Ma nemoj, a koliko ti cepaš za pola sata? Bože, što su ovi odrasli blesavi kad počnu izigravati mladost! Nije im dosta što su se po-čeli oblačiti u jeans, sad žele i furat našu spiku. Kako možeš pitati nekoga koliko cepa, ako ništa ne prodaje?! To je šatra samo za biznis i uličarke, ali vraga on to zna. Ipak, ni-sam mu sad htjela sve to objašnjavati da ga ne sramotim. — Ništa, ja sam ljubazna jer mi to pričinjava zadovoljstvo i jer se pritom fino osjećam — izjavila sam i napravivši mali kniks, naklonila mu se sa smiješkom. Spremila sam omot-nicu s tatinim imenom u torbicu. — Smijem li zamoliti za ples — šapnuo je, prišavši mi s leđa. Okrenuo me k sebi i počeo plesati. Obje je ruke spustio na moj struk i tako me privukao da su nam se trbusi dodirivali. Držao me priljubljenu uz sebe, nogu gurnuo između mo-jih i malo kliznuo niže pa se pridigao i onda to ponavljao, trljajući se tako o moje bedro. Ma da to nije bio striček Ivo, točno bi mi sve to izgledalo kao seks i one stvari. Bilo mi je neugodno pa sam ga pokušala odmaknuti, no nije me puštao. Dobermani su bili prebli-zu, počeo je disati kao da ima teški bronhitis, a čelo mu se orosilo znojem. Konačno sam, glupača, shvatila o čemu se radi i kako ovo nije nikakvo predinfarktno stanje. Onako opuštene donje čeljusti, s pogledom koji je sada izgubio fokus, uspaljeno se trljajući o mene, izgledao je zbilja odvratno. Pobjesnila sam i pokušala se izvući, no kad te netko tako drži oko struka zbilja ne znaš kako ćeš se osloboditi. Tada me gurnuo, pa sam leđi-ma pala na kauč kraj kojeg smo navodno plesali. Svom je silinom nalegao na mene i po-čeo me sliniti po vratu. Lijevom me rukom čvrsto držao za kosu na potiljku, a desnom je strgnuo onu tanku naramenicu na haljini i zgrabio me za prsa tako da mi je od boli samo nešto žuto sijevnulo pred očima. Nisam se mogla pomaknuti ni za milimetar. Uzeo mi je lijevu ruku i podvlačeći je pod sebe, vodio je prema rasporku svojih hlača. Pritom je, uz dahtanje i neko groktanje, govorio takve prostote da sam obnevidjela od srama i bijesa. Onim zaslonom u mojem mozgu prolazile su stotine slika, a na svakoj od njih ovaj je kre-ten oblijetao oko moje obitelji, smijući se i pričinjajući se normalnom osobom. Sad mi je konačno bilo jasno što namjerava s tom rukom i više me nije brinulo što će on učiniti meni, nego sam se usredotočila na to kako da naudim ja njemu. U filmovima se takvih luđaka oslobode udarcem među noge, no ovdje nisam mogla ni s čim zamahnuti. Stisak, pomislila sam, stisak i nije drugo do udarac bez zamaha. Došlo je vrijeme da mi se zla-tom plate svi treninzi i jačanje šake tenis lopticom. Poslušno sam stavila dlan gdje je htio, a onda raširila prste pa ih stisla, unijevši u to svu snagu i onaj bijes koji je poput vulkana ključao u meni. Ispustio je nekakav šištav zvuk i sav pritisak njegova tijela nekud je ne-stao. Oslobodila sam se puštajući ga da padne na svoj skupocjeni Buhara tepih pokraj kauča i, ni ne pogledavši ga, prišla stolu. Uzimajući torbicu zaljuljala sam bliži od ona dva svijećnjaka. Spretno sam ga uhvatila i ugasila plamen u ostacima hrane. Nakon sve-

62


ga što se dogodilo nisam baš osjećala neku obvezu da mu čuvam tu porculansku drago-cjenost. Onako bez gledanja zavitlala sam raritetni svijećnjak u raritetno zrcalo iznad ra-ritetne komode. U predsoblju sam uzela svoj baloner i ni ne obukavši ga, izišla u hladnu noć. Sada, kad već mogu mirnije razmišljati o tome, razumijem blagotvornu moć podsvijesti. Čim sam, navukavši kaput, izišla iz Ivina vrta na ulicu i krenula kući, dogodilo se nešto neshvatljivo. Bez moje nakane i tko zna iz kojega udaljenog kutka duše, moj je mozak izvukao prelijepu sliku i cijelim putem do kuće uporno mi je držao pred očima. Bio je to prizor posve zaboravljen u slikovnici mojega djetinjstva: rana zora u Makarskoj, sunce još negdje iza Biokova, a u posvemašnjoj bonaci tek udaljeni, tihi zvuk, onaj pr-pr-pr-pr motora neke ribarice skrivene iza Osejave. Još bez žege dana i uporne pjesme zrikavaca, taj se prizor upio u moju dušu. Ni prije, ni poslije, nikada toliko mira i srebra u jednoj jedinoj slici. Tek kad sam, prešavši desetak uličica, zamakla za ugao odakle se vidjela naša kuća, ova slika pred mojim očima se rasplinula i sad su se, poput bolnih bljeskova, nizali detalji ove mučne večeri. Odjednom sam potrčala i, grabeći sve brže, bez daha utrčala u kuću. Prolazeći do kupaonice, odbacivala sam kaput i cipele. Ulila sam u čašu onu tekućinu za ispiranje usta i do besvijesti ispirala okus Ivina ljubljenja. Još odjevena, ušla sam u tuš kabinu i pustila da se voda slijeva po meni dok sam svlačila razderanu haljinu. Pustila sam je da padne do mojih nogu, no odjednom mi se pričinila kao zla, crna strvina pa sam je izbacila iz kabine da je ne gledam. Tek tada me napustila sva snaga pa sam, kliznuvši niza zid, naprosto sjela, puštajući da voda teče po meni i onda kad je već odavno bila po-sve hladna. Ni topla majica dugih rukava niti trenirka nisu pomogle da se prestanem tresti dok sam prolazila svu onu telefonsku proceduru neophodnu za razgovor s bratom. Konrad se već stvorio uz mene, no čim sam se počela derati nestao je u predsoblju. — Bok, mala — začula sam vedar Lukin glas. — Luka... — Oj! — Luka... — My name is Luca... — počeo je pjevušiti poznatu pjesmu. — Luka, nešto se strašno dogo... — odjednom je sve u meni popucalo i počela sam plaka-ti kao luđakinja. — Isuse, kaj ti je? Nisam mogla govoriti, samo sam plakala u slušalicu. Za cijelo vrijeme natezanja s onim idiotom nisam ni govorila ni plakala, sve dok sad nisam čula Lukin glas. Kao da je pukla brana. — Isuse, kaj ti je?! — ponovio je, sad već vičući. — Ja sam... — Bože, jesi li u bolnici? — Ne. — Je li nešto s kućom? S cuckom? — Ne. — Ma jesi li ti zdrava i čitava? 63


— Aha. — Hvala gospodinu Bogu! — mrmljao je. — Nešto strašno mi se... striček Ivo... srela sam ga... Opet je naišao val plača. Čim sam spomenula Ivu, Luka je prostački opsovao. — Zašto psuješ? — pitala sam kroz plač. — Reći ću ti kasnije. Slušaj, znam da si me zvala jer mi želiš nešto ispričati, ali molim te ne plači dok govoriš, jer te ništa neću razumjeti. Dobro? — Dobro — složila sam se, svejednako plačući. — Čuj, mala, ja se tu smrtno dosađujem i imam vremena ko šodra. Daj ti fino odi u ku-paonicu, umij se i malo saberi pa mi onda sve reci. — Ne mogu u kupaonicu... bojim se... — Čega? — Haljine. Tu se sad vidjelo kako je Luka pametan. Da sam tako odgovorila roditeljima, oni bi do besvijesti jašili na tome kakva haljina i zašto haljina. Luka nije takav. — Slušaj — rekao je — možemo li sada prekinuti? Idi u kuhinju, umij se i smiri, a ja ću te za dvije-tri minute nazvati. Može li ta stvar toliko pričekati? — Aha. Odmah sam otišla u kuhinju i umila se. Samo jednom ranije sam mu ovako plakala u te-lefon. Bilo je to prije godinu dana, jednom kad sam imala školu popodne. Putem kući zapazila sam kako je u cijeloj ulici samo naša kuća u potpunom mraku. Kad bi barem i kod nas negdje gorjelo svjetlo, mislila sam, mogla bih se pretvarati da su mama ili tata kod kuće. Bilo je to blesavo, jer sam znala da ih više nema, no taj me povratak u mrak tako žalostio da ni veseli Konradov pozdrav nije pomagao. To me mučilo danima, pa sam odlučila nazvati brata i pitati ga smijem li, samo ovako zimi i kad je škola popodne, ostaviti jednu malu žarulju da svijetli. Odmah sam telefonirala, no kad sam začula Lukin glas bilo me stid priznati tu tjeskobu. Samo sam nekako, na jedvite jade, propetljala to za jednu malu žarulju. Rasplakala sam se kada sam počela lagati kako bih ja to samo zato da kuća malo ljepše izgleda. Odmah je rekao kako je to sjajna ideja, jer će odvratiti lopo-ve i siroti pas se neće popikavati u mraku. I neka ja samo kupim žarulje raznih jačina i neka navečer odem do ugla i onako iz daljine pogledam s kojom od njih mi kuća najljep-še izgleda. Bila sam presretna, jer mi nije ni spomenuo štednju struje i baš ničim nije po-kazao kako zna pravi razlog i misli da sam kukavica. Nije on od onih koji ti trljaju sol u ranu. Zazvonio je telefon. Luka je tražio da mu sad, polako i sabrano, sve ispričam. Sve sam mu rekla, od trenutka kad smo Konrad i ja bih u Maksimiru pa dok sam ga nazvala. U početku me uopće nije prekidao, osim kod onoga dijela kada sam donijela cvijeće za tetu Maju i kad je Ivo rekao kako će ona doći kasnije. — Pas lažljivi! — lanuo je Luka. No kad sam došla do onoga dijela kada mi je Ivo ponudio onoliki novac za ljubaznost, Luka više nije zatvarao usta i stalno je tiho psovao. Najgore mi je bilo opisivati ono kad me bacio na kauč. Baš mi je bilo nekako neugodno govoriti o svemu tome.

64


— Znam, Luka, bilo je to nepristojno od mene i jako je prosto to što sam napravila, ali nije se htio maknuti i strašno me pritiskao i slinio po meni... mislila sam da ću umrijeti ako ga nekako ne maknem... to ti je bilo kao borba za život... molim te, nemoj toliko pso-vati. Počela sam ponovno plakati, a Luka je prekinuo seriju strašnih psovki rekavši kako ne psuje meni, nego tom prokletom idiotu kojeg je tata trebao ubiti još prije tri godine. I ka-ko psuje sam sebe, jer me ostavio živjeti samu, a još sam totalno dijete. — Nisam! — Ti si totalno dijete — ustrajao je — a ja sam totalni idiot, jer te nisam smio ostaviti sa-mu. I nisi napravila ništa ni prosto ni sramotno. Hvala Bogu što si to napravila, jer je moglo biti još i gore. — Misliš da bi me silovao? Nije odgovorio. — Pa kako ja to nisam znala? Jesam li zbilja takva budala? — Znala si. Onda kad ti je sve bilo ljigavo i kada si mislila kako ćeš umrijeti i kako se bo-riš za život. Kužiš? Tijelo ti je javilo da se on ne misli zaustaviti. — Točno! — priznala sam zgranuto. — Ja sam totalni kreten! — Nisi. Teško je skužit nešto što ti se još nije dogodilo. Naročito kad se to događa s oso-bom od koje to ni u snu ne bi očekivala. — Joj, nemoj me tješiti. Sad mi je tek sve sinulo. Zato me on i pitao koliko cepam, kao da sam... kao da sam... — Da. Ponovno sam počela plakati. Sada sam jasnije sagledala cijeli prizor, svoju naivnost i što je taj luđak mislio o meni. Kao nikada u životu, osjetila sam kako tonem u kal gorkoga poniženja. — Pa on nam je čitav život bio kao neki drugi tata! Kako je mogao, gad prljavi... kao da sam uličarka... Kako je mogao? — nastavila sam neutješno plakati. — Molim te, nemoj plakati, nemoj plakati — ponavljao je Luka, a dobro sam čula kako i on plače. — A znaš li što je najgore? — upitala sam kad sam se malo sabrala. — Sad kada sve znam, sad i meni izgleda da sam sama kriva... — Ne! Nisi ti ništa kriva! — počeo se derati. — Ti i ne znaš što se dogodilo prije tri godi-ne. Nemaš pojma! — Pa reci mi. — Preduga je to priča. Reći ću ti kada dođem kući. Dovoljno ti je znati da je Ivo prokleta svinja i lažljivi pas. Teta Maja uopće nije trebala doći jer ga je ostavila prije tri godine. Ra-stavljeni su, kužiš? Od časa kad si mu prišla u Maksimiru, on je sve isplanirao. I te usra-ne svijeće i glazbu i sve. Nemoj ni pomišljati kako si ti nešto kriva, čuješ me! Kog vraga on ima pripremati djetetu večeru uz svijeće i butelje vina?! Pa kaj ti misliš da ti je točio vino zato što to ide uz jelo bolje nego sok ili mlijeko? Prokleti prasac te htio opiti, eto što je htio! Kako ti može točiti vino i nuditi svoj posrani novac? Pa ti nisi imala pojma o če-mu on govori i on je točno znao da nemaš pojma. Joj, živim za trenutak kada ću se vratiti u Zagreb i kad ga dohvatim...

65


Napokon me pustio ispričati sve do kraja. Silno mi je odlanulo jer se uopće nije ljutio što sam bacila onaj svijećnjak u zrcalo, iako sam odmah rekla kako sam ga baš namjerno ba-cila i kako se bojim da su i svijećnjak i zrcalo jako skupi. — Znaš, Luka, zapravo sam te zvala da te pitam nešto strašno. — Pitaj! — uzdahnuo je. — Kad sam već bila pod tušem, sjetila sam se... ma ne znam kako bih ti to rekla... — Pokušaj riječima — rekao je nervozno. — Hoću, samo to je jako prosto... ja ne znam ništa o tim... mislim, svi kažu da su ta... jaja strašno osjetljiva, a kad je on onako zašištao i pao... možda sam ga ubila — izgovorila sam konačno ono što me najviše mučilo. — Nisi. — A ako jesam? Sav se moj strah konačno pretvorio u riječi i potekla je bujica koju ni Luka nije mogao zaustaviti. Nisam znala što će biti sa psom ako me odvedu u zatvor. Ta tko bi dopustio ubojici povesti psa na robiju. A i što će cucak u zatvoru, nije on jadan ništa kriv. Kroz glavu su mi prolazile strašne slike cijene koju ću sada platiti ako je Ivo mrtav. Odmah se mogu oprostiti od škole i mature, košarke i psa, od ove kuće. Od svega. Naravno, opet sam plakala. Tko ne bi?! — Ma nisi ga ubila, bedak bedasti. Čuješ? — Kako znaš? Ti ga nisi vidio kako je pao. — Znam. Od toga se ne umire, samo boli i ne možeš disati. — Eto vidiš! Ne dišeš pa umreš. — Na moju žalost živ je i sigurno se već odavno posve oporavio. — Zato se i bojim ići u kupaonicu — nastavila sam jadikovati kao da ništa nije rekao — jer mi je haljina sva strgana i leži tamo kao mrtva, a bojim se je dotaći da se ne pomakne. — Bože, kad pomislim koliko će ti vremena trebati da sve to zaboraviš, točno bih ga ubi-o. Slušaj, to je samo obična haljina. Ostavi je sada tamo, možeš koristiti kupaonicu na ka-tu. Sutra, kad bude dan, sjeti se kako je to samo haljina. Ako se i tada budeš bojala, pusti je k vragu i zamoli tetu Anku kad ti posprema neka je baci. Dobro? — Siguran si da je živ? — Siguran sam — odgovorio je čvrstim glasom. Već sam se malo smirila, no on još nije prekidao vezu. Pitao me što radi pas. Rekla sam mu za ono s patkama, ali nisam puno davila s tim. Sve to s Ivom toliko me uzrujalo da školu i sva ta sranja nisam ni spomenula. To sam se sjetila kad sam već spustila slušalicu. Nije mi se još spavalo, a nisam imala pojma što bih radila. Kao za inat, na telki nema ni-šta onda kad se meni gleda. Oni navale sa super emisijama kad sam ja u školi ili na tre-ningu. Sada su furali samo filmove pune nasilja, a ja to ne gledam. Možda sam i trebala. Bili su već milijuni filmova sa silovanjima, pa sam mogla nešto i naučiti. Ne znam, ne mogu se prisiliti na gledanje svih tih užasa. Čim na ekranu netko počne nekoga mučiti, ja gledam okolo po namještaju, sve dok ne čujem da je to prošlo. Pokušala sam nagovoriti cucka da se malo zekamo. Ništa. Nije htio ni razgovarati. Još mi nije oprostio što sam ga otjerala iz sobe kad sam telefonirala. Nikada nisam vidjela tako uvredljivog psa. Kad ga pozovem pogleda me, ali onda brzo okrene glavu. To mi je još

66


davno odredio kao strašnu kaznu. Zna on dugo ustrajati u tome, ovisno o težini mojih grijeha. Sjela sam i još malo razmislila. Nije mi uopće jasno zašto sam ovako jadno raspoložena. Konačno, Ivo se treba žderati, a ne ja. Njemu je propao plan. Kad bolje razmislim, trebala bih uživati jer večerašnji skor je jedan prema nula za mene i nema uzvratne tekme. Naj-normalniji kup sistem u kojem luđaci ispadaju, a ja idem dalje. — Kreteni su samo kreteni, a haljine su samo haljine — rekla sam glasno i krenula u ku-paonicu, obračunati se s crnim čudovištem. Podigla sam haljinu, ocijedila je, stavila u vrećicu i krenula s tim u kuhinju do kante za smeće. Pas je u predsoblju ležao na desnom boku i pratio svaki moj korak, no čim sam ga pogledala brzo se zabuljio u keramičku pločicu pod svojim nosom. I s njim moram raščistiti račune. — Budi bez brige, sada ćeš i ti doći na red — obećala sam mu. Dugo sam tražila po Lukinoj sobi dok nisam u jednoj kutiji na ormaru našla to što mi je trebalo. Iz tatina sam radnog stola uzela dvije okrugle gumice, one kao za kompot-flaše, samo žute i jako elastične. Vratila sam se u prizemlje, iz ladice uzela nove baterije, pa sa svime time otišla u kuhinju. — Igrat ćeš se ti sa mnom a da ni ne znaš — mrmljala sam vadeći iz kutije Lukinu For-mulu 1 s daljinskim upravljačem. Stavila sam nove baterije, a onda iz juhe izvukla oveću kost, obrisala je i gumicama pričvrstila na autić. Katkad je, igrajući se, Konrad znao šapom gurkati kost po podu i nagovarati je da živne i bori se. Zato sam znala da ga ovo neće ostaviti ravnodušnim, a i uvjerila sam se čim sam mu kost provozala ispred nosa. Malo je reći da je pas bio iznenađen. Moja bi mama sad to vrlo točno opisala rekavši da je cucak ostal paf. Pridigao se i sada je ležao na trbuhu, prateći pogledom sve te trice i os-mice koje je kost ispisivala vozeći oko nogu stolića i vraćajući mu se gotovo pred njušku. U jednom trenutku, privučen mojim smijehom, bacio je kontrolni pogled prema meni, no ovako udaljena u kuhinji, nisam mu bila sumnjiva. Kad je kost dojurila k meni, dogibao je za njom i, gledajući to svjetsko čudo u mojim rukama, puštao iz grla one brundajuće i pričajuće zvukove. Nisam htjela da mi pas sasvim pošašavi samo zato što je meni dosadno. Pokazala sam mu kotače, skinula kost i objasnila kako je to samo autić. Ne znam koliko je shvatio, no nije ni važno. Važno je da mu se svidjelo i da mi je kazna odmah bila suspendirana. Opet se htio družiti sa mnom. — Hoćemo jesti čokoladu i pričati priče? — pitala sam. Htio je. Kaskao je uz mene u dnevni boravak. Uzeli smo čokoladu, ostavili uključenu ma-lu svjetiljku i legli na pod. Uh, što on brzo jede te kockice čokolade. Samo ih proguta kao da su aspirini pa uvijek dobije više nego ja. Povukla sam deku s kauča i pokrila nas. — Slušaj — rekla sam — bilo je to jednom dav-no u maksimirskoj šumi. Patkama je bilo dosadno samo plivati i trčati pa su uzele loptu i haklale vaterpolo. Onda su dotrčali Konrad i Alma. Alma je viknula: "Pazi, Konrad, pat-ke!" Pas je slušao iz sve snage. Nije zaboravio Almu, veselu koker-španijelku iz Makarske, s kojom se družio cijelo ljeto. Baš se vidjelo kako zna o kome govorim, i kako mu je drago. I meni se priča svidjela. Uplela sam još mnoge riječi koje on dobro zna, a znače akciju i

67


njegovu pobjedu. A najčešća riječ bila je Konrad. Jer i u slušanju priča psi su nalik na lju-de, i najviše vole kad se govori o njima. Nemam pojma ni kako je priča završila, niti tko je prvi zaspao.

8

Probudila sam se prerano i jedva sam čekala da se dovoljno razdani za moja slobodna bacanja. Sjećanje na prethodnu večer mučilo me poput trpkog okusa u ustima. Nepre-stano sam se uvjeravala kako sam ja iz svega toga izišla kao pobjednik, no nisam se osje-ćala pobjednički. Pred zrcalom sam provjerila nije li mi na onom mjestu na vratu, gdje me onoliko slinio, možda izbio kakav osip ili tako nešto. Nešto gadno što će mi tu ostati dok budem živa. Nije. Osim one ružne masnice na prsima, nije bilo nigdje ničega. To svitanje se odgađalo unedogled, pa sam gotovo po mraku otišla do garaže. Ni postig-nuti koševi nisu me veselili. Bacala sam loptu tupošću automata, ni ne brojeći. Samo sam čekala da mi popusti onaj stisak u grlu. Nekoliko stotina bacanja kasnije, kada se sunce već uveliko šetalo nebeskim modrilom, izvela sam psa u park. Uživao je u krasnom danu i ratovao s otpalim lišćem, no ja sam jedva dočekala povratak kući. Na telefonskoj sekretarici svijetlila je brojka 2. Pustila sam traku. Prvu je poruku ostavila Nives. U ono malo vremena što joj je bilo na raspolaganju, uspjela mi je spomenuti začuđujuće mnogo domaćih životinja, s jakim naglaskom na to-me kako sam blesava kokoš i nepouzdana svinja, te iznijela bojazan kako ću još biti i to-lika mula da zaboravim što moram reći njezinoj mami ako me nazove. Drugi je poziv bio Lukin. Zabrinuto je pitao jesam li dobro. Opet će zvati u podne. Ako je sve u redu, a želim nekamo izaći, neka samo snimim novu poruku na sekretarici, tek da ne poludi od brige. To mu je bila dobra ideja. Vratila sam traku i, pazeći da mi glas zvuči što vedrije, upucala novu poruku. Nedjeljom nemam nekih posebnih obveza, pa sam taj dan odredila za svoje pokušaje mentalnih uzleta i za poniranja u tajnoviti svijet odraslih. Znam da mi je taj svijet već sa-svim blizu i jednog ću se jutra probuditi shvativši da su me usisali u svoj labirint. Ovako blesava i naivna, sigurno ću zalutati već na prvom raskrižju. Nemaš ti od koga pokupiti te njihove fore, jer ne postoji nešto kao muzej u kojem bi se mirno moglo razgledavati i proučavati odrasle. Elena mi tu nije nikakva pomoć. Nije ona kriva. Ona se, uglavnom, druži sa slikarima. Slikari su većinom muškarci, a zna se da su muškarci onaj jednostav-niji skup unutar homo sapiensa. Jer kod njih se sve svodi na da ili ne. Recimo, muškarca A upoznaju s muškarcem B. Ovaj mu se odmah svidi ili ne svidi. Ako mu se sviđa, od-mah se zekaju, pričaju o sportu ili politici, piju bruderšafte i melju one svoje dvosmislene gluposti o ženama. Ako mu se ovaj drugi ne sviđa, odmah će mu otposlati upozoravaju-će signale. Signale koje je Alfred Brehm već davno pobrojao opisujući život životinja. To ide u šepurenja i napuhavanja, preko izazivanja do tučnjave. Ima tu nekih nijansi u in-tenzitetu, no to je sve. Kao crno-bijela telka. Zato je proučavanje muškaraca lako kao neki školski predmet. Samo moraš naučiti osnovne stvari, a dalje je sve lako jer je do dosade predvidivo. Nema tu onoga kao kad vidiš dvije gospođe da se sretnu, pa uz radostan

68


usklik pojure jedna drugoj u zagrljaj. Taman pomisliš kako će pasti puse koje će se čuti do susjedne županije, no one samo ritualno gurnu glavu s jedne, pa s druge strane, lju-beći okolni zrak. Nemam pojma zašto to rade. Pritom su im oči kao one spravice na kompjutoriziranim blagajnama u supermarketu, samo prijeđu preko oznaka na onoj dru-goj i očitaju. Cijeli je susret trajao manje od minute, no one mogu bez poteškoće napisati sastavak od pet tisuća riječi o onoj drugoj. Joj što se ja tome divim! A nemam pojma kako se to radi. Sudeći po fragmentarnim podacima koje sam skupila s raznih strana, izgleda da one već po tvojem parfemu znaju jesi li samo s mužem ili šlepaš još nekoga, po zurki skuže furaš li se na mladost, po cipelama ti otkriju imovinsko stanje, i tako sve do mikro-skopskih detalja tvojega života. Muškarci nemaju tu neodoljivu potrebu da si vječno hrle u zagrljaj. Ako baš požele ne-kog znanca zagrliti ili poljubiti, oni ga zagrle ili poljube. I gotovo. Minutu kasnije možeš im ponuditi silnu lovu da ti kažu barem boju cipela onoga drugog. Ništa! Nemaju pojma. Možda tek poneki, ako je slikar pa zapaža, ili ako s njim i inače nešto nije u redu. Naravno, žene nisu blesave da gospođama koje im se ne sviđaju šalju nekakve signale upozorenja. Ma kakvi, bace ti se oko vrata i ničim ti ne daju naslutiti na čemu si, nego ti pogodi ako možeš. Muškarcima je neugodno javno priznati da je ovakvo ponašanje žena jako sofisticirano i apsolutno superiorno njihovu prostodušnom razmetanju. Potajno su nam to već odavno priznali. To se može lijepo pokazati na primjeru dva filma u kojima glume samo muš-karci, no u jednome se i ponašaju kao muškarci, a u drugom kao žene. Kada gledaš neki kaubojski film, možeš mirno pustiti mozak na pašu, jer već nakon pet minuta znaš tko je dobar a tko nije, i kako će sve to završiti. Fino u miru jedeš kokice i gledaš tipične muš-karce u njihovoj tipičnoj borbi za teritorij, sa svim onim napuhavanjima, prijetnjama i tučnjavama. Ali ako gledaš neki špijunski film, onda tu nema opuštanja, jer se oni glavni špijuni ponašaju kao žene. Nije im na kraj pameti da ikome šalju upozoravajuće signale. Tamo se napuhavaju samo sitne ribe. Oni glavni su kao gospođe i sve do zadnjih kadro-va nitko u kinu nema pojma što planiraju. Ne mislim na one limunade o Jamesu Bondu. Mislim na prave špijune koji diplomatske službe pretvaraju u pakao, sami skreću ratove i pišu povijest, koju onda potpisuje neka pompozna, napuhana budala. Najviše me muči što ne znam kako se moram pripremiti za taj život u svijetu odraslih. Ne padam ja više na one fore kako mogu biti bez brige jer će me škola za to pripremiti. Ma daj! Škola mi nije pokazala ni prave mahune, a kamoli nešto opasno i zamke stvar-nog života. Lijepo bih se provela kada bih se uzdala samo u školska znanja. One lukave gospođe bi me, već u prvih pet minuta mojega odraslog života, pregazile u stampedu, a ja bih samo mogla za njima vikati da je ugljik četverovalentan i kako znam razlikovati dorske, jonske i korintske stupove. Mo'š mislit kako bi se one žderale što im fale ta zna-nja. Možda bi se čak i vratile da izbliza vide kretena. Ni škvadra ne kuži ništa od onoga što u životu trebamo znati. Samo blefiraju. Svi se sa-mo furaju na seks, kao da do sedamdesetog rođendana ne kane ustati iz kreveta. Ja bih htjela saznati čega još ima u životu odraslih, i jako me zanima sve to sa signalima. A naj-više od svega na svijetu me zanima kako bih mogla postati fatalna žena. To je ono kad nitko živ ne zna na čemu je s tobom. I cilj ti je da baš sve oko sebe sludiš na svakom mo-gućem planu, pa hotimice pogrešnim ljudima u pogrešno vrijeme šalješ pogrešne signa-le, a onima koji samo čekaju neki tvoj znak, njima ništa. Kao da si šef CIA-e. I kad svi oko tebe polude i zaredaju s pitanjima, žalbama i protestima, ti ih fino samo pogledaš kroz

69


spuštene trepavice, podariš im divan osmijeh i glasom mekim kao baršun pitaš. Are you talking to me? Ne samo da ne znam kako bih postala fatalna žena, nego uopće ne znam što ću raditi kada odrastem. Nisam se u školi zekala s Andama samo zato što ne želim razgovarati o tome, nego nemam pojma. Želiš li danas-sutra zauzeti svoje mjesto u svijetu odraslih onda, logično, najprije malo pogledaš taj svijet da vidiš što im najviše treba, i kako se možeš najbolje uklopiti. Već sam tu zapela, jer mi pozli kad vidim kako je svijet ustrojen. Neki se uopće ne gnjave s time, nego donose odluku bez sagledavanja globalnih potreba. Najgori su mi oni koji već od osnovne škole znaju kako će biti isto što i njihovi mama ili tata. Joj, odmah mi je zlo kad to čujem. Krasan primjer za to je onaj blesavi Miro što sjedi u klupi do Roberta. On već godinama melje kako će biti pravnik, jer mu je i tata pravnik. On se i zove Miro zato što mu se i tata zove Miro. Još dok je bio mali, isprali su mu mo-zak idejom kako je baš super biti pravnik, pa se jadnik tak ufural da sad i sam to govori. Otkud on zna? Sad ćemo maturirati, a u školi nitko nije potrošio ni jedan jedini sat pob-rojavši nam i stotinjak novonastalih zanimanja ili stvarne dosege primjene znanja steče-nih na nekom faksu. Kad bih sad otišla u zbornicu i zatražila da nabroje zanimanja, kla-dim se da bi verglali ono: kovač, mlinar, krojač itd., kao da smo u petnaestom stoljeću. Baš njih briga. Kad jednom maturiraš, škola više nema ništa s tobom i tvojim odabirom zanimanja. Ako postaneš pravnik, a mogla si postati nobelovac u nekom posve novom području primijenjene biologije ili fizike, sama si kriva. Zašto bi se naši profesori petljali u to? Nisu ludi da spiskaju poneki sat na pogled u tvoju i svoju budućnost. To bi izravno išlo nauštrb vremena koje su odredili da ti precizno kažu broj i značajke simfonija čiji je autor neki neurotik s polovice devetnaestog stoljeća, ili da provjere znaš li navesti imena lijevih pritoka neke rijeke u Argentini. A što uopće i možeš očekivati od svojega kukav-nog života ako ne znaš te pritoke? Tako se sve to s odabirom zvanja svelo na utjecaj roditelja, a to je rizično ko sam vrag. Neki roditelji ne znaju dovoljno. Neki i nisu pošteni prema svojoj djeci. Zatvore te u pot-puno plavu sobu i kažu ti neka sad tu izabereš koja ti je boja najljepša. — Plava. — Plava? — Plava! — Bravo, bit ćeš sjajan ekonomist, baš kao mama i tata! I čemu se ja tu moram diviti? Sigurno se i Miro, kad je bio mlađi, divio svojem tati, kao i sva djeca. Pa je lanuo kako će, kada naraste, biti kao tata. I svi su se odmah uhvatili za to. Ne bih ja sad toliko žalila toga blesavca, da mi Elena nije objasnila ono s ekvilibrijem u obitelji. Mogu točno zamisliti kako je to išlo. Tata mu je odmah oslikao sve olakšice. Kao, on će mu tijekom studija sve objasniti, već imaju sve knjige s tim u svezi, tata pozna pro-fesore, uz tatu će vježbati na praktičnim primjerima, a kada diplomira tu je već tatina kancelarija, uhodana praksa i poznato ime... Tko bi bio lud odbiti tako nešto. A i tata Miro je na dobitku jer je upravo osigurao vlasti-tu besmrtnost. Jer kad se odvjetnik tata Miro već zdimi u krematoriju, odvjetnik Miro će i dalje čučiti u toj kancelariji i, ako Bog da, sretno se oženiti i sinu nadjenuti ime Miro. Ma ne potrošim ja cijelu nedjelju na razmišljanja o tome. Kada je iza mene težak dan kao što je bio onaj jučer, odem malo u crkvu. U našoj je obitelji sve to oko crkve i religioznosti oduvijek bilo dozlaboga komplicirano. Najlakše je bilo tati, jer su svi njegovi u Makarskoj čvrsto vjerovali i nikad im ni u srcu ni u glavi nije bilo onih strašnih, zbunjujućih pitanja

70


koja sama od sebe niknu i sluđuju te. Tati je njegova čvrsta vjera bila utočište u vrijeme svih nedaća, a u bezbrižnim vremenima davala je ritam njegovu životu. Jer mi katolici imamo u duši ugrađen kalendar, prema kojem događaje iz svakodnevice smještamo u odsječke između Božića i Sveta tri kralja, između Uskrsa i Tijelova, i sve tako do sljede-ćeg Božića. I mi pratimo na televiziji onu satelitsku kompjutoriziranu vremensku pro-gnozu, no u sebi i dalje govorimo Kandalora-zima fora i znamo da za Petrovo i Pavlovo treba očekivati najtopliji dan u godini, a na Malu Gospu treba odložiti kratke hlače i pri-premiti topliju odjeću. Ipak, čim bi se u našoj kući postavilo neko pitanje iz teorije ili prakse kršćanstva, odmah se vidjelo kako su starci rođeni s prekratkim fitiljem i sve bi eksplodiralo u svađi. Mama je također rasla u katoličkom ozračju, no smetao joj je fatalizam s kojim su se prihvaćale one prerane smrti u njezinoj obitelji. Mislim da je medicinu i studirala kako bi se tome oduprla i pokazala da ne umireš samo zato što te je dragi Bog pozvao k sebi. Odlučila je upregnuti i medicinu i farmakologiju, pa da bolesnici ne odlaze već na prvi poziv. Samo je jednom sa mnom otvoreno razgovarala o tome. Sad će za Božić biti dvije godine od tog razgovora, no sjećam se kao da je bilo jučer. Dok sam joj pomagala raditi kolače, priznala sam kako mi se nekako ne odlazi u crkvu i kako mi smeta svako posredništvo između Boga i mene. Rekla je kako su i nju u mojim godinama mučila ista pitanja, a kas-nije se čak sukobljavala i sa samim Bogom. Najgore joj je bilo tijekom studija, na satovi-ma patologije, jer raskomadana trupla ne ostavljaju mnogo prostora za iluzije. Zato je i specijalizirala pedijatriju, htjela se boriti za one najmanje i najslabije. Promjenjiva sreća u tom ratovanju rezultirala je oscilacijama njezine vjere. Trebale su joj godine da konačno uvidi kako su smrti tih malih bića tako besmislene da mora postojati neki strahoviti raz-log svemu tome, samo ga mi ne možemo dokučiti. Tata nije bio nimalo sretan zbog tih njezinih vječitih kolebanja i propitivanja. Bilo mu je žao što se ona toliko muči, ali ga je i užasavala njezina upornost. U tim svojim ratovima oko svakog tijela, mama je znala ići i do poricanja vječnosti naše duše. Bojala se kako će, prizna li duši vječni život, oslabiti njezina odlučnost da se bori za tijelo. Dugo je ona us-trajavala u tome, pa nas nisu ni krstili kad smo se rodili. Pa se tata zbog toga naslušao od svoje familije. Pa se je mama zbog toga naslušala od tate. Konačno je priznala kako mi ne moramo ispaštati zbog njezinih nedoumica. Tako su nas ipak krstili, i Luka je već bio klipan u petom razredu kad smo oboje u crkvi pohađali satove vjeronauka i pripreme za Svetu pričest. Upravo su toga proljeća sva djeca u ulici bila uzbuđena zbog jednog psa. Brankica, curica koja je stanovala u kući gdje je sad Bucekova mesnica, jedina je u cijeloj ulici imala psa. Bio je to bijela pudlica, vesela kujica koju su stalno vodili nekamo na šišanje, a onda joj kupovali smiješne kaputiće kako joj ne bi bilo hladno. Jednog je dana u parku Brankica ispričala da su roditelji odveli tu Beu na parenje i kako će sada Bea imati djecu. Joj, kakva je to bila novost! Mali Franjo s ugla odmah si je rezervirao jednog njemačkog ovčara, jer su mu pudli nekako više za curice. Brankica i on su se na licu mjesta rukovali i posao bi bio odmah sklopljen da se nije umiješao Luka i sve nam pokvario. Tvrdio je kako on zna da pudli nikada neće roditi njemačkog ovčara. Izbila je velika svađa u kojoj smo ga nad-glasali i poslali neka se smjesta ide igrati onim svojim velikim dečkima. Neka tamo njima bude glup, a ne da nas davi samo zato što smo manji od njega. Tako je ipak sklopljena pogodba i Franjo je obećao u zamjenu za psa Brankici dati svoj BMX bicikl. Samo joj je morao obećati da će psa nazvati nekako na slovo A. Jer, rekla je Brankica, svaka budala zna da se prva djeca moraju zvati nekako na A.

71


Mene je danima mučio taj podatak o slovu A. Neko vrijeme sam to skrivala u sebi, a on-da su mi popustili živci. Digla sam starcima strašnu frku oko te njihove djece koju su ra-nije imali, a nisu nam je ni spomenuli. I dok su se oboje čudili i zaklinjali kako smo im Luka i ja jedini, tražila sam neka mi onda objasne zašto se Luka ne zove nekako na A. Onda sam im rekla sve o tim psima, a oni meni sve o tome kako će mama i tata pudli uvijek imati djecu pudle, i kako mama i tata golubovi ne mogu roditi papige. I sve tako neke primjere. I kako ono sa slovom A ne vrijedi za ljude, nego za prvo leglo kod pasa. Luka je cvao jer su ga pohvalili što je znao da u Beinu leglu neće biti njemačkih ovčara. Odmah mi je slavodobitno isplazio jezik i otrčao nagovoriti Franju da otkaže ugovor. Cijela ta priča ne bi bila važna da na vjeronauku baš tada nismo slušali priču o općem potopu i kako je samo Noa s obitelji preživio, pa su od njegovih sinova potekle razne ra-se. Luka je odmah prekinuo velečasnog tvrdeći kako Noa nije mogao s jednom te istom ženom imati tako različitu djecu. A ako je imao više žena, kako to da ih je imao? I gdje su u toj priči Indijanci? To ga je najviše mučilo i baš je zahtijevao neka mu se kaže koji je od Noinih sinova praotac svih Indijanaca. Jadni se velečasni još nije ni snašao, a Luka me već vukao kući, govoreći tamo pred svima da mi više nećemo dolaziti slušati te bedasto-će. Kao i obično, ja nisam imala pojma o čemu je riječ, no poslušno sam ga slijedila kući. Kasnije mi je u svojoj sobi objasnio kako smo mi završili s vjeronaukom. Zauvijek. Čim sam shvatila kako si u tom slučaju mogu prekrižiti dugačku bijelu haljinu i vjenčić za kosu, a i bijele rukavice i darove kojima sam se potajno nadala, jednostavno sam po-bjesnila. Izbila je bespoštedna tučnjava u kojoj sam mu pobacala u glavu sve one njegove idiotske autiće i sve što sam stigla. Dok mi je vraćao milo za drago, s jednog je autića spao kotač, pa me golom osovinom potegao baš iznad lijevog oka. Iz te je ogrebotine odmah pljusnula krv i tekla na litre. Starci su totalno poblesavili kad su to vidjeli. I dok je tata s remenom u ruci progonio Luku po čitavoj kući, a mama poslovala oko posjekotine, ja sam urlala kako nas je taj konj konjski ispisao s vjeronauka i kako meni sad sve propa-da. Kada je tata čuo za to ispisivanje s vjeronauka, samo je stao i, ispustivši remen na pod, mirno otišao u svoju sobu, ni ne pogledavši Luku niti ikoga. I Luka se odmah za-ključao u svoju sobu. Mama je pokušavala od mene saznati što je to bilo na vjeronauku, ali ja sam samo tulila zbog haljine i vjenčića. Sljedećeg sam jutra našla mamu kako plače za kuhinjskim stolom. Tata je izbezumljeno koračao lijevo-desno, a stalno je njoj govorio neka se smiri. Ispostavilo se kako je mama na stolu našla Rječnik stranih riječi koji je, tek desetak dana ranije, poklonila Luki za ro-đendan jer joj je mjesecima pio krv kako mu to strašno treba. Na knjizi je stajalo pismo u kojem je Luka rekao da joj to vraća i odlazi u svijet gdje ga nitko neće tući kad je potpuno u pravu. I još je s nekim papirićima označio pojedine stranice u knjizi i napisao kako on mami sve oprašta, mrzi samo tatu i žao mu je što me onako udario pa mi zato daruje sve svoje igračke. Sad me je tata preklinjao neka kažem što je to bilo na vjeronauku, no ja nisam imala bla-ge veze, osim što je Luka tamo prekinuo priču kad je bilo ono najljepše o životinjama ka-ko idu u Noin brod. Samo sam se još uspjela sjetiti kako se cijelim putem kući ljutio zašto baš taj velečasni uči djecu, a ne zna ni da pudli mogu roditi samo pudle. Mama je odmah prestala plakati, a tata onako hodati i počeli su proučavati one označene stranice na kojima je Luka nešto zaokružio crvenom bojom. — Gledaj ovo! — pokazivala je tati stranicu na kojoj je bila podvučena riječ Semiti, a u dnu stranice je Luka još nešto dopisao.

72


— A Kinezi, Eskimi i Indijanci? — čitao je tata iz te Lukine žvrljotine. — Ma vidiš li ti kako je on to pametno povezao s pudlima? — pitala je mama i odjednom je izgledala više ponosno nego zabrinuto. Na moje zaprepaštenje oboje su izgledali zadovoljno i već su se dogovarali kako ga mo-raju nekako nagraditi. Meni je samo bilo jasno da se Luka sigurno sjetio nečega zbilja pametnog, jer je u našoj kući oduvijek bio otvoren natječaj za pametne izjave i pametna pitanja. Zato se i ranije znalo dogoditi da, čak i kad smo bili u kazni, dobijemo čokoladu ili igračku. Onda je mama telefonirala da toga dana neće doći na posao i svi smo ko ludi tražili Lu-ku. Našli smo ga kad je popodne došao u školu. Kasnije mi je mama objasnila kako ih je Luka te večeri zadivio. Zahtijevao je objašnjenje o tome koje je rase bio Noa i koliko je točno imao žena. Priznali su da ne znaju baš točno, ali vjeruju kako je Noa bio Židov jer se u Bibliji stalno spominju Židovi. I misle kako je imao samo jednu ženu, ali ne bi baš dali ruku u vatru. Tada im je Luka izložio svoju razrađenu pudl-teoriju. Ako je Noa Ži-dov i žena mu je Židovka, rekao je, to znači da su Semiti. Kako su Semiti mogli biti rodi-telji raznim rasama? To je kao da pudli rode njemačke ovčare. A ako je imao tri žene, pa je s onom tamnijom imao sina Hama, a s bijelom sina koji će postati praotac Jafetita, to znači da su samo Semiti čista rasa, a svi mi ostali smo mješanci, jer nam je praotac Židov Noa, a mama kako kome. Samo, rekao je Luka, ako je već tada osim Židova bilo i tih bije-lih i crnih žena, onda su i njihovi roditelji bili takvi, pa zašto bi, molim lijepo, on morao te rase uvažiti tek nakon Noinih sinova? A sigurno je tih rasa bilo i ranije, jer gdje bi ina-če Noini sinovi našli te svoje raznobojne cure s kojima su začinjali nove rase? I zašto ni-tko ne spominje kako su iz svega toga nastali Indijanci i oni čudni ljudi iz Australije, koji su se onako super sjetili napraviti bumerang? Luka je s tom pudl-teorijom zadao starcima grdnog posla. Najprije su mu na karti svijeta pokazali Mediteran, a onda na karti Mediterana Palestinu, Egipat i uopće taj dio koji je u vrijeme nastajanja Biblije značio cijeli svijet. Tada se tata raspričao o mnogo kasnijem Marcu Polu i Kinezima, a onda o otkriću Amerike i Indijancima. Danima su štrikali o tome. Mama je otpuzala u crkvu da im objasni Lukino ponašanje, ispriča se velečasnom i nekako poliže svo to sranje. Tata je ipak rebnuo Luki tjedan dana negledanja televizije, jer je bio bezobrazan prema velečasnom koji nije ništa kriv. Veleča-sni zna sve o pudlima, rekao je, samo ga nitko nije ovlastio ispravljati tekstove u Bibliji. Kao, Biblija je najstarija knjiga, pravi spomenik kulture, i čak ni sam Papa ne može u toj knjizi ništa mijenjati. Luka se nije bunio zbog kazne, ali nikako mu nisu uspjeli utuviti u glavu kako je baš dobro da Biblija ostane ovakva kakva jest, sa svim tim pogreškama. Osim kazne zbog velečasnog, Luka je dobio i nagradu zbog pameti. Izabrao je krasnu masku za ronjenje s ugrađenom dihalicom i one jako dugačke peraje. Cijelo je proljeće gacao s perajama po kući, čak je i spavao s njima. Živa sam se polomila kako bih ga na-govorila da meni barem za spavanje posudi masku. Kad je konačno pristao, mama je sve pokvarila nekom svojom nebuloznom teorijom kako ću se ugušiti, pa sam je smjela nositi samo kad gledamo televiziju. I nakon svih tih razgovora, objašnjavanja i sretnog završetka, ja još uvijek nisam imala pojma o čemu se tu zapravo radilo. Konačno mi je Luka objasnio kako naš velečasni nije onako baš neki prvi rođak s Bogom kako sam ja mislila, nego samo za njega radi. On je samo zaposlen u crkvi, baš kao što gospođa Greta radi u prodavaonici igračaka. Samo,

73


gospođi Greti je puno bolje jer smije dirati igračke, a velečasni ne smije ni pipnuti to što piše u Bibliji. Dvije godine kasnije, kada je Luka poblesavio s onim brodovima, darovao je tati za ro-đendan krasnu sliku jedrenjaka. Pokazao mu je prozorčić kabine u kojoj, navodno, sjedi Marco Polo s nekim Kinezima i putuju natrag u Sredozemlje. Po tome su starci znali da ga ona priča o Noinim sinovima još uvijek muči. Konačno je nekako Luku sve to prošlo, ali tada je primilo mene. Počela sam razlikovati Boga i Crkvu i počele su moje prve muke oko ispovijedi i pokore. Tu nisam do danas ni-šta napredovala, a mislim da ni neću. Znam da je Bog sveprisutan, i čim napravim neko sranje On to taj čas zna. Ako je točno da On sve oprosti kad mu priznamo i pokajemo se, zašto moram s tim popisom svih svojih prekršaja ići još i u crkvu i sve to ponovno od-verglati u onoj kabini? U ispovjedaonici ne mogu sve ni objasniti, a trebala bih, jer velečasni nije sveprisutan i nema pojma što se događa u mojem životu. Ma ta ispovijed u crkvi mi je totalno bez ve-ze. Prije nego krenem u crkvu, napišem na papir popis kao da idem po špeceraj, i onda to po cesti ponavljam dok nisam sigurna da sam sve zapamtila. Jer skupi se toga, a is-povjedaonice su jako mračne i ne vidim čitati. Već sam nekoliko puta zaboravila nešto priznati, pa sam samo zbog toga trčala natrag. Ali to mi je još najmanja briga. Smeta mi što tamo nemaš vremena ništa objašnjavati. Re-cimo, ono kad je Nives došla na dramsku grupu u odličnoj minici. Ma genijalna haljina, i ja joj to odmah kažem i pitam ju je li to kupila u Zagrebu. Odmah mi je, pred Tonijem i onim zgodnim Leom iz trećeg A razreda, skresala nek i ne pomišljam na to da si je i ja kupim, jer za takvu stvar trebaš imati bokove. Baš sam od srca poželjela da se taj čas sru-ši mrtva, kad je takva. I točno sam je onako vidjela kako se ruši i krepava na parketu, a ja je samo prekoračim i odem. Znam da je grijeh poželjeti nečiju smrt, i to samo zato što je rekla istinu kako i nemam neke raskošne bokove, ali i Bog i ja znamo da ja to nisam mis-lila sasvim ozbiljno, mislim to da Nives definitivno crkne. Poslije, kad odem, nek oživi, baš me briga. Ali daj ti sad ovome u ispovjedaonici objasni odnos između Nives i mene! Em bi to po-trajalo, em ga ne zanima. A ne možeš se pred tako ozbiljnim čovjekom vaditi kako si to mislila tek onako, kao u crtiću. Samo priznaš kako si poželjela nečiju smrt i čekaš koliku će ti pokoru rebnuti. A najgora od svega mi je baš ta pokora. Ma samo zbog toga sve rjeđe odlazim u crkvu. Ja volim moliti, i ne verglam, nego mislim na to što govorim. A sve te molitve su jako lijepo sročene. Kad govoriš Oče naš, ti zapravo svjedočiš Boga, priznaješ da je iznad svega ovog oko nas. I želiš mu biti što sličnija u dobroti i milosti opraštanja. Ni Zdravo Marijo nije ništa manje lijepa molitva. Meni je to kao susret s dobrom svačijom mamom koja moli za nas koji smo tako blesavi, živčani i brzopleti. Zato mi jako smeta što za pokoru ne smisle nešto drugo. Ispovjediš sve gadne stvari, a svećenik ti za pokoru odredi, reci-mo, pet Očenaša i pet Zdravo Marija. Kakva je to kazna?! Kako oni smiju tako lijepe mo-litve srozati na kaznu, kao da je obraćanje Bogu i Mariji ravno nošenju smeća ili onome kad te starci ne puste van. Te bi molitve trebale biti samo radost i povlastica, jer kroz njih možeš razgovarati s Bogom. Čim ulovim malo vremena pisat ću o tome direktno Papi. Neka on fino raspiše natječaj za novu molitvu, onako nešto strogonamjensko, samo za pokoru. Ne mislim ja sad da to ne treba biti lijep tekst. Neka bude lijep, možeš ti i kiće-nim riječima priznavati kolika si budala bila i kako ti je zbog toga žao.

74


Mislim da mi je to s pismom odlična ideja, samo moram paziti da se ne izlajem pred Lu-kom. Odmah bi se obrušio na mene i već ga čujem kako urla tko sam ja da se dopisujem s Vatikanom. Kao da Papi nisu dosađivali i gori od mene. Dođu mu tamo bez ikakvih dobrih ideja, samo zato što su predsjednici neke države ili tako nešto. Ako je Papa dobar pastir svih nas, onda sam valjda i ja u tom stadu i ne vidim po čemu sam ja manja ovca od nekog predsjednika. Sve u svemu, razradila sam si vlastiti sustav ispovijedi i pokore, ali to je tajna koju zna samo Luka. Rekla sam mu kad je bio proljetos tu, i kad smo pas i ja smjeli spavati u nje-govoj sobi. On stalno misli kako je odgovoran za mene i nekako je onda i bio red da mu to priznam, pa ako poludi, da prestanem s tim. Rekla sam mu kako sam sve to smislila, jer mi smeta što se u priznavanju grijeha Crkva ugurala između mene i Boga. Zato nave-čer, dok perem posuđe, malo razmislim jesam li toga dana nešto skrivila. Ako jesam, odmah priznam Bogu kako znam da to nije bilo u redu. I ne moram štrikati kako i zašto, kad me Bog zna u dušu. Samo iskreno obećam kako ću biti bolja i za pokoru još obrišem štednjak ili pod, kako bih mu pokazala koliko mi je žao. I molim kad mi se moli, jer nije Bog blesav pa ne zna kad molimo na silu ili iz koristoljublja i ulizivanja. Kad odem u crkvu, ja se i njima ispovjedim, kad ih to toliko veseli. Poslije, umjesto pokore izmolim Oče naš, onako umjesto pozdrava, pa u miru izvadim šalabahter i fino stvar po stvar pročitam i razmislim što bih učinila da postanem bolja. A onda, lake duše i čistog srca, malo molim. Nikakve one njihove kaznene Zdravo Marije, nego one sretne, one prave. Na moje veliko olakšanje, Luka se nije ljutio. Rekao je kako i on slično radi tamo na bro-du. Zna noću izaći na palubu i pretvarati se kako samo bulji u vodu, da ga dečki ne sku-že i ne rugaju mu se. Tamo on prizna sve što je skrivio, a kad se oko nečega dvoumi, on tamo pita za savjet i istoga trena ga dobije. — I ja, Luka, i ja! Još u sebi ne stignem sročiti pitanje, a već znam odgovor. — Ja baš ne znam govori li mi to Bog ili moja savjest, ali osjetim se mirnijim i boljim. — Znaš — priznala sam — kad sam se prvi put pričestila bez onih kaznenih očenaša, bojala sam se kako će se nešto strašno dogoditi. Tražila sam znak koji će mi pokazati ka-ko se Bog jako ljuti. Ništa. — Pa zašto bi se ljutio. Nije to kao da se uopće ne ispovijedaš i ne kaješ. Tim dvostrukim načinom se baš zdušno kaješ. — Čuj, Luka, ti dečki iz drugih država što rade na tvojem brodu, imaju li oni neku po-sebnu molitvu za Isusa? — Nemam pojma, nikada nismo razgovarali o tome. Zašto? — To bi mi strašno trebalo, a nigdje je ne mogu naći. Znaš, kad gledam Chicago Bullse, a Kukoču ne ulaze trice, kad suci maltretiraju Rodmana ili kad Ivanišević onako poludi pa samo tanka, ja uvijek molim Isusa da im pomogne. Mislim, ne možeš Boga moliti takve stvari, a tko zna da l' Marija uopće prati sport... Nekako mi se Isus čini najpogodnijim. — Za kakve gluposti tebi trebaju molitve? Nisi normalna! — Ma ne molim ja za nešto podlo. Ja nikada ne bih molila da Goranov protivnik napravi double fault, ja samo molim da mu Goran tako vrati da ovome bude zlo... To mi je još slađe — dodala sam cerekajući se. — Budalo! I kad bih znao tu molitvu ne bih ti rekao. — Škrtico! — Nisam ja škrtica, nego si ti blesava. 75


— Ma nemoj! Fol ti si tako intiman s Isusom pa znaš da bi se ljutio kad bih ga molila ne-što iz sporta. Ako molim za psa, mogu valjda i za Kukoča... — Molim?!! — Ne deri se! Otkud znam idu li cucki u raj ili ne idu. Ja to samo onako, za svaki slučaj, kad Konrad napravi neko veliko sranje. Ako te baš zanima, taj pas ima stoput manje gri-jeha nego mi. Milijun puta manje. — Luda si, časna riječ. Moliš umjesto cucka? — Kakve to ima veze? I kuham umjesto njega, i čistim te njegove dlake po cijeloj kući, pa ti to ne smeta... — Pa kak možeš biti takav klinac? — Nisam ja nikakva klinka. Daj zažmiri i zamisli najljepši raj. Kakav bi to bio raj bez pti-ca, pasa i svega toga? — Luda si — smijao se — ali krasno luda. Ne poznajem nikoga tko se trudi da mu pas ode u raj. — Luka! — Mhm? — Sjećaš se kad si zbog vjeronauka bježao od kuće? — To nije isto i bio sam puno mlađi od tebe. — Ne to. Ne mislim ti se rugati, hoću ti nešto reći za one rase koje su nastale od Noinih sinova. Nikad ti nisam rekla kako sam ti se divila kad su mi starci sve objasnili. — Ah, dječje bedastoće... — Ne, nisu. Uvijek kad naučim nešto novo, ja te se sjetim i pomislim kako bi možda ipak trebali ponešto mijenjati u Bibliji. Recimo, odakle razne krvne grupe ako je Eva nastala od Adamova rebra? Ona je na neki način klonirani Adam, a onda su im se još i djeca međusobno poženila. Užas! Mislim, nije ni čudo da je svijet pun kretena kad smo nastali takvim mega incestom. — Točno! Eto ti dobrog odgovora na sva sranja u životu. — A katkad mislim kako je baš dobro da Biblija ostane ovakva. Da se oni plavokrvni skinheadsi živi požderu kad im kažem da su defektna čeda incesta, i onda im još s Bibli-jom dokažem kako su obični mješanci, jer su samo Židovi čistokrvni. Joj, Luka, požderali bi i sebe i one svastike s kojima su se zakitili, je l' da? — Nemoj puno računati na to. Oni će već nekako sve to izokrenuti kako njima odgovara. Daj, molim te, spavaj. — Luka! — Spavaj! — Tebi ne bi smetalo ako smo zapravo mješanci? — Ne, a tebi? — Ma kakvi! I Konrad je mješanac i šta mu fali? — Spavaj! — Spavam. Luka... — Kaj je? Melješ cijelu noć...

76


— Znaš, sigurna sam da su naši starci u raju. Katkad onako potajno mislim kako su mi baš oni poslali tog psa da me čuva i da mi bude ovako fino. Zato ti se ja kajem umjesto njega, kužiš? Da se može, kad sve tu obavi, sretno vratiti natrag. Požurila sam kako bih stigla na onu misu u jedanaest sati. Nedjeljom samo stojim u crkvi i zjakam naokolo. Točno vidiš tko je tamo reda radi, a tko sluša propovijed. Najzabavnije mi je gledati pričest. Joj, na koliko sve načina ljudi zinu! Djeca ne, sva djeca zijevaju kao kad kod liječnika trebaš reći Aaaaa, ali odrasli se jako razlikuju. Neki isplaze jezik kao kameleoni, neki samo spuste donju vilicu, a neki otvore kolni ulaz pa im vidiš jednjak. Najbolji su mi oni koji zinu tako škrto da im velečasni jedva ugura hostiju, kao žeton u automate za kockanje. Uopće me ne bi čudilo kad bi im se u očima zaustavile po tri treš-nje pa zazvonilo i počela ispadati lova. Znam da se ružno ponašam, ali što mogu kad sam izgubila poštovanje prema Crkvi. Najviše zato što se svećenici ponašaju kao da im žene nisu ravne. Do ludila ponavljaju onaj blesavi i neprovjereni trač o Evi i jabuci. Sve da je i bilo tako, kakve sad to ima veze?! I svi su se ti svećenici ustrojili kao neka vojska u veliku piramidu, a ženama ne daju ni blizu. Tako zaziru od žena, da ni malim curicama ne dopuštaju ministrirati. Što to nije u redu s curicama? Kao da svećenike nije baš njihova mama učila ljubavi i poštenju, ali čim se zarede, oni to zaborave i odmah nas proglase nedostojnima služiti oltaru. To mogu samo muškarci jer su čiste duše, valjda kao striček Ivo. Ma daj! Uostalom, baš me briga za ministriranje, ali smijem valjda imati svoje mišljenje o tome. Ne želim ja ni svirati vio-linu, a ipak bih pobjesnila da Renati to zabrane samo zato što je cura. Sve mi se čini kako bi trebalo uvesti charter letove na liniji Vatikan-SAD, pa da naši svećenici malčice prileg-nu na one silne kauče i povjere psihićima zašto toliko zaziru od žena, a svijetom se šulja-ju u haljinicama. I otkud im ideja da su takvi, smušeni i frustrirani, bliži i miliji Bogu ne-goli će to njihova mama ili sestra ikada biti? Ako bi tada počeli frfljati o svojoj žrtvi celi-bata i o dobrim djelima, odmah bi trebali napisati esej od tri tisuće riječi o tome što nije u redu s celibatom i dobrim djelima Majke Tereze i drugih redovnica. Ma daj! Već nakon prve seanse došli bi k sebi i fino bi se ispričali i svojoj mami i svim časnim sestrama.

9

Krenula sam kući zaobilaznim putom. Nije mi se žurilo jer, osim utakmice u šest popod-ne, nemam nikakvih obveza. Odlučila sam se za šetnjicu do malog parka gdje stanuje Igor. Onaj iz četvrtog E, onaj s prekrasnim trepavicama. Već sam sto puta požalila što mu nisam došla na spoj samo zbog svojega blesavog fantaziranja o zelenim zubima i tim našim klincima s naočalama. Imaš ti ljude s naočalama koji su milijun puta zgodniji od onih bez njih, ali ja ko zadnji kreten sve vjerujem Hollywoodu i časopisima, a oni zbilja ne forsiraju rulju s prozorima. Bojim se kako mi je sada kasno kajati se zbog te gluposti. Vidjela sam se otad s Igorom barem desetak puta, ali samo onako iz daljine, pa me nije ni pitao zašto nisam došla. Već sam se i prestala nadati da ću ikada imati prigodu za razgovor s njim, kad me Renata

77


upozorila kako neki zgodan, visok dečko s naočalama dolazi na svaku tekmu u školi i baš se vidi kako samo mene gleda. Da mi je ovo kojim slučajem rekla Nives, odmah bih to uknjižila među opake šale kojima se kraljica popularnosti zabavlja mučeći nas nedorasle žablje mutante, pa ne bih ni trznu-la. Renata nema ni volje ni vremena mučiti ljude s tako glupim forama, pa sam na prvoj sljedećoj tekmi, onako u prekidima, malo zjaknula po publici. Joj, kako sam se sva smo-tala kad sam skužila da je to on. Otkad mi je tata bio na onoj tekmi, nisam više ni sanjala da bi netko dolazio gledati više mene nego utakmicu. Nekome bi to možda i smetalo, no ja igram petsto puta bolje kad nekog želim zadiviti. Na žalost, ubrzo sam uvidjela kako to što Igor visi na tekmama nimalo ne popravlja moje šanse da nekako izgladim stvar oko onog sudara. Čim utakmica završi, on propadne u zemlju. Kasnije, kad mi cure izađemo iz svlačionice, nigdje ga nema ili stoji tamo negdje okružen dečkima i pretvara se kako me ne vidi. Što ja onda mogu nego isto tako, ko zad-nja budala, fol pričati s curama. Priznala sam Renati što je bilo i kako ja prije spavanja furam te filmove, pa mu zato ni-sam došla na spoj. I ona fura filmove, ali samo o toj svojoj violini i kako će s vlastitim gudačkim kvartetom imati koncerte po cijelom svijetu. A kada se njezini roditelji budu topili od divljenja, ponosa i silnog pljeska, samo će im šutke pokazati tetovažu na ruci čelista. Ja svaku večer mislim samo na Igora. Jednom, dok je tako stajao sa svojom škvadrom i smijao se, vidjela sam kako više uopće nema one alge na zubima. Sigurno je bio kod zu-bara, a ziher je ljeto proveo ispod parnog valjka, jer je već visok gotovo kao Luka. Molila sam Renatu da mi se sjeti neke fore kako bih počela pričati s njim, a sve onako ko fol slučajno. Zbog tih blesavih suprotnih turnusa vidim ga samo na utakmici, kada ne mogu do njega, i katkad u školskom dvorištu, kad se oni jutarnji još malo tamo zekaju, a popodnevni dođu ranije i malo si pospikaju ili na brzaka prepišu zadaću. Ako se brzo nečeg ne sjetim i ta će mi prilika propasti, jer su ove jesenske kiše sve češće i upornije. Neću valjda tamo stajati u vodi kao neka melankolična čaplja i čekati dok on naiđe. Ni Renata nema ideju kako bih sve to neopazice izvela, ali uspjela je napraviti senzacio-nalan test s kojim me, u dobroj mjeri, poštedjela tih uzaludnih vrebanja povoljne prilike. Nabrkala je svojeg čelistu Alana da dođe na utakmicu, posljednju prije one kobne u sri-jedu. Jedva su se progurali kako bi stali uz Igora. Igor nije ništa slutio, jer ih i ne pozna. Kad sam onako super ubacila oba slobodna bacanja, Alan je, kao sasvim slučajno, rekao kako ta mala dobro igra. Onako, fol, nije to ni htio glasno reći, nego otelo mu se. Renata mi je kasnije morala barem 5836206361443 puta ponoviti kako je tekao taj razgovor. — Čuj, stari, je l' ti možda znaš — pitao je Alan, dodirnuvši Igorovu ruku — u kojem je razredu ova mala kaj sad baca? Igor mu je točno rekao razred iako me one večeri uopće nije to pitao, pa mu nisam ni re-kla. Ako to nije dokaz da se raspitivao o meni, onda ja ne znam što je dokaz. Ali najbolji je dio došao tek kad je Alan nastavio pričati. — Ne samo što mala super igra, nego ni ne izgleda loše — rekao je. — Mala bi mogla igrati za državnu repku — promrmljao je Igor — a to kak zgleda se te-be ne tiče. — Zakaj ne? — hrabro je pitao Alan, povukavši rukav kako bi se vidjela tetovaža i malo popravio onaj njegov odlikaški izgled. — Maloj do savršenstva još samo fali netko kao ja.

78


— Je, točno je tebe čekala! Daj se mirno skupi doma dok nisam zgubil živce. Taj mi je dio Renata morala ponoviti toliko puta da je konačno predložila kako bi mi to mogla odverglati na kazetu pa da me definitivno skine s mozga. Zaključile smo kako je to i više nego siguran dokaz da Igor trza i ja se uopće ne moram živa polomiti oko te ve-ze. Pustit ćemo njega neka se muči i snalazi. Odmah me spopalo ono poznato ludilo znojenja dlanova, cerekanja i fantaziranja, pa sam pozvala Renatu i Alana u slastičarnicu kako bismo to proslavili. Dok smo kresali kremšnite, Alan mi je, onako s muškog gledišta, rekao kako se uopće ne moram brinuti jer on po tim napuhavanjima u razgovoru s dečkima točno zna koliko tko grize. Onda smo naručili još kavu sa šlagom i kad su oni zapalili cigarete, uzela sam i ja jednu. Baš me briga, neću valjda odmah dobiti rak. Baš sam se osjećala onako fino, sasvim zrelo i već napola u braku. Čak sam, u napadu zahvalnosti, iskreno požalila što i ja ne sviram neku od tih guslačkih škrinjica pa im se pridružim u njihovu kvartetu. Istina, to baš i nije neko zanimanje koje će promijeniti svijet, ali će se barem ludo zekati. Ma nemam pojma što me spopalo, pa sam na povratku iz crkve otišla do Igorove kuće. Ni ne znam koji je od ta tri ulaza njegov, samo se sjećam kako je spomenuo da stanuje u toj novoj zgradurini. Kakve sam sreće još ću se tu sudariti s njegovom mamom ili s ne-kim pa ću, kad se kasnije upoznamo, zgasit od sramote i neugodnjaka. Tko bi im tada dokazao da nisam pola mladosti provela patrolirajući pred njihovom kućom. Ubrzala sam korak i zapalila iz tog kvarta što sam brže mogla. Na onom kiosku kraj tramvajske stanice kupila sam banane i polako krenula kući. Ne volim jesti neki pravi obrok prije utakmice, a banane će mi dati snagu i spasiti me kuhanja i pranja posuđa. Kad sam konačno skrenula u svoju ulicu, bila sam već posve opuštena i nespremna za iznenađenja, pa me prizor ispred Bucekove mesnice pogodio poput udara od tisuću vol-ti. Ležerno oslonjen na Konradov kesten stajao je Igor i, onako s rukama zabijenim u dže-pove balonera, zurio preko ceste u moju kuću. Srce mi je istog trenutka počelo kucati u grlu, a vrećica s bananama gotovo je skliznula s vlažnog dlana. — U strašnoj si prednosti jer te još ne vidi — dojavio mi je mozak. — U prednosti za što? Trebam li se sakriti? Ili prijeći već sada na moju stranu ulice? Ili mu samo proći iza leđa? U prednosti sam za što? — Nemam pojma — glatko je priznao mozak. No to mi je zbilja strašna prednost, pomislila sam, presretna što sam barem u haljini i kolko-tolko skockana. Za to vrijeme noge su mi samostalno izabrale onaj put iza njego-vih leđa, i već sam ga gotovo mogla dotaći rukom. — Još nisu postavili ni štreku — začula sam vlastiti glas. — Mislim, ak tu čekaš tramvaj. Okrenuo je glavu i baš se vidjelo kako je zbunjen ko sam vrag. — Zbunio se! — likovao je mozak. — To ti je strašno velika prednost. — Prednost za što? — Za sve! — Bok, Pinocchio — rekao je Igor, koji se već uspio zbrojiti. Kakav vražji Pinocchio, pomislila sam, što mu je sad to. — Bok, Zlatokosa! — čula sam sebe kako odgovaram.

79


Nisam imala pojma zašto me zvao Pinocchio. Možda mu je to zgodan način da konačno kaže kako sam mu lagala kad sam obećala doći na onaj sudar. Još sam manje znala što je meni značilo ono sa Zlatokosom, jer on ima tamnu kosu, a Zlatokose se nisam sjetila od svojeg šestog rođendana. Nema veze, ako ja ne znam što mi to znači, onda on zna još manje pa nek mozga. Sve u svemu, stvari su se dobro razvijale. Čak se i moj blesavi mozak izuzetno aktivirao, stalno mi dovikujući neka ne zaboravim poglede. — Nisam čekal tramvaj neg tebe... Kaj delaš danas? — Kada? — Sad... popodne, navečer. — Ne znam. Moram malo izvest psa, onda ću u dvorištu vježbati bacanja i malo se dosa-đivati do četiri, a onda polako skupljati stvari pa na utakmicu. — Kaj je danas u školi tekma? — Ne u školi, u klubu. — I mislil sam da ziher igraš u nekom klubu. Na moje veliko čuđenje, odmah je rekao kako dolazi na sve utakmice i tamo me gleda. I kako njegovi dečki ne izvode slobodna bacanja tako dobro kao ja. Već sam bila zaboravila koliko Igor može pričati. Rekao je kako su mu roditelji otišli na vikend i ostavili mu neku sitnu lovu, pa je mislio da bih možda htjela ići nekamo na piz-zu ili u kino. Nije znao za utakmicu pa je zato to planirao, a sad i sam vidi da to otpada. To sve i nije tako važno, važno je da me mora nešto pitati. Zbog toga nije cijelu noć spa-vao, a sada ne zna točno kako bi počeo i neka ga ne prekidam jer će onda sigurno nešto krivo reći, a to je ionako jako osjetljiva stvar... Joj, što sam mu zavidjela na sabranosti i brzini kojom je govorio. On uopće ne mora po-vremeno udahnuti, nego onako fura tekst u komadu, kao da diše na uši. Da je on mene zatekao kako stojim pred njegovom kućom, propala bih u zemlju. Časna riječ, samo bih zagrizla u onu šugavu travu i čekala smrt, a on se, evo, u sekundi oporavio. Još mi je rekao kako je i sinoć bio tu, jer nije mogao telefonirati kad mi ne zna broj, a ne zna ni prezime pa nije mogao potražiti broj u imeniku. A i nije vjerovao da bih ga se sje-tila samo po glasu. Zato je sinoć došao, baš kada sam izlazila. Sad ću se sigurno zgroziti kad mi kaže kako je išao za mnom, ali nije on to učinio zato da bi me uhodio, nego ne zna što mu je bilo. Čim je vidio kako sam ušla u onu zamračenu kuću, znao je da neću brzo izaći pa je otišao... Stajala sam tako blizu da sam ga mogla dodirnuti. Dlanovi su mi bili vlažni, koljena su mi podrhtavala, a neki ludi jazz bubnjar izvodio mi je solo dionicu po cijelom tijelu. Ako je ovo ta zaljubljenost, zašto me nitko nije upozorio na sve fizičke posljedice? Čak sam imala i smetnje sluha i vida, jer mi je njegov glas dolazio i gubio se a, iako sam ga gleda-la, činilo se da netko velikom brzinom mijenja slajdove. Vidjela sam slike koje nisu imale nikakve veze s njim, ni sa mnom, ni sa zdravim razumom. — Zato sam te morao to pitati. — Što? — Joj, ja tu prosipam dušu po pločniku, a ona ni ne sluša — uzdahnuo je. — Pitam za ono jučer. Je li ti tamo u toj kući dečko, mislim ak furate i sve. Ja do sinoć nisam ni znal kolko mi je stalo, sve dok tamo pred tom kućom nisam mislio da ću pasti mrtav.

80


— Nemoj govoriti, samo pogled! Samo pogled!!! — dovikivao je mozak. Igor je i dalje, onom četvrtom brzinom bez udisanja zraka, govorio kako je već sto puta htio sa mnom razgovarati, ali ni sam ne zna zašto nije. I kako mi je ono sa Zlatokosom bedasta fora ako sam time mislila na onu žutu malu, jer ako sam ga vidjela s njom to je samo zato što stanuju u istoj zgradi. Ali ona je bez veze i ima dečka. I kako on, kad me je jučer tamo vidio, čitavu noć nije spavao i sad se ne miče dok mu ne kažem kakve su mu šanse da zaboravim onoga od sinoć i da mi onako sasvim ozbiljno profuramo... — Čekaj — prekinula sam ga. — Daj da vidim ak kužim o čemu ti govoriš. Nema ti sta-raca, a ostavili su ti lovu pa si iz čistog mira došao ovamo, pa si me slijedio, pa ti je sinu-lo, pa si htio pasti mrtav i nisi spavao i sada bih ti ja trebala reći na čemu si? Nervozno je dva-tri puta kratko kimnuo. Pogodila sam ga onim dobro izvježbanim jesili-tinormalan pogledom među oči i polako krenula preko ceste. — Aj bok! — rekla sam. Ne znam što bih dala za neke oči na leđima pa da sam mogla sagledati učinak. Već sam gotovo došla do vrata naše ograde kad se stvorio kraj mene, čudeći se zašto mu nisam odgovorila, raspitujući se je li mi srce od granita ili PVC-a, govoreći opet onom zapanju-jućom brzinom i okrećući cijeli taj monolog na šalu. Kad sam otvorila vrata ograde, stao je pred mene. — Molim te, ne idi još unutra — rekao je takvim glasom da sam ga i nehotice pogledala. One pametne oči ozbiljno su me gledale. — Ne znam što sam skrivio pa mi nećeš odgovoriti, ali nemoj još ići. — Obećala sam Konradu da idemo u park. — Tko je sad taj Konrad? — Moj pas. — Psa zoveš Konrad?! — Kaj fali tom imenu? — To je najblesavije ime za cucka koje sam ikad čul! — Fala. Jesi li ti vidio moga psa? — Onako iz daljine — priznao je. — I šta predlažeš? Da cucka velikog ko poni nazovem Piki? — Neee, ali Konrad?! Čuj, mogu li i ja s vama u park, pa da još malo pričamo? Slegnula sam ramenima, podlo se pretvarajući kako mi je svejedno, a u meni je sve pje-valo i jedva sam se suspregnula da ne otrčim po psa. Konrad me čekao iza vrata i čim sam rekla da idemo u park, nestao je u dnevnom boravku tražeći nešto ispod stola. Ko-načno se pojavio s tenis lopticom u zubima i sretno izjurio. Sljedećih pola sata moglo bi se izložiti i na najprestižnijem velesajmu sreće. Gotovo i nije bilo trenutka kad se nismo smijali, a način na koji me gledao bio bi dostatno nadahnuće za ljubavni roman od petsto stranica. Naravno, to nije moglo dugo trajati. — Hoćeš li mi sad reći za tog tipa od sinoć? — upitao je. — Ne. — Ja to ne kužim! Šta je tu tako komplicirano? Ako ti je dečko, kažeš da imaš dečka, a ako nije, kažeš da nije. — Taj se razgovor ne bi svidio ni tebi ni meni. 81


Šutio je gurkajući neki kamenčić vrhom cipele. Neko vrijeme je tako stajao i naizgled se sav posvetio tom usranom kamenu. — Pa i to je nekakav odgovor — rekao je, konačno podigavši glavu. — Zapravo, nisam ni mislio da ćeš reći kako si baš mene čekala — tužno se nasmiješio, a onda opet pogledom potražio onaj idiotski kamen. — Nisam rekla da sam bila s dečkom, nego da ti se razgovor ne bi svidio. — Razgovor mi se ne sviđa samo ako ti je on dečko... — Čuj, reci koja je svrha ovog razgovora, mislim osim onog da ti mirno spavaš. — Pa rekao sam ti... sviđaš mi se. Htio bih furat s lobom... U tom trenu Konrad mu je gurnuo blatnu, slinavu lopticu u ruku i sav napet čekao da mu je opet baci nekamo daleko. — Htio bih furat s tobom — ponovio je. — Čak bih i ovoga ludog cucka volio kao da je moj vlastiti. Mislim, dao bih mu svoje prezime i sve kaj hoćeš. Opet je sve izvrtao na šalu, no nije se smijao. Nesretno me pogledao, a onda bacio loptu gotovo do izlaza iz parka, unoseći u to svu snagu. — Dobro — rekla sam. — Htio si razgovarati, pa ćemo razgovarati. Znam da ti se već dosta dugo sviđam, ali nekako ti se i nije žurilo to reći. Sinoć si shvatio kako stvari baš i nisu sigurne i odjednom je sve tako hitno da ne može čekati. I kaj sad? Ako kažem da imam dečka, ti ćeš okrenuti prekidač i više ti se neću sviđati, ili što? — Ma ne... — I kad već moraš znati, ono sinoć nema veze. Uopće nemam dečka i ne vidim kakve to ime veze. Je li mi to neki jaki razlog za hodanje s tobom? — Ne, ali mislio sam... Ma kaj ja znam kaj sam mislil... Činilo mi se da ti se možda malo sviđam. — Pogled! Sad pogled! — dovikivao je mozak. Brzo sam odabrala onaj maotkudtito pogled, a onda sam se sva posvetila Konradu, koji je došepao s lopticom u zubima. Jedva se i oslanjao na desnu stražnju nogu. Sagnula sam se da vidim što mu je. U blatu, između jastučića šape, naziralo se nešto zelenkasto. — Staklo od pivske flaše — rekla sam tonom veterinara. — Ne mogu to tu izvaditi, mo-ramo ići kući. — Da ga ponesem? — ponudio se. — Ne znam, staklo je sasvim ušlo pa ne može biti gore nego je sada. Ako može, neka hoda. Krenuli smo prema kući i pas je izdržao još nekoliko koraka, a onda je improvizirao neki čudan hod na tri noge. — Ja to nemrem gledati — uzdahnuo je Igor i posegnuo za psom. — Sav je blatan, skini barem kaput — složila sam se i čekala da mi pruži baloner. Kad smo ušli u sobu, brzo sam podigla deku s poda i prostrla je po kauču, pa smo na nju polegnuli pacijenta Konrada. Odzujala sam po maminu liječničku torbu, baterijsku svje-tiljku i ono povećalo s tatina stola. Izvukla sam staklo i držeći ga pincetom, polila alko-holom. Vrh je bio vrlo tanak i oštar, pa smo se oboje složili kako vjerojatno ništa nije os-talo u nozi. Napravila sam jastučić od gaze, obilato ga posula onim žutim praškom i pri-čvrstila na šapu širokim flasterom.

82


— Evo, noga ti je kao nova, možeš je isprobati — obratila sam se Konradu. Pas je i dalje ležao, upijajući poput razmaženog djeteta, i najmanji djelić naše pažnje. — Kad se prvi put strgam — šapnuo je Igor — zahtijevat ću od Hitne da me odfuraju ravno k tebi. Nerviralo me Konradovo prenemaganje, pa sam mu pomogla ustati. Zgrabila sam ga za vrat i krmu i bez ikakvih ga ceremonija bacila s kauča. Uvrijeđeno je odšepao prema ku-hinji. — A opet, kad razmislim — nastavio je Igor glasno — možda ću se zadovoljiti bolnicom i osobljem koje pazi da pacijent ne padne s kreveta. — Ma nije mu ništa. Pričekaj malo da se presvučem, pa idem u dvorište vježbati bacanja. — Starci ti nisu doma? Nisam ja nikome tajila to s roditeljima i činilo se kako više nema nikoga tko ne bi znao što se dogodilo. Sada mi se nekako nije ulazilo u tužne priče, pa sam objašnjenje ostavila za drugu priliku. — Nisu. Kad sam malo kasnije, već u trenirki i s loptom, došla u kuhinju, Igor je nešto povjerljivo mrmljao psu. — Baš sam mu objašnjavao kako ga nisi htjela baciti s kauča. — Vraga nisam! Razmažen je ko neka grofica. Čudim se kak te već nije tražil aspirin, kekse i kamilicu. Čim sam ušla u kuhinju, cucak je uvrijeđeno krenuo van. Prošao je pokraj mene kao da ne postojim, pa polako i vrlo naglašeno odšepao u predsoblje i s teškim uzdahom legao na svoju spužvu. Igorov optužujući pogled rječito je tražio objašnjenje. — Voliš kolače? — šapnula sam. Zbunjeno je kimnuo. — Kakve? — šapnula sam. — Ne znam... svakakve — šapnuo je i on. — Kremšnite? Ponovno je kimnuo. Otišla sam u dnevni boravak i vratila se s notesom i olovkom. — Tri kremšnite tebi, tri meni i tri kifle od oraha za cucka — govorila sam glasno, upisu-jući u notes. — Zašto smo šaptali? — raspitivao se. — Jer pas zna neke riječi. Gledaj ovo! Draaaaagicaaa! — pozvala sam. — Tko je Dragica? — Tako zovem Konrada kad mu se ulizujem — nasmijala sam se. — Draaagicaaa, hoće-mo jesti kolače? Pas se odmah nacrtao na vratima. Izmjenično je pogledavao Igora i mene onim svojim izbezumljenim Jesam li dobro čuo? Jesam li dobro čuo?? pogledom. — Ideš po kolače? — pitala sam.

83


Cucak je posve zaboravio šepanje. Sjurio se do vrata terase i s poda uzeo malu košaru. Ubacila sam blok u košaru i pošla za Konradom koji je već nestrpljivo čekao u predsoblju da mu otvorim vrata. I Igor je došao za nama. — Toliko o sirotom šepavom psu i okrutnim bolničarkama! — dobacila sam, gledajući za Konradom koji je, s košarom u gubici, punim trkom grabio prema semaforu. — Samo nemoj reći kako je zbilja otišao po kolače! — Aha, tamo iza starog dućana, oni rade i nedjeljom. — I dat će mu ovako bez novca? — Oh, ja često svratim i platim unaprijed neku lovu pa smo mirni. Ideš sa mnom bacati? — Časna riječ, ne znam je li luđi pas ili ti. Neće ga zgaziti auto ili nešto? — Nein. Dodaj loptu! — rekla sam stajući na crtu pred košem. — Ako od deset promašiš dva ili više, hodamo? — upitao je, ne žureći s dodavanjem. — OK. — Ozbiljno? — Daj loptu! — Ozbiljno? — Ma daj! Ne kockam se ni po cucka, a kamoli tak nekaj. Osim toga, ja nemrem dvaput fulat. — Baš bi nam bilo super... — Daj loptu! Nevoljko je stao ispod koša i dobacio mi loptu. Prvih šest sam ubacila ne obazirući se na njegova smiješna dobacivanja. No kad je klečeći sklopio ruke i, pogleda uprtog u nebo, mrmljao punom parom, nisam više mogla izdržati. Počela sam se smijati i lopta je jedva dohvatila obruč i zviznula sasvim lijevo, na ružin grm. Osmu sam bacila točno poput automata, a onda se pojavio Konrad i pred mene spustio košaru. Priredili smo mu prave ovacije, hvaleći ga preko svake mjere, a cucak se razmahao repom, presretan što je opet u centru pažnje. U kuhinji sam velikodušno Igoru prepustila lomljenje kifla pa ga je, komadić po koma-dić, stavljao psu na njušku. Konrad to jede kao i kokice, naglo lansirajući komadić s nosa u zrak i spretno ga loveći ustima. — Promašite li vas dvoje ikada? — pitao je Igor. — Osjećam se kao da sam u cirkusu s profesionalcima. Zašutio je, jedući kremšnite polako i pristojno kao neki starkelja od trideset godina. Sjuri-la sam se vilicom u njegov tanjur, otela mu dobar komad i brzo, koristeći čuđenje i po-metnju u njegovim redovima, ponovila manevar otimanja. Tek tada se sabrao i pokušao s mojeg tanjura nadoknaditi oteto. Od toga smo trena grabili isključivo iz tuđeg tanjura, pretvarajući se u čudnovate žute svinje. Jer ne možeš se ti istodobno smijati i gutati kola-če. Kasnije, kad smo se u kupaonici umili i opet izgledali normalno, pogledao me je i mi-slila sam kako će nešto reći, no samo je kratko odmahnuo glavom i ponovno me pogle-dao. I ne htijući, prisjetila sam se sinoćnje večeri i onih opakih dobermana u Ivinim oči-ma. Sad su me kroz Igorove duge trepavice grijala dva topla, tamna sunca u kojima sam mogla vidjeti što god poželim. Hvala ti, Bože, na svim Igorima, pomislila sam. Bio je vi-

84


sok gotovo kao Luka, pa sam se malo pridigla na prste, zagrlila ga i dala mu onu kratku, tihu dječju pusu u lice. — Idi kući da mogu u miru vježbati — rekla sam. Zagrlio me, sagnuo glavu i pokušao me poljubiti, no ja sam, glupača, samo kliznula na-trag u svoje prizemlje i još onako obrambeno uvukla glavu među ramena. I dok me još nekoliko trenutaka samo tako držao u zagrljaju, pomislila sam kako bih tu mogla stajati šezdeset godina. Osvijestio nas je Konrad koji je baš sada nešto trebao u kupaonici i baš je morao proći između nas. Igoru se odjednom žurilo. Uzeo je kaput i već je stajao kraj otvorenih vrata, kad se okrenuo i vratio do mene. — Molim te, nemoj ni baciti one zadnje dvije lopte. Ne želim znati kako bi završilo. Kimnula sam. Već je bio vani kad se, oblačeći baloner, okrenuo. — Znam da sam već do-sadan s tim, već sam i sam sebi blesav, ali mogu li ipak učiniti nešto što bi te nagovorilo da hodamo? — Normalno, ono što se već radi u takvim prilikama. Samo kokneš nekog zmaja, dofuraš mi zlatnu jabuku i ja ti onda zadam tešku zagonetku, pa ili si mrtav ili hodamo. Obasjao me širokim osmjehom i pružio ruku prema mojem oku. — Tu imaš još kremšni-te. Daj zažmiri! Zatvorila sam oči. Nešto toplo i meko dotaklo mi je usnice, a kad sam opet progledala, on je već bježao prema ogradi. — Ovo je bilo podlo! — rekla sam, potrčavši za njim. Izišao je na ulicu i, hodajući natraške, doviknuo neka samo brzo smislim neku zagonetku jer će on časkom obaviti sve drugo. — Ne družim se s podlacima — ponovila sam, potrčavši još nekoliko koraka za njim. I on je ubrzao i sve onako idući natraške gledao me, govoreći mi neka radije stanem, jer će inače svim dečkima ispričati kako trčim za njim. Joj, što sam bila sretna. Vratila sam se do garaže, no uopće mi se nije dalo vježbati. Malo sam se muvala po kući, no i u glavi i u srcu mi je bio takav karneval s vatrometom da sam konačno legla na kauč i na stropu promatrala sve to što se danas dogodilo, premo-tavajući film na ono kad sam ja poljubila njega i opet na ono kad je on poljubio mene.

10

Utakmica je bila odlična. Bila je to točno onakva tekma o kakvoj sanjam, tekma u kojoj mi sve polazi za rukom. Poslije smo išle s Argusom proslaviti pobjedu. Kada je visoko po-digao čašu soka i nazdravio klubu, pobjedi i malom spretnom vragu sa stopostotnim učinkom, pucala sam po šavovima od silne sreće i ponosa. Sada mi prvi put u životu nije kroz zube dobacio neku opomenu ili savjet, a kad Argusu tako ponestane otrova, to ti je ravno čudu, kao da ti Phil Jackson zlatnom olovkom upiše pohvalu. Sve mi se poklopilo i baš mi je svaka lopta ušla, kao da je privlači magnet.

85


Kao i obično, Nives se pobrinula da ne uživam previše. Usidrila se na stolcu do mojeg i stalno nešto štektala. Najprije o tome kako sam trebala više koristiti to što me ide šut pa ne bih dala samo devetnaest koševa nego tko zna koliko, a onda kako je neodgovorno s moje strane što nisam popodne provjerila na telefonskoj sekretarici je li me zvala njezina mama. Rekla sam da sam popodne bila s dečkom pa mi ona nije bila baš prva briga u životu. Pogled kojim je to popratila jasno je govorio kako mi to za dečka vjeruje baš kao i da sam rekla kako sam sama u atomskoj podmornici preronila Pacifik. Ma baš me briga za nju! Još nikada u životu nisam dala devetnaest koševa i meni je to osobni rekord ravan svjetskom rekordu. Šta mi fali?! Konačno je i sam Argus priznao da sam odlično igrala, dala sam najviše koševa, imam i dečka i sve je super. A Nives može, što se mene tiče, skočiti pruženi salto i pol u Bundek i ostati pod vodom. Kako nije pokazivala namjeru da barem malo ušuti, odšlepala sam svoj stolac do Argu-sova. Baš tada je sin vlasnika lokala u kojem smo slavili donio brdo cheesburgera, s ko-jima nas je častio, i gitaru. Klopa je u trenu planula i odmah smo mu se pridružile s pjes-mom, a Argus je sav blistao, kao ponosni tata cijele ekipe. Već sam odavno primijetila kako Argus zapravo ima zlatno srce i čudila sam se kako to da nije oženjen. Ne znam kamo gledaju te starije gospođe da ga nisu već otkrile i potukle se oko njega. Nitko im ne bi mogao više i bolje pričati o košarci, a zna i kuhati i uopće ne izgleda loše. Jedino ima jako mali stan, ali ne ženiš se valjda s nekim zato što ima sobu više nego netko drugi. Ma samo ono brdo njegovih kazeta sa snimkama NBA utakmica vrijedi barem koliko i tri sobe. Još me je ranije to s Argusom ponukalo na razmišljanje zašto su neki ljudi oženjeni, a drugi nisu. Ranije sam naivno vjerovala kako se lijepi, dobri i pametni odmah nađu i ožene, a ovi samci su škart kojeg nitko nije htio. Tek kada sam upoznala Argusa, a kasni-je i Elenu, posumnjala sam kako s tom teorijom nešto nije u redu. Jer, po tome bi i Elena bila škart, a onaj zmaj od Bucekove žene nešto super, no i zadnji idiot odmah vidi da to nema veze. Kad sam se ljetos vratila s mora, pričala sam Eleni kako su me u Makarskoj hranili i kako mi Argus sastavlja jelovnike. Onda sam počela kovati Argusa u zvijezde i ponudila joj da je upoznam s njim, jer bi oni bili savršen par. Smijala se od sveg srca i pu-stila me da ga još hvalim, ali nije htjela obećati da će se, kad ih upoznam i ako joj se svidi, udati za njega. Konačno sam smogla hrabrosti i oprezno je pitala za sve to o braku i sam-cima. Nije se zbunila. Ne možeš ti nju uopće zbuniti i čini se da nema toga o čemu ona već ranije nije mislila. Rekla je kako se većina ljudi oženi još dok su vrlo mladi, kad im život izgleda ko veliki lunapark ili šareni cirkus koji je tu samo zato da bi se oni fino zezali. Kasnije, kako godi-ne prolaze, sve je manje onih smiješnih točki s klaunovima, a sve više onih na trapezu. Još se i ne snađeš a život ti već makne onu sigurnosnu mrežu, pa kad padneš boli te za poblesavit. Zato sad ona više i ne misli na brak, jer je život svaki čas opasno zaljulja, i ako bi se sada udala za nekoga kome nije jako stalo i tko bi je svaki čas pustio pasti, mož-da više ne bi imala ni snage niti volje ustati. Ja, naravno, nikad nisam ni pomislila da bi brak mogao biti timski rad na trapezu, pa me to zbunilo. Kao uostalom i sve drugo o čemu je Elena govorila. — A zašto si tako sigurna da više nema mreže? — pitala sam. — Mreža je satkana od roditelja i onog jata frendova koji s tobom lete kroz mladost. Ka-snije oni posustanu ili odu negdje drugdje i ostane ti tek poneki, koji je u istim nevoljama

86


kao i ti. A roditelji — pogledala me — roditelji ili odu na nebo kao tvoji, ili se izgube u vlastitoj magli koju starost spušta oko njih. I zato ja ostajem sama, pa kad padnem, pala sam. Barem znam da sam sama kriva — završila je tiho. Nisam mogla zamisliti kako bi Argus ikada pustio svoju ženu da padne, pa sam joj to i rekla. A radila sam i na drugoj strani, s Argusom. Čim su u rujnu počeli treninzi, dolazila sam ranije i malo pričala s njim. Rekla sam mu za svoje roditelje i kako se fol Elena brine o meni. I kako je ona super i sve to. Jednom sam ga upitala bi li je barem htio vidjeti. Na-kon što je pola sata urlao kako je njemu baš super što je sam i kako nema normalne žene koja bi se udala za košarkaškog trenera, a luđakinje mu ne trebaju, ipak je pristao. Dogo-vorili smo se kako ću ga odvesti k njoj, fol da joj kaže za te moje jelovnike i kako ih se moram bolje pridržavati. Onda sam Eleni rekla kako Argus bjesni na mene i kako je htio da mu dođem s mamom, a kada je saznao za moju situaciju, rekao je da želi razgovarati s njom. Pristala je da do-đemo za dva dana, u jednu subotu popodne. Te sam subote shvatila kako odraslima nije ništa lakše nego nama. Kad sam pozvonila na vrata Argusove garsonjere, otvorio mi je sav živčan i odmah me odvukao pred krevet na kojem su bile razbacane sve kravate koje je imao. — Koja ide uz ovo odijelo? — pitao je glasom očajnika i svalio se u stolac. — A da uopće ne idemo? — Kaj će ti odijelo, još se ne ženite — rekla sam, prekapajući mu po ormaru, kao da sam mu ja mama. Sparili smo neke hlače sa sakoom koji voli nositi, uskladili sve to s čarapama, cipelama i kravatom, i već desetak minuta kasnije njegov nas je stari ford vozio prema atelijeru. Ni-kad nisam vidjela Argusa tako smetenog i nervoznog i bilo me strah i zinuti, samo da se ne predomisli i ne pobjegne. Pred vratima atelijera okrutno sam mu razbarušila brižljivo zalizanu frizuru s kojom je izgledao kao neki mafijaški kum, a ne kao sportaš. Brzo sam otvorila vrata i gurnula ga unutra. Ni sada ne znam kako nisam vrisnula od čuda kad smo ušli. Elena je bila ravno od frize-ra, u čistoj haljini bez ijedne mrlje od boje, a atelijer je bio pospremljen kao za dolazak sanitarne inspekcije. Oboje su se držali kao da su pali u štirku i prvih desetak minuta po-stavljali su svoje osobne rekorde u mucanju i govorenju totalnih besmislica. Nisam to mogla gledati ni slušati, pa sam se otišla družiti s ribama. One su, srećom, mutave i ne-maju pojma o afektiranju. Nakon pola sata njih su dvoje počeli normalno razgovarati, a još pola sata kasnije ustvr-dili su kako zajedno žele kuhati neku tjesteninu. Onda su se sporili po čijem receptu, sve dok nisu, naglo skloni riziku, odlučili spojiti svoje recepte i uzdali se u jestivost toga kompromisa. Tada je Elena konačno prestala glumatati s tom haljinom i presvukla se u traperice i majicu koja može podnijeti mrlje od umaka. I Argus je skinuo sako i podvinuo rukave, a preko košulje je stavio Eleninu rascvjetanu pregaču, ukrašenu volanima. S tom pregačom izgledao je poput luđaka od kojega su već svi digli ruke. I tako su oni kuhali i pričali, smijući se bilo čemu, a ja sam se dosađivala. Ipak, jelo je bilo začuđujuće dobro i oni su se poput djece otimali oko toga čija je zasluga veća, sve dok Elena nije posve zaboravila na dostojanstveno držanje i na podu kraj stola napravila naj-prije "špagu", a onda i stoj na glavi. Tek tako, da mu pokaže kako se on ljuto vara ako misli da je ona za staro željezo samo zato što se ne bavi sportom i što joj je košarka pose-bno blesava. Ponudila sam se da operem posuđe, samo da sve to ne gledam i ne slušam, 87


a Argus je ugljenim štapićem po nekom škarniclu crtao Elenin portret, tek da joj pokaže kako je i on mogao upisati tu njezinu Likovnu akademiju, samo da je htio. Kad su, sat kasnije, po stoti put plesali na onu Armstrongovu laganicu i kada je Argus u duetu sa starim Sachmom mumljao ono There must be a way... počela sam cviliti kako bih išla kući. Jedva su se odlijepili. Kasnije mi ničim nisu dali do znanja sastaju li se i dalje, ali vidjela sam kako Elena drži onaj njegov crtež gore na zidu galerije, a na retrovizoru forda ljuljao se bijeli slonić, kojeg je Elena još zimus spretno napravila od ostataka glinamola. Na treninzima je Argus i da-lje urlao na mene za svaki krivi potez, ali meni to na jedno uho unutra, a na drugo van. Tek sada, kad smo slavili tu dobivenu utakmicu i kad sam došla sjesti pokraj njega, u predahu između dviju pjesama Argus me zagrlio, šapnuo da sam njegov mali anđel i kako jedva čeka četvrtak da se Elena vrati iz Rovinja. Baš mi je drago da su se stari vra-govi spojili. Čak i ako je točno da se odrasli love na tim trapezima, Elena se zbilja nema čega bojati. Svi u klubu znamo kako Argus reži iz navike, ali prije bi sam pao nego ispus-tio nekoga tko računa na njegovu pomoć. Podatak da je Elena u Rovinju i da dolazi tek za četiri dana, pogodio me poput malja. Sasvim sam lijepo vidjela kako će mi sutra ravnatelj upisati onaj ukor i kako ću, nakon roditeljskog sastanka u srijedu, na koji samo meni nitko neće doći, izletjeti iz škole. Od-mah me prošla volja za pjesmom i slavljem pa sam se pokupila kući. Putem sam se pris-jetila kako mi je Elena spominjala mogućnost da izloži slike u Rovinju, no kako me baš briga za te stvari, zaboravila sam čim mi je rekla. Sada ću skupo platiti taj propuh u uši-ma. Čim sam se vratila kući, pogledala sam je li netko telefonirao. Luka je ostavio poruku da su uplovili u hamburšku luku i čim završe s iskrcajem, pokušat će doći barem na nekoli-ko sati. Joj, kako mi je laknulo. Sad ću mu, doduše, morati priznati sva ta sranja u školi, ali si-gurno će me spasiti kod ravnatelja. Čini se kako Elena uvijek ima pravo, jer ovaj cirkus s ukorima je sigurno prije točka na trapezu nego zekanje s klaunovima. Sva je sreća što još imam Luku, koji se sada, jadan, sam samcat razvukao u moju mrežu. U kupaonici sam bacila pogled u zrcalo. Mel Gibson se nije ni pojavio, odmah je došao Igor. Dugo sam ga gledala kako me gleda. — Znaš, jedva čekam da profuramo — priznala sam glasno, nagnula se preko umivaoni-ka i dala mu pravu filmsku pusu. Noć je bila isprekidana košmarnim snovima. Sva užasnuta, shvatila sam da se ljuljam na trapezu, a dolje u dubini bili su neki sićušni ljudi. Na drugom trapezu bio je Igor i svaki put kada mi se približio, zvao me da skočim k njemu. Točno se sjećam kako su mi znojni prsti klizili s prečke, no doviknula sam mu da nisam blesava, a pogledom sam tražila način kako da se vratim na malu, sigurnu platformu. Kad sam već gotovo uspjela, na platformi su se stvorili ravnatelj i profa iz hrvatskog s isukanim mačevima uperenim prema meni. Nije mi preostalo drugo nego vjerovati Igoru. Kad se drugi trapez opet pri-bližio, pustila sam ruke, ali Igor je odjednom postao striček Ivo. Naravno, ustuknula sam i počela padati brzinom od milijun kilometara na sat. Dolje nije bila mreža nego neki mrak, pa sam urlala i zvala Luku. Konačno me nešto primilo, ali to nije bio Luka nego Argus, koji je odmah počeo vikati kako sam pala jer ne jedem ono što mi je rekao i jer kod izbačaja ne držim pravi kut u laktu. I nek sad idem sve ponovno! Nešto teško mi je pritiskalo prsa, a on mi je spužvom brisao lice. 88


Probudila sam se vrišteći i ugledala Konradova leđa dok je bježao iz sobe. Trebalo mi je dosta vremena da se priberem. Upalila sam svjetlo, otišla popiti vode i umiti se, jer mi je cijelo lice bilo nekako ljepljivo. Na čistoj bijeloj posteljini nazirali su se tragovi psećih ša-pa. Vjerojatno sam zbilja vikala i zvala Luku, pa je jadni pas došao vidjeti koji mi je vrag. Sigurno mi je on stajao na prsima i lizao mi lice da me utješi. Odvukla sam se dolje da mu se ispričam. Isprici sam dodala pola kifle od oraha, pa smo sve fino izgladili i opet bili prijatelji kao i prije. Vratila sam se u krevet razmišljajući kako su psi isti kao mame, bezbroj puta ti sve oproste i vole te iako si zadnji kreten. U ponedjeljak je u školi bilo gala. Nitko me nije slao ravnatelju, pa sam se pritajila ko drek u travi i čekala da prođe dan. Svi profesori su, kao po dogovoru, uzimali novo gra-divo i nije bilo onoga zlokobnog listanja imenika koje cijeli razred dovodi u predinfark-tno stanje. I profa iz hrvatskog je naglo prizdravila. Više ju nije zanimala naša budućnost, nego se i ona latila normalnog predavanja gradiva. Držala se poput uvrijeđene aristokratkinje koja strpljivo nosi križ što joj ga je sudbina nepravedno natovarila. Ponašala se kao da govori praznoj učionici, jer nikoga nije ni pogledala ili tražila ikakvu suradnju razreda. Samo je onako zurila iznad nas, a riječi su joj padale iz usta kao iz ledomata. Ne može se reći da je to bila neka kazna koja bi nam nagnala suze na oči. Naročito nam nisu nedostajale nje-zine poučne pričice kako isključivo kljukanje zrnjem i mekinjama otvara posve novi po-gled na svijet. Ne vjerujem da se itko u razredu otima za mogućnost sagledavanja ovog svijeta s njezina motrišta. Naprotiv, ta njezina frapantna sličnost s lutkom Barbie natjera-la nas je da konačno prestanemo uzimati zdravo za gotovo sve što nam profesori kažu. I da njihove vrijednosne sudove stavimo najprije pod lupu, a tek onda u glavu. Jedva sam dočekala veliki odmor kako bih Renati ispričala sve ono od jučer i rekla kako sad imam sjajnu priliku profurat s Igorom. Zbog vremenskog ograničenja nisam baš išla u detalje s onim kako sam poljubila ja njega, a kako on mene. Nek misli da je bilo onako filmski, kakve sad to ima veze. Iza leđa nam se dovukla Nives, koja kao da nekim rada-rom hvata ovakve razgovore. Naravno, odmah je htjela znati tko se to ljubio. Renata je brzo sve izlajala, jer joj je bilo drago što mi sve tako glatko ide i što ću konačno prestati biti jedina u razredu koja o seksu može spikat samo na razini teorije. — Koji to Igor? — raspitivala se Nives. — Ne znaš ga — rekla je Renata — on je u suprotnom turnusu. — Kakve to ima veze? Ako ide u našu školu, onda ga ziher znam. Nives zbilja može ići na jetra s takvom arogancijom. Čim je riječ o dečkima, ponaša se kao da joj se obvezatno dostavljaju kopije novačkih popisa, i to na razini grada i okolnih županija, a ne samo naše škole. I nije to samo kada sam ja u pitanju. Sve su cure očajne jer, ma kako to nevjerojatno zvučalo, Nives zaista zna sve dečke. Sludila je ona i jadnu Renatu kad je čula da je profurala s Alanom. Nives je istog časa bila dobrzala provjeriti informaciju, a kada je Renata sva sretna potvrdila, odmah je pohvalila njezin ukus. — Nije loše! — rekla je, a onda malo stisla oči i kao prisjećajući se, dodala: — Tetovirana ruka, dlakava prsa, dobra bedra, slatka mala guza i onaj seksi madež ispod pupka — dodala je tihim, šmekerskim glasom. Renata je odmah pala u komu. To je trajalo danima, a nije ni čudo što je bila sva očajna. Tek su profurali i još je bilo tako hladno da smo se svi muvali obučeni ko eskimi. Renata je samo znala kako mu izgleda glava, šake i ta tetovaža na podlaktici.

89


Danima je glavinjala pitajući me što bi sad ona trebala napraviti. Baš je našla koga će pi-tati! Nismo imale pojma kako se takve stvari rješavaju. Ne možeš ti dečka odvesti na si-stematski pregled kako bi provjerila to s madežom, a opet, sama pomisao da si zateleba-na u nekoga koga je Nives već potrošila, zbilja je više nego ponižavajuća. — Možda nema veze, možda ti koza samo diže tlak — tješila sam je, ni sama ne vjerujući u to što govorim. — Ma kakvi! — hrabro je odbila ponuđenu slamku. — Nives ne bi navodila sve te deta-lje... — Možda ipak nije to što misliš... — Nego kaj je? Daj se saberi! — Alan je pametan dečko — ustrajala sam — i niti uz najbolju volju ne mogu ga zamisliti ni kako s njom razgovara. — Ni ja — uzdahnula je Renata — ali nitko ne kaže da je u nekim situacijama razgovor obvezatan. Ljubomora ju je nagrizala poput solne kiseline, no nikako nije uspijevala to izvesti na čis-tac. — A da ga pitaš? — lanula sam jednog dana. — Jesi li ti luda? Ne radi se to tako. — Otkud znaš? Kao da si to već stoput prošla pa si stručnjak. — Nisam, ali znam. To se tako ne rješava. — Nego kako? — Ne znam. Pretvaraš se kako ti nije važno, ili sve pošalješ k vragu i nađeš si nekog drugog. Plač kojem se zatim prepustila, rječito je govorio što misli o tim rješenjima. Sjećam se ka-ko sam i tada poželjela da Nives krepa, kad zbog svojeg hira tjera Renatu da stalno izno-va ruši rekord plakanja u školskom zahodu. I kako mi je bilo da otrčim u zbornicu i po-bacam im u glavu sve moje posrane petice iz imenika kad me nisu naučili ništa čime bih joj pomogla. Srećom, čitava se stvar razjasnila toga istog dana poslije nastave. Alan je čekao Renatu da malo prošetaju prije glazbene škole. Krenula je prema njemu vukući se neodlučno i moleći me neka pođem s njom. Jedva smo došle do njega kad nam se Nives javila, onako u prolazu. — Bok, štreberi. — Kaj je ta kokoš u vašem razredu? — pitao je Alan, prateći Nives pogledom. — Poznaš je? — nehajno je upitala Renata, tražeći nešto po svojoj torbi. Zadivila me ta njezina mirnoća, a opet, ne bi me čudilo da je tog časa iz torbe izvukla ba-junetu. — Nismo baš razgovarali ili tako nešto — odvratio je Alan, potpuno nesvjestan kako mu cijela veza s Renatom ovisi o tom odgovoru. — Znam je jer je čitavo ljeto visila na bazenu na Sveticama. Moraš zapaziti kuruznog komada koji pluta po bazenu kao ploča stiropo-ra i ratuje sa svakim tko joj pošprica kosu. Časna riječ, cure, ta nije smočila glavu cijelo ljeto.

90


Renata mi je gurnula u ruke svoju torbu, okrenula se Alanu i ljubila ga, nimalo se ne obazirući na mogućnost da naiđe netko od profesora. Zbilja ta Nives laže čim zine. Stalno nam je prodavala foru kako je cijelo ljeto provela u Padovi učeći talijanski, i to ne zato što bi ona to htjela, nego su je, fol, starci musali. Zbog svega toga lako je razumjeti zašto je Nives zadnja osoba kojoj bih trčala javiti no-vost o Igoru. — Kak zgleda taj Igor? — pitala je Renatu, potpuno me ignorirajući. — Visok, zgodan, dobro građen, naočale... — revnosno je nabrajala Renata, kao da pod-nosi prijavak nekome u Pentagonu. — Znam ga! Ima trepavice da bi ih mogao češljati u punđu. Šteta kaj je štreber... i peder — dodala je poslije kraćeg oklijevanja. Nimalo se nisam obazirala na ovu posljednju primjedbu. Ona je tako krstila svakog deč-ka koji nije polomio noge trčeći za njezinim 90-60-90 kvalitetama. — Yesssss!! — uzviknula sam, ushićena njezinom ocjenom i brzo odjurila na mjesto, jer je profesor već ušao u razred. Majko moja, kakvu ja imam sreću! Na mene trza jedini dečko koji mi se stvarno sviđa, a Nives ga nije ni pipnula! Nije me brinulo ni to što ga je progla-sila štreberom. Njoj je štreber svatko tko zna suvislo nabrojiti strane svijeta. Trčala sam kući, još ne mogavši vjerovati kako sam se sretno provukla u školi. Na kuć-nom pragu dočekalo me iznenađenje. U lokvi kečapa ležao je mali, zeleni zmaj. Bila je to zgodna igračka, ona kakve nalazimo u kinder-jajima. U prsa mu je, poput koplja, bio za-bijen tanki čavao bez glave. Nedaleko od potresnog prizora zmajeva tužnog kraja, stajala je jabuka obojena zlatnom bojom. U ulaznim vratima vidjela sam utisnutu ceduljicu, i dok sam razmatala taj papi-rić, srce mi je udaralo kao ludo.

Oprosti što je zmaj kržljav, ali svi veći su se razbježali. Jedva čekam zagonetku. Danas imamo pet sati, pa ako ti se da, pričekaj me pred školom. X Igor

Joj, nitko sretniji od mene. Još davno mi je Luka objasnio kako Englezima, Amerikancima i svima u bijelom svijetu ovo slovo X na kraju pisma znači pusu. Njemu su cure stalno slale pisma s takvim pusama, a meni je ovo bilo prvo u životu. Odmah sam se prisjetila onoga pravoga X koji mi je dao na prijevaru dok sam žmirila. Nema boljeg slova od tog X, pomislila sam. Oprezno sam pustila Konrada van, a onda pokupila sve to blago i odnijela u svoju sobu. Igor je super. I cijeli svijet je super. Ma baš me briga za blesavu školu, jer Luka će sigurno doći i nekako me spasiti. Ne bi on javio da će možda doći ako nije bio siguran. Bilo je to jedno od onih popodneva koja se vuku u beskraj. Svakih pet-šest sati pogledala bih na uru i vidjela kako je proteklo tek desetak minuta. Napravila sam sve što je trebalo za školu, malo vježbala trice, maltretirala cucka i prtljala po kuhinji, no vrijeme se svejed-nako vuklo. Normalno, na telki nije bilo ničega. Ponedjeljak je loš dan, bez sportskih pri-jenosa. ATP turnir u Frankfurtu završio je dvobojem Samprasa i Bekera. Ivanišević se negdje odmara, ispao je još prije tri dana. Gledala sam i taj njegov meč u petak na ZDF-u. Bilo bi bolje da to nisam vidjela. Zbilja ne zavidim Goranovim roditeljima kad ga moraju 91


gledati kako sam sebe izbacuje iz igre, a onda baca reket i psovke po terenu. Već sam proljetos htjela pisati Goranovoj mami i reći neka prestanu trošiti novac na trenere. Jer Goran zna sve o tenisu. Neka mu radije nađu budističkog svećenika i jednoga majstora karatea, pa da mu oni srede to ludilo u glavi. Kad ne ide s meditacijom, sredit će ga kara-tist, i tako izmjenično, sve dok mu ta tramuntana ne zbonaca. Normalno, Luka me i od toga odgovorio. Jer, kao prvo, teško da bi uopće našli takve ljude. Luka kaže da bi se i sam Dalai Lama propio od muke kad bi ga zadužili da obuzda Gorana. A kao drugo, tvrdi on, Goran tada više ne bi bio Goran, jer bi ga to uništilo kao da mu je učinjena svo-jevrsna lobotomija, koja bi ga učinila tek ubogom tenis mašinom, a ja to sigurno ne že-lim. Nisam znala želim li ili ne, jer nisam znala što je lobotomija. Tek kad sam pogledala u rječnik, znala sam da to ne želim i neka je on samo takav živčan kakav jest. Nisam imala pojma kako će taj slučajni razgovor tada dirnuti Luku ravno u živac. Tako je žučljivo branio Gorana da sam se počela osvrtati ne bih li vidjela tko ga uopće napada. A tada je Luka izložio svoju teoriju o mediokritetima kao crvenoj niti čovječanstva. — Gledaj — rekao je — Goran je samo sitan primjer, ali to me podsjetilo na nešto važno. Na žalosnu sudbinu ljudi, na nešto tragično što se već stoljećima događa. Eto, ti bi silno htjela da Goran bude prvi na ATP ljestvici i da tamo ostane godinama, a znaš da neće. Tvoj omiljeni Dino Dvornik nikad neće postati pjevač poznat u svijetu. Mogao je biti, ali neće. Jesenjin je pisao krasne pjesme, ali se još mlad tako svojski i zdušno ubio da i danas svi još prepričavaju njegovu smrt. Mogu ti ih nabrojiti na stotine, svih kalibara i svih mogućih zanimanja, s najrazličitijim životnim epilozima... Zurila sam u njega, gledajući kako sve jače bjesni, a nisam imala blage veze čime sam sve to izazvala. — Sad se pitaš o čemu ja to govorim — nastavio je — pa ću ti i objasniti, jer ne vjerujem da će ti o tome u školi puno govoriti. Sigurno ste učili kako je u prirodi sve odlično sre-đeno takozvanom prirodnom selekcijom. I kako zbog nje samo najbolji i najjači preživ-ljavaju, a onda oni daju sjajno potomstvo koje se međusobno bori za najbolja mjesta. To tako ide generacijama i za očekivati je neki usrani trend prema savršenstvu. Onda smo mi, ljudi, kako smo već skloni analogijama svih vrsta, brzo povukli paralelu i rekli kako je, zacijelo, tako i s nama. No to ne ide baš tako. Kao da se priroda jezivo našalila, pa svakome koga nečim posebno obdari, odmah ugradi i mehanizam za samouništenje. Ti su ljudi oduvijek nalazili neki način da sebe onemoguće, i oduvijek su groblja, bolnice i zatvori imali mjesta rezervirana za njih, a mediokriteti su pobirali vrhnje. Malo je zastao, gledajući me pažljivo, kao da nekim rendgenskim pogledom provjerava koliko je od toga što je rekao, ušlo u mene. — Ti to još ne kužiš — nastavio je tiše i u pomirljivom tonu — ali taj princip samounište-nja je svuda oko nas i šljaka kao lud. I što je najgore, ti tu ništa ne možeš... Nitko ne može ništa. Jesi li se ikada upitala zašto ljudi kao Giordano Bruno ne mogu biti kuš onih pet minuta kad ih inkvizicija musa da kažu nešto što oni žele čuti? Svi ti Giordani su stoput u životu lagali nešto bez veze, ali sada ne, sada kao da baš moraju s istinom kopati vlas-titi grob. I nije tako samo u znanosti, nego u svemu. Evo ti tvoje obožavane Billie Holiday, koja se kljukala drogom do prerane smrti, a svake godine barem jedno veliko ime ode njezinim stopama. Velik je broj onih koji su imali što dati, ali su zbog nekog raz-loga odustali, ili su ustrajali a onda se dokrajčili sami ili su ih pogubili. Ili su, sluđeni, završili bolje da i ne znamo kako. I to ti tako ide od samog gospodina Isusa Krista do

92


dana današnjega. Na tisuće ljudi čija imena i talente ni ne znamo. Mogli su na tisuće na-čina promijeniti neki sitni fragment, a time možda i cijeli svijet. Ali nisu. Malo su uzdigli prašinu, no na svakoga od njih dolazili su milijuni mediokriteta koji su sve izmjerili sebi dostupnim mjerilima, i pobrinuli se da nikakve devijacije ne skrenu maticu iz korita. Tu je Luka zastao, tek da udahne, a onda su mu oči zasjale dok je pružio prema meni ru-ke, onako malo raširene, kao da drži košarkašku loptu. — Zamisli samo — nastavio je — što bi bilo da su Isusu dane još trideset i tri godine, da je Giordano imao barem dio urotničkih sklonosti kakve su imali oni koji su mu sudili, da se toliki filozofi nisu propili pa odmah sustali, i da su svi Einsteini ovoga svijeta imali dovoljno taštine da ne umru prije negoli naprave barem desetero djece. Kužiš? Kad o tome misliš, vidiš neku paralelnu povijest koja bi, da se dogodila, krenula nekim sasvim drugim putem, s posve drugim vrijednostima. Kad bi sada tebe i mene netko ubacio u takav svijet, mi u njemu ne bismo ništa prepoznali. Bilo bi nam kao da smo pali s Marsa ili, točnije, iz neke mračne, pretpotopne povijesti. Kužiš? Ono što nama sad izgleda super i strašan progres, to je tek lupo puzanje neinventivne gomile koja je davala i ton i smjer cjelokupnoj povijesti. Milijunska kočnica tupih i prosječnih uvijek je bubnula u čelo sva-koga tko i pomisli nešto drugo. Znaš li ti uopće koja je riječ vodilja ljudskog roda? Crkva bi željela vidjeti da je to ljubav, a marksisti melju kako je to rad. Ali nije. Riječ koja nas je ovamo dovela je mimikrija. Čim ti poprimiš boju i ponašanje, čim zbrišeš individualne oznake, odmah te prime u sredinu svojeg stada kao neku usranu dragocjenost. I odmah dobiješ u tom društvu svoj mali kaplarski čin, malu kuću u predgrađu, malu plaćicu, ma-lu ženicu i troje dječice koja će ti dati devetero unučadi, dvadeset i sedmero praunučadi i osiguranu budućnost. Kad rikneš, oplakivat će te kao stup društva i blještavi uzor za po-koljenja koja dolaze... za nepregledne mase dobro prilagođenih, kužiš? Ušutio je, zagledan u te svoje, meni posve nepoznate neprijatelje negdje na zidu, pomalo zadihan kao nakon prave borbe. Bio je to neki novi Luka, Luka kojeg još nikada nisam vidjela. Bila sam zgranuta svim tim što je govorio. Gdje li je on to bio s tim svojim brodom, pitala sam se. Ranije smo se tako fino zekali, a sada kao da ga je netko polio otrovom. I kakav to blesavi paralelni svijet spominje?! — A oni što strše po strani — nastavio je — neka se snalaze kako znaju. Sami su krivi što su drukčiji i što žele takvima i ostati. Ako i opstanu i ožene se, uzdajmo se da neće imati djece. A ako i imaju djecu, uzdajmo se da im nisu usadili svoje ideje, nego srčanu manu ili tako nešto. Kužiš? — Čuj, Luka, jedino kaj ja kužim je da tebi neće biti lako naći ženu. Osim možda neku gluhu siroticu, koju ćeš smotati prije nego shvati kakve gluposti melješ. Koji ti je vrag? I, molim te, kakve to veze ima s Ivaniševićem? Pa on nije nikakav blesavi genij koji bi mi-jenjao svijet. On je samo živčani dečko koji fino igra tenis... — Joj, na koga si ti tako blesava? Nisam ja ovo govorio zbog Gorana, nego zbog tebe. Ja sve ovo lajem jer poludim kad te vidim kako se ponašaš. Točno kao ta gomila luđaka koji nikada neće dati ništa svoje, nego samo patroliraju naokolo, ispravljajući i kritizirajući one koji nešto rade na svoj način... Ma koji vrag tebi daje pravo pisati Goranovoj mami i ikoga ispravljati? Saberi se i radi nešto sama. — Ma kaj ja mogu raditi s petnaest godina? — Je, sad si odjednom jako mala, a za usrano kritiziranje si dovoljno stara i pametna...

93


Normalno da sam se uvrijedila. Nije to njemu prvi put da me ovako uvuče u neki svoj razgovor o stvarima koje niti kužim niti me briga za njih. To su ti njegovi kretenski mo-nolozi koje on proglasi razgovorom samo zato što sam u istoj prostoriji gdje on melje, i samo zato da bi on na kraju ispao pobjednik, a ja budala. Normalno, uvrijedila sam se do groba. Pobrala sam cucka i otišla u park. Ako sam ja tako blesava, a on takav lumen, nek razgovara sam sa sobom, majmun jedan glupi idiotski. To nam je proljetos bila zadnja spika. On je ostao još dva dana u Zagrebu, ali me više nije mogao namamiti da slušam ta njegova sranja i kritiziranje. Sad odjednom ne smijem ni u vlastitoj kući reći kako Goranu ne valja što je živčan, a da mi rođeni brat ne složi cirkus koji s tim nema veze. Na kraju još ispada kako ne treba mijenjati Gorana nego mene. Ma daj! Ta dva dana ne bi me ni s policijom prisilio na spiku. Pustila sam ga nek se ždere, a govorila sam samo ono: bok, da, ne, molim i izvoli. A i to samo zato da kreten ne bi mislio kako sam i divlja, osim što sam, navodno, blesavi mediokritet, samo sklona kritici. Kad je odlazio, zaključala sam se u svoju sobu, da se ne moram ni pozdravljati s njim. Stajao je u hodniku i uporno spikal s vratima, sve dok mu dolje nije zatrubio taksi. Od-jednom mi je sinulo kako ga dugo neću vidjeti i sve mi je to moje durenje postalo bez ve-ze. Brzo sam otključala vrata i sjurila niz stepenice. Auto je već krenuo pa sam trčala svom snagom i samo Konradu mogu zahvaliti što su stali, jer pas i brže trči i glasnije se dere nego ja. Onda smo tamo, nasred ceste, Luka i ja slinili i ispričavali se, sve dok živ-čani taksist nije počeo vikati kako će im trebati avion da stignu na avion. Ipak, nisam mogla zaboraviti taj razgovor. Sljedećih nekoliko dana stalno sam mislila o tome, zbunjena i nesretna što ga nisam pažljivije slušala, jer mi ona njegova paralelna povijest nije bila jasna. No i sama sam se prisjetila nekih imena iz prošlosti, ljudi koji su skončali kao tragični gubitnici, ili onih koje znamo po nečemu što su izmislili. I počela sam se pitati što bi bilo da je bilo ili da nije bilo. Joj što je to dobra tema za mozganje! Da James Watt nije usavršio parni stroj i da se nije baš zainatio napraviti tvornicu tih stroje-va, bi li se toga sjetio netko drugi? I kada? I kakav bi sada bio svijet? A možda je Watt odlučio u trenu kad je to svima izgledalo idiotski i kad su ga nagovarali neka se radije prihvati nečega što svi normalni ljudi rade. Da ih je poslušao, sve milijarde stvari vezane uz parni stroj ne bi se dogodile. Ili bi kasnile, pa bi se i opet sve promijenilo. Ne bi bilo roba koje su se proizvodile tim strojevima, niti bi bilo vlakova koji su to prevozili, ni pa-robroda... teško je i sagledati sav taj mrak. To bi značilo i da su se Henry Ford i ostali ro-dili prerano za proizvodnju automobila pa Luka ne bi ni mogao zvati taksi za prijevoz do aviona, kojeg ne bi ni bilo da ga odfura do grada gdje je usidren njegov jedrenjak... Točno pošašaviš kad pomisliš koliko je toga ovisilo o tome da jednoga dana u svojem životu Watt baš bude živčan i ne sluša nikoga. A kladim se kako su mu svi govorili: Daj, James, pusti te bedastoće, radi nešto korisno! Da ih je poslušao, možda bismo još i danas čekali čudo prve termoelektrane i sve bi tako kasnilo da još ne bi bilo ni televizije, ni sate-lita, ni interneta. Kad o tome učiš u školi, sve izgleda kao prirodan i logičan doprinos sveukupnog čovje-čanstva, a ne zasluga hirovitih pojedinaca. Ima Luka pravo, napredak nije donosila go-mila "normalnih", nego oni koji su joj na tren izmakli. Ne samo da se više nisam ljutila, nego sam svakodnevno s velikim zanimanjem okretala u glavi tu temu, razgledajući je sa svih strana. Možeš ti o tome razmišljali godinama i ne bi ti dosadilo. Sada bolje razumijem i Lukinu priču o nekoj drugoj povijesti koja je bila tako lako moguća, a nije se dogodila. Tko zna što li se netko od starih Grka još sjetio, pa

94


su ga ismijali i obeshrabrili. Ili možda je Marco Polo bio malo rastresen onog dana kad se vraćao iz Kine, pa je zaboravio ukrcati još nekoliko omota sa stvarima koje bi kasnije sve promijenile. A što bi bilo da nije donio ni to što je donio? Ili da oni idioti nisu onako navalili na Inke i Asteke, uništavajući sve pred sobom samo da bi se domogli njihova zlata. Možda bi im Indijanci tada pokazali nešto neusporedivo vrednije. Ne možemo zamjeriti Indijancima što nisu H. Cortesu poslali pregovarače s prijedlogom da ih Španjolci pljačkaju i zlostavljaju samo popodne, a jutrom neka poha-đaju seminare iz astronomije i graditeljstva. Tu ti ne možeš biti dovoljno pametna, jer niti znaš što nam je sve slučajno izmaklo, ni kada, ni gdje, niti koliko puta, a još manje možeš i zamisliti kamo bi nas te nove spoznaje odvele. Jedina, ali velika korist cijeloga tog razgovora i mojih kasnijih mozganja, bila je da sam shvatila kako ovaj svijet oko mene sigurno nije optimum i maksimum koji smo u ovih nekoliko tisućljeća mogli doseći. Pa ti i ono na što si još jučer grizla, sada nekako gubi sjaj, i pitaš se nije li neko čudo nove tehnologije samo slaba i primitivna utjeha za ono što smo mogli imati, samo da smo u zakučastom labirintu ranijih događanja negdje povoljnije skrenuli. Loša strana svega toga je što mi je Luka onim razgovorom potresao čvrsto tlo pod no-gama, onako devet stupnjeva po Richterovoj ljestvici. To i možeš očekivati od njega. Jed-nostavno ti svojim baljezganjem zdrma cijeli svijet, brzo sjedne u taksi i odjuri u daljinu, a ti sad misli i snalazi se kako znaš. Spomenula sam mu to čim je prvi put telefonirao, ali ne možeš ti njemu ništa. Rekao je kako je i htio da malo mozgam, a ne da završim ko Bu-cekova žena koja s dalekozorom bulji u ljude i samo kritizira. Baš me sad zanima kad dođe i kad mu budem morala priznati za onu zadaću iz hrvat-skog, hoće li reći kako je i on tu malo kriv. Sam je htio da shvatim kako ovaj svijet i nije bogznakaj i nisam onda samo ja kriva što nemam pojma što bih u njemu radila. Naravno da bih i ja htjela izmisliti nešto super, nešto što će skrenuti cijelu budućnosti, ali ne mogu to napisati u zadaći, i onda slušati kako me Barbie ismijava pred cijelim razredom. Ta-man posla! Vrijeme se i dalje vuklo. Planirala sam oko šest sati odgibati s Konradom pred školu i tamo se zekati dok Igoru ne završi peti sat. Joj, jedva sam čekala da ga vidim, jedino me brinulo što nisam imala pojma kakvu zagonetku bih mu zadala kao treći zadatak. Tako se lako izvukao sa zmajem i jabukom da je vrijeme da sad malo krvari. Odlučila sam vrijeme do sudara ipak provesti u kući i malo se zabaviti. Ranije je moja najomiljenija zabava bilo pisanje, no i tu me Luka obeshrabrio. Jer ja, budala, ne znam držati jezik za zubima, nego mu sve kažem. Kad je zimus za Božić bio tu, donio mi je gomilu darova. Baš se vratio iz Amerike i, osim lopte Chicago Bullsa i jedne gala majice sa slikom Dennisa Rodmana, donio je mnogo stvari za kuću. Pravila sam se kako je sve super, iako su one sprave za kuhinju bačen novac. Ne znam skuhati ni ono što možeš ako imaš samo jedan nož i zdjelu, a ne sve te kerefeke. Odmah sam uskočila u nove tenisice, traperice i tu majicu s Dennisovom slikom, i nisam iz toga izlazila ni danju ni noću, sve dok Luka nije zaurlao kako ću početi gnjiliti i nek se taj čas presvučem. Zna on tako poludjeti iz čistog mira, kao da mi je neka živčana baka, a ne brat. Jer, kao, moramo ići u grad kupiti još neke stvari, a izgledam kao svinja. — Kaj fali trapericama i toj majici?! Bubnem gore jaknu i baš super! Ne znam kako on to napravi da mu iskoči žila na čelu, ali to znači isto što i Konradovo nabiranje gubice i pokazivanje očnjaka, pa sam se pobrala gore i presvukla se. Kad je ku- 95


pio sve što je namjeravao, odvukla sam ga do one privatne papirnice koja ima najbolje bilježnice u gradu. One s prekrasnim koricama, velike i debele kao telefonski imenik. Malo se bunio kog će mi to vraga, ali ih je ipak kupio, samo da mu ne cvilim usred duća-na. Kasnije te večeri opet ga je zanimalo što će mi to. — Pisat ću svoj prvi roman. — Roman? — Aha. — O čemu? — Još ne znam točno. — E jesi blesava! Čuj, zašto ti ne možeš biti šašava u nekoj podnošljivoj dozi, nego kad lupiš, to mora biti prasak? — Uopće ne vidim kaj je tu šašavo. Netko dobro pjeva, netko crta, a ja znam pisati. — Ma nemoj! Jesu li te već primili u PEN? Ona zna pisati, čuješ li, Bože? — afektirao je, pogledavajući prema stropu. — Ziher si tijekom školovanja skupila desetak petica iz sa-stavaka i sad, normalno, kaj ti može biti sljedeći korak nego roman! — Nije riječ o sastavcima, nego znam pisati i pišem tisuću puta bolje od tebe. Nećeš mi valjda ti procjenjivati talent! Uostalom, kakva je sramota ako su mi u školi rekli da dobro pišem? — Kakve ima veze kaj su ti rekli u školi? Tamo su rekli i nekom klincu da dobro crta, pa kaj s tim? Ne bu valjda odmah dizal skelu da oslika strop katedrale Svetog Stjepana! Ma gdje si ti uopće bila da bi mogla pisati roman?! — Ne moram nikamo ići da bih ga napisala. I tvoj dragi Karl May, uz kojeg si odrastao, čučio je u svojoj Njemačkoj pišući tisuće stranica o kaubojima i Indijancima, čak i o Kini. Valjda ne misliš kako će tebe primiti u PEN zato što plutaš svijetom na tom usranom brodu i misliš da si zato pametan. Baš ću pisati i šta mi možeš — dodala sam djetinjasto, a prve suze su mi već potekle niz lice. Nije to zato što bih se ja namjerno rasplakala, nego on meni tako digne tlak da suze poteku same od sebe. — Kaj ti je? — pitao je, kao da on nema ništa s tim. Kako možeš počet sliniti usred raz-govora? Mogu, kad si takav. Nemaš pojma o pisanju, samo ti je važno da meni pokvariš volju i da se osjećam kao glupača. Fol, ti si literarni genij samo zato što stalno putuješ... — Nisi me razumjela. I daj, molim te, prestani plakati! Kako sam mogao znati da ću te običnim razgovorom rasplakati? Tek sada vidim da sam već zaboravio razgovarati s cu-rama. Moji dečki na brodu nikad se ne bi rasplakali usred nekakve spike o romanima. Slušaš me? Nisam ga htjela pogledati, ali sam ipak kimnula glavom. Zanimalo me kako će se sad izvući iz svojeg bezobrazluka. — Nisi me razumjela — ponovio je gurkajući pepeljaru po stolu. — Kad sam te pitao gdje si uopće bila da bi mogla pisati, nisam mislio na putovanja. Putovanja nisu važna jer su, u biti, ljudi posvuda isti... Imaš ih svakakvih i tu i u Švedskoj, Čileu, Alžiru... nije to bitno. Mislio sam na život kao putovanje, kužiš? Kako život teče, viđaš razne situacije i sudbine, učiš, gubiš, dobivaš... To ti je kao dug put od grada do grada. Čak i nije važno kako prolaziš u svemu tome. Važno je putovati polako i otvorenih očiju, pa na svako sljedeće odredište stižeš bogatija. Nisam ja tako pametan da bih se svega toga sjetio. Me-

96


ni je to jednom rekao tata kad sam ga davio kako mi je važno putovati i vidjeti Ameriku. Imao je pravo... Naglo je ušutio i neko smo vrijeme tako sjedili, svatko sa svojim uspomenama na tatu. — Hajde, reci mi — nastavio je. — Ne, ne moraš reći meni, reci samoj sebi, što ti to mo-žeš ljudima novo reći? Koga ti možeš opisati u svojem romanu? Možeš li, recimo, opisati neku udovicu koja ima trideset godina i dvoje djece? Znaš li kako ona razmišlja i kako je to kad si u braku? Možda je ta smrt muža za nju bila stokraka neman, koja je uništila one segmente njezina života za koje ne znaš što znače jer ne znaš ni da postoje. Kužiš? Ili je to smrt bila olakšanje i blagoslov? Možeš li njezin život voditi kroz roman tako da čitatelj uvidi splet posljedica te smrti? Znala sam što mi želi reći, i znala sam da ima pravo. Ipak, činilo mi se nevjerojatnim da baš sve pišeš temeljeći likove na proživljenom iskustvu. — Ma nemoj! — rekla sam svadljivo. — Po tome što ti govoriš, netko bi mogao pisati tek kad navrši dvjesto godina i proživi sve iz svojeg romana. Baš sam pročitala kako je Do-stojevski teško podnosio drugu trudnoću, a lako rodio trećeg sina, pa je onda pričekao ciglih dvadeset godina i započeo opisivati život Karamazovih. — Nije, ali ih nije napisao ni s petnaest godina. Tata bi ti sigurno njega spomenuo kao sporog putnika koji sve vidi. Taj je u tim svojim potucanjima bio i ispovjednik i voajer... ako znaš što time mislim reći. — Dobro! Ne znam hoću li pisati roman ili ne, ali znam da ne želim s tobom razgovarati o tome. Nikada više! — A imaš i još jedan nedostatak — nastavio je, kao da ništa nisam rekla. — Tvoj je pro-blem i oskudan rječnik. Imaš dozlaboga oskudan rječnik. Kad bi iz tvojeg teksta izbacili riječi kao joj, ma daj, glupi, posrani, idiotski i blesavi, ostale bi ti samo zamjenice i interpunk-cija, a s tim se baš ne stvaraju neki bestseleri. Držala sam dlanove na ušima i pjevušila na onu la-la-la foru, tek da mu pokažem kako ne umirem od želje za slušanjem njegovih kritika. Ipak sam čula sve što je govorio. — Možda bi trebala pokušati s pjesmama. Mislim, ako te pisanje baš veseli... skini te ble-save ruke s ušiju dok to govorim! Nije mi padalo na pamet. Nastavila sam lalalakati sve dok nije skočio i škakljanjem me prisilio da skinem dlanove s ušiju. Tada mi je još govorio kako moram čekati s tim ro-manom dok skupim barem malo životnog iskustva, jer mi inače likovi neće imati volu-men i bit će statični i neprepoznatljivi poput dječjih crteža. I kako nitko nije lud da dra-govoljno čita takve knjige. I neka se ja sad ipak prihvatim pjesništva jer mi emotivnosti sigurno ne nedostaje. Neumorno je nastavio štrikati na tu temu, iako sam već odavno stavila obje šake na prsa i uz bolnu grimasu, hineći grčeve infarkta, teatralno kliznula na pod i tu ostala ležati is-plaženog jezika. Praznici su prošli, Luka je otišao i ja sam sasvim zaboravila da sam namjeravala pisati. Baš nekako u to vrijeme dečki su otkrili da sam i ja cura, pa smo malo zaredali s onim mutavim šetnjama parkom. Vani je od hladnoće pucala kora na drveću, no ja sam neus-trašivo izlazila, grijući se vlastitom hormonalnom olujom i nejasnim očekivanjima. Nade da ću se tako dokopati silnih ljubavnih iskustava, nisu se ostvarile. Osim nejasnog mum-ljanja, nespretnog ljubljenja i uzajamnog grljenja kaputa, ništa drugo se nije događalo. Nakon svakoga takvog spoja vraćala sam se kući promrzla ko polarni zec, zaklinjući se

97


kako mi je to posljednji sudar prije vjenčanja. A onda bi se pojavio neki novi dečko, koji je izgledao tako dobro da bih zbog njega propješačila i Aljasku, a ne poneku stazicu u parku iza škole. Tek u kasno proljeće sjetila sam se pisanja i Lukina savjeta neka pokušam s poezijom. Brzo sam se zagrijala za to. Gotovo sam se posve preselila u čitaonicu obližnje knjižnice, satima i danima prelistavajući zbirke pjesama. Ubrzo sam shvatila kako i za to treba ponešto iskustva i mnogo uloženog truda. Dobra je pjesma svojevrsni siže romana. To je roman sveden na bit događaja, pomno uređen, urit-mljen, a često i urimljen. Nitko mi dotad nije rekao kako je teško pisati poeziju. Nikad dotad nisam ni razmišljala o disciplini forme jednog soneta. Sonet nije lepršavo trtljanje o ljubavi u četrnaest redaka. To je čvrsta stega forme, vojnički dril u kojem su sve riječi prethodno osvijetljene, ozvučene, odslušane i pomno poredane po boji, okusu i veličini smisla koji nose. To je savršeno polirana sletska vježba koja nama koji je čitamo visoko gore na tribinama, pruža privid lakoće. Što sam više analizirala, bilo mi je sve jasnije da ne mogu pisati poeziju. Nema u meni onog osnovnog poriva, one na svaku cijenu pristajuće žudnje za poniranjima, za prosija-vanjima i vaganjem svake riječi. Nema moja sirota duša potrebnu profinjenost za vibri-ranje na tako visokim frekvencijama. Po svojem mentalnom sklopu ja sam kao Konrad. Meni samo daj dobru škvadru i zezanje, daj mi malo naganjanja s loptom i sočna svinj-ska rebrica pa će mi i duša biti mirna i prezadovoljna. Što mogu, nisam ja kriva što sam tako jednostavne građe. Bilo kako bilo, sad su mi one debele bilježnice postale neprijatelji koji su okrutno ukazi-vali na moja ograničenja. Provodila sam sate s olovkom u ruci, no bjelina papira preda mnom nije više pružala otprije poznatu radost. Preostalo mi je samo odlučiti hoću li svoj mladi život nagrizati frustracijama, ili ću te bilježnice spremiti negdje duboko u ladicu. Spremila sam ih ne trepnuvši okom. Bio bi to vjerojatno kraj mojih literarnih pokušaja da mi jednog jutra lopta nije pala sa-svim lijevo iza garaže. Sagnuvši se, ugledala sam paučinu i na njezinu obodu pauka. Vi-sio je tamo razapet i grijao se prvim zracima sunca. Mi cure baš ne ludujemo za jutarnjim promatranjem paukova, no nisam mogla odvojiti pogled. U školi učiš samo koliko pauk ima nogu i nešto o toj njegovoj fori s mrežom. Tek sad mi je palo na pamet da se pitam gdje mu je žena ili škvadra. Zašto mu se tu po mreži ne naganjaju klinci? Je li itko vidio paučinu u kojoj je ludi tulum? Sigurno nije. Jer ovo ovdje je životni stav cijele vrste. U tu svoju svilenu mrežu ulovio je samoga sebe i sad čeka muhu kao što zatvorenik samotno čeka svoj obrok. Možda ubogi vrag osim te svoje prugaste odjeće ima negdje i otisnut broj, pomislila sam, igrajući se otkrićem. Onaj poznati osjećaj gađenja uzmicao je pred sažaljenjem. Ovako osamljen trajat će neko vrijeme, i uginuti, a da nije nigdje bio, niti išta vidio. Prelistavala sam po sjećanju sva svoja znanja iz zoologije, no nisam se mogla prisjetiti niti jednog drugog primjera gdje bi lovac živio bjednije od svoje žrtve. Te sam večeri već gotovo zaspala, kad mi je pred očima ponovno bljesnula ta osunčana paučina i njezin dragovoljni zatočenik. — To ti je za haiku! — dojavio mi je razbuđeni mozak. — Fino to kadriraš, krupni plan, izoštriš i klik! To ti je za haiku. Ustala sam iz kreveta, izronila onu debelu bilježnicu i zapisala:

98


U čvrstoj mreži prugastoga pauka tek kapi rose.

Jako mi se svidjelo. Prezadovoljna, vratila sam se u krevet i odmah pustila film s mojom knjigom haiku poezije u svakoj knjižari, pa poteškoće s prevođenjem za američko tržište i takve stvari. Istina, malo me brinulo hoće li čitatelji poput Nives skužit zašto je pauk prugast i tu rosu, to blještavilo ničega. Ne isplati se razmišljati o tome. Nives bi se i da čita izvještaj o vodostaju rijeka, sigurno čudila što li su oni time htjeli reći. Od tog sam dana počela škljocati uokolo poput neke čudnovate, samohodne haiku ka-mere, sabijajući sve oko sebe u taj oskudni 5-7-5 okvir. Mislila sam kako će me to ludilo brzo proći, ali nije. Posljednju sam zapisala sada u petak:

Tek kiša klizi niz tobogan u parku. Leđa jeseni.

Imam već toga na stotine. Katkad donesem bilježnicu u kuhinju, da mi vrijeme brže pro-đe. Recimo, dok mi se kuha riža, stanem na stolac i opalim književnu večer nekoj imagi-narnoj publici. Poslije oni plješću, a ja odgovaram novinarima na brojna pitanja o svojoj lakoći stvaranja, o uzorima i planovima za budućnost. Iskreno rečeno, to mi je najdraži dio kuhanja, iako Konrad odbrza van čim vidi da se penjem na štokrl. Kasnije mi ipak sve to zvuči loše, pa križam i ispravljam, a onda opet poludim dok se ne sjetim što je ranije pisalo, jer je ono bilo bolje. Nemaš ti koga pitati je li to dobro ili nije. Već sam desetak puta uzimala tu bilježnicu, u najboljoj namjeri da je ponesem u školu. Profa iz hrvatskog bi morala znati je li to dobro. A onda se sjetim kako ona izgleda i kako joj mozak radi, pa brzo izvadim bilježnicu iz torbe i odnesem je gdje je i bila. Točno mogu zamisliti profu kako bi navečer, okružena svojim frendicama iz Barbie brigade, pričala kako se pati na poslu i kako za tu mizernu plaću još mora u slobodno vrijeme čitati pubertetske umotvorine. Takva mi poniženja zbilja ne trebaju. Sve da nikad i ne objavim tu zbirku, baš me briga. Ja ionako želim napisati roman.

11

Nisam polomila noge trčeći pred školu. Mi cure možemo malo zakasniti na spoj, a mo-žemo i ne doći, ako situacija zahtijeva takav taktički potez. Ovo mi je prvi put da dečko ne čeka mene, nego ja njega i mislim da to zahtijeva sitno kašnjenje. Kad sam se konačno dovukla pred školu, već je zvonilo i pred ulazom se muvalo gra-đanstvo svih uzrasta. Bilo mi je pomalo neugodno, pa sam se fol sva posvetila zezanju s Konradom i tako prepustila Igoru neka on traži mene. Ipak sam ga vidjela još iz daljine i

99


ispod oka sam promatrala kako zastajkuje, pokušavajući se riješiti nekog dečka koji je kaskao uz njega. Istog su mi se časa počeli znojiti dlanovi. Praveći se kako gladim psa, brisala sam vlažne ruke o njegovu dlaku i smišljala neki lepršav tekst. — Bok! — rekao je Igor, obgrlivši me i podarivši mi širok osmijeh. Konrad ga je pozdravio oduševljeno, kao davno izgubljenog brata a ne nekog koga vidi drugi put u životu. Onaj mali je još stajao uz Igora, promatrajući ga kako se pozdravlja sa psom. Onda mu je pogled kliznuo na mene i ostao usidren na mojem licu. — Nećeš nas upoznati? — upita Igora, dok me bezobrazno procjenjivao pogledom. Nije mi se nimalo sviđao. Bio je nešto niži od Igora i, istini za volju, zgodan gotovo kao onaj blentavi Robert iz mojeg razreda. Bio je još bolje obučen od Roberta, još bolje tenisi-ce, zurka s pola tube gela i te svari. Trebala sam valjda pasti u nesvijest od sve te raskoši. — Ma kakvo upoznavanje! Šibaj doma! — siknuo je Igor. Šminkera to nije ni zbunilo ni otjeralo. Gledao me, neštedimice rasipajući šarm. — Svi su mi rekli da Okac trza na tebe — glupavo se cerekao — a sad vidim kako to i nije samo zbog košarke. Čuj, kad skužiš da bi mogla naći i nešto bolje od njega, slobodno me potraži. Vidiš, onaj plavi fiat uno je moj, možeš me kraj njega pričekati... Odmah sam shvatila na kakvim je mukama Igor. Ako on sad poludi, ovaj degenerik će misliti kako je to iz očaja što se ne može mjeriti s njim. A ako mu to proguta, ovaj će opet misliti kako je to iz očaja što se ne može mjeriti s njim. Tako sam, s velikom gorčinom, spoznala kako svi imamo poneku Nives koja nam dahće za vratom. Preplavio me silni osjećaj lojalnosti prema Igoru. Okrenula sam leđa onoj na-puhanoj budali, zagrlila Igora i poljubila ga onako filmski, kao da je Mel Gibson iz špi-gla. U sebi sam molila sve svece da ne naiđe neki profesor, no čim sam mu dotakla usne, zaboravila sam na svaki oprez. Dah mu je mirisao na kaugumu i jabuke. I nije samo to bilo fino. Igor nije kao oni šutljivi dečki iz parka koji te ljube kao da žele da im se sudi zbog davljenja iz nehata. Uzvraćao je meko i polako i činilo mi se kao da idem hodni-kom, a preda mnom se otvaraju vrata, pa druga, pa ona iza... Kad smo se osvijestili, vlasnik una je već nestao, a gužva pred školom se razišla. Zagrlje-ni, krenuli smo prema uglu, a pas nas je optrčavao, hineći da smo njegovo malo stado koje on sad vodi kući. Jedva sam i osjetila da mi noge dotiču tlo, a u glavi mi je netko ot-varao krletke, oslobađajući stotine golubova. Još samo trenutak ranije htjela sam mu reći kako sam ga poljubila samo za inat onoj budali, no sad mi se nekako uopće nije dalo go-voriti. Ma kako to bilo nevjerojatno nakon svih onih sudara i ljubljenja u parku, ovo je bio moj prvi poljubac u životu i činilo se da još uvijek traje. I Igor je šutio, sve dok nismo zastali pred ogradom moje kuće. — Znam da si me poljubila Borisu za inat, al svejedno sam užival... — rekao je, okrenuv-ši se k meni. Vrtio je dugme na mojem kaputu i sve se jače smješkao. — Znaš, sve cure iz našeg razreda su lude za njim. Ovo mu je sad takav šok da bu mjesec dana na apaurini-ma, jer ne kuži kak me uopće vidiš pokraj njega... zbilja si me spasila. Osim toga, ova glumljena pusa bila je sto puta bolja od svih pravih koje sam u životu dobio. Bojala sam se da ću, ako zinem, bubnuti neku tešku glupost. U glavi mi je još trajala ona proslava s vatrometom. Bila sam do groba zahvalna tom njegovom Borisu što me je praktički natjerao na to ljubljenje. Nimalo mi se nije odlazilo kući, a znala sam da ne mo-gu ni ostatak života provesti tu pred vratima. Pas je odlazio dalje prema parku i opet se vraćao, jasno pokazujući kako mu se uopće ne žuri kući.

100


Znala sam da ne smijem u park. Toliko mi se svidjelo ovo ljubljenje da bih tamo sigurno nastavila s tim, a tko bi onda uvjerio Igora kako je i to iz puke solidarnosti. — Znaš, mi bi zbilja trebali hodati — prošaptao je, šarajući kažiprstom po mojoj kosi. — Gledaj kako nam je super... Kladim se da bi bili najbolji dvojac na školi... Konrad se umuvao između nas i netremice gledao Igora. — ... Dobro, dvojac s kormilarom — ispravio se Igor, nagnuvši se da pogladi psa. — Evo, i kormilar se slaže. Izgleda da samo još Igor ne zna kako je to naše hodanje već gotova stvar. Ipak, nisam mogla ni zinuti o tome. Ma nemam pojma što mi dođe pa u ovako presudnom času ne mogu to izgovoriti. Čini mi se kako bi sve izgledalo kao u onim starim filmovima, kad u pozadini svira laganica, a glumcima su od silne ljubavi i čežnje oči orošene kao da su gripozni. Zato ne mogu. Ja bih sad najradije pobjegla kući, a tamo bih, odmah iza vrata, crkla od tuge što smo se tako brzo rastali. Pojma nemam zašto sam takva. Nives sad si-gurno ne bi filozofirala. Čak i da tu nije park, ona bi ga na brzinu posadila i odvukla Igo-ra do neke klupe u sjeni. I ne samo Nives, svaka normalna cura bi već bila u parku i ne bi joj palo na pamet da sada analizira prizore iz kinoteke. — Moram ići kući, svaki čas mi može doći brat — bubnula sam. — Nisam ni znal da imaš brata. Stariji ili mlađi? — Stariji, gotovo šest godina. Pomorac je i nije bio tu još od proljeća. Zbilja moram ići. — Kad se vidimo? Da te pričekam sutra poslije škole? — Ne mogu. Odmah poslije škole imam trening. U srijedu nam je roditeljski sastanak u vašem turnusu, a imam i trening u klubu, pa je možda najbolje da se vidimo u četvrtak ili petak, kad sve to prođe. Pogledao me kao da nisam normalna. Izgledalo je da će nešto reći, ali nije. Okrenuo se kao da odlazi, no nije otišao. Vratio se onaj korak prema meni i pogledao me. — U četvrtak?! Krepal bum do četvrtka. Daj mi bar broj svojeg telefona. — Ma kaj ja znam... Izvadio je iz džepa flomaster, uzeo moju ruku i na nadlanici mi napisao nekoliko broje-va. — Ovo ti je moj broj, pa kad buš konačno znala kaj hoćeš, nazovi me. Ako se slučajno jave moji starci, samo reci tko je, ja sam im rekao za tebe. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Koji luđak ide starcima govoriti o curi? Kao da ho-damo deset godina ili se sutra ženimo. I što im je uopće imao reći, kad mu čak još i nisam bila cura. Htjela sam ga pitati na koga je lud, no on se već okrenuo i pošao prema parku, a izdajica Konrad vukao se za njim, neodlučno zastajkujući. — Zašto si im govorio? — viknula sam za njim. — Ja te nisam ovlastila da me spominješ! — dodala sam djetinjasto. Brzim se korakom vratio do mene. — Ne trebam ničije dopuštenje za razgovor sa svojim starcima — rekao je mirnim gla-som. — I nije bilo tako kako ti misliš. Kad su sinoć doputovali, mama je odmah rekla ka-ko sav sjajim i da sam ziher konačno progovoril s tom curom o kojoj im ne govorim. I što sam ja trebao? Lagati? Ako baš hoćeš znati, jedva sam dočekal da im kažem. Jučer sam bil tak sretan da bi najrađe celi grad splakatiral pa da svi znaju. Zakaj im ne bi rekel? Niti su moji starci neki idioti, niti sam ja zmuvana cura koja ne zna kaj hoće. 101


Okrenuo se i po tko zna koji put krenuo kući. Držala sam Konrada za ogrlicu i, gledajući kako Igor odlazi, osjetila sam kako me preplavio nejasan osjećaj gubitka. Nakon nekoliko koraka je zastao, okrenuo se i vratio. — Ti ziher ne spikaš sa starcima, a to se i vidi. Kad bi više razgovarali, možda bi znala kaj hoćeš i ne bi se ponašala kao da ti je petnaest godina... Čim sam ga vidjela kako se vraća, krenula sam u dvorište. Dok je govorio, već sam otva-rala vrata kuće i te su me riječi pogodile kao da mi je pucao u leđa. Svom snagom sam zalupila vratima i poželjela da ga taj tresak pogodi u srce i zatvori mu ta štakorska usta. Onako u kaputu skljokala sam se na kauč i tamo provela barem pola sata, venući iz sve snage. Srce mi je krvarilo, a mozak je navukao duboku crninu. Da mi je samo znati po čemu je on to vidio da ne razgovaram sa starcima. A još me više mučilo ono što je rekao za petnaest godina. Uvijek kad sam s dečkima ja strašno pazim da ne govorim i ne radim ono što bih ja radila, nego točno sve ono o čemu govore te starije cure. Kad se ne bih po-našala tako totalno zrelo, onaj Sead iz supermarketa ne bi ni došao na pomisao da smo Nives i ja studentice. Čim sam se toga sjetila, poželjela sam telefonirati Igoru i stresti mu to u lice. Ako veliki dečki, koji rade sa šleperima i kupuju vlastite kuće, pomisle da sam studentica, onda se valjda tako i ponašam. Najgore je od svega što nemam pojma jesmo li se sad posvadili ili još uvijek hodamo, makar još i nismo službeno profurali. Strašna je i pomisao kako je sve to rekao jer je ovo kraj. Tješilo me što mi ne bi dao broj telefona ako je ovo kraj, no sjetila sam se kako je broj dao prije svađe, pa se to ne računa. Čak i ne znam jesmo li se posvadili, kad taj idiot uop-će ne viče, nego ti i najgore stvari govori istim glasom kao kad ti priznaje da mu se svi-djelo ljubljenje. Čim sam se sjetila onog ljubljenja pred školom, tijelom mi je prošla neka toplina. Morala sam priznati da je prekrasno ljubiti se s tom budalom. Čudno, ranije sam ja furala filmove sa svadbom, a sad, kada mi se dečko zbilja sviđa, poludim što me je uopće i spomenuo roditeljima. Ja svojima sad sigurno ne bih govorila u koga sam zaljubljena. Bar ne dok još službeno ne hodamo. Osim možda tati, jer bi on ionako znao čim bi me vidio. Konačno sam ustala. Pažljivo sam prepisala telefonski broj s ruke na desetak papira i ras-poredila ih po cijeloj kući. Zbilja mi, uz sve nevolje, ne treba još da i to izgubim. Dok sam u kupaonici pokušavala oprati broj s ruke, pogledala sam u zrcalo. Nigdje nikoga. U me-ne je zurilo samo moje glupavo lice. I ta idiotska kratka kosa zbog koje se valjda i doi-mam kao klinka. Od danas puštam kosu i gotovo! Oni mračni oblaci nad srcem nisu se razilazili. Eto, već sam bila spremna zbog hodanja s Igorom malo odgoditi svoja nastojanja da postanem fatalna žena, a vidi kako mi se to vraća. Ni krivoj ni dužnoj. Ne možeš se ti u takvoj prilici ne sjetiti Nives i njezina vele-majstorskog ophođenja s dečkima. Ona je i u mojim godinama već imala crni pojas iz te discipline. Sigurno je već i tada furala s nekoliko njih odjednom. Kladim se da se ona s petnaest i pol godina u crkvi ispovijedala samo u natuknicama, jer bi joj inače ispovijed trajala satima, ko indijski filmovi. I što joj fali? Nju ničiji roditelji ne optužuju za razbijene nosove i uništene automobile, a dečkima ne pada na pamet da joj prigovaraju, kao ova budala meni. Ma kakvi, dečki kruže oko nje kao leptiri oko reflektora. A da i ne spomi-njem kako ta u životu nije dobila ukor. Ona u cijelom svojem glupom životu nije ni ušla

102


u ravnateljevu sobu, a ja svaki čas zaglavim kod njega. Još i češće nego svaki čas. Kad bi sada netko provalio u školu, policija bi sigurno mene zvala da im pogledam što sve ne-dostaje iz ravnateljeve sobe. Što sam dulje razmišljala, bilo mi je jasnije kako mi ovo s Igorom uopće nije trebalo. Baš sam našla kada i u koga ću se zaljubiti! Ovako do grla u nevoljama nađem si dečka koji, umjesto da mi pomogne, počne prosuđivati moju zrelost i pomanjkanje komuniciranja s odraslima. Samo mi je to nedostajalo, kao da se ne naslušam svaki put od Luke. Učinilo mi se kako čujem neko struganje i otvaranje vrata dvorišne ograde. I Konrad je čuo i već je veselo lajao skačući na vrata. Po tome sam znala da je netko poznati, pa se nisam brinula. Konačno Luka, pomislila sam istrčavši iz kuće kada je nepoznati auto krenuo dvorištem prema garaži. — Bok, mala! — začula sam Lukin glas i odahnula. Čim se izvukao iz vozila, spopao ga je Konrad svojim opširnim programom dobrodošli-ce, pa sam se, onako u majici kratkih rukava, smrzavala čekajući da i ja dođem na red. — Kaj si kupil auto? — pitala sam, čudeći se zašto nije došao taksijem kao uvijek. — Nein, rent-a-car — odvratio je, još uvijek uzvraćajući Konradu ljubav za ljubav. — Be-ži unutra, smrzla buš se — rekao je kad sam konačno došla na red za svoju pusu. — Pomoći ću ti unijeti stvari — ponudila sam, čudeći se zašto je zbog dvije torbe trebao unajmiti automobil. Tek kad smo se smjestili u dnevnoj sobi, vidjela sam da nekako čudno izgleda. — Izgledaš kao da si pijan — otelo mi se. — Ne bulazni, znaš da ne pijem. Ti izgledaš baš fino. — Izgledaš kao da te pregazila ergela konja — ustrajala sam, tek tada opazivši kako mu desna nadlanica krvari. I pas je to vidio i sad mu je zdušno lizao ruku. — Koji ti je to vrag na ruci? — Oh, ništa, udario sam malo u zid. To je samo ogrebotina. — Koji zid? — Kakve ima veze koji zid?! — viknuo je živčano. — Oprosti, malo sam nervozan i umo-ran, nisam htio vikati. Pusti sad moju ruku i reci jesi li dobro? Ni uz najbolju volju nisam se toga trena mogla sjetiti ničega dobrog. Kolebala sam se, ne znajući bih li prije rekla ono o Jasninom tati i ukoru, ili za roditeljski sastanak, o onom sranju s Andama ili o propaloj ljubavi. — Nemoj sada! — dovikivao je mozak. — Pusti sad to, zar ne vidiš kako je njemu gore nego tebi. Pitaj ga što mu je. Pitaj! — Luka, što ti je? — nesigurno sam upitala. Gledao je u neku točku na regalu i činilo se kako me ne čuje, pa sam, sad već zbilja za-brinuta, ponovila pitanje. Satno je zurio u taj prokleti regal, a na bradi su mu se počele pojavljivati i nestajati neke sitne jamice. Trenutak kasnije zatresla mu se donja vilica, a onda je, zarivši glavu među dlanove, počeo glasno plakati. Smrzla sam se kad sam to vidjela. I pas se odmakao i nakrivivši glavu, zabrinuto ga promatrao. — Pusti ga na miru — savjetovao je mozak. — Pusti ga sad. To je potrajalo neko vrijeme. Gotovo sam crkla od straha i brige što mu je, no nisam se usudila ni zinuti dok ga taj plač ne prođe. Iz vlastitog sam iskustva znala da ne možeš

103


ovako grčevito plakati i istodobno suvislo odgovarati na idiotska pitanja. Tek kad mu je Konrad prišao i onako tješiteljski mu položio bradu na koljeno, znala sam da je najgore prošlo. — Moram ti reći nešto o Ivi — promrmljao je. — O stričeku Ivi? — upitala sam i pomislila kako je zbilja idiotski što ga još uvijek zovem striček. — Aha. O kretenu Ivi. Sjećaš li se kad je prije tri godine tata imao ruku u gipsu? — Kako se ne bih sjećala. Slomio je ruku na gradilištu. — I kako je tih dana otvorio vlastiti projektni ured, jer je Ivo otišao raditi u neko državno poduzeće? — Sjećam se. Tata je slomio ruku baš prije tvojeg rođendana, pa je mama vozila cijelim putem kad su išli k tebi... A mene nisu htjeli povesti — prisjetila sam se tužno. — Reći ću ti kako je to zapravo bilo i zašto te nisu poveli. Tata je jednom zaboravio neke važne papire pa je telefonirao mami i zamolio je neka im to donese u ured. Kad im je do-nijela i kada je tata otišao s tim u banku, Ivo je odjednom poludio. Govorio je mami kako mu se već dugo sviđa, i počeo je tamo ljubiti i maltretirati... — Našu mamu?! Luka je nijemo kimnuo glavom. Sve to vrijeme dok je govorio, nije me ni pogledao, samo je buljio u regal kao da je tamo neki zaslon na kome sve to gleda. — Srećom je tata, znaš kako je bio smotan, ostavio nešto u uredu i morao se vratiti. Još pred vratima je čuo mamu kako viče, a kad je ušao zatekao je tog majmuna kako je gnja-vi i svašta laje. Onda je tata poludio i ubio boga u njemu... — Naš tata? Pa on je bio slabiji od Ive! — To ti nema veze kad poludiš. Tata mu je slomio vilicu i neka rebra, a onda je porazbi-jao gotovo sve stvari u uredu. Rekao mi je kako se uopće nije mogao zaustaviti, i da ne-ma pojma kada i kako je u čitavom tom ludilu slomio ruku. — I sve su to mama i tata tebi ispričali? Tebi su sve rekli, a meni su prodavali foru o ne-sreći na gradilištu?! — Daj budi pametna! — konačno me pogledao. — Tada si imala nekih dvanaestak godi-na. Bi li ti svojem djetetu pričala kako te suprugov najbolji prijatelj vrijeđao i gotovo silo-vao? — Ne bih — nevoljko sam se složila — ali nisu morali reći ni tebi — dodala sam s tonom zavisti u glasu. — Oh, morali su, vjeruj mi. Ti se i ne sjećaš kako sam bio lud za Ivom. Cijelo vrijeme dok sam bio u Bakru, ja sam mu pisao. Poslao sam mu stotine pisama, jer je on svojim po-znavanjem sporta i svojim idiotskim macho forama bio moj usrani životni uzor. Starci su znali za ta pisma. Zato su mi sve i rekli, i objasnili kako zbog toga tata i Ivo više neće ra-diti zajedno... Trebala si ih čuti kako su mi to oprezno rekli, samo da me pad mojeg kre-tenskog idola ne bi suviše pogodio... Stalno su štrikali kako on ima i dobrih strana i, premda su bili žalosni i uvrijeđeni, tražili su i neku lijepu riječ za njega. Čim su starci ot-putovali, napisao sam Ivi posljednje pismo, u kojem sam rekao kako sve znam i da ću ga kad-tad doći ubiti. Napisao sam to pompozno, kao neki Zorro-osvetnik, a ne klinac koji još uvijek rikava od straha čim se starci izderu na njega. Otada Ivu više nismo spominja-li. Mislim da sad bolje kužiš kako mi je bilo kad si me nazvala i kada sam slušao kako

104


plačeš i govoriš kako si možda sama kriva što te napao. Odmah sam zamolio kapetana da me, čim pristanemo, pusti kući. Dao mi je tri dana... — Super! — viknula sam, sretno ga zagrlivši. — Fino ćemo se provesti. Nervoznom se kretnjom oslobodio mojega zagrljaja. Uzdahnuo je i zagledao se dolje, u svoje cipele. — Čekaj malo s tim veseljem — mrmljao je — još ti nisam rekao ono najgore. Taj naš razgovor postajao je sve sličniji onom liječenju pomoću strujnih udara. Nije mi dopustio ni da se oporavim između šokova. Kakvo najgore, pomislila sam. Nikako ni-sam mogla zamisliti što bi bilo gore od onoga što je rekao za Ivu i mamu. — A i nećemo baš dugo uživati, jer se sutra popodne vraćam na brod. — Pa sad si rekao da imaš tri dana... — Kog ti vraga mogu objasniti kad me stalno prekidaš?! I obećaj mi da sad nećeš opet napraviti predstavu s tvojim durenjem i tim dječjim forama, znaš ono kad me nećeš ni gledati ni slušati. Obećaješ? — Dobro — pristala sam, tjeskobno očekujući da čujem s kakvom će me još mračnom tajnom udariti. — Časna riječ? — Dobro. — Časna riječ? — Časna riječ. — Znam što sam ti rekao i koliko sam dana dobio. Stvar je u tome što sam još jučer do-šao u Zagreb. Zapravo, telefonirao sam ti tu, iz Zagreba. Već sam požalila što sam dala časnu riječ. Dva dana je u Zagrebu! Ja se tu patim sa stoti-nama briga i ne znam koga bih od svih tih tuđih ljudi molila da me spasi da ne izletim iz škole, a ovaj konj se dva dana šeta Zagrebom i nije ni svratio kući. — Znaš — nastavio je Luka — sada mi je teško to i izgovoriti, ali došao sam samo zato da ubijem Ivu. Bio sam posve lud od bijesa. Zato sam jučer otišao ravno k Damiru. On pozna razne dečke, pa sam ga bez mnogo objašnjavanja tražio neku adresu gdje bih mo-gao kupiti pištolj... — Za Ivu? — pitala sam zgranuto. Luka je gledao sag pod svojim nogama i samo je kimnuo. — Pravi pištolj? — dodala sam glupavo. Moj je mozak odbijao prihvatiti taj podatak. Sti-sla sam se u svojem kutu kauča i gledala Luku. Bio je milijun svjetlosnih godina daleko od mene, potpuni stranac izgubljen u svojem grubom svijetu nasilja. U svijetu koji sam prezirala i o kojem nisam željela ništa ni čuti niti znati. Pa još prije samo pet minuta mog-la sam se mirne duše zakleti kako se naša obitelj nikada nije ni okrznula o taj svijet. Mi smo uvijek pazili kako ne bismo rekli ni ružnu riječ, i zato ova dva Ivina ispada i jesu bila tako strašna. Mislila sam kako smo mi drukčiji, a sad mi ovaj nepoznati Luka mirno govori kako je vrijeme u Zagrebu proveo tražeći pištolj da nekoga ubije. Isuse Bože! Uz one grozote koje sam doživjela u Ivinoj kući, sad su se pojavile i nepodnošljive slike po-nižene mame, poludjelog tate koji razbija sve oko sebe i Luke koji hladno priprema uboj-stvo. Što li se to odjednom dogodilo sa svima nama? I je li se dogodilo baš odjednom? Možda smo mi oduvijek i bili u tom svijetu maltretiranja, ludila i krvi, samo ja nisam imala pojma o tome. 105


— Unajmio sam auto, kupio pištolj i sinoć, čim je pao mrak, otišao sam do Ivine kuće... — Ubio si ga?! — vrisnula sam. — Reci da ga nisi ubio, molim te, reci da ga nisi ubio! Stalno sam to ponavljala, nimalo ne mareći za dato obećanje kako ću šutjeti. Zaboga, pa ne može samo tako otići i ubiti nekoga kao da se radi o usranom filmu, a ne o stvarnom životu. I sama pomisao na to ispunjala me užasom. Moram priznati kako mi je u tom ča-su bilo potpuno nevažno Ivino pravo na život, i to je li on živ ili mrtav. Ja sam samo vi-djela kako Luka zauvijek nestaje u ognju pakla. Ta je slika bila dovoljna da sasvim poša-šavim, pa me Luka s obje ruke primio za ramena i dobro me protresao, sve dok nisam konačno zašutjela. — Nisam ga ubio, čuješ li? Nije ga bilo. Nitko nije otvarao, pa sam obišao kuću i popeo se na dvorišni balkon. Tako sam ušao. Cijelu noć sam sjedio u njegovoj sobi i čekao, no nije ga bilo. Kako je vrijeme prolazilo, tako sam sve više shvaćao koliki sam idiot. Ali valjda kužiš da nakon svega nisam mogao jednostavno otići a da ga i ne vidim. Zato sam i dalje čekao. Imao sam i više nego dovoljno vremena, pa sam shvatio kako je i ta moja luda želja za ubijanjem zapravo samo još jedna Ivina macho fora. Ipak sam odlučio kako ću mu barem reći što mislim o njemu. Došao je tek sada popodne, i ja sam bio već toliko miran da sam gotovo sve pustio k vragu i izišao preko onog balkona. No, kad sam ga čuo kako dolje u kuhinji zadovoljno pjevuši, opet me spopalo. Tiho sam sišao niz stepe-nice i onako s pištoljem u ruci, ušao u kuhinju. Ni sam nisam znao što ću učiniti... htio sam ga prestrašiti. Tu je Luka na trenutak zašutio, a onda ispričao kako mu se smučilo od Ivinih vapaja i molbi neka ne puca, od njegovih obećanja kako će još danas otići iz Zagreba. I kako, dok je slušao sve to preklinjanje, nije mogao odvojiti pogled od naglo potamnjele nogavice Ivinih hlača koja je jasno govorila kako se njegov nedostižni uzor pomokrio od straha. I kako mu je sve to odjednom postalo jako žalosno i sramotno. I kako ga je samo jednom udario po ustima, i to ne zato što se želio tući, nego se nadao da će tako zaustaviti tu bu-jicu bijednih molbi i isprika koje je Ivo stalno ponavljao. A onda je otišao. I nije znao što bi s onolikim bijesom i gorčinom, pa je još udario rukom o zid. Jer baš je htio da ga boli ruka. Jer je mislio kako će ga onda manje boljeti sve što mu se skupilo u prsima. — Eto, sad znaš koji zid — završio je s gorkim osmijehom, oprezno opipavajući ogrebo-tinu. Nije ga ubio, hvala Bogu, nije ga ubio, ponavljala sam u sebi, dok su mi se misli uspinjale iz provalije očaja i projurivši ugodnim odajama olakšanja, sve više zapadale u bijes. I normalno je da poludiš kad vidiš kako je sve to moglo završiti. Ne samo da se nisam du-rila šuteći, nego sam se obrušila na Luku psovkama, opomenama i poučnim primjerima, vitlajući jezičinom što sam brže mogla. Složila sam mu takvu frku kakvu mu ni starci ne bi digli da im je sve to ispričao. Čuo je što ja mislim o njegovim pištoljima i ubijanjima. I pitala sam ga je li on, kreten idiotski, uopće i pomislio kako bi zbog minute svojega ma-cho sranja doživotno trunuo u zatvoru, a onda i u paklu. Baš bi jako zadužio mamu i mene, konj jedan blesavi. Joj, što sam mu sve rekla! Već mi je ponestalo argumenata, a i zraka u plućima, pa sam napokon ušutjela. Tek tada sam se začudila što uopće nije rea-girao na sve to deranje. Samo se skutrio na kauču kao neka divovska crna visibaba i otr-pio to moje verglanje, kao da sam mama. Možda zna da si trebam dati oduška, pomislila sam, a onda mi je sinulo da on i te kako dobro zna kako je umalo počinio nepopravljivo zlo, i kako je ovo moje lajanje trebalo i njemu koliko i meni. Ne bi on onako plakao da ga vlastita glupost nije dofurala do šoka.

106


Gejziri u mojem krvotoku naglo su se smirili, i već sam ga pitala je li gladan i sve to. Ovo o gladi bilo je retoričko pitanje, jer on može svaka tri sata slistiti objed planiran za šeste-ročlanu obitelj. Istoga se trena stvorio za kuhinjskim stolom. Postala si kao mama — smijuljio se, govoreći između zalogaja. — I ona mi je znala točno ovako složiti cirkus, i baš kad sam pomislio kako će me sad razbiti, pitala me jesam li gladan ili koju majicu želim sutra obući. Trebala si se malo prije čuti, ma ista si ko ona. Sad sam mu konačno ispričala o svojim nevoljama u školi. Preskočila sam ono da sam popalila ključeve honde i bacila ih u kanalizaciju. Zašto da još meljem i o tome, pa da Luka poludi kako se to ne smije raditi. Kao da ja to ne znam i bez njega. Da sam još i to priznala, možda bi posumnjao i kako sam kriva za štetu na Jasninu automobilu. Ovako mi je fino sve vjerovao i obećao ujutro najprije otići ravnateljici i svratiti i do razrednika, i neka se ništa ne brinem. Kako se ne bih brinula? Kog će vraga reći profi iz hrvatskoga pa da ona zaboravi moj sa-stavak, pomislila sam. Kao da je čuo o čemu mislim, odmah mi je očitao bukvicu zbog onoga o Andama. Na-ravno, to mi je podiglo tlak i tražila sam neka i on snosi svoj dio krivice. Osim toga, ja i nisam toliko kriva jer nisam ni htjela pisati na tu temu, nego me profa prisilila. — I ti ne znaš što se u takvim prilikama radi? — začuđeno je pitao. — Nemam pojma. — Ako o nečemu ne želiš govoriti, a moraš, onda im jednostavno kažeš ono što oni žele čuti. — Oprosti, ali zbilja govoriš bez veze. Kao da sam vidovita pa mogu znati što bi ona htjela. Zbilja pričaš svašta! Luka je zapalio cigaretu, s užitkom otpuhnuo pravilni kolut dima, ispratio ga pogledom i onda se nagnuo prema meni. — Mala, danas je tvoj sretan dan. Vidim da moram posegnuti u riznicu svojeg mozga i otkriti ti ponešto iz Top secret sefa — rekao je nekim zafrkantsko-urotničkim glasom. — Znaš, na cijeloj zemaljskoj kugli postoji samo jedna jedina fora koju će ti svi odrasli popušiti. Kad kažem svi, onda i mislim svi, od glavnog tajnika Ujedinjenih naroda do zadnjega klošara, od primarijusa u švicarskoj klinici do mesara u Singapuru. Apsolutno svi. Naizgled to je samo neka rečenica, neka misao kao i sve druge. Ali nije. To ti je ključ za svaku bravu, podlo i moćno oružje i, ako imaš jak želudac pa to možeš koristiti, od-vest će te kamo želiš. Bilo kamo... Sad je već gotovo šaptao, namjerno oponašajući avetinjske glasove iz radiodrama. Meni nije bilo do zezanja. Iza ovako teškog dana, još teže večeri i s mračnom perspektivom u školi, zbilja mi nije bilo do zezanja. — Daj skrati! — Reći ću ti čarobnu rečenicu. Moraš samo zapamtiti njezin smisao. Zbog nje će ti opraš-tati sve na svijetu, sva stanja i gafove, pa čak i uspjehe... — Daj skrati!!! — A najbolja ti je fora što se ta rečenica uopće ne izgovara. Strašno je važno da je nikada ne kažeš direktno, nego samo petljaš i njima prepustiš otkrivanje smisla. Što više petljaš, to bolje. — Daaaaj, skrati!

107


— Ne znam što bih dao da mogu biti poput vas — izgovorio je zagrobnim glasom i ve-dro me pogledao. — To je to? — upitala sam razočarano. — Aha. Razmisli malo o tome. Univerzalna fora, primjenjiva na sve ljude i sve situacije. Opasna kao bomba i sigurna kao pojas za spasavanje. Uvijek pali. Nemaš ti ni pojedinca niti grupe bez taštine. To im je pogonsko gorivo, kužiš? — Kaj sam trebala napisati kako želim biti profa iz hrvatskog? Pa ti nisi normalan! Em to ni u ludilu ne bih htjela biti, em bi me u razredu svi popljuvali zbog ulizivanja. Nisi normalan! — Uopće nisi slušala. Nikada direktno! Kažeš nešto što nije tako očigledno u svezi s njom, a opet je dovoljno blizu da joj se zaključak nametne sam od sebe. Bi li te ubilo da si napisala kako želiš postati pisac? To čak i nije potpuna laž, jer se dobro sjećam kako si me davila s onim bilježnicama i pisanjem romana. Fino joj to serviraš, ona u tebi prepoz-na svoju vlastitu mladost i rikne od sreće. Ima on pravo. Barbie bi se oduševila. Ma da mi je znati gdje je meni mozak i zašto se ja nikada ne sjetim nečeg takvog. — A sad je prekasno za to — rekla sam žalosno. — Sada me ni ti ne možeš spasiti. On je i dalje uživao u svojoj teoriji i nije mu padalo na pamet da se obeshrabri. Rekao je kako se sve to još može lako popraviti. Sutra će je on potražiti i sve vratiti na indirektni kolosijek. Kao, on nema pojma ni o čemu, samo koristi priliku što je u školi kako bi ko-načno upoznao i osobu koja tako snažno utječe na mene. Reći će kako je htio samo to, samo vidjeti je i zahvaliti joj što mi je ulila tu ljubav za knjigu. I kako doma samo čitam, pokušavam pisati i stalno govorim o njoj. Profa će onda sama zaključiti kako je onaj sa-stavak bio samo naivni ispad i pokušaj stidljivog prikrivanja istine, tipična pubertetska budalaština. Neka sve prepustim njemu. Za njega je to bila svršena stvar, lak zadatak koji će sutra časkom obaviti. Doimao se vrlo sigurnim, pa sam se i ja konačno malo opustila promatrajući ga kako rasprema stvari iz svoje torbe. — Čiji je ovo broj? — doviknuo je, muvajući se tamo po dnevnom boravku. — Kakav broj? — Kaj se praviš bedasta! Ovaj broj na svim blokovima po kući. Bila sam posve zaboravila na Igora. Odjednom sam osjetila kako sam umorna i kako mi je za danas svega dosta. To s Igorom ću nekako riješiti i sama, bez bratske pomoći. — Što te briga! Taj broj nema veze s tobom. — Sve ovdje ima veze sa mnom. Čiji je broj? — Ma to je jedan dečko, ne znaš ga. Oči su mi se sklapale od umora i nimalo mi se nije dalo objašnjavati. — Koji dečko? — Isuse, što si dosadan! Ako već moraš znati, to je broj mojeg dečka. — Ma daj! Čiji je broj? On se zbilja katkad ponaša ko zadnji kreten. Kao da je posve isključena mogućnost da bih i ja konačno mogla s nekim furat. Baš mi je prekipjelo, pa sam odlučila biti teška ko crna zemlja.

108


— To je broj mojeg dečka. Mojeg stalnog dečka, ako uopće znaš kaj to znači. Znaš, dok su neki mulci fantazirali o ubojstvima i trgovali pištoljima, ja sam malo odrasla. I sazrela. Fizički i psihički. Kužiš? Toplo sam se nadala kako će riknuti od straha da sam možda i u drugom stanju i da je čak na pomolu maloljetničko vjenčanje. — Možda je za naše godine ta veza i previše intenzivna, al' baš nam je super — dodala sam, stavljajući još i taj uteg na uvjerljivost priče. — To je broj tvojega stalnog dečka s kojim si u preintenzivnoj vezi? — upitao je i počeo se smijati. Najprije tiho, pa grohotom, a onda je sve premodulirao u ono njegovo hijen-sko cerekanje. Luka to izvodi samo kada se nečemu smije od svega srca. To je trajalo i trajalo. — Ti bedak mali — rekao je kad ga je prošao napadaj — kaj si zbilja mislila da bum ti to popušil? Čitava ta njegova brza i iskrena reakcija na moju priču više me zbunila nego naljutila. — Reci po čemu si znao da valjam? — Ne moraš biti veliki detektiv kako bi vidjela da je broj zapisao netko kome je važan, i strah ga je da ga ne izgubi. Kad imaš komada s kojim si u preintenzivnoj vezi, onda nje-gov broj znaš napamet. I to tako nepogrešivo kao da ti je utetoviran u mozak. Kužiš? Re-cimo, giljaš po cesti, posklizneš se, tresneš i dobiješ potres mozga. Probudiš se u Traumi i znaš kaj ti najprije sine? Najprije se sjetiš tko si, tko ti je komad i koji mu je broj telefona. Po tome i znaš kak s tobom sve štima i možeš bez brige zapalit doma. Ako ikada počneš zaboravljati broj, to ti je pouzdan znak da ti više nije stalo. Kužiš? Nisam ništa rekla. Petljala sam oko posuđa da se s nečim zabavim i da on ne vidi kako se grizem zbog svoje naivnosti. Iskoristila sam to što je bio okrenut leđima i ponudila Kon-radu ostatak šnenokrla iz moje zdjelice. Tek onako, da vidim ako to voli. Voli. Odušev-ljeno je jezikom pokupio i zadnju žutu kapljicu. — Ne vidim, ali čujem mljackanje. A sutra ćeš opet jesti iz te zdjelice. Fuj! — Samo sam htjela vidjeti voli li to. Govoriš kao da pas ima kugu ili nešto. Konrad puca od zdravlja i svežder je kao i ti. Vas dvojica ne bi gladovali ni u željezariji. — Nije higijenski i gotovo! Čuj, ideš li ti redovito na nastavu? — Svaki dan. Nisam izostala ni jedan sat od početka godine. Zašto pitaš? — Jer sam upravo pogledao na uru. Znaš li da je već dva ujutro? Ti lijepo ostani spavati i odmori se od svega ovog, a ja ću reći razredniku da te boli trbuh. Dobro? — Super! Laku noć! — rekla sam i već htjela krenuti, a onda sam se predomislila. — Čuj, žao mi je što sam onako vikala na tebe... — Nema veze, imala si pravo. Ponio sam se ko zadnja budala. Kad se samo sjetim kako sam u jednom času mogao uništiti i tvoj i svoj život, mogao bih opet plakati. Mislim da si me trebala još jače špotati — našalio se. — Kak se mali zove? — Tko? — Vlasnik ovog broja. — Kako si lud, ti bi ga i nazvao. — Hodate?

109


— Nemam pojma. Baš smo htjeli profurat, al smo se posvadili. Barem mislim da smo se posvadili. Nemam pojma i baš me briga! Luka me ozbiljno gledao, no mene to nije moglo zavarati. Vidjela sam mu po očima kako umire od smijeha. Ne može mu čovjek to ni zamjeriti, ne sretneš svaki dan luđakinju ko-ja ne zna suvislo reći hoda li s nekim ili ne. Ponovno sam pogledala Luku i prasnuli smo u smijeh. To je smijanje konačno raspršilo svu tjeskobu te večeri i opet je sve nekako iz-gledalo dobro. — Je mali zgodan? — Aha. — Kaj je skrivil da ste se posvadili? — Luka je opet bio ozbiljan. — Rekao je svojim starcima kak se zovem i da mu se sviđam, tako nešto. Pojma nemam kaj im je nadrobil. — Pa šta? Sad je i meni to izgledalo nekako normalno. Jedva sam se i mogla prisjetiti zašto sam se onoliko ljutila. — Rekao je kako se ponašam ko da mi je petnaest godina i da se na meni vidi da ne spi-kam sa starcima. — Pa to štima. Nemaš još ni šesnaest godina i nemaš starce... — On to ne zna. — Ah, to je! Je li pametan? — Aha. — Dobar? — Jako. — Ma daj! Lijep, dobar i pametan! I sve si to našla na hrpi u jednom dečku? Užas! Opet se kreveljio i nastavio štrikati o tome kako njemu naprosto pozli kad vidi lijepog dečka, pa ako je još i dobar... fuj! Ta je kombinacija već sama po sebi neprirodna, a sas-vim je izvan pameti očekivati da takvo nešto bude još i pametno... Kad Luka počne ovako kljucat, teško ga je zaustaviti. Ta njegova spika je kao ona mala gruda snijega koja valjanjem prerasta u lavinu. U tome ziher drži kretenski rekord na čitavoj sjevernoj hemisferi. Niti ga možeš zaustaviti, niti nadlajat, i u takvim se prilikama samo molim da netko naiđe i pomogne mi ga slušati. — Kaj malome još fali do savršenstva? — nastavio je. — Još mi samo reci kako se bavi filatelijom i ima umilni tenor... Cijeli taj glupi Lukin monolog bio je još gluplji zbog činjenice koju izgleda samo on ne zna. Naime, upravo je on u našem kvartu već godinama sinonim za savršenog dečka. I ne da ja sada to mislim zato što mi je brat. I ne misle to samo cure iz kvarta, nego i dečki, i svi se slažu da je Luka cool. On nije onako cukreno krasan kao Robert, nego je nekako divlje zgodan. S tih svojih dva metra i sto deset kila ipak se doima vrlo gipko i na njemu nema ni traga debljini. Kosa mu se nije dala pokoriti ni kad je bila kratka, a sada, jednake dužine od tjemena do polovice ušiju, doimala se poput crne grive u kojoj svaki pramen vodi svoju politiku. Onih nekoliko cura iz mojega kluba koje su ga vidjele, odmah su re-kle kako izgleda kao da je brat Ronyja Seikalyja iz NBA lige. Točno izgleda kao Ronyjev zgodniji i opasniji brat. I mislim kako je cijela stvar u tome što Luka nema pojma da je

110


lijep. Nije mu to imao tko reći. Ja nisam blesava da mu takve stvari govorim, a starci mu nisu stigli reći. Dok je bio manji i živio tu s nama, bio je zločest ko vrag pa se, kao bilijar-ska kugla, vječito odbijao o bolne mantinele od tatina remena do mamine jezikove juhe. Tja, što su mogli, ne možeš ti za sinom trčati s remenom i istovremeno mu vikati kako je lijep. Ne samo da ne bi bilo pedagoški, nego i zvuči nekako bolesno. A teško da mu je kasnije u pomorskoj školi itko spominjao ljepotu. Tamo su tada bili samo dečki, i sum-njam da bi se neki mali usudio Luki reći da je krasan. Taj bi ziher završio u bolnici, a ta-kvu bi nam stvar jamačno javili. Možda mu je neka od njegovih cura i rekla da je zgodan, ali to se ne računa. Mislim to kad ti vlastiti komadi govore o ljepoti. Jer to je normalno, ne bi ni furali s tobom da ne misle da si zgodan. I tad mi je sinulo kako onda sigurno i Igor misli da sam zgodna. Ne zgodna kao zekanje, nego baš kao ljepota. Isuse! Odjednom mi se žurilo u krevet kako bih u miru razmišljala o Igoru. — Laku noć, moj ludi brate! Znaš, ipak sam zaljubljena — dodala sam, nimalo ne mareći za možebitne oštrice Lukina komentara. No u Luki nije bilo ni traga otrovu. Široko se nasmiješio i namignuo mi: — U to savršenstvo? U ovaj broj? Kimnula sam. — Igor! Broj se zove Igor — šapnula sam odlazeći.

12

Probudila sam se u deset do deset. Cajger na cajgeru. Igor misli na mene! Pokušala sam se prepustiti ugodnim mislima prisjećajući se ljubljenja pred školom, no nisam mogla. U tu mi je sliku stalno upadao Luka s pištoljem, pa Ivo izbezumljen od straha, pa opet bije-sni, opasni Luka. Noćas sam mu odmah povjerovala kada je rekao kako se Ivo pomokrio od straha. Jer na Luki se jasno vidi kad poludi. Izađe mu ona žila na čelu i to ti je siguran znak da mu je bijes zasjenio obje polutke mozga i da je najpametnije pobjeći što dalje. Možda je točno da mu nitko nije rekao kako je lijep, pa on to i ne zna, ali vrlo dobro zna da izgleda opasno. Nikada neću zaboraviti onaj cirkus kada je lani za Božić bio tu. Nešto smo kupovali, i kada su se trgovine već bile zatvorile, krenuli smo kući. Putem smo odlučili malo se usi-driti u nekom kafiću. Luka nam je naručio dva soka od marelice i baš mi je pričao kako su jednom s palube broda gledali kitove, kad su u kafić upala tri pijana kretena. Jedan je ostao kod vrata, dok su ostala dvojica krenula prema šanku i derali se neka im gazda odmah da svu lovu, tri flaše whiskeyja i cigarete. Onaj uobičajeni žamor naglo se stišao. Mali za šankom je crko od straha i samo je pro-mucao da on nije gazda, da gazda sjedi za onim stolom. Tu je prstom pokazao na stol do našega. Odmah su se usmjerili prema nama, psujući i derući se. Jedan je iz džepa izvadio dug lanac, smotan u omču čije je krajeve spajao veliki, teški lokot. Bauljajući prema stolu do nas, vitlao je lancem kao numčakama. Luka mi je i dalje mrtav-hladan opisivao kito-

111


ve, a ja sam uvukla glavu među ramena, nadajući se svim srcem da me lokot neće zviz-nuti i napraviti mi neki sasvim atipičan otvor na lubanji. I tada se dogodilo. Luka je is-tovremeno skočio, desnom rukom spretno u zraku dohvatio onaj lokot, a lijevom svoju bocu soka za grljak i odbio joj dno o rub stola. U kafiću je zavladala potpuna tišina. Kao da je netko isisao sav zrak i ostavio da udišemo samo onaj iskonski strah. Nitko se nije ni pomaknuo. I budala s druge strane lanca se sledila. Ruka kojom je prije vitlao lanac, još mu je besmisleno stajala u visini ramena dok je zurio u žilu na Lukinu čelu. Onda je spu-stio pogled na krhotinu boce koja mu se oslanjala na kragnu kaputa, gotovo dotičući goli vrat. Polako je spuštao ruku s lancem, još uvijek zureći u bocu iz koje mu se po kaputu cijedio ljepljiv sok. Čulo se kako je ispušteni kraj lanca lupio o pod, i već sljedeći tren sva su trojica jurnula kroz vrata u sigurnost ulice. Vlasnik je odmah skočio i počeo zahvaljivati Luki, a on je samo nešto promrmljao dok mu je oprezno pružao onu razbijenu bocu i lanac. Tada je sjeo i uredno završio započetu rečenicu o kitovima, točno tamo gdje ju je prekinuo. Gazda se opet stvorio uz nas s dvije nove boce marelica i pitao želimo li još nešto. Nismo htjeli ništa, a kad je Luka kasnije htio platiti, vlasnik je odbio primiti novac. Zbog takvih stvari svi misle da je Luka cool i strašno opasan. Naravno da sam ga još pu-tem kući pitala gdje li je to naučio loviti lokote po zraku i je li pomislio kako bi starcima pozlilo da su ga vidjeli kako se tuče po kafićima. — Nikad ti to ne završi tučnjavom, mala moja. Ovo nisu bili ni opasni ni pijani dečki, nego obični žicari. Ako fora s pijanim napuhavanjem upali onda dobro, a ako ne, poku-šat će to negdje drugdje. Čim se napuhneš jače od njih, odmah umru od straha — zado-voljno se smijuljio. — A ja sam neslužbeni prvak svijeta u napuhavanju. I izgledam jezi-vo opasno, a to ti je u napuhavanju najvažnije — govorio je, koračajući s moje lijeve stra-ne. — Ma izgledaš blesavo, a ne opasno — rekla sam, samo da mu prekinem to samodopa-dno cerekanje. — Vraga ne izgledam opasno. Jednom sam bio s dečkima s broda u baru, i neki idioti su uporno tražili vraga. To je trajalo i trajalo, dok zbilja nisam poludil i skočil pred jednoga. Mam je bil mir. Poslije su mi moji dečki rekli kako izgledam strašno opasno i kako tip čim me takvog vidi, dobije teške probavne smetnje. — Izgledaš blesavo, a ne opasno. Prestraši mene ako možeš! Nastavio je hodati kao da ništa nisam rekla. Neko smo vrijeme tako išli šuteći, a onda je, sasvim nenadano, gipko skočio pred mene. Malo se pogrbio, iskopao neku bijesnu facu i raširio obje ruke u kojima su se zaljuljale one vrećice sa stvarima koje smo kupili. — Kako izgledam?! — siknuo je nekim puknutim glasom. Joj što me je prestrašio! Ustuknula sam korak kako hih dobila na vremenu i sabrala se. — Izgledaš ko gorila koji se vraća s placa — kažiprstom sam pokazala vrećice. Uzdahnuo je i nastavio hodati. — Još jedan nevjerni Toma — uzdahnuo je opet. — Izgle-dam opasno, strašno opasno! — Izgledaš blesavo! — Nevjerna Tomislava! Već smo zamakli u osamu naše uličice, svejednako ponavljajući svatko svoje. Tada je na-glo pošao nekamo naprijed i munjevito se okrenuo, a don njegove cipele meko me uda-rio u vjetrovku na prsima. Vrh cipele bio mi je točno ispod brade. Naravno, prestrašila 112


sam se. Uopće nisam očekivala da će još nešto pokušati, pa mi je srce preskočilo jedan udar i osjetila sam kako su mi se krajnici u grlu sudarili. A kako li je samo prikočio taj udarac nogom! Kad bi netko drugi bio na mojem mjestu i kad bi ga zbilja udario, pluća bi mu se probušila na špranjama od puknutih rebara. — Izgledaš opasno — dahnula sam — jezivo opasno. — Yesssss! — Mislim da tip zbilja dobije teške probavne smetnje čim te ovakvog vidi. — Yesssss! — Zabacio je glavu i pogleda uprtog u nebo šaptao: — Ja sam čudotvorac, ja sam čudotvorac... Thank you, Lord, thank you! — zadovoljni mu je smijeh opet prelazio u hijensko cerekanje. — Ja sam čudotvorac! Samo pogledam tipa, a kruta tvar u njemu pretvara se u tekućinu! Aleluja! Više nije izgledao opasno. Izgledao je kao obični šašavac koji se cereka nasred ceste. Eto, zato me uopće nije čudilo što se Ivo tako prestrašio. Ono što me u svemu tome čudi-lo, bila je posvemašnja zbrka koju je noćašnje Lukino priznanje izazvalo u mojoj glavi. I sama misao kako je moj brat spreman nekoga ubiti, opet me zgrozila istom silinom kao i noćas. No tada sam pomislila kako on uopće nije pitao za cijenu, samo da bi nekako sprao uvredu koju je Ivo nanio mami i meni. To me na trenutak ispunilo toplinom i za-hvalnošću, no već sam sljedećeg trenutka bila spremna potpisati kako su svi muškarci zeznuti na isti kalup. Zašto bismo, molim lijepo, mi cure morale biti zahvalne što nas muškarci brane? Ta oni nas i napadaju! I jednako se samodopadno napuhavaju i kad nas ugrožavaju i kada nas brane. I baš sam pomislila kako je to velika nepravda koja se prov-lači kroz vrijeme još od kamenog doba, kad mi je sinulo da smo možda ipak mi cure za sve krive. U to davno vrijeme muškarci su s toljagom išli u rat i lov. Tada su se i mogli napuhavati, jer je o njihovoj hrabrosti ovisilo hoćeš li biti sigurna i sita dok doma petljaš oko djece i raznog zrnja. No kako je vrijeme prolazilo, cure su sve više osvajale muški teritorij. Još se lovci nisu pravo ni snašli, a žene su im otele njihovu ulogu. Fino samo uzmu lovu i trk do prvog placa ili supermarketa. Tamo si ulove što im srce želi. Dečki su još neko vrije-me imali barem ono dubiozno zadovoljstvo što ih moramo moljakati da nam udijele no-vac za naš lov. To više nije izgledalo onako herojski kao u vremena kad su sami ubijali medvjeda, no osiguravalo im je barem nekakvu moć i ugled. Sad više nemaju ni to. Cure rade, same zarade novac, i s tim love što požele. U početku nam je bilo dovoljno raditi kao pralje ili dadilje, pa u manufakturi tekstila i slično, a danas smo im već preotele sva zanimanja. Tijekom povijesti jadni su se muškarci stalno upinjali kako bi izmislili nešto novo. Tek bi proglasili kako je bavljenje tom novotarijom vrlo muževna djelatnost, a cure su već poput metastaza prekrile i taj dio njihova područja. Jasno da su muškarci zbog svega toga živčani. Oni još uvijek nagonski slijede svoju ulogu lovca i zaštitnika. Znoje se u teretanama razvijajući svoje bicepse i tricepse kao da će već popodne opet ići toljagom na vepra, a kad se istuširaju, vani ih dočeka svijet u kojem se moraju otimati s curama oko kompjutora, upravljača i skalpela. Nije ni čudo što su već davno skrenuli u mitove gdje je na cijeni sirova snaga, u kojima se fingiraju ratovi i preživljavanje. Tako su napra-vili i bajkoviti svijet sporta, naivno vjerujući kako će im žene barem to ostaviti. Curama, naravno, ne pada na pamet da se zaustave. Jer kad je pao i zadnji zid, mi smo nastavile s otimanjem posve osobnih stvari. Kad god nam puhne, mi obučemo muške jakne, majice, tenisice, traperice, kravate, pa čak i one gaće bokserice. I sve nam to dobro stoji, bolje ne-go njima. Hodaš tako uz dečka, obučena kao brat blizanac, i nikom ništa. A onda ti puh-

113


ne pa se skockaš u večernju haljinicu, fine cipelice na kat i složiš mu frku kako on to iz-gleda ko klošar i kako ti je neugodno hodati uz njega. Ili ga danas tjeraš da tebi, slaboj siroti, pridrži kaput, odmakne stolac i otvori vrata, a sutra ti njemu zatvoriš firmu. Mi-slim, sasvim smo ih sludile i normalno je da čine pogreške. Tako je i u ovom sranju s Ivom lakše meni nego Luki. Da je Luka znao sve to što se dogodilo mami i meni, a da nije ništa poduzeo, ja bih se mogla žaliti do neba i govoriti mu kako je mlitava budala. Svi bi rekli kako imam pravo. A opet, da ga je ubio ili mu napravio bilo što, mogla bih se opet žaliti i govoriti kako je sirova budala. Svi bi rekli kako imam pravo. Jadni dečki! Malo sam se još zezala poigravajući se tim razmišljanjima, no što dulje o tome misliš, to više uviđaš kako sva ta zeka i nije daleko od istine. Zato me i prošla prvotna ljutnja, i go-tovo poželim navijati za jadne dečke. Sad sam već požalila što sam se nedavno onako razljutila na svećenike. Ta njihova piramida je, baš kao i one vojne, posljednji pokušaj da neku ulogu sačuvaju za sebe. Doduše, patetični pokušaj, ali ne možeš im to zamjeriti. Zato sam, u znak prijateljstva prema dečkima, odlučila kako ipak neću pisati Svetom Ocu. Neka im to još malo bude, mislim to s ministriranjem i služenjem Svete mise. U voj-sku su cure već ušle, među protestantske svećenike također, i samo je pitanje dana kada će otvoriti svoje kancelarije i u Vatikanu. Neka stvari idu svojim tokom, ne moram se ja baš u sve petljati. Ne mogu se sjetiti kada sam se zadnji put ovako fino izležavala. Opet sam pogledala na sat. Kmeti u razredu sad imaju engleski, a ja uživam. U mislima sam zahvalno upisala Luki crveni plus za ovaj neplanirani praznik. Možda se već vratio, pomislila sam ustaju-ći. Dolje je bio samo Konrad. Otvorila sam mu vrata za jutarnju šetnjicu, no nije trzao. Vje-rojatno ga je Luka već ranije izveo. Umjesto da izađe, pas je požurio zapriječiti mi ulaz u kupaonicu. Joj, kako mi to kod njega ide na živce! Nemam pojma nalegnu li i drugi psi tako na vrata zahoda ili kupaonice kad je netko unutra, no Konrad to radi od prvog da-na. Čim je došao u ovu kuću, zaveo je to svoje idiotsko pravilo da sva vrata moraju biti širom otvorena, e kako bi on sve vidio i čuo. Iz tog je naknadno izvedeno pravilo da je sav prokleti pod u kući njegov, a sve na podu i u visini jednog metra podložno je njego-voj kontroli. Zato kad se ipak probijem u kupaonicu i zatvorim vrata, on baci sidro tik pred vratima i ne možeš ga pomaknuti. Sigurno se silno ždere jer misli kako ja sad bez njegova dopuštenja i nadzora fino pijem vodu iz zahodske školjke ili uživam potajno sjedeći na njegovu podu. Na stolu u kuhinji dočekala me Lukina poruka. Neka se ne mičem iz kuće dok se on ne vrati. Kao da sam uopće nekamo namjeravala! Joj što mrzim kad mi ovako brani nešto što ionako ne bih radila, pa samo bez veze ispada kako ga moram slušati. Dok sam si pripremala doručak, pas se užurbao oko mene, laufajući nepokolebljivo po-put tramvaja na stalnoj liniji od mene do svoje prazne zdjelice, pa natrag. S kružnim ok-retištem oko mojih nogu. Točno da poludiš! Možeš ti njemu do sutra govoriti kako odra-sli psi jedu jednom dnevno. To uvijek završi po njegovu, pa sam usula u zdjelicu malo onog psećeg šodra. Navodno pureće meso s rižom. Ma daj! Samo zlorabe činjenicu da cucki ne znaju čitati. Tu dehidriranu hranu su ionako izmislili kako bi nečim plašili vlas-nike pasa. Jer hodaš po kući ko po minskom polju, nikad ne znaš kad će ti neka njihova zagubljena purica grunuti pod nogom. Nakon doručka odvukla sam se gore u sobu. Po navici sam uskočila u traperice i majicu, no ipak sam podlegla iskušenju i po tko zna koji put provjerila kako bi mi stajala dugač-

114


ka haljina. Već odjevena, omotala sam se plahtom, njezin kraj čvrsto zadjenula ispod pa-zuha i požurila pred zrcalo. Kad bih samo mogla nekako nagovoriti cure iz razreda da sve dođemo na maturalnu zabavu u dugim haljinama. To je tako romantično i svima do-bro stoji. Meni stoji super. Jedino će mi baš tada kosa biti najgora, ni duga niti kratka. Još sam se neko vrijeme gledala, zamišljajući umjesto bjeline plahte sve moguće boje i uzorke. Nešto šareno, ali decentno, odlučila sam i nagradila se još jednim pogledom na profil. To mi je super, bar su mi prsa narasla na vrijeme. Čula sam kako se dolje zatvaraju vrata i kako me Luka doziva. Naravno da sam odmah željela znati što je obavio u školi, pa sam još silazeći niz stepenice pitala kako je bilo. To silaženje je bogme potrajalo, jer je maturalna plahta dopuštala tek sićušne gejša korake. — Kak to zgledaš?! — pitali smo istovremeno. Luka se doimao umornim, što i nije neko čudo s obzirom na dvije probdjevene noći. Za-čudilo me što sam vidjela koliko je toga žrtvovao samo zbog odlaska u moju školu. Na podu neke brijačnice ostavio je sav višak kose i sad je, glatko izbrijana lica i skockan u novoj košulji i odijelu, izgledao poput filmskog glumca ili onih uspješnih tipova iz po-slovnog svijeta. Zato sam zinula, jer Luku je još teže iščupati iz traperica nego mene. — S kim si razgovarao? — Sa svima. Tko te najviše zanima? — umorno je uzdahnuo sjedajući na kauč u dnev-nom boravku. — Ravnatelj! — odabrala sam, znajući kako mi sve ovisi o ishodu tog razgovora. — S njim mi je bilo najteže jer mu se, izgleda, onaj tata dobro napio krvi zbog automobil-skih guma. Na kraju je sve dobro ispalo, ne moraš se bojati. — Hvala Bogu! — osjetila sam kako mi pada kamen sa srca. — Daj mi pričaj sve kako je bilo! — Čim je čuo tko sam, smrknuo se i počeo mi taksativno nabrajati sve tvoje grijehe. Ti izgleda zbilja češće viđaš ravnatelja nego mene — zarežao je. Nervozno sam kimnula, bojeći se da sad ne razveze o tome umjesto o svojem razgovoru. Nisam ja kriva što su profesori živčani i za svaku sitnicu me šalju ravnatelju. — Tada sam se i ja smrknuo. Odlučio sam mu otvoreno reći kako živiš sama. Pa sam i ja njemu počeo nabrajati tvoje odlične ocjene, kako ne izostaješ, baviš se sportom i slobod-nim aktivnostima. Tražio sam neka mi spomene još neko dijete koje živi bez roditeljskog nadzora i postiže takve rezultate. Rekao je da nije znao sve te okolnosti i kako mu to sad mijenja sliku o tebi. Iskoristio sam priliku za priču kako je sve to s roditeljima ostavilo kod tebe neke traume i emocionalnu nesigurnost. I kako oni s tim vječitim prijetnjama i ukorima nimalo ne pomažu da to nekako preboliš. — Joj, ta ti je dobra! Fol ja mimoza, a oni gaze li me, gaze! Super si se to sjetio! — Je. Objasnio sam mu i kako se nisi usudila napisati da želiš biti profa iz hrvatskog. Fol bilo te strah kako će te razred ismijati zbog ulizivanja, pa je tako došla do njega ona glu-post o Andama. Opet je pogledao sastavak i počeo se smijati govoreći kako je i on u tvo-jim godinama imao uzore i nastojao to nekako prikriti... — A auto? Šta je rekao za taj posrani Jasnin auto. Tu me nisi mogao vaditi na zbunjenost. — Ne, ali uvjerio sam ga kako ti s tim ne možeš imati nikakve veze. — Nisi valjda tužio Nives i škvadru?!

115


— Neee, pa rekal sam ti kak sam valjal o traumama. Najprije sam ustvrdio kak bi ti meni rekla da si zbušila gume, ali i inače sam siguran da je to jednostavno nemoguće. Otkad su starci onako poginuli, bojiš se automobila i uvijek imam cirkus kad te želim nekako navesti da uđeš u vozilo, pa je isključeno da bi ti dragovoljno prišla autu i dotakla ga... — Luka, ti si genije! Čak bih ti i ja sve to povjerovala. Kad te ovako slušam, dođe mi da samu sebe odvedem psihijatru... Isuse! Pa u subotu su me Nives i njezina mama dovezle kući. Kiša je padala kao iz kabla... — Pa kaj onda? Nives se neće izlajati jer i sama ima putra na glavi, a ravnatelj nema ni volje niti vremena baviti se pukotinama u tvojoj psihi. Kaj misliš da bu on sad provel os-tatak života zvoneći od vrata do vrata i raspitujući se kada te je tko vidio u autu. Za nje-ga je to gotova stvar i amen. Konačno mi je odlanulo. U školi će opet sve biti u najboljem redu. Kad budem sređivala bilješke za svoj roman, ne smijem zaboraviti dodati Luki barem deset godina. Ta tko bi mi vjerovao da netko njegove dobi može biti tako lukav, pametan i iskusan. — A kad već spominješ kako bi samu sebe odvela psihijatru, mogu ti reći kako to nije loša ideja. I svakako ga pitaj zašto u podne hodaš po kući ogrnuta u plahtu. — Ma to nije plahta! Samo gledam kako bih se obukla za maturalnu zabavu — ustala sam i polako se okrenula. — Kako bi mi stajala duga haljina? — Ovak s trapericama ispod? — Budalo! Ozbiljno te pitam. Zamisli, onako tamna pa s nečim po tome... samo ne znam je li bolje s rukavima ili onako samo tregeri. — Molim te, smiluj se i dogovori to s curama. Ja ti se u večernje haljine kužim ko prasac u podmornicu. — Pa valjda vidiš stoji li mi dugačko dobro ili ne! — ustrajala sam. — Stoji ti odlično i mislim da u dugačkoj haljini sve cure izgledaju elegantnije nego u minici... — Yessss! — ... ali ovisi i o tome gdje ćete imati tu proslavu. Ovisi o ambijentu. Rekla sam gdje ćemo biti. — Može! Tamo vam još samo fale austro-ugarski oficiri i valcer. Čuj, kad smo već kod toga, znaš li ti uopće plesati valcer? — Kaj se tu ima znati? To je laganica, pa se samo šuljaš levo-desno. — Malo morgen! — rekao je i pogledao na sat — Imam još dosta vremena. Daj skini tu blesavu plahtu da mi se ne popikavaš — rekao je ustajući i gurnuvši stolić u stranu. Nisam ga htjela ovako umornog gnjaviti još i s mojim plesanjem. Pokušavala sam ga od-govoriti priznajući da sam antitalent, a do plesa još imamo nekoliko mjeseci, pa to mo-žemo i drugi put. — Sad osnove, a kasnije samo hohglanc — odvratio je. Zauzeli smo plesnu pozu, a onda je Luka počeo fućkati Na lijepom plavom Dunavu. Ne-ko vrijeme me samo gurao ili vukao, a Konrad nam svojim uplitanjem nije nimalo olak-šavao posao. Konačno sam nekako uhvatila ritam i proplesala. Čak mi se i svidjelo. Luka je posustao tek kada je jasno osjetio kako znam kamo smjera svojim sljedećim korakom.

116


— Eto, vidiš da nije bilo tako teško — rekao je. — A sad pogledaj kako ćeš lijepo izgleda-ti u dugoj haljini. Ostavio me u kutu i uzeo plahtu. I dok sam prihvatila psa da ne smeta, Luka je već de-snom rukom držao pred sobom plahtu, pazeći da dosiže do poda, a lijevom je pridrža-vao njezin kraj, kao da je to ispružena ruka plesačice. Mrmljajući na onu ram-pam-pam foru, okretao se, klizeći i kružeći po sobi. Mislila sam da će izgledati šašavo, ali nije. Po-mislila sam kako je, ovako pospan, jutros jurio brijaču, pa ravnatelju, pa razredniku, pro-fi iz hrvatskog i tko zna kome još. Sve samo zato da bi me spasio iz nevolja u koje sam se sama uvalila. I sad, eto, odvaja zadnje sate prije polaska kako bi mene trapavu nešto na-učio i kako bi mi pokazao da duga haljina lijepo pleše valcer. Prisjetila sam se Eleninih trapeza i mreža. Eto kako se razapeo na sve strane samo da meni bude dobro, pomislila sam. A koga ima Luka kad je u nevolji? Nikoga! Jučer je umalo definitivno pao, a što sam ja učinila? Lajala sam na njega kao na zadnju propalicu, a onda fino otišla spavati i prepustila mu da me i danas spašava. Grizodušje koje me obuzelo, trenutačno je rezultiralo suzama, a Luka je doplesao do mene i zapanjeno me gledao. — Sad dobro, možda i nisam dobar kao Fred Astaire, ali bogami nisam ni tako loš da bi publika plakala dok izvodim točku. Više nisam tiho slinila, plakala sam svom snagom. — Koji ti je vrag? Zašto plačeš? Rekla sam mu. I kako me stid što sam vikala na njega, i koliko mi je žao što on nema mrežu i kako tek sada vidim koliko je njemu teško. — Ma kaj god! — tješio me. — Meni Elena nikad nije spominjala tu mrežu, pa nisam ni znao da postoji. — Sad znaš! — Sad to više nema veze. Čuj, imam dvadeset i dvije godine, a to po svačijim mjerilima znači da sam odrastao. Odraslima neke stvari više ne trebaju. — Koje stvari? — Ne znam, recimo griz na mlijeku, kinderbet, pikule, te tvoje mreže... Plakanje za sva-ku sitnicu — dodao je. — Ma vraga ti ne treba mreža. To treba svakome. A da si jučer ubio Ivu, tko bi ti pomo-gao? — Buš mi sad do smrti tupila o tome? — pitao je s prizvukom umora u glasu. — Mislio sam da smo to noćas zauvijek skinuli s dnevnog reda. I nisam rekao da odrasli ne griješe. Ma kakav izgovor nalazili za svoj pad, uvijek su sami krivi. Pa nek padaju! Kaj bi ja sad? Da plačem nad samim sobom, i nad svim ljudima? Buju se i zdigli, budi bez brige. — A ako ne mogu sami? — Nek krepaju, baš me briga! Ma kako si me uopće uvukla u ovaj idiotski razgovor? — dodao je nervozno. — Znaš šta kaže Randy, jedan moj frend s broda? Randy kaže da je najveća stavka u našim izdacima ona kojom kupujemo iluzije o samima sebi. Kaj ti ne vidiš šta ljudi kupuju? Uspješan čovjek na Zapadu ima milijun nepotrebnih stvari. I sret-no srlja u dug zbog novog, prestižnog auta... — Kakve to blage veze ima s tim o čemu ti ja govorom?!

117


— Mogla bi saznati kad bi me bar jednom u životu pustila da nešto kažem do kraja! Na-ravno da ima veze, jer ti i Randy govorite o istoj stvari. I ako već moram ustrajati s tom tvojom idiotskom metaforom, nije točno da odrasli nemaju mrežu. Samo je ne dobivaju besplatno, nego je stalno iznova kupuju. Jer tip o kakvom ti govorim crkava pod hipote-kom za novu kuću iako je i stara bila dobra, a onda u njoj priređuje domjenke za isto ta-kve pacijente. Prethodno se i uzvanici i domaćin podvrgnu skupom ritualu maskiranja, jer obilaze frizere koji će im napraviti zurku kakvu nemaju, kozmetičarku koja će im na-crtati kvalitetan ten, a nekom će krojaču ostaviti grdne pare e kako bi za tu priliku naba-cili perje kakvo nitko nema. I da ne nabrajam. U sebi se svi tješe kako su ti troškovi nor-malni za čovjeka koji drži do sebe. A znaš li koliko oni drže do sebe? Drže do sebe toliko da će bez oklijevanja poljubiti u guzicu svakog tko im pruži priliku za barem djelomično pokrivanje troškova svega toga. Pa će kupiti stan u inozemstvu, koji će koristiti pet dana u godini. Ili će uzdržavati ljubavnicu, koja ne samo da ih nervira koliko i vlastita žena, nego i izgleda kao ona. I kad tako kupiš sve, od prijatelja do neprijatelja, od ljubavi do statusnih simbola, osjećaš kako se uspinješ i kako si siguran. Luka je tu malo zastao, i vjerojatno vidio kako bez razumijevanja zurim u njega, pa je požurio naglasiti tu vezu koja je meni bila nedokučiva. — Sve je to zapravo sustavno pletenje te tvoje mreže. Ako prekršiš zakon, platiš najbo-ljeg odvjetnika. Ako oboliš i od obične gripe, liječit će te čuveni primarijus i skupi lijeko-vi. Ako si željan ljubavi i pažnje, već će pritrčati neka ljubavnica. Bilo što! Kako god ze-zneš, netko s tvojeg platnog popisa jurne u pomoć. — Pa šta je tu loše? — bubnula sam. — Šta je tu loše??! — ponovio je, gledajući me kao da sam sišla s uma. — Sve! Jer s vre-menom poblesaviš i zbilja počneš vjerovati svemu tome. I osiliš se kao da je i taj trapez i cijeli Božji cirkus tvoje vlasništvo. Normalno, tada još samo ti vjeruješ tim iluzijama o sebi. Svima oko tebe je jasno o čemu se radi, i tu su još samo da bi naplatili svoju ulogu. I kad zbilja zvizneš, više nema nigdje nikoga... Po tome se vidi kako je Alah velik! — zavr-šio je poučnim glasom i pogledao na sat. — Idemo do ugla na pizzu? Gladan sam. — Čekaj malo! Sad mi uopće nije jasno može li se ta mreža kupiti ili ne. Ranije si rekao da može, a sad mi izgleda kako te nikakva lova ne spašava. Izgleda da ti nemaš pojma o čemu govoriš. — Ne, ti imaš! Čuj, može li tvoj ubogi mozak pojmiti stvari i bez te idiotske usporedbe s mrežom? Ako se zbilja nisi u stanju odmaknuti od te cirkuske terminologije, onda barem pokušaj stvari postaviti kako treba. Ne trebaš se čitav život okruživati novcem i ljudima koji će te navodno spašavati, nego moraš znati kaj radiš. Kad točno znaš tko si, kamo ideš i zašto, mala je vjerojatnost da će ti ta tvoja idiotska mreža uopće i zatrebati. Dodu-še, i kod razumnih ljudi ima posrtanja, no to nije ništa strašno. To ti je ono o čemu Randy govori. Kupovanjem iluzija ljudi jasno pokazuju kako i ne znaju gdje je problem. Vama cirkusantima Randy bi savjetovao da se usredotočite na trapez a ne na mrežu. Već je odavno ustao, otišao do ormara u predsoblju i izvadio moju jaknu. — Ako sam dobro shvatila, ti predlažeš... — Predlažem dvije miješane pizze s puno sira, i sok od paradajza! — rekao je, bacajući mi jaknu u glavu. — Može! Čuj, Luka, zašto se meni čini kako su svi ljudi pametniji od mene?

118


— Ne čini ti se, zbilja jesu! — doviknuo je i zapalio kroz vrata prije negoli sam ga stigla udariti. Poslije, dok smo jeli, pomno je pazio da ga više nikako ne uvučem u taj razgovor. — Znam da si umoran i da ti se ne da o tome govoriti... — Znaš od čega sam umoran? Umoran sam od tvojega djetinjastog traženja savršenih i završenih odgovora. Daj, prosim te, slušaj! Te što kaže Elena, te što ja mislim, te što piše u nekoj knjizi! Skupljaš gotove odgovore kao da su recepti s kojima ćeš u apoteci podići lijek za sve probleme. Razmišljaš li ti uopće o čemu? — Normalno! — odgovorila sam, pomno pazeći da mi se niti toplog sira ravnomjerno vuku za vilicom sve dok zalogaj ne ubacim u usta. — Gle ovo! Stavila sam zalogaj u usta i ponosno promatrala neprekinute niti koje su me, poput kab-lova dalekovoda, povezivale s pizzom na tanjuru. — Fuj! Daj jedi ko čovjek! — Ovo je svjetski rekord! — mumljala sam, ne pomičući usne. Još sam trenutak uživala, a onda teška srca ipak pregrizla dalekovode. — Evo o čemu ti razmišljaš! — zgražao se. — I o dečkima! — dodala sam, glasno srčući sok od paradajza. — Je, čuo sam te noćas! Tak se razmeš u dečke da nemaš pojma jesi li zaljubljena ili nisi, i da l' furate ili ste posvađeni. Kaj bi tek bilo da ne razmišljaš o tome! Kad bi te sad mali vidio kako jedeš, točno bi mu pozlilo. — Ma bi vraga! — Vraga ne bi! — Ne bi! Mali je super! — Mogu si misliti! — Ma točno se ponašaš ko neki živčani roditelj. Kaj će mi vrući sir ako ga ne smijem ras-tezati? A mali je super i hodat ću s njim, samo da znaš! Onako sasvim ozbiljno. — Kako ozbiljno? Preintenzivno? — Znaš ti dobro kaj mislim. I druge cure iz razreda već spavaju s nekim i šta im fali? — Ma ko luda si bez toga! — Da znaš da i jesam. Samo na to mislim. — Ozbiljno? Kad te čovjek ovako sluša pomislio bi da ti je to važnije od svega. — Ako baš želiš znati — i je! — OK. Recimo, kad bi mogla birati između noći u krevetu s tim malim ili da se do mile volje zezate u nekom najvećem lunaparku, što bi odabrala? To je bio nizak udarac. Zna on dobro kako već godinama cvilim zašto i u Zagrebu nema takvih mjesta s onim vlakićima što jure i strmoglavljuju se pa svi vrište. I sa svim tim at-rakcijama koje gledamo u filmovima. Čula sam kako cure pričaju da je taj seks s dečkima super, ali sigurno se ne može usporediti sa svim onim zezalicama u američkim zabavnim parkovima. — Lunapark! — odlučila sam. — Bi li zbog sjajnog seksa odgodila putovanje u Afriku?

119


Putovanje mi je obećao ako maturiram s odličnim ocjenama. Jedva sam čekala kad će me povesti na taj svoj brod, da oplovim Afriku i konačno doživim prave pustolovine. — Pa znaš da jedva čekam Afriku... — Bi li radije ludi seks s glumcem po izboru, ili računalo sa svim dodacima? Opet niski udarac! Znao je koliko me privlači dizajniranje uporabnih predmeta i hrabrio me neka pokušam upisati studij dizajna. Satima mi je pričao o sjajnim kompjutorskim programima koje je negdje vidio, i sve mi je to obećao donijeti. — Ma radije bih računalo, ali ne možeš... — Bi li radije odvela toga svojeg dečka negdje u mrak, ili u onoj dugoj haljini plesala s njim na maturalnoj večeri? — Ples! — rekla sam oduševljeno. Joj, kako se dobro sjetio! — A bi li nekako uspjela potisnuti tu nezadrživu potrebu za seksom kad bi mogla to vri-jeme provesti u United Centeru uživo gledajući utakmicu Chicago Bullsa? To mu je takvo idiotsko pitanje da je najpametnije ni ne odgovoriti. Po slobodnoj procjeni svih cura u mojem klubu, karta za takvu tekmu vrijedi barem jednu godinu života. — Mogao bih ja još nabrajati, ali zbilja nije potrebno. Sad mi je jasno kako ti je stvarno voda došla do grla i kako te ništa osim seksa ne zanima, pa imaš moj blagoslov. — Ma baš ću ja tebe pitati za dopuštenje i blagoslov! — promrmljala sam, gledajući kako se fino zabavlja. Opet sam se osjećala kao zadnja budala. — Evo, konačno si izjavila nešto zrelo i pametno! — rekao je ozbiljnim glasom, a onda se sav posvetio konobaru koji je došao naplatiti račun. U meni je sve kuhalo od bijesa, jer čak nisam ni znala misli li ovo posljednje ozbiljno, ili je i to neka njegova blesava ironija. Ne obazirući se na konobara, brzo sam u Luku ispu-cala gusti tekst o tome kako mi s tim svojim pitanjima nije ništa dokazao. Zašto mi je po-nudio samo te jako važne stvari i onda se podlo pravio kako mogu nešto birati? Dobro da me još nije pitao bih li radije spavala s Igorom ili spriječila nuklearnu katastrofu! I zašto bih uopće morala birati?! Neka on meni pokaže jednu ženu koju su u takvoj prilici ucjenjivali s lunaparkom ili računalom! Nisam ja to govorila baš pretjerano tiho, pa je konobar, nakon neuspjelog pokušaja da suvislo zbroji te četiri bijedne cifre, blenuo u mene, a onda i u Luku. — Trebali smo se ženiti sljedeće nedjelje, a sad me ostavlja zbog nekog Igora iz lunapar-ka! — pojasnio mu je Luka i teško uzdahnuo. Konobar je kimnuo, zbrojio, naplatio i odlazeći lagano potapšao Luku po ramenu. — Mogla si stati na stolac i još se jače derati pa buniti cijeli grad, a ne samo ovog siroma-ka — zarežao je Luka čim se konobar udaljio. — Kad mi se u sve pleteš! Kaj ti misliš da su se ikome u mojem razredu braća petljala u te stvari? Jesam li ja tebe išta pitala kad si ti počeo furat s curama i dokazivala ti kako nisi zreo ako bi radije gledao Chicago Bullse? Kad bi za seks trebalo puno mozga i zrelosti, ti bi još i dan-danas samo prelistavao Playboy! Put do kuće prešli smo šuteći. Ja sam se malo i odmaknula da prolaznici ne pomisle kako imam ikakve veze s njim. Čim smo došli kući, otišla sam u svoju sobu i onako u jakni i svemu, bacila se na krevet. Po tko zna koji put proklinjala sam svoj jezik i pitala se zašto uopće i pokušavam razgovarati s njim. Zeznut je točno kao Renatini roditelji, pa i nije zaslužio bolju spiku od one koju Renata ima sa svojima. Samo o kućnim problemima i 120


vremenskim prilikama. Ponovno sam odvrtjela cijeli taj razgovor. Premda teška srca, morala sam priznati kako ima pravo. Tek sada, nakon svih tih njegovih nabrajanja, uvi-djela sam da mi se baš toliko i ne žuri. Jer, istini za volju, i sama bih mogla, mnogo bolje od njega, nabrojiti milijun stvari zbog kojih bih posve zaboravila da me negdje čeka neki dečko. Tada sam se prisjetila kako je zeznuo konobara i posve me prošla ljutnja. Nisam htjela da pomisli kako tu u sobi opet štrajkam, i kako bih ga pustila otići bez pozdrava. Sišla sam baš kad je pakirao posljednje sitnice u svoju putnu torbu. — Oprosti što sam te onako gnjavio — dobacio je, vraćajući se iz kupaonice s četkicom za zube i nekom bočicom. — Zbilja je već vrijeme da shvatim kako više nisi mala beba. — Nema veze. I ja sam malo razmislila i imaš pravo, zbilja mi se ne žuri. Ja sam to više htjela tek onako, da mi se cure iz razreda ne rugaju... — Ne moraš se ti ravnati ni po curama ni po meni. Dovoljno si pametna i odrasla, pa je zbilja vrijeme da se prema tebi počnem tako i ponašati. Vješto je poslagao preostale stvari u torbu i pogledao me. — Znaš — škrto se nasmiješio — sad razumijem kako se osjećaju roditelji. Tako si brzo odrasla da mi je čak nekako i žao. Sad mi je konačno jasno da to odrastanje ne mogu odgoditi tako da ti solim pamet i kad treba i kad ne treba — rekao je izlazeći u dvorište. Nebeske fanfare oglasile su se jače nego ikada. Ta upravo mi je rekao kako više nisam dijete, pomislila sam. Ako je to čak i Luka uvidio, onda je to sigurno tako pa vide i svi drugi. Osjećala sam se poput časnika kojem su posve nenadano pričvrstili generalsku zvjezdicu. Čulo se kako Luka otvara vrata ograde, pa sam požurila za njim. U prolazu sam opazila da je zaboravio onu drugu torbu. Uzela sam je i požurila prema garaži. Tor-ba je bila teška ko vrag. — Zaboravio si torbu! — doviknula sam, prekidajući tako Lukine pregovore s Konra-dom. Pas je slutio da je ovo još jedan rastanak i požrtvovno je nastojao spriječiti Lukin ulazak u auto. — Ne, samo sam ti zaboravio reći. Kupio sam ti neke knjige i jednu sitnicu kako bismo nadoknadili gubitak — odgovorio je sjedajući u auto. Spustio je staklo da mu mogu dati pusu. — Jesi li ozbiljno mislio ono kad si rekao kako sam već odrasla? — pokušala sam ponov-no upecati tu izjavu. — Ozbiljno sam mislio. — Ono rastezanje sira i bježanje od tebe po cesti mi baš nije bilo jako odraslo — priznala sam. — Ah, to nije bitno. Te gluposti se ocjenjuju više kao umjetnički dojam. Važno je sve os-talo. Ono kad sam noćas slušao kako si me psovala zbog moje nepromišljenosti, kad sam danas vidio kako dobre ocjene imaš, kako se dobro brineš o sebi, kako se brineš o psu i o kući. Vidjet ćeš da ću se sljedeći put bolje ponašati. — I ja ću biti bolja prema tebi — spremno sam obećala. Tada mi je sinulo kako bih ga mogla obradovati. — Vidjet ćeš, sad kad sam već velika, bit će i tebi lakše. Znam da ti ne vjeruješ u te stvari, ali odsad ću i ja tebi biti mreža. Uvijek! Nije se razveselio. Zagledao se u mene, a sudeći po njegovu licu, činilo se vjerojatnijim da će zaplakati. Šutke je ubacio u rikverc, okrenuo glavu i pažljivo izvezao na ulicu. Kad sam pritrčala ogradi, više ga nije bilo. Nisam ni stigla razmisliti zašto je tako odjurio, jer se iz kuće oglasio telefon. Pokupila sam torbu i požurila unutra, jer ovaj s telefonom nije

121


sustajao. Nives. Danas nije bilo treninga, nego će biti sutra iza šestog sata. I neka svakako dođem sutra u školu i na taj trening, jer će nam opet mjeriti visinu, težinu i sve to. I je li onaj zgodan tip, koji je danas u hodniku razgovarao s razrednikom, zbilja moj brat? — Je, Luka je danas bio u školi. Klik! Spustila sam slušalicu. Normalno, nju je ionako samo zanimalo to s Lukom. Briga nju hoću li doći u školu i na sva ta mjerenja. Ona je u glavi sređivala pozamašnu kartote-ku s dečkima i nije znala koje bi ime stavila uz Lukinu facu. Nadam se da je dobro plasi-ran na njezinoj top-listi. Kad sam otvorila Lukinu torbu, shvatila sam zašto je bila tako teška. Osim nekakvoga mekanog omota, sve ostalo bile su knjige. Bilo je tu svega: bogato ilustrirane knjige o di-zajnu, priručnik za unutrašnje uređenje kuće, knjige iz astronomije koja me u posljednje vrijeme posebno zanima, velika ilustrirana enciklopedija rasnih pasa i debeli englesko-engleski rječnik kako bih se lakše snašla u svemu tome. Nisam znala koju bih prije otvorila. Čitala sam cijelo poslijepodne, čak sam i psa poslala samoga u šetnju. Što mu ja za to trebam?! Cijelu sam večer prelistavala tu knjigu o psi-ma, pokušavajući spariti dvije slike čije bi dijete moglo rezultirati Konradovim izgledom. Uzalud. Moj unikatni cucak dosađivao se njušeći Lukinu torbu, i podsjetio me da pogle-dam što je u onom mekanom omotu. Odmah je ispala ceduljica ispisana Lukinim rukopisom. Mislim da je ova ljepša od one koju smo bacili, pisalo je. Kad sam se riješila omotnog papira, zastao mi je dah. Bila je to crna haljinica, onako sve-čana i prekrasna, s milijunima sićušnih gumbića. Odmah sam je probala. Stajala mi je savršeno, i već sam u glavi radila popis mjesta kamo bih mogla u njoj otići, mislim kaza-lište i sve to. Nisam se mogla nagledati vlastita lika u zrcalu. Ne bih ja imala ništa protiv kada bih imala i pedeset ovakvih haljina, kao oni bogati ljudi sa Zapada na koje se Luka toliko ljuti. A možda je Ipak točno to što onaj njegov Randy govori o kupovanju iluzija. Ma što ja znam! Kad bi mi sada netko rekao da nacrtam autoportret, da me škvadra iz razreda mora nacrtati, da me Elena i Argus crtaju, svi bi napravili istu sliku: ja u traperi-cama, s tom kratkom kosom i košarkaškom loptom. Sto posto bi me svi tako nacrtali i valjda to i jesam ja, ali ova cura u špiglu je moj tajni plan za budućnost. Kad budem pres-tara za košarku i postanem fatalna žena, izgledat ću točno ovako. Ne znam, ja se nekako sva smotam kad počnem razmišljati o tome kako odrasli trebaju izgledati. Onaj Lukin Randy ima pravo, jer i ja sam već odavno shvatila to o kupovanju iluzija, samo se nisam znala tako dobro izraziti. Pa što je drugo sav taj cirkus s Michae-lom Jacksonom? Tako i on stoji pred špiglom, zuri u bijelca s licem gospođe, i uživa. Joj što mi on ide na živce! Naročito kad se onakav kržljav i omalen, ugura u neku od stoti-njak svojih skupo plaćenih i po mjeri krojenih uniformi, i takav iziđe pred rulju. Renata tvrdi kako bi mu to s uniformom trebao biti fol neki protest, ali čisto sumnjam. Da bi iro-nizirao društvo, moraš biti pametan barem kao Luka. Recimo, sasvim bi druga stvar bila kada bi Dennis Rodman obukao uniformu. Odmah bi bio skandal do neba i po oficir-skim menzama diljem svijeta dijelili bi apaurine. Jer svatko pametan zna da se Dennis krvavo ozbiljno zeza i da je on onaj zagubljeni ostatak nepatvorenog rock'n'rolla kojemu se moja mama divila zbog iskrenosti. Međutim, na Jacksonove paunske uniforme vojska uopće ne trza. Jer, odmah se vidi da je to jedan civil kojem se olabavila daska, pa mu je puhnulo da se maškara i fotografira u tome, kao neki ubogi krunski princ.

122


Već sam se nekoliko puta s Renatom prepirala o tome, jer ona čita sve to smeće po žutom tisku i kasnije tome vjeruje kao da je Sveto pismo. Kaže kako je to možda ipak protest jer se Michael Jackson jako huni i protiv ratova i protiv zagađenja okoliša. Zato na ulici i fu-ra onu zaštitnu masku na ustima i nosu, kako bi natjerao ljude da se ozbiljno zapitaju o tom zagađenju. Ma daj! Meni to na njemu izgleda kao feredža i što se ja tu još imam za-pitivati?! Čovjek je skroz zglajzal, eto što je! Neke blesavice bi sad sigurno krepale od smijeha kad bih im rekla kako je meni puno bolje nego Jacksonu. A jest, stoput mi je bolje. Sudeći po svemu, on je već u onoj fazi kad Luka kaže da misliš kako je cijeli Božji cirkus tvoj. U fazi kad uživa promatrajući se u zr-calu, vjerujući kako špigl svima vjerno odražava njegovu skupo kupljenu bajku o raspje-vanom bijelom princu u junačkoj borbi protiv smoga. Ma daj! Meni, a i svakom normal-nom, on u toj uniformi više izgleda kao smuvana mažoretkinja. E zato je meni bolje, jer tko god baci pogled u moje zrcalo, vidjet će isto što i ja vidim: jedna normalna, zgodna cura u fenomenalnoj haljini. Yessss!

13

U školu sam došla u zadnji čas. Pod prvim satom cure su se stalno okretale i gledale me. Renata je poslala ceduljicu u kojoj mi savjetuje neka pod odmorom najprije razgovaram s njom, jer mi mora nešto objasniti i dati mi važne upute. Možda jučer Luka i nije tako do-bro obavio posao, pomislila sam. Gotovo sam svisnula od straha i brige. Kad je zvonilo, profesor još nije ni izišao, a Renata se stvorila uz mene i vukla me prema vratima. Prilijepile smo se uz profesora, tobože se raspitujući o gradivu, i tako smo sišle jedan kat. Tu mi je Renata rekla kako su jučer pod velikim odmorom sve cure gledale Luku dok je pred učionicom razgovarao s razrednikom. Gotovo su popadale u nesvijest od ljepote i znatiželje, pa su se, prirodno, raspitivale kod Nives tko bi to mogao biti. — Možeš misliti kako mi je to bio melem na ranu kada sam shvatila da konačno jednom i Nives vidi zgodnog dečka, a nema blagog pojma tko je to. Normalno, na njoj se uopće nije vidjelo da nema pojma. Bubnula je kako joj se čini da je to novi profesor iz engles-kog. Fol, već ga je ranije vidjela, ali samo onako u prolazu. Normalno, cure su povjerova-le, a ona samo što nije naplaćivala ulaznice dok su buljile u Luku. Renata jedina u cijeloj školi zna tko je Luka, i to da je pomorac. Morala sam joj sve reći kad je onako zaredala s dolaženjima po rječnik i uvijek me nalazila samu. Objasnila sam joj kako bi mi se život mogao zakomplicirati kad bi se pročulo da živim sama, pa se za-klela kako će tu tajnu ponijeti u grob. A sada mi je nekako sve slutilo na to da se izlajala i osjeća kako joj je taj grob jako blizu. — Nisam prekršila riječ, samo nisam mogla odoljeti napasti da osramotim sveznajuću Nives i pritom zaradim i malo love. Kužiš? Al i ja smo počeli štedjeti za ljetovanje i već imamo dvjesto kuna. Zato sam curama glasno rekla da Nives nema pojma, a njoj sam predložila da se kladimo kako ja znam tko je to tamo s razrednikom. Bahato me pitala kolko imamo doma love i to mi je tako diglo tlak da sam uložila svih dvjesto kuna. Znaš da sam Luku vidjela samo na onim slikama kod tebe, ali to bi i slijepcu bilo dovoljno! Joj, to mi je najlakše zarađena lova u životu! Samo sam rekla da je on tvoj brat, ništa drugo.

123


Časna riječ! Molim te reci da se ne ljutiš. Molim te! Mooolim te! Pa vidiš kako smo Al i ja kržljavi. Treba nam morski zrak... Nisam se ljutila. Luka je jučer sve rekao ravnatelju i tko zna kome još. Osim toga, znala sam kako se Renata jučer osjećala. Nije tu riječ samo o tome da Nives participira u troš-kovima njihova ljetovanja. Znam da joj još uvijek nije zaboravila onaj Alanov madež is-pod pupka, i sad je konačno naplatila odštetu za nanesenu duševnu bol. I samu me vese-lila pomisao kako će se Nives barem do Božića oporavljati od ove blamaže. Sve je to baci-lo i novo svjetlo na jučerašnji telefonski poziv s kojim je iz prve ruke provjeravala ishod oklade. Renata je bila izvan sebe zbog toga posve neočekivanog moralnog i materijalnog probit-ka, pa me pozvala da s njom i Alanom večeras odem negdje na pizzu. Da to proslavimo kao odrasli ljudi. Nisam željela da troši taj novac, no nisam mogla ni ponuditi da ja čas-tim. To je Renatina velika pobjeda, a ne moja. — Ma ne znam, večeras imam u klubu trening, a nekako u posljednje vrijeme i ne volim pizzu... — Ma daj! Misliš da mi je žao potrošiti malo love za takvu stvar? To ionako Nives časti. Pa kužiš ti uopće kaj se slavi? Top-ekspert za muški rod, crni pojas Nives, gubi okladu u svojoj disciplini, i to od mene, sirotice s cvikerima i violinom! Kak to ne bi proslavili kad dobro znaš da mi je to prvi i zadnji put u životu! — Pa je, zgromila si je ko nitko. OK, trening mi završava u devet, pa ću svratiti u kafić da popijemo jedan sok. Dobro? — Yessssss! Već je zvonilo za početak sata kad smo se dovukle do razreda. Renata mi je još davala posljednje savjete kako bih i ja mogla izmusti neku korist od Lukina dolaska u školu. Tvrdila je da će me ove uobražene kokoši sad sigurno pozivati na svoje tulume i nuditi mi masu sitnica, sve u nadi da ću ih spojiti s Lukom. Nisam baš vjerovala da bi se i takvo čudo moglo dogoditi. Ipak sam pod sljedećim satom mislila samo o tome. Jer, te cure okupljene oko Nives, drže se kao da su zvijezde estrade i samo međusobno izmjenjuju make-up i pikanterije o nogometašima i pjevačima za koje ja nisam ni čula, a kamoli odlazila na njihove tulume. Ranije sam umirala od zavisti, a sad me iskreno začudila spoznaja kako mi zapravo uopće više nije stalo. Ako prohodam s Igorom, bit će mi stoput bolje nego njima. Ne vjerujem da su ti nogometaši polomili noge trčeći svojim roditeljima, govoreći im kako su se zaljubili u te koze i ostavljajući upute što da im kažu ako telefoniraju. A Igor je svojima odmah rekao za mene! Pod velikim odmorom pokazalo se kako je Renata imala pravo. Čim je zvonilo, ona ble-savica Matea došlepala se do moje klupe, a za njom je klizila neizbježna Petra. Njih mo-žeš razdvojiti samo kirurškim zahvatom. — U subotu smo bile u Bestu — započela je Matea. — Nikad nećeš pogoditi tko se raspi-tivao za tebe! Onaj Marko, ma znaš ga, zovu ga Maki, onaj što svira klavijature u Jezer-skim monstrumima... — Joj, što je on zgodan! — ubacila se Petra. — Izgleda točno kao tvoj brat... — Baš smo pričale — preuzela je Matea — kako je nevjerojatno da si nam sve ove četiri godine skrivala svojeg brata. Nisi valjda mislila da ga mi ne bismo zanimale... Nisam znala kamo će nas ova spika odvesti. Vjerojatno nikamo, jer one mogu satima ovako naklapati o tome kako je netko rekao da mu se netko sviđa, a taj netko izgleda kao

124


još netko. Zato sam, fol, prečula sve to. Onaj košarkaški bek u meni već je snimio raspo-red igrača. Lijevo iza mojih leđa bila je Renata, a i Nives je prilazila. — Uopće ne skrivam brata. Ako te baš zanima, jedna cura iz našeg razreda mogla je i furat s njim, samo da je htjela — rekla sam bez nekoga plana, tek onako da mi jezik radi. — Ma daj! — čudila se Matea. — Ozbiljno govoriš? — provjeravala je Petra. — Pa jučer nitko nije ni znao da ti je on brat. Odjednom mi je sinulo kako bih mogla dati sasvim lijep doprinos jučerašnjem podizanju Renatina ugleda. — Si sigurna? — podigla sam obrvu i brzo nabacila onaj moj dajmalomućnimozgom po-gled. — A niste se pitale kako to da je Renata dobila okladu? — upitala sam dosta glas-no, gradeći se kako nemam pojma da mi je Renata iza leđa. — Kad je za Božić bio u Za-grebu, skroz je pošašavil za njom — nastavila sam valjati. — Toliko cvijeća joj je slao da joj je mama poludila... — Renata? — zaprepašteno je šapnula Petra, a Matea mi je očima davala znak da je Re-nata iza mene i da me čuje. — ... Ne znam kako daleko su otišli — mirno sam nastavila — ali znam da su se ljubili i da ga je ostavila kad joj je reko da je pomorac. Sad su obje zurile preko mojeg ramena, pa sam se i ja okrenula, ko fol pogledati tko je to tamo. Renata je bila tako zatečena tim mojim valjanjem da je samo zbunjeno stajala. Onako crvena u licu, bila je oličenje cure čije su tajne nenadano izbile na svjetlost dana. I Nives je zurila u nju. Samo na trenutak me pogledala. — Kakav pomorac? — Kaj kakav pomorac? Normalni. Završio je pomorsku školu i već tri godine plovi na strancu — pojasnila sam. Nives je opet gledala Renatu. — Pa znaš li ti, glupačo, koja je to lova i još ga barem pola godine nema tu?! — Ma što je vidio na njoj? — šaptala je Petra. — Dobro veli moja stara da tiha voda brege dere! — mrmljajući joj je odgovarala Matea. — Pa gdje ti je bio mozak? U violini? — derala se Nives. — Jesi li zbilja tako ćorava pa i ne vidiš kako on dobro izgleda? — Što će mi, kad nije tu... I kad ne svira... — konačno je propetljala Renata, ufuravajući se u ulogu. — Ma čuj glupaču! — šaptala je Petra. — Ma čuj glupaču! Zvonilo je. Ivo i Toni vratili su se na svoja mjesta u klupu iza mene, pa su cure prekinule i razišle se, jer je i profa iz hrvatskog već ušla. Ja sam uživala. To je znači to, pomislila sam. Nije ni čudo što cure tako vole lagati i spletkariti kad je to tako zabavno. Samo po-vučeš poneki konac tu, poneki tamo, i eto ti cirkusa do neba. Sad konačno i ja kužim ka-ko se to radi. Osjećala sam se bogovski. Sa samo nekoliko rečenica definitivno sam razbi-la čvrstu hijerarhiju koja je godinama vladala u našem razredu. Nakon što je Renata jučer ozbiljno zaljuljala Nives i tu njezinu svitu, danas smo ih sasvim dokrajčile. Kad se tlo na-kon ovog potresa smiri, na novonastalim vrhuncima sunčat će se cure poput Renate i mene. A ove će još dugo u nekoj rasjednoj pukotini lizati rane i pokušavati shvatiti što se događa. Sad će im, ako to nije učinila ranije, Nives sigurno ispričati o onom krasnom Se-

125


adu s leptir-čarapama i kako uopće nisam trzala na njegov poziv za spoj u disku. Estrad-ne zvijezde će iz toga sigurno zaključiti kako se bliži smak svijeta kad se one, ovako kra-sne, pate s prištavim nogometašima iz neke prigradske lige, dok je bezveznoj Renati do-sadilo sve to cvijeće i ljubljenje s Lukom, a usrani vunderkind ne šiša Seada s njegovim šleperima i kućom u Dubravi. Točno mogu zamisliti kako će sada upregnuti one svoje male sive gomolje u glavi kako bi shvatile o čemu se tu radi. Hvala Bogu da u životu ima i ovakvih dana, dana kad uviđaš kako je svijet krojen baš po tvojoj mjeri, kako je život lijep, a čudima jednostavno nema kraja. Sve se to potvrdilo na-kon nastave, kad je došlo na red ono vaganje i mjerenje. Profa iz tjelesnog zadužila je Anu za očitavanje vage, a ona blesava Jasna Djetlić mjerila nam je visinu. Profa je niska, pa bi morala stati na stolac da nas izmjeri, a Jasna ima 192 centimetra i zbilja to može bo-lje obaviti. Razmišljala sam kako je sve to samo gubljenje vremena. Profa nas je mjerila početkom rujna, a otad su prošla tek dva mjeseca. Njoj to bez veze tako puhne, pa nas svaki čas mjeri. Kao da smo ona morska trava, ona kelpa ili kako se već zove, što naraste i do šez-deset centimetara dnevno, pa ti se nakon dva mjeseca zbilja vrti u glavi od silne razlike u brojkama. Stala sam iza Nives i, čekajući na red, potajno sam pogledavala Jasnin nos. Ništa. Uopće se nije vidjelo da joj se išta dogodilo. Mjerenje je išlo brzo, cure su izvikivale brojeve, a profa je bilježila. Već je Nives bila na redu. Ana je očitala šezdeset i devet, a Jasna dodala sto osamdeset i jedan. Onda sam i ja stala na vagu. Šezdeset i dvije, očitala je Ana. Bila sam presretna. Eto Argusu dokaza kako se i jedući gomilu pizza može nabaciti pokoji kilogram. — Ooooh yeah, yes, yes, yesss... — pjevušila sam, izvevši pred svima svoju skraćenu verziju indijanskog pobjedničkog plesa. — Još ti to nije dosta — mumljala je profa, dok sam u tom finom ritmu prilazila spravi za mjerenje visine. Jasna je odigla onu polugu nepotrebno visoko i s užitkom me njome tre-snula po tjemenu. Kao da se ništa nije dogodilo, monotonim glasom je očitala: sto osam-deset i jedan. — Ne može biti!!! — graknule smo i Nives i ja. Jasna je drage volje ponovila mjerenje. Najprije sam začula onaj bup o tjeme, a onda opet sto osamdeset i jedan. Stigla sam je!!! Stigla sam je točno u centimetar! Bila je to još jedna od onih stvari koje mi je Luka mogao ponuditi, samo da je znao ovu moju tajnu. Jer da je to znao, pa me pitao hoću li bilo što u svezi sa seksom ili bih radije sustigla Nives u visini, odmah bih izabrala Nives. Odmah! Od posljednjeg mjerenja pa sve do danas ta su me njezina bivša četiri centimetra tlačila kao četiri tone. Znam da se do sljedećeg mjerenja brojke mogu opet izmijeniti u njezinu korist, no to više nije važno. Današnji ću dan zaokružiti u kalendaru i taj ću datum doživotno slaviti kao Dan kada je pala Nives. Kad smo konačno izišle iz škole, bila sam previše sretna da bih mogla normalno hodati. Čekajući zeleno na semaforu, noge su same ponovile dio pobjedničkog plesa, a onda sam pretrčala cijeli put do kuće. Samo sam bacila knjige, uzela loptu i izišla u dvorište, a Kon-rad me radoznalo slijedio. Sve sam mu rekla. Čak sam na zidu garaže označila koliko je

126


to sto osamdeset i jedan centimetar. I sama sam se iznenadila kada sam vidjela kako je to visoko iznad poda. — Imao je Luka pravo kad me lani tješio i obećavao mi kako ću za godinu dana narasti u svim smjerovima — govorila sam cucku. — Jesi li mi vidio profil u dugoj haljini, a da i ne spominjem ovu crtu? Ma ima me sa svih strana! — hvalila sam se, donoseći iz garaže čekić i one duge čavle preostale od popravka krovišta. Dovukla sam ljestve i, ravnajući se prema visini koša, zabila po dva čavla u žbuku fasade na kući i garaži, a onda ih po-vezala špagom. Razderala sam stare novine u sitne komadiće i kvačicama ih pričvrstila na špagu. Dok sam se tako kilavila natežući tešku lojtru po dvorištu, opazila sam krajičkom oka kako me promatra mesareva žena. Ukipila se na svojem prozoru i dovde se čula kako joj u glavi zuji od silnog napora da skuži što radim. Stala sam ispod jednog papirića i po-skočila, pokušavši ga dohvatiti. Vraga! Pokušala sam opet. Ni blizu. Uzela sam korak zaleta. Ma za dlaku! Produžila sam zalet za još jedan mali korak i vrhovi prstiju su dota-kli papirić. Nitko sretniji od mene! Tja, jedan dobar centar strgnuo bi ga od prve, ali za početak je i ovo dobro. Ni ne znaš kako je težak život centra dok sama ne probaš. Već sam crkla od silnog skakanja, a išlo mi je sve lošije, pa sam prešla na trening preciznih dodavanja. Iz punog trka i nemogućih pozicija gađala sam označene točke na zidu, do-dajući tako suigračima točno u ruke. Loveći odbijene lopte pokušavala sam ubaciti tricu. Napokon sam, sva mokra, drhtavih nogu i bez zraka u plućima, morala zaključiti svoj prvi tajni trening buduće četvorke, Argusovoga krilnog centra. Odlazeći prema kućnim vratima vidjela sam da gospođa Bucek još uvijek gleda. Izvela sam ljupki kniks, rukom dobacila poljubac i poklonila se do crne zemlje. Isti tren je nestala. Što je popodne više odmicalo, to sam češće pomišljala na Igora. A da telefoniram? Ma kakvi, on je u školi i javit će se starci, a nemam pojma što bih im rekla. Pokušala sam misliti na nešto drugo. Pogledala sam raspored i latila se knjige. I nakon pola sata zurila sam u isti odlomak teksta. Pročitam dvije riječi pa se sjetim kako smo se poljubili pred školom. Onda opet pročitam nekoliko riječi i već nas vidim kako na maturalnoj zabavi plešemo laganicu. Točno osjetim kako me zagrlio i vidim kako je spustio glavu do moje. Ne možeš ti istovremeno učiti i misliti na takve stvari. Normalno, sklopila sam knjigu i zaplesala, onako strašno polako, držeći ruke gore, oko onog dijela zraka gdje bi sada bila Igorova ramena. I poljubila bih ga kad mi ne bi bilo neugodno sve to raditi dok me cucak gleda. Kad je Konrad u kući, ja imam manje prava na privatnost nego one šašave ribice u Lukinu akvariju. Kad smo već kod toga, vraga je to Lukin akvarij! Istina, kad smo bili mali, on je bio taj koji je cvilio da nam ga roditelji nabave, pa je tata mjesec dana živčanio po kući dok nije slijepio tih pet šajbi, a mama je kao luda, u biranim loncima danima opkuhavala šljunak kako bi bio sterilan, sadila vodeno bilje i sve to. I dok su starci tako rintali i usput učili sve o pumpicama za zrak, o grijačima i rasvjeti za akvarij, a ja živjela pod strogom za-branom pristupa u Lukinu sobu, taj prasac se fino igrao s dečkima u parku. Tek kada je sve bilo spremno, otišao je sa starcima u dućan izabrati ribe. Idiot je izabrao petnaest to-talno istih riba, neke sasvim malene i posve crne. Kad su mi konačno dopustili da i ja vidim akvarij, bila sam razočarana što su ribe tako sićušne i sve iste. A kada sam ga pita-la kog će nam vraga crne ribe, lagao je kako moraju biti takve jer su te ribe gusari. Još je istog dana dao svoj doprinos i na crnom papiru nacrtao bijelu riblju lubanju i dvije pre-križene riblje kralježnice s tanašnim rebrima. To je poput zastave zalijepio na maminu bijelu, posve novu plastičnu kuhaču i onda su je zabili u šljunak, pazeći da zastava bude

127


izvan vode. To je izgledalo očajno, no starci su se divili kao da je njihov nadareni Luka da Vinci naslikao rendgensku sliku Gioconde. Nakon tjedan dana ribice ga više nisu za-nimale, a zna se tko i dan-danas mora čistiti sav taj drek iz akvarija. I dok Luka plovi po debelom moru i promatra kitove, ja tu gubim vid nastojeći pravovremeno razlučiti koji je majušni gusar samo debeo, a koji je u drugom stanju. Kad sam doplesala do stolića na kojem su stajale one nove knjige, zaboravila sam i Luku i Igora. Odmah sam počela listati jednu od knjiga iz astronomije. Joj, kako mene to zani-ma! Ne zbog nekog posebno zanimljivog planeta ili radi možebitnog skorog masovnog pohoda u svemir. Bože sačuvaj, ne bih išla ni kad bi mi platili. Mene sve to zanima zbog jednog jedinog pitanja. Htjela bih saznati što je zapravo svemir. Nije to tako djetinjasto pitanje kako izgleda i na njega se uopće ne može odgovoriti. Jer, ne zanima me definicija svemira iznutra, mislim ono što sad svi znanstvenici baljezgaju o beskrajnim skupovima zvjezdanih sustava, o crnim rupama, nastajanjima i nestajanjima nebeskih tijela i širenju svemira. Ne to. Ja bih htjela znati onaj odgovor koji mi nitko ne može ponuditi. Htjela bih znati kako bi svemir izgledao nekome tko bi ga promatrao izvana. Samo onaj tko bi se nekako mogao daleko odmaknuti od svemira, znao bi kako sve to izgleda i što je taj neznani prostor po kojem se svemir navodno širi. Znam da je to nemoguće, ali smijem valjda razmišljali o tome. Mogu i ja malo gruntati, onako čistom mozganju za volju. Kad jednom budem baš o tome pisala, lagat ću kako mi je ta zamisao došla dok sam bila u nekoj knjižnici ili na zvjezdarnici. Istina je, međutim, da mene astronomija uopće ne bi zanimala da vodoinstalateri nisu razbili zahodsku školjku kad su popravljali cijevi u kupaonici. Bili su prilično živčani kad su me zamolili da iznesem krhotine u dvorište, povedem psa i da po mogućnosti i ostanemo vani, kako bi oni mogli raditi u miru Božjem. Dok sam se dosađivala u dvorištu, zurila sam u te krhotine. Palo mi je na pamet da ispod te glazure i nije sve tako mrtvo i nepomično kako izgleda. Kad bi ti sada ta stlačena zrnca pijeska, ili što to već jest, stavila pod elektronski mikroskop, pala bi u nesvijest od silne akcije. Ta me pomisao zagrijala, pa sam nastavila buljiti i zamišljati što bih sve vidjela da imam neko super oko. Eto, mrvica što se ljeska poput kristalića šećera mogla bi biti djelić onoga kamena što iskri kad ga tareš o isti takav. Mislim da je to silicijev dioksid ili tako nešto, nemam pojma, a nije ni bitno. Bitno je da su pod tom glazurom WC školjke stlačena zrn-ca raznih materijala, i sad su tu milijuni molekula sa svojim atomima oko čijih jezgri kru-že sva ona sitna čuda po samo njima shvatljivim putanjama. Eh, tu je sad meni pala na pamet naizgled idiotska ideja. Ne znam postoji li itko tko je vidio model atoma i model Sunčeva sustava, a da nije ostao osupnut sličnošću. A što ako je ovaj nama beskonačni svemir tek djelić ovako nečega, tek mrvica krhotine neke divov-ske WC školjke, bilo čega? A mi to ne možemo sagledati. Ne samo da nikada nećemo znati formu toga, nego ni agregatno stanje, ništa, baš ništa. Jer ne možeš očekivati da ma-lecka bića na Zemlji, koja s ostalim planetima kruži oko Sunca, koje je tek jezgra jednog atoma unutar neke molekule, koja je tek čestica neke tvari unutar nekoga konglomerata, posjeduju znanje o cjelokupnoj masi. Ovu zapanjujuću ideju svakako moram zapisati i možda kasnije objaviti knjigu o tome. Fizičari, astronomi i čitav taj trust mozgova koji se navodno kuži u svemir, sigurno bi poludio kada bih već sada objavila tu knjigu. Graknuli bi kako je to umobolna bedastoća, koja se može roditi samo u glavi blesavice koja nema pojma o prirodnim znanostima i

128


osnovnim činjenicama. I da se ziher drogiram kad tako bulaznim. Ma baš me briga za njih. Jer kad tako postaviš neku teoriju koja se ne može provjeriti, onda se ona ne može ni osporiti, sve da se baš ubiju dokazujući. Čak i ne kanim zlorabiti tu činjenicu i do be-svijesti tvrditi kako sam u pravu. Ako i nije tako, baš me briga! Praktična korist moje ide-je je u tome što te već i tračak pomisli da bi možda moglo biti tako, prisili gledati svijet drugim očima. Pa nas sagledaš onako sitne. Pa odmah vidiš kako nemamo pojma ni o čemu. Samo smo, među bezbrojnim mogućnostima slike svemira, odabrali jednu traljavu i dozlaboga mutnu. I sad guslamo po toj jednoj žici beskonačnu odu superiornosti homo sapiensa. Ta bahatost se vjerojatno temelji na činjenici da dupini, slonovi ili mravi iz mojega dvori-šta, ne šalju u svemir sonde. Naravno, tu ne spominjemo kako oni ne proizvode ni nu-klearni otpad, ni raznoslovne bombe, a niti su zečevi posjekli prašume i napravili ozon-ske rupe. Nitko osim opjevanog homo sapiensa ne uništava Zemlju pa i ne traži način kako bi s nje otišao. E, zato je dobro katkad učiniti taj mentalni odmak, i izdaleka sagle-dati kakvo je stanje na Zemlji. Odmah vidiš da smo jedine štetočine koje planetu ne vra-ćaju ono što uzimaju. I vidiš kako bi, gledali mi iz daljine ili iz blizine, ekologija morala dobiti primat pred svim drugim ljudskim nastojanjima. Jer ćemo uništiti i kopno i more prije negoli nam svemirske sonde pokažu kamo bismo mogli krenuti kad uvjeti za život na Zemlji budu snošljivi još samo žoharima. Listajući ove lijepo opremljene knjige iz astronomije vidim kako u tim sondiranjima svemira i nismo daleko dogurali. Najdalje je otišao Hollywood sa svojim science fiction filmovima. Pa stalno gledamo kako iz svemira dolaze ljigavi, podli neprijatelji koji nas žele uništiti. Onda mi s njima ratujemo, i to ne zato jer bismo mi to htjeli, nego smo, fol, prisiljeni. I fino ih pobijedimo i gotovo. The end! To je poput onih kaubojskih filmova gdje sve vrvi od napuhavanja i borbi, sve dok prav-da ne pobijedi. I dok tako jedemo kokice i buljimo u sofisticirane interijere svemirskih brodova po kojima Zemljani gacaju s nepromijenjenom logikom pračovjeka s toljagom, a Zemljanke furaju duboki dekolte i izgledaju kao da su zalutale iz studija u kojem se sni-ma film o haremu, nitko se ne pita o logici svega toga. Jer svemirskim došljacima prešut-no priznajemo da su pametniji od nas, već samim time što su znali doći na Zemlju, a nama je frka ponoviti i put do Mjeseca, no na kraju filma mi ih nadmudrimo. Pitam se samo kako, kad smo im tako inferiorni?! I zašto bi netko napredniji od nas obvezatno morao biti neprijateljski raspoložen i tako ružan i zao, da ga moraš zamrziti čim ga vi-diš? A tko zna, možda su i ti prokletnici došli na ideju da malčice sondiraju svemir i vide kamo će kasnije. Normalno da ih treba ubiti! Ipak, u cijeloj toj priči najteže mi je progutati ono kako mi ne bismo ratovali da nas oni nisu prvi napali. Ma daj! Svatko pametan zna da je ratovanje najstarija ljudska zasada. Možeš ti primjerke homo sapiensa razlikovati po boji kože, jeziku kojim govore, religiji ili civilizacijskom krugu kojem pripadaju, no svi znaju ratovati. Na prste jedne ruke mo-žeš nabrojiti zemlje u kojima mladići ne moraju ritualno prolaziti sustavnu obuku u kojoj saznaju kako će najučinkovitije ubiti mladiće iz neke druge države. Maštoviti kakvi već jesmo, smislili smo toliko načina i sredstava za ubijanje, da im u prosjeku treba godina dana za usvajanje osnova tih znanja. I ne zovemo stvari pravim imenom, pa je ta krvava obuka poznata kao služenje vojnog roka, ubijanje drugih maskirano je eufemizmom eli-minacije žive sile, a sve to prekriveno je zastorom domoljublja. Ja mislim da dečki ni ne kuže što im ti stariji rade. Jer i taktika je univerzalna. Posvuda ih unovače čim stasaju, kada je ona muška želja za šepirenjem i napuhivanjem najjača, pa 129


im navuku jednake odore, baš kao da su to dresovi državne repke. I nikoga ne treba peći savjest jer se svi spremaju samo za čuvanje svoje domovine i strogo obrambeni rat. Zato države i imaju Ministarstvo obrane i nikad nisi čula da je negdje ustrojeno Ministarstvo napada. Pa se pitaš tko li je uopće mogao započeti sve te silne ratove. Pa se pitaš jesu li muškarci uopće normalni kad dopuštaju da se oni koji vode igru tako služe njihovim ži-votima. Jer tamo im odmah kažu kako ni u vježbi niti u pravom ratu nitko ne treba nji-hov mozak, nego neka samo izvole staviti svoj život na raspolaganje. O tome kada i kako će ubijati ili ginuti, misli netko drugi. Ti se samo trebaš zalagati, baš kao i u sportu. Onaj koji bez krzmanja eliminira živu silu kojoj su navukli neke druge dresove, proglašava se na kraju herojem. To je nešto kao MVP u NBA ligi. Dečki diljem cijelog svijeta ipak pristaju na to, a ponegdje se čak i cure same guraju. Si-gurno tome pridonosi taj osjećaj časti, šifra Dulce et decorum... I sva ta tiha analogija sa sportom. To mi je Luka rekao. Jer, i nakon rata dijele se medalje. Pričvrste ti ih na prsa, no ostaju zabodene u mozak do zadnjeg dana tvojega života. Eto što homo sapiens radi svojoj mladunčadi. Nema drugog bića na ovom planetu koje bi svoje potomke sustavno obučavalo kako treba ubijati pripadnike iste vrste. Što li tek od nas mogu očekivati ružni i zli došljaci iz svemira!? A da ja pustim sve to filozofiranje k vragu i ipak telefoniram Igoru? Što mi mogu njegovi starci preko telefona? Već sam počela birati brojeve, a onda sam brzo spustila slušalicu. Ne bi bilo loše najprije malo uvježbati što ću reći, da ne počnem frfljati bez veze i zauvi-jek se osramotim. Uzela sam slušalicu, onako ko fol nazvala i zamislila kako zvoni. Sad će se javiti mama i što ću reći? Ništa, pozdravim, kažem tko sam i da jako trebam Igora, a ne znam koliko on danas ima sati. Onda će mi ona reći do kada je Igor u školi, ja ću joj zahvaliti i gotovo. To mi neće pomoći da ga danas vidim, ali kad mu mama kaže da sam ga zvala, shvatit će koliko mi je stalo i to mi može biti plus kad sutra budemo razgovarali. Odlučila sam još dva-tri puta onako samo ko fol telefonirati, dok ne uvježbam tekst i da mi se glas ne trese i sve to. Konačno sam zbilja nazvala. A što ću ako se javi njegov tata? Spustit ću slušalicu, eto što ću. Čulo se kako zvoni. — Halo! — glas joj je bio tanašan. To me na trenutak zbunilo, a onda mi je laknulo jer, hvala Bogu, ni ta njegova mama nije savršena. Odverglala sam pozdrav i ime. — Maaamaaaaa, odi se ti javi, to je ona Igorova cura — vikao je glasić gubeći se u daljini. — Halo! Ovaj put je to bio normalan ženski glas. Kada sam izgovorila cijeli tekst, rekla je da mu škola završava u šest i petnaest. U dnu duše nadala sam se čudu kako će imati samo četi-ri sata i da ću ga barem nakratko vidjeti. Oteo mi se uzdah, a mama je zabrinuto pitala je li nešto nije u redu i može li mi ona pomoći. Prema mojem scenariju sad sam trebala sa-mo zahvaliti, pozdraviti i gotovo, no čula sam se kako govorim da sam se nadala kako ću ga vidjeti prije negoli odem na trening, kako mi sada sve propada i on će misliti da mi nije stalo, a stalo mi je, samo imam trening i neću doći kući do deset sati... Časna riječ, pozlilo mi je kad sam se čula kako trabunjam, ali jezik je i dalje mlatio nešto bez veze. Najradije bih svisnula od sramote. No mama je rekla kako se ne moram brinuti, zapisala je moj broj telefona i obećala da će me Igor nazvati kad se vratim kući. I ne, ne-ma veze što će biti već deset sati, bila je i ona mlada i sjeća se kako je katkad i u ponoć telefonirala Igorovom tati...

130


Kad je prekinula vezu, bilo mi je nekako žao spustiti slušalicu. Uopće me ne čudi što Igor sve kaže mami kad je tako dobra. Malo me zbunila ona curica. Ništa ja ne znam o njemu. Nisam ni znala da ima sestru, a mala je već znala da sam mu cura. Želja da ga barem na trenutak vidim postala je tako jaka, da je potisnula sve ostalo. Neće se nebo srušiti ako i ja jednom zakasnim na trening. Nije to kao ono kad uopće ne bih došla, nego samo zakasnim petnaestak minuta. Možda ni toliko. Dugo sam birala miris i odjeću. Dok sam fenom već peti put prestrojavala ovo malo ko-se, sinulo mi je da nisam normalna. Pa mogu valjda čekati do sutra, ili barem dok me ne nazove! Argus bi poludio kad bi znao zašto mu kasnim. Bacila sam još jedan pogled u zrcalo. Ne zato da bih vidjela Mela Gibsona. Ma kakvi! Ot-kad mi se dogodilo ono s Ivom, izgubila sam volju i pogledati starije muškarce. Jedino dragi šašavi Rodman smije u moj špigl kad god hoće. Zamislila sam Igora i šapnula mu da hodamo. Htjela sam to popratiti nekim dobrostivim nagradnim pogledom, ali sam odustala. Ma ne znam, možda i potpuno prestanem s tim pogledima, nekako mi je sve to blesavo. Još sam jednom pogledala kako izgledam i zaključila da sam baš nekako zgod-na, a onda sam pozdravila cucka i požurila pred školu. Dogibala sam do škole taman kad je zvonilo, i zauzela dobar strateški položaj uz jedno drvo. Opet su kreteni razbili onu žarulju kod ulaza, no nisam se bojala da će mi Igor promaći. Vidjela sam ga čim se pojavio na vratima, i pratila pogledom kako se vuče niz stepenice. Ako nastavi tako usporeno, mogu se slobodno pozdraviti s treningom jer će biti devet sati kad dogmiže tu do ugla. Već sam htjela napustiti zaklon i krenuti mu ususret, kad sam opazila kako mu je prišla neka cura. Polako su krenuli natrag prema školi. Rulja se već razišla, no njima se nije žu-rilo i nisu ni trznuli kad je počela kiša. Gledala sam kako odmiču prema rasvjeti, a sjene se za njima vuku pločnikom i spajaju u jednu mrlju. Nemajući pojma što bih sada trebala napraviti, krenula sam za njima. Umirala sam od straha da će se Igor okrenuti i vidjeti me kako špijuniram. Bojazan je bila izlišna, jer se tako prilijepio uz malu kao da ništa oko njih ne postoji. Kad su konačno dopuzali do ulične svjetiljke, stala sam. Nisam samo pre-stala hodati, nego mi je i srce stalo, mozak mi je stao i točno sam osjetila kako su popuca-li svi federi u meni, a tlo pod nogama počelo se ugibati. Jer tu zelenu jaknu na maloj po-znala sam kao i svoju vlastitu. Renati ju je tata donio s Islanda. Kao potvrda, sad je do mene dopirao Renatin violinski smijeh, koji mi je projurio kroz srce i, ostavivši tek krva-vu poderotinu, sjurio mi se u glavu, a onda na prenapetim živcima izveo pizzicato ruga-licu i utihnuo. Tupo sam stajala na kiši. Stotinu osamdeset i jedan centimetar boli i gorkog razočaranja ispod pet puta slagane frizure. Što Renata tu radi? Ma očito je što radi. Zašto od svih cu-ra ovoga svijeta baš Renata? Renata kojoj sam još jutros u šali govorila kako su se zeznuli svi oni koji su prikazivali kako Svijet počiva na Atlasovim plećima, na kornjači ili slonu, kad je jasno da bi se sve srušilo da nema Igora. Nemam pojma ni kako sam došla na trening, niti što smo radili. Jedva sam dočekala kraj. Prema dogovoru, sada sam trebala smoći snage i pojaviti se u kafiću pa nazdraviti Renati kao da se ništa nije dogodilo. Osjećala sam se bijedno. S torbom na ramenu vukla sam se prema tramvajskoj stanici. Više nije kišilo, no u oskudnoj uličnoj rasvjeti cijeli mi je svijet izgledao kao vrlo mračno i sklisko mjesto. Eto kako mi se žurilo odrasti, a već prvog da-na jedina mi je želja da pobjegnem. Da sam još malena, sad se ne bih morala suočiti s Re-

131


natom. Otišla bih fino kući, tužila je svima da znaju kakva je i gotovo. Tada bi se moja i njezina mama već nekako pobrinule da to pravedno završi. Nisam imala pojma što bih sada trebala reći tamo u kafiću. Mogla bih i ne otići. Sad do-bro, to je djetinjasto, kao kad odgađaš zubara. Vidjet ću je i u školi, pa je bolje suočiti se s tim još večeras. Da, samo ću stisnuti zube i sve onako kroz šalu i zezanje dati joj do zna-nja kako sam doživotno raskrstila i s ljubavima i s prijateljicama. Dok sam čekala tramvaj, kratila sam vrijeme namjerno gacajući kroz neku baricu vode i smišljala tekst kojim ću Renatu natjerati na samoubojstvo zbog grizodušja i sramote. Normalno, ništa nisam smislila. U kafiću je bila uobičajena gužva. Ne samo uz šank, nego i oko one nekolicine stolova stajali su dečki i cure zekajući se sa sretnicima koji su zauzeli sjedeća mjesta. Kroz po-lumrak i dim cigareta jedva se nazirao stražnji dio prostorije. Ipak, vidjela sam Alana, koji je tamo poskakivao i domahivao mi objema rukama. Probijala sam se sporo i uporno poput remorkera, vukući torbetinu za sobom. Tek kad sam došla do stola, vidjela sam ono što uopće nisam željela vidjeti. Uz Renatu je sjedio Igor i čvrsto držao jedan prazni stolac. Bilo mi je zlo kad sam vidjela to dvoje kako se osmjehuju i valjda očekuju medalju za sačuvani stolac. Začudo, i Alan je bio dobro ras-položen. Bilo mi ga je žao, strašno žao. I ne gledajući ono dvoje, nagnula sam se prema Alanovu uhu i nadglašavajući okolnu buku, doviknula kako sam samo došla reći da se u međuvremenu nešto dogodilo i ne mogu ostati. Okrenula sam se i počela probijati pre-ma izlazu. Tek kad su se vrata za mnom zatvorila, osjetila sam se bolje. Naslonjena na zid, uživala sam u svježem zraku i čekala hoće li popustiti grč u želucu. Vrata kafića su se otvorila i propustila Igora u njegovu baloneru i s torbom u kojoj je nosio stvari za školu. Barem to, pomislila sam, još nije bio doma i mama mu još nije rekla koliko sam luda za njim. Gorko sam požalila što sam uopće telefonirala, ali što mi to sad vrijedi. Istovremeno mi je moz-gom sijevnula bol. Dok sam se ja patila gutajući suze na treningu, ovaj se šakal negdje šetao s Renatom. Bol je ponovno bljesnula, još jača, poput plave neonske crte. Meni uvi-jek tako sijevne neka plava crta kada shvatim kolika sam blesača. Jednom ću skupiti hra-brost i telefonirati u neko savjetovalište za krizna stanja pa ću ih pitati je li to normalno. Mislim to što mi je ta crta baš plava i stoji ukoso, onako s desnim krajem prema gore. — Kaj je bilo? — raspitivao se Igor prilazeći mi, no ja sam odmah ustuknula, pa se zaus-tavio na pristojnoj udaljenosti. — Bljesne li tebi ikad pred očima kosa plava crta? Zurio je u mene: — Kakva crta? Joj što je blesav! Ma baš ću ja sad njemu govoriti o tome, pa će mi se sutra on i Renata slatko smijati i sažalijevati siroticu s frustracijama u koloru. Uopće mi se sad nije razgo-varalo s njim, a i kiša se opet spustila. — Obećaj mi nešto! — OK — rekao je, a da se nije ni raspitao o čemu je riječ. Vrškom cipele povukla sam nevidljivu crtu po mokrom asfaltu između nas. — Vidiš li ovu crtu? — upitala sam. Samo je na trenutak bacio pogled na pločnik pred svojim nogama, a onda mi se zagledao u oči. Bio je to prilično odvažan pogled, mislim za nekog tko želi furat sa mnom, a isto-vremeno se slikat s Renatom ispred škole.

132


— Recimo da vidim — izjavio je. — Kaj je tebi danas neki svjetski dan raznih crta? — Nadam se da ćeš održati obećanje i da je nećeš prekoračiti barem pet minuta. Okrenula sam se i odlučnim korakom pošla kući, iako mi je odjednom ona torba na ra-menu postala preteška, a noge su mi bile kao od olova i najradije bih sjela na taj mokri pločnik i fino se isplakala. — Mislio sam da ćemo razgovarati! — doviknuo je. Zastala sam i okrenula se: — Čovjek svašta misli pa se zezne. Ja sam čak mislila i da će-mo hodati! Krenula sam prema kući. Kiša se spustila svom snagom, no to mi uopće nije smetalo. Ba-rem sam mogla u miru plakati, bez straha da će rijetki prolaznici zuriti u mene. I ne sje-ćam se kako sam došla do ugla svoje ulice. Opet je samo naša kuća bila u potpunom mraku. Bila je to ona zadnja kap. Ne obazirući se na pljusak, spustila sam torbu na pločnik, sjela na onu visoku ogradu pred kućom broj 2 i glasno plakala. U nepravilnom nizu jače i sla-bije osvijetljenih prozora, naša je kuća bila tek mračna pukotina. Nisam mogla odvojiti pogled od te tame. Bol je bila ista kao i prije godinu dana kad sam još bila klinka. Prisjeti-la sam se Lukine izjave kako sam odrasla, no nisam osjetila ni radost niti ponos. Osjećala sam se baš kao i lani. Možda se ni to psihičko odrastanje ne dogodi u jednome danu, pomislila sam. Sigurno je i to kao ono s grudnjacima, ono kad vidiš da je krenulo, a ipak godinama čekaš broj četiri. Prenuo me Igorov glas. Dok mi je prilazio, govorio je kako svakako moramo još večeras razgovarati. Izgleda da je pretrčao cijeli put od kafića, jer je disao glasno i teško kao da je upravo prošao ciljem bostonskog maratona. — Prekoračio si crtu! — prigovorila sam, uzdajući se da će jaka kiša i slaba ulična rasvje-ta skriti suze na mojem licu. — Nisam. Čekao sam, a onda mi je dosadilo pa sam je zaobišao. Pusti sad te crte, mora-mo razgovarati. — Ja ne moram. Znam o tebi sve što trebam znati... — A ja sam tek danas saznao mnogo toga o tebi. Sasvim je prišao ogradi na kojoj sam sjedila. Više nije teško disao. Onom otprije pozna-tom začuđujućom brzinom počeo je govoriti kako se želi ispričati za sve što mi je zadnji put rekao. Nije on ni znao što mi govori sve dok mu danas poslije škole nije prišla jedna cura i rekla da se zove Renata, da je u mojem razredu i da mora razgovarati s njim. I tada mu je rekla sve to o meni i mojim roditeljima, o mojem bratu, čak i kako smo danas zez-nule one cure u školi. I kako je on umirao od srama dok ju je slušao, jer se sjetio što mi je sve izgovorio i kako mi je rekao da se na meni vidi da ne razgovaram sa starcima. Jer ne mislim valjda da bi on to rekao da je znao za smrt mojih roditelja. Ma ne samo meni, on to nikome ne bi rekao, ni zadnjem kretenu. I kako su me večeras do besvijesti čekali tamo pred školom, jer se Renata nadala da ću možda ipak doći na roditeljski sastanak. Ona je u posljednji čas otišla na taj sastanak, a on ju je čekao jer mu je rekla da u devet sati ima sa mnom spoj u kafiću, pa i on može doći ako želi... Roditeljski sastanak!!! Potpuno sam zaboravila na taj idiotski sastanak. Potpuno. Kad se Luka vratio iz uspješno obavljene misije u školi, za mene je to bila svršena stvar. Rodi-teljski sastanak! Eto mi konačno i objašnjenja zašto je Renata bila pred školom. Istini za volju, mozak mi je i sad s velikim oklijevanjem prihvatio pruženu priliku da taj Renatin

133


potez, već svrstan u pretinac najpodlijih izdaja i smrtnih grijeha, prebaci u normalnu školsku obvezu, a razgovor s Igorom u prijateljsku želju da mi pomogne razjasniti ne-sporazume. Odjednom je sve opet izgledalo dobro. Igor još nije zatvarao usta. Govorio je kako je tek nakon razgovora s Renatom sve shvatio, i kako ja još i ne znam koliko me on voli. I opet sve ono kako mu je žao zbog svega što mi je rekao. — Imao si pravo, ja zbilja nemam još ni šesnaest... Znam, Renata mi je rekla. Kakve ima veze koliko imaš godina?! Osjetila sam olakšanje. Evo, jasno je rekao da me voli. Nema mjesta ni mojoj ljubomori, jer on o Renati niti ne govori kao o curi, nego kao o nekom amorfnom izvoru važnih po-dataka o meni. I nije mu važno koliko imam godina! Znači li to i konačno oslobođenje od prokletstva vječitog razmišljanja kako bi se na mojem mjestu ponašala neka od osamnae-st godina? Možda bih s njim mogla biti ovakva kakva jesam, bez tih fuliranja i prenema-ganja. Nisam baš bila sigurna i morala sam to nekako provjeriti. — Ja bih radije išla brodom oko Afrike nego spavala s dečkima — bubnula sam. — A tko ne bi? — nasmijao se. — Časna riječ, ja bih čak radije i plivao oko Afrike nego spavao s dečkima! Čuj, moramo se maknuti s ove kiše — dodao je i pružio ruke. Uskočila sam mu u zagrljaj i osjetila kako je sav mokar i kako mu se od te kišurine i hlad-noće cijelo tijelo trese. Više nije govorio. Sagnuo je glavu i samo me držao. Možda još ne znam točno kako se odrasle cure vesele, ali klinka u meni ludovala je od sreće. — Yesss! — odzvanjalo mi je u glavi dok sam ljubeći ga osjetila kako se otvaraju vrata, pa ona druga, pa ona iza...

134

mihelcic-biljeske jedne gimnazijalke

Documents