Nihad Filipović

METAMORFOZA TIJELA

P R E D G O V O R

“U svakom čovjeku je i zlo i dobro…pa su tako ljudi sposobni i za jedno i za drugo. Dobro se

najviše eksponira u uvjetima slobode, a najviše cijeni u uvjetima neslobode. Nije slučajno da

onaj što je osjetio samo dno zla, često najiskrenije cijeni dobro. Zlo se pak najviše eksponira

u uvjetima neslobode. Zato zlo cvjeta u uvjetima totalitarizma i rata. I dok je čovjekova

sposobnost za dobro ograničena njegovi sopstvenim potrebama, a sve preko toga je odricanje,

čovjekova sopsobnost za zlo je, temeljno, bazično, animalno neograničena.”

Gornji citirani isječak dio je ranije objavljenog eseja ovoga autora pod naslovom: “Mali ogled

o dobru i zlu”, a ovdje nam se čini zgodnim početkom jedne kratke zabilježbe, ne o piscu sa

onim bla,bla,bla…biografskim podacima kakve uobičajeno prate slične zabilježbe, nego o

onome “što je pisac htio reći.”

A htjelo se progovoriti prvenstveno o ZLU koje biće ostaje TAJNA dok je svijeta i vijeka te su i

ove pjesme uglavnom, skroman pokušaj da se proviri u tajnu, da se zaviri iza zavjese, pogleda

kroz “periskop” i pokuša dokučiti dubinska, korjenska magija zla, u jednom tačno

omeđenom prostoru “niskih potreba” i “zgusnutog vremena” u kome je i “vjetar disao teško.”

Omeđeni prostor i vrijeme “punoće praznine”, vrijeme pobačaja Misli i “gluha vakta” u kome

se “ne množe misli”, ali i vrijeme i prostor u svojoj svezemaljskoj ukupnosti i svevremenskoj

dimenziji.

Ne znamo zašto tako dođe vrijeme “vaskrsa duša nebeskih ljudi”, umišljenih da su sami

Svemogući te i “Sunce ubiti mogu”. I teško da ćemo ikada do kraja i dokučiti zašto je to tako,

ali nam je dato da propitujemo i tako tragamo, koliko riječ i osobna imaginacija dopušta,

tako tragamo za ISTINOM. Možda su svi ti znaci upozorenja koji najavljuju narastajuće zlo,

koje zapažamo i ne zapažamo, kojemu se ponekada pokušavamo suprostaviti, a najčešće

nastavljamo sa zebnjom u srcu nadajući se kako će ipak sve proći, možda je to sve skupa tek

hirovita volja Stvoritelja, dio nekog Njegovog plana da se ljudi spomenu i opomenu. Ili je to

“Sjeme zla” tek đavolska masturbacija Sotone?

Tek, jasno je: zlo “miriše mržnjom”. Mržnja “miriše opojno”. I to je ta smjesa što razum

progoni u egzil, a ljude umeće u “cjepanice u maršu”.

Možda je i smrt samo dio onoga plana da se ljudi spomenu, jer na kraju svi smo isti u

poništenju, pa je i smrt tako znak upozorenja.

U pjesmama prvog dijela ove zbirke, obavješten čitatelj će lako prepoznati tragično

bosansko/hercegovačko iskustvo s kraja prošlog stoljeća prelomljeno kroz moje viđenje, moje

osjećanje i saosjećanje zla što nas snađe. U ovim pjesmama koristim određeni broj bosanskih

arhaizama jer je i zlo s kojim smo se nosili za tog karavakta ono “pametarsko” i od starine.

Drugi dio zbirke je meditacija o smrti kao logičan nastavak propitivanja zla. Jer, u čemu je

smisao dobra i zla, ako na kraju sve i svi završavamo u “mutnom ušću” poništenja.

U trećem dijelu ovoga uratka, zamoren od stalnog gledanja u zemlju pokušavam dići pogled i

pogledati i u nebo, tražeći utjehu u onome što jeste nada (ljubav). Mali je to pomak od

prevlađujuće crne boje smrti i sive boje pepela kojom “miriše” ova knjižica.

Knjižica se završava sa pet pjesama dopisanih kao uvod u ono što je kratak presjek interesa i

stilskog izraza kojim se služim.

Sve su ove pjesme nastale u periodu 1999. godina – 2001. godina, u vremenu nekog mog,

kako ja laički procjenjujem, osobnog izlaska iz post-traumatskog stresa što me pratio svih tih

poratnih godina. Gotovo kao uvjet prevazilaženja stanja u kojem sam se nalazio, pojavila se

potreba izraziti osjećanja i tjeskobu što me morila i sprječavala u svakom suvislom izrazu: od

jednostavne ljudske relaksirane komunikacije do složenijeg pisanog izraza… U prednjem su

smislu ove pjesme “akcidentalne”; Nikada prije, a evo ni poslije, nisam napisao pjesmu. I ne

znam hoću li, jer me uopće ne prati više niti osjećanje niti potreba za takvom vrstom izraza.

Moje su pjesme, ne nalazim bolji izraz pa se usuđujem napisati, misaone, više deskriptivne, a

manje lirske. I nepravilnog su ritma i nepravilne su rime. Koliko su one tek opis, koliko tek

pjesme, a koliko moguće u nekima od njih imao one magije u kojoj naslućujemo ili

prepoznajemo poetiku, ne znam. Ono što znam jeste da je svaka od njih moje osjećanje,

izraženo na način moj, u trenutku kada sam ih na papir ispisivao.

Vjerujem i nadam se da će to tako i “zalutali ” čitatelj prepoznati i prihvatiti.

GLUHI VAKAT

Cjepanice u maršu

korov mržnje u srcu rascvjeta otrov miris zanosni zastranjuje ljude naslagane u vrste kao ogrjev pripremljen za zimu razum u egzilu cjepanice u maršu ah, kako mržnja miriše opojno

Sjećanje na jedno proljeće tog proljeća tvrda kora bora duboko urezanih u trenu govorila su sve zgusnuto vrijeme tog proljeća dekikom je otkucavalo vječnost vjetar je disao teško tog proljeća kad vaskrsnu Smrt duša nebeskog naroda

Gluhi vakat

William T. Ayton

vrisak zasjeca otupio dan

a dan težak, nehajan, lijeno se vuče do u noĆ

šuplju

i k tomu tuplju i još gluhlju

ja gluha vakta, gluho bilo

LOV glave pognute na drhtavim nogama popadoše

glavolovci odoše

za sobom prašinu ostaviše

… i sad‟, sve opet, kao isto je

PERISKOP u oku rođena ljubav, u drugom mržnja. i dok dobro boljuje zlo, u prostoru gluhom, zlo se otima dobrom. grijeh na usnama naopako sluti kume. nemušti jezici pametara* sapliću se o neznanje Na propuhu, u praznoj duši, gori misao odrvenjena.

* Pametar – pamtilac prošlih događaja, znalac, pametan čovjek

VEHN krv zgonjena u noge zazire od smrti, ţanjući plodove poniženja. slaba srca škrtarila, starevinu dušmanima šparala, pa sad‟ nakoćena bijeda rođaci, k‟o naplavak bujice gladnih, napada na čanke.

------------------------------------------------------------------------------------- Anahronizmi i fraze: Vehn – ljubav prema imetku i zazor od smrti; “Krv zgonjena u noge” – fraza kod Crnogoraca u značenju prestravljenosti, strah od smrti; Škrt/škrtariti – “težak na novcu”, sebičan…; Šparati – štediti, čuvati; Ĉanak – posuda, sud.

SJEME ZLA Bijeli kamioni, prepuni krasnih golih djevojaka Plove crvenkasto-žutim nebom, poput kakvih neobičnih Zrakoplova, sa točkovima umjesto krila. Drhtava, bijela tjelesa djevojaka, lepezasto zrače svjetlost u prostor. Zrakom lete ruke, noge, trupla bez glava, glave sa uplakanim vaginama umjesto očiju, secirani anusi… Niže zemljom, gola neka, samo sa šljemovima na glavama, groteskno ružna tjelesa, iskeženih lica i jezika pseći otegnutih, Eraktiranih penisa u rukama, zgrčeni u borbeni položaj vojnika, prosipaju sjeme okolo, ekstatički, a sablasno ledeno, hijenski v r i št e ć i. Pored puta luda žena viče: “Vratite mi dijete. Vratite mi dijete…” Onda baci kamen na kolonu u prolazu. Kamen pogodi Majku. Majka ćuti. Onda se sagne, uzme kamen i stavi ga u njedra. Njeno dijete je sada kamen. Kiša se otme oblaku, padne na Majku i razbije se o kamen. Iza oblaka pojavi se lice, Velikog Masturbatora.

Thomas Lea: “Two thousand yard stare“

SIJANJE KOROVA

dođu dani kad‟ ljudima se otimaju otrovne, stidne riječi i naviru, kao gljive poslije kiše tih dana zmija kožu, a vuk dlaku prevrću se ćurci(1), hrđenabodice(2) izbijaju poput bujice, na mah, zaneseni u činu nicanja; i nose i zvižde, kao meci posijani davno, al‟ i korovu treba da zabuja danas čvrst korak ruši tabu tišinu danas stid prognan javno nuždi i na vratima već strašno lupa prešli smo nevidljivu crtu obraza zemljaci i sad‟ smo samo zamorčad u igri u kojoj raste punoća praznine

Anahronizmi: Ćurak – kaput; Nabodica – svađalica.

TERORISTIĈKO GNIJEZDO Na vratima stana Šezdesetsedmogodišnjeg Đukić Krešimira Kreše i supruge mu šezdesetdvogodišnje Fatime, jutros je osvanulo upozoravajuće obavještenje: TERORISTIĈKO GNIJEZDO Svi meci i sve granate ispaljene po zemljici Bosni ne važu, jednog četnika na vratima Svašta su Krešo i Fatima prodeverali u svom vijeku, ali posjedili nisu Jutros su u stan Đukić Krešimira i Fatime provalili četnici. Ĉetnici su jutros iz stana izbacili na pepeo sive i posjedjele starce.

BOŢIJA VOLJA

“Mislili čovjek da će biti ostavljen bez odgovornosti” (za svoja djela)

Kur‟an, El kijameh: 36

Priča što slijedi istinita je i isvima je dato da je znaju, samo što ih ima bez duše i bolesna srca, pa ne vjeruju. Zato valjda, svako malo, ova se priča ponavlja ljudima, pa dok je ne prime. A priča veli: I desi se da Bog još jednom stavi ljude na kušnju i dade im da budu stoka, a hajvanima da budu ljudi. I dade Bog tim ljudima sve, samo im zabrani sa stokom postupati neljudski: “Jer i oni su moji robovi”, reče uzvišeni Stvoritelj. Ali ljudi ne odoliše napasti, te počeše stoku “držati”, baš onako neljudski, nečovječno; i mlatiti je počeše i izgladnjavati i ubijati- i to počeše raditi, ali ne iz potrebe, već iz objesti. Kad‟ to vidje dragi Bog, naljuti se i ponovo ljude vrati u hajvane, a onu stoku umetne nazad u insane. I tako vele, u narodu od tog doba osta: “Ni boljih insana, ni većih hajvana”.

SAVRŠEN KRUG Ubojice dođoše i rekoše: Nema više Sunca! K‟o da se Sunce, neuzbillahi, ubiti može. I rekoše: Nema ni Bosne više! K‟o da Bosna nije od Porfirogenita pa do našijeh dana. I još rekoše: Nema ni Vas više! A ne znaju hudnjaci, Ništa nije bez Stvoritelja stvoreno, pa se ni rastvarat‟ ne može. Stići će ih kazna! K‟o što je stigla i one prije.

KAD MOSTOVI SE RUŠE

Na vijest o rušenju Hajrudinova mosta u Mostaru

Kad mostovi se ruše To beskonačnost Smrti zatvara krug. Kad između obala biva prazno to među Nama utihnula je Riječ.

OSLOBODI ZVIJER U SEBI Ĉuješ li me brate!? Pokidaj te lance i oslobodi zvijer u sebi!

Matematski sve je jasno: kvadrat nad Dinarom jednak je zbiru kvadrata nad Savom i Drinom. Ipak, domovina krvari, a što je život bez srca.

Vijesti su pune praznih riječi i velikih, užasno velikih brojeva, poslije kojih nam je nemoguće vjerovati u osjećanja prijateljska. Laži me ne smetaju. Znam, duboko je šumadijsko blato, debela je prašina zanemarenih knjižnica.

Al‟ Neizgovorena istina boli.

Mislio sam, sav rusak bosanski znadoh No koje dobro od kiše nakon poplave. Nego ustave dizati, brane praviti, To nam valja raditi; jer opet će zapadati.

U neljudsku vaktu, neljudi se samo neljudi boje.

Zato brate čuj me: Pokidaj te lance, oslobodi zvijer u sebi! ”Ĉovjek čovjeku pokornost ne duguje…”

STIDAK Mrvica kruha, stidak za kojim se po prašnjavoj zemlji tragalo, učini se divnim, vrućim somunom Ah, kako se nekad‟, onako nevino, baš dječački iskreno, bez stida, znalo polizati posljednje ostatke majčinom rukom spremljena objeda A sada! Ni ova pošast gladi natjerati me ne može na taj razumljiv gest očajnika. Jer eno, na žici bodljikavoj ptičica jedna strpljivo čeka, ono što po svakom pravu, i božijem i ljudskom i ptičijem je i spada. Ta i ptice treba da jedu.

ISTRAGA PAMETI slomljenih rebara i krvav, pred kasap-četobašom što se igra Boga ćefšit , bakovit neki katil, visok i tup poput zatupljenih bosanskih planina snažno ošne i vrisne u sobi, maloj i mračnoj zaljulja se pamet, padne i nestane u crno zavijena

------------------------------------------------------------------------------------------------------ Anahronizmi: Kasap – mesar; Ĉetobaša – vođa čete; Ĉefšit – isljednik, onaj koji vrši uviđaj; Bakovit – snažan, jak; Katil – zločinac, ubojica.

IN MEMORIAM u svim mojim besanim noćima prati me taj zvuk opor škrt ogoljen prost ružan, a snažan zvuk cvileći, a duboki zvuk nepatvoreni iskonski animalni zvuk i pjesma i nad hrpom pobijenih

ZEMLJA GORĈINE

Sunce. Oko puno praznine – monotone, ravne beskrajne, duboke praznine, Gasne.

Starica. Naborane, sasusene i napukle koze. Zemlja gorcine, krije posljednje ostatke, drage, prazne oblike sto nekada su bila, O Boze, Tijela. Prostor srcolik, bescutan, na pustinju sivkast, gubi se u praznim, crnim horizontima Na koljena ljudi. Vrijeme je za molitvu: Euzbillahi minešejtani radžim Bismillahi rahmani rahim…

Axel Saffron – Elements

STRIJEPNJA

Kažeš – procvjetaće nam Bosna, A Bosna probeharala. Kazeš – vrijeme radi za nas, A vrijeme miruje, apsolutno, vječno. I kazeš – nema tome sumnje, Budućnost nam je svijetla A ja se eto, oprosti, bojim. Nije da sumnjam, već prosto, bojim se. Ta i sam znaš brate, nikada nisam volio ni broda ni aviona; hem duboko, hem visoko. Nedao nam dragi Bog potonuća.

NE DAJ SE BOSNO

Kada su ga u “bijelu kuću” uvodili Nisvet se ote, gruhnu jednog, pa povika: NE DAJ SE BOSNO Na mjestu ga dotukoše Na tom istom mjestu poslije je nikao zambak

Anahronizmi: Zambak – ljiljan.

STID

obešćašćena lica jutros proghoni stid pucaju tikve pune sjemena neželjenog med pretočen u gorki pelin misao, grijeh, golotinja… tijela, vrčevi u činu stvaranja, zagađenu krv liju

DUBINA MRAKA

Prolazeći pored Zemaljskog muzeja Prizivam mutne sjenke s‟ početka Što je bilo svijetlo biva sada sjenka koja raste, dok Sunce zapada u muzej čovjek je i metafizika i materijalistika a povijest je samo iluzija svjetla Doduše, istine najjače svijetle u mraku Samo, pitanje je: Koja dubina mraka je granica našega pada?

Hary Everett Towsand, Refugees ( prognasnici), detalj

VALJA NAMA KAPATI ledenim znojem opijena tijela plove zvjezdanom prašinom jednog urušenog svijeta sa gradovima što bivaju prazni u smanjenoj zemlji oslobađajući prostor i nas nesta poput vode iz razbijena suda rođače.

i sad‟ nam je opet kapati… pa dok ne nakapa.

MJERA BOSANSKOG EKUMENIZMA

u Sarajevu, Juli 2003. g.

Komšinica sa trećek kata na žalost dosla. Kaže, i njoj ubil muža. Novac htjeli, pa ga u beogradsku odveli. Tu ga upucali Ko treninga radi Kroz usta mu pucali. Priča žena – kiša pada, a trese se k‟o grana. Namrla se straha – Tri puta me strefilo, reče. Raspakovah hediju. Malo kahve i nekakve napolitanke. Mjera bosanskog standard, jula dvije tisuće i treće

Na kutiji napolitranki piše: “Made in in Srbija & Montenegro” Nemjerljiva je dubina tuge, a‟l ta kutija napolitanki odjednom mi se javi merom bosanskog ekumenizma

- --------------------------------------------------------------------------------------------------- “Made in Srbija & Montenegro” – engleski: ”Proizvedeno u Srbiji i Crnoj Gori”

OGLAS Traži se

Jučer, negdje u ulici oslobodilaca izgubljen smješak. Nagrada poštenom nalazaču: doživotni osmjeh na licu.

Šifra: Smješak „92 – ‟95

ZNACI UPOZORENJA

“Kada bi dizao građevine do neba, opet se moraš konačno zavrijeti pod zemlju.” (Natpis na nišanu Hasan-Bega Beširevića, mezarje Ostroţačke dţamije)

METAMORFOZA TIJELA Nebo, poput smrti bijelo i sivo, nadkriljuje prizor. More. Mirno, ne talasa. Kao staklo ravno i ledeno. Refleksija neba u m oru. Plaža. Pijesak. žbun. Iz žbuna vire oči znatiželjne. Tijelo, čvrsto konopcem vezano, mrko plavo je i žuto, na uboj. Zapušenih usta, staklenih očiju, kao lutka da je. Na tijelu prosuto sjeme. Ĉovjek se sagne i kuša sjeme. Jezik zmija, hladan, klizi tijelom. Koža je naježena, ukrućena. Ĉovjek je uzbuđen. Brzo se sagne, uzme nož i zareže si grudi. Jedan put. Dva puta. Tri puta…Mnogo puta… Tijelo, živa rana, otpušta krv. Krv curi niz tijelo i kapa u pijesak, crna. Iz daljine dopire zvuk crkvena zvona. Na nebu se pojavljuju prvi tmasti oblaci. Padavina će. Ĉovjek uzme kičicu i slika: More. Mirno, ne talasa. Kao staklo ravno i ledeno. Refleksija neba u moru. Plaža. Pijesak. žbun. Iz žbuna vire oči prestravljene.

Otto Dix, Skull (Lobanja)

IZDIHANIJA Noćas, u bijeloj noći igraju grobovi naših predaka. Noćas zvijezde padaju s neba ravno u zemlju. Noćas se svečana pjesma iz grla otim, a ljudima. Noćas niko ne spava. Noćas svi iščekuju. Sutra je dan mrtvih!

------------------------------------------------------------------------------------- Anahronizmi: Izdihanija – nastup smrti

NA TABUTU To nije smrt To je tijelo nepomično Rastavljeno od života K‟o na sudu dvoje Kad‟ se rastave Ne mogu zajedno Pa se razvedu Razvelo se tijelo od života Na Velikom Sudu Pa sad‟ leži nepomično Na tabutu

-------------------------------------------------------------------------------------------- Tabut - posmrtna nosiljka kod muslimana.

BILJEG( *) “Jer nebo postoji da bi ti,

misletći da ćeš skočiti u vječnost, lakše skočio u ništa.” (**)

I dok je Sunce na horizontu zapadalo u zemlju On je skočio i nestao u dubini Iza njega je ostao samo njegov biljeg krhko I prolazno blago udubljenje od udara tijela o zemlju

------------------------------------------------------------------------------------------------------ (*)Biljeg – znak, obilježje; (**) zapis na jednom stećku, ime i datum nepoznati.

MALA PJESMA

mali miš u kutu male sobe zatvoren u svoj mali mozak razmišlja o svom malom životu …i tako dalje… do u mutno ušće

PIJANA PJESMA

vijest me stigla u krčmi umro ti je otac, vele

u pravi čas rekoh…

i naručih još jednu rundu ovaj put za cijelu krčmu

Ilustracija, Alice Newman: Pub dravings (Crteži iz krčme)

IN MEMORIAM JEDNOJ RIBICI

u noći kada umire stari Plop, svi što su ga voljeli, spavaju kao top. sutra će svi oplakivati starog Plopa, samo ću ja iscrpljen, spavati poput topa.

Ilustracija, William T. Ayton: Fish out of water (Riba na suhom)

POST SCRIPTUM

još jedna generacija između smrti i sopstvene djece

još jedno tijelo lomi se i puca kao suha grana a sve ostalo već je rečeno… izuzev neizrecive tuge

Ilustracija, Harry Everett Townsand: Leafs drawnings (Listovi)

UNUTARNJE SVJETLO

UNUTARNJE SVJETLO Misao razigrana Beskrajna je dubina riječi Umivenih Što vrata otvaraju gvozdena Bašta travom ozelenjena Na jeziku je riječi pjesma Mrţnja je pogubna ljubav je izazovna. I mrak je pomak Svjetlo unutarnje što vidi ljepotu Skrivenu K‟o dražesno stidno. U igri je smisao, odbaci besmisleno I reci jasno Mrţnja je pogubna, ljubav je izazovna Svjetlo od izvora početka Juri vrijeme vječno, i sve se kreće Od začetka U jednome smjeru Ipak, sine, ne zagasi krhko svjetlo Nadrasti ružno i reci glasno: Mrţnja je pogubna, ljubav je izazovna.

PORUKA

Dijete, Sve što imaš imaj. Al „ i drugom daj. Nemoj samo da je tvoje Što biti može Komotno za dvoje. Ne oholi se, Moc slavu i bogatstvo Ako uzmogneš Nego,”molitvi se predaj, Nahrani siromaha, Prigrli siroče.” Nađi vremena za pogledat‟ I u zemlju i u nebo. Predahni, Osluhni, Udahni, Pomiriši , Poljubi. I upamti, Nije Bog sunce Da bi vatra, Nego toplo.

I nije vodu Da bi poplava, Nego žedna. A nije ni čovjeka Da bi mržnja, Nego ljubav.

TAJNA

Samo ona zemlja crvena, zna našu tajnu Dragana. Zato i jeste crvena.

RUŢA Pojedeno nebo Teškim Crnim oblacima Klanja se Pred putenom bjelinom Stidljiva Sunca Ruža život crven Cvjeta Plodonosnom ljepotom U tvojoj ruci Dragana A srce kuca, kuca…

IGRA U igri dojki strast obnevidjela raspupava tučak Sljepoća bezstidna u velikom bljesku vriskom oslobađa bol pomjerajući granice Sažima se vrijeme otvara se svemir… U grču pomalja se cvijet

PRŠTI VODA, SVJETLOST ŠIKLJA Zapletenih udova zagrljena tijela, grijetopli pljusak. Svježe voće zarudjelo, zapupale mladice Pršti voda u milijarde kapljica. Svijetlost Šiklja. Latica otvorena je poziv, ruka pružena. Biće zabavno noćas Dragana.

BRDO BJELINE

Willendorfska Venera, bocni pogled, 2.500 – 25.000 prije pojave Krista

Zima sve steglo u mrzlo brdo bjeline svedeno Dah je ledenica u tvojoj maloj šaci Toplo usuškani gazimo nevino bijelo Okom zaiskri oslobođena suza

NE NIKADA NE RECI… ne nikada ne reci neću. bolje reci, bilo šta: ne mogu, neznam, ne smijem… ali ne, molim te, nikada ne raci neću. poštenije reci: ne volim te.

PET PJESAMA

SAMOĆA

Jean Haynes: Lonliness (Samoca)

Rasla u slutnji duboko dole, a rasrasla u pomutnji Samoća Biti kap u okeanu što k tomu još talasa A vrijeme Prokleto vrijeme miruje. I ne vidi se kraja…

PJESNICI Pjesnici bljesnu I onda samo mehkim dušama beharaju Snovima, sve trepereći u padu.

NEDJELJA Volim nedjelju Nedjeljom miriše moja porodica mirisima moga djetinjstva Spora, upravo troma, lijena i mazna Nedjelja otegnutih Dalijevskih kazaljki na satu Nedjelja u krevetu do u debelo jutro Nedjelja dokolice: Porodični ručak u jedan Vrijeme sporta muzike i razonode Nedjelja tako trazličita, posebna Svi ostali danI, kao život, kratki su: Dlanom o dlan i prođe Jedino nedjeljom vrijeme kao da miruje Jedino po nedjelji znamo, kako život i nije baš tako kratak

Volim nedjelju

BESKUĆNICI

Autor fotografije, Lee Jeffries

Picadilly Circus, sred Londona žuri se juri se more tjelesa talasa se a beskućnici u pločnik, k‟o ostrvlje u valovitu moru ukopani nepomično leže. nadzemni filteri megapolisa u punom pogonu jedu vječiti smrad: prašinu gasove otpad beskućnici čiste London jedući njegovu sramotu

PJESMA PISANA KOMPJUTEROM

Svjetlost sija bjelinom Bjelinom sija svjetlost Sija bjelinom svjetlost Bjelina sija svjetlošću Svjetlost bjelinom sija Bjelinom svjetlost sjaji Sjaj bjelinom svijetli Bjelina svjetlost sija Sijajući svjetlost bjelinom Bjelinom sijajuća svjetlost Svjetlost bjelinom sjaji Bjelina sjaji svjetlost Sija svjetlost bjelinom Bjela svjetlost sjaji Svjetlost bjelinom sjajeći Bjelinom svjetlost sijajući Bjelinom svjetlost sijajući Bjelinom svjetlost sijajući Sjjiću bijlei isvjetso Bmjeoenil asji tsjivslo Asij ambnijli tssaoviej Error in operating… Press the help buton Error in operating… Press the help buton Error in operating… Press the help buton Error in operating…

Nihad Filipović:

GLUPOST JE MAJKA SVAKOG ZLA

Posted: 22. Oktobar 2012.

Kao što ne možete o koncentracionim logorima

govoriti na komičan način, a da se to ne završi kao

farsa odnosno tragedija, tako se ni o smrti ne može

govoriti na lijep način. Na topiku smrti moj doživljaj

poezije je dadaistički ili jezikom pop kulture

kazano, pankerski: dakle i ružno je

lijepo….Karcinom se primio i najtransparentniji je

kod Srba, ali ga makar kao parčiće modela svijesti

nalazimo i kod Hrvata pa i kod nas Bošnjaka.

Razlika je u tome što je taj model kod Bošnjaka

reakcija, odbrambeni poriv opstanka i odbrane

života i prava da se bude svoj; i nije prisutan u

elite, barem ne kao razvijena i transparentno

očitovana svijest putem uradaka duha…..Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio

jednog. Oni su kao crno i bijelo, opoziti vezani jedno uz drugo i prate čovjeka

kao što ga sjenka njegova prati. Kako je čovjek subjekt povijesti onda je sva

povijest utakmica dobra i zla. Ako mir percipiramo dobrim, a rat zlim, onda

zbilja povijest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viđenog…..Neko je

kazao, nada posljednja umire. Ne mislim da je tako. Nada ne umire. Ona je

ezoterična, kao misao: mijenjati se može, ubiti se ne može. Jer ona je

vaseljenska, a vaseljena ne umire; ona aberira, prelazi iz stanja u stanje. Ona je

vječna, ergo, nada živi i kada njeni emiteri gasnu…..Omer je i danas moja živa

rana. Kažu da vrijeme zacjeljuje rane, ali što sam udaljeniji od vremena

Omerovog mučkog ubojstva, sve ga više osjećam i sve mi više nedostaje. Mnogo

je nevinih, na desetine hiljada, posebno civilnih žrtava bosanskog domovinskog

rata. Ni krivi ni dužni ti su ljudi stradali samo zato što su bili „krivog“ imena i

našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku….. A ubijen je jer nije pristao

da se pojavi u propagandnom dokumentarnom filmu koji je srpska tv. upravo tih

dana snimala i da kaže kako su rat u našem rodnom Ključu izazvale zelene

beretke, muslimanski fundamentalisti, paravojne muslimanske formacije i slične

nebuloze. To mi je on sam gore na Manjači rekao, a isto mi je potvrdio i moj

inspektor kada mi je rekao: „Drzak je Omer. Pripremili smo mi za njega druge

metode“. To je trenutak kada su ga počeli nemilosrdno tući iz dana u dan, da bi

ga nakon devetnaest dana torture i dokrajčili. Sve je mogao prekinuti i tako

spasiti život samo da je rekao: “U redu, pristajem. Izaći ću na tv. i reći što od

mene tražite”. Nije htio to uraditi i zato je ubijen……

1. Dragi prijatelju, kolega i "brate u patnji" (oko ovog posljednjeg lahko smo se

usaglasili)! Razloga za ovaj razgovor ima više, ali povod jeste jedan: Tvoja

zbirka pjesama koje je pripremljena, ali još nije objavljena. Dokle se došlo s

tim, odnosno hoće li se i kada govori Tvoje duše, kroz stihove, naći između korica knjige.

FILIPOVIĆ: Najprije hvala ti na ovome razgovoru, vremenu i energiji koji si uloţio ne bi

li i moju malenkost pretstavio našoj ljudima u SAD i Kanadi, pa i šire, jer kolio sam razumio ovaj razgovor se plasira ne samo putem lista nego ide i na web. A hoće li te

pjesme ikada biti ukorĉene, ne znam. Ništa od onoga što sam do sada napisao nije

omrsilo papir u štampariji, pa ni te pjesme. Sujeti bi jasno godilo da se to naĊe ukorĉeno,

ali manje više sve je to razbacano po internetu i na tim virtuelnim elektronskim stalaţama dostupno još širem krugu potencijalnih ĉitatelja nego da je plasirano kao

knjiga. Konaĉno, zna se koliko se kod nas knjige ĉitaju. Ipak, moja je ţelja da to printam,

makar i privatno što ću i uraditi. A kada, to ne znam. Kada naĊem vremena, ako na kraju

ne ispadne da više i nemam vremena.

2. Negdje sam pročitao da si za svoje pjesme rekao (uz skromnu ogradu: "ako

smijem tako reći...") da su "misaone, a manje lirske, pokadšto teške, stilski

raznovrsne, a imam nešto i satirične poezije..." Hoćeš li to i za

naše čitatelje pojasniti?

FILIPOVIĆ: Rekao sam to u predgovoru pripremljenom uz odabrane pjesme koje sam uvrstio u tu svoju nikada objavljenu knjiţicu pod nazivom „Metamorfoza tijela“. Jasno

svaka aktivnost je misaoni proces, od okopavanja bašte preko pisanja pisma do sloţenih i

sloţenijih duhovnih kreacija. U tom smislu moţda pridjev misaona pjesma nije najsretnije

odabran. Cjelishodnije i jasnije bi bilo da sam moţda rekao da su to pjesme sa porukom,

a manje, da tako kaţem, šta ja osjećam pjesme. Naime, upravo ovu liniju podjele primjećujemo u modernoj poetici i tzv. pop kulturi općenito: pjesme su, da upotrijebim

engleske fraze, il „massage songs“ ili „what I feel songs“. Nema jasne linije razgraniĉenja

u izrazu; izmeĊu moţe biti i deskriptivna i narativna ili prozna poetika, moţe biti satiriĉna

i humorom i moţe biti i ima proţimanja, ali se ovo potonje, dakle te „šta ja osjećam pjesme“, doţivljavaju, a najprije tako i razvijaju, kao lirska konstrukcija u uţem smislu,

sa paţljivo odabranim mehkim, koloritnim, da kaţem pjevljivim rijeĉima i metaforama

kojima se slika tj. u duhu ĉitatelja projecira transferirana pišĉeva emocija, a one prve ili

pjesme poruke, kojima ja osobno tendiram, doţivljavaju se kao angaţirane u socijalnom smislu.

Inaĉe, to „misaone pjesme“, meni je došlo u pamet razmišljajućui o ratu u koji smo

gurnuti devedesetih godina dvadesetog stoljeća i dakako, razmišljajući o smrti kojoj sam

svjedoĉio u ratu. Kako klasiĉnom lirskom aparatom metrike i rime govoriti o smrti? Je li to moguće uraditi, je li to neko već uradio, ne znam? Ne poznajem toliko povjest

knjiţevnosti da bih se tu mogao izriĉito oĉitovati. Znam samo, u mojoj pretstavi

mogućeg, to je neizvodljiv zadatak. Kao što ne moţete o koncentracionim logorima

govoriti na komiĉan naĉin, a da se to ne završi kao farsa odnosno tragedija, tako se ni o

smrti ne moţe govoriti na lijep naĉin. Na topiku smrti moj doţivljaj poezije je dadaistiĉki ili jezikom pop kulture kazano, pankerski: dakle i ruţno je lijepo.

Nije meĊutim dadaizam, a ni pank ono što je mene dovelo do te konkluziju. „Krivac“ za

to je Antun Branko Šimić. Koliko imam uvida, niko u našoj knjiţevnosti, ni prije njega,

ni poslije njega, nije, na tako potresan naĉin, progovorio o „ruţnom“ topiku smrti. To je zato, što je pored talenta koji je nosio u sebi, bolovao i od teške tuberkoloze od koje će i

umrjeti vrlo mlad, u svojim ranim tridesetim godinama. Šimića sam ja naravno ĉitao u

gimnaziji, ali sam ga razumio i doţivio tek poslije onoga što sam prošao i vidio u ratu.

I da ne ostane neodgovoreno, jer se u tvom pitanju pominje i satiriĉna poezija, da kaţem i to: imam par napisanih satiriĉnih pjesama. Ne mislim da u knjiţevnom smislu šta

vrijede, ali smatram da za satiru ima mjesta i prostora u poetskomm izrazu.

3. U prvom dijelu neobjavljene zbirke pjesama fokusirao si se na zlo, s kojim mi

iz Republike Bosne i Hercegovine imamo previše iskustva, nažalost. Otkud tolike

količine zla i mržnje na realativno malim prostorima zapadnoga Balkana?

FILIPOVIĆ: Zlo u ljudima u nas se tako primilo i razvilo da ga neki drţe endemskim. A

zapravo je rijeĉ o kultruriloškim modelima koji traju i na kojima klija, raste, razvija se i povremeno u doslovnom smislu odnosi ţivote kao ţrtve na oltaru gluposti. Jer glupost je

majka svakog zla. Sa zlom se ne raĊa, nego svi po roĊenju u sebi nosimo potencijal i za

glupost i za njen opozit, a onda se taj potencijal kulturološkim modelima razvija. Da bi se

razumjelo o ĉemu je ovdje rijeĉ treba ĉitati Radomira Konstantinovića i njegovu

„Filosofiju palanke“, treba ĉitati Filipa Davida i njegove oglede na istu temu i naravno treba znati ĉitati Njegoša, Andrića, Ćosića, Bećkovića i svu tu plejadu umjetnika

pisane rijeĉi koji su se najprije primili,a onda i sami dalje razvijaju taj

dinaridski/ruralni/urbano/opanĉarski model svjesti.

Karcinom se primio i najtransparentniji je kod Srba, ali ga makar kao parĉiće modela svijesti nalazimo i kod Hrvat pa i kod nas Bošnjaka. Razlika je u tome što je taj model

kod Bošnjaka reakcija, odbrambeni poriv opstanka i odbrane ţivota i prava da se bude

svoj; i nije prisutan u elite, barem ne kao razvijena i transparentno oĉitovana svijest

putem uradaka duha. Kod Srba je to ĉista, nepatvorena, neskrivena, transparentno oĉitavana duhovna agresija

na kojoj se onda, kao ideološkoj osnovici i knjiţevnom uporištu, koti stvarna agresivna

svijest kojoj ništa nije ţrtvovati i 100.00 srpskih ţivota ako treba ratovati i ratom

dokazivati „naše pravo“. Tako je naime u osvit rata izjavio, barem tako je štampa prenjela, profesor Milorad Ekmečić, a poslije će to varirati i drugi, od Jovana

Raškovića i onog njegovog, parafraziram: Popićemo Unu, ali granice izmeĊu srpske

Krajine i Srbije biti neće, pa recimo do suĊene i presuĊene ratne zloĉinke Biljane

Plavšić i njenih nauĉniĉkih nebuloza o muslimanima kao „genetskom srpskom otpadu“.

Ako sa apstraktnog govora preĊemo na jezik i govor razumljiv prosjeĉnom ĉovjeku na ulici, onda valja znat, da zlo o kojemu ovdje govorimo, kao socijalni fenomen, u nas se

manifestira kao turski kompleks. To je kompleks koji u od poĉetka nacionaliziranja

pravoslavnih, katolika i muslimana, prati Srbe, u manjoj mjeri Hrvate, ali prati i Bošnjake

bilo kao glorifikacija Osmanske prošlosti ili kao sindrom neke nejasne krivice o kojoj je najsnaţnije progovorio Meša Selimović u onoj svojoj ĉuvenoj „poslanici“ Bošnjacima.

Turski kompleks je dakle u najbliţem dodiru sa procesom nacionaliziranja bosanskog

puka koji poĉinje i odvija se istom onom dinamikom kopjom pada, urušava se i u svoje

moderne granice povlaĉi turska imperija. Prema tome, zlo kao socijalni fenomen koji prati region i skoro, pa evo cijela dva stoljeća

se lomi na Bosni i preko leĊa tog bosanskog ĉovjeka ma kojeg dina bio, ali najprije preko

leĊa Bošnjaka, koji su bili i ostali kruh i sol bosanske zemlje, jer bez njih nema Bosne, to

dakle zlo, itekako ima svoj povjesni korjen i kulturološko i dnevno politiĉko uporište. Drugim rijeĉima nije ono endemsko, niti je akcidentalno, nego je plansko, kreirano u

labaratorijama duha nacionalne inteligencije.

4. Kao po nekakvom prirodnom slijedu za svako živo biće i sve stvoreno na ovoj

zemlji, mada posve individualno, si kroz svoje stihove u drugom dijelu zbirke meditirao o neminovnom prispijeću na drugu obalu- o smrti. Kako si

pozicionirao smisao suprostavljenih kategorija - dobra i zla, u kontekstu

neminovnog kraja?

FILIPOVIĆ: Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio jednog. Oni su kao crno i bijelo, opoziti

vezani jedno uz drugo i prate ĉovjeka kao što ga sjenka njegova prati. Kako je ĉovje

subjekt povjesti onda je sva povjest utakmica dobra i zla. Ako mir percipiramo dobrim, a rat zlim, onda zbilja povjest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viĊenog.

Vjerujem u mehanizme historijskog determinizma, ali ne fatalistiĉki. Ĉovjeku je naime

uvjek pruţena mogućnost izbora.

I dobro i zlo je dakle u nama, ali ne po roĊenju nego po odgoju. Izvan morala nema ni dobra ni zla. Izvan morala zlo bi bilo svakodnevno i obiĉno i ne bi se niti razumjevalo kao

zlo. Dobro bez zla opet, bilo bi bezliĉno. Iz prednjeg slijedi da je dobro sa ovu, a zlo je i

sa ovu i sa onu stranu morala ili drugaĉije reĉeno zlo razumjevamo i kao prirodno stanje,

a dobro je imanentno etiĉka kategorija. Moral kao tekovina duha upravo se i javlja u

nastojanju da sputa animalni nagon i upristoji ĉovjeka. Smrt je opet metastaza materije, preraspodjela atoma ali, sakralno shvaćena, i najveće

dobro. Bez smrti razumjevane u etiĉkom ili sakralnom kontekstu, zlo kao prirodno stanje

bi haraĉil, bez bojazni, odnosno straha od odgovornosti.

E sada, kada poslaţem sve što sam ovdje kazao, uvjek iznova mi se otvara pitanje: ako i u dobru i zlu, ĉovjek ima mogućnost izbora, a ima, šta je to što ga gura ka zlu? Odabir

zla u sitruaciji gdje je izbor vezan uz mogućnost gubitka sopstvenog ţivota još i mogu

pojmiti, ako ne i opravdati, ali šta je sa ljudima koji iz ĉista mira, niĉim ugroţeni, optiraju

zlo, rade, ĉine zlo, sluţe zlu? Kako takvi mogu ubiti dijete, kako mogu zaklati ĉovjeka makar za nešto i bio kriv po mjerilu zloĉinca, i još više, kako neko poput onog krvoloka

Mladića moţe izdavati naredbe za masovni zloĉin i onda Pilatovski prati ruke i kriti se iza

nekakvih viših cilljeva?

Kada se ovo pitam, uvjek se sjetim onih psihopatskih likova iz logora Manjaĉa posebno o

Ţeljka Bulatovića i Siniše Teodorovića. Ĉovjeĉe sa kakvim su ti zadovoljstvom na smrt lomili ljude nemoćne da im pruţe otpor! Pa se sjetim jednog Dragana, nekada mog

bliskog prijatelja, za kojega sam ĉuo da je radio na projektu „humanog preseljenja

Bošnjaka“ pa je sa još jednim ubijao ljude u masakru na Velagićima kod Kljuĉa,

01.06.1992, kada su rafalima sasjekli sedamdeset i sedmoro ljudi; ko je davao znake ţivota metak u glavu. A kada su izvršili zadatak, onda su nad gomilom pobijenih sloţno

zapjevali.

Pa se sjetim izvjesnog Anĉića iz Kljuĉa koji je zaklao, hej zaklao ĉovjeka, jednog mog

poznanika i sapatnika sa Manjaĉe. Pa ja sam toga viĊao oko pravoslavne crkve u Kljuĉu! I on valjda vjeruje u Boga. Ali, koji je to njegov Bog? Mislio sam da je Bog jedan i da

kaţe ne ubij, a ovamo taj poboţni i ne trepnuvši zakla ĉovjeka! Na ovim pitanjima pamet

staje i ja nemam drugog odgovora osim da su to zvjeri maskirani u ljude. Jer zvjeri

nemaju obraza, nenmoju morala, ne vjeruju: oni se samo pretvaraju, vrebaju... Ali Boţija volja nije prevaga zla kao što ljudi Knjige znaju, pa onda takve ipak, kad-tad,

stigne kazna. Ja sam o ovome progovorio u nekoliko svoji pjesama, a mislim da sam se

najcjelovitije izrazio u dvije kratke pjesme: „Lov“ i „In memoriam“ te nekoliko proznih

pjesama, npr. „Sjeme zla“, „Metamorfoza tijela“ i „Boţija volja“.

5. Ipak, u trećem dijelu si uputio pogled ka nebu, tražeći utjehu "u onome što

jeste nada/ljubav...Mali je to pomak od prevlađujuće crne boje smrti i sive boje

pepela kojom “miriše” ova knjižica...." Slažem se, mali pomak jeste, ali je "i kap

morske vode u čaši - more". Ima li, zasita, neke nade za svakog čovjeka na ovoj zemlji koji samo hoće da bude - čovjek?

FILIPOVIĆ: Ima, naravno da ima. Treba se nadati, treba vjerovati (pri ĉemu ne mislim

na religijski koncept vjerovanja, jer je to politika), treba stalno uĉiti i širiti krhko znanje i treba ljubiti. To je ĉovjekovo poslanstvo, to je njegova misija, to je taj put Istine. I ne

samo da treba slijediti taj pravac, nego je to i jedini pravac koji je Svevišnji namjenio

ĉovjeku. Sve ostalo je stranputica, koja je tu samo ne bi li se ĉovjek i humanitet na

greškama uĉili. Zato su i stranputice bitne; jer i to je dio Plana.

Neko je kazao, nada posljednja umire. Ne mislim da je tako. Nada ne umire. Ona je ezoteriĉna, kao misao: mijenjati se moţe, ubiti se ne moţe. Jer ona je vaseljenska, a

vaseljena ne umire; ona aberira, prelazi iz stanja u stanje. Ona je vjeĉna, ergo, nada ţivi

i kada njeni emiteri gasnu. Izdihanija je metastaza materije, a smrt je njen preustroj,

igra atoma kojom se kreira novo stanje kao nada. Novo vrijeme u fenomenolofiji humaniteta je novo stanje odgovarajuće onoj aberaciji

vaseljene. Kao što neznano od tvog ţivota tvojim ţivotom ţive drugi kao ti, tako novo

vrijeme neznano od naših ţivota prati kosmiĉki nered promjena. Tin Ujević u

„Pobratimstvu lica u Svemiru“ kaţe:

„Ne boj se. Nisi sam. Ima i drugih nego ti,

koji nepoznati od tebe, ţive tvojim ţivotom.

I ono što ti bje, ĉu i što sni,

gori u njima istim ţarom, ljepotom i ĉistotom“.

Sila promjena je nada i ona je taj je pokretaĉ svega mogućeg i nemogućeg, znanog i

neznanog. Silu razumjevamo kao snagu, kao moć, kao muški princip, ali ona moţe biti

opozit uobiĉajenom razumjevanju silnog kao snaţnoog. Sila moţe djelovati slabošću, pri

ĉemu je snaga slabosti toliko jaka da uzrokuje neumitnu promjenu stanja. To je sila razumjevana kao ţenski princip. Tako sila djelujući suprotnim silnicama onim „ţarom,

ljepotom i ĉistotom“ i njenim opozitom, drţi stvari, pojave, socijalne i kosmiĉke

fenomene na okupu i podloţnim mijenjanju.

MeĊutim, nada bez vjerovanja i bez ljubavi na parĉićima krhkog znanja, samo je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Mi ţivimo kroz našu djecu mijenjajući se, ali

ţivimo i ţivotima drugih. Lav upadne u tuĊi zabran i prvo što uradi je da pobije

mladunĉad kako bi se mogao pariti sa ţenkama i ţivjeti preko svog potomstva. To je zato

jer lavovovima nije dato da spoznaju kako ţive i ţivotom drugih. Altruizam lavova je

ograniĉen na njih same pa ĉak i sopstvenu djecu odbacuju kada poodrstu jer se javljaju kao konkurencija. Zato je nada lavova stranputica, jer bez altruizma i prihvatanja drugog

i drugaĉijeg, bez vjerovanja koje razumjevamo kao solidarnost, tolerancija, odricanje..., i

bez ljubavi, sve je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Ipak, i lavovi su dio ĉuda i

namjere Stvoritelja. Oni postoje da bi se ĉudo odrţavalo i onom silom muškog i ţenskog principa dalje ţivijelo, bilo kao red, bilo kao nered, kojega tako doţivljavamo jer ga onim

parĉićima krhkog znanja nismo u stanju objasniti.

6. Šta je Tebe, zapravo, opredjelilo na takav način iskažeš svoje unutarnje stanje, svoje osjećaje u određenim trenucima i da li se to stanje promijenilo od

te 2001. godine do danas?

FILIPOVIĆ: Ja sam poeziju poĉeo pisati, i to sam rekao u predgovoru knjiţice

„Metamorfoza tijela“, akcidentalno. Gotovo kao uvjet prevazilaţenja stanja u kojemu sam

se nalazio u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća kada su te pjesme i

nastale, pojavila se potreba izraziti misao, osjećanje i tjeskobu što me pratila i sprjeĉavala u svakom suvislom izrazu, od jednostavne ljudske relaksirane komunikacije

do sloţenijeg pisanog izraza. Svih tih ratnih i poratnih godina ja sam bio u stanju jakog

šoka, depresije i stresa. Kao zombi sam, hodao, disao, ţivio vegetirajući kao onaj mali

miš iz moje „Male pjesme“, u stranoj zemlji, meĊu stranim ljudima, ĉiji jezik nisam poznavao. Bio je to period u kojemu mi je i brak pukao, rijeĉju oĉajno vrijeme, gdje sam

ĉak i na najgore pomišljao. Ali, kako poĉeh govoriti kratkim poetskim govorom primjetih

da mi uspjeva izraziti se, a onda je to na mene djelovalo vanredno terapeutski uspješno.

Poĉeo sam osjeĉati zadovoljstvo u pisanju i polagno ponovo osvajati samopouzdanje i neki unutrašnji mir koji mi je pomagao vratiti se k sebi.

7. Ali, Ti si itekako, u kontinuitetu, prisutan i putem drugih oblika spisateljskog angažmana, javno iskazujući svoje stavove po pitanjima koja nas se sviju tiču

(ili treba da se tiču). Uzimam sebi za pravo da znam šta to Tebe muči pa ni

Tvoje pero ne miruje, ali hoćeš li za naše čitatelje reći nešto o tim mukama pa si

pristao na neravnopravnu, ali časnu, borbu protiv vjetrenjača?

FILIPOVIĆ: Povratak k sebi meni je omogućio vraćanje na ono što je moja strast i

uvjerenje o misiji intelektualaca, a to je osvajanje krhkog znanja, traganje za istinom i borba za njeno prevladavanje. Moja traganje za istinom je moj interes za organizirani,

humani aspekt ţivljenja. Otuda moje promišljanje dobra i zla, moj interes za povjest i

povjesne sisteme, za pravo, praviĉnost i pravdu, za ĉovjeka kao socijalno biće ili,

općenito, za taj društveni aspekt ĉuda zvanog ţivot. To je podruĉje manje egzaktnog, a više spekulativnog, pa je na hiljade babica i nije stoga ĉudo što poĉesto djeca bivaju

kilava. Ne zaboravmo da je sem filosofije općenito i povjesti koja su stara discipline uma,

sva ostala tzv. društvene discipline tekovina modernog doba.

Ali, da se vratim na ono na šta cilja i Tvoje pitanje, tj. na onu neposrednu muku kojom

se ja preteţno bavim u svom javnom radu, a to je naša zemljica Bosna i njena tragiĉna

sudbina u vremenu. Zašto je to tako sa Bosnom kako je? Otkuda naviru te silnice što

stalno iznova produciraju tragiĉnu povjest? Kako izaći iz stanja stalnog ponavljanja tragiĉne povjesti? Gdje je kljuĉ za nekakav imaginarni kraj tragiĉnog bosanskog usuda,

za kljuĉ „kraja povjesti“ na naš naĉin?

8. Spomenuo si naprijed Andrića. Molio bih te da to pojasniš. U kojem smislu

Andrića dovodiš u vezu sa kulturološkim modelom kojem se producira zlo

odnosno mržnja kao socijalna i politička pošast južnoslavenskog regiona.

FILIPOVIĆ: Andrić je veliki, snaţan pisac koji ostavlja traga u mašti ĉitatelja i tu nema

dvojbe. Ono gdje se javljaju oštro suprotstavljena mišljenja je Andrić kao ĉovjek i Andrić

u njegovim djelima. Znate, mnogi strasno zagovaraju da je autorovo djelo treba

posmatrati odvojeno od autora; po takvima autor je samo transmiter, on prenosi i kreira, ali nije sam u djelu. Ovo se uspješno moţe braniti potezanjem argumenta slobode govora

umjetnika, ali ako je umjetnikovo djelo tu ne zbog umjetnika nego u prvom redu zbog

njegove publike, odnosno u našem sluĉaju zbog njegovih ĉitatelja, onda se ne moţe

snobovski i sa visine ko kano prosvjećenih i onih koji znaju, u stranu, kao glupost i primitivizam, gurati recepcija koje umjetnikovo djelo nalazi, makar kod dijela njegovih

ĉitatelja. A ĉinjenica je da Bošnjaci Andrića doţivljavaju na sasma drugi naĉin nego nam

se to forsirano sa strane intelektualne elite natura.

Danas puno više znamo o Andriću nego juĉer, dok je kao ikona kaĉen po ideološkim duhovnim zidovima kulturološkog i društvenog modela kakvog smo imali u BiH i

Jugoslaviji od 1945. do 1992. godine. I kao manje više postojana konstanta kod njega

se, od njegove kontraverzne doktorske disertacije do nekih segmenata njegovog

umjetniĉkog djela proteţe onaj naprijed pominjani turski kompleks. To su već poodavno

uoĉili neki naši intelektualci. Poznato je reakcija akademika Muhameda Filipovića na Andrićevo pisanje. Muhsin Rizvić u djelu “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu”

(izdanje “Ljiljan”, 1995), istraţuje i bavi se psihološkom interpretacijom veze izmedu

likova i scena sa ”obilježjem paranoje, sado-mazohizma, maničko-depresivnih stanja” i

”psihopatoidne strukture i umjetničke sklonosti Andrićevog intimnog bića, koje se oslobađalo vlastitih destruktivnih napona kreiranjem takvih prizora i likova u

romantičarskoj integraciji sveopće mržnje i scenama nasilja i mržnje”.

Rizvić se pita: ”Zašto je Andrić pripovjedački stvarao upravo takve nastrane patološke

likove i scene užasa, a ne neke drukčije, suprotne njima? Odgovor može biti samo... po unutarnjem psihotičnom nagonu i neodoljivom mračnom afinitetu vlastite duše, koji je

bio sukladan s njima kao njenim duhovnim otiscima i dvojnicima. A da je u “suštini svih

njegovih trauma, pored psihološkog bio i moralni, tj. socijalni kompleks, koji je udvajao

njegov život na onaj javni i onaj lažni da bi mogao egzistirati i imati usjeha u karijeri, i onaj intimni, pravi, iracionalni, ispunjen strahom i kajanjem zbog neke vlastite krivice...”

Danas kada znamo da je Andrćić roĊenjem Arnautović, treba i u tom kontekstu ĉitati i

razumjevati Rizvića.

U doktorskoj disertaciji, pozivajući se na svog duhovnog gurua Njegoša, Andrić piše:

"Njegoš, kojega doista držimo najistinskijim izrazom načina narodnog razmišljanja i shvaćanja… konverziju (na islam, NF) vidi: "Lavovi (oni što ostaše kršćani, NF) postaše

rudo (osnova, temelj, kormilo, NF) zemlje; kukavice i gramzivci postaše Turci”.

Dakle, za Andrića je Njegoš i ovakvo njegovo pojanje „istinski izraz naĉina narodnog

razmišljanja i shvaćanja“. Drugim rijeĉima, Njegoš samo poje ono što narod razmišlja. MeĊutim, potonje Njegoševe stihove prati stih: „Neka je njihovo srpsko mlijeko kugom

zatrovano“.

O ovim i ne samo ovim Njegoševim stihovima i Andrićevim stavovima treba duboko

razmisliti. Posebno danas nakon skoro pa dva stoljeća pokolja i genocida kojem su „Turci“ na našim peostorima izloţeni. Radi se o srpskom knjiţevnom vrhu kojega onda

slijede manje ili više uspješni trabanti, od Jovana Dućića do Matije Bećkovića, od Vuka

Draškovića do Dobrice Ćosića...

U ĉuvenom Pismu iz 1920, Andrić piše o bosanskoj mrţnji. „Endemsku“ mrţnju po kojoj

on tu samo literalno ĉaĉka ne ulazeći u korjen „fenomena“, Andrić tu prividno

rasporaĊuje na ravne klero-nacionalne ĉasti. Ipak, ni tu on ne moţe pobjeći od turskog

kompleksa, pa dok druga dva sata kucaju kako već kucaju o onom trećem piše ovako: „Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove dţamije, i to

iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po ĉudnom raĉunanju dalekih, tuĊih krajeva sveta“! U „Travniĉkoj hronici“ opis scene otsjeĉenih hrišćanskih noseva i ušiju

završava uţasnom reĉenicom: “Tako rade najbolji meĊu njima“, a straviĉnu scenu

nabijanja Radosava na kolac u romanu „Na Drini Ćuprija“, završava opisom mujezinonog

pozivanja na molitvu sa munare, poruĉujući nam tako da se radi o djelu kojega sam uzvišenih Stvoritelj odobrava.

Nakon svih tih godina, svega što smo prošli i sve što znama, a nismo znali o Andriću, ne

vidim po ĉemu je to iznenaĊenje i šok kada mnogi u Bošnjaka doţivljavaju Andrića kao

islamofoba. Šukrija Kurtović, solunski dobrovoljac srpske nacionalne orijentacije, prvi je muslimanski intelektualac, koji je Andrića izloţio kritici i to sa pozicije bratstva i

jedinstva, zbog „netačnog i negativnog pretstavljanja muslimanskog dijela našeg naroda

u bližoj i daljoj prošlosti“. Ĉitateljima i njihovoj imaginaciji prepuštam zakljuĉak kako se u

ovu Kurtovićevu i prednju Rizvićevu opservaciju uklapa nalaz Aziza Kadribegovića, koji

je 2006, u “Takvimu”, objavio tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević-Serđo, prijatelj Ive Andrića i

konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu. U toj ogavnoj, ksenofobiĉnoj

pjesmi mrţnje koju Mirošević posvećuje svom prijatelju Andriću, dţamije su “krastave

rane”, “mujezin pjeva sure svome Bogu Allahu, da mu oprosti jerbo laţno pjeva”, jer “poziva na kavgu, a odbija na slogu”...itd...itd... Ivo Andrić odgovorio je prijatelju

Miroševiću pismom u kome kaţe: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj

ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i

pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”. Kopija ovoga pismo se ĉuva u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Frieburgu), Austrija.

Da skratim, Andrić je u samom epicentru iskrivljene srpske slike svijeta. Što je slika

iskrivljena, srpski problem. Ali, ta kriva srpska dioptrija, skupo košta ne samo srpski

narod nego i narode u okruţenju, a nas Bošnjake ponajviše jer nam negira pravo da budemo svoji i na svojoj zemlji. Zato Andrić i njegovo viĊenje Bošnjaka mora postati za

nas mjera odrednica: ne da bi se negiralo, ono što se negirati ne da, dakle Andrić

umjetnik pisane rijeĉi, nego da narodu otvaramo oĉi, da mu kazujemo i ukazujemo koje

su to kuhinje u kojima se zakuhava njegova sudbina. To i jeste zadatak inteligencije: da

vidi i ono što narod ne vidi, ali osjeća. Jer, Nije Mladić sluĉajno osobaĊao Srebrenicu od Turaka. Nije on to usisao sa majĉiniom mlijekom. Neko ga je tome nauĉio.

9. Ne mogu a da se i ovim povodom javno ne sjetim Tvoga rođaka, rahmetli

Omera Filipovića, koji je skončao u teškim mukama u četničkom logoru na Manjači i kojemu sam imao prilike klanjati dženazu u Banjoj Luci. Iako djeluje

hipotetički, ali da li bi i kako prihvatio ovakvu Bosnu rahmetli Omer (i mnogi,

mnogi drugi), da je živ?

FILIPOVIĆ: Hvala na ovome pitanju. Omer je i danas moja ţiva rana. Kaţu da vrijeme

zacjeljuje rane, ali što sam udaljeniji od vremena Omerovog muĉkog ubojstva, sve ga

više osjećam i sve mi više nedostaje. Mnogi je nevinih, na desetine hiljada, posebno civilnih ţrtava bosanskog domovinskog rata. Ni krivi ni duţni ti su ljudi stradali samo zato

što su bili „krivog“ imena i našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku.

MeĊutim, ima i onih što su svjesno na oltaru domovine poloţili svoje ţivote. Omer

Filipović je jedan od takvih, ĉovjek koji je bio potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi, okolnosti kojima je podvrgnut, zašto je to tako, kuda ga njegov otpor, njegovo odbijanje

suradnje sa silama Mraka moţe odvesti, pa ipak nije otstupio ni za pedalj; zvuĉi

patetiĉno, ali je istinito: svjesno je ţrtvovao sebe, da ne bi iskompromitirao ideju

bosanskog otpora. Prije nego odgovorim na postavljeno pitanje ţelio bi reći, jer to niko i nakon svih ovih

godina nije rekao, budući izgleda niko i ne zna zašto je ubijen ĉovjek koji se još za ţivota

uzdigao do simbola otpora Bošnjaka općine Kljuĉ. A ubijen je jer nije pristao da se pojavi

u propagandnom dokumentarnom filmu koji je srpska tv. upravo tih dana snimala i da

kaţe kako su rat u našem rodnom Kljuĉu izazvale zelene beretke, muslimanski

fundamentalisti, paravojne muslimanske formacije i sliĉne nebuloze. To mi je on sam gore na Manjaĉi rekao, a isto mi je potrvrdio i moj inspektor kada mi je rekao: „Drzak je

Omer. Pripremili smo mi za njega druge metode“. To je trenutak kada su ga poĉeli

nemilosrdno tući iz dana u dan, da bi ga nakon devetnaest dana torture i dokrajĉili. Sve

je mogao prekinuti i tako spasioti ţivot samo da je rekao: U redu pristajem. Izaĉi ću na tv. i reći što od mene traţite. Nije htio to uraditi i zato je ubijen.

A još i prije nego je zapucalo, na onome skupu Stranke demokratske akcije u Tešnju

kada su se tikve lomili izmeĊu nacionalnog muslimanstva i bošnjaštva, on se direktno,

izazivajući na sebe gotovo pa gnjev linĉa manje više svih prisutnih, suprostavio rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću, jer je smatrao da je nacionalno muslimanstvo opasna

stranputica...

I Ti dragi moj prijatelju i zemljaĉe sada pitaš mene da li bi i kako bi Omer prihvatio

današnju Bosnu i stanje koje je nad narodom oktroirano u Dejtonu 1995. Iz prednjeg se

vidi kakav je to karakter bio. Pa ako nije povinuo šiju pred predsjedniko tada i svoje stranke, ako to nije uradio ni onda kada je takvom gestom doslovno mogao spasiti glavu,

zar bi to uradio danas pred ovim sramnim stanjem kakvo imamo u našoj rodnoj Bosni.

Poznavao sam ga kao što poznajem sebe; siguran sa i znam: ne da ne ni prihvatio stanje

odumiranja Bosne na kašĉice, nego bi se aktivno borio da se to stanje prevaziĊe. Sramota je, ali naš narod slabo ili nikako zna za ovakve likove našeg domovinskog rata.

Sramota, ali ne narodna, nego sramota te intelektualne bulemente koja kreira sistem i

odnose u sistemu. Njihova je sramota što Bošnjaci uopće nemaju razvijen koncept

civilnog herojstva, pa za naš narod herojstvo ţivi u rovovima sa puškom na ramenu, u komandnim štabovima i u knjigama povjesti i historijskim ĉitankama, a nisu ga u stanju

prepoznati u malim gestama koje ţivot znaĉe. U Socijalistiĉkoj Republici BiH, svi smo

znali za Stevana Filipovića i njegovo hrabro klicanje Komunistiĉkoj partiji Jugoslavije

dok ga odvode na vješanje. Već u školama sretali smo se sa Stevanom i njegovom junaĉkom gestom. A ko zna za herojsku gestu Omera Filipovića? Ko zna za herojsku

gestu Nisveta Suljevića? Nisvet je, dok su ga zloĉinci iz logora Omarska vodili u tzv.

Bijelu kuću, iz koje, ko je ušao, više ţiv i na nogama nije izašao, nakon što je mlatnuo

jednog, pa drugog katila, uzviknuo: “Ne daj se Bosno“. Na mjestu su ga ubili. Ali, ko je

ĉuo, ko zna za ovu njegovu herojsku gestu. Haman niko, izuzev njegove rodbine i nešto njegovih Kozarĉana... Naţalost, i to je Bosna kakvu našoj djeci u amanet ostavljamo,

zahvaljujući našoj politici i općenito našoj kolektivnoj pameti. Budući bez relevantnog

historijskog pamćenja, mi smo tu djecu unaprijed osudili na ponavljanje povjesti.

10. Mislim da o tzv. bh. političarima ne treba trošiti ni vrijeme niti riječi. Ali,

kako Ti ocjenjuješ ulogu tzv. bh. inteligencije prije, za vrijeme i nakon agresije?

FILIPOVIĆ: E ovdje si me našao prijatelju. Ja inteligenciju, tu kolektivnu sivu moţdanu

masu naroda, smatram najodgovornijom za ono što nas je poklopili tragiĉnih hiljadu

devet stotina devedesetih. Naravno, svi ti intelektualci-intelektualĉići, sve te poete,

bardovi pisane rijeĉi, gromade duha i svi ti moralni Pingmejci, ne bi bili to što jesu, kada svoje guzice i guzice svojih najbliţih, ne bi znali na vrijeme izvući. U meĊuvremenu,

mrţnja koju su posijali, taj olovni Gutembergov korov zla, na oltaru domovine hrani se

narodnim sinovima i kćerima. I dok „gola masa“, majki, oĉeva, braće i sestara kliĉe

nekom novom teletu, iza kulisa isti ti advokati zla pripremaju novo klanje. Tu skoro, naš zajedniĉki prijatelj Mario Hajnal javio mi se i u našoj razmjeni misli otkri

mi Ajnštajnovu misao o ratu i naĉinu na koji se isti producira. Prema Ajnšatajnu rat se

sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, meĊusobno ubijaju, na

zapovjest ljudi koji se meĊusobno vrlo dobro poznaju, a za uzvrat se meĊusobno ne ubijaju. Upravo to je bio obrazac po kojemu su kod nas elite uvukle narode u rat. Oni

nisu pucali i ne pucaju, a ubijali su i ubijaju. Ne treba njima puška. Imaju oni svoje

katedre, svoje metafore, svoje rime i svoje umjetniĉke kulise koje ih štite bolje od bilo

kakvih veza, bilo kakve sile politiĉke ili vojne moći i tome sliĉno...

I naravno imaju oni svoja medijska potrĉkala koja im, i sami otrovani koktelom apatije,

moralne tuposti i samoţivosti, diţu rep, nude tribine, otvaraju medijski prostor za njihov

Ċavolski posao sijanja sjemena zla. Tako se, baš tako, „Sjeme zla“, zove jedna moja

pjesma koja se bavi tim intelektualnim smradom koji bi i dalje da se ćera i naćeruje, ali ne više napamet i bez reda, nego natanane, promišljeno na katedrama, dotjerano,

pametno, akademski, knjiški, planski...

Tvoje pitanje meĊutim cilja na našu bh. inteligenciju, a ja ga razumjevam najprije kao

pitanje koje se dotiĉe bošnjaĉke inteligencije prije, za vrijeme i nakon agresije. Tu kratko mogu kazati: struĉnost, znanje i znanstveni profil naše intelektualne perjanice u stranu,

ali dobar dio tih naših intelektualaca, posebno oni što su se aktivno eksponirali u politici,

transparentno da transparentnije i oĉitije teško moţe biti, pokazali su svu bijedu i dubinu

moralnog posrnuća „naše“ pameti. Prije rata, svjedoĉili smo ţalosno, a pokazaće se i tragiĉno, lutanje izmeĊu nacionalnog muslimanstva i bošnjaštva, u toku rata svjedoĉili

smo izdajniĉko koketiranje sa idejom podjele Bosne, a poslije rata, sve do danas

svjedoĉimo, kapitulantsko, korupcionaško, sitnošiĊardţijsko i historijski neemancipirano

dejtonsko koketiranje sa genocidašima, sa ljudima koji pod demokratskom krinkom

dovršavaju posao zapoĉet ratom 1992. godine. Tako ti intelektualci uz podršku medijskih podrepaša kreiraju prevlaĊujuća bošnjaĉku

politiĉku i općenito kulturološku svijest produciranja politike stalnih ustupaka, paţljivog

osluškivanja i provoĊenja instrukcija sa strane, politike dogovaranja naroda nauštrb

politike graĊanskog ugovora sa drţavom, a to znaĉi nauštrb pozitivistiĉke politike prava, pravne drţave i historijskog kontinuiteta. Nosioci te i takve svijesti u Bošnjaka ne

shvataju da je Bosna poslije Dejtona u stanju hladnog rata, a niti jedan rat, pa ni hladni,

ne dobiva se stalnim povlaĉenjem i ustupcima.

Što se moje malenkosti tiĉe, ako je Dejton ta nakaradna polazna politiĉka taĉka, onda poput zamrznutih linija razgraniĉenja, po kojima je manje više iscrtana entitetski

podjeljena Republika BiH, Bošnjaci bi treba zamrznuti i dejtonske politiĉke odnose, pa

dok traje. U meĊuvremenu trebalo bi nastojati uposliti narod, otvoriti perspektive kakvog

takvog ekonomskog rasta, a vremenu i odnosima u vremenu prepustiti sanitarizaciju politiĉkog problema. Na odnose u vremenu što-šta utiĉe, od meĊunarodnog okruţenja i

prevlaĊujućih interesa velikih sila, do demografskog faktora. Tako se postupno dolazi do

vremena okonĉanja hladnog rata. Konkretno, ne znamo kako! Ne moţemo gatati, jer to

okonĉanje moţe biti i nekim novim, ako je ovaj hladni, onda vrući rat; odgovorna politika

mora i tu svijest razvijati u narodu, a ne zamajavati ga bajkama o dejtonskim garancijama cjelovitosti Bosne, koje sutra padaju u novoj konstelaciji odnosa kreiranoj i

našim katastarskim ustupcima, preraspodjelom drţavne imovine i njenim prenošenjem

na entiteta, legaliziranjem genocida pristajanjem na nakaradni popis stanovništva,

pristajanjem na nakardnu reformu policije, kojom se ništa ne reformiše, osim što se diţe palac i daje zeleno svjetlo policiji srpskog paradrţavnmog debelog crijeva u Bosni da

sutra moţe i oruţijem braniti tekovinu genocida.

Ukratko, da će vrijeme promjene doći, to je sasma sigurno. A ako ne moţemo otvoriti

perspektivu istinske promjene naprihvatljivog stanja, treba znati ĉekati. U meĊuvremenu ni pod koju cijenu priznati tekovinu genocida.

Ali, daleko je „vrh“ nacionalne pameti u Bošnjaka od ovakve linije politiĉkog razmišljanja

i djelovanja. To je nas već skupo koštalo, a koliko će još, ĉuće se.

11. Možda ovaj svjež primjer može biti indikativan: veliki, svjetskog ranga umjetnik, Mersad Berber, koji nas je nedavno napustio, nije bio član ANUBiH,

naprimjer. Kao što je poznato, za članstvo u toj "kući nacionalne pameti" se ne

pišu molbe... Nije li i to dio priče i o nama samima, nažalost?

FILIPOVIĆ: Jeste, jasno da jeste, ali ja o tome radije ne bi govorio. Niti sam besmrtnik

niti ima šanse da ću to ikada biti. Neka dakle naši nesmrtni i ona poboĉna politiĉka i kulturološka elita koja svih ovih godina tako uspješno vodi Bošnjake, neka oni i o ovome

dumaju. U mojoj Akademiji, Mersad Berber je već odavno na poĉasnoj stolici. Većeg

umjetnika kiĉice mi imali nismo. Ja njega doţivljavam onako kako Mehmedaliju-Maka

Dizdara doţvljavam u poetici. Oni na vrhu, niko iza njih, pa tek onda svi ostali.

Nisam likovni umjetnik, ali imam oko za lijepo, a lijepe slike su kao lijepe ţene: oko vam

se uvjek i nesvjesno na njih vraća. Mersadove slike su takve, ne moţete, a da im se ne

vraćate, makar u mislima, na svaki pomen njegova imena.

Jednom, negdje hiljadu devet stotina sedamdesetih, bila je neka izloţba u Sarajevu, tamo dole u Skenderiji bio je veliki izloţbeni salon; tu sam se ja prvi i jedini put uţivo

susreo sa Berberom i nekim njegovim radovima. I kako sam to vidio samo sam bleno i

otvorenih usta zurio u ta platna, u one njegove konje... I kako tada tako ĉini mi se i

danas, još uvjek, na svaki pomen Berbera, u mašti otvorenih usta blenem i zamišljam te slike. Veliki, veliki Mersad. Neka mu je vjeĉni rahmet.

12. Haj'mo ovdje staviti zarez i nastaviti nekom drugom prilikom. Hvala Ti za ovaj razgovor.

FILIPOVIĆ: Još jednom hvala tebi što si mi omoguĉio da evo i ovako progovorim i

pretstavim našoj javnosti, makar onom dijelu koji za takvo što ima interesa, ono što

radim i ĉime i zašto se time bavim.