1. PLATNI BILANS

UVOD

U savremenim međunarodnim ekonomskim odnosima ne postoji samo jedno međunarodno platežno sredstvo. Umjesto toga, u svijetu su se formirali autonomni valutni sistemi u kojima kao zakonsko sredstvo plaćanja služe nacionalne valute. Obaveze iz međunarodnih ugovora domaći uvoznik može izvršiti na dva načina i to:

Može izvršiti isplatu u valutnoj jedinici spoljnotrgovinskog partnera; Može podmiriti svoje obaveze u domaćoj valuti uz uslov da strani artner ima

mogućnost da potraživanje u domaćoj valuti konvertuje u svoju nacionalnu valutu ili valutu koja njemu odgovara.

POJAM PLATNOG BILANSA

Sve ekonomske transakcije koje rezidenti izvrše sa nerezidentima u toku određenog vremenskog perioda registruju se na sistematizovan način u platnom bilansu zemlje. Prema tome platni bilans predstavlja sistematizovan pregled ekonomskih transakcija između rezidenata i nerezidenata za određeni vremenski period. Pri tome, pod rezidentima se podrazumijevaju pravna lica koja imaju svoje sjedište, odnosno fizička lica koja imaju svoje prebivalište u dotičnoj zemlji. Plazni bilans predstavlja pregled transakcija nacionalne privrede sa inostranstvom za period od godinu dana.tradicionalno i konvencionalno bilans efektivnih međunarodnih plaćanja i primanja između rezidenata i nerezidenata nazivamo deviznim bilansom. Devizni bilans čini dio računa finansijskih tokova u privredi.

STRUKTURA PLATNOG BILANSA

Ekonomske transakcije rezidenata sa nerezidentima registruju se u platnom bilansu kao debitne i kreditne stavke. Pri tome se kreditne stavke odnose na transakcije koje utiču na sticanje i formiranje kupovne snage zemlje u inostranstvu, odnosno one stavke koje formiraju ukuonu ponudu deviza. Kreditne transakcije znače priliv deviza. U transakcije koje doprinose prilivu deviza ili sticanju kupovne snage u inostranstvu spadaju:

Izvoz robe, Izvoz usluga, Jednostrani transferi, Uvoz kapitala, Izvoz monetarnog zlata.

U transakcije koje djeluju na smanjenje kupovne snage zemlje u inostranstvu, odnosno koje vode odlivu deviza spadaju:

Uvoz robe, Uvoz usluga Jednostrani transferi, Izvoz kapitala,

1. Tekuće transakcije platnog bilansa

Bilans tekućih transakcija obuhvata dva podbilansa: podbilans izvoza i podbilans uvoza robe, koji nazivamo trgovinski bilans i odbilans izvoza i uvoza usluga koji nazivamo i nevidljivim stavkama platnog bilansa. I dok je platni bilans u neposrednoj vezi sa računom društvenog proizvoda, trgovinski bilans se u sistemu privrednih bilansa povezuje sa matricom međusektorskih tokova. On obuhvata izvoz i uvoz robe. Izvoz robe predstavlja dio ukupne finalne potrošnje nacionalne privrede.

2. Bilans usluga

Osnovne pozicije bilansa usluga ili nevidljivih transakcija tekućeg platnog bilansa sačinjavaju:turizam, transport i osiguranje, te stavke tzv.faktorskih usluga u koje spadaju: kamate, dividende, rojaliteti..

3. Jednostrani transferi

Bilans jednostranih transfera ili unilateralnih plaćanja obuhvata transakcije koje nemaju kontrastavku. Najčešći oblik jednostranih transfera su pokloni. Jednostrani transferi mogu biti zvanični i privatni. Zvanični jednostrani transferi inicirani su od države i obuhvataju, npr.penzije, reparacije, državnu pomoć jedne zemlje drugoj zemlji. Privatni transferi obuhvataju poklone, doznake i sl.

4. Kapitalne transakcije

Međunarodno kretanje kapitala predstavlja transfer kupovne snage izmeđiu rezidenata i nerezidenata. U skladu sa tim, bilans kapitalnih transakcija predstavlja pregled neto-promjena dugovanja i potraživanja zemlje prema inostranstvu u određenom vremenskom periodu. Sa stanovišta vremenske dimenzije međunarodno kretanje kapitala može se posmatrati kao kretanje dugoročnog kapitala i kretanje kratkoročnog kapitala. Međunarodno kreatnje kapitala do 1 godinu predstavlja kratkoročni kapital. O dugoročnom kretanju kapitala govorimo ako se radi o međunarodnom kretanju kapitala na tok duži od 1 godine. Osnovni oblici međunarodnog kretanja dugoročnog kapitala su direktne investicije i portfolio investicije.

Direktne investicije predstavljaju međunarodno kretanje dugoročnog kapitala koje je motivisano profitom i uz to sticanjem prava vlasništva, kontrole i upravljanja nad privrednim subjektom u inostranstvu.

Portfolio investicije predstavljaju međunarodno kretanje dugoročnog kapitala koje nije povezano sa interesom efektivne kontrole nad privrednim subjektom u inostranstvu. Portfolio investitor ulaže u kapitalu različite forme vrjedonosnih papira u inostranstvu koje mu donose određeni prihod-dividende. U portfolio investicije ubraja se i dugoročni kredit za finansiranje spoljnotrgovinskih transakcija.

5. Kratkoročni kapital

Međunarodno kretanje kratkoročnog kapitala može biti autonomno i kompenzirajuće. O autonomnom kretanju kratkoročnog kapitala govorimo onda kada se kratkoročni kapital pokreće u međunarodnim razmjerama motivisan odredenim prihodom. U takva kretanja kratkoročnog kapitala spadaju: spoljnotrgovinski krediti, poslovi arbitraže i špekulativno kretanje kapitala. Spoljnotrgovinski krediti povezani su sa uvozom i izvozom robe. U okviru arbitražnih poslova radi se o takvom kretanju kratkoročnog kapitala koje je motivisano razlikom kamatnih stopa od jedne do druge nacionalne privrede. Podsticaji za arbitražne poslove postoji sve dotle dok je razlika kamatnih stopa veća od razlike između promptnog i terminskog deviznog kursa valute zemlje plasmana.

O špekulativnom kretanju kratkoročnog kapitala govorimo onda kada je kretanje kratkoročnog kapitala motivisano očekivanjem promjene deviznih kursova pojedinih valuta. Špekulant teži da svoj kapital preseli u valutu skolnu revalvaciji isto tako kao što želi da pobjegne iz valute sklone devalvaciji.

Plaćanje „lead“ i „lag“ povezani su sa očekivanjem promjene deviznih kursova, ali su praktično u vezi sa spoljnotrgovinskim operacijama. O lead plaćanju ili plaćanju unaprijed govorimo onda kada rezident očekuje revalvaciju valute zemlje spoljnotrgovinskog partnera i zbog toga ubrzava plaćanje. O lag plaćanju, odnosno odlaganju plaćanja govorimo onda kada rezident odlaže plaćanje očekujući devalvaciju valute zemlje partnera.

Kompenzirajuća kretanja kratkoročnog kapitala nemaju poslovni motiv. Kompenzirajući kapital ima za cilj da pokrije deficit platnog bilansa, odnosno da izravna aktivne i pasivne stavke platnog bilansa. Jedan od najčešćih oblika kompenzirajućeg kretanja kratkoročnog kapitala su swap poslovi. Swap aranžmani zaključuju se između centralnih banaka dviju zemalja. Kos swap posla praktično se radi o pozajmljivanju inostrane kupovne snage na određeno vrijeme uz obavezu zajmoprimca da kredit vrati i zemlju porijeka u određenom, dogovorenom roku.

6. Bilans monetarnih rezervi

Monetarne rezerve predstavljaju jedan od izvora međunarodne likvidnosti nacionalne privrede. Pod međunarodnom likvidnošću podrazumijevamo sposobnost zemlje da finansira kratkoročne obaveze prema inostranstvu, odnosno da finansira deficit platnog bilansa i podržava devizni kurs nacionalne valute vlastitim monetarnim rezervama ili kratkoročnim zaduženjem u inostranstvu. Monetarne rezerve sačinjavaju: zlato, devize, spacijalna prava vučenja i rezervna pozicija zemlje kod Međunarodnog monetarnog fonda. Bilans monetarnih rezervi u finkcionalnoj je vezi sa stanjem platnog bilansa. U principu suficit tekućeg platnog bilansa označava da su primanja iz inostranstva veća od plaćanja inostranstvu. Tada dolazi do porasta monetarnih rezervi zemlje. U slučaju deficita tekućeg platnog bilansa plaćanja prema inostranstvu su veća od primanja inostranstva. Monetarne rezerve tada imaju funkciju finansiranja deficita platnog bilansa.

7. Greške i popusti

Rubrika greške i popusti pojavljuju se u platnom bilansu zbog problema oko registracije spoljnotrgovinskih transakcija. Jedan dio ovih transakcija zaobilazi normalne kanale prometa (carinu) pa ostaje neregistrovan u datoj kalendarskoj godini i sl.

BILANS NETO-IMOVINSKE POZICIJE

Ovaj bilans predstavlja pregled stanja ukupnih dugovanja i potraživanja zemlje prema inostranstvu. On je posljedica kumulativnih deficita-suficita tekućeg platnog bilansa i daje pravu sliku spoljnofinansijske zaduženosti zemlje prema inostranstvu. Bilans neto-imovinske pozicije je rezultat poslovanja nacionalne privrede sa inostranstvom u prethodnim periodima.

MULTIPLIKATOR U ZATVORENOJ EKONOMIJI

Između investicija i proizvodnje postoji korelativna veza. Porast investicija dovodi do porasta proizvodnje. To je prva relevantna postavka od koje polazimo u analizi multiplikatora u zatvorenoj privredi. Druga relevantna postavka je da investicije ne zavise od visine dohotka. Logika druge postavke sastoji se u tome da samo nove investicije mogu doprinijeti porastu proizvodnje i dohotka, a ne i one investicije koje su već formirale postojeći dohodak. Treća postavka od koje polazimo sastoji se u tome da je potrošnja funkcija dohotka, odnosno da potrošnja zavisi od dohotka. Pitanje multiplikatora u zatvorenoj ekonomiji svodi se na pitanje u kojoj mjeri (koliko) jedna jedinica investicija dovodi do porasta dohotka. Multiplikator investicija pokazuje da će porast dohotka iznositi toliko koliko iznosi proizvod prirasta investicija i recipročne vrijednosti granične skolonosti štednji. Suština multiplikatora investicija sastoji se u sljedećem: porast investicija dovodi do porasta dohotka. Uvećani dohodak se raspoređuje na potrošnju i štednju. Štednja je dejekcija dohotka. Potrošnja je impuls (injekcija) razvoja. U skladu s tim, ukoliko je štednja manja, a potrošnja veća, podsticaj rastu dohotka koji dolazi do investicija biće veći, i obratno, što je štednja veća, a potrošnja manja multiplikativno dejstvo investicija na dohodak biće manje.

OTVORENA EKONOMIJA

Ukoliko se domaća apsorpcija kreće u okvirima domaće proizvodnje kreće u okvirima domaće proizvodnje i raspoloživih mogućnosti, platni bilans će biti uravnotežen.deficit platnog bilansa pokazuje da zemlja troši više od vlastitih raspoloživih resursa, tj.da živi iznad svojih mogućnosti. Kada je apsorpcija manja od vlastite proizvodnje, zemlja ima suficit platnog bilansa koji može plasirati u inostranstvo- nacionalna privreda tada izvozi kapital. Zemlja ima deficit platnog bilansa kada je apsorpcija veća od raspoloživog dohotka. Višak potrošnje nacionalna ekonomija može finansirati smanjivanjem monetarnih rezervi, tj isto tako kao što i pojedino domaćinstvo može trošiti više sredstava od onih kojima raspolaže popunjavajući taj jaz smanjivanjem štednje.

SPOLJNOTRGOVINSKI MULTIPLIKATOR

Sa stanovišta nacionalne privrede izvoz ne predstavlja samo način sticanja potraživanja u inostranstvu i izvor deviznih sredstava. Tzv autonomni izvoz-izvoz koji nije rezultat potrošnje proizvodnje-podstiče privredni razvoj zemlje isto tako kao što investicije djeluju na porast dohotka u zatvorenoj privredi. Mehanizam spoljnotrgovinskog multiplikatora sličan je mehanizmu multiplikatora investicija. Spoljnotrgovinski multiplikator razvili su na primjeru otvorene ekonomije Machlup i Metzler. Osnovu spoljnotrgovinskog multiplikatora čini kauzalnost između autonomnog izvoza, porasta dohotka i kretanja uvoza. U suštini spoljnotrgovinski multiplikator predstavlja i automatski model uravnotežavanja platnog bilansa. Naime, na jednoj strani, porast autonomnog izvoza formira suficit platnog bilansa. Na drugoj strani, porast uvoza izveden iz porasta dohotka formira deficit platnog bilansa. Interakcija porasta izvoza i uvoza dovodi do smanjivanja početnog suficita platnog bilansa, te do njegovog otklanjanja kada porast uvoza dostigne porast autonomnog izvoza.

KONCEPTI PRESIJECANJA PLATNOG BILANSA

Tehnika registrovanja transakcija platnog bilansa zasniva se na principima dvojnog knjigovodstva. Zbog toga možemo reći da je platni bilans tehnički uvijek uravnotežen. Prema Meadovoj definiciji ravnoteže-neravnoteže platnog bilansa, sve transakcije platnog bilansa mogu se podijeliti na autonomne i kompenzirajuće. Autonomne transakcije su one transakcije koje se odvijaju spontano, dakle iza kojih stoji određeni poslovni motiv, izvoz robe, uvoz usluga, izvoz dugoročnog kapitala. Kompenzirajuće transakcije imaju za cilj da finansiraju deficit platnog bilansa i da održe devizni kurs nacionalne valute na određenom nivou. Kompenzirajuče transakcije se odvijaju kao posljedica određenog stanja platnog bilansa i aktivne ekonomske politike. Zavisno od toga koje transakcije svrstavamo kao transakcije iznad ili ispod linije, mogu se definisati razni koncepti platnog bilansa, odnosno koncepti ravnoteže i neravnoteže platnog bilansa.

1. Koncept baznog bilansa

Prema konceptu baznog ili osnovnog bilansa, transakcije iznad linije obuhvataju: trgovinsk bilans, bilans usluga, jednostrane transfere bilans dugoročnog kapitala. U transakcije ispod linije spadaju: bilans kratkoročnog kapitala i bilans monetarnih rezervi. Stavke iznad linije su autonomnog karaktera i formiraju deficit ili suficit platnog bilansa. Bazni bilans je indikator dugoročnog trenda platnog bilansa pojedine nacionalne privrede i nejbliži je teoretskom konceptu fundamentalne ravnoteže platnog bilansa. Osnovni motiv kretanja dugoročnog kapitala je ostvarivanje očekivanog prihoda bez obzira da li se radi o fornu profita kao što je to slučaj kod direktnih investicija o dividendama kao što je slučaj sa portfolio-plasmanima kapitala ili o kamati kao cijeni zajmovnog kapitala.

2. Koncept bilansa monetarnih rezervi

U okviru ovog bilansa automne transakcije obuhvataju: trgovinski bilans, bilans usluga, jednostrane transfere, bilans dugoročnog kapitala, te bilans kratkoročnog kapitala. Monetarne rezerve nalaze se ispod linije i imaju zadatak da finansiraju deficit platnog bilansa. Koncept bilansa monetarnih rezervi uglavnom je podesen za ocjenu stanja bilansa razvijene privrede.

VRSTE NERAVNOZEŽE PLATNOG BILANSA

1. Slučajna neravnoteža platnog bilansa Nastaje kao rezultat djelovanja izvanrednih okolnosti koje nemaju nikakvu uzročno-

posljedičnu vezu sa realnim i monetarnim tokovima privrede kao što su: poplava, suša, zemljotres i sl. Budući da se radi o izvanrednim i slučajnim pojavama, deficit platnog bilansa će se korigovati sa prestankom djelovanja ovakve pojave.

2. Ciklična neravnozeža platnog bilansa Pod ovom neravnotežom podrazumijevamo neravnotežu platnog bilansa koja nastaje

zbog divergentnog toka konjunkturnog ciklusa u međunarodnim ekonomskim odnosima, pogodna terapija bit će intervencija monetarnim rezervama. One imaju zadatak da amortizuju početni pritisak i da nacionalnu privredu izoluju od spoljnih fluktuacija.

3. Strukturna neravnozeža platnog bilansa Uzroci ove neravnoteže nalaze se u privrednom razvoju, privrednoj strukturi i

neprilagođenosti nacionalne ekonomije kretanjima na svjetskom tržištu. Faktori strukturne neravnozeže platnog bilansa mogu biti realne i monetarne prirode. U faktore monetarne prirode ubrajamoinflaciju, i to prije svega inflaciju tražnje. Sa pojmom strukturne neravnoteže najtješnije je povezan pojam fundamentalne neravnoteže platnog bilansa. Pod fundamentalnom neravnotežom podrazumijeva se neravnoteža takvih razmjera i takvog trajanja da održavanje zadovoljavajućeg nivoa zaposlenosti, cijena i uravnoteženog platnog bilansa nije moguće bez prilagođavanja deviznog kursa ili devizne kontrole.

2.METODE KOREKCIJE DEFICITA PLATNOG BILANSA

FINANSIRANJE I PRILAGOĐAVANJE PLATNOG BILANSA

Metode za uravnoteženje i prilagođavanje platnobilansnog debalansa:

Deflacija, Devalvacija, Trgovinska i devizna kontrola, Finansiranje platnog bilansa zaduženjem u inostranstvu, Finansiranje deficita platnog bilansa vlastitim monetarnim rezervama.

Deflaciju, devalvaciju i deviznu kontrolu možemo nominirati kao metode platnobilansnog prilagođavanja, dok finansiranje deficita zaduženjem u inostranstvu ili vlastitim rezervama možemo nominirati kao metode finansiranja platnobilansnog debalansa.

KVANTITATIVNI PRISTUP MEĐUNARODNOJ LIKVIDNOSTI NACIONALNE PRIVREDE

Platnobilansni deficit može se korigovati na dva načina:

Metodama platnobilansnog prilagođavanja i Finansiranjem bilo vlastitim monetarnim rezervama, bilo zaduženjem u inostranstvu.

Finansiranje deficita monetarnim rezervama pretpostavlja posjedovanje određenog kvantuma monetarnih rezervi u rukama monetarnih vlasti. Akumuliranje monetarnih rezervi implicira i određene troškove za nacionalni ekonomski sistem.troškovi akumulacije moetarnih rezervi odnose se na „gubitak“ prinosa koji bi se mogao realizovati produktivnim plasmanom monetarnih rezervi. Pri izračunavanju optimalnog nivoa monetarnih rezevi Heller je uzeo u obzir 3 faktora i to:

Troškove platnobilansnog prilagođavanja, Troškove akumuliranja monetarnih rezervi, Vjerovatnoća nastajanja platnobilansnog deficita određene veličine, odnosno

vjerovatnoću da će se rezerve koristiti za finansiranje deficita platnog bilansa koja je jednaka 0,5.

PRILAGOĐAVANJE PLATNOG BILANA

Kada govorimo o prilagođavanju platnog bilansa, pmda polazimo od koncepta stvarne ravnoteže-neravnoteže platnog bilansa, odnosno od funkcije platnog bilansa kao dopunskog faktora privrednog razvoja. U skladu s tim cilj privredne politike niza zemalja, a posebno zemalja u razvoju nije uravnoteženje platnog bilansa nego doziranje deficita platnog bilansa. Metode prilagođavanja platnog bilansa mogu se sistematizovati na metode koje djeluju na principima tržišnih zakonitosti i na metode administrativnog karaktera. U okviru tržišnih metoda prilagođavanja platnog bilansa možemo izvršiti podjelu na automatske metode i metode ekonomske politike.

U automatske metode prilagođavanja platnog bilansa ubrajamo takve metode koje automatski, same po sebi dovode ne samo do prilagođavanja platnog bilansa, nego i do njegovog

uravnoteženja. U automatske metode prilagođavanja platnog bilansa spadaju: klasični model uravnoteženja platnog bilansa (Hume-Riardov model), zatim model uravnoteženja platnog bilansa kao što su:spoljnotrgovinski multiplikator, elasticitetni pristup platnom bilansu, apsorpcioni pristup, monetarni pristup (model fluktuirajućih kursova, te Marksov model uravnoteženja platnog bilansa).

U metode ekonomske politike za prilagođavanje platnog bilansa spada Meade-Tinbergen-Munedlov model prilagođavanja platnog bilansa koji instrumentima ekonomske politike dozira deficit platnog bilansa ili platni bilans dovodi u stanje ravnoteže. Pri tome posebnu ulogu u procesu prilagođavanja ima finansijska politika. Administrativne metode prilagođavanja platnog bilansa obuhvataju mjere devizne kontrole i deviznih ograničenja, te mjere trgovinske kontrole i administrativnog protekcionizma.

ULOGA FINANSIJSKE POLITIKE U PRILAGOĐAVANJU PLATNOG BILANSA

Finansijska politika u procesu prilagođavanja platnog bilansa teži ostvarivanju dva cila: unutrašnje i spoljne ravnoteže sa minimalno dva instrumenta. Osnovu finansijske politike čini mehanizam promjene izdataka često dopunjen politikom skretanja izdataka. Politika promjene izdataka može se ostvariti finansijskom politikom i devalavacijom preko efekta gotovine. Politika skretanja izdataka obuhvata promjene deviznog kursa i deviznu kontrolu. Politikom skretanja izdataka izdaci se kreću sa uvozne potrošnje na potrošnju domaćih roba. Devalvacija i devizna kontrola dekuražiraju uvoz i podstiču proces razvoja uvoznosupstitivne proizvodnje. Pored toga, oni podstiču supstituciju u potrošnji-umjesto uvoznih, stimuliše se potrošnja domaćih roba. Nacionalna privreda može biti suočena sa različitim stanjima interne i eksterne neravnoteže, kao što su:

Inflacija i suficit platnog bilansa, Inflacija i deficit platnog bilansa, Nezaposlenost i deficit platnog bilansa, Nezaposlenost i suficit platnog bilansa.

ADMINISTRATIVNE METODE PRILAGOĐAVANJA PLATNOG BILANSA

1. Devizna kontrola i devizna ograničenja

Jedan od ciljeva privrednog razvoja i ekonomske politike, kako razvijenih zemalja, tako i zemalja u razvoju, je ostvarivanje što više stope privrednog rasta. Devizna kontrola spada u domen sdministrativnih metoda prilagođavanja platnog bilansa. Ona obično podrazumijeva obavezu repatrijacije deviza (obavezu unošenja deviza u zemlju) i obavezu cesijw deviza (obavezu prodaje deviza centralnoj monetarnoj instituciji), te racioniranje devizne potrošnje instrumentima kvantitativnih i kvalitativnih deviznih ograničenja. Devizna kontrola u ekonomskoj teoriji, a još više u ekonomskoj praksi razvila se kao metod politike skretanja izdataka. Posebno značajno mjesto devizna kontrola danas ima u politici regulisanja kratkoročnog kapitala kod razvijenih zemalja.

Devizna kontrola počinje sa repatrijacijom i cesijom deviza. Kao vid platnobilansnog ograničenja principi repatrijacije i cesije imaju za cil koncentraciju raspoloživih deviza u

okvire nacionalnog sistema cirkulacije deviza. Na ovim principima centralna monetarna institucija formira neku vrstu deviznog fonda iz kojeg se devize alociraju u skladu sa potrebama privrednog razvoja i obezbjeđenjem međunarodne likvidnosti zemlje.

Devizna ograničenja predstavljaju instrumente devizne kontrole kojima se ona praktično ostvaruje na strani potražnje i potrošnje deviza. Devizna ograničenja mogu biti kvantitativnog i kvalitativnog karaktera. Kvalitativnim deviznim ograničenjima svjesno se mijenjaju odnosi između vanjskih i unutrašnjih vrijednoszi za pojedine sektore privrede nasuprot stanju u kojem bi se oni nalazili kada bi se dozvolilo da se pri pretvaranju vanjskih cijena u unutrašnje (i obratno) obračun vrši neposredno samo po osnovu važećeg službenog kursa domaće valute prema svjetskom novcu.

2. Kvantitativna devizna ograničenja

Kvantitativna devizna ograničenja nemaju prvenstveni zadatak da izravnavaju ili diferenciraju odnose unutrašnjih i spoljnih cijena. Kvantitativnim deviznim ograničenjima se neposredno limitira uvoz u granice raspoloživog deviznog priliva. Mehanizam kvantitativnih deviznih ograničenja može se realizovati raznim metodama, kao što su: dozvole za plaćanje u inostranstvu, devizni kontingenti, devizne aukcije, vezivanje uvoza za izvoz i sl.

3. Efekti devizne kontrole

Primarni cilj devizne kontrole je doziranje deficita platnog bilansa i održavanje međunarodne likvidnosti nacionalne privrede. U odnosu na preostale metode platnobilansnog prilagođavanja devizna kontrola je neposrednija i efikasnija metoda. Njeni efekti ispoljavaju se u kratkom roku i znatno brže u odnosu na devalvaciju. Devizna kontrola štedi vrijeme. Uticaj na platni bilans je siguran budući da se radi o mjerama administrativne prirode. Devizna kontrola je efikasna i u borbi protiv špekulativnog kretanja vrućeg novca. Deviznom kontrolom može se djelovati na razvoj domaće proizvodnje, razvoj uvoznosupstitutivne proizvodnje i na razvoj zaposlenost faktora proizvodnje.

BILATERALIZAM

Bilateralizam predstavlja specifičan način spoljnotrgovinske razmjene između dvije nacionalne privrede. On se zasniva na principima devizne kontrole i ekonomisanja devizama. Bilateralizam se pojavio između dva svjetska rata, u jeku dezorganizovanih međunarodnih ekonomskih odnosa i nakon svjetske ekonomske krize. Nakon svjetske ekonomske krize napušten je liberalizam kao princip spoljnotrgovinske politike. Umjesto toga preovladavao je prakticizam, koji nije nikada ni prerastao u doktrinu, zaštite nacionalne privrede od međunarodnih ekonomskih odnosa, odnosno podređivanja ekonomskih odnosa sa inostranstvom nacionalnim interesima. Na liniji takvih razmišljanja razvio se bilateralizam.

TEORIJE PRILAGOĐAVANJA PLATNOG BILANSA

ELASTICITETNI PRISTUP TEORIJI PLATNOG BILANSA

Uzrok deficita: prema ovom pristupu deficit platnog bilansa nastaje kao rezultat dispariteta domaćih i inostranih cijena. Nacionalna privreda je cjenovno nekonkurentna na svjetskom tržištu. Više domaće cijene stimulišu uvoz i distimulišu izvoz. Uvoz se može finansirati monetarnim rezervama ili zaduženjem u inostranstvu. Metod prilagođavanja:devalvacija nacionalne valute koriguje disparitete cijena. Time domaća roba postaje za inostranstvo jeftinija, izraženo u stranoj valuti, što podstiče izvoz. Strana roba postaje skuplja, izraženo u domaćoj valuti, što dekuražira uvoz. Platni bilans teži ka ravnoteži, dok se u isto vrijeme proizvodnja usklađuje sa potrošnjom. Pretpostavka pozitivnih efekata devalvacije na platni bilans je uslov da suma elastičnosti domaće i strane vpotražnje prema cijenama bude veća od 1, tzv. Marshal-Lernerov uslov. Kada se radi o relativno neelastičnoj domaćoj ponudi izvoza i inostranoj ponudi izvoza efikasnosti devalvacije zavisi od 4 vifa elastičnosti:

Elastičnosti domaće tražnje uvoza, Elastičnosti inostrane tražnje uvoza, Elastičnosti domaće ponude izvoza, Elastičnosti inostrane ponude izvoza.

1. Sporedni efekti devalvacije

Ukupni efekti devalvacije zavise, pored elastičnosti i od sporednih efekata kao što su efekat dohotka i efekat cijena. Efekat dohotka pojavljuje se zbog djelovanja spoljnotrgovinskog multiplikatora. Naime, devalvacija utiče na porast izvoza i domaće proizvodnje, a time i na porast dohotka i uvoza. Devalvacija utiče na porast cijena u zemlji timviše što je veća uvozna zavisnost privrede, a posebno eksportnog sektora.

2. Devalvacija i odnosi razmjene-terms of trade

Odnosi razmjene mogu se izraziti na više načina. U kontekstu razmatranja uticaja devalvacije na odnose razmjene najznačajniji je koncept tzv.neto-odnosa razmjene. Neto-odnosi razmjene predstavljaju odnose izvoznih i uvoznih cijena. Odnosi razmjene se poboljšavaju ako cijene izvoza rastu, dok cijene uvoza ostaju iste; ako cijene izvoza rastu, dok cijene uvoza rastu sporije. Međutim, ako cijene izvoza ostaju iste, dok cijene uvoza rastu, odnosi razmjene se pogoršavaju. Isto tako, odnosi razmjene se pogoršavaju ako rastu cijene izvoza i uvoza, ali cijene uvoza rastu brže.

3. Osvrt na elasticitetni pristup

Ovaj pristup je pristup parcijalne ravnoteže. On se bavi reakcijama izvoza i uvoza na promjene cijena izazvane devalvacijom valute. Spoljnotrgovinski tokovi nacionalne privrede su izolovani od ukupnih ekonomskih tokova. Pristup zanemaruje efekte cijena koji se nakon devalvacije širi nacionalnom privredom poput talasa. Ovaj pristup se ne bavi pitanjima privredne ravnoteže u cjelini, niti pitanjem zaposlenosti.

APSORPCIONI PRISTUP

Uzrok deficita:apsorpcioni pristup predstavlja kontakt između platnog bilansa i nacionalne privrede. U odnosu na prethodni pristup, koji je u osnovi mikropristup, ovaj pristup je makrokaraktera. Defici platnog bilansa nastaje kao posljedica veće apdorpcie od raspoloživih mogućnosti. Finansiranje suviška potrošnje može se vršiti iz monetarnih rezervi ili zaduživanja u inostranstvu. Deficit platnog bilansa rezultat je veće potrošnje od raspoloživih mogućnosti (dohotka).

Metoda prilagođavanja platnog bilansa

Platni bilans se može u uslovima nepune zaposlenosti, prilagođavati djelovanjem na Y i na A. Devalvacija je metoda prilagođavanja platnog bilansa koja djeluje na obje promjenljive. Efekat devalavacije zavisi od slobodnih resursa, efekta gotovine, ali i od granične skolonosti potrošnji i granične sklonosti potrošnji i granične sklonoszi uvozu. Ako je granična sklonost uvozu manja, efekat devalvacije biće veći. Devalvacija će popraviti platni bilans zavisno od posljedica koje će imati:

Efekat gotovine, Efekat novčane iluzije, Redistributivni efekat, Efekat odnosa razmjene, Ostali sporedni efekti.

Efekat gotovine se sastoji u smanjivanju realne kupovne snage valute nakon devalvacije. Pad realne kupovne snage valute treba da doprinese smanjivanju ukupne apsorpcije. Efekat novčane iluzije je povezan sa efektom gotovine. Zapravo efekat gotovine zavisi od efekta novčane iluzije. Naime, ako bi rezidenti nakon porasta cijena zbog devalvacije imali iluziju da raspolažu istom kupovnom snagom, izostao bi efekat smanjivanja potrošnje. Platni bilans se ne bi poboljšao.

Osvrt na apsorpcioni pristup

Prema ovom pristupu, deficit platnog bilansa posljedica je veće potrošnje od dohotka. Apsorpcioni pristup jednim instrumentom-devalvacijom-želi ostvariti dva cila:internu i spoljnu ravnotežu. Pri tome u slučaju pune zaposlenosti postoji mogućnost da devalvacija rezultira u višoj stopi inflacije, dakle daljem razvijanju interne nestabilnosti.

MONETARNI PRISTUP TEORIJI PLATNOG BILANSA

Prema ovom pristupu, platni bilans je prevashodno monetarni fenomen. U skladu s tim deficit (suficit) platnog bilansa nastaje zbog neusklađenosti monetarnih varijabli ponude i potražnje novca. Ako je potražnja za novcem veća od ponude novca u privredi se pojavljuje višak robe i nelikvidnosti. Rezidenti nastoje da usklade ponudu novca sa potražnjom preko međunarodne razmjene izvozom robe. Izvoz dovodi do suficita platnog bilansa. Suficit platnog bilansa uvećava monetarne rezerve nacionalne privrede koje sačinjavaju osnovu domaće monetarne baze. Deficit platnog bilansa nastaje zbog veće monetarne ponude u odnosu na monetarnu potražnju. Ovaj pristup polazi od mogućnosti da se devalvacijom valute smanji realna kupovna snaga nadnica. Pad realne kupovne snage nadnica djeluje kontraktivno na agregatnu

tražnju. Kontrakcija potrošnje zatim oslobađa izvozne viškove. Monetarni pristup zasniva se na tri fundamentalne postavke:

Platni bilans je monetarni fenomen. U transakcije iznad linije ubrajaju se sve transakcije platnog bilansa, osim monetarnih rezervi koje spadaju u kompenzirajuće transakcije. Monetarne rezerve čine dio ukupne monetarne baze nacionalne privrede. Drugi dio monetarne baze sačinjava aktiva centralne banke.

Druga bitna postavka je postavka o stabilnoj monetarnoj ponudi. Promjene monetarne baze se transponuju u promjene monetarne ponude preko multiplikatora novca. Multiplikator novca je na dugi rok stabilan.

Treća značajna postavka je postavka o stabilnoj potražnji za novcem. Potražnja za novcem je stabilna funkcija dohotka, kamatne stope i cijena.

3.SISTEMI DEVIZNIH KURSOVA

DEVIZNI KURS I NACIONALNA PRIVREDA

Sisteni deviznih kursova predstavljaju operacionalizaciju deviznih kursova, odnosno bave se pitanjima izražavanja kursova u određenoj formi-varijanti. Realni devizni kurs u odnosu na stanje precijenjene valute djeluje u pravcu kontrakcije ukupne apsorpcije nacionalne ekonomije i podstiče razvoj uvozno-supstitutivnih industrija. On djeluje u pravcu razvoja novih industrija koje nisu imale ekonomsku opravdanost u uslovima precijenjene valute. Uz realan devizni kurs nacionalna privreda ima pregled konkurentske sposobnosti svojih izvoznika i pouzdan indikator odstupanja nacionalnih kriterijuma rentabilnosti poslovanja u odnosu na postojeće kriterije na međunarodnim tržištima. Realan devizni kurs predstavlja putokaz za preduzimanje niza mjera iz arsenala ciljeva ekonomske politike.

Za razliku od realnog deviznog kursa, potcijenjena valuta izravno stimuliše izvoz i povećava konkurentnu sposobnost domaćih izvoznika na međunarodnim tržištima. Time potcijenjena valuta izravno djeluje na realokaciju resursa u pravcu eksportnih industrija. Međutim, u isto vrijeme potcijenjena valuta vodi prelijevanju nacionalnog dohotka u inostranstvo i upućuje zemlju da živi ispod svojih mogućnosti.

Nerealni devizni kurs ne vodi samo neekonomskoj alokaciji nacionalnih resursa i neekonomskoj raspodjeli nacionalnog dohotka. On imazaposljedicu i takva međunarodna kretanja kapitala koja mogu dovesti u pitanje osnovne ciljeve ekonomske politike. On može izazvati špekulativna kretanja kapitala u dalekosežnim posljedicama po privredu zemlje.

FORMIRANJE DEVIZNIH KURSOVA

Devizni kursovi se formiraju na deviznom tržištu pod utjecajem ponude i potražnje deviza. Ponuda i potražnja deviza odražavaju stanje platnog bilansa. Deficit platnog bilansa znali da je potražnja deviza veća od ponude. Suficit platnog bilansa znači da je ponuda deviza veća od potražnje.potražnja za devizama dolazi od stavki platnog bilansa koje odražavaju obaveze zemlje da izvrši određena plaćanja prema inostranstvu, odnosno onih tranakcija koje inolviraju transfer kupovne snage u inostranstvu. U takve transakcije spadaju:

Uvoz robe i usluga, Plaćanja na ime kamata, dividendi, Jednostrani transferi, Izvoz kapitala.

Izvoz kapitala formira potražnju za devizama zbog toga što u međunarodnim odnosima ne postoji jedinstvena svjetska valuta. U okviru pojedinih nacionalnih privreda kao definitivno i zakonsko sredstvo plaćanja funkcioniše nacionalna valuta. Da bi se izvoz kapitala izvršio, potrebno je konvertovati nacionalnu valutu u valutu zemlje plasmana kapitala. Ponuda deviza dolazi od aktivnih stavki platnog bilansa. Ona održava plaćanja inostranstva prema zemlji, odnosno transfer kupovne snage iz inostranstva u zemlju. U transakcije koje vode formiranju deviza spadaju:

Izvoz robe i usluga, Primanja na ime kamata,dividendi,

Jednostrani transferi-primanja, Uvoz kapitala.

Za uspjeh i visinu devalvacije relevantne su sljedeće elastičnosti:

Elastičnosti domaće tražnje prema cijenama izraženim u domaćoj valuti, Elastičnosti strane tražnje izvoza prema cijenam izraženim u stranoj valuti, Elastičnost domaće ponude izvoza prema cijenama izraženim u nacionalnoj valuti, Elastičnost strane ponude izvoza prema cijenama izraženim u stranoj valuti.

Sa porastom deviznog kursa strane valute očekuje se smanjivanje uvoza, pa prema tome i smanjivanje potražnje na devizama. Ukoliko dati porast deviznog kursa izaziva proporcionalno smanjenje uvoza, govorimo o tzv.jediničnoj elastičnosti. Elastičnost je veća od 1 ako dati porast kursa izaziva više nego proporcionalno smanjenje uvoza. Elastičnost je manja od 1 ako dati porast kursa izaziva manje nego proporcionalno smanjenje uvoza.

Pod elastičnošću strane tražnje izvoza podrazumijevamo ponašanje nerezidenata, odnosno njihovu potražnju za domaćom robom u funkciji promjene kursa. Elastičnost jednaka 1 znači da sa datom promjenom kursa strana tražnja se uvećava više nego proporcionalno.

Elastičnost domaće tponude izvoza prema cijenama izraženim u nacionalnoj valuti je relevantna za sagledavanje uspjeha devalvacije utoliko, ukoliko daje odgovor na pitanje da li će i koliko promjena deviznog kursa nacionalne valute podstaći izvoz domaće robe.

FLUKTUIRAJUĆI DEVIZNI KURSOVI

Ovi kursovi teoretski uvijek vode uravnoteženju ponudew i potražnje deviza. Vode uravnoteženju platnog bilansa. Sa porastom uvoza u sistemu fluktuirajućih deviznih kursova dolazi do porasta kursa strane valute, odnosno do depresijacije nacionalne valute. Uvoz time postaje skuplji. Fluktuirajući devizni kursovi predstavljaju takav sistem deviznih kursova u kojem je devizni kurs isključiva funkcija ponude i potražnje deviza. U sistemu fluktuirajućih deviznih kursova nije potrebno određivati-utvrđivati paritet nacionalne valute. Ovome sistemu deviznih kursova strana je intervencija centralne banke na deviznom tržištu, kao i interventna uloga devizne kontrole.

FIKSNI DEVIZNI KURSOVI

Ovi kursovi garantuju određenu kursnu stabilnost, a time i izvjesnost. Fiksni devizni kurs je cijena strane valute izražena u domaćoj valuti u jednom fiksnom iznosu. U sistemu fiksnih deviznih kursova moramo razlučiti dvije njegove bitne komponente: valutni paritet i kupovnu snagu.

Valutni paritet predstavlja odnos nacionalne valute prema konvencionalno izabranom zajedničkom imenitelju. Nekada je to bilo zlato, danas SAD dolar, specijalna prava vučenja. Paritet valute predstavlja tzv.spoljnu vrijednost valute. To je vrijednost valute koju zemlja deklariše prema inostranstvu.

Kupovna snaga predstavlja unutrašnju vrijednost valute. Kupovna snaga valute zavisi od kretanja cijena u zemlji. Sa porastom cijena, kupovna snaga valute opada i obratno. U slučaju konvertibilnosti valute normalno je da postoji sklad između valutnog pariteta i kupovne snage valute.

Devizni kurs predstavlja cijenu strane valute izraženu u domaćoj valuti. Kao cijena svake druge robe devizni kurs se formira na tržištu pod utjecajem ponude i potražnje. To znači da devizni kurs ne mora biti ravan paritetu valute. On se može formirati iznad ili ispod pariteta nacionalne valute. Prema teoriji pariteta kupovnih snaga devizni kurs če se formirati na nivou koji je određen kupovnom snagom nacionalne value. Kupovna snaga valute inverzna je kretanju cijena.

FIKSNI DEVIZNI KURSOVI ZLATNOG STANDARDA

Zlatni standard je bio prvi organizovani međunarodni monetarni sistem. Osnovni preduslovi koji su orali biti ispunjeni da bi zlatni standard mogao funkcionisati sastojali su se u sljedećem:

Postojanje slobode izvoza i uvoza zlata, Domaća monetarna jedinica morala je biti definisana u zlatu, Nacionalna valuta je konvertibilna u zlato, Centralne banke su obavezne da kupuju i prodaju zlato po fiksnoj cijeni, Morala je biti obezbijeđena eksterna konvertibilnost u zlato po fiksnoj cijeni.

Paritet valuta bio je definisan u zlatu. Time je bio definisan i osnovni odnos razmjene među valutama. On je izražavao sadržaj zlata u pojedinoj valuti.

ARGUMENTI ZA I PROTIV FLUKTUIRAJUĆIH I FIKSNIH DEIZNIH KURSOVA

Dilema na relaciji fluktuirajući ili fiksni devizni kursovi je jedna od najkontroveznijih dilema u međunarodnim finansijama. Izbor između jednog od ova dva sistema deviznih kursova ne zahtijeva bsamo odlično poznavanje teorije i sistema deviznih kursova, nego zahtijeva isto tako poznavanje međunarodnog okruženja i nacionalne privrede. Fiksni devizni kursovi pružaju izvjenu sigurnost i time dobru podlogu za donošenje poslovnih odluka. Ovaj argument je u dosadašnjoj evoluciji međunarodnog monetarnog sistema bio i jedan od osnovnih za izbor i široku primjenu fiksnih deviznih kursova u praksi velikog broja zemalja.

Jedan od argumenata u korist fluktuirajućih deviznih kurova je argument platnog bilansa. Pristalice fluktuirajućih deviznih kursova polaze od toga da ovi kursovi u svakom trenutku vode ka uravnoteženju platnog bilansa, ostaljajući zemlji istovremeno dosta manevarskog prostora i slobode da vodi internu politiku zaposlenosti, cijena i rasta onako kkao to odgovara njenim ciljevima ekonomske politike.

Snažan argument u rukama pristalica fiksnih deviznih kursova protiv fluktuirajućih je nesigurnost deviznih kursova. Ova neizvjesnost može destimulativno djelovati na međunarodnu trgovinu i međunarodne investicije izazivajući dislokaciju resursa u međunarodnim razmjerama.

FLEKSIBILNI I KLIZAJUĆI DEVIZNI KURSOVI

Ppprilagođavaje nacinalne privrede uslovima na međunarodnim tržištima u osnovi se može postići na dva načina:

Promjenama domaćeg nivoa cijena Varijacijama deviznih kursova nacinalne valute.

U uslovima fiksnih deviznih kursova prilagođavanje se odvija preko promjena cijena i dihotka, što u velikom broju slučajeva nije oportuno rješenje. Argumenat protiv fiksnih deviznih kursova je njihiva rižidnost. U uslovima plivajućih deviznih kursova prilagođavanje se odvija varijacijama kursa nacionalne valute uz održavanje relativno stabilnih cijena i dohotka u zemlji.

Fleksibilni devizni kursovi

Ovi devizni kursovi predstavljaju neku vrstu kompromisa između fiksnih i fluktuirajućih deviznih kursova. U prilog ovog tipa deviznog kursa možemo navesti sljedeće argumente:

Širi rasponi oscilacija kursa oko pariteta omogućavaju uspostavljanje kursa ravnoteže i ograničavaju destimulirajuću špekulaciju,

Nacionalna privreda uživa veću slobodu u primjeni mjera nacionalne finansijske politike,

Smanjuje se potreba za akumuliranjem monetarnih rezervi u odnosu na sistem fiksnih deviznih kursova,

Prilagođavanje pariteta nacionalne valute su bezbolnija.

Jedan od nedostataka sistema fleksibilnih deviznih kursova satoji se u tome što u uslovima ozbiljne i trajnije platnobilansne neravnoteže ovi kursovi poprimaju svojstva fiksnih deviznih kursova, jer se kurs konstantno nalazi na gornjoj intervencionoj tački.

Klizajući devizni kursovi

U prilog ovih deviznih kursova možemo navesti sljedeče argumente:

Kontinuirane promjene pariteta su manje destruktivne za nacionalni i međunarodni prosperitet od velikih i iznenadnih devalvacija u sistemu fiksnih deviznih kursova,

Smanjuje se podsticaj za valutne špekulacije, Prilagođavanje platnog bilansa variranjem kursa domaće valute je više oportuno,

posebno politički, budući da izaziva manje ekonomske potrese u zemlji, Smanjuju se potrebe nacionalne privrede za akumuliranjem minetarnih rezervi.

Osnovni argumenat protiv klizajućih deviznih kursova sa aspekta razvijenih ekonomija sastoji se u oživljavanju kontinuiranih valutnih nadmetanja za poboljšavanje konkurentskih pozicija na međunarodnim tržištima.

4.TEORIJE DEVIZNIH KURSOVA

Vreste teorija:

Platnobilansna teorija, Teorija pariteta kupovnih snaga, Monetaristička teorija,

Portfolio teorija, Teorija vijesti, Bubble teorija, Teorija heterogenih očekivanja.

PLATNOBILANSNA TEORIJA DEVIZNIH KURSOVA

Prema ovoj teoriji , devizni kurs zavisi od stanja tekućeg platnog bilansa. Ukoliko nacionalna privreda ima suficit (pozitivan platni bilans), onda to znači da je izvoz veći od uvoza, odnosno da je devizni priliv veći od deviznog odliva. U skladu sa platnobilansnom teroijom deviznog kursa, razvio se i pojam kursa ravnoteže. Kurs ravnoteže bi predstavljao takav nivo deviznog kursa koji održava platni bilans u ravnoteži na srednji rok uz stabilne ekonomske uslove u zemlji. Pod stabilnim ekonomskim uslovima u zemlji podrazumijevamo takvu privrednu situaciju koju karakteriše odsustvo nezaposlenosti i inflacije. Bitna karakteristika ravnotežnog deviznog kursa je da on održava internu i eksternu ravnotežu nacionalne ekonomije bez primjene uvoznih restrikcija ili devizne kontrole. Platnobilansna teorija deviznog kursa objašnjava nivo deviznog kursa i njegovo kretanje stanjem platnog bilansa.

TEORIJA PARITETA KUPOVNIH SNAGA

Apsolutna verzijaPrema teoriji pariteta kupovnih snaga, determinirajuća varijabla deviznog kursa pojedine valute je kupovna snaga valute. Kupovna snaga valute zavisi od kretanja cijena u zemlji. Drugim riječima,porast cijena u zemlji znači opadanje kupovne snage nacionalne valute. Apsolutna verzija teorije pariteta kupovnih snaga počiva na određenim pretpostavkama. Jedna od osnovnih pretpostavki je slobodna međunarodna trgovina, pa prema tome i mogućnost razvijanja arbitražnih poslova, odnosno mogućnost izbora tržišta na kojem se proizvod X može kupiti ili prodati. Robna arbitraža vodi uspostavljanju tzv. zakona jedne cijene, odnosno ona osigurava da proizvod X ima istu cijenu i u zemlji i u inostranstvu. Zakon jedne cijene na nacionalnom i međunarodnim tržištima pretpostavlja da međunarodna trgovina nije ograničena carinskim ili drugim uvoznim restrikcijama. Ona apstrahira od transportnih troskova i petpostavlja da se radi o homogenim proizvodima i proizvodima koji su predmet spoljnotrgovinske razmjene zemlje, tzv. spoljnotrgovinska dobra,u odnosu na domaća dobra koja se ne pojavljuju u spoljnotrgovinskoj razmjeni zemlje.

Relativna verzijaZa razliku od apsolutne verzije pretpostavimo da ne znamo cijenu proizvoda X niti u SAD niti u Velikoj Britaniji. Umjesto toga znamo da je stopa inflacije u periodu t1 u SAD u odnosu na period t0 bila 10%, te da u Britaniji nije doslo do porasta cijene. Kurs baznog perioda nam je također poznat jedna funta= 4 dolara. Umjesto da upoređujemo snage dviju valuta kao što

smo činili u slučaju apsolutne verzije, kurs funte možemo izračunati stavljanjem u odnos indeksa cijena u dvjema zemljama.

RAVNOTEŽNI (REALNI) DEVIZNI KURSUpoređivanjem deviznog kursa deviznog tržišta sa deviznim kursom koji se izračunava na principima relativne verzije teorije pariteta kupovnih snaga dobijamo ravnotežni devizni kurs. Ukoliko devizni kurs deviznog tržišta pokazuje da je vrijednost nacionalne valute viša od vrijednosti saglasnoj teoriji pariteta kupovnih snaga, govorimo o precijenjenosti nacionalne valute. Precijenjenost valute stimuliše uvoz,a destimuliše izvoz.

MONETARISTIČKA TEORIJA DEVIZNIH KURSOVAU osnovi savremenih modela monetarističke teorije nalazimo pretpostavke globalnog monetarizma. Pretpostavke globalnog monetarizma sastoje se u sljedecem:

Privreda se nalazi na nivou pune zaposlenosti Tržište roba su prefektno integrisano, Nacionalna i međunarodna tržišta kapitala su potpuno integrisana.

Nivo cijena u nacionalnoj privredi, kao i nivo cijena u inostranstvu, saglasno globalnom monetarizmu i monetarističkoj teoriji deviznih kursova, zavisi od odnosa monetarne ponude i monetarne potražnje, odnosno od stanja ravnoteže ili neravnoteže na tržištu novca. Jedna od osnovnih postavki ove teorije sastoji se u tvrdnji da je prilagođavanje cijena promjenama monetarne mase vrlo brz, skoro trenutan proces.

SAVREMENA MONETARNA PORTFOLIO TEORIJA DEVIZNIH KURSOVAOva teorija je došla do punog izražaja nakon sloma zlatnodeviznog standarda i prihvatanja plivajućih deviznih kursova 1971.godine. Prema portfolio teoriji ravnotežni kurs na kratki rok određen je stanjem i promjenama na tržištu novca i tržištu kratkoročnog kapitala, te ponašanjem vlasnika imovine u smislu optimizacije njihovog porfolia. Porfolio predstavlja određenu sturkturu imovine koju posjeduje rezident, odnosno vlasnik imovine. Imovina se može sastojati od raznih oblika kao što su: gotovina, domaći vrijedonosni papiri, inostrani vrijedonosni papiri. Izbor sastava imovine zavisi od cijene pojednih oblika imovine, prihoda koji se sa njih ostvaruje i rizika. Na tržištu novca i kapitala može doći do dvije vrste promjena i to:

Može doći do porasta jednog izvora imovine s tim da je ponuda ostalih izvora imovine konstantna

Može doći do supstitucije jednog izvora imovine u drugi

TEORIJA VIJESTIOva teorija se oslanja na činjenicu da dileri konstantno dolaze do novih relavantnih informacija-vijesti za formiranje deviznog kursa. Nove vijesti utiču na formiranje očekivanje dilera u pogledu budućih ekonomskih promjena relevantnih za determinaciju deviznih

kurseva. Nove vijesti koje se promptno mogu transformisati u nova očekivanja i mogu veoma brzo djelovati na formiranje deviznih kurseva.

BUBLE TEORIJAOva teorija objašnjava odstupanje cijena raznih oblika imovine u sastav portfolia u odnosu na njihove fundamentalne determinante polazeći od racionalnog ponašanja tržišnih učesnika. Cijena određenog oblika imovine je funkcija prihoda koji investitor očekuje od datog oblika imovine na jednoj strani,te njegove buduće prodajne cijene na drugoj strani.

TEORIJA HETEROGENIH OČEKIVANJAFrankel i Frot su svoja istraživanja oscilacija fluktuirajućih kurseva u odnosu na dugoročni ravnotežni kurs pokušali objasniti heterogenim očekivanjima. Oni polaze od teze da postoji dvije grupe prognozera: fundamentalisti i analitičari. Fundamentalisti koriste Dornbushov model determinacije deviznog kursa. Ovaj model je u biti model monetarističke determinacije deviznog kursa koji se koriguje za nefleksibilnost ili znatno manju fleksibilnost cijena roba od one od koje polazi standardni monetaristički model. Analitičari polaze od iskustava na osnovu kojih proiciraju svoje prognoze.

DETERMINANTE TERMINSKOG DEVIZNOG KURSATerminski devizni kurs je cijena strane valute izražena u domaćoj valuti za ugovoreni budući rok. On je predmet terminskih ugovora. Terminski ugovor je ugovor o kupovini i prodaji određenog kvantuma deviza za određeni termin po cijeni koja se ugovara na dan zaključivanja ugovora.

5.DEVIZNO TRŽIŠTE I KONVERTIBILNOST

POJAM I ZNAČAJ DEVIZNOG TRŽIŠTA

Devizno tržište je institucija tržišne privrede na kojoj se u dosta definisanim uslovima ostvaruje promet deviza. Definicija deviznog tržišta uključuje nove tokove deviznih sredstava u okvirima nacionalne privrede i cirkulaciju deviznih sredstava u ekonomskim odnosima sa inostranstvom. Jedna od osnovnih funkcija deviznog tržišta sastoji se u formiranju realnog deviznog kursa. U uslovima postojanja deviznog tržišta nemoguće je održavati nerealne paritetne odnose bez opasnosti da se funkcionisanje deviznog tržišta u ccjelini ne dovede u pitanje. Osnovna svrha organizovanja deviznih tržišta sastoji se u stvaranju institucionalnih uslova za nesmetano funkcionisanje konvertibilnosti. Prvi uslov koji mora biti ispunjen da bi se formiralo slobosno devizno tržište je postojanje spoljne konvertibilnosti valte. Termin spoljna konvertibilnost podrazumijeva pravo deviznih nerezidenata da potraživanja stečena u domaćoj valuti konvertuje na domaćem ili inostranom tržištu.

PROMPTNO DEVIZNO TRŽIŠTE

Na ovom tržištu devize se kupuju sa ciljem podmirenja obaveza iz međunarodnih ugovora po osnovu tekućih i kapitalnih transakcija. Ugovorena masa deviza mora biti stavljena na raspolaganje partneru u roku od 2 dana nakon zaključenja ugovora.

TERMINSKO DEVITNO TRŽIŠTE

To su ugovori čija realizacija dospijeva po proteku dva radna dana nakon zaključenja ugovora. Na terminskom devitnom tržištu centralna banka nije u obavezi da interveniše sa ciljem održavanja kursova u granicama limita. To znači da kursovi na terminskom tržištu mogu fluktuirati zavisno od odnosa snaga ponude i potražnje. Osnovna svrha ovog deviznog tržišta sastoji se u moućnosti osiguranja od rizika oscilacija devitnih kursova.

SUBJEKTI DEVIZNOG TRŽIŠTA

Poslovne banke

Da bi poslovna banka stekla prao poslovanja na devznom tržištu, mora udovoljiti sljedećim zahtjevima:

Aktivnost trgovanja devizama mora biti dozvoljena od monetarnih organa, Banka treba da obavlja sva plaćanja u ime svojih komitenata putem mreže

korespondenata u inostranstvu, Plaćanja treba da imaju takav obim da opravdaju troškove trgovanja devizama, Solidnost banaka je jedan od osnovnih uslova za prijem u krug poslovnih partnera, Da bi uspješno zadovoljavala naloge klijenata i svoje potrebe, banka mora

raspolagati sposobnim kadrom za deviznu trgovinu.

Poslovne banke, u sistemu međusobnih veza i odnosa formiraju tzv.međubankarsko devizno tržište, koje se odlikuje tokovima deviznih sredstava, od kojih tok označava kretanje deviza između banaka predstavlja kičmu deviznog tržišta.

Centralna banka

Osnovni zadatak centalne banke na deviznom tržištu sastoji se u odgovarajućoj intervenciji u slučaju kada kurs pojedine valute dosigne nivo donje ili gornje intervencione tačke. Centralna banka može intervenisati i na inostranom deviznom tržištu sa ciljem očuvanja kursa svoje valute, kao što se može na domaćem tržištu pojaviti kao intervent za račun inostrane centralne banke.

Trgovci devizama

U bankama se trgovinom deviza bave specijalizovani stručnjaci-dileri. Oni se javljaju i kao aktivni učesnici u radu deviznih berzi. S obzirom n atežinu i odgovornost posla, dileri moraju posjedovati odgovarajuće kvalitete. Od njih se zahtijeva da tačno i brzo misle, da imaju smisla za ocjenu trenutne situacije, kao i procejnu budućih kretanja. Dileri moraju dobro poznavati rad inostranih deviznih tržišta da bi sa određenom dozom sigurnosti donosili odluke. Poznavanje tehničkih izraza i engleskog jezika se podrazumijeva.

Brokeri

Brokeri se kao subjekti u deviznom poslovanju pojavljuju na međunarodnom tržištu i deviznim berzama. Ukoliko se pojavljuju na međubankarskom tržištu, onda su posrednici i najčešće posluju sa kljentima za potrebe banaka. Brokeri se javljaju kao aktivni i osnovni učesnici prilikom formiranja deviznih kursova na deviznim berzama. Brokeri često prilagođavaju proviziju prema klijentima i konkurentskoj situaciji na tržištu. Odlični su poznavaoci tržišne situacije, posebno robe kojom trguju, čime garantuju komitentima da će njihovi nalozi biti efikasno izvršeni. Broker je dužan da naloge komitenata u svemu slijedi, pri čemu se posebno strogo moraju uzvršavati nalozi u pogledu cijene, kvaliteta i količine.

TEHNIKA POSLOVANJA NA DEVIZNOM TRŽIŠTU

Poslovanje na deviznom tržištu počinje rano ujutru izračunavanjem kursova raznih valuta prema nacinalnoj valuti. Osnovicu za izračunavanje čine zaključeni kursovi prethodnog dana. Poslovanje se nastalja u toku dana kontaktiranjem sa raznim deviznim tržištima. Pri tome je praksa utvrdila određenu tehniku i uzanse koji se banke moraju pridržavati. Radi lakšeg i bržeg dijaloga kotiraju se samo dvije posljednje cifre kursa. Ovako kotirani kursovi obavezjuju trgovce devizama, posebno trgovca koji je pozvan telefonom. On mora prihvatiti, po vlastito predloženom kursu bar minimalni iznos deviza na kupovinu ili prodaju. Ukoliko partneri postignu sporazum, dogovaraju se o mjestu isplate. Konačno se pravi dokumentacija o zaključenom poslu, koja sadrži: valutu i vrijednost zaključka, mjesto isplate, kurs zaključka, te datum važnosti.

1. Poslovanje banaka za klijente

Osnovni motiv poslovanja banaka na deviznom tržištu sastoji se u plaćanju i naplaćivanju računa za svoje klijente.

2. Poslovanje banaka za vlastiti račun

Pored poslovanja kojim likvidiraju naloge svojih klijenata, banke se javljaju na deviznom tržišzu za vlastiti račun sa ciljem postizanja određenog finansijskog efekta. Zahvaljujući postojanju razlika deviznih kursova na različitim deviznim tržištima, banke su u situaciji da arbitiraju i izaberu onu varijantu kupovine ili prodaje deviza koja im obezbjeđuje najveći profit. Poslovi istovremene kupovine i prodaje deviza na raznim deviznim tržištima nazivaju se arbitražnim poslovima.

3. Swap-poslovi

Istovremena kupovina i prodaja deviza koju vrši isti partner, ali sa različitim rokovima dospjelosti naziva se swap-poslom. Swap transakcije primjenjuju se prvenstveno za pokriće deviznog rizika u međunarodnim transakcijama na tržištu novca, tj.posuđivanja i pozajmljivanja stranih valuta. Kada se radi o savremenom swap poslu, banka uvozničke zemlje je zainteresovana da za vrijeme trajanja swap-operacije stečenu devizu efektivno koristi prema ranije utvrđenom planu.

ŠPEKULATIVNI POSLOVI

Osnova ovih poslova je pretpostavka da će u toku vremena doći do razlika u deviznim kursovima. Špekulant, očekuje da će uskoro cijena francuskog franka porasti u odnosu prema belgijskom i kupuje veći iznos francuskig franaka. Ukoliko u međuvremenu dođe do porasta tečaja, špekulant prodaje francuske franke uz profit. Ako u roku dospjelosti na terminskom tržištu dođe do pada kursa na promptnom tržištu, on će kupiti francuske franke koje će potom ispručiti na terminskom tržištu i ostvariti profit.

POKRIVANJE KURSNIH RIZIKA

Pored arbitražera i špekulanata na terminskom deviznom tržištu pojavljuju se subjekti koji obavljaju određene spoljnotrgovinske transakcije kao što su trgovci i hedžeri. Osnovni cilj sudjelovanja trgovaca na terminskom tržištu je osiguranje spoljnotrgovinskih transakcija od rizika promjene deviznih kursova. Hedžeri ne žele na deviznom tržištu pokriti rizike koji mogu rezultiati iz spoljnotrgovinskih transakcija. Oni se žele osloboditi kursnih rizika koji su povezani sa direktnim investicijama u inostranstvu. Hedžing-poslom hedžer nastoji realizovati određeni prihod kojim bi kompenzirao eventualni gubitak do kojeg može doći usljed promjene devizno kursnih odnosa među pojedinim valutama. Dakle, hedžing- posao je zaštita od mogućeg gubitka, dok je prihod kojeg hedžer ostvaruje realan.

VALUTNA KONVERTIBILNOST

Kada domaća privreda dođe u situaciju da ima usklađene ekonomske partnere: cijene, spoljnotrgovinsku razmejnu, platni bilans sa dvije grupe privrede. Onda se mogu zaključiti triangularni aranžmani. O okviru ovih aranžmana-potraživanja stečena izvozom u jednu zemlju mogu se koristiti za finansiranje dugovanja prema trećoj zemlji. Spoljnotrgovinska

razmejna se proširuje na tri zemlje, a time se i proširuje i zona korisnosti spoljne trgovine za nacionalnu privredu svake od ovih zemalja. Kada nacionalna privreda dođe u stanje unutrašnje i spoljne ravnotež, odnosno ravnoteže platnog bilansa, u uslovima liberalizovanog robnog i platnog prometa, on može svoju valutu proglasiti konvertibilnom. Prmea Međunarodnom monetarnom fondu, valuta postaje konvertibilna ako zemlja obavijesti MMF da prihvata obaveze iz člana 8 Statuta MMF-a. Kada se danas govori o konvertibilnosti valuta, misli se prije svega na tzv.spoljnu konvertibilnost. Pod spoljnom konvertibilnošću valute podrazumijeva se pravo nerezidenta da potraživanja stečena u domaćoj valuti konvertuju uu svoju ili neku drugu valutu. Pod konceptom konvertibilnosti podrazuijeva zamjenljivost valute u međunarodni monetarni medij-praktično SAD dolar. Unutrašnja konvertibilnost označava mogućnost rezidenata da svoja domaća potraživanja konvertuju u zlato, a preko zlata u bilo koju drugu valutu. Unutrašnjom konvertibilnošću valute nacinalna privreda je bila nerazdvojno povezana sa svjetskim tržištima.

6.RAZVOJ MEĐUNARODNOG MONETARNOG SISTEMA

MEĐUNARODNI MONETARNI SISTEM DO II SVJETSKOG RATA

Do druge polovine 19 stoljeća međunarodna trgovina bila je relativno ograničenih razmjera. Devizna tržišta javljala su se samo u rudimentarnim formama. Tek u drugoj polovini 19

stoljeća pravila igre zlatnog standarda počela su se primjenjivati u međunarodnom ekonomskom okruženju. Zlatni standard bio je prvi organizovani međunarodni monetarni sistem. Automatizam zlatnog standarda, koji je djelovao po principu spojenih posuda, sastojao se u kretanju zlata iz deficitnih ka suficitnim zemljama izazivajući preko kontrakcije novčane mase kod prvih zemalja deflaciju, a ekspanzijom novčane mase kod drugih zemalja inflaciju. U uslovima automatskog djelovanja pravila igre zlatnog standarda proces platnobilansnog prilagođavanja nije bio dugotrajan niti bolan proces, a monetarne rezerve pojedinih zemalja nisu morale biti velike.

Isticanje prednosti automatizma zlatnog standarda, a da se u razmatranje ne uključi opšta ekonomska atmosfera u kojoj je on funkcionisao, bilo bi nepotpuno sagledavanje prvog organizovanog međunarodnog monetarnog sistema. Funkcionisanje monetarnog sistema velikim dijelom određeno je opštim ekonomskim uslovima, koji preovladavaju u datom vremenu. Od manjeg značaja, ali svakako važnog je činjenica da li je monetarni sistem baziran na zlatu, devizama, bancoru, unitasu ili možda specijalnim pravima vučenja. Period 1914-1925 bio je perod nostalgije za prethodnim zlatnim standardom i sređenim međunarodnim monetarnim i ekonomskim odnosima. U kontekstu toga. V. Britanija je prišla ukidanju trgovinskih restrikcija uvedenih u ratnim uslovima. Ona je formirala slobodno tržište zlata i napustila kontrolu internih cijena krajem 1920 i pored toga što su cijene u V. Britaniji porasle za vrijeme rata, a količina zlata se smanjila.

RAZVOJ MEĐUNARODNOG MONETARNOG SISTEMA POSLIJE II SVJETSKOG RATA

Novim međunarodnim monetarnim sistemom, čije stvaranje je započelo još u toku 2 svjetskkog rata, trebalo je izbjeći nepovoljna iskustva zlatnog standarda i njegovog mehanizma, ekonomski nacionalizam koji se razvio u okviru svjetske ekonomske krize, te stvaranje sistema nazavisnih nacionalnih valuta sa fluktuirajućim deviznim kursovima. Već 1930 postalo je jasno da je jedna od osnovnih premisa zlatnog standarda deflacionisanje ili inflacionisanje domaće privrede u interesu održavanja spoljne ravnoteže, postala neprihvatljiva. Puna zaposlenost, privredni rast i monetarna stabilnost postali su prioritetni ciljevi ekonomske politike svih zemalja.

Konceptualnu fizionomiju novog sistema međunarodnih platnih odnosa dali su su svojim planovima White i Keynes. Polazne premise Whitovog plana sastojale su se u:

Inaugurisanju sistena fiksnih deviznih kursova i fiksne cijene zlata, Odbacivanju ideje i prakse primjene trgovinske i devizne kontrole, te bilateralizma

kao mogućih metoda platnobilansnog prilagođavanja, Formiranju međunarodnog pula valuta koji bi omogućio finansiranje privremenih

platnobilansnih deficita, Politici promjene izdataka koja je osnovna metoda platnobilansnog prilagođavanja.

Keyensov plan sadržavao je sljedeće elemente:

Formiranje međunarodne klirinške unije i međunarodnog monetarnog medijuma-bancor-čiji bi paritet bio utvrđen u zlatu

Članice Unije definisale bi paritet navinalne valute prema bancoru u fiksnom, ali ne i promjenljivom iznosu,

Članice bi sporazumno prihvatile bancor kao međunarodno platežno sredstvo, Zemlje sa suficitom platnog bilansa akumulirale bi bancor i time sticale kreditnu

poziciju kod Unije, Prava zemlje-članice u odnosu na mogućnost korištenja finansijskih resursa

Međunarodne klirinške unije bila bi determinisana kvotama, Zemlje sa debalansom eksternog računa upućivale bi u fond unije kaznenu kamatu

od 1% u slučaju da se njihove zalihe bancora povećaju ili smanje u toku jedne godine za 25%,

Zlato je konvertibilno u bancor, a bancor nije konvertibilan u zlato.

Ciljevi MMF su:

Unapređenje međunarodne kooperacije, Podsticanje ekspanzije i uravnoteženje rasta međunarodne trgovine, Unapređenje stabilnosti deviznih kursova, održavanje deviznih aranžmana između

zemalja i izbjegavanje konkurentsklih devalvacija, Uspostavljanje multilateralnog sistema plaćanja za tekuće transakcije i eliminacija

deviznih restrikcija koje ometaju razvoj svjetske trgovine, Pružanje mogućnosti zemljama da koriguju platnobilansni neravnotežu

finansiranjem i upotrebom Fondovih resursa uz izbjegavanje mjera koje mogu biti destruktivne za nacionalni i internacionalni prosperitet.

OSNOVNI PRINCIPI MEHANIZMA BRETON-WODSKOG SISTEMA

1. Sistemi fiksnih deviznih kursova

U međunarodni monetarni sistem bio je ugrađen sistem fiksnih deviznih kursova koji je trebao da obezbijedi stabilnost i red u međunarodnim monetarnim i trgovinskim odnosima. Sa stanovišta međunarodne likvidnosti i platnobilansnog prilagođavanja, posebno su značajne klauzule koje se odnose na mogućnost izmjene pariteta nacionalnih valuta. Njime je predviđeno da članica neće predlagati izmjenu pariteta svoje valute, osim u slučaju findamentalne neravnoteže, te da do promjene pariteta valute članice može doći samo na prijedlog članice i samo poslije konsultacije sa MMF-om.

2. Devizna kontrola MMF-klauzula rijetke valute

Klauzula rijetke valute, kao instrument devizne kontrole, imala je zadatak da teret platnobilansnog prilagođavanja podijeli na suficitne i deficitne zemlje i na taj način koriguje

asimetriju u pravilima ponašanja suficitnih i deficitnih zemalja koja je formirana devizno-kursnom formulom i formiranjem pula likvidnosti.

3. MMF kao pul međunarodne likvidnosti

Pulom likvidnosti MMF stavlja na raspolaganje članicama svoje resurse sa ciljem finansiranja kratkoročnih platnobilansnih deficita i izbjegavanja metoda adjustmenta koje bi bile destruktivne za nacionalni i međunarodni prosperitet. Pul međunarodne likvidnosti prvobitno je bio formiran uplatama kvota zemalja članica dijelom u zlatu ili devizama 25%, a dijelom u nacinalnoj valuti svake zemlje članice 75%.

4. Uloga zlata u MF

Sa I Svjetskim ratom de facto je prestao funkcionisati klasični zlatni standard. Konverzija ključne valute-funte u zlato u uslovima izmijenjenih odnosa snaga u međunarodnim ekonomskim odnosima formirala je problem povjerenja koji je neminovno morao dovesti do krize i pada zlatno-deviznog standarda u godinama svjetske ekonomske krize. Nakon II Svjetskog rata postalo je jasno da međunarodni monetarni sistem treba organizovati na drugim načelima. Svjetski monetarni sistem trebalo je organizovati na takvim principima koji bi omogućili međunarodni monetarni red, adekvatnu ponudu međunarodne likvidnosti, eliminisanje ekonomskog nacionalizma i intenziviranje procesa multilateralizacije međunarodne trgovine i plaćanja.

AKTIVNOSTI MMF U SFERI MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI

1. Opšti sporazum o pozajmljivanju GAB

GAB je sinonim za kreditiranje deficitnih zemalja od suficitnih zemalja putem MMF kao finansijskog posrednika.

2. Kompenzatorno finansiranje

Šema kompenzatornog finanisiranja implicira pravo zemlje članice da koristi Fondova sredstva do visine od 105% kvote ukoliko dođe do smanjivanja njenih izvoznih prihoda, ali uz uslov da je smanjivanje izvoznih prihoda kratkoročnog karaktera i da je nastalo kao posljedica djelovanja faktora koji su izvan kontrole zemlje članice.

3. Fond dopunskih olakšica

U okviru dopunskih olakšica članica MMF-a može koristiti njegove resurse za finansiranje dugoročnih platnobilansnih debalansa u iznosima koje prelaze vrijednost njihovih redovnih prava vučenja u okviru politike tranši. Uslov za korištenje Fondovih sredstava ograničava se na činjenicu da će eleminisanje platnobilansnog deficita zahtijevati duži vremenski period, te da će članice preduzeti odgovarajuće mjere platnobilansnog karaktera.

4. Fond dopunske pomoći

Osnovan je sa ciljem šposebne i dopunske pomoći za finansiranje platnobilansnioh deficita zemalja u razvoju. Sredstva fonda alimentiraju se iz profita od prodaje Fondovih zakiha zlata, te iz dobrovoljnih doprinosa zemalja kreditora.

5. Dopunske finansijske olakšice

Njima se pruža mogućnost korištenja dopunskih sredstava onim zemljama koje su suočene sa takvim platnobilansnim neravnotežama koje se u okviru redovne politike tranši ne bi mogle finansirati. Sredstva ovog fonda mogu se koristiti dopunskim aranžmanima, koji traje 3 godine čime se zemlji daje mogućnost da posegne za bezbolnijim metodama platnobilansnog prilagođavanja.

6. Fond za strukturno prilagođavanje

Ovaj fond kreditira manje razvijene zemlje u razvoju koje su suočene sa dugoročnim platnobilansnim problemima i kpoje su spremne da posegnu za strukturnim promjenama u privredi, kako sa ciljem eliminisanja platnobilansne neravnoteže tako i sa ciljem podsticanja privrednog razvoja.

IBRD-MEĐUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ (SVJETSKA BANKA)

IBRD svoju aktivnost usmjeravan na reduciranje siromaštva, podizanje nivoa i kvaliteta životnog standarda ovih zemalja. IBRD kreditira razvoj onih zemalja koje se po pravilu ne mogu obratiti međunarodnom tržištu kapitala kao izvoru finansiranja vlastitog razvoja. IBRD je u vlasništvu 180 zemalja. Njome upravljaju: Odbor guvernera i izvršni direktori. Zemlje članice IBRD-a moraju biti članice MMF-a. Svaka članica delegira svoga predstavnika i zamjenika u Odbor guvernera. Guverneri, po pravilu visoke državne ličnosti u rangu ministra finansija se sastaju jednom godišnje. Oni odlučuju o strateškim pitanjima IBRD-a.kapitalu Banke, raspodjeli dohotka Banke, budžetu Banke. IBRD želi biti sigurna da će njen plasmana kapitala biti:

Efikasan, tj.da će doprinositi realizaciji osnocnih ciljeva IBRD, Biti otplaćen.

IBRD insistira u zemljama članicama na takvom ekonomskom upravljanju koje nezaobilazno vode ka:

Monetarnoj stabilnosti, Ravnoteži budžeta, Otvorenoj ekonomiji, Promociji stranih direktnih investicija kao vodećeg faktora privrednog razvoja zemlje, Liberalnom tržištu rada, Ulozi malih i srednjih preduzeća, kao nosioca razvoja u funkcionalnom smislu riječi, Formiranju tržišta kapitala i adekvatnog bankarskog sistema.

IDA-Međunarodno udruženje za razvoj

IDA je jedna od članica grupe Svjetske banke. IDA krediti daju se najsiromašnijim od siromašnih zemalja. Krediti IDA se daju na rok 35-40 godina uz grace perod od 10 godina. Na kredite se neplaća kamata. Jedini trošak je naknada administrativnih troškova organiziranja kredita koji je uobičajeno ispod 1% kredita.

MIGA-agencija Svjetske banke za pokrivanje rizika

Osnovna aktivnost MIGA je podsticanje međunarodnog kretanja dugoročnog kapitala, tj.stranih direktnih investicija. MIGA izdaje garancije kojima pokriva nekomercijalne rizike investiranja u zemlje plasmana kapitala.

7. PROBLEMI MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI

Sa stanovišta međunarodnih ekonomskih odnosa, međunarodna likvidnost uključuje tri dijenzije:

Kvantitativna dimenzija Dimenzija distribucije Kvalitativna dimenzija

Kvantitativna dimenzija međunarodne likvidnosti

Odnosi se na pitanje usklađivanja ponude međunarodne likvidnosti i potražnje za međunarodno, likvidnošću u uslovima važećeg sistem,a deviznih kursova. U kontekstu toga međunarodna ekonomska zajednica može biti suočena sa: stanjem ravnoteže ponude i potražnje međunarodne likvidnosti, stanjem obilja međunarodne likvidnosti i stanjem oskudice međunarodne likvidnosti. Dok stanje ravnoteže djeluje na razvoj međunarodnih ekonomskih odnosa, stanja obilja međunarodne likvidnosti i stanjem oskudice međunarodne likvidnosti. Dok stanje ravnoteže djeluje na razvoj međunarodnih ekonomskih odnosa, stanja obilja ili oskudice mogu imati negativne efekte. U stanju nedovoljne likvidnosti zemlje mogu reagovati na dva načina:

U pravcu povećanja svojih monetarnih rezervi ekspanzijom izvoza U pravcu ograničavanja smanjenja vlastitih monetarnih rezervi primjenom metoda

platnobilansnog prilagođavanja.

Oskudica međunarodne likvidnosti pdrazumijeva viši nivo restrikcija u međunarodnim ekonomskim odnosima, bilo da se radi o trgovinskim ili deviznim ograničenjima, deflacine metode platnobilansnog prilagođavanja, konkurentske devalvacije, što sve zajedno vodi ka nižem nivou međunarodne razmjene i međunarodnih investicija, poremećajima u međunarodnom monetarnom sistemu koji posebno nepovoljno djeluju na zemlje sa deficitom platnog bilansa, a među njima posebno na one manje razvijene zemlje ili zemlje u razvoju. Obilje međunarodne likvidnosti povoljno djeluje na zemlje sa deficitom platnog bilansa i manje razvijen zemlje.

Dimenzija distribucije međunarodne likvidnosti

Zauzima značajno mjesto u sistemu međunarodne likvidnosti bilo da se radi o stanju ravnoteže, obilja ili oskudice međunarodne likvidnosti na pojedine učesnike u međunarodnim ekonomskim odnosma. Distributivni aspekt međunarodne likvidnosti posebno je značajan u periodu skladnog razvoja ponude i potražnje međunarodne likvidnosti. Problem distribucije međunarodne likvidnosti u savremenom međunarodnom sistemu pojavljuje se zbog postojanja heterogenih izvora međunarodne likvidnosti i njihove prirode, ne jednoj strani, te asimetričnog procesa platnobilansnog prilagođavanja na drugoj strani. Problem distribuije postao je aktualan na relacijama:

Zemlja sa suficitom platnog bilansa-zemlja sa defivitom platnog bilansa Razvijene zemlje-zemlje u razvoju.

Kvalitativna dimenzija međunarodne likvidnosti

Odnosi se na obilježja pojedinih rezervnih medija, te na mogućnost konverzije jednog rezervnog medija u drugi pri datom sistemu deviznog kursa. Kao izvori primarne međunarodne likvidnosti danas fungiraju: zlato, rezervna pozicija u MMF, konvbertibilne valute i SPV, te bilateralni valutni aranžmani i prava vučenja u okviru kreditne tranše kod MMF kao izvoru sekundarne uslovne likvidnosti. Konvertibilne valute koje su predmet bilateralnih valutnih aranžmana nisu zamjenljive u istom stepenu kao vlastita potraživanja zemlje u inostranstvu denomirana u konvertibilnoj valuti zbog toga što se kreditor njima ne može služiti sve dotle dok debitor ne koriguje svoj platni blians.

8. MEĐUNARODNI MONETARNI MEDIJ

ZLATO

Kriza međunarodnog minetarnog sistema doživjuela je formalno svoju kulminaciju 1971. suspenzijom konvertibilnosti dolara u zlato i devalvacijom dolara u decembru 1971. Paritet dolara u odnosu na zlato izmijenjen je prvi put 1934. Nova cijena zlata povišena je tada sa 35 dolara za finu uncu na 38 dolara za finu uncu. Neposredno iza toga u krugovima svjetskih monetarnih eksperata pojavilo se pitanje: da li zlato i dalje može u međunarodnom monetarnom sistemu zadržati ulogu koju je imalo do tada tj.:

Ulogu utvrđivanja pariteta nacionalnih valuta, Sredstva za finansiranje deficita platnog bilansa Jednog od osnovnih izvora međunarodne likvidnosti.

Zlato samo po sebi ima nekoliko atributa koji su povećali njegovu atraktivnost kao intermedijatorne robe. Ono je homogeno, što znači da je jedna jedinica zlata suštinski identična sa ma kojom drugom. Vrijednost zlata je relativno visoka u odnosu na težinu, te su troškovi transporta i čuvanja relativno niski. Usljed visokih troškova proizvodnje, ponuda zlata ne mijenja se rapidno, što omogućava da su cijene ostalih roba stabilnije u odnosu na ostale robe, pa i nacionalne valute, čija se ponuda može mijenjati znatnije čak i prema potrebama monetarnih organa. Ako ovome dodamo da je žuti metal trajan, da sam po sebi vremenom ne gubi vrijednost, postaje jasnije zašto je on već prije nekoliko stotina godina funkcionisao u platnom prometu kao priznati i vijenjeni monetarni medijum.

DOLAR

Politička i ekonomska dominacija SAD nakon II Svjetskog rata inaugurisala je dolar u vodeću međunarodnu valutu. U tom kontekstu specificirane su i formalne funkcije dolara u međunarodnom monetarnom sistemu i to:

Funkcija dolara kao valute intervencije, Funkcija dolara kao valute međunarodnih obračuna i plaćanja, Funkcija dolara kao međunarodne monetarne rezerve, pa prema tome i izvora

međunarodne likvidnosti.

Valuta koja konkuriše za naslov ključne valute u međunarodnom platnom prometu mora biti fundirana na:

Pozitivnom platnom bilansu, posebno bilansu tkućih transakcija, Pasivnom bilansu kapitalnih transakcija, što podrazumijeva da je neto-izvoznik

kapitala Visokoj spoljnofinansijskoj likvidnosti zemlje.

Valutu u svojstvu međunarodnog monetarnog medija moraju imati i sljedeće karakteristike:

Povjerenje u njenu vrijednost i prinos koji ona donosi vlasnicima Njena konvertibilnost, Likvidnost potraživanja stečenih u toj valuti za nerezidente.

SPECIJALNA PRAVA VUČENJA

SPV su trebala da zadovolje dugoročne globalne potrebe za međunarodnom likvidnišću, ako ikada do njih dođe, na takav način koji bi omogućio postizanje i unapređenje ciljevaMMF uz eliminisanje ekonomske stagnacije, kao eventualne opasnosti za svjetski prosperitet, deflacije,kao i pretjerane potražnje i inflacije u svjetskoj privredi. SPV alociraju se za bazni period u okviru kojeg se specificiraju uži intervali alokacija. Bazni period normalno traje 5 godina, a može biti duži ili kraći. MMF određuje stope prema kojim se SPV alociraju na zemlje članice u okviru baznog perioda. Stope se izračunavaju u procentima od vrijednosti kvote koju članice imaju kod MMF u okviru „Generall account“. Osnovna upoterba SPV sastoji se u mogućnosti zemlje članice da u slučaju platnobilansnih problema i potreba finansiranja deficita platnog bilansa koristi SPV u razmjeri konvertibilne valute u tzv.transakcijama sa primaocem.

EUROVALUTNO TRŽIŠTE

Eurovalutno tržište predstavlja sistem međunarodnih novčanih tržišta na kojima finansijski posrednici-eurobanke-posluju sa finansijskom aktivom denominiranom u pojedinim nacionalnim valutama.

Eurodolarsko tržište podrazumijeva poslovanje eurobanaka finansijskom aktivom i pasivom koja je nominirana u dolarima, a kojom eurobanke posluju izvan SAD.

Međunarodni transfer kapitala na eurovalutnom tržištu i drugim novčanim tržištima odvija se na osnovu bankarskih depozita koji se kreću pomoću bankarskih transfera. Bankarski transferi se obično efektuiraju putem telefina ili drugih sredstava javnog komuniciranja. Komuniciranje putem telefona depozit denomiran u dolarima postaje eurodolarski depozit, dok komercijalna banka u nekoj od zemalja zapadne Evrope koja prihvata depozit, postaje eurobanka.

Eurobanka je finansijska institucija, odnosno finansijski posrednik koja akceptira eurovalutne depozite i daje eurovalutne kredite. Portfolio eurobanke, tj.njegova kompozicija zavisi od postojeće i očekivane kamatne stope. Na strukturu portfolia eurobanke utiču i: rokovi dospjelosti finansijskih transakcija, kao i valute denominacije potraživanja i dugovanja kojima eurobanka posluje.

Eurovalutni depozit je depozit denominiran u određenoj valuti, ali koji je deponovan u banci izvan zemlje porijekla valute.

Eurovalutni kredit je kredit denominiran u određenoj valuti, ali kredit koji se vraća finansijskom posredniku (banci) lociranom izvan zemlje porijekla određene valute.